«VJEýNI» DUGOVI – MRKVA I BATINA NEOLIBERALNOGA … · «Vjeþni krediti» – dužniþko ropstvo u novom ruhu «Bogataš vlada nad siromasima, a dužnik je sluga vjerovniku.»

281

Sandra Bebek1

Guste Santini2

«VJE NI» DUGOVI – MRKVA I BATINA

NEOLIBERALNOGA KAPITALIZMA

«Sve za sebe i ništa za druge ljude – izgleda da je u svakom

razdoblju bila glavna maksima gospodara ovje anstva.»

(A. Smith, 1776.)

Sažetak

Autori u tekstu razmatraju povijest vanjske zaduženosti zemalja u

razvoju. Prvo se osvr u na specifi ne razloge zbog kojih su zemlje u

razvoju dramati no pove ale svoju vanjsku zaduženost tijekom 1970-

ih godina kao i na razloge koji su doveli do dužni ke krize 1982.

godine. Nakon toga, pozornost posve uju posljedicama dužni ke

krize analiziraju i ih u kontekstu šire i snažno povezane matrice

raznih politi kih i financijskih pritisaka kojima su zemlje u razvoju

bile izložene, osobito politici MMF-a i Svjetske banke, pri emu

navode konkretne primjere «programa strukturnog prilago avanja».

U zaklju ku podvla e da je «dužni ka kriza» samo simptom globalnog

sustava neoliberalnoga kapitalizma, sustava koji zemljama u razvoju

nije namijenio nikakvu drugu ulogu osim one da prodaju svoje

sirovine i upijaju višak kapitala iz bogatih zemalja. Otud siromaštvo

i ogromna razvojna distanca izme u zemalja u razvoju i razvijenih

industrijaliziranih zemalja.

1 Mr. sc. Sandra Bebek, Board Guardian, Zagreb2 Dr. sc. Guste Santini, Rifi n d.o.o., Zagreb

UDK 336.27

Sandra Bebek, Guste Santini: “Vje ni” dugovi - mrkva i batina...EKONOMIJA / ECONOMICS, 14 (2) str. 281-310 (2008) www.rifin.com282

Klju ne rije i: vanjska zaduženost, ekonomski rast, pokazatelji

vanjske zaduženosti, nejednaka distribucija dohotka.

1. Uvod

O prirodi problema vanjske zaduženosti zemalja u razvoju kao i na inima njegova rješavanja postoje razli ita mišljenja. Uz blagonaklono tuma enje, dugovi tih zemalja nisu ništa drugo nego pokazatelj razvojnih neuspjeha iz prošlosti. Nekadašnji krediti odražavaju naivni optimizam da su uz malo «sjemenskog» novca, politi ki i ekonomski nerazvijene i siromašne zemlje mogle ostvariti veli anstveni gospodarski rast i bez napora otplatiti svoje dugove. Manje blagonaklona interpretacija povijesti vanjske zaduženosti zemalja u razvoju podvla i da je rije o obilnom isisavanju nov anihsredstava od strane visokorazvijenih zemalja, osobito SAD-a. Tijekom desetlje a kada je izbila dužni ka kriza (1980. – 1989.) zemlje u razvoju3 transferirale su svojim zapadnim kreditorima prosje no godišnje 3,65% svog BDP-a, dok se u razdoblju 1997. – 2007., obilježenom nizom financijskih kriza i rastu e polarizacije u svijetu, taj transfer pove ao na 5,98% BDP-a.

Zapravo, gledano za razdoblje 1980. – 2007. vanjski dug tih zemalja pove ao se oko šest puta (slika 1.), pri emu je za njegovo servisiranje pla eno 8.320 mlrd. dolara, što je prosje no godišnje oko 297 mlrd. dolara. Usprkos tom nevjerojatnom iznosu, te iste zemlje još uvijek duguju iznos od oko 3.762,7 mlrd. dolara. Zamisliti taj novac gotovo je nemogu e. No ipak, netko ga je platio, a netko spremio u trezore.

3 Prema MMF-ovoj klasifi kaciji tu skupinu ine 143 zemlje, uklju uju i i tzv. tržišta u nastajanju.

283Sandra Bebek, Guste Santini: “Vje ni” dugovi - mrkva i batina...EKONOMIJA / ECONOMICS, 14 (2) str. 281-310 (2008) www.rifin.com

Slika 1.

Ukupni vanjski dug zemalja u razvoju u razdoblju 1980.-2007.

0,0

500,0

1.000,0

1.500,0

2.000,0

2.500,0

3.000,0

3.500,0

4.000,0

1980 1982 1984 1986 1988 1990 1992 1994 1996 1998 2000 2002 2004 2006 2008

u m

lrd.

dol

ara

Izvor: MMF, World Economic Outlook Database, 2007.

Najve a tragedija jest u tome što je to pozajmljivanje imalo sasvim suprotan u inak od onog koji se o ekivao, a to je smanjenje siromaštva i izlazak iz nevolja koje gospodarska nerazvijenost sa sobom nosi. Siromaštvo i razvojna distanca izme u zemalja u razvoju i razvijenih industrijaliziranih zemalja ve i su nego ikad prije. Izuzetak su samo neke zemlje Isto ne Azije, u kojima je cijelo vrijeme bila prisutna jaka država koja je odlu ivala kako e se i unutar kojih sektora ulagati, no i u njima je došlo do pove anja nejednakosti izme u bogatih i siromašnih.

U ovom tekstu pokušat emo istražiti razloge gomilanja dugova zemalja u razvoju. Po et emo sa specifi nim razlozima zbog kojih su zemlje u razvoju tako dramati no pove ale svoje dugove tijekom sedamdesetih godina, nastavljaju i s razlozima koji su doveli do dužni ke krize 1982. godine. Nakon toga, posebnu pažnju posvetit emo posljedicama dužni ke krize, analiziraju i ih u kontekstu šire

i snažno povezane matrice raznih financijskih i politi kih pritisaka kojima su te zemlje bile izložene, osobito politici MMF-a i Svjetske banke, pri emu navodimo konkretne primjere «programa strukturnog prilago avanja».

Ono što odmah možemo slobodno re i odnosi se na injenicuda se zemlje u razvoju nalaze u klopci dužni kog ropstva. S tim su povezana pitanja koja se ti u velike ranjivosti tih zemalja na promjene u svjetskoj ekonomiji: njihova osjetljivost na monetarne promjene u razvijenim zemljama i njihova ovisnost o sirovinama kao glavnom izvoru zarade od izvoza. Ta strukturalna pitanja imaju svoje


duboke korijene u dalekoj prošlosti. Po evši od merkantilisti kogkolonijalizma pa do današnjeg globalnog sustava neoliberalnoga kapitalizma, tim zemljama nikada nije bila namijenjena nikakva druga uloga osim one da prodaju svoje sirovine i upijaju višak kapitala iz bogatih zemalja.

2. «Vje ni krediti» – dužni ko ropstvo u novom ruhu

«Bogataš vlada nad siromasima, a dužnik je sluga vjerovniku.»

(Biblija)

Dužni ko ropstvo poznavali su još stari Rimljani. Ono je nastajalo kada bi netko upao u dugove koje nije mogao vra ati, a onaj koji bi njegove dugove otkupio, imao je pravo tim ovjekom upravljati kao s robom. U srednjem su vijeku templari, uz koje se vezuje uspostava bankarskog sustava, u dužni ku ovisnost dovodili vladare, sve dok francuski kralj Filip IV. nije shvatio da je jednostavnije na loma ispaliti vo e templarskog reda nego im dugove vratiti.

Me utim, današnje kreatore dužni ke ovisnosti nije mogu eobezglaviti jer imaju preveliku politi ku mo pomo u koje ostvaruju sve druge tipove mo i. Gomilanje dugova u zemljama u razvoju omogu ava im kontroliranje njihova nerazvoja jer ih u svakom trenutku mogu ucijeniti. Naime, elegantno rješenje prona eno u «reprogramiranju dugova» nije ništa drugo nego daljnji mamac za nove kredite, ali uz brojne uvjete. Uspostavljen je mehanizam zaduživanja koji funkcionira na na in da sam sebe ovjekovje i jer se novi krediti uglavnom koriste za pla anje kamata na nepodmirene kredite, pa se iznosi nepodmirenih kredita pove avaju po kamatnim stopama.4 Time se cjelokupna politika MMF-a i Svjetske banke te pridruženih me unarodnih banaka, kao voljnih izvršilaca centara politi ke mo i, zapravo realizira kao lihvarstvo dovedeno do savršenstva. Kako to izgleda u praksi najbolje pokazuje financijski kolaps u Aziji 1997. – 1998.

Uvjeti koji se name u pri reprogramiranju dugova poznati su kao MMF-ov „program strukturnog prilago avanja“. Kako emoposlije vidjeti kroz konkretne primjere, «programi strukturnog 4 Mo složenog obra una kamata nevjerojatna je: uz godišnju kamatu od 10% milijun nov anih jedinica naraste na 117 milijuna za pedeset godina, a na 13,78 milijardi za sto godina. Dug zemalja u razvoju obra unavao se po dvostruko višoj stopi – više od 20% godišnje u razdoblju 1973. – 1993., pove avši se sa 100 mlrd. na 1.500 mlrd., od ega je samo 400 mlrd. bilo stvarno pozajmljeno, ostalo je otišlo na kamate (J. W. Smith, 1994). O ito je kako su obra unavanjem kamata dugovi zapravo višestruko napla eni.


prilago avanja» samo su omogu ili novu fazu plja ke zemalja u razvoju. Što resursima, što novcem kroz otplate dugova, što kroz neekvivalentne razmjenske odnose, zemlje u razvoju zapravo financiraju bogatstvo i životni stil Zapada. Time financiraju i vlastito siromaštvo, ime su dovedene u jednu od najapsurdnijih situacija od kada je svijeta. U trenutku kada duguju gotovo deset puta manje nego što duguju najbogatije zemlje svijeta (G-7), te iste zemlje – prvaci neoliberalnoga kapitalizma, iji dug ini oko 67% svjetskog duga5 – sebe nude kao uzor. Sama Amerika ima vanjski dug tri puta ve i od svih zemalja u razvoju zajedno (boks 1.). Ekonomski razvijene zemlje? Da, no taj se razvoj odvija na podlozi nejednakosti6

i eksploatacije zemalja u razvoju.

Boks 1.

Amerika je najzaduženija zemlja na svijetu s najve im vanjskim trgovinskim deficitom. Otkako je predsjednik Bush preuzeo vlast 2001. godine, vanjski dug pove ao se s 5.700 mlrd. dolara na 11.204,1 mlrd. dolara (85% BDP-a) koliko je iznosio u 2006. godini, dok je trgovinski manjak zabilježio rekordnu razinu od 728,1 mlrd. dolara (FedStats). I ostale visokorazvijene zemlje dovele su svoje vanjske dugove do razine od nekoliko stotina pa do nekoliko tisu a milijardi. No njima birokrati MMF-a i Svjetske banke ne kucaju vrata. To je posve razumljivo jer su netransparentnost tih institucija i nedvojbenost kontrole od strane najbogatijih zemalja ugra ene u njihove temelje, što se najjasnije odražava kroz strukturu glasova, odnosno mo i unutar MMF-a i Svjetske banke.

Me utim, ono što su druge zemlje primorane poduzeti kada se na u u problemima s deficitom i zaduženoš u, Amerika ne mora. «Standard dolar» daje toj zemlji nevjerojatnu mogu nost istovremenog iskorištavanja dugovanja i kreditiranja (kao nacija dužnik, Amerika iskorištava Europu i Aziju kroz deficit, a istovremeno putem državnih obveznica – javnog duga – kupuju inozemnu robu, usluge i tvrtke koje se jeftino privatiziraju). Dolar je uvijek tražena roba. Dolari trebaju za kupnju nafte. Zemlje u razvoju tako er trebaju dolare kako bi otplatile dugove zapadnim bankama. Oko dvije tre ine svjetskih deviznih rezervi uva se u dolarima. Osim toga, zemlje koje zara uju dolare svojim izvozom u Ameriku (zemlje izvoznice nafte, Kina i Japan), vra aju kroz ulaganja te dolare natrag u Ameriku. Da to ne u ine, valute tih zemalja u odnosu na dolar aprecirale bi, ime bi se smanjila konkurentnost njihova izvoza.

Potražnja za dolarima osigurava održavanje njegova visokog pariteta, a priljev kapitala Americi omogu ava pokrivanje prora unskih i trgovinskih deficita, tj. da i dalje više troši nego što zara uje.Kao da je cijeli svijet bankovni jamac ameri komu rastrošnom na inu života, i jedno drugo ohrabruje. Financijski priljev, naime, omogu ava FED-u snižavanje kamata, što poti e gra ane na uzimanje kredita za suludu potrošnju, i tako ukrug. Mora se priznati da postoji strukturalna nestabilnost u tom mehanizmu. Ako je on mogu samo dok postoji ovisnost svijeta o nafti i o dolaru, odnosno dok u Ameriku dolazi oko 2 milijarde dolara financijskog priljeva dnevno, logi no se name e pitanje: Što ako se taj priljev smanji. Tradicionalno ekonomsko pravilo bilo bi da e dolar pasti, a kamate porasti. Ili je to možda zastarjela koncepcija? Možda bi trebalo razmotriti sljede u hipotezu: u sadašnjem stadiju globaliziranog kapitalizma, financijski priljev mogao bi postati unutarnja nužnost, stabilan element imperijalnoga gospodarstva novog tipa (Todd, 2004).

Iako dolar danas ima poteško a, njega se, u nedostatku adekvatne zamjene, i dalje koristi kao svjetsku obra unsku jedinicu. Svijet još uvijek ovisi o ameri kom vodstvu suzdržavaju i se dovoditi ga u pitanje. Problem je otvoren, a svaki korak Amerike u cilju osiguravanja kontrole nad planetom, osobito nad energetskim resursima, samo ga dodatno produbljuje. Time i vjerojatnost izbjegavanja ekonomskih i financijskih kriza u predstoje im godinama izgleda mala.

5 http://go.worldbank.org/7N9TVZZT70 6 Da bogate elite igraju monopoly i u vlastitim zemljama, najbolje nam pokazuje primjer SAD-a. U toj najbogatijoj zemlji na svijetu, itavi su milijuni onih koji se nisu dobro pozicionirali u neoliberalnom laktašenju pa se gomilaju na dnu društvene ljestvice. Od svih ekonomski razvijenih zemalja, SAD ima najve u nejednakost izme u najbogatijih i najsiromašnijih (Gini index iznosi 40,8), a slijedi je njezin prirodni saveznik, Velika Britanija (Human Development Report, 2007).


3. O uzrocima dužni ke krize

«Prije dvije godine nisam vrijedio ni centa, a sada dugujem dva milijuna

dolara.»

(nepoznati autor)

Tradicionalne tehnike «ublažavanja» dužni kih problema sugeriraju da je možda uobi ajena interpretacija dužni kekrize nepotpuna ili pogrešna. Uobi ajeno je objašnjenje da je dužni ka kriza, koja se 1982. godine pojavila u mnogim zemljama u razvoju, posljedica brojnih, me usobno povezanih okolnosti koje se u osnovi nisu mogle predvidjeti u vrijeme davanja kredita. One bi se mogle sažeti kroz slijed doga aja:naftni šokovi 1973. – 1974. i 1979. – 1980., visoke kamatne stope u razdoblju 1980. – 1982., pad izvoza zemalja u razvoju povezan sa svjetskom recesijom 1981. – 1982., problemi upravljanja doma om ekonomijom i nepovoljan psihološki preokret na tržištu kredita.

Logika zaduživanja jednostavna je: zemlja se zadužuje u nadi da e investicijama zaraditi dovoljno novca i za otplatu duga i za generiranje ekonomskog rasta. Zna ajna karakteristika zaduživanja zemalja u razvoju prije 1973. godine jest ta da se to zaduživanje doga alo u vrijeme ekonomskog buma, a njegovo nastavljanje može objasniti zašto te zemlje nisu uvidjele da e s vremenom do i do prilago avanja u suprotnom smjeru.

Naime, ovaj danse macabre potaknut je s ekspanzivnom monetarnom politikom SAD-a potkraj šezdesetih i po etkomsedamdesetih godina. Brzi rast ponude novca u SAD-u i drugim industrijskim zemljama pridonio je svjetskom ekonomskom bumu, naglim i velikim porastima cijena potražnje za primarnim proizvodima i jakim pove anjima cijena nafte i drugih roba. Nakon naftnih šokova 1973. – 1974., me unarodne banke bile su preplavljene tzv. petrodolarima iz zemalja izvoznica nafte, što je dovelo do velikog pove anja kredita zemljama u razvoju.

«Vje ni» krediti bankama su se inili kao dobar rizik sve dok je postojalo rasprostranjeno uvjerenje da vlade ne bankrotiraju. S


druge strane, mnoge zemlje u razvoju, teturaju i od pove anjacijena nafte, bile su željne primiti te kredite, pretpostavljaju ida su oni razuman na in ublažavanja njihovih trauma. Isto tako, ostale zemlje u razvoju, izvoznice nafte, vidjele su te kredite kao na in kapitaliziranja svoje poboljšane financijske situacije, pretpostavljaju i da bi cijene nafte u dužem razdoblju mogle ostati na visokoj razini. Posljedica tih optimisti nih pretpostavki jest rast zaduženosti zemalja u razvoju po prosje noj godišnjoj stopi od 30% u razdoblju 1972. – 1982., tako da se vanjski dug pove ao sa 125 mlrd. dolara u 1972. godini na 801 mlrd. dolara u 1982. godini (Kindleberger; Aliber, 2006).

