Ovaj je materijal pripremljen za potrebe seminarske nastave iz kolegija Ustavno pravo pri Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci te je podložan promjenama (datum zadnje naveden je u podnožju prve

stranice).

This material on religious freedom was prepared for constitutional law classes at the Faculty of Law Unversity of Rijeka. It is subject to periodic changes. The footer of this page shows the date of the latest

alteration.

1 19/7/2016

UVOD U SLOBODU SAVJESTI I VJEROISPOVIJEDI

Matija Miloš*

Sloboda savjesti i vjeroispovijedi u hrvatskom pravu svoj prvenstveni izvor nalazi u

članku 40. Ustava. Njime je određeno:

„Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili

drugog uvjerenja.“1

Ovom je odredbom u temelje državnog uređenja urezano ono što se drugdje sažima

jednostavnim terminom: vjerske slobode (primjerice, engl. religious freedom, freedom of

religion; njem. die Religionsfreiheit, španj. libertad de culto). Radi se o jednom od temeljnih

ljudskih prava. Njegova hrvatska formulacija zapravo povlači razliku između dva

temeljna aspekta koja nisu odmah vidljiva iz termina „vjerske slobode“.

* mmilos@pravri.hr, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci.

1 Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, broj 56/90, 135/97, 8/98 [pročišćeni tekst], 113/00, 124/00

[pročišćeni tekst], 28/01, 41/01 [pročišćeni tekst], 55/01 [ispravak], 76/10, 85/10 [pročišćeni tekst]) i Promjena Ustava RH (narodna ustavotvorna inicijativa), NN br. 5/2014 Odluka Ustavnog suda broj SuP-O-1/2014 (u daljnjem tekstu Ustav RH

mailto:mmilos@pravri.hr

-

2

Prije svega, Ustav jamči slobodu vjerovanja: pravo svakoga da usvoji uvjerenje koje

želi, da ga mijenja ili odbacuje. Ono se odnosi na naš forum internum, naš unutarnji

svijet, našu psihu. U tom smo prostoru slobodni vjerovati, ne vjerovati ili prebivati u

jednoj od nijansi između te dvije krajnosti. Suvremena država koja nastoji oživotvoriti

ljudska prava u to psihološko prostranstvo ne smije pokušavati zadirati.

Međutim, iako ključan za formiranje naših stavova, ovaj aspekt slobode vjeroispovijedi

iznimno je ograničen. Sloboda da vjerujemo, naime, sama po sebi ne jamči i pravo da

ta uvjerenja iskažemo, da ih suočimo s vanjskim svijetom. Drugim riječima, ona ne

obuhvaća ponašanja koja su motivirana našim uvjerenjima. Kada bi pojedinac imao

samo slobodu vjerovati, mogao bi biti uvjeren u, primjerice, istinitost ili ispravnost

neke transcendentalne istine, ali nikada to ne bi smio izraziti. Tako nikada ne bi imao

prilike svoja uvjerenja pretočiti u umjetničko djelo ili održati kakav vjerski obred.

Izbjegavanju takvog ishoda služi drugi aspekt slobode savjesti i vjeroispovijedi, kojega

izražava druga polovica odredbe Ustava RH. Ona propisuje pravo svakoga na

„slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja“. Ovaj aspekt slobode savjesti i

vjeroispovijedi probija granice onog prvog – omogućava nam da naše stavove i

iskazujemo. Ako uživamo taj aspekt slobode savjesti i vjeroispovijedi, možemo svoja

uvjerenja iskazati riječima, umjetničkim djelom, vjerskim obredom ili na koji drugi

način.

Dakako, niti taj aspekt slobode savjesti i vjeroispovijedi nije neograničen. Zapravo je

na neki način i uži od čiste unutarnje slobode da vjerujemo. Naime, u našem

dubinama možemo gajiti kakve god ideje želimo, ali ne možemo ih izraziti kada god i

gdje god to želimo. U tom je smislu najvažnije što država u tu slobodu može zadirati

kao i u svako drugo ljudsko pravo, pod uvjetom da su ispunjeni uvjeti koje redovito

predviđa ustav. U hrvatskom je slučaju temeljno pravilo određeno člankom 16.

Ustava, koji propisuje da je slobode i prava moguće ograničiti „samo zakonom“ i to

3

radi zaštite nekog legitimnog cilja: sloboda i prava drugih ljudi, pravnog poretka,

javnog morala i zdravlja. Osim toga, svako ograničenje „mora biti razmjerno naravi

potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju“.2 Ta odredba izražava načelo

razmjernosti. Ono u osnovi sadrži ideju uravnoteživanja: povredu svakog prava mora

opravdavati dovoljno jaki interes, bilo potreba zaštite zajednice ili drugih ljudi.

Kada govorimo o vjerskoj slobodi u pravnom smislu pa vjerojatno i ljudskim pravima

uopće, najviše se raspravlja upravo o odnosu ograničenja i slobode. U kontekstu

slobode vjeroispovijedi, govorimo o rezultatima koje načelo razmjernosti postiže kada

ga primijenimo na slučajeve u kojima vjernici nastoje prenijeti svoja uvjerenja u svijet

oko sebe i pri tome se sudare s interesima društva u kojem postoje ili pravima drugih.

Nemoguće je u ovom kratkom tekstu prikazati svu složenost sukoba vjerskih sloboda

s drugim interesima. Namjera nam je samo dati jedan kraći pregled nekih zanimljivih

pitanja koja su se pojavila u praksi kako bi čitatelj mogao steći dojam o složenosti

onoga što hrvatsko pravo poznaje kao slobodu savjesti i vjeroispovijedi.

Što znači „prakticirati religiju“?

Ranije smo naveli kako nam Ustav jamči pravo javnog izražavanja vjerskog i drugog

uvjerenja. Iako ovdje ne možemo razviti detaljnu taksonomiju svih ponašanja koja bi

sloboda savjesti i vjeroispovijedi mogla pokrivati, pomoć u razmišljanju o tome što bi

sloboda javnog izražavanja uvjerenja morala značiti može nam pružiti Opća

deklaracija o ljudskim pravima.3 Naime, ona u 18. članku određuje prakticiranje

slobode vjeroispovijedi pomoću četiri kategorije, koje su prisutne i u tekstu čl. 9.

Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda:4

2 Ustav RH, čl. 16.

3 Narodne novine Međunarodni ugovori broj 12/09. Tekst izvorne deklaracije dostupan je na mrežnim stranicama

Ujedinjenih naroda: http://www.un.org/en/documents/udhr/. 4 Tekst Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda objavljen je u Narodnim novinama

Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10.

http://www.un.org/en/documents/udhr/

4

1. poučavanje (teaching),

2. praktično vršenje (practice),

3. bogoslužje (worship),

4. obredi (observance).

Jasno je da su gore navedene kategorije iznimno široke i obuhvaćaju niz pitanja.

Primjerice, poučavanje se ne bavi samo vjeronaučnom nastavom, već i

propovijedanjem/prozelitizmom. Bogoslužje može uključivati velika javna okupljanja

i molitve malog kruga ljudi. Konačno, službeni hrvatski prijevod terminologije u dijelu

zapravo sužava šire kategorije izvornika. Najjasnije je to kod četvrte stavke, obreda, u

izvornom tekstu Deklaracije „observance“. Ne radi se tu toliko o obredima koliko o

pridržavanju vjerskih pravila. Vjernik koji iz religijskih razloga ne jede određenu hranu

oslanja se na taj aspekt vjerske slobode, kao i onaj koji odbija raditi na neke dane u

tjednu.

Naravno, Deklaracija i Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih

sloboda nisu jedini dokumenti koji reguliraju vjerske slobode. One se pojavljuju u

Paktu o političkim i građanskim pravima,5 kao i u nizu regionalnih instrumenata

kojima se jamče ljudska prava.6 One svoje mjesto nalaze i u nizu ustava. Ovdje

pomoću četiri gore navedenih kategorija izvedenih iz Deklaracije i Konvencije samo

strukturiramo ostatak teksta, u kojem ćemo se pozabaviti tek djelićem problema

provedbe vjerskih sloboda. Pri tome treba imati na umu da se te četiri kategorije

manifestacije religije preklapaju. Osim toga, usredotočujemo se prvenstveno na praksu

koja nam dolazi iz Republici Hrvatskoj najbližih, europskih prostora. Slučajevi iz

udaljenijih jurisdikcija služe kao informativni dodatak.

5 Službeni je prijevod objavljen u Službenom listu SFRJ, br. 7/1971. Republika Hrvatska stranka je Pakta sukladno

postupku sukcesije (Odluka Vlade o objavljivanju međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacija o sukcesiji, objavljena u Narodnim novinama, Međunarodni ugovori br. 12/1993). 6 Primjerice, Američka konvencija o ljudskim pravima normira je svojim 12. člankom, dok je Afrička (Banjul) povelja

o ljudskim pravima i pravima naroda navodi u 8. članku.

5

Sloboda savjesti i vjeroispovijedi kao poučavanje

Autor ovih redaka je pravnik, a ne stručnjak za religije. Ipak, čini mi se da je

poučavanje jedno od središnjih obilježja religija. U njima uvijek nalazimo neki oblik

prenošenja uvida. Bilo da se radi o učenjima koja se odnose na više stvarnosti ili

kritike ovozemaljskih poslova, religije su bile i ostale kontroverzne i zbog poruka koje

sadržavaju.

Za pravnika je središnje pitanje vjerskog poučavanja odrediti granice između

poučavanje koje je primjereno i onoga koje to više nije. U osnovi: do koje je točke

poučavanje slobodno izricanje vlastitog uvjerenja? Kada ono postaje nedopustivo

nametanje, „ispiranje mozga“, „silovanje savjesti“ ili ponašanje koje iz kojeg drugog

razloga treba zabraniti ili ograničiti?

