Obična jela (Abies alba Mill.), crnogorična vrsta drveća umjerenih predjela sjeverne polutke , treća

najrasprostranjenijašumska vrsta drveća u Hrvatskoj, poslije bukve i hrasta lužnjaka . Jela je

zastupljena sa 50% u crnogoričnim šumama Hrvatske.

1 Rasprostranjenost

2 Izgled

3 Ekološka svojstva

4 Poveznice

Jela je prirodno rasprostranjena u planinskim predjelima Srednje, Južne i dijela Zapadne Europe . To

se odnosi na običnu jelu (Abies alba ), koja je jedina autohtona jela u Hrvatskoj, a razne druge vrste

jela, kojih ukupno ima 40, rastu u umjerenom području Europe, Azije i Sjeverne Amerike .

U Gorskom kotaru , jela ima izuzetno povoljne uvjete te postiže veliku kvalitetu.

Naraste do 40 m (u prašumama do 60 m), postiže debljinu veću od 1,5 m prsnog proimjera. Deblo

je valjkasto.

Krošnja je u početku čunjasta, prilično glatka, a kasnije puca u velikim kvadratičnim ljuskama. U

starosti može biti pri vrhu zaravnjena, kao odsječena.

Pupovi su jajoliki, smeđi, bez smole. Iglice su do 3 cm duge, do 2,5 mm široke, odozdo imaju 2 bijele

pruge puči; na postranim izbojcima i zasjenjenim granama, raščešljane su i ušiljena vrha.

Iglice (četine) su plosnate, na licu tamnozelene, sjajne, a na naličju sa 2 paralelne bijele pruge

stoma. Duge su do 30 mm, široke do 3 mm, većinom su češljasto raspoređene, na vrhu izrubljene, a

rijetko zaobljene i ušiljene. Pri osnovi su sužene, te prelaze u okruglasti završetak koji su vezane za

grančicu. Ostaju na granama do 8 i više godina, a dosta se dugo zadrže i na odsječenim stablima.

Grane su u pršljenovima i ne vise. Muški se cvatovi nalaze u pazušcu najgornjih iglica, a ženski na

vrhu izbojka. Češeri su uspravni, valjkasti, do 15 cm dugi i 3-5 cm debeli, smeđi, dozrijevaju

iste godine, raspadaju se ostavljajući samo češerno vreteno. Pokrovne ljuske su uske, kožaste,

raznih dužina. Plodne ljuske su široko zaobljene. Na njima su po 2 sjemenke.

Sjeme je trokutasto, s obiljem smolnih mjehurića; krilce ga ovija s jedne, a obuhvaća s druge strane.

Klije s 4-8, većinom 5-6 zvjezdasto raspoređenih, linealnih i tamnozelenih supaka. Sjeme

ima embrij i endosperm.

U 100 kg češera ima 10-16 kg sjemenaka s krilcima. Jedan češer ima 260-290 sjemenaka. U prirodi

sjemenke jele obično iskliju idućeg proljeća, nakon otpadanja. Klijanje je sporo i nadzemno. Rijetko

isklije više od 50 % sjemenaka. Počinje plodonositi oko 25-30 godine. Dobar urod je svake 2-3

godine.

Područja jelovih šuma u Hrvatskoj, imaju srednju godišnju temperaturu zraka od 5 do 8 °C. Vrlo je

osjetljiva na zimske studeni i mraz. Zahtijeva visoku zračnu vlagu. Dobro podnosi snijeg,

tuču, inje, rosu i maglu. Od svih naših važnijih vrsta drveća, jela podnosi najviše zasjene. Stablo u

zasjeni, čeka svjetlost godinama i jako sporo raste, pa se dogodi da stablo od 100 godina u zasjeni,

bude niže od stabla koje ima 50 godina, a raste na svjetlu. Uspijeva na raznim tlima.

Ima tipičnu žilu srčanicu, koja naraste prosječno 1 m u dubinu. Korijen je jelovih stabala koja rastu

zajedno, srašten,zajednički izmijenjuju vodu, minerale i asimilate.

Osjetljiva je na štetne plinove, te se ne sadi uz industrijska postrojenja. Ugrožena je zbog

djelovanja kiselih kiša .

Obični bor ili bijeli bor (lat. Pinus sylvestris) je crnogorična vrsta drveća iz porodice Pinaceae.

Sadržaj

  [sakrij] 

1 Rasprostranjenost

2 Opis izgleda

3 Ekološka svojstva

4 Izvori

5 Vanjske poveznice

o 5.1 Ostali projekti

Rasprostranjenost[

Raste u širokom području Europe i Sjeverne Azije . U Hrvatskoj je autohtona vrsta drveća u području

viših mezofitskih šuma.

Opis izgleda[uredi VE | uredi]

Iglice običnoga bora

Pinus sylvestris

Visok je do 40 m. Drvo obiluje smolom. Ima mnogo formi i geografskih oblika.

Kora je na gornjem dijelu debla i na ograncima tanka, crvenkastožuta, a ljušti se u tankim ljuskama.

Donji dio debla ima sivosmeđu, izbrazdanu, debelu koru. Debla starijih stabala su crvenkasta i tanka.

Korijenov sustav ima jaku žilu srčanicu.

Pupovi nisu smolasti. Po obliku su jajasto-valjkasti i zaobljeni. Ljuske su priljubljene sa više-manje

slobodnim sesastim vrhovima, a duge su 6-2 mm.

Iglice (četine) stoje na kratkim izbojcima po dvije u bjeličastom rukavcu, duge 4 do 8 cm i do 2 mm

široke. Gipke su i tanke, šiljate, često blago uvijene (usukane), svijetlosivo-zelene, zelena ili

tamnozelene boje. Ostaju na granama 2-3 godine, a na višim nadmorskim visinama i duže.

Cvjetovi su jednospolni. Muški cvjetovi su jajasti, sumpornožuti, do 1 cm dugi, a ženski su u obliku

malih smeđih ili crvenih šišarica.

Šišarke (češeri) su svjetlosmeđi ili sivkasti, sa izraženom kratkom drškom na kojoj vise. Jajasto-

čunjastog su oblika, često asimetrične, 3 do 8 cm duge i 2-3 cm široke, rombična štitića, bez

šiljka. Apofiza je ravna ili piramidalno izvučena, sa grbicom na vrhu.

Sjeme je tamnosmeđe, 3-4 mm dugo, sa 3-4 puta dužim prozirnim kriocetom koje obuhvaća sjeme

kao kliještima i od njega se lako odvaja. Sazrijeva u listopadu druge godine, a ispada u proljeće treće

godine. Klije sa 4 do 8, a najčešće sa 6 supki.

Ekološka svojstva[

Voli puno svjetlosti, što ga ograničava i smanjuje mu konkurentnost prema ostalim vrstama drveća.

Prilagodljiv je na ekološke uvjete temperature, vlage i tla. Doživi do 250 godina. Počinje plodonositi

između 10-te i 20-te godine na osami, a 20 godina kasnije u sastojini. U mladosti je osjetljiv

na snijeg. Dobro podnosi mraz, sušu izimske studeni i zagađenja.