SVEUČILIŠTE J.J. STROSSMAYERA FILOZOFSKI FAKULTET U OSIJEKUKOLEGIJ: POVIJEST NARODA JUGISTOČNE EUROPE 1790-1918.

VOJNE OPERACIJE NA BALKANU U PRVOM SVJETSKOM RATU

Mentor: Student:Prof. dr. sc. Ivan Balta Marija ZečevićMarija Brandić,asistentica

Osijek, prosinac, 2010.

SADRŽAJ

1.UVOD ………………………………………………………………………………..2

2.BOJIŠTA U PRVOM SVJETSKOM RATU ………………………………………. .3

3.CERSKA BITKA…………………………………………………………………......4

4.BITKA NA DRINI……………………………………………………………………6

4.1 Kolubarska bitka…………………………………………………………………..8

5. RAT U 1915.GODINI ……………………………………………………………....10

5.1 Dardanelska operacija-Galipoljska bitka………………………………………...10

5.1.1 Iskrcavanje na plaži „W“……………………………………………………12

5.1.2 Iskrcavanje na plaži 'X'……………………………………………………...12

5.1.3 Iskrcavanje ANZAC u Kaba Tepe…………………………………………..13

5.1.4 Iskrcavanje na plaži 'Y'………………………………………………………14

5.1.5 Iskrcavanje na plaži „S“……………………………………………………...14

5.1.6 Iskrcavanje na plaži 'V'………………………………………………………15

5.2 Bitke nakon iskrcavanja………………………………………………………….15

6. NAPAD CENTRALNIH SILA NA SRBIJU …………………...……………………17

6.1 Povlačenje srpske vojske………………………………………………………….18

7. ULAZAK KRALJEVINE RUMUNJSKE U RAT I RATNE OPERACIJE………….19

8.DOGAĐAJI NA SOLUNSKOM BOJIŠTU …………………………………………..21

8.1 Bitka kod Dobrog Polja……………………………………………………………22

9. ZAKLJUČAK…………………………………………………………………………23

10.LITERATURA……………………………………………………………………….24

1

1. UVOD

Tema ovog seminara jest Vojne operacije na Balkanu u Prvom svjetskom ratu.

Kao što se u naslovu vidi opisat ću vojne operacije i bitke na Balkanskom bojištu od

1914. do 1918..

Pokušat ću objasniti neke od bitaka kao što su Cerska bitka ili Kolubarska bitka. Također

ću objasniti Albansku golgotu, pohod na Dardanele, ulazak Rumunjske u rat, te

osnivanje Solunskog bojišta te događaje na njemu.

2

2. BOJIŠTA U PRVOM SVJETSKOM RATU

Bitke u Prvom svjetskom ratu vodile su se na nekoliko bojišta: istočno bojište koje je

obuhvaćalo Poljsku, Galiciju i Karpate, zapadno bojište odnosno rat na područji Belgije i

Francuske, talijansko i balkansko bojište. Još nekoliko bojišta otvoreno je u Africi,

Bliskom istoku, Aziji i Pacifiku, no bitke na tim bojištima nisu imale presudan značaj za

ishod rata.

Kad su u pitanju vojni blokovi , na strani Antante su bile : Kraljevina Srbija, Kraljevina

Crna Gora, Kraljevina Rumunjska, dok su na strani Centarlnih sila bile:Kraljevina

Bugarska, Austro-Ugarska Monarhija i Osmansko Carstvo.

Ratne operacije na Balkanu trebale su biti sporedne u odnosu prema glavnim europskim

bojišnicama. Srbija i Crna gora su se našle na putu mnogo brojnijem i nadmoćnijem

ratnom stroju Austro-Ugarske, a Saveznici su bili predaleko i zauzeti svojim vojnim

angažmanom, pogotovo u prvim ratnim godinama.1

Na balkanskom bojištu Austro-Ugarska je 1914.doživjela poraz protiv Srbije u jednoj od

prvih bitaka u Prvom svjetskom ratu.

1 Darko Dukovski, Povijest Srednje i Jugoistočne Europe 19. i 20. stoljeća, Alinea, Zagreb 2005, str.41

3

3. CERSKA BITKA

Smatrajući da će Srbiju i Crnu Goru koje su bile iscrpljene Balkanskim ratovima

moći brzo pregaziti i time neposredno uticati na prelazak Rumunjske, Bugarske i Turske

na stranu Centralnih sila,austrougarski general Potiorek se odlučio na ofenzivu protiv

Srbije, sa čime se složila austrougarska Vrhovna komanda.Operacije protiv Srbije trebalo

je početi što prije kako bi se poslije pobjede na Balkanu oslobodile snage za upotrebu na

drugim frontovima. Austrougarska ofenziva protiv Srbije počela je 12. kolovoza 1914.,

prelaskom 5.armije preko Drine, prema Lešnici i Lozinici demonstrativnim djelovanjem

2.armije, bombardiranjem Beograda, Obrenovca, Šapca i prelaskom slabijih dijelova

preko Save koji su zauzeli Šabac i neka manja mjesta. Srpska vrhovna komanda je istog

dana zapazila povećanu mogućnost napada glavnih austrougarskih snaga prema

sjeverozapadnoj Srbiji sa težištem na pravcu Šabav-Valjevo, pa je odlučila da glavnim

snagama prijeđe u protuofenzivu. Naredila je komandantu 3.armije da pojača obranu

prema Šapcu i Loznici, komandantu 2.armije da uputi Šumadijsku I prema Šapcu sa

zadatkom da odbaci neprijatelja preko Save, a ostatak armije da prikupi oko Uba za

djelovanje protiv neprijatelja koji bi nastupio sa linije Obrenovac-Šabac prema Valjevu.

Komandant 1. armije trebao je pomjeriti armiju na liniju Aranđelovac-Lazarevac i uputi

Konjičku diviziju u sastav 2.armije na Ub. Kada je u noći s 14. na 15. kolovoz Srbija

utvrdila da neprijatelj napada s glavnim snagama iz Bosne dolinom rijeke Jadra prema

Valjevu a da kod Šapca vrši pritisak, srpska Vrhovna komanda je 15.kolovoza ujutro

naredila komandantu 3.armije da zadržava neprijatelja koji nadire dolinom Jadra.

Komandant 2.armije je trebao uputiti Konjičku diviziju preko Koceljeva da izbije na

liniju Šabac-Lešnica,te sa dvije divizije krene forsiranim maršom u pravcu Koceljevo-

Tekeriš, radi napada u lijevi bok neprijatelja koji prodire dolinom Jadra. Nastupajući

sporo i oprezno u šest kolona na frontu širokom 70 km,glavnina austrougarske 5.armije

sudarila se u noći s 15. na 16. kolovoz na Ceru sa dijelovima srpske 2.armije2

Cerska bitka počela je kod Tekeriša između 21. divizije austrougarske i dijelova

Kombinirane divizije. Kombinirana divizija je povučena nazad u obranu. Pokušaj lijeve

2 Skupina autora, Vojna enciklopedija, Izdanje redakcije vojne enciklopedije, Beograd 1967,str.356-357

4

arteljerijske kolone 21.austrougarske divizije uništen je srpskom Konjičkom divizijom,a

ostatak se povukao prema Lipolistu. Desna kolona sa oko 20 četa skupila se na

Kosaninom gradu, a u zoru 17. kolovoza odstupila je po naređenju 8 arteljerijske kolone

također u Lipolist. Uspjeh 9. pješačke divizije skratila je Moravska 1. ,koja se prije podne

našla iza Kombinirane divizije i razvila se prema Iverku. Ta je borba trajala do noći.