Odgovor na ova pitanja uvelike će ovisiti o situaciji u kojoj se postavljaju. Imajte na

umu da na mnogima od njih pravno rješenje nije jednostavno. Često su moguća i

alternativni pristupi. Neki od njih žive u izdvojenim mišljenjima sudaca, drugi u

raspravama pravnih stručnjaka, a treći možda nikada nisu ni promišljani. Dok čitate

predmete kojima sam ukratko nastojao dočarati teškoće u reguliranju poučavanja,

pokušajte razmišljati o situaciji koju je pravno trebalo riješiti te o mogućim

alternativama.

Za naše sam svrhe poučavanje religije podijelio u tri vrste situacija. Prva je prividno

najjednostavnija. Jedna osoba želi svoja vjerska uvjerenja prenijeti drugoj. Radi se o

običnim građanima. U drugoj se situaciji problem mijenja, jer jedna osoba koja je

nadređena drugoj želi ovoj potonjoj objasniti što misli o religiji. Konačno, treća

situacija je vjerojatno najkontroverznija. Ona, naime, uključuje pozicioniranje vjerskog

poučavanja u javnim školama. Tada više nemamo jasnu komunikaciju dvije osobe, već

se u jednadžbu upliće i država koja je za škole odgovorna. U kojoj mjeri treba

6

podučavati religiju u školi i u kojoj je mjeri moguće podučavati sadržaje koji su

suprotni nekom vjerskom uvjerenju? Kako bi se država prema svemu tome trebala

postaviti?

Počnimo s prvom kategorijom, susretom običnih građana. U našem se slučaju radilo o

susretu koji se zbio u Grčkoj kada je Jehovin svjedok, Minos Kokkinakis, odlučio

pokucati na vrata žene pravoslavnog svećenika. Htio je s njom razgovarati o svojim

uvjerenjima te time potaknuti njeno preobraćenje. Taj ga je tzv. prozelitizam pak

doveo pred lice grčkog pravosuđa. Tada je imao sedamdeset i sedam godina i niz već

okončanih procesa, uzrokovanih upravo njegovim propovijedima. Grčko je pravo,

naime, propisivalo kako se zabranjuje

svaki izravni ili neizravni pokušaj utjecanja na religijska uvjerenja osobe druge vjerske pripadnosti s ciljem podrivanja tih vjerovanja, i to bilo kakvim poticajima ili obećavanjem bilo kakvih poticaja moralne ili materijalne naravi ili pak prijetvornim iskorištavanjem nečijeg neiskustva, povjerenja, potrebe, slaboumnosti ili naivnosti.7

Grčko je pravosuđe tvrdilo da je upravo iz tog razloga zabranjeno maltretirati građane

u njihovom domu neželjenim vjerskim uvjerenjima, zbog čega je Kokkinakis bio i

osuđen. Na to je on tvrdio da se njegovom osudom krše njegove vjerske slobode te se

protiv nje borio svim pravnim sredstvima, došavši tako i pred Europski sud za ljudska

prava.

Njegov je predmet bio prvi slučaj u kojem je Sud utrdio povredu odredbi Konvencije

koje jamče slobodu savjesti i vjeroispovijedi. U toj se važnoj odluci Sud nije složio s

postupanjem grčkih vlasti. Doduše, zaključio je kako je opravdano donijeti zakon

kojim se štiti druge od zloupotrebe religije, ali je i istaknuo kako je u ovom predmetu

sporna njegova primjena. Ona je bila pretjerano mehanička. Jehovinog se svjedoka

osudilo za kršenje pravnog slova bez dovoljnog uporišta u činjenicama. Naime, ničime

nije pokazano kako je on nastojao prevariti nejaku žrtvu i nametnuti joj se. Zbog toga

je Sud ocijenio osudu gospodina Kokkinakisa suprotnom 9. članku Europske

7 Kokkinakis protiv Grčke, zahtjev br. 14307/88, para 16.

7

konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koji regulira upravo vjersku

slobodu. Jednostavno govoreći, nije bilo dokazanog interesa koji bi nadjačao vjersku

slobodu ovdje gonjenog pojedinca.

Prividnu jednostavnost ovog zaključka u pitanje dovode izdvojena mišljenja sudaca

Pettitija, Valticosa, Martensa, Voighela i Louizoua. U njima su se lomila koplja i u

pogledu sljedećeg pitanja: „U kojoj je mjeri prozelitizam zaštićen vjerskom

slobodom?“ Za suca de Meyera nema sumnje: prozelitizam je zaštićen kao oblik

izražavanja vjeroispovijedi. S njime se u načelu slaže i sudac Pettiti, koji tvrdi da

problem ovom slučaju nije samo primjena grčkog zakona na gospodina Kokkinakisa.

Zakon je za njega u cijelosti suprotan Konvenciji. Ipak, zaključuje Pettiti, druge bi

aktivnosti, poput „ispiranja mozga“ trebalo zabraniti i to ne bi bilo suprotno

Konvenciji, pri čemu bi zabrane trebalo precizno formulirati ne bi li se zaštitio

„integritet savjesti“.8

Na drugoj su strani suci koji se s odlukom Suda ne slažu. Sudac Valticos tako u

svojem snažno intoniranom mišljenju navodi da vjerske slobode ne mogu štititi

„uporno nastojanje da se uvjerenjima drugih suprotstavi i da ih se promijeni“.9

Smatrajući da se poučavanje vjerskih uvjerenja svodi samo na vjeronauk, sudac

Valticos u svojem mišljenju opisuje propovijedanje od vrata do vrata kao „silovanje

savjesti“ kojem država može stati na kraj bez kršenja slobode propovjednika.10 Zato

zaključuje da treba zabraniti neprimjereno širenje vjeroispovijedi. Slično njemu

8 Izdvojeno mišljenje suca Pettitija u Kokkinakis protiv Grčke, para 25.

9 Izdvojeno mišljenje suca Valticosa u Kokkinakis protiv Grčke, para 1.

10 ibid., para 9. Sljedeći odlomak sadržava posebno strasno napisano viđenje onoga što je, prema sucu Valticosu,

gospodin Kokkinakis radio: „Pogledajmo činjenice slučaja. S jedne strane imamo militantnog Jehovinog svjedoka, zagriženog majstora prozelitizma, specijalista preobraćenja, mučenika kaznenih sudova kojega su ranije osude samo dodatno potaknule u njegovoj militantnosti. S druge strane stoji idealna žrtva, naivna žena, supruga kantora Pravoslavne crkve (njeno bi preobraćenje bilo takva pobjeda!). Ulijeće joj, na sva zvona oglašava da za nju ima dobru vijest (igra je riječima očita, samo sigurno ne njoj). Uspijeva joj ući u kuću te joj pokazuje svoju intelektualnu robu poput iskusnog trgovačkog putnika i pronicljivog dobavljača vjere koju želi širiti. Njegovi su proizvodi umotani u ogrtač univerzalnog mira i blistave sreće. Zaista, tko ne bi htio mir i sreću? No, je li to tek izlaganje uvjerenja gospodina Kokkinakisa ili je ipak pokušaj zavođenja jednostavne duše kantorove žene? Pruža li Konvencija svoju zaštitu takvim pothvatima? Sasvim sigurno ne.”

8

razmišljaju i suci Foigher i Loizou, koji zaključuju da postoji kvalitativna razlika

između „podučavanja“ i „nametanja“, pri čemu smatraju kako je Kokkinakis počinio

upravo ovo potonje. Oni zapravo smatraju da je Sud svojom odlukom trebao bolje

zaštititi pravo osobe kojoj se propovijeda da sama odluči o tome hoće li mijenjati

vlastitu vjeroispovijed.

Jedno je obilježje predmeta Kokkinakis načelna ravnopravnost stranaka, gospodina

Kokinakkisa i onih kojima je propovijedao. Međutim, dodatne teškoće u situaciju

propovijedanja unosi utjecaj hijerarhije. Učinimo problem konkretnijim jednostavnim

pitanjima. Što ako nam na

poslu nadređeni drži

nadahnute govore na temu

neupitne istinitosti njegove

religije? Što ako nastavnik

počne preobraćivati dijete na

drugu religiju? U takvim

situacijama propovijedanje

nije tek susret vjernika i

potencijalnog vjernika, već u

igru ulazi i odnos moći koji

potencijalnog vjernika može

staviti u nepovoljniji položaj.

Ovaj je problem priznat i u sudskoj praksi. U još jednom predmetu iz Grčke i ujedno

još jednom predmetu vezanom za Jehovine svjedoke, Larissis, vojnici su bili izloženi

preobraćivanju koje je provodio njima nadređeni časnik. Zbog svojih je postupaka bio

kažnjen, a pred Europskim sudom za ljudska prava tvrdio je da je time povrijeđena

njegova sloboda savjesti i vjeroispovijedi. Smatrao je, drugim riječima, da može bez

zadrške prakticirati svoju religiju propovijedanjem i na radnom mjestu, prema

Gdje povući granice propovijedanja? To je pitanje s kojim se

suočio Vrhovni sud SAD-a u predmetu Cantwell v. Connecticut

(310 U.S. 296). U tom je slučaju iz 1940. Cantwell, Jehovin

svjedok, uhićen jer je na ulici puštao ploču s uvredama

upućenima katolicima. Utvrđujući da je njegovim

kažnjavanjem povrijeđena njegova sloboda izražavanja

zajamčena Prvim amandmanom, Sud je istaknuo da je

mogućnost pretjerivanja nužan segment slobode. To

potvrđuje opseg slobode izražavanja, temeljnog prava koje je

povezano sa starijom slobodom vjeroispovijedi. Ono (do

određene granice) štiti i potencijalno uvredljive I uznemirujuće

sadržaje. Pri tome treba napomenuti da je u američkom

ustavnom pravu zaštita takvih sadržaja posebno široka.

