UVOD U POVIJESNU ZNANOST

UVOD

-poznavanje teorije, metodologije i povijesnog razvoja povijesne znanosti (historije) i historiografije nuno za profesionalizam - pojam "povijest" oznaava povijesnu zbilju u znaenju predmeta historijskog istraivanja i povijesno kretanje uope (ono to se u prolosti dogodilo)- pojam "historija" kao svako bavljenje prolou- pojam "historijska znanost" djelatnost kojom se sustavno, na temelju istraivakih standarda, nastoji spoznati dijelove prolosti- pojam "historiografija" kao pismeno izlaganje rezultata istraivanja, odnosno skup historijskih djela- "povjesniar" je strunjak koji se bavi "historijom" pa prema tome i "povijeu", te pie na temelju metode historijske znanosti- vano je razlikovati povijesnu zbilju (prolu stvarnost) od pripovijedanja o njoj, ljudsku prolost od znanosti koja se njome bavi, kao i historijsku znanost od historijskog djela kao njezina proizvoda-u svakodnevnom govoru "povijest" se koristi u svim spomenutim znaenjima

HISTORIOGRAFIJA ANTIKE

- antika = pojam obuhvaa sredozemne kulture od oko 1000. god. pr. Kr. do oko 500. g. (od pojave grkih polisa do propasti ZRC)- grko-rimska klasina antika udarila je temelje europskoj kulturi i znanosti, pa tako i historijskoj znanosti- pojam historia javlja se kod grkog pisca Herodota u 5. st. pr. Kr. u znaenju znanje, ispitivanje, znanje steeno ispitivanjem, obavijest, opisivanje, pripovijedanje- postoje i starogrki pojmovi histor = svjedok, znalac, vjetak; historikos = istraiva, strunjak; historeo = ispitivati, pitati, motriti, opaziti, saznati, doznati, iskusiti, to se ispitalo i doznalo, napisati, pripovijedati; historiografeo = pisati o povijesti- Herodotova "Historia" obavjetava o politikim i vojnim dogaajima te obiajima i nainima ivota Grka i "barbara", a obuhvaa pievu sadanjost i nekoliko generacija u prolost. Premda se Herodota naziva "ocem povijesti", on sam vjerojatno nije bio svjestan da je utemeljio poseban predmet spoznaje - Tukidid - ograniio se na politike i vojne dogaaje tijekom Peloponeskog rata- Aristotel - prva posebna definicija pisanja o povijesti u "Poetici" - preuzima Herodotov pojam "historia" = ona je po Aristotelu posebna knjievna vrsta koja kao sadraj ima pojedine politike i vojne dogaaje u odreenom vremenu- Polibije - pojam "historia" po prvi puta shvaen u znaenju meusobno povezane cjeline koja obuhvaa ljudsku djelatnost i dogaaje u razliitim dijelovima svijeta s usmjerenjem prema istome cilju (dakle, ima poetak, sredinu i kraj)- Ciceron - razradio historiografiju - "historia" je grana govornitva koja slui kao oblik i okvir izlaganja o razliitim dogaajima kao posebnim historijama- antiko shvaanje historije: historija kao grana knjievnosti (knjievna vrsta) i grana govornitva ne postoji shvaanje o povijesnom kretanju kao cjelini ispitivanje prole ljudske zbilje svodi se na pojedine vojne ili politike dogaaje i iznimna ljudska djela koji su vrijedni da ih potomstvo dozna i upamti i koji kao takvi mogu posluiti kao exempla (primjeri) za politiku djelatnost i moralna pravila suvremenika (pouna uloga historije kao "uiteljice ivota") antika historiografija je spoznaja o pojedinim dogaajima i osobama (svodi se na puko promatranje pojedinih vidova zbilje) zadaa je antike historiografije pruiti sadraj, vjerodostojnost i oiglednost filozofiji, etici i politici potkrepljujui ih pogodnim primjerima historiografija antike je historija vlastitoga vremena ciklino povijesno vrijeme

GRKA HISTORIOGRAFIJA

- poeci grke historiografije (oko 500. god. pr. Kr) - logografi = pisci koji piu o "onome to se pripovijeda" (lokalne legende, genealogije, prie o raznim mjestima i osnutku gradova, popisi arhonata, kronoloke tablice)- Hekatej iz Mileta - stariji logograf, daje kritiku tradicije- Helanik iz Mitilene - mlai logograf, zaetnik grke kronografije (usustavljivanje predaje kronolokim redom)- Herodot iz Halikarnasa prvo djelo grke historiografije prva uporaba pojma "historia" prve 4 knjige pripovijedaju o Negrcima, njihovim zemljama i nainu ivota, a preostalih 5 knjiga o grko-perzijskom ratu (480.-479. god. pr. Kr.) vanost djela je osobito u sreivanju veinom usmenih obavijesti i predaja prema kojima pokazuje odreenu kritinost prvenstveno obavjetava o svom vremenu u traenju istine razlikuje tri vrste obavijesti: to je uo od ljudi koji "znaju", to je osobno vidio i to je doznao ispitivanjem- Tukidid djelo "Peoloponeski rat" (8 knjiga obuhvaa razdoblje od 431. do 411. god.) svoje ispitivanje svodi iskljuivo na ono to je sam vidio i doivio u ispitivanje dogaaja i ljudskih djela uvodi naela stroge kritike obavijesti stroga mjerila vjerodostojnosti obavijesti ograniava se na politiko-ratne dogaaje sredinje mjesto u tumaenju dogaaja imaju psiholoki motivi istaknutih pojedinaca izmiljeni govori istaknutih pojedinaca vjeruje u kruno kretanje zbiljskih dogaanja pa nastoji da njegovo djelo bude trajno postignue, a ne samo jednokratan uspjeh - pragmatina historija koja odgaja itatelje- Ksenofont Tukididov nastavlja djelo "Helenska historija" opisuje zbivanja od 411. god. pr. Kr. do 362. god. "Anabaza", "Kirupedij"- helenistiko razdoblje (helenizam = razdoblje od poetka vladanja Aleksandra Velikog 336. god. pr. Kr. do ukljuenja Egipta u rimsku dravu 30. god. pr. Kr.)- historiografija se dijeli na: 1. sakupljaki smjer; 2. pripovijedanje historija s prevlau govornikih elemenata i sa zabavljakom zadaom; 3. politiko-vojni spisi- Polibije historija Sredozemlja od 264. do 144. god. pr. Kr. pokorenim Grcima pokuava objasniti uzroke rimskih pobjeda nastoji pisati univerzalnu historiju, povezivati pojedine historije-pripovijesti u cjelinu vanost obraanja pozornosti na uzroke, sredstva i ciljeve koji odreuju dogaaje, te njihove posljedice

RIMSKA HISTORIOGRAFIJA

- rimskoj historiografiji kao obrazac slui grka historiografija kojoj daju novi peat povezujui je s prolou putem kulta predaka u rimskoj obitelji i zbog odreenih praktinih potreba- rimska analistika - visoki dunosnici sustavno su zapisivali vanije politike dogaaje, imena vrhovnih magistrata, znamenja i dr. podatke poredane kronoloki - Marko Porcije Katon - "Origines" - prvo historijsko djelo na latinskom jeziku (od nastanka Rima do pieve smrti)- u 2. st. pr. Kr. javljaju se djela koja nemaju oblik anala, a poune namjere i politika shvaanja naglaavaju se govornikim umecima - Gaj Salustije Krisp predstavlja vrhunac ove historiografske vrste- Gaj Julije Cezar - "Komentari o Galskom ratu" - uzor piscima ratne historije- Tit Livije vrhunac rimske analistike "Ab urbe condita" - od osnutka grada Rima do 9. god. pr. Kr. rodoljubno velia rimsku republiku, a kasnije Augusta i Tiberija pa mu je djelo zbirka primjera za pouku suvremenika putem prikaza moralnog i politikog dranja istaknutih pojedinaca i njihovih izmiljenih govora- historiografija rimskog carstva- u prosjeku osrednje vrijednosti- prevladavaju kompilatori koji radove drugih pisaca prireuju na svoj nain - najvei domet dostigla u djelima Kornelija Tacita: biografija Agrikole, opis Germanije, Annales, Historiae- Josip Flavije: idovski autor; pie o idovskom ratu (75.-79. god.) te djelo "idovske starine" - Apijan - prikaz od osnutka Rima do vlastitog vremena - Kasije Dion - autor posljednje rimske historije od poetka do svojih vremena- Amijan Marcelin - posljednji istaknuti historiograf - Lukijan - "Kako se pie historija" - jedino sauvano djelo sustavnog razmiljanja o historiji u kojoj se razrauje Tukididovo shvaanje o smislu historije- biografije istaknutih pojedinaca - najznaajniji biografi: Kornelije Nepot - biografije o "znamenitim muevima", Plutarh - "Usporedni ivotopisi", etiki zbornik "Moralia"; Gaj Svetonije Trankvil - ivotopisi careva od Cezara do Domicijana

HISTORIOGRAFIJA SREDNJEGA VIJEKA

- srednji vijek - razdoblje od propasti ZRC (oko 500. god.), do poetka "otkria zemalja" - srednjovjekovna latinska historiografija temelji se na dvjema batinama:1. antikoj u klasifikaciji oblika pojedinih knjievno-historiografskih anrova, pravila kompozicije i obrazaca za oponaanje2. kranskoj koja putem Biblije i crkvenih otaca utjee na sadraj, svrhu i cilj pisanja - srednjovjekovni pojam "historija" (najbolje ga oblikovao Izidor iz Seville u djelu Etymologiae) dio gramatike i govornitva pouzdano znanje o odreenim dogaajima pripovijest o dogaajima i djelima ljudi pojedini zbiljski dogaaji historija svojega vremena svjedoanstvo autora iz prolosti ne postoji predodba o povijesnom tijeku, o razliitosti prolih dogaanja i sadanjosti, nije jasna granica izmeu prole stvarnosti i pripovijedanja o njoj prikaz istodobnosti odreenih dogaaja sinkronistikim tablicama prikazani slijed dogaaja je niz primjera (exempla) za kransko shvaanje zemaljskog ivota i Bojeg zahvata u njemu ne postoji kritika izvora istinitost neke tvrdnje nije utemeljena na istraivanju, nego se potkrepljuje navodima iz Biblije ili crkvenih otaca u sreditu pozornosti su pripovijesti iz crkvene povijesti historiografi su preteno redovnicikranska periodizacija povijesnog zbivanja: uenje o 4 carstva (babilonsko, medijsko, perzijsko i makedonsko; kasnije je ukljueno Rimsko Carstvo, a medijsko i perzijsko spojeno u jedno) uenje o 6 razdoblja (aetates) svijeta koja se poklapaju sa ivotnim dobima ovjeka, u skladu s Bojim stvaranjem svijeta u 6 dana

- vrste srednjovjekovne historiografije: 1. kronika; 2. gesta; 3. anali; 4. vita; 5. genealogija; 6. gradska historija; 7. autobiografija i memoari u kasnom srednjem vijeku- skolastika- "briga za pravi tekst" - Biblija; krivotvorine- promjena u kasnom srednjem vijeku - nove teme (kriarski ratovi, velikake obitelji, kneevski teritoriji, gradovi); historiografi-laici, pojava pisanja na pukom jeziku- Euzebije iz Cezareje - Historia ecclesiastica =obrazac za pisce, kronika svijeta; - Aurelije Augustin - "O dravi Bojoj" = povijesnom dogaanju daje smisao puta spasenja; povijest kao borba Bojeg i zemaljskog carstva; uenje o 6 doba povijesnog vremena- Orozije - "Pripovijesti protiv pogana" = pad Rimskog Carstva znai dolazak Antikrista- Grgur iz Toursa - nastavlja kronike Euzebija, Jeronima i Orozija - Beda Venerabilis (asni) - "Crkvena historija naroda Angla" (od Cezara do 731./2. god.) razmjerno je pouzdana; povijesni dogaani su moralni primjeri (exempla) za pouku potomstvu u kranskim vrlinama i Bojem zahvatu- Einhard - "ivot Karla Velikoga"- Oton, biskup u Freisingu - "Historija dviju drava" = legitimira interese Hohenstaufovaca kroz ideju Njemakog Carstva kao zatitnika Crkve- Gioacchino da Fiore - nova periodizacija: 1. doba sinagoge, 2. crkva drugoga doba, 3. "duhovna" crkva treeg doba- Toma Akvinski - dvije epohe: 1. Starog zavjeta, 2. Novog zavjeta = Crkva e trajati do kraja svijeta- Gesta Francorum (anonim) - Vilim iz Tira - historija kriarskih ratova - razmilja o uzronostima- Geoffrey de Villehardouin - opisuje "osvajanje Carigrada" u IV. kriarskom ratu- Jean Froissart - kroniar "stogodinjeg" rata Francuske i Engleske- Giovanni Vilani - Storie Fiorentine - pozornost sve vie usredotouje na uspon gradova - bizantska historiografija: nadahnuta tradicijom rimskog imperija, helenistike kulture i kranstva kritiki i realistini duh razmjerno paljiva uporaba izvora razvijenija historijska svijest povijesnim zbivanjima uglavnom se bave sami njihovi sudionicivrste bizantske historiografije: 1. monografija, 2. redovnika kronika svijeta, 3. hagiografija obrauju se prije svega suvremeni dogaaji- Prokopije iz Cezareje, Ivan Malala, Konstantin Porfirogenet, Mihael Psel, Ana Komnen, Nikita Konijat, Ivan Skilica, Ivan Zonara, Nikefor Gregora, Laonik Halkokondil- Ibn Haldun - smatra se preteom suvremenih drutvenih znanosti; razmilja o biti i uzronosti povijesnih dogaaja; usporeuje nekoliko civilizacija traei zakone koji odreuju nastanak, rast i propast institucija i kultura; osnovne pokretake snage povijesnog tijeka treba traiti u ovjekovoj fizikoj okolini; razmatra ivot razliitih drutvenih slojeva

HUMANISTIKA HISTORIOGRAFIJA

- rani novi vijek = od oko 1500. do oko 1800. g. - obiljeja: nadahnue antikom, racionalnost, znanstvenost, poetak sekularizacije, poveanje znanja i pismenosti- osnovna obiljeja novog humanistikog shvaanja povijesti: promijenjen doivljaj vremena s uoavanjem razmaka izmeu sadanjosti te antike i srednjeg vijeka mogunost nedogmatskoga pristupa filozofskoj i knjievnoj batini poimanje povijesnih dogaaja iz njih samih povijest je prostor za ovjekovo stvaralatvo i samospoznaju predmet zanjimanja postaje ovjek kao stvaralac, a predmet spoznaje su ljudska djela, prije svega istaknutih osoba - politiki i vojni dogaaji historija je znanje o pojedinim stvarima, injenicama, odreenim osobama te uvjetima vremena i mjesta stoga nema teoretsku vrijednost te prua samo empirijsku, a ne i racionalnu spoznaju pripovijesti o pojedincima i njihovim iznimnim djelima te istaknutim zajednicama koji slue kao primjeri te oponaanje exempla iz antikih djela ovjek stvara svoju povijest nastojanjem da je sagleda u smislenom jedinstvu, postajui tako svjestan sebe kao subjekta povijesti antika kao obrazac i nadahnue ovjek je pripovjeda o zbiljskim dogaajima, ali se u tome manje oslanja na ispitivanje uzronih veza meu dogaajima, a vie pokuava rekonstruirati antiku kao zaokrueni svijet postoji svijest o ivotu razliitih civilizacija, a historija kao uiteljica ivota trebala bi pojedinim lekcijama pouavati o njihovim osobitostima i primjenama prihvaeno je antiko uenje o krunom kretanju povijesti pa historiografija treba upozoriti na ponavljanje istih pojava u vremenu motivi i uvjeti ljudskih djelatnosti i mana uvijek su isti, a mijenjaju se samo njihovi pojavni oblici osnovni zadatak je prikupljanje i razborita kritika izvora, a strahopotovanje prema antikim historiografima potie uvjerenje da se nitko ne smije usuditi sam ispitivati istinu o povijesnim kretanjima u antici historija je tematski rod knjievnosti, a ne posebno podruje znanja; tek od druge pol. 16. st. javlja se tenja da se ars historica osamostali filologija kao historijsko-kritika disciplina s vlastitom metodologijom nastaje iz potrebe da se uvrdi postupak za uspostavu izvornog teksta kroz njegovu kritiku i interpretaciju prikupljanje, pregladavanje, ureivanje, usustavljivanje tekstova, ali i predmetnih i monumentalnih svjedoanstava o prolosti nastanak prvih pomonih historijskih znanosti (epigrafija, numizmatika, arheologija) humanistika historiografija istrauje i pretpostavke, a ne samo vanjski tijek dogaanja, ali uzroke dogaaja uglavnom trai u spletkama, ambicijama i strastima politikih linosti traktati teorijske rasprave o historiografiji kao grani retorike i njezinoj koristi kao uiteljice ivota s glavnim temama o metodi, predmetnom podruju te funkciji i zadai pisanja o povijesti u drugoj polovici 16. st. vie francuskih pravnika i filozofa predlae program "integralne", "savrene" ili "dovrene" historije pokuaj povezivanja kritike teksta i nastojanja da se razumno i suvislo prikau razliite ljudske aktivnosti i objasni povijest civilizacija i naroda cilj je cjelovito pripovijedanje o to iroj povijesnoj pojavi

- Leonardo Bruni - "Historije firentinskog naroda" - nastoji sustavno prikazati povijest Firence - Flavio Biondi - prvi humanistiki antikvar; osnovni kriterij u izboru informacija za objavljivanje mu je vjerojatnost podataka- Lorenzo Valla - prvi sustavno primjenjuje filoloku kritiku - Niccolo Machiavelli "Vladar", "Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija", "Firentinske historije", "ivot Castruccia Castracanija" smatra se prvim graanskim teoretiarem drave i politike politika ima zakonitosti koje se mogu shvatiti samo ako se poznaju odreeni povijesni dogaaji ne ispituje vjerodostojnost povijesnih svjedoanstava, nego bira exempla iz povijesti i oblikuje ih u skladu sa svojim politikim tezama- Francesco Guicciardini "Razmatranja o Machiavellijevim raspravama", Storie fiorentine, "Historija Italije" smatra da se povijest ne ponavlja opravdava zasebnost historije kao spoznaje o promjenama u vremenu smisao povijesti treba traiti u njoj samoj umjesto nepovezanih egzemplarnih dogaaja, eli logiki rekonstruirati uzronosti i meuovisnosti i kontinuitet povijesnih injenica i pojava izvjetavanje o povijesti pokuaj je politikog raspravljanja radi pouke vladara slui se razliitim dokumentima, ali ne sustavno- Frane Petri dijaloke rasprave "Deset dijaloga o historiji" i "Deset dijaloga o retorici" zanima ga to je historija historija je "pamenje ljudskih stvari" pa je vremenski data te se ne ograniuje na prolost i sadanjost nego usmjeruje prema budunosti povijest je djelo ovjeka historiji daje dostojanstvo i svrstava je u isti red s filozofijom, umjetnou i retorikom kritizira humanistiku retoriku i iskljuivo politiku historiografiju predlae ispitivanje i drugih ivotnih podruja - Franois Baudoin - njegova historia universa temelji se na tenji za spoznajom povijesne cjeline na kojoj bi bila utemeljena politika praksa- Jean Bodin "Metode za lako razumijevanje historija", "est knjiga o republici" oblikuje misao o zakonitosti povijesnog kretanja na zakonitosti povijesnog kretanja utjeu prirodne okolnosti u kojima ljudi ive te ljudska volja donosi shvaanje o napretku u povijesti osim starijih pisaca, historiografi se trebaju sluiti i nenarativnim izvorima (pisma, naredbe, ugovori), te usporeivati razliite autore koji piu o istoj temi- Henri Lancelot-Voisin La Popeliniere kritizira dotadanju historiografiju daje nacrt "dovrene" historije glavni predmet studija povijesti morao bi obuhvatiti civilizacije svih vremena na cijeloj Zemlji, biti univerzalna i potpuna uvjeren je u kruno kretanje povijesti historija postaje samostalna disciplina svoje shvaanje je nazvao "novom historijom"

REFORMACIJA I PROTUREFORMACIJA

- polemika izmeu protestantskih struja koje trae opravdanje reformacije u crkvenoj i sekularnoj povijesti i katolikih pisaca dovode do napretka historijskog znanja izlae se povijest kranskog nauka, kulta i unutranjeg ivota kranstva, utvruju povijesne injenice kritikom izvora, precizira se tehnika rata- slabost: cilj ispitivanja nije bolje upoznavanje povijesnih injenica nego apologija doktrina- Martin Luther povijest je djelo i Boga i ovjeka povijesna sudbina Crkve je oigledna te je treba podvri razumnom ispitivanju, ali povijesno kretanje uope temelji se na iznenadnim Bojim zahvatima pie svjetsku kroniku - uzorno doba nije antika, nego prva stoljea kranstva- Philip Melanchton historija je uiteljica ivota u smisli boje pouke zadaa pisanja o povijesti je povratak izvorima "istine"- Matija Vlai prvi autor i organizator protestantske interpretacije crkvene povijesti "Magdeburke centurije" prva sustavna historija Crkve i prvi kolektivni znanstveni rad u kojem se sustavno trae novi izvori i pokuava povezati sve strane ivota Crkve, paljivo razmatrati bitne injenice prikazane odreenim redoslijedom budui da je djelo polemiko, ne ostvaruje se nepristrana historijska kritika- Jean Calvin - kritizira koncepciju "Magdeburkih centurija" jer smatra da bogatstvo povijesnog ivota ne moe shematski prikazati unutar pojedinih stoljea- Caesar Baronius - katoliko polemiko djelo u obliku anala s velikim brojem izvora i bar djelominom primjenom kritikih naela humanista- u 17. st. ponovno se uvruje srednjovjekovno kransko shvaanje povijesti, a osuuje humanistiki pogled na svijet povratak teolokog shvaanja povijesti (Jacques-Benigne Bossuet; Gottfried Arnold)

HISTORIJSKA ERUDICIJA

-"eruditi" = od 17. st. - sustavno se bave kritikom izvora i postupno, na temelju dugotrajnog iskustva, pronalaze pravila za taj postupak benediktinci i isusovci (17. st.) - prikupljanje, kritika obrada i objavljivanje dokumenata - postupno stvaranje metoda i tehnika pomonih historijskih znanosti eruditi 17. i 18. st. jo nemaju dananju kritiku razinu, najvie ih zanima razlikovanje autentinih i krivotvorenih dokumenata, a vjerodostojnim izvorom smatraju uglavnom najstarije dokumente; ne istrauju je li neki autentini dokument nastao s odreenom namjerom i prikriva li ili neistinito prikazuje odreenu povijesnu zbilju kritiki ispituju izvore prema razdobljima, sastavljaju rjenike, repertorije i zbirke izvora prekidaju s knjievnom i umjetnikom tradicijom humanista jer ih kao teologe i pravnike zanima "istina", a ne "lijepo" erudicija i historija oblikuju se kao dvije zasebne discipline: erudit samo nastoji utvrditi istinu o odreenim izvorima, a historiograf mora svladati knjievno umijee kako bi se mogao obratiti irem itateljskom krugu - maurinci (benediktinska Kongregacija sv. Maura sa sjeditem u parikom samostanu Saint-Germain-des-Pres) na njihovu se radu temelji historijska znanost od kraja 18. st. do danas izgradili neke od pomonih historijskih znanosti (diplomatiku, paleografiju i kronologiju)- Jean Mabillon - De re diplomatica- isusovac Jean Bolland - bolandisti - "Djela svetaca" - kritika analiza tekstova kako bi se utvrdili najstariji izvori, njihova autentinost i vjerodostojnost te ivotopise svetaca oslobodilo nakupina legendi- Charles Dufresne Du Cange - enciklopedijski rjenik latinskog i grkog jezika- Lodovico Antonio Muratori - objavljuje kronoloki sreene izvore za talijansku povijest, a u djelu "Antikviteti" pokazuje interes za institucije, mentalitete, nain ivota i materijalnu kulturu- Ivan Lui ivotopis sv. Ivana Trogirskog - kritiki pristupa legendama; prvi put objavljuje isprave iz hrvatskog ranog srednjeg vijeka De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex - prikupljanje isprava i kritika izvora uz sustavne komentare te iznoenje pretpostavki i argumenata, postavljanje pitanja i njihovo rjeavanje na razliitim razinama izvjesnosti; prvi objavljuje fondove izvora iz doba hrvatske narodne dinastije, njihove preradbe, registrira proturjenosti u izvorima uz dokazni postupak; prvi objavljuje djela pisaca koji su vani izvori za hrvatsku srednjovjekovnu povijest s vlastitim kritikim biljekama "Povijesna svjedoanstva o Trogiru" - dopuna De Regno zbirka dalmatinskih natpisa odbacuje ukorijenjene predodbe veine humanistikih pisaca da Hrvati i Slaveni potjeu od Ilira- Illyricum Sacrum (isusovci Filip Riceputi, Daniele Farlati, Jacopo Coleti) - graa za biskupije na podruju rimskog Ilirika u 8 svezaka - zbirka izvora koji se citiraju u cijelosti

PROSVJETITELJSKA HISTORIOGRAFIJA

- od sredine 18. st. javlja se preokret u historijskoj svijesti naputa se shvaanje prema kojem je prolost bezvremska skupina primjera za uzoran ivot, a povijest se poinje shvaati kao svjetski proces napretka- prosvjetiteljstvo pokret obrazovanog graanstva kritika autoriteta i prosvjeivanje ljudi tenja za osloboenjem ovjeka od dotadanjih prisila, predrasuda, neznanja, netolerancije i nelegitimne moi obrazovanjem i javnom kritikom razum treba biti mjerilo javnih i privatnih odnosa uvjerenje da se odgojem, reformama i promjenom institucija moe utjecati na buduu sposobnost ljudi da ureuju svoje prilike kao subjekti ideal je samostalan pojedinac, "graanin" koji voen razumom sudjeluje u mijenjanju ivotnih oblika i uvjeta u svojoj zajednici ovjek moe sam sebe usavravati- shvaanje historije u drugoj polovici 17. st.:- pironizam - historija bi bila znanje o pojedinim stvarima, a ta se nesavrena spoznaja svodi samo na istinitost izvjea o pojedinim injenicama- historija u vrijeme prosvjetiteljstva: temelji se na racionalistikoj filozofiji upuivanje uenika u samostalno miljenje prolost se moe ispitivati prouavanjem povezanosti uzroka i posljedica sadanjost i budunost razlikuju se od prolosti uglavnom se naputa miljenje o ponavljanju povijesnih pojava sadanjost i budunost proizlaze iz prolosti nova ideja kontinuiteta postaje mogue sustavno ispitivanje povijesnih injenica naputa se iskljuiva historija vladara i ratova te se pokuava osmisliti historiju drutava i civilizacija, javlja se zanimanje za brojna drutvena podruja nuan je izbor podataka kao pretpostavka prerade historijskog znanja u oblik sustavnog pripovijedanja najbolji historijski prikaz nije vie onaj koji spominje najvie dogaaja nego onaj koji pripovijesti daje odreeni smisao neka pripovijest moe itateljima dati novo znanje na temelju ve poznatih injenica na nain da se povijesnim pojavama u razliitim pripovijestima moe dati drugaiji smisao itatelj vie nije pasivni primatelj autorovih obavijesti novi oblici historiografskih radova (npr. historijski esej) s odreenim spoznajnim zadaama nastaju specijalne historije o raznim drutvenim temama pokuaji svjetskih historija s razmiljanjima o njezinom tijeku i smislu historija se vie ne smatra knjievnom vrstom dolazi do razdvajanja znanosti i umjetnosti, a usporedo s tim se historija izdvaja kao zasebna znanost utemeljena na pravilima istraivanja- Pierre Bayle - "Historijski i kritiki rjenik" = erudit koji skuplja tekstove, ali ne pie historiju; izraava misao o napretku koji nastaje iz upoznavanja uvijek novih injenica, iz stalnog rasta ljudske spoznaje i akcije; sumnjiavost prema svim tekstovima i autoritetima --> razvoj historijske kritike- Rene Descartes - povijesno kretanje je samo slijed sluajnih dogaaja koji se ne mogu objasniti; budui da se njome ne otkrivaju stalna boanska naela, historija ima vrlo skromno mjesto u hijerarhiji znanja ahistorijski racionalizam- Georges Louis Leclerc Buffon - Histoire naturelle - kritizira Descartesa u znanosti je bitno opisati ono to je u pokretu pa je za znanstveno objanjenje bitan povijesni oblik prirodnih snaga koje su stalno aktivne- mjesto historije u enciklopedijskom rasporedu znanja temelji se na naelima sistematizacije Francisa Bacona - temeljna podruaj znanja klasificirana su prema bitnim sposobnostima ovjeka: umu koji sadri pamenje, razum i matu pamenje stvara historijsko znanje i oblike historiografije, razum filozofiju, a mata umjetnost ljudsko znanje se dijeli na historiju, poeziju i filozofiju, a sluajna opaanja historije trebaju prerasti u slijed povezanosti po odreenom planu historija tako postaje temelj za sva podruja ljudskog znanja

MODERNO ZNAENJE POJMA HISTORIA

Tradicionalno znaenje pojmaModerno znaenje pojma - kraj 18. stoljea

-istinito izvjee o pojedinim osobama ili dogaajima = povijesna zbilja samo kao dogaaj-povijesna zbilja u cjelini kao povijesno kretanje od prolosti prema budunosti

-historia se ne odnosi na povijesnu zbilju, nego na pripovijedanje o njoj-historija je splet zbiljskih dogaaja, znanje i pripovijedanje o njima

-skup primjera koji odreuju znaaj pripovijesti-sloeni odnosi meu dogaajima i njihova interpretacija uvjetuju znaaj pripovijesti

-novi pojam historia obuhvaa prolu zbilju i njezino objanjenje (razmiljan. i pripovijed.)

FILOZOFSKA HISTORIJA

- filozofija povijesti (pojam skovao Voltaire) nastala zbog irine modernog znaenja historije kao povijesne zbilje i njezina objanjenja pri emu novo znaenje pojma "historija" nuno podrazumijeva filozofsko razmiljanje o povijesnoj zbilji- ve je racionalistika filozofija smatrala da postoje prirodni zakoni koji odreuju povijesno kretanje- daljnji razvoj historijskog miljenja doveo je do shvaanja da pri prosuivanju pojedine povijesne injenice treba poi od povijesti kao procesa koji se kree od prolosti prema budunosti i u tom svjetlu odluiti je li obavijest o nekoj injenici vjerojatna ili ne na taj nain historija dobija mogunost objanjenja irih povijesnih kretanja, a ne samo pojedinosti zbog toga novi pojam historija dostie najvei mogui stupanj vjerojatnosti neke povijesne injenice koji se dokazuje svjedoanstvima povijesnih izvora- zadaa historije nije vie pripovijedanje o kronolokim nizovima dogaaja, nego ispitivanje skrivenih motiva i unutranjeg reda sluajnog dogaanja na toj osnovi javlja se uvjerenje da se samo razmiljanjem o povijesti moe spoznati povijesna zbilja (trae se objanjenja koja proizlaze iz same povijesti, a ne Bojeg plana), te uvjerenja da tek s pomou subjektivnog filozofskog gledita povjesniar otkriva jedinstvo povijesti filozofija povijesti- filozofska historija cilj i sadraj povijesti konstruira iz filozofskih kategorija misli se da volja i razumno planiranje ljudi unutar prirodnih zakona uzrokuju napredak cijelog ovjeanstva prema viim oblicima slobode i kulture zato se trae teorije o opim oblicima ljudskoga drutva, nastoje pronai "zakoni" drutvenog kretanja, smisao "napretka" i stalna naela ljudske prirode, a poznavanje pojedinih povijesnih injenica uglavnom slui kao primjer funkcioniranja tih "zakona" ovakva shvaanja imaju pounu namjeru- glavna tema (prosvjetiteljske, racionalistike, filozofske) historiografije je "civilizacija" (obiaji to ih je stvorio "duh naroda") u kojoj se izraava "napredak"- historiografija se obraa obrazovanom graanstvu- pokretake sile povijesti (kojima je cilj dosezanje razumnog ivota i drutva) su "veliki muevi" tj. prosvijeeni vrh drutva (graanstvo s mudrim vladarom na elu) te "duh vremena" i "genij naroda"- postoji predodba o jedinstvu ljudskoga roda u opoj povijesti- pouna i moralna zadaa historije sastoji se u presudi povijesti sam povijesni proces ostvaruje pravednost uvijek iznova "sudei" prethodnim zbivanjima- egzemplarna zadaa historije se nastavlja, ali primjere vie ne pruaju pojedine historije-pripovijesti nego povijesni proces kao takav- uvjerenje da se povijesne injenice ne mogu ispitati bez teoretskih pretpostavki historija se sve vie povezuje i poklapa s filozofijom- filozofska historija nastoji objasniti povijesno kretanje iz "prirode stvari" te otkriti dominantne ideje, bitne crte odreene epohe, civilizacije, istaknute osobe- sredinja kategorija novog povijesnog shvaanja je pojam "napretka" prema kojem je povijest jedinstven, pravocrtan proces usmjeren prema jednom cilju to ga pojedini autori razliito vide

FRANCUSKA PROSVJETITELJSKA HISTORIOGRAFIJA

- Charles de Secondat Montesquieu - teoretiar ustavnog ureenja na temelju ogranienja kraljevske moi i diobe vlasti ("Perzijska pisma", "Razmatranja o razlozima veliine Rimljana i njihove propasti", "O duhu zakona") povijesne injenice su temelj za zakljuke o najboljim oblicima vlasti i drutva promjene oblika vlasti imaju odreene uzroke, a zadaa povjesniara je otkriti ih u povijesti se pojavljuju sline injenice koje se mogu klasificirati te se tako mogu otkriti pokretake snage ljudskih drutava eli otkriti "zakone" povijesnog kretanja (koje ima obiljeje racionalnosti)- Franois Arouet Voltaire ("Historija Karla IX., "Stoljee Luja XIV.", "Esej o obiajima i duhu naroda") deterministiko shaanje ovjeka "genij naroda" je snaga koja ne ovisi o volji naroda nego ga potie na postupke kojih nije unaprijed svjestan (ovjek i cijeli svijet su unaprijed odreeni, ali kako postoji univerzalni razum koji je isti kod svih ljudi i doputa im otkrivanje prirode, ovjek moe utjecati na svijet iji je dio) u Francuskoj enciklopediji nastoji definirati nain i metodu pisanja o povijesti -historiografija mora biti utemeljena na povijesnim svjedoanstvima; treba ispitivati razliita podruja ivota i cjelovitu svjetsku povijest; glavni predmet ispitivanja treba biti "duh vremena"; iz mnotva podataka treba izdvojiti ono to je tipino; povijest prije svega usmjeravaju "velike linosti" (stvaralaki pojedinci u razliitim granama drutvenog i kulturnog ivota) francuski prosvjetitelji jo uvijek ne koriste eruditske metode kritike izvora

KOTSKA PROSVJETITELJSKA HISTORIOGRAFIJA

- u kotskoj prosvjetiteljskoj historiografiji zapoinje sinteza historije i erudicije (uinjeni su vani koraci na putu prema povezivanju iroko zamiljene kulturne historije s kritikom uporabom izvora)- u povijesti nalaze trajnu ljudsku elju za poboljanjem ivotnih uvjeta- zanimaju se za napredak ovjeanstva koji se izraava u politikim ustanovama, religiji, trgovini i nainu ivota- istiu materijalnu uvjetovanost drutvenih promjena, ali i miljenje da napredak nije samo stvar svjesnog planiranja zakonodavaca i elite nego esto proizlazi iz sukoba interesa te sluaja- imaju razvijen kritiki duh, ali im tono utvrivanje pojedinih injenica nije vano (injenice to ih opisuju odabiru na temelju unaprijed stvorenih teorija, a ne obavijesti iz izvora)- David Hume - "Rasprave o ljudskoj prirodi" - zadaa je povjesniara pruiti ope pouke iz povijesti na temelju sustavnog i metodinog ispitivanja, itljivim i stilski dotjeranim pripovijedanjem- William Robertson - u nastojanju da prikae univerzalnu historiju koja bi cjelovito obuhvatila kulturu odreenog razdoblja uporablja rezultate erudicije u skupljanju i kritici izvora- Adam Ferguson i John Millar - iz svjetskopovijesne perspektive poredbeno ispituju razvoj drutvenih i politikih odnosa od primitivnog ovjeka do moderne trgovake civilizacije pri tome istiui ekonomske initelje- Edward Gibbon ("Historija propadanja i pada Rimskog Carstva")- prvi u veoj mjeri erudicijski postupak spojio s filozofskim pristupom povjesniara- jo uvijek ne radi sustavnu kritiku izvora, ali ih dobro poznaje i slui se njihovim obavijestima; slui se rezultatima filozofije i erudicije; novost je prezentacija dokumentacije (mogunost za provjeru obavijesti)

INOVATORI IZVAN PROSVJETITELJSTVA

- Giambattista Vico ("Nova Znanost" djelo za spoznaju drutvenog svijeta) osnovni predmet spoznaje treba biti kultura jer ju je stvorio ovjek pa su mu njezini zakoni razumljivi (za razliku od prirodnih zakona) kultura se moe ispitivati samo unutar svoje povijesti jer su u svakom razdoblju pronaeni posebni odgovori na pojedine ljudske potrebe i probleme povijesni procesi imaju svoje vlastite zakonitosti Vico istraivanje povijesti uzdie na razinu znanosti tumaenje povijesti: ljudi su stvorili raznolik "svijet naroda", no on je proiziao iz jedinstvenog duha koji se posluio ogranienim svrhama ljudi za svoje ciljeve i tako odrao ljudski rod daje pretpostavke za poredbenu kulturnu historiju

- Johann Joachim Winckelmann ("Historija antike umjetnosti") stvara filozofsku teoriju umjetnosti (raspravlja o biu umjetnosti) ini zaokret prema historiji umjetnosti za koju su umjetnika djela povijesni izvori te koja tei cjelovitoj interpretaciji umjetnikog djela (umjetnost nekoga razdoblja je poseban povijesni fenomen kojega objanjava geografskim, klimatskim, politikim, drutvenim, religijskim uvjetima)

NJEMAKA PROSVJETITELJSKA HISTORIOGRAFIJA

- spajanje filoloko-kritike metode erudita te filozofske i prirodnoznanstvene refleksije- "poznanstvenjenje" historijskog miljenja izraeno u tenji za proizvodnjom to boljih pojedinih historija-pripovijesti prema sustavu pravila historijskog istraivanja historija postaje posebno znanje i znanost- sveuilita postaju sredita historijskog istraivanja- stvaraju se osnovne norme kritikog istraivakog postupka standardizacijom prikupljanja povijesne grae to je u vezi s velikim izdavakim pothvatima, usustavljivanjem pojedinih pomonih historijskih znanosti te ustanovljavanjem kritike izvora kao sredinje metodske operacije nastaje profesionalna historija- novi pojam historia obuhvaa i zbiljsko povijesno kretanje i razmiljanje o njemu- naputa se egzemplarna historija te nastaje svijest o povijesnom tijeku (historija postaje genetika povijesne se pojave vide u njihovom nastanku i kasnijim promjenama te se nastoje prikazati pripovjednom sintezom)- razina istinitosti u historiografiji vie ne ovisi o etikim vrlinama pisca, nego o njegovoj strunoj kvalifikaciji sadranoj u poznavanju pravila za osiguranje razmjerno istinitog prikaza povijesnih pojava, odnosno metodikoj objektivnosti koja se temelji na metodski reguliranom postupku argumentacije sadraj izvora nuno je metodiki kritiki ispitati- povijesna istina je izvjesnost postignuta na temelju kritike izvora to postaje osnova historijskog istraivanja- povjesniar postaje profesionalni "istraiva"- "poznanstvenjenje" se odnosi i na sustavno prikupljanje i kritiku izvora i na meusobno povezivanje istraenih podataka u spletu uzroka i posljedica- historijsko djelo postaje izvjee o rezultatima istraivanja- spajanjem erudicije i historije razvija se historijsko-kritika metoda kojoj je zadatak da analizom vjerodostojnosti izvora omogui razmjerno istinito izvjee o odreenim povijesnim injenicama- sveuilite u Gttingenu (sredite "poznanstvenjenja" historije) - Johann Christoph Gatterer i August Ludwig Schlzer, Arnold Heeren- Justus Mser - umjesto da prilikom kritike izvora samo utvruje njegovu autentinost, on sustavno ispituje kao se izvor odnosi prema povijesnoj injenici o kojoj svjedoi- Friedrich Schiller - vjeruje u jedinstvo povijesnog procesa- iako su se trudila oko pravila historijskog istraivanja, njemaka prosvjetiteljska historiografija jo uvijek nije postigla metodoloku konzistenciju, pa se tek u 19. stoljeu historija konstituira kao disciplina i humanistika znanost- njemaki povjesniari 19. stoljea kritiziraju prosvjetiteljsku historiografiju

NJEMAKA HISTORIOGRAFIJA U 19. STOLJEUFILOZOFIJA POVIJESTI

- spekulativna filozofija povijesti trai smisao povijesnog kretanja u opem ili kozmikom planu s konanim ciljem- kritika ili analitika filozofija historije eli definirati formalno obiljeje historije kao ustroja znanja analizom metodskih postupaka povjesniara- njemaka idealistika filozofija povijesti: u povijesnom tijeku vidi unutranju racionalnost koju uzrokuje "svjetski duh" svojim spekulativnim zakljucima nastoji prodrijeti do dubinskog znaenja povijesti, a ne upoznati povijesne injenice na temelju istraivake prakse- Immanuel Kant - pokretaka snaga povijesti je suprotnost izmeu ljudskih osobina i potrebe za drutvenim ureenjem njihovog ivota - te proturjenosti spaja drava koja bi trebala biti osnovni predmet historijskog istraivanja- Johann Gottfried Herder u razumijevanje povijesti uvodi evoluciju povijest se sastoji od mnotva pojedinosti, ali ima uzvienu svrhu usavravanja humaniteta pokretaka sila povijesti je u meuodnosu ljudi i vanjske prirode subjekti povijesti su narodi, a njihove posebnosti izviru iz "duha naroda"- Georg Wilhelm Friedrich Hegel povijesne pojave su izraz "svjetskog duha" koji je uvijek jednak, ali se javlja u povijesnim oblicima povijesno kretanje je samoostvarenje "svjetskog duha" u dijalektikim stupnjevima sadraj "svjetskoga duha" je sloboda prema tome, "svjetska povijest" je zakonomjeran razvoj svijesti o slobodi i njezino sustavno ostvarenje (ali, sloboda nije vezana uz pojedince, nego uz zajednice - narode i drave stoga je osnovni sadraj povijesti razvoj drava)- Wilhelm Humboldt pojedine povijesne injenice moraju se, uz pomo kritike metode i vladajuih ideja u istraivanom razdoblju, povezati u loginu cjelinu kako bi se dokuila sr dogaanja nuno je povezivanje jedinstvenosti pojedinih dogaaja s opim povijesnim kretanjem, tj. uspostaviti vezu izmeu povijesne injenice i ideje koja je u njezinoj biti ustanovljuje metodu "uivljavanja" ili "razumijevanja" faze prouavanja prolosti: 1. skupljanje izvora, 2. kritiko istraivanje istine, 3. pronalaenje istine uz pomo ideja zadaa historije je pokazati kako se ideje ostvaruju u povijesti sredinju ulogu u povijesnom kretanju imaju drava i politike djelatnosti javlja se jaz izmeu filozofije historije i historijske znanosti jer povjesniari trae izraz dubinske "ideje" ili "duha" kroz zakljuke to stvaraju istraivanjem pojedinosti na temelju kritike izvora, dok filozofi istraivanje pojedinosti smatraju nevanim usmjeravajui se na unaprijed postavljene filozofske spekulativne teze

NJEMAKI ROMANTIZAM

- uope, romantika historiografija posluila je i smjeru koji je teio ostvarenju graanskog drutva, nacionalnom osloboenju i ujedinjenju kao i smjeru kojeg je obiljaavalo kontrarevolucionarno nastojanje da se feudalizam spasi usklaivanjem tradicije i novih drutvenih temelja- romantizam oivljava srednjevjekovno razdoblje- povijest postaje opravdanje za najrazliitije suvremene ciljeve- uglavnom odgovor na francusku revoluciju kao otpor graanskom drutvu- obiljeje njemakog romantizma je bijeg u svijet osjeaja, mate, uda i mistinih doivljaja- karakteristina je predodba da se istina moe postii matom i "uivljavanjem" u ljude i atmosferu prolosti- "duh naroda" je glavna pokretaka sila povijesti, a povijest postaje mistino kretanje koje se ne povezuje sa stvarnim pojavama- uvrijeeno je miljenje da su sve institucije razumljive jedino na temelju svoje duge povijesne tradicije poznavanje povijesti postaje vrlo vano ubrzano se otvaraju katedre za povijest na sveuilitima- romantiarska historiografija eli oivjeti prolost osjeajem i poezijom pa se u njoj uglavnom gubi historijska perspektiva te je historija iznova grana knjievnosti ime je usporen proces spajanja erudicije s pripovijedanjem o povijesnim injenicama, a kritiki duh nestaje, premda ga zamjenjuje izraen smisao za povijesni tijek

SPAJANJE ERUDICIJE I GENETIKE HISTORIJE

- jaanje predode o kretanju i promjenjivosti svijeta na svim podrujima spoznaje uvjetuje pojavu historizma pred povjesniare se stavlja zadaa genetikog ispitivanja povijesnih injenica tj. upoznavanja svih etapa njihovog kretanja kroz vrijeme- historizam potie sveope zanimanje za povijest to utjee na brz uspon znanstvene historije kroz uvrenje i usavravanje metode i tehnike kritike izvora, otvaranje arhiva, objavljivanje zbirki dotad nepristupanih povijesnih izvora, institucionalizaciju studija povijesti kao posebne discipline na sveuilitima- prvi stupanj znanstvene historije temelji se na spajanju erudicije i izvjea o samim povijesnim injenicama tj. na dokumentima analiziranima filolokom metodom i genetikoj historiji kao ispitivanju povijesnih injenica u tijeku njihovih promjena taj je proces zavren u prvoj polovici 19. stoljea u djelima njemakih povjesniara Georga Niebuhra i Leopolda Rankea- historijska znanost ukljuuje postupak stjecanja sustavnih spoznaja o odreenim povijesnim pojavama tijekom njihovog kretanja u vremenu- Friedrich August Wolf - unaprijedio klasinu filologiju i historiju shvaanjem da se pojedini tekst treba razumjeti unutar razdoblja u kojem je nastao (tri su oblika analize teksta: gramatiki, filoloki i historijski)- Barthold Georg Niebuhr - njegovo je djelo prekretnica jer uklanja dugotrajni dualizam erudicije i historiografije

HISTORIZAM I RANKEOVO DJELO

- historizam: istraivanje pojedinanih i kolektivnih individualnosti (istaknutih linosti, drava, nacija i naroda) istraivanje ideja kao nevidljivih pokretakih snaga povijesnog razvoja metoda "razumijevanja" eurocentrini pogled na povijest uspredotoenost na politiku povijest usustavljuje se postupak kritike izvora razvojne faze historizma: 1. "klasino" razdoblje, 2. razdoblje kritike historizma- Leopold von Ranke ("Historije romanskih i germanskih naroda 1494 - 1514") najpoznatiji predstavnik klasinog njemakog historizma koji bitno utjee na razvoj znanstvene historije sredinji predmet historijskog istraivanja mora biti nacionalna drava koja je za Rankea konani povijesni oblik prvenstveno se zanima za vanjsku politiku i utemeljuje usku diplomatsku historiju koja meunarodne probleme ne izvodi iz cjeline drutvenih odnosa i potreba nego samo iz dokumenata o konkretnim vanjskopolitikim akcijama glavnu pozornost poklanja istraivanju namjera i djelatnosti vodeih linosti povjesniar mora raditi na dvjema razinama: 1. istraivati pojedinosti, 2. nastojati uoiti povezanost tih pojedinosti zalae se za zajedniku primjenu kritike metode, objektivnog istraivanja i sintetike konstrukcije vodi "seminare" kritike izvora kako bi studenti nauili historijsku metodu historija ne smije sluiti vanjskim ciljevima nego je, kao samostalna znanost, sama sebi svrhom, ali povjesniar ipak mora i na temelju vlastitih iskustava iz njemu suvremene prakse uoavati probleme prolosti, a njegovi rezultati mogli bi izravno ili neizravno objanjavati povijesne temelje i pretpostavke suvremenih dogaanja inzistira na "objektivnosti" povjesniara pod utjecajem filozofije povijesti povijesni tijek svodi iskljuivo na kretanje ideja

RANKEOVI NASLJEDNICI

- stvaraju usku politiku historiju- zastupaju tezu o primatu vanjske nad unutranjom politikom- daju prednost snanoj dravi (poput Pruske aristokratske, autokratske i birokratske drave) u odnosu na graansku demokraciju- njemaku dravu prikazuju kao svetinju- ideolokim tumaenjem predaje o njemakoj dravi njemaka historiografija se ukljuila u propagandu o iznimnoj ulozi njemakog naroda u svjetskoj povijesti krajem 19. stoljea- "prusko-malonjemaka kola" odreuje glavni pravac njemakoj historiografiji proiziloj iz Rankeove kole ona djeluje kao orue politike borbe za ujedinjenje Njemake pod vodstvom Pruske te nastoji opravdati vladajuu politiku ideologiju- Johann Gustav Droysen osniva "prusko-malonjemake kole" vaan zbog sustavnih izlaganja o metodologiji historijske znanosti, istraivakom postupku i njegovim pretpostavkama historija je podruje istraivanja s posebnim predmetom i metodom ("historika") bit historijske metode je razumjeti istraujui "razumijevanje" kao poseban nain spoznaje samostalne historijske znanosti (razliite od filozofije, prirodnih i drutvenih znanosti) i kao osnovni pristup povijesnoj zbilji budui da je povijest djelo ovjeka, onda postoji slinost izmeu povjesniara i predmeta istraivanja dakle, povjesniar bi morao moi izravno razumjeti ljudske namjere i postupke u prolosti, ali tek nakon to je obavio temeljito istraivanje "historika" (historijska metoda) je sustavna povezanost prikupljanja izvora, njihove kritike i sustavne analize, interpretacije utvrenih injenica i njihovog prikaza- Heinrich von Sybel istraivanja mu slue potrebama svakodnevne politike stekao je zasluge u organizaciji znanstvenoga rada i izdavanju izvora (pokreta i urednik Historische Zeitschrifta, prvog velikog asopisa jedne nacionalne historiografije)- Theodor Mommsen -"Rimska historija" nadrasta dotadanju uglavnom usku politiku historiju istraivanjem drutvenih temelja rimske republike uz uporabu predmetnih, arheolokih ostataka, spomenika, novca, natpisa i zakona- Heinrich von Treitschke - propagandistika podrka pruskom reimu; njemaka kultura najvrednija; pobornik rasne teorije-na kraju 19. stoljea historijska se metoda jo uvijek ponajvie shvaa samo kao skup pravila za istraivanje, a ne kao kriterij znanstvenosti u smislu obuhvatnog, fundamentalnog naela historijske spoznaje- Ernst Bernheim "Udbenik historijske metode i filozofije povijesti" daje obrazloenje metode u duhu idealistikog historizma opravdava gledite tradicionalne historije da je ona znanost o kretanju pojedinih dogaaja koja ne prati ono to je tipino i to se ponavlja nego obrauje kvalitativne razlike povijesnih individualnosti u njihovim promjenama utvrivanje opih tipova i zakona povijesnog razvoja ne moe biti cilj istraivanja kritizira svoenje predmeta istraivanja samo na politiku i dravu i smatra da bi sociologija trebala postati pomona historijska znanost

KRITIARI HISTORIZMA

- Heinricha Heinea - kritika povjesniara koji pod krinkom "objektivnog" istraivanja podupiru represivnu vlast- Friedrich Nietzsche osuuje proizvoljnost "razumijevanja" solidni znanstveni rezultati nisu uope mogui s obzirom na to da o prolosti ima toliko "istina" koliko i perspektiva cilj pojedinca osloboenog transcedentalnoga morao bi biti da sam sebe nadmai i postane "nadovjek" zato bi trebao djelomino zaboraviti prolost, nadvladati snagu uspomene koja potkopava volju za stvaralakom djelatnou historijska svijest odvaraa ovjeka od ulaska u sadanjost pa treba "kreativno zaboraviti" prolost te se usredotoiti na kaos sadanjeg svijeta i promijeniti ga znanje o povijesti mora postati slugom ljudi, a ne njihovim gospodarom povjesniari uglavnom slave prolost na tetu sadanjosti tri kategorije historiografije: 1. "monumentalna" (slavi "velike linosti" kako bi ohrabrila malodunog suvrmenog ovjeka); 2. "antikvarna" (klanja se prolosti, njezino shvaanje da je sve to je staro ujedno i vrijedno uzrokuje omalovaavanje sadanjega); 3. "kritika" (sudi prolosti, raskrinkava njezine mitove i spreava gospodarenje prolosti nad sadanjou)- Jakob Burckhardt kritizira njemaki historizam zbog iskljuivog istraivanja pjedinosti koje ne povezuje nita osim njihovog izravnog odnosa s Providnou kritika divinizacije dravne moi zalae se za apolitino historijsko miljenje s teitem na obrani duha od materijalistikog temelja industrijskog drutva istie europsko kulturno jedinstvo i duhovni kontinuitet historijsko se istraivanje ne smije usredotoiti na opis pojedinih dogaaja spoznatih kritikom izvora nego treba primijeniti postupak traenja onoga to je tipino, trajnije i to se ponavlja, te pokuati usporeivati ove kategorije povijest usmjeravaju ljudske potrebe KRITIARI HISTORIZMA

- Karl Marx dogmatski marksizam u zemljama realnog socijalizma nasuprot marksistikoj interpretaciji na Zapadu koja Marxovo traganje shvaa kao teoriju socijalne evolucije historijska istraivanja su mu ukljuena u teoretske i politike analize svi su drutveni oblici povijesni zato je prouavanje povijesti vano za spoznaju zakonitosti i opeg pravca povijesnog razvoja, a poznavanje povijesti je orue u nastojanju da se ovjek oslobodi od drutvenih sustava koji su suprotni njegovoj iskonskoj naravi historija je znanost kojoj je zadaa da objasni ovjeka suprotno idealistikim filozofima koji su tvrdili da ljudska svijest (ideje) odreuje ivot, Marx tvrdi da ivot odreuje svijest (priroda je temelj povijesnog opstanka ljudi nisu ideje te koje su pokretai povijesnog kretanja) ipak, ovjek je i determiniran i slobodan budui da se spoznaja ljudi o svijetu oblikuje putem njihove svijesti, ali njihov opstanak ovisi o prirodnim i drutvenim odnosima koji ih determiniraju ovjek moe pokuati stvoriti drutvo koje e odgovarati njegovim osobinama i mogunostima u sreditu Marxova interesa su drutva kao sustavi odnosa meu ljudima (ivotni uvjeti, interesi drutvenih kolektiva, odnosi moi) "materijalistiko shvaanje povijesti" ("historijski materijalizam") istie se znaenje ekonomije u povijesnom razvoju kljuni pojam "materijalistikog shvaanja povijesti" su "proizvodni odnosi" (nain proizvodnje, podjela rada, posjedovni odnosi) u njoj se prednost daje "materijalnoj proizvodnji", ali ona nije iskljuivi element povijesti drutveno-ekonomski stupnjevi povijesnog razvoja (uenje o slijedu drutveno-ekonomskih formacija drutva) velike povijesne preobrazbe vidi prije svega u "nainu proizvodnje" na temelju pojave novih "proizvodnih snaga" drutvena cjelina strukturirana u vie razina u meusobnom odnosu ("baza" i "nadgradnja") "baza" = "cjelina prozivodnih odnosa", dakle, drutvena organizacija u najirem smislu "nadgradnja" = podruje u kojem dolaze do izraaja zbiljski klasni odnosi, institucije, zakonodavstvo, dravna organizacija, religija, kultura, znanost, umjetnost klase (temeljne drutvene grupe) i klasna borba koja izrasta iz suprotstavljenih klasnih interesa (borba za vlast nad proizvodnim sredstvima) te utjee na promjene drutvenih struktura drutvo se razvija u sukobu klasa u skladu s promjenama u proizvodnim snagama i odnosima klasna e borba zavriti besklasnim "komunistikim" drutvom sredinji element Marxove teorije je ljudska praksa ljudi stvaraju svoju povijest, ali u drutvenim uvjetima to su ih zatekli te ih ne mogu sami odabrati povijesni proces shvaa kao zakonomjerno kretanje koje se ostvaruje u "revolucionarnim skokovima", tj. promjenama "ekonomskih formacija drutva" u klasnim borbama, a napreduje prema besklasnom drutvu

FRANCUSKA HISTORIOGRAFIJA U 19. STOLJEULIBERALNI I ROMANTIKI POVJESNIARI

- drutvene i politike promjene od poetka francuske revolucije intenziviraju historijsku svijest kod sve vie ljudi- integracijske ideologije europskih nacija trebaju historijsku svijest s obavijestima o povijesnim zbivanjima kao opravdanjima suvremenih nacionalnih pokreta- francuska revolucija i Napoleonovo doba stagnacija historiografije i erudicije- razdoblje restauracije 1818.-1830. god. politika i religiozna reakcija, slavljenje apsolutne monarhije i srednjega vijeka (romantizam); ipak se javlja ponovno zanimanje za ozbiljnu historiografiju to stvara uvjete za historijsku znanost- Ecole de chartes- najpoznatiji francuski povjesniari u doba romantizma zastupaju liberalne ideje u duhu romantizma, pobornici su francuske revolucije interpretirane s gledita interesa bogatih slojeva graanstva; nadahnjuju se prosvjetiteljskim djelima (vjera u napredak ovjeanstva razumnom djelatnou), ali se protive prosvijeenom apsolutizmu; suavaju zanimanje na Europu; najvie ih zanima politika akcija; oslanjaju se na predaju francuske erudicije, ali neki nedostatno koriste arhivske dokumente i kritiku izvora (preteno daju slikovite opise pojedinosti nekadanjega ivota)- Francois Guizot ("Historija civilizacije u Europi", "Historija civilizacije u Francuskoj", "Historija podrijetla predstavnike vladavine") prvi djeluje u pravcu institucionalne organizacije francuske historijske znanosti (katedre za historiju u visokom kolstvu, reorganizacija Ecole de chartes, Drutvo za historiju Francuske, Odbor za historiju i znanstveni rad, Odbor za zatitu spomenika, izdavanje dokumenata iz francuske povijesti) najzasluniji za obnovu erudicije prema kojoj je osnovna zadaa povjesniara traiti originalne izvore i kritiki ih ocijeniti (kritiki izdaje izvore) glavni predmet istraivanja je "civilizacija" kao obuhvatni pojam povijesnog ivota u svojim djelima prikazuje uvjete materijalnog ivota, drutvenu i politiki djelatnost i moral; zanima ga nastanak nacionalnih drava i naelo jednakosti opravdava interese buroazije te tvrdi da je osnovno obiljeje zapadne civilizacije pojava, rast i pobjeda buroazije francuska revolucija je dovretak tog dugotrajnog civilizacijskog procesa iako je njegova historija donekle spekulativna (opim stavovima dokazuje opravdanost francuske revolucije), zakljuke stvara na temelju prikupljanja brojnih pojedinosti i njihove klasifikacije elei iz grupiranja prikupljenih injenica izvui ope ideje cilj povjesniara je "analiza" zaokuplja ga usporedba francuskog i engleskog povijesnog razvoja

- Augustin Thierry prvi zastupa teoriju klasne borbe kao pokretake snage povijesnog razvoja (sukob franakog germanskog plemstva i starosjedilakog treeg stalea Galo-Romana) izvrstan pripovijeda, ali mu je kritika izvora skromna cilj povjesniara je "pripovijedanje"- Franois Mignet i Adolphe Thiers - zanimaju se samo za politiku povijest francuske revolucije te samo pripovijedaju o dogaajima- Jules Michelet ("Pregled moderne povijesti", "Historija Francuske", "Historija francuske revolucije", Le Peuple) jedini pravi romantiarski povjesniar smatra da je puk stvaralaka snaga povijesnog kretanja (zanima se za "malog ovjeka", oduevljava ga "narod") vienje povijesti kao uzlaznog, pravocrtnog procesa usavravanja ovjenosti vanjski svijet je tvorevina ideja i samo su one prava zbilja, dok su dogaaji i linosti simboli, utjelovljenje ideja prihvaa uenje o "dui" ("geniju") naroda, ali i o utjecaju geografske okoline na drutvo njegovo uvjerenje o ovjekovoj slobodnoj volji i sposobnosti da stvara vlastitu povijest u suprotnosti je s neuhvatljivim "genijem" naroda prvi je autor koji na francusku povijest gleda kao na posljedicu stvaralatva francuskoga naroda zanima se za sva drutvena podruja jer se i "duh" naroda izraava u cijelom njegovom ivotnom svijetu zato se uz pisane izvore slui i materijalnim ostacima, umjetnikim i literarnim djelima i legendama ne zanima se samo za politike dogaaje, nego nastoji upoznati podlogu politikih injenica, njihove drutvene, ekonomske, knjievne i idejne okvire kritika izvora mu je nedostatna, iako ih obilno koristi cilj povjesniara je "uskrsnue" integralnog prolog ivota

- Alexis de Tocqueville ("O demokraciji u Americi", Stari reim i revolucija") vjeruje da Providnost vodi ljudsku povijest, ali se to zbiva posredstvom prirodnih ljudskih uzroka usporedba francuskog i engleskog povijesnog razvoja u djelu kojim istrauje francuski stari reim i francusku revoluciju iz mnotva promjenjivih pojava izdvaja one dugog trajanja (revolucija ne predstavlja nagli i potpuni prekid s prolou nego je u pitanju dovretak ve postojeeg procesa) zanima se za drutveni poloaj klasa i stalea, a ne njihova formalna politika prava bavi se drutvenim zakonitostima te ga vie zanima nastanak drutvenih oblika i ideolokih initelja nego politikih institucija autor je prvoga djela "socioloke" historiografije jer nastoji dokuiti ope crte razvoja i poredbenom metodom spoznati njegove konstante sustavno traga za obavijestima iz izvora eli analizirati dubinske tijekove zbivanja

NASTANAK PROFESIONALNE HISTORIOGRAFIJE

- Francuska polovicom 19. st.: 1. graanska liberalna historiografija, 2. historiografija tradicionalne elite- asopis za historijska pitanja (prvi historijski asopis) nastao kao rezultat nastojanja na "velikoj kulturnoj restauraciji" katolika-rojalista zadaa mu je "historijska revizija" na temelju stroge kritike izvora, sa svrhom suprotstavljanja postrevolucionarnom drutvenom ureenju kroz vlastitu interpretaciju povijesti francuske monarhije i Katolike crkve- tek od 70-tih godina 19. stoljea francuska historiografija postaje znanstvena, a historijsko se istraivanje podvrgava strogim pravilima s kanoniziranom historijskom metodom; historija se kao struka osamostaljuje i institucionalizira na sveuilitu- poticaj razvoju znanstvene historiografije dali su povjesniari izdavanjem asopisa Revue historique pobornici drutvenog i politikog ureenja nastalog kao posljedica francuske revolucije smatraju da se povijesne injenice moraju ustanoviti metodski precizno uz izbjegavanje ideolokih interpretacija jer ele stvoriti historiografiju koja bi nakon drutvenh lomova koje je prouzroila revolucija utjecala na stvaranje jedinstva francuske nacije diskontinuitete francuske povijesti prikazuju neposrednim objanjavanjem pojedinih zbivanja i trijeznim prikazom povijesnih injenica na temelju kritike izvora (znanstvene pojedinosti zamjenjuju nekadanje ope pretpostavke, pozornost se usredotouje na prikupljanje, klasifikaciju i opis injenica uspostavlja se prava znanstena metoda koja bi mogla postupno dovesti do spoznaje istine) u Revue historique dolazi do izraaja opreka izmeu tenje za metodoloki pozitivnom nepristranosti i stvaranja snane politike, religijske i nacionalne svijesti do koje se dolazi sasvim odreenom interpretacijom povijesnih injenica; sukob s Njemakom utjee na tenju povjesniara da francuska historiografija nadmai njemaku te se trude obnoviti ozbiljna eruditska i znanstvena istraivanja- Gabriel Monod glavni urednik Revue historique i nositelj usmjerenja prema stvaranju historijske znanosti zahtijeva stroge znanstvene metode izlaganja na temelju kritike izvora, odreknue od povrnih openitosti i retorike, ali i njegovanje knjievnoga stila, suzdravanje od politikih polemika, niti se oslanjati na politike i filozofske teorije historija je "pozitivna znanost" (racionalno poznavanje injenica) historijska znanost slui za povratak jedinstva i moralne snage (francuske) nacije te uspostavu "veliine domovine"- Ernest Renan ("Isusov ivot") - istina ima povijesne temelje, a smisao svih proizvoda ljudskog duha proizlazi iz odreenoga vremena; krajnjim skepticizmom pritivi se "znanstvenim" i "kritikim" povjesniarima- Numa Denis Fustel de Coulanges ("Antiki grad") pokretai politikog ivota su drutveni odnosi i izmjena vlasnitva te puka vjerovanja; pokretake snage povijesti su ideje puka razrauje "historijsku metodu" ( = sustavna povezanost svih postupaka za kritiku izvora) povjesniar mora ostvariti apsolutnu neovisnost duha i imati metodsku kompetenciju jer se historijska znanost temelji na savjesnoj kritici izvora koja je u sreditu teoretske refleksije odbacuje sve apriorne ideje "subjektivnoj metodi" suprotstavlja historiju kao "istu znanost" koja mora ustanoviti injenice, analizirati ih i potraiti njihove povezanosti povijesne injenice su sadrane u dokumentima, a pisani izvor govori sam za sebe historija je znanost o ljudskim drutvima koja analizira njihov nastanak, unutranje ustrojstvo i postojanost zato je nuno istraivati drutvene ustanove, duhovne i materijalne obiaje te vrijednosne predodbe (zanimaju ga kolektivna stanja)

HISTORIOGRAFIJA S POZITIVISTIKOM ETIKETOM

- "pozitivizam" filozofski sustav kao vizija svijeta koja injenicama daje odreeni smisao putem apstraktnih koncepcija- historija kao "pozitivna" znanost znai kompetenciju povjesniara, njegov oprez prema interpretaciji povijesnih injenica na temelju kritike izvora, strah od mogue neobjektivnosti, odbacivanje svake filozofije povijesti, uvjerenje da je samo spoznaja pojedinih povijesnih injenica plodan pothvat- poetak 20. stoljea drutvene promjene i razvoj prirodnih znanosti oduevljenje za racionalnu znanstvenu spoznaju te uvjerenje da ovjek moe ovladati svojom povijeu uz pomo znanosti javlja se uenje da uz zakone ive materije postoje i zakoni drutva koji se mogu otkriti prirodnoznanstvenim putem sociologija (Auguste Comte)- historizam strogo razdvaja metode i pristup prirodnih i "duhovnih" znanosti- pozitivizam nauava da se sve grane znanja moraju temeljiti na istim postupcima promatranja, refleksije i vrednovanja stoga se ni historija u postavljanju pitanja o tome to je istina o predmetu istraivanja u naelu ne bi smjela razlikovati od prirodnih znanosti pozitivizam je naelno odluio da je znanost jedinstena, a onda se ispituje odgovaraju li pojedine discipline tome zadanom okviru- prema pozitivistikom uenju u znanosti nema razlike izmeu "date" injenice i njezine biti "pozitivistiki" povjesniari stoga nastoje srediti injenice koje se toboe nalaze u gotovu stanju u izvorima i samo ih treba "oistiti" od natruha neistine kritikim metodama i tehnikama (povjesniar bi trebao izbrisati svoju linost i na temelju kritike izvora pustiti ih da govore sami) pozitivizam ne potie teoretsko miljenje u povjesniara nego ih upuuje prema faktografiji, a zbog toga ih pozitivistiki sociolozi optuuju da sitniavo robuju pojedinostima ne shvaajui zakonitosti povijesnog razvoja- Auguste Comte smatra da historija nije znanost jer se bavi pojedinostima, a ne generalizacijama, ali to moe postati ako se okrene generalizacijama na putu postupnog utvrivanja "zakona povijesti", a tada bi dosegla znanstvenu razinu i postala istovjetna sociologiji, tj. nestala bi (uloga historije svela bi se na skupljanje podataka za sociologiju) zadaa historije unutar sociologije: formulirala bi zakone drutvene dinamike i tako omoguila predvianje budunosti historija se mora baviti kolektivnim snagama ime bi se stvorila "pozitivna" historija koja bi prouavala zbilju kao splet prirodno-povijesnih zakonitosti pokretake sile povijesti vidi u idejama, osobito u znanstvenoj spoznaji svijeta elja da utvrdi "ope" i "vjene" zakone Comtea vodi u potcjenjivanje konkretnog historijskog istraivanja- Hippolyte Taine uvjeren je da su sva podruja drutvenog ivota meusobno ovisna te eli savrenu sintezu svih razina povijesti stvari, prirode i ljudi nada se otkriu "zakona" koji vladaju ljudima ideolog "historijskog naturalizma" uenje o jedinstvu znanosti, tj. stjecanje znanja u prirodnim znanostima jedini je nain zbiljske spoznaje te vie ne treba praviti razliku izmeu moralnih i prirodnih znanosti nijee se posebnost historije koja bi postala dio jedinstvene znanosti o evoluciji svijeta koja bi otkrila zakone povijesnog kretanja linosti pokuava objasniti iz povijesnih uvjeta (rase, sredine i trenutka)- francuski "pozitivistiki" povjesniari kraja 19. i poetka 20. stoljea: protivnici bilo kakve filozofije povijesti i bez zanimanja za rezultate drutvenih znanosti povijesne injenice nije mogue dubinski poznavati pa se dre povrinskih dogaaja te uglavnom tradicionalne politike historije ne bave se otkrivanjem "zakona" povijesnog razvoja nego pojedinanim injenicama koje ne uopavaju samo niu kritiki provjerene podatke bez davanja sinteze uglavnom se bave samo izdavanjem tekstova izvora bez interpretacije - Ernest Lavisse - Charles Seignobos, Charles Victor Langlois "Uvod u historijske studije" utvruje historijsku metodu kao zatvorenu mreu pravila izraen stav da je historija znanost o pojedinanom, te da je "znanost rasuivanja" (do svojih rezultata dolazi posrednim zakljuivanjem, a ne izravnim opaanjem povijesnih pojava); zahtjev za strogo "objektivnim" opisivanjem povijesnih injenica "proienih" kritikom izvoraBRITANSKA I AMERIKA HISTORIOGRAFIJA U 19. STOLJEU

- u Velikoj Britaniji pretvaranje historiografije iz literarne vrste u "znanstvenu" disciplinu kasni u odnosu na Njemaku i Francusku; interpretacija povijesti je usklaena s politikim potrebama (vigovci i torijevci)- Thomas Babington Macaulay predstavnik "vigovske interpretacije povijesti", esejist i pripovjeda koji u radu vrlo skromno koristi kritiku izvora, a podaci mu slue iskljuivo za opravdanje vlastite ideologije- Thomas Carlyle pripadnik romantiarske historiografije (do spoznaje o povijesnim pojavama ne dolazi se racionalnom spoznajom, nego uivljavanjem i matom); velike linosti smatra pokretaima povjesti- Henry Thomas Buckle pie pod utjecajem pozitivistikih uenja (povjesniar mora traiti zaknitosti ljudskog djelovanja jer bi na taj nain historija postala prava znanost koja bi prema obrascu prirodnih znanosti prikupila obavijesti o mnotvu injenica iz kojih bi se mogli izvui opi zakoni o povijesom razvoju)- kraj 19. stoljea javlja se protivljenje plitkom urnalistikom pristupu predmetu historije, zanimanje za razliita podruja drutvenog ivota te izvaneruopske zemlje; na Oxfordu se stvaraju uvjeti za ozbiljan studij povijesti; 1886. god. poinje izlaziti English Historical Review- romantiarska historiografija 19. stoljea u SAD nadahnjuje se posebnom amerikom tradicijom (kolonizacija Amerike, revolucija) osnovna joj je zadaa njegovati mit o iznimnim ljudskim kvalitetama kolonista i vrlinama graanske demokracije glavni joj je predstavnik "otac amerike historije" George Bancroft amerika historiografija razvija se u atmosferi nunosti stvaranja "nacionalnog jedinstva" (prebroivanja suprotnosti Sjevera i Juga, prevladavanja izoliranih pripovijesti o prolosti odreenih lokaliteta, regija ili drava) te dokidanja neprijateljstva prema nekadanjim britanskim kolonizatorima idol amerikih povjesniara s kraja 19. stoljea postaje Leopold Ranke na amerikim sveuilitima se uporablja Rankeova metoda, ali se javlja i nesporazum u shvaanju njegova uenja gdje se ono poistovjeuje s "pozitivistikim" tipom historiografije

POZNANSTVENJENJE HRVATSKE HISTORIOGRAFIJE U 19. STOLJEU

- poznanstvenjenje hrvatske historiografije u drugoj polovici 19. stoljea kroz objavljivanje izvorne grae, rasprava, te nastavu povijesti na zagrebakom Filozofskom fakultetu- sustavno prikupljanje grae o povijesnim zbivanjima potaknuo je hrvatski staleki sabor iz politikih razloga obrane hrvatskih "municipalnih prava" kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije u sukobu s maarskim plemstvom (taj je posao povjeren Ivanu Kukuljeviu) historiografija je postala vana komponenta ivotnoga pitanja moderne hrvatske autonomije u odnosu na nastojanje maarskog plemstva da poniti povijesnu hrvatsku autonomiju, sluei se pritome povijesnim opravdanjima- zadaci hrvatske historiografije druge polovice 19. stoljea: 1. pomaganje jaanje nacionalne svijesti u procesu hrvatske nacionalne integracije; 2. isticanje tradicionalne hrvatske autonomije kako bi se poduprle teke politike borbe za modernu hrvatsku autonomiju sa znaajem dravnosti- u razvoju historijske svijesti vanu ulogu je imala ideja ilirizma koja stvara uvjerenje o kontinuitetu (povijesti ovjeanstva, a pogotovo "slavenskog", odn. "ilirskog" naroda) razvija se svijest o potrebi dobrog poznavanja povijesti kroz odreene dogaaje-primjere te razumijevanje uzronosti, a povijest se shvaa kao "uiteljica ivota"- utjecaji na znanstveno usmjerenje hrvatske historiografije: De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Illyricum Sacrum, Monumenta Germaniae historica i radovi pripadnika Rankeove kole u smislu spajanja erudicije i genetike historije- erudicijsko-genetika historija se razvija, prije svega, iz unutranjih potreba, odn. kako bi se uvjerljivo mogao podupirati proces hrvatske nacionalne integracije- hrvatski povjesniari druge polovice 19. stoljea uglavnom su nastojali stvoriti historiju kao "narodnu znanost" koja e pruati legitimaciju hrvatskoj nacionalnoj osobnosti, ali i njezinu junoslavenskom okviru- 1850. godine osnovano je Drutvo za jugoslavensku povestnicu i starine znanstveno-tehnika podloga za historiografiju kroz organizacijsku, sakupljaku i arhivarsku djelatnost- 50-tih i 60-tih godina 19. stoljea stvaraju se uvjeti za profesionalnu eruditsko-genetiku historiju koja 70-tih godina dobiva organizacijske temelje u sustavnom objavljivanju povijesnih izvora i istraivakih rezultata u izdanjima Jugoslavenske akademije te nastavom povijesti u duhu Rankeovih seminara na novom Filozofskom fakultetu- hrvatska historiografija kraja 19. i prve polovice 20. stoljea ima znaaj politike dogaajne historije te postupne izgradnje eruditsko-genetike historije pod utjecajem njemake historiografije- Ivan Kukuljevi (Iura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae) ima vanu ulogu u stvaranju preduvjeta i udaranju temelja znanstvene historiografije; - Bogoslav ulek prevodi odabrane dokumente iz Iura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae i drugih latinskih izvora 1202.-1848. god., te objavljuje najvanije dokumente 1848.-1868.- Franjo Raki - prvi hrvatski povjesniar koji radi po strogim pravilima Rankeove "genetiko-erudicijske" kole paljivo prikuplja izvore, oprezan je u interpretaciji, kritian u analizi izvora, zastupa stav da se historija ne treba baviti samo politikim dogaajima, nego i kulturnim i drugim ivotnim oblicima- Ivan Krstitelj Tkali, ime Ljubi - Tadija Smiiklas ("Poviest Hrvatska") pie "pragmatinu povijest" u kojoj kritikom obradom izvora eli prikazati smisao hrvatske povijesti koji vidi u borbi Hrvata s veim i jaim narodima koji su ugroavali njegov opstanak- Natko Nodilo odbacuje historiju kao iskljuivo pripovijedanje o istaknutim osobama te eli istraivati ire slojeve i razliita podruja drutvenog ivota na naelu interdisciplinarnosti, zalae se za metodu "razumijevanja", ali i temeljitu i svestranu kritiku izvora kojom bi se otkrilo pravo znaenje dogaaja te za objektivnost povjesniara- Vjekoslav Klai brani historiju kao zasebnu znanost historija istrauje promjene u vremenu koje se javljaju kao napredak ili razvitak (genetika historija) kritizira kronoloko redanje dogaaja bez traenja njihove geneze i unutranje povezanosti na temelju koje bi se povezale u serije te interpretirale predmet historijskog istraivanja su pojedinci koji utjeu na vee drutvene zajednice te iroki drutveni slojevi kada utjeu na historijski ivot i kulturu definicija historije: znanost o razvitku ljudi s obzirom na njihovo djelovanje kao drutvenih bia protivi se iskljuivo politikoj povijesti (premda smatra da drava treba biti glavni, ali ne i jedini predmet istraivanja)- Ferdo ii definicija historije: znanost o dogaajima i promjenama meu ljudima zadaa historije je pronalaenje i iznoenje istine na temelju utvrivanja injenica koje nisu same po sebi predmet historije jer se moraju staviti u uzrono-posljedine odnose glavnim pokretaima povijesti smatra velike linosti (koje su ipak determinirane uvjetima u kojima ive), ali naglaava da se istraivanje ne moe svesti samo na njih pozornost povjesniara se usmjerava na dogaaje i pojedince, te na razliita podruja ljudske djelatnosti historiju dijeli na opu i narodnu te na provincijalnu i lokalnu istie znaaj "kulturne historije" koja ne smije biti u suprotnosti s politikom historijom, a zapravo je to "opa puka historija" stupnjevi razvitka historije: 1. deskriptivna ili referirajua historija "kako je bilo"; 2. pragmatina ili pouna historija "zato je bilo"; 3. genetika ili razvijajua historija "kako i zato je postalo" (samo je genetika historija znanost) istie znaaj ljudske volje u povijesti, zastupa ideje o "duhu naroda", shvaanje o ulozi "ideja" te metodu "razumijevanja" uz zahtjev za objektivnou povjesniara historija ima ideoloko-politiku zadau nacionalne integracije i legitimacije- Janko Kohari pod utjecajem pozitivistike sociologije zadatak je povjesniara pronai zakone povijesnog kretanja kojima bi se proniknulo u bit stvari te tako predvidjelo budunost- Antun i Stjepan Radi kritiziraju dogaajnu, politiku historiju elita koja zanemaruje ulogu irih (seljakih) slojeva drutva negirajui im povijesnu ulogu, te koja u razmatranju povijesti zanemaruje gospodarske i drutvene imbenike

NA PRIJELOMU STOLJEAOPRAVDANJA I KRITIKE HISTORIZMA U NJEMAKOJ

-znanstvena historija historikog i "pozitivistikog" smjera krajem 19. stoljea doivljava stagnaciju i krizu jer se suprotnost izmeu njezinih osnovnih koncepcija i zbiljskoga razvoja neprestano poveava stvarni drutveni odnosi i razvoj nisu predmet profesionalne historije koja se ograniava na politiku povijest (iz istraivanja iskljuuje drutvene promjene i ire drutvene slojeve) dok drutveni razvoj preputa mladim drutvenim znanostima profesionalna je historija izrasla iz iskustva elite predindustrijskog drutva te stoga vie ne odgovara zahtjevima modernog industrijskog "masovnog" drutva to dovodi do pojave kritiara dogaajne historije s prijedlozima za njezinu preobrazbu, ali i estoke obrane historije u njezinom tradicionalnom obliku- Wilhelm Dilthey razrauje spoznajnu teoriju i metodologiju duhovnih znanosti prema kojoj se historija, kao i dotad, svodi na istraivanje duhovnih pojava bez ispitivanja njihovih ekonomskih i drutvenih uvjetovanosti eli nadii krajnosti kako uskog empirijskog promatranja tako i apstraktne filozofije spoznaja povijesne zbilje temelji se na "uivljavanja" i "razumijevanja" duevnog ivota ovjeka prolosti, a prirodne znanosti prirodu moraju objanjavati neizravnim putem (hipotezama i zakonima) zato "duhovne" i prirodne znanosti moraju imati razliite metode (time Dilthey duhovne znanosti eli liiti pozitivistikog usmjerenja prema prirodnim znanostima i utemeljiti njihovu metodsku samostalnost) njegovo uenje ima izrazito iracionalne crte jer inzistira na "uivljavanju" povjesniara u duevni ivot ovjeka prolosti, a ivotno iskustvo svakog ovjeka je drugaije pa Dilthey ne moe nai kriterij za povjesniarev izbor i sistematizaciju povijesnih obavijesti historijska spoznaja ovisi iskljuivo o onome koji se bavi povijeu i zato je potpuno subjektivna metodsko povezivanje psiholokog i historijskog ispitivanja pomilja i na istraivanje povijesnih struktura kao i na usporeivanje pojedinih kulturnih sustava i utvrivanje njihovih tipinih osobina, ali zbog svoenja spoznaje na in pojedinca ne uspijeva razraditi spomenute pretpostavke- neokantovski filozofi trae nove spoznaje za prirodne i humanistike znanosti temelje novoj refleksiji ele nai u ljudskoj svijesti, ali za razliku od Diltheya vjeruju u razumnost ljudskoga duha, pa zato i u mogunost znanosti i znanstvene metode kao povjesniari historizma smatraju da znanstvena historija mora imati vlastito uenje o metodi i teoriji spoznaje- Wilhelin Windelband razmatra razlike o metodama prirodnih i historijskih znanosti razlika izmeu prirodnih i duhovnih znanosti ne potjee iz sadraja (suprotnosti izmeu prirode i duha) nego iz naina spoznaje empririjske znanosti: 1. zakonodavne ili "nomotetike" (tee za spoznajom opega u obliku prirodnih zakona); 2. portretistike ili "idiografske" (nastoje spoznati pojedini dogaaj kao jedinstvenu, neponovljivu pojavu ljudskog ivota) zadaa povjesniara je istraiti individualne crte odreene pojave u prolosti; povjesniar samo pripovijeda, ali i u tom su postupku nuni neki opi pojmovi jer historija nije samo kronologija nego zahtijeva da se ispitaju one injenice ili linosti koji su vani za povijesni tijek podupire istraivanje "velikih linosti", naroda i njihovih drava povijesna istina postoji neovisno o povjesniarevu istraivanju i njegovim vrijednosnim normama povijesni ivot nije kaotian nego ima razuman smisao, a povijest je proces u kojemu se ideja humaniteta postupno ostvaruje- Heinrich Rickert zanima se za pitanje vrijednosti i vrednovanja u drutvenim znanostima i racionalnu metodu istraivanja kulturnih pojava povjesniar treba istraivati kulturne vrednote, ali se mora suzdrati od osobnih vrijenosnih predodbi povjesniari moraju doi do istih zakljuaka o istraivanim vrijednostima, a ako bi u interpretaciji odreenih injenica doli do razliitih miljenja, to bi znailo da nisu bili objektivni historijska spoznaja je racionalan i objektivan proces- Friedrich Meinecke nastoji povezati politiki i idejni razvoj svaka nacija i drava su predstavljaju individualnost, vanjski oblik koji izraava unutranju bezvremensku ideju ne zanima ga drutvena povijest irih slojeva nego se usredotouje na biografije "stvaralakih mislilaca" kao na izraz razvojnih stupnjeva ideja osnovne slabosti redukcije historijskog istraivanja na pojedinosti do punog izraaja dolaze u "sporu o metodi" (1891.-1899.) meu njemakim povjesniarima "kriza historizma" je oigledna zbog opreka izmeu stvarnoga razvoja europskih drutava i osnovnih naela znanstvene historije koja nije u stanju istraivati drutvena kretanja te ih preputa sociologiji- Karl Lamprecht Rankeovu tradiciju opisa pojedinosti eli zamijeniti metodom koja bi pokuala formulirati razvojne zakone i iskljuivu politiku historiju nadomjestiti istraivanjem razliitih drutvenih podruja duhovna i materijalna strana povijesti jednako su vane zanimanju za politike ideje velikih linosti suprotstavlja pitanje motivacije drutvenih grupa povijesni zakoni koje Lamprecht formulira potjeu iz socijalne psihologije jer osnovne pokretae povijesnog razvoja nalazi u promjenama psihikog stanja masa kulturna se historija temelji na usporedbi socijalno-psiholokih razvojnih initelja i sadri sva podruja drutvenog ivota objanjenje posebnosti pojedinih povijesnih razdoblja i drutava trai u "duhu naroda" i "opoj svijesti" iznosti shvaanje o stupnjevima razvoja "kolektivne due"

MAX WEBER I HISTORIJA

- Max Weber analiza uvjeta ljudske egzistencije u razvijenom industrijskom drutvu na poetku svoje djelatnosti bavi se socijalnom historijom i poinje primjenjivati svoju karakteristinu usporedbu povijesnih fenomena smatra da je nemogue nabrojiti sve uzroke odreenih dogaaja pa predmet istraivanja mora biti ono to je vano za odreeni kulturni interes historijska intepretacija ovisi o sadanjosti istraivaa i zato ne moe biti smao opis injenica spomenutih u izvorima povjesniar mora promatrati jedinstvenost i posebnost odreenih povijesih procesa s gledita njihovog "kulturnog znaenja" za sadanjost znanstvene rezultate eli provjeravati uzronim objanjenjima i usporedbama prolih epoha kako bi doao do opih pojmova, analogija i razvojnih pravila smatra da se povijest ovjeanstva ne moe objanjavati zakonitostima povijesnog procesa jer postoje brojni initelji koji se prepleu na uvijek drugaiji nain zato "kulturne znanosti" nemaju zadau traiti ope zakone nego moraju smisleno "razumjeti" i uzrono objasniti povijesne konstelacije u njihovoj jedinstvenosti istie posebnost povijesnih pojava, ali s gledita opih aspekata koji se doseu odgovarajuim pojmovnim instrumentima najvie ga zanima mogunost utvrivanja metoda za racionalno istraivanje kultura koje eli ispitati na temelju njihove povezanosti s vrijednosnim idejama izbor predmeta istraivanja temelji se na subjektivnom interesu istraivaa, ali znanstvena metoda mora svima biti zajednika i neovisna o istraivau "idelani tipovi" = heuristiko sredstvo kojim se veliki broj sasvim razliitih pojedinanih povijesnih pojava povezuje u logiki zatovrenu cjelovitu sliku posebnost i kulturno znaenje drutvenih pojava treba istraivati usporedbom zbilje s racionalnim "idealnotipskim" pojmovnim sustavima na temelju poredbenog studija svjetske povijesti "idealni tip" je obrazac izveden iz zbilje, ali se s njome nikad sasvim ne pokriva zbilja je kaos bez strukture koja tek aktivnim povjesniarevim zahvatom konceptualizacije postaje djelomino shvatljiva "Protestantska etika i duh kapitalizma", pojam "klase", birokracija

POTICAJI ZA "NOVU HISTORIJU" U FRANCUSKOJ

- Henri Berr kritika tradicionalne "pozitivistike" historije u Francuskoj i prijedlozi za njenju preobrazbu tei radikalnoj reformi drutvenih znanosti spajanjem historije, filozofije povijesti i sociologije eli postii "sintezu" znanosti o ovjeku "eruditska sinteza" samo "reproducira" dogaaje Berr eli stvoriti "znanstvenu sintezu" koja bi objanjavala dogaaje kritika izvora i opis injenica nisu cilj, nego sredstvo rada povjesniara koji se moraju baviti generalizacijama protivi se i shvaanjima filozofije povijesti i svoenju historijske metode na intuitivno "razumijevanje" istie nunost hipoteza, uopavanja i utvrivanja uzronih odnosa u povijesnom razvoju (uzronost je sadrana u motivima ljudske djelatnosti) veliku pozornost obraa pitanju sluajnosti i nunosti u povijesti svaka povijesna injenica ima elemente slujanoga i zakonitoga te se jedno bez drugoga ne moe razumjeti svojom tenjom za dijalogom meu drutvenim znanostima, naporom da historija kao jedan od oblika traenja istine postane prava znanost i da istrauje drutvene procese Berr je snano utjecao na slom pozitivistike historije i razvoj "nove historije"

AMERIKA "NOVA HISTORIJA"

- amerika historiografija posljednjih desetljea 19. stoljea: tjecaj Rankea, dunost moralnog angamana, slavljenje amerike povijesti i amerikog politikog sustava- prijelaz 19. u 20. stoljee u SAD je obiljeen velikim drutvenim promjenama meu amerikom inteligencijom iri se uvjerenje da je ameriki politiki i drutveni sustav u suprotnosti sa stvarnim kratanjima i da se mora reformirati historiografija koja slavi junake i legitimira postojee stanje isticanjem kontinuiteta amerike povijesti vie ne zadovoljava javalja se "nova historija" koja upozorava na diskontinuitet u amerikoj povijesti, zahtijeva novi metodski pristup historijskom istraivanju, eli da "kulturna" historija obuhvati sva podruja ljudskoga ivota te se poslui rezultatima drutvenih znanosti, a obiljeava ju "prezentizam" (isticanje nunosti suvremene uporabe historijskog iskustva)- Frederick Jackson Turner posebnost amerike povijesti i njezino temeljito razlikovanje od europske u istraivanje ukljuuje ekonomske i drutvene probleme, a drutvo shvaa kao splet interakcije razliitih snaga znaaj granice u amerikoj povijesti (kolonizacija Zapada i granica kao temelj demokracije i amerikanizacije)- Charles A. Beard ("Ekonomska interpretacija Ustava SAD") padaje "novu historiju" na sveuilitu Columbia daje ekonomsku interpretaciju povijesti shvaanjem da razlike u vlasnitvu stvaraju klasne i grupne podjele koje su temelj moderne vlasti

- James Harvey Robinson prvi uporablja pojam "nova historija" pri napadu na tradicionalnu ameriku historiju kojoj predbaciju ogranienost na politika pitanja uvodi "intelektualnu" historiju naglaava "relativnost" historijskog znanja u skladu sa stalnim rastom znanja nuno se mijenjaju i miljenja o odreenim povijesnim pojavama (znanstvena historija je dinamina, a ne statina)

IZMEU DVA RATAPRVOBITNI ANALI

- prijelaz 19. u 20. stoljee obiljeen je pojaanom kritikom tradicionalne historiografije koja otvara putove za preobrazbe u historijskom istraivanju, u irenju tema, u samom pristupu historiji kao znanosti te zadai i ulozi povjesniara kljuno mjesto u tom kretanju ima skupina francuskih povjesniara oko asopisa Annales- faze "nove" francuske historije: 1. mala grupa koja od 1920. do 1945. godine otro i sustavno pobija tradicionalnu dogaajnu politiku historiju i promie nove ideje; 2. poslije rata ta struja preuzima franucuske historijske institucijei bavi se prije svega povijesnim strukturama "dugog trajanja"; 3. nakon 1968. godine dolazi do "mrvljenja" dotadanjeg usmjerenja i nastanka razliitih struja- Lucien Febvre i Marc Bloch "oevi osnivai" "nove historije"-utjecaj Emilea Durkheima na povjesniare Anala usredotoavanje na strukturalne oblike drutava umjestno na pojedine dogaaje-utjecaj Henri Pirennea iri istraivanja na razliita podruja drutvenog ivota, osobito ekonomskom povijesti-prvi broj Annales d'histoire economique et sociale izaao je 15. sijenja 1929. godine-Anali promoviraju ekonomsku i socijalnu historiju, istraivanje drutvenih struktura i kolektivnih injenica te interdisciplinarnju suradnju historije i drugih drutvenih znanosti poredbena i strukturalna metoda dobivaju posebno znaenje historija treba prouavati dubinske strukture-shvaanje grupe oko Anala suprotno je shvaanju tradicionalne historije koja smatra da istraiva ne konstruira predmet historijske intepretacije hipotezama i znanstvenim postupcima nego ga samo "pronalazi" kao gotove povijesne injenice koje objektivno postoje neovisno o istraivau grupa oko Anala smatra da ne postoji gotova povijesna zbilja koju bi povjesniar samo prepriao nego povjesniar iz izvora mora odabrati podatke za znanstvenu konstrukciju koja omoguuje utvrivanje i objanjenje odreenih pojava u prolosti znai, historija mora biti "problemska", a ne "automatska"-Anali tee obuhvaanju drutvenog totaliteta svih ljudskih djelatnosti u prolosti te se okree prema "malom ovjeku"

"OEVI OSNIVAI" FRANCUSKE "NOVE HISTORIJE"

- Lucien Febvre "historija, ker svog vremena" svaka historija koja nije povezana sa sadanjou je mrtva jer ne moe odgovoriti na ivotna pitanja suvremenog ovjeka dunost je povjesniara osvijetliti sadanjost s pomou prolosti ne prihvaa misao o zakonitosti povijesnog razvoja kao objanjenje za probleme sadanjosti prolost je golema masa injenica koja se ne moe cjelovito spoznati, ali je historija sredstvo organizacije obavijesti o kaosu povijesti u interesu sadanjosti historija predmet istraivanja treba konstruirati hipotezama i razuivanjem vodei rauna o sloenoj i bitnoj povezanosti izmeu injenica svih razina koje tvore odreenu civilizaciju stoga se povjesniar mora sluiti svim tragovima povijesnih injenica u drutvu i prirodi koji omoguuju zakljuivanje, a ne samo pisanim dokumentima bavi se geohistorijom zalae se za bavljenje povijesnim strukturama vie ga zanima sinkronija (meusobna povezanost injenica u istraivanom razdoblju i prostoru) nego dijakronija (slijed injenica u vremenu) "statika" i "strukturalna" historija najprije bi se trebala baviti sinkronijom, a tek onda usporeivati istraivanu strukturu s njezinim prethodnim stanjem i ustanoviti promjene bavi se "mentalitetima" tj. duhovnim stanjima u 16. stoljeu historija mentaliteta treba istraivati individualne i kolektivne osjeaje, stil njihova izraavanja, uvjete materijalnog ivota s kojima su duhovna stanja povezana, te socijalne strukture i intelektualnu klimu- Marc Bloch pozornost usmjerava na duhovne pojave koje se artikuliraju u drutvenom i materijalnom ivotu, praksi i obiajima ljudi (danas se takav pristup naziva historijskom antropologijom) bitno utjee na razvoj historije "mentaliteta" u kasnijim se radovima preteno bavi ekonomskom i drutvenom povjeu, osobito agrarnom historijom kao istraivanjem poljoprivrednih tehnika i obiaja pri emu se slui "regresivnom" metodom najpoznatije djelo mu je "Feudalno drutvo" u kojem se poredbenom metodom eli baviti cjelinom feudalnog drutva historija treba dosegnuti racionalnu klasifikaciju injenica i postpuno sve dublje razumijevanje pojava visoko cijeni drutvenu ulogu historije te istie da se znaenje drutvenih pojava ne moe razumjeti bez poznavanja njihova nastanka i obratno, tek zanimanje za sadanjost povjesniaru omoguuje da se snae u prolosti, a da pritom u nju ne unese obiljeja dananjice nego sauva izvornost i autonomnost nekadanjih zbivanja erudicija nije svrha nego orue historijske interpretacije istraiva na poetku mora odrediti smjer svoga postupka iako zna da tijekom rada ne moe slijediti zadani put u svim pojedinostima ako nema unarijed odreen postupak, ako ne zna to trai nego eka nadahnue samo iz izvora, istraiva nee shvatiti to je naao i bit e osuen na prosjenost- Georges Lefebvre pripadnik prvog pokoljenja grupe oko Anala u marksistikom duhu razrauje klasnu borbu u francuskoj revoluciji jedan je od zaetnika ekonomske i socijalne historije uz uporabu statistikih i demografskih tehnika "Veliki strah 1789." jedan od obrazaca za historiju "mentaliteta" istraivanjem kolektivnog mentalnog stanja nastoji prodrijeti do vanih obiljeja drutvenih struktura- Johan Huizinga iroko zanimanje za podruje knjievnosti, umjetnosti, psihologije, etnologije, sociologije i filozofije jedan od zaetnika suvremene historijske antropologije (zanimanje za tijelo, san, imaginarno, erotsko i simbolino)

KRAJ FILOZOFIJE POVIJESTI

- Oswald Spengler povijest je podruje iracionalnosti historija je svedena na "uivljavanje" koje jedino moe prodrijeti u proli ivot (cijeli svijet, i drutvo i priroda, postoje samo u svijesti ljudi ljudska svijest u vezi s prirodom temelji se na zakonima, a u vezi s povijeu na "uivljavanju") iz povijesnog ivota iskljuuje svaku uzronost povijest je kaos koji ne doputa odreenu filozofiju povijesti ipak uvodi pojam povijesne nunosti u obliku "sudbine" smatra da se povijest ne moe istraivati mjerilima znanosti, ali je i sam rtva uskog, izrazito biolokog shvaanja kroz svoju morfologiju kultura svaka je kultura hermetino zatvorena cjelina koaj se kree u krugu od djetinjstva do starosti ovjek ne moe razumjeti ni prolu ni sadanju kulturu kojoj sam ne pripada dakle, povijest je nemogue spoznati- Arnold Toynbee konstrukcija svjetske povijesti sastavljene od kulturnih jedinica (utjecaj Hegelovih i Spenglerovih ideja) eli povezati historiju i drutvene znanosti radi obuhvatnog istraivanja ljudske djelatnosti, uvjeren kako samo poredbeno prouavanje civilizacija moe historiju pretvoriti u znanost koja e u bogatstvu pojedinih pojava pronai odreenu zakonitost smisao civilizacija vidi u tome to se unutar njih razvijaju religije, od primitivnih do najviih konani cilj povijesti je novo religijsko drutvo utemeljeno na univerzalnoj crkvi povijest svijeta je zbir relativno samostalnih povijesti pojedinih civilizacija pokretai povijesti su uske elite ("stvaralake manjine") Toynbeejeva historija je u biti samo apriorna, spekulativna filozofija povijesti- Benedetto Croce svoju filozofiju povijesti naziva "apsolutni