Ispad 9. arteljerijske kolone iz Šapca, poslije krvavih bitki kod Dobrića sa Konjičkom

divizijom dijelovima Šumadijske 1.,završio se povlačenjem u Šabac. Šumadijska 1.

poduzela je nakon njihova povlačenja napad na Šabac,njena artiljerija razorila je

pontonski most . U Mačvi je Konjička divizija održavala pritisak na iscrpljenu 21.

pješačku diviziju. Kombinirana 1. nije iskoristila nestanak 21. pješačke divizije sa bojišta

da se dohvati Kosaninog grada,uputila je na Trojan jedan bataljon u nasilno izviđanje, taj

bataljon je svojom vatrom zakočio lijevo krilo 9. pješačke divizije,dok je njeno desno

krilo uz pomoć dijelova 36. pješačke divizije potisnuo Moravsku 1. jugoistočno od

Tekeriša. Srpski uspijeh kod Tekeriša 15 i 16. kolovoza još uvijek se nije realizirao.

Epilog Cerske bitke odvio se kod Šapca. Potiorek je htio zadržati Šabac kao

mostobran sa 2.armijom,a Konrad je priželjkivao isto to radi zataškavanja poraza,ali bez

2.armije koju je htio u Galiciji. 21.kolovoza oko podne general Petar Bojković sa

Šumadiskom 1. i Tiomičkom 2. napada Šabac. Popodne se divizija oslobodila pritiska

snažnim protunapadom ali se povlači na rub grada.22.kolovoza je 29.pješačka divizija

ponovno zauzela položaj mostobrana pod Šapcem. Napad Srba počeo je pod

zapovjedništvom Vukomana Aračića.Dok su Srbi 23.kolovoza pripremali napada za

24.kolovoza ,austrougarski general Terešćanski naređuje napad 4. artiljerijske kolone te

ih napada na cijelom na cijelom frontu mostobrana,ali je upao u unakrsnu vatru

Šumadijske 1. i Timočke 2. koje su se formirale u Kombinirani korpus,pa se u panici

vratio u Šabac. Pod zaštitom 29.divizije i monitora,navečer se Teršćanski povlači na

lijevu obalu i kreće na sjever. U zoru 24.kolovoza odstupila je 29.pješadijska divizija pod

vatrom srpske artiljerije. Srpske patrole oko 9 sati su ušle u razoreni Šabac.3

Nakon poraza na Ceru Potiorek otpočinje novu ofenzivu iz Bosne.Nakon toga razvile su

se do 11.studenog borbe poznate pod nazivom Bitka na Drini,od kojih je najpoznatija

Kolubarska bitka.4

3 Petar Tomac, Prvi svetski rat 1914-1918,Vojna biblioteka „Naši pisci“,Beograd 1973.,str-69-734 Skupina autora,Hrvatska opća enciklopedija,Leksikografski zavod Miroslava Krleže, Zagreb 2008,str. 403

5

4.BITKA NA DRINI

Bitka na Drini predstavlja niz bitki koje su vodile snage Kraljevine Srbije, sa

ciljem da zaustave drugi pokušaj Austrougarske da prodre u Srbiju tijekom 1914..

Poslije Cerske bitke, Druga austrijska armija prebačena je sa srpskog na ruski

front,ostavivši samo jednu diviziju na Savi pod Komandom generala Krausa.5. armija se

ulogorila na Lijevoj obali Drine,na frontu Bijeljina-Batar,a 6. armija koja je ostavila

jednu brdsku brigadu na gornjoj Drini,prebačena je bliže 5.armiji, na prostor Zvornik-

Srebrenica-Vlasenica gdje je dovedena i strategijska rezerva,jedna divizija iz Sarajeva.

Saveznici Srbije, a pogotovo Rusija zahtjevali su da srpska vojska produži ofnzivu i

onemogući austrijskoj vojsci odlazak na ruski front. Da bi izašla u susret svojim

saveznicima iako veoma oskudna u ratnom materijalu, Srpska Vrhovna Komanda

organizira svoje snage. 1.armija sa Radovanom Putnikom kao glavnim zapovjednikom sa

dvije pješadijske i jednom konjičkom divizijom prelazi Savu prema Kupinovu i ulazi u

Srijem.Ovu operaciju treba pomoći 2.armija sa jednom pješadijskom divizijom kod

Mitrovice,dok će Užićka vojska preći gornju Drinu kod Višegrada i nastupiti u Bosni.

2.armija koju predvodi Stepa Stepanović brani predjele oko donjeg, a 3.armija sa Pavlom

Jurišićem Šturmom na čelu srednjeg toka rijeke Drine sa po tri vlastite pješadijske

divizije. Detašmani kod Beograda i Požarevca,svedeni većinom na trupe iz trećeg poziva

ostaju na svojim dotadašnjim mjestima.5

Ofenziva 1.srpske armije počela je 6. rujna.1914. Po cijenu gubitka šest bataljona i tri

topa koji su iz jedne divizije 2.armije prebačeni na lijevu obalu Save istočno od Sremske

Mitrovice,1. armija uspjela je da pređe Savu prema Kupinovu i da poduzme uspješnu

ofenzivu u Srijemu.Ubrzo zatim komandant austrijske Balkanske vojske Potiorek u cilju

pariranja ofenzive srpske vojske u srijemu,poduzima 8.rujna ofenzivu na Drini i to sa

5.armijom protiv 2.srpske armije, a sa 4.protiv 3.srpske armije ali u tome ne uspjeva pa je

5.armija početkom listopada prešla u odbranu,mjestimično u bliskom dodiru sa snagama

2.armije.Na austrougarskom desnom krilu srpska 1.armija je prešla u napad i u teškim

borbama prinudila austrougarski 16.korpus da se povuče 17.10. na Mačkov kamen.6

5 Petar Tomac, Prvi svetski rat 1914-1918,str.120-1226 Skupina autora, Vojna enciklopedija, str.357-358

6

Poslije žestokih borbi sa naizmjeničnim uzastopnim jurišima i borbama prsa o prsa,

austrougarske snage uspijevaju da odbiju srpske trupe zbog velike nadmoćnosti artiljerije.