9

vojnicima koji su pod njime služili. Sud se s takvom tvrdnjom nije složio. Naprotiv,

utvrdio je da su u takvoj situaciji vojnici bili izloženi dodatnom pritisku, pritisku koji je

opravdavao osudu gospodina Larissisa. Time je i ograničavanje njegove slobode

vjeroispovijedi bilo opravdano potrebom zaštite slobode vjeroispovijedi vojnika

(njihovim pravom da ne budu Jehovini svjedoci).

Poučavanje religije u situacijama obilježenima hijerarhijom nosi važan uvid u prirodu

slobode vjeroispovijedi. Religija ne bi smjela biti spojena s prisilom, jer to zakida samu

bit slobode koja je štiti. Situacije u kojima se prisila vrši prema (ne)vjernicima stoga su

redovito izložene pojačanoj pažnji, ali i pojačanoj kontroverzi. To je posebno tako

kada se raspravlja o tome je li religiji mjesto u školama i u kojem obliku.

U pravilu je u obrazovnim

prostorima središnje pitanje zaštita

učenika. Svako dijete ima pravo na

slobodu vjeroispovijedi, što uključuje

slobodu da usvoji ili odbije neko

uvjerenje. Međutim, pri zaštiti te

slobode treba poštivati i pravo

roditelja da dijete odgajaju u svjetlu

vlastitih uvjerenja. Konačno, država

u svemu tome mora ostati neutralna

te se pobrinuti da školski prostor

bude otvoren svim uvjerenjima.

Nesumnjivo se radi o izazovnoj zadaći. Problemi u njenoj provedbi mogu se pojaviti u

više oblika. Može biti sporan sadržaj nastavnog plana i programa. Izvrstan je primjer

toga dugotrajni sukob u SAD-u o podučavanju evolucije i kreacionizma (uvjerenje da

iza postojanja svemira stoji božanska sila). Problemi se mogu javiti u provedbi inače

1 - Štand "Protuevolucijske lige" postavljen povodom slavnog i širokog publiciranog spora o poučavanju evolucije i kreacionizma u državnim školama države Tennessee (tzv. Scopes trial). Autorska prava na fotografiju pridržava Mike Licht.

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Anti-EvolutionLeague.jpg?uselang=en-gb

10

nespornog programa. Primjerice, nastavnik možda na nastavi nosi vjerski simbol, iako

pri tome predaje predmete koji nemaju veze s religijom. Primjerima te vrste bavit

ćemo se u sljedećem dijelu teksta.

Za sada ćemo se nakratko zadržati na problemima do kojih može doći u pogledu

organizacije prostora u kojima se podučavanje odvija. Najbolji su primjeri toga

slučajevi u kojima je u učionici istaknut neki vjerski simbol ili je zabranjeno izlaganje

nekog drugog. Ovdje se prvenstveno strahuje od toga da ranjiva djeca budu izložena

prisilnom nametanju sadržaja s kojima se slažu. Osim toga, ističe se i potreba zaštite

prava roditelja na odgoj djeteta upravo u skladu s uvjerenjima roditelja, čemu se

religija u školi može suprotstaviti.11

Jedan je od klasičnih primjera ovog problema predmet iz starije prakse Ustavnog suda

SR Njemačke.12 U njemu je Sud morao odlučiti je li bavarski zakon koji nalaže

postavljanje križa u sve učionice suprotan ustavnom jamstvu vjerske slobode.

Utvrđujući nesuglasnost državnog postavljanja tog simbola u školske prostore s

njemačkim ustavom, Sud je istaknuo da se radi o situaciji u kojoj su djeca izložena

utjecaju kojemu mogu pobjeći samo ako napuste školu. Pri tome je ocijenio da je

takav pritisak nespojiv s pravom roditelja da odgajaju djecu u duhu svojih uvjerenja.

Iako škola nikako ne može potpuno izbjeći sve kulturalne i vjerske utjecaje u

organiziranju nastavnog procesa, element prisile treba izbjegavati. Kao što sam ranije

istaknuo, sloboda vjeroispovijedi jamči da religiju možemo prihvatiti ili odbaciti,

upravo to je ono što je čini „slobodom“. Nerazmjerno ograničavanje tog prostora

istodobno predstavlja kršenje slobode savjesti i vjeroispovijedi.

11

Zbog toga i ne čudi što standardi zaštite vjerske slobode u takvim slučajevima mogu biti drukčiji ovisno o tome radi li se o mlađoj, starijoj djeci ili mlađim odraslim osobama. Može se tvrditi da simbol izvješen u osnovnoj školi nema isti utjecaj kao i onaj u predavaonici jednog fakulteta. Problem se u potonjim situacijama pomiče s potrebe zaštite pojedinca na dužnost države da bude nepristrana prema religiji te pitanju primjerenosti isticanja vjerskog sadržaja u ustanovi koja se bavi znanstvenim radom. 12

93 BVerfGE 1

11

Mogućnost države da odredi postavljanje raspela u učionice bilo je kontroverzno i u

predmetu Lautsi protiv Italije (30814/06). U tom je slučaju sporan bio akt donesen za

vrijeme Mussolinijeva režima. Njime je bilo propisano da u svakoj učionici treba

izvjesiti raspelo. Protiv te se prakse pobunila majka koja je svoju djecu htjela odgajati

kao ateiste. Nakon što nije uspjela ishoditi uklanjanje raspela iz učionica, obratila se

Europskom sudu za ljudska prava. Tražila je da ovaj utvrdi kako je prisutnost raspela

u državnoj učionici suprotna slobodi savjesti i vjeroispovijedi zajamčenoj

Konvencijom.

Europski sud za ljudska prava isprva se složio s podnositeljicom zahtjeva, utvrdivši da

država kao neutralni čimbenik ne bi smjela postavljati raspela u učionice. Međutim, tu

je odluku naknadno promijenilo Veliko vijeće Suda, nakon goleme i izuzetno

negativne reakcije niza europskih država. U svojoj je drugoj odluci Sud odlučio da

postavljanje raspela u učionice samo po sebi ne krši slobodu savjesti i vjeroispovijedi.

Za njega je bilo važno da se nastavni sadržaj prenosi uz osiguravanje pluralizma i

kritičnosti, te uz isključivanje indoktrinacije sadržajima dominantne religije.13 Sud je

utvrdio da u slučaju ispunjenja tih uvjeta on nema ovlast tvrditi da je prisutnost

vjerskog simbola u učionici sporna, posebno s obzirom da različite države članice

Vijeća Europe imaju različitu politiku u tom pogledu.

Od sudaca koji su se slagali s ovakvom odlukom Suda, posebno treba izdvojiti

mišljenje sutkinje Power. Ona ističe kako država zaista mora biti nepristrana prema

religiji, ali navodi da ta nepristranost mora biti pluralna, a ne doktrinarna, da ne smije

postati doktrina neprijateljski nastrojena prema religiji. Osim toga, sutkinja Power

istaknula je da za utvrđivanje nedopuštene prisile u odnosu na učenike nije dovoljno

tek da se učenik ili njegov roditelj uvrijedi zbog prisutnosti simbola. Prisilu bi trebalo

dodatno dokazati.

13

Lautsi protiv Italije, para 74.

12

Suci Malinverni i Kalaydjieva nisu se složili s odlukom Suda. Oni su isticali

nedopuštenu prisilu kakvom ju je u svojoj već spomenutoj praksi utvrdio i Ustavni

sud SR Njemačke. Suci su smatrali da je Sud zbog izloženosti djece vjerskoj prisili

trebao biti stroži prema Italiji te utvrditi da je došlo do kršenja slobode savjesti i

vjeroispovijedi.

Molitva u učionici

U više se država javila kontroverza zbog održavanja molitvi na početku školske

godine, njenom kraju, pri drugim ceremonijama ili na početku školskog dana. U svojoj

je ranijoj praksi Ustavni sud SR Njemačke odlučio je da je molitva u učionici u načelu

dopuštena. Bilo je važno da se održava u okvirima ustavnih odredbi, pri čemu je

posebno bitno da učenik ima mogućnost odbijanja sudjelovanja u molitvi.

U predmetu Lee protiv Weissmana (505 U.S. 377 (1992)) Vrhovni sud SAD-a došao je

do suprotnog zaključka. Odlučio je da je pozivanje svećenika na održavanje molitve

na početku školske godine neustavno. Iako je prihvatio da molitva može biti važna za

mnoge učenike, Sud je istaknuo da je nedopustivo nametati događaj vjerskog karaktera

onima koji ga ne žele svojevoljno prihvatiti. Za Sud je bilo sasvim nevažno što onaj

koji se s molitvom ne slaže može jednostavno misliti na nešto drugo ili napustiti

ceremoniju. Takav se pojedinac, naime, svojim otporom mora de facto izjasniti o

svojem vjerskom uvjerenju te se potencijalno izložiti pritisku i osudi drugih članova

zajednice.

Sud je u ovom predmetu istaknuo da će se djelovanje države posebno budno motriti u

slučajevima u kojima se radi o vjerskim slobodama. Dok bi se država mogla lakše

uplesti u svjetovni govor, u onom vjerskom joj nema mjesta. Takvo shvaćanje

poseban je izražaj američke ideje po kojoj između svjetovnog i vjerskog treba postojati

„zid odvojenosti“. U ovom je slučaju dodatno kršenje tog zida bilo to što sadržaj

13

Sloboda savjesti i vjeroispovijedi kao prakticiranje uvjerenja

Religije svojim pripadnicima redovito nalažu određeno (ne)djelovanje. Ukoliko želi

biti dobar vjernik, pojedinac bi u pravilu trebao u svakodnevnom životu živjeti vjersko

i pridržavati se njegovih zakonitosti. Mogućnost da to napravi daje mu i sloboda

vjeroispovijedi, i to u dva svoja vida: prakticiranja uvjerenja i pridržavanja vjerskih

pravila. U ovom se dijelu bavimo prakticiranjem uvjerenja.

U praksi Europskog suda za ljudska prava postoji čitava niska predmeta u kojima je

problematiziran ovaj aspekt slobode vjeroispovijedi. Mi ćemo početi s nizom

predmeta u kojima se Sud pozabavio slobodom nošenja tradicijskog odjevnog

predmeta koji može imati i vjerske konotacije. Najpoznatiji su slučajevi Dahlab protiv

Švicarske, Leyla Sahin protiv Turske te, najnoviji, S.A.S. protiv Francuske. U svim se tim

predmetima radilo o ženama koje su htjele nositi ono što se u svakodnevnom govoru

često neispravno naziva „maramom“. U slučajevima Dahlab i Leyla Sahin radilo se o

hidžabu, odjevnom predmetu koji pokriva glavu ali ostavlja lice otkrivenim, dok se u

predmetu S.A.S. radilo o nikabu, koji ostavlja samo oči otkrivenima te burki, koja

pokriva čitavo tijelo, uključujući i lice.

Glavni lik predmeta Dahlab bila je nastavnica koja se preobratila na islam te joj je bilo

zabranjeno nositi hidžab na nastavi, iako tome nisu prigovarala djeca niti njihovi

roditelji. Leyla Sahin, glavni akter drugog predmeta, bila je studentica koja je htjela

dolaziti na sveučilište noseći isti odjevni predmet, želeći se time ponašati u skladu s

vlastitom vjeroispovijedi. Međutim, više je puta udaljena s nastave ili ispita upravo

zbog hidžaba.

U oba je slučaja Europski sud za ljudska prava stao na stranu država koje su ograničile

nošenje hidžaba. U predmetu Dahlab, Sud nije osporio procjenu Švicarske da je

molitve nije određivao sam svećenik niti njegova vjerska zajednica, već ravnatelj škole.

14

zabrana hidžaba bila nužna kako bi se zaštitila nepristranost države prema vjerskim

sadržajima u školama te osigurao jednak teren za sve građane, neovisno o vjerskoj

pripadnosti. Kako je gospođa Dahlab bila nastavnica, svojim je radom predstavljala

školu te samim time i državu. Neutralnost države je prema tome zahtijevala

ograničenje slobode gospođe Dahlab. Švicarske su vlasti tvrdile da je to bilo posebno

nužno zbog toga što je nastavnica predavala maloj djeci, koja su ranjiva i koja su se

ugledala na svoje predavače.14 Sud se s time složio:

Sud primjećuje da je podnositeljica zahtjeva (gospođa Dahlab, op. M. M.) već predavala u školi više od godinu dana kada je napustila katoličanstvo i preobratila se na islam, što se dogodilo 1991. Nakon toga je predavala još oko tri godine bez da je na to prigovorio ravnatelj, inspektor pokrajinskih škola ili da se na to osvrnuo ikoji roditelj. Iz toga slijedi da u tom razdoblju nije bilo nikakvih prigovora na sadržaj ili kvalitetu podučavanja podnositeljice zahtjeva, koja, čini se, sama po sebi nije pokušala ostvariti nikakvu pogodnost na osnovu prakticiranja vlastitih vjerskih uvjerenja.

Sud priznaje da je vrlo teško procijeniti koliko nošenje moćnog vanjskog simbola poput marame može utjecati na slobodu savjesti i vjeroispovijedi vrlo male djece. Učenici podnositeljice zahtjeva imali su između četiri i osam godina. To je vrijeme kada si djeca postavljaju mnoga pitanja te ujedno razdoblje u kojem je na njih lakše utjecati nego na starije učenike. U tim je okolnostima nemoguće bezrezervno poreći da nošenje marame može imati neku vrstu propovjedničkog učinka, jer čini se da se radi o odjevnom predmetu kojega ženama nameće pravilo izloženo u Kuranu koje je, kao što ističe Savezni sud, teško pomirljivo s načelom spolne ravnopravnosti, poštovanja drugih te, prije svega, jednakosti i zabrane diskriminacije koje svi učitelji u jednom demokratskom društvu moraju izlagati svojim učenicima.15

Vidjeli smo da su činjenice u predmetu Leyle Sahin bile nešto drukčije. U tom slučaju

se nije radilo o nastavnici, već studentici. Međutim, radilo se o studentici koja je htjela

nositi vjerski simbol u Turskoj, koja se iz povijesnih razloga s dosta nepovjerenja

odnosi prema manifestaciji vjerskog uvjerenja te je u skladu s time nastojala svesti

14

Dahlab protiv Švicarske (42393/98), para 9. 15

Dahlab protiv Švicarske (42393/98), para 23-24.

15

nošenje hidžaba samo na vjerske prilike, kao što su bogoslužja i obredi.16 Zbog toga ni

želja Leyle Sahin nije naišla na jednoglasno odobravanje. Naprotiv, nošenje vjerskog

simbola kosilo se s aktom prorektora njenog sveučilišta kojim je hidžab na

sveučilišnim prostorima bio zabranjen.

Radilo se o pravilu koje se temeljilo na ocjenama turskog ustavnog suda. Potonji je

smatrao nošenje vjerske odjeće na prostorima sveučilišta protuustavnim. Naime,

zauzet je stav da bi dopuštanje nošenja odjevnih predmeta poput hidžaba stvorilo

neželjene razlike među građanima te bi otežalo suživot. Turski koncept svjetovne

države, laiklik, bio je protumačen kao izravno suprotan takvom scenariju, posebno

kada ga se promatra u tandemu s ustavnim načelom ravnopravnosti.17 Postavilo se

pitanje je li takvo tumačenje sukladno Konvenciji, o čemu je trebao odlučivati

Europski sud za ljudska prava.

U svojoj je presudi, koju će kasnije potvrditi i veliko vijeće Suda, Sud zaključio kako

Turska zabranom nije povrijedila pravo Leyle Sahin na slobodu savjesti i

vjeroispovijedi. Iako je Sud utvrdio da se tu neosporno radi o ograničenju njenih

sloboda, takvo se ograničenje smatralo opravdanim za zaštitu prava drugih te javne

sigurnosti.18 Pri tome je naglašeno kako je sloboda savjesti i vjeroispovijedi neosporno

„jedan od temelja „demokratskog društva“ u okvirima Konvencije. Ova je sloboda, u

svojoj vjerskoj dimenziji jedan od ključnih elemenata koji tvore identitet vjernika i

njihovog poimanja života, ali je isto tako dragocjeno dobro ateista, agnostika, skeptika

i onih koji su prema religiji posve ravnodušni. O njoj ovisi pluralizam koji je

nerazlučiv od demokratskog društva.“19 U konkretnom je slučaju tu važnu slobodu

ipak valjalo ograničiti u ime svjetovne države i ravnopravnosti spolova.

Točnije, Sud je utvrdio da

16

Leyla Sahin protiv Turske (44774/98) – Veliko vijeće, para 39. 17

loc. cit. 18

ibid., para 99. 19

Ibid., para 104.

16

…kada razmatramo nošenje muslimanske marame u turskom kontekstu, treba imati na umu utjecaj koji nošenje tog simbola, što se predstavlja ili vidi kao neizbježna vjerska dužnost, može imati na one koji ga ne žele nositi. (…) …predmeti ovog slučaja uključuju zaštitu „prava i sloboda drugih“ te „održavanje javnog reda“ u državi u kojoj većina građana ističe jaku vezanost za prava žena i svjetovni život te istodobno pripada islamu. Stoga se postavljanje ograničenja slobodu u toj sferi može smatrati sredstvom zadovoljenja hitne društvene potrebe, kojim se nastoji postići ta dva legitimna cilja, posebno stoga što je, kao što ističu turski sudovi …, ovaj vjerski simbol posljednjih godina u Turskoj zadobio političko značenje.

Sud ne gubi iz vida da u Turskoj postoje ekstremistički politički pokreti koji nastoje društvu u cjelini nametnuti svoje vjerske simbole te shvaćanje društva zasnovanog na vjerskim načelima … Ranije je istaknuo da svaka država članica Konvencije može, u skladu s odredbama iste, zauzeti položaj protiv takvih političkih pokreta, zasnivajući se pritom na vlastitom povijesnom iskustvu…20

Veliko je vijeće u svojoj odluci dodalo kako je, s obzirom na načelo sekularne države,

razumljivo da vlast želi na jednom sveučilištu želi posebno očuvati njegovu svjetovnu

narav jer se radi o prostoru „u kojem se podučavaju i u praksi primjenjuju vrijednosti

pluralizma, poštivanja prava drugih i, posebno, ravnopravnosti žena i muškaraca pred

zakonom“.21

Takvo je ograničenje bilo razmjerno svome cilju, posebno stoga što se jednako

odnosilo na svu vjersku odjeću te je postupak njegovog uvođenja pratilo široko

savjetovanje sa zainteresiranom javnošću i nastojanje države da ne zakine vjernike

izvan onoga što se smatralo nužnim. Sud je zaključno istaknuo da sloboda savjesti i

vjeroispovijedi ne jamči da se svatko može kada god želi ponašati u skladu sa svojim

vjerskim uvjerenjem niti ikome daje ovlast da zanemaruje „dokazano opravdana

pravila“.22

U predmetu S.A.S. protiv Francuske Sud se ponovno suočio s vjerski motiviranim

pokrivanjem tijela. Za razliku od prva dva slučaja, podnositeljica zahtjeva nije bila niti

nastavnica niti studentica koja bi htjela na školskim/sveučilišnim prostorima iskazivati

20

Leyla Sahin protiv Turske (44774/98), para 107-109. 21

Leyla Sahin protiv Turske (44774/98) – Veliko vijeće, para 116. 22

ibid., para 120-121.

17

svoja uvjerenja. Radilo se o muslimanki koja je pokrenula postupak kako bi se

suprotstavila francuskoj apsolutnoj zabrani pokrivanja lica u javnosti.23 Evo kako je

Sud sažeo činjenično stanje:

11. Podnositeljica zahtjeva navodi da je pobožna muslimanka koja nosi burku i nikab u skladu sa svojim vjerskim uvjerenjima, kulturom i osobnim uvjerenjima. Objašnjava da je burka pokrivalo za cijelo tijelo te da uključuje mrežu koja prekriva lice, dok je nikab odjevni predmet koji pokriva čitavo lice, ostavljajući otkrivenima samo oči. Podnositeljica zahtjeva naglašava kako njezin izbor nije rezultat pritiska njenog supruga ili ikojeg drugog člana obitelji.

12. Podnositeljica zahtjeva dodaje da je nikab nosila i u javnosti i privatno, ali ne sustavno. Primjerice, možda ga ne bi odjenula kada bi išla kod liječnika, kada se sastajala s prijateljima u javnosti ili kada se htjela socijalizirati u javnosti. Prema tome, nije joj smetalo biti u javnosti bez nikaba, ali htjela ga je moći nositi kada se na to odluči, što je posebno ovisilo o njenim duhovnim osjećajima. Bilo je razdoblja (primjerice, tijekom vjerskih prigoda kao što je Ramazan) kada je vjerovala da bi trebala javno nositi spomenute odjevne predmete kako bi iskazala svoju vjersku, osobnu i kulturalnu vjeru. Nije joj bio cilj uzrujavati druge, već osjećati unutarnji mir sa samom sobom.

13. Podnositeljica zahtjeva nije tvrdila da bi trebala moći nositi nikab i tijekom sigurnosne provjere, u banci ili na aerodromima, te je pristajala pokazati lice radi provjere identiteta kada se to od nje tražilo.24

U ovom predmetu podnositeljici zahtjeva je u življenju njenih duhovnih težnji na putu

stajao francuski zakon, donesen kao dio strategije kojom se htjelo obeshrabriti žene u

nošenju nikaba i burke. Njime je zabranjeno pokrivanje lica na svim javnim

prostorima, uz izuzimanje bogomolja otvorenih javnosti. Pokrivanje lica francuski su

parlamentarci ocijenili suprotnim republikanskoj tradiciji svoje države, smatrajući da

se njime javno iskazuje prijezir prema „slobodi, jednakosti i bratstvu“, vrijednostima u

samom srcu francuskog ustavnopravnog poretka te da su spomenuta pokrivala

„simbol oblika podređenosti koji samim svojim postojanjem poriču ravnopravnost

spolova i jednako dostojanstvo ljudskih bića“. Osim toga, isticali su kako „potpuno

23

Loi n° 2010-1192 du 11 octobre 2010 interdisant la dissimulation du visage dans l'espace public. 24

S.A.S. protiv Francuske (43835/11), para 11-13.

18

skrivanje lica prkosi bratstvu, predstavljajući poništavanje kontakta s drugima, zbog

čega se radi o jasnom kršenju francuskog načela suživota (le „vivre ensemble“).“25

U objašnjenju prijedloga zakona, francuska se vlada složila s ovim ocjenama,

smatrajući da žene koje pokrivaju lice poriču svoju pripadnost društvu, „što sa sobom

donosi simboličko i dehumanizirajuće nasilje koje je suprotstavljeno društvenom

tkivu“. Osim toga, navedeno je da se „obrana javnog reda ne ograničava na očuvanje

mira, javnog zdravlja ili sigurnosti. Isto je tako moguće zabraniti ponašanje izravno

protivno pravilima neophodnima za republikanski društveni ugovor na kojem se naše

društvo temelji“.26

Podnositeljica zahtjeva se, s druge strane, suprotstavila takvom viđenju onoga što je

za nju bio bitan izraz njene osobnosti i uvjerenja. Smatrala je da se zakon kosi s

čitavim nizom temeljnih prava koje jamči Konvencija. Za naše je potrebe najvažnije

istaknuti da se pozvala i na slobodu vjeroispovijedi. Suprotstavila se na taj način

argumentima francuske vlade, koja je tvrdila da je zabrana opravdana iz nekoliko

razloga.27 Prvo, radi zaštite javne sigurnosti. Zabranom skrivanja lica svakog je

građanina daleko lakše identificirati po potrebi. Drugo, zbog zaštite prava i sloboda

drugih. Naime, francuska je vlada smatrala da je otkrivanje lica važan dio socijalne

interakcije koje iskazuje posebnost osobe. Skrivanje tog dijela ljudske anatomije

ujedno se smatra protivnim načelu „suživota“ (le „vivre ensemble“). Nadalje, smatralo se

da je skrivanje lica protivno ravnopravnosti spolova budući da lice moraju pokriti

samo žene, što ograničava njihovu individualnost i protivno je njihovom dostojanstvu

(tvrdilose da je žena koja skriva lice efektivno uklonjena iz javnog prostora).

Sud je nelegitimnima ocijenio opravdanja Vlade temeljena na potrebi osiguravanja

ravnopravnosti spolova i zaštiti ljudskog dostojanstva. Prvo je u odnosu na zaštitu

25

ibid., para 17. 26

ibid., para 25. 27

Vidi puni opis argumenata Vlade u presudi Suda, paragrafi 81-85.

19

ravnopravnosti spolova istaknuo da država ne može na tom temelju štititi žene od

praksi koje one same žele, jer u suprotnome bi vlast faktički štitila građane od vlastitih

prava.28 Drugo, Sud je odbio i opravdanje na osnovu dostojanstva. Istaknuo je da

praksa pokrivanja dijelova tijela predstavlja „izraz kulturalnog identiteta koji doprinosi

pluralizmu“ ma koliko ta praksa nekima bila čudna. Osim toga, utvrdio je da nema

dokaza kako samo pokrivanje tijela vrijeđa dostojanstvo.29 Na taj se način jasno

odmaknuo od ranijeg pristajanja uz švicarsku i tursku karakterizaciju hidžaba kao

simbola opresije i nejednakosti spolova.

Ipak, Sud je utvrdio da osiguravanje suživota može biti legitimni cilj ograničenja

slobode vjeroispovijedi u ovom konkretnom slučaju. Naime, utvrdio je kako je zaista

istina da se pokrivanje lica u javnosti može shvatiti kao početak sužavanja prostora za

„otvorene interpersonalne odnose“ koji su „nužni sastojak života zajednice“. Ipak,

Sud je istaknuo i da je „suživot“ jako rastezljiv pojam te da mora pažljivo ocijeniti je li

ograničenje usmjereno na postizanje tog cilja u skladu s načelom razmjernosti.30

Nadalje, Sud je utvrdio da je ograničenje pogodno i razmjerno u pogledu osiguravanja

suživota. Pri tome je izrazio zabrinutost zbog zakonodavnog postupka u kojem je

konkretan zakon donesen, jer ovaj je bio obilježen nizom stereotipnih, ksenofobnih i

uvredljivih istupa francuskih političara. U tom je pogledu Sud posebno istaknuo da je

dužnost države promicati toleranciju a ne graditi platforme za promicanje stavova

protivnih tome.31 Ipak, pozitivnim je istaknuo to što se zakon usredotočuje na bilo

kakvo skrivanje lica, ne samo ono s vjerskim konotacijama. Osim toga, naglasio je

kako je zabrana plod demokratskog procesa, jer da je pitanje „treba li zabraniti

skrivanje lica u javnosti izbor društva“.32 Zbog toga je, kao i nedostatka europskog

28

ibid., para 119. 29

ibid., para 120. 30

Ibid., para 122. 31

ibid., para 149. 32

ibid., para 154.

20

konsenzusa o ovom problemu, Sud utvrdio da je zabrana razmjerna i kao takva

dopuštena u svjetlu Konvencije.

S odlukom Suda nisu se složili suci Nussberger i Jäderblom, koji su je doveli u pitanje

iz dva osnovna razloga. Prvo, zato što kao legitiman temelj za ograničenje slobode

savjesti i vjeroispovijedi uzima „suživot“. Prigovor je ovdje bio prvenstveno usmjeren

na neodređenost tog pojma. Suci su istaknuli da Francuska zapravo svoju težnju za

osiguravanjem te apstraktne vrijednosti temelji na tumačenju prakse skrivanja lica, koja

je za mnoge Francuze nešto šokantno. Zapravo suci smatraju da ovdje Francuska

zagovara pravo većina da ne bude izložena šoku zbog postupaka manjine, što je pravo

koje Konvencija ne štiti, kao ni pravo osobe da na silu uđe u društvenu interakciju s

bilo kime.33 Kao što motociklista ne možete prekršajno goniti jer tijekom razgovora s

vama nije skinuo kacigu, isto ne biste smjeli moći napraviti niti u odnosu na ženu koja

je pokrila svoje lice.

Sloboda i tradicija

U predmetu Wisconsin v. Yoder, 406 U.S. 205 (1972) Vrhovni sud SAD-a je imao pred

sobom amiške obitelji koja su živjele tradicionalno i odgajale djecu u tome duhu.

Odgoj je obuhvaćao i osnovno školovanje u okviru zajednice. Međutim, država

Wisconsin zakonom je predvidjela i obvezno srednjoškolsko obrazovanje u trajanju

od dvije godine. Amiška djeca morala bi napustiti svoju zajednicu na to vrijeme da bi

ispunila svoju obvezu. Amiši su strahovali da će na taj način biti oslabljene vrijednosti

koje su djeci bile usađene te da će posljedično i budućnost opstanka njihovih

tradicionalnih zajednica biti ugrožena. Zbog toga su odbili postupiti prema zakonu,

tvrdeći da zakon države Wisconsin krši njihovu slobodu vjeroispovijedi jer

onemogućuje vjersko motivirano izuzimanje amiške djece od zakonske obveze.

33

Izdvojeno mišljenje, para 7-8.

21

Sud se u ovom predmetu složio s Amišima. Pri tome je posebno istaknuo da se radi o

samo dvije godine srednjoškolskog obrazovanja te da izostajanje djeteta iz tog stadija

obrazovanja ne šteti državi niti njenim interesima toliko da bi ova mogla zakonom

prisiliti mlade Amiše na srednjoškolsko obrazovanje izvan njihove zajednice. Amišima

je u prilog u ovom predmetu išlo i to što su dobro etablirana vjerska zajednice s jasno

formiranim i stabilnim uvjerenjima te neformalnim oblikom obrazovanja koji

adekvatno naknađuje ono što je država htjela propisati obveznim u konkretnom

slučaju.

Američki pravnici koji su se bavili ovim predmetom imaju podvojena mišljenja o

ispravnosti odluke Suda. S jedne je strane pohvalna njegova težnja da zaštiti integritet

jedne tradicionalne zajednice, ali s druge se strane postavlja pitanje je li Sud dovoljno

cijenio pravo djeteta da se upozna s drukčijim načinom života te da temeljem toga

informirano odluči želi li i dalje živjeti u skladu s pravilima svoje zajednice.34

Sloboda savjesti i vjeroispovijedi kao sloboda pridržavanja vjerskih pravila

34

Vidi raspravu u Arneson, R. J., Shapiro, I., Democracy Autonomy and Religious Freedom: A Critique of Wisconsin v. Yoder, Nomos, vol. 38/1996., str. 365-411.

22

Ovaj se aspekt slobode

vjeroispovijedi usko isprepliće sa

slobodom iskazivanja vjeroispovijedi

prakticiranjem uvjerenja. Razlog je

tomu prvenstveno iznimno tanka

granica između „uvjerenja“ te

„vjerskog pravila“. Pravno gledano,

od vjernika se ne traži da dokazuje

kako njegovo ponašanje neka religija

traži u obliku pravila. Dostatno je da

postoji određena ozbiljna veza

između djelovanja vjernika i vjerskog

opravdanja. Prema tome, njegovo

ponašanje može biti motivirano uvjerenjem, ne mora se nužno raditi o jasno

definiranom vjerskom pravilu.

Iz toga slijedi da isto ponašanje jedan vjernik može shvaćati kao primjer primjene

vjerskog pravila, dok je za drugoga to čisto pitanje individualnog uvjerenja koje religija

ne zahtijeva. Primjer ovog problema je predmet Grant.35 U njemu je Vrhovni sud

Kanade morao odlučiti smiju li policajci koji pripadaju zajednici Sikha nositi turban uz

policijsku uniformu. Predmet je izazvao žestoke kontroverze u spomenutoj vjerskoj

zajednici, jer nije bilo konsenzusa je li nošenje turbana obveza (vjersko pravilo kojega

se treba pridržavati) ili je pitanje uvjerenja pojedinačnog vjernika (nošenje turbana je

izražavanje pojedinačnog uvjerenja, a ono se samim time može razlikovati od osobe

do osobe). Predmet je zanimljiv jer predstavlja situaciju u kojoj sud svoje tumačenje

religije suprotstavlja nesuglasnim mišljenjima vjernika. Na taj način sud faktički

35

Grant v. Canada (Attorney General), 1994 CANLII 9274 (FC) (1994).

Jedno je od najsloženijih pitanja u primjeni slobode

vjeroispovijedi problem definicije religije. Drugim riječima, nema

jednog odgovora na pitanje kako pravno definirati vjersko bez da

se pri tome neko legitimno vjersko uvjerenje ne ostavi bez

zaštite.

Pitanje definicije religije pojavilo se i pred Vrhovnim sudom

Australije u slučaju The Church of the New Faith and the

Commissioner on Pay-Roll Tax, [1983] HCA 40; 1983 154 CLR 120.

Problem je bio sljedeći: scijentološka je zajednica morala plaćati

porez jer pravno nije bila priznata religija. Njeni su pripadnici

pred sudom tvrdili kako bi im država trebala priznati porezne

olakšice kao i svakoj drugoj religiji.

Sud je za definiciju religije primijenio sljedeće dva kriterija koji

nisu potpuno lišena teškoća. Prvo, da religija mora uključiti

vjerovanje u nadnaravno biće, stvar ili načelo. Drugo, religija

mora nalagati ponašanja koja vjernik smatra izražajem svojih

uvjerenja. Primjenom svojeg testa Sud je utvrdio da je

scijentologija religija. Pri tome je odbacio argumente nižih

sudova koji su tvrdili da je scijentologija prijevara, ističući da je

„šarlatanstvo nužna cijena vjerske slobode“ te da sudovi ne

smiju preispitivati iskreni izbor vjernika da prihvate ponuđena im

vjerovanja.

23

izražava svoj stav o živoj vjerskoj kontroverzi. Problem je u tome što iza suda stoji

autoritet države. Prema tome, njegovo mišljenje nikada nije samo stav, već je i pravo.

Primjer turbana Sikha naglašava jedan izuzetno važan suvremeni problem slobode

vjeroispovijedi kao slobode pridržavanja pravila. Naime, uslijed migracijskih tokova na

Zapadu su brojnošću narasle imigrantske zajednice koje vezuje njihovo vjersko pravo.

Primjerice, u Ujedinjenom Kraljevstvu razvila se živa rasprava o tome treba li

muslimanima dopustiti da međusobne sporove rješavaju pred sudovima svojih

vjerskih zajednica i, ako da, o kojim bi se sporovima trebalo raditi. Posebno su

osjetljivi bračni odnosi.

Iako se u pojedinim vjerskim skupinama inzistira na tome da se radi o odnosima koji

trebaju ostati unutar zajednice, ostaje činjenice da je vjersko pravo u mnogočemu

manjkavo u odnosu na svjetovno. Posebno se to odnosi na procesna jamstva. U

brakorazvodnoj parnici pred vjerskim sudom jedna bi stranka, obično žena, tako

mogla biti lišena prava na saslušanje ili bi po raskinutom braku mogla biti ostavljena

bez prava na ikakvo uzdržavanje. Ključno je pitanje kako spriječiti takve nepoželjne

rezultate i očuvati slobodu vjeroispovijedi. Posebno je ovaj problem akutan u odnosu

na zajednice koje su prema ostatku društva indiferentne ili zatvorene te se njihovi

pripadnici nemaju namjeru ili priliku obraćati državi, a katkada im za to nedostaje i

upućenost u funkcioniranje svjetovnog pravnog sustava.

Sloboda savjesti i vjeroispovijedi kao bogoslužje

U slobodu vjeroispovijedi kao bogoslužje država se može uplesti na više načina.

Vjerojatno su najpoznatiji slučajevi u kojima vlast nerazmjerno otežava ili potpuno

onemogućuje uspostavu mjesta na kojima bi se vjernici mogli okupljati i izražavati

svoju slobodu vjeroispovijedi.

Primjer iz prakse Europskog suda za ljudska prava je predmet Vergos protiv Grčke

(zahtjev br. 65501/01). Podnositelj zahtjeva u to slučaju bio je Nikolaos Vergos,

24

pripadnik jedne tradicionalističke skupine pravoslavnih kršćana. Tvrdio je da mu je

sloboda savjesti i vjeroispovijedi bila nerazmjerno ograničena kada su lokalne vlasti u

Grčkoj odbile dodijeliti mu dozvolu za izgradnju objekta u kojem bi se mogla vršiti

bogoslužja. Problem je bio u tome što urbanistički plan nije predviđao izgradnju

kategorije objekata u koju bi prostori za bogoslužje spadali. Udovoljavanje

podnositelju zahtjeva značilo bi izmjenu urbanističkog plana. Grčka je tvrdila da nije

dužna napraviti takvo što samo za jednog vjernika koji želi izgraditi prostore za

bogoslužje.

Europski sud za ljudska prava složio se s Grčkom. Iako je utvrdio da je odbijanjem

izdavanja urbanističke dozvole ona nedvojbeno ograničila slobodu savjesti i

vjeroispovijedi podnositelju zahtjeva, istaknuo je da se radi o ograničenju koje je u

skladu s Konvencijom. Javni interes za održavanjem istog urbanističkog plana

pretegnuo je pred slobodom jednog vjernika. To je ograničenje bilo tim prihvatljivije

što je u blizini već postojao prihvatljiv objekt kojim su se služili pripadnici religije

kojoj je pripadao i podnositelj zahtjeva.

U slučajevima u kojima država određuje gdje će i pod kojim uvjetima biti podignuti

vjerski objekti, položaj vjerskih sloboda posebno je složen. Ne radi se tu samo o

mjestu za obavljanje rituala. Kao što ističe Vilaroman, zgrada u kojoj se vjernici

okupljaju istodobno predstavlja simbol prisutnost neke religijske organizacije u

zajednici. Njena obilježja mogu slati poruku o postojanju neke religije u društvu te

svojim mjestom u prostoru naznačuju važnost i utjecaj zajednica koja se njome služi.

Osim toga, to je zdanje ponekad istodobno i čin iskazivanja vjeroispovijedi. U

arhitekturu obilježenu nekom religijom mogu biti utkani njeni simboli i određen stil

gradnje koji ima vjerski značaj.36 Te se poruke kontinuirano projiciraju u prostor zbog

trajnosti zdanja koje je njihov izvor. Stoga možemo zaključiti da u ovom pogledu

36

Vilaroman, N., Treading on Sacred Grounds: Places of Worship, Local Planning and Religious Freedom in Austrlia, Brill, Leiden, 2015., str. 83.

25

upliltanje države u pitanja bogoslužja nije motivirano pukom potrebom vlasti da se

miješa u vjerske obrede. Naprotiv, čini se kako se može raditi i o sporu oko identiteta

zajednice i mjesta određene religije u njemu.

Pronalaženje mjesta u kolektivnom identitetu nerijetko teško pada manjinskim

vjerskim zajednicama, zbog čega njihova bogoslužja mogu biti izložena dodatnim

neprimjerenim državnim ograničenjima. Do toga dolazi čak i ako vjernici mogu

osigurati vlastiti ili unajmljeni prostor za održavanje vjerskih slavlja.

Dobar je primjer ovog problema predmet Krupko i drugi protiv Rusije (zahtjev br.

26587/07). U tom je slučaju skupina Jehovinih svjedoka htjela održati posebno važnu

vjersku svečanost. Zbog toga su se njeni pripadnici sastali u dvorani Agronomskog

fakulteta u Moskvi. Ona im je iznajmljena temeljem ugovora kojega su sklopili s

Fakultetom.

Iako je proslava uspješno započela, neslavno je završila. Ruska interventna policija

upala je usred ceremonije, prekinula je te privela okupljene vjernike, pri čemu je

otuđila vjersku literaturu i neke promotivne materijale zajednice. Privedene građane

zadržala je u policijskoj stanici oko tri sata.

Prema tome, u ovom su se predmetu s gledišta ljudskih prava pojavila dva problema.

Prvo, privođenje čije su opravdanje i provedba bili u najmanju ruku dvojbeni. Drugo,

prisilno raspuštanje vjerskog skupa bez adekvatnog pravnog temelja. Nakon što su

ruski sudovi utvrdili da u postupanju policije nema ništa sporno, Jehovini svjedoci

obratili su se Europskom sudu za ljudska prava. Ovaj je odlučio da su privođenjem i

prekidanjem vjerskog slavlja ruske vlasti prekršile prava svojih građna.

Ovdje ćemo se usredotočiti samo na prekidanje bogoslužja, jer samo je to pitanje

neposredno vezano za vjerske slobode. U pogledu toga, ruske su vlasti tvrdile da je

prekidanje slavlja bilo opravdano iz dva temeljna razloga. Prvo, zato što su u policiju

stigle žalbe zbog pretjerane buke koju su Jehovini svjedoci navodno izazvali. Drugo,

26

zato što su se Jehovini svjedoci okupili tamo gdje nisu smjeli. Naime, Rusija je

smatrala da se vjerski skupovi ne smiju održavati u svjetovnim prostorima jednog

fakulteta. Osim toga, država je tvrdila da je skup trebalo prijaviti prije njegova

održavanja, a sukladno ruskim propisima o javnom okupljanju i prosvjedu.

Europski sud za ljudska prava potpuno je odbacio sve argumente države.37 Tvrdnju da

je skup izazivao pretjeranu buku te predstavljao prijetnju javnom miru Rusija nije

ničime argumentirala. Štoviše, na tu se tvrdnju osloinila tek pred Europskim sudom te

ju je Sud upravo iz tih razloga odbacio.

Što se tiče „svjetovnosti fakultetskog auditorija“, Sud je napomenuo da ruski zakoni

zabranjuju samo uplitanje vjerske zajednice u funkcioniranje državnih obrazovnih

institucija. Drugim riječima, religiji je zabranjeno da „kolonizira“ svjetovni obrazovni

prostor i nameće vjerski sadržaj putem svjetovnih institucija. Međutim, samo

održavanja vjerskih slavlja u prostorijama jednog fakulteta nije zabranjeno, posebno

ako se, kao u ovom slučaju, odvija u večernjim satima. Tada i tako nije bilo nikoga

osim vjernika, te je argument da se u takvom scenariju remeti svjetovnost slabo

opravdanje pretjeranog zadiranja u manjinske slobode.

Osim toga, vjernici su se pozivali na zakon kojim je reguliran položaj vjerskih

zajednica, u kojemu stoji da se bogoslužja mogu odvijati u svim prostorijama koji su

učinjeni dostupnima zajednici. Prema tome, to ne moraju biti svjetovni prostori. Sud

se složio s ovim tumačenjem, ističući da su Svjedoci valjano unajmili prostor te da je

održavanje okupljanja sasvim u skladu sa zakonodavstvom o vjerskim zajednicama.

Tumačenje države da je i u takvoj situaciji moguće ograničiti okupljanje u

unutrašnjosti zgrade Sud je ocijenio neosovanim i nepredvidivim tumačenjem prava

koje krši temeljni zahtjev da ograničenje temeljnih prava mora biti određeno

zakonom. Stoga je ocijenjeno protivnim Konvenciji.

37

Krupko i drugi protiv Rusije, para 50-56.

27

Konačno, ruska je vlada tvrdila da vjersku ceremoniju u javnom prostoru treba

tretirati kao javno okupljanje, odnosno prosvjed. Ruske su vlasti smatrale da je takvo

okupljanje trebalo prijaviti te da je izostanak prijave opravdao prekidanje ceremonije.

Sud se s time nije složio. Istaknuo je da Konvencija državu ne ovlašćuje na prekidanje

svakog okupljanja samo zato što ovo nije propisno prijavljeno. Posebno je to

neopravdano ako održavanje okupljanja nije prijetnja javnom redu, a svakako je

nerazmjerno na takvo okupljanje slati naoružanu interventnu policiju. Kako se upravo

to dogodilo u ovom predmetu, Sud je djelovanje Rusije ocijenio protivnim

Konvenciji.38

Kolektivni elementi slobode vjeroispovijedi

Iako je nositelj slobode vjeroispovijedi građanin, ovo ljudsko pravo ne svodi se samo

na pojedince. Kako je religija nešto što se često upražnjava u zajednici s drugima, i

sloboda vjeroispovijedi štiti te kolektivne elemente religioznosti.

Naravno, kao i ranije, zaštita skupina koje prakticiraju religiju nije apsolutna i ne znači

da one trebaju biti imune na državni utjecaj. Kako se radi o važnim društvenim

akterima, prirodno je da država želi primjereno urediti njihov položaj. Ipak, ona pri

tome nema odriješene ruke.

Domet državnog zahvaćanja u vjerske zajednice ovisi o pitanju koje želi regulirati.

Slikovito rečeno, postoji jezgra autonomije vjerskih zajednica u kojoj država smije

postavljati samo minimalna ili nikakva ograničenja. Izvan tih pitanja postoje situacije u

kojima država možda želi posebno potaknuti, zaštititi ili pomoći određene zajednice.

U tome je njena diskrecija šira.

38

Posebno vrijedi istaknuti izdvojeno mišljenje suca Pina de Albuquerquea, koji je u njegovom osmom paragrafu povukao razliku između tri vrste prostora u kojima se vjersko slavlje može održati. Prvo, u privatnom prostoru. U takva se okupljanja država uopće ne smije miješati. Drugo, u prostoru koje je u vlasništvu države, kao što je sveučilište. Nad takvim vjerskim slavljem država ima više ovlasti, ali ponovno ga ne smije prekidati zbog bilo kakvog razloga. Ona može određivati „uvjete u skladu s osobitim karakteristikama državne zgrade o kojoj je riječ, ali ti uvjeti ne smiju lišiti konvencijsku slobodu njene biti“. Diskrecija države nešto je šira u trećoj kategoriji, „nejavnim prostorima“, kao što su zatvori i vojne baze.

28

Primjeri pitanja koja potpadaju u

jezgru autonomije vjerskih

zajednica uključuju problematiku

registracije religijske organizacije

te pitanja rješavanja sukoba u

njenim redovima. Prvo, što se

registracije tiče, ona mora biti

dostupna vjerskoj zajednici, ali

ova mora imati i slobodu odbiti

je.39 Prema tome, ako neka

skupina želi postojati bez pravne

osobnosti, ona je slobodna ostati

u tom stanju. Ako se odluči registrirati, ona ponovno ima pravo samostalno se

ustrojiti u okvirima zakona. Država ne bi smjela, primjerice, nametati vjerskoj

zajednici da svaku osobu mora prihvatiti za svećenika ili da svi vjernici moraju imati

pravo upravljanja vjerskom zajednicom.

Drugo i neovisno o pitanju registracije, u vjerskim se zajednicama mogu dogoditi

sporovi. Možda se dvije skupine sukobe oko tumačenja vjerskog učenja ili se ne mogu

dogovoriti o izboru vjerskog vođe. Država tu ima određene ovlasti, ali mora ih

koristiti pažljivo i samo u iznimnim situacijama. Primjerice, država nema ovlast

svojevoljnog prikraćivanja sporova između suprotstavljenih skupina tako da odredi

tko će biti novi vođa vjerske zajednice. To je u svojoj praksi potvrdio i Europski sud

za ljudska prava, koji je u predmetu Hasan i Chaush protiv Bugarske utvrdio da država ne

smije prisilno postaviti vjerskog vođu po svojem izboru ne bi li dovela do

ujedinjavanja zajednice koja se dijeli.40

39

Metropolitska crkva Bessarabije i drugi protiv Moldavije (zahtjev br. 45701/99), para 118. 40

Hasan i Chaush protiv Bugarske (zahtjev br. 30985/96), para 84.

U praksi Vrhovnog suda SAD-a postoji mnoštvo

zanimljivih predmeta o ulozi države u rješavanju sporova

unutar vjerske zajednice. Istaknimo samo predmet

Serbian Eastern Orthodox Diocese v. Milivojevich, 426

U.S. 696 (1976). U tom je slučaju središnje tijelo Srpske

pravoslavne crkve, locirano u tadašnjoj Jugoslaviji,

smijenilo jednog od svojih američkih službenika te

povuklo niz poteza u vezi sa imovinom zajednice u

Americi. Odluka Crkve osporavana je pred američkim

sudovima. Između ostaloga i u skladu s duhom vremena,

tvrdilo se da je problematično i to što je Jugoslavija u

vlasti socijalizma.

Iako su niži sudovi poništili odluku Crkvine središnjice,

Vrhovni sud ju je potvrdio, navodeći da treba poštovati

odluku središnjeg tijela vjerske zajednice te da država ne

smije djelovati na način koji se pretjerano upliće u

funkcioniranje vjerske zajednice.

29

Konačno, postoje područja u kojima država uživa dosta širok prostor diskrecije.

Primjeri tih pitanja su financijska pomoć vjerskim zajednicama, uređivanje

vjeronaučne nastave u školama te pravni učinak vjerskih brakova. To ipak ne znači da

je država nevezana pravom. Naime, ona je dužna svim vjerskim zajednicama pružiti

jednake prilike u stjecanju takvih povlastica te je kriterije koje za njihovo ostvarivanje

postavi dužna primjenjivati ravnopravno.41

Odnosi podržavanja i suprotstavljanja između slobode vjeroispovijedi i drugih

ljudskih prava

Važno je istaknuti da je sloboda savjesti i vjeroispovijedi „prvo pravo“. Ona se, naime,

počela razvijati daleko prije suvremenog procvata temeljnih prava koji se dogodio

poslije Drugom svjetskom ratu.42 Neovisno o tom dugom povijesnom pedigreu, ona

danas nije jedino pravo. Sloboda izražavanja, privatnost i sloboda javnog okupljanja i

mirnog prosvjeda tek su neka prava koja se sa slobodom vjeroispovijedi preklapaju, ali

s kojom mogu ući i u sukob. Zadatak je države postaviti pravila koja reguliraju te

susrete. Ovdje ćemo navesti tek nekoliko primjera, iako se zapravo čitav ovaj tekst

bavi problematikom uravnoteživanja suprotstavljenih prava.

U nekim slučajevima vjerske se slobode preklapaju. Navedimo dva primjera iz prakse

Europskog suda za ljudska prava. Prvi je već ranije raspravljeni predmet S.A.S. protiv

Francuske, u kojem je Sud utvrdio da je francuski zakon o zabrani pokrivanja lica u

javnosti opravdan zbog potrebe osiguravanja „suživota“. U tom se slučaju

podnositeljica zahtjeva nije pozivala samo na svoju slobodu vjeroispovijedi, već i na

privatnost. Smatrala je, naime, da država neosnovano ograničava njeno pravo da svoje

tijelo pokrije ili otkrije po vlastitom nahođenju. Sud se složio da je to pravo zaista

upleteno u predmet, te je zapravo istodobno odlučivao o povredi slobode savjesti i

41

Zeugen Jehovas i drugi protiv Austrije (zahtjev br. 40825/98), para 92; Savez crkava „Riječ života“ protiv Hrvatske (zahtjev br. 7798/08), para 91. 42

Vidi pregled povijesti slobode vjeroispovijedi u Sajó, A., Uitz, R., Freedom of Religion, u The Oxford Handbook of Comparative Constitutional Law, Oxford, 2012.

30

vjeroispovijedi i privatnosti tijela podnositeljice zahtjeva, ali nije podrobnije

raspravljao odnos potonjeg prava sa slobodom koja štiti vjerska uvjerenja.

Najizraženija indikacija o njihovom odnosu jest tvrdnja Suda da u konkretnom

predmetu preteže sloboda vjeroispovijedi zbog vjerske naravi ponašanja podnositeljice

zahtjeva.

Drugi je slučaj Hämäläinen protiv Finske (zahtjev br. 37359/09) u kojem su se privatnost i

religija vrlo zanimljivo preklopile. U središtu kontroverze bio je bračni par u kojem je

suprug odlučio promijeniti spol. Po izvršenom zahvatu u braku su bile dvije žene.

Kako Finska ne priznaje istospolni brak, pred njima su stajale tri mogućnosti. Prvo,

mogle su ostati u braku, ali s time da promjena spola ne bi nikada mogla biti pravno

priznata. Drugim riječima, žena koja je prošla promjenu spola morala bi u pravnom

smislu ostati muškarac. Drugo, mogle su se odlučiti zamijeniti brak registriranim

partnerstvom koje finsko pravo otvara istospolnim parovima. Konačno, mogle su u

potpunosti okončati svoj brak.

Niti jedna od tri opcije nije bila prihvatljiva bračnom paru Hämäläinen. Prva zbog

toga što bi uskratila potpunu promjenu spola. Žena koja je već prošla naporan zahvat

morala bi se odreći pravnog priznanja svoje odluke. Druga i treća opcija su pak bile

neprihvatljive zato što su supružnice bili vjernice te su smatrale da čine grijeh ako ne

ostanu u braku.

U ovom zanimljivom predmetu Sud se nije osvrnuo na tvrdnje bazirane na vjerskoj

slobodi. Utvrdio je jedino da Finska nije prekršila pravo na privatnost kada je Heli

Hämäläinen stavila pred već sažeti izbor.43

Puno su kontroverzniji slučajevi u kojima su vjerske slobode u konfliktu s drugim

ljudskim pravima. Uzmimo za primjer napetu vezu između slobode savjesti i

vjeroispovijedi te slobode izražavanja. Iako između ova dva prava postoji snažno

43

Detaljniji sažetak ovog predmeta dostupan je na sljedećoj poveznici: http://tinyurl.com/o7574bn.

31

preklapanje, jer vjerski je izričaj počesto i primjer slobodnog izražavanja,44 ona ujedno

(i katkada vrlo tragično) dolaze u ozbiljne konflikte. Sjetite se, primjerice, pucnjave u

uredništvu tjednika Charlie Hebdo ili pak nama bliske kontroverze o plakatu za

predstavu Fine mrtve djevojke.

U praksi Europskog suda za ljudska prava poznat je predmet Wingrove protiv

Ujedinjenog Kraljevstva (zahtjev br. 17419/90). Podnositelj zahtjeva bio je redatelj

koji je snimio Vision of Ecstasy, film u kojem je sv. Tereza Avilska prikazana u

erotskim scenama koje su uključivale i raspetog Krista. Zbog toga mu je Ujedinjeno

Kraljevstvo uskratilo dozvolu koja je bila potrebna da bi se film uopće prikazivalo.

Ova se zabrana temeljila na tada važećem zakonu koji je zabranjivao bogohuljenje.

Ovaj je predmet prvenstveno bio pitanje granica slobode izražavanja. Kao što je već

istaknuto, ovo pravo mora dopustiti i slobodu izražavanja ideja koje nisu svima

ugodne i koje mogu biti vrlo uznemirujuće. Naravno, tome su postavljene granice, a u

ovom je predmetu trebalo utvrditi jesu li prijeđene. Drugim riječima, Sud je trebao

ocijeniti je li Ujedinjeno Kraljevstvo zabranom filma nerazmjerno ograničilo slobodu

umjetničkog izražavanja redatelja. Europski sud za ljudska prava utvrdio je da to toga

nije došlo, odnosno da je zabrana filma bila opravdana s obzirom na njegov sadržaj.

Općenito govoreći, standard koji je Sud u to vrijeme primjenjivao nije zabranjivao

vrijeđanje vjerskog sadržaja. Dakle, činjenica da nešto vrijeđa vjernika nije temelj da se

takvo izražavanje automatski zabrani pod egidom zaštite slobode savjesti i

vjeroispovijedi. Važno je ipak da uvreda ne bude sama sebi svrha (engl., gratuitous).

Kao što je Sud u svojoj praksi istaknuo, sloboda izražavanja znači da njen uživatelj

mora na sebe preuzeti i određene „dužnosti i odgovornosti“. Između ostaloga, postoji

i „obveza da se što je više moguće izbjegnu izrazi koji su bezrazložno uvredljivi

44

Evans, C., Religion and Freedom of Expression, u Religion and Human Rights: An Introduction (Witte, J. Jr., Green, M. C. (ur.), Oxford University Press, 2012., str. 188.

32

drugima i kao takvi krše njihova prava te koji kao takvi ne doprinose nikakvoj vrsti

javne rasprave koja bi mogla dovesti do napretka u pitanjima kojima se ljudi bave“.45

Suvremeniji primjer složenosti primjene ovih načela, koji će vrlo vjerojatno završiti

pred Europskim sudom za ljudska prava, javio se u praksi Visokog upravnog suda

Litve.46 U tom se slučaju jedna marketinška kampanja oslonila na provokativno

reklamiranje odjeće. Na plakatima su prikazani likovi odjeveni u reklamirane

proizvode. Jedan je od plakata prikazivao mladića sličnog Isusu, odjevenog u traperice,

uz slogan: „Isuse, što to nosiš?“.47 Nadležna je agencija odredila novčanu kaznu zbog

neprimjerenog sadržaja reklamne kampanje, tvrdeći da se njime vrijeđaju osjećaji

vjernika. Ovo je stajalište potvrdilo i upravno sudstvo. Pri tome se pozvalo na pismo

nadležne biskupske konferencije koje je bilo podržano potpisima stotinu vjernika.

Zaključak

Ovaj je tekst pružio tek djelić problematike vjerskih sloboda, a osnovna mu je namjera

bila uvesti čitatelje u temelje tog fascinantnog ljudskog prava. Promotrili smo slobodu

vjeroispovijedi kao slobodu vjerovanja, forum internum, ali i kao slobodu življenja

uvjerenja, forum externum. Potonju smo razložili na četiri preklapajuća područja:

poudčavanje, prakticiranje uvjerenja, pridržavanje pravila te bogoštovlje. Osim

individualnih, problematizirali smo i kolektivne elemente slobode savjesti i

vjeroispovijedi. Konačno, istaknuli smo potrebu istraživanja odnosa slobode savjesti i

vjeroispovijedi s drugim temeljnim pravima.

Iako danas neki autori smatraju da slobodu vjeroispovijedi više ne treba navoditi kao

zasebno pravo, već da ju je moguće štititi u okvirima drugih temeljnih prava,48 čini

nam se da utapanje slobode vjeroispovijedi u druge slobode ne treba očekivati u

45

Otto-Preminger-Institut protiv Austrije (zahtjev br. 13470/87), para 49. 46

Presuda u upravnom predmetu br. A662-1027/2014, 25. travnja 2014. 47

Drugi primjeri reklama dostupni su ovdje: http://www.slideshare.net/magazinespuntnl/robert-kalinkin. 48

Nickel, J. W., Who Needs Fredom of Religion, University of Colorado Laww Review, vol. 76/2005, str. 941-965.

http://www.slideshare.net/magazinespuntnl/robert-kalinkin

33

skoroj budućnosti. Osim toga, izgledno je i da će sporovi o zaštiti i ograničavanju tog

prava i dalje biti užareno ustavnopravno pitanje.