POKRŠTAVANJE HRVATA

Slavenska plemena, pa tako i Hrvati, bili su pogani, vjerovali su u više bogova (politeizam). Došavši na ova područja došli su u kontakt s romanskim, već pokrštenim stanovništvom, te pod njihovim utjecajem postupno prihvaćaju monoteizam (vjerovanje u jednog boga). Važno je spomenuti istočni i zapadni (Bizant i Franačka) utjecaj pri pokrštavanju. Vijest Tome Arhiđakona da su propovijedanjem nadbiskupa Ivana i drugih salonitanskih nadpastira vođe Gota i Hrvata bile pokrštene te da su dalmatinske i po Slavoniji utemeljene neke biskupske crkve, nije potvrđena u vjerodostojnim izvorima. Prema Konstantinu VII Porfirogenetu pridošla slavenska plemena su primila kršćanstvo s istoka od cara Heraklija (610.-641.). no arheološki nalazi žarnih polja u Panoniji tvrde drugačije te nam ukazuju da pokrštavanje nije odmah tada nastupilo. Od samog utemeljenja hrvatskih kneževina možemo govoriti o tri razvojna područja: Panonska Hrvatska, Primorska Hrvatska i Dalmacija koja je bila prostor s kršćanskom tradicijom i s romanskim stanovništvom gdje su postojale prve biskupije. Važna osoba je Ivan Ravenjanin koji je po rimskom obredu imao važnu ulogu u pokrštavanju Hrvata, a organizirao je i Splitsku nadbiskupiju, nasljednicu salonitanske koja se tretira kao najstarija. Naravno, sve to nije sigurno utvrđeno. U pokrštavanju Hrvata Ivan Ravenjanin je navodno najviše uspjeha imao u krajevima zapadne Bosne oko Duvna, Livna i Glamoča. Kršćanstvo su zarana do konca 8. st. primili i Hrvati Zahumlja i južne Dalmacije. (Barski rodoslov spominje i utemeljenje Stonske biskupije.)Postojale su i Livanjska i Duvanjska biskupija. Za vrijeme franačke prevlasti, krajem 8. i početkom 9. st., posebice u doba Karla Velikog, kršćanstvo dolazi iz Salzburške (nad)biskupije. Ova teorija je mnogo vjerodostojnija jer postoje i spomenici kao npr. Višeslavova krstionica iz 800. g.Aachenskim mirom 812. g. prostor sjeverno od Zadra je pripao Francima, a južno Bizantu. U drugoj polovici 9. st. širi se vjeroučenje Konstantina (Ćirila) i Metoda na narodnom jeziku što su posebno prihvatile Ninska i Krčka biskupija koje koriste pismo glagoljicu. To je bio izvor sukoba sa Splitskom nadbiskupijom koja je bila protiv glagoljice i liturgije na narodnom jeziku. Podjela struja u pokrštavanju po područjima je bila jednaka onoj političkoj iz Aachenskog mira 812.Treća struja pokrštavanja dolazila je iz same Dalmacije djelovanjem biskupija iz gradova pod upravom Bizanta. U Dalmaciji Hrvati masovno primaju kršćanstvo i šire ga dalje u zaleđe. Analizom izvora, npr. Višeslavove krstionice, Trpimirove darovnice, Branimirovih natpisa, pisama između papa i hrvatskih narodnih vladara, dolazi se do zaključka da se u 9. st. kršćanstvo masovno prihvaća, dok je 7. i 8. st. dio perioda zamagljene hrvatske povijesti. Kao prvi kršteni knez spominje se Višeslav 800. g. sa sjedištem u Ninu. (Bio je franački vazal i zato kršten po rimskom obredu.)Višeslavova krstionica je najstariji spomenik te vrste i govori da je kršćanstvo postalo važna državna religija, iako u početku samo za povlaštenu klasu, tj. sloj ljudi oko kneza. U Ninu je bio razvijen i klesarski obrt jer je krstionicu izradio naš čovjek, svećenik, majstor Ivan. Trpimirova darovnica iz 852. je dokaz o Crkvi kao instituciji u Hrvata. Branimirov natpis je kao dokaz pronađen u crkvi sv. Mihovila u Ninu. Najkasnije su kršćanstvo prihvatili Neretljani, i to tek u 10. st. Razlog su brojna vjerska previranja, a javljali su se i heretički pokreti pa se taj prostor nazivao i Paganija (pogani). Neretljani su kao pogani odbijali poslušnost i Veneciji i Bizantu, a i hrvatskim vladarima. Vjerojatno je to razlog njihovog dugog odbijanja kršćanstva u kojem su vidjeli stranu prevlast.

1

PANONSKI USTANAK

Nakon mira u Aachenu 812. Bizant se odrekao dalmatinsko - primorske hrvatske kneževine zaposjevši samo gradove Split, Zadar i Trogir te otoke Rab, Cres i Lošinj. Ostalo je pod franačkom vlasti te počinje masovno pokrštavanje na ovim prostorima. Vrši se i reorganizacija crkve i utemeljenje biskupije u Ninu koja je podređena Akvilejskoj patrijaršiji. Car Karlo Veliki umire 814., a nasljeđuje ga Ludovik Pobožni (814.-840.). Njemu su se kao vazali poklonila oba hrvatska kneza, panonski Ljudevit i primorski Borna i gotovo cijela Hrvatska dana je na upravu Furlanskoj markgrofoviji na čeku s Erichom, a zatim Kadalohom. Franci nisu dopuštali unutrašnju samostalnost Panonske i Primorske Hrvatske, a i okrutno i nasilno su postupali s panonskim Hrvatima, miješali se u njihove unutarnje poslove, poticali feudalizam s velikim porezima. Godine 819. Ljudevit Posavski je nakon ignoriranja od cara Ludovika digao ustanak koji je trajao od 819. do 822. Ustanak je imao vojno značenje jer nije zahvatio samo hrvatski puk u Panoniji, već i Karantanske Slavene (htjeli se osloboditi vlasti Furlanske markgrofovije). U ustanak se uključuju i Timoćani koji su priznavali bugarsku vlast, zatim Gačani iz Like koji su napustili kneza Bornu. Od 819. g. Panonska Hrvatska se sve više okreće Bizantu sa željom da se oslobodi Franaka. U vojnom pogledu ustanak je bio dobro organiziran o čemu svjedoči deset vojni koje je Franačka organizirala s ciljem gušenja ustanka. Tako je Erich spremao vojsku 819. iz Italije, no poražena je, a on je na povratku umro. Jedna vojska je krenula iz Italije, a druga iz Moravske preko Panonske nizine i sve to kako bi se presjeklo spajanje Karantanaca i Ljudevita Posavskog koji se pritom sklonio u Sisak, a ustanak nije bio ugušen. Ustanici su potražili pomoć Karantanaca i Timoćana te uspostavili vlast na području Posavske Hrvatske, Koruške, Štajerske i Karantanije. Iste godine organiziraju se nove vojne upućene na Hrvatsku, no Ljudevit mijenja smjer jer sada u vojni sudjeluju i Hrvati iz primorske kneževine predvođeni Bornom pa ga Ljudevit nastoji kazniti. Ljudevit je napade usmjerio preko Kupe. U sukobu s Bornom i Gačani su pristupili Ljudevitu, a Borna se povukao u utvrde te nanosio štete ustanicima. Ustanici su 820. pretrpjeli teške poraze i izgubili 3 000 ljudi. Borna je nakon povlačenja Ljudevita Posavskog u Sisku porazio Gačane i kaznio ih za neposluh te potaknuo franačkog cara na organiziranje novih vojni. Tako je 821. spremljena nova vojna u kojoj sudjeluje i sam Borna kao franački vazal, a bio je i na vijeću Ludovika Pobožnog na kojem se raspravljalo o taktici pokoravanja Ljudevita Posavskog. Iste godine knez Borna umire. Ne zna se je li stradao ili je umro prirodnom smrću.Franačka vojska je uspjela pokoriti Karantance, opustošiti Panonsku Hrvatsku i natjerati Ljudevita Posavskog u bijeg. Neki kažu da je pobjegao Srbima, a najvjerojatnije je pobjegao u mjesto Srb, gorsko mjestašce naseljeno Srbima.Tek 822. nova, deseta vojna je imala puni uspjeh jer su izmoreni ustanici doživjeli slom, a Ljudevit Posavski je, nakon što je saznao za Borninu smrt, pobjegao k Borninom ujaku Ljudemislu koji ga je na zahtjev Franaka pogubio 823. godine. Nakon ovog ustanka Hrvatska i dalje ostaje u domeni Franačke.

2

BRANIMIR 879.-892.

Knez Branimir je možda bio sin Domagoja i vjerojatno je on ubio Zdeslava 879. godine koji je na hrvatsko prijestolje došao uz pomoć Bizanta i provodio probizantsku politiku. Čim je Branimir (879.-892.) došao na vlast poslao je pismo papi Ivanu VIII po Ivanu Mlečaninu (koji je tada prolazio Hrvatskom na povratku iz Moravske) izjavljujući u tom pismu neograničenu odanost hrvatskog naroda prijestolju sv. Petra. To je napravio i ninski biskup Teodozije. Papa Ivan VIII (radostan zbog slabljenja bizantskog utjecaja u Hrvatskoj) 21.05.879. blagoslivlja Branimira, sav narod i svu zemlju. Iste godine, 7.06., obratio se pismima knezu Branimiru i biskupu Teodoziju. Papa se obraća i ugarskom knezu Mihajlu Borisu. U pismu 10.06. dalmatinskom episkopatu kaže da se zaređuju u Rimu i da se vrate u okrilje Rimske Crkve, inače prijeti osuda kao prijestupnika i krivaca.Unatoč tome splitski nadbiskup Marin se posvetio kod carigradskog patrijarha Focija. No 879./880. na sinodu u Carigradu sporazumno su riješene nesuglasice između Rima i Carigrada. Tada je došlo i do sporazuma o hrvatsko-dalmatinskom pitanju. Glavni razlog što nije došlo do intervencije Bizanta nakon svrgnuća Zdeslava je taj što je Bizant bio zauzet na istoku. Focije je napustio pretenzije na hrvatsku Crkvu, a zadržavši pod svojom jurisdikcijom dalmatinske gradove. Teodozije je posvećen od Walperta u Akvileji, a nakon pismenih papinih upozorenja, pošao je papi Ivanu VIII koji mu je dopustio i upotrebu slavenskog jezika u liturgiji. Dogovorena je i prisega vjernosti cijelog naroda. Slavensko bogoslužje je otprije poznato Hrvatima, ali se raširilo tek dolaskom Metodovih učenika u Hrvatsku. Slavenska liturgija je služila kao obrana od stranih utjecaja u kulturi, posebice od latinizacije. Dalmatinski biskupi su tu pojavu smatrali heretičkom jer se kosila s njihovim interesima. U to vrijeme vladavine kneza Branimira u periodu između 882. i 886. tadašnji bizantski car Bazilije I naređuje plaćanje danka hrvatskom vladaru i knezovima južno od Cetine od dalmatinskih gradova. Bazilije umire 886., a nasljeđuje ga Leon (Lav) VI Filozof. Tada umire i splitski nadbiskup Marin. Imajući u vidu izmirenje i dobre odnose između obiju crkvi, Splićani svojim nadbiskupom proglašavaju ninskog biskupa Teodozija želeći da se za njih povoljno riješi pitanje jurisdikcije nad Hrvatskom. Time je Branimir želio sebi pripojiti dalmatinske gradove. Papa Stjepan V (885.-891.) je ljut jer je i ovaj put posvećenje izvršio Walpert. Teodozije odlazi papi i objašnjava da se tim činom splitska nadbiskupija vraća pod okrilje Rima i moli ga za pallium. Ishod događaja se ne zna, no već 892. u Splitu se nalazio Petar II, a u Ninu Aldafred. Za Branimira se dogodio i sukob 886. između Neretljana i Venecije. Bitka se dogodila kod Makarske, a Venecija je pristala plaćati godišnji danak za slobodnu trgovinu.Na kraju, kao zaključak proizlazi da gubljenjem kontrole Bizanta nad Jadranom, slabljenjem Franaka i od 887. plaćanje danka Mlečana Neretljanima i Hrvatskoj, Hrvatska postaje potpuno neovisna. Važan je i datum 25.05.879. kao dan prvog međunarodnog priznanja Hrvatske u to vrijeme od pape. Tako se Branimir okreće rimokatoličanstvu i zapadu. Sa svojom ženom Maruškom je hodočastio u Akvileju, a imena su im zabilježena u Evanđelju sv. Marka – čedovskom evanđelistaru. Hrvatska proživljava politički, crkveni i gospodarski napredak. To je predstavljeno graditeljskom djelatnošću Branimira. Tako je ostalo 5 kamenih natpisa u Muću. Na jednom se Branimir naziva „Dux Chroatorum“. Godine 892. nasljeđuje ga Mutimir.

3

PANONSKA I DALMATINSKA HRVATSKA NA POČETKU 9. ST.

Hrvatske zemlje u ranom srednjem vijeku su bile podijeljene i zemljopisno i politički na 2 potpuno odvojena entiteta: Panonska i Dalmatinska ili Primorska Hrvatska. Granica je išla planinom Gvozd. Južno od Gvozda (Kapela, Plješevica, Velebit) bila je Dalmatinska, a sjeverno od Gvozda (uključujući Srijem i Banat) Panonska Hrvatska.799. počinju ratovi s Avarima i Slavenima. Aachenskim mirom 812. konačno su završili ratovi između Bizanta i Franačke te dolazi do podjele vlasti između tih dviju država i na našim prostorima. Bizant je dobio područja južno od Zadra, uključujući neretljansku dolinu, BiH, Duklju, Srbiju, a pod franačku vlast dolaze područja sjeverno od Zadra, Hrvatsko primorje s Istrom i kontinentalni dio Hrvatske. Nakon pokrštavanja Dalmatinske Hrvatske sjeverno od Zadra, ali i Panonske Hrvatske, hrvatski knez Borna se spominje kao franački vazal na čelu Dalmatinske Hrvatske. Prvi panonski knez bio je Ljudevit Posavski.Karla Velikog nasljeđuje sin Ludovik Pobožni za kojega 818. dolazi do prve podjele Franačke države. Nakon toga slijede podjele 827. i 843. Čitava država je bila podijeljena na grofovije i markgrofovije. Krupni feudalci jačaju. Plemstvu se oduzima zemlja i dijeli po nahođenju istarskih markgrofova. Ljudevit ističe da se ne buni protiv franačkog cara i franačke vlasti, već protiv grofova.Godina 819. Ljudevit Posavski diže ustanak. Njegovo sjedište je bilo u Sisku, a saveznike je tražio u karantanskim Slovencima i plemenu Timoćana. Ludovik je poslao vojsku predvođenu Erihom no ta 1. franačka vojska je poražena. Nakon toga Ljudevit je zatražio milost od Ludovika nudeći mu vazalstva, ali uz odricanje i kažnjavanje istarskih markgrofova. Ludovik odbija i priprema 3 vojske koje su trebale krenuti sa tri strane: prva je trebala napasti iz Italije preko Istre, druga iz Mađarske, a treća iz Austrije. Plan je bio da se karantanski Slovenci razdvoje od Ljudevita, a vojska iz Mađarske bi presjekla put Timoćanima. Ljudevit je zatražio pomoć (od) dalmatinskog kneza Borne koji ga odbija pa ga Ljudevit napada. U toj bitci Gačani (župa Gacka kod dan. Otočca) prelaze na stranu Ljudevita i Borna doživljava poraz kod Kapele u proljeće 820. te bježi.One tri vojske su se do zime povukle te je Hrvatska ostala slobodna. U rano proljeće Franačka je spremila nove tri vojske koje predvodi Kadaloh. U rat se polako uključuje i Bizant, ne otvoreno, već pružajući pomoć. Franačka država je organizirala ukupno 10 vojni na Ljudevita. 822. je umro Borna te se Ljudevit našao na dvoru njegova nasljednika Vladislava. Na nagovor Franačke Ljudevita je 823. zadavio Vladislavov ujak.Panonska Hrvatska je potpala pod vlast Franačke. 827. je Panonskom Hrvatskom zagospodarila Bugarska. 829. dolazi knez Ratimir i to kao bugarski vazal. Franačka protjeruje Ratimira 838. te ponovno dovodi Panonsku Hrvatsku pod svoju vlast. Poslije 838. Panonsku Hrvatsku možemo pratiti samo kroz prizmu Franačke, Ugarske ili Bizanta. Nije više dominirala kao samostalna u usporedbi s Dalmatinskom Hrvatskom.

Na prostorima Dalmatinske Hrvatske slabio je bizantski utjecaj. Pojavljuje se Venecija koja svoj razvoj veže uz pomorstvo i trgovinu. Hrvatsko pučanstvo u Dalmaciji je vrlo rano ušlo u sukob s Mlečanima, i to naročito Neretljani - neretljanska oblast od ušća rijeke Cetine pa na jug oko Neretve u more, Opuzen i Ploče, ali i otočni dio, Hvar, Brač i Korčula. Poznati su po gusarenju. Mlečani su pregovarali s dalmatinskim knezom Mislavom i neretljanskim knezom Družakom. Period Mislavove vladavine predstavlja uvod u otvaranje jedne države sa svim segmentima, u kojoj postoji hijerarhija vlasti s knezom na čelu, titulira se kao knez Hrvata. Prijestolnica iz Nina je prebačena u Klis što je pokazatelj da nije pripadnik neke dinastije, titula nije nasljedna. To su vladari koji potječu iz 12 bratstava, imaju svoje posjede i županije. Mislav je imao svoju zemlju u Kliškoj oblasti. Ta zemlja se zove teritorium regal. Zakoniti je

4

vladar, vlasnik čitave zemlje u Hrvatskoj. Ima puno pravo nad zemljom koju daruje, dijeli, a dijeljenje će stvorit novi društveni sloj u Hrvatskoj – donatorsko plemstvo. Mislav zajedno sa zemljom daruje VILANE – seljake ili kmetove.Trpimir je Mislavov nasljednik. U njegovo vrijeme dolazi do prvih provala Arabljana u Jadransko more koji se sukobljavaju s Bizantom. 851. Bizant je utemeljio temu Dalmaciju – Split, Trogir, Zadar, Dubrovnik, Kotor, te otoci Krk, Cres, Lošinj, Rab, Osor; vojno upravnu jedinicu. Na čelu teme je bio strateg, a sjedište je bilo u Zadru. Arabljani su zadavali velike muke Mlečanima pa i Bizantu. To koristi Trpimir koji se udružuje s Neretljanima. Trpimir ratuje protiv bizantskog namjesnika u Zadru dok Neretljani dolaze pred Veneciju te se Hrvatska uspijeva osloboditi bizantske vlasti, a Trpimir postaje bizantski vazal.Nakon toga ulazi u rat s Bugarima i izlazi kao pobjednik. Značajna je i Trpimirova darovnica splitskoj nadbiskupiji od 4.ožujka 852. Važna je i kao pravni akt. Iz nje saznajemo vjerske prilike, uređenje u državi i na dvoru. Tom darovnicom on potvrđuje posjede koje je splitski nadbiskup dobio od Mislava. Zauzvrat Trpimir dobiva zlato koje mu je bilo potrebno za ratovanje. To je i prvo spominjanje crkvenog poreza u Hrvatskoj (desetina). 864. Trpimir okončava s događajem koji je utjecao i na Hrvatsku, a to je 1. crkveni raskol.

HRVATSKA U 2. POLOVICI 9. ST.

Godine 864. došlo je do 1. crkveni raskol. To je ujedno i godina kad prestaje vladavina hrvatskog kneza Trpimira, Hrvatska se našla na razmeđi utjecaja rimokatoličke crkve i bizantske patrijaršije. Dvije su struje:

- Trpimirovi sinovi (u Primorju) se oslanjaju na Bizant- Hrvati u unutrašnjosti ostaju vjerni papi.

Zbog toga sve više jača otpor protiv Trpimirovića što dovodi do protjerivanja Trpimirovih sinova Petra, Zdeslava i Mucimira. Na prijestolje dolazi Domagoj (do 878.-Šišić; do 876.-N. Klaić). To je bila nasilna promjena. Venecija koristi stanje te udara na Domagoja i tjera ga na sklapanje mira 865. kojim Domagoj dajući taoce garantira Mlečanima slobodnu plovidbu našom obalom. Veneciji su na put daljnjim osvajanjima stali Arabljani koji 866. opsjedaju Dubrovnik. Bizantski car Bazilije I 867. spašava Dubrovnik. Arabljani su se ukorijenili na Siciliji. Ludovik II opsjeda Bari, nema brodovlja te traži savez s Bizantom, s Bazilijem I.Savez se raspao, ali još uvijek ostaju dobri odnosi između Ludovika II i Bazilija I. 867. kada umire patrijarh Ignacije, na patrijarskoj stolici se ponovno našao Focije (864. je zbacio Bazilija da udovolji papi) te je papa bacio prokletstvo na Focija i Bazilija. Tada se Bazilije odrekao Focija te iste godine dolazi do sabora u Carigradu. Novi raskol 1054. je definitivan. Godine 869. Ludovik II ponovno opsjeda Bari ne računajući na pomoć Bizanta, poziva hrvatskog kneza Domagoja koji se 871. odaziva pozivu. Bazilije I tada pljačka našu obalu te je natjerao Domagoja da se vrati s opsade Barija.Bazilije I potiče pobunu Trpimirovih sinova koji su nakon izgnanstva utočište našli u Bizantu.

Smrt Ludovika II 875. Nakon toga Hrvatska zaista postaje samostalna i neovisna. Nakon Domagojeve smrti 878. Bazilije I pomaže Trpimirova sina Zdeslava koji vlada zahvaljujući Baziliju, i to od 878. do 879. On nastoji Hrvate čvršće vezati za Bizant. Zdeslav se smatra utemeljiteljem dalmatinskih gradova i otoka s maticom zemljom. Papini interesi su bili ugroženi kao i katolička vjera. Na prijestolje dolazi Branimir koji raskida veze s Bizantom i veže se uz papu. Uskoro dolazi do novog rata između Mlečana i Neretljana u kojem su Mlečani potučeni, a kod Makarske je ubijen i dužd Petar Kandijan 887. Tako su Mlečani bili

5

prisiljeni plaćati „Solitus cenzus“ – danak Hrvatima i Neretljanima za slobodnu plovidbu. Branimir udara i temelje katoličanstva u Hrvata te se Hrvatska okreće zapadu. Stvorio je moćnu i jaku hrvatsku državu. Papa Ivan VIII blagoslivlja njega i njegov narod 21.05.879. Iz Branimirova vremena pronađena su 4 natpisa. U gornjem Muću pronađena su 2 natpisa, tu je i natpis iz Nina (crkva sv. Mihaela) te natpis iz Šopota kod Benkovca na kojem se Branimir naziva „DUX CROATORUM“. Branimira je 892. naslijedio Mucimir, najmlađi sin kneza Trpimira. Poznat nam je na temelju isprave koja govori o sporu između Splitske i Ninske nadbiskupije. Biskup Aldefred se sukobljava sa splitskim nadbiskupom Petrom zbog posjeda u Putalju (Sućurac). Mucimir je u tom sukobu bio posrednik i odlučio je posjed dodijeliti splitskom nadbiskupu.

HRVATSKI KRALJ TOMISLAV I NJEGOVO DOBA – 910. - 930.

O podrijetlu Tomislava, krunidbi i završetku vladavine mnogo se raspravljalo. Ne zna se je li pripadnik već ustaljene dinastije Trpimirovića, tj. kojoj lozi pripada. Po nekima je Mutimirov sin. Zabunu među historiografe unosi Toma Arhiđakon u svom djelu „Historia Salonitana“ u kojem početak Tomislavove vladavine stavlja u 914. On ga naziva „dux croatorum“, dakle knezom iako je utvrđeno da se u nekim papinskim dokumentima naziva kraljem. Vrlo je vjerojatno da je Toma pao pod utjecaj bizantskog cara-pisca Konstantina VII Porfirogeneta koji Tomislava naziva arhontom (knez), a nigdje ga ne spominje kao bazileus (kralj). Toma u svom djelu navodi da je Držislav prvi priznati kralj jer ga priznaje Bizant, no to ne može biti. Svi Tomislavovi nasljednici (pa i Držislav) baštinili su svoju titulu od prethodnika. Razne su teorije o tome kada, gdje i tko ga je okrenuo. Po nekima je to samoinicijativno uzeta titula. Toma Arhiđakon navodi da se to dogodilo na Duvanjskom polju, a u Ljetopisu popa Dukljanina nalazimo podatak da je krunjen u Livnu što nije točno. Najprihvatljivija je teza da je sam uzeo titulu kralja 925. (nakon pobjede nad Bugarima) na splitskom sinodu o čemu svjedoči i papa Ivan X. koji ga u pismu naziva „dragim sinom i kraljem Hrvata“. Dileme su i oko Tomislavove vladavine. Ferdo Šišić i Ivan Kukuljević Sakcinski daju podatke da je Tomislavova vladavina završila 928., no moderna historiografija navodi 930. Tomislavovi protivnici su bili Mlečani i nomadski narod Mađara. Kada su preko Posavske Hrvatske krenuli prema moru Tomislav ih je porazio sa svojom vojskom i protjerao ih preko Drave. Pobjedom nad Mađarima Tomislav je ujedinio Posavsku i Dalmatinsku Hrvatsku. Prvi put tijekom povijesti su se te dvije hrvatske zemlje našle pod žezlom jednog vladara. Granice Hrvatske ulazile su duboko u Bosnu i Podunavlje; za Tomislava je Hrvatska imala dotad najveći opseg. U to vrijeme u Srbiji vlada Petar Gojniković koji kao bizantski vazal napada Neretljansku oblast u kojoj vlada Mihajlo Višević. Višević 912. sklapa savez s bugarskim carem Simeonom u nakani da povrati teritorij koji je prisvojio Petar Gojniković. Višević je zarobljenike predao Simeonu, a među njima je bio i sam Petar Gojniković koji umire 917. Simeon se tada proglasio carem, to je bilo prvo Bugarsko Carstvo, ali ga Bizant ne priznaje pa Simeon ratuje s njima. Velika bitka se odigrala 20.08.917. na rijeci Aheloju (prema Klaiću) kod Crnog mora i bizantska vojska je poražena. Sljedeći sukob je bio 921. kada Bizant traži primirje, Simeon odbija, dolazi pred Carigrad i poražava bizantsku vojsku. Hrvatski knez Tomislav raspolagao je velikom flotom, oko njega se nadmeću Roman Lapakin (bizantski vojskovođa i suvladar Konstantina VII P.) i Simeon da ga dobiju za saveznika.Papa Ivan X je kao uvjet za posredovanje zatražio od Nikolaja da se odrekne jurisdikcije nad dalmatinskim gradovima i otocima te ih Roman Lakapin ustupa Tomislavu. Prvi put obala i otoci ujedinjuju se s maticom Hrvatskom. Lakapin Tomislavu daje titulu prokonzula.

6

Tomislav je tada postao saveznik Romana, a s njime i Mihajlo Višević. Saveznik Bizanta, Tomislava i Viševića tada postaje raški župan Zaharija Prvoslavljević. U to vrijeme izbio je ustanak u Bugarskoj. Simeon je bio onemogućen da intervenira protiv saveza Tomislav-Višević te se okomio na Zahariju kako bi se osvetio za izdaju. Godine 924. prodro je u Srbiju, velik broj Srba je odveden u ropstvo, a Zaharija je zarobljen. To je rezultiralo potpunim nestankom srpske države odnosno raške županije.925. Simeon šalje vojsku na Hrvatsku te dolazi do bitke na Drini gdje je Tomislav zajedno s Mihajlom Viševićem pobijedio Simeona. Konstantin VII Porfirogenet u 30. poglavlju svog djela „O upravljanju Carstvom“ navodi granice tadašnje Hrvatske: od Labina, JI granica je Cetina do Vrbasa. U Tomislavovu državu bile su uključene i sljedeće županije:- Hlijevno, Cetina, Imota, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nin, Knin, Sidraga, Gacka, Lika, Krbava. Konstantin nabraja i gradove Nin, Biograd, Skradin, Knin, Klobuk… U doba Tomislava Hrvatska ima 15 županija. Morao je riješiti pitanje odnosa ninske biskupije i splitske nadbiskupije. Taj spor je pokušao riješiti na 1. crkvenom saboru u Splitu 925. godine. Sukob Grgura Ninskog i Ivana II (Split) oko prava na metropoliju promatran je kroz prizmu starosti biskupije (sv. Anselmo utemeljitelj Ninske biskupije, a sv. Duje je prvi hrvatski kršćanski mučenik). Na kraju je odlučeno da pravo na metropoliju ima salonitanska biskupija. Pretpostavlja se da je na tom saboru Tomislav krunjen. Doneseno je ukupno 15 odluka. Odluke koje su bile vezane za Grgura - mora biti podložan splitskom nadbiskupu, narodni jezik se ne smije upotrebljavati u liturgiji - s njegove su strane bile odbačene. Odluke sa sinoda 928. su se izravno odnosile na ninsku biskupiju. Odluke tog 2. sinoda potvrdio je papa. Grgur Ninski je sankcioniran. Jedna od trajnih posljedica je bilo ukidanje ninske biskupije te zabrana služenja mise na narodnom jeziku. Konstantin VII Porfirogenet piše da je Tomislav imao jaku vojnu silu: 100 tisuća pješaka, 60 tisuća konjanika, 80 velikih i 100 malih brodova.

HRVATSKA NAKON SMRTI TOMISLAVA – HRVATSKA POVIJEST DO KONCA 10. ST.

To razdoblje je još uvijek zagonetno. U srednjem vijeku se smatralo da je svaka dinastija Bogom dana i nasljedna. Utemeljitelj dinastije Trpimirovića je Trpimir I (845.-864.), a kojeg ne nasljeđuje najstariji sin Petar, već Zdeslav (878.-879.) koji je bio nasilno zbačen; zato slijedi Mucimir (Mutimir; 892.-910.), a pretpostavlja se da njega nasljeđuje sin Tomislav (910.-928. – Šišić; današnja historiografija 930.). Nakon Tomislava na prijestolje dolazi Trpimir II (930.-935.), nasljeđuje ga Krešimir I (935.-945.), nakon njega slijede njegovi sinovi. Prvo Miroslav (945.-949.) – vidi se nasljeđivanje po principu primogeniture (prvorođeni sin nasljeđuje vladara) koji je nasilno zbačen te na prijestolje dolazi Mihajlo Krešimir II (949.-969.). Njegov sin Stjepan Držislav (969.-996., po Šišiću do 997.), a nakon njega njegova tri sina: Svetoslav Suronja (996.-1000.) koji je optužen za izdaju i zbačen, zatim Krešimir III (1000.-1030.) u suvladarstvu s Gojislavom (1000.-1020.). Krešimira III nasljeđuje sin Stjepan I (1030.-1058.), a njega njegov sin Petar Krešimir IV (1058.-1074./75.). Nakon smrti Petra Krešimira IV prekida se kontinuitet Trpimirovića jer na prijestolje dolazi bivši slavonski ban Dmitar Zvonimir. Zadnji potomak Trpimirovića je Stjepan II (1089.-1091.). Zadnji poznati kralj je Petar Svačić (1091.-1097.). i Simeon i Tomislav su porazili Ugarsku, no kasnije Hrvatska i Bugarska slabe te Ugarska širi svoje utjecaje. Mađari su bugarskom caru Petru preoteli posjede u istočnoj Slavoniji i Srijemu, a slabost Petra omogućila je i Srbima da se odvoje od bugarske vlasti. Raški župan Časlav poseže za Bosnom pa Hrvatska tako gubi te prostore. Časlav uživa podršku Bizanta, po prvi put je osnovana

7

Srpska kneževina (931.-960.). Od Hrvatske se odvaja i priznaje bizantsku vlast Neretljanska oblast. Konstantin VII Porfirogenet navodi da se Bizantsko Carstvo raspada na vojne jedinice – TEME.Hrvatska je izgubila sve prostore najranije u vrijeme vladavine Miroslava koji je nasilno zbačen. U njegovo vrijeme Hrvatska je bila podijeljena na banovine. Ban Pribina je prvi poimenično poznati hrvatski velikaš s titulom bana. Za vrijeme Miroslavove vladavine u Hrvatskoj izbija građanski rat 935. - 949. Tada Hrvatska gubi Brač, Hvar i Vis koji se vraćaju pod Neretljansku oblast. Svi dalmatinski gradovi (tema Dalmacija) vraćaju se pod bizantsku vrhovnu vlast. Opala je i vojna moć Hrvatske. Nakon Miroslavove smrti na vlast dolazi Mihajlo Krešimir II. Njegovu vladavinu poznajemo na osnovi nekoliko natpisa koji su vezani za njegovu ženu Jelenu iz Zadra (podigla 2 crkve: jednu u Klisu posvećenu sv. Mariji, i drugu sv. Stjepanu). Tu je i darovnica Mihajla Krešimira II prilikom posjeta Zadru. Obnovio je samostan sv. Krševana dajući u trajno vlasništvo selo Diklo. Krešimir II je uspio vratiti zapadni dio Bosne, teritorij istočne Slavonije i Srijema. Umire 969., a nasljeđuje ga Stjepan Držislav. Hrvatska obnavlja moć. Po Tomi Arhiđakonu on je prvi priznati okrunjeni kralj. No svi izvori navode da je Tomislav prvi kralj što potvrđuje i sam Držislav koji u nekim ispravama ističe da je potomak ranijih hrvatskih kraljeva. Držislav je stao na stranu Bizanta i zato ga bizantski car Bazilije II priznaje za kralja. Samuilo je pokorio cijelu Bosnu, širi se i na Podunavlje, Srijem, Jadransko primorje, Travuniju, Zahumlje, Neretljansku oblast. Hrvatska je svedena na ostatke ostataka. Samuilo je organizirao provalu do Zadra da kazni Držislava jer je s Bizantom, ali se vraća jer prijeti opasnost od Bizanta. Bizant je Držislava okrunio titulom EPARHA te mu ustupio Dalmaciju. Držislav je bio u dobrim odnosima i sa Venecijom koja mu plaća danak SOLITUS CENZUS sve do njegove smrti 996. Tada dužd Petar Orseolo odbija plaćati danak. To dovodi do novih sukoba između Venecije i Hrvatske (1000. godine započinje krvavi stogodišnji rat).

SPLITSKI CRKVENI SABORI

Upravljanje i uređivanje stanja u Crkvi se obavljalo pomoću sinoda-koncila. Upravo u Splitu su bili održani najveći sinodi 925. i 928. g. Državno i administrativno uređena država prožeta vjerskim sukobima je imala potrebu za reorganizacijom unutar Crkve. Tu su se sučeljavali slučajevi ortodoksije s rimokatoličanstvom. Poznato je da je nakon mira u Aachenu 812. izvršeno razgraničenje, a Zadar je bio granica između Istoka i Zapada. Baš u tom kraju se pojavljuju najjači slučajevi ortodoksije, a radilo se o liturgiji na narodnom jeziku, tj. o glagoljaštvu u Ninskoj i Krčkoj biskupiji što je posljedica djelovanja Akvilejske patrijaršije te djelovanja Ćirila i Metoda. Glagoljaštvo je u Hrvatsku došlo u vrijeme biskupa Teodozija u Ninu. Mijenja se i crkvena organizacija. Najviša institucija crkvene vlasti je metropolija (nadbiskupija). Splitski nadbiskup Ivan II je pritom tumačio pravo Splitske nadbiskupije kao prvostolnice, dok se Ninska biskupija pokušala nametnuti kao vrhovna prvostolnica u Hrvatskoj. Prvi splitski crkveni sabor 925. raspravljao je o tim problemima, a bili su nazočni i Tomislav i Mihajlo Višević. Sabor je donio 15 odluka:

1. splitskom nadbiskupu se daje pravo i primat nad svim biskupima u Hrvatskoj, pravo sazivanja sinoda i posvećivanja istog čime je Ninska biskupija podređena Splitskoj,

2. u svim mjestima gdje su nekoć bile biskupije može biti imenovan biskup, a ako nema biskupa u biskupiji njome može upravljati hrvatski biskup, ali samo uz dopuštenje splitskog nadbiskupa,

8

3. ni jedan biskup u Hrvatskoj ne smije prijeći svoje međe ni posegnuti za tuđim biskupijama,

4. crkvena dobra se ne smiju povjeravati svjetovnjacima,5. crkve i dobra koja su dana na uživanje sv. Petru ne smiju se nikada uzimati, odnosno

jednom dana darovnica ima trajnu vrijednost,6. ako u narodnoj buni bude ubijen narodni vladar, sukrivci moraju biti zaduženi za

njegovu dušu, a njegovu ženu i sinove moraju braniti i hraniti,7. ako netko izda ili ubije svog gospodara, s kamenom obješenim oko vrata i opasan

željezom mora činiti pokoru u izgonu,8. dubrovačka i kotorska biskupija su pod jednim biskupom, a uprava se određuje tako

da ukoliko biskup jedne od njih umre, onaj drugi će upravljat objema,9. biskup Licinije koji je nezakonito imenovan mora ostati na toj stolici za koju je

posvećen, a ako želi ostati u prvotnoj može ondje živjeti kao svećenik,10. ni jedan biskup u Hrvatskoj ne smije upotrebljavati slavensko bogoslužje, a glagoljaši

ni u jednoj crkvi ne smiju držati misu,11. Grgur Ninski mora biti podložan splitskom nadbiskupu,12. ako bi hrvatski vladar s plemstvom želio podložiti sve biskupije u Dalmaciji u

granicama Splitske nadbiskupije, nitko ne smije raditi u tim biskupijama niti ukrašavati crkve,

13. u crkvi u kojoj svećenik bude ubijen nitko ne smije služiti misu,14. predviđa se da se zakonito vjenčane žene ne smiju otpustiti radi preljuba, a ako netko

to učini mora trajno ostati neženja,15. ako bi koji svećenik imao ženu i držao je kod sebe, mora je odijeliti iz svoje sobe,

inače će biti izopćen iz Crkve.

Taj kanon će biti povod da se sto godina uvede celibat kao obveza. Sve ove odluke donesene su i u nazočnosti papinog legata Adalberta. Grgur Ninski odbio se pokoriti tim odlukama, pogotovo u navođenju gdje Ninska biskupija mora biti podređena Splitskoj. Zato je 928. sazvan Drugi sinod na kojem je doneseno pet odluka:

1. splitski biskup je priznat kao nadbiskup svih biskupija u Dalmaciji,2. ninski biskup Grgur će uzeti jednu od tri biskupije: Skradinsku, Sisačku ili Duvanjsku,

a dodijeljena mu je Skradinska, dok se Ninska ukida,3. pitanja vezana za Ston, Dubrovnik i Kotor bez sudjelovanja Splita trebaju riješiti crkva

i narod,4. zemljišta nekadašnje sisačke biskupije priznaju se kao hrvatski teritoriji,5. napad na hrvatskog narodnog biskupa i zabrana narodnog jezika je urodilo

nezadovoljstvom.

Ipak papa Ivan X nije potvrdio zabranu, a središte glagoljaštva se pomaklo samo na Krk, odakle dolazi i Bašćanska ploča. Nakon ova dva sabora bio je još niz sabora u Splitu. Kad je papa postao Lav X (1048.-1054.) provodio je stroge mjere protiv simonije i ženidbe svećenika. Kada je saznao da splitski nadbiskup Dobralj ima ženu i djecu poslao je svog legata u Split gdje je ovaj 1050. sazvao Treći splitski sabor. Dobralj se pravdao da je uzeo ženu po običajima Istočne crkve što znači da je utjecaj Bizanta bio još dosta jak. Legat Ivan je razriješio Dobralja dužnosti. Definitivno je zabranjeno glagoljaštvo. Godine 1060. papin (papa Nikola II) legat Majnard saziva Četvrti sinod da potvrdi odredbe Lateranskog koncila. (osuđeni nikolaitizam i simonija)Godine 1064. papin (papa Grgur VII) legat Ivan saziva Peti sinod da bi osudio i kaznio protureformatičkog svećenika Ulfa te potvrdio odluke iz 1060. g.

9

Šesti splitski sabor 1075. potvrdio je kanone iz 1060. te obnovio Ninsku biskupiju ukinutu 928. Sljedećim, sedmim splitskim saborom 1090. je predsjedao splitski nadbiskup Lovro. Tu se rješavao spor između opatice Čike samostana sv. Marije i nekih njenih rođaka.

PRVI I DRUGI SPLITSKI CRKVENI SABOR 925. I 928.

Sukob oko prava na metropoliju ninskog biskupa Grgura i splitskog Ivana II promatran je kroz prizmu starosti dviju biskupija. Ninski biskup posezao je za sv. Anselmom koji je utemeljio ninsku biskupiju, dok je splitski biskup posezao za sv. Dujom – prvim hrv. kršć. mučenikom. Nakon Aachenskog mira 812. i splitska i ninska biskupija bile su pod utjecajem bizantske patrijaršije. Rimski papa želio je podvrgnuti splitsku biskupiju rimskoj kuriji tako da bi biskupi bili imenovani i potvrđivani od rimskog pape, a ne od akvilejskog patrijarha (što je bio slučaj sa ninskom biskupijom). Nakon smrti splitskog biskupa Marina (885./6.) Teodozije se domogao biskupske stolice i postao salonitanski nadbiskup, potvrđen je od akvilejskog patrijarha. Nakon Teodozija s tim želi nastaviti i Grgur. Na prvom crkvenom sabor u Splitu 925. papin legat je najvjerojatnije okrunio Tomislava. Novi sinod u Splitu bio je 928. kad je doneseno ukupno 5 odluka koje su se morale poštivati, a izravno su se odnosile na nisku biskupiju. Na tom sinodu uz potvrđivanje prvotnih odluka sa sinoda 925. sankcioniran je Grgur Ninski;

- splitskom nadbiskupu se priznaje metropolija i primat nad svim dalmatinskim biskupijama

- Grgur može ostati na biskupskom položaju, ali može birati Skradin, Sisak ili Duvno (izabrao je Skradinsku)

- zemljišta sisačke i duvanjske biskupije priznaju se kao hrvatski teritorij- određeno je da nijedan biskup ne može prijeći granice svoje biskupije- zadnja se odluka odnosi prije svega na biskupe koji upotrebljavaju hrvatski jezik u

bogoslužju te zbog toga dolazi do buna u Hrvatskoj (riječ je o ninskom biskupu Grguru i zadarskom biskupu Forminu).

Jedna od trajnih posljedica je ukidanje ninske biskupije te zabrana služenja mise na narodnom jeziku. Biskupije traže da se crkvene vlasti prošire i izvan gradskih zidina. Papi je smetalo metodijansko učenje – splitski sabor je imao nakanu iskorijeniti slavenski jezik iz crkvenog bogoslužja, a koje je došlo iz Moravske.

HRVATSKA ZA DRŽISLAVOVIH SINOVA

Držislavovi sinovi su Svetoslav Suronja, Mihajlo Krešimir III i Gojislav. Držislav je za svog nasljednika odredio Svetoslava koji je nosio titulu kneza. Za to je vrijeme Hrvatska u građanskom ratu. Upliće se Bizant na jednoj strani te rimske pape i zapad na drugoj strani. Javlja se podijeljenost crkve, plemstva i puka na prorimsku i probizantsku struju; odnosno u vjerskom pogledu na pristalice staroslavenskog bogoslužja i sljedbenike odluka I i II splitskog sinoda – glagoljaše i latinaše. Suronja je bio probizantski orijentiran. Godine 996. Venecija mu uskraćuje plaćati solitus. Bizantu je bila potrebna Venecija za rat protiv makedonskog cara Samuila. Samuilo je sa svojom vojskom dopro sve do Zadra, Svetoslav bježi u Bizant.

10

Braća Mihajlo Krešimir III i Gojislav su stvorili urotu i zbacili s vlasti Svetoslava 1000. godine. Dobivši potporu njemačkog cara Otona III, Petar II Orseolo te 1000. godine započinje borbu između Venecije i Hrvatske koja će trajati sve do 1797. kada je Napoleon dokrajčio Mletačku Republiku. Mlečani traže od Bazilija II da im da upravu nad dalmatinskim gradovima i otocima, što je Bazilije i napravio (9.05.1000.). To je prva uprava Venecije nad Dalmacijom. Mlečani su zagospodarili otocima Krkom, Cresom i Rabom, te gradovima Zadrom, Trogirom i Splitom, ali i Korčulom i Lastovom. U Trogiru je pred mletačkog dužda stupio Svetoslav Suronja i zamolio oprost i mir. Bio je to sramni i poražavajući mir. Kao potvrdu tog prijateljstva, Svetoslav je svog sina Stjepana I dao kao taoca mletačkom duždu. Hrvatsku je od daljnjeg rasula spasila pobuna u Veneciji 1099. protiv obitelji Orseolo. Oni se dijele na dvije struje: jedna je otišla u Ugarsku na dvor Arpadovića, a druga u Njemačku. Novi dužd je postao Oton, a u Hrvatskoj od 1000. g. vladaju Mihajlo Krešimir III i Gojislav. Suvladarstvo te dvojice je trajalo do 1020. kada umire Gojislav te do 1030. vlada sam Mihajlo Krešimir III.Oton Orseolo pobjeđuje 1018. Bazilije sa svojom vojskom dopire do granica Hrvatske – do Cetina, u tom pohodu mu se pokorio i Krešimir III i Gojislav. Bazilije II je od Dalmacije stvorio dvije upravne jedinice – TEME – tzv. gornja ili južna Dalmacija sa središtem u Dubrovniku i tzv. donja ili sjeverna sa sjedištem u Zadru. Upravitelj teme je bio strateg, a kasnije prior – knez. Zadarski prior je u to vrijeme bizantske vlasti nosio titulu prokonzula ili stratega – u jednoj osobi je bila objedinjena i civilna i vojnička vlast. Godine 1026. ugarski kralj Ištvan je napao Hrvatsku (Stjepan I) i zauzeo teritorij južno od Drave, dijelove Baranje, Podravine i Međimurja. Od 1027. od ovih će se krajeva pod utjecajem Ugarske formirati samostalna Hrvatska oblast – „BANOVINA“ ili „DUKAT SLAVONSKI“. Dukat Slavonski je ugarski kralj Ištvan I poklonio Stjepanu I (sinu Svetoslava Suronje) koji je došao na ugarski dvor. 1028. započinje proces ulaska Ugarske u Hrvatsko kraljevstvo koje će biti zaokruženo Pactom Conventom 1102.Nakon smrti Mihajla Krešimira III na hrvatsko prijestolje dolazi Stjepan I (1035.-1058.), sin Svetoslava Suronje. Oslanja se na pomoć Ugarske i nastoji se približiti Bizantu te mirnim putem doći do cilja (uspijeva mu 1036.). Dalmatinski gradovi su bili u njegovim rukama do 1040., osim Zadra koji je bio pod bizantskom upravom još 15 godina. U to vrijeme se utemeljuje najmlađa biskupija u Biogradu koji dobiva status grada.40-ih godina 11. st. opasnost od Normana je zaprijetila dalmatinskim gradovima. Papa Leon IX Sveti je pod utjecajem ideja redovnika Hildebranda iz samostana Cluny - Klunijevske reforme. Dolazi do simonije – uvođenje svjetovnjaka na crkvene položaje. Svjetovnjaci su uveli otkupljenje grijeha kroz plaćanje; indulgenciju, kršenje celibata. Javili su se i drugi heretički pokreti u Europi, katari, albižani i valdenzi, patareni u Srbiji i Hrvatskoj, bogumili u Bugarskoj, kristijani u Bosni.

OSNIVANJE TEME DALMACIJE

Vrhunac bizantskog angažmana u našim krajevima bilo je osnivanje teme Dalmacije koje je vjerojatno teklo istovremeno s dovođenjem Zdeslava (878.-879.) na hrvatsko prijestolje.Tema je bila bizantska administrativno-vojna jedinica na čijem čelu je bio strateg koji je imao vojne i civilne ovlasti. Teme su se osnivale u Carstvu još za vrijeme Heraklija (610.-641.), najprije u Maloj Aziji, a zatim i u zapadnijim dijelovima Carstva. Osnivanje teme Dalmacije značilo je da strateg neposredno brani interese cara u Carigradu. Temu je osnovao bizantski car Bazilije I iz makedonske loze vladara, a središte stratega je bilo u Zadru. Tema je također

11

bila i oblik državne organizacije. Povod organizacije teme Dalmacije bila je stalna prijetnja od arapskih napada s mora te stalni pritisak Sklavinija iz istočnojadranskog zaleđa od kojih je najopasnija bila Hrvatska. Iako je do osnivanja došlo u vrijeme kad je Bizant bio najjača sila na moru, vidjela se slabost Carstva da se brine o udaljenim zapadnim pokrajinama. Arapski napadi su prestali neovisno o osnivanju teme Dalmacije. Održala se i za vladavine cara Konstantina VII Porfirogeneta. Bizantsko carstvo se u njegovo doba podijelilo na 17 istočnih i 12 zapadnih tema od kojih je jedna bila i tema Dalmacija koja se u 10. st. podijelila na gornju i donju. Centar je bio promjenjiv, a najpoznatiji je bio Zadar. Izravni južni susjed teme Dalmacije bila je luka Drač u Albaniji – bila je i značajna utvrda. U temu Dalmaciju su također ulazili južno-jadranski gradovi Antibar (Bar), Ulcinj, Elis (Lješ). Sredinom 10. st. Konstantin VII Porfirogenet daje podatke o njoj. Od jugoistoka prema sjeverozapadu ističu se gradovi, trgovinski i kulturni centri kao npr. Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir i Zadar. Kotor se razvio kao hodočasničko središte jer je tu pokopan sv. Tripun, zaštitnik grada. Konstantin VII Porfirogenet govori o Dubrovniku kao Raguziju i njegovim stanovnicima. Starorimski Epidaurus bio je kolijevka Dubrovnika. Vrlo je vjerojatno da je Epidaur propao u isto vrijeme kao i Salona 614. godine. Slavensko ime Dubrovnik nastalo je od staroslavenskog Dubr, od toga Dubrava, te na kraju Dubrovnik.Sjeverozapadnije se ističe grad Split što prema Konstantinu VII P. znači „malena palača“, a osnovao ga je car Dioklecijan. U palači je zgrada gradske biskupije i crkva sv. Duje - izgrađena nakon Milanskog edikta 313. g. U gradu su pohranjene i kosti sv. Anastazija.Toma Arhiđakon u svojoj „Historiji Salonitani“ tumači ime grada kao „prostrana palača - spalatum“.U ovom dijelu Dalmacije niknuo je i još jedan grad – Tragurium u kojem se navodno čuvaju moći sv. Laurencija, no tu ih nikad nije bilo jer se čuvaju u Rimu. Biskupija u Trogiru se prvi put spominje 1000. g., a osnovana je između 925. i 1000. godine. Centar teme Dalmacije bio je Zadar, latinskog naziva „Iam erat“ (već bijaše). Od starina se zvao Diadora. Tu je pokopano i potpuno očuvano tijelo sv. Anastazije djevice, zatim kosti sv. Krševana – mučenika koji je stradao na Bliskom Istoku te putem mletačkih trgovaca dospio u Zadar 918. ili 989. g. Tijelo sv. Anastazije poklonio je bizantski car Ničifor 807. Zadru. Spominje se i opatica Čika – utemeljiteljica samostana sv. Marije. U temi Dalmaciji Konstantin VII Porfirogenet spominje i otoke kao npr. Krk, Osor, Rab, Pašman, Dugi otok, Molat, Vergada, Vis i Lastovo kao važna uporišta protiv širenja Neretljana. „Ljetopis popa Dukljanina“ pučanstvo tog prostora naziva Romanima, jezik im je latinski.

HRVATSKE ŽUPANIJE

Bizantski car-pisac Konstantin VII Porfirogenet u svom djelu „De administrando imperio“ Hrvatsku dijeli na 11 županija:

1. Hlijevno,2. Cetina, 3. Imotski,4. Pliva,5. Pset,6. Primorje,7. Bribir,8. Nin,9. Knin,

12

10. Sidraga,11. Nina, dok ban upravlja Krbavom, Likom i Gackom.

Imotska županija, s istoimenim gradom kao središtem, prostirala se u današnju sjeverozapadnu Hercegovinu do spajanja Neretve i Rame.Županija Hlijevno, s istoimenim gradom kao središtem, obuhvaćala je tri polja, tj. visoravni; Kupres, Glamoč i Duvno te je sezala na istok do doline uz gornji tok Vrbasa.Županija Pliva prostirala se dolinom srednjeg Vrbasa sa središtem u gradu Pliva na rječici Plivi.Psetska županija se nalazila sjeverozapadno od Plive između porječja gornje Une i Save, a okružena planinama Kozjakom, Grmočem, Osječenicom, Klehovačom i Srneticom.Županija Cetina se nalazila u porječju istoimene rijeke u njenom srednjem toku, a sa središtem kod današnjeg Sinja.Primorska županija se prostirala između ušća Cetine i ušća Krke sa središtem u Klisu.Bribirska županija se nalazila na sjeveru donje Krke sa središtem u Bribiru. Tu se 1069. spominje župan Budanc.Županija Sidraga je bila na sjeverozapadu od Bribirske županije sa središtem u Biogradu. Tu je 1060. poznat župan Juran.Županija Nin je sjeverno od Sidrage i ima središte u istoimenom gradu gdje su poznati župani oko 800. Godeslav, a 1029. Bolemir.Županija Knin sa središtem u istoimenom gradu prostire se oko gornje Krke uz izvor Cetine. Oko 1076. spominje se župan Jurina.Položaj županije Nina ne može se točno utvrditi, premda se vjerojatno nalazila između Kninske, Ninske te županija Sidrage i Bribira pa je vjerojatno identična sa županijom Lukom iz 9. st.Na sjevernoj strani Velebita bile su tri županije koje su oko 950. bile pod upravom bana. To su Krbava sa središtem u vjerojatno istoimenom gradu (današnja Udbina), Lika i Gacka sa središtem u Otočcu.Konstantinov se izvještaj ograničio samo na poznatije dijelove Hrvatske. U 12. i 13. st. u istočnoj Istri i današnjem Hrvatskom primorju i okvirima granica kojima sam Konstantin VII P. omeđuje Hrvatsku, spominju se županije Vinodol i Modruš koje je vjerojatno car izostavio.Konstantin nabraja i naseljene gradove Nin, Belgrad (Biograd), Bilice, Skradin, Hlijevno, Stupin, Knin, Karin i Klobuk. Županije su prostrana slavenska institucija. Župani su najstariji poznati slavenski vladari u Hrvatskoj u vrijeme narodnih vladara. Oni su bili plemenski župani sa naseljenim pravom vladanja plemenskim teritorijem ili županijom. Središta županija u kojima je stolovao župan bili su utvrđeni gradovi. Župani su u svojim županijama vršili upravnu, sudsku i vojnu vlast.

BOSNA

Najstarija povijest Bosne od doseljenja Slavena u te krajeve pa sve do sredine 12. st. malo je poznata zbog pomanjkanja pisanih vrela. Moglo bi se reći da do 10. st. o Bosni ne znamo gotovo ništa. Kroz oskudne podatke može se pretpostavljati da je Bosna do 10. st. morala biti pokrštena i potčinjena Splitskoj nadbiskupiji. Iz podataka u Ljetopisu popa Dukljanina Bosanska biskupija je mogla postojati još u 9. st. u svojstvu sufragana Dukljanske biskupije. Bosna je sigurno i prije prvih pisanih podataka bila nekakva politička tvorevina i organizacija, što su osporavali mnogi povjesničari. Poznato je da je banat u Hrvatskoj politička tvorevina naslijeđena od Avara pa nema razloga za sumnju da je takav isti banat bio drugačiji u Bosni.

13

Međutim, postavlja se pitanje kakvi su odnosi bosanskog banstava sa susjedima, Hrvatskom, Bizantom ili Raškom. Konstantin VII Porfirogenet za Slavene koji su se naselili na području Bosne i Huma kaže da nemaju drugog vladara osim „starca župana“. Župani su sa svojim rodovima predstavljali jezgru dosta labavih rodovsko-plemenskih tvorevina. Na prve pisane tragove spominjanja imena Bosna nailazimo kod bizantskog cara Konstantina VII P. u njegovom djelu „O upravljanju carstvom“. On spominje Bosnu i u njoj dva grada, Kotor i Desnik. Teško ih je locirati, a postoje nagađanja da se radi o naseljima Kotorcu i Teševu. Oskudnost pisanih vrela za najraniju povijest Bosne i Huma prisiljava na temeljitu analizu i proučavanje Ljetopisa popa Dukljanina. To je dobar vodič uza upoznavanje zemljopisnih pa i političkih cjelina Rame, Neretve i nekih administrativnih jedinica 12. st.Pop Dukljanin svrstava ramsku zemlju, oblast s Neretvom u zemlje u kojima vlada Svevlad, sin Predimira. On ove dvije oblasti ne povezuje s Bosnom, a to je razumljivo ako se zna da u doba tetrarhije Bosnom i Bijelom Hrvatskom vlada Krešimir. Neki konkretni podaci iz Ljetopisa popa Dukljanina predstavljaju povijesnu jezgru najranije povijesti Rame i Huma. Rama i Neretva su oduvijek bile sastavni dio Primorja, a Bosna dio Zagorja. Bosna se od početka postojanja našla na razmeđu Hrvatske i Raške.Prema Ljetopisu popa Dukljanina Bosna je jedno vrijeme bila u sastavu hrvatske države, otprilike za Tomislavove vladavine na početku 10. st. U sastavu hrvatske države je ostala do druge polovice 10. st. kada je Hrvatsku zahvatio unutarnji sukob i borba oko prijestolja što se odrazilo na položaj Bosne i Huma. Bosna je dospjela pod vlast Raškog župana Časlava Klonimirovića, a nakon njegove smrti opet padala pod hrvatsku vlast. Bosna je bila i pod makedonskom i bugarskom vlašću – Samuilovom oko 990. g., ali nakon njegovog poraza od bizantskog cara Bazilija II, Bosna s Dukljom, Raškom i Makedonijom pada pod Bizant. Građanski rat koji je zahvatio moćni Bizant pružio je priliku slavenskim državicama, među njima i Bosni i Humu, da se oslobode na kratko vrijeme. Oslobođena Bosna je neko vrijeme živjela samostalno, odolijevajući dukljanskim vladarima. Između 1082. i 1085. Bosna je pala pod vrhovnu vlast kralja Bodina koji je za kneza u Bosni postavio izvjesnog Stjepana, najstarijeg po imenu poznatog vladara Bosne. Smrću Bodina 1101. Bosna se oslobađa dukljanske prevlasti. Tada joj prijeti opasnost od Ugara. Kada je 1102. Hrvatska ušla u sastav Ugarsko-hrvatskog kraljevstva, vezanog osobom Kolomana, ni Bosna nije pošteđena sličnih ugarskih nakana. Stvaranjem te personalne unije za Bosnu su nastali teški dani. Nastojanja Ugarske i Bizanta da zaposjednu balkanske slavenske zemlje te bizantsko zanimanje za Bosnu dovela su do dugotrajnih ratova. Treba odgonetnuti i kako su ugarski kraljevi postali kraljevi Rame i kad je Bosna definitivno pala pod njihovu vlast. Povijesni izvori vode do prvih godina obnovljene vladavine ugarskog kralja Bele III. Iz njegova vremena je dokument koji govori o ženidbi Bele III kćerkom kralja Luja VIII. U dokumentu se daje i opis zemalja kojima gospodari Bela III. Slavonija se ne spominje, od Rame ne prima nikakav prihod, a ni Bosne nema nigdje. Arpadovići koji su po nasljednom pravu i uz pristanak hrvatskog plemstva zasjeli na prijestolje hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog kraljevstva time nisu dobili nikakvo pravo na Bosnu. Prve konkretne veze Bosne s Arpadovićima su uvjetovane bizantsko-ugarskim ratovima koje je vodio Emanuel Komnen. U ratu koji se vodio oko Braničeva 1155. i 1156. bizantski kroničar Ivan Kinam utvrdio je da je u njemu sudjelovao i Borić, vladar bosanske zemlje i to u svojstvu saveznika tadašnjeg ugarskog kralja Gejze. Dakle, prvi odnosi Ugarske i Bosne su saveznički, a ne podložnički. Kroničar govori da se Komnen obračunao i s Borićem te je doživio neuspjeh. No uspješna ratovanja omogućila su uspostavu bizantske vlasti i nad samom Bosnom u drugoj polovici 12. st.

14

HUMSKE ZEMLJE

Humska zemlja je stara tvorevina koja je ujedno i sinonim za dva naziva: Zahumlje ili Hum. Stariji povjesničari kao Ferdo Šišić i Vjekoslav Klaić smatraju da je riječ o istim teritorijima sa istim nazivom. Po njima se Humska zemlja proteže od Vrulja do Blagaja na istok do Mila, Mileševa i Bijelog polja. Carević Humu pridružuje Trebinje i župu Dračevicu. Konstantin Jireček u svojoj Istoriji Srba I i II ističe da se Zahumlje prostiralo od Cetine do Neretve, dok se Hum prostire od Dubrovnika, računajući pritom i njegovo zaleđe istočnu Hercegovinu, pa sve do Neretve. Da su to različiti pojmovi, naročito u ranom razdoblju, govore i prostranstva u 11. st. koja se nižu pod imenima: Neretvansko Zahumlje, Humska zemlja, Trebinje i Duklja. Prema Ljetopisu popa Dukljanina ove 4 zemlje (oblasti) su bile naseljene te su bile sastavnice Croatiae Erbelae (Crvene Hrvatske). Na sjeveru od tog prostora je, prema Ljetopisu, bila Bijela Hrvatska, do Vinodola, tj. Raše. Prvi izvor koji spominje Zahumlje je djelo Konstantina VII Porfirogeneta. Prema njemu je ta kneževina obuhvaćala prostor od Dubrovnika do Neretve te spominje i 5 mjesta: Ston, Ošlje, Dabar, Mokro, Kaliminok – po hidronimima. U unutrašnjosti spominje Hum i Bosnu. 200 godina nakon Konstantina VII P. pop Dukljanin spominje i naziv Helmania te da uz mjesta koja navodi Konstantin tu ulaze još i Topolo, Žalpska, Velika, Luka, Dubrava i Tabar. S vremenom nestaje ime Zahumlje. Spominje se još jedino kod srpskih velikaša (Stevan Prvovjenčani) u prvoj polovici 13. st., a u 14. st. se ne spominje. Stevan Nemanja (1110.-1195.) ugovorom Splićanima dozvoljava slobodno kretanje i ulazak u Zahumlje. Staro Zahumlje se protezalo od ušća Neretve do Rijeke dubrovačke na istok do Travunije te od Omble preko Popova polja sve do Gacka. U Orbinijevu djelu „O kraljevstvu Slavena“ granica ide od Omble do Prijevoja te do Trebinja preko Rudina do Gacka. Zapadna granica je bila Neretljanska oblast koja je bila stopljena s Humskom zemljom. Na sjeveru i sjeverozapadu međa je utvrđena početkom 10. st. Tu su navedene županije Livno i Imota koje su ulazile u sustav Hrvatske. No krajnja točka na sjeveru je bio Konjic. Dolaskom Hrvata starosjedioci (Daorsi i Ardijejci) su bili potiskivani iz ovih prostora. Prvu vlast priznaju Bizantu, a tako i nakon Aachenskog mira 812., dok je sjeverni dio pod Francima. Izvor koji iz 835. donosi vijesti o ratovanju između Mlečana i Neretljana donosi i vijesti o Zahumlju. Taj izvor je prvi put u povijesti hrvatskih zemalja spomenuo i Zahumlje. U 9. st. o Zahumlju se zna vrlo malo. Glavnu jezgru je činilo središte u Blagaju, dok je središte biskupije bilo u Stonu. Biskupija je utemeljena 753. g. Prvi poznati knez Zahumlja bio je Mihajlo Višević, Tomislavov suvremenik. Konstantin VII P. spominje da je otac kneza Viševića također nosio titulu kneza. To je vrijeme nasljeđivanja jedne loze. Prema tome on je bio sin kneza Višeslava. U 10. st. vrlo je snažno pleme Neretljana koji su vezani za povijest Zahumlja. Izvori ne govore kada su oni primili kršćanstvo, ali se zna da je Stonska biskupija utemeljena 753. g. Za Mihajla se ne govori kad stupa ili kad je odstupio s vlasti. Budući da mu se vlast datira s Tomislavovom, uzima se period između 910. i 990.Mihajlo je bio saveznik Tomislava i Bugara. Izvori kažu da se pridružio Bizantu 918. g. kad su narasle pretenzije bugarskog vladara Simeona na bizantsku krunu (a želi se proširiti sve do Duklje i Travunije). Tomislav je ratovao protiv Simeona pa je malo vjerojatno da će se Mihajlo naći u sukobu s Tomislavom. Tome svjedoči i Mihajlova prisutnost na krunidbi Tomislava 925. na Splitskom crkvenom saboru. Gdje je bilo Mihajlovo sjedište ostalo je nejasno, u Stonu ili Blagaju. Njegov zadnji spomen je 930. Nakon toga je Zahumljem zagospodario Časlav Klonimirović do 960. On je bio dukljanski knez koji je iskoristio situaciju, no oblast je uskoro zauzeo Bizant. Tek 1126. je ponovno spomenuta samostalnost Zahumlja, dok se od 1130. osjeća prevlast Nemanjića (do Kolomana koji provaljuje i tjera ih).

15

LATERANSKI KONCIL

Jedan od događaja svjetskog značenja koji je imao neposredan odjek i veliko značenje za Hrvatsku je bio i pokret za reformu Crkve koji je počeo od redovnika opatije Cluny u Francuskoj početkom 10. st. Oni su bili protiv poroka Crkve: ženidbe i simonije. U to vrijeme Hrvatska je sve više izmicala bizantskom vrhovništvu što znači da će sve više komunicirati s europskim zapadom. Prvi put nakon više od 100 godina papinski poslanici dolaze u Hrvatsku sa zadaćom da radikalno preustroje svećenstvo. Papa Nikola II (1059.-1061.) je išao s namjerom da ukloni simonički način popunjavanja crkvenih vlasti, da popravi način života klera te da učini kraj svećeničkim ženidbama. Zbog toga se u travnju 1059. u Lateranu sazvao koncil biskupa rimske dijeceze. Doneseno je 13 kanona:

1. papu biraju rimski kardinal, biskupi i ostali kler s građanstvom. Papa je Božji namjesnik, Petrov nasljednik. Kardinali se sastaju u zasebnoj prostoriji; zabranjen im je međusobni kontakt, a izbor je preko dimnjaka – bijeli dim – znak da je papa izabran, crni – znak da je izbor propao.

2. u slučaju smrti pape, nadbiskupa ili biskupa njihovu imovinu nitko ne smije posvojiti, već je nasljeđuje novoimenovani biskup.

3. nitko ne smije biti nazočan misnom slavlju svećenika koji ima ženu ili konkubinu.4. svećenici trebaju živjeti u zajednicama, a ne sami.5. laici, puk, narod moraju Crkvi plaćati desetinu i milodare za žive i mrtve, a tom

imovinom raspolaže biskup.6. nijedan svećenik ne smije primiti crkvu od laika, već samo od biskupa.7. nitko ne smije obući svećeničko odijelo pa da tim činom postane opat.8. nijedan svećenik ne može istovremeno imati dvije crkve ili župe.9. zabranjena je simonija – kupoprodaja crkvenog položaja, časti.10. laici ne smiju suditi klericima.11. zabranjuje se ženidba krvnih srodnika do sedmog koljena.12. laik koji u isto vrijeme ima ženu i ljubavnicu bit će proklet.13. zabranjuje se užurbano unapređenje laika na bilo koji crkveni stupanj.

Kasnije je dodan kanon o zabrani pljačkanja stranaca, monaha, žena i siromaha. Nakon donošenja ovih zaključaka sinod ih je razaslao biskupima i opatima kako bi ih razglasili puku. Legati su poslani da utvrde kanone tamo gdje se smatralo potrebnim. Papa je poslao izaslanika Majnarda u Split sa zadatkom da provede u djelo zaključke koncila. U Hrvatskoj su već djelovali reformisti. U Splitu je to bio nadbiskup Lovro, a u Trogiru nadbiskup Ivan. To je Majnardu olakšalo djelovanje pa je krajem veljače 1060. sazvao u Splitu koncil. Tu je proglasio lateranske zaključke, a zatim su doneseni zaključci primjenjivi na prilike u dalmatinsko-hrvatskoj Crkvi. Na početku se spominju opće odredbe o disciplini crkve, izboru nadbiskupa i biskupa. Odredba splitskog koncila zabranjuje svećenicima da uzmu ženu ili zadrže već uzetu i to pod prijetnjom gubitka crkvene časti. Isto tako, ako koji od klerika nosi bradu ili dugu kosu nema pravo ući u crkvu i njega treba podvrgnuti kanonskoj kazni. Zabranjeno je pod kaznom prokletstva promovirati Slavene u svete redove ako nisu vješti latinskoj knjizi, odnosno riječi. Između 9. i 15. travnja 1060. sazvan je novi koncil u Lateranu koji je potvrdio zaključke splitskog koncila. Papu Nikolu II je naslijedio Aleksandar II (1061.-1073.) koji je bio zaokupljen borbom s protupapom Honorijem II Kadalusom. Krajem travnja 1063. papa je u Lateranskoj bazilici održao koncil na kojem su ponovno proglašeni kanoni doneseni u vrijeme Nikole II te su potvrđeni kanoni Splitskog koncila. Kad je stigla papina potvrda splitskih kanona koje je trebalo provesti, no narod se opirao i podijelio na dvije stranke: reformističku i protureformističku.

16

Reformističkoj su pripadali dvor, visoko plemstvo i visoko svećenstvo.Protureformističkoj su pripadali puk te niže plemstvo i svećenstvo, prije svega slavenski kler.Pokret među slavenskim klerom je organizirao svećenik Vuk koji je molio papu da vrati prijašnje stanje u Crkvi, ali je papa odbio molbu i zatražio da se drže zaključaka koncila. Nezadovoljan odgovorom, Vuk se vratio u Hrvatsku i proglasio da je papa starca Zdedu posvetio za biskupa te on postane krčki biskup. Čuvši za to, papa je poslao svog legata Ivana da uhvati Vuka koji je bačen u tamnicu i osuđen na sinodu u Splitu početkom 1064. gdje su ponovno objavljeni koncili iz 1060. i 1063.Time je reformistička struja nanijela još jedan udarac slavenskom svećenstvu. Ipak to nije bio konačan udarac budući da se tradicija održavanja bogoslužja na narodnom jeziku u nekim krajevima održala, prije svega u krčkoj biskupiji.

PETAR KREŠIMIR IV (1058. - 1074., Šišić do 1075.)

U Crkvi 1054. dolazi do raskola, a ideje iz Clunyja koje je propagirao opat Hildebrant, Grgur VII naišle su na odobravanje zapadnog svijeta. Godine 1059. održan je Lateranski sabor na kojem je doneseno 30 zaključaka koji su se odnosili na reformu Crkve (pitanje simonije, indulgencije…). Godine 1060. papinski legat Einhard dolazi kod Petra Krešimira IV. Iz Biograda su se zajedno uputili u Split gdje je sazvan treći crkveni sinod koji je usko povezan sa Lateranskim saborom. Na sinodu je biskup Dobraj skinut s biskupske stolice jer je postavljen laičkom investiturom, bio je oženjen i imao zakonite i nezakonite djece. Jedna od odluka iz 1060. bila je da se ubuduće nadbiskupska stolica popunjava jednosložnim izborom svih biskupa, klera i građanstva. Odluka je također bila i da ni jedan od svećenika ili biskupa ne može imati ženu ni već ranije stečenu zadržati, ako je netko nosio bradu nije smio u crkvi držati misu, zabranjuje se pod kaznom izopćenja rediti svećenika koji ne zna latinski. Sve odluke Splitskog sabora je potvrdio papa Nikola II. Narod se dijeli u dvije struje: protiv odluka (narodna) i struja za reforme (plemstvo). Vođa protureformi je krčki svećenik Ulfo. Novi papa Aleksandar II šalje legata Ivana koji traži od Petra Krešimira IV da uhiti Ulfu. Aleksandar II se pri kraju života prisjetio svog zlodjela pa je oslobodio Ulfu 1073. Petar Krešimir IV održava veze s Grgurom VII i ponovno priključuje dalmatinske gradove matici zemlji. Obavezao se da će svim gradovima koji su ga priznali dati zasebnu komunu. Unutrašnja uprava grada i izbor priora vrše se iz redova naroda, utemeljuje se gradsko vijeće. Gradovi će ga pomagati brodovljem samo u obrambenom ratu. Hrvatska je za Petra Krešimira IV živjela u miru, izobilju i prosperitetu. Nije davao samo Crkvi već i svjetovnjacima, te tako dolazi do nastanka novog plemstva (donatorsko plemstvo). Zemlja se zvala baština za razliku od starog naziva djedovina. Stvaraju se veće upravne jedinice – banovine te se prvi put javlja banovina Slavonija. Petar Krešimir IV je izdao nekoliko darovnica od kojih je najznačajnija ona kojom daruje opaticu Čiku koja je utemeljila benediktinski samostan sv. Marije. Tom samostanu je podario selo Diklo, samostanu sv. Krševana dao je otok Maun, a pravo sv. Ivana Evanđelistara, solarenje i ribarenje na Dugom Otoku i obavezao sve ribare da od ulova daju 1/10 samostanima. Po jednoj verziji Petra Krešimira IV je naslijedio velmoža Slavac, a po drugoj Dmitar Zvonimir.

17

DMITAR ZVONIMIR

Dmitar Zvonimir je bio ban Petra Krešimira IV u Panonskoj Hrvatskoj, odnosno Slavoniji. Zakoniti nasljednik Petra Krešimira IV bio je njegov sinovac herceg Stjepan koji se i spominje uz kralja u jednoj ispravi. No kada je ban Zvonimir došao do zemlje između Save i Drave na dvor, njegovo se ime navodi pored kraljeva kao da mu je bio suvladar, dok hercegu Stjepanu više nema traga. Budući da je Dmitar Zvonimir bio oženjen Jelenom, sestrom tadašnjeg mađarskog kralja Gejze I, moguće je da dolasku Zvonimira na hrvatsko prijestolje pomogao mađarski kralj, ali se ne može sa sigurnošću tvrditi. Dmitar Zvonimir se javlja kao „Božjom milošću knez Hrvatske i Dalmacije“ i dolazi na prijestolje 1076. g. Papa Grgur VII bio je važan čimbenik Zvonimirove vladavine u Hrvatskoj. Baš u to vrijeme borba carstva i papinstva, odnosno njemačkog cara Henrika IV i pape Grgura VII. dosegnula je vrhunac. Sjedinjenju dalmatinskih gradova s Hrvatskom značajno je pridonio sam papa. Naime, mletački dužd je prešao na stranu Henrika IV. Papa je održavao dobre veze s Bizantom koji je još uvijek igrao važnu ulogu u pitanju dalmatinskih gradova. Dalmacija je već 1076. bila sjedinjena s Hrvatskom. Grgur VII je intervenirao kod bizantskog cara Mihajla VII želeći pomoći sjedinjenju dalmatinskih gradova i Hrvatske i time steći Hrvatsku kao saveznika. Godine 1076. papa kao svoje legate u Hrvatsku šalje Gebizona i Fulkönda koji su sazvali sinod u Splitu. Akti ovog sinoda nisu poznati, ali znamo da se pozabavio uzvišenjem kneza Dmitra Zvonimira na hrvatsko - dalmatinsko prijestolje. Intronizacija se obavila 9.10.1076. u crkvi sv. Stjepana u Solinu. Prisega koja se sačuvala u obliku ugovora s papom dokazuje da je kralj ponovno pod svoju vlast stavio dalmatinske gradove, da nije baštinskim pravom došao na prijestolje, nego aklamacijom (izborom) naroda te da nije bio član dinastije Trpimirovića. Poznato je da su mu porodički posjedi bili u Sidraškoj županiji, nedaleko Biograda. Nakon kraljeve prisege narod je potvrdio da se slaže s izborom. Zvonimir prima zastavu od papinih poslanika. Primio je i mač, žezlo te je bio mirompomazan i dobio krunu. Tada se okrunila i Zvonimirova žena Jelena koju je narod prozvao Lijepa. On se obvezao da će biti vjeran stolici sv. Petra te se poklonio doktrinama Grgura VII o odnosu između svete stolice i svjetovnih vladara, a u tome je vidio i svoj najjači oslonac za održanje svog položaja. Dolaskom Zvonimira javljaju se razlike na administrativnom polju. Tako hrvatsku riječ župana zamjenjuju comes ili barones. Na čelu kraljevske kancelarije stoji Teodor, svećenik Splitske nadbiskupije, ali podvrgnut kraljevskom biskupu kninskom. U Zvonimirovim ispravama se ne spominje ban. Dmitar Zvonimir je u Biogradu potvrdio samostanu sv. Ivana Evanđelistara posjede koje mu je već darovao Petar Krešimir IV, a on sam je obdario posjedima u kamenjarima. Kraljica Jelena je darovala neke zemlje pod brdom sv. Kuzme i Damjana na otoku Pašmanu. U Zvonimirovo vrijeme se podiglo i pitanje uzdignuća Dubrovačke biskupije na stupanj nadbiskupije. Godine 1078. u Hrvatskoj se posljednji put spominje papinski legat kad je Zvonimir pred njim donio presudu u korist samostana sv. Petra u Poljicama. Kraljevski dvor 1078. odlazi u Knin gdje je dovršena nova stolna crkva hrvatske biskupije posvećena Blaženoj Djevici Mariji. Zvonimir je potvrdio još darovnica: splitskim benediktincima posjed Pusticu, a zadarskom samostanu sv. Marije posjed u Točinju. Vjerojatno je Zvonimir dao splitskoj crkvi čitavu cetinsku županiju da u njoj „naučava vjeru kršćansku“. Vjerojatno je u toj županiji bio jak otpor crkvenim reformama. Papa Grgur VII se 1079. pismeno obraća vitezu Vecelinu i odvraća ga od napada na Hrvatsku. Zvonimir je darovao Splitskoj nadbiskupiji crkvu sv. Stjepana koja je bila obiteljska grobnica Trpimirovića i crkvu sv. Marije u Solinu pa je ovaj dar jasan znak da Zvonimir NE pripada dinastiji Trpimirovića. U ratu između Roberta Guiscarda i Bizanta kao Robertovi saveznici su sudjelovali Dubrovčani i dalmatinski gradovi što jasno dokazuje da su ovi prekinuli sve veze s Bizantom. Bitka se odigrala 1080. kod Krfa. To je iskoristio mletački dužd koji je od Bizanta

18

dobio titulu „dužd Dalmacije“, ali je ova titula tada bila samo formalna. Zvonimirov sin Radovan je umro prije oca pa Zvonimir nije imao svog nasljednika. U pitanje nasljednika upletala se i Jelena koja je preferirala mađarskog kralja Ladislava i potaknula prougarsku struju. U međuvremenu umire Grgur VII 1085. g. Prema tradiciji i legendi popa Dukljanina Dmitar Zvonimir je ubijen od hrvatskih velikaša u Kninu 1089. na saboru na kojem je tražio čete za „križarski rat“. Tada je, navodno, prokleo hrvatski narod. O ovom dvojbenom događaju govori i mađarsko-poljska kronika iz 13. i 14. st. Nakon Dmitra Zvonimira u Hrvatskoj je buknuo građanski rat.

HRVATSKA U DOBA DMITRA ZVONIMIRA (1075.-1089.)

Postoje razilaženja u mišljenju o nasljeđivanju na prijestolju poslije Petra Krešimira IV. Franjo Rački smatra da je Slavac naslijedio Petra Krešimira IV, a Šišić smatra da to nije povijesna osoba. Petar Krešimir IV je imao samo jednog sina koji je umro za njegova života. Ime SLAVAC zabilježeno je u registru samostana sv. Petra u selu Krilo Jasenica, nedaleko od Omiša. Tu je živjelo pleme Kačića s poznatim imenima Slavac i Rusin. Ovaj drugi je umro za života Petra Krešimira IV. Nakon smrti Petra Krešimira IV Slavca (1074. - 1075.) su hrvatski nezadovoljnici proglasili kraljem, no protiv njega je tadašnji papa Grgur VII i proglašava ga heretikom. U Hrvatsku ulaze Normani koji zaposjedaju otok Rab te su uspjeli uhvatiti Slavca i otpremiti ga u Apuliju gdje je i umro. Njegovim padom u Splitu se sastaje crkveni sinod 1075. pod predsjedanjem splitskog nadbiskupa Lovre i njegovih sufragana Stjepana (Zd), biskupa Ivana iz Trogira, Grgura Rapskog, Grgura Kninskog, Bazilija Osorskog. Nazočili su i opati samostana sv. Krševana u Zadru, opat Dobre i opat Petar. Dalmacija se odcijepila od Hrvatske i podčinila mletačkoj vlasti. Dmitar Zvonimir je na prijestolje zasjeo zaslugama brata njegove žene Jelene Lijepe, Ladislava. Papa Grgur VII je intervenirao kod bizantskog cara Mihajla VII da prizna pripadnost Dalmacije Hrvatskoj. Grgur VII je u rujnu 1076. odaslao legata Gebizona koji je u bazilici sv. Petra u Solinu okrunio Dmitra Zvonimira. Hrvatski kralj je položio zakletvu i obvezao se na plaćanje danaka papi. Postavlja se pitanje podrijetla Dmitra Zvonimira. Podrijetlo mu je nedaleko Biograda. Iz njegove zakletve vidi se i forma izbora njega za kralja; upitan je narod koji je aklamacijom potvrdio kralja; predaja mača, žezla i stavljanje krune govori da zasluga za ustoličenje pripada papi. Dmitar Zvonimir je proveo administrativne reforme, županije su ukinute i zamijenjene kneževinama, comesima i baronesima. Na dvoru se javlja služba tepčije (ta titula iz Bosne došla u Hrvatsku). Spominju se i komornici, županije, knez Hljevna, Cetine, Sidrage, Knina, Nina, Krbave, Zagorja itd. Nakon krunjenja Dmitar odlazi u Biograd gdje posvećuje crkvu sv. Ivana Evanđelistara 1076.Godine 1089. papa mu šalje pismo u kojem poziva plemenitog kneza da se priključi u pohodu na Svetu Zemlju. Kralj je tim povodom na Kninskom polju sazvao sinod, no narod nije prihvatio zahtjev pape te je kamenovao kralja.

19

STJEPAN II, PETAR SVAČIĆ

Iznenadna smrt kralja Zvonimira postavila je pitanje tko će sjesti na hrvatsko-dalmatinsko prijestolje, budući da mu je sin umro prije njega samoga. Hrvati su se podijelili u dvije stranke:

- jedna, jača, na prijestolje je postavila posljednjeg potomka Trpimirovića i okrunila ga kao Stjepana II (1089.-1090.),

- druga je pristajala uz udovicu Jelenu Lijepu.Oko Stjepana II su se okupili dalmatinski gradovi s visokim klerom te većina hrvatskih velikaša i plemića. No Stjepan II umire 1090. pa većina njegovih pristaša staje na stranu udovice Jelene, dok su se drugi okretali Bizantu i tražili pomoć od njega. Došlo je do krvavih sukoba između te dvije strane. Jelena je u pomoć odlučila pozvati ugarskog kralja Ladislava. Ova misao je naišla na podršku u Splitu, a Petar od plemena Kakuntova je poslan u Ugarsku. Zajedno sa velikašem Petrom od plemena Gušića došao je do kralja Ladislava kojeg su uvjerili kako će lako doći na vlast u Dalmaciji i Hrvatskoj. U proljeće 1091. Ladislav je skupio vojsku te krenuo na Hrvatsku. Nije naišao ni na kakav otpor sve do Gvozda (danas Petrova Gora). Prije nego što je uspio doći do mora stiže mu vijest da su u Ugarsku provalili Kumani te se vraća. Hrvatsko plemstvo u Dalmaciji se složilo oko kralja Petra (1093.-1097.) kao hrvatskog kralja. Ladislav više nije prelazio u prekodravsku Hrvatsku te je 1094. osnovao zagrebačku biskupiju na čelu s Čehom Duhom. Poslije smrti Ladislava 1095. novi kralj postaje Koloman koji je odlučio povesti vojnu na hrvatskog kralja Petra kojem je prijestolnica bio Knin. Godine 1097. došlo je do bitke na Gvozdu gdje je vojska kralja Petra potučena te je i sam kralj poginuo. Poslije bitke kod Gvozda (otad Petrova gora) zauzet je i kraljevski grad Biograd. Godine 1102. hrvatsko plemstvo je proglasilo Kolomana za kralja Panonije i Dalmacije.

NINSKA BISKUPIJA

Nin je bio sjedište prvih poznatih hrvatskih vladara što nam dokazuje Višeslavova krstionica iz 800. godine, a ujedno i političko središte pa možemo zaključiti da je bio i crkveno, tj. sjedište biskupije. Zagonetan je status i položaj Ninske biskupije sve do Prvog splitskog sabora 925. g.Pitanje je koja je biskupija starija, splitska ili ninska i koja je kojoj podložna-sufragana. Druga polovica 9. st. do 925. g. prožeta je borbama između ove dvije biskupije. Splitski nadbiskupi su tražili razloge zašto je splitska nadbiskupija najstarija i zašto joj Nin pripada sufragano. Ako neka biskupija ima dvije ili tri biskupije, onda dobiva pallium nadbiskupa i metropolitstvo, a ninski biskup Grgur je dobio samo Skradinsku biskupiju. Smatra se da je Ninska biskupija nastala djelovanjem Kristovih učenika, jednog od 72-ice, a uzima se sv. Anselma za zaštitnika Nina. Ninska biskupija je vjerojatno nastala pod utjecajem Franaka, i to ili za vladavine Karla Velikog (803.-814.) ili Ludovika Pobožnog (814.-840.). Oko tog vremena u Ninu u crkvi sv. Križa uklesan je hrvatski natpis. Da bi izbjegao sufraganstvo Nin se radije podvrgava patrijaršiji čije je središte u Akvileji. Ovi utjecaji dolaze više do izražaja nakon prvog crkvenog raskola. Pojedini povjesničari smatraju da je Ninska biskupija nastala kao rezultat raskola. Time je Rim želio imati utjecaj na Ninsku i Zadarsku biskupiju. Od 864. Ninska biskupija se protezala na čitavu Dalmatinsku Hrvatsku. Izražena naklonjenost Venecije istočnim obredima imat će veliki utjecaj na Nin. Nin je bio središte Dalmatinske

20

Hrvatske. Tu treba tražiti osnove i uzroke sukoba sa Splitskom nadbiskupijom. No ostaje sporan datum utemeljenja Ninske biskupije. Teoriju o sv. Anselmu iz 1. st. povjesničar Marko Perojević vidi kao običnu legendu. Po njemu je prvi biskup u Nin došao za vrijeme Višeslava ili Borne, a najkasnije a vrijeme Vladislava (821.-835.). Legenda o sv. Anselmu nastala je tek 925. g. nakon Prvog splitskog sabora jer se htjela nametnuti tradicija da je Ninska biskupija najstarija.Što se tiče samih izvora o Ninskoj biskupiji, tu je pismo pape Nikole I. (858.-867.) ninskom biskupu te tamošnjem kleru i puku. U tom pismu papa kori ninski puk i kler što ima biskupa bez pristanka pape.

DUBROVAČKA BISKUPIJA

Počeci Dubrovačke biskupije nisu poznati, ali je vjerojatno da je crkvena organizacija starog Epidaura nastavila svoj život poslije izvjesnog vremena u novonastalom gradu Dubrovniku. Kad su splitski sinodi iz 925. i 928. obnovili organizaciju salonitansko-splitske nadbiskupije, dubrovačko-kotorski biskup je potpao pod splitskog nadbiskupa. No u Dubrovniku se počela rađati težnja za odcjepljenjem od Splita i da njihov biskup postane nadbiskup. S takvom težnjom se susrećemo prvi put oko 1000. godine, ako se tadašnji dubrovački crkveni glavar uistinu samovoljno okitio titulom nadbiskupa. Papa Benedikt VIII je 27.09.1022. uzvisio Dubrovačku biskupiju na nadbiskupiju davši tadašnjem glavaru Vitalu I pallium – znak nadbiskupske vlasti. Podvrgnuo mu je biskupe Zahumlja, Srbije, Trebinja, Kotora, Bara i Ulcinja. Ova isprava je postala temeljem i dubrovačkih pretenzija i izvorom sukoba sa Splitom, a uskoro i s Barom. Ipak, više je vjerojatno da jurisdikcija dubrovačkog „nadbiskupa“ nije ni tada prelazila gradski kotar, a ni golu titulu. Domaća isprava je izdana između 1050. i 1054. Daje Vitalu samo titulu biskupa, a tako i papa Grgur VII 1074. g.Iz toga se može zaključiti da je čitava akcija Dubrovčana zapela ubrzo nakon 1022. te da se sve opet vratilo na staro stanje, tj. Dubrovnik je opet ovisan o splitskom nadbiskupu. No odmah nakon 1074. Dubrovčani su opet pokušali ostvariti davne težnje čime su izazvali otpor splitskog nadbiskupa Lovre koji se zbog toga obratio papi Grguru VII.Godine 1077. se u tu raspravu umiješao i srpski knez Mihajlo zagovarajući odvajanje dubrovačke crkve od splitske metropolije. Tada je Grgur VII poslao svog legata, kardinala Petra, da ispita čitavu stvar. Legat je bio protiv odvajanja tako da papa Grgur VII nije izrekao konačnu presudu. Pozvao je barskog biskupa Petra i neimenovanog dubrovačkog biskupa, odnosno njihove opunomoćene poslanike tako da bi mogao donijeti konačnu kanonsku presudu. Nije poznato je li se papin prijedlog ostvario, ali je sigurno da Grgur VII nije uzvisio Barsku biskupiju u nadbiskupiju. Isto tako se ne zna ni ishod splitsko-dubrovačke rasprave. Ipak, Dubrovačka biskupija se više nije vratila pod Split, a krajem 11. st. njen glavar je priznat za nadbiskupa.

21