Front se stabilizirao a prešlo se na pozicijski rat. Srpska Vrhovna Komanda zaustavila je

u Srijemu napredovanje i ofenzivu 1.armije koja je bila uspješna i prebacila obe

pješadijske divizije preko Valjeva ka Krupnju na lijevo krilo 3.armije koje je bilo

ugroženo, a Konjičku diviziju uputila kao dodatno pojačanje 2.armiji iako je ona uspjela

5.austrijsku armiju zaustaviti na obalama Drine.Ofenziva austrijske Balkanske vojske bila

je zaustavljena također zbog srpske Užičke vojske uz zajedničku borbu sa Crnogorcima

ka Vlasenici i Sarajevu u pozadinu 6.austrijske armije.7

Kako nije imao snage da potisne Srbe na desnom frontu, a sagledao je opasnost za desni

bok i pozadinu svoje 6.armije Poćorek je zahtijevao hitnu pomoć od Vrhovne Komande

cjelokupne austrijske vojske.Austrijskim snagama je stiglo pojačanje iz unutrašnjosti

monarhije te je bila organizirana zaštita boka 6.armije a srpska Užička vojska potisnuta je

nazad ka Višegradu. Austrijanci su poslije odstupanja 1.srpske armije formirali

kombinirani korpus,pod komandom generala Krausa i prebacili ga preko Save sjeverno

od Šapca da napadne desni bok i pozadinu 2.srpske armije. Nastale su ogorčene borbe na

dugačkom frontu Šabac-Mitrovica-Lešnica-Loznica-Krupanj-Ljubovija-Bajina Bašta-

Višegrad..Pozicijski rat bio je teško iskušenje za srpsku vojsku jer nije imala odjeće,

obuće,te logorske opreme.Stabilizaciju fronta iskoristila je austrougarska Balkanska

vojska za pripreme na novu ofenzivu da bi pregazila Srbiju.Potiorek je 6.studenog

poduzeo ofenzivu sa 5.armijom na frontu 2.armije i sa 6.armijom od Ljubovije do

Valjeva.Njegova namjera je bila da uništi srpske snage u dolini Jadra i Mačvi.Srpska

Vrhovna Komanda je 11. i 12.studenoga blagovremeno povukla svoje armije na na liniju

Ub-Karaula-Blizanski visovi-Jolina breza-Stave naslanjajući desno krilo na Obrenovački

odred a lijevo na Medvednik.Njen plan je bio da grupira pet divizija u centru i

zadržavajući neprijatelja na krilima pređe u protuofenzivu i razbije neprijateljski

centar,međutim Vrhovna komanda napustila je Valjevo i povukla svoje armije zbog lošeg

stanja u vojsci,te se od 14. do 16. studenog povukla na desnu obalu Kolubare i Ljiga da bi

se tu popunile i sredile.Borbe na obalama kolubare počele su 17.studenog a vodile su se

do 28.studenog.8

7 Petar Tomac, Prvi svetski rat 1914-1918,str.127-1288 Skupina autora, Vojna enciklopedija, str.358

7

4.1 Kolubarska bitka

Front na Kolubari,Ljigu i dalje južno preko Baćinca i Maljena bio je sada kraći,ali

opet predugačak za snagu srpske vojske.Operativna i taktička teorija su preporučivale

stvaranje rezervi da bi se na njihovim udarcem na presudnoj točki u presudno vrijeme

izborila pobjeda.

Suprotno Potiorekovom predviđanju njegove su trupe pri prelasku Kolubare

naišle na otpor. Komandanti korpusa osjećali su da pred sobom nemaju zaštitnice,a

Potiorek je ostajao pri zamisli da srpsku vojsku treba još samo malo gurnuti pa da se

raspadne. Direktivom od 18. studenog, prelazeći olako preko zauzeća položaja na desnoj

obali Kolubare kao savršenom epizodom,naređuje 5.armiji da se do 22.studenog skupi

sjeverno od Turije kako bi napali Beograd,da 13.artiljerijski korpus ostavi južno od

rijeke,a 6.armija da se od njega razvije na liniju oko 20km zapadno od puta Gornji

Milanovac-Rudnik-Aranđelovac. Putnik je na Kolubari čekao priliku za protunapad,a

povlačenje nije dolazilo u obzir jer bi ono značilo napuštanje Beograda. Tako na liniji

Kolubare 16.studenog niče nova bitka.Poslije višednjevnih borbi 25.studenog pada

Čovka,brdo koje dominira okolinom Kolubare i Ljiga. Srbi su na Čovki izgubili 4000

ljudi. Žrtvovali su ih zbog ideje da je to ključ obrane Kolubare. Razvučen položaj na

Kolubari nije se mogao dugo držati,a rješenje je ležalo u protuofenzivi. Trebalo je

prethodno izvući trupe iz tijesnog dodira s neprijateljima,odmoriti ih i nahraniti. To je

smisao Putnikove zapovijedi 26.studenog koji predviđa potez unazad,što bi dovelo do

napuštanja Beograda. Inicijativa za povlačenje potekla je od generala Mišića. On je u

noći s 21./22. studeni povukao svoju armiju na greben Suvobora, a 28. studenog kada mu

je dotaknut centar,da ne bi dočekao proboj fronta,naredio je povlačenje na položaje

zapadno od Gornjeg Milanovca,pa je tek potom izvjestio Srpsku vrhovnu komandu.

Stavljen pred gotovu činjenicu, u noći s 28/29.studeni Putnik od Mišića zahtjeva da

povuče po kojoj treba sve izvesti odmah ujutro,te da bar neko vrijeme ostane na

suvoborskim položajima. 29.studenog Mišić naređuje povlačenje sve vojske na liniju

Varovica-Kosmaj.Takovo-Ovčar-Kablar. Povlačenje srpske vojske se lijepo uklopilo u

Potiorekove ideje o njenoj tobožnjoj rastrojenosti i nemoći.Potiorek je veću pažnju

8

posvećivao Beogradu nego srpskoj vojsci, odnosno potcjenjivao je napadačke

sposobnosti protivnika.Oslobođena neprijateljeva pririska srpska se vojska na novim

položajima odmorila,nahranila te popunila novim ljudima iz Makedonije.Trenutak za

protuudar bio je najpovoljniji. General Mišić odlučio je da pređe u napad već 3.prosinca.

U napušteni Beograd su u zoru 2. prosinca prebačene prve austrougarske trupe iz

Zemuna, a nešto kasnije ušle su u grad i prethodnice 5.armije. S Potiorekovom dozvolom

komandant 5.armije,general Frank je 3.prosinca izveo paradu svečanog ulaska u Beograd

Tog istog dana dok su Frankove trupe paradirale u Beogradu, napala je 1.armija

iznenađeni 16.korpus i odbacila ga sa dostignutih položaja na istočne ogranke Suvobora.

Drugog dana ofenzive, 4.prosinca, 1.armija je odbacila neprijatelja na greben Suvobora.

