Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

Katedra za etnologiju i kulturnu antropologiju

Kolegij: Kulture postsocijalizma

Mentor: dr.sc. Tomislav Pletenac

Kad politika „uskrati blagost“

(politički jezik, književnost i društvena odgovornost: slučaj “Uskraćene blagosti” Stjepana Vukušića)

Zagreb, 7.srpnja 2009.

Uvod:

U ovom radu obrađivati će se tematika političkog jezika kao kulturno-društvene

pojave koja svojim principima i načinom funkcioniranja čini jedan od sociolektova sustava

jezičnog komuniciranja. Politički jezik sagledavati će se, također, kao povijesni fenomen u

kontekstu njegove uporabe u sistemu socijalističkog samoupravljanja bivše države,

Jugoslavije. Njegove određenosti kao teorijskog konstrukta, bit će iznešene u ovom radu kao

podloga kritičkoj analizi knjige “Uskraćene blagosti” Stjepana Vukušića i političke situacije

tj. političke represije u vrijeme njezina objavljivanja. Teoretsko-metodološke pretpostavke

vezane uz politički jezik, autorske, političke i osobne slobode koje će se iznijeti u prvom

dijelu rada poslužit će pri opisu specifične situacije do koje je došlo po objavljivanju ove

knjige 1982.godine. Sama analiza poslužit će kao uprimjerivanje navedenih teoretski

obrazaca, kako bi se pokazalo u kojoj mjeri ovaj društveni događaj prikazuje “stvarnost”

književnog izražavanja i shvaćanja književnog stvaralaštva kao političkog, a ne osobnog ili

umjetničkog čina. Činjenica da je ova knjiga, barem na području istarske županije tj.regije

izazvala velike polemike koje su imale znatne reperkusije na život autora knjige, kao i

izdavača, te svih osoba uključenih posredno i neposredno u stvaranje ili obranu navedene

knjige i njene relavantnosti za tadašnje društvo. Kako je navedeno, rad će se sastojati od dva

dijela; prvi koji će obrađivati teoretske pretpostavke političkog jezika, kao pojave koja je

dovela s različitom “uspješnosti” do promjena u shvaćanju postojećeg sustava, i do postupne

“devalvacije” vrijednosti koje su se smatrale integralnim dijelom funkcioniranja društva kao

takvog, i drugi koji će na određenim primjerima pokazati kakvo je stanje bilo u bivšoj

Jugoslaviji tj. kakva su bila stajališta književnih stvaralaca, kao što je bio Vukušić, političkih

elita koje su si uzele za obavezu da donesu sud o prihvatljivosti ovakvog načina pisanja i

medija koji su na zanimljiv način pristupali problemu, istodobno procjenjivajući umjetničke

vrijednosti knjige i političku odgovornost autora kao člana društva, te prenoseći osuđujuće

stavove za to zaduženih radnih odbora.

Politički jezik

Jezik, kao društvena institucija, opća je pojava koja omogućuje simboličko

razmišljanje svakom pojedincu, kako je govorio Ferdinand de Saussure u svojim

predavanjima. Ljudske misli dobivaju svoj smisao kroz jezik, ostvarivanjem u govoru. Život

čovjeka kao misaonog bića u društvenoj zajednici ne bi bio moguć bez uporabe jezika koji,

kao postojana društvena pripada društvu, i ima svoj uzrok u njemu. Jezik jest ovisan o

društvu, no on istodobno djeluje proizvodeći i reproducirajući društvene obrasce, a i samo

društvo. Jednom kad se ustali u društvu, tada postaje način društvene egzistencije ljudi koji ga

koriste i mjesto u kojem se pojedinci pronalaze i stvaraju. U tom smislu, jezik ima važan

utjecaj na misao, a istodobno i na cjelokupno društvo, te na kulturu čiji je konstitutivni dio.

Zanimljiv uvid u povezanost jezika, društva i kulture daje Edward Sapir s poznatom misli:

“Dva jezika nikada nisu dovoljno slična da bi se moglo smatrati da predstavljaju istu

društvenu stvarnost. Svjetovi u kojima različita društva žive su različiti svijetovi, a ne jednaki

svjetovi s različitim etiketama koje su im pridružene1” (Sapir, 1958 ,str. 69). Razvidno je da

svaki pojedini jezika pripada određenoj zajednici kojoj mora funkcionalno služiti kako bi

članovi te zajednice mogli uspješno obavljati svoje društvene obaveze. Kako u različitim

društvenim prilikama nije moguće koristiti se jednakim načinom izražavanja tj. jednakim

kodovima2, tako je jezik nužno podijeljen na razne “podjezike” koji bi trebali, iako pripadaju

globalnoj formi, “opslužiti” pojedince u njihovoj svakodnevnoj komunikaciji. Time jezik

postaje globalni sustav koji podrazumijeva sporazumijevanje na različitim razinama, koristeći

različite podsustave kako bi učinkovito predstavio izvanjezičnu stvarnost i odnose koji

vladaju u njoj, te specifične čovjekove osjećaje i misli.

Prateći tu misao, možemo gledati na politički jezik, kao dio jezika kao općeg sustava,

koji u posebnim situacijama i na poseban način koristi elemente jezičnog izražavanja kako bi

ih povezao s političkom situacijom govornika. Taj “kodeks” riječi ima svoje značajke koje ga

odvajaju od svakodnevne komunikacije i prosječnog pojedinca, iako je poznato da ima velik

utjecaj baš na tog pojedinca od kojeg je odvojen.

1 “No two languages are ever sufficiently similar to be considered as representing the same social reality. The worlds in which different societies live are distinct worlds, not merely the same world with different labels attached.”

2 U ovom smislu, kod znači povezivanje jezičnog izraza i različitih izvanjezičnih fenomena.

Politički jezik se, dakle, može podijeliti u dva tipa:

a) Onaj govor koje koriste političke elite na način kojim se propagira postojeća vlast,

moći i autoritativnost

b) Onaj govor koji se ne koristi kao volja nad narodom, nego volja u ime naroda

Drugi tip podrazumijeva u svojoj osnovi demokratski način funkcioniranja društva, jer

ne podrazumijeva vrhovnu moć koji ima neki pojedinac ili skupina nad cijelokupnim

stanovništvom koja mu/im je prirođena ili dana od strane nekog vrhovnog bića.

Podrazumijeva se da građani određene države svojom voljom prepuštaju svoj suverinitet

nekom drugom tj. daju mu da govori u njihovo ime, no u modernim društvima često se

događa da postoje različite definicije demokracije, te pojedinci znaju se često koristiti onim

prvim tipom govora kako bi održali moć i vlast koju imaju na narodom, iako u suptilnijem

obliku. Takav način govorenja kao cilj ima nekoliko stvari:

a) Učiniti stvarnost podnošljivom opravdavajući svoje postupke ostalim društvenim

akterima

b) Prihvaćanje društvenog poredka od strane mase kako ne bi bilo kritike vlasti ili

potrebe za promjenom

c) Ideologizacija većeg broja ljudi kako bi pojedinci gledali očima vladajućih što

omogućuje prethodni cilj

d) Govorenje na taj način osigurava korist pojedincima koji su nagrađeni radi podrške

vladujućoj klasi, stranci itd.

Način izražavanja takvih političkih aktera podrazumijeva korištenje određenih jezičnih

obrazaca kako bi se njihova poruka “provukla” što neprimjetnije do pojedinca. Takva

“zlouporaba” jezika, političkog jezika dovodi do raskida povezanosti značenja i izraza čime se

pojedinci odvajaju od političke elite, te se postavljaju granice koje se ne mogu i ne smiju

prijeći.