Iz ove perspektive, lako je pokazati kako te aktivnosti nisu odgovarale uobi ajenoj logici zaduživanja. Prvo, krediti nisu bili upotrijebljeni za investicije kojima bi se pove ala ekonomska snaga i sposobnost vra anja kredita. Umjesto toga, znatan dio kapitala odlazio je u teku upotrošnju i grandiozne projekte za koje se naknadno ispostavljao da su «kule u oblacima». Osim toga, dugove su gomilali diktatori i vojni režimi bez ikakve suglasnosti gra ana koji su ih trebali otpla ivati,pri emu se novac koristio za ugnjetavanje vlastitog naroda7 ili je završavao na njihovim privatnim ra unima (ironi no, vrlo esto u zapadnim bankama koje su i davale kredite). Prema procjenama Svjetske banke, oko 30% kapitala završilo je na privatnim ra unimavladaju ih elita i diktatora (u pojedinim slu ajevima, kao npr. u Venezueli, rije je o koli ini novca koja je bila dovoljna za pokrivanje njezinoga cjelokupnog vanjskog duga).

I drugo, zaduživanje se doga alo u nestabilnom ekonomskom okruženju: svjetski ekonomski odnosi sustavno su se pogoršavali.

Dokaz prekomjernog i neodgovornog pozajmljivanja tijekom navedenog razdoblja postao je dramati no jasan 1981. godine., kada je došlo do porasta kamatnih stopa i pada globalne potražnje za izvozom zemalja u razvoju, kao posljedica restriktivne monetarne politike u SAD-u. Inflacija je bila slomljena: odnos izme u novca i cijena uspostavljen je kroz

7 Tako se npr. Južna Afrika našla u situaciji da mora pla ati za vlastitu represiju, odnosno da mora otpla ivati dug koji je nastao za vrijeme aparthejda. Procjenjuje se da taj dug iznosi oko 46 milijardi dolara (Paying twice for apartheid, Action for Southern Africa, May 1998), što je oko 64% sadašnjeg duga Južne Afrike (World Economic Outlook Database, 2007.).


visoke kamatne stope, a cijena te monetaristi ke ortodoksije pla ena je kroz žestoku svjetsku recesiju u 1981. – 1982.Me utim, i nakon recesije kamatne stope ostale su na visokoj razini kako bi se privukle inozemne investicije za financiranje velikoga prora unskog deficita koji je stvorila administracija R. Reagana. Dolar je po eo aprecirati, zbog ega se potražnja za izvozom zemalja u razvoju smanjila.

Zemlje u razvoju našle su se u škarama izme u pove anja kamata na svoje dugove i smanjenja koli ine i cijene svog izvoza, što je uz pove anje te aja dolara stvorilo dodatne troškove po osnovi kreditnih obveza. Prema UNCTAD-u, cijene proizvoda (osnovni prehrambeni proizvodi, gorivo, minerali, metali) u razdoblju 1981. – 1982. pale su za 28%, dok su se istovremeno pove ale kamate na kredite za 50% nominalno, odnosno, 75% realno (Trade and Development Report, 1988).

Tako je 1982. godine Meksiko došao u situaciju za koju su svi mislili da je nemogu a – proglašenje moratorija na otplatu dospjelih obveza, ozna ivši po etak onog što je poznato pod nazivom «dužni ka kriza». Privatne banke odmah su prestale s daljnjim davanjem kredita, a kako bi se sprije ila panika, Njujorška banka federalnih rezervi dala je Meksiku kredit premoš ivanja u iznosu od 1 mlrd. dolara, dok je državna riznica SAD-a kupila naftu u vrijednosti od milijarde dolara s teku im pla anjem za budu u isporuku Strateškoj rezervi nafte SAD-a, omogu ivši time da Meksiko izbjegne prestanak vra anjadugova (Kindleberger; Aliber, 2006). Nakon Meksika još su 24 zemlje lanice MMF-a zatražile reprogramiranje svojih dugova, a ako se dodaju i zemlje koje nisu bile lanice, broj zemalja u 1983. godini bio je ve i od 30 (Babi , 1996). Od tada je reprogramiranje postalo i ostalo redovita pojava.

Nada koja se pojavila tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, kada su sve zemlje u razvoju zabilježile gospodarski rast, bila je uništena u samo nekoliko godina. Nakon toga zapo inje razdoblje njihove stagnacije i vje itoga gacanja u sve ve im i ve im dugovima (slika 2.).


Slika 2.

Vanjska zaduženost po regijama

0

200

400

600

800

1000

1200

Afrika Centralna i

Isto na Europa

ZND i

Mongolija

Azijske zemlje

u razvoju

Bliski istok Latinska

Amerika

u m

lrd.

dola

ra

1980

2007


3.1. Industrija prinude

«U povijesti ideja, neoliberalna ideologija udesan je nazadak. Laž je

velika, ali korisna jer dopušta gospodarima svijeta da svoju odgovornost

sakriju u onome što se doga a državama koje ugnjetavaju.»

(Jean Ziegler)

Šokirane problemom nemogu nosti vra anja dugova, ve ina privatnih banaka smanjila je pozajmljivanje zemljama u razvoju, a pove alasvoje rezerve kojima bi mogla pokriti potencijalne gubitke. Krajem 1982. godine devet najve ih ameri kih banaka dale su na kredit više od 287% svog kapitala zemljama u razvoju, a do kraja 1988. godine taj se postotak smanjio na 108% (Sachs, 1989). Novi pomak u strategiji banaka o itovao se i u tome što su, prije reprogramiranja dospjelih kredita, banke inzistirale da zemlje u razvoju pribave potvrdu o pristanku MMF-a. MMF-ova tradicionalna uloga, kao jamca kreditnog rejtinga zemalja u razvoju, ponajprije se odnosila na njegov «vlastiti» novac koji je pozajmljivao za financiranje kratkoro nih deficita u platnoj bilanci. Me utim, njegova nova uloga – nametanje uvjeta radi osiguravanja pla anja privatnim institucijama, bila je druga ijeg karaktera i sadržaja, možemo slobodno re i – svela se na obi no «reketarenje». No usprkos tome što se njegova «odgovornost» bitno promijenila, MMF je nastavio davati odobrenje za dodatne kredite samo onim zemljama koje su prihvatile njegov «program strukturnog prilago avanja».


Tri su komponente MMF-ove politike prema kojima se dominantno oblikuju ekonomske politike zaduženih zemalja: (i) liberalizacija trgovinskih i kapitalnih tokova, (ii) privatizacija i (iii) postojanje odre ene razine deviznih rezervi kako bi se dug mogao uredno otpla ivati. Pri tome se u svakoj zemlji koristi šablonizirani recept s iznena uju e malim razlikama koje odražavaju lokalne specifi nostii potrebe, i on obi no uklju uje sve ili ve inu restriktivnih mjera.Duh neoliberalizma pušta se na slobodu, dok se stabilnost cijele operacije osigurava putem ko nice koju predstavlja ortodoksni monetarizam. Striktna kontrola stavljanja u pogon tih, naj eš erazaraju ih, ekonomskih mjera, zapravo predstavlja integralni dio suradnje bretonvudskih blizanaca, MMF-a i Svjetske banke.

Zemlje u razvoju imaju snažan motiv da prihvate tu kontrolu jer tako u o ima potencijalnih kreditora stje u kreditni rejting. Me utim,cijena po kojoj pla aju taj kreditni rejting iznimno je visoka ako se na umu ima da su «programi strukturnog prilago avanja»omogu ili zapadnim korporacijama preuzimanje ili uništavanje njihovih najvažnijih sektora te uspostavljanje kontrole nad njihovim prirodnim resursima («dugovi za udjele»). Da kod postavljanja uvjeta postoji veliko «razumijevanje» izme u me unarodnih financijskih institucija, najbolje ilustriraju procjene da svaki dolar MMF-ova kredita zemljama u razvoju «odblokira» još 4-7 dolara u vidu novih kredita od strane komercijalnih banaka i vlada bogatih zemalja,8 a otvara vrata i velikim koli inama novca Svjetske banke.

Temeljna pretpostavka MMF-ova pristupa jest ta da su za dužni kukrizu krive neefikasne ekonomske politike visokozaduženih zemalja. Premda je valjanost tog pogleda teško utvrditi, jer su neki krediti doista bili upotrijebljeni na neprimjerene na ine, ipak, zemlje u razvoju ne mogu biti optužene za fiskalnu neodgovornost u onoj mjeri kao što je fiskalna i monetarna politika SAD-a ili svjetska recesija u 1981. – 1982. Mnoga istraživanja upu uju na taj zaklju ak. William Cline pokušao je u svojoj studiji utvrditi u kojoj su mjeri vanjski uzroci odgovorni za dužni ku krizu zemalja u razvoju koje ne izvoze naftu. Premda njegove izra une (tablica 1.) treba tretirati sugestivno jer postoji visoki stupanj «duplog ra unanja» (pokrivanje starih kredita novim), ipak, kao gruba aproksimacija, podaci sugeriraju da su vanjski imbenici bili važniji od unutarnjih uzroka neefikasnosti i korupcije.

8 Medojevi , N, ovjek iznad kapitala (www.reportermagazin.com/rep105/0004.htm).


Tablica 1. Utjecaj egzogenih šokova na vanjski dug zemalja u razvoju koje ne

izvoze naftu

(u mlrd. dolara)

U inak Iznos

Pove anje cijene nafte u odnosu na infl aciju u SAD-u (kumulativno u razdoblju 1974. – 1982.)

260

Pove anje realnih kamata u 1981. i 1982. u odnosu na prosjek u razdoblju 1961. – 1980

41

Gubitak kroz uvjete trgovanja u 1981. i 1982. 79

Gubitak izvoza prouzrokovan svjetskom recesijom u 1981. i 1982. 21

Ukupno 401

Ukupno pove anje duga 1973. – 1982. 482

Izvor: William R. Cline, International debt: Systematic risk and policy response (Institute for International Economics, Washington, DC., 1984).

Umjesto zaklju ka valjalo bi re i da je MMF rijetko kada alarmirao da je neka zemlja krenula u neodrživi obrazac uzimanja me unarodnihkredita te da e uspostavljanje održivog tempa zaduživanja vjerojatno biti skupo i možda neugodno. Tako er, «nije bio u stanju» davati kredite kada je dolazilo do prilago avanja smanjenju priljeva kapitala, što bi smanjilo veli inu deprecijacije valute, a time i nepovoljna djelovanja na gospodarstvo. I ono što je najvažnije, MMF-ovi programi stabilizacije nisu uspjeli potaknuti stopu rasta koja bi pomogla zemljama u razvoju da se oslobode svojih dugova. U stvari, ti programi imali su posve suprotan u inak: dodatno su osiromašili veliki broj zaduženih zemalja tako da je njihov budu i ekonomski rast postao vrlo neizvjestan, dok su se dugovi reproducirali na sve ve oj razini.

Kako pokazuje iskustvo u protekla tri desetlje a, rezultati u Africi blizu su promašaja, dok su u latinskoameri kim i azijskim zemljama te zemljama srednje i Isto ne Europe uglavnom djelomi ni. No, svugdje su iskušani društveni pritisci i nemiri te veliki pad zaposlenosti i životnog standarda. ak i kada rezultati nisu bili tako pogubni, kada su programi za strukturnu prilagodbu uspjeli «navu i» odre enorazdoblje rasta, esto su plodovi neravnomjerno odlazili bogatijima, dok su oni na samom dnu padali u još dublje siromaštvo.9

9 Stiglitz, J.(2004), Globalizacija i dvojbe koje izaziva, Algoritam, Zagreb.


3.2. Putovanje prema Jugu i Istoku

Jedna od klju nih veza izme u MMF-a i Svjetske banke jest ta da se lanstvo u Svjetskoj banci uvjetuje lanstvom u MMF-u. Nadalje,

obje imaju isti tip rukovode e strukture, njihove su ekonomske politike komplementarne i me usobno povezane, kao što je to slu aji s financijskom pomo i koju pružaju. Suradnja izme u njih se, zapravo, proteže daleko iznad organiziranja bakanalija kojima se obilježava zajedni ki godišnji skup Odbora guvernera. injenica je i to da obje institucije kupuju šampanjac u istim prodavaonicama, da svoje goste zabavljaju u istim hotelima i unajmljuju limuzine od istih dilera te da vole istu vrstu gurmanske hrane, što jasno ukazuje na to da se «klanjaju» istim vrijednostima.10

Kao neki nevidljivi zraci, ideje o «unapre ivanju ekonomskog rasta» i «borbi protiv siromaštva», kre u se tamo-amo po 19. ulici u Washingtonu, izme u sjedišta MMF-a i Svjetske banke. Princip «ruka ruku mije» o it je na svakom koraku. Obje izjavljuju da dijele iste ciljeve: pomaganje zemljama lanicama u njihovim naporima da poprave ekonomske uvjete u svojim zemljama.

Me utim, cilj tih zajedni kih napora vrlo je specifi an: kada MMF i Svjetska banka zajedni ki putuju prema Jugu i Istoku, oni to inekako bi promovirali ideju «slobodnog tržišta». Njihova jednoglasnost u tom pitanju tolika je da u rijetkim prilikama neprihva anja njihove ideologije, zbijaju redove i zajedni ki nastupaju protiv onog koji im se suprotstavi, kao što je to bio slu aj sa Zambijom koja je 1987. godine prekinula suradnju s MMF-om, nakon ega su Svjetska banka i inozemni donatori obustavili svoje kredite.

Sve dok je «fasada» na mjestu, zemlje u razvoju koje primjenjuju te politike pri a su o «ekonomskom udu», a kad se ta društva pod njihovim teretom, sruše ili posrnu, onda postaju primjeri užasnih provalija etatizma, populizma, socijalizma i ostalih zala. Uvoznici, trgovci, banke i lokalni bogataši u tim «pri ama» vrlo dobro prolaze, zajedno s inozemnim bankama i korporacijama za koje je ta politika i zamišljena, omogu avaju i im profitabilna ulaganja diljem svijeta, izme u ostalog, i kupovinu državnih poduze a po recesijskim cijenama. Niti jedna zemlja, ma koliko ona bila nevažna (kao što je,

10 Hancock, G. (2002), Gospodari siromaštva: mo , prestiž i korupcija u me unarodnoj industriji pomo i, Beograd.


primjerice, bio slu aj s Laosom i Grenadom), nije izuzeta od takvog tretmana.

Pri a o «ekonomskim udima», s nekoliko izuzetaka, uglavnom u japanskoj orbiti – kojima je pod posebnim okolnostima uspjelo da se provuku od propisanih pravila igre ali samo do po etka financijske krize 1997. godine, ima doista puno – u Latinskoj Americi, Africi i Aziji, a po etkom devedesetih, pozvane su i bivše komunisti kezemlje na sudjelovanje u udesima «slobodnog tržišta».

Elite zemalja na koje cilja neoliberalna politika objeru ke je prihva aju, o ekuju i osobnu korist, bez obzira na sudbinu ostatka stanovništva. Pun pogodak postiže se kad se sve to može ostvariti formalnim demokratskim sredstvima. Me utim, ako u nekoj zemlji igrom slu aja do e na vlast režim koji, umjesto stvaranja «stabilnih» uvjeta investiranja za odabrane društvene slojeve i inozemne korporacije, zastupa interese vlastitog naroda, on se obara na ovaj ili onaj na in, i postavlja onaj koji se može kontrolirati.

Navedena logika može se potkrijepiti brojnim primjerima. Navest emo one karakteristi ne11, a itatelji sami mogu uo iti odre ene

paralele s našom situacijom.

Latinska Amerika

Fenomenalna pri a o «ekonomskom udu» u ileu gotovo svima je poznata, a u razdoblju 1974. – 1989. izvodili su je «de ki iz ikaškeškole» – ishodišta suvremenog monetarizma i neoliberalizma, pod uvjetom da se ne gleda iz prevelike blizine. Cvjetaju a ekonomija slobodnog tržišta A. Pinocheta pretvorila se u « ileansku katastrofu» za manje od jednog desetlje a, što se objasnilo nedosljednim poštivanjem zdravih principa ekonomskog neoliberalizma. U pokušaju da spasi ekonomiju, vlada je prakti ki preuzela cjelokupan bankarski sektor i poduze a u krizi i onda ih za male pare prodala privatnom sektoru. Politika strukturnog prilago avanja izazvala je ogromno pove anje nezaposlenosti i neku udnu inflaciju, «nategnutu» samo na jednu stranu, a za posljedicu je imala ve eposkupljenje proizvoda koje su kupovali siromašni od proizvoda koje su kupovali bogati. Pove anje broja siromašnih s 20% na 44% pratilo je i pove anje bolesti siromaštva, kao što su tuberkuloza, tifus i žutica. Dok su u tom procesu multinacionalne korporacije

11 U osvrtu se referiramo na knjigu Godina 501: konkvista se nastavlja (Chomsky, 1998.)


vrlo dobro prošle, zadobivši kontrolu nad velikim dijelom ileanskeekonomije, dotle su makroekonomske statistike Pinochetova doba bile uglavnom niže od onih u prethodna dva desetlje a.

Tako je i Brazil uklonjen s popisa «neoliberalnih uspjeha», a ta se nesre a pripisala socijalisti koj devijaciji države. Dok su pla edoživljavale kolaps, «slobodno tržište» omogu avalo je uvoz potroša ke robe po niskim cijenama. Do 1980. godine vrijednost uvoza sko ila je za oko 38% (zahvaljuju i porastu luksuzne robe za oko 270%), državni dug rastao je brzinom svjetlosti, a sindikati i selja ki pokreti ugušeni su u valu terora. Zato je korumpiranim bogatašima bilo lijepo. Smatra se da se najneravnomjernija raspodjela dohotka dogodila baš u Brazilu. Poslije etiri godine surove krize gospodarstvo se po elo oporavljati, velikim dijelom zahvaljuju isupstituciji uvoza – mjeri državne intervencije koju neoliberalna politika prezire, koja je tijekom 1980-ih godina održavala ekonomiju spašavaju i je od totalne propasti. Pobjeda privla nog predstavnika brazilske elite Fernanda Collor de Melloa na izborima 1989. godine, odvela je Brazil opet na neoliberalnu stazu. Me utim, bila je to kratka pri a. BDP je ve u 1990. godini pao s 3,3% na - 4,6%, uz pogoršanje i ostalih socioekonomskih pokazatelja. Danas, ta najve alatinskoameri ka država, vanjski dug od oko 480 mlrd. dolara dijeli s Meksikom i Argentinom. (WEO, listopad 2007.)

Ponovnim dolaskom na vlast u Venezueli 1988. godine, socijaldemokrat Carlos Andres Perez prihvatio je MMF-ov «program strukturnog prilago avanja», koji se održao usprkos brojnim žestokim protestima, uklju uju i i onaj u velja i 1989. godine, kada je u glavnom gradu ubijeno 300 ljudi. Za to vrijeme doga alo se još jedno «ekonomsko udo» – rezerve u državnom trezoru bujale su, inflacija je bila niža u odnosu na prethodnih pet godina, a stopa rasta najbrža na ameri kom kontinentu (9,1% u 1991.) – piše 1992. godine dopisnik The New York Timesa J. Brooke. Navodi on i neke od uobi ajenih «propusta», kao što je pad kupovne mo i radnika za 60%, pove anje neuhranjenosti te «skandaloznu koncentraciju bogatstva» – prema rije ima desni arskog kongresmena kojeg citira. Ostali propusti postali su vidljivi nekoliko tjedana poslije pokušaja vojnog pu a 1992. godine., kada je vlada priznala da samo 57% stanovništva može sebi priuštiti više od jednog obroka dnevno, dok je «kriti no siromaštvo» utrostru eno u odnosu na 1984. godinu. Pu , pozdravljen od strane ve ine stanovništva, bio je ugušen, a


Perez je sasvim ispravno postupio kada je ukinuo državne subvencije prebacuju i državna poduze a u privatne ruke i otvaraju i tržište inozemnoj konkurenciji. Istina, stopa ekonomskog rasta bila je impresivna, s tim da se ve ina ekonomskih analiti ara slaže da je za njezin poticaj bila važnija visoka cijena nafte 1991. godine, nego Perezova «štednja». Ono što je pritom bilo «nevidljivo» jest to da je ve i dio novoste enog bogatstva otišao u jednom smjeru – u ruke bogatih biznismena.

Na pogubne posljedice neoliberalne politike ukazuje i argentinsko iskustvo. Ne tako davno Argentina, nekada sedma zemlja u svijetu po bogatstvu, bila je velika «reklama» za konzervativne MMF-ove ekonomske politike: državna poduze a privatizirana su, trgovina i financije liberalizirani, a vlada je provodila vrstu fiskalnu i monetarnu politiku. Po etkom devedesetih inilo se da ekonomija dobro funkcionira. Me utim, sve je bilo postavljeno na slabim temeljima.

Uvo enjem valutnog odbora inflacija je do sredine devedesetih bila eliminirana, ali je bila eliminirana i fleksibilnost monetarne politike. Kada se po etkom 1995. godine po ela javljati recesija, vlada nije mogla monetarnom ekspanzijom stimulirati gospodarsku aktivnost. Poja ao se odljev dolara, dodatno izazvan meksi kom krizom, što je rezultiralo monetarnom kontrakcijom i rastom kamatnih stopa. Time su na vidjelo izašli svi rizici koji proizlaze iz ovisnosti kretanja nov ane mase o stabilnosti priljeva kapitala, odnosno nemogu nostivo enja aktivne monetarne politike u slu aju nastanka vanjskih šokova. Da stvar bude gora, krajem devedesetih rast vrijednosti dolara za koji je peso bio vezan u okviru valutnog odbora, utjecao je na znatnu aprecijaciju doma e valute i time na smanjenje svjetske potražnje za argentinskim izvozom.

Sve to vodilo je otežanom servisiranju vanjskog duga i financijskom kolapsu u prosincu 2001. godine koji je doveo do najve e obustave pla anja inozemnog duga u povijesti (u iznosu od 155 mlrd. dolara) i devalvacije doma e valute koja je orobila životne ušte evinemilijuna gra ana te najve e zemlje Latinske Amerike. Stopa gospodarskog rasta u toj godini iznosila je –4,4%, dok je u sljede ojbila još nepovoljnija i iznosila je ak –10,9%. Uz nezaposlenost od 25% i injenicu da je blizu 60% Argentinaca živjelo ispod granice siromaštva, sasvim su na mjestu bila upozorenja analiti ara da je


nacija previše krhka za daljnje restrikcije doma e potrošnje kako bi se po svaku cijenu nastavilo s pla anjem duga.

Gospodarski rast Argentine do sredine devedesetih godina bio je uglavnom rezultat sve ve e akumulacije vanjskog duga i kratkoro neinjekcije kapitalnih prihoda od prodaje državnih poduze a. MMF je, naime, kao «polugu» u usvajanju njegove konzervativne ekonomske agende Argentini dao niz kredita.12 Obrazac je bio uobi ajen – ponude se krediti (kao mrkva), zemlja se zadužuje sve više, a onda kada se «pojave opasnosti» za interese vladaju eg biznisa, MMF-ova se retorika mijenja, a dug se proglašava isklju ivom «pogreškom» neodgovornih vlada. No tada, kada pregovara o uvjetima sljede egkredita, pa ak samo i o uvjetima isplate ve dogovorenog kredita, MMF inzistira na dodatnoj privatizaciji i na još strožim mjerama osiguranja inozemnih ulaganja.

Me utim, nakon gospodarskog sloma Argentinci su odlu ili preuzeti kontrolu nad svojom zajednicom. Taj proces obnove odvijao se neovisno od MMF-ovih uputa, a uporište mu je bilo u suradnji gra ana.Popularne skupštine (assemblies), u cilju rješavanja problema svoje zajednice, okupljale su ljude na plažama ili parkovima. Mnogi su po eli napuštati formalnu «peso ekonomiju», priklju uju i se «susjedski» utemeljenoj ekonomskoj mreži, tzv. barter klubovima (klubovima trampe). Od mnoštva tada propalih i napuštenih tvornica, oko 200 njih zauzeli su radnici i, radi održanja golog života, ponovno u njima pokrenuli proizvodnju. I uspjeli su ne samo preživjeti, nego i dodatno razviti posao.

Taj fenomen nije ostao samo u granicama Argentine, nego se proširio i na druge latinskoameri ke zemlje. ini se da se doga a ono što je izgledalo nemogu e prije pet godina – Latinska Amerika izlazi iz kontrole SAD-a i mogla bi se ak ujediniti u neprijateljstvu prema sjevernom susjedu. Lideri zemalja te regije sve ozbiljnije promišljaju, za sada samo kao o ideji, o modelu udruživanja po uzoru na Europsku uniju.

I drugi primjeri «strukturnog prilago avanja» za rezultat su imali nestanak rije i «razvoj» iz latinskoameri kog rje nika, dok se rije«profit» posvuda ula me u inozemnim investitorima i u oazama

12 Kada je zemlja ušla u recesiju, MMF je nastavio sa svojom «podrškom», opskrbivši Argentinu krajem 1998. s «malim» kreditom od 3 mlrd. dolara. U 2000. MMF daje novi kredit od 13,7 mlrd. dolara i uz to «sre uje» još 26 mlrd. dolara iz drugih izvora, a u 2001. dodao je još 8 mlrd. dolara.


privilegiranoga doma eg stanovništva. Posve logi no kada se u obzir uzme da je u razdoblju 1980. – 2007. od ukupnog iznosa koji su zemlje u razvoju platile za servisiranje svog duga, iz džepa Latinske Amerike otišlo oko 33%. Oporavak te regije još uvijek je u svojoj po etnoj fazi.

Afrika

Sli nih primjera imamo i u Africi. Gotovo da nema nikog tko se ne bi složio da je razdoblje poslije proglašenja nezavisnosti u 50-ak država u Africi bilo porazno. Prijašnja obe anja o demokraciji brzo su izdale vladaju e elite, koje su održavali vojni diktatori u jednostrana kimrežimima. Tako primjerice, u južnoafri koj tranziciji od apartheida prema demokraciji, isti ljudi koji su obavljali funkcije u vrijeme diktature, drže pod kontrolom glavne ekonomske pozicije. Kadrovski i politi ki kontinuitet posredovan je, dakako, angažmanom MMF-a. Ti su ljudi novu, slobodnu državu natjerali da naslijedi sve dugove svojih ugnjeta a, što samo potvr uje da neoliberalna politika najbolje djeluje u uvjetima snažne represije.

U me uvremenu, gospodarstva su propadala, a gra anski poredak se lomio. U roku od jedne generacije ve se moglo uti jadanje starijih Afrikanaca za kolonijalnim razdobljem, koje im je, bez obzira na sve, pružalo neki red i napredak.

Danas taj kontinent pohode etiri jaha a Apokalipse: AIDS, zaduženost, glad i nepravda u vanjskotrgovinskoj razmjeni. Na tom kontinentu s više od 500 milijuna ljudi, u njegovu dijelu južno od Sahare, 24,5 milijuna ljudi boluje od AIDS-a, oko 40 milijuna suo eno je s gla u, dok je vanjski dug u 2007. godini dosegnuo iznos od oko 445 mlrd. dolara. Kriti ari postoje ega svjetskog trgovinskog sustava tvrde da šteta koju uzrokuje protekcionisti ka politika zapadnih zemalja, osobito SAD-a, nadmašuje financijsku pomo 13

koju ti zagovornici «slobodnog tržišta» pružaju napa enim afri kimzemljama.

Azija

Isto noazijska kriza, koja je zapo ela 1997. godine, uklju ivala je eufori ne zapadne kreditore, oduševljene diversificiranjem svojih

13 www.ekonomist.co.yu


portfelja i zemlje brzog razvitka koje su kreditima željele pove atisvoje investicije i svoje stope rasta, i kojima je Zapad nametnuo da dereguliraju svoja financijska tržišta. Kao ostali imbenici mogu se navesti specifi nosti azijskog modela ekonomskog razvoja. Epicentar ove krize bio je u «isto noazijskom udu», pod kojim je naslovom tekst objavila Svjetska banka 1992. g. opisuju i ekonomske karakteristike zemalja u luku od Tajlanda do Južne Koreje. To je « udo» itav svijet s divljenjem promatrao, dok se malo toga moglo pro itati o uzrocima njegovog «kvarenja».

Brzi ekonomski rast tih zemalja bio je ujedno rezultat i uzrok priljeva inozemnog kapitala, osobito iz Japana. Rasle su imovinske cijene, osobito cijene dionica i nekretnina, što je (uz vezivanje doma ihvaluta za ameri ki dolar) ohrabrilo špekulacijsko investiranje. Me utim, u reakciji na priljeve kapitala, valute ve ine tih zemalja postale su precijenjene, a zemlje s velikim deficitom na teku emra unu i precijenjenom valutom ranjive su na svaki šok koji bi vodio smanjenju priljeva kapitala.

Prije nego što je tajlandski baht deprecirao 2. srpnja 1997. godine, Tajland je izgubio 24 mlrd. dolara rezervnih sredstava brane i baht od špekulacija (Kindleberger; Aliber, 2006). Ta je devalvacija pokrenula efekt zaraze pa se tok inozemnog kapitala u druge azijske zemlje usporio, a zatim je obrnuo smjer, poga aju i Maleziju, Južnu Koreju i Indoneziju. Ono što je po elo kao katastrofa s valutnim te ajevima,do kraja godine zaprijetilo je mnogim bankama, burzama pa i itavimgospodarstvima u toj regiji. Širenje krize u Rusiju i Brazil bilo je u velikoj mjeri psihološko: financijska tržišta prepoznala su da te zemlje tako er imaju velike dugove i da su im valute precijenjene te da je u slu aju Rusije vlada izuzetno korumpirana. Ruski bum bio je posljedica napuštanja komunisti kog sustava i privatizacije. No, euforija je s vremenom stvorila pretjerano trgovanje i kapitalno investiranje, s korupcijom koja je dovela do odljeva sumnjivo ste enog novca.

Kada su se širili mjehuri u azijskim zemljama, novac je zapljusnuo Sjedinjene Države; dolar je aprecirao i cijene dionica porasle su u mjehur imovinskih cijena, mnogo ve i od onog tijekom 1920-ih godina.


Japan i ostale azijske zemlje, a zatim SAD, doživjeli su izvanredne ekonomske bumove. Stope rasta su se pove avale, a stope inflacije ipak su ostajale umjerene jer su smanjenja cijena uvozne robe ublažavala pritisak k povišenju razina doma ih cijena. Me utim,obrazac tokova kapitala u svakoj od tih epizoda bio je Ponzijeve vrste – tako su tijekom osamdesetih godina u Japanu investitori u nekretnine novac koji im je bio potreban za pla anje kamata bankama, pribavljali od tih istih banaka u obliku novih kredita. Sli no je bilo i drugim azijskim zemljama. Isto je tako u ponašanju kupaca dionica u SAD-u bila sadržana nada da postoji mnogo ve ih budala kojima se te dionice mogu prodati.

Kada se priljev inozemnog kapitala smanjio, ve ina azijskih zemalja bila je prisiljena zatražiti pomo MMF-a. Nažalost, politika koju je MMF tijekom toga burnog razdoblja nametnuo dodatno je pogoršala stanje. MMF je, naravno, posegnuo za tradicionalnim lijekom, s tim da je ovaj put, «uvažavaju i» i strukturne nedostatke pojedinih zemalja, nametnuo i neke posebne uvjete kao što je, primjerice, bilo zatvaranje nezdravih financijskih institucija u Indoneziji, a da se nije osigurala zaštita ulaga a, pa je nastala klasi na navala na banke. Njegovo prekomjerno uplitanje u unutarnje poslove zemalja koje su zatražile pomo , izazvalo je val prosvjeda diljem svijeta.

Metodologija je ve poznata. Zapo ete su politi ke promjene. Nove vlade u Koreji i Tajlandu, okružene ministrima obrazovanim na Zapadu samo su naizgled donijele prosperitet.14 Nakon financijskog kolapsa uslijedio je ekonomski pad, pri emu su posebno bile pogo ene one proizvodnje u kojima su azijske zemlje imale konkurentsku prednost na svjetskom tržištu. Došlo je do pove anjanezaposlenosti i siromaštva. Primjerice u Indoneziji, etvrtoj zemlji svijeta po veli ini, stopa siromaštva pove ala se s 11% na 50%, a nestašica hrane postala je tako velika da je predsjednik Habibie molio gra ane da gladuju dva puta tjedno. Mnogi nisu imali izbora.

S udjelom od oko 25% u ukupnome vanjskom dugu zemalja u razvoju u 2007. godini, azijska regija bila je prva, plativši u proteklih 27 godina na ime otplate duga gotovo dvostruko ve i iznos.

14 Soros, G. (2000), Kriza globalnog kapitalizma, Feral Tribune, Split.


Tranzicijski put k «slobodnom tržištu»

I na kraju, za ko ije ekonomskog neoliberalizma vezale su se i bivše komunisti ke zemlje. Odlu nost kojom su krenule u svekolike i duboke promjene ima zajedni ko ishodište u dugotrajnoj ekonomskoj krizi i stagnaciji tijekom osamdesetih godina. S druge strane, ništa manja nije bila ni odlu nost zapadnih zemalja i me unarodnih institucija u inzistiranju na «strukturnim reformama», ijim su prihva anjem i provo enjem planska gospodarstva trebala dokazati da su nepovratno krenula putem «slobodnog tržišta», bezglavo otvaraju i svoja tržišta inozemnom kapitalu. Za to putovanje, prigodno nazvano tranzicija, bila je potrebna ekonomska «pomo » bogatih, iji preduvjet je bilo prihva anje gorke medicine MMF-a i Svjetske banke.

Kako bi smanjile inflaciju i deficit u platnoj bilanci s po etkadevedesetih, tranzicijske zemlje po ele su usvajati razli ite mjere stabilizacije i eksperimentirati s njima. Zaustavljanje i obaranje inflacije bilo je uspješno ostvareno, no stope rasta i dalje su bile nestalne i daleko od razine koja je bila potrebna za smanjenje nezaposlenosti, siromaštva i zaduženosti.

Kako je tranzicija odmicala tako su nastajale sve ve e razlike u tranzicijskim ostvarenjima pojedinih zemalja. Iskustvo pokazuje da su zemlje poput Slovenije i Poljske, koje nisu slijedile upute MMF-a nego su imale autohtoni model tranzicije, bolje prošle, dok su se one druge, a takvih je ve ina, razvijale sporo. Umjesto obe anog prosperiteta, privatizacija je u mnogim tranzicijskim zemljama uzrokovala gospodarski pad i nepovjerenje u demokratske i tržišne institucije. Uz pratnju korupcije, privatizacija je provedena na štetu potroša a i radnika, što je s preuranjenom i loše vo enomliberalizacijom trgovine i financijskih tržišta uništilo doma ukonkurenciju. Rusija i zemlje bivšeg SSSR-a, zajedno s Hrvatskom, eklatantan su primjer privatizacije kao legalizirane plja ke stolje a s nesagledivim socijalnim posljedicama.

Da je za tranzicijske zemlje posljednje desetlje e prošlog stolje aizgubljeno razvojno razdoblje, jasno pokazuje podatak da su od njih 25, samo etiri u tre i milenij ušle na nešto višoj razini BDP-a od one koju su imale 1989. godine. Pritom su uspjele pove ati svoju vanjsku zaduženost za gotovo 5,5 puta, tako da je od ukupne zaduženosti


zemalja u razvoju u 2007. godini, na zaduženost tih zemalja otpala gotovo jedna tre ina.15 (WEO, listopad 2007.)

Što se ti e Hrvatske, prema zadnjim podacima njezin ukupni vanjski dug iznosi 30,9 mlrd. eura (85,5% BDP-a). Prošle godine Svjetska banka uvrstila nas je na popis visokozaduženih zemalja. Gora kategorija zaduženosti neke zemlje od «visokozadužene» u klasifikaciji Svjetske banke ne postoji. Naravno, promijenila se i MMF-ova retorika.

U stru nom radu pod naslovom Ranjivost zemalja u razvoju u

jugoisto noj Europi –ima li mjesta zabrinutosti, analiti ari ekonomskog odjela MMF-ova ureda u Europi navode da je stanje u Hrvatskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj i Srbiji, prema svim makroekonomskim pokazateljima, sli no ili puno gore od stanja u Aziji 1997. godine. Jedina prednost Hrvatske jest u ve im deviznim rezervama. Otud i upozorenja da je financijski slom mogu ukoliko do e do «kriti ne»kombinacije vanjskih regionalnih kriza i «pogrešnih» unutarnjih politika, savjetuju i oštru financijsku disciplinu, ali i slabljenje kune.

3.3. Još o posljedicama

«Sve je skupo, samo je patnja svijeta jeftina, patnja svijeta je besplatna.»

(V. Hugo)

Od izbijanja dužni ke krize najve i broj zemalja u razvoju tavori u siromaštvu, bolesti i gladi, jer dužni ka ovisnost ima samopoja avaju u dinamiku. Novac koji je mogao biti usmjeren u školstvo ili zdravstvo, odlazio je (i odlazi) bogatim zemljama, što je zapravo je najrazornija posljedica dužnike krize. Susane Geroge u svojoj je knjizi Debt Boomerang: How Third World Debt Harms

Us All izra unala da se u razdoblju 1982. – 1990. na Zapad vratio neto-iznos od 418 mlrd. dolara, što je gotovo dvostruko više nego što je potrošeno na obnovu Europe nakon II. svjetskog rata (Shah, 2005). Samo su najsiromašnije zemlje na ime duga od 540 mlrd. dolara u protekla tri desetlje a platile 550 mlrd. dolara, i još duguju 523 milijarde dolara. Zemlje afri kog kontinenta u razdoblju 1970. – 2002. primile su kredite u iznosu od 833 mlrd. dolara za ije otplate 15 Prema MMF-ovoj podjeli, u skupinu zemalja Centralne i Isto ne Europe uklju ena je Albanija i Turska, dok je u Zajednicu nezavisnih država (zemlje bivšeg SSSR-a), zbog geografskih razloga i sli nostiu ekonomskim strukturama, uklju ena i Mongolija, premda nije lan.


je otišlo 817,4 mlrd. dolara, a ostao je neotpla eni dug u iznosu od 506 mlrd. dolara (Madslien, 2005).

Odljev kapitala stvorio je velika ograni enja u pogledu ekonomskog rasta i razvoja u zemljama u razvoju. U razdoblju 1965. – 1980. prosje na stopa rasta zemalja u razvoju koje ne izvoze naftu iznosila je 6,3%, dok je u razdoblju 1980. – 1990. pala na 1,7% (World Development Report, 1992). Ovaj pad zapravo je gori ako se u obzir uzme rastu a stopa populacije u tim zemljama, tako da se stopa rasta BDP-a od 1,7% prevodi u neto-pad BDP-a per capita.

Me utim, podaci o stopama rasta ne daju nam sliku ukupnih troškova dužni ke krize. Siromaštvo i problemi koji su s njim povezani, podjednako kao i iscrpljivanje resursa i uništavanje prirodnog okoliša u zemljama u razvoju, izvan su tog pokazatelja. Osim što je te podatke iznimno teško prikupiti, postoje i problemi metodološke naravi. Sadašnje metode koje se koriste u procjeni održivosti zaduženosti imaju velike nedostatke: temelje se isklju ivo na ekonometrijskim i financijskim pokazateljima koji ne uzimaju u obzir siromaštvo.

ak ni analiza dohotka, kao najuobi ajenija mjera siromaštva, nije dovoljno reprezentativna.16 Oni koji je koriste promatraju ekonomski rast kao rješenje iskorjenjivanja siromaštva oslanjaju ise na teoriju trickle-down ekonomija, koja tvrdi da dobrobit od rasta produktivnosti i bogatstva nacije kad-tad kapne («procijedi se na dolje») do svakog sektora ekonomije i, posljedi no, do svake obitelji i osobe. Zagovornici te doktrine koja je, kako smo vidjeli, rezultirala samo u ponekoj kapljici, obi no upozoravaju da svaka ekonomska reforma ima svoju po etnu cijenu i da u tom procesu treba biti samo dovoljno «strpljiv».

Pa ipak, statistike su neumoljive. Dovoljno je spomenuti da je prosje ni BDP za 3,5 milijardi siromašnih ljudi oko pedeset puta manji od dohotka 885 milijuna najbogatijih (Marie Negreponti-Delivanis, 2007). Ili da gotovo polovica svjetske populacije preživljava s dva dolara dnevno, što Svjetska banka i UN smatraju minimumom za zadovoljavanje osnovnih potreba, dok 1,2 mlrd. ljudi živi od jednog 16 Atraktivna obilježja analize dohotka jesu relativno jednostavni na ini kalkulacije BDP-a i s njim povezanih ekonomskih pokazatelja. Me utim, ta analiza ima velike nedostatke: prvo, temelji se na prosjecima; drugo, ne uzima u obzir nejednaku distribuciju bogatstva u zemlji; tre e, ako se u obzir uzme da mnogi ljudi u zemljama u razvoju ne žive unutar organiziranog tržišta te da u mnogim od njih rigidna klasna i socijalna struktura spre ava integraciju siromašnih u ekonomske aktivnosti, to zna i da nacionalni dohodak nema direktnog utjecaja na egzistenciju tih ljudi, odnosno da dohodovne defi nicije siromaštva ne odražavaju njihov životni standard.


dolara dnevno, što je stanje «ekstremnog siromaštva». Pritom, svake tri sekunde od posljedica siromaštva ili bolesti koje se lako mogu sprije iti umire jedno dijete…

Te i ostale brojke žalosna su stvarnost zemalja u razvoju. Revitalizacija njihove društvene i ekonomske strukture te e jako sporo. Zapravo, te su zemlje tek od 2002. godine po ele bilježiti znatniji gospodarski rast. Osim u Latinskoj Americi i na Bliskom istoku, rast u ostalim regijama iznosio je više od 5% godišnje. Rijetko kada je napredak u tim zemljama bio tako istaknut.

No, ako se ide u dublju analizu tog rasta, vidjet emo da je on posljedica velikog neto-priljeva privatnog kapitala. U izvješ uSvjetske banke17 isti e se da je taj priljev u 2006. godini vjerojatno dostignuo povijesni maksimum (647 mlrd. dolara ili 5,7% BDP-a zemalja u razvoju). Od tog iznosa najve i dio otpao je na Kinu i ostale azijske zemlje. Otud i njihov zamjetno ve i gospodarski rast u odnosu na ostale regije.

Što se ti e tržišta duga, neto-pozajmljivanje od me unarodnihfinancijskih institucija smanjilo se, dok se privatno pozajmljivanje pove alo. Kako nam slika 3. pokazuje, udio vanjskog duga u BDP-u kod svih promatranih regija u posljednjih nekoliko godina smanjuje se ili stagnira. Naime, velik broj zemalja iskoristio je iznenadne i visoke devizne primitke (uglavnom stvorene izvozom nafte, hrane ili sirovina ije su cijene narasle na svjetskom tržištu) radi prijevremenih otplata vanjskoga duga (Nigerija, Rusija, Argentina, Turska, Indonezija, Alžir). Najzaduženija regija svijeta je Srednja i Isto na Europa, naša regija, kod koje se taj pokazatelj ve duži niz godina kre e na razini od približno 50%, što je znatno manje od vrijednosti toga pokazatelja za Hrvatsku.

17 World Bank (2007), Global Development Finance: The Globalization of Corporate Finance in Developing Countries.


Slika 3.

Vanjska zaduženost po regijama

0

10

20

30

40

50

60

70

80

1982. 1986. 1990. 1998. 2001. 2007.

u %

BD

P-a

Afrika

Centralna i Isto na Europa

ZND i Mongolija

Azijske zemlje u razvoju

Bliski istok

Latinska Amerika


No, imaju i u vidu da je otplata vanjskog duga u razdoblju 2002. – 2007. apsorbirala prosje no godišnje 5,6% BDP-a zemalja u razvoju, onda je jasno da su ta gospodarstva i dalje pod velikim dugovnim optere enjem te da stopa rasta od 7,2% prosje no godišnje nije mogla znatnije pove ati standard stanovništva. Na slici 4. vidimo da su stope otplate vanjskog duga rasle po znatno višim stopama (u prosjeku 9,4% godišnje) od rasta BDP-a.

Slika 4.

Kretanje stope rasta BDP-a i stope otplate vanjskog duga u razdoblju 2002.-2007.

-1

4

9

14

19

24

2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007.

u %

Stope rasta otplate vanjskog duga Stope rasta BDP-a



Me utim, ipak se valja prisjetiti financijske povijesti: pove anjepriljeva sredstava iz inozemstva gotovo je uvijek bilo povezano s ekonomskim bumom, a onda bi neki pokreta tijekom vremena doveo do njegova smanjenja. Rezultat je poznat – financijski i ekonomski slom s velikim padovima cijena valuta, vrijednosnica i drugih oblika imovine.

Strah od bijega kapitala nije nimalo bez osnove. U trenutku pisanja ovog teksta (sije anj 2008.) evidentna je velika neizvjesnost u pogledu gospodarske situacije u SAD-u. Masivna ekspanzija kredita i kolosalni rast prora unskog deficita koji su poslužili prolongiranju buma osamdesetih godina, sada su se pretvorili u svoju suprotnost. Mehanizmi koji bi se trebali koristiti za izvla enje iz recesije, ve su iskorišteni. Neugodna kombinacija pove anih izgleda za recesiju u ovoj godini i rastu ih inflatornih pritisaka stavlja Federalne rezerve pred velike izazove. Snižavanjem klju nih kamatnih stopa s 4,25 na neo ekivano niskih 3,5%, što je najve e rezanje od 1990., FED je odaslao u svijet dramati an signal zabrinutosti da bi recesija u najve em svjetskom potroša u mogla povu i za sobom i druga gospodarstva. Izvjesnost takvog scenarija ne može se odbaciti ako se na umu ima da se u više od 84% kriza i ratova poslije Drugog svjetskog rata Amerika javlja kao glavni akter, bilo kao inicijator, uzro nik ili sudionik.

Neki pak predvi aju druga iji rasplet doga aja. Tako je na ovogodišnjem sastanku Svjetskoga gospodarskog foruma u Davosu G. Soros izjavio kako ne o ekuje da e recesija zahvatiti svjetsko gospodarstvo, nego predvi a preraspodjelu mo i i bogatstva u korist zemalja u razvoju, posebno Kine. Ekonomist Nouriel Roubini u raspravi je ocijenio da «postoji teška recesija u SAD-u, da je u tijeku usporavanje rasta u zemljama koje e biti nove gospodarske sile te da je nastupilo veliko usporavanje u Europi». Ni ta predvi anjanisu nerealna. Kina, Japan i ostale azijske zemlje brzog razvitka predstavljaju dovoljno velika tržišta da mogu destabilizirati ostatak svijeta, bilo da nametnu svoj izvoz, bilo da se zatvore unutar samih sebe.

Što se ti e zapadnih kapitalisti kih zemalja, ini se da su one zarobljene izme u zlih blizanaca inflacije i deflacije. Drugim rije ima, što god da urade, bit e pogrešno. No, kako je Karl Marx objasnio prije više od sto godina, nema «kona ne krize» kapitalizma. Kapitalizam uvijek pronalazi izlaz, ali se u tom pronalaženju


uve avaju i njegove kontradikcije.18 Sa stajališta povijesti, ini se da su posljedice «pronalaženja izlaza» dosad najviše poga ale zemlje u razvoju. U tom smislu, nastavak nepovoljnih svjetskih trendova mnoge bi siromašne zemlje koje djeluju na periferiji globalnog sustava, mogao definitivno ostaviti izvan glavnih razvojnih matrica i bez ozbiljnih razvojnih perspektiva.

Umjesto zaklju ka

«Stvari su 10% onakve kakve zaista jesu, a 90% kakvim ih vidimo. Bilo bi

dobro potruditi se preokrenuti taj postotak u našu korist.»

(nepoznati autor)

Iako povijest nikad ne dopušta definitivne zaklju ke, brojne injenice i njihova dosljednost ipak su neumoljivi, ukazuju i da

su globalni igra i i politike koje su osmislili na neoliberalnim zasadama proizveli još dublji jaz izme u razvijenih i nerazvijenih te nezapam eno siromaštvo i dugove. «Dužni ka kriza» samo je simptom globalnog sustava neoliberalnoga kapitalizma – sustava u kojem oni koji imaju mogu nost odlu ivanja prakticiraju razne oblike iracionalnosti, u kojem su razvijenost i nerazvijenost njegove logi ne posljedice, u kojem financijska aktivnost može biti dovoljna sama sebi – može stvarati profite ne diraju i sferu realne proizvodnje, u kojem postoje nestabilna i tajnovita mjesta razli itih dugova, bankarskih i nebankarskih. Što re i o tom sustavu? Ako su oko 90% ljudi u svijetu dužnici, a 10% su vjerovnici, zna i li to da bankari više ne pozajmljuju novac samo onima kojima on nije potreban? Ako prevelika koli ina kapitala pljuska naokolo po svijetu, je li skeptik onaj koji pretpostavlja da e taj kapital poplaviti posudu u kojoj se to doga a ili pak onaj koji naglašava da su inflacija bogatstva i duga važni signali da se pretjeralo u ekonomskoj euforiji i da e biti velikih društvenih posljedica?

U svakom slu aju, valjalo bi zaklju iti da je ovo zasad masovna dužni ka klackalica, a da od posljedica zaduženosti najviše pate siromašne zemlje. Premda je teško predvidjeti kako e se i kada zaustaviti, lan ani proces je neizbježan ako se na umu ima što sve ciklusi deflacije duga uklju uju: da izme u cijena, solventnosti, likvidnosti i potražnje za gotovinom postoji sustavna povezanost,

18 Woods, A.; Grant, T. (1994), The Relevance of Marxism Today, www.marxist.com


tako da svi sektori zajedno sli e redu cigli u kojemu pad jedne ugrožava stabilnost ostalih.

Summary

The authors consider the history of foreign debt of developing countries. First, they look at the specific reasons why the foreign debt of developing countries dramatically increased in the 1970s, as well as the reasons for the debt crisis in 1982. Then, the authors focus their attention on the consequences of the debt crisis, analyzing them in the context of a wider and firmly connects matrix of various political and financial pressures that these countries were exposed to, especially to the policies of the WMF and the World Bank, whereby they state concrete examples of the «structural adjustment programme». In the conclusion they emphasize that the «debt crisis» is only a symptom of the global neoliberal capitalism system, a system which has given developing countries no other role than to sell their raw materials and absorb the excess capital from rich countries. Hence the poverty and the great developmental distance between developing countries and developed industrialized countries.

Key words: external debt, economic growth, foreign debt indicators, unequal distribution

LITERATURA

Babi , M. (1998), Makroekonomija, Mate, Zagreb.

Chomsky, N. (1998), Godina 501: konkvista se nastavlja, Svetovi, Novi Sad.

Cline, R. William (1984), International debt: Systematic risk and policy

response, Institute for International Economics, Washington, DC.

Gostuju e predavanje o globalizaciji prof. dr. sc. Marie Negreponti-Delivanis, direktorice CEDIMES-a u Komotini, Gr ka, održano 18. travnja 2007. u dvorani Aneksa Ekonomskog fakulteta u Rijeci.

http://go.worldbank.org/7N9TVZZT70

Hancock, G. (2002), Gospodari siromaštva: mo , prestiž i korupcija u

me unarodnoj industriji pomo i, Beograd.


International Monetary Fund, World Economic Outlook Database, listopad 2007.

Keynes, J. M. (1994), Izabrana djela, Privredni vjesnik, Zagreb.

Kindleberger, C. P.; Aliber, R. Z. (2006), Najve e svjetske fi nancijske krize,Masmedia, Zagreb.

Madslien, J. (2005), Debt relief hopes bring out the critics, BBC, 29. lipnja.

Mandel, S. (2006), Odious lending: debt relief as if morals mattered, New Economics Foundation.

Marx, K.(1973), Kapital, I. tom, Prosveta, Beograd.

Medojevi , N., ovjek iznad kapitala, www.reportermagazin.com/rep105/0004.htm Paying twice for apartheid, Action for Southern Africa,

svibanj 1998.

Perišin, I. (2000), Financijski mehanizam i hrvatska zbilja, Barbat, Zagreb.

Sachs, J. (1989), Making the Bradly Plan Work, Foreign Affairs, Vol.68, no.3

Shah, A. (2005), The Scale of the Debt Crisis, www.globalissues.org

Shah, A. (2007), Causes of Debt Crisis, 2007, www.globalissues.org

Smith, J. W. (1994), The World’s Wasted Wealth II, Institute for Economic Democracy.

Smith, J. W. (2005), The Political Struggle for the 21st Century (4th Edition), Institute for Economic Democracy.

Soros, G. (2000), Kriza globalnog kapitalizma, Feral Tribune, Split.

Stiglitz, J. (2004), Globalizacija i dvojbe koje izaziva, Algoritam, Zagreb.

Šimleša, D. (2007), Kako potrošiti svijet?, www.h-alter.org

Todd, E. (2004), Kraj imperija, Masmedia, Zagreb.

UNDP, Human Development Report, 2007.

UNCTAD, Trade and Development Report, 1988, UNCTAD/TFR/8 (New York: United Nations)


Woods, A.; Grant T. (1994), The Relevance of Marxism Today, www.marxist.com

World Bank, World Development Report, 1992.

World Bank (2007), Global Development Finance: The Globalization of

Corporate Finance in Developing Countries

www.ekonomist.co.yu

Documents

«VJEýNI» DUGOVI – MRKVA I BATINA NEOLIBERALNOGA … · «Vjeþni krediti» – dužniþko ropstvo u novom ruhu «Bogataš vlada nad siromasima, a dužnik je sluga vjerovniku.»