Suočen s uspješnim napadima Srbije, Potiorek potiče napad 5.armije. Poslije podne

5.prosinca je 1.armija zauzela suvoborski greben. Padom Suvobora palo je i riješenje

bitke, apotom nastupa rasplet koji se vrtoglavo razvija. Valjevo je oslobođeno 8.prosinca,

a sutradan je slomljen sjeverno od grada. Mišićev uspijeh povlači i ostale armije. Do

12.prosinca ostaci 6.armije su prebačeni preko Save.5.armija je zaustavila svoje napade

već 8.prosinca, a do 15.prosinca se pod stalnim pritiskom prebacila također preko Save

usprkos Potiorekovoj želji da zadrži Beograd. Poraz austrougarske vojske je bio potpun.9

Kolubarska bitka je ojačala Antantu,osobito njene pozicije na Balkanu i Srednjem

istoku.Na duži period stišat će se zahtjevi Bugarske za promjenu stanja na Balkanu, a u

Rumunjskoj se javno mnijenje još jače okreće protiv Centralnih sila.10

5. RAT U 1915.GODINI

Tijekom zime 1914/1915. bojište na Balkanu je zamrlo.Nova događanja na

Balkanu je pokrenula Njemačka,kada je ofenzivu protiv Srbije poveo njemački fedmaršal

9 Petar Tomac, Prvi svetski rat 1914-1918, str.156-16310 Darko Dukovski, Povijest Srednje i Jugoistočne Europe 19. i 20. stoljeća,str.41

9

August von Mackensen, a u rat stupa Bugarska na strani Centralnih sila. Turska se zbog

pritiska mladoturaka malo ranije od Bugarske uključila u rat odnosno 29.listopada.1914.11

5.1 Dardanelska operacija-Galipoljska bitka

Kad je prva bitka kod Ypresa u studenome 1914. godine obustavljena zbog

kiše i blata, a zapadni se front učvrstio na mjestu od obale Sjevernog mora do Švicarske,

oči su Britanaca bile uprte na neka alternativna ratišta. Tamo je, ispod srpskog fronta i

preko jedine tijekom cijele godine pouzdane morske rute do istočnog fronta u Rusiji,

ležala Turska. Rat na Bliskom Istoku ugrožavao je Sueski kanal. Tursko se Carstvo

pružalo na jug sve do Perzijskog zaljeva i borbe koje bi se vodile u tom području

ugrožavale bi zalihe nafte kao i komunikacijske linije do Indije i Dalekog Istoka, što je

pridonosilo poticanju konflikta zbog kojeg je došlo do prekidanja veze s Rusijom. Tako

je došlo do zamisli da se izvrši snažan udar na Tursku kroz Dardanele i ponovno otvore

rute za Rusiju, kao i da se potaknu kolebljivci u istočnoj Europi na suzdržavanje od

saveza s Njemačkom. Francuzi su bili prvi koji su sugerirali pokretanje akcije na ovom

ratištu ekspedicijom do Soluna, na pročelju Egejskog mora, kako bi zajedno s

Rumunjskom i Bugarskom udarili na Austro-Ugarsku. Rusi su tražili. neki diverzijski

napad kojim bi se smanjio pritisak na njihove trupe na Kavkazu, gdje su ih Turci bili

napali. Kitchener je razmišljao o Dardanelima, a Churchill je tu zamisao prihvatio s

oduševljenjem. Admiral Sir John Fisher predložio je kombinirani pomorsko-kopneni

napad na Tursku, uz uvjet da se on izvrši bez odlaganja. Problem je bio prostudiran prije

rata i pokazalo se da je kombinirani napad najbolje rješenje. Dogovoreno je da bi

pomorska ekspedicija u veljači trebala bombardirati i zauzeti Galipoljski poluotok s

Istambulom kao ciljem te ekspedicije. Planirano je daće napad započeti 19.

veljače dalekometnim bombardiranjem iza kojeg je trebalo uslijediti srednjometno

granatiranje i konačno borba izbliza. U 9,51 sati započela je akcija protiv vojnih utvrda

na vrhu Galipoljskog poluotoka i na kopnu na drugoj strani ulaza u tjesnac. U 14,00 je

sati Carden zapovjedio početak druge faze, a nekih tri sata kasnije započele su bliže

borbe koje su napokon rezultirale reakcijom sa strane Turaka i njihovim uzvratom na

11 Isto,str.41

10

vatru. Zimski dan se već počeo bližiti kraju, pa je akcija prekinuta. Nije bila previše

impresivna. Trebalo se još više približiti neprijatelju. Akciju su ometale oluje, ali je 25.

veljače viceadmiral John de Robeck na brodu Vengeanceipak poveo Cornwallis u dva

napada, dok je Guepratte to isto učinio sa svojim brodovima Suffren i Charlemagne

približivši se u neposrednu blizinu utvrda koje su gađane tjedan dana ranije. U

međuvremenu su još četiri velika broda bombardirala turske utvrde s velike udaljenosti.

Sljedećeg se dana ljudstvo Plymouthskog bataljuna Kraljevske pomorske divizije iskrcalo

na poluotok kod Sedd el Bahra, a marinci su se iskrcali kod Kum Kale na azijskoj obali

kako bi uništili topove i utvrde. Oni su se slobodno kretali sve dok im se turske trupe nisu

suprotstavile 4. ožujka. Kroz to su se vrijeme nastavili pomorski napadi u samom

tjesnacu.. Keyes je pokušao zaštititi brodove, ali je shvatio kako je mnogo korisnije

posade minolovaca popuniti dragovoljcima Kraljevske mornarice. Pritisak iz Londona da

se stvar ubrza toliko je iscrpio Cardena, da je 15. ožujka bio prisiljen priznati kako više

ne može izdržati. Na mjesto zapovjednika promaknut je De Robeck. De Robeck je 18.

ožujka zapovijedao napadom koji je imao za cilj to postići. Plan mu je bio Liniju A, u

kojoj su s lijeva na desno bili brodovi Queen Elizabeth, Agamemnon, Lord Nelson i

Inflexible, upotrijebiti za gađanje dalekometnom paljbom tvrdave u Narrowsu kod

Chanak Kale, nakončega bi francuski divizion, Linija B, prošao kroz njih i nastavio s

napad izbliza, nakončega bi minolovci mogli prići i nastaviti sa svojim poslom. Flota je

ušla u Dardanele u 10,30 sati. S kopna su se oglasile bitnice poljskih topova i haubica, ali

s malim učinkom. Jedan sat kasnije Linija A je otvorila vatru i nastavila s granatiranjem

preko pola sata prije nego je krenula naprijed Linija B. Do

13,45 sati glavni topovi na obali bili su ušutkani, a tvrdave u tjesnacu pretrpjele su velika

oštećenja. 22. ožujka su se susreli Hamilton i de Robeck zbog dogovora o invaziji, koja

se dogodila nakon mjesec dana.12

5.1.1 Iskrcavanje na plaži „W“

Za iskrcavanje na plaži 'W' predviđena je britanska 86. pješačka brigada i dio

mornaričkog pješaštva sa zadaćom da zauzme kote 35 i 42 te da se poveže s postrojbama

koje su se iskrcale na plaži 'V'. Drugi dan trebalo je produžiti napad preko Kritije i uz

12 Martin Marix Evans, Bitke Prvog svjetskog rata,Marijan tisak,Split 2005,str. 49-55

11

pomoć 88. pješačke brigade koja se iskrcala na plaži 'V' zauzeti Adži Babu. Potporu s

mora pružio je BB Implacable i CA Euryalus. Cijela plaža bila je isprepletena žičanim

zaprekama između kojih su bile postavljene mine i fugase na suhom i u vodi. Sve se

ponovilo kao i na plaži 'V', iskrcavanje je počelo u 04.00, turski vojnici su mirovali sve

dok se čamci nisu približili obali, a tada bi otvorili strašnu i ubitačnu paljbu. Samo

zahvaljujući topničkoj potpori s brodova britanski vojnici uspjeli su zauzeti prve turske

rovove oko 0930. Nakon toga uspostavljen je i dodir s postrojbama koje su se iskrcale na

plaži 'X'. Međutim, veza s postrojbama koje su se iskrcale na plaži 'V' nije uspostavljena

sve do pada mraka poradi snažnog turskog otpora na koti 138. Noć 25./26. travnja

iskorištena je za popunu i opskrbu postrojbi.13

5.1.2 Iskrcavanje na plaži 'X'

Za iskrcavanje na plaži 'X' predviđena je britanska 87. pješačka brigada (minus tri

bojne), bojna mornaričkog pješaštva i pukovnija kraljevskih strijelaca. Zadaća je bila da

se prvog dana zauzme plaža i uspostavi veza s postrojbama iskrcanim na plaži 'W' te da

se zauzme kota 135. Drugog dana trebalo je napasti krilo obrane na Adži Babi. Topničku

potporu s mora pružali su BB Implacable i CA Dublin. Ovdje je teren bio nešto povoljniji

i topništvo je moglo pregledno gađati utvrđene obalne rubove i otporne točke branitelja

nego na ostalim plažama. Iskrcavanje je počelo u 04.30. Turske postrojbe i ovdje su

odgovorile žestoko, ali kako su bojni brodovi mogli priči obali na udaljenost od samo 500

m pogodci su bili precizni i razorni, pa je obala zauzeta do 0700 skoro bez gubitaka.

Nakon toga uspostavljena je i veza s postrojbama koje su se iskrcale na plaži 'W'. 14

5.1.3 Iskrcavanje ANZAC u Kaba Tepe

Prethodnica ANZACA, australska 3. pješačka brigada trebala je zauzeti uzvišenja

i time osigurati iskrcavanje glavnini.Iskrcavanje se trebalo provesti noću bez topničke

priprave istog. Obalski rub na mjestu iskrcavanja bio je u dužini od 900 m sasvim otvoren

i krilima se oslanjao na uzvišenja koja su se strmo spuštala u more. Obalu koja nije bila

13 Isto,str.55-5614 Isto,str.

12

utvrđena branila je samo jedna turska bojna. Prvi iskrcani val Australaca i

Novozelanđana,oko 8000 vojnika, u 04.00 izvršio je iznenadni juriš i prisilio turske

vojnike na povlačenje. No, u 06.30 tursko topništvo otvorilo je paljbu po mjestu

iskrcavanja i brodovima, pa su se isti morali udaljiti od obale. Oko 1100 turskim

vojnicima stiže u pomoć još 5 pješačkih bojni iz 19. pješačke divizije, a vrlo brzo tu je

stigla i cjelokupna turska 19. pješačka divizija s namjerom da potisne protivnika natrag u

more. Kako je bilo iskrcano oko 12 000 vojnika na uskom prostoru ANZAC trpi velike

gubitke (oko 5000 vojnika), a protunapad turskih postrojbi podupirao je iz smjera Nogare

i jedan stari turski BB Turgut Raje koji je gađao vrlo precizno. To je trenutak kada su

britanski vojnici morali stati zbog vojnika iz ANZAC. Naime, iako su Australci i

Novozelanđani pokazali izuzetno junaštvo napravili su nešto što vojnici nikako ne smiju.

Dakle, australski i novozelandski vojnici nisu ponijeli sa sobom pričuvne spremnike sa

streljivom te su odbacili lopatice i drugu težu opremu uz izgovor da bi lakše nastupali, pa

su vrlo brzo ostali bez streljiva i nisu imali lopatice kako bi se utvrdili. Ipak, bez obzira

na velike gubitke australski i novozelandski vojnici obranili su se na samo 1000 metara

od mora, pa je iskrcavanje nastavljeno. Iako je zapovjednik turske 5. armije već 25.

travnja ujutro imao podatke o protivničkim iskrcavanjima na cijeloj bojišnici 9. divizije i

informacije o velikim borbama kod Kum Kale i Sedilbahra, u zaljevu Morto, na ušću

Sagir Bere, kod Kaba Tepe i Ari Burnu, on je poradi nazočnosti britanskih brodova u

zaljevu Saros još uvijek bio uvjeren da će glavni udar biti kod Bulaira.15

5.1.4 Iskrcavanje na plaži 'Y'

Na plažu 'Y' trebalo se iskrcati ljudstvo iz 2. bojne 87. pješačke brigade i bojna

mornaričkog pješaštva (ukupno 3000 vojnika) sa zadaćom osiguranja lijevog krila

glavnim snagama te da se spoje s postrojbama koje su se iskrcale na plaži 'X'. Iskrcavanje

je trebalo provesti u tri vala (po 1000 vojnika) uz potporu BB Golyatha i CA Amethyst i

15 Isto, 56-57

13

Saphire. Međutim, na plaži 'Y' zapovjednici nisu mogli pronaći pogodna mjesta za

iskrcavanje, pa su postrojbe prevezene sjevernije do podnožja Ari Burna. Uzalud su bili

pokušaji vojnika iskrcanih kod Ari Burna da se povežu s postrojbama iskrcanim na plaži

'X', jer su turske postrojbe 9. pješačke divizije uporno branile svoje položaje na ušću

rijeke Sagir Dere. Nakon što su napadnuti od turske 27. pješačke pukovnije iz smjera

Majdosa britanski vojnici pretrpjeli su znatne gubitke i prisiljeni su na povlačenje natrag

na brodove. Iako nisu uspjeli izvršiti zadaću, prema mišljenju generala Hamiltona ti su

vojnici ipak izvršili lažni napad i na sebe vezali dio turskih postrojbi.16

5.1.5 Iskrcavanje na plaži 'S'

Na plažu 'S' trebale su se iskrcati postrojbe snage tri satnije iz 87. pješačke

brigade, a potporu su im pružali BB Cornwallis, Lord Nelson i Vengeance. U zaljevu

Morto turske postrojbe imale su uređene rovove koje su zaposjeli strojnički vodovi iz 3.

bojne 26. pješačke pukovnije. Iskrcavanje je brzo provedeno i oko 0830 britanski vojnici

zauzeli su turske rovove, uništili bitnicu Totsa i zauzeli Eski Hisarlik. Pod zaštitom

brodskog topništva odbijeni su svi turski protunapadi. Kasnije 27. travnja ovi vojnici

spojili su se s ostalim britanskim postrojbama.17

5.1.6 Iskrcavanje na plaži 'V'

Na plažu 'V' trebala se iskrcati 88. pješačka brigada i dio mornaričkog pješaštva

sa zadaćom da zauzmu područje Sedilbahra i kotu 43 te da se povežu s postrojbama na

plažama 'S' i 'W'. Drugog dana trebalo je zauzeti uzvišenja Adži Babe. Potporu je pružao

BB Albion. Međutim, prirodne karakteristike plaže (oblik amfiteatra) bile su na strani

branitelja. Desno i lijevo krilo štitile su utvrde Ertogrul i Sedilbahr, a na samom obalnom

16 Isto, 55-5717 Isto, 55-57

14

rubu postavljena je bodljikava žica. Iza žice nalazili su se rovovi sa strojničkim

bunkerima. Na strani napadača bile su jedino pješčane dine koje su mu pružile kakav-

takav zaklon. Topnička priprava otišla je zbog nepostojanja prednjih motritelja u krivom

smjeru. Turske postrojbe nisu odgovarale na topničku vatru sve do trenutka kada se prvi

val britanskih vojnika nije približio obali. Otvorena je strahovita strojnička i topnička

vatra, vojnici su poskakali u vodu, ali su se spetljali u podvodne žičane zapreke, pa su

brzo uništeni. Kada se desantni brod River Clyd s glavninom desanta približio obali na

oko 40 m i podigao pontonski za iskrcavanje, turske postrojbe po njemu su otvorile

ubitačnu paljbu. Samo manji dio britanskih vojnika uspio je dokopati se obale.

Iskrcavanje je prekinuto i nastavljeno tijekom noći, a iskrcane postrojbe utvrdile su se na

obali. Kad su oko 1300 iz Majdosa pristigli i ostali dijelovi turske 26. pješačke pukovnije,

britanski vojnici iskrcani na obali našli su se u vrlo teškom položaju. Paljba iz brodskih

topova morala je biti zaustavljena zbog opasnosti da se pogode i britanski vojnici iskrcani

na obali. Uz velike gubitke britanski vojnici napokon su 26. travnja zauzeli utvrdu

Sedilbahr i dominantnu kotu 141 gdje su se utvrdili.18

5.2 Bitke nakon iskrcavanja

Na Rtu Helles Turci su se divljom hrabrošću bacili na Britance i praktički odmah

bili sasječeni. Francuzi su zauzeli istočni kraj crte razdvajanja i izveli nekoliko uzastopnih

napada u razdoblju od 28. travnja do 4. lipnja, pomičući crtu naprijed prema Krithiji u

nizu bitaka koje su dobile ime po tom gradu. Do početka lipnja saveznici su bili iscrpljeni

i pretrpjeli su ozbiljne gubitke. Na anzaškoj fronti 19. svibnja u 3.00 sata ujutro ljudi su

se počeli pripremati za napad. Napad je trajao dva sata,a kad su se Turci napokon

povukli, već su imali oko 10.000 žrtava.

Došlo je i ljeto,napada granatama i bolesti. Zbog nestašice vode bilo je teško

održavati higijenu pa su buknule razne bolesti, zbog nedostatka imuniteta mnogo više

kod Turaka nego kod saveznika. U Londonu, Kitchener je bio uvjeren da bi i mali broj

svježih postrojbi mogao poremetiti ravnotežu snaga, pa je zato planirano daljnje

iskrcavanje. Dopremljeno je i streljivo,poslali su i nova plovila admirala Fishera.

18 Isto,55-56

15

Izvršene su i neke pripreme za izgradnju privremene luke na mjestu iskrcavanja. napad 6.

kolovoza u 17,30 sati kod Lone Pinea dogodio se napad koji je uspio.

Invaziju u zaljevu Sulva karakterizirao je toliki nedostatak energije i inicijative. Već je

samo iskrcavanje bilo prepuno nespretnosti. Trupe su nakon iskrcavanja ostavljene da tu

stoje. Stopford je cijelom tom zbrkom rukovodio sjedeći na brodu. Pa ipak, do jutra 8.

kolovoza su usprkos nesposobnom zapovjedniku cijele akcije prvi ciljevi uglavnom bili

postignuti. Turci su na tu frontu žurno uputili dvije nove divizije Bojišnica se dobro

učvrstila. Dana 12. kolovoza 1 / 5. norfolška regimenta jednostavno je `nestala' u jednom

napadu, povevši sa sobom barem jednog od nekadašnjih članova Kraljevskog štaba kod

Sandringhama. Galipolje je opet utonulo u svoju rutinu. Hami1ton je 21. kolovoza poveo

masivan napad na Scimitar humak i humak 60 na južnom kraju Suvla fronte. Napad nije

uspio. 22. kolovoza je Stopforda zamijenio generalbojnikom de Lisleom iz 29. divizije.

Nakon što je Sir Ian Hamilton smijenjen 15. listopada i na njegovo je mjesto došao

generalpukovnik Sir Charles Monro. Monro je nakon nekog vremena preporučio

povlačenje koja je i donesena. Odlasci iz uvale Anzac započeli su 13. prosinca, a do 18.

su prosinca uspjelo se evakuirati više od polovice ljudi, oko 40.000, a da Turci nisu ništa

primijetili. Ostali ljudi prebačeni su prije nego je osvanulo jutro 21. prosinca. Zaljev

Suvla bio je ispražnjen do 5.00 sati toga dana. Evakuacija sektora Helles započela je u

Novoj godini. Do 7. siječnja ostalo je samo 19.000 ljudi i tada je Liman von Sanders

izveo napad. Topništvo je zasulo Britance takvom paljbom kakvu još nisu bili doživjeli

na toj fronti. U sumrak je u juriš krenulo pješaštvo, ali je naletjelo na koncentriranu

paljbu pušaka i strojnica koja ih je pokosila i mnogo ih je na mjestu poginulo.Zadnji ljudi

su napustili svoje rovove 9.siječnja.19

6. NAPAD CENTRALNIH SILA NA SRBIJU

Najvažniji događaj 1915. godine je ulazak Bugarske u rat u desetom mjesecu na

strani Centralnih sila koje su joj nudile cijelu Makedoniju pa čak i neka područja u Grčoj

i Rumunjskoj koje Bugarska nije ni tražila.Tijekom listopada 1915. napada Srbiju.20

Bugarska je 22.rujna objavila mobilizaciju i prelazak u stanje oružane neutralnosti.

Prilikom izrade operacijskog plana Centralnih sila za zajedničku ofenzivu protiv

19 Isto,56-6020 Darko Dukovaski,Povijest Srednje i Jugoistočne Europe 19. i 20. stoljeća,str.47

16

Srbije,riješeno je da operacijama rukovodi njemački general Makenzen.Makenzenov plan

za napad na Srbiju bio je da srpsku vojsku obuhvati sa sjevera, iz Srijema i Banata te sa

istoka iz Bugarske. Glavni udar nanijela bi sa sjevera preko Save i Dunava, njemačka 11.

armija velikom moravskom dolinom i austrougarska 3. armija preko Beograda.

