1

Rade D. Jolić

VERONIKA

2011. Berane

2

Zahvaljujem se Zahvaljujem se Zahvaljujem se Zahvaljujem se DDDDžžžžoniju Hodoniju Hodoniju Hodoniju Hodžžžžiiiićććću koji u koji u koji u koji

mi je prije 25 godinami je prije 25 godinami je prije 25 godinami je prije 25 godina ( ( ( ( čitajući moju čitajući moju čitajući moju čitajući moju

poeziju na radiju)poeziju na radiju)poeziju na radiju)poeziju na radiju) i neznajui neznajui neznajui neznajući ći ći ći dao podršku dao podršku dao podršku dao podršku

da da da da nastavim da nastavim da nastavim da nastavim da pišempišempišempišem.... Da to Da to Da to Da to nijenijenijenije tadatadatadatada

uuuučinio,činio,činio,činio, vjerovatno se ne bih vjerovatno se ne bih vjerovatno se ne bih vjerovatno se ne bih nikadanikadanikadanikada viševiševiševiše

bavio poezijom i dramom.bavio poezijom i dramom.bavio poezijom i dramom.bavio poezijom i dramom.

HVALA DHVALA DHVALA DHVALA DŽŽŽŽONIONIONIONI

3

`É}É} `|Ü| `É}É} `|Ü| `É}É} `|Ü| `É}É} `|Ü|

4

LICA:

1. Gospodin S.

2. Gospođa M.

3. Gospođa R.

4. Redar T.

5. Veronika

6. Dva nosača

5

6

Na pozornici je mrak. Sa projektora se emituje film

koji prikazuje publiku koja ulazi u pozorišnu salu, a

snimljen je neposredno pred početak predstave .

Na sceni su poređane stolice kao u pozorišnoj sali

oko kojih je razbacano mnogo konopaca. Reflektori

bacaju svjetlosni krug na centar scene. Na jednoj stolici,

u prvom radu , sjedi Gospođa M. i jede burek. Gospodin S.

dolazi na scenu i traži svoje sjedište .

Gospodin S. : Dobro veče!

Oprostite, tražim svoje mjesto. Ovdje piše

broj 2011.

Gospođa M. – Ma sjedi bilo gdje. Vidiš li, sve

je prazno. Samo smo ti i ja ovdje.

Gospodin S. – A ja se plašio da ne zakasnim.

Smiješno.

7

Izvinite, da slučajno ne smetam!?

Gospođa M. – Ti?! Ne. Zašto?

Gospodin S. – Pa, ja to onako.... A, izvinite,

mrak je, da li ste vi gospođa, gospođica ili ,

možda, gospodin?

Gospođa M. - Naravno da sam gospođa!

Svašta! Zar se to ne vidi?!

Gospodin S. – Ma vidi se i ako je mrak, ali ja

više ni svojim očima ne vjerujem... Danas se

više ne zna ni ko je muško , ni ko je žensko.

Mada, to više nije toliko ni bitno.

Gospođa M. - Pravo kažeš. (Ravnodušno

odgovara i nastavlja da jede i pije vodu iz flaše.)

Gospodin S. – Kupili ste kartu?

Gospođa M. – Kupila sam! Naravno da sam

kupila! Kupila sam i burek koji mi ne daš da

pojedem. I šta da sada počne predstava, pa

da ostavim burek, a on kada se ohladi neće

ga ni pseto!

8

Gospodin S. – Izvinite , ja sam lijepo pitao da

li Vam smetam?

Gospođa M. – E sad smetaš!

Gospodin S. – Pa, jeste.

Gospođa M. – Naravno da jeste! Za kartu

sam dala 2 eura, za burek 1 euro, što znači 3

eura, pa još ako budem gladna neću moći s

pažnjom odgledati predstavu. A to bi značilo

da sam večeras izgubila 3 eura.

Gospodin S. – Znači, Vi ste zaista kupili

kartu?

Gospođa M. – Ti se to sprdaš sa mnom?

Kakva su ti to glupa pitanja!? Hoćeš li da je

vidiš?

Gospodin S. – Šta da vidim?!

Gospođa M. – Pa, kartu!

Gospodin S. – Oh , ne! Šta će meni Vaša

karta, ne radim ja u pozorištu?! Vi me ništa

ne razumijete. Ja samo pitam...

