1. UVOD

Već je u starom vijeku bilo poznato djelovanje kišnih gujavica na plodnost poljoprivrednog zemljišta. U starom Egiptu kišna gujavica je bila zaštićena kao zaslužna u oplemenjivanju zemljišta, a i danas sudjeluje u stvaranju humusa u prirodi.

Aristotel, jedan od najvećih starogrčkih prirodoslovaca, uočio je značaj djelovanja gujavica pod površinom zemlje i prvi ih je počeo proučavati, nazivajući ih „utrobom zemlje“.

Charles Darwin proučavao je gujavice više od 40 godina, smatrao je da im pripada značajno mjesto u razvitku svijeta.

Italija je prva od europskih zemalja koja je iz SAD - a prenijela tehnologiju i osnovna saznanja o uzgoju crvene kalifornijske gujavice (slika 1)

.2. SISTEMTIKA CRVENE KALIFORNIJSKE GUJAVICE (Lumbricus rubellus)

Carstvo Animalia (životinje)

Podcarstvo Metazoa (višestanične životinje)

Koljeno Annelida (kolutičavci)

Razred Ciltellata (pojasnici)

Podrazred Oligochaeta (maločetinaši)

Red Haplotaxidia

Porodica Lumbricidae (gujavice)

Rod

Vrsta

Lumbricus

Lumbricus rubellus (Crvena kalifornijska gujavica)

Slika 1: Lumbricus rubellus (Crvena kalifornijska gujavica)

1

3. MORFOLOŠKE I FIZIOLOŠKE KARAKTERISTIKE GUJAVICA

Ovisno o vrsti, odrasla gujavica može imati duljinu od 10mm i 1mm širine, pa sve do preko 3m dužine i 25mm širine (Megascolex australis). Vrlo raširena i poznata kišna gujavica (Lumbricus terestris) doseže duljinu oko 360mm. Životni vijek gujavica također ovisi o vrsti i o ekosustavu u kojem obitava. Uobičajeni životni vijek se kreće od četiri do osam godina (https://themajka.com).

Kalifornijska crvena gujavica je duljine 5 do 8cm, crvene boje. Dobivena umjetnom selekcijom iz velikog broja vrsta razreda maločekinjaša.

Prednji dio tijela joj je cilindričan, a zadnji malo plosnat. Tijelo je čitavom duljinom sastavljeno od niza kolutića koji se poklapaju s unutrašnjom segmentacijom. Kod kalifornijske gujavice broj kolutića ovisi o starosti, odnosno starenjem se povećava broj kolutića. Svaki segment tijela, osim prednjeg usnog i zadnjeg analnog, sadrži i sitne čekinje (setae) koje joj služe za kretanje. Različite vrste mogu imati od četiri para na svakom segmentu ili čak više od osam. Kod kalifornijske gujavice na ventralnoj strani nalazimo dva dvoreda četina, a na svakoj lateralnoj strani po jedan dvored četina. Odrasle jedinke razvijaju pojas žljezdanog epitela (klitelum) koji je dio reprodukcijskog sustava i obuhvaća nekoliko segmenata na prednjem dijelu tijela. U kalifornijske gujavice obuhvaća 27. do 32. kolutić. Stražnji posteriorni dio tijela, kao što smo već spomenuli, ovisno o vrsti može biti različitog oblika i to kvadrangularan, oktagonalan, trapeziodalan ili spljošten kao u kalifornijske gliste.

Gornji sloj kože gujavice čini tanka kutikula. To je sivkasta osjetljiva membrana koja zajedno sa sluzi prekriva čitavo tijelo. Odmah ispod nje nalazimo epiderm između čijih stanica su smještene žljezdane stanice odgovorne za vlažnost kutikule. Tanka bazalna membrana pregrada je između najprije prstenastih a zatim uzdužnih mišića.

Gujavice imaju hidroskelet, koji se nalazi u tjelesnoj šupljini (coelom). Kolutići koji čine tijelo gujavice su međusobno razdvojeni septumima, tako da je svaki segment tijela djelomično izoliran, i ima svoj prostor fiksnog volumena koji je ispunjen tekućinom. Hidroskelet je okružen mišićima koji na podražaj stvaraju pritisak na tekućinu i tijelo se izdužuje ili skraćuje, čime se omogućuje kretanje.

Gujavice imaju dva tipa mišića. Kružni mišići su smješteni ispod kože, a njihova vlakna okružuju segmente gujavice tvoreći remene koji prilikom kontrakcije čine gujavicu tanjom. Uzdužni mišići se nalaze ispod kružnih mišića i iznad coeloma, svojom kontrakcijom skraćuju tijelo gujavice. Mišići svojim antagonističkim djelovanjem, hidroskelet i čekinje čine lokomotorni sustav gliste. Kontrakcija kružnih mišića produžuje segmente i gura ih naprijed, a čekinje istovremeno usmjeravaju segmente i time sprečavaju klizanje unatrag. Nakon toga kontrakcije uzdužnih mišića skraćuju segmente koji slijedeće segmente vuku naprijed (slika2).

2

Slika 2: Kretanje gujavice

Disanje gujavice odvija se jednostavnom difuzijom kisika iz tla ili atmosfere, nemaju respiratornih organa koje susrećemo kod većine životinja. Respiracija se odvija kroz površinu tijela koja se održava vlažnom pomoću brojnih žlijezda u epidermisu, dorzalnih pora i nefridija.

Krvožilni sustav je zatvoren i sastoji se od 3 glavne žile (jedna dorzalna i dvije ventralne) i pseudosrca. Te se žile pružaju gotovo čitavim tijelom, a u svakom ih segmentu spajaju krvne žile koje okružuju periferni dio coeloma. Gujavica ima pet pseudosrca koja su locirana između sedmog i jedanaestog kolutića.

Izlučni sustav regulira kemijsku strukturu tjelesnih tekućina. Kod kišne gujavice sastoji se od parnih metanefridija koji se nalaze u svim segmentima tijela, osim u prva tri i zadnjem. Kao i kod svih organizama, ekskrecija se sastoji od tri različita procesa: filtracije, apsorpcije i sekrecije.

Od poznate kišne gujavice crvenu kalifornijsku gujavicu razlikuje i nedostatak žlijezda koje luče smrdljivu žutu obrambenu tekućinu koja je jedina zaštita gujavicama od prirodnih neprijatelja.

Živčani sustav je ljestvičast, sastoji se od ganglija, ventralno smještenog živčanog vlakna koje se proteže od četvrtog (sprijeda) do zadnjeg kolutića. Na vlaknu unutar svakog kolutića postoji ganglij koji ima po tri para segmentalnih živčanih vlakana koja okružuju ždrijelo. Mozak kišne gujavice sadrži određene neurosekretorne stanice čija je aktivnost povezana sa različitim stadijima životnog ciklusa, posebice reprodukcije, rasta i regeneracije.

Osjetila gujavica slabo su razvijena, sastoje se od stanica osjetljivih na svjetlost (specijalizirane vidne stanice koje su raspoređene po cijeloj koži). Za gujavice su značajna

3

osjetila dodira koja su također raspoređena po cijelom tijelu. Visoko razvijena su kemijska osjetila koja im daju mogućnost otkrivanja hrane, vlage i kiselosti ili lužnatosti tla.

Gujavice su hermafroditi, što znači da svaka jedinka ima muške i ženske spolne organe. Jajnici su izuzetno mali, kruškoliki organi smješteni u sredini tijela, vezani za septum između 12. i 13. kolutića. Testisi se, kao i jajnici nalaze na stražnjem dijelu tijela i također su povezani sa septumom između 10. i 11. kolutića. Važan dio spolnog sustava gujavica je clitellum, žljezdana površina na epidermi koja je povezana sa proizvodnjom kokona. Parenje se odvija preklapanjem prednjih dijelova gdje svaka jedinka razmjenjuje spermatozoide sa onom drugom, a klitelum tada postaje jako crvenkast do ružičast (slika 3).

Slika 3: Parenje gujavica

Nakon kopulacije iz kliteluma se svake jedinke izlučuje kokon koji tvori žućkasti inkubator u kojem se potom počinje razvijati embrij gujavice (slika 4). Iz kokona nastaju malene gujavice koje se ukopavaju u tlo, gdje rastu i razvijaju se.

4

Slika 4: Životni ciklus gujavice

Sposobnost razmnožavanja kalifornijske gujavice u usporedbi s kišnom gujavicom je daleko veća (tablica 1). Iz jednog legla od 100 000 kalifornijskih gujavica za jednu godinu pravilnog hranjenja i uzgoja, nastaje 18 do 20 legala sa istim brojem gujavica u svakom od njih, tj. i do 2 000 000 jedinki. Niti jedna od ostalih vrsta gujavica nema ni približno takvu sposobnost stvaranja populacije.

Tablica 1: Plodnost crvene kalifornijske gujavice u odnosu na ostale vrste (Mitrović, 1985.)

VRSTA GUJAVICE BROJ GUJAVICA U PRVOM LEGLU

BROJ LEGLA NAKON 12 MJESECI

BROJ GUJAVICA NAKON 12 MJESECI

CRVENA KALIFORNIJSKA

GUJAVICA100 000 18 1 800 000

OSTALE VRSTE 100 000 4 - 6 do 600 000

Probavni sustav gujavica je dobro razvijen, i sastoji se od alimentarnog kanala koji leži u trbušnoj šupljini kao ravna cijev koja povezuje usta s anusom. Probavni je sustav podijeljen na niz zasebnih dijelova, od kojih svaki ima svoju specifičnu funkciju. Dijelovi probavnog sustava gujavice su usta, vestibulum, pharynx (ždrijelo), jednjak, voljka, mišićni želudac, crijevo i anus (slika 5). Usta se otvaraju prema donjoj strani prvog kolutića, dok prostomium čini viseću ovalnu gornju usnicu. Prostomium je mesnati režanj koji gujavice koriste kao

5

taktilnu i kemijsko - osjetilnu sondu, a dok miruju on služi kao poklopac koji zatvara ulaz u usta i usnu šupljinu. Svi članovi roda Lumbricus, peristomium koriste i kao hvatać za uvlačenje hrane (lišće, travu) u svoje rupe u zemlji. U vestibulumu se ne luče probavni enzimi, stoga u ovom dijelu probavnog sustava još ne dolazi do probavnih aktivnosti. Nakon kratke bukalne šupljine nalazi se mišićavi pharynx, koji se ponaša poput pumpe uvlačeći hranu. Stanice koje oblažu pharynx luče sluz koja „podmazuje“ hranu i olakšava njen prolazak kroz probavni sustav. Osim sluzi, u pharynxu se luči enzim proteaza koji razgrađuje proteine. Pharynx vodi u jednjak, oesophagus, usku izduženu cijev tankih stjenka koja je obložena trima kalcifernim žlijezdama koje su značajne za metabolizam kalcija i samim time za izbacivanje raznih metala iz tijela gujavice. Jednjak je povezan sa voljkom, rastezljivom vrećom u kojoj se privremeno skladišti hrana do trenutka kada je mišićni želudac spreman za primiti novu količinu hrane. Nakon što hrana bude adekvatno samljevena, mišićni želudac svoj sadržaj prazni u crijevo gdje se završava probava i nutrijenti se apsorbiraju u krvotok. Probavni sokovi crijeva sadržavaju pepsin, tripsin, amilazu, lipazu i celulazu. Ovi su sokovi alkalni i sudjeluju u neutralizaciji huminske kiseline koja je prisutna u progutanoj zemlji. Crijevo se može podijeliti na tri dijela: pre - typhlosolarnu regiju, typhlosolarnu regiju i post - typhlosolarnu regiju. Pre - typhlosolarna i Typhosolarna regije su obrasle cilijama koje imaju važnu ulogu u premještanju hrane i miješanju probavnih sokova. Post - typhlosolarnu regiju nazivamo i rektumom, i proteže se kroz zadnjih dvadeset pet kolutića te završava anusom kroz koji se iz probavnog sustava izbacuje zemlja sa neprobavljenim dijelom hrane.

Slika 5: anatomija gujavice; probavni sustav

6

4. ZNAČAJ GUJAVICA

Značaj gujavica u biologiji tla:

- Pomažu razgradnji organske tvari

- Vežu dušične spojeve u tijelu

- Izgrađuju kompleks humusa

- Izgrađuju i poboljšavaju kompleks tla, potiču rahljenje tla

- Pomažu u premještanju i miješanju različitih slojeva tla

- Poboljšavaju prozračivanje i propusnost za vodu u tlu

- Imaju pozitivan učinak na bakterije i gljivice u tlu

Za vrstu Lumbricus terrestris utvrđeno je da preradi i oslobodi 100kg dušika/ha godišnje.

Ekofiziološke karakteristike gujavica možemo ugrubo svrstati u tri kategorije:

- glujavice koje obitavaju na površinskom listincu, otpacima i gnojivu

- gujavice koje obitavaju u površinskim i dubljim horizontima tla

- gujavice koje izgrađuju trajne podzemne hodnike i jame kroz koje posjećuju površinu kako bi probavile biljni otpad (tu spada obična kišna gujavica)

Unutar ove tri generalne podijele ima i raznih vrsta s određenim hranidbenim navikama, a s time i preferiranim staništima, kao što su to npr. samo u listincu crnogorice, samo u određenim gnojivima, samo u blatnim područjima, dok su neke samo šumske, vodene ili morske na obalama mora i dr.

Populacija gujavica u određenom ekosustavu zavisi ujedno od fizičkih i kemijskih svojstva tla, kao što je to npr. temperatura, vlažnost, pH, prozračnost i tekstura tla, te dostupnost hranjivih tvari i mogućnost vrste da se reproducira.

Kišna gujavica prodire u dublje slojeve, dok npr. vrsta Allolobophora caliginosa ograničava svoju aktivnost na pliće slojeve. Veliku kiselost podnosi samo vrsta Dendrobaena octaedra, a ima i vrsta koje podnose veći stupanj vlažnosti kao npr. česta vermikompostna vrsta Eisenia foetida. Ilovasto tlo obično zadovoljava optimalne uvjete, dok su ekstremno pjeskovita i glinovita tla rijetko dom gujavica.

7

5. UZGOJ GUJAVICA

Korist od uzgoja kalifornijskih gujavica je višestruka. Osnovna svrha uzgoja gujavica najčešće je proizvodnja vrlo kvalitetnog humusa koji se koristi u poljoprivredi, osobito za organski uzgoj hrane, uzgoj ukrasnog bilja u loncima, održavanje travnjaka itd. Gujavice se, osim toga, mogu uzgajati za hranidbu peradi, mogu se prodavati ribičima kao mamac ili uzgajati radi prodaje legala drugim uzgajivačima.

Najuobičajenije vrste koje se koriste za vermikompostiranje su Eisenia foetida (redworm), Eisenia andrei (tiger worm), Eisenia hortensis (european nightcrawler) i Lumbricus rubellus (slika 6). Istraživanja ukazuju da se kalifornijska crvena gujavica lošije prilagođava plićem kompostnom kontejneru od Eisenia vrsta jer je srodnija običnoj kišnoj gujavici. Kišna gujavica je prikladnija za svoj prirodni ambijent, divljinu, nego za kontejnerski uzgoju. Kontejneri za njihov uzgoj zahtijevali bi znatno veću dubinu, budući u prirodi ulazi duboko u tlo gdje stvara jame i kanale (https://themajka.com). Ako još uzmemo u razmatranje da kišna gujavica u odnosu na crvenu kalifornijsku gujavicu godišnje ima 3 do 5 puta manje legala, odnosno broj jedinki, te nije sklona gustom nasadu, vidimo da nema potrebe za njezinim intenzivnim uzgojem.

Slika 6: Razlika Eisenia foetida i Eisenia hortensis

5.1. Izbor mjesta i priprema podloge za uzgoj

Gujavice se mogu uzgajati na otvorenom ili zatvorenom prostoru. Važno je da na terenu nema mogućnosti za taloženje vode, koja u suvišku može pogubno djelovati na leglo. Također je važno da se leglo ne nalazi ispod borova ili nekog drugog četinastog drveća, čije iglice pune aromatične smole, mogu negativno utjecati na ishranu i rast gujavica. Uzgajalište je najbolje postaviti na degradirano ili pjeskovito zemljište, nedaleko od izvora vode, po mogućnosti na ravnici zbog lakšeg rada.

8

Voda je važan čimbenik prilikom uzgoja gujavica jer gujavice zahtijevaju relativnu vlažnost između 80 i 90 %, te je vrlo važno imati vodu nadohvat ruke kako bi po potrebi tu vlažnost mogli i održavati.

Spremnike za uzgoj kalifornijskih gujavica poželjno je postaviti na mjesto gdje će barem u jednom dijelu dana biti osigurana zaštita od izravne sunčeve svjetlosti. Uzgajalište nije dobro zasnivati na mjestu na kojem se osjeća podrhtavanje tla (npr.u blizini autoputa ili blizu željezničke pruge), jer su gujavice na to posebno osjetljive.

Podloga spremnika za uzgoj mora biti vodopropusna kako bi se višak vode iz staništa mogao ocijediti kako ne bi došlo do potapanja gujavica. Najpraktičnije i najpogodnije su podloge od netkanog sintetičkog tekstila, ali kao podloge mogu se koristiti i drvene letvice, plastične ili žičane mrežice, iznimno i betonski bazeni.

Podloga je sloj materijala bogatog celulozom u kojem će gujavice izgraditi svoje stanište i iz kojeg će izlaziti u gornji sloj po hranu.

Priprema podloge najvažnija je stvar prilikom formiranju novog legla. U Europi standardno leglo dimenzija je 100x200x25 cm, koje podrazumijeva oko 100,000 jedinica glista koje se sastoje od zrelih glista, podmlatka i jaja. Takvo leglo trebalo bi imati oko 30,000 spolno zrelih gujavica, a ostalo su mlade gujavice i jajašca. Za maksimalnu iskoristivost hranidbe gujavica potrebno je do 2 mjeseca unaprijed napraviti leglo i unutra staviti pripremljenu hranu kako bi ista s vremenom sazrela te bi je gujavice mogle početi konzumirati. Hranu je potrebno usitniti kako bi je gujavice mogle usisati i preraditi bez poteškoća. Hrana se priprema na način da se svakih mjesec dana „okrene“ na mjestu pripreme i omogući dotok zraka, odnosno kisika, što pospješuje razgradnju. Uobičajeno je da stajski gnoj sazrije kroz nekoliko mjeseci, što nije slučaj kod konjskog i zečjeg, koji mogu ići odmah u upotrebu.

9

Slika 7: Izrada manjeg spremnika za uzgoj gujavica

Nakon dovršenog spremnika za uzgoj, u njega se naseljavaju gujavice. Naseljavanje se vrši tako da se leglo istrese na dno spremnika prekriveno kartonom ili prvim slojem staništa (npr. sijenom), te ga uz pomoć grablji ili vila ravnomjerno rasporedimo. Na tako postavljeno i ravnomjerno raspoređeno leglo gujavica stavlja se tanki sloj zrelog stajskog gnoja uz dodatak pokošene trave, vlažne slame ili sličnog materijala. Bitno je voditi računa o dovoljnoj vlažnosti, posebno u periodu prilagodbe gujavica na novo stanište, dok je ono još uvijek plitko, pa lako gubi vlažnost. Zato je stanište potrebno redovito zalijevati, po mogućnosti vodom iz zdenca, kišnicom ili odstajalom vodovodnom vodom. U ovako pripremljenom staništu gujavice će se udomaćiti u roku od 15 do 20 dana. Nakon perioda prilagodbe novome staništu započinje redovito hranjenje i briga o gujavicama.

Slika 8: Nastanak slojeva u leglu, (Mandek, 2003.);

10

A – postavljen tekstilni bazen

B – postavljen prvi sloj staništa prilikom naseljavanja legla

C – dohranjivanje legla nakon 15 – 20 dana

D – redovito dohranjivanje

1b, 2c i 3d – svježi sloj staništa ( stajnjak itd.)

1c i 2d – poluprerađeni sloj staništa u kojem se gujavice najviše zadržavaju

1d – stajnjak prerađen u humus

5.2. Hranidba gujavica

Kalifornijske gujavice su u stanju preraditi gotovo svaku vrstu organskog otpada, u komercijalnome uzgoju radi proizvodnje humusa najbolji materijal za hranidbu je zreli stajnjak, (tablica 2). Sastoji se od životinjskog izmeta (goveđi, konjski, ovčji, kozji, zečji) pomiješanog sa steljom i ostacima biljne hrane. Kao hrana također mogu poslužiti ostaci slame od uzgoja gljiva bukovača, razni korov iz vrta, pokošena trava, lišće, mokri karton i papir i slično. Stajnjak prije dodavanja gujavicama mora sazreti, tj. mora se kompostirati, kako bi prestala aktivnost mikroorganizama koji proizvode toplinu i plinove koji mogu uzrokovati ugibanje gujavica. Ukoliko se gujavice uzgajaju radi hobija u kući ili stanu, one će kao hranu konzumirati sve biljne ostatke iz kuhinje ili sa stola, osim ostataka svježeg citrusnog voća (limun, mandarina, naranča, grejp), te jako ljutu i kiselu hranu. Također, treba izbjegavati ostatke otrovnoga bilja (đurđica, oleander, itd.) ili bilja tretiranog insekticidima.

U hranidbu gujavica stajskim gnojem, najkvalitetniji materijal za ishranu gujavica predstavlja konjski gnoj. On se može bez ikakve prethodne pripreme ili sazrijevanja staviti na leglo gujavica, jedino treba voditi računa o dodavanju vode radi održavanja umjerene vlažnosti kako bi ga gliste mogle konzumirati. Značajke konjskog gnoja su: visoki postotak celuloze i djelomično raspadnutih proizvoda konjskog metabolizma, zatim enzima i minerala, tako da fermentacija na leglu teče spontano i postepeno, pa ne dolazi do pregrijavanja mase. Kiselost konjskog gnoja odgovara gujavicama, pa ne treba dodavati veće količine kalcijevog karbonata zbog korekcije pH vrijednosti. Svježe konjske fekalije pozitivno djeluju na nagon razmnožavanja gujavica.

Humus dobiven iz čistog stajskog gnoja djeluje na ubrzani i bujniji rast bilja jer sadrži fitohormon (faktor rasta), indol – maslačnu kiselinu prisutnu u urinu i probavnom traktu stoke. Pošto se konjski gnoj ne treba prethodno ispirati vodom, koncentracija fitohormona ostaje maksimalna.

Stajski gnoj goveda i junadi ima slične karakteristike kao i konjski gnoj, ali i velike razlike. Pošto su goveda preživači, tokom probave, u buragu izlučuju veći broj fermenata i ostalih

11

probavnih sokova kojih dio ostaje i u fekalijama, stoga je stajski gnoj goveda kiseliji i treba ga pripremiti prije davanja gujavicama za hranu. Da bi postao pogodan za ishranu gujavica treba ga ostaviti da zrije od nekoliko mjeseci do godinu dana. Nužno je povremeno prevrtanje i ispiranje kišom ili vlaženje manjim viškom vode kako bi se uklonila sol. Taj postupak se može ubrzati dodavanjem kalcijevog karbonata u prahu (mljevenog vapnenca, dolomita koji sadrži magnezij) ili gašenog vapna i uz često prevrtanje. Stajski gnoj se smatra sazrelim kada u njemu nisu vidljivi svježi, žuti ostaci slame, kao i ostali neraspadnuti ostaci biljaka celuloznog materijala.

Uzgoj gujavica u polikulturi moguće je u kombinaciji sa uzgojem kunića. Gnoj kunića je vrlo kvalitetan materijal za dobivanje humusa. Po sastavu i osnovnim karakteristikama sličan je konjskom, ali sadrži veće količine proteina i fosfora. Primjena gujavica za preradu izmeta kunića u humus omogućila je uzgajanje kunića na farmama bez pratećeg smrada, a rješenje toga je postavljanje posuda sa leglima gujavica ispod kaveza sa kunićima, tako da izmet kunića pada direktno na površinu legla. Gujavice odmah počinju proces probave tih otpadaka i nastaje humus prvoklasne kvalitete.

Gnoj ovaca i koza također je izrazito kvalitetan materijal za hranidbu gujavica. Slično kao i kod zečeva, uz dodavanje kalcijevog karbonata i kraće prevrtanje, te vlaženje, gujavice ga rado jedu i prerađuju u humus vrhunske kvalitete.

Svinjski gnoj predstavljao je problem za uzgajivače svinja i izazov za uzgajivače gujavica. Svinjske fekalije ne mogu se upotrijebiti u poljoprivredi bez prethodne specijalne obrade. Za proizvođače gujavica važno je da se prevrtanjem ubrza proces fermentacije i poveća gustoća, tj. smanji postotak vlage.

U neprerađenom obliku, svinjski gnoj uzrokuje obolijevanje glista, tzv. „trovanje proteinom“. Ono može, ako se ne intervenira na vrijeme, uništiti kompletno leglo. Uporaba fermentiranih svinjskih fekalija u uzgoju gujavica je spasonosna metoda iskorištavanja inače štetnog materijala.

Manje količine svinjskog gnoja u smjesi s gnojem ostalih životinja i odgovarajućom steljom ne predstavljaju problem jer se fermentiraju s ostalim materijalom. Udio svinjskog gnoja ne bi smio prelaziti 10 – 20%.

Izmet peradi ne može se koristiti niti kao podloga niti kao hrana za gujavice, budući uzrokuje „trovanje proteinom“. Vrijeme prevrtanja gnoja peradi je veoma dugo, i do nekoliko godina, tek tada se može koristiti samo u smjesi s ostalim hranjivim sastojcima u količini od nekoliko postotaka. Danas postoje metode prerade gnoja peradi u smjesi sa sintetskim mineralom zeolitom pa se vrlo brzo i jeftino dobiva kvalitetno kruto gnojivo bez mirisa i štetnog djelovanja.

Tablica 2: Sastav pojedinih vrsta gnojiva i ostalog materijala, izraženo u postocima, (Mitrović, 1985.)

12

MATERIJAL CELULOZA NITROGEN (AZOT)

PROTEINI FOSFORNA KISELINA

KALCIJEV OKSID

Gnojivo konja 60 0,7 4,38 0,34 0,52Gnojivo goveda 60 0,7 4,38 0,30 0,65Gnojivo tovljene

junadi 60 2,0 12,5 0,54 1,92

Gnojivo ovaca 60 2,0 12,5 1,0 2,50Gnojivo svinja 30 1,0 6,25 0,75 0,85Gnojivo zečeva 50 2,0 12,5 3,20 1,90Gnojivo peradi 74 4,0 25,0 1,25 0,9

Slama od žitarica

80 0,6 3,75 0,20 1,10

Kanalizacijski mulj

50 2,0 12,5 3,01 -

Morske alge 80 0,2 1,25 0,10 0,60

Kako bi gujavice mogle probaviti hranu potrebno je hranu dobro usitniti. Svaka hrana koja se dodaje gujavicama treba proći proces prirodnog raspadanja pomoću aktivnosti mikroorganizama koji su važni čimbenici u ishrani gujavica. Pri omjeru ugljika i dušika od 25:1, mikroorganizmi najbolje obavljaju proces raspadanja otpadaka, ali kako je taj omjer teško održavati, procesi raspadanja odvijaju se uz omjere između 20:1 i 40:1. Ako hrana koju pripremamo za uzgoj gujavica nije prošla određeni proces raspadanja uz pomoć mikroorganizama, neraspadnuti dijelovi hrane proći će kroz probavilo, gujavice će biti u stanju gladovanja, te će doći do poremećaja u razvoju.

Kao hrana za gujavice upotrebljavaju se gotovo svi organski materijali koji se mogu pretvoriti u oblik prihvatljiv za probavni sustav gujavica. Važno je da se organske tvari mogu razgraditi do jednostavnih šećera i aminokiselina, a da pri tome ne nastaju opasni i otrovni spojevi.

Karton i papir su dobar izvor hrane za gujavice upravo zbog svog sastava koji se temelji na celuloznim vlaknima uz dodatak mineralnih punila i ljepila. Karton se prije stavljanja na leglo mora usitniti i namočiti u vodu da se pretvori u mokru, rijetku kašu i posuti manjom količinom kalcijevog karbonata. Nakon cijeđenja viška vode, smjesa se na leglo nanosi u tanjim slojevima. Karton, a posebno valovita ljepenka, odličan je materijal za pripremu podloge legala za gujavice, kao i termičko – izolacijski materijal za prezimljavanje gujavica. Jednako kao i uporaba kartona i papira, u proizvodnji humusa može se koristiti i ostali celulozni otpad (otpaci u tvornicama papira i celuloze, bjelogorična piljevina, kora drveta).

U ishrani gujavica organskim materijalom, uz određene pripreme, mogu se koristiti i otpaci hrane, voća, povrća i dr. (osim otpadaka mesa). Također se može upotrijebiti i izluženi pivski ječam koji se pojavljuje kao otpad pri proizvodnji piva, te vrtni kompost (bez dijelova biljaka koji su prskani insekticidima ili drugim otrovnim sredstvima).

Kanalizacijski mulj se ne preporuča za korištenje u proizvodnji hrane, već u hortikulturi u svrhu gnojenja ukrasnih nasada i sl. budući često sadrži mnogo teških kovina.

13

Pepeo od drveta može skoro u potpunosti zamijeniti kalcitni ili dolomitni prah i vapno za kompostiranje svih materijala koji služe kao hrana za gujavice.

5.3. Njega legla

Osim pravilne ishrane, za dobre rezultate u proizvodnji humusa, potrebni su i odgovarajući uvjeti života. Najvažniji čimbenici kakvoće staništa su vlaga, kiselost podloge i temperatura.

Gujavice dišu kroz svoju kožu, te je zato vrlo važno da su uvjeti vlage u leglu uvijek optimalni za njihov život. Ni premalo ni previše, jer se inače stvaraju razni plinovi koji nepovoljno utječu na okolinu u leglu i gujavice imaju tendenciju bijega iz legla zbog nepovoljnih uvjeta za život, a u najgorem slučaju i do uginuća. Najbolji rezultati mjerenja vlage u leglu se postižu uređajima za mjerenje vlage, a postoji i drugi način, da se u ruku uzme podloga iz legla i stisne u šaci. Ako iz podloge curi tekućina onda je podloga prevlažna, međutim ako samo kaplje onda je podloga optimalna za uzgoj. Idealna vlaga u leglu trebala bi se kretati između 70 – 85%. Uz veću vlažnost gujavice se uglavnom bave uzimanjem hrane, dok se uz smanjenu vlažnost posvećuju množenju, tj. pojačano polažu kokone.

Kako bi se gujavice mogle neometano razvijati potrebno je pH vrijednosti legla održavati u omjerima između 5 i 7. Taj raspon omogućava normalan rast i reprodukciju gujavica u leglu. Kalifornijske gujavice podnose raspon pH vrijednosti između 5 i 9, ali svaki uzgajivač trebao bi održavati pH vrijednosti legla u normali. Niže pH vrijednosti pogoduju gljivicama koje su kvalitetnija ishrana za gujavice, dok normalne ili malo povišene vrijednosti pogoduju rastu bakterija. Održavanje normalnih pH vrijednosti legla pomaže konzervaciji dušika u podlozi i smanjuje opasnosti po gliste uzrokovane isparavanjem amonijaka.

Važnu ulogu u održavanju legla ima i zrak koji je potreban gujavicama za disanje, a u slučaju nedostatka zraka razvijaju se anaerobni mikroorganizmi, te oni preuzimaju glavnu funkciju u leglu. Povećavanjem njihovog broja narušavaju se uzgojni uvjeti koji rezultiraju poremećajem razvoja gujavica. Potrebno je zrak dovesti u leglo, a to se radi na način da se gornji sloj, oko 10 cm povremeno promiješa, kako bi se odstranio plin, usitnili ostaci hrane i ozračio gornji sloj legla. Gujavice svojim radom u leglu buše tunele i samim time pospješuju dovod zraka u leglo. Najbolji način provjere da li je zrak u leglu u dobroj kondiciji je sam miris u leglu. Ako se osjeti neugodan miris, sasvim je sigurno da je negdje započeo proces truljenja i potrebno je odmah provjetriti leglo kako bi se taj miris odstranio. Kako je odnos vlage i zraka obrnuto proporcionalan, povećanje vlage u leglu dovodi do smanjenja zraka, i obratno.

Temperatura legla usko je vezana uz godišnja doba, a kako o njoj ovisi pokretljivost gujavica pa i brzina uzimanja i probavljanja hrane to će temperatura određivati i periode ishrane. Optimalna temperatura legla je oko 20°C. Dok gujavice i dalje aktivno rade na temperaturama od 15° – 20°C, više ili manje od tih vrijednosti negativno utječu na reprodukciju i ishranu gujavica. Kalifornijske gujavice imaju veliki prag tolerancije u razlikama u temperaturi, te mogu preživjeti i veoma niske 0°C kao i vrlo visoke temperature 35°C. U uvjetima kada temperature narastu iznad 30°C, gujavice se približavaju površini i svježem zraku, što dovodi

14

do neprobavljanja podloge u nižim slojevima. Iz tog razloga je potrebno leglo ohladiti raspršivanjem vode u obliku sumaglice iznad legla. Na taj način moguće je sniziti temperaturu u leglu i do 10°C.

Rast, ishrana i reprodukcija gujavica jako se smanjuju kada temperature padnu ispod 15°C. Tu počinje smanjenje reproduktivnih sposobnosti kod gujavica, a niže temperature od točke smrzavanje dovode do uginuća. Zato su tu kokoni, koji mogu izdržati i veoma niske temperature, čak do -25°C (http://www.malafarma.net).

Kalifornijske gujavice vrlo su otporne na niske i visoke temperature, pa su čak i zimi aktivne i uspješno se razmnožavaju. Kod vrlo niskih temperatura proces prerade hrane u humus znatno se usporava, dok kod jakog smrzavanja aktivnost gujavica može potpuno prestati, a moguće je i ugibanje određenog broja odraslih i mlađih jedinki. Zbog toga se prije početka jake zime, kada se očekuje pojava mraza i jačeg zamrzavanja tla, gujavice moraju zazimiti, tj pripremiti za prezimljavanje. To je najbolje učiniti prekrivanjem uzgojnog bazena slamom, sijenom ili kukuruzovinom (slika 9). Prije stavljanja pokrovnog materijala, gujavicama se mora osigurati dovoljno hrane, najbolje stajnjaka, a prije dolaska jake zime sa smrzavicom za prihranu se može upotrijebiti i manja količina (oko 5cm debeo sloj) svježeg stajnjaka. Zbog procesa razgradnje koji se u njemu odvijaju, razvija se toplina i time sprječava smrzavanje uzgojnog supstrata. Ako na ovako pripremljen uzgojni bazen padne snijeg, gujavice će biti u potpunosti zaštićene od nepovoljnih vremenskih uvjeta. U trenucima kada dođe do otapanja snijega, tj. ako nema snijega, prilikom zatopljenja kada gujavice postanu aktivnije, potrebno je izvršiti prihranu stajnjakom i ponovno gujavice zazimiti prekrivanjem legla pokrovnim materijalom. Kontrolu legla tijekom zime potrebno je vršiti barem jednom mjesečno.

Kao izvrstan materijal za prezimljavanje može se upotrijebiti gradsko smeće iz kojeg je nužno mehanički odstraniti metal, staklo i plastiku te podvrgnuti postupku prevrtanja. Sijeno i slama također su se pokazali izvrsnim materijalom za prezimljavanje. Lišće bjelogorice, osim oraha i hrasta, posebno je pogodno kao prekrivač u vrijeme zimovanja.

15

Slika 9: Priprema legla za zimu

Kada govorimo o njezi legla, također treba voditi računa o bolestima i prirodnim neprijateljima gujavica. Za gujavice ne postoje bolesti koje su poznate ljudima. Jedina „bolest“ gujavica je poremećaj u metabolizmu, tzv. „trovanje proteinom“, uzrokovana pogrešnom ishranom.

Protiv fizičkih ozljeda gujavice se bore tako što blokiraju posljednji nepovrijeđen segment i dio prema glavi nastavlja živjeti dok povrijeđeni dio otpada, regeneracija.

Virusi i bakterije ne napadaju gujavice, odnosno, gujavice ne obolijevaju. Prirodni neprijatelji gujavica jesu krtice, žabe, miševi, zmije, ptice i stonoge. Ipak, najveći neprijatelj gujavica je čovjek, odnosno, nepažnja prilikom proizvodnje.

Indirektni neprijatelji gujavica su mravi, moljci i muhe koji ne napadaju same gujavice, već njihovu hranu, te sitni glodavci poput hrčka i tekunice koji kopaju tunele, ruše njihove hodnike i uništavaju kokone. Najjednostavnija metoda suzbijanja većine neprijatelja gujavica je natapanje legla vodom koja uljeze tjera na površinu pa ih je lako pohvatati ili uništiti.

6. HUMUS

Najbitniji čimbenik uzgoja kalifornijkih gujavica je njihov izmet koji pomiješan sa ostacima podloge u leglu čini materiju koju nazivamo humus.

Humus koji su preradile gujavice svojom probavom je najkvalitetnije poznato organsko gnojivo. On ima svoja odstupanja u kvaliteti u odnosu na vrstu gnoja ili biološkog otpada koji se daje gujavicama na raspolaganje (tablica 3). Najkvalitetniji humus nastaje od konjskog

16

gnoja, a slijedom po kvaliteti uz dodatnu doradu za pojedini gnoj slijede ovčji i kozji, izmet kunića, kravlji, svinjski i kokošji.

Tablica 3: Razlika dobrog i lošeg humusa (Dugonjić, 2000.)

FAKTOR KVALITETE HUMUSA

DOBAR HUMUS LOŠ HUMUS

Vlaga 57% 20%pH 7.00 5.00

SADRŽAJ U SUHOJ TVARI:

Organska tvar >51% 20%Pepeo 80% 45%Kisik 1.90% 1.00%Fosfat 1.90% 1.00%Kalij 1.60% 1.00%Kalcij 1.60% 1.00%

Magnezij 0.90% 4.00%Željezo 1.20% 10.00%Olovo 0.00 ppm 7.50 ppmŽiva 0.00 ppm 0.015 ppm

Krom (III) 0.00 ppm 10.00 ppmCijanid 0.00 ppm 2.50 ppmMangan 530 ppm 1000 ppmBakar 150 ppm 1000 ppmCink 740 ppm 2500 ppm

Kobalt 10ppm 50 ppmBakterija/gram >2000 milijardi 50 miliona

Na temelju nekih vizualnih testova može se donekle procijeniti kvaliteta humusa:- dobar, zreo humus je bez mirisa

- ne sadrži ostatke slame, drveta i sl.

- mrvičaste je strukture

- visoke je vlažnosti

- ne sadrži metalne čestice ili pijesak

- ne prlja ruke kad se trlja po dlanu

- potopljen u čistu vodu daje žuto – smeđu otopinu, a talog se lako razmuljuje pritiskom prsta. U talogu ili na površini vode nema većih, krutih ostataka

- duljim stajanjem u vlažnom stanju ne stvara se plijesan.

17

U humusu gujavica se mikroelementi (B, Mn, Zn, Cu, Mo, Cl i Ni) i makroelementi (C, O, H, N, P, K, S, Ca, Mg i Fe) u glavnom nalaze u biološki najpogodnijem obliku, kompleksnim spojevima ali u vrlo malim koncentracijama. Humus kalifornijskih gujavica sadrži visoke koncentracije korisnih bakterija i mikroorganizama koji su nusproizvod probavnog trakta kalifornijskih gujavica. Te vrste organizama uz pomoć raznih elemenata iz tla u stanju su stvoriti zdravu, živu zemlju koja omogućuje najbolje moguće uvjete za rast biljaka. Humus kalifornijskih gujavica prirodno sadrži biljne hormone rasta auxin i cytokinin, koji potiču brži i jači razvoj biljaka. Ubrzo nakon upotrebe humusa iscrpljeno tlo počinje intenzivno živjeti, naglo se množe korisni mikroorganizmi neophodni za plodnost tla.

6.1. Upotreba humusa

Prije upotrebe, humus je potrebno izvaditi iz legla te ga prosušiti do optimalne vlage. Humus je najbolje vaditi jednom godišnje i to u rano proljeće zato jer se tada gujavice najviše razmnožavaju, pa su gubici prilikom preseljenja u novo stanište brzo nadoknađeni. S tržišnog gledišta humus je najbolje vaditi u kasnu jesen jer se na taj način može dočekati rano proljeće kada je potražnja za humusom najveća. U uzgojnom supstratu humus se nalazi na dnu, tamno smeđe do crne je boje,mrvičaste strukture i mirisa svježeg šumskog tla (slika 10).

Slika 10: Humus crvenih kalifornijskih glista

Preradom organskog otpada u humus, gujavice sele se prema površini uzgojnog supstrata tražeći novu hranu. Zbog toga se 10 – 15 dana prije vađenja humusa preporuča na površinu legla staviti novi sloj poluzrelog stajnjaka. Kada se većina gujavica nalazi na gornjem dijelu supstrata, vilama se skida površinski sloj i premješta na novo pripremljeno stanište. Zatim se humus sakuplja iz uzgojnog bazena i prevozi na mjesto pripremljeno za skladištenje. Preporuča se skladištenje u zatvorenom prostoru. Svježi humus ima vlažnost 80% i neravnomjerne je strukture.

Sušenje humusa vrši se tako da se tijekom uskladištenja povremeno izmiješa. Prilikom sušenja humusa vlažnost se određuje higrometrom ili vizualno. Vlažnost humusa ne smije biti ispod 40% jer bi tada izgubio na kvaliteti.

18

Ručno prosijavanje humusa vrši se uz pomoć plastične ili žičane mrežice odgovarajuće gustoće, napete na drvenom okviru (slika 11). Otpad koji ostane nakon prosijavanja vraća se u uzgojni supstrat ili se upotrijebi pri uzgoju povrća, a gujavice se vračaju u leglo.

Slika 11: Mrežica za ručno prosijavanje humusa

Prosijavanje se može vršiti i strojno, odvajanje gujavica od humusa u suvremenoj se proizvodnji na veliko vrši posebno konstruiranim strojevima (harvesterima) koji na jednu stranu odvajaju gujavice, a na drugu stranu odvajaju svježi humus. Prosijani i neprosijani humus istog su sastava, a razlika je samo u veličini čestica.

Upotrebom kvalitetnog humusa kalifornijskih gujavica postiže se rast i otpornost biljaka na gljivične i bakterijske bolesti Povećava se broj cvjetova i plodova, kao i njihova kvaliteta. Biljke lakše podnose sušu i vlažnost te postižu ljepši izgled.

Humus dobiven uz pomoć kalifornijskih gujavica može se koristiti za sve oblike proizvodnje zdrave hrane (eko uzgoj). Njegovom primjenom, bez dodataka mineralnih gnojiva mogu se postići odlični rezultati, a pojedine kulture uz primjenu humusa daju dobre rezultate čak i na onim tlima na kojima inače ne uspijevaju. Humus se upotrebljava u voćarstvu, vinogradarstvu, povrtlarstvu, cvjećarstvu, te kod uzgoja raznog bilja na balkonu.

Humus kalifornijskih gujavica je visoko kvalitetno prirodno organsko gnojivo bez ikakvih kemijskih dodataka. Balansira ishranu biljaka, stimulira rast, povećava otpornost na bolesti i sušu, ubrzava sazrijevanje, poboljšava boje i veličine cvjetova i plodova, ubrzava klijanje sjemena i stasanje rasada. Postavlja se što bliže korijenu biljke, zatim pospe zemljom i obilno zalije vodom. Kod pretjeranog tretmana biljaka humusom ne postoji opasnost da će biljke biti spaljene kao kod pretjerane doze kemijskog ili stajskog gnojiva. Najveća korist od humusa dobivenog uz pomoć kalifornijskih gujavica očituje se u uzgoju zdrave hrane, odnosno hrane proizvedene bez korištenja pesticida i umjetnih gnojiva. Izvor svih biljnih hranjiva u takvoj proizvodnji jest humus.

19

SAŽETAK

Korisnost gujavica i njihov pozitivan utjecaj na tlo bilo je poznato još u starom vijeku. Neki od najvećih svjetskih prirodoslovaca godinama su proučavali djelovanje gujavica na poboljšanje strukture tla i obogaćenje tla organskom tvari i korisnim mikroorganizmima.

Poznato je da posebna grupa crvenih gujavica pod latinskim nazivom Lumbricus rubellus nalazi stanište u zrelom stajskom gnoju domaćih životinja. Početkom 20. Stoljeća u Americi se pojavljuju uzgajivači gujavica koji više iz hobija počinju uzgajati gujavice. Prije svega kao mamce za sportski ribolov, odnosno kao hranu za perad i stoku, ali i za proizvodnju kvalitetnog supstrata za njihove vrtove. Na Kalifornijskom sveučilištu Berkeley, 1956. godine, počinje selekcija i odabir onih gujavica koje su najbrže i najkvalitetnije pretvarale organski otpad u kvalitetan humus. Kao rezultat dobiven je hibrid crvene gujavice poznat pod nazivom "kalifornijska gujavica". Iz SAD - a prva od Europskih zemalja koja je prenijela tehnologiju i osnovna saznanja o uzgoju crvene kalifornijske gujavice bila je Italija.

Danas se crvene kalifornijske gujavice uzgajaju prvenstveno u svrhu proizvodnje visoko kvalitetnog humusa koji se koristi u poljoprivredi, osobito za organski uzgoj hrane. Osim toga, mogu se uzgajati za hranidbu peradi ili se koriste kao visoko vrijedno animalno krmivo, u obliku brašna, te prodavati ribičima kao mamac. Također je raširen uzgoj u cilju osiguravanja novih legala za prodaju potencijalnim uzgajivačima neovisno o svrsi proizvodnje.

Crvena kalifornijska gujavica od ostalih vrsta razlikuje se u mnogim čimbenicima, npr. fiziološkim karakteristikama, načinu ishrane, zahtjevima prema vlazi, temperaturnim vrijednostima, pH vrijednosti, reprodukciji.

Kalifornijska gujavica je duljine 5 do 8cm, crvene boje., životnog vijeka od četiri do osam godina. Vanjska tjelesna obilježja i ponašanje jasno razlikuju kalifornijsku gujavicu od obične gujavice koja je relativno krupna i zdepasta, tamno smeđe boje, a s trbušne strane svjetlija, dok je kalifornijska gujavica sitnija i vitkoga tijela, u osnovi je tamno crvene boje s izmjeničnim žućkastim ili kestenjastim prugama te žućkastim repićem. Kalifornijska gujavica lošije se prilagođava plićem kompostnom kontejneru od Eisenia vrsta jer je srodnija običnoj kišnoj gujavici. Kišna gujavica je prikladnija za svoj prirodni ambijent, divljinu, nego za kontejnerski uzgoj, dok crvena kalifornijska gujavica ne bi preživjela u prirodi. Obična kišna gujavica ima instinkt bježanja, dok kalifornijska gujavica ne bježi, kalifornijske gujavice su živahnije od ostalih vrsta i zato su jako dobri mamci za ribolov.

Gujavice su osjetljive na svjetlo, te izlaskom na sunčevu svjetlost ugibaju. Kalifornijske gujavice vrlo su otporne na niske i visoke temperature, pa su čak i zimi aktivne i uspješno se razmnožavaju. Imaju veliki prag tolerancije na temperaturu. Podnose veoma niske temperature od 0°C kao i veoma visoke od 35°C. Optimalna temperatura legla je oko 20°C.

Kalifornijske gujavice podnose raspon pH vrijednosti između 5 i 9, a najpogodnija pH vrijednost za normalan rast i razvoj gujavica je u omjerima između 5 i 7. Taj raspon omogućava normalan rast i reprodukciju gujavica u leglu.

20

Sposobnost reprodukcije kalifornijskih gujavica je velika. Između 90 – 120 dana gujavice ulaze u spolnu zrelost te započinje vrijeme parenja. Proces nastanka kokona traje do 21 dan, i svaka gujavica u stanju je proizvesti do 6 kokona iz kojeg se izlegne oko 20 malih gujavica. Količina izvaljenih gujavica iz kokona u izravnoj je vezi s kvalitetom ishrane i temperaturom okoline koja bi trebala biti oko 20°C. Najbolji reprodukcijski rezultati dobivaju se hranidbom iz mulja otpadnih voda, dok se hranidbom životinjskim i biološkim otpadom broj smanjuje oko polovice. Sposobnost reprodukcije kalifornijske gujavice u usporedbi s kišnom gujavicom je daleko veća. Iz jednog legla od 100 000 kalifornijskih gujavica za jednu godinu pravilne ishrane i uzgoja nastaje 18 – 20 legala sa istim brojem gujavica u svakom od njih, tj. i do 2 000 000 jedinki. Niti jedna od ostalih vrsta gujavica nema ni približno takvu reproduktivnu sposobnost.

Gujavice su otporne na bolesti, jedini problem koji se može pojaviti kod gujavica je poremećaj u metabolizmu koji nazivamo trovanje proteinom, a uzrokovan je nepravilnom ishranom gujavica. Protiv fizičkih ozljeda gujavice se bore tako što blokiraju posljednji nepovrijeđeni segment, dio prema glavi nastavlja živjeti dok povrijeđeni dio otpada.

Prirodne neprijatelje crvenih kalifornijskih gujavica možemo podijeliti na direktne i indirektne. Direktnim neprijateljima smatraju se one životinje koje se hrane gujavicama, a to su: krtice, žabe, miševi, zmije, ptice i stonoge. Ipak, najveći neprijatelj gujavica je čovjek, odnosno, nepažnja prilikom proizvodnje. Indirektni neprijatelji gujavica su mravi, moljci i muhe koji ne napadaju same gujavice, već njihovu hranu, te sitni glodavci poput hrčka i tekunice koji kopaju tunele, ruše njihove hodnike i uništavaju kokone.

Crvene kalifornijske gujavice imaju izuzetno veliku sposobnost prerade velikog broja organskog otpada u humus koji spada u ekološka prirodna gnojiva za uzgoj svih vrsta biljaka. Humus nastao preradom kalifornijskih gujavica ne sadrži patogene i parazitarne mikroorganizme, kao ni gljivice. Vrlo je bogat saprofitnim bakterijama koje obnavljaju mikrobiološki život u tlu koji je neophodan za razvoj biljaka.

Uzgoj kalifornijskih gujavica može dati velik doprinos rješavanju nekih od problema onečišćenja ljudske sredine. Sposobnost gujavica da konzumiraju sve vrste organskih otpadaka, koristi se danas u razgrađivanju otpadaka velikih stočarskih farmi, mnogih industrijskih postrojenja i kanalizacijskih mreža. Intenzivan uzgoj gujavica koje se hrane otpacima može sav otpad preraditi u stanje koje neće predstavljati izvor onečišćenja prirode. To stanje je zapravo najkvalitetnije organsko gnojivo koje u obliku plemenitog biljnog hranjiva u svim oblicima biljne proizvodnje može zamijeniti dio, čak i potpunu primjenu mineralnih gnojiva.

21

8. ZAKLJUČAK

Prednosti uzgoja kalifornijskih gujavica u odnosu na ostale pojasnike su u vanjskom izgledu i ponašanju:

- crvene kalifornijske gujavice podnose daleko veći raspon temperatura od obične gujavice

- otpornije su na nisku i na povišenu temperaturu

- živahnije su i dulje podnose nedostatak kisika

- žive u gustoj zajednici, isključivo u vrlo bogatom organskom supstratu kao što je kompost, gnoj ili otpad iz kuhinje

- ne mogu preživjeti u običnoj zemlji

- vanjska tjelesna obilježja i ponašanje jasno razlikuju kalifornijsku gujavicu od obične gujavice koja je relativno krupna i zdepasta, tamno smeđe boje, a s trbušne strane svjetlija, dok je kalifornijska gujavica sitnija i vitkoga tijela, u osnovi je tamno crvene boje s izmjeničnim žućkastim ili kestenjastim prugama te žućkastim repićem, živahnija je od obične gujavice

- kalifornijska gujavica se znatno brže razmnožava u odnosu na ostale vrste, a podnosi i veliku gustoću populacije u staništu.

- spolnu zrelost, odnosno sposobnost za razmnožavanje kalifornijske gujavice postižu već sa sedam tjedana starosti.

- u jednom danu može proizvesti humusa u težini koja odgovara iznosu njezine vlastite tjelesne mase.

- humus kalifornijskih gujavica je jedno od najkvalitetnijih do sada poznatih gnojiva u svijetu

22

VAŽNIJA LITERATURA

1. Dugonjić, B. (2000.): Humus kalifornijskih glista. (Vlast. nakl.), Zagreb. 88pp

2. Kalman, B. (2004): The life cycle of an earthworm. New York: Crabtree. 32pp

3. Kaurić, N. (2012.): Značajke probavnih aktivnosti kišne gliste (Lumbricus terrestris). završni rad, Sveučilište u Zagrebu, Agronomski fakultet, Zagreb. 18pp

4. Lavelle, P., (1988.): Earthworm activities and the soil system: Biology and fertility of soils, Springer – Verlag, 6; 237 - 251

5. Mandek, S. (2003.): Uzgoj kalifornijskih glista – proizvodnja i primjena humusa. Z.M.A.G. 57pp

6. Matoničkin, I., Habdija, I., Durbešić, P., Erben, R., Primc, B., (1980.): Praktikum iz avertebrata. Prirodoslovno matematički fakultet. Sveučilište u Zagrebu. 348pp

7. Mitrović, M., (1985.): Lumbrikultura – gajenje glista. Nolt – Beograd. 76pp

8. Petranović, B., (1990.): Mikrobiološke i kemijske osobine organsko biološkog gnojiva - produkta probave gujavice. Diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu, Agronomski fakultet Zagreb. 37pp

9. Sims, R.W and Gerard, B.M., (1985.): Earthworms, London: Published for the Linnean Society of London and the Estuarine and Brackish - Water Sciences Association by E.J. Brill. 168pp

10. (2004): The complete techology book on vermiculture and vermicompost, National institute of industrial research, Edit.: Ajay Kr. Gupta, Delhi – 7 (India). 354pp

Internet stranice:

1. https://themajka.com

2. http://www.earthwormsoc.org.uk

3. www.malafarma.net

4. http://poljoprivreda.info

23