Djelovanjem prema Nišu i Kruševcu bugarska 1. armija trebalo je da presječe odstupnicu

glavnim srpskim snagama natjera ih na bitku na lijevoj obali Velike Morave. Bugarska 2.

armija trebala je prodrijeti u Makedoniju i presječi vezu srpske vojske sa Solunom, dok

su austrougarske trupe koje su bile orijentirane prema Mačvi trebale su nastupiti

koncentrično prema Valjevu. Srpska Vrhovna komanda je namjeravala da na sjevernom

frontu ostane u defanzivi, a prema Bugarskoj trbala je poduzeti preventivnu ofenzivu s

ciljem da onemogući koncentraciju bugarskih snaga. Poslije toga bi se glavne snage

orijentirale prema sjeveru za protunapad kada austro-njemačke snage budu prelazile Savu

ili Dunav.21

Uoči ofenzive na Dunavu ,Savi i donjem toku Drine bili je 14 njemačkih i austrougarskih

divizija naspram šest srpskih, na istočnoj granici 6 bugarskih naspram 5

srpskih.Njemačka i Austro-Ugarska angažirale su za Srbiju 10 eskadrila sa 60 aviona,a za

Crnu Goru 6 eskadrila sa 36 aviona i hidroaviona,dok je Srbija imala 3 eskadrile. Poslije

temeljitih priprema i jake pripreme Makenzovih snaga na moravskom beogradskom i

kolubarskom pravcu počela je 6. listopada,bugarskih na istočnoj granici Srbije u noći s

13./14. listopad,a austrougarskih na crnogorskom frontu 22.listopada. Do 15.listopada,

usprkos ograničenom otporu one su zauzele Beograd, Smederevo, Požarevac, Golubac i

stvorile širi mostobran natjeravši povlačenje srpskih trupa prema južnoj Srbiji. Bugarska

2.armija izbila je 16 .listopada na Vlasinu, i presjekla moravsko-vardarsku komunikaciju

i onemogućile povlačenje srpske vojske prema grčkoj granici i Solunu.22

6.1 Povlačenje srpske vojske

Druga polovina listopada i početak 11.mjeseca protekli su u povlačenju srpske

vojske prema jugu. Srpska vojska i izbjeglice našle su se u bezizlažnoj situaciji na

Kosovu i Metohiji.Put prema Solunu je bio presječen. Austrougarska vojska sa

21 Skupina autora, Vojna enciklopedija, str.371-37222Petar Tomac,Prvi svetski rat 1914-1918,str.285-286

17

sjeverozapada,njemačka vojska sa sjevera i bugarska armija sa juga i istoka napredovale

su prema Kosovu sa ciljem da još više unište srpsku vojsku koja je ionako bila u rasulu.

Jedini put prema saveznicima i Jadranskoj obali vodi0o je preko albanskih planina. Pod

pritiskom austrougarsko-njemačke i bugarske ofanzive. Srpska Vrhovna komanda

24.studenog 1915. odlučila je da se trupe vojske povuku preko Crne Gore i Albanije na

Jadransko more. Ta je odluka bila donešena nakon neuspjelog pokušaja povlačenja

dolinom Vardara,zbog presjecanja komunikacija i izostanka planiranog prodora

saveznika iz Soluna. Na Jadranu bi Srbe trebali dočekati Saveznici koji bi im pomogli da

se oporave,a potom bi se oporavljeni pridružili Solunskom frontu. Srpska vlada sa

Pašićem na čelu dogovorila se s albanskom vladom na čijem čelu je bio Esad paša o

prelasku srpske vojske preko Albanije Preko Albanije je na albansku obalu između 26.

studenog i 21. prosinca stiglo oko 144000 ljudi, dok je oko 74000 poginulo . Tamo se

jedan od saveznika,tj.,Italija ponašao neprijateljski uputivši Srbima upozorenje da ne

prelaze Škumbu jer će doći do sukoba,na što Pašić piše ruskom caru Nikolaju II. pismo

tražeći pomoć.Nikolaj II na to šalje telegram kralju Velike Britanije i predsjedniku

Francuske da će raskinuti savez s njima ukoliko se ne pomogne Srbiji. Talijani su na

kraju pustili Srbe u Valonu. Francuska mornarica je odložila sve druge transporte dok iz

Albanije nisu preveženi svi srpski vojnici na grčki otok Krf. 15. veljače preveženo je

135000 ljudi i u Bizertu od 10000 do 12000 ljudi. Do travnja na Krfu je bilo oko 152000

ljudi. Matrijalne troškove održavanja vojske preuzele su Francuska i Velika Britanija.

Srpska vojska se oporavila te je prevežena na Solunsko bojište.23

7. ULAZAK KRALJEVINE RUMUNJSKE U RAT I RATNE OPERACIJE

Krajem kolovoza 1916. Rumunjska je stupila u rat na strani Antante. 27 kolovoza

objavljuje rat Austro-Ugarskoj a dan kasnije Njemačka njoj objavljuje rat. Njen ulazak u

rat doprinosi općoj krizi Centralnih sila. Pred početak operacija rumunjska vojska imala

je 4 armije sa 813 000 ljudi. Osnovna ideja rumunjskog ratnog plana bila je da sa glavnim

snagama prodre u transilvaniju, odakle bi se produžila ofenziva prema Budimpešti i

Banatu dok bi se na frontu prema Bugarskoj njene pomoćne snage ograničile na obranu a

23 Skupina autora,Vojna enciklopedija, str. 372-374

18

nakon pristizanja ruskih snaga u dobrudžu poduzela bi zajedno sa savezničkom Istočnom

armijom ofenzivu za zatvaranje kliješta oko Bugarske.

Početkom rujna rumunjska 1. 2. i 4. armija prešle su istočne Karpate i Transilvanske Alpe

i počele nastupanje u Transilvaniju. Do sredine rujna savladale su planinski greben i u

Transilvaniji zauzele Maroš Vašarhelji, Brašov, Fegeraš, Sibiju i Petrošani. Grupa armija

Mackensen početkom rujna je počela operacija u dobruđi gdje je bugarska 3. armija

ojačala njemačkim snagama do 9. rujna zauzela Tutrakan i Silistru. Dobrudžanska armija

sa generalom Zajončkovskim povukla se sa 14-15 rujan na liniju Rašova – Kobadin –

Tuzla. U bitci kod Sibjua od 26 do 29 rujna, njemačka 9. armija porazila rumunjsku 1.

armiju a kod Brašova od 7. do 9. listopda rumunjsku 2. drugu armiju. Zbog čega se

rumunjska 4. armija povlači pred austrougarskom 1. armijom. Usprkos lošem vremenu

Centralne sile su odlučile da nastave ofenzivu i definitivno slome rumunjsku vojsku,

pogotovo nakon što su reorganizirale svoje vojne postrojbe. Ojačana njemačka 9. armija

11. studenog poduzima ofenzivu i svladava karpate. Poslije bitke kod Tirgu – Žiua, 16 i

17. studenog probila se u vlašku. Rumunjske jedinice sastale su se na Ardžešu od 30. 11

do 3. 12. te udarom na lijevo krilo njemačke Dunavske armije, dovele su Makenzenove

snage u tešku situaciju no ona je savladana. Nakon bitku na Ardžešu rumunjske snage se

povlače dublje prema istoku. U nastavku operacija nijemci zauzimaju Bukurešt. Uspješne

operacije protiv Rumunjske olakšale su situaciju Centralnih sila. 24

Konačan plan za operacije na rumunjskom ratištu izradile su ruska i rumunjska vrhovna

komanda tek 30. svibnja 1917. godine. Po njemu je trebalo da glavni udar izvrše ruska 4.

i rumunjska 2. armija. Ostale armije djelovale bi ofenzivno u svojim zonama.

Istovremeno i Centralne sile pripremale su ofenzivu na donjem toku Sireta da bi razbile

rusko-rumunjske snage i osvojile ostatak teritorije Rumunjske. Od 20. do 24. srpnja

rumunjska 2. i desno krilo ruske 4. armije probile su front njemačke 9. armije

sjeverozapadno od Fokšanija, izbile na gornji tok rijeke Putine i ugrozile pozadinu

Makenzenove grupe armija južno od Fokšanija. Međutim, Kerenski 25. srpnja zatražio je

da se obustavi ofenziva zbog nepovoljne situacije na sjeveru a jedinice da se utvrde na

dostignutoj liniji. 01. kolovoza kad su borbe bile obustavljene njemačka obrana je bila

probijena no taj proboj nije bio iskorišten. Ofenziva 9. armije 06. kolovoza na

24 Isto,str.386-387

19

Fokšanskom pravcu i austrougarske 1. armije od 08. kolovoza preko prijevoja Ojtuza,

dovele su u kolovozu do teških borbi sa rumunjskom 2. i ruskom 4. armijom kojoj je

uspješno pomogla rumunjska 1. armija. Aktivnom obranom rumunjsko-ruskih snaga

zadržana je krajem kolovoza austro-njemačka ofenziva kojom nije postignut postavljeni

operacijski cilj. Front se postupno stabilizirao a do kraja rata na rumunjskom ratištu nije

bilo značajnih operacija.25

8.DOGAĐAJI NA SOLUNSKOM BOJIŠTU

Solunsko bojište osnovano je 1915.kao pokušaj Saveznika da pomognu Srbiji kad

su je napale Centralne sile. Ekspedicija nije mogla spriječiti pad Srbije, a bila je i otežana

političkom krizom u Grčkoj. Na kraju je stvoreno stabilno bojište koje se prostiralo od

albanske obale do Jadranskog mora do rijeke Strume. Centralne sile skoro su pobijedile

Srbiju no zbog njenog povlačenja vojska je ostala organizirana te bila spremna za napad

za samo šest mjeseci. Austrougarska vojska napala je Crnu Goru,srpskog saveznika koja

se predala do 25.siječnja 1916..Austro-Ugarska je nastavila operacije prema Albaniji koja

25 Isto,str.394-395

20

je bila pod kontrolom Italije,koja je do kraja zime bila istjerana iz cijele zemlje. U tom

trenutku rat na Balkanu za Saveznike je bio izgubljen,pa su britanci zatražili povlačenje

svojih vojnika iz Grčke,no Francuska na to nije pristala,pa je i britanska vojska

ostala.Savezničke snage utvrdili su se u Solunu a priključila im se i Srbija nakon

povlačenja. Kako se znalo da će se Rumunjska priključiti ratu, general Saraj je pripremao

napad na Bugarsku. Njemačka je planirala iznenadan napad na Bugarsku koji je počeo

17. kolovoza,koji je na početku postigao uspjeh,a bugarska ofenziva je bila zaustavljena.

Srbija je pokrenula protuudar 14.rujna, nijemci su poslali svoje snage da pomognu

bugarskoj vojsci, no francuske i srpske snage zauzele su Bitolj 19.studenog. Bugarsko

napredovanje u Grčku istočnu Makedoniju izazvalo je krizu u Grčkoj.Pojavile su se dvije

vlasti:jedna rojalistička u Ateni i druga revolucionarna koju je predvodio general Venizel

čija se vojska priključila Antanti.. Do proljeća 1917. vojska generala Saraja brojala je 22

divizije,te su Saveznici okupirali Tesaliju da izvrše pritisak na Atenu. Rojalistička vlada

se povukla iz Atene te je u cijeloj zemlji vladala Venizelova vlada koja je odmah objavila

rat Centralnim silama. U svibnji 1918. grčka vojska napala je i zauzela bugarske

položaje kod Skra-di-legena. Najvažnija bitka u 1918. godini na Balkanskom i

Solunskom bojištu jest Bitka kod Dobrog polja koja je počela 14.listopada26

8.1 Bitka kod Dobrog Polja

Plan napada, odnosno operacije bio je izvršiti proboj na dijelu bojišta 2.armije

između Kamena i Sokola, a zatim širiti front probojem u desno napredovanjem u pravcu

Demir Kapije i Kavdaraca. 1.armija trebala je potpomoći napad 2.armije u pravcu Crne

reke. Trećeg dana nakon napada na frontu srpskih armija, planirao se izvršiti napad

savezničkim trupama kod Dorjana, a devetog dana kod Bitolja. 14. rujna izvršeno je

bombardiranje položaja Centralnih sila. Idućeg dana 2.armija je djelovala tako što je

Šumadijska divizija zuzela Slonovo uho, Veternik i Golu Rudinu,a 17.francuska divizija

26 Petar Tomac, Prvi svetski rat 1914-1918, str.392-405

21

je osvojila rovove oko Kravice. Centralne sile izvršile su tri protunapada na ovu diviziju

no bezuspješno jer su zajedno djelovale Šumadijska i Timočka divizija koje su napale

Borovu čuku. Nju zauzima Šumadijska divizija a Oblu čuku Timočka divizija Pri kraju

dana 122. francuska divizija zauzela je Dobro polje i došla u podnožje Sokola.1.armija sa

desnom kolonom drinske divizije uz pomoć francuske 122.divizije napala je Soko no nije

ga u tom trenu zauzela. Kad je lijeva kolona Drinske divizije zašla u neprijateljske rovove

na frontu Soko-Gradešnica, tada je u toku noći između 15. i 16. rujna zauzet Soko.

Zadatak koji su si Saveznici postavili izvršen je u potpunosti. Tada su pokrenuli niz

ofenziva duž svih svojih linija koje su bile uspješne i bugarski komandant je naredio

povlačenje. Zbog niza događaja nepovoljnih za Bugarsku 29. rujna Bugarska potpisuje

konvenciju primirja, a 30.rujna su prekinuta sva neprijateljstva.27

9. ZAKLJUČAK

Na Balkanskom bojištu vođene su žestoke borbe tijekom Prvog svjetskog rata.

Ratne operacije na Balkanu trebale su biti sporedne u odnosu prema glavnim europskim

bojišnicama. No to ipak nije bilo tako. Tamo je objavom rata Austro-Ugarske Srbiji rat

počeo, a također se jedna od posljednjih bitaka odvila na Balkanu koja je okončana

kapitulacijom Bugarske i porazom Centralnih sila.

27 Isto,str.645-650

22

10.LITERATURA

1. Darko Dukovski, Povijest Srednje i Jugoistočne Europe 19. i 20. stoljeća, Alinea,

Zagreb 2005.

2. Martin Marix Evans, Bitke Prvog svjetskog rata,Marijan tisak,Split 2005.

3. Petar Tomac, Prvi svetski rat 1914-1918,Vojna biblioteka „Naši pisci“,Beograd 1973.

23

4. Skupina autora,Hrvatska opća enciklopedija,Leksikografski zavod Miroslava Krleže,

Zagreb 2008.

5. Skupina autora, Vojna enciklopedija, Izdanje redakcije vojne enciklopedije, Beograd

1967.

24