Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1093/07,

rješavajući apelaciju Silvane Tomić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana

59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i

Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Constance Grewe, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

David Feldman, sudija

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

na sjednici održanoj 25. septembra 2009. godine donio je

2

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Silvane Tomić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz

člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih

sloboda, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava

Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz čl. 6. i

7.(a)(i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim,

socijalnim i kulturnim pravima, i pravâ iz člana 5.e)(i)

Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne

diskriminacije.

Ukidaju se:

Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i

Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000170 od 24. januara

2007. godine.

Presuda Kantonalnog suda Novi Travnik broj

Gž-448/05 od 7. decembra 2005. godine.

Presuda Općinskog suda Bugojno broj P-15/05 od

22. aprila 2005. godine.

Nalaže se BH Telekomu d.d. Sarajevo - Direkcija

Travnik da apelantici odmah ponudi mogućnost povratka

na rad pod uvjetima i u skladu sa njenim ranijim

3

zaposlenjem i pod jednakim uvjetima koje imaju ostali

zaposlenici na sličnim zadacima.

Nalaže se Općinskom sudu u Bugojnu da o

apelanticinom zahtjevu za naknadu izgubljenih plaća riješi

po hitnom postupku i u skladu sa pravnim shvatanjem

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u ovoj odluci.

Nalaže se BH Telekomu d.d. Sarajevo - Direkcija

Travnik i Općinskom sudu u Bugojnu da, u skladu sa

članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i

Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove

odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o

preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i

Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i

Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i

“Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i

Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Silvana Tomić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Stjepan Vukadin,

advokat iz Bugojna, podnijela je 13. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i

Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i

4

Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000170 od 24. januara 2007.

godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj

Gž-448/05 od 7. decembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu:

Općinski sud) broj P-15/05 od 22. aprila 2005.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda,

Općinskog suda i BH Telekoma d.d. Sarajevo-Direkcija Travnik (u daljnjem tekstu: tuženi),

zatraženo je 2. jula 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je 17. aprila

2009. godine zatraženo da dostavi predmetni spis na uvid. Odgovore na apelaciju su dostavili

Vrhovni i Kantonalni sud 14. jula 2008. godine, Općinski sud 8. jula 2008. godine, a tuženi 7. jula

2008. godine. Općinski sud je 7. maja 2009. godine dostavio spis na uvid.

3. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su

apelantici 8. maja 2009. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih

Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica i Ivica Grgić (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) su 8. novembra 2001. godine

podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi utvrđenja i povrata na posao, koja je Presudom

Općinskog suda broj P-1234/02 od 21. juna 2004. godine odbijena.

6. Protiv navedene presude Općinskog suda apelantica i drugotužitelj su izjavili žalbu

Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj GŽ-859/04 od 15. decembra 2004. godine žalbe uvažio,

pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak

7. U ponovljenom postupku Općinski sud je Presudom broj P-15/05 od 22. aprila 2005, koja

je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-448/05 od 7. decembra 2005. godine, odbio kao

neosnovan tužbeni zahtjev apelantice i drugotužitelja kojim je traženo da se utvrdi povreda prava

na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz

člana 5.e)(i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, čl. 6. i 7.a)(i)

Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 3. Zakona o izmjenama

5

i dopunama Zakona o radu. Istom presudom odbijeni su tužbeni zahtjev apelantice i drugotužitelja

kojim je traženo da tuženi poništi svoju odluku o prestanku apelanticinog radnog odnosa i da joj se

utvrdi status radnika na čekanju posla, a da za drugotužitelja poništi odluku o utvrđivanju statusa

radnika na čekanju posla. Također, odbijen je i apelanticin zahtjev za povrat na ranije radno mjesto,

kao i zahtjev apelantice i drugotužitelja da im se isplati naknada plaća sa zakonskom zateznom

kamatom i troškovima spora, kako je to pobliže navedeno u izreci presude.

8. Općinski sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je na osnovu provedenih dokaza

utvrdio da nije sporno da je apelantici prestao radni odnos kod tuženog na osnovu člana 143.

Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), nego je sporno da li su odluke tuženog donesene prema

članu 143. ZOR-a zakonite, te da li je njihovim donošenjem apelantica diskriminirana na

nacionalnoj osnovi, s obzirom na odredbe člana 5. ZOR-a, te odredbe člana II/4. Ustava Bosne i

Hercegovine u vezi sa čl. 5.e)(i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne

diskriminacije, čl .6. i 7.a)(i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Općinski sud je istakao da apelantica u toku postupka nije dokazala da su zaposlenici na čekanju

posla druge nacionalnosti, u konkretnom slučaju Bošnjaci, pozivani na posao, a da ona kao radnica

hrvatske nacionalnosti nije pozivana na posao, što bi imalo elemente diskriminacije na nacionalnoj

osnovi. Općinski sud je zaključio da je tuženi dokazao da na radno mjesto na kojem je bila

zaposlena apelantica nije primljena druga osoba, te da je neosnovano apelanticino pozivanje na

ukupnu nacionalnu strukturu zaposlenih, s obzirom da je struktura zaposlenika bila takva i prije

donošenja ZOR-a. Dalje, sud je naveo da u konkretnom slučaju apelantica nije dokazala da je

tuženi, kao poslodavac, nakon što je apelantici prestao radni odnos, u kategoriji njene stručne

spreme primila bilo koga u radni odnos, osim što je 1994. godine, dok je apelantica boravila van

Bosne i Hercegovine, primila B.S. koja ima visoku stručnu spremu.

9. Sud je također utvrdio da apelantica u toku postupka nije prihvatila poziv tuženog da se vrati

na posao zato što joj nije odgovaralo da putuje iz Bugojna u Travnik i zbog bolesti djeteta, dok je

drugotužitelj prihvatio poziv tuženog da se vrati na posao i ponovno je kod njega u radnom odnosu.

Sud je obrazložio da je radni odnos apelantici i drugotužitelju prestao zbog tada stvarnih potreba

tuženog i u skladu sa članom 143. ZOR-a, zbog nemogućnosti da ih zaposli, a ne zbog njihove

nacionalne pripadnosti, jer čim se zbog procesa rada ukazala potreba, apelantica i drugotužitelj su

pozvani da rade. Naime, u međuvremenu je došlo do transformacije tuženog (razdvajanje ranijeg

pravnog subjekta u dva odvojena subjekta), pa su kadrovski poslovi koje je ranije obavljala

6

apelantica, nakon izvršene transformacije, smješteni u sjedištu Direkcije u Travniku a ne u Bugojnu.

Općinski sud je, analizirajući odredbe člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a i stava 2.

istog člana, utvrdio da je apelantici prestao radni odnos u skladu sa odredbama člana 143. Zakona o

radu, odnosno zbog nemogućnosti zapošljavanja, a ne zbog njezine nacionalne pripadnosti, te da je

apelantica, nakon što se kasnije ukazala potreba, pozivana da radi ali da je to odbila. Općinski sud je

obrazložio da je apelanticin radno-pravni status rješavan prema odredbama člana 143. ZOR-a, da

nije bilo povrede prava na zabranu nediskriminacije u vezi sa pravom na rad, da je apelantici

utvrđen status na čekanju posla, a nakon toga prestanak radnog odnosa sa 5. majem 2000. godine, te

da su izvršeni obračuni za naknadu plaća po osnovu čekanja i otpremnine.

10. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je Općinski sud pravilno zaključio

da iz člana 5. stav 3. tačka 2. proizlazi da je apelantica bila dužna da sudu podnese očigledan dokaz

o diskriminaciji u primjeni člana 143. ZOR-a. Naime, apelantica u toku postupka nije dokazala da

su u skladu sa članom 143. ZOR-a zaposlenici na čekanju druge nacionalnosti, u konkretnom

slučaju Bošnjaci, pozivani na posao, a da Hrvati nisu, što bi imalo elemente diskriminacije na

nacionalnoj osnovi. Naprotiv, tuženi je u toku postupka dokazao da na radno mjesto na kojem je

radila apelantica nije niko primljen. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak

Općinskog suda da se problem mora posmatrati pojedinačno, tj. za svakog zaposlenika, i u takvom

slučaju procijeniti da li su, primjenom člana 143. u vezi sa članom 5. stav 1. ZOR-a, povrijeđena

prava zaposlenika. Kantonalni sud je zaključio da je neosnovano apelanticino pozivanje na ukupnu

strukturu zaposlenika tuženog, s obzirom da je do toga došlo prije donošenja ZOR-a i primjene

člana 143. navedenog zakona. Također, istakao je da je Općinski sud pravilno zaključio da u

primjeni člana 143. ZOR-a u odnosu na apelanticu nije bilo diskriminacije, s obzirom da je tuženi

poslije donošenja odluke o prestanku radnog odnosa, nakon što su se stekli uvjeti za zapošljavanje,

apelanticu pozivao na rad. Sud je naveo da je takvu ponudu prihvatio drugi tužitelj i da se vratio na

posao kod tuženog. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud obrazložio i zašto je

ocijenio da su neosnovani apelanticini navodi o odbijanju da prihvati posao u Direkciji u Travniku.

Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud razloge za svoj stav da odbije apelanticin tužbeni

zahtjev, kao i ocjenu izvedenih dokaza, dao jasno obrazloženje i pravilno primijenio materijalno

pravo koje je u cijelosti prihvatljivo.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000170 od 24. januara 2007. godine

apelanticina revizija je odbijena i Presuda Kantonalnog suda broj Gž-448/05 od 7. decembra 2005.

7

godine je potvrđena. Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani navodi revizije da Kantonalni sud

apelanticine žalbene prigovore o ocjeni dokaza nije razmatrao. Vrhovni sud je naveo da je

Kantonalni sud razmotrio sve apelanticine prigovore i s tim u vezi izveo valjan zaključak da su

dokazi koji su izvedeni pred Općinskim sudom ocijenjeni u skladu sa članom 8. Zakona o

parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud

uvjerenje o neosnovanosti apelanticinih žalbenih navoda opravdao pravilnim razlozima koje u

cijelosti prihvata i revizijski sud, jer oni imaju uporište u odredbama materijalnog i procesnog prava

na koje se i pozvao u obrazloženju pobijane presude. Stoga je Vrhovni sud ocijenio kao neosnovan

apelanticin prigovor da je Kantonalni sud povrijedio odredbe parničnog postupka. Vrhovni sud je

istakao da apelanticino mišljenje da postoji diskriminacija Hrvata u Bugojnu na nacionalnoj i

vjerskoj osnovi apelanticu nije oslobađalo obaveze da podnese dokaze kojim bi se utvrdile

konkretne činjenice prema kojima ju je tuženi diskriminirao u odnosu na istaknuti zahtjev za

uspostavljanje radno-pravnog statusa i s tim u vezi povrata na ranije radno mjesto. Upravo to

izričito nalaže, s jedne strane, materijalno-pravna norma (član 5. stav 3. tačka 2. ZOR-a), a s druge

strane norma procesnog prava. Vrhovni sud je naveo da je prema čl. 7. i 123. ZPP-a bila isključivo

apelanticina dužnost da prikuplja procesnu građu u odnosu na zahtjev koji postavlja pred sud i da

izvodi dokaze, što podrazumijeva da se ta obaveza odnosi na dokazivanje samo pravno relevantnih

činjenica, jer je te činjenice po pravilima parnične procedure neophodno i utvrđivati.

12. Vrhovni sud je naveo da je apelantica podnijela dokaze o nacionalnoj strukturi zaposlenika

kod prednika tuženog u Bugojnu 1993. godine, gdje je radila, a prema kojima je u periodu od 18.

jula 1993. do 19. novembra 2001. godine zaposleno 68 zaposlenika, od toga 67 Bošnjaka, te da je ta

nacionalna struktura zaposlenika bila rezultat rata. Također je nesporno da je apelantica podnijela

dokaz o nacionalnoj strukturi zaposlenika kod tuženog na dan 21. maja 2003. godine po

organizacionim jedinicama u pošti Travnik, Bugojnu i Telekomu Travnik. Vrhovni sud je istakao da

navedenim dokazima apelantica nije dokazivala pravno relevantne činjenice da je u vremenu kada

se prijavila za povratak na posao pa do isteka roka propisanog u stavu 8. člana 143. ZOR-a, tuženi

imao radno mjesto stručne spreme i kvalifikacije koju ona ima, i da je na to radno mjesto zaposlio

osobu bošnjačke pripadnosti. Vrhovni sud je naveo da bi u konkretnom slučaju za odluku o

osnovanosti istaknutog apelanticinog zahtjeva, upravljenog na zabranu diskriminacije u ovom

predmetnom sporu u smislu člana 5. stav 3. tačka 2. ZOR-a, samo pojedinačni apelanticini dokazi

omogućili sudu da obrazuje svoje uvjerenje o tim pravno relevantnim činjenicama.Vrhovni sud je

također naveo da u periodu vremena od kada se apelantica tuženom prijavila za vraćanje na posao

8

do isteka roka propisanog u stavu 8. člana 143. ZOR-a apelantica nije dokazala da je na to

raspoloživo radno mjesto tuženi zaposlio Bošnjaka i time napravio razliku po nacionalnoj osnovi.

Vrhovni sud je istakao da je irelevantan period u 1993, 2001. i 2003. godini sa komparacijom

podataka za koji je apelantica podnijela dokaze sudu, jer to nisu činjenice relevantne za presuđenje

o spornom zahtjevu. Vrhovni sud je ocijenio da su i ostali dijelovi tužbenog zahtjeva pravilnom

primjenom materijalnog prava odbijeni, budući da su vezani za utvrđenje da li je povrijeđeno pravo

na zabranu diskriminacije. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je zaključio da su apelanticini žalbeni

navodi istaknuti u reviziji u cijelosti neosnovani.

IV. Apelacija

a) Navodi apelacije

13. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na

pravično suđenje, а u okviru toga i pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne

i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u

daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne

i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz čl. 6. i 7.(a)(i) i (ii) Međunarodnog pakta, kao i pravo iz

člana 5.e)(i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i člana 23.

Konvencije o pravima djeteta, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13.

Evropske konvencije. U pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud zapaža da

se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na apelanticinu žalbu da su sudovi

proizvoljno primijenili odredbe o teretu dokazivanja. Dalje, apelantica ističe da je postupak pred

sudovima trajao nerazumno dugo i to više od pet godina, iako se radilo o radnom sporu koji u

odnosu na druge sporove ima prioritet u rješavanju. Dalje, apelantica se žali da ju je tuženi,

donoseći osporene odluke o čekanju posla i prestanku radnog odnosa, primjenjujući član 143.

ZOR-a, diskriminirao na nacionalnoj i vjerskoj osnovi kada je nije pozvao da se vrati na posao. U

vezi sa navedenim apelantica ističe da su sudovi pogrešno ocijenili relevantne činjenice u odnosu na

pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad. Dalje, apelantica ističe da nije tačna konstatacija

Vrhovnog suda da u vrijeme kada se javila na posao tuženi za nju nije imao konkretno radno

mjesto, te da je 2003. godine, kada ju je tuženi pozvao na posao, poziv tuženog za povratak na

posao odbila. Također, ističe da joj je tuženi povratak na posao uvjetovao povlačenjem tužbe, te da

je pogrešno interpretirao njenu izjavu kao odbijanje povratka na posao u poštu u Travniku. Naime,

9

apelantica je navela da ponudu tuženog za povratak na posao nije odbila, nego je tražila

razumijevanje tuženog zbog toga što ima hendikepirano dijete koje je rođeno sa „Downovim

sindromom». U vezi sa navedenim apelantica smatra da je diskriminirana po osnovu spolne

pripadnosti i kažnjena kao žena i majka.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju

svoje presude.

15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da smatra da apelacija nije osnovana, te da

ostaje kod razloga datih u svojoj odluci.

16. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana jer su osporene

sudske odluke donesene u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama.

17. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu, jer je

Direkcija u Travniku u potpunosti postupila u skladu sa odredbama člana 143. ZOR-a.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o parničnom postupku ( «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br.

53/03, 73/05, 19/06) relevantne odredbe glase:

„Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova,

te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanu rokova i ročišta, sud

će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.“

U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i

29/03) relevantne odredbe glase:

10

„Član 5.

Lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji

položaj zbog rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja,

nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti,

članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, tjelesnih i

duševnih poteškoća u pogledu angažiranja, obrazovanja, unapređenja, uvjeta i zahtjeva

rada, otkazivanja ugovora o radu ili druga pitanja koja proističu iz radnog odnosa.

U smislu stava 1. ovog člana, ne isključuju se razlike:

1. koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na zahtjevima koji se odnose na određeni

posao;

2. koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na nesposobnosti lica da obavlja poslove

predviđene za određeno radno mjesto ili da savlada program potrebnog stručnog

usavršavanja, pod uvjetom da je poslodavac ili lice koje osigurava stručno usavršavanje

uložilo razumne napore za prilagođavanje posla ili obuke u kojoj se nalazi takvo lice ili za

osiguravanje odgovarajućeg drugog zaposlenja ili usavršavanja, ukoliko je to moguće;

3. aktivnosti koje za svoj cilj imaju poboljšanje položaja lica koja se nalaze u nepovoljnom

ekonomskom, socijalnom, obrazovnom ili fizičkom položaju.

U slučajevima kršenja odredaba iz st. 1. i 2. ovog člana:

1. lice čija prava su povrijeđena može zbog povrede prava podnijeti tužbu nadležnom sudu;

2. ukoliko podnosilac tužbe podnese očigledan dokaz diskriminacije koja je zabranjena

odredbom ovog člana, tuženi je dužan da podnese dokaz da takva razlika nije napravljena

na osnovu diskriminacije;

3. ukoliko utvrdi da su navodi tužbe osnovani, sud će naložiti, da bi se osigurala primjena

odredaba ovog člana, uključujući zaposlenje, vraćanje na prethodno radno mjesto,

osiguravanja ili ponovno uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa koja proizlaze iz

ugovora o radu.

11

Član 63.

Jedan od roditelja djeteta sa težim smetnjama u razvoju (teže hendikepiranog djeteta) ima

pravo da radi polovinu punog radnog vremena, u slučaju da se radi o samohranom

roditelju ili da su oba roditelja zaposlena, pod uvjetom da dijete nije smješteno u ustanovu

socijalno-zdravstvenog zbrinjavanja, na osnovu nalaza nadležne zdravstvene ustanove.

[..]

Roditelju koji koristi pravo iz stava 1. ovog člana, ne može se narediti da radi noću,

prekovremeno i ne može mu se promijeniti mjesto rada, ako za to nije dao svoj pismeni

pristanak.

Član 143.

Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat

će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako

poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od

tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio

poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju

nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na

čekanju posla.

Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi

poslodavac.

Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz

stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri

prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje

Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku

narednu godinu staža osiguranja još najmanje jednu polovinu prosječne plaće.

Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu

naknade.

12

Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana utvrđuju se pismenim

ugovorom između zaposlenika i poslodavca.

Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u

roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne

spreme, osim lica iz st. 1.i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno.“

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima

apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora

zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati

apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi

djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada

je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj

070-0-Rev-06-000170 od 24. januara 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih

lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 13. februara 2007.

godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano

članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi

formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4.

Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu

dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na

pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije,

pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz čl.

13

6. i 7.(a)(i) i (ii) Međunarodnog pakta, kao i pravo iz člana 5.e)(i) Međunarodne konvencije o

uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i člana 23. Konvencije o pravima djeteta, pravo na

imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku

konvenciju, kao i pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovogčlana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sakrivičnim postupkom.»

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivičneoptužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnomroku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»

25. U pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud zapaža da se suština

navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na apelanticinu žalbu da su sudovi proizvoljno

primijenili odredbe o teretu dokazivanja. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema

praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak

ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene

materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna

2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne

sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i

dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10.

maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno

došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup

sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno,

proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi

isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku

pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini

14

bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud,

Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

26. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke

naveo da «nije utvrdio u toku postupka niti jednu povredu prava prema apelantici, jer u toku

postupka nije podnijela niti jedan valjan dokaz o diskriminaciji koja je zabranjena spomenutim

članom Evropske konvencije i članom 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a, a nasuprot tome

tužena je dokazala da takva razlika nije napravljena, i to iskazom svjedoka, uvidom u spiskove, te

samim tim što je tužiteljica [apelantica] «pozivana na rad da joj se uspostavi radno-pravni status na

poslovima koje je ranije obavljala u skladu sa svojom školskom spremom, ali to nije prihvatila».

Dalje, Kantonalni sud je u svojoj presudi obrazložio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da

apelantica nije podnijela očigledan dokaz diskriminacije u pogledu primjene člana 143. ZOR-a.

Također je naveo da iz člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a, na koji se pozvao

prvostepeni sud, proizlazi da je tužiteljica [apelantica] bila dužna da podnese očigledan dokaz da je

diskriminirana u primjeni člana 143. ZOR-a. Pored toga, Vrhovni sud je u svojoj presudi naveo «da

propuštanje tužiteljice [apelantice] da na izložene činjenice podnese dokaze» kojima bi potkrijepila

prethodno navedene činjenice (tj. diskriminaciju) «zapravo znači da tužiteljica [apelantica] nije

omogućila sudu da o tim pravno relevantnim činjenicama obrazuje svoje uvjerenje i stoga u takvim

procesnim okolnostima snosi štetne posljedice usljed njihove nedokazanosti .»

27. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi pri ocjeni činjenica u konkretnom predmetu

propustili da uzmu u obzir činjenice koje je apelantica predočila sudu, a kojima je učinila

vjerovatnim da ju je tuženi diskriminirao u primjeni člana 143. ZOR-a u odnosu na ostale

zaposlenike tuženog. Međutim, redovni sudovi su odbili apelanticin tužbeni zahtjev uz obrazloženje

da nije dokazala činjenice o postojanju diskriminacije, a koje je istakla u tužbenom zahtjevu. Na taj

način redovni sudovi su postupali suprotno međunarodnim standardima koji predviđaju da kad

tužitelj tvrdi da je diskriminiran a tvrdnje učini vjerovatnim, teret dokazivanja da te tvrdnje ne stoje

se prebacuje na tuženog. Kako je Bosna i Hercegovina država koja teži ka integraciji u Evropsku

uniju, njeni sudovi moraju tumačiti antidiskriminacijsko zakonodavstvo u duhu razumijevanja ovog

pravnog koncepta kakav podržava Evropska unija, tim prije što Ustav Bosne i Hercegovine nameće

najviše standarde zaštite ljudskih prava u poređenju sa minimalnim standardima koje nameće

Evropska konvencija. U tom smislu je neophodno spomenuti Direktivu 2000/78 EC od 27.

novembra 2000. godine («Službeni list Evropskih zajednica» broj 303. od 2. decembra 2000.

15

godine, u daljnjem tekstu: Direktiva), kojom se «utvrđuje opći okvir za jednak tretman na području

zapošljavanja i odabira zvanja». U članu 10. Direktive definiran je «teret dokazivanja», a predviđa

da će države članice poduzeti nužne mjere kako bi se, u skladu sa svojim nacionalnim pravosudnim

sistemima, mogle pobrinuti da, u slučajevima kada osobe smatraju da im je nanesena nepravda jer

na njih nije primijenjeno načelo jednakog tretmana dokažu, pred sudom ili drugim nadležnim

organom, činjenice iz kojih se može pretpostaviti da je bilo posredne ili neposredne diskriminacije,

na tuženoj je da dokaže da nije došlo do kršenja načela jednakog postupanja. Stavom (2) člana 10.

Direktive predviđeno je da se ne sprečavaju države članice da uvedu pravila o dokazivanju koja su

povoljnija za tužitelja. Iz citiranog pravnog akta proizlazi da apelantica koja navodi diskriminaciju

mora sudu prezentirati činjenice na temelju kojih se može pretpostaviti da postoji diskriminacija, a

od tog momenta se teret dokazivanja prebacuje na tuženu stranu.

28. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, postupajući na navedeni način, zanemarili da je

apelantica iznijela više nego dovoljno činjenica na temelju kojih bi se moglo sumnjati u postojanje

diskriminacije tuženog u primjeni člana 143. ZOR-a. Naime, apelantica je navela da je bila

primorana napustiti grad i rodno mjesto zbog ratnih sukoba, da je tuženi nikada nije pozvao da se

vrati na radno mjesto, da je tuženi primio nove zaposlenike, a da nije prekinuo radni odnos onim

zaposlenicima koji su bili na spisku zaposlenih. Također je navela da je, prema statističkim

podacima za period od 18. jula 1993. godine do 19. novembra 2001. godine, tuženi zaposlio 68

novih radnika od kojih 67 bošnjačke nacionalnosti. Ustavni sud, također, primjećuje da se

apelantica 21. decembra 1999. godine obratila tuženom pismenim zahtjevom tražeći da joj se

uspostavi radno-pravni status i da je tuženi vrati na posao. Osim toga, iz stanja spisa proizlazi da je

tuženi apelantici tek 2003. godine ponudio da se vrati na posao, uvjetujući joj da povuče tužbeni

zahtjev, i to nakon dogovora i medijacije Ombudsmana, i pisma Ministarstva prometa i

komunikacija broj 01-27-903/03 od 24. jula 2003. godine.

29. Sve ove navedene činjenice očito ukazuju da je apelantica sudu prezentirala činjenice na

temelju kojih se moglo pretpostaviti da postoji diskriminacijа tuženog u primjeni člana 143. ZOR-a,

pa je sud u konkretnom slučaju teret dokazivanja trebao prebaciti na tuženog. Međutim, sudovi su

odbili apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da ju je diskriminirao tuženi u

primjeni člana 143. ZOR-a, uz obrazloženje da apelantica nije omogućila sudu da zasnuje svoje

mišljenje na činjenicama koje je prezentirala sudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da

redovni sudovi nisu osigurali apelantici proceduralna prava stavljajući joj pretjeran teret

16

dokazivanja činjenica koje su jedino tuženom bile na raspolaganju, i koje apelantica nije ni morala

dokazati, nego tuženi pobiti.

30. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi

proizvoljnom primjenom odredaba o teretu dokazivanja povrijedili apelanticino pravo na pravično

suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Diskriminacija u vezi sa pravom na rad

31. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Nediskriminacija

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima

navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez

diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i

drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom,

imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije

po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili

drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom,

imovno stanje, rođenje ili drugi status.

32. Što se tiče navoda o diskriminaciji u vezi sa pravom na rad, Ustavni sud zapaža da

apelantica ove navode temelji na svojoj tvrdnji da je tuženi, donoseći osporene odluke o čekanju

posla i prestanku radnog odnosa pozivom na član 143. ZOR-a, te ponudom da se vrati na posao

nakon dvije godine od podnošenja tužbe sudu, i reorganizacije prema kojoj je njeno radno mjesto po

organizacionoj shemi smješteno u Direkciji u Travniku, učinio diskriminaciju na nacionalnoj

osnovi.

33. Ustavni sud podsjeća da ZOR utvrđuje da će zaposlenik koji se zatekao na čekanju posla, u

skladu sa članom 143. stav 1. ovog zakona, ostati u tom statusu najduže šest mjeseci od dana

stupanja na snagu zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. S

17

druge strane, u skladu sa članom 143. stav 2. ovog zakona, zaposlenik koji se zatekao u radnom

odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog

zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa,

smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla, ako u ovom vremenskom razdoblju nije

zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. U oba slučaja, ako zaposlenik na čekanju posla ne

bude pozvan na rad u roku iz stava 1. člana 143. ZOR-a, prestaje mu radni odnos u skladu sa

članom 143. stav 4. ZOR. U tom slučaju, zaposlenik ima pravo na otpremninu, a poslodavac ne

može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju, ili isti stepen stručne

spreme, osim lica iz člana 143. st. 1. i 2. ZOR, ako je to lice nezaposleno. Zaposlenik koji smatra

da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. ZOR može u

zakonom propisanom roku da podnese žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143.

ZOR-a (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija).

34. U konkretnom slučaju, apelantica je izjavila žalbu Kantonalnoj komisiji nakon što je dobila

rješenje tuženog o rješavanju svog radno-pravnog statusa radnika na čekanju. Dalje, Kantonalna

komisija je utvrdila da apelantica ima status zaposlenika na čekanju, te da slijedom toga njen

predmet potpada pod okvir člana 143. ZOR-a. Nakon toga tuženi je ponudio apelantici status

zaposlenika na čekanju, pozivajući se na član 143. stav 2. ZOR-a, uključujući pravo na naknadu ali

bez mogućnosti da apelantica nastavi sa radom. Dalje, tuženi je apelantici ponudio povratak na

posao tek 2003. godine, nakon izvršene reorganizacije, s tim da poslove obavlja u Direkciji u

Travniku. Apelantica ponudu tuženog nije mogla prihvatiti zbog promjene mjesta rada jer je majka

troje djece, od kojih je jedno dijete hendikepirano.

35. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kada se analizira sa navedenim odredbama,

osigurava ustavnu zaštitu protiv bilo kakvog oblika diskriminacije, između ostalog u oblasti radnih

odnosa (član 5.(e)(i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i čl. 2, 6.

i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima). Slično tome,

nediskriminacija je centralni dio ZOR-a (član 5. ovog zakona propisuje da lice koje traži zaposlenje,

kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, spola,

jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla).

18

36. Kao prvo, mora se ocijeniti da li je bilo miješanja u apelanticino pravo na nediskriminaciju, i

drugo, u slučaju da je došlo do takvog miješanja, odrediti da li je bilo zakonskih osnova koje bi to

miješanje opravdavale.

37. Kao opće pravilo, odredba je diskriminacijska ako pravi razliku između osoba i grupa osoba

koji su u sličnoj situaciji i ta razlika nema objektivnog i razumnog opravdanja ili ako nema razumne

proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se teži ostvariti. Međunarodna

konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije i Međunarodni pakt o ekonomskim,

socijalnim i kulturnim pravima, sami po sebi ne zabranjuju različit tretman. Naprimjer,

Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije dozvoljava posebne mjere

kako bi se osiguralo jednako uživanje ljudskih prava grupama u nepovoljnom položaju (član 1. stav

4). Slično tome, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima dozvoljava

ograničenje prava iz ovog pakta i to u onoj mjeri koja je u saglasnosti sa prirodom ovih prava i

isključivo s ciljem unapređenja općeg blagostanja u demokratskom društvu. Obično se moraju

iznijeti krupni razlozi kako bi se opravdalo različito tretiranje ljudi, naročito kada se radi o

pravljenju razlika između etničkih i rasnih grupa. Dalje, ako se takvi razlozi ustanove, cilj kojem se

teži mora biti zakonit, a sredstva korištena proporcionalno. Ovo znači, između ostalog, da se mora

postići pravičan balans između općeg javnog interesa i prava pojedinca.

38. Posmatrajući ovaj predmet u kontekstu prakse Ustavnog suda u sličnim predmetima,

Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj U 38/02 (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 38/02

„Službeni glasnik BiH“ broj 8/04), zaključio «Član 143. Zakona o radu ne pravi razliku između

osoba ili grupa osoba i stoga je prima facie nediskriminacijski. Međutim, iako zakon sam po sebi

nije diskriminacijski, efekat provođenja tog zakona može biti diskriminacijski (vidi npr. Belgijski

jezički slučaj 23. juli 1968. godine, serija A, broj 6 (1979-1980), stav 10). Slično tome, Ustavni sud

je u svojoj praksi utvrdio da postoji više načina na koje može nastati diskriminacija: zakon je prima

facie diskriminacijski; zakon je, iako prima facie neutralan i primjenjivan u skladu sa svojim

pretpostavkama, donesen s ciljem diskriminiranja što proizlazi iz historijskog tumačenja zakona,

izjava zakonodavaca, disparatnog uticaja zakona, ili drugih posrednih dokaza o namjeri; efektе

prethodne de iure diskriminacije su podržali odgovarajući javni organi na svim državnim nivoima

ne samo svojim djelovanjem, već i nedjelovanjem (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 5/98 III od 30.

juna 2000. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 23/00, stav 79). Primjenom člana

143. ZOR-a, općenito na sve zaposlene na čekanju tokom rata, prestanak radnog odnosa je u većini

19

imao uticaja na različite etničke grupe. Prema stavu Ustavnog suda, u vremenu teškog ekonomskog

stanja, neki zakon može imati opravdani cilj da se zaposlenici privremeno stave na čekanje.

Međutim, to neće biti slučaj ako se stavljanje na čekanje ili prestanak radnog odnosa vrši po

diskreciji poslodavca, proizvoljno, a posebno po osnovu diskriminacije. Ne samo da to ima

diskriminirajući efekt po one koji su otpušteni ili koji su na čekanju tokom rata, nego su im

uskraćivane i procesne garancije u ostvarivanju njihovih građanskih prava u skladu sa članom II/3.e)

Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud ne smatra kako

bi prestanak apelanticinog radnog odnosa, sa obavezom isplate otpremnine, olakšao ekonomske

poteškoće tuženog.

39. Iz činjenica utvrđenih u sudskom postupku koji je okončan osporenim presudama proizlazi

da se apelantica 21. decembra 1999. godine obratila tuženom pismenim zahtjevom tražeći da joj se

uspostavi radno-pravni status i da je tuženi vrati na posao. Dalje, tuženi je apelantici tek 2003.

godine ponudio povratak na posao, uvjetujući joj da povuče tužbeni zahtjev, i to nakon dogovora i

medijacije Ombudsmana i pisma Ministarstva prometa i komunikacija broj 01-27-903/03 od 24.

jula 2003. godine. Također, 2002. godine je izvršena reorganizacija tuženog, a apelanticino radno

mjesto koje je vezano za kadrovske poslove po organizacionoj shemi je premješteno u Direkciju u

Travnik. Stoga apelantica (majka troje djece, od kojih je jedno oboljelo od «Downovog sindroma»

nije bila u mogućnosti da prihvati ponudu tuženog za povratak na posao, budući da je u tom slučaju

na posao svakodnevno morala putovati iz Bugojna, mjesta stanovanja, u Travnik u sjedište

Direkcije.

40. Ustavni sud smatra da je apelantica odbijanjem tužbenog zahtjeva od sudova kojim je tražila

da joj tuženi omogući bezuvjetan povratak na radno mjesto pod uvjetima i u skladu sa njenim

ranijim zaposlenjem i pod jednakim uvjetima koje imaju i drugi zaposlenici na sličnim radnim

mjestima, dovedena u različit položaj u odnosu na ostale zaposlenike tuženog u istoj činjeničnoj i

pravnoj situaciji.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama sudova prekršeno apelanticino

pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz čl.

6. i 7.(a), (i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i pravo iz

člana 5.e) i i) Međunarodne konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije.

20

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju prekršena

apelanticina prava po navedenim osnovama, te je odlučio o meritumu predmeta u skladu sa članom

64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, i naložio tuženom da apelantici odmah ponudi mogućnost

povratka na rad pod uvjetima i u skladu sa njenim ranijim zaposlenjem i pod jednakim uvjetima

koji imaju ostali zaposlenici na sličnim zadacima. Također, nalaže se nadležnom sudu da o

apelanticinom zahtjevu za naknadu plaća riješi po hitnom postupku i u skladu sa pravnim

shvatanjem ovog suda. Odluka se dostavlja tuženom i nadležnom sudu radi osiguranja apelanticinih

ustavnih prava.

Pravo na suđenje u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje

a) Relevantni principi

43. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja

postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima

uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju

strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar

ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara

2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

44. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije

valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno

suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski

sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV)

45. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim

predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u

kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,

Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

46. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu postupak počeo 8. novembra 2001. godine

kada je apelantica podnijela tužbu Općinskom sudu zbog zaštite prava iz radnog odnosa. Postupak

po apelanticinoj tužbi je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000170

21

od 24. januara 2007. godine. Dakle, period koji će Ustavni sud ispitati iznosi pet godina i dva

mjeseca, koliko je bilo potrebno da apelantica dođe do konačne odluke suda.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

47. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu radi povratka na posao

i isplati plaća koji se prema odredbama ZPP smatra hitnim. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom

pitanju odlučivalo o eventualnoj diskriminaciji apelantice, što se može smatrati pitanjem koje je

relativno složeno, s obzirom na činjenična pitanja koja je u takvim slučajevima potrebno utvrditi.

48. U konkretnom slučaju se radilo o radnom sporu, u kome je postupak pred Općinskim sudom

započeo 8. novembra 2001. godine i u prvom dijelu u kome je održano osam ročišta do donošenja

Presude tog suda broj P-1234/02 od 21. juna 2004. godine, trajao preko dvije godine i pet mjeseci.

Ova presuda je ukinuta Rješenjem Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-859/04 od 15.

decembra 2004. godine, a ponovljeni postupak pred Općinskim sudom je nakon održana dva ročišta

okončan Presudom tog suda broj P-15/05 od 22. aprila 2005. godine, dakle trajao je manje od četiri

mjeseca. Općinski sud je nakon podnošenja tužbe prvo ročište zakazao 18. novembra 2002. godine,

dakle, nakon više od godinu dana. Sud je jedno ročište odgodio na neodređeno vrijeme i naložio

vještačenje stalnog sudskog vještaka na okolnosti utvrđivanja nacionalne strukture zaposlenih (na

dan 18. juli 1993. godine) kod tuženog i plaća apelantice koje bi zaradila da je bila zaposlena u

periodu od 18. jula 1993. godine do dana vještačenja. Ustavni sud zapaža da je nakon odlaganja

ročišta na neodređeno vrijeme, radi pribavljanja nalaza vještaka, do zakazivanja sljedećeg ročišta

protekao period duži od šest mjeseci. Dalje, Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije dao niti

jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje

postupka u radnom sporu koji je prema svojoj prirodi hitan, niti iz dostavljenog spisa proizlazi bilo

kakav dokaz iz koga bi se mogla utvrditi apelanticina odgovornost za dužinu trajanja postupka.

49. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u dva navrata odlučivao o apelanticinim

žalbama izjavljenim protiv presuda Općinskog suda i da je odluke donosio u relativno kratkom

roku, i to o prvoj apelanticinoj žalbi je odlučio u roku kraćem od šest mjeseci, a o drugoj

apelanticinoj žalbi u roku kraćem od sedam mjeseci. Ustavni sud smatra da Kantonalni sud prilikom

donošenja odluka o žalbama nije prekoračio razuman rok. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je

postupak pred Vrhovnim sudom po izjavljenoj apelanticinoj reviziji protiv presude Kantonalnog

22

suda trajao preko godinu dana, iako je po svojoj prirodi hitan, te da se u odgovoru na apelaciju nije

očitovao u vezi sa dužinom trajanja postupka.

50. Imajući u vidu navedeno, te da se ne radi o izuzetno kompleksnom radnom sporu, Ustavni

sud zaključuje da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od

elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije.

Ostali navodi

51. Apelantica u apelaciji navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu

iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao

i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

52. Ustavni sud zapaža da se u suštini navodi o kršenju navedenih prava vezuju za navode o

kršenju prava na nediskriminaciju koje je Ustavni sud već ispitao, pa ove navode Ustavni sud neće

posebno ispitivati.

VIII. Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana

II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer sudovi apelantici nisu

osigurali proceduralna prava namećući joj pretjeran teret dokazivanja činjenica u pogledu

diskriminacije koje su tuženom bile na raspolaganju. Također, prekršeno je i apelanticino pravo na

nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz čl. 6. i 7.(a),

(i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i pravo iz člana

5.e)(i) Međunarodne konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, jer je apelantica

dovedena u različit položaj u odnosu na ostale zaposlenike tuženog u istoj činjeničnoj i pravnoj

situaciji.

54. Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti»

iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku»

kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i

člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada odluka o apelanticinom tužbenom zahtjevu kojim je

23

zatražila zaštitu prava iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitan, traje preko pet godina i dva

mjeseca. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2, kao i člana 64. st 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud

je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Na osnovu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izjava o neslaganju sudije

Mirsada Ćemana.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i

obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

prof. dr. Miodrag Simović

24

Izjava o neslaganju Mirsada Ćemana, sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u predmetu broj AP1093/07

Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br.60/05, 64/08 i 51/09), suprotno odluci većine sudija o meritumu u predmetu broj AP 1093/07 od 25.septembra 2009. godine, izražavajući dužno poštovanje prema većinskom mišljenju, ne slažem se samišljenjem i odlukom većine da je odlukama redovnih sudova (Vrhovni sud Federacije BiH, Kantonalni sudNovi Travnik i Općinski sud u Bugojnu) povrijeđeno apelantičino pravo:- na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije „jersudovi nisu osigurali apelantici proceduralna prava namećući joj pretjeran teret dokazivanja činjenica upogledu diskriminacije koje su tuženom bile na raspolaganju“, kao i- apelantičino pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom na rad izčl. 6. i 7.(a), (i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i pravo izčlana 5.e) i i) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije „jer je apelanticadovedena u različit položaj u odnosu na ostale zaposlenike tuženog u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji“.

U ostalome dijelu se slažem sa odlukom i većinskim mišljenjem tj. da, u konkretnom slučaju, postojikršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članaII/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naime, iz činjeničnog stanja koje su utvrdili redovni sudovi, prema mome mišljenju, ne može sezaključiti da je BH Telekom d.d. Sarajevo-Direkcija Travnik kao tuženi svoju reorganizaciju izvršio unamjeri da izbjegne prijem apelantice na posao u Bugojnu, niti da je na „njeno radno mjesto“ referenta zaradne odnose i kadrovska pitanja (VŠ pravnik) u relevantnom periodu primio drugog radnika, iz čega bi, usuprotnom, proizlazila ocjena da se radi o diskriminaciji.

S druge strane, tuženi je, što se vidi iz spisa, dokazao da u spornom periodu (relevantan period izčlana 143. Zakona o radu FBiH) nije primio drugog radnika na apelantičino radno mjesto, što znači da je, ikada bi teret dokazivanja bio isključivo na tuženom, tuženi, kao što su to zaključili i redovni sudovi, daodovoljno argumenata o odlučnim činjenicama na kojima su redovni sudovi zasnovali svoju odluku.

Proizlazi da je u konkretnom slučaju član 143. ZOR-a dosljedno primijenjen, što su redovni sudoviodgovarajuće obrazložili.

Iako to ne ulazi u pravni aspekt ovoga pitanja, ipak, nemogućnost i nespremnost apelantice da zbogzdravstvenog stanja svoga djeteta prihvati posao van mjesta stanovanja (reorganizacija tuženog) izaziva

25

dužno suosjećanje ali ne može biti razlogom za neosnovane pravne kvalifikacije i zasnivanje odluka natome.

Sudija Mirsad Ćeman, s.r.