Jezik kao sredstvo komunikacije podrazumijeva, barem 6 funkcija kako ih navodi

Jakobson u knjizi “Linguistics and Poetics”: poetsku, referencijalnu, emotivnu, metajezičnu,

konativnu i fatičku. Smatra se da su dvije glavne: referencijalna koja se odnosi na

izvanjezičnu stvarnost i prenošenje iste, te emotivna koja se odnosi pojedinca i njegovu

potrebu za samoizražavanjem i samoostvarivanjem kroz govor. No, u političkom jeziku,

naprotiv, dominantnu ulogu imaju poetska funkcija koja se odnosi na način strukturiranja

poruke u iskazu kako bi bila što prilagođenija svojem cilju i metajezična funkcija koja služi

analiziranju jezičnih sredstava koja se mogu koristiti iskazivanju.

Kod političkog govorenja, nije samo važan način na koji se govori, nego i politički

subjekt koji govori. Dakle, važna je osobna koja se upušta u takav način govorenja, jer nije

svakom pojedincu dopušteno da izražava na način kako želi - to ovisi o situaciji i događaju.

Prihvaćeno je da pojedinac koji se nalazi u poziciji da govori u ime nečega i nekoga, mora

imati figurativnu ulogu i simboličku važnost što se očituje u konstativnosti tj.

performativnosti njegovog čina kako navodi Austin u svojim razmišljanjima. Ovdje se očituje

produktivna priroda jezika koja proizvodi značenje i strukturira odnose pojedinca i društva, te

pritom može služiti kao način stvaranja i potvrđivanja nečije moći ili vlasti. Austin prvi

navodi moć konstativnih iskaza kao proizvodnih snaga jezika u svojoj teoriji govornih činova,

gdje tvrdi da su iskazi konstativni3 kada tvrde nešto tj. kada predstavljaju određenu činjenicu

kao nešto stvarno što može biti točno ili netočno. Također, navodi i drugi oblik iskaza,

performativni4 koji ima u svojoj osnovi namjeru da se nešto učini što podrazumijeva da

postoji osoba koja u toj prilici je ovlaštena da kaže taj iskazi koji onda može ili ne mora

obvezati primatelja poruke da to učini. Važno je napomenuti, da Austin nije samo smatrao

važnom namjeru pojedinca, nego i činjenicu da postoji prihvaćeni konsenzus oko toga tko,

kada i kako može govoriti. On smatra važnim to što pojedinci kao primatelji svjesno

prihvaćaju sve što se implicira iskazom: osobu, njenu namjeru, prigodnu situaciju i rezultat

koji se želi postići. Pierre Bourdieu prihvaća ideja Austina i dodaje sociološku dimenziju

kojom je želio objasniti određene pojave koje se javljaju u jeziku kao društvenoj pojavi.

Bourdieu tvrdi da institucionaliziranje političkog govora rezultira njegovom uspješnošću da

ostvari svoje ciljeve, jer je to rezultat “delegirane” moći koju posjeduju pojedinci u poziciji.

Politički jezik kao institucija postaje opetovanim ponavljanjem određenih elemenata koji

postaju opće prihvaćenim, kao i načela za koja se zna kada i kako trebaju biti korištena da bi

postigao željeni učinak. Takav jezik je izrazito funkcionalan, jer se politički akteri njime

koriste kako bi ostvarili svoje političke i društvene ciljeve, a zatim i stabilnost društvenog

sustava, stabilnost koju im nudi održanje moći i vlasti.

3 “Danas je sunčano„ ili „ovaj stan ima tri sobe“

4 „Proglašavam vas vjenčanima“ ili „imenujem te predsjednikom Republike Hrvatske“

Politički jezik i socijalizam

Politički jezik za vrijeme socijalizma posjedovao je određene značajke koje su ga

povezivale s političkim jezikom kakav je bio poznat i na Zapadu, a takve opće značajke lako

se može iščitati iz prethodnog poglavlja. U ovom poglavlju, pak, bavit ćemo se odlikama

političkog jezika u socijalizmu kako bismo uvidjeli koje su njegove posebnosti, te kako bi

nam to poslužilo u iščitavanju djela Stjepana Vukušića “Uskraćene Blagosti”, te shvatili

razloge zašto je jezik koji se koristio u knjigi bio politički nepodoban, te zbog čega je pisac

bio progonjen kao autor političkog pamfleta usmjerenog protiv države.

Dvije knjige su imale važan doprinos ovom radu i njegovoj tematici. Knjiga Alekseja

Jurčaka “Everything was for ever, until it was no more” koja je, svakako, revolucionalizirala

mišljenje o mogućim razlozima raspada sovjetskog socijalizma, analizirajući jezik tj. politički

jezik koji je imao znatan utjecaj na razumijevanje svijeta kakvo su imali žitelji Sovjetskog

Saveza do njegova raspada, te koja će poslužiti kao teorijska podloga u analizi političkog

jezika u socijalizmu općenito, kao i na razini političkog jezika vezanog uz slučaj “Uskraćenih

blagosti”. Druga knjiga koju je možebitno važna za analizu položaja političkog jezika u

socijalizmu, jest knjiga Slobodana Ivića “Govorite li politički”, za koju smatram da je

svojevrsni povijesni “pandan” Yurčakovoj knjizi na području bivše Jugoslavije, jer tematizira

politički jezik, jasno unutar socijalističkog sustava kada je napisana 1985.godine. Naravno,

bez povijesne perspektive koju je imao Jurčak i siline podataka i intervjua koje je skupio

tijekom svojeg istraživanja u današnjoj Rusiji, no sa svojevrsnom pronicljivošću

napominjajući probleme i tegobe koje su mučile politički jezik u bivšoj državi, čime se uistinu

približio načinu shvaćanja uloge jezika kakvu je imao u Jurčakovim radovima.

Aleksej Jurčak kao autoritet na području istraživanja socijalizma i postsocijalizma,

došao je do inovativnog gledišta spram propasti socijalističkog sustava. On tvrdi, naime, da

iako se većini Rusa činilo da će taj nepromjenjivi sustav vječno trajati, svi su bili vrlo spremni

i nimalo iznenađeni njegovim raspadom, što on objašnjava činjenicom da je shvaćanje

ideologije socijalizma kod većini sovjetskog naroda bilo promjenjeno za vrijeme, kako ga on

naziva, kasnog socijalizma5. Većina stanovnika je spremno sudjelovala u svim kulturalnim

manifestacijama, no istodobno kreativno reintrepretirajući ideološke simbole čime su

5 Razdoblje nakon Staljinove vlasti, od 1950. do raspada Sovjetskog Saveza, a što će Ivić nazvati postrevolucionarnim dobom.

deideologizirali čvrste dogme, te pritom definirajući socijalizam na drugačiji, sebi svojstven

način. Na taj način su mogli i dalje slijediti sovjetske ideale kao dobri građani, a pritom

reintrepretirati smisao koji su dobijali u fiksnim formama kako bi objasnili događaje u

stvarnosti, što je na kraju dovelo do raspada sustava pojavom Perestroike kao završnog čina

transformacije diskursa, a pritom i samog društva. Takve promjene u smislu i nove

intrepretacije postojećeg bile su moguće kroz “heteronimnu6” izmjenu gdje su pojedinci sami,

ili češće u skupinama, postojeće jezične forme koje su u socijalizmu bile iznimno

institucionalizirane i fiksirane, sagledavali ovisno o situaciji u kojoj su se te “okamenjene”

forme koristile.

Navedeni proces je dopuštao odmak od prevladavajuće dogme, kritičko sagledavanje

situacije i reintrepretaciju značenja što je s vremenom, iako možda ne izrazito primjetno

dovelo do raspada vrijednosti i vjerovanja koje su bile kulturološka osnova tog sustava.

Jurčak napominje da se dogodio značajan pomak u korištenju političkog jezika, što je

uzrokovalo promjene i u svakodnevnoj komunikaciji običnih građana, dolaskom Staljina na

vlast. Taj pomak tj. promjena dogodila se promjenom u diskursu od semantički orijentiranog

diskursa prema pragmatičkom. U terminima Austina, konstatativni iskazi izgubili su na

važnosti predominantnim korištenjem performativnih činova, jer se u puno manjoj mjeri

referiralo na događaje u stvarnosti tj. na izvanjezičnu stvarnost, isticanjem doslovnih značenja

koja su imala izrazito nedoslovan smisao. Performativnost iskaza značila je sve veću važnost

načina na koji se nešto kazuje kako bi se ostvarila vlastita namjera, nego li važnost sadržaja

onog što je iskazano. Poetska i metajezična funkcija jezika došle su do posebnog značenja i

značaja u takvom performativnom iskazivanju koji je obilježavao politički jezik

postsocijalizma, jer je bilo važno što ispravnije i točnije sačiniti poruku koristeći provjerena

pravila sastavljanja i slaganja.

Takav politički jezik koristio je ovakav način govorenja, kazivanja kako bi opravdao i

podržao postojeće “istine” i “činjenice” koje su trebale biti općeprihvaćene, a politički akteri

su se trudili da govori, pisma i slični uratci budu u “monosemičkom7” obliku kako navodi

Yurčak u svom radu, da ne bi bilo drugačijeg tumačenja izjava političara i inih osoba

društvenog života, a što se ne bi slagalo s političkom i ideološkom dogmom. Staljin je ovdje

6 Heteronimi su izrazi koji imaju jednaku formu, no različiti sadržaj tj. prikazuju različite aspekte izvanjezične stvarnost

7 Monosemičko izražavanja podrazumijeva korištenje izraza s točno određenim i dobro ograničanim značenjem što u današnjoj lingvistici je odbačeno kao nemoguće.

doveo do značajnih promjena prevratom gdje je sasvim drugačije tumačio jezik, no što je on

bio tumačen do tad od strane lingvista i ostalih znanstvenika, te političara. Jezik je u 20-tim i

30-tim bio nešto što bi trebalo revolucionirati društvo, pa se s njime jako eksperimentiralo

kako bi se stvorio jezik prikladan za novo društvo i koji bi definirao nove vrijednosti koje bi

to društvo trebalo njegovati. Time je jezik bio dio nadgradnje, i njegove transformacije

slijedile su promjene u društvenoj, pa i kulturnoj osnovi. Dolaskom partije na vlast i

završetkom revolucionarnih previranja politički jezik se smatra sredstvom za proizvodnju tj.

dijelom baze, no postojala je vanjska pozicija koja je provjeravala jezično djelovanje i

donosila svoj rijek po pitanju adekvatnosti i pravednosti jezika kojim se izražavalo. Tada su

bile pristutne razne rasprave kojima se revidiralo i analiziralo politički jezik u društvu i partiji,

te se stalno tragalo za dodatnim uljepšavanjem, usavrašavanjem kako bi se zaštitio od

“kontaminacije” koja bi mogla nastati s vremenom.

Staljin svojim preuzimanjem partije drugačije tumači stvari, te tvrdi da jezik nije

nadogradnja, jer ne proizvodi ništa konkretno. Jezik treba jednostavno sagledati što

objektivnije i znanstvenije kako bi njegova točnost u prikazivanju stvarnosti bila apsolutna, a

takvo objektivno analiziranje je bilo anonimno, bez sudjelovanja širih masa čija su se

mišljenja suprostavljala. On sam preuzima ulogu vanjskog suca, suca u analiziranju i

“ispravljanju” jezika, te traži od sviju, a posebno od političara i lingvista da paze na što

točnije upotrebljavanje značenja koje se odnosilo na doslovnu stvarnost. Takvi zahtjevi za

objektivnim jezikom su doveli da fiksiranja značenja unutar tekstova, što bi trebalo omogućiti

transparentno i neovisno tumačenje i čitanje neovisno o kontekstu. Jedni tekstovi su se

povezivali s drugim tekstovima reproducirajući iste blokove izraza za koje se znalo da su

prilagođeni bilo kojoj situaciji, čime se političko-ideološka jezična pismenost očitovala u

reprodukciji, a ne u reprezentaciji. Takvo viđenje jezika je dovelo u kasnom socijalizmu

prema Jurčaku, do reintrepretacije značenja zbog različitog pojavljivanja “okamenjenih”

izraza u različitim situacijama što je dopuštalo pojedincu da protumači to na svoj način,

budući da veza između izraza i sadržaja nije postojala, kao što je slučaj kod većine političkih

govora gdje su stvarne činjenice “skrivene” iza doslovnog značenja izraza. Važno je još

napomenuti da je Jurčak primjetio kako se takav način preslikavanja formi odrazio i na ostale

aspekte kulturnog života; film, arhitekturu, slikarstvo itd. što je prema njemu bilo dovoljno da

s vremenom dovede do transformacije društva kakva je nakraju i bila - brza i silovita.

Slobodan Ivić u knjizi “Govorite li politički” izdanoj 1985.godine. kritički se osvrće

na politički jezik u obliku u kakvom je postojao za vrijeme socijalizma u bivšoj državi, no što

se da, također, primjetiti i u današnjem društvu samo u drugačijem obliku. Zanimljiva je

činjenica da autor oštro kritizira politički jezik koji želi prikazati kao negativnu pojavu u

današnjem društvu, pojavu koja je izgubila svoju legitimnost u očima građana i koja mora biti

promjenjena za boljitak društva. Kako navodi: “ Nekada su on8 i njegovi sadašnji drugovi,

kada su bili odista drugovi drugačije govorili i bez usmjeravajuće sheme: blisko, razgovjetno i

istinito... Naš rječnik nije bio ovakav. Bio je konkretan, jasan, svima razumljiv”, (Ivić, 1985.,

str.12). Iz ovog navoda razvidan je stav autora o tadašnjem posttitovskom političkom jeziku.

Navodi i izraze koje smatra izrazito nejasnim i nepotrebno klišeiziranim u političkim

govorima kao što su: Drugovi!, složena situacija, daljni razvoj postignutog, ali s druge strane

itd., koji onemogućuju smisleno sagledavanje situacije, čime se takva politička elita prema

njemu, odvaja od naroda kojemu mora služiti. Napominje važnost korištenja ideoloških

konstrukata tipičnih za prvi tip političkog jezika - autoritativan i nasilan, za koji postoji

dihotomni odnos “mi” i “oni”, odnos koji je jako dobro poznat antropolozima i etnolozima,

čime se one druge izuzimlje iz sustava s ciljem odbacivanja i kažnjavanja “onih” koji

drugačije govore ili misle. On, također, napominje dvije vrste političkog jezika koje postoje u

socijalizmu: revolucionarni i onaj postrevolucionarni. Revolucionaran je onaj kod kojeg se

političari izražavaju na način da prenose istinu i stvarne činjenice svom narodu s kojim čime

jedno, što možemo protumačiti kao jezik konstatativnih izraza koji je proizvod društva, dok

je prema njemu, postrevolucionaran jezik izgubio svoju vrijednost i moć, slijepo služeći

elitama koje “kamuflažom” skrivaju namjere. Društvo je proizvod jezika u takvom

postrevolucionarnom društvu tj.jeziku, jer kao ustaljen sustav ne odgovara potrebama društva,

nego ih konstituira, a kod takvog jezika performativni iskazi dominiraju kako bi održali sustav

takvim kakav jest. Primjeri koje navodi Ivić očigledno upućuju na njegovu svjesnost takvog

političkog govora i njegovog utjecaja na promjene u značenju i diskursu koje u to vrijeme

pretrpio jezik svakodnevnice, pa navodi: “Postoji i pojava normativističkog govora, posebno u

formi pisane riječi, papirologije...U prosjeku, na primjer, svaki delegat u Skupštini

Jugoslavije mjesečno dobija 94 materijala s 1020 strana (Savezno vijeće), a u Vijeću

republika i pokrajina 5968 materijala sa ukupno 50165 stranica ili prosječno mjesečno 142

materijala sa ukupno 1194 strane. U isto vrijeme štamparije odštampaju oko 40 miliona

stranica i utroše 120 tona papira!...Dragiša Vitošević je sve to izrazio formulom: paketi mjera

po glavi stanovnika” (Nin 15.11.1981., Politika, 20.6.1981, Duga, 21.11.1982.:Ivić, 1985.,

str.20-21).

