Doba pozitivima: realizam, prerafaeliti

Doba pozitivizma, odnosno na području umjetnosti realizma se obično datira od 30-ih

godina 19.stoljeća pa do 90-ih godina istoga stoljeća. Nastavlja se kao svojevrsni odgovor nove

generacije na zanesenost romantičara u umjetnosti i idealista u filozofiji. Također je bitno

obilježen kritikom društva i donošenjem realne slike stvarnosti. Naime, razdoblje razvijenog

realizma slijedi nakon narodnih revolucija 1848. godine i zanosa naroda Europe idealima

jedinstva i narodnosti, ljubavi i egzoičnosti.

U filozofiji nestaje idealizma, panteizma, ideje duha i filozofije religije koje su

propagirali Hegel, Schellig i Fichte. Njega, uvjetovan razvojem prirodnih znanosti, zamjenjuje

pozitivizam. Njemu s druge strane stoje Kierkegaard, Schopenhauer i Nietzsche koji se bave

problemom čovjeka u dehumanizirajućem svijetu. Napuštaju se traganja apsolutnog što nabolje

izriče Kierkegaard riječima:”Ono što opstoji, uvijek je pojedinac, apstraktno ne opstoji.”1 Naime

Kierkegaard egzisteniju čovjeka počinje tumačiti kao tjeskobu, strah, nemir. Schopenhauer

govori o pesimizmu i bezumnoj volji čije je sam svijet očitovanje. Nitsche se doiče kulture.

Sokrata optužuje za remećenje dionizijevskog i apolonskog elementa u umjetnosti te stvaranje

mentaliteta stada kojemu suprostavlja svog Uebermenscha. Pozitivizam kao filozofija isključuje

svaku metafiziku i filozofiju oblikuje metodom pozitivnih znanosti te isključuje mogućnost

spoznaje onoga što empirijski nije provjerljivo2 tako utemeljitej Comte kaže: “Odsada ljudski

duh napušta apsolutna traganja.” Svo znanje ima određenu funkciju ovladavanja životom kako

bi se predvidjelo i djelovalo.3

Ovakav pogled u filozofiji svakako se mora razumjeti iz ondašnje povijesti. Nakon

zanosa narodnosti i borbe za građanske države i demokracije dolazi do određenog smirivanja

revolucija, ali društvo se počinje razvijati gospodarski i sve više država su ili monarhije poput

Austor-Ugarske i Rusije ili pak kapitalističke zemlje kao Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska. 4

Oba modela muči pitanje radnika, a svakodnevnica je obilježena nestabilnim političkim

prilikama te niskim životnim standardom većine stanovništva. Dakako, dolazi do

demokratizacije obrazovanje, odnosno sve više ljudi dolazi u mogućnost obrazovati se na

1 Boris KALIN, Povijest filozofije, Zagreb, 2010., 319.2 Isto 314-327.3 Isto 334-335.4 Penelope J. E. DAVIES – Walter B. DENNY i drugi, Jansonova povijest umjetnosti. Zapadna tradicija, Zagreb, 2013., 861.

viskokoškolskim i sveučilišnim ustanovama. Nove teorije odnosa pojedinca i društva utemeljene

su na idealima slobode i ravnopravnosti prosvjetiteljstva. Obrazovani žele mijenjati svijet kao i

umjetnici. Najveći dokaz ove demokratizacije obrazovanja je činjenica da su studenti sve važniji

faktor u društvenim zbivanjima.

U umjetnosti dolazi, kao i na području obrazovanja, do demokratizacije (naravno u

smislu da umjetnost biva dostupna širim slojevima). Odtada umjetnici nisu više samo grofovi ili

njihovi plaćenici, nego sve više prosječni ljudi ne-plemićkog prodrijetla koji se interesiraju za

problem čovjeka radnika ili pak izgubljenih pojedinaca u društvu. Tako cilj umjetnosti nije više

oponašanje, nego djelovanje i spoznaja.

U književnosti tako realizam pokušava donijeti objektivnu sliku stvarnosti. Idealna vrsta

za ovakav pristup je roman. Nema više egzotičnosti ili mitologije, nego je očito promatranje

pojednica pod psihološko-socijalnim vidom. Glavni teoretičari su Champfleury i Stendhal koji

svojim romanom Crno i crveno kroz priču mladog Juliena, koji se želi probiti u visoko društvo,

afirmira sve gore navedene karakteristike književnosti realizma. Sve su ove odlike vidljive su u

romanima i likovima razvijenog i viskog realizma: Dostojevski se bavi pitanjem siromašnog

studenta u Zločinu i kazni, u Idiotu se bavi knezom Miškinom u kontekstu viskog ruskog društva

sputanog konvencijama. Balzac piše svoj roman o čiči Goriotu, koji sve razdaje svojim

kćerkama, a koje ga se jedva sjete. Usput opisuje teške živote studenta Eugena ili gospođe

Vaquer. Tolstoj piše o Ani Karenjini koja je kao plemkinja u sukobu sa svojom okolinom.

Kasnije su realisti u pokušajau realnog dočaravanja stvarnosti u objektivnom pogledu spram

romantičkog idealizma otišli u naturalizam koji je obilježen onim životnjskim u čovjeku i

pesmizmom egzistencije, što je najbolje vidljivo u Zolinom Geminalu ili Therese Raquen, gdje

nema gotovo pozivine strane života, znači dolazi do procvata estetike ružnoga.5

U glazbi su prisutni slični trendovi kao u književnosti: Musorgski sklada Borisa

Godunova i opisuje sudbinu ruskog naroda pod carskim režimom i izrabljivanjem. Slične teme

imaju Verdi i Bizet.

U arhitekturi i kiparstvu u povijesti umjetnosti nije poznat stil realizma. U arhitekturi

prevladava historicizam, stil koji reaktualizira stare stilove kroz neobarok, neogotiku,

5 Nevenka KOŠUTIĆ-BROZOVIĆ, Čitanka iz stranih književnosti, Zagreb, 1978, 129-178.

neorenesansu i neoromaniku. Iza 1848. godine arhitektura se okreće materijalima poput stakla i

raznih metala.6

U slikarstvu “se uobličuje dekadentni senziblitet, slikari poput Courbeta i Milleta još

uvije se okreću pream realističnoj interpretaciji ljudske stvarnosti i prirode, demokratizirajući

romantični krajolik i svodeći ga na svakodnevicu koju tvore rad, umor, skromni likovi seljaka.”7

Iz ove rečenice Umberta Eca najbolje je vidljiva slika slikarstva u realizmu. Realizam nije

dugotrajan i apsolutno prihvaćen stil i ubrzo ga zamjenjuje impresionizam i ostali stilovi, a dok

traje još nisu isčeznula mitološki i egzotično obojen stil romantičara. Glavni predstavnici su već

spomenuti. Gustave Courbet i Jean-Francosi Millet. Prvi je poznat po svojim Tucačima kamena,

Pogrebu u Ornansu i Stvarnoj alegoriji.8 Jean-Francois Millet je poznat po svojim slikama

Angelus i Sijač, u kojima pokazuje teškoću svakodnevice seljaka, teške i turobne.9 Vrijedno je

još spomenuti Honorea Daumiera, koji je uz vrsne karikature Gargantua i Victor Hugo, naslikao

Vagon trećeg razreda. Po samamom naslovu djela vidjljivo je da je riječ o socijalnoj tematici i

da se prikazuje život onih s margina društva, ali “njegove slike su realistične teme također

združene sa snažnim suosjećanjem svojstvenim romantičarima.”10 Uz ove slikare vrijedi

spomenuti peredvižnjevce u Rusiji koji se bave također socijalnom tematikom, njihove slike su

motivirane feudalnim sustavom Carstva koje izrabljuje svoje seljake. U Velikoj Britaniji se javlja

škola prerafaelita, koja svu umjetnost nakon ranog Rafaela smatra dekadentnom i da su cijenjena

“artifecijalna formalna obilježja.”11 Predstavnici ove škole su: Wiliam Holman Hunt, John E.

Millais, Ford M. Brown. Zanimljivo je da je ova škola sebe smatrala duhovnijom i moralnijom

od ostalih umjetnika pa se okrenula slikanju biblijskih događaja. Glavna obilježja njihovih slika

su jarkost boja i jasnoća prikaza.12

Iz svega ovoga prikaza može se zaključiti da je realizam stil u umjetnosti bitno obilježen

ondašnjim društvenim stanjem, s izrazito izraženom namjerom kritike društva i usmjerenjem

interesa na ono tipsko i objektivno. On posebno književnost, ali i slikarstvo i karikaturu

približava novinarstvu jer se bavi pitanjima društva, pravde i pravednošću. Realizam je u biti

6 Penelope J. E. DAVIES – Walter B. DENNY i drugi, Jansonova povijest umjetnosti, 898.7 Umerbto ECO, Povijest ljepote, Zagreb, 2004.,338.8 Penelope J. E. DAVIES – Walter B. DENNY i drugi, Jansonova povijest umjetnosti, 862.9 Isto, 864.10 Isto, 867.11 Isto, 882.12 Isto.

prvenstveno smjer koji je stavio pojedinca u prvi plan i njegov položaj u društvu. Sve je ovo

razumljivo jer tada se javljaju sociologija i psihologija, nova stujanja u filozofiji napuštaju

apsolutno i idealno i okreću se onom pojedinačnom, život postaje ubrzaniji i sve promjenjiviji.

Realizam je možda najvjernije prikazao duh vremena kroz umjetnost jer on nije kao romantizam

zadržan u okvirima onog posebnog i idealnog, niti je okrenut u potpunosti onom dubinsko-

psihološkom kao smjerovi nakon njega, posebno umjetnost 20. stoljeća.

Gustave Courbet, Tucači kamena. 1849., Gemaeldergalerie, Dresden

Gustave Courbet, Pogreb u Ornansu. 1849., Museee d’ Orsay, Paris

Jean-Francois Millet, SIjač. Oko 1850., Museum of Fine art, Boston

Honore Daumier, Vagon trećeg razreda. 1863.-1865., The Metropolitan Museum, New

York

John Everett Millais, Krist u drvodjelskoj radionici. 1849.-1850., Tate Gallery, London