HENRIK SJENKJEVIČ

KRIŽARI

Ugodno čitanje želi vamD I S C O N I N J A

PRVI DIOIU Tinjcu u krčmi »Divlji bik« koja je pripadala opatiji, sjedilo je

nekoliko ljudi i slušalo pričanje iskusnog vojnika koji se vraćao izdalekih krajeva i govorio im o raznim doživljajima što ih je doživio navojni i putu.Čovjek je to bio bradat, u najboljoj snazi, plećat, veoma visok, ali

iznuren; kose mu bijahu vezane vrpcom ili mrežicom urešenombiserjem; nosio je kožni kaput, na kojem su se vidjele pruge utisnuteu tuljcu od rožine a o boku kratak putni mač.Tik uza nj sjedio je za stolom mladić duge kose i vesela pogleda,

očito njegov drug, a možda i štitonoša, jer je također bio u putnomodijelu, kožnom kaputu od oklopa ispruganom. Udruštvu s njima bijahu dva seoska vlastelinčića iz okolice grada

Krakova i tri građana s crvenim kapama od kojih su im tanki krajevipostrance visjeli sve do lakata.Krčmar Nijemac, u plavom kaputu s visoko dignutim ovratnikom,

lijevao im je iz krčaga vino u glinene pehare i radoznalo slušao ratnedogađaje.Ali još su radoznalije slušali građani. U to se vrijeme bijaše već

znatno ublažila mržnja koja je za Lokjetekovih vremena dijelilagrađane od vitezova, a građetnj su dizali glavu ponosnije no ukasnijim vjekovima. Još se cijenila njihova spremnost »adconcessionem pecuniarum«, zato se po krčmama često vidjelotrgovce kako piju bratimstvo s plemićima. Činili su to veoma rado jersu bili ljudi u kojih se lakše nađe gotov groš, pa su obično plaćali zaplemiće.Tako su i sada sjedili i razgovarali namigujući čas po čas krčmaru

da im natoči pehare.— Vi ste, plemeniti viteže, vidjeli lijep komadić svijeta? — rekne

jedan trgovac.— Malo je od onih koji sada sa svih strana idu u Krakov, vidjelo

toliko — odgovori vitez.— A ne ide ih malo — nastavi građanin. — Velike svečenosti i

veKka sreća za kraljevstvo!

Kažu da je kralj zapovjedio da se cijela kraljičina ložnica prekrijezlatnim brokatom, vezenim biserjem i da se nad njom podigne istotakav baldahin. Bit će zabava i viteških igara kakvih još nije vidiosvijet.— Kume Gamrote, ne prekidajte viteza — rekne drugi trgovac.— Ne prekidam ga ja, kume Ejertreteru, nego samo mislim da bi i

on rado saznao što se radi, jer i sam sigurno ide u Krakov. Ja sedanas ionako neću povratiti u grad, jer će prije toga zatvoriti vrata, apo noći ne da spavati gad što se krije u posteljini, pa imamovremena za sve.— Ali vi odgovarate s dvadeset riječi na jednu. Vi bome starite,

kume Gamrote!— No zato ću komad vlažnoga platna još uvijek nositi pod jednim

pazuhom.— O da, takvoga, kroz koje se vidi kao kroz sito. Daljnje

zadirkivanje dovrši putujući vojnik koji reče:— Sigurno je da ću ostati u Krakovu; čuo sam za viteške igre pa ću

u njima rado okušati svoje sile; a i ovaj je moj sinovac, iako još mladi golišav, već vidio pokoji bojni oklop oboren na zemlji.Gosti pogledaju u mladića; on se veselo nasmiješi i, zabacivši

rukom svoje duge vlasi za uši, podigne lagano na usta pehar spivom.A stari vitez nadoda:— Uostalom, kad bismo se i htjeli vratiti, nemamo gdje.— Kako to? — zapita jedan plemić. — Odakle ste i kako vas zovu?— Ja se zovem Ma tko iz Bogdanca, a ovaj mladić, sin moga

rođenoga brata, zove se Zbiško.Grb nam je tupa potkova, a lozinka: Grad!— A gdje je vaš Bogdanac?— Radije pitajte, gospodine brate, gdje je bio, jer ga više nema. Još

za vojne Grimalčika s Nalečima spaše naš Bogdanac tako da jeostao samo stari dom; šta je bilo, odnesoše, a sluge se razbježaše.Ostade gola zemlja jer su i kmetovi u susjedstvu otišli dalje u pustoš.Ja sam s bratom, ocem ovoga mladića, ponovo sazidao dvor, alinam ga je druge godine odnijela voda.Zatim je brat umro, a kad je umro, ostao sam sam sa sirotom. Onda

sam pomislio: tu ja neću ostati! A u ono su vrijeme govorili o vojni i o

tom da Jaško iz Olešnice, kojega je kralj Vladislav poslao k Mikolajuiz Moskožova u Vilnu, potajno traži vitezove za Poljsku.Poznavajući prečasnoga opata i našega rođaka Janka iz Tulče,

založio sam mu zemlju, i za dobivene novce kupio oružje i konje ivaljano se opremio za rat; dječačića, komu je bilo dvanaest godina,posadio sam na kljusinu, pa hajde k Jašku iz Olešnice.— S mladićem?— On nije onda još bio ni mladić, ali je ipak bio snažan dječak. Već

u dvanaestoj godini znao je luk pritisnuti na zemlju, pa ga poduprijetitrbuhom i tetivu nategnuti tako da je ne bi ljepše nategnuo nijedan odonih Engleza što smo ih vidjeli pod Vilnom.— Tako je bio jak?— Šljem je za mnom nosio, a kad mu je prošlo trinaest godina, i

štit.— Vojevanja vam ondje nije nedostajalo?— Zbog Vitolda. Knez je bio kod križara, pa se svake godine pod

Vilnom spremao na Litvu.S njim su išli razni ljudi: Nijemci, Francuzi, Englezi, koji umiju

najbolje baratati lukom. Česi, Švicarci i Burgunđani. Šume su sjekli,kule su uz ceste gradili. Na kraju su Litvu ognjem i mačem poharalitako strašno da je cijeli narod, koji u toj zemlji obitava, htio otići ipotražiti drugu,makar na kraju svijeta, makar i među Belijalovom djecom, samo da

je od Nijemaca daleko.— I ovdje smo čuli da su svi Litvini htjeli otići sa ženama i djecom,

ali nismo vjerovali.— A ja sam to gledao. Hej, da nije bilo Mikolaja iz Moskožova i

Jaška iz Olešnice i - ne hvalim se — da nije bilo nas, ne bi već biloVilne.— Znamo. Vi je niste predali.— Nismo. A sad slušajte pažljivo što ću vam reći, jer sam iskusan

čovjek i stari vojnik. Još su stari govorili o »zubatoj Litvi... « i to jeistina! Oni se dobro biju, ali se s vitezovima ne mogu na polju mjeriti.Gdje Nijemcima konji u močvari propadaju ili gdje je gusta šuma... toje nešto drugo!— Nijemci su dobri vitezovi — reknu građani.

— Oni stoje kao zid, momak uz momka u svojim željeznimoklopima tako prekriveni da jedva psubratu oči kroz očnice vidiš. Itako idu naprijed. A Litva udari i razaspe se kao pijesak; a što serazaspe, preko toga pređu Nijemci kao preko mosta i sve pogaze.Nisu među križarima sami Nijemci, jer štogod ima naroda na svijetu,služi kod križara. A hrabri su! Često sagne vitez glavu naprijed, paistakne preda se koplje i sam samcat još prije bitke nasrne na cijeluvojsku, kao jastreb na jato.— Kriste! — klikne Gamrot. - A koji su najbolji?— Kako u čemu. Lukom barata najbolje Englez; on svojom strijelom

probije svaki oklop, a goluba pogodi na sto koraka. Česi strašnosijeku sjekirama. Dvosjeklim mačem bore se najbolje Nijemci. Švicarrazbija rado željeznim topuzom šljemove; no najveći su vitezovi onikoji dolaze iz francuske zemlje. Takav se bori i pješice i na konju, auz to ti dovikuje strašno ratoborne riječi kojih ipak ne razumiješ, jer jeto takav govor kao da udaraš u kositrenu posudu; ljudi su ipak jakopobožni. Poručili su nam po Nijemcima da pogane Saracenebranimo od kršćana, i ujedno se obvezali da će to dokazati viteškimmegdanom. Takav sud božji ima da se održi između četvorice naših ičetvorice njihovih vitezova, a sastat će se na dvoru Vaclava, kraljarimskoga i češkoga.Tad obuze još veća radoznalost trgovce i vlastelinčiće, pa preko

pehara ispruže svoje vratove prema Matku iz Bogdanca i zapitaju:— A koji su bili od naših? Recite brzo!Matko podigne pehar na usta, napi je se i odgovori: — Ej, ne bojte

se za njih! To je Jan iz Vloscove, kaštelan dobrožinski, to je Mikolajiz Vasmuntova, to je Jaško iz Zdakova i Jaroš iz Čehova; sve samidični vitezovi i hrabri muževi. Dođe li do koplja, do mača ili dosjekire... neće im biti novost. Ljudske će oči imati u šta da gledaju iuši što da čuju jer, kako rekoh, Francuzu i grlo nogom pritisneš, a onti još viteške riječi dobacuje. Pomogao mi tako Bog i sveti krstFrancuzi će čavrljati, a naši će ih potući.— To će nam biti na slavu, samo da Bog blagoslovi! — rekne jedan

plemić.— I sveti Stanislav! — nadoda drugi.Zatim se okrene k Matku i stane pitati dalje: — No pripovijedajte!

Hvalili ste Nijemce i druge vitezove da su hrabri i da Litvu lako biju. A

zar im je s vama bilo lakše? Zar su na vas rado išli? Kako je Bogdao? Hvalite i naše!Ali Matko iz Bogdanca nije bio hvališa, jer je odgovorio skromno: —

Oni koji su upravo došli iz dalekih krajeva, smjelo su na nas udarili,ali kad su to pokušali po drugi put, nisu udarali s istim srcem, jer smomi ljudi žilavi, pa su se u tu žilavost već često spotaknuli: »Viprezirete smrt«, kažu, »ali pomažete Saracene pa ćete zato ipropasti!« A mi smo bili još bješnji, jer to nije istina. Kralj i kraljica suLitvu pokrstili i svatko ondje priznaje Krista, iako ga baš svatko i nerazumije. Zna se također da je i naš milostivi gospodar, kad su đavlau crkvi u Plocku na zemlju bacili, zapovjedio da mu zapale svjećicu,pa su mu istom svećenici morali reći da se to ne smije činiti. A štazna priprosti čovjek! Mnogi veli samom sebi: »Knez je zapovijedio dase pokrstim, pa sam se pokrstio; knez je zapovjedio da mu seklanjam, pa mu se i klanjam; ali zašto da poganskim vrazima nebacim malo kruha, ili da im ne dam pečene repe, ili da im ne odlijempjene s piva? Ne učinim li toga, pokrepat će mi konji, ili će miošugaviti krave, ili ću od njih dobiti krvavo mlijeko, ili će žetva bitislaba.« I mnogi tako rade i zbog toga pod sumnju padaju. Alioni to rade iz neznanja i iz straha pred vragovima. Tim je vragovima

nekoć bilo dobro. Imali su svoje gajeve, velike kuće i konje zajahanje i brali su desetinu. A sad su gajevi posječeni, a jesti nemašta... zvona po gradovima zvone, pa se ta gamad u najgušće šumeposakrivala i ondje strašno urliče. Pođe li Litvin u šumu, potegne gau grmu jedan ili drugi za kožuh i rekne: »Daj!« Neki im i daju, ali ima ismjelih momaka koji neće ništa da daju, nego ih još hvataju. Jedanje nasuo pržena graha u volovski mjehur, pa mu je u nj odmahtrinaest vragova unišlo. I sam sam vidio taj mjehur, od kojeg je većizdaleka strašan smrad čovjeku u nos udarao, jer su tako oni prokletiduhovi pokazivali svoj strah pred svetom vodom.— A tko je izračunao da ih je bilo trinaest? — zapita brižno trgovac

Gamrot.— Izračunao je Litvin koji je vidio kako su unilazili. Vidjelo se da su

u mjehuru, to se već po samom smradu opažalo i zato nije nitko htiouzice odvezati.— Čudno je to, čudno! — klikne jedan plemić.

— Ja sam se nagledao dosta velikih čudesa; treba reći da je tonarod dobar, ali je sve kod njih osobito. Čupavi su i jedva da se kojiknez češlja; jedu samu pečenu repu i stavljaju je u svako jelo, jerkažu da im od nje raste snaga. U svojim kolibama žive zajedno sastokom i zmijama, a u piću i jelu ne poznaju mjere. Do udatih ženaništa ne drže, ali djevice jako štuju i veliku im moć priznaju: komeprava djevica osušenim crijevom natare život, toga mine svakabolest.—Meni ne bi bilo žao ni da obolim, ako su djevojke lijepe! — kliknu

kum Ejertreter.— Za to zapitajte Zbiška — odgovori Matko iz Bogdanca.A Zbiško se nasmija tako da se klupa pod njim potresla.— Ima ih krasnih! — odgovori. — Zar Ringala nije krasna?— Kakva je to Ringala? Čarobnica neka, što li? Brzo!— Kako to? Zar niste čuli za Ringalu? — zapita Matko.— Nismo čuli ni riječi.— To je sesitra kneza Vitolda, a žena Henrika, kneza mazovskoga.— Ne govorite! Kakvoga kneza Henrika? Jedan jemazovski knez

toga imena bio elektor plocki, ali je umro.— To je bio on. Iz Rima su mu imali doći dispense, ali mu ih je prije

smrt dala, jer je svojim postupkom, očito, uvrijedio Boga. Ja samtada od Jaška iz Olešnice bio poslan s pismom knezu Vitoldu, a utoje od kralja u Ritersverder došao knez Henrik, elektor plocki. Već jeonda Vitoldu bila omrznula vojna, ponajviše zato što nije mogaodobiti Vilne; a našemu kralju su bila dodijala rođena braća i njihovaraskalašenost. Videći kralj u Vitolda veći um nego u svih svojihrođaka, poslao je k njemu biskupa s porukom da ostavi križare injemu se prikloni, pa će mu za to predati Litvu. A Vitold je radosaslušao poslanika. Bilo je i gozba i viteških igara. Elektor je radosjedao na konja, premda drugi biskupi to ne čine, i volio je da namegdanu pokazuje svoje viteštvo. A jaki su već po rodu svi knezovimazovski; ta zna se da čak i djevojke njihove krvi posve lakoprelome potkovu.I zato je knez jednom iz sedla bacio tri viteza, adrugi put petoricu; od naših je svalio mene, a pod Zbiškom je konjkod nasrta sjeo nastražnje noge. Sve je nagrade dobivao iz ruku krasne Ringale pred

kojom je klečao u punoj opremi. I tako su se zavoljeli ona i on, da su

ga na gozbama od nje za vrat vukli klerici koji su s njim bili došli, anju je brat Vitold korio. Napokon je knez rekao: »Sam ću sebi datidispense, pa će mi ih već papa, ako ne rimski, a ono avinjonski,potvrditi; a vjenčanje mora biti odmah inače ću izgorjeti!« Bila je tovelika uvreda božja, ali se Vitold, da ne uvrijedi kraljevskogaposlanika, nije htio protiviti, i tako se vjenčanje obavilo. Zatim smopošli u Suraž, pa onda u Šluck, na veliku žalost našega Zbiška koji jekneginju Ringalu po njemačkom običaju odabrao gospodaricomsvoga srca i zavjetovao joj vječnu vjernost.— Da — progovori naglo Zbiško — istina je! Ali kasnije su ljudi

govorili da je kneginja Ringala, opazivši da joj ne doliči biti ženomizabranoga biskupa premda se oženio, on nije htio napustiti svojihduhovnih dužnosti) i da nad takvim stadom ne može biti božjegablagoslova,otrovala svoga muža. A čim sam ja to čuo, zamolio sam nekog

svetog pustinjaka, kod Lublina, da me od moga zavjeta odriješi.— To je, istina, bio pustinjak — rekne sa smijehom Matko — no da

li je baš svet, to ne znam, jer smo ga u petak zatekli u šumi kakosjekirom razbija medvjeđe kosti i sisa moždinu da mu je sve u grlutitrala.— Ali je rekao da moždina nije meso i da je, osim toga, izmolio tu

povlast jer da po toj moždini ima u snu čudna viđenja i možesutradan prorokovati sve do podneva.— No, no! — odgovori Matko. — A krasna Ringala je udovica i

može te pozvati u svoju službu.— Uzalud bi me zvala; ja ću sebi izabrati drugu gospodaricu kojoj

ću služiti do smrti, a onda ću sebi naći i ženu.— Nađi prije viteški pojas!— O da! Ta zar neće biti viteških igara kad kraljica rodi? A prije toga

i poslije toga neće kralj samo jednog opasati viteškim pojasom. Ja ćuse pobiti sa svakim. Ni knez me ne bi bio svalio da mi konj nije sjeona stražnje noge.— Tamo će biti boljih od tebe.Nato stanu vlastelinčići iz okoline Krakova govoriti: — Za miloga

Boga! Pred kraljicom se neće boriti takvi momci kao što si ti, negovitezovi najslavniji na svijetu. Borit će se Zaviša iz Garbova i Farurej,i Dopko iz Olešnice, i Povala iz Tačeva, i Paško Zlodzej iz Biskupica,

i Jaško Nišan, i Abdank iz Gore, i Andrija iz Brohočica, i Kristin izOstrova, i Jakov iz Kobiljana... ! Gdje ćeš se ti s njima mjeriti, kad ses njima ne može nitko mjeriti, ni kod nas ni na češkom ni naugarskom dvoru. Što veliš? Jesi li ti od njih bolji? Koliko ti je godina?— Osamnaest — odgovori Zbiško.— To će te svaki među prstima zgnječiti.— Vidjet ćemo. A Matko rekne:— Čuo sam da kralj bogato nagrađuje vitezove koji se vraćaju iz

litvanske vojne. Govorite, koji ste odanle, je li to istina?— Bogami, istina je! — odgovori jedan plemić. — Po čitavom je

svijetu poznata kraljeva darežljivost, samo se sada neće do njegalako doći jer su u Krakov navalili silni gosti koji dolaze na kraljičinporod i na krstitke, da tako iskažu čast i poklon našem kralju. Imadoći kralj ugarski, a doći će, kako kažu, i car rimski, i knezova,grofova i vitezova poput maka, jer se svaki nada da neće otićipraznih ruku.Govorili su da će doći čak i sam papa Bonifacij, koji također treba

milosti i pomoći našega gospodara proti svome neprijatelju uAvinjonu. U takvoj vrevi bit će težak pristup kralju; ali tko mu pristupi ipadne pred noge, taj će dobiti zasluženu nagradu.— E pa onda ću pristupiti jer sam pošteno služio, a ako bude rata, i

opet ću poći. Nešto sam zadobio plijenom, a nešto sam kao nagraduprimio od kneza Vitolda, pa baš nema bijede; ali već dolaze staračkegodine, a kad snaga iziđe iz kostiju, čovjek želi da ima svoj mirnikutić.— Kralj voli one koji su se iz Litve pod Jaškom iz Olešnice povratili;

svi se oni sada pošteno goste.— Vidite li! A ja se nisam odmah povratio, nego sam još i dalje

vojevao. Morate, naime, znati da su sf. vez između kralja i VitoldaNijemci skupo platili. Kne: je lukavo dobio taoce, pa onda: hajde naNijemce! Kuk, je srušio, popalio, vitezove potukao i mnogo ljudi umštio.Nijemci su se htjeli osvetiti, zajedno sa Svidrigjelom, koji je k njima

pobjegao. Tako je ponovo bio veliki voj ni pohod. I sam je meštarKondrat na nj pošao s mnogo ljudi. Vilnu su opsjeli, pokušali su sogromnih kula zidint probušiti, pokušali su je izdajom zauzeti, ali nisuposti gli ništa. A na povratku ih je palo toliko da ih se m polovica nije

vratila. Izišli smo još u polje proti Ulriku iz Jungingena, meštrovubratu, gospodaru sambijskom. Ali se i on kneza prestrašio i kukavnopobjegao, pa je odonda mir i grad se nanovo zida. Jedan je svetiredovnik, koji je po rastaljenom željezu mogao bos ići, prorekao:odsada pa dok bude svijeta, neće nikad više nijedan oružaniNijemac pod Vilnu! Ali ako tako bude, čije su to ruke učinile?To rekavši, pruži Matko iz Bogdanca preda se svoje šake, široke i

neobično jake, a drugi počnu klimati glavama i progovore:— Da, da! Pravo veli! Da!Dalji razgovor prekide buka što je dopirala kroz prozore koji bijahu

otvoreni, jer je noć bila ugodna i topla. Izdaleka su čuli štropot,ljudske glasove, rzanje konja i pjevanje. Svi su se začudili, jer je većbilo kasno i mjesec je već visoko stajao na nebu. Gospodar Nijemaciziđe napolje iz krčme, ali gosti još nisu dospjeli da do dna ispijusvoje pehare, a on se brzo vrati i reče:— Nekakav dvor dolazi!Odmah se zatim pojavi na vratima momčić u modrom kaputu i s

nabranom crvenom kapom na glavi. Stane, pogleda u prisutne i,ugledavši krčmara, rekne: — Otarite stol i donesite svjetlo: kneginjaAna Danuta dolazi amo na počinak!To rekavši, ode. U krčmi nastane komešanje: krčmar počne vikati

na čeljad, a gosti pogledaju začuđeno jedan u drugoga.— Kneginja Ana Danuta — progovori jedan građanin — to je kći

Kjejstutova, a žena Januša Mazovskoga. Ona je već dvije nedjelje uKrakovu pa je samo zato otišla u Zator da posjeti svoga brata knezaVaclava, a sad se sigurno vraća.— Kume Gamrote — rekne drugi građanin — hajdemo na sijeno u

staju: to je za nas previsoko društvo.— Ne čudim se što putuje noću — rekne Matko — jer je po danu

sparina; ali zašto dolaze u krčmu kad im je pod nosom samostan?Okrene se onda k Zbišku:— To je rođena sestra krasne Ringale, razumiješ li? A Zbiško

odgovori: — A mora da je s njima i lijep broj mazovskih gospođica,hej!

IIMeđutim uđe na vrata kneginja, žena srednjih godina, nasmješljiva

lica, odjevena u crven plašt i zelenu haljinu, opasana pozlaćenimpojasom koji se spuštao niz bedra i bio s donjeg kraja sapet velikimkolutom. Za gospodaricom su ušle dvorske gospođe, neke starije, aneke još vrlo mlade, s vijencima od ruža i ljiljana na glavi i većina slutnjama u ruci. Bilo je i takvih koje su nosile cijele kite cvijeća,nabranog, očito, na putu. Odmah se napuni sva isoba, jer iza.gospođa dođoše mnogi dvorjaini i mladi dječaci. Svi su ušli veselalica, razgovarajući glasno i pjevuckajući, kao da su opojeni krasnomnoći i jasnim svjetlom mjeseca. Među dvorjanima bijahu i dvapjevača, jedan s lutnjom, a drugi s guslama za pojasom. I jedna jedjevojčica, još posve mlada,možda joj je bilo tek dvanaest godina, nosila za kneginjom malu

lutnju, urešenu mjedenim čavlima.— Hvaljen Isus Krist! — pozdravi kneginja i stane usred sobe.— Na vi jeke vjekova. Amen! — odgovore svi i duboko se poklone.— A gdje je krčmar?Čuvši te riječi, stupi Nijemac naprijed i klekne po njemačkom

običaju.— Mi ćemo ostati ovdje, da otpočinemo i da se okrijepimo — rekne

gospođa. — Ali požurite jer smo gladni.Građani su već bili otišli, pa sad krenu i ona dva plemića, a s njima

Matko iz Bogdanca i mladi Zbiško, i zato se smjerno pokloniše ihtjedoše izići ne želeći da smetaju kneginjinu dvoru.Kneginja ih zaustavi.— Vi ste plemići, pa nam nećete smetati. Upoznajte se s našim

ljudima! A odakle vas je Bog doveo?— Oni joj odmah kazaše svoja imena, svoje grbove sela po kojima

su se zvali. A gospođa, začuvši od Matka odakle dolaze, pljesnerukama i rekne:— To se baš dobro desilo! Pripovijedajte nam o Vilni, o mom bratu i

sestri. Hoće li knez Vitold doći na kraljičin porod i na krstitke?— Htio bi, ali ne zna hoće li moći; zato je srebrnu kolijevku po

knezovima i boljarima poslao kraljici na dar. S tom sam kolijevkomdošao i ja sa svojim sinovcem, čuvajući je na putu.

— A je li ta kolijevka ovdje? Htjela bih da je vidim. Je li sva odsrebra?— Jest, ali je ovdje nema. Odvezli su je u Krakov.— A što vi radite u Tinjcu?— Navratili smo se amo k samostanskom prokuratoru, našemu

rođaku, da predamo časnim redovnicima na čuvanje što smozadobili u vojni i što nam je darovao knez.— Bog vas blagoslovio. Je li dobar plijen? Ali recite mi zašto brat ne

zna da li će doći?— Jer se sprema na Tatare.— Znam ja to; samo me muči što kraljica nije prorekla sretnoga

svršetka tom bojnom pohodu, a što ona prorekne, to se i izvrši.Matko se nasmiješi.— Ej, naša je gospodarica sveta, to se ne da poreći, ali s knezom

Vitoldom polazi sva sila naših vitezova, dobrih junaka, kojima nitkone može odoljeti.— A vi nećete poći?— Zasada sam s drugima poslan da čuvam kolijevku; već je pet

godina što sa sebe nisam skidao oklopa — odgovori Matkopokazujući na pruge što ih je na njegovu prsluku utisnuo oklop — alinek samo započnu pa ću poći; a ako ne pođem sam, poslat ću ovogmog sinovca gospodinu Spitku iz Melstina jer će pod njegovimvodstvom poći svi naši vitezovi Kneginja pogleda na lijepi likmladoga Zbiška, no dalji razgovor prekine dolazak samostanskogredovnika koji pozdravi kneginju i počne joj smjerno govoriti, zaštonije poslala glasnika, da najavi njezin dolazak, i zašto se nije svratilau samostan kad u običnoj krčmi nije dolično mjesto njezinugospodstvu. U samostanu ima dosta soba i drugih prostorija ukojima i priprosti čovjek nađe zakloništa, a kako ne bi takvagospođa, supruga kneza, čiji su rođaci i preci učinili toliko dobraopatiji.Kneginja mu odgovori veselo:— Mi smo se ovamo samo načas svratili, a već ranom zorom

moramo u Krakov. Naspavali smo se po danu pa putujemo po noćiradi hladovine. Već su zapjevali pijetli pa nisam htjela buditi pobožnihsamostanaca, osobito s ovakvim društvom koje više misli napjevanje i ples nego na počinak.

A kako je redovnik ipak navaljivao, ona nadoda: — Ne, mi ćemoostati ovdje. Vrijeme će nam brzo proći slušajući svjetske pjesme; alina jutarnju ćemo službu doći u crkvu da dan s Bogom započnemo.— Bit će misa za dobrobit milostivoga kneza i milostive kneginje —

rekne redovnik.— Knez, moj suprug, doći će istom za četiri ili pet dana.— Gospodin Bog može i izdaleka udijeliti sreću; međutim neka

bude nama ubogim samostancima dopušteno da bar vina donesemoiz samostana.— Rado ćemo ga primiti — odgovori kneginja. A kad je redovnik

otišao, počne govoriti: — Hej, Danušo, Danušo! Popni se na klupu irazveseli nam srce onom pjesmicom koju si nam pjevala Zlatoru.Dvorjani to čuju pa brzo postave klupu nasred sobe. Oba pjevača

sjednu svaki na jedan njezin kraj, a između njih stane djevojčica kojaje za kneginjom nosila malu lutnju, urešenu mjedenim čavlima. Naglavi je imala vijenac, a kose su joj padale na ramena; suknja joj jebila modre boje i na nogama je nosila crvene cipelice s dugimšiljcima. Stojeći na klupi izgledala je kao malo dijete, ali veomakrasno, baš kao kakva sličica u crkvi ili u božjim jaslicama.Bijaše očito da nije tako prvi pui stajala i pjevala kneginji, jer se na

njoj nije opažala ni najmanja smetenost.— Pjevaj, Danušo, pjevaj! — viknu dvorska gospođa. A ona uzme

lutnju, podigne glavu kao ptičica kojahoće da zapjeva i, zažmirivši očima, počne srebrnim glasom: Da ja

imam krilaKao guska bijela,Za Jaškom u ŠleskuJa bih poletjela...Pjevači su je odmah stali pratiti, jedan na guslama, a drugi na većoj

lutnji. Kneginja, koja je nadasve voljela svjetske pjesme, počela jeklimati glavom, a djevojčica je pjevala dalje, glasom tananim,djetinjim i svježim, kao što u proljeću pjevaju ptičice u šumi: Sjela bihna trgu Riječ mu rekla jednu: Pogledaj Jašulko siroticu bijednu!I opet su je pratili pjevači. A mladi Zbiško iz Bogdanca, koji je od

svoga djetinjstva bio vikao ratu i njegovim surovim prizorima, jošnikad u životu nije vidio nešto slično. Potapka po ramenu Mazurcakoji je stajao kraj njega i zapita ga: — Kakva je to djevojčica?

— Ta je djevojčica iz kneginjina dvora. U nas ima dosta pjevača kojidvor razveseljuju, ali je ona najmilija pjevačica i kneginja ne slušaničijih pjesama tako rado.— Tome se ne čudim. Ja sam pomislio da je pravi anđeo i ne mogu

je se nagledati. Kako je zovu?— A to niste čuli... ? Danuša. Njezin je otac Jurand iz Spihova,

vlastelin moćan i hrabar koji pripada našem odličnom plemstvu.— Hej, takve djevojčice nisu još vidjele ljudske oči.— Svi je vole, i zbog pjesme, i zbog ljepote.— A tko je njezin vitez?— Ta ona je još dijete!Dalji razgovor prekine Danušina pjesma. Zbiško je postrance

gledao njezine sjajne kose, njezinu podignutu glavu, zaklopljene jojoči i cijeli umilni lik, obasjan svjetlom voštanica i mjesečinom što jeulazila kroz prozor, pa se divio sve više i više. Činilo mu se da ju jeveć negdje vidio, ali nije znao da li u snu ili negdje u Krakovu, nacrkvenom prozoru.Potapka nanovo dvorjanina i zapita ga šapatom: — Je li ona s

vašega dvora?— Njezina mati je došla iz Litve s kneginjom Anom Danutom koja ju

je udala za grofa Juranda iz Spihova. Bila je lijepa i moćnoga roda,milija gospođi kneginji od svih drugih, a i sama je voljela kneginju.Zato je i kćerci dala njezino ime: Ana Danuta. Ali prije pet godina,kad su Nijemci kod Zlotorije navalili na naš dvor, umrla je od straha.Tad je kneginja uzela djevojčicu i odonda se za nju brine. Njezin otacdolazi često na dvor i rado gleda kako mu je dijete zdravo i odgajase u kneginjinoj milosti. Samo, kolikogod je puta pogleda, toliko putamu se oči zaliju suzama. Sjeti se svoje pokojnice, pa onda odlazi dase Nijemcima osvećuje za svoju ljutu nevolju. On je svoju ženu ljubiotako kako još nitko nije ljubio u svoj Mazoviji, i već je zbog nje svusilu Nijemaca pobio.

A Zbišku blijesnu oči u isti trenutak i žile mu nabreknu na čelu.— Dakle, njezinu su majku Nijemci ubili? — zapita.— I jesu i nisu. Sama je umrla od straha. Pet godina je bio mir, nitko

nije na rat ni mislio i svatko je posvuda bezbrižno prolazio. Knez jepošao da u Zlotoriji sagradi kuću, i to bez vojske, samo sa svojim

dvorom, kao što je već običaj u miru. A uto provališe izdajniciNijemci, bez objave rata, bez svakog uzroka. Samoga su knezasvezali i odveli, ne misleći ni na kaznu božju, ni na to da su ihnjegovi pređi mnogim dobročinstvima obasuli. Ljude su mu pobili.Dugo je knez kod njih sjedio u sužanjstvu pa su ga od straha pustiliistom kadim se kralj Vladislav zaprijetio ratom. Kod tog je njihovog napadaja

umrla Danušina majka jer joj je srce unišlo u grlo i zagušilo je.— A vi ste, gospodine, bili pri tom? Kako vas zovu, zaboravio sam?— Ja se zovem Mikolaj iz Dlugoljasa, a nadimak mi je Obuh. Bio

sam kod napadaja. Vidio sam kako je Danušinu majku neki Nijemac,s paunovim perjem na šljemu, htio podići na sedlo i kako jeproblijedjela kad je ugledala konopac. A mene su ošinulihelebardom, od čega još i sada znak nosim.To rekavši, pokaže duboku brazgotinu na lubanji koja mu je ispod

kose dopirala sve do obrva.Načas nastade šutnja. Zbiško se ponovo zagleda u Danušu. Zatim

zapita: — I rekli ste, gospodine, da ona nema viteza?Ali nije dočekao odgovora jer je u taj tren pjevanje prestalo. Jedan

od pjevača, čovjek debeo i težak, ustane naglo i tako se klupa nagnena jednu stranu. Danuša se zaljulja i raširi ruke, ali još prije nego štoje mogla pasti ili skočiti, priskoči Zbiško kao ris i dočeka je na ruke.Kneginja u prvi čas vrisne od straha, a onda se nasmiješi veselo i

poviče: — To je vitez Danušin! Zdravo, viteže, daj nam našu milupjevačicu!— Smjelo ju je prihvatio! — začuju se glasovi nekih dvorjana.A Zbiško pođe kneginji, držeći na rukama Danušu koja ga je

jednom rukom bila zagrlila oko vrata, a drugom je iznad glave držalalutnju od straha da se ne potare. Lice joj bijaše veselo i nasmiješenopremda i malko prestrašeno.Uto dođe mladić do kneginje i postavi pred nju Danušu, pa klekne,

podigne glavu i progovori sa smjelošću, neobičnom za njegovegodine: — Neka bude po vašim riječima, milostiva gospođo! Vrijemeje ovoj divnoj gospođici da ima svoga viteza; a vrijeme je i meni daimam svoju gospodaricu, kojoj ću se klanjati zbog kreposti, i ljepote.Zato ću joj se s vašom dozvolom zavjetovati i do smrti joj u svakojprigodi ostati vjeran.

Na kneginjinu se licu pokaza udivljenje, ali ne zbog Zbiškovih riječi,nogo samo zbog toga što se sve takoiznenada dogodilo. Običaj viteškoga službovanja nije, doduše, bio

poljski, ali je u Mazoviji, koja je bila na njemačkoj granici i kamo sučesto dolazili vitezovi iz dalekih krajeva, bio bolje poznat nego udrugim pokrajinama pa su ga se dosta često držali. I kneginja je zanj čula već odavna, još na dvoru svoga velikoga oca, gdje su svizapadni običaji bili smatrani pravim uzorom za viteške bojovnike izato nije u Zbiškovoj želji našla ništa što bi moglo uvrijediti ili nju iliDanušu. Čak se uzradovala što srcu joj mila dvorjanka počinje nasebe svraćati viteška srca i oči.Zato se razdragana lica okrene k djevojčici: — Danuško! Danuško!

Hoćeš li da imaš svoga viteza? A Danuša sa svojom spuštenomkosom poskoči usvojim crvenim cipelicama tri puta uvis, pa zagrli kneginju oko vrata

i usklikne s takvom radošću, kao da joj je tko dao igračku kojom semogu zabavljati samo stariji ljudi: — Hoću, hoću, hoću... !Kneginji navrle od smijeha suze na oči, a s njom se smijao čitav

dvor; izvuče se na kraju iz Danušinih ruku i rekne Zbišku:— Aj, zavjetuj se. Zavjetuj se! A što ćeš joj priseći? A Zbiško, koji je

usred smijeha sačuvao svoju ozbiljnost, odgovori odlučno, ne dižućise sa zemlje: — Zavjetujem se da ću, čim dođem u Krakov, u krčmiobjesiti svoj štit, a na njemu napis koji će mi sastaviti pismeni klerik:da je gospođica Danuta Jurandova najljepša i najkreposnija izmeđusvih gospođa što ih ima u svim kraljevstvima. A tko se tomeusprotivi, s njim ću se boriti dotle, dok jedan od nas ne pogine, osimako ne pođe radije u ropstvo.— Dobro! Vidim da znaš viteške običaje. A šta dalje?— Dalje, budući da sam doznao od gospodina Mikolaja iz

Dlugoljasa da je majka gospođice Jurandove krivnjom jednogaNijemca s paunovim perjem na šljemu ispustila svoju dušu,zavjetujem se da ću nekoliko takvih paunovih perjanica s njemačkihlubanja skinuti i svojoj .gospodarici pred noge položiti.Nato se kneginja uozbilji i zapita?— Ne zavjetuješ li se samo za šalu? A Zbiško odgovori: — Tako mi

pomogao Bog i sveti križ, ja ću taj svoj zavjet ponoviti i u crkvi predsvećenikom.

— Hvale je vrijedno boriti se s ljutim neprijateljem našega plemena,ali mi te žao jer si mlad, pa lako možeš poginuti.Uto stupi naprijed Matko iz Bogdanca. Sve dotle je, kao stariji

čovjek, samo slijegao ramenima, ali mu se sada činilo da moraprogovoriti: — Zato se ne bojte, milostiva gospođo. Smrt može uborbi svakoga snaći, a za plemića je, bio on star ili mlad, takva smrtslavna. Ali tom dječaku nije nepoznat rat, jer iako ima malo godina,ipak se već prilično često borio i pješice i na konju, i sjekirom ikopljem, i dugim i kratkim mačem, i sa štitom i bez njega. To je novobičaj da se vitez zavjetuje djevojci koju rado gleda, ali što je Zbiškosvojoj obećao paunove perjanice, to mu ne zamjeram. On je većtražio Nijemce, pa neka ih opet potraži, a ako pri tom nekolikolubanja pukne, bit će mu to samo na slavu.— Dakle, vidim, da nemam posla s djetetom — rekne kneginja, a

onda se okrene Danuši: — Sjedni na moje mjesto, kao prva osobadanas, ali se samo ne smij jer se to ne pristoji!Danuša sjedne na kneginjino mjesto i htjede da bude ozbiljna, ali su

joj se modre oči smiješile Zbišku koji je pred njom klečao, te se nijemogla suzdržati a da ne maše nogama od veselja.— Daj mu svoju rukavicu — reče joj kneginja.Danuša skine rukavicu i pruži je Zbišku koji je prihvati s velikim

štovanjem i pritisne na usta: — Pričvrstit ću je na svoj šljem; tko zanjom posegne, teško njemu!Zatim poljubi Danuši ruke i noge, pa ustane. Ali odmah ga ostavi

dotadašnja ozbiljnost, a srce mu ispuni velika radost što će gaodsada na dvoru smatrati odraslim čovjekom, pa stane mahatiDanušinom rukavicom i klikne napola veselo, a napola zanosno: —Čekajte, pasja braćo s paunovim perjanicama! Čekajte!U taj čas uđe u krčmu onaj isti redovnik koji je ondje bio već prije, a

s njim i dvojica drugih, starijih. Samostanske sluge donesoše zanjima pletene košare, a u njima bačvice s vinom i razna, na brzuruku priređena jela. Redovnici pozdrave kneginju i smjerno jojspočitnu što nije svratila u opatiju; a ona im razjasni po drugi put dase s cijelim dvorom naspavala po danu, pa radihladovine putuje po noći, te joj počinka ne treba, i jer nije htjela

buditi prečasnoga opata ni časnih samostanaca, svratila je radije ukrčmu da samo malko protegne noge.

Iza mnogih uljudnih riječi ostadoše napokon pri tome da će sekneginja s dvorom poslije rane mise malko okrijepiti i otpočinuti usamostanu. Prijazni redovnici pozovu zajedno s Mazurcima ikrakovske građane i .Matka iz Bogdanca koji je ionako htio poći uopatiju da u samostanu ostavi sve ono što je zadobio u ratu ili primiona dar od veledušnoga Vitolda, a odredio za otkup Bogdanca. Alimladi Zbiško nije čuo poziva, nego je skočio do svojih i stričevih kolakoja bijahu pod stražom njihovih slugu, da se preodjene i da se upristojnoj odjeći predstavi Danuši i kneginji. Uzevši s kola potrebnestvari dade ih odnijeti u sluzinsku sobu i počne se ondje preodijevati.Zagladivši sprijeda kosu, sveže je svilenom mrežom, na kojoj je bilokrasno jantarovo zrnje, a sprijeda pravo biserje. Zatim obuče »jaku«od bijele svile, izvezenu zlatnim grifonima i dolje lijepo porubljenu;preko nje se opaše dvostrukim pozlaćenim pojasom na kojem jevisio mali nož u srebrom okovanom toku od slonove kosti.Sve je to bilo novo, sjajno i čisto od krvi, premda bijaše oteto

mladom frizijskom vitezu koji je služio kod križara. Zatim obučeZbiško prekrasne hlače, koje su na jednoj nogavici imale po dužinicrvene i zelene pruge, a na drugoj ljubičaste i žute, a obje su se nagornjoj strani svršavale u šarene kocke. Obuvši napokon grimiznecipele s dugim šiljcima, prekrasne i posve nove, ode u veliku sobu.Kad se pojavio na vratima, svi su mu se, očitoj zadivili. Kneginja,

videći sada kakav se otmjeni vitez zavjetovao miloj Danuši,uzradovala se još više; a Danuša poskoči u prvi čas k njemu kaosrna. Ali zadrži je ili mladićeva ljepota ili glasno udivljenje dvorjana, iona se zaustavi jedan korak pred njim, obori naglo oči,, sklopi ruke ipočne okretati palce sva smetena i rumena.!A za njom pristupe drugi: sama gospoda, dvorjanif i dvorjanke,

pjevači i redovnici, svi su ga htjeli što bolje pogledati. Mazovskedjevojke stanu u nj gledati kao čudo, žaleći svaka što nije njuodabrao; starije su prc matrale njegovu skupocjenu odjeću. Tako seoko njega sakupilo kolo radoznalih ljudi; a Zbiško je stajao u sredini sponosnim smiješkom na svom mladom licu i okretao se na svommjestu da ga što bolje vide.— Tko je to? — zapita jedan redovnik.— To je mladi vitez, sinovac ovoga plemića — odgovori kneginja

pokazujući na Matka koji se maloprije Danuši zavjetovao.

A redovnici se nisu čudili jer takav zavjet nije ni na šta obavezivao.Vitezovi su se često zavjetovali udatim ženama, a kod znamenitihrodova, kod kojih je bio poznat taj zapadni običaj, imala je svakasvoga viteza. Ako se vitez i zavjetovao gospođici, nije zato postaonjezin zaručnik, nego je ona obično polazila za drugog muža. Vitezjoj je, ukoliko je bio stalna značaja, i nadalje ostajao vjeran, premdase i sam oženio drugom. Redovnici su se više čudili mladostiDanušinoj, ali ne baš jako, jer su u to vrijeme i šesnaestogodišnjimladići postajali kaštelani. I sama kraljica Jadviga imala je samopetnaest godina kad je došla iz Ugarske, a i trinaestogodišnjedjevojčice polazile su već za muža. U taj su čas, uostalom, višegledali u Zbiška nego u Danušu, i slušali riječi junačkoga Matka kojije bio ponosan na svoga sinovca i stao pripovijedati kako je mladićdošao do tako krasne odjeće.— Prije godinu dana i devet sedmica — govorio je — pozvali su

nas u goste saksonski vitezovi. Kod njih je u gostima bio i neki viteziz daleke Frizije, zemlje koja se nalazi tamo negdje na moru. Imao jeuza se sina, tri godine starijega od Zbiška. Jednom prilikom se taj sinna gozbi počeo nepristojno rugati Zbišku da nema ni brkova nibrade. A Zbiško, kako je uvredljiv, nije to rado slušao pa ga jenapokon pograbio za njušku i počupao mu iz nje sve dlake, zbogčega smo se kasnije pobili na život i na smrt.

— Kako to da ste se i vi pobili? - zapita gospodin iz Dlugoljasa.— Tako, jer se otac zauzeo za sina, a ja za Zbiška, pa smo se pobili

nas četvorica, pred gostima, na utoptanoj zemlji. A ugovor je bio, daonaj koji pobijedi, dobije i kola i konje i sluge pobijeđenoga. I Bognam je dao sreću. Pobijedili smo one Frižane, premda teškommukom, jer su bili i smjeli i jaki. Zadobili smo krasan plijen: četverakola, pred svakima po dva konja, četiri velika pastuha, devet sluga,dvije odabrane bojne odore kakvih bi kod nas malo našao. Šljemovesmo doduše razbili u boju, ali nas je Gospod nečim drugimrazveselio: golema je škrinja bila puna prekrasne odjeće, međukojom je bilo i odijelo u koje se Zbiško sada obukao.Nato su vlastelinčići iz krakovske okolice i svi Mazu rci počeli sa još

većim štovanjem gledati strica i sinovca; a gospodin iz Dlugoljasareče: — Vi ste, kako vidim, smjeli i neustrašivi momci.

— Sad vjerujemo da će se taj mladić domoći paunovih perjanica.A Matko se nasmijao pri čemu je na njegovu ozbiljnu licu zaista bilo

nešto grabežljivo.Samostanske sluge izvade uto iz pletenih košara vina i jela, a

sluškinje donesu zdjele pune vruće kajgane s kobasicama i po cijelojse sobi raširi jak i ugodan miris svinjske masti. Videći to, osjete sviželju za jelom pa pođu k stolu.Ipak nitko nije sjeo prije kneginje, a ona sjedne u sredinu pa rekne

Zbišku i Danuši da sjednu pored nje, jedno drugom nasuprot, i jošnadoda Zbišku: — Pravo je da jedeš iz jedne zdjele s Danušom, alijoj nemoj pod klupom stajati na noge, niti je gurkati koljenom kao štorade drugi vitezovi, jer je još premlada.Nato on odgovori:— Ja to neću uraditi, milostiva gospođo, nego istom za dvije ili tri

godine, kad mi Gospod dozvoli da ispunim svoj zavjet i kad tajagodica sazre; a na noge joj ne mogu stajati sve da i hoću, jer jojvise u zraku.— To je istina — rekne kneginja — ali mi je ipak drago što vidim da

poznaješ pristojnost.Zatim nastade tišina jer svi počeše jesti. Zbiško je vadio najljepše

komadiće kobasica i davao ih Danuši, ili joj ih je naprosto stavljao uusta; a ona je bila veoma radosna što je dvori tako krasan vitez, paje jela i punih obraza žmirkala očima i smješkala se sad njemu sadkneginji.Kad su zdjele odnesene, počeše samostanske sluge točiti slatko i

mirisavo vino, muškarcima obilno, a ženama pomalo; ali Zbiškovo seviteštvo pojavi istom onda kad na stol donesoše pune košarice orahakoje su poslali iz samostana. Bilo je i lešnjaka koji su bili vrlo rijetki iskupi jer su ih dopremali izdaleka; na njih su se svi bacili s velikompohlepom tako da se u cijeloj sobi čulo kako pucaju lupine smrskanezubima.Ali svatko bi se prevario tko bi držao da Zbiško misli samo na sebe,

jer je on kneginji i Danuši radijepokazivao svoju silu i vještinu, nego da se lakomošću u njihovim

očima ponizi. Uzimajući svaki put punu šaku lešnjaka ili oraha, nije ihmetao među zube, kao što su radili drugi, nego ih je stisnuo svojimželjeznim prstima, smrskao i davao Danuši jezgru izvađenu iz ljuske.

On je čak za nju izmislio i zabavu: na polustisnutu je pesnicu stavljaoprazne lupine, pa ih je onda svojim jakim dahom otpuhavao sve dostropa. Danuša se tomu smijala tako, te mu je kneginja, od straha dasa djevojčica ne zadavi, morala zapovjediti da se okani te zabave;ipak, videći djevojčino radosno lice, zapita je: — No, Danuško, je lilijepo imati svoga viteza?— Oj, vrlo lijepo! — odgovori djevojčica.Zatim ispruži svoj ružičasti kažiprst, pa se njime dotakne Zbiškove

svilene »jake«, trgne prst odmah natrag i zapita:— Hoće li on i sutra biti moj?— I sutra i u nedjelju i sve do smrti! — odgovori Zbiško.Večera se odužila; iza oraha su donijeli slatke kolače pune

grožđica. Neki su dvorjani htjeli plesati, a drugi su htjeli slušati kakoDanuša i pjevači pjevaju, ali Danuši su se potkraj počele zaklapatioči, a glavica joj se naklanjala na obje strane: još je par putapogledala u kneginju, pa u Zbiška, još je par puta svojim ručicamaprotrla vjeđe, pa odmah zatim zaspala naslonivši se s velikimpouzdanjem na rame svoga viteza.— Spava li? — zapita kneginja — Eto ti te tvoje »dame«!— Ona mi je milija u snu nego druga u plesu! - odgovori Zbiško

sjedeći ravno i nepomično, samo da je ne probudi.Ali nje nije probudila ni igranka ni pjevanje pjevača. Jedni su davali

takt glazbi, drugi su udarali po zdjelama, a što je buka bila veća,Danuša je čvršće spavala; otvorenih usana kao ribica.Probudila se istom kad su na glas pjetlova i samostanskih zvona svi

ustali i zaviknuli: — Na jutarnju! Na jutarnju!— Pođimo pješice, u slavu Boga! — rekne kneginja. I uzevši za

ruku probuđenu Danušu, izađe prva izgostionice, a za njom pođe cijeli dvor.Noć je već blijedjela. Na istoku se vidjelo jasno svjetlo, zeleno

odozgo, rumeno odozdo, a pod njim kaoda je bila zlatnožuta stazica koja se širila sve više i više. Na zapadu

kao da je mladi mjesec uzmicao pred tim svjetlom. Osvit je bivao sverumeniji, jasniji. Svijet se budio, sav mokar od svježe rose, radostan iotpočinut.— Bog je dao lijepo vrijeme, ali će sparina biti strašna — rekoše

dvorjani.

— Ništa za to! — umiri ih gospodin iz Dlugoljasa. — Naspavatćemo se u opatiji, pa ćemo podveče poći u Krakov.— Sigurno opet na gozbu.— Ondje su sad svaki dan gozbe, a poslije poroda i poslije viteških

igara bit će još veće.— Vidjet ćemo kako će se ponijeti Danušin vitez.— Ej, to su junački momci! Jeste li čuli kako su se borili u onom

boju učetvero?— Možda će se pridružiti našemu dvoru, jer se, eno, nešto

dogovaraju.A oni su se, doista, dogovarali, jer starom Matku nije bilo baš

osobito po volji ono što se dogodilo, pa je zato zaostao na krajupovorke da se slobodnije porazgovori: — Uistinu, to nije ništa. Ja ćuse nekako progurati do kralja, makar i s ovim dvorom, pa ću moždašto i dobiti. Silno sam poželio kakavgod dvor ili zamak. No, to ćemovidjeti. Bogdanac ću svakako otkupiti, jer što su držali naši očevi, tomoramo držati i mi. Ali otkuda ću uzeti ljude? Što je opat dao, to će inatrag uzeti, a zemlja bez ljudi ne vrijedi ništa. A sad pazi što ću tireći: ti sa zavjetuj komu hoćeš i kako hoćeš, ali pođi s gospodinom izMelstina knezu Vitoldu, pa na Tatare. Ako se dignu prije kraljičinaporoda, ne čekaj ni na nj ni na viteške igre, nego pođi jer se ondjemožeš okoristiti. Ti znaš kako je knez Vitold darežljiv, a tebe većpozna. Budeš li se iskazao, obilno će te nagraditi. A nadasve, dade liBog sreće, možeš sužnja dobiti bez mjere. Tatara ima kao mrava. Uslučaju pobjede dopadne ih po šezdeset na čovjeka.Matko, koji je bio pohlepan za zemljom i kmetovima, progovori sada

mnogo življe: — Bogami! Da dotjeraš kakvih pedesetak momaka ismjestiš na Bogdancu, napučio bi se pusti kraj. Porasli bismoobojica. A ti znaj da ih nigdje ne mož?š sabrati toliko koliko ondje!Ali Zbiško zaklima glavom.— O da, samih konjušara koji jedu konjske lešine, a ne poznaju

pluga! Što bi oni u Bogdancu...? A pored toga sam tri njemačkeperjanice zavjetovao. Gdje ću ih naći među Tatarima?— Zavjetovao si jer si lud, pa ti je lud i zavjet!— A moja viteška riječ? Kako?— A kako je bilo s Ringalom?— Ringala je otrovala kneza, pa me pustinjak odriješio!

— Pa će te u Tinjcu opat odriješiti. Opat je veći od pustinjaka; aonaj je bio većma sličan razbojniku nego redovniku.— Ali ja neću.Matko stane i zapita s vidljivim gnjevom: — No, što će, dakle, biti?— Otiđite sami k Vitoldu; ja neću da idem.— Ti slugo! A tko će se pokloniti kralju? I zar ti nije žao mojih

kostiju?— Na vaše se kosti može srušiti drvo, pa ih još neće polomiti. Pa

da mi je i vas žao, neću sa Vitoldom.— A šta ćeš raditi? Hoćeš li ostati kao sokolar ili pjevač kod

mazovskog dvora?— Pa zar je sokolar nešto zla? Ako vam je draže mrmljati nego

mene slušati, a vi mrmljajte!— Kamo ćeš poći? Zar ti nije ništa stalo do Bogđanca? Hoćeš li

svojim noktima po njemu orati? Bez ljudi?— Nije tako! Krasno li ste smislili s Tatarima! Zar ste zaboravili što

su rekli Rusini: da ćeš Tatara naći koliko ih mrtvih leži u polju, asužnja nitko ne dobije jer ne može Tatara na stepi stići. Na čemu ćuga stizati? Na onim teškim konjima što smo ih od Nijemaca uzeli?Vidite li!A šta ću zaplijeniti? Ušljive kožuhe i ništa više. Onda ću se istom

kao siromah u Bogdanac povratiti. Zar mislite da će me takvog uzetiza kaštelana?Matko zašuti, jer je u Zbiškovim riječima bilo mnogo istine; istom

časak kasnije rekne: — AH bi te knez Vitold nagradio!— Da, ta vi znate: on da jednomu previše, a drugomu ništa.— Dakle, reci kamo ćeš poći?— K Jurandu iz Spihova.Matko podigne od ljutine pojas na svom kožnom kaputu i rekne: —

Dao Bog oslijepio!— Poslušajte! — odgovori posve mirno Zbiško. — Govorio sam s

Mikolajem iz Dlugoljasa i on mi je rekao da se Jurand želi osvetitiNijemcima za svoju ženu. Poći ću da mu pomognem.Prvo, i sami ste mi rekli da se već umijem s Nijemcima boriti, jer

poznam i njih i njihove navike. Drugo, ondje ću prije naći onepaunove perjanice; a treće, i sami znate da paunovu perjanicu nasvom šljemu ne nosi običan vojnik, pa ako mi Isus dade perjanica,

dat će mi i plijena. Na kraju: tamošnji suzanj nije Tatar. Ne dao BogTatarina naseliti!— Jesi li ti, momče, pamet izgubio? Sad nema rata i bogzna kad će

ga biti!— O da! Medvjedi su sklopili mir s pčelarima, pa ne ruše saće i ne

jedu meda! Ha, ha! A zar je to nama novo: iako ne ratuju velikevojske, makar je kralj s ministrom na pergamenat utisnuo svoj pečat,na granici je ipak velik metež. Zaplijene jedni drugima koješta, pa seza jednu kravu više sela spali, a zamci se opsjedaju. A otimanjedječaka i djevojaka? A pljačkanje trgovaca po drumovima? Sjetite sestarijih vremena o kojima ste mi sami pripovijedali. Zar je bilo rđavoonom Naleču koji je uhvatio četrdeset vitezova što su išli križarima,pa ih bacio u tamnicu i nije ih pustio sve dok mu sam meštar nijeposlao puna kola srebrenjaka? Ni Jurand iz Spihova ne radi ništadrugo, i na granici ima uvijek dosta posla.Časak su išli šuteći; uto se posve razdani i sunčani traci obasjahu

pećine na kojima bijaše sagrađena opatija.— Bog može svagdje usrećiti — rekne napokon Matko

udobrovoljenim glasom — zamoli ga da te blagoslovi!— Da, sve je samo njegova milost!— I misli na Bogdanac, jer me nećeš uvjeriti da ti radi Bogdanca

želiš k Jurandu iz Spihova, a ne radi one brbljave patke.— Ne govorite tako jer ću se rasrditi. Rado je vidim, ne poričem;

druga je to služba nego za Ringalu. Jeste li ikada vidjeli ljepšu?— Što će mi njezina ljepota? Radije se njome ženi, čim doraste,

ako je kći moćnoga plemića.A Zbišku se ozari lice mladim, veselim smiješkom.— Može i to biti. Neću ni druge gospodarice ni druge žene! Kad

vam kosti oslabe, još ćete svoje unuke od mene i od nje tetošiti.Nato se nasmiješi i Matko i rekne već posve udobrovoljen: — Grad!

Grad... ! Pa nek ih i bude kao zrna grada. Na starost radost, a poslijesmrti spasenje!To nam, Isuse daj...!

IIIKneginja Danuta, Matko i Zbiško bili su već prije u Tinjcu, ali je u

pratnji bilo i takvih dvorjana koji su ga sad vidjeli prvi put, i ti su,podižući oči, s udivljenjem promatrali krasnu opatiju, jake zidinepodignute nad moćnim pećinama, zgrade koje su stajale na vanjskimizbočinama ili iza nasipa, obasjane jasnim svjetlom jutarnjega sunca.Po tim jakim zidinama, lijepim zgradama i prostorijama određenim zarazne užitke, po bujnim vrtovima i dobro obrađenim poljima moglo sena prvi mah ocijeniti veliko i neizmjerno bogatstvo kojemu nisu bilivični i kojemu su se morali diviti ljudi iz siromašne Mazovije. Bilo je,doduše, starih i bogatih benediktinskih opatija i po drugim krajevimakao, na primjer, u Ljubuši nad Odrom, u Plocku, u Velikoj Poljskoj, uMogilni i u drugim mjestima, ali se nijedna nije mogla mjeriti stinjskom koja je imala veći posjed od mnoge samostalne kneževine,a njezini dohoci mogli su pobuditi zavist u mnogih kraljeva ondašnjegvremena.Dvorjani su se divili sve više i više, a neki nisu pravo vjerovali

svojim očima. Međutim je kneginja, da prikrati put i da podstrekneradoznalost svojih gospođa, počela moliti jednog samostanca dapripovijeda starodavnu i strašnu priču o Valgjeru Silnom koju je većjednom nepotpuno bila čula u Krakovu.Čuvši to, gospođe se, idući uzbrdo i nalik na šareno cvijeće,

stisnuše oko svoje gospodarice obasjane zlatnim zrakama sunca.— Neka o Valgjeru priča brat Hidulf kojemu se on jedne noći

ukazao — rekne jedan samostanac pogledavši u svog druga,čovjeka već vrlo stara koji je malko prignut išao kraj Mikolaja izDlugoljasa.— Zar ste ga vidjeli svojim očima, pobožni oče? — zapita kneginja.— Jesam — odgovori tiho redovnik. — Ima takvih časova kad s

božjom voljom može da ostavi pakleno podzemlje i da se pokazujesvijetu.— Kada to biva?Redovnik pogleda u svoja dva druga i ne odgovori ni riječi jer je bila

predaja da se Valgjerov duh pojavljuje onda kad se u samostanuiskvare sveti običaji i kad redovnici misle na razne svjetovne užitkeviše nego što treba.

To nije nijedan htio glasno priznati, premda se govorilo da njegovapojava nagovještava rat ili kakvu drugu nesreću, i zato brat Hidulfnakon kratke šutnje rekne: — Njegova pojava ne znači ništa dobra.— Ni ja ga ne bih željela vidjeti — progovori kneginja — ali zašto je

on u paklu kad se, kako sam čula, osvetio samo za tešku nepravdu?— Pa da je i sav svoj život bio krepostan — odgovori strogo

redovnik — bio bi proklet jer je živio za poganskih vremena, te nijebio svetim krstom opran od istočnoga grijeha.Na te se riječi bolno stegnu kneginjine obrve jer je saleti misao da

je i njezin veliki otac, kojega je ljubila svom dušom, umro u.poganskom praznovjerju pa je zato irnao gorjeti svu vječnost.— Mi slušamo — rekne za časak. A brat Hidulf počne pripovijedati:

— Bio je za poganskih vremena moćan knez kojega su svi zbognjegove veličine zvali Valgjerom Silnim. Sav ovaj kraj, kamogoddopire oko, pripadao je njemu, a u boj je osim pješaka vodio po stokopljanika, i svi su knezovi na, zapad sve do Opole, a na istok svedo Sandomira, bili njegovi vazali. Njegovog blaga nije nitko mogaosračunati, a u Tinjcu je imao punu kulu novaca, kao što sada uMalborgu imaju križari.— Znam da imaju! — prekine ga kneginja Danuta.— A bio je kao div — nastavi redovnik — i hrašće je s korijenjem

čupao, a u ljepoti se, u sviranju na lutnji i u pjevanju nije s njim nitkona svijetu mogao takmičiti. I kad je jednom bio na dvoru francuskogakralja, zaljubila se u njega kraljevna Helgunda koju je njezin otac naslavu božju htio dati u samostan. Pobjegla je s njim u Tinjac, gdje suoboje živjeli u divljem braku jer ih nijedan svećenik nije htio kršćanskivjenčati. A u Vislici je bio Vislav Lijepi iz porodice kralja Popjela. Tajjejednom u Valgjerovoj odsutnosti pustošio tinjski kraj. Njega je

uhvatio Valgjer i odveo u Tinjac u sužanjstvo, ne mareći što je svakažena, čim bi ugledala Vislava, odmah bila spremna da ostavi i majkui muža, samo da ugasi svoju ljubavnu žeđu. Tako se dogodilo i sHelgundom. Odmah je za Valgjera izmislila takve okove da ih on nijemogao raskinuti, premda je bio orijaš i čupao drveće, pa ga jepredala Vislavu koji ga je odveo u Vislicu. Ali Ringa, Vislavovasestra, čuvši u podzemlju Valgjerovo pjevanje, odmah ga je zavoljelai oslobodila ga iz podzemlja. On je Vislava i Helgundu posjekao

mačem, ostavio njihova tjelesa gavranima i vratio se s Ringom uTinjac.— Pa zar nije pravo uradio? — zapita kneginja. A brat Hidulf rekne:

— Da je primio krst i Tinjac poklonio benediktincima, bio bi mu Bog,možda, grijehe oprostio; ali to nije učinio, pa ga je zemlja proždrla.— Zar su benediktinci već onda bili u ovom kraljevstvu?— Benediktinaca nije onda u ovom kraljevstvu bilo jer su ovdje

živjeli sami pogani.— Pa kako je onda mogao primiti krst i pokloniti njima Tinjac?— Nije mogao... i baš zato je bačen u pakao na muke vječne —

odgovori svečano redovnik.— Tako je! Pravo veli! — začuje se nekoliko glasova. Uto se

približiše glavnim samostanskim vratima kodkojih je kneginju čekao opat na čelu velikog broja plemića i

redovnika. Svjetskih ljudi: »ekonoma«, »advokata«, »prokuratora« iraznih samostanskih činovnika bilo je uvijek u samostanu priličanbroj. Mnogi su seljački plemići, pa i moćni vitezovi, dobivali popoljskom običaju suviše samostanske zemlje u leno i ti su, kaovazali, rado boravili na dvoru svoga »suverena«, gdje su predvelikim oltarom dobivali darova i svakovrsnih dobročinstava, a sve toza kakvu malu uslugu, sretno izrečenu riječ, ili zbog dobre voljemoćnog opata. Polazeći na svečanost u prijestonicu, mnogi su takvivazali došli s raznih strana; a oni koji zbog prevelike množinestranaca nisu mogli naći svratišta u Krakovu, smjestili su se u Tinjcu.Zato je »abas centum villarum« mogao kneginju pozdraviti smnogobrojnijim društvom nego obično Bijaše to čovjek visok, mršavai razumna lica, ćelave glave na tjemenu, a niže, iznad ušiju,okružene vijencem prosjede kose. Na čelu je imao brazgotinu odrane, dobivene, očito, za mladih viteških dana, a oči su mu bilepronicave, te su oštro gledale ispod crnih obrva. Bio je odjeven umantiju, kao i drugi redovnici, ali nad njom je imao crni plašt,postavljen grimizom, a oko vrata zlatni lanac na kojem je visio zlatni,dragim kamenjem urešeni križ, znak opatske časti. Sva je njegovavanjština odavala čovjeka umna, vična razgovoru i sigurna u samasebe.Ipak je kneginju primio uljudno, čak ponizno, jer je znao da je njezin

muž potjecao iz istoga roda mazovskih knezova iz kojeg su poticali i

kraljevi Vladislav i Kazimir, a po ženskoj lozi i sadašnja kraljica,vladarica jedne od najvećih država na svijetu. Stupivši preko pragana vratima, prignuo je duboko glavu, i rekao blagoslovivši kneginjuAnu Danu tu i cijeli njezin dvor malom zlatnom kapsulom, koju jedržao među prstima desne ruke: — Dobro došli, milostiva gospođo,u naš ubogi samostanski dom! Nek te sveti Benedikt iz Mursije, svetiMavro, sveti Bonifacij i sveti Benedikt iz Anjane, kao i sveti Jan izPtolomeje, patroni naši, koji žive u svjetlosti vječnoj, obdarezdravljem i srećom, i nek te sedam puta blagoslove svaki dan i svakičas tvoga života.— Morali bi biti gluhi, kad ne bi uslišali riječi tako velikog opata —

odgovori prijazno kneginja — to više što smo ovamo došli na misu,pod kojom ćemo se preporučiti njihovoj zaštiti.Iza tih riječi pruži mu ruku, a on klekne na jedno koljeno i poljubi je

viteški, pa onda uđoše zajedno na vrata. S misom su, očito, samo nanjih čekali, jer su u isti čas zazvonila sva zvona; trubači zatrubišekod crkvenih vrata u čast kneginji u velike trublje, a drugi udariše ugoleme bubnjeve, načinjene od crvene mjedi i presvučene kožom,da je sve gromko odjekivalo.Kneginje, koja se nije rodila u kršćanskom kraju, silno se doimala

svaka crkva, a ova tinjska to više što se s njom u ljepoti moglo mjeritisamo malo njih. Mrak je ispunjao dubinu svetišta samo su predvelikim oltarom podrhtavali traci svjetla, pomiješani s blijeskomsvijeća, koje su osvjetljavale pozlaćene kipove i rezbarije.Redovnik, obučen u crkveni ornat, iziđe da služi misu. pokloni se

kneginji i započe. Odmah se raširi dim od tamjana, a oblaci, kojiprekriše oltar i svećenika, stadoše se u malim kolutima dizati uvispovećavajući otajstvenost veličajne crkve. Ana Danuta prigne glavu,podupre lice obim rukama i počne skrušeno moliti. A kad se oglasišeorgulje, u ono doba još vrlo rijetke po crkvama, te se stadošerazlijegati čas potresnom grmljavinom, čas anđeoskim glasovima, ačas slavujevom pjesmom, podiže kneginja svoje oči uvis, a na licu seosim nabožnog straha pojavi i beskrajni sjaj. Onomu, koji ju jepromatrao, moglo se pričiniti da je to kakva nadahnuta žena koja usvom čudnom viđenju gleda otvoreno nebo.Tako se molila, u poganstvu rođena, kći Kjejstutova koja je, doduše,

u svagdanjem životu, poput svih drugih ljudi tadanjega vremena,

iskreno i pouzdajući se spominjala ime božje, ali je ipak ugospodnjemu domu s djetinjom plahošću i poniznošću podizala oči knjegovoj tajnoj i neizmjernoj moći.A isto tako pobožno, premda s manje odanosti, molio se i sav dvor.

Zbiško je klečao pred oltarom među Mazurcima, jer su samodvorjanke s kneginjom otišle za ogradu, i preporučao se zaštitibožjoj. Časom bi pogledavao Danušu, koja je spuštenih očiju sjedilakraj kneginje, i pomišljao da je posve pravo što je postao vitezomtakve djevojčice, ali da joj nije istom kakavgod zavjet zavjetovao. Izato se sada, kad mu se iz glave izvjetrilo pivo i vino što ga je pio ukrčmi, nemalo prestrašio kako će svoj zavjet ispuniti. Rata nije bilo.U metežu na granici bilo se prilično lako namjeriti na kakvogoružanog Nijemca, pa mu slomiti kosti i sam izgubiti glavu. Tako jerekao i Matku. »Samo što svaki Nijemac«, mislio je sada, »ne nosiperjanicu od paunova ili nojeva perja na svom šljemu.« Od križarskihgostiju, možda, samo grofovi, a od križara možda samo komturi, i tone svaki. Ako ne bude rata, mogu proći godine i godine prije negošto on svoje tri perjanice zadobije. Sad mu je uz to sunulo u glavu dajoš uvijek nije opasan viteškim pojasom, pa da zato može samoneopasane momke izazivati na junački megdan. Nadao se, doduše,da će viteški pojas dobiti iz kraljevih ruku za vrijeme bojnih igara kojeće se održavati iza krštenja, ali šta onda? Poći će k Jurandu izSpihova, pa će mu pomagati i potući toliko prostih vojnika kolikobude mogao, i to će biti sve. Ali križarski vojnici nisu vitezovi sperjanicama od paunova perja na glavi.I videći u toj neizvjesnosti i tjeskobi da bez velike milosti božje neće

mnogo učiniti, počne se moliti:— Daj, Isuse, rat s Nijemcima i križarima, koji su neprijatelji ovoga

kraljevstva i svih naroda što našim jezikom tvoje sveto imeispovijedaju. I nas blagoslovi, a njih zatri, jer radije služe paklenomstarješini nego tebi, te nas zato mrze u svom srcu i strašno se ljutešto je naš kralj s kraljicom Litvu pokrstio i oštro im zabranio da dvojekršćanske sluge mačem uništavaju. I za tu ib srdžbu kazni... ! A ja,grijesni Zbiško, kajem se pred tobom i od tvojih pet rana svetupomoć tražim da mi tri odlična Nijemca s perjanicama od paunovaperja što prije pošalješ i da mi u svom neizmjernom milosrđudozvoliš da ih do smrti datučem. I sve to samo zbog toga što sam te

perjanice gospođici Danuši, Jurandovoj kćeri, a tvojoj službeniciobećao i na svoju vitešku riječ zavjetovao. A štogod se kod ubijenihnađe, od svega toga ću jednu desetinu vjerno tvojoj svetoj crkvipredati, da i ti slatki Isuse, budeš od mene imao koristi i slavu, i dase uvjeriš da sam ti sve to od srca, a ne samo isprazno obećao. Ikao što je to istina, tako mi ti pomozi! Amen.Ali što se više molio, to se u njemu od pobožnosti sve više topilo

srce, pa je još i nov zavjet nadodao: da će odmah, čim iz zalogaiskupi Bogdanac, crkvi pokloniti sav vosak što ga pčele kroz cijelugodinu u svojim ulištima načine. Nadao se da se stric Matko nećetomu usprotiviti, a Isus će se sigurno obradovati vosku za svijeće i,želeći da ga što prije dobije, prije će mu i pomoći. Ta mu se misaopričini tako dobrom da mu je radost ispunila svu dušu: sad je biopotpuno uvjeren da će biti uslišan i da će rat odmah buknuti, pa ako ine bukne, da će ipak svoje polučiti. I u rukama je i u nogama osjetiotako veliku snagu da bi u taj trenutak bio posve sam na cijelu četunavalio. Pomislio je čak da bi poslije toga svoga zavjeta Bogu mogaoDanuši još dva Nijemca pridodati! Dotle ga je doveo mladenačkizanos, ali je u isti čas ipak prevladao razbor jer se uplašio daprevelikim željama ne proigra strpljivost božju.Ipak je njegovo pouzdanje poraslo još više, kad je poslije mise i

poslije dugog počinka kojemu se bio predaocijeli dvor, čuo kod doručka razgovor između opata i kneginje Ane

Danute.Gotovo sve tadašnje žene kraljeva i knezova bijahu vrlo prijazne

prema križarima, nešto zbog svoje pobožnosti, a nešto i zbog togašto su im meštri toga reda davali bogate darove. Čak je bogoljubnaJadviga, dok je bila živa, otklanjala od njih moćnu ruku svogakraljevskog supruga. Samo ih je Ana Danuta mrzila svom dušom jersu njezinom rodu nanijeli mnoge okrutne nepravde. I kad ju je opatzapitao za Mazoviju i tamošnje prilike, počela se gorko tužiti nakrižarski red:— Kako može da bude u kneževini koja ima takve susjede? Naoko

je doduše mir: izmjenjuju se pisma i poslanici, ali kraj svega toga nemožeš da budeš siguran nijedan trenutak. Tkogod večerom nagranici liježe na počinak, taj nikada ne zna neće li se probuditi unegvama, ili s oštrim mačem u grlu, ili sa zapaljenim krovom nad

glavom. Od izdaje ne čuvaju ni prisege, ni pisma, ni ugovori. Drukčijese nije dogodilo ni pod Zlotorjom, odakle su za vrijeme najdubljegamira kneza odveli u sužanjstvo. Križari su govorili da ona kula možeza njih postati strašna. Ali kule se grade za obranu, a ne za napadaj;a koji knez nema pravo da ih na svojoj zemlji sagradi ili da ihpopravi? Njihovu redu nije po volji ni slabi ni jaki, jer slaboga preziru,a moćnoga gledaju da upropaste. Tko im učini dobro, tomu vraćajuzlo. Postoji li na svijetu još koji red koji je u drugim kraljevstvimadobio toliko dobročinstava koliko su ih oni dobili od knezovapoljskih? Pa kako su im se odužili? Samo mržnjom, samo otimanjemzemalja, samo ratom i izdajstvom. Uzalud se potužiti, uzalud ih isamoj apostolskoj stolici prijaviti, jer oni u svojoj zlobnoj tvrdoglavostine slušaju čak ni rimskog pape. I sad su poslali poslanstvo da budekod kraljičina poroda i kod krštenja, ali samo zato što hoće da odsebe odvrate gnjev moćnoga kralja za sve ono što su u Litvi počinili.A u svojim srcima jednako misle na propast kraljevstva i cijelogaplemena poljskoga.Opat je pozorno slušao, povlađivao i progovorio: — Znam da je u

Krakov na čelu poslanstva pošao komtur Lihtenštajn, brat križarznamenita roda, veoma poštovan zbog svoje hrabrosti. Možda ćetega, milostiva gospođo, ovdje slučajno vidjeti jer mi je jučer poručioda će doći amo u Tinjac da se pomoli kod naših relikvija.Začuvši to, počne se kneginja opet tužiti: — Kažu ljudi, a dao Bog

da je istina, da za kratko vrijeme mora buknuti veliki rat u kojem ćena jednoj strani biti poljsko kraljevstvo i svi narodi koji govore namasličnim jezikom, a na drugoj križarski red i svi Nijemci. O tom ratupostoji proročanstvo neke svete...— Brigite — prekine je učeni opat — koja je prije osam godina u

broj svetih uvrštena.Pobožni Petar iz Ailvostra i Matej iz Linkeipinga popisali su njezina

objavljenja, u kojima je veliki rat doista predskazan.Zbiško je zadrhtao od radosti na te riječi, pa se nije mogao

suspreći, nego je zapitao: — A hoće li biti skoro?Opat, u razgovoru s kneginjom, nije čuo toga pitanja, a možda se

samo i pričinio da ga ne čuje. A kneginja je govorila dalje:— Mladi se vitezovi i kod nas vesele tom ratu, ali stariji i pametniji

govore ovako: »Mi se«, vele, »ne bojimo Nijemaca, premda im je

velika moć i snaga, ni njihovih mačeva i sulica; ali se«, vele, »bojimokrižarskih relikvija, jer je pred njima nemoćna svaka moć ljudska.«Tu pogleda Ana Danuta sa strahom opata i nadoda tišim glasom: —

Ako oni doista imaju komadić drveta od svetoga križa, kako da se snjima ratuje?— Poslao im ga je kralj francuski — odgovori opat. Nastade kratka

šutnja, a onda progovori Mikolaj izDlugoljasa, nazvan Obuhom, čovjek iskusan i uman: — Ja sam bio

u sužanjstvu kod križara — rekne — i vidio procesiju kod koje sunosili tu veliku svetinju. Ali, osim toga, imaju u samostanu u Oliviji joši mnogo drugih znamenitih relikvija bez kojih ne bi njihov red biodošao do tolike moći.Nato podigoše benediktinci glavu k Mikolaju i zapitaše s velikom

radoznalošću: — Recite, koje?— Imaju komadić haljine presvete Bogorodice — odgovori plemić iz

Dlugoljasa — imaju zub Marije Magdalene i šiblja iz ognjenoga grmau kojemu se sam Bog otac Mojsiji pokazao, imaju ruku svetogaLiberija i toliko svetih kostiju da ih ne bi mogao na prste svojih ruku inogu nabrojiti...— Pa kako da se s njima ratuje? — ponovi dubokim uzdahom

kneginja.A opat namršti svoje umno čelo, pa posuti časak i progovori: —

Teško je s njima ratovati već i zato što su redovnici i što križ nasvojim plaštevima nose: ali ako su prevršili svaku mjeru u svojimgrijesima, bit će i tim relikvijama boravak među njima razoran, i nesamo što im neće snagu povećati nego će im je još i oduzeti zato dau pobožnije ruke dopadnu. Neka Bog poštedi kršćansku krv, ali akonastane veliki rat, imamo i mi u našemu kraljevstvu relikvija koje ćeza nas ratovati. Glas objavljenju svete Brigite veli: »Učinio sam ihkorisnim pčelama i utvrdio ih na granici kršćanskih zemalja. Ali onisu ustali protiv mene. Jer se ne brinu za dušu i ne žale života pukakoji je izišao iz praznovjerjadošao u katoličku vjeru i k meni. I učinili su od njega roblje i ne uče

ga božjim zapovijedima, već mu oduzimaju svete sakramente iudaraju ga još na veće paklene muke nego da je ostao u poganstvu.A ratove vode samo zato da ugode svojoj pohlepi. Zbog toga će

nadoći čas kad će im biti polomljeni zubi i odsječena desna ruka, adesna noga će im ohromiti da bi upoznali grijehe svoje.«— Dao Bog! — klikne Zbiško.I drugi se vitezovi i redovnici ojunače na te riječi proročanstva, a

opat se okrene kneginji i rekne:— Pouzdajte se zato u Boga, milostiva gospođo, jer će prije biti

izbrojeni njihovi dani nego vaši; međutim, primite dobrostivim srcemovu kapsulu u kojoj je palac noge svetoga Ptolomeja, jednoga odnaših patrona.Kneginja pruži ruku koja joj je podrhtavala od sreće pa klekne, primi

kapsulu i prinese je odmah ustima. Radost svoje gospodarice dijelilisu dvorjani i dvorjanke jer nitko nije sumnjao da će iz toga dara pastiblagoslov i božja milost na njih sve, a možda i na cijelu kneževinu. IZbiško je bio sretan jer mu se činilo da rat mora buknuti odmah izakrakovskih svečanosti.Bilo je već dobrano minulo podne kad je kneginja sa svojom

pratnjom pošla iz gostoljubivoga Tinjca u Krakov. Često puta sutadašnji vitezovi, polazeći u veće gradove ili gradiće da posjeteznamenite osobe, stavljali na se potpunu bojnu odoru. Bio je, istina,običaj skinuti je odmah na vratima, jer ih je gospodar pozivao u dvorovim riječima: »Skinite oružje, plemeniti gospodine, jer ste došli kprijateljima«, ali je ipak »bojni« ulaz bio svečaniji i dizao vrijednostviteza. Zbog toga se odjenuše Matko i Zbiško u prekrasne oklope inaramenice, otete od frizijskih vitezova, sjajne i jasne i samimzlatnim koncima urešene. Mikolaj iz Dlugoljasa, koji je u svom životuvidio mnogo svijeta i puno vitezova te bio velik poznavalac bojnihstvari, uvidio je odmah da su te oklope skovali milanski, na svijetunajslavniji kovači, pa su ih mogli nabaviti samo najbogatiji vitezovi, avrijedili su cijeli imetak. Iz toga je zaključio da su oni Frižani moralibiti znameniti ljudi u svom narodu i zato je s to većim divljenjempočeo pogledavati na Matka i Zbiška. Ali njihovi šljemovi, premda nebijahu baš posljednji, nisu bili tako bogati; nasuprot tome veliki sukonji, krasno opremljeni, među dvorjanima pobudili zavist i divljenje.A Matko i Zbiško, sjedeći na razmjerno visokim sedlima, gledali suodozgo na cijeli dvor. Svaki je od njih držao u ruci dugo koplje, svakije imao mač o boku i sjekiru na sedlu. Štitove su, radi veće

udobnosti, ostavili na kolima, ali su i bez njih obojica izgledali kao dapolaze u bitku, a ne u grad.Obojica su jahala u blizini kočije u kojoj je na stražnjem sjedalu

sjedila kneginja s Danušom, a sprijeda ugledna dvorjanka Ofka,udova iza Kristina iz Jažapkova, i stari Mikolaj iz Dlugoljasa. Danušaje s velikom radoznalošću promatrala željezne vitezove, a kneginjaje od časa do časa vadila iz svojih njedara kutiju s moćima svetogPtolomeja i prinosila je k ustima.— Strašno sam radoznala kakve su kosti unutra — rekne napokon

— ali je neću sama otvoriti da sveca ne uvrijedim. Otvorit će jebiskup u Krakovu.Nato joj ozbiljni Mikolaj iz Dlugoljasa odgovori: — Ej, bolje je to iz

ruku ne puštati, jer je stvar veoma vrijedna.— Možda imate pravo — rekne nakon kratke stanke kneginja pa

onda nadoda: — Već me odavno nije nitko tako obradovao kao časniopat ovim darom, kao i time što je moj strah pred križarskimrelikvijama umanjio.— Govorio je mudro i istinito — progovori Matko iz Bogdanca. —

Oni su i pod Vilnom imali razne relikvije, to više što su htjeli pokazatisvojim gostima da ratuju s poganima. Ali šta?Naši su uvidjeli da je trebalosamo pljunuti u šaku i zamahnuti sjekirom oko uha, pa je odmah

pucala i kaciga i lubanja.Sveci pomažu... grijeh bi bio drukčije govoriti... ali samo

pravednicima koji u boj idu za dobru stvar i u božje ime. Zato imislim, milostiva gospođo, ako dođe do velikog rata, pa ako i sviNijemci budu pomagali križarima, mi ćemo ih potući do nogu jer jenaš narod veći i jer je Gospod u naše kosti ulio veću snagu. A što setiče relikvija, zar i kod nas u svetokriškom samostanu nema drvetaod svetoga krsta?— To je istina, kao što mi je Bog drag — rekne kneginja. — No ono

će kod nas u samostanu ostati, a oni svoje u času nužde sa sobomnose.— Svejedno! Za božju moć nema daljine.— Je li to istina? Recite, kako je? — zapita kneginja okrenuvši se k

mudromu Mikolaju iz Dlugoljasa, a on odgovori:

— O tome će i svaki biskup rado posvjedočiti. Do Rima je daleko, apapa ipak svijetom vlada, a kolika je tek božja moć!Te riječi konačno umire kneginju, pa počne govoriti o Tinjcu i

njegovoj divoti. Mazurci se nisu divili samo bogatstvu opatije nego iblagostanju cijeloga kraja kroz koji su prolazili.Naokolo bijahu gusta i imućna sela a uz njih vrtovi, puni krasnih

voćaka, lipove šume, rodina gnijezda na lipama, a pod njima ulišta sdrvenim krovovima. Uzduž puta sterala su se s jedne i druge stranežitna polja. Vjetar bi časom zatalasao još zeleno more klasova, aizmeđu njih su, gusto kao zvijezde na nebu, titrali modri različci ijasnocrveni makovi. Daleko za poljima crnjela se ponegdje borovašuma, a ponegdje su oči opažale hrastove i johe obasjane jasnimsuncem, pogdjegdje zelene livade pune trave i crnih vrana nadnjima. I opet su se vidjeli brežuljci okićeni kućama, i opet novelivade; očito je u toj zemlji narod mnogobrojan i radin, odan plugu;dokle je god dopirao pogled, vidio se kraj kojim kao da teče med imlijeko, a i narod koji živi u miru i sreći.— Ovo je Kazimirovo, kraljevsko gospodarstvo — rekne kneginja —

tu bi ljudi htjeli živjeti, a ne umirati.— I Gospod se smiješi takvoj zemlji — odgovori Mikolaj iz

Dlugoljasa — i blagoslov božji je nad njom; ali kako da i budedrukčije: kad ovdje počnu zvoniti zvona, nema kutića do kojega ne bidopro njihov glas. Ta znase da toga ne mogu podnijeti zli dusi, već moraju bježati u gluhe

šume čak na ugarskoj granici.— Zato mi je i čudno — progovori gospođa Ofka, udovica iza

Kristina iz Jažapkova — da se Valgjer Silni, o kojemu su namredovnici govorili, može pokazivati u Tinjcu, gdje sedam puta na danzvona zvone.Ta primjedba smete na časak Mikolaja koji odgovori nakon kratka

promišljanja: — Promisli božje su, prvo, nedokučive, a, drugo, znajteda on za svaki put dozvolu dobije.— Neka bude kako mu drago, ali mi je ipak milo što nismo u

samostanu prenoćili. Umrla bih, po svoj prilici, od straha kad bi setakav pakleni div pokazao.— Hej, to se ne zna, jer kažu da je veoma krasan.

— Pa da je i najkrasniji, ja neću cjelova od čovjeka kojem sumpor izusta zaudara.— A kako znate da bi vas on odmah htio poljubiti? Kneginja, a za

njom gospodin Mikolaj i oba vitezaiz Bogdanca stanu se na te riječi smijati. Smijala se, ne znajući ni

sama zašto, i Danuša; a Ofka iz Jažapkova okrene srdito lice kMikolaju iz Dlugoljasa i rekne: — Voljela bih njega nego vas.— Ej, ne zovite vuka iz šume — odgovori veselo Mazurac — jer se

taj zloduh često i po putu između Krakova i Tinjca povlači, a osobitopodveče, pa šta ako vas čuje i ako vam se ukaže u liku gorostasa!— Na psa urok! — odgovori Ofka.Ali u taj čas Matko iz Bogdanca, koji je sjedio na visoku konju, pa je

mogao vidjeti dalje nego drugi koji su sjedili u kočiji, pritegne uzde irekne: — O, za ime božje, šta je ono?— Šta?— Nekakav div tamo s brežuljka prema nama jaše.— Riječ je postala tijelom! — klikne kneginja. — Ne govorite istom

štogod!No Zbiško se podigne na stremenu i rekne: — Doista, orijaš...

Valgjer, nitko drugi!Nato zaustavi kočijaš od straha konje i počne se, ne puštajući iz

ruku uzda, krstiti jer je već i on sa svog sjedala opazio na brežuljkugolemi lik jahača.Kneginja se podigne i odmah se spusti na svoje mjesto

prestravljena lica, a Danuša sakrije glavu u njezino krilo. Dvorjanke,dvorjani i pjevači, koji su jahali za kočijom, sakupiše se oko njezačuvši zlokobno ime.Muškarci su se, doduše, smijali, ali im se strah zrcalio u očima, a

žene su problijedjele; samo je u Mikolaja iz Dlugoljasa, koji je izmnoge peći jeo kruha, lice ostalo posve mirno, pa da umiri kneginju,rekne:— Ne bojte se, milostiva gospođo! Ta sunce još nije zašlo, a da je i

noć, zaštitio bi vas od Valgjera sveti Ptolomej.Nepoznati jahač je, međutim, došao na vrh brežuljka, zaustavio

konja i stajao nepomično. On se vidio čitav u zadnjem sunčanomsvjetlu... i doista se činilo da njegov lik jako nadmašuje ljudski. A

prostor između njega i kneginjine pratnje nije bio veći od tri stotinekoraka.— Zašto je stao? — rekne jedan od pjevača.— Jer smo i mi stali — odgovori Matko.— On pogledava k nama kao da nekoga hoće da sebi odabere —

progovori drugi pjevač. — Da znam da je čovjek, a ne zloduh, otišaobih k njemu i udario ga lutnjom po glavi.Ženske su se već silno prestrašile i počele glasno moliti; no Zbiško,

koji je htio da pokaže svoju smjelost pred kneginjom i Danušom,rekne: — A ja ću i ovako poći. Šta je meni do Valgjera! Nato Danušazavikne kroz plač: »Zbiško!Zbiško!«ali on obode konja i odjaše veoma brzo, posve siguran da će i

pravoga Valgjera, ako se na nj namjeri, naskroz probosti svojimkopljem.A Matko, u kojega je bio oštar vid, rekne: — On izgleda kao div jer

stoji na visini. Doista je visok, ali običan čovjek... i ništa drugo.Idem i ja; neću dopustiti da dođe do svađe između njega i Zbiška.Međutim je Zbiško jašući upropanj pomišljao bi li odmah naperio

svoje koplje ili bi prije izbliza pogledao tko je taj čovjek što stoji nabrijegu. I odluči da će najprije pogledati i odmah se uvjeri da je tamisao bolja, jer je neznanac bivao sve manji što mu se on višepribližavao.Čovjek je bio visok i sjedio je na ogromnom konju, koji bijaše još

veći od Zbiškovoga, ali nije nadilazio ljudske mjere. Bio je pored togabez oklopa, s baršunastom kapom na glavi, i to u obliku zvona, a nasebi je imao širok bijeli plašt ispod kojeg se vidjelo zeleno odijelo.Stojeći na brijegu podigao je glavu i molio se. Bio je, očito, zaustaviokonja da izmoli večernju molitvu.»Ej, kakav li je to Valgjer!« pomisli mladić.I dojaše tako blizu da je gotovo mogao doseći neznančevo koplje, a

ovaj se, videći pred sobom krasno opremljena viteza, prijaznonasmiješi i rekne: — Hvaljen Isus!— Na vijeke vjekova.— Nije li tamo dolje dvor kneginje mazovske?— Jest.— Vi dolazite iz Tinjca?

Ali nato ne dobi odgovora jer se Zbiško presenetio tako da nije ničuo pitanja. Časkom je stajao kao da se okamenio ne vjerujućisvojim očima. Dvjesta, trista koraka iza nepoznatog čovjeka ugledaoje nekoliko vitezova na konju; pred njima je jahao vitez u sjajnomoklopu, bijelom suknenom plastu s crnim križem i ocjelnoj kacigiukrašenoj s prekrasnom perjanicom od paunova perja.— Križar! — šapne Zbiško.I odmah pomisli da mu je Bog uslišao molitvu pa mu u svom

milosrđu šalje Nijemca za kojega se u Tinjcu molio, pa se moraokoristiti tom milošću. Ne kolebajući se ni časak, još prije nego štomu je sve to projurilo glavom, prije nego što se prenuo iz svojepresenećenosti podigne se Zbiško na sedlu, položi koplje konjumeđu uši, zavikne svoj bojni usklik: »Grad!Grad!« i navali uzagrapce na križara.A ovaj se preseneti također pa zaustavi konja. I ne naperivši koplja,

koje je bilo u stremenu, gledao je preda se ne znajući da li to na njnetko navaljuje.— Naperi koplje! — doviknu mu Zbiško udarajući ždrijepca svojim

željeznim ostrugama. — Grad! Grad!Prostor što ih je dijelio poče se smanjivati. Videći križar da je

napadaj zaista namijenjen njemu, obode konja i podigne oružje... iveć se Zbiškovo koplje imalo zabiti u njegova prsa, kadli ganajednom neka čvrsta šaka prelomi pri samom dršku, baš kao kakvutrstiku. Ta ista šaka pograbi zatim uzde Zbiškova ždrijepca tako silnoda se sa sve četiri noge zario u zemlju i ostao kao ukopan na mjestu.— Mahniti čovječe, šta radiš? — začuje se strašan dubok glas. —

Navaljuješ na poslanika i vrijeđaš kralja!Zbiško se obazre i prepozna onog istog orijaškog muža kojeg su

držali za Valgjera i koji je maloprije prestrašio kneginjine dvorjanke.— Pusti me na Nijemca! Tko si ti? — vikne Zbiško mašajući se za

sjekirom.— Ostavi sjekiru! Tako ti Boga, ostavi sjekiru, velim ti, jer ću te

baciti s konja! — zavikne još strasnije neznanac. — Uvrijedio sikraljevo veličanstvo, pa ćeš doći pred sud!Zatim se okrene k ljudima što su jahali za križarom i vikne: — Amo!Međutim dojaše i Matko, a lice mu je bilo zlokobno i uznemireno.

Znao je i on posve dobro da je Zbiškov postupak mahnit i da se iz

toga događaja mogu za nj izleći velike neprilike, ali je ipak biospreman na boj. U čitavoj pratnji neznanog viteza i križara bijašejedva petnaest ljudi, od kojih su neki bili oboružani strelicama, adrugi kopljima, pa su se s njima dva potpuno oklopljena viteza moglaupustiti u borbu, i to ne bez nade na pobjedu. Matko pomisli takođerda bi mogli, ako im zaista prijeti sud, lijepo umaći probivši se kroz teljude, pa se onda negdje sakriti i pričekati dok bura ne mine. I odmahmu se smrklo lice kao psu kad se sprema da pograbi vuka; dojašeizmeđu Zbiška i nepoznatog muža i zapita mašivši se za svoj mač:— Tko ste vi i odakle vam vaše pravo?— Pravo je moje odatle — odgovori neznanac — što mi je kralj

zapovjedio da bdijem nad sigurnošću ove okolice, a zovem sePovala iz Tačeva.Na te riječi pogledaše Matko i Zbiško u viteza, pa spustiše već

napola izvađene mačeve u korice i oboriše glave. Nisu se prestrašili,nego su prignuli čelo pred čuvenim i dobro im poznatim imenomPovale iz Tačeva, plemića znatna roda i moćna gospodina koji jeposjedovao mnogo zemalja kod Radoma, i u isti mah spadao međunajslavnije vitezove u poljskoj kraljevini. Pjevači su o njemu pjevalipjesme kao o uzoru časti i moći slaveći njegovo ime s imenimaZavise iz Garbova, Farureja, Skarka s Gore, Dopka iz Olešnice,Jaška Našana, Mikolaja iz Moskožea i Zindrama iz Maškovica. A utaj čas je u neku ruku predstavljao osobu kraljevu, pa je ustati na njznačilo isto što i staviti glavu pod krvničku sjekiru.Razabravši se, progovori zato Matko glasom punim poštovanja: —

Čast i poklon vama, gospodine, vašoj slavi i moći.— Poklon i vama, gospodine — odgovori Povala — premda bi mi

bilo draže da se nisam s vama upoznao u tako teškoj prilici.— Kako to? — zapita Matko. A Povala se okrene k Zbišku: — Što si

ti to, mladiću, krasna učinio? Na javnoj si cesti pred kraljevimgradom navalio na poslanika! Znaš li što te čeka?— Navalio je na poslanika jer je mlad i lud i zato mu je to bilo lakše

učiniti nego promisliti — rekne Matko. — Ali nećete ga suditiprestrogo kad vam sve pripovjedim!— Ja ga neću suditi. Moja je dužnost samo da ga vežem.— Kako? — prekine ga Matko i pogleda mrkim pogledom sve ljude.— To je kraljeva zapovijed.

Iza tih riječi nastade potpuna tišina.— On je plemić — progovori napokon Matko.— Neka onda dade svoju poštenu riječ da će se sam staviti pred

sud.— Dajem poštenu riječ! — klikne Zbiško.— Dobro. Kako vas zovu? Matko mu rekne ime i grb.— Ako ste od dvora Januševe kneginje, zamolite je da se zauzme

za vas kod kralja.— Mi nismo s njezinoga dvora. Dolazimo iz Litve, od kneza Vitolda.

Kamo sreće da se nismo ni na kakav dvor namjerili! Zbog toga jemladića i snašla ova nesreća.I tu počne Matko pripovijedati što se dogodilo u krčmi, kako su se

sreli s dvorom i kako se Zbiško zavjetovao. Na kraju se naglo rasrdina Zbiška, koji je bio kriv što su zapali u tako nezgodan položaj, pase okrene k njemu i vikne: — Kamo sreće da si pao pod Vilnom! ŠtaU si ti, kavgadžijo, mislio?— Pah — rekne Zbiško — poslije zavjeta zamolio sam Gospoda da

mi pošalje nekog Nijemca, i dar sam mu obećao, pa kad samugledao paunovo perje i plašt s crnim križem, odmah je neki glasprogovorio u meni: »Udri na Nijemca jer je to čudo!« Pa i navaliosam... a tko ne bi navalio?— Slušajte! — progovori Povala. — Ja vam ne želim zla; vidim

jasno da je taj mladić pogriješio više iz svoje mladenačkelakoumnosti nego iz kakve zlobe. I rado bih mu progledao kroz prstei od jahao dalje kao da se ništa nije dogodilo. Ali to bih mogao učinitisamo onda kad bi ovaj komtur obećao da se neće kralju potužiti.Zamolite ga za to možda će i njemu biti žao mladića.— Radije ću pred sud nego da se poklonim križaru! — vikne

Zbiško. — To ne doliči mojoj plemićkoj časti.Na to ga Povala iz Tačeva pogleda strogo i rekne: — Zlo radiš.

Stariji znaju bolje od tebe šta doliči viteškoj časti. I za mene su ljudičuli pa ti velim da se ne bih stidio zamoliti za oproštenje kad bih takošto učinio.I Zbiško se zastidi, ali ipak pogleda naokolo i rekne: — Ovdje je

zemlja ravna, pa bi je trebalo malo utoptati. Prije nego što zamolimNijemca bilo bi mi draže da se s njim pobijem na konju ili pješice, nasmrt ili suzan jstvo.

— Luđače! — dovikne mu Matko. — Kako bi se ti mogao pobiti sposlanikom? Niti ćeš se ti boriti s njime, ni on s takvim deranom!Tad se okrene k Povali:— Oprostite, plemeniti gospodine! Taj mi je momčić dokraja

podivljao u ratu, pa će biti bolje da ne govori s Nijemcem jer će gajoš uvrijediti. Ja ću s njim govoriti; ja ću ga moliti, pa ako se tajkomtur poslije svega toga bude htio pobiti, sam ću mu izići namegdan.— To je vitez velikog roda koji neće sa svakim na megdan —

odgovori Povala.— Kako? Zar ja ne nosim pojasa i ostruga? Sa mnom može na

megdan i sam knez.— To je istina; ali mu ne recite na šta sam vas ja naputio jer se

bojim da vas ne bi uslišao. Ali neka vam u tome Bog pomogne.— Idem da ti dadem dobar primjer — rekne Matko Zbišku — a ti

počekaj!Rekavši to, približi se križaru koji je nekoliko koraka dalje

nepomično sjedio na svom poput deve visokom konju, sličanhladnom željeznom kipu, te je s najvećom ravnodušnošću slušaodosadašnji razgovor. Matko je za dugih ratnih godina naučio neštonjemački, pa je sada stao komturu tumačiti u njegovu jeziku šta sedogodilo, bacajući svu krivnju na veliku mladost i žestinu svogsinovca, kojem se pričinilo da mu je sam Bog poslao viteