Upload
others
View
11
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
VATROGASTVO NA TLU HRVATSKE
Puljak, Roland
Master's thesis / Specijalistički diplomski stručni
2021
Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / stručni stupanj: Karlovac University of Applied Sciences / Veleučilište u Karlovcu
Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:128:801457
Rights / Prava: In copyright
Download date / Datum preuzimanja: 2021-10-21
Repository / Repozitorij:
Repository of Karlovac University of Applied Sciences - Institutional Repository
Veleučilište u Karlovcu
Odjel sigurnosti i zaštite
Specijalistički diplomski stručni studij sigurnosti i zaštite
Roland Puljak
VATROGASTVO NA TLU HRVATSKE
ZAVRŠNI RAD
Karlovac, 2021.
Karlovac University of Applied Sciences
Safety and Protection Department
Professional graduate study of Safety and Protection
Roland Puljak
HISTORY OF FIREFIGHTING IN CROATIA
Final paper
Karlovac, 2021.
Veleučilište u Karlovcu
Odjel sigurnosti i zaštite
Specijalistički diplomski stručni studij sigurnosti i zaštite
Roland Puljak
VATROGASTVO NA TLU HRVATSKE
ZAVRŠNI RAD
Mentor:
Davor Kalem, struč.spec.crim.
Karlovac, 2021
I
VELEUČILIŠTE U KARLOVCU KARLOVAC UNIVERSITY OF APPLIED SCIENCES
TrgJ.J.Strossmayera 9 HR-47000, Karlovac, Croatia Tel. +385 - (0)47 - 843 - 510 Fax. +385 - (0)47 - 843 – 579
VELEUČILIŠTE U KARLOVCU
Specijalistički diplomski stručni studij sigurnosti i zaštite
Usmjerenje: Zaštita od požara Karlovac, 2021.
ZADATAK ZAVRŠNOG RADA
Student: Roland Puljak Matični broj: 0420418026
Naslov: Vatrogastvo na tlu Hrvatske
Opis zadatka:
1. Opisati prve dokaze i zapise o vatrogastvu u svijetu i Hrvatskoj.
2. Pojasniti razvoj vatrogastva od antike do raspada rimskog carstva.
3. Definirati vatrogastvo u srednjem vijeku u Europi i hrvatskim zemljama.
4. Analizirati nastanak vatrogastva u Hrvatskoj u XIX stoljeću.
5. Rasčlaniti vatrogastvo u Hrvatskoj između I. i II svjetsko rata.
6. Opisati vatrogastvo nakon II svjetskog rata.
7. Pojasniti razvoj vatrogastva u samostalnoj Republici Hrvatskoj.
Zadatak zadan: Rok predaje rada: Predviđeni datum obrane:
1. 10. 2020. 19. 4. 2021. 29. 4. 2021.
Mentor: Predsjednik ispitnog povjerenstva:
Davor Kalem, predavač Ivan Štedul, viši predavač
II
PREDGOVOR
Izjavljujem da sam ovaj rad izradio samostalno uz pomoć navedene literature.
Zahvaljujem svome mentoru i voditelju moga završnog rada gospodinu Davoru
Kalem, struč. spec. crim. koji je svojim stručnim savjetima oblikovao ideju i pomogao mi u
izradi ovoga završnog rada, bez kojega ovo sve ne bi bilo moguće.
Posebno se želim zahvaliti svojoj obitelji koja mi je pružala bezuvjetnu podršku
tijekom čitavog perioda studiranja. Stručni studij je predstavljao dodatni izazov uz posao i
ostale obaveze koje nameće svakodnevni život.
Želim se zahvaliti i svim djelatnicima Veleučilišta u Karlovcu i svojim kolegama u
Javnoj vatrogasnoj postrojbi grada Karlovca koji su mi svojim radom pomogli u stjecanju
znanja te životu u struci i oko nje.
Zahvaljujem se Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Karlovac koji ima Zbirku
vatrogasne opreme i dokumenata o povijesti vatrogastva.
Tijekom ove dvije godine bilo je lijepih i teških trenutaka, ali nova poznanstva i
kolege koje sam upoznao tijekom studija ne može ništa zamijeniti. Uvjeren sam da će mi
stečeno znanje koje sam stekao na Veleučilištu u Karlovcu koristiti u mom daljnjem radu.
III
SAŽETAK
Vatrogastvo je stručna i humanitarna djelatnost koja se bavi preventivnim mjerama
zaštite od požara i eksplozija, gašenjem požara, spašavanjem ljudi, životinja i imovine,
pružanjem tehničke pomoći u nezgodama i opasnim situacijama te obavljanjem drugih
poslova u nesrećama. Postupno se razvijalo i organiziralo uvjetovano dosezima
vatrogasne tehnike.
Vatrogasnu djelatnost u Hrvatskoj obavljaju vatrogasne postrojbe, dobrovoljna
vatrogasna društva (DVD) i vatrogasne zajednice. Vatrogasna postrojba može biti
dobrovoljna ili profesionalna javna vatrogasna postrojba koja se osniva za područje
općine ili grada, postrojba dobrovoljnoga vatrogasnog društva, profesionalno vatrogasno
društvo, postrojba dobrovoljnoga vatrogasnog društva u gospodarstvu te postrojba za
brzo djelovanje
Ključne riječi: vatra, gašenje požara, povijest vatrogastva, vatrogasna postrojba,
dobrovoljno vatrogastvo
IV
ABSTRACT
Firefighting is a professional and humanitarian activity dealing with precautionary
measures to prevent fire and explosions, firefighting, rescuing people, animals and
property, providing technical assistance in accidents and dangerous situations and
performing other tasks in emergencies. It has gradually been developed and organized
according to the achievements of firefighting technology.
Firefighting activities in Croatia are performed by fire brigades, voluntary fire
brigades (DVD) and firefighters communities. A fire brigade may be a voluntary or
professional public fire brigade established for the area of a municipality or a city, a
voluntary fire brigade, a professional firefighters brigade, a voluntary fire brigade unit in
economy and a rapid action firefighters brigade.
Key words: fire, firefighting, history of firefighting, fire brigade, voluntary firefighting
V
Sadržaj 1. UVOD ............................................................................................................................................... 1
1.1. Predmet i cilj rada ................................................................................................................. 1
1.2. Izvori podataka i metode prikupljanja ................................................................................... 1
2. POVIJESNI RAZVOJ............................................................................................................................ 2
2.1. Počeci organizirane vatrozaštite............................................................................................ 2
3. ZAŠTITA OD POŽARA I VATROGASTVO NA TLU HRVATSKE ................................................................ 6
3.1. Povijesni razvoj ..................................................................................................................... 6
3.2. Razdoblje antičkog Rima ....................................................................................................... 6
3.3. Vatrogasna zadruga u Siscii ................................................................................................... 9
3.4. Slavensko razdoblje ............................................................................................................ 11
3.5. Franačko razdoblje.............................................................................................................. 12
3.6. Srednjovjekovno razdoblje .................................................................................................. 13
3.7. Statut grada Dubrovnika ..................................................................................................... 14
4. DOBROVOLJNO VATROGASTVO ...................................................................................................... 16
4.1. Razvoj dobrovoljnog vatrogastva ........................................................................................ 16
4.2. Dobrovoljno vatrogastvo u Hrvatskoj .................................................................................. 16
4.3. Profesionalno vatrogastvo .................................................................................................. 18
5. UTEMELJENJE HRVATSKO SLAVONSKE VATROGASNE ZAJEDNICE .................................................... 20
5.1. Tijek osnivanja Zajednice .................................................................................................... 20
5.2. Prvi Sisački sastanak............................................................................................................ 21
5.3. Drugi Sisački sastanak ......................................................................................................... 22
5.4. Konstituiranje Zajednice ..................................................................................................... 22
Osnovna načela Hrvatsko – slavonske vatrogasne zajednice ............................................................... 23
5.5. Hrvatska vatrogasna literatura ............................................................................................ 25
5.6. Prvi vatrogasni zakon .......................................................................................................... 26
5.7. Rad zajednice tijekom prvog svjetskog rata ......................................................................... 28
5.8. Vatrogasni kotari i vatrogasne župe .................................................................................... 29
6. VATROGASNA ZAJEDNICA SAVSKE BANOVINE ................................................................................ 30
6.1. Pokušaj oduzimanja nacionalnog identiteta ........................................................................ 30
6.2. Vatrogasni savez Kraljevine Jugoslavije ............................................................................... 30
6.3. Rezolucija Dolanskog-prekid odnosa sa kraljevinom ............................................................ 31
7. VATROGASNA ZAJEDNICA BANOVINE HRVATSKE ............................................................................ 33
VI
7.1. Vatrogastvo u Banovini Hrvatskoj ....................................................................................... 33
8. VATROGASNI SAVEZ NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE ...................................................................... 36
8.1. Preustroj Zajednice ............................................................................................................. 36
8.2. Narodna zaštita .................................................................................................................. 36
9. VATROGASTVO U NARODNO-OSLOBODILAČKOJ BORBI .................................................................. 37
10. VATROGASTVO U NARODNOJ REPUBLICI HRVATSKOJ ..................................................................... 38
10.1. Prvi hrvatski vatrogasni zakon ............................................................................................. 38
11. SAVEZ DOBROVOLJNIH VATROGASNIH DRUŠTAVA NARODNE REPUBLIKE HRVATSKE [28] ....... 40
11.1. Osnivanje saveza ................................................................................................................ 40
11.2. Tipska pravila i statuti ......................................................................................................... 40
11.3. Kongres hrvatskih vatrogasaca ............................................................................................ 41
11.4. Članstvo u CTIF-u ................................................................................................................ 42
12. VATROGASNI SAVEZ HRVATSKE ...................................................................................................... 43
12.1. Kongres Vatrogasnog saveza ............................................................................................... 43
12.2. Međunarodno natjecanje u Karlovcu .................................................................................. 44
12.3. Novi zakoni ......................................................................................................................... 45
12.4. Hrvatsko vatrogastvo na raskrižju ....................................................................................... 46
13. VATROGASTVO U DOMOVINSKOM RATU ....................................................................................... 48
13.1. Početak agresije .................................................................................................................. 48
13.2. Ratno Predsjedništvo i Zapovjedništvo ................................................................................ 48
13.3. Usvojen zakon o vatrogastvu .............................................................................................. 50
14. HRVATSKA VATROGASNA ZAJEDNICA ............................................................................................. 52
14.1. Sabor obnoviteljstva ........................................................................................................... 52
14.2. Ostvarivanje Zakona i financiranje ...................................................................................... 52
14.3. Novi Statut Zajednice .......................................................................................................... 53
14.4. Novi zakon o vatrogastvu .................................................................................................... 54
14.5. Provedba novog Zakona o vatrogastvu................................................................................ 55
14.6. Ustroj vatrogastva Hrvatske ................................................................................................ 56
14.7. Zakon o zaštiti i spašavanju ................................................................................................. 57
14.8. Dogradnja ustroja vatrogastva ............................................................................................ 58
15. HRVATSKA VATROGASNA ZAJEDNICA-središnji državni ured ........................................................... 60
15.1. Vizija i misija ....................................................................................................................... 60
15.2. Novi ustroj .......................................................................................................................... 60
VII
15.3. Organizacijska shema.......................................................................................................... 62
16. ZAKLJUČAK ..................................................................................................................................... 63
17. LITERATURA ................................................................................................................................... 65
Popis slika ………………………………………………………………………………………………………………………………………….66
Popis tablica ....................................................................................................................................... 67
1
1. UVOD
1.1. Predmet i cilj rada
Organizacija vatrogastva u Hrvatskoj ima svoju pretpovijest koja se temelji na
razvoju ukupne zaštite od požara i vatrogastva na području Hrvatske.
Veći antički Rim u razdoblju prije Krista poznavao je organiziranu protupožarnu
zaštitu, koja je najprije djelovala u postrojbama sastavljenim od robova sa zadatkom
sprječavanja i gašenja požara u vilama i na imanjima rimskih patricija.
Organizirano vatrogastvo na tlu današnje Hrvatske moguće je pratiti od 35. godine
poslije Krista, otkako je Oktavijan počeo osvajati Iliriju pa sve do propasti Zapadnorimskog
carstva. Osnovna rimska vatrogasna postrojba poznavala je već i podjelu vatrogasaca po
dužnostima.
Kroz čitavu povijest i do danas, na tlu današnje Hrvatske, zaštita od požara i
vatrogastvo neprestano se razvija. Primjenjuju se najnovije spoznaje i tehnike u zaštiti od
požara i gašenju požara.
Veliki pomak u razvoju vatrogastva počeo je osnivanjem Prvog vatrogasnog zbora
u Varaždinu, koji je bio okosnica za nagli razvoj vatrogastva u čitavoj Hrvatskoj.
Ovim radom sam želio napraviti kratak presjek razvoja vatrogastva na tlu današnje
Republike Hrvatske.
1.2. Izvori podataka i metode prikupljanja
U svrhu istraživanja problematike rada, korišteni su različiti izvori podataka, od
stručnih knjiga pa do internet stranica koje sadržavaju područje vatrogastva. Rad,
istražuje, proučava i analizira sekundarne podatke. Pri prezentaciji završnog rada
korištene su znanstvene metode analize, klasifikacije, indukcije, dedukcije te deskripcije.
2
2. POVIJESNI RAZVOJ
2.1. Počeci organizirane vatrozaštite
Opasnost od požara prijetila je od prvih susreta čovjeka s vatrom, a od tada postoji
i neki oblik čovjekove borbe protiv požara. Prema arheološkim nalazima, pretpostavlja se
da je vatra ljudima (Homo erectus) bila poznata prije približno 300 000 godina. U početku
su se ljudi služili vatrom koja je nastala prirodno (udarom groma, iz vulkana,
spontanim zapaljenjem, trenjem ili šumskim požarom), a poslije su je palili i sami,
vjerojatno trljanjem suharka o suharak ili izbijanjem iskre s pomoću kremena i kresiva. U
staroj Kini, Grčkoj i Peruu upotrebljavala su se zrcala s pomoću kojih se, refleksijom i
koncentriranjem sunčevih zraka palila vatra. Svoju je razornu moć vatra pokazala u prvim
poznatim katastrofalnim požarima velikih gradova poput Troje.
Iako je još Babilonski kralj Hamurabi1 (XVIII. st. pr. Kr.) zakonom propisao pravila
o međusobnoj udaljenosti kuća i debljini zidova, stvorivši prve protupožarne propise, prvi
zapisi o organiziranju vatrogastva potječu s jednog egipatskog papirusa iz II. st. pr. Kr. [1].
Najstariji prikaz gašenja vatre je na reljefu od alabastera pronađenome u Nimrudu kraj
Ninive oko 850. pr. Kr. (slika 1), nedaleko od današnjeg grada Mosula u Iraku. Prikazuje
asirske vojnike koji opsjedaju tvrđavu, a branitelji bacaju na bojna kola napadača
zapaljene baklje, koje na njima izazivaju požare. Vatru na svojim kolima gase vodom iz
velikih drvenih žlica.
Prva vatrogasna služba i protupožarna zaštita organizirana je u starome Rimu, za
cara Oktavijana (63. pr. Kr. – 14), s pomoću sedam kohorti2 (oko 7000 vojnika) koje su
obavljale i protupožarničku službu (cohortes vigilum). U Rimu je vatrogastvo bilo
organizirano i dobrovoljnim udruživanjem građana prema cehovskim načelima,
sastavljeno od kovača, kožara, tesara i zidara, u cilju zaštite vlastitih domova i četvrti [2].
1 Hamurabi je sedmi vladar amorićanske dinastije starog Babilona. Njegovo ime vežemo za golemu stelu u kamenu na kojoj je zapisan „Hamurabijev zakonik” – prvi pravni pisani zakonik u povijesti. Na prijestolje dolazi 1760. pr. Kr. Njegova vladavina obilježena je briljantnom diplomacijom kao i vještim vojnim pobjedama. 2 Kohorta je u vrijeme antičkog Rima bila vojna jedinica koja je funkcionirala kao dio legije. U sastavu jedne kohorte obično je bilo oko 480 legionara uključujući i šest centuriona kao komandire šest centurija koje su činile jednu kohortu.
3
Činilo ih je 7 kohorti vatrogasaca (vigiles), od kojih je svaki imao svoje zaduženje,
npr. rukovatelj pumpom (sifonarius), vodonoša (aquarius), rukovatelj pokrivačima za
gašenje (centonarius) i osvjetljivač garišta (sebaciarius). Propašću Rimskoga Carstva
prestale su postojati i vatrogasne jedinice.
Slika 1: Najstariji prikaz gašenja požara – reljef iz Nimruda,
Izvor:https://hr.wikipedia.org/wiki/Asirska_umjetnost#/media/Datoteka:Transport_cedar_Dur_Sharrukin_Lo
uvre_AO19890.jpg, pristupljeno: 02.12.2020.
U ranome srednjem vijeku vatrogastvo se ponovno postupno organiziralo, pa je
Karlo I. Veliki počeo uvoditi noćne straže u gradovima. Gradovi su donosili požarne
4
propise (redove) kojima su propisivali način gradnje kuća i potrebnu vatrogasnu opremu;
gradska knjiga njemačkog grada Augsburga iz 1276. sadrži jedan od najstarijih poznatih
propisa o protupožarnoj zaštiti, kojim su obrtnicima različitih struka bile određene dužnosti
u slučaju požara.
Potkraj srednjeg vijeka, uz bolju organizaciju vatrogasne službe, postignuta su i
poboljšanja u tehnici i sredstvima za gašenje požara. Razvijale su se štrcaljke
(jednostapna3 drvena oko 1450., metalna 1500. (slika 2), dvocilindarska klipna pumpa4
1518.), prvi su put primijenjene vatrogasne cijevi načinjene od kože (1673), a s pomoću
spojnica povećana je njihova ukupna duljina. J. Ericsson konstruirao je prvu parnu
štrcaljku (1829), a G. Daimler i prvu stapnu štrcaljku s benzinskim motorom (1888).
Slika 2: Ručna jednostapna ručna pumpa za gašenje požara
Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/History_of_firefighting#/media/File:FireExtinguisher-1540_2.jpg,
pristupljeno: 03.12.2020.
3 Jednostapna pumpa radi na principu velike „medicinske šprice“. Prvo se mora napuniti vodom, a zatim pritiskom tj. djelovanjem sile izbacuje sredstvo za gašenje (voda), slika 2 4 Dvocilindarska klipna pumpa, pokretana polugom stvara tlak u cilindrima, jedan cilindar usisava vodu, a drugi tlači i izbacuje vodu kroz vatrogasnu cijev
5
Prvi dobrovoljni vatrogasci u novijoj povijesti bili su svećenici kapucini u XVII st. u
Francuskoj. U Europi se organizirano dobrovoljno vatrogastvo javilo 1673. u
Berchtesgadenu na njemačko-austrijskoj granici, 1747. u Parizu, 1831. u Schwazu u
Tirolu, 1837. u Hamburgu, 1838. u Milanu, 1841. u Meissenu, 1843. u Madridu, 1851. u
Berlinu, 1852. u Bruxellesu, 1854. u Nürnbergu i dr. Prvo DVD osnovan je 1846. u
njemačkom gradu Durlachu. Godine 1900. u Parizu je osnovano Međunarodno
vatrogasno udruženje (Comité Technique International de prevention et d’extinction de
Feu, CTIF) [3].
6
3. ZAŠTITA OD POŽARA I VATROGASTVO NA TLU HRVATSKE
3.1. Povijesni razvoj
Zaštita od požara i vatrogastvo na tlu Hrvatske staro je koliko i svijest o opasnosti
od požara temeljem koje su i ustanovljeni prvi oblici organiziranog suprotstavljanja
požarnoj stihiji. Organizirana zaštita od požara i posebno u tome njen najvažniji segment
– vatrogastvo, organizirano na nacionalnoj razini, izraslo je na elementima zaštite od
požara u pojedinim lokalnim zajednicama. Stoga i organizacija vatrogastva u Hrvatskoj
ima svoju pretpovijest koja se temelji na razvoju ukupne zaštite od požara i vatrogastva
na području Hrvatske.
Spoznaja da pojedinac teško savladava požarnu stihiju bila je razlogom što su se
ljudi počeli udruživati, bilo dobrovoljno ili pod prisilom, kako bi se zajedničkim snagama
suprotstavili požaru. Na osnovi sačuvanih i dostupnih dokumenata i predmeta, postojanje
i razvoj obrane od požara i vatrogastva na tlu današnje Hrvatske moguće je pratiti i
rekonstruirati tijekom nekoliko razdoblja.
Poznato je da su 4. stoljeću prije Krista stvarane kolonije Grčke na otocima Hvaru,
Visu, Korčuli, na kojima je zasigurno organizirana i obrana od požara u skladu sa
tadašnjim dostignućima i potrebama. O tome da je u antičkoj Grčkoj postojala ta obrana
kazuje opis „Siphona“ kao stroja (naprave) za štrcanje vode pri požaru iz IV. stoljeća prije
Krista [4].
3.2. Razdoblje antičkog Rima
Razdoblje antičkog Rima započinje, ima li se na umu šire područje današnje
Hrvatske, od 35. godine prije Krista, otkako je Oktavijan počeo osvajati Iliriju, pa sve do
propasti Zapadnorimskog carstva. Značajka je toga doba ta što se primjenjivalo iskustvo
i napredak rimske države u mjestima i gradovima koji su bili rimski ili važni za rimsko
carstvo.
Požari su u Rimu bili česti i prava napast za grad, o čemu kroničari toga vremena
često pišu u svojim dijelima. Požari su nemilosrdno uništavali ne samo pojedine zgrade,
već često cijele četvrti, a gašenje se najčešće sastojalo u rušenju četvrti zahvaćenih
požarom. Tadašnji gradovi i naselja su još uvijek velikim dijelom bili izgrađeni od drvenih
7
građevina, neplanski sagrađenih i grupiranih u uske uličice. Pojavom raznih obrta (kovači,
zlatari, pekari) koji se služe otvorenim plamenom odnosno ognjištem često su bili izvor
požara. Za rasvjetu naselja pa i svih kuća koristile su se uljne svjetiljke koje su također
bile česti izvor požara. To je bio jedan od osnovnih povoda da se službi protupožarne
zaštite u Rimu poklanjala posebna pažnja i da se razvila do visoke razine za to doba.
Slika 3: Rimski vojnik
Izvor: osobna fotografska zbirka autora rada
Prvi oblici dobrovoljnog vatrogastva u povijesti čovječanstva javljaju se u Rimu.
Nakon znatne demografske obnove svijeta, nastanka obrta i razvoja društvenog života,
rodila se zamisao o stvaranju sigurnosti onoga što je čovjek stvorio. Imperatori su
organizirali obranu od čovjekova i državnog neprijatelja – požara. Čak je pri vojsci
8
osnovana profesionalna služba vojničkih vatrogasaca. Neki su bili u Rimu, a većina u
legijama rimske vojske duž granica rimske države. Kako se razvijala rimska država, tako
se i Rim razvijao, pa su često izbijali požari. Da se to spriječi rimski obrtnici su se
organizirali radi vlastite obrane od požara, osnivanjem po djelatnostima i od svojih ljudi,
udruženja dobrovoljnih vatrogasaca na cehovskoj osnovi.
Slika 4: Oprema za gašenje i rušenje rimskog vatrogasaca (vigiles)
Izvor: osobna fotografska zbirka autora rada
Prvi dobrovoljni cehovski vatrogasci bili su kovači, zlatari i drugi koji se u svojoj
djelatnosti služe vatrom – ognjištem. Smatralo se da će u njih najlakše buknuti požar.
Dobrovoljno vatrogastvo Rima sačinjavala su četiri ceha: fabri (kovači, kamenoklesari,
metalci), centonariji (krojači, tekstilci, kožari), dendrofori (tesari, kolari), tignariji (zidari).
Na čelu je bila društvena uprava s jednim od majstora („magister“), a operativno –
zapovjedničku djelatnost obnašao je „prefekt“. Prefekt je imao u svojim rukama cjelokupno
tehničko rukovodstvo kako na požarištu, tako i kod izvođenja vježbi te je imao ovlaštenja
kod zvaničnih vatrogasaca.
Takvo dobrovoljno vatrogastvo bilo je najrazvijenije u II. i III. stoljeću, jer su tadašnji
vladari pridavali veliku važnost toj organizaciji za mjesto i okolicu, te im povjeravali vršenje
te službe u manjim mjestima. To potvrđuje i odluka cara Konstantina iz 315. godine u kojoj
9
između ostalog stoji: „dentrofori u svim mjestima gdje djeluju, moraju se udružiti sa
centonarima i fabrima, jer je nužno da se čim više ojačaju“.
Slika : Štrcaljka Herona iz Aleksandrije (1. stoljeće)
Izvor: https://bombeirosguardioesdavida.blogspot.com/2016/06/pre-historia-dos-corpos-de-bombeiros.html
(pristupljeno: 11.12.2020.godine)
Služba obrane od požara bila je organizirana i u ostalim rimskim gradovima, pa i
na tlu današnje Hrvatske. Dobrovoljni vatrogasci u ono doba bili su u Osijeku, Sisku,
Solinu, Puli. U rimskom naselju Mursa, osnovano je i prvo Mursijsko udruženje
vatrogasaca sa zapovjednikom Zbora vatrogasaca Titom Flavijem Martinom. Martin je bio
i predstojnik ceha vatrogasaca, koji su pravili obrambene sprave za borbu protiv požara.
Mursijsko udruženje vatrogasaca djelovalo je na području današnjeg grada Osijeka [5]
3.3. Vatrogasna zadruga u Siscii
Materijalni dokaz o dokaz o postojanju vatrogastva u Sisku nalazi se u jednom od
natpisa na kamenom spomeniku iz rimskog doba, pronađenom u Sisku. Natpis govori o
10
dotičnom Herkulu predstojniku vatrogasne zadruge (prefectus collegi centonariorum).
„Centonari“ dolazi od riječi „centones“ – pokrivač kojim se gasila vatra. Zapisi na
nadgrobnim spomenicima i žrtvenicima ostavljaju nekoliko bilježaka o organiziranju
građana u kolegije, svojevrsne udruge građana s posebnim ciljem.
Kolegij vatrogasaca, odnosno vatrogasna udruga (collegium centronariorum) imala
je važnu ulogu u Siscii glede vatrozaštite cijelog urbanog prostora. Članovi kolegija mogli
su biti slobodni ljudi i robovi.
I u Siscii su postojale „kohorte“ noćnih čuvara, raspoređenih po gradskom
četvrtima, a među njima i tehničar za borbu protiv požara te „siphonariusi“, rukovatelji
štrcaljke koja je poznata iz Augustovog doba5, a predstavlja uz posude i ogrtače dio
početne opreme za gašenje prvog požara.
U V. stoljeću dolazi do naglog slabljenja takve organizacije. Nakon priznanja
kršćanstva i njegovog učvršćenja, upravo su razne cehovske organizacije bile te koje su
ostale najustrajnije u poganskoj vjeri. Ukoliko je i poneka organizacija i opstala, zapadala
je u velike poteškoće, što je sve imalo utjecaj i na vatrogasnu organizaciju.
Propast zapadnog rimskog carstva je otpočelo je 455. godine, što je utjecalo i na
propast vatrogasne organizacije. Pad Rimskog carstva značio je istodobno tijekom dužeg
razdoblja i nestanak svake vatrogasne organizacije s pozornice tadašnje Europe.
Propašću rimske države tj. nakon što se profesionalno vatrogastvo povuklo sa granica
rimskog carstva, ostatak dobrovoljnog vatrogastva pri seobi naroda uništavali su Goti, da
bi ih dokrajčili Huni [6].
5 August, (Rim, 23. rujna 63. pr. Kr. – Nola kod Napulja, 19. kolovoza 14.), punim imenom Gaj Julije Cezar Oktavijan, bio je prvi rimski car
11
Slika 6: Kameni spomenik iz rimskog doba posvećen predstojniku vatrogasne zadruge
Izvor: https://mhv.hr/wp-content/uploads/2019/09/HVZ_Katalog_muzeja_hrvatskog_vatrogastva.pdf
(pristupljeno: 14.12.2020.)
3.4. Slavensko razdoblje
Slavensko razdoblje otpočelo je nakon seobe barbarskih naroda u drugoj polovini
6. i početkom 7. stoljeća, kada su Slaveni doselili na Balkan. U to je doba, možemo
ustvrditi, zabilježeno na čitavom području na kojem prebivaju Hrvati, ponovno
organiziranje zaštite od požara.
Dolaskom na ove prostore naši preci počeli su provoditi napredne, organizirane
oblike života. Pri svemu tome brinuli su se i o obrani od požara. To dakako nije bila visoka
tehnička organiziranost, ali je bila svjesna, makar u sastavu saveza plemena, dakle
jednog naroda koji se organizirao. U zapisu Konstantina Porfirogeneta6 o Slavenima piše:
6 Konstantin Porfirogenet (2. septembar 905 – 9. novembar 959) bio je bizantski car iz makedonske dinastije koji je vladao od 913. do 959..
12
„Da su to ljudi koji su se udomili na određenoj lokaciji, gdje grade naseobine i stalna
prebivališta i organiziraju življenje“ [7].
3.5. Franačko razdoblje
Franačko je doba razvojna etapa obrane od požara u Hrvatskoj, kad su se za nju
otimali ili preko nje prolazili Franci sa zapada, Avari sa istoka, a na jugu do Istre bili su
posjedi Bizanta. Interes za hrvatskim tlom izražavali su i Mađari, Arapi, Venecija. Južni
Slaveni sa hrvatskim knezom Ljudevitom Posavskim na čelu, sa središtem u Sisku, sklopili
su dvadesetih godina 9. stoljeća savez sa Francima. Tako je i organizacija obrane od
požara (noćne straže) bila po uzoru i na način franačke države. Podjednako su nadzor i
pravila bili onoga tko je imao vlast nad narodom. To je doba bilo najkraćeg vijeka i nema
zapisanih podataka o tome gdje je i do kojeg stupnja na hrvatskome tlu bila razvijena
obrana od požara, poglavito nakon ubojstva Ljudevita Posavskog 822. godine.
Raspadom saveza sa Francima, buđenjem i stvaranjem Trpimirove, Tomislavove,
Zvonimirove i Krešimirove Hrvatske, te željama Mlečana, Bizanta i Ugarske za vlašću nad
Hrvatskom, o obrani od požara na razini Hrvatske stoljećima nema pisanih tragova.
1097. godine, ugarska vojska krenula je na Hrvatsku. Ugarski kralj Koloman osvojio je
Hrvatsku, a Dalmaciju je predao na upravu Mletačkoj republici. 1098. godine sklopio je s
Mlečanima ugovor, kojim je njima pripala Dalmacija, a njemu Hrvatska. Sve do 1918.
godine, većina država (Mađarska, Slovačka, Hrvatska, Srbija, Rumunjska i Ukrajina) bila
je vezana za „ugarsko kraljevstvo“. Iznimka je neko vrijeme bila Dalmacija, koja je bila
vezana na Veneciju. U tom i nizu drugih okolnosti hrvatski narod je uspio očuvati
državnost, identitet, pa i plemstvo. Osim toga, još 1222. godine, dodijeljena mu je Zlatna
bula tj. određene povlastice, pa su pojedini naši gradovi mogli slobodno razmišljati o
svome razvoju i napretku. U toj skrbi za vlastitu imovinu, očuvanje naselja pa i identiteta ,
iskristalizirala se i skrb za obranu od požara. Ta organiziranost dakako nije imala tradiciju,
ali je za tadašnje prilike bilo dovoljno da postoji svijest o obrani od požara.
Neprijeporno je da su ta početna razmišljanja o obrani od vatre potaknuli i česti
požari u gradovima, a poglavito požari gradova nakon tatarskih prodora u Hrvatsku u 13.
stoljeću.
13
3.6. Srednjovjekovno razdoblje
U srednjem vijeku vatrogasna služba bila je najbolje uređena u Francuskoj,
Njemačkoj, Nizozemskoj, Italiji i Engleskoj, ali nije ni približno dosegla onu razinu razvoja
kakva je poznata za vrijeme Rimskog carstva. Feudalni poredak bio je previše usitnjen i
ograničen na gradski život, pa nije bio sposoban prihvatiti i uvesti organiziranu obranu od
požara.
To je vrijeme razvoja tipično srednjovjekovnih gradova, kada je korišten gotovo
isključivo kao građevinski materijal kamen i drvo. Ulice, radi lakše obrane od napadača
bile su uske, kuće priljubljene jedna uz drugu, krovovi pokriveni slamom, trskom ili šindrom
(drvenim daščicama) . Peći i dimnjaka nije bilo, već su se koristila otvorena ložišta, pa su
požari često uništavali cijele gradske četvrti, a ponekad i cijela naselja. Tako je zabilježeno
da je 1152. godine izgorio do temelja grad Regensburg u Njemačkoj. Takve katastrofe u
ono vrijeme bila su česta pojava i bilo je malo naših gradova koji nisu doživjeli nekoliko
takvih katastrofa.
Razumljivo je da su takve katastrofe tadašnjim gradskim upravama zadavale
mnogo brige te su nastojale na razne načine da zaštite svoje gradove. Ta se zaštita
svodila uglavnom na izdavanje raznih propisa kojima su određivane mjere, posebno na
ognjišta, paljenja svjetla (luči), pa čak je i pušenje u određeno vrijeme bilo zabranjeno.
Određivale su se i mjere koje se moraju poduzeti u slučaju požara. Polako su se u sva
veća naselja uvodila večernja zvonjenja kao znak da se moraju pogasiti sva ognjišta, a
prekršioci su bili veoma strogo kažnjavani.
U XII. i XII stoljeću počela je gradnja gradskih zidina sa kulama s kojih su stražari
pazili da neprijatelj ne upadne u grad, a ujedno su pazili i na samo mjesto da ne bi izbio
požar. Čim bi opazili sumnjivi dim, davali bi zvonom ili rogom znak za uzbunu. Tek nakon
katastrofalnog požara u Beču 1276. godine, ponovno se pojavljuju požarne odredbe –
požarni red. Taj požarni red uglavnom se odnosio na način gradnje kuća, određivao vrstu
materijala za pokrivanje, uređenje ognjišta, odgovornost vlasnika kuće i određivao
potrebnu opremu za gašenje eventualno nastalog požara. Vrijedno je napomenuti, da su
tim redom bile određene stroge mjere za palikuće i u najviše slučajeva bilo je predviđeno
da se palikuće žive spale [8].
14
3.7. Statut grada Dubrovnika
Prvi i najstariji hrvatski zapis o osnivanju i propisivanju obrane od požara potječe
iz Dubrovnika. U gradskome Statutu od 1272. i 1335. godine propisane su odredbe, i to u
Zakonu za provođenje mjera obrane od požara. Poslije su donesene posebne uredbe o
gašenju, te o drugim zaštitnim postupcima kojima se sprječavalo nastajanje požara u
gradu. Posebno su bile određene sankcije za neposlušne, a za namjerno izazivanje
požara u gradu, bila je propisana smrtna kazna.
O obrani od požara zapisuju odredbe i statuti drugih priobalnih i otočnih gradova,
osobito su istaknute odredbe o kaznama. Za namjerno izazivanje vatre smrtna kazna
određena je spaljivanjem ili vješanjem. Takve odredbe sadrže Vinodolski, Skradinski,
Splitski, Korčulanski, Zadarski i Šibenski statuti. U statutu grada Trogira iz 14. stoljeća, u
članku 23. piše: „Određujem da čovjek ili žena u gradu poslije trećeg znaka zvona koji
zvoni navečer mora ugasiti vatru, koliko na ulici toliko i na drugom mjestu, a niti smije ložiti
vatru nakon trećeg zvona u bilo kojem dijelu grada izvan kuće“.
U Lastovskom statutu iz 1310. godine podmetanje požara sankcionira se kao
krivično djelo. U Mljetskom statutu iz 1345. godine onaj koji je podmetnuo požar jednako
se tretira kao i ubojica.
Gradovi kontinentalnog dijela također poduzimaju mjere za obranu od požara na
svojim lokalitetima. Naći ćemo tako Samoborsku odredbu o sprečavanju požara i skrbi o
vatri iz 1741. godine. Samobor je uredbe i propise u svezi sa obranom od požara izdao i
1772, 1788. i 1794. godine. U tim je propisima, uz preporuke i obveze u svezi s vatrom,
organizirana i služba za čuvanje od požara (noćni stražari), te propisana vodoopskrba,
alati za gašenje i drugo. Za taj grad nailazimo i na kasnije propise iz doba Ilirske provincije
i Austro-Ugarske monarhije.
15
Slika 7: Izvod iz statuta s odredbama o požaru
Izvor: M. Kirinčić, A.Novak: 1876.-2006. Hrvatska vatrogasna zajednica, Hrvatska vatrogasna zajednica,
2006. godina
Uz Statut grada Dubrovnika treba spomenuti još neke važnije propise: Zagrebački
inspectores caminorum, Varaždinski propisi, Požarni redovi za vrijeme Austro-ugarske
monarhije, Propisi o sprječavanju i obrani od požara grada Samobora, Dimnjačarski statut
[9].
16
4. DOBROVOLJNO VATROGASTVO
4.1. Razvoj dobrovoljnog vatrogastva
Prvi dobrovoljni vatrogasci nove povijesti bili su svećenici iz redova kapucina. Oni
su u17. stoljeću u Francuskoj prvi dobrovoljno gasili požare i bili prozvani: “hommes de
feu et de peste“, ljudi vatre i kuge, jer su pomagali ljudima zaraženim kugom. U velikom
požaru u Parizu 1618. godine franjevci dobrovoljci spasili su mnoge umjetnine i vrijedne
dokumente arhive.
U St. Troudu u Belgiji do kraja 19. stoljeća postojalo je dobrovoljno vatrogasno
društvo s članovima iz redova svećenika franjevaca.
U Europi se organizirano dobrovoljno vatrogastvo javlja 1673. godine u
Berchtesgadenu (Njemačka), 1747. godine u Parizu, zatim u Beču, a 1831. godine u
Tirolu. U literaturi se spominje 1846. godina i Njemačka kao zemlja u kojoj djeluje
dobrovoljno vatrogastvo [10].
4.2. Dobrovoljno vatrogastvo u Hrvatskoj
U Varaždinu se 1863. godine razmišljalo o osnivanju udruženja dobrovoljnih
vatrogasaca. Gradsko poglavarstvo na sjednici gradskih zastupnika 17. lipnja 1864.
godine priznaje osnovanim dobrovoljno vatrogasno društvo koje je uvelo i vatrogasni red
među sobom, pa je osnovana prva dobrovoljna vatrogasna organizacija pod imenom „Prvi
hrvatski dobrovoljni vatrogasni zbor u Varaždinu“. Varaždin je postao kolijevkom
hrvatskog vatrogastva, a 17. lipnja 1864. trajno je upisan ne samo u analima hrvatskog
već i svjetskog vatrogastva. Veću samom nazivu društva nacionalna oznaka označavala
je aktualno nacionalno buđenje stanovništva Hrvatske protiv naleta germanizacije.
Slična situacija bila je i u ostalim kasnije osnovanim društvima, jer osnutak društva
postaje poticaj za osnivanje novih dobrovoljnih vatrogasnih društava diljem Hrvatske.
Nakon osnivanja DVD-a Varaždin osnivaju se dobrovoljna društva i u gradovima
Sisak, Otočac, Ludbreg, Zagreb, Karlovac [11].
17
Slika 8: osnivači Prvog hrvatskog dobrovoljnog vatrogasnog zbora u Varaždinu
Izvor: Muzej Hrvatskog vatrogastva, https://mhv.hr/fotovremeplov/, pristupljeno: 14.12.2020.
Povećanjem broja vojnih jedinica u tvrđavi Karlovac, porast broja civilnog
stanovništva, razvoj obrta i trgovine, te rasta naselja izvan tvrđave prema rijeci Kupi,
znatno je porasla požarna opasnost, te su zaredali požari sa znatnim materijalnim
štetama.
Uočivši svu problematiku protupožarne zaštite, te proučivši kako to rade drugi
gradovi, mladi, poduzetni i kreativni gradonačelnik grada Karlovca , dr. Ivan Šimunić7,
odluči utemeljiti Dobrovoljno vatrogasno društvo. Tako da je 10. svibnja 1871. godine na
gradskom zastupstvu donesena odluka o osnivanju Dobrovoljnog vatrogasnog zbora. Za
prvog vojvodu (danas predsjednik) Društva izabran je Ernesto Muhlbauer.
7 Doktor Ivan Šimunić (1832-1875) gradonačelnik grada Karlovca 1871.- 1875.godine
18
Na početku Društvo broji 76 izvršnih članova,145 podupirajućih članova i 46
članova utemeljitelja. Društvo je dobrovoljno, ali od grada prima određenu naknadu za dio
troškova, a dok većinu sredstava dobiva od Vatrogasnih zabava, donacija i usluga.
Slika 9: Zapisnik o utemeljenju DVD-a Karlovac Muzej Karlovačkog vatrogastva
Izvor: osobna fotografska zbirka autora rada
4.3. Profesionalno vatrogastvo
Polovicom 19. stoljeća u pojedinim hrvatskim gradovima osnivaju se plaćene
službe koje su skrbile za preventivnu zaštitu i vatrogasnu opremu, ali nisu bile ustrojene
kao vatrogasne postrojbe.
Prema dostupnim dokumentima, najstarija je profesionalna vatrogasna postrojba
na području Hrvatske „Gradski vatrogasni zbor u Rijeci“ osnovan 1863. godine. U to
vrijeme vatrogasna služba bila prestižno zanimanje koje je donosilo određene građanske
19
povlastice i ugled, te se za ulazak u vatrogasni zbor redovnih vatrogasaca moralo
natjecati.
Kao i u svim većim europskim urbanim središtima, u Zagrebu je 1910. godine
osnovana prva profesionalna vatrogasna straža sa 11 vatrogasaca i 9 strojeva na ručni
pogon sa sjedištem u Savskoj ulici 1.
Temelj osnivanja profesionalnih vatrogasnih postrojbi u većini slučajeva bila su
dotadašnja gradska dobrovoljna vatrogasna društva u Zagrebu, Varaždinu, Karlovcu,
Osijeku itd., a ustroj i koordinaciju inicirala je i provodila Zajednica (Savez) kao krovna
organizacija hrvatskog vatrogastva [12].
20
5. UTEMELJENJE HRVATSKO SLAVONSKE VATROGASNE
ZAJEDNICE
5.1. Tijek osnivanja Zajednice
U radu tadašnjih dobrovoljnih vatrogasnih društava počela se osjećati sve veća
potreba za organizacijom koja će ih povezati, rukovodeći se ne samo tehničkim, već i
nacionalnim razlozima. Činjenica je da su društva sebi određivala propise, odoru, opremu,
vježbovnik itd. Primjerice, vatrogastvo i međusobno najbližih gradova nije imalo nikakvih
dodirnih točaka u pogledu tehničke i opće organizacijske jednoobraznosti. Zajednički rad
vatrogasnih postrojbi susjednih mjesta u slučaju požara često je bio otežan zbog
različitosti vatrogasne opreme.
Težnja, da se zaštita od požara učini djelotvornijom i organiziranijom, da se
mrežom dobrovoljnih vatrogasnih društava, koja su svojim radom pronijela vrijednosti
tadašnjeg dobrovoljnog vatrogastva, pokrije što veći prostor Hrvatske, rezultirala je
inicijativom za osnivanjem Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice.
Ideja o zbližavanju i suradnji tadašnji dobrovoljnih vatrogasnih društava na tlu
Hrvatske niknula je 1871. godine, samo 6 godina od osnutka Prvog hrvatskog
dobrovoljnog zbora u Varaždinu. Dobrovoljnim vatrogascima, osvjedočenima
rodoljubima, jedna od temeljnih zamisli, tijekom petogodišnjeg nastojanja da se osnuje
zajednica hrvatskih dobrovoljnih vatrogasnih društava, bila je i nacionalno buđenje u
hrvatskih vatrogasaca. Već tada, uoči osnivanja Hrvatsko-slavonske vatrogasne
zajednice, nacionalne udruge iz Štajerske i Ugarske nastojale su pridobiti hrvatska
društva u svoje organizacije.
Gjuro Deželić, gradski senator Zagreba, povjesničar i književnik, suosnivač
Dobrovoljnog vatrogasnog društva Zagreb 1870. godine, bez oklijevanja je 1871.godine
prihvatio misao varaždinskih vatrogasaca o potrebi osnivanja krovne vatrogasne
organizacije, te okupio iskrene domoljube s kojima je otpočeo izgradnju hrvatskog
vatrogasnog doma.
21
Slika 10 : Naslovnica knjige o osnivanje Zajednice,1896. godine
Izvor: Muzej Hrvatskog vatrogastva, https://mhv.hr/fotovremeplov/, pristupljeno: 16.12.2020.
Vojvoda sisačkih vatrogasaca Josip Hackenberg i tajnik zagrebačkog društva
Gjuro Deželić pozivaju sva dotada osnovana dobrovoljna vatrogasna društva i predlaže
plan rada samo u dvije točke:
1. Pozvati sva do tada osnovana dobrovoljna vatrogasna društva
2. Prvi skup hrvatskih vatrogasnih dobrovoljaca pripremiti u Sisku [13].
5.2. Prvi Sisački sastanak
Na prvom sastanku u Sisku održanom 17. veljače 1874. godine, bila su nazočna
braća vatrogasci iz svih do tada osnovanih dobrovoljnih vatrogasnih društava. Nakon što
su vatrogasci jednoglasno zaključili da žele stupiti u vatrogasnu zajednicu izabran je
22
Odbor od sedam članova. Na tom sastanku prihvaćeno je da se izradi prijedlog pravila i
statuta te da se sa tim prijedlozima upoznaju sva postojeća društva: Zagreb, Varaždin,
Sisak, Karlovac, Koprivnica, Križevci, Gradiška, Brod, Bjelovar, Zemun, Otočac, Ogulin,
Rijeka, Požega i Slatina.
Odjek „sisačkog vijećanja u domaćoj vatrogasnoj zajednici“ bio je izuzetno velik i
potakao je domoljubne snage da započete aktivnosti na stvaranju hrvatskog narodnog
vatrogastva privedu što prije kraju [14].
5.3. Drugi Sisački sastanak
Članovi odbora ponovno su se sastali u Sisku 9. ožujka1874. godine. Nakon
razmatranja pojedinih akata postojećih zajednica u tadašnjoj državi, donijeta su dva
povijesna zaključka u pogledu buduće organizacije hrvatskog vatrogastva:
1. Da se pravila hrvatske vatrogasne zajednice pripreme po uzoru na Pravila Koruške
vatrogasne zajednice
2. Da se u hrvatskom vatrogastvu primjenjuje vježbovnik vatrogasaca iz Graza
(Štajerska vatrogasna zajednica)
U obrazloženju takve odluke stoji da su izabrana ogledna pravila i vježbovnik
najprikladniji za hrvatske prilike. Prijevod sa njemačkog i potrebna prilagodba povjereni
su Gjuri Dežliću.
Odbor se ponovno sastao 29.ožujka. 1874. godine, kada su zastupnici prvog
Odbora izabrali Centralni odbor. Na tom sastanku jednoglasno je izabran za predsjednika
centralnog odbora gospodin Josip Hackenber, a Gjuri Deželiću odbor je povjerio izradu
tehničkih izraza [15].
5.4. Konstituiranje Zajednice
Nakon što su dobrovoljna vatrogasna društva usvojila pravila , uz očitovanje da se
žele učlaniti u novu zajednicu, stiglo je i rješenje Banske uprave Kraljevske zemaljske
vlade u Zagrebu od 18.siječnja 1876. godine , kojim su odobrena pravila tj. potvrđen je
slobodan rad i aktivnosti Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice.
23
Predsjednik Odbora Antun Berlaković sazvao je konstituirajuću skupštinu za 5.
lipnja 1876. godine. Skup izaslanika Dobrovoljnih vatrogasnih društava, koja su izrazila
želju za članstvom u prvoj krovnoj vatrogasnoj asocijaciji i time potvrdili njezinu opstojnost
i potrebitost.
Nakon usvajanja Pravila hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice i ostalih
dokumenata, za predsjednika Zajednice izabran je zagrebački nadvojvoda Gjuro Deželić.
Ipak pravi datum osnivanja Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice uzima se 17.
veljače 1874. godine, kada je održan prvi osnivački sastanak Hrvatsko – slavonske
vatrogasne zajednice.
Gjuro Deželić je bio osebujna i najzanimljivija osoba druge polovice 19. i početka
20. stoljeća u Zagrebu. Za vatrogasnu glazbu Dobrovoljnog vatrogasnog društva Zagreb
1898. godine Ivan pl. Zajc skladao je na stihove Gjure Deželića „Vatrogasnu himnu“.
Godine 1882. napisao je Obučevnik za dobrovoljne vatrogasce sa zapovijedima i
vatrogasnim nazivima na hrvatskom jeziku. Tako sa pravom kažemo da je Gjuro Deželić
otac hrvatskog vatrogastva [16].
Osnovna načela Hrvatsko – slavonske vatrogasne zajednice
Sukladno dnevnom redu, novoizabrani predsjednik pročitao je osnovna načela
budućeg rada te su donijeti slijedeći zaključci:
1. Da se kod svih vatrogasnih društava uvede hrvatski povik (zapovijedi) , koji će
Središnji odbor izraditi i provesti
2. Da sva vatrogasna društva u hrvatskoj i Slavoniji uvedu jednake navojke za cijevi
(prihvaćen je Metzov sustav)
3. Da se uvede jednolično, ne skupno ni raskošno odijelo za hrvatske i slavonske
vatrogasce
4. Da se od Zemaljske vlade izmoli donošenje Zakona (Gasnika) koja bi podupirala
vatrogasna društva i njihov razvoj
5. Da vlada ozakoni davanje postotka osiguravajućih društava za rad dobrovoljnih
vatrogasnih društava i da se osnuje zaklada za unesrećene vatrogasce i njihove
obitelji
24
6. Da se željeznicom i brodovima omogući besplatni prijevoz gasila i vatrogasaca
na garišta i s garišta
7. Da se uvedu jednoobrazni izvještaji za sve članice Hrvatsko-slavonske
vatrogasne zajednice
8. Da se počne sa izdavanjem časopisa u kojem će se osim stručnih članaka biti i
izvješća vatrogasnih društava
9. Da Vlada odobri iz svog proračuna svotu za potrebe vatrogastva i potpomaganje
nastradalih vatrogasaca
U tih 9 zaključaka uspostavljen je temelj na kojem je valjalo izgrađivati hrvatsko
vatrogastvo.
Prije osnivanja Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice, a posebno nakon
zaključka konstituirajuće skupštine, započelo s izgrađivanjem temelja za ustroj
dobrovoljnog vatrogastva na tlu Hrvatske. Ustroj pojedinačnih dobrovoljnih vatrogasnih
društava ipak nije mogao bez osnivanja Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice, koja
je učinila bitne pomake, ne samo u suvremenom ustrojstvu dobrovoljnog vatrogastva u
Hrvatskoj već i u suvremenoj organizacije zaštite od požara. O počecima nacionalnog
ustroja dobrovoljnog vatrogastva i organizacije zaštite od požara nije se ni moglo govoriti
bez zapovijedanja, vježbovnika i vatrogasne literature na hrvatskom jeziku. Do 1877.
godine zapovijedi i vježbovnici su bili na njemačkom jeziku. Te je godine Mirko Kolarić,
pred biskupom Josipom Jurajem Strossmayerom izrekao vatrogasnu zapovijed na
hrvatskom jeziku, što je podržao Središnji odbor Hrvatsko-slavonske vatrogasne
zajednice.
Središnji odbor 1878. godine počinje s izvješćivanjem o požarima, što se može
uzeti za početak statističkog praćenja požara na tlu Hrvatske. Godine 1883. Zajednica
uvodi statističko praćenje vatrogastva. Operativni dužnosnici, bili su dužni svake godine
podnijeti Središnjem odboru statističke podatke o radu svojih društava i o stanju u njima.
25
Tablica 1:Pregled podataka o požarima zgrada, vatrogasnih društava i gasilačkih sprava u Kraljevini
Hrvatskoj i Slavoniji od 1833. do 1892. godine, Knjiga 140 godina Hrvatske vatrogasne zajednice
Izvor: Knjiga, 140 godina Hrvatske vatrogasne zajednice
5.5. Hrvatska vatrogasna literatura
Od svojih prvih početaka osjećalo se u hrvatskom vatrogastvu nedostaje stručne
literature na hrvatskom jeziku. Za Hrvatska društva trebalo je tek sastavljati vježbovnike,
pravila, opise sprava, pribora i opreme, za koje je valjalo pronalaziti stručne izraze na
hrvatskom jeziku.
Od osobitog je značaja “Obučevnik za dobrovoljne vatrogasce“ (Gjuro Deželić,
1882. godina) s vatrogasnim rječnikom kao prvi ozbiljni pokušaj hrvatske vatrogasne
terminologije. Obučevnik sadrži 124 litografičke slike i govori o zadaći vatrogasnih
društava, o gasilima i njihovoj uporabi, o taktici gašenja požara i o tome kako treba ustrojiti
i opremiti gasilačke čete.
Središnji odbor Zajednice izdaje 5. travnja 1891. godine brošure pod nazivom: Obći
vatrogasni propisi, Uputa o nabavi i pokusa štrcaljka, Oprez radi požara i Šumski požari.
Već je na konstituirajućoj skupštini Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice 1876.
godine među prve zadatke je uvršteno i pokretanje službenog vatrogasnog glasila. Tako
26
da je 1. svibnja 1892. godine izdan „prvi hrvatski ilustrirani strukovni časopis za
vatrogasna društva i općine“ pod naslovom „Vatrogasac“.
Slika 11 : Vatrogasne upute, Mirko Kolarić, Slika 12 : Kratka teorija o vatrogastvu,
1894. godina, Muzej Hrvatskog vatrogastva M. Kolarić, 1894. godina, Muzej Hrvatskog
Vatrogastva
Izvor: Muzej Hrvatskog vatrogastva, https://mhv.hr/fotovremeplov/, pristupljeno: 16.12.2020.
Od 1896. godine „Vatrogasni vjesnik“ postaje službeno glasilo Hrvatske vatrogasne
zajednice. Vatrogasni vjesnik sa kraćim i dužim periodima neizlaženja i danas je službeno
glasilo Hrvatske vatrogasne zajednice [17].
5.6. Prvi vatrogasni zakon
Sve se više shvaća da za rad u dobrovoljnim vatrogasnim ustanovama nije
dovoljna samo dobra volja i želja članova u izvršavanju svojih dužnosti, već je potrebno
da se, osim volje i ljubavi za rad, svaki član primjereno osposobi radi točnog i djelotvornog
27
izvršavanja svojih teških, napornih i grubih dužnosti. To je temeljna kojem je HSVZ od
svog osnutka uporno gradila svoj desetljećima neostvaren zahtjev da se položaj i ustroj
dobrovoljnog vatrogastava uredi zakonom.
Nepostojanje propisa u vatrogastvu Gjuro Deželić je smatrao velikim nedostatkom,
te je kao vatrogasac, pravnik i nadasve hrvatski domoljub pokrenuo akciju pisanja zakona.
Tako je već 8. prosinca 1883. godine središnji odbor Hrvatsko-slavonske vatrogasne
zajednice podnio pisanu predstavku nadležnim vlastima u pogledu potrebe novih propisa
o obrani od vatre.
Na podnijetu predstavku slijedećih pet godina ništa nije učinjeno. 1889. godine
svijetlo dana ugledao je prvi u Hrvata napisani vatrogasni propis pod nazivom „Gasnik za
kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju izuzev slobodni i kraljevski glavni grad Zagreb“. Zakon je
usvojen na Skupštini Hrvatsko-vatrogasne zajednice održanoj 1.rujna 1889. godine.
I nakon 20 godina od inicijative i 10 godina od prijedloga zakona od strane vlasti,
Deželić ne miruje već obnavlja početkom 20. Stoljeća inicijativu za donošenje zakona o
vatrogastvu.
U jalovim pokušajima Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice da uspiju tadašnjoj
vlasti nametnuti donošenje predloženog Zakona o vatrogastvu, zajednica predlaže i prve
propise. Konkretno Zajednica predlaže da se u zakonu mora ostaviti prostor za „temeljnu
ustanovu“ koja bi izdavala određene propise, naredbe, uputstva, tehničke normative i sl.
U dugogodišnjoj borbi za donošenje Zakona o vatrogastvu Zajednica stalno ističe da u
okolnim zemljama vatrogastvo značajno napreduje, a u hrvatskoj stagnira.
I daljnjih godina ne donosi se Zakon o vatrogastvu. Kraljevska zemaljska vlada
1897. godine imenovala je Hrvatsko-slavonsku vatrogasnu zajednicu za strukovno tijelo
u pitanjima vatrogastva na tlu Hrvatske.
To povijesno priznanje Hrvatska vatrogasna zajednica obnašala je sve do 1933.
godine, odnosno do donošenja Zakona o organizaciji vatrogastva Kraljevine Jugoslavije.
Uz ustroj banovina, Kada je Hrvatskoj nametnuta Savska Banovina 1929. godine,
zamjetno je počelo potkopavanje i omalovažavanje dotadašnjeg stupnja razvoja
hrvatskog vatrogastva. Nikad poslije toga Hrvatska vatrogasna zajednica, bez razlike pod
kojim imenom djelovala, takav ugled i priznanje nije dobila, a niti imala [18].
28
5.7. Rad zajednice tijekom prvog svjetskog rata
Izbijanjem prvog svjetskog rata, rad vatrogasnih organizacija potpuno zamire, jer
su gotovo svi mlađi članovi morali otići u vojsku, a sprave i oprema su zanemareni i
napušteni, te su prepušteni uništavanju kao i ostala vatrogasna imovina. U takvim
uvjetima rad i ono malo društava potpuno je zamro, a naredba Vlade o prestanku
djelovanja svih društvenih organizacija nije mimoišla ni vatrogasnu organizaciju.
Mlada vatrogasna zajednica nije prestala sa svojim radom tijekom rata, što
dokazuje i činjenica da je izdavan Vatrogasni vjesnik. Taj rad zajednice je bio ograničen i
da se odvijao pod posebno nepovoljnim uvjetima. Prestaje interes naše inteligencije za
vatrogastvo, te ono ovisi o nekoliko ljudi i samoprijegornih članova u dobrovoljnim
vatrogasnim društvima. Uz demotivaciju ljudstva, vatrogastvo je pratila slaba potpora, koja
se očitovala jedino u dobrovoljnim prilozima.
To je razdoblje karakteristično po tome što se vatrogastvo nije razvijalo samo zbog
humane naravi te djelatnosti, već i zbog nacionalnog oslobođenja. Uvođenjem hrvatskog
jezika u zapovijedi, obilježjima na odorama, istupanjem u inozemstvu pod hrvatskim
imenom i stijegom očitovala se pripadnost vatrogastva domovini i narodu.
Premda zbog ratnih zbivanja, nisu održavane sjednice krovne vatrogasne
asocijacije, zajednica je nastavila sa radom. Rad društava je stagnirao, ali je pohvalno da
su do tada sva osnovana društva opstala.
Raspadom Austro-ugarske države i prestankom Prvog svjetskog rata, javlja se
nada u novo doba i u vatrogastvu. Da se vatrogasna organizacija Hrvatske nadala svom
preporodu ukazuje i dokument Vatrogasne zajednice upućen novoformiranom Narodnom
vijeću u Zagrebu 18. studenog 1918. godine, dakle prije nego što je službeno nastala
Kraljevina SHS. U tom dokumentu pozdravlja Narodno vijeće i iskazuje odanost i de će
učiniti sve što bude moguće, da u novoj državi budu spremni i obrazovani u svojoj struci
za čuvanje imetka pojedinaca i cijele države.
U poratnim godinama vatrogasna društva su se počela oporavljati od ratne pustoši,
tako da ih 1921.godine već ima oko 200, ali su materijalni uvjeti isti kao i prije rata.
29
5.8. Vatrogasni kotari i vatrogasne župe
Ideja o udruženjima vatrogasnih društava u niže asocijacije od nacionalne na tlu
Hrvatske javlja se već u 19. stoljeću. Vatrogasna zajednica uz dosadašnju organizaciju
ne može sve dužnosti jednako kvalitetno ispuniti, zato je bila prijeka potreba da se olakša
posao zajednici stvarati kotare ili župe tako da društva češće dolaze u međusobni kontakt.
Vatrogastvo će se na taj način znatno brže i bolje razvijati.
Osnivanjem sve većeg broja vatrogasnih društava vremenom se nametnula
potreba za udruživanjem susjednih i bližih društava ili pak društava koja su bila upućena
na određenu urbanu ili lokalnu zajednicu – matični ured, crkvenu župu, općinu itd.
Osnovna svrha udruživanja bila je u jačanju vatrogastva i obrane od požara.
Najviša institucija vatrogastva ja vatrogasna zajednica sa sjedištem u Zagrebu, njoj
su podređeni vatrogasni kotari – župe, a sva seoska vatrogasna društva bi imala
podređena vatrogasnom kotaru – župi.
Prvo vatrogasno udruživanje zabilježeno je u Bjelovaru. U Kapeli 1.lipnja 1880.
godine sastala su se dobrovoljna društva općina Bjelovar, Virje, i Novigrad i osnovali
Bratsku zajednicu vatrogasnih društava. Tih godina na temelju pravila HSVZ-e, nove
župe, a postojeći „kotari“ preimenovani su u župe. Tako je krajem dvadesetih godina u
Hrvatskoj djelovalo 38 vatrogasnih župa.
Danas možemo ustvrditi da je ta upornost, uz ostale inicijative i aktivnosti hrvatskih
čelnika vatrogastva, pomogla da Kraljevina donese zakonske odredbe o vatrogastvu. To
se i dogodilo 15. srpnja 1933. godine donošenjem Zakona o organizaciji vatrogastva, koji
je vrijedio za svih tadašnjih 9 upravnih područja tj. banovina [19].
30
6. VATROGASNA ZAJEDNICA SAVSKE BANOVINE
6.1. Pokušaj oduzimanja nacionalnog identiteta
Zakonom o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja od 3. listopada 1929.
godine, Kraljevina Jugoslavija podijeljena je na 9 banovina, umjesto na dotadašnjih 33
oblasti. Novom teritorijalnom podjelom zamijenjen je dotadašnji kompromisni unitarizam
– isticanje troplemenog naroda u nazivu države i državnim amblemima – integralnim
jugoslavenskim unitarizmom. Radi toga izvršena je nova upravna podjela na banovine,
čije su granice utvrđene po geografskim obilježjima, zanemarujući nacionalna i povijesna
obilježja.
Dotadašnji povijesni teritorij Hrvatske podijeljen je na tri banovine – Savsku,
Dunavsku i Drinsku., a dio Dalmacije postao je sastavnim dijelom Primorske banovine.
Stvaranje nove države imalo je utjecaja i na vatrogastvo, jer se vlast uvelike
miješala u poslove dobrovoljnih udruženja. Kao prvi znaci javljaju se pritisci na glavnim
godišnjim skupštinama s ciljem da u upravu dođu režimski ljudi. Za sve javne
manifestacije bile su potrebne dozvole, pa tako i za vatrogasne zabave.
Iako se zajednica godinu dana opirala i odolijevala naletima posljedica
šestosiječanjske diktature 1929.godine, jer unatoč ustroju banovine krovna vatrogasna
asocijacija djelovala pod nazivom Hrvatsko-slavonska vatrogasna zajednica. Policijska u
doba šestosiječanjskog režima uvjetovala je održavanje Skupštine zajednice 21. rujna
1930. godine priopćenjem da se skup ne može održati ukoliko na dnevnom redu ne bude
prijedlog i odluka o izmjeni naziva Zajednice u Savska banovina umjesto Hrvatsko-
slavonska.
Tada je po prvi puta od postojanja zajednice iz naziva izbačen posvojni pridjev
„Hrvatska“. Dogodit će se to i 1939., 1941. te 1949. i 1955 godine, da bi tek 1993. godine
Zajednici bio vraćen njen izvorni naziv [20].
6.2. Vatrogasni savez Kraljevine Jugoslavije
Na izvanrednoj Glavnoj skupštini 8. prosinca 1929. godine Zajednica pristupa
Državnom vatrogasnom savezu Kraljevine Jugoslavije, koji je tog dana i osnovan. Prvi
31
predsjednik Vatrogasnog saveza Kraljevine Jugoslavije bio je predsjednik Hrvatsko-
slavonske vatrogasne zajednice Marijan pl. Heržić.
Središnji odbor HSVZ-e poticao je osnivanje asocijacije na razini države već od
1921. godine. Na sjednici 14. kolovoza iste godine raspravljana su i napisana „Pravila
jugoslavenskog vatrogasnog saveza“. Za druge prijedloge i zahtjeve naših vatrogasaca
nije bilo sluha, tako je i ta inicijativa morala čekati osam godina, da bi oni koji nisu imali
europsko vatrogastvo shvatili potrebu i značaj približavanja društvu naprednijih i
razvijenijih.
Vatrogasna organizacija bila je pod kontrolom vlasti. Naime, vatrogasci su na svoje
skupove morali pozivati vojne, policijske i upravne predstavnike novoustrojene države
kraljevine Jugoslavije. Sva su se izvješća morala obavezno dostavljati vojnim i policijskim
vlastima Posebnu pozornost plijeni zaključak Starješinstva, da se ispiti za zapovjednike
isključivo polažu u Beogradu. Tim je potpuno marginalizirano dotadašnje stručno
osposobljavanje vatrogasaca u Hrvatskoj.
Iako je to bio prvi Zakon o vatrogastvu, glavnina njegova sadržaja odnosila se na
kontrolu vatrogastva, poglavito hrvatskog, a ne sadržaja djelatnosti vatrogasne službe.
Samim donošenjem tog zakona prestala su vrijediti sva pravila dobrovoljnih vatrogasnih
društava i vatrogasnih župa.
Ustroj hrvatskog vatrogastva i šezdesetogodišnji način rada i upravljanja
dobrovoljnim vatrogasnim društvima narušen je Zakonom kraljevine. Uputstva donesena
u Jugoslovenskom savezu bila su vrlo loša prema hrvatskom vatrogastvu kao što je
oduzimanje prava da vatrogasno društvo odlučuje o sazivu redovne ili izvanredne
skupštine i niz drugih nelogičnosti koje su vodile prema veličanju kralja i kraljevine. U tome
periodu podiže se glas hrvatskih vatrogasaca prema direktivama iz Beograda [21].
6.3. Rezolucija Dolanskog-prekid odnosa sa kraljevinom
Svi ta omalovažavanja prema Hrvatskoj vatrogasno j zajednici kulminirali su 15.
srpnja 1937. godine na središnjem dijelu proslave obilježavanje 60. obljetnice Zajednice,
kada je Marijan Dolanski, predsjednik vatrogasne župe Varaždin, bez prethodne najave
pročitao rezoluciju od pet točaka:
32
1. Današnjim danom objavljujemo prekid hrvatskog vatrogastva s „Jugoslavenskim
vatrogasnim savezom“ jer smo mi savez hrvatskih dobrovoljnih vatrogasnih
društava već 60 godina
2. Hrvatsko vatrogastvo skida sve znakove i oznake sa svoje vatrogasne odore, koji
nisu u skladu sa odorom kakva je bila prije donošenja vatrogasnog zakona, koji
su nam nametnuli reakcionarni režimi beogradskih nasilnika
3. Pozivam sva hrvatska vatrogasna društva i sve hrvatske vatrogasne župe, kao i
njihove predstavnike, da današnjim danom niti jedan hrvatski predstavnik ne
sudjeluje kod daljnjeg vijećanja jugoslavenskog vatrogastva
4. Predstavnici hrvatskog vatrogastva imaju se u što kraćem roku sastati i donijeti
odluke o budućem sastavu i organizaciji hrvatskog vatrogastva
5. Rad hrvatskog vatrogastava sada i u buduće ima ići u skladu sa stavom
cjelokupnog hrvatskog naroda, koji vodi jedini legitimni vođa hrvatskog naroda dr.
Vladko Maček, kojeg s ovog mjesta hrvatsko vatrogastvo pozdravlja i poručuje
mu, da s njim stoji i pada.
Nakon iznesene rezolucije delegati hrvatskog vatrogastva podnose ostavke na
dužnosti u Vatrogasnom Savezu kraljevine. Nakon toga Ministarstvo fizičkog odgoja
naroda je na svoju ruku izabralo delegate u Vatrogasni savez kraljevine. Takvim
postupkom naših delegata iskazalo se negativno mišljenje o radu Saveza, ali nije došlo
do formalnog prekida odnosa jer su novi delegati izabrani prisilno.
33
7. VATROGASNA ZAJEDNICA BANOVINE HRVATSKE
7.1. Vatrogastvo u Banovini Hrvatskoj
Na temelju političkog sporazuma, sklopljenog 26. kolovoza 1939. godine, o
„rješenju hrvatskog pitanja“ između predsjednika tadašnje jugoslavenske vlade Dragiše
Cvetkovića i predsjednika Hrvatske seljačke stranke i Seljačke demokratske koalicije
Vladimira Mačeka, stvorena je Banovina Hrvatska. Za nekoliko je dana po objavi
sporazuma započeo 2. svjetski rat. Zbog takvih okolnosti Banovina Hrvatska nije bila do
kraja konstituirana.
Slika 13 : Vatrogasne armature s početka 20. stoljeća
Izvor: osobna fotografska zbirka autora rada
Organizacijske promjene u vatrogastvu bilo je relativno lako provesti, jer se radilo
o administrativnom pripajanju. Pojavili su se problemi nadležnosti po upravnoj liniji za
nadzor, a samim time i brige o spremnosti vatrogasne organizacije za izvršavanje njenih
zadataka, kako u odnosu na brojno stanje tako i opremljenost.
Prema odredbama zakona o organizaciji vatrogastva, nadzor pripada u nadležnost
Ministarstva za fizički odgoj naroda, dok je tim istim zakonom Vatrogasni savez određen
kao vrhovni organ za cjelokupno vatrogastvo. U uvjetima ratnih priprema, određene
nadležnosti u vatrogastvu ima i Ministarstvo vojske i mornarice, te inspekcija narodne
34
obrane, jer je vatrogasna organizacija osnovna i bitna karika pri formiranju organizacije
za zaštitu civilnog stanovništva. To ministarstvo 1940. godine izdaje uputstvo o tome koja
mjesta moraju imati vatrogasnu jedinicu i s kakvom opremom. Prema Zakonu o
organizaciji općina, tim je upravnim jedinicama stavljeno u nadležnost da odlučuju o
formiranju vatrogasnih jedinica: službenih, dobrovoljnih, obaveznih ili kombiniranih.
Samostalnost hrvatskog vatrogastva očitavala se jedino putem Pravilnika o odori i
opremi Vatrogasne zajednice Banovine Hrvatske, koji je prihvaćen 13. rujna1940. godine.
Do tada je bio na snazi pravilnik Vatrogasnog saveza Kraljevine Jugoslavije.
U pred ratnim zbivanjima, vatrogasna organizacija kao jedina organizirana snaga
postala je okosnica cjelokupne organizacije civilne zaštite. Prema izvještaju Zajednice za
1938. godinu cijela organizacija sa 30000 ljudi raspolaže sa 140 maski i 200 motornih
pumpi, a ništa nije bolje ni sa drugom opremom. Motorne pumpe i maske nalazile su se
uglavnom u nekoliko vatrogasnih jedinica u gradovima, dok je oprema seoskih jedinica
bila na razini 1920. godine tj. nešto ručnih pumpi i cijevi.
Slika 14 : Prijevozna vatrogasna štrcaljka Bergomi, 1936. godina
Izvor: osobna fotografska zbirka autora rada
35
Pred ratni vihor i Vatrogasni vjesnik počinje sa objavljivanjem niza članaka o
požarnim opasnostima u ratnim uvjetima: Požarne opasnosti i zaštita za vrijeme rata,
Zaštita od požara za vrijeme rata, Protuplinska obrana u vatrogastvu, Izgradnja skloništa
[22].
36
8. VATROGASNI SAVEZ NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE
8.1. Preustroj Zajednice
Formiranjem Nezavisne države Hrvatske 10. travnja 1941. godine i Vatrogasna
zajednica Banovine Hrvatske mijenja svoje ime u Vatrogasni savez Nezavisne države
Hrvatske. Odlukom povjerenika kojeg je dekretom imenovao ministar unutarnjih poslova,
raspušteni su svi organi zajednice. Sve poslove preuzima povjerenik isto tako preuzima i
opremu vatrogasnih zajednica u Banja luci i Sarajevu.
Okružnicom je zabranjeno do daljnjega održavanje skupština vatrogasnih župa i
dobrovoljnih vatrogasnih društava, kao i svih javnih vježbi, tečajeva i drugih priredaba. Od
tada su dobrovoljna vatrogasna društva pod strogim nadzorom NDH, što se posebno
odnosilo na ona društva u kojima su se oduvijek okupljali napredni i slobodarski nastrojeni
ljudi. Time je tijekom ratnog razdoblja djelovanje dobrovoljnih vatrogasnih društava bilo
ograničeno i pod stalnom prismotrom [23].
8.2. Narodna zaštita
Dana 16. kolovoza 1941. godine izdaje se Provedbena naredba o općem uređenju
narodne zaštite u kojoj stoji da je Narodna zaštita dužna ustrojiti i opremiti vatrogasnu
službu: vatrogasno-redarstvenu ustrojbu za sprečavanje požarnih mogućnosti i osiguranje
potrebnih tvari za uspješno gašenje vatre, stručne vatrogasne jedinice, dobrovoljna
vatrogasna društva, veleobrtne vatrogasne jedinice i pomoćne vatrogasce.
Tijekom rata muška radna snaga odlazila je na bojište, pa i ona koje je bila posebno
stručno, profesionalno osposobljena za zaštitne djelatnosti od vatre. Vatrogasci i drugi
stručni radnici, koji su bili posebno osposobljeni za pozadinske djelatnosti, mogli su, bude
li potrebno, ostati na svojoj dotadašnjoj dužnosti, ali tek pošto ih se mobilizira u Narodnu
zaštitu. Kao pričuva u Narodnoj zaštiti djelovala je muška mladež starija od 15 godina i
ženska mladež starija od 17 godina [24].
37
9. VATROGASTVO U NARODNO-OSLOBODILAČKOJ BORBI
Dio članova vatrogasnih organizacija priključili su se Narodno oslobodilačkom
pokretu. Vatrogasci su bili organizirani i pomagali su narodnooslobodilački pokret,
skupljali hranu, odjeću, sanitetski materijal i crvenu pomoć.
Vatrogasni domovi su pretvoreni u skladišta i u njima su se sklanjali ranjenici i
nezbrinuta djeca. Ponegdje su domovi pretvoreni u vojničke kuhinje. Okupator je u znatnoj
mjeri koristio vatrogasnu opremu, a vatrogasne domove i spremišta nerijetko je koristio
za bunkere.
U Zagrebu gotovo svi vatrogasci su bili oslobođeni od odlaska u vojsku, osim vojnih
časnika. Tijekom rata otišlo je mnogo vatrogasaca u partizane
Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije donio je 1944. godine Odluku o
obnavljanju uništenih, reorganizaciju postojećih i organiziranju novih vatrogasnih jedinica.
Ta je Odluka inicirala rad vatrogasnih jedinica barem na oslobođenim dijelovima zemlje,
gdje su dani rata i okupacije ostavili vidljive tragove ratnih pustošenja, teških razaranja,
bijedu i neimaštinu, brojne uništene i opljačkane vatrogasne domove [25].
38
10. VATROGASTVO U NARODNOJ REPUBLICI HRVATSKOJ
Već 7. travnja 1945. godine Ministarstvo unutrašnjih poslova Demokratske
Federativne Republike Jugoslavije donosi Odluku o proglašenju povjereništva unutrašnjih
poslova pri federalnim jedinicama koja imaju zadaću poticati „inicijativu za pomaganje,
osnivanje i razvijanje“ ne samo državnog već i dobrovoljnog vatrogastva sa svrhom
organiziranja i povezivanja vatrogasnih društava radi oformljenja vatrogasnog saveza.
Odlukom spomenutog ministarstva propisan je ustroj vatrogastva, dakako najprije
u sklopu unutarnjih poslova, imenovanjem povjerenika za vatrogastvo. Potom
Ministarstvo unutrašnjih poslova Federativne Narodne Republike Jugoslavije 9. veljače
1946. godine izdaje podzakonski akt „Obavezno uputstvo o službi odbrane od požara“,
kojim utvrđuje organizaciju vatrogastva i službe za obranu od požara.
Osim zadataka na provedbi požarne preventive, posebna pažnja poklanjala se
stručnom osposobljavanju vatrogasnih kadrova, tehničkoj opremi i unapređenju kulturnog
i društvenog života.
Da bi obnovljeno vatrogastvo moglo funkcionirati, trebalo je i otpočeti sa stručnim
osposobljavanjem neophodnih vatrogasnih kadrova. Tako je krajem 1946. godine u
Zagrebu bio organiziran prvi vatrogasni tečaj za vatrogasce iz cijele Jugoslavije. Tečaj je
trajao mjesec dana, a polaznici su dobili svjedodžbu o zvanju „vatrogasnog oficira –
instruktora“.
Iste te godine Sabor narodne Republike Hrvatske donosi Zakon o organizaciji
narodne milicije u kojem je nominirano profesionalno vatrogastvo pod nazivom
vatrogasna milicija što je upućivalo na odvajanje profesionalaca od dobrovoljaca [26].
10.1. Prvi hrvatski vatrogasni zakon
Kao osnova u radu za novi Zakon poslužio stari Zakon još iz1933. godine, kojeg je
donijela Kraljevina Jugoslavija. To je bio i prvi zakonski propis u Jugoslaviji, kojeg je
donijela Kraljevina Jugoslavija, koji je u cjelini regulirao dobrovoljno vatrogastvo. Do
njegova donošenja, 1948. godine, dobrovoljno vatrogastvo bilo je isključivo u domeni
unutrašnjih poslova, a u kotarima su bili povjerenici za vatrogastvo, koji su bili u sastavu
Narodne milicije. Nakon toga su se osnivali kotarski podsavezi, što je bio početak
39
osnivanja vatrogasne organizacije, a na osnovi toga 1949. godine osnovan je i Savez
dobrovoljnih vatrogasnih društava Narodne Republike Hrvatske, koji će 1955. godine
promijeniti naziv u Vatrogasni savez Hrvatske.
Sabor NRH donosi 22. svibnja 1948. godine Zakon o dobrovoljnim vatrogasnim
društvima Narodne Republike Hrvatske. Nakon dugog očekivanja i mukotrpnog rada na
donošenju Zakona o vatrogastvu, konačno je svijetlo dana ugledao prvi hrvatski
vatrogasni zakon, koji je donošenjem Saveznog jugoslavenskog zakona 1956. godine
prestao važiti. Zakonom su jasno formulirane obveze i utvrđeni zadaci dobrovoljnog
vatrogastva i narodnih vlasti. Zakonom je riješeno pitanje vatrogasne službe, pitanje
osiguranja vatrogasaca u slučaju ozljede ili nesreće i dr. Temeljni instituti ustroja
vatrogastva u Zakonu su: dobrovoljna vatrogasna društva, kotarski podsavezi
dobrovoljnih vatrogasnih društava i savez dobrovoljnih vatrogasnih društava.
Zakonom je propisan ustroj Saveza kojemu je zadaća: da pokreće i razmatra opća
pitanja dobrovoljnog vatrogastva, da organizira i jedinstveno uređuje cjelokupnu
dobrovoljnu vatrogasnu službu u Narodnoj Republici Hrvatskoj, da nadzire rad
podsaveza, da vodi centralnu statistiku o stanju vatrogastva i o požarima na području
Hrvatske, da predlaže najprikladnije tipove gasila, pribora i opreme, da izvršava naredbe
nadležnih ministarstava ukoliko se odnose na vatrogastvo, te da im podnosi prijedloge i
daje stručna mišljenja o pitanjima vatrogastva [27].
40
11. SAVEZ DOBROVOLJNIH VATROGASNIH DRUŠTAVA NARODNE
REPUBLIKE HRVATSKE [28]
11.1. Osnivanje saveza
Nakon donošenja zakona pristupilo se osnivanju kotarskih vatrogasnih saveza te
Saveza dobrovoljnih vatrogasnih društava Narodne Republike Hrvatske. Ministar
unutrašnjih poslova je 20. prosinca 1948. godine imenovao privremenu upravu kako bi se
mogao konstituirati Savez.
Dana 3. travnja 1949. godine počela je radom Privremena uprava Saveza
dobrovoljnih vatrogasnih društava NR Hrvatske. Osnivačka skupština Saveza
dobrovoljnih vatrogasnih društava NR Hrvatske održan je 14. srpnja 1949. godine. Na
osnovi zakona iz 1948. godine pretvorena su kotarska savjetodavna vijeća u kotarske
vatrogasne podsaveze.
11.2. Tipska pravila i statuti
Skupština Saveza je donijela tipska pravila za dobrovoljna vatrogasna društva i
tipske statute za kotarske i gradske pod saveze što je omogućilo ujednačavanje rada. Na
taj način je provedena jednoobraznost od dobrovoljnog društva pa do Republičkog
saveza. Time je zaokružena i ostvarena prva faza reorganizacija vatrogastva u NR
Hrvatskoj.
Godine 1949/50. bilo je 48 pod saveza s 1033 dobrovoljna vatrogasna društva i
31643 izvršna člana i 21049 podupirućih.
Vatrogasna društva nastojala su pokazati da su ponovno u funkciji te se sve češće
pojavljuju među stanovništvom, pokazujući svoje stručno pripremljene javne vježbe,
profesionalnost, snagu i znanje.
41
Tablica 2: Pregled vatrogasnih jedinica i članstva u FNRJ (stanje 31.12.1954. godine)
Izvor: Suvremeno vatrogastvo 12/1954
11.3. Kongres hrvatskih vatrogasaca
Na zasjedanju plenuma Saveza dobrovoljnih vatrogasnih društava NR Hrvatske
20. travnja 1952. godine odlučeno je da se godišnja skupština pretvori u Kongres.
Na Kongresu su predložene izmjene i dopune Zakona i Pravila. Donesen je propis
o zastavi dobrovoljnog vatrogastva Narodne Republike Hrvatske.
Kao dan vatrogastva NR Hrvatske na Kongresu je utvrđen 2. svibanj, te je donijeta
Rezolucija u kojoj se utvrđuje rad u tri segmenta:
1. Stručno – tehnički rad (dovršenje centralne vatrogasne škole, preraspodjela
sprava i opreme, izrada operativnih planova, raspored natjecanja, uvođenje
jedinstvenog nazivlja i dr.)
2. Upravno – organizacijski rad (stvaranje industrijskog vatrogastva, popis imovine
u svim društvima, poboljšanje discipline, osiguravanje novčanih sredstava i dr.)
3. Politički rad (odbacivanje obilježja sv. Florijana i pozdrava Pomoz bog,
povezivanje sa narodnom armijom, savezom boraca, crvenim križem)
42
11.4. Članstvo u CTIF-u
Članstvo u Međunarodnom tehničkom odboru za preventivnu zaštitu i gašenje
požara (CTIF-u) obnavlja se 1952. godine, premda u sklopu jugoslavenskog vatrogastva.
Tada je Vatrogasni savez Jugoslavije bio jedini od saveza socijalističkih zemalja članom
tog foruma.
U Zagrebu je 18. kolovoza 1955. godine, održan Kongres CTIF-a. Na kongresu
je predloženo svjetskoj organizaciji UNESCO stvaranje projekta za protupožarnu zaštitu
kulturnih dobara. Održavanje Kongresa CTIF-a u Zagrebu bilo je priznanje hrvatskom
vatrogastvu koje je tada bilo najrazvijenije u FNRJ [29].
43
12. VATROGASNI SAVEZ HRVATSKE
12.1. Kongres Vatrogasnog saveza
U Varaždinu je održan 19. i 20. kolovoza 1955. godine Kongres Saveza
dobrovoljnih vatrogasnih društava Hrvatske, u sklopu obilježavanja 90. obljetnice
postojanja Prvog hrvatskog dobrovoljnog vatrogasnog zbora.
Na Kongresu je potvrđeno jedinstvo profesionalnih i dobrovoljnih struktura, te je
stoga promijenjen dotadašnji naziv Savez dobrovoljnih vatrogasnih društava Narodne
Republike Hrvatske u novi naziv Vatrogasni savez Hrvatske u kojem se udružuju i
profesionalci i dobrovoljci.
Donesen je Statut Vatrogasnog saveza Narodne Republike Hrvatske, a velika
pozornost posvećivala se izradi operativnih planova, pa se isticalo da svako dobrovoljno
vatrogasno društvo i industrijsko dobrovoljno vatrogasno društvo moraju izradu plana
shvatiti kao trajni zadatak. Sukladno statutu proveden je preustroj vatrogasnih asocijacija
dokinućem podsaveza i osnivanjem kotarskih vatrogasnih saveza i vatrogasnih odbora
općina, tijekom 1956. godine.
Temeljem Zakona o zaštiti od požara FNRJ stvoren je vatrogasni fond u kotarima
i općinama za financiranje nabave vatrogasne opreme. Kao osnovni izvor prihoda za taj
fond bila su propisana sredstva od dva posto iz uplaćenog poreza iz dohotka na području
kotara, što je tada u Hrvatskoj činilo 2/3 svih sredstava za vatrogastvo. Zahvaljujući
nastanku vatrogasnog fonda, izgrađena je u Zagrebu Vatrogasna škola, prva i jedina u
tom dijelu Europe.
Temeljem rasprave na Upravnom odboru vatrogasne organizacije u Hrvatskoj
kategorizirane su u četiri kategorije. U prvu su uvrštena društva u razvijenim kotarskim
središtima, u drugu u ostalim kotarskim središtima, u treću jedinice u općinskim središtima
i u četvrtu kategoriju ušle su seoske jedinice. Kategorizacija operativnih vatrogasnih
jedinica i njihove opreme provodila se radi koncentracije snaga i opreme prema štićenom
području, gustoći naseljenosti, industriji i udaljenosti od sjedišta profesionalne vatrogasne
jedinice [30].
44
12.2. Međunarodno natjecanje u Karlovcu
Treće međunarodno vatrogasno takmičenje (CTIF) održano je u Karlovcu od 3. do
9. rujna 1966. godine. I to u počast laureatima s prošlih dviju olimpijada. To je bilo i veliko
priznanje našoj zemlji na vatrogasnom području, ali i otvaranje vrata prema Europi.
Posebno priznanje primili su karlovački i hrvatski vatrogasci za dobru organizaciju
natjecanja, jer je uz DVD Karlovac, nositelj organizacije natjecanja bio i Vatrogasni savez
Hrvatske. Osobite pohvale primili su naši vatrogasci za smještaj i sve popratne
manifestacije uz natjecanje i afirmiranje zemlje vatrogastva.
Nakon što su na prethodne dvije olimpijade u Bad Godesbergu (SR Njemačka,
1961.) i Mulhousenu (Francuska, 1963.) vatrogasci DVD Karlovac osvojili zlato, čast
organiziranja međunarodne vatrogasne manifestacije pripala je Vatrogasnom savezu
Jugoslavije. Predsjedništvo Vatrogasnog Saveza Jugoslavije je razmotrilo prijavu 21
grada za domaćinstvo olimpijade, te je zbog najboljih uvjeta koje pruža, kao domaćin
izabran Karlovac. Za pokrovitelja manifestacije proglašen je Predsjednik SFRJ Josip Broz
Tito. Odluka kojom je Karlovcu pripala čast domaćinstva vatrogasne olimpijade potvrđena
je na sjednici Stalnog savjeta CTIF-a u Rivi u Italiji u listopadu 1965. godine, gdje su
određene i propozicije i program natjecanja.
Još jednom je Hrvatska bila domaćin međunarodnog vatrogasnog natjecanja.
Vatrogasna olimpijada održala se u gradu Varaždinu 2005. godine i zaslužila je odlične
ocjene. Ne samo u natjecateljskom dijelu, već i u dijelu koji se odnosi na prezentaciju
društvenih i kulturnih događaja kojima su se Varaždin i Hrvatska predstavili međunarodnoj
vatrogasnoj javnosti [31].
45
Slika 15: Takmičarska ekipa DVD-a Karlovac na CTIF, 1966. godina
Izvor: Kafotka, https://www.kafotka.net/6914, pristupljeno 22.12.2020.
12.3. Novi zakoni
U razdoblju od 1974. do 1976. godine donijeta su tri važna zakona koji se odnose
i na vatrogasnu službu: Zakon o općenarodnoj obrani, Zakon o osnovama društvene
samozaštite i Zakon o udruženom radu. Tim je zakonima uređeno povezivanje
vatrogasnih organizacija i službi s društvenom samozaštitom i općenarodnom obranom.
Zakonom o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba, sniženjem premija za
one koji se pridržavaju preventivnih mjera u zaštiti od požara, omogućeno je vatrogasnim
organizacijama stalan i čvrst izvor prihoda za gradnju objekata i nabavu tehničke opreme.
46
Novi, dugo pripremani Zakon o zaštiti od požara Socijalističke Republike Hrvatske
donesen je 19. prosinca 1977. godine. Zakonom je konačno definirana zaštita od požara
kao društveno posebno važna djelatnost. Vatrogastvo je iz dotadašnjeg podčinjenog
položaja udruženja građana, uzdignuto u status društvene organizacije, s obaveznim
financiranjem iz proračuna ili interesnim udruživanjem sredstava. Od 1977. godine
otpočelo se sa sustavnim financiranjem zaštite od požara iz trajnih izvora: općinskog
proračuna, SIZ-a i osiguranja. Zakonom je vatrogasna djelatnost postala djelatnošću od
posebnog društvenog interesa, uz odgovarajuće obveze društva prema vatrogastvu i
zaštiti od požara.
U vatrogasnoj službi Hrvatske operativno je početkom osamdesetih godina 20.
stoljeća djelovalo 35 teritorijalnih općinskih profesionalnih vatrogasnih jedinica i 83
profesionalne vatrogasne jedinice u poduzećima s ukupno 4510 profesionalnih
vatrogasaca. Krajem 1981. godine zabilježen je i podatak da su u Hrvatskoj 2154
dobrovoljna vatrogasna društva s 83510 muških i 2452 ženskih članova. Pribrojimo li
pomladak od 4114 člana između 7 i 14 godina i mladež od 14 do 18 godina s 3871 članom,
te 127250 podupirajućih članova. Vatrogasna organizacija u Hrvatskoj tada je brojala
ukupno 225741 pripadnika, pa se po svojoj brojnosti ubrajala među najmasovnije
društvene organizacije [32].
12.4. Hrvatsko vatrogastvo na raskrižju
Dana 13. lipnja 1989. godine održana je sjednica Predsjedništva Vatrogasnog
saveza Hrvatske na kojoj je konstatirano da se poteškoće u vatrogastvu mogu premostiti
konkretno oblikovanim ustavnim amandmanima, da će doći do određenog vakuuma u
financiranju, jer su SIZ-ovi ukinuti, te da će procjena ugroženosti i program razvoja
vatrogastva biti oslonac za buduće planove i rad vatrogasnih organizacija.
U zagrebu je 21. prosinca 1990. godine održana Skupština Vatrogasnog saveza
Hrvatske na kojoj su članovi raspravljali o problemima vatrogastva u zadnje dvije godine.
Posebno su razmatrani zakonski propisi o zaštiti od požara i o vatrogastvu, te financiranje
nakon ukidanja SIZ-ova. Predsjedništvo je upozorilo na poteškoće i zadatke te na rješenja
u prijedlogu Nacrta Ustava Re publike Hrvatske. U skupštinskoj raspravi iskristaliziralo se
da su potrebna dva zakona: Zakon o zaštiti od požara i Zakon o vatrogastvu.
47
U Hrvatskoj je 1990. godine djelovalo 2358 dobrovoljnih vatrogasnih društava s
107 259 operativnih članova, te 100 profesionalnih vatrogasnih jedinica s 3988 operativnih
vatrogasaca, u107 općinskih vatrogasnih saveza i 9 vatrogasnih saveza zajednica općina.
Sustav financiranja putem SIZ-ova za zaštitu od požara prestao je funkcionirati
31.prosinca1990. godine.
Za mnoga vatrogasna društva otpočele su tragične godine rata uz progone,
razaranja i stradanja. Pripreme za djelovanjem u ratnim uvjetima bile su uvjetovane
političkom situacijom. Znalo se da će, dođe li do rata, na udaru biti strateški i industrijski
objekti i da će se upotrebljavati zapaljiva sredstva. Posebno je poslije 30. svibnja 1990.
godine, kada je proglašen Dan državnosti Hrvatske, počela pripravnost svih vatrogasnih
društava za izvanredne okolnosti.
48
13. VATROGASTVO U DOMOVINSKOM RATU
13.1. Početak agresije
Tijekom Domovinskog rata od 1991. do 1995. godine, uz branitelje i zdravstveno
osoblje, vatrogasci su bili, kao treći stup obrane Domovine, stalno prisutni na prvoj liniji
bojišnice spašavajući ljude, imovinu i gradove od uništenja okupatorske JNA, Srpske
vojske Krajine i niza terorističkih velikosrpskih postrojbi.
Dana 21. prosinca 1990. godine Hrvatski sabor donio je novi Ustav slobodne
demokratske Republike Hrvatske.
Budno prateći prijeteće ratna zbivanja, u Vatrogasnom savezu Hrvatske su od 16.
srpnja 1991. godine organizirana stalna dežurstva i praćenje zbivanja na kriznim
područjima. Već početkom srpnja iste godine VSH donio je upute za djelovanje
vatrogasnih organizacija u izvanrednim okolnostima, ratnim sukobima i terorističkim
aktivnostima koje mogu izazvati požar, eksplozije, nesreće i drugo.
U skladu s planom obrane Hrvatske Republički štab Civilne zaštite donio je 19.
srpnja 1991. godine Odluku o prelasku DVD-a i vatrogasnih saveza na rad i djelovanje u
ratnim uvjetima te upute za djelovanje u neposrednoj ratnoj opasnosti. Temeljem tih
dokumenata profesionalne i dobrovoljne vatrogasne jedinice postale su specijalnim
vatrogasnim jedinicama Civilne zaštite.
U izravnom uništavanju sela i gradova među živim metama bili su i vatrogasci.
Međutim, vatrogasci nisu posustali na svom humanom zadatku pružanja pomoći
ugroženim stanovnicima i svojoj Domovini [33].
13.2. Ratno Predsjedništvo i Zapovjedništvo
U skladu sa ratnom prijetećom zbiljom, te statutarnim obvezama VSH u takvim
situacijama, prema odluci Predsjedništva Vatrogasnog saveza Hrvatske 20. rujna 1991.
godine imenovano je Ratno predsjedništvo VSH. Predsjednik je imenovao i Ratno
zapovjedništvo, a cjelokupni sustav tijela VSH otpočeo je sa radom u ratnim uvjetima.
Na prvoj sjednici Ratnog predsjedništva VSH, održanoj 30. rujna 1991. godine,
donijeta je odluka o prekidu odnosa sa Vatrogasnim savezom Jugoslavije i opozivu
delegacije VSH i tadašnjeg predsjednika VSJ, mr.sc. Teodora Frickog, koji je već 17. rujna
49
iste godine podnio neopozivu ostavku na dužnost predsjednika Vatrogasnog saveza
Jugoslavije [34].
Slika 16: Dopis VSH kojim se prekida suradnja s Vatrogasnim savezom Jugoslavije, 30. rujan 1990.
godine
Izvor: Knjiga, 140 godina Hrvatske vatrogasne zajednice
Vatrogasni savez Hrvatske sa posebnom pozornošću prati događaje u područjima
koja su zahvaćena ratom. Po potrebi se vrši preraspodjela opreme i tehnike u krizna
područja. Započinje se sa akcijom Sveti Florijan, prikupljanja pomoći vatrogasnim
organizacijama, radi prikupljanja novčane i materijalne pomoći i radi nabave vatrogasne
opreme.
Iako su se ratna zbivanja zahuktala Vatrogasna zajednica Hrvatske razmatrala je
odnos vatrogastva i Civilne zaštite uz zalaganje za jasnu autonomnost vatrogastva u
vrijeme predstojećeg donošenja novih zakonskih rješenja u tim djelatnostima.
50
Na zadnjoj sjednici Ratnog predsjedništva koja je održana 20. veljače 1992.
godine, predloženo je da se 05. svibanj proglasi Danom vatrogastva, na blagdan sv.
Florijana, zaštitnika vatrogasaca.
Slika 17 : DVD Novska na intervenciji
Izvor: HVZ, https://hvz.gov.hr/vijesti/dan-sjecanja-na-zrtve-domovinskog-rata
Ta 1992. godine Predsjedništvo VSH je predloženo da se Vatrogasni savez
Hrvatske preimenuje u Hrvatsku vatrogasnu zajednicu, što bi simboliziralo i objedinjavanje
dobrovoljnih i profesionalnih jedinica.
Te iste godine vatrogasna organizacija Republike Hrvatske jednoglasno je
primljena u članstvo Međunarodnog tehničkog komiteta za preventivu i gašenje požara
[35].
13.3. Usvojen zakon o vatrogastvu
Na Skupštini Hrvatskog vatrogasnog saveza 22. travnja 1993. godine, ponovno se
raspravljalo o prijedlogu Zakona o vatrogastvu.
Primjedbe na tekst iznijela su mnoga dobrovoljna vatrogasna društva, a posebno
u pogledu njihove imovine, koja je trebala prijeći u vlasništvo općina. Naglašeno je da je
51
vatrogastvo humanitarna djelatnost od posebnog interesa za državu i da se ne smije
poistovjećivati s drugim udruženjima.
Napokon je 3. lipnja 1993. godine Sabor Republike Hrvatske usvojio Zakon o
vatrogastvu.
Hrvatski je Sabor usvoji dva vatrogasna zakona: Zakon o zaštiti od požara i Zakon
o vatrogastvu. Donošenjem tog Zakona resorno tijelo za vatrogastvo postalo je
Ministarstvo unutarnjih poslova. Temeljem tog Zakona gradovi i općine imale su obvezu
financirati redovitu djelatnost dobrovoljnih vatrogasnih postrojbi [36].
52
14. HRVATSKA VATROGASNA ZAJEDNICA
14.1. Sabor obnoviteljstva
U Zagrebu je 15. prosinca 1993. godine, održan Prvi Sabor Hrvatske vatrogasne
zajednice. Zasjedanjem Prvog vatrogasnog sabora označen je završetak prve faze novog
ustroja dobrovoljnog vatrogastva usklađenog s novim Zakonom o vatrogastvu. Istodobno
je Prvi Sabor imao i obnoviteljsku ulogu. Naime, odlukom izaslanika Sabora Vatrogasni
savez Hrvatske preimenovan je u Hrvatsku vatrogasnu zajednicu, što je bilo u skladu s
imenom pod kojim je 1876. godine konstituirana Hrvatsko – slavonska vatrogasna
zajednica [37].
14.2. Ostvarivanje Zakona i financiranje
Na Saboru HVZ-e iznesene su činjenice da su vatrogasci zadovoljni što je
Zakonom o vatrogastvu utvrđena vatrogasna djelatnost kao stručna i humanitarna, te od
interesa za Republiku Hrvatsku. Utvrđene je obaveza da u svakoj općini i gradu djeluje
najmanje jedna vatrogasna postrojba, te su određeni područni i glavni vatrogasni
zapovjednik u Republici Hrvatskoj.
HVZ nije zadovoljna što je ukupna dobrovoljna vatrogasna organizacija Zakonom
dosta kruto normativno regulirana. Svjesni su da se ukupno vatrogastvo ne može i ne
smije operativno dijeliti na dobrovoljne i profesionalne vatrogasne postrojbe. Međutim,
dobrovoljna vatrogasna organizacija mora imati svoju autonomnost, kako organizacijsku,
tako i financijsku.
Znatan broj dobrovoljnih vatrogasnih društava i organizacija svoju dosadašnju
aktivnost temeljio na sredstvima premije od osiguranja, koja su sada u potpunosti
centralizirana. Isto tako treba biti svjestan da novo konstituirana lokalna uprava i
samouprava, na koju su upućene dobrovoljne vatrogasne organizacije, neće moći na
zadovoljavajućoj razini materijalno podupirati dobrovoljno vatrogastvo. Stoga bi svakako
trebalo sredstvima od osiguranja podupirati dobrovoljno vatrogastvo.
Provodeći Zakon o vatrogastvu HVZ uspješno je privela kraju usuglašavanje svoga
ustroja s ovim Zakonom i teritorijalnom podjelom u Republici Hrvatskoj.
53
14.3. Novi Statut Zajednice
Sabor Hrvatske vatrogasne zajednice utvrdio je Statut Zajednice prema kojem su
tijela zajednice Sabor HVZ koji se održava jednom u četiri godine, Glavni odbor HVZ,
Zapovjedništvo i Nadzorni odbor. Zapovjedništvo ima zapovjednika i pročelnika kao
stručnu osobu za operativne poslove.
Nakon donošenja Zakona o vatrogastvu operativni poslovi i zapovijedanje pripali
su isključivo u nadležnost Ministarstva unutarnjih poslova, pa su se Zajednica i njezine
članice trebale uglavnom baviti preventivnom zaštitom, informativno-propagandnom
djelatnošću, osposobljavanje članova, natjecanjima i sl.
Temeljem Zakona o vatrogastvu iz 1993. godine ministar unutarnjih poslova donio
je desetak pravilnika u izradi kojih su sudjelovali predstavnici Zajednice. Krajem kolovoza
1994. godine stupili su na snagu: Pravilnik o osnovama organiziranosti vatrogasnih
postrojbi na teritoriju Republike Hrvatske, Pravilnik o zaštitnoj i drugoj osobnoj opremi
pripadnika vatrogasnih postrojbi, Pravilnik o programu i načinu provedbe teorijske nastave
i praktičnih vježbi u vatrogasnim postrojbama, Pravilnik o programu osposobljavanja i
usavršavanju vatrogasnih kadrova i dr.
Na sjednici Zapovjedništva Hrvatske vatrogasne zajednice u ožujku 1995. godine,
usvojeni su: Strojevo pravilo, Pravila službe i Uputa o osposobljavanju i usavršavanju
dobrovoljnih vatrogasaca.
Donošenjem izmjena i dopuna Zakona o vatrogastvu uklonjeni su uočeni propusti
u dotadašnjem uređivanju vatrogasne djelatnosti i istodobno su osigurane poticajne mjere
za zaustavljanje stagnacije dobrovoljnog vatrogastva, te razvoj ove humanitarne i
društveno veoma važne djelatnosti.
Izmjenama i dopunama Zakona o vatrogastvu:
Vatrogasnim su organizacijama utvrđene olakšice i povlastice humanitarnih
organizacija
Određeno je obavezno udruživanje udruga dobrovoljnih vatrogasaca i njihovih
zajednica u Hrvatsku vatrogasnu zajednicu, te je utvrđen institut zapovjednika u
vatrogasnim zajednicama i Zapovjedništva u HVZ.
54
Utvrđen je benificirani radni staž svim profesionalnim vatrogascima bez obzira gdje
su uposleni
Utvrđena je zaštita dobrovoljnih vatrogasaca u slučaju ozljeda ili bolesti
Utvrđeno je izdvajanje 2,5 % sredstava iz premije osiguranja na račune vatrogasnih
zajednica županije i HVZ za nabavku vatrogasne opreme
Vatrogasne udruge i postrojbe oslobođene su plaćanja carine prilikom uvoza vozila
i vatrogasne opreme
Vatrogasne pokretnine (vozila, oprema i sredstva), ponovno su vraćeni u vlasništvo
dobrovoljnih vatrogasaca [38].
14.4. Novi zakon o vatrogastvu
Početkom 1998. godine Hrvatska vatrogasna zajednica, u suradnji s Ministarstvom
unutarnjih poslova, organizirala je tri savjetovanja koji su trebali dati odgovore na
probleme zaštite od požara priobalja i ratom stradalih područja te se raspravljalo i o
mogućim korekcijama ustroja vatrogastva. Zakon je usvojen 1.listopada 1999. godine, a
počinje se primjenjivati od 1. siječnja 2000. godine.
U sklopu tih promjena profesionalne vatrogasne postrojbe iz Ministarstva
unutarnjih poslova odnosno policijskih uprava prelaze u nadležnost gradova u kojima
djeluju, a županijski vatrogasni zapovjednici iz MUP-a prelaze u vatrogasne zajednice
županija.
U Ministarstvu unutarnjih poslova ostaje inspekcijska služba, glavno vatrogasno
zapovjedništvo na razini države i intervencijske vatrogasne postrojbe.
Već nakon kratkog vremena od donošenja Zakona, HVZ ističe dvije značajne
manjkavosti. Zakonom nije ispunjeno prvo načelo prema kojem je Hrvatsku vatrogasnu
zajednicu trebalo definirati kao nadležnu i odgovornu državnu instituciju za provedbu
vatrogasne djelatnosti. Druga manjkavost očitava se u činjenici da odmah na početku
primjene Zakona država nije, putem drugih propisa, osigurala prihode lokalnoj samoupravi
za preuzete obveze protupožarne zaštite. Te dvije manjkavosti će se još dugo godina biti
izvor problema i nesuglasja u hrvatskom vatrogastvu.
Ipak Hrvatska vatrogasna zajednica utvrđena je, temeljem Zakona o vatrogastvu,
krovnom organizacijom koja objedinjava ukupno vatrogastvo u RH. Dakle, dobrovoljna
55
vatrogasna društva i njihove zajednice, dobrovoljna vatrogasna društva u gospodarstvu
te profesionalne vatrogasne postrojbe u općinama, gradovima i gospodarstvu. HVZ je
organizacija koja temeljem zakona preuzima brigu i odgovornost za organiziranje i
učinkovito djelovanje ukupnog vatrogastva. Pri tome brigu i odgovornost za zaštitu od
požara i razvoj vatrogastva, trebale su preuzeti i jedinice lokalne samouprave [39].
14.5. Provedba novog Zakona o vatrogastvu
Od početka primjene novog Zakona o vatrogastvu, uz nespremnost većine jedinica
lokalne samouprave da prihvate u svoju nadležnost profesionalno vatrogastvo, odnosno
javne vatrogasne postrojbe, javlja se i problem nedostatnosti financijskih sredstava koja
se osiguravaju za financiranje vatrogastva. Dugogodišnja nebriga u protupožarnoj zaštiti
naročito se očituje u nizu neizvršenih zadaća u prevenciji zaštite od požara. Posebno u
pogledu obveza lokalne samouprave.
Nadzorom je utvrđeno da veći broj jedinica lokalne samouprave na priobalnom
području uopće nije izradilo, Zakonom o zaštiti od požara propisane procjene ugroženosti
i planove zaštite od požara za svoja područja. Također nedostaju i sredstva za materijalne
troškove javnih vatrogasnih postrojbi koje je trebalo osigurati Ministarstvo unutarnjih
poslova iz proračuna RH.
Sve je to dovelo do donošenja Izmjena i dopuna Zakona o vatrogastvu. Prva bitna
temeljna odredba Zakona u planu zaštite od požara općine, grada, županije i grada
Zagreba utvrđuju se zadaće i područje djelovanja svih javnih vatrogasnih postrojbi i
dobrovoljnih vatrogasnih društava dok se središnjim postrojbama i društvima određuje
područje odgovornosti. Druga bitna odredba odnosi se na razvrstavanje, odnosno
kategorizaciju vatrogasnih postrojbi, što je posebno važno za dobrovoljna vatrogasna
društva. Ovisno o kategoriji, vatrogasnoj postrojbi bit će određen minimum opremljenosti,
zapovjednicima potrebna zvanja, a vatrogascima potrebna tjelesna i duševna sposobnost.
Usvajanjem odredaba Zakona učinjen je kvalitetan pomak k ustrojavanju Hrvatske
vatrogasne zajednice kao odgovorne institucije za vatrogastvo Republike Hrvatske[40].
56
14.6. Ustroj vatrogastva Hrvatske
Temeljem zakona o vatrogastvu od 1. siječnja 2000. godine otpočela je
decentralizacija profesionalnog vatrogastva na način da je profesionalno vatrogastvo
organizirano kao javne ustanove čiji su osnivači opčine i gradovi. Zakonom je utvrđeno
prijelazno razdoblje, tijekom kojeg se financiranje profesionalnog vatrogastva
decentralizira postupno sa države na lokalnu samoupravu.
Ukupno je do 2003. godine osnovano 55 javnih vatrogasnih postrojbi s ukupno
2285 profesionalnih vatrogasaca koji djeluju na području gradova ili u manjem broju
slučaja, na području više jedinica lokalne samouprave. Dobrovoljno vatrogastvo
organizirano je u 1822 dobrovoljnih vatrogasnih društava u općinama i gradovima te broji
ukupno 62400 operativnih vatrogasaca, a od njih 205 čine profesionalne okosnice u 82
dobrovoljna vatrogasna društva.
Osim toga u dobrovoljnim vatrogasnim društvima djeluje 1590 pripadnika
vatrogasne mladeži, te 140000 pričuvnih, podupirajućih, počasnih i članova veterana.
Vatrogastvo u gospodarstvu organizirano je u 46 profesionalnih i 78 dobrovoljnih
vatrogasnih postrojbi, temeljem postojećeg zakona i odluka osnivača.
Unutar Ministarstva unutarnjih poslova djeluje Odjel za vatrogastvo, glavni
vatrogasni zapovjednik, intervencijske postrojbe, Učilište vatrogastva i civilne zaštite i
inspekcijski nadzor. Protupožarne zrakoplovne snage unatrag dvije godine ustrojene su
unutar Ministarstva obrane.
Gradovi i općine odgovorni su za organiziranje i djelovanje djelotvorne vatrogasne
službe sukladno procjenama ugroženosti i planovima zaštite od požara jedinica lokalne
samouprave, osnivaju javne vatrogasne postrojbe i potiču osnivanje dobrovoljnih
vatrogasnih društava.
Profesionalne i dobrovoljne vatrogasne postrojbe u gospodarstvu osniva pravna
osoba, sukladno zakonskom obvezama i planovima zaštite.
Redovna djelatnost vatrogasnih subjekata financira se iz proračuna osnivača
(jedinica lokalne samouprave), a opremanje iz sredstava premija osiguranja, opće
korisnih funkcija šuma, proračuna osnivača i drugih izvora.
Redovna djelatnost vatrogasnih zajednica financira se iz proračuna općina,
gradova, područja, županija i proračuna Republike Hrvatske [41].
57
14.7. Zakon o zaštiti i spašavanju
Hrvatski Sabor donio je na sjednici održanoj 26. studenog 2004. godine Zakon o
zaštiti i spašavanju. Donošenjem tog Zakona uspostavljeni su temelji početka izgradnje
sustava zaštite i spašavanja u Republici Hrvatskoj. Temeljem Zakona o spašavanju,
Državna uprava je preuzela poslove civilne zaštite, vatrogastva i Učilišta vatrogastva i
civilne zaštite od MUP-a te poslove koji se odnose na sustav uzbunjivanja i obavješćivanja
od MORH-a.
Službe vatrogastva i civilne zaštite ustrojavaju se na način da se postiže
funkcionalnost i mogućnost transformacije, sukladno europskim standardima i okruženju
kojem želimo pristupiti (Europskoj uniji). Sukladno Zakonu o vatrogastvu, te
nadležnostima koje proizlaze iz Zakona o zaštiti i spašavanju, služba za vatrogastvo mora
svojim ustrojem, postrojbama i stručnim vođenjem u okviru Državne uprave omogućiti
učinkovito reagiranje na požare, ali i na prirodne i civilizacijske nesreće.
Služba za vatrogastvo je specifična. Naime, s obzirom na veliki broj događaja u
kojima reagiraju vatrogasne postrojbe tijekom godine, možemo govoriti o intervencijama
u redovnoj situaciji, prilikom akcidenata, a posebice prilikom velikih požara na priobalju, o
događajima koju mogu prerasti u velike i čak katastrofalne požare. Stoga je logično da su
vatrogasne postrojbe morale biti ustrojene prvenstveno kao operativne službe, sa što
kraćim vremenom odziva na događaj. Zbog specifičnosti intervencija koje obavljaju,
vatrogasne postrojbe su djelomično već i prije bile opremljene određenom specijalnom
opremom i sredstvima.
Uz navedeno, svake godine, posebice u ljetnom razdoblju, RH suočava se s velikim
brojem požara nastalih na otvorenom prostoru, posebice na priobalju. Temeljem prosudbe
o potrebama zaštite obalnih šuma proteklih godina poduzet niz mjera za smanjenje šteta
uzrokovanih požarima, uključivo jačanje protupožarnih zračnih snaga, nabavke dodatne
specijalističke opreme, vozila i sredstva za potrebe vatrogastva.
Potrebno je razvijati postojeće resurse i potencijale vatrogasne organizacije, a
dodajući im i nova znanja, tehniku i opremu stvarati postrojbe koje putem Uprave, mogu
odgovoriti i drugim zadaćama u području zaštite i spašavanja8.
8 Zakon o zaštiti i spašavanju, https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2004_12_174_3011.html
58
14.8. Dogradnja ustroja vatrogastva
Hrvatska vatrogasna zajednica izgubila je status nadležnog tijela za vatrogastvo
na državnoj razini, koji je imala od 1891.godine pa sve do 1994. godine, kada su javne
vatrogasne postrojbe pripale u nadležnost Ministarstva unutarnjih poslova, odnosno kada
je vatrogastvo centralizirano.
Zakon o vatrogastvu iz 1999. godine koji je uz sve pozitivne učinke, u dva
segmenta je ostao nedovršen. Naime decentralizacija vatrogastva provedena je samo do
županijske razine, dok je na državnoj razini nadležno tijelo za vatrogastvo ostalo u MUP-
u, što je imalo negativne posljedice na razvoj vatrogastva. Naime tim je zakonom HVZ
trebala ponovno biti utvrđena kao nadležno tijelo za vatrogastvo na državnoj razini.
Drugi se nedostatak vidi u tome što Zakonom nije utvrđeno financiranje javnih
vatrogasnih postrojba, već je financiranje redovite djelatnosti određeno Odlukom o
minimalnim financijskim standardima. Ta su dva nedostatka i danas kamen spoticanja
unutar vatrogasne organizacije.
Tijekom godina nastavljeno je sa aktivnostima u pogledu izmjena i dopuna Zakona
o vatrogastvu i Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne samouprave. Intenzivno
se radilo da HVZ postane glavno nadležno tijelo za poslove vatrogastva na državnoj razini
i da glavni vatrogasni zapovjednik prelazi iz Državne uprave za zaštitu i spašavanje u
Hrvatsku vatrogasnu zajednicu.
Na sjednici Hrvatske vatrogasne zajednice održanoj 18. svibnja 2010. godine,
usuglašeno je stajalište u pogledu tri pitanja iz Prijedloga Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o vatrogastvu:
1. Rad u vatrogasnim postrojbama organiziran je u smjenskom načinu rada u četiri
smjene. Vrijeme trajanja smjene iznosi 12 sati, a zbog potrebe službe može se
produžiti.
2. Hrvatska vatrogasna zajednica postaje nadležno tijelo za poslove vatrogastva na
državnoj razini, te obavlja stručne i upravne poslove iz područja vatrogastva.
3. Glavni vatrogasni zapovjednik prelazi iz Državne uprave za zaštitu i spašavanje u
Hrvatsku vatrogasnu zajednicu sa svim postojećim ovlastima i odgovornostima.
59
4. Imenuje ga Vlada RH na prijedlog predsjednika HVZ-a i ministra unutarnjih
poslova9.
Slijedećih desetak godina Hrvatska vatrogasna zajednica je težila prema tome da
je spremna preuzeti nadležnost državnog tijela za vatrogastvo. To se i ostvarilo
donošenjem novog Zakona o vatrogastvu 13. prosinca 2019. godine10.
9 Vatrogasni vjesnik - broj 7, 2010., https://vatrogasni-vjesnik.spis.hvz.hr/2010 10 Zakon o vatrogastvu, https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2019_12_125_2486.html
60
15. HRVATSKA VATROGASNA ZAJEDNICA-središnji državni ured
15.1. Vizija i misija
Vizija Hrvatske vatrogasne zajednice je stvaranje uvjeta da vatrogasne
organizacije djeluju kao jedan od stupova Domovinske sigurnosti i da su temeljna
interventna služba u podizanju razine zaštite i spašavanja na području cijele Republike
Hrvatske.
Misija Hrvatske vatrogasne zajednice je sudjelovanje u preventivnim aktivnostima
smanjenja rizika od nastanka požara i drugih nesreća, jačanje kapaciteta za gašenje
požara i saniranje posljedica drugih nesreća i ustrojavanje vatrogasnog sustava s
motiviranim, osposobljenim i psiho-fizičkim sposobnim vatrogascima s odgovarajuće
opremljenim vatrogasnim postrojbama za brz i učinkovit odgovor na požare, prirodne i
civilizacijske nepogode, nesreće i katastrofe, s težnjom da se moguće negativne
posljedice svedu na najmanju moguću mjeru [42].
15.2. Novi ustroj
Hrvatska vatrogasna zajednica je središnji državni ured nadležan za vatrogastvo,
kojem je na čelu glavni vatrogasni zapovjednik.
Glavni vatrogasni zapovjednik odgovoran je Vladi Republike Hrvatske za
zakonitost rada Hrvatske vatrogasne zajednice te za opremljenost, organiziranost,
osposobljenost i intervencijsku spremnost vatrogasnih organizacija, vatrogasnih postrojbi
i vatrogasaca na području Republike Hrvatske.
Vatrogasne zajednice županija i vatrogasna zajednica Grada Zagreba pod
nadležnošću su Hrvatske vatrogasne zajednice u operativnom i provedbenom smislu.
Hrvatska vatrogasna zajednica je proračunski korisnik državnog proračuna te se
na proračunske procese primjenjuju proračunski propisi.
Hrvatska vatrogasna zajednica:
izrađuje prijedlog Nacionalne strategije razvoja vatrogastva
oblikuje vatrogasni sustav Republike Hrvatske
potiče aktivnosti u pogledu poboljšanja stanja zaštite od požara i provedbe
vatrogasne djelatnosti
61
izrađuje Program aktivnosti u provedbi posebnih mjera zaštite od požara od
interesa za Republiku Hrvatsku i upućuje ga u postupak donošenja
provodi i koordinira provođenje Programa aktivnosti u provedbi posebnih mjera
zaštite od požara od interesa za Republiku Hrvatsku
izrađuje izvješće o provedbi Programa aktivnosti u provedbi posebnih mjera zaštite
od požara za Republiku Hrvatsku
koordinira aktivnosti oko uključivanja vatrogasnih postrojbi u sustav civilne zaštite
ustrojava državni vatrogasni operativni centar 193
usmjerava djelovanje vatrogasnih organizacija i vatrogasnih postrojbi u obavljanju
vatrogasne djelatnosti te nadzire njihov stručni rad
sudjeluje u radu međunarodnih vatrogasnih organizacija, zastupa interese
vatrogastva na teritoriju Republike Hrvatske, vodi i redovito obnavlja baze
podataka, upisnika i drugih podataka koje Hrvatska vatrogasna zajednica prikuplja
u skladu s odredbama ovoga Zakona i propisa donesenih na temelju ovoga Zakona
provodi međunarodnu suradnju u području vatrogastva te sudjeluje u radu radnih
tijela nadležnih europskih i međunarodnih vatrogasnih organizacija
donosi upute za provedbu izbora u vatrogasnim zajednicama županija, vatrogasnoj
zajednici Grada Zagreba, vatrogasnim zajednicama gradova, općina, područja,
dobrovoljnim vatrogasnim društvima i javnim vatrogasnim postrojbama
organizira vatrogasne aktivnosti
osigurava središnji informacijsko-komunikacijski sustav
izrađuje analize vatrogasnih intervencija te predlaže poboljšanja nedostataka
utvrđenih analizom
izrađuje planove nabave vatrogasne opreme i tehnike
obavlja i druge poslove koji su joj stavljeni u nadležnost zakonom [43].
62
15.3. Organizacijska shema
HRVATSKA VATROGASNA ZAJEDNICA – DRŽAVNA UPRAVNA ORGANIZACIJA
Tablica 3: Organizacijska shema Hrvatske vatrogasne zajednice
Izvor: Provedbeni program Hrvatske vatrogasne zajednice za razdoblje od 2021. do 2024. godine:
https://hvz.gov.hr/UserDocsImages (pristupljeno: 28.01.2021.)
63
16. ZAKLJUČAK
Vatrogastvo je stručna i humanitarna djelatnost koja se bavi preventivnim mjerama
zaštite od požara i eksplozija, gašenjem požara, spašavanjem ljudi, životinja i imovine,
pružanjem tehničke pomoći u nezgodama i opasnim situacijama te obavljanjem drugih
poslova u nesrećama. Postupno se razvijalo i organiziralo uvjetovano dosezima
vatrogasne tehnike.
Vatrogasnu djelatnost u Hrvatskoj obavljaju vatrogasne postrojbe, dobrovoljna
vatrogasna društva i vatrogasne zajednice. Vatrogasna postrojba može biti dobrovoljna ili
profesionalna javna vatrogasna postrojba koja se osniva za područje općine ili grada,
postrojba dobrovoljnoga vatrogasnog društva, profesionalno vatrogasno društvo,
postrojba dobrovoljnoga vatrogasnog društva u gospodarstvu te postrojba za brzo
djelovanje.
Opasnost od požara prijetila je od prvih susreta ljudi sa vatrom, a od tada postoji
neki oblik čovjekove borbe protiv požara. Kroz čitavu povijest borba protiv požara
(vatrogastvo) ima humanu notu.
Organiziranu skrb za zaštitu domova na području današnje Hrvatske pokazali su
Hrvati, organizirajući svoja ognjišta, zajednice i njihovu cjelokupnu zaštitu. Stanovništvo
se nastojalo suprotstavljati požarnoj stihiji organizacijom ljudi za gašenje, preventivnim
mjerama za sprečavanje požara, a poslije i propisima. Protupožarne su uredbe određivale
način gradnje kuća, građevinske materijale i potrebnu vatrogasnu opremu za gašenje.
Za osnivanje krovne hrvatske vatrogasne organizacije zaslužan je pravnik,
književnik i zagrebački gradski senator Đuro Deželić, koji je bio prvi predsjednik Hrvatsko-
slavonske vatrogasne zajednice utemeljene u Zagrebu 1876. Deželić je 1889. sastavio
prvi hrvatski vatrogasni zakon Gasnik za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju izuzam slobodni
i kraljevski glavni grad Zagreb.
Hrvatska vatrogasna zajednica je stručna, humanitarna i nestranačka udruga
vatrogasnih zajednica županija i Grada Zagreba, koje predstavljaju interese u njima
udruženih vatrogasnih zajednica općine ili grada, odnosno područnih vatrogasnih
zajednica u Republici Hrvatskoj, a svoju djelatnost obavljaju bez namjere stjecanja dobiti,
podvrgavajući se u ostvarivanju svojih interesa i ciljeva pravilima utvrđenim ovim
Statutom. Hrvatska vatrogasna zajednica je udruga od interesa za Republiku Hrvatsku.
64
Od svoga prvog dana osnivanja vatrogasci i Hrvatska vatrogasna zajednica teži da
bude krovna organizacija hrvatskog vatrogastva. Kroz povijest je to pokušala nekoliko
puta pod raznim imenima zajednice. To se napokon dogodilo donošenjem novog Zakona
o vatrogastvu. Hrvatska vatrogasna zajednica postaje središnji državni ured za
vatrogastvo.
Donošenjem novog Zakona o vatrogastvu 13. prosinca 2019. godine, Vlada RH je
prepoznala važnost vatrogastva kao neizostavnog čimbenika sustava domovinske
sigurnosti [44].
65
17. LITERATURA
[1] Hamurabi, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav
Krleža, 2021., http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=24290
(pristupljeno:02.12.2020.
[2] Rimska vojska, https://www.wikiwand.com/sh/Rimska_vojska (pristupljeno:
04.12.2020.
[3] Portal hrvatske tehničke baštine: Đuro Gajdek, Vatrogastvo, pristupljeno
04.12.2020), https://tehnika.lzmk.hr/vatrogastvo/
[4] [13] [14] [17] [23] [29] [32] M. Kirinčić, A.Novak: 1876.- 2006.
Hrvatska vatrogasna zajednica, Hrvatska vatrogasna zajednica, 2006. godina
[5] https://hrcak.srce.hr>file, Biserka Vlahović, prof., Rimske vatrozaštitne mjere i
požari u svjetlu arheoloških epigrafskih spomenika na tlu današnje Austrije,
Mađarske i Hrvatske,(pristupljeno: 06.12.2020.)
[6] https://povijest.hr/nadanasnjidan/kraj-zapadnog-rimskog-carstva-476/, Boris
Blažina, Kraj zapadnog rimskog carstva (pristupljeno: 07.12.2020.)
[7] https://hr.wikipedia.org/wiki/O_upravljanju_carstvom, Miroslav Švab, O
upravljanju carstvom, Dom i svijet, Zagreb, 2003. (pristupljeno: 07.12.2020.)
[8] [12] [28] [35] Požarni red Rudolfa Habsburškog, A. Novak, V. Šoštarić, M.
Kirinčić, V. Runjić: 140 godina Hrvatske vatrogasne zajednice, Hrvatska
vatrogasna zajednica, 2016. godine
[9] [15] Muzej Hrvatskog vatrogastva, https://mhv.hr/en/povijesni-dokumenti/
(pristupljeno: 10.12.2020, 12.12.2020.)
[10] Portal hrvatske tehničke baštine: Đuro Gajdek, Vatrogastvo, pristupljeno
04.12.2020), https://tehnika.lzmk.hr/vatrogastvo/
[11] [31] I. Baić: Karlovačko vatrogastvo 1871 – 2011, Vatrogasna zajednica grada
Karlovca, 2011. godine
[16] http://vatrogas.blogspot.com/p/gjuro-stjepan-dezelic-otac-hrvatskog.html
(pristupljeno: 10.12.2020.)
[18] Muzej hrvatskog vatrogastva ,https://mhv.hr/en/povijesni-dokumenti/ (pristupljeno:
14.12.2020.)
66
[19] Povijest hrvatskog vatrogastva, http://vatrogasci.iwarp.com/Povijest.htm
(pristupljeno: 15.12.2020.)
[20] NN 58/1993, Zakon o vatrogastvu, https://narodne-
novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1993_06_58_1162.html
[21] Ivana Žebec Šilj: Pregled općeg političkog stanja u Kraljevini Srba, Hrvata i
Slovenaca, kasnije Kraljevini Jugoslaviji, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar,
Zagreb
[22] https://vatrogasni-vjesnik.spis.hvz.hr/ (pristupljeno: 16.12.2020.)
[24] [25] [26] Suvremeno vatrogastvo 1-4/1980
[27] NN 42/1948, Zakon o dobrovoljnim vatrogasnim društvima Narodne Republike
Hrvatske
[30] Suvremeno vatrogastvo 9-10/1956.
[33] [34] Cvetković, Branko, Teodor Fricki, Ivan Lopac, Vatrogasci Hrvatske u
Domovinskom ratu 1991-1992; Zagreb, 1992
[36] NN 58/1993 (18.6.1993.), Zakon o vatrogastvu i NN 58/1993 (18.6.1993.), Zakon
o zaštiti od požara
[37] http://vatrogasci.iwarp.com/Povijest.htm (pristupljeno: 21.12.2020.)
[38] NN 58/1993, Zakon o vatrogastvu, https://narodne-
novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1993_06_58_1162.html
[39] [40] [41] NN 106/1999, Zakon o vatrogastvu
[42] [43] Provedbeni program Hrvatske vatrogasne zajednice za razdoblje od 2021.
do 2024. godine: https://hvz.gov.hr/UserDocsImages (pristupljeno:28.01.2021.)
[44] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2019_12_125_2486.html
(pristupljeno 28.01.2021.)
Popis slika
1. Slika 1: Najstariji prikaz gašenja požara – reljef iz Nimruda ………………………..3
2. Slika 2: Ručna jednostapna ručna pumpa za gašenje požara ……………………..4
3. Slika 2: Rimski vojnik ……………………………………………………………………7
4. Slika 3: oprema za gašenje i rušenje rimskog vatrogasca (vigile) …………………8
67
5. Slika 4: štrcaljka Herona iz Aleksandrije ………………………………………………9
6. Slika 5: spomenik iz rimskog doba posvećen predstojniku vatrogasne zadruge ..11
7. Slika 6: izvod iz statuta s odredbama o požaru grada Dubrovnika ……………….15
8. Slika 7: osnivači Prvog hrvatskog dobrovoljnog vatrogasnog zbora u Varaždinu.17
9. Slika 8: zapisnik o utemeljenju DVD-a Karlovac ……………………………………18
10. Slika 9: naslovnica knjige o osnivanje Zajednice,1896. godine …………………...21
11. Slika 10: vatrogasne upute, Mirko Kolarić, 1894. godina ………………………….26
12. Slika 11: kratka teorija o vatrogastvu, Mirko Kolarić, 1894. godina ………………26
13. Slika 12: vatrogasne armature sa početka 20. stoljeća ……………………………33
14. Slika 13: prijevozna vatrogasna štrcaljka Bergomi …………………………………34
15. Slika 14: takmičarska ekipa DVD-a Karlovac na CTIF-u …………………………..45
16. Slika 15: dopis VSH kojim se prekida suradnja s Vatrogasnim savezom SFRJ ..49
17. Slika 16: DVD Novska na intervenciji ………………………………………………..50
Popis tablica
1. Tablica 1: pregled podataka o požarima zgrada, vatrogasnih društava i gasilačkih
sprava u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji od 1833. do 1892. godine
……………………………………………………………………………………………24
2. Tablica 2: pregled vatrogasnih jedinica i članstva u FNRJ ………………………..41
3. Tablica 3: organizacijska shema Hrvatske vatrogasne zajednice ………………..62