8 Političar sadašnjeg doba – napomena autora ovog rada

Nadalje, navodi da je takav politički govor izgubio na autentičnosti zbog inzistiranja

na formi i funkciji, a ne na sadržaju, te je time smješten van stvarnosti. Jezik-koji-čuva, kako

ga naziva autor, bori se protiv diferencijacije, distinkcije i opozicionih elemenata i

metaforičnosti, jer ne dopušta moguće vizije novoga ili mogućeg, istodobno plasirajući staro

za novo. Povijest je preduvijet za budućnost, koja je neuhvatljiva i nejasna, a naime, takvo

viđenje stvari je na tragu onoga što će Jurčak kasnije nazvati “zastojem”. Takav “zastoj” je

moguć, jer je prošlost u tom obliku anonimna, van sadašnjosti i može se plasirati kao

izvanjsko, nešto što daje legitimitet i moć takvom političkom diskursu koji potvrđuje opće

poznate činjenice i mišljenja. Te treba-da konstrukcije, tipične prema Iviću za socijalizam,

trebaju razviti volju za novim, boljim društvom, ali ne sada, nego u budućnosti. Naziva to

mitom o “nadolažećem”, koji je funkcionirao u revolucionarnom društvu gdje se očekivala

“transcendencija postojećeg, ali koji je s vremenom izgubio smisao u svojim okamenjenim

konstrukcijama, reprodukciji starih formi i načinu razmišljanja“(Ivić, 1981., str. 70). Ističe,

kao i Jurčak, Staljina kao osobu koja je degradirala revoluciju jer je “ ...Staljinov govor

pripadao tipu mitološko-pragmatičkog govora. Naime, svaka o njegovih rečenica bila je u

suprotnosti s logičkom strukturom, ali je zato svaka imala svoj cilj, tačnu usmjerenost” (Ivić,

1981., str. 72). Autor bio je svjestan takvog institucionaliziranog “povijesnog” jezika koji je

izrazito funkcionalan i indirektan u svojim namjerama, no oštar i nepokolebljiv kad se radi o

suprotnom mišljenju, kritici koja pripada onom “drugom” kojeg treba trenutačno

“onesposobiti” na jezičnoj razini, potom na političkoj, te nakraju ako treba, i na osobnoj

razini. Svi oni koji ne zvuče po postojećim ideološkim i jezičnim standardima liče na

opoziciju, a takva opozicija koja postaje “vanjski” ili “unutrašnji neprijatelj” vrijednostima

sustava nije prihvatljiva za političke elite. Slobodarki preokret nastao “potkraj 19.stoljeća, s

odstupanjem kapitalističkog sistema i pojavom socijalizma, nije dovršen: kapitalizam biva

stabiliziran, a socijalizam institucionaliziran” (Ivić, 1985., str. 56), jer je sloboda govorenja, a

koja bi trebala biti svojstvena demokratskim društvima, onemogućena zabranom “drugih”

glasova tj. kritičkih glasova koji bi istinom trebali zbaciti one koji su imali nezaslužene

privilegije.

Ivić navodi niz primjera kojima opisuje politički govor u postrevolucionarnom

socijalizmu bivše države, pa govori o tautologiji (unutrašnje) ispravnosti: dobro je, jer je

ispravno, ispravno jer je napredno, napredno jer je moguće, a moguće jer je naše, pa zatim o

posebnom načinu neargumentiranog zaključivanja: jasno je, poznato je, neprihvatljivo je,

izlišno je itd., a nominalizaciju vidi kao osnovu rečenične organizacije, te cirkularnost i

nejasnost vlastitog mišljenja i ritualizacija ponavljanjem, kao način neutralizacije

kontradikcija. Također, navodi primjere iz svakodnevnice država Istočnog bloka, kao što je

slučaj tada aktualne pobune radnika brodogradilišta u Poljskoj, gdje “se povela bitka, nećete

vjerovati, i za jezik, protiv fraza i nedorečenosti a za čistoću i razumljivost...Predsjednik

MŠK: Molimo predstavnike vlade da zauzmu stav prema našim zahtjevima. Predsjednik

vlade: Dozvolite mi da na to odgovorim uopšteno... Predsjednik MŠK: Molimo konkretne

odgovore. Točku po točku” (Ivić, 1981., str.70-71).

Svakako treba imati na umu da je Slobodan Ivić kao znanstvenik i pisao u kontekstu

socijalističkog uređenja u kojem je živio, s izrazitom željom da kroz kritički pristup pomogne

sustavu da se poboljša, da se politički jezik počne koristi “dobro” kao navodi u uvodu.

Interesantna je činjenica da je ta knjiga napisana 1985.godine u bivšoj Jugoslaviji kao izrazita

kritika tadašnjeg načina izražavanja političkih elita, s negativnim komentarima o stanju

država socijalističkog uređenja, posebno SSSR-a. Iako se smatra da se sustav “liberalizirao”

smrću Tita, ova knjiga je svakako hrabar istup u javnost, što u tadašnjoj politici i javnosti,

kako će pokazati slučaj “Uskraćenih blagosti”, nije bio ni tada prihvatljivo ili shvatljivo.

Slučaj “Uskraćene blagosti” Stjepana Vukušića

Stjepan Vukušić je umirovljeni profesor koji je svoju mirovinu dočekao u Puli, nakon

godina rada kao sveučilišni profesor na Pedagoškom tj Filozofskom fakultetu u Puli. Izdao je

brojne knjige i radove, kako znanstvene (“Nacrt hrvatske naglasne norme na osnovi zapadnog

dijalekta”), tako i književne (“Admiral”, “Burobran”, “Svjetlost ognjišta”). Rodom iz Senja,

kao mladić došao je živjeti s ocem u Istru, a djetinjstvo u senjskom kraju dosta će obilježiti

njegov odrasli život i književno stvaranje. Također, dio života proveo je u Zagrebu na studiju,

te nakon doktorskog studija s područja filologije, došao je predavati u Pulu, gdje i danas živi.

Iako je pisao brojna djela, no niti jedno nije izazvalo tolike polemike kao “Uskraćene

blagosti” koje je nakladi “Istraske Naklade” objavio 1982. godine, i zbog kojih će kasnije

doživjeti osudu brojnih političkih organizacija i pojedinaca. Objava knjige je izazvala lavinu

negodovanja u široj pulskoj zajednici, što se očituje u činjenici da su se osnivali odbori raznih

institucija kako bi ocjenili knjigu i društvenu odgovornosti samog pisca i izdavača. Također,

došao je posebno za ovu priliku, posebni izaslanik iz Centralnog komiteta Hrvatske kako bi

prenio mišljenje političkih elita iz središnjice, procjenio situaciju i odredio moguću kaznu

svima uključenim u izdavanje ove knjige kao politički nepodobne9. Novine su se, također,

uključile u diskusiju o podobnosti knjige, može se reći dvojako: prenoseći ili službene izjave

radnih odbora predodređenih za to10 ili osobna mišljenja osoba koja su iščitavala djelo.

Kasnije bit će dodatno riječi o načinu na koji su pojedince organizacije i instutucije

ocjenjivale političku odgovornost pisca i njegova djela.

Analiza jezika i tematike u knjizi “Uskraćene blagosti”

Radnja knjige se događa za vrijeme sukoba Tita sa Staljinom i Informbirom, a

smještena je na područje Senja i senjskog područja, uključujući i Goli otok. Prati se život

mladog profesora Marka Velinca, izrazito kritičkog i neprilagođenog pojedinca koji je

primoran da se vrati i predaje u rodnom kraju. Pisac prati njegov život u epizodama, bez jasne

naznake vremenskog odvijanja radnje, izbjegavajući reference na pojedine godine, mjesta ili

događaje, sa iznimkom navođenja prolaska godišnjih doba, te promjene lokacija i ljudi unutar

zatvora na Golom otoku i uzvan njega. Čitanjem knjige postaje očito da se glavni lik

9 Većina informacija dolaze iz razgovora s Milanom Dakićem, aktivnim sudionikom slučaja „Uskraćenih blagosti“, te članom Saveza vojnih rezervnih starješina Mjesne zajednice „Mirna“ u Puli – jedne od brojnih organizacija koje su dale svoje mišljenje povodom izlaska knjige.

10 Najznačajniji odbor bilo je Predsjedništvo Općinskog komiteta Saveza Komunista Hrvatske koji je donio posljednjih rijek po pitanju političke odgovornosti autora i izdavača.

manično-depresivno gubi u moru neshvatljivih i nejasnih događaja, borbi s vlastitim

identitetom i željom za promjenom, te sukobima s vladajućom elitom. Razvidno je da se autor

trudio posebnim odabirom riječi i nizanjem događaja ostaviti nejasanu, i skoro uvijek

dvosmislenu sliku događaja, koju čitanjem treba rekonstruirati i pridodati (vlastito) mišljenje.

Navedeni stil pisanja, već nam prikazuje koji je bio cilj pisca. Vukušić je želio podastrti

kritiku društva, kulture i jezika na sebi svojstven način, izbjegavajući koristiti se jezikom

vladajućih11, jezikom koji mu ne dopušta ukazivanja na nešto drugo, na neke nove mogućnosti

viđenja, te što je najvažnije, koji mu ne dopušta kritiku12. Elementi metaforičnosti i

nedoslovnog pisanja su omogućili piscu da na vrlo inteligentan način, koji većini čitateljske

publike nije bio jasan govori o problemima i lošim događajima koji su se događali u vrijeme

sukoba s Informbirom. Glavni lik u knjizi stalno se bori s vlastitim mislima i kritičkom stavu

prema sebi i drugima koji ne može i ne smije izreći u javnosti13, a kada se to i dogodi biva

kažnjavan. S mukom proiživljava povratak u rodni kraj koji mu ne dopušta slobodu misli14, no

on unatoč svemu, se bori kako bi bilo drugačije. Vukušić svjestan je jezika kojim se koriste

vladajuće elite, i jako dobro prepoznaje elemente kojima se legitimira postojeći sustav, a

eliminiraju15 svi oni koji bi uputili kritiku, te kroz opaske glavnog lika daje kritiku tog

političkog jezika koji je izgubio prvotni smisao služenja svima16. Pisac zato posvećuje

iznimnu pažnju načinu na koji političari se ponašaju prema ostalim članovima zajednice.

Zanimljivo je uvidjeti kolika je bila svjesnost Vukušića po pitanju promijene vrijednosti

političkog jezika i političara u tadašnjem društvu, taj pomak iz konstativnog prema

11 Ništa se nije promijenilo. Sve se ponavlja (str. 21), Nemaju oni svoga jezika: na usta im govori usud vremena, (str. 58), Listam stranice, zamišljeno, ozbiljno-sve u laži, sve bez logike(str. 24)

12 Sve su odabrane riječi ružno zamuljene, i treba ih odbaciti, otresti se, umiti, doći iza kiša na jednu novu crtu. Duboko disati svježinu pomlađene zemlje (str.9).

13 Kad ulaziš u prometno srednstvo pod tom Himalajom hrvatskom, napusti nadu da ćeš i za koga biti to što jesi: mnogo je ako pokažeš da nisi ono za što te svi drže. Ali nemoj ni to! Izdvoji se, neodređen, i odgodi svoj istinski život (str. 7).

14 Pale jeze otoka: rana ljudskog vijeka (str. 7), Zemlja je do usta u tom mrtvom vremenu a nikad izlaza (str. 21).

15 A ono: „nema te, nema te“ nije da si se izdvojio: to te po direktivi ili po unutarnjem porivu egzistencijalno briše (str. 13).

16 Ja nosim, užaren, lektorirano smeće, čitko ispisane telegrame, besjede...na opću muku čitam uobičajen referat već više od pola sata... neželjeni znanci iz fotelja prvog susreta, prisvjeđeno sjede kao uz plamenjaču. Kritičko odvagnjivanje ili jednostavno – dosada. Previše je toga! Pravilno, ali nema veze ( Str. 30).

performativnom tj. sadržaja prema formi koji, prema njemu, dobru ideju uništava17. Onaj

bespovijesni jezik18 koji ne može ponuditi napredak društvu, potpomognut medijskim

manupuliranjem19 kako bi se vladajuća elita20 održala na vlasti, te cenzurom21 koja pročišćuje

materijale koji bi mogli kontaminirati umove. On, svakako, pazi na koji će način izreći svoje

misli, jer je svjestan da će on, kao i lik iz njegove knjige, biti kažnjeni zbog nepodobnog

ponašanja. Zato je bilo malo referenci na društveni sustav u cjelini, a kako se čini, on je i sam

vjerovao da je sustav dobar, no s pojedincima koji su ideju pretvaraju u nešto što on ne želi.

Govori o konkretnim situacijama i konkretnim ljudima koji su izmišljeni, kako bi dao

konkretnu kritiku onoga što je stvarno, jer sam zna da ništa nije i ne smije biti doslovno.

Navodi partijske sastanke22, one koji se rade s ciljem procesiranja nepodobnih pojedinaca, s

posebnim naglaskom na ritualziranu formu tih sastanaka gdje se znalo tko će biti kriv, te

također, nekoliko puta u knjizi objašnjava na koji način je sustav nadgledao i provjeravao ima

li unutrašnjih neprijatelja23. Ipak, kao i Ivić u svojem radu, naglašava da se i dalje vrijedi

boriti za “bolje sutra” bez nihilizma u govoru, jer su obojica vjerovala u sustav i mislila unutar

njegovih ograničenja želeći kroz kritiku promjeniti ono što je tada u kasnom

postrevolucionarnom društvu bivalo narušenim24. On u svojem pisanju kao što je očigledno,

17 ...otimlje se pravo nagovor i pravo na šutnju – prema ćudi hajke...sa tribina za hajkaške ere nitko nema smjelosti da govori iskreno, da govori lijepo. Svi govore uniformno i frontovski banalno, ali opasno pa svom efektu (str. 131), Shvatišli kako se odnosi evanđeoski odnos i inkvizicija, pojmio si odnos između jednog davnog sna i ove bare u kojoj se nučke gušimo (Str. 114).

18 Ni traga od jezika djedova, od svjetla što se s mukom stvara tisuću godina (Str. 61).

19 Ili si po mjeri novina ili sumljivac na prismotri predodređen za bajbok (Str. 98).

20 U prvom redu trome teške šije: to su posvećeni u tajne pragmatike; oni su preprobili sve naše oluje, a nisu se nikada ogriješili... (str. 62).

21 Toliko je literature tj. knjiga što nisu vrednovane, pročišćene, ne, ne, ne, to nije sortirano (str. 75).

22 Uređuje se dvorana, pokrenute su čistačice, razaslane obavijesti članova školskog odbora – u službenoj formi s brojem i pečatom i punovažnim: Sazivam. Doći će mjesni rukovodioci, a pozvan je i čovjek iz zavoda za školstvo. To postaje društveni čin, sve je to u ime ustanove, sve počinje vrlo ozbiljno zapisnikom; treba govoriti krajnje smireno po redu, naoružati se strpljivošću za duge obrane i dokazivanja, izbjegavajući sve što stvari dalje komplicira. Treba smišljati opravdanja koja su svakako bez izgleda, jer iza svega nešto ostaje, nečija misao da si ipak kriv (str. 51).

23 Oglasi u zbornici, radio-aparat, gramofon i magnetonfon, ilustrirani časopisi, marcijalna lica – sve sama sredstva za prisluškivanje i vrebanje (Str. 57).

24 Nikome ne želim zla, samo hoću sebe da oslobodim (str. 114) , To je jalov život u se uvrtnut. Kakvo Samoponištavanje. Treba izaći. Izaći! (str. 92), Ti si jesi onaj kojem neću koncedetirati. Bit ćeš mi opreka po kojoj ću živjet (str.25).

nije imao namjeru rušenja sustava za što će ga optužiti partija i dio građanstva, nego želju da

ukaže na način na koji se ponašaju pojedinci koji u stvari taj socijalizam dovode

neprepoznatljivog stanja. Autor je htio progovoriti o jednoj epizodi iz kulturnog i povijesnog

života bivše Jugoslavije za koju je smatrao, budući da je osobno svjedočio tim sukobima, da

nije bila izrazito loša stvar, no da je odrađena na način koji ne priliči dobrom ljudskom

ponašanju.

Stjepan Vukušić u knjizi “Uskraćene blagosti”, na nadasve inovativan način pokušava

kritičkim pristupom ukazati na široki raspon društvenih i kulturnih fenomena koji su bili

negativni. Kvaliteta njegovog kreativnog rada jest ta što je posvetio posebnu pažnju

mehanizmima kojima se služio sustav kako bi svoje pojedince privolio koristeći manje ili više

nasilne metode u svom ophođenju. U kontekstu ovog rada iznimnu važnost ima posvećenost

jezičnom izražavanju i praksama koje zorno prikazuju pomak k vrijednostima koje se mogu

okarakterizirati kao postrevolucionarne, one kod kojih se dogodila ritualizacija jezika i

govora, transformacija iskazivanja u smjeru nekonstativnog, gubljenjem vrijednosti

integralnih u stvaranju socijalizma, a na kojima je stvorena država. Naglašavanje važnosti

jezika koji će služiti narodu, a ne samo političkim elitama kako bi reproducirale svoju moć i

vlast. Odbijanje korištenja jezika u onom obliku u kojem su ga koristile političke elite,

transformiranjem koristeći same te elemente prekrivenosti koje je kao jezikoslovac znao

upotrijebiti. Vukušić se koristio onim, što Bourdieu naziva sugestibilnošću, kako bi ukazao na

pojave koje je smatrao problematičnima, jer on izbjegava monosemički jezik boreći se kako

za pluralizam značenja, tako i za pluralizam glasova i mišljenja. Može se postaviti pitanje

koliko je bio osvješten pisac vezano uz tematiku političkog jezika (i jezika općenito) dok je

pisao rad, no kao osoba koja se bavila jezikom u lingvističkom i književnom smislu, morao je

imati dostatna znanja za takav pristup stvarima koji se mnogima u tadašnjem sustavu neće

svidjeti. Bio je provokativan što po tematici što je očekivano, budući da se kritiziralo

određene elemente sustava, što po načinu pisanja koji, prema navodima novina i institucija

zaduženih za političku procjenu književnog djela, “iritira i zbunjuje” prosječnog čitatelja,

naviknutog na ritualziran jezik ponavljanja kod kojeg nije bilo potrebe za izrazitim osobnim

angažmanom u analiziranju. Kasnije pokazati da su takvi stavovi određenim političkih aktera,

u određenom obliku bili licemjerni, jer su kritizirali nejasan i konativan jezik, nedostupan

običnom čovjeku, upotrebljavajući baš takav jezik u svojim iskazima.

Analiza mišljenja i stavova šire društvene zajednice

U ovom dijelu rada, analizirati će se položaj “Uskraćenih blagosti” u kontekstu šire

društvene zajednice i njezinih aktera. Analiza članaka iz novina25 i izjava radnih odbora26

stvorenih za ovu priliku pomoći će potpunijoj analizi položaja političkog jezika, književnih

djela kao što su “Uskraćene blagosti” i društvene odgovornosti pisaca koji su ih pisali, te

cjelokupne društvene situacije. Izjava jednog od funkcionara u procesu koji se vodio protiv

glavnog lika Velinca u navedenoj knjizi dobro opisuje stav koji su imali šira društvena

zajednica i politički akteri u procesu analize tog književnog djela: “I čuj me sada dobro: dosta

je nama tvojih zamagljivanja. Nismo mi veslo sisali. Tebe najbolje objašnjava tvoja biografija

(“Uskraćene blagosti”:str. 6). Ova izjava dobro objašnjava položaj u kojem se našao Vukušić

po izlasku knjige 1983.godine, jer su ga jedni optuživali, budući da je iz senjskog kraja da je

nepodobnik, nacionalist i revizionist koji namjerno zamagljuje činjenice27 i ne govori o

situaciji iz različitih perspektiva28, dok su ga drugi branili da on vrijedan pripadnik zajednice29

koji se mnogo puta dokazao svoju privrženost društvu i jako puno zadužio zajednicu.

Činjenica da je ova knjiga izazvala toliko negodovanja kod šire javnosti, govori o

tome na koji se način gledalo na odstupanja, pa čak i književno-umjetnička, od

prevladavajuće dogme. Ipak, bilo je pojedinaca i skupina koje su branile Vukušića, čak i po

cijeni vlastitog procesiranja kao što je bio slučaj s Milanom Dakićem, koji ga je javno

podržao u svojim nastupima i SSRNH koji je dao pozitivnu ocjenu knjige, apelirajući na već

25 Večernji list: „Odgovornost za knjigu“, Glas istre: „Knjiga koja iritira i zbunjuje“, Oko (9-23. Lipnja 1983.): „Malo pa ništa“

26 Predsjedništvo Općinske konferencije SSRNH( Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske) Pula, Predsjedništvo Općinskog odbora SUBNOR-a (Savez udruga boraca narodnooslovodilačke borbe) Pula, Predsjedništvo Općinskog komiteta SRVS( Savez vojnih rezervnih starješina )Pula , Predsjedništvo Općinskog komiteta SKH( Saveza komunista Hrvatske)

27Stjepan Vukušić, kao ćlan SKJ, nije smio tako metaforično i alegorično opisivati period o kojem knjiga govori, pošto takav način pisanja izaziva opravdano političko nezadovoljstvo, a što ne afirmira političke stavove SK (Večernji list).

28 U knjizi nije dovoljno jasno progovoreno o drugoj strani koja je tu veliku bitku dobia sa 5. Kongresom KPJ i 4. Plenumu. Međunarodni komunistički pokret priznao je presudnu ulogu koju je KPJ na čelu sa drugom Titom odigrala u borbi protiv staljinizma i njegove dogme. O toj dimenziji knjiga nije progovorila, što je njezin veliki nedostatak koji umanjuje značaj knjige i zbunjuje čitaoca (Večernji list).

29 Drugovi su knjigu pročitali i konstatirali: da pred sobom imaju autora Stjepana Vukušića, člana Društva književnika Hrvatske, istaknutog prosvjetnog radnika, profesora i pedagoga, doktora znanosti, istaknutog nastavnika među kolegama i studentima, učesnik NOB-a od dječačke dobi (Saopćenje Predsjedništva Općinske konferencije SSSRNH Pula).

navedene kvalitete autora kao člana zajednice, kao prizmu30 kroz koju se treba sagledati

uradak poznatog jezikoslovca s područja Pule. SSRNH je, također, podržao izdavačku kuću

“Istarska naklada” koji je bila pod političkom paljbom, opet ističući važnost društveno

korisnog rada koji je imala izdavačka kuća do tad. Ipak, ni taj odbor nije odustao od

napomene o važnosti Titovog ne Staljinu koristeći se standardnim frazama i izrazima

samopotvrde borbe i sustava31, a što je zanimljivo i metaforama koje impliciraju težinu

situacije32 da dolaze s područja povijesti koje je partija strogo negirala i osuđivala kao dokaz

korumpiranosti vjere (Križarski ratovi). Referiraju se i na jezik33, koji je očito većini analista

upao u oči, kao nešto pretjerano metaforično i alegorično, dakle višeznačno, a što nije

odgovaralo političarima, jer su uvidjeli moć koju knjiga ima kao kritično oruđe koje bi moglo

narušiti stabilnost sustava, a time i moć koju su neki pojedinci imali. Zbog načina pisanja koji

je bio “pretjerano pesimističan, ispunjen žući” postojala je opasnost da mlade osobe drugačije

protumače već mitološku borbu Tita i Staljina34, no ipak utvrđuju da nije knjiga vrijedna

polemike, te da je namjera bila dobra bez želje da se napadne vladajuća struktura.35 Zaključak

je izjave jest, da je djelo jezično bilo nepodobno, te da za to nije direktno odgovoran autor

knjige, nego dijelom i izdavačka kuća, a da sadržaj govori po negativnim pojedinačnim

slučajevima, za koje priznaju da postoje i da narušavaju svaki revolucionarni sustav kao što je

bio samoupravljački socijalizam u Jugoslaviji, no s naglaskom da nikako nije bila opća pojava

ograđujući se od moguće kritike zbog nepodobnosti izjave.

30 Ove dvije napomene na samom početku obavezale su drugove da s dužnom pažnjom rasprave i ocjene tekst... (Saopćenje Predsjedništva Općinske konferencije SSRNH Pula).

31 Riječ je o vremenu kada smo vodili još jednu od sudbonosnih bitaka...bitku za našu slobodu i nezavisnost (Saopćenje Predsjedništva Općinske konferencije SSRNH Pula).

32 ... kada su komunističke partije udružene u Informbiro povele protiv KPJ i naše zemlje „Križarski rat“, kada je Staljin bio odlučio da nas baci na koljena (Saopćenje Predsjedništva Općinske konferencije SSRNH Pula).

33 ... po mišljenju drugova koji su knjigu pročitali, dosta konfuzno, eliptičnim rečenicama... i stvarno neki dijelovi teksta mogu iziritirati čitaoca zbo višeznačnosti koja je rezultat metaforičnosti i alegoričnosti autorovog izraza...u nekim dijelovima nedorečene i dozvoljava različite interpretacije (Saopćenje Predsjedništva Općinske konferencije SSRNH Pula).

34 Naime, tekst je pretjerano pesimističan, ispunjen žući pa mladi ljudi mogu razumijeti što se to u stvari dogodilo tih godina (Saopćenje Predsjedništva Općinske konferencije SSRNH Pula).

35 grupa drugoca koja je knjigu pročitala smatra da one ne zavređuje velike polemike, jer u svojoj suštini ipak nije neprijateljska...drugovi ocjenuju da njegovi iritirajući dijelovi nisu napad na SKJ(Saopćenje Predsjedništva Općinske konferencije SSRNH Pula).

No za razliku od SSRNH, ostali radni odbori nisu bili tako blagonakloni, te nisu

gledali knjigu kroz pozitivnu prizmu autorova doprinosa društvu, nego su naprotiv, zbog

uključenosti pisca u partiju i njegovog profesorskog rada, smatrali nepodobnim autorovo

književno ulaženje u tematiku povijesti politike36. Većina tih odbora se ponašala u skladu s

dogmom socijalističkih uređenja, gdje je jezik, kao i književnosti, služio nadogradnji društva i

njegovom razvoju k pravim revolucionarnim idejama, zbog čega su se te političke

organizacije smatrale prozvanima da ocjenjuju književno djelo kao politički izraz samog

autora koji se pretjerano slobodarski ponašao37. Zanimljivo je kako su odbori tj. politički

akteri tih odbora smatrali da se pojedinac ne smije ponašata “liberalistički” kako kasnije

navode u “sferama akademskih radnika slobodne zemlje”, koja je, dakako, samoupravna i

socijalistička. Književnost, jezik, obrazovanje i brojne druge odlike neke kulture smatrali su

se integralnim dijelom socijalističke revolucije, te u njima nije smjelo biti dogmi

neprihvatljivih ideja i činjenica koje bi dovele u pitanje sustav. No, kako je 80-tih godina

otvorena represija bila bitno manja i ne toliko podržavana od strane javnosti kao što je bila

možda 50-tih, većina odbora je prividno odbilo komentirati umjetničku vrijednost djela, iako

se nj gledalo kao na politički pamflet38, pa su se našli formalni razlozi kojima se ukazalo na

nepodobnost knjige. Glavni razlog za osudu je bila opaska glavnog lika u knjizi, Marka

Velinca vezana uz zastavu Jugoslavije koja se protumačila kao otvoreno izrugivanje SFRJ i

njenim vrijednostima što je prema članu 7. Ustava SFRJ bilo zabranjeno. Ipak, način pisanja

koji iako je bio sumljiv i neprihvatljiv političkim elitama, nije mogao biti dovoljan razlog da

ga se optuži kao “unutrašnjeg” neprijatelja, te se moralo poseći do sadržaja djela gdje su se

mogli naći formalni razlozi osude Vukušića. Kao konačno rješenje, SRVH predlaže već

navedeno proglašavanje knjige političkim pamfletom kako bi ga se moglo na taj način osuditi,

te postupak utvrđivanja odgovornost i spriječavanja štetnog političkog i odgojnog djelovanja

svih uključenih u izdavanje knjige, što će nakraju Općinski komitet SKH s posebnim

izaslanstvom iz Zagreba i učiniti.

36 Vukušić kao pisac nije dovoljno politički odgovorno dao ocjenu radnje koju knjiga prikazuje, pogotovo u vrijeme u kojem istu objavljuje, zbog čega treba da snosi dio partijske odgovornosti (Izjava Predsjedništva Općinskog komiteta SKH).

37 Nastavnik ove sredine, a posebno ove naše, ne može se odnosti liberalistički u odnosu na temeljna naša društvena opredjeljena.

38 Ovu knjigu treba prihvatiti kao politički pamflet , a nikako kao odgojnu-literarnu vrijednost (Izjava Predsjedništva Općinskog komiteta SRVH)

Nemalu ulogu u svemu tome imali su i mediji tj. novine koje su prenosile ocjene

raznih komiteta i odbora. Zanimljiva je činjenica kako su mediji skoro, pa doslovno prenijeli

stavove odbora od političke važnosti s popratnim senzacionalističkim najavama članaka

(“ ODGOVORNOST ZA KNJIGU” - Večernji list i” Knjiga koja iritira i zbunjuje” – Glas

Istre. Iz navedenog je razvidno u kakvom su svojstvu te novine služile političkim elitama, kao

što je naveo Vukušić u knjizi: “Ili prema mjeri medija tj. vladajućih (opaska autora) ili

sumljivac na prismotri”. Politički jezik koji legitimira dogmatske stavove neprijeporno je

prisutan u tim tekstovima, koji samopotvrđivanjem već znanih povijesnih tekovina, kao što je

pobjeda Tita nad Informbirom i Staljinom, osuđuje ponašanje politički nepodobnih sudionika

slučaja “Uskraćene blagosti”, bez ikakve potrebe za argumentacijom koju “povijesne istine”

eliminiraju. Interesantan pomak vidljiv je u članku koji je objavljen u časopisu OKO

1983.godine, gdje autorica iz perspektive književne vrijednosti prosuđuje djelo, što ukazuje

na znatne pomake u razmišljanju koje su se dogodili 80-tih, čime se odbijalo politički gledati

na književna djela. Autorica članka naglašava važnost stavljanja knjige u kontekst lijepe

književnosti što je stvaran pomak u sagledavanju tog djela, nakon što je to isto djelo prošlo

niz političkih ocjena koje su se ograđivale od umjetničke prosudbe. Potvrđuje namjeru autora

da napiše djelo koje će biti moderno, originalno i politički angažirano što smo potvrdili u

analizi knjige, no osporava umjetničku vrijednost sadržaja za koju smatra da je najslabija do

tad, no s “primjenom relativno začudnog zanatskog postupka”, te na kraju navodi dvije

karakteristike djela. Prva je složena fragmentiranost čiji raspored nudi “urednu pripovijest o

životu mladog intelektualca” koja sliči na kao psihogram, a ne na roman, te koja unatoč

naporima autora ne uspijeva semantički povezati djelo u cjelinu. Drugu karakteristiku

prepozanje u jezičnoj dotjeranosti knjige, što navodi kao Vukušićev stil, no s kritikom da se “

iscrpljuje oko formalnih pojedinosti, te baveći se riječima i uzajamnim sintaktičkim vezama -

propušta čitave semantičke sklopove”. Autorica članka i sama kritizira “specijalističke

krugove” kako ih naziva, komentirajući veću moć u procjeni važnosti nekog djela u

rafiniranoj publici kojoj se ne mogu “podvaliti ma kakve mistifikacije koje ponekad plasira

kritika”. U tom smislu, knjiga je opet vraćena u širi društveni kontekst iz kojeg je izvučena

zbog svojeg politički nepodobnog jezika i sadržaja, a u završnim mislima autorica negativno

ocjenuje stil i jezik kojim je Vukušić napisao djelo, zbog nedosljednosti u izražavanju a ne u

namjeri. Ovaj članak je utoliko važan što odbacuje misao da kritike književnosti i jezika

moraju biti političke prirode, jer “je kritičko prosuđivanje stvarnosti osnovni preduvjeta

slobode stvaralaštva”, što ga povezuje s osnovnom mišlju o slobodi izražavanja i misli koju je

Vukušić pokušao prenio u knjizi “Uskrećene blagosti”.

Zaključak

Pitanje jesu li “Uskraćene blagosti” Stjepana Vukušića bile vrijedno djelo za širu

javnost za vrijeme bivše države, nije pitanje samo umjetničkih vrijednosti koje navedena

knjiga ima, nego se očituje u činjenici da je pisac vlastitim kritičkim stavom koji je manje ili

više umjetnički uspio, želio na inovativan način pristupiti pitanju korištenja političkog jezika

u svakodnevnoj komunikaciji. “Uskraćene blagosti” kao kritički osvrt na do tad povijesno

nepropitivan događaj ukazuju na način na koji su se dogodili pomaci u komuniciranju između

pojedinih društvenih skupina. Očito je ta takav način propitivanja jezika jezikom različitim od

onog političkih i dogmatski prihvatljivog je svakako morao doći na udar onih kojima je želja

za promjenom bila nešto neprihvatljivo. Država, a i brojni pojedinci su s iznimnim osobnim

angažmanom se uključili u proces koji je rezultirao “uskraćivanjem blagosti” piscu koji se

usudio vlasitim snagama transformirati jezik što je opće dobro, istražujući u tada već mitske

događaje iznimne važnosti za strukturiranje povijesne legitimnosti vladajuće strukture koja je

u posttitovskom vremenu počela pod navalom nezadovoljstva zbog ekonomskih prilika, kao i

nacionalističkih težnji gubiti legitimnost. Pa čak, da i pisac nije bio svjestan reperkusija koje

će izdavanje knjige imati zbog načina pisanja i sadržaja, zanimljivo je da je došlo do objave

knjige koja je preživjela, iako u malom broj do današnjih dana u hrvatskim knjižnicama, a

sam pisac je preživio unatoč osudi bezbolno cijelu situaciji bez neželjenog odlaska u kraj koji

je opisivao u svojoj knjizi.

Ipak, činjenica jest da jugoslavenska javnost nije bila u potpunosti spremna za takav

način kritičkog pristupa povijesti i stvarnosti. Prvi problem bio je u činjenici da pojedinci nisu

bili naviknuti na takav način jezičnog izražavanja, koji je lomio poznate frazne strukture

koristeći metafore i alegoriju kako bi se došlo do novih značenja i novih viđenja stvarnosti.

Drugi problem bio je u kritici onih “povijesnih istina” koje ni tada nisu smijele biti ispitivane,

a za što sam Vukušić nije imao “simboličko-figurativno ovlaštenje” da učini. Njegov

performativni čin – nije dobro, promjenite to nije doživio željeni učinak, jer u bivšoj državi

takvi činovi su bili pod izrazitom kontrolom onih vladajućih koji nisu prepuštali pojedincima

stvaranje i mijenjanje državne tj. društvene politike.

Literatura:

1. Austin, John: How To Do Things With Words, Clarendon Press, 1999., Oxford.

2. Bourdieu, Pierre: Language and Symbolic Power, Harvard University Press, 1991.

Cambridge.

3. Ivić, Slobodan: Govorite li politički?, Istraživačko-izdavački centar SSO Srbije, 1985.,

Beograd.

4. Jakobson, Roman: O jeziku, Disput, 2008., Zagreb

5. Jurčak, Aleksej: Everything Was For Every, Until It Was No More, Princeton

Universitiy Press, 2006., Princeton.

6. Sapir, Edward: The Status of Linguistics as a Science, u E. Sapir: Culture, Language

and Personality, University of California Press, 1958., Berkley.

7. Časopis Oko: Malo pa ništa, 9-23.lipnja 1983.

8. Glas Istre: Knjiga koja iritira i zbunjuje

9. Večernji list: Odgovornost za knjigu

10. Izjava radne grupe Predsjedništvu Općinskog komiteta SRVS Pula

11. Izjava Predsjedništva Općinskog komiteta SUBNOR-a Pula

12. Izjava Predsjedništva Općinske konferencije SSRNH Pula

13. Izjava Predsjedništva Općinskog komiteta SKH