9

Gospođa M. – Ti pitaš!? Pa pitaj brate nešto

pametno, a ne samo o toj karti. Da nisam

uzela kartu, ne bih mogla da uđem.

Gospodin S. – Pa, da. Pravo kažete. (pauza)

Baš čudno!

Gospođa M. – A šta to?

Gospodin S - Pa, ne znam da li ste primijetili,

večeras nema Veronike. To me plaši .

Gospođa M. – Možda će doći?!

Gospodin S - Neće! Čim dosad nije došla,

onda sigurno neće. Znam je dobro.

Gospođa M. – Je li lijepa?

Gospodin S - Jeste. Vjerovatno jeste. Kažu

da ona kod ljudi probudi ono najbolje,

najmaštovitije, najrazigranije. Bez nje ne

možeš da živiš.

Gospođa M. – Ti si zato večeras došao u

pozorište?!

10

Gospodin S. Možda. (pauza) Ne znam. (pauza)

Nego, da ne znate koji se komad večeras

daje?

Gospođa M. – Meni je svejedno. Šta god da

bude ja ništa ne razumijem.

Gospodin S. – Vi se to šegačite sa mnom?

Gospođa M. – Šta je tebi? Ja sam pobjegla

od kuće, pa sam zato došla ovdje. Nisam

imala gdje! Briga mene za tvoje pozorište i

komade.

(pauza)

Gospodin S. – Jeste li pojeli burek? ..... I ja

sam ranije imao običaj da kupim tako burek,

mogao sam da pojedem i po dva. Pa, još i

jogurt....... Baš se odavno nije davao neki

komad.

Gospođa M. - Šta ti hoćeš?! Šta sam ti ja

skrivila?! Ja sam majka troje djece, i svo

troje je sisalo. Sada razmišljam šta ću im

11

kupiti za doručak, a ti me ovdje maltretiraš!

(plače)

Gospodin S. – Šta je Vama! Neću ja ništa. Ja

odavno neću ništa. Ako sam nešto i htio, i

želio, i volio, sada sam sve zaboravio. Ja

draga moja gospođo ovdje dolazim

godinama i ništa se ne dešava. Izvinite,

slagao sam, svake godine mi se mijenja broj

sjedišta i sve teže ga pronađem. I više ništa!

Ništa! A ja se stalno nadam.

Zavidim Vam što možete da plačete. Ja ne

umijem da plačem. Jednostavno ne znam

kako se to radi i zbog čega.

Eh, da sam bar dva puta mogao da zaplačem.

Prvi put bih zaplakao kada sam se rodio, a

drugi put kada sam osjetio da sam srećan.

Gospođa M.- ( plače)

Gospodin S. – Teško meni!

( Pauza, ulazi redar T.)

12

Redar T. – Dobro veče. Izvinite, vašu kartu?

Gospodin S. – Dobro veče . Naravno. Izvolite.

Redar T. – Baš čudno da večeras nije došla

Veronika? Nekako je neobično bez nje

Gospodin S. – Znam. Bar toliko znam.

Redar T. – Hvala. ( Zatim se obraća gospođi M.)

Vi, Gospođo?

Gospođa M. – Izvolite.

Redar T. - Hvala. Večeras je baš sparno. ... A,

gospođo to Vam je burek?

Gospođa M. – Jeste.

Redar T. – Je li sa mesom?

Gospođa M. – Jeste.

Redar T. – Baš me živo interesuje koliko

sada košta?

Gospođa M. – 1 euro.

13

Readr T. – Pa, nije baš mnogo. Eto, da niste

večeras došli u pozorište, mogli ste kupiti još

dva bureka.

Gospođa M. – Šta?! Tri bureka da pojedem?!

Umrla bih!

Redar T. – Ah, ne biste! Vjerujte mi. Ja sam

na jednoj predstavi pojeo tri bureka; a

mogao sam bar još jedan. I evo, hvala bogu,

nijesam umro...........Izvinite, ja se zapričao.

Idem. Neću da smetam. Prijatno.

Gospođa M. – Prijatno.

( pauza)

Gospodin S. - Jeste li preživjeli?

Gospođa M. – Što? Zbog bureka?

Gospodin S. – Ma , ne! Zbog ovoga! ( Pokazuje

prstom na redara T.)

Gospođa M. – A, on! Nisam ga ni slušala.

14

Gospodin S. – Pa, jeste. ...... A da li znate

zašto više ne počne predstava, ili nešto

drugo što su pripremili?

Gospođa M. – Izađi pa pitaj nekoga! ...Izađi!

A mene pusti i prestani da me više

maltretiraš. Mene si našao, mene ...

Gospodin S. – Ali gospođo....

Gospođa M. – Kako ti nije žao? Kupila sam

lijepo kartu, kupila sam sebi tih 60 minuta

vremena da budem sama, da se ugrijem, da

mogu da ne razmišljam, i da pojedem ovaj

burek koji košta jedan euro. Samo sam to

željela i ništa više; a ti mi ne daš! Ma, ko si ti?

Gospodin S. – Žao mi je!

Gospođa M. – Pusti me!

Gospodin S. – Evo, iz čiste moje kurtoazjie

napravio sam skandal. ...... Nisam imao

namjeru da budem dosadan, već naprotiv,

želio sam da samo malo ubijemo vrijeme,

vremena bar danas imamo dosta.

15

( pauza )

Gospodin S. – Čudno je ovo pozorište! Jeste

da dolazim često, ali tek sam sada primijetio

da je ukopano u zemlju tačno dva metra. Čini

mi se da ima i neko neobično ime, nešto kao

KENOTAF.

Gospođa M. – Nije valjda da sa sobom nosiš

metar?

Gospodin S. – Ma, ne! To se jasno vidi!

Gospođa M. – Možda zbog svježine. Danas

je vrijeme sve toplije i toplije. Novine pišu da

se pojavilo i neko štetno zračenje koje izaziva

kancer kože.

Gospodin S. – A možda da se odavde više ne

može izaći?

Gospođa M. – Ne plaši se. I da mi ne

možemo odavde izaći, ONI bi nas sigurno

nekako izvukli da im bar struju i vodu ne

trošimo.

16

Gospodin S. – Kakvu vodu?

Gospođa M. – Šta kakvu vodu? Ja sam

prehlađena žena i često idem do toaleta. Pa,

kao što je poznato, nakon toga je red da se

pusti voda, i ruke da se operu. A to je

otprilike oko …

Gospodin S. – 6,3 litra!

Gospođa M. – Ma, sve zavisi koliko su

spustili plovak u vodokotliću.

Gospodin S. – Pravo kažete!

Gospođa M. – Pravo ili nepravo, ja moram

otići do toaleta, pa nek košta koliko košta.

Gospodin S. – Izvinite, a kako se vi zovete?

Gospođa M. – A što je to tebe briga?

Gospodin S. – Nije me briga, nego prosto

želim da znam.

Gospođa M. – Moje pravo ime je

2002972270016.

17

Gospodin S. – Interesantno, baš je danas

popularno, a i lako se pamti.

Gospođa M. – Aha!

Gospodin S. – Ima te li neki nadimak?

Gospođa M. – Imam!

Gospodin S. – Koji?

Gospođa M. – Uh, smijaćete se!

Gospodin S. – Neću! Zašto?

Gospođa M. – Pa zato što je mnogima

smiješan!

Gospodin S. –Koji Vam je to nadimak?

Gospođa M. – BAR-KOD, eto kako!

Gospodin S. –Šalite se!? To je kao onaj naziv

za one crne crtice na žvakama, lizalicama,

prezervativima, da kasirka onom električnom

napravom pređe preko njega, i tada se čuje

BIP?!

18

Gospođa M. – Tako je!

Gospodin S. – Oh, baš je svjetski, baš

moderno, seksi.

Gospođa M. – Šališ se?!

Gospodin S. – Ne! Ja sam uvijek ozbiljan!

Gospođa M. – A, kako se ti zoveš?

Gospodin S. – Plašio sam se da ćete me to

pitati!

Gospođa M. – Zašto?

Gospodin S. – Ja svoje ime ne znam. Znam da

mi se obraćaju sa GOSPODIN S., i drugo

ništa! Šta znači ovo S, pojma nemam, a ovo

gospodin, tek ne znam.

Gospođa M. – Interesantno. Ako to

GOSPODIN gledate kao na složenicu,

dobijate GOSPOD IN. Da, Bog je i dalje u

modi, i možda nam je sada najpotrebniji. I

vaše ime je aktuelno. Sjetimo ga se samo

19

kada trebamo nekoga da opsujemo ili kada

smo u bezizlaznom položaju.

Gospodin S. –Da niste zaboravili da trebate

da idete do toaleta?

Gospođa M. – Nisam, nego mi se sada ne

ide. Prošla me volja, a za dužu nuždu rano je,

tek što sam pojela burek.

Gospodin S. – Znam, ali popili ste i dva litra

vode, a to mora negdje da izađe, nemojte da

trpite!

Gospođa M. – Ma ,ne trpim. Ako se tebi

ide, idi slobodno, nećeš mi nedostajati. A i

niko neće zauzeti tvoje mjesto, broj 2011.

Gospodin S. – O, ne, ne, ja nemam problema

sa prostatom, a posljednju čašu vode ne

znam kada sam popio. A kada smo kod

prostate, čitao sam u nekim novinama da

ona najčešće obolijeva zbog smanjenog

upražnjavanja sexa. Ha,ha, I nakon toga

umalo da ne ,,ubijem,, svoju rođenu ženu.

20

Toliko je bilo kritično da je svakoga dana, bez

gledanja u časovnik, nepogrješivo znala da je

7h 30', 10h 15', 15h 45', 18h 00 i 01h 15'.

Dugo je to tako trajalo dok nisam naišao na

demantije ove tvrdnje u istim tim novinama.

Gospođa M. – I, šta je bilo?! Je li umrla?!

Gospodin S. – Ne, nije, ne daj Bože, ali je

morala da uzme od naše skromne

ušteđevine da kupi super precizan novi

časovnik. A, ja sam navalio na sjemenke

bundeve. Znate, i njih koriste za prostatu kao

terapiju.

Gospođa M. – Baš si ti neki čudan čovjek.

Vrlo čudan!

( pauza )

Gospodin S. – Da li Vam je dosadno?

Gospođa M. – Aha! Ovo sa predstavom se

baš mnogo odužilo. Ne razumijem zašto više

ne počinju. Možda je ralog što nema

publike?

21

22

Gospodin S. – Kako nema? A šta smo nas

dvoje? Ako je u sali i samo jedan gledalac,

predstava se mora odigrati.

Gospođa M. – Ne vjerujem, ali je dobro što

je bar ovdje toplo. Mada, nešto ovdje smrdi

na buđ i na ustajalo. Osjećaš li?

Gospodin S. – Volite li kocku?

Gospođa M. – Kakvu kocku?!

Gospodin S. – Hoćete li da se kockamo u

nešto?

Gospođa M. – A, to! Ali ja nemam ništa,

burek sam pojela, vodu popila, a i dala sam

posljednjih dva eura za ovu ulaznicu.

Gospodin S. – Ma možemo u odjeću. Ona

nam je bar ostala.

Gospođa M. – A, je li bogati?! Da ti ne želiš

da vidiš moju PIKICU. Izvini, ti bi vjerovatno

rekao INSPIRACIJU!

23

Gospodin S. – Oh, nemojte tako. Zašto ste

tako prosti. Igrajmo k'o bajagi.Bacajmo po

dvije kocke. Ko bude imao najveći zbir, on je

pobjednik, a kao nagradu, moći će da

zamišlja golo tijelo ovog drugog.

Možete li mi posuditi Vaš kofer da po

njemu bacamo kocke?

Gospođa M. – Uzmi ga slobodno.

( Počinju da igraju .)

Gospodin S. – Želite li da Vi prvi bacite

kocke?

Gospođa M. – Ne. Bacaj ti!

Gospodin S. – Dobro. ( baca kocke )

Pih! Dobio sam samo dvije trojke! Sada Vi!

Gospođa M. – Joooj! Ja sam dobila jedinicu I

dvojku. A to znači da sam izgubila! E, lopove

jedan, a ti se nešto žališ. I, šta sada?

Gospodin S. – Sada skinite nešto sa sebe!

Gospođa M. – Šta predlažeš?

24

Gospodin S. – Meni je svejedno!

Gospođa M. – Može li da ti pokažem lijevu

dojku?

Gospodin S. – Može, ali nikako sise!

Gospođa M. – Što se praviš blesav. Pa, rekla

sam dojke, a ne sise!

Gospodin S. – Dobro, ali kobajagi!

Gospođa M. – Što bih ti ih onda pokazivala

kobajagi?

Gospodin S. – Pa, da. Pravo kažete!

Gospođa M. – A, i ja sam majka troje djece, i

svo troje je sisalo do kasno, a silikoni su

skupi, plate neredovne. Mada, mom mužu je

svejedno. On je pekar, njegove šake su

najviše navikle na tijesto.

Gospodin S. – Baš ste u pravu! Ja sam prije

par godina kupovao silikon koji može da se

nanosi na malter. Morao sam da ispunim

neke pukotine na plafonu. Znate, gore je

25

letva, a drvo ,,radi,, i puca malter. Meni je

bio mnogo skup.

Gospođa M. – Ti to ozbiljno?

Gospodin S. – Ja ne znam šta je sa Vama?!

Treba li Rimljani da me razapnu na krst, pa

da shvatite moju ozbiljnost. Šta da uradim da

bih Vas uvjerio?! Ja sam ozbiljaaaaaaaaaan!

Gospođa M. – Eh, kako da ne, kao da oni

imaju krst za svakoga?!

Gospodin S. – Pa, jeste! Možda ste u pravu!

( Na sceni je kraća pauza. Za to vrijeme, Gospođa R.

kroz pozorišnu salu ide prema sceni i raspituje se kod

publike da li je počela predstava.)

Gospođa R. –(Na sceni se obraća Gospodinu S.) Da

li je počela predstava?.....Izvinjavam se .

Slobodno?...... Baš čudno da nema redara! ...

26

Šta je vama ljudi? Da nije neko umro, i da li je

trebalo da se nekom poklonim prije nego što

sjednem?!

Gospodin S. – Koliko ste čekali vani?

Gospođa R. – Skoro sat vremena.

Gospodin S. – Izvinjavam se, da li je sada dan

ili noć?

Gospođa R. – Vi to ozbiljno?

Gospodin S. – Pa, da!

Gospođa R. – Mrak je. Težak je kao smrt.

Ništa se ne vidi. Ni zvijezde. Ništa.

Gospođa M. – Da li je još neko čekao sa

tobom ?

Gospođa R. – Ne. Zašto?

27

Gospođa M. – Ništa. Samo onako pitam.

Gospodin S. – Izvinjavam se. Malo mi je

neprijatno, ne bih volio da me shvatite

pogrešno, ovaj ....

Gospođa R. – Šta?

Gospodin S. – Koja je sada godina? Gospođa

i ja se malo zapričali, pa .....

Gospođa R. – V i to ozbiljno? Vi mislite da

sam ja malo luda, ali samo malo?

Gospodin S. – Neee! Ja sam se lijepo izvinio.

Glupo je biti u pozorištu, čekati predstavu a

ne znati koja je godina!

Gospođa R. - Vi ste zaista ozbiljni?!

Gospodin S. – To i pokušavam da vam

dokažem čitave ove noći.

28

Gospođa R. – Čovječe, koga je briga koja je

godina kada je napolju mrak, kao u grobu!

Nema ni zvijezde! I baš me zanima šta bi vam

to koristilo da znate za godinu i za vijek?

Gospodin S. – Pa, da. Možda ste u pravu. ...

Ali, ja to samo onako.

Gospođa M. – Ti si zaista nevjerovatan!

Opusti se. Uživaj. Ovdje je tišina, toplo, niko

te ne dira, sjediš. ... I šta te za drugo briga?

Gospođa R. – Mnogo ste mi tužni. Ali

morate priznati da ste sada malo srećniji,

raspoloženiji od kada sam ja došla.

Gospodin S. – Naravno, pa Vi ste žena! A

žena je kao detelina sa četiri lista. I ona želi

da te ubijedi kako svaka njena anomalija tebi

donosi sreću.

29

Gospođa R. - Molim?

Gospodin S. – Izvinite, mala šala. Ovo je moj

novi aforizam, a vi ste upravo imali tu čast da

ga premijerno čujete i doživite.

Gospođa R. - Znate šta, niste baš toliko

duhoviti!

Gospodin S. – Znam, ali život jeste. Život je

najsmješniji! ( Smije se.). Ali ja to samo onako.

Gospođa M. Da, da, kako sam to zaboravila,

ti to samo onako.

Gospodin S. – Da. U pravu ste, ali ja ....

Gospođa R. – ( Obraća se gospođi M. ) A, Vi

Gospođo, zašto ste ovdje?

30

Gospođa M. – Pobjegla sam od kuće

nadajući se da ću se ovdje bar malo skloniti i

ugrijati. Nesrećna sam , umorna, ....

Gospođa R. – Ako mislite da ćete me

zaplakati onda ste se dobro prešli. Dovoljno

sam živjela da osjetim ono najopasnije -

bezvoljnost i uzaludnost.

Gospođa M. - Ti si ljubitelj pozorišta ?

Gospođa R. – Ne baš toliko. Rijetko dolazim,

ali večeras sam se dobro prešla.

Gospođa M. – Zašto?

Gospođa R. – Kako zašto? Vidite li da nema

nikog, nema žive duše. I niko draga moja

gospođo neće znati da sam večeras bila u

pozorištu. A nema ni Veronike. I kad bolje

31

razmislim, čitavog života sam sama. Sve je

izgleda bila igra u kojoj sam samo ja plaćala

ulaznicu, a nisam dobijala ništa: ni

bezbrižnost, ni sigurnost, ni nadu. Ništa!

Gospođa M. – Evo, došli smo u pozorište,

čekamo predstavu, kažu umjetničko djelo, a

ja još nisam sigurna šta je to umjetnost. I

ponekad me zaista strah od same te riječi.

Gospodin S. – Ne znam. Smatram da

umjetnost nije jabuka, ali je možda način

kako ćete ubrati tu jabuku. Ukus jabuke ne

možete izmijeniti, ali zato imate bezbroj

načina da je uberete.

Gospođa M. – A zašto strah?

Gospodin S. – Pa kada nešto ne poznajete,

onda to ili ne volite, ili se od toga plašite .

32

Znate, dugo sam ovdje i imao sam vremena

dugo da razmišljam, kada pjesmi ili slici

skinete sve ono suvišno, kada je skroz

ogolite, dobijete nešto malo ali veliko, nešto

rogljasto i oštro, ali opet izazovno i izazovno..

E, to se zove istina.Istina! Samo istina i ništa

više. Ako nema istine nema ni pjesme, ni

slike, ničega.

Gospođa R. : Tek mi sada ništa nije jasno!

Polako! O kakvoj to pjesmi i slici govoriš?!

Meni se čini da sam večeras kupila kartu za

pozorišnu predstavu?

Gospođa M. –Tačno! I ona je koštala dva

eura!

Gospodin S. – Ma znam! Ali to je isto.

Gospođa R. – Kako misliš isto?

33

Gospodin S. –Ustanite! Dođite!Uzmimo svi

po jedan papir. Zamislite da je to jedan

betonski blok od 13 kilograma. Ali on ima

ime. Vaš se zove književnost, vaš slikarstvo,

moj muzika. Držite li čvrsto. Držite li? Šta

bismo osjetili da taj blok ispustimo na naše

stopalo.

Gospođa M. – Već zamišljam! Bol!

Gospodin S. – Sada molim vas ispustite ga

na vaše stopalo. Sad!

( Neko od njih vrišti od bola , neko plače, neko skače)

Gospodin S. – Ha, jeste li vidjeli?!

Gospođa M. – Ma šta jesmo li vidjeli, idiote

jedan, đubre jedno , nogu sam slomila.

Gospodin S. – Smirite se! Zar niste shvatili?

34

Gospođa R. – A šta smo to trebali da

shvatimo, života ti?

Gospodin S. – Pa, to! Isti blok nam je pao na

nogu, ali se taj bol kod nas drugačije

manifestvovao. Tako je i kod umjetnosti.

Gospođa M. – A šta misliš da te gađam u

glavu ovim blokom, da vidimo kako se ta bol

manifestuje kod tebe!

Gospodin S. – Vjerujte, bespotrebno se

plašite bola!

Gospođa R. – A, čega se ti najviše plašiš?

Gospodin S. – Možda će Vam biti smiješno,

ali ja se najviše plašim ljudi, ali živih ljudi,

naravno.

Gospođa M. – Ništa mi nije jasno.

35

Gospodin S. – Pravo kažete. Ne zamjerite.

Gospođa R. – ( Obraća se gospodinu S.) A, zašto

ste Vi večeras došli u pozorište?

Gospodin S. – Ko? Ja? E, vidite, ja sam

zaboravio zašto sam ovdje. Ustvari, iskreno

ne znam. Zaista ne znam. Ništa me više ne

može iznenaditi ni začuditi.... I ove ruke što

imam nisu sposobne ništa da uhvate, da

otmu, da ukradu. One ne mogu ni korov da

iščupaju, a kako tek da posade sjeme i okuse

njegov plod.

Gospođa M. – O čemu ti to govoriš?

Gospodin S. – A šta, ako bih zabio glavu u

zemlju, pa nikne nešto nakazno i mučno kao

kolebanje?!

36

Gospođa M. – Molim?

Gospodin S. – Ništa! Izvinite. Mnogo mi se

spava.

( Nakon kraće pauze Redar T. se pojavljuje na sceni

noseći leš umotan u providnu streč foliju. Budna je jedino

gospođa R.)

Redar T. – Ja se izvinjavam. Samo na kratko moram ovdje da odložim glumca. Znam, vi ste veoma ljubazni i strpljivi, i on vam neće smetati.

Gospođa R. – Čovječe, šta ti je to?

37

38

Redar T. - Pa, rekao sam . To je jedan

glumac, ili bolje rečeno bio je ovo jedan

glumac. U prethodnoj predstavi se toliko

uživio u ulogu žrtve da je prosto bila grehota

da na sceni nije umro.

Ja sam ga molio da prekine, ali ljubav

prema pozorištu je bila veća. Uživio se čovjek

u ulogu, pa je skvičao kao svinja:

-Ubij, kolji!!!!!

A ja neću gospođo! A on opet:

- Kolji, kolji!!!!!!!!!!!!!!

Imao sam ja i nož, ali neću, nekako mi žao,

on mlad, blesav, a još kao za inat ckviči i

krklja:

Kolji brate, kolji, šta čekaš?!!!!!!!!!!!!

39

Imam ja dobar nož,imam, ali imam i šake, pa

sam mu prišao i nježno, što sam mogao

nježnije, počeo da ga davim. Nije se čulo

bogzna šta, samo malo krckanje i krkljanje.

Sve se slabije čuje, a ja sve jače stežem i

plačem, i stežem!

I, gotovo! Udavio sam ga!

Gospođa R. – Ma šta to pričaš! Vidiš li da je

čovjek mrtav?

Redar T. – Vidim , a znam i koliko je težak. A

takođe i vidim da Vi odavno niste bili u

pozorištu. Ne znate šta propuštate. .....

Slobodno se o njemu ne brinite, nema on

kuda da ode. ( Odlazi uz smiješak.)

Gospođa R. – Ne mogu da vjerujem? Vidite li

vi ovo, ili sam ja luda?

40

Gospodin S. – A šta to?

Gospođa R. – Kako šta?!!! Vidiš li da je ovdje

kod nas ubijen čovjek?

Gospodin S. – Oh! Da li je stvarno mrtav?

Gospođa R. – Ma, mrtav je čovječe, zar ne

vidiš!?!

Gospođa M. – E, ovo je zaista nevjerovatno!

Gospođa R. – Ljudi, ja ovo ne mogu da

vjerujem. Ne da ne mogu, nego prosto ne

smijem da vjerujem da se ovo nama dešava!

Gospodin S. – Šta sada da radimo?

Gospođa R.. – Kako šta!? Da bježimo!

Gospođa M. – Kuda?

41

Gospodin S. – Ne znam ni zašto bismo

bježali, ništa nismo krivi?

Gospođa M. – Tačno, a i kartu smo platili.

Gospođa R. – A molim te najljepše, kako ćeš

policiji objasniti da sa lešom čekaš da počne

jedno umjetničko djelo?

Gospođa M. – Jeste li vi sigurni da je on

mrtav?

Gospođa R. – Mrtav jeeeeeeeee!

Gospođa M. –Stanite! Polako! Nisam

sigurna, a da ovo možda nije počela

pozorišna predstava?

Gospođa R. – Šta to pričaš? Ne mogu da

vjerujem!

42

Gospođa M. – Ma čitala sam u novinama da

negdje na zapadu postoji neko avangardno

pozorište i da tamo daju slične predstave.

Gospođa R. – Ne mogu da vjerujem!

Gospođa M. –Nema to veze što je mrtav.

Piše tamo isto da predstava sve trpi.

Gospođa R. – Gospođo, definitivno, ali

definitivno, Vi ste bolesni!

Gospođa M. – Što ja bolesna?! Što sam

pročitala? Ti si bolesna, idiotkinjo jedana!

Gospođa R. – Udaviću te!!!!!!

Gospodin S. – Smirite se! Šta je vama

večeras. .... Meni se sve čini da neko večeras

sa nama izvodi šalu ... Samo da nije bar ove

tame, ona mi ne da da dišem.

43

( U tom trenutku, preko scene ćuteći prolazi djevojka u

bijeloj spavaćici sa velikom crvenom jabukom u ruci –

Veronika. Prilazi lešu,na njegove grudi spušta jabuku I

ljubi ga u čelo.)

Gospođa M. – Kukuuu!

Gospođa R. – Ko je ovo majko moja?!

Gospođice!

Gospođa M. – Ovo je duh. Znam, oni su

takvi!

Gospodin S. – Bez panike, možda je

mjesečarka.

Gospođa R. – Mene ovo plaši! Isto kao da je

ustala iz groba.

Gospođa M. – Pusti je. Ćuti. Neka prođe.

Gospodin S. –Ona nas ne može ni čuti ni

vidjeti.

44

Gospođa M. – Šta je tebi?! Ti čitave noći

nešto drobiš, lupetaš. .. Pusti ti nas!

( Veronika odlazi sa scene.)

Gospodin S. – Gotovo je!

Gospođa R. - Šta je gotovo?! Ništa nije

gotovo!

Gospodin S. – Jeste! Za sada je gotovo.

( Ojednom gospođa M. počinje da osjeća bol I nemoć u

nogama,a zatim više ne može da pokreće noge. )

Gospođa M. – Plašim se! Pomozite, ne mogu

da pokrećem noge.

Gospođa R. - Ne mogu ni ja!

Gospođa M. – Šta se ovo događa?!

( Ulazi redar T.)

45

Redar T. – Draga moja! Dragi moji! Pa šta je

ovo sada! Čemu galama?! Drage moje

marionete, zar ništa ne shvatate?!

Gospodin S. – Šta to ima da shvati?!

Redar T. – Pa, nema predstave.

Gospođa M. – Ovo što nama radiš nije

ljudski, nije pošteno! Ne radi nam ovo! Ja još

osjećam da imam snage da glumim.

Redar T. – Snage! .... Viša sila. Lutkar je

slomio ruku. Nema predstave!

Gospodin S. – Zašto si nam davao život?!

Redar T. – Ha ha ha! Život?! Koji život?

Kakav život? Vi ništa ne shvatate.

( Dva mladića, obučena u crno, ulaze na scenu i počinju

da iznose sada potpuno ukočene I beživotne marionete sa

scene, najprije gospođu R. )

46

Gospodin S.- Ovo više ništa nema smisla.

Nije fer, nije ljudski. Mi smo spremni i mrtvi

da igramo. Svaki korak smo zapamtili. Ovo

boli što nam radite.

Gospođa M. – Čime smo sve ovo zaslužili?

Sada nam niste rekli ništa novo, ništa što ne

znamo. Bolje mi od vas znamo da smo

obične lutke, marionete. Ali ipak po nekada

se osjetimo kao ljudi. Zar je toliki problem

da nam dopustite da odigramo predstavu.

Ne plašite se nikog iz publike ne bismo mi

umjeli da ih ubijedimo da smo ljudi.

(Mladići u crnom iznose gospođu M..)

Gospodin S.- Ne radite nam ovo. Pustite nas

da osjetimo miris, bol..

47

Ništa nam ne možete. Jedino što možete je

da nas zapalite, ali tada ćete dobiti ogromnu

vatru koja će vam osvjetliti lica pa kada se

ugledate u ogledalu uplašićete se i

umrijećete sa tim strahom.

Redar T. - Vi ste zaista lutke i to glupe lutke!

(Mladići u crnom iznose ukočeno beživotno tijelo

gospodina S.)

Dame i gospodo!

Mnogo nam je žao što večeras nismo u

mogućnosti da izvedemo lutkarsku

predstavu. Vaš novac možete uzeti na našoj

biletarnici.

Još jednom se izvinjavamo i

zahvaljujemo na vašem strpljenju.

LAKU NOĆ!

48

(Mladići u crnom iznose ukočeno, beživotno tijelo redara

T.)

Z A V J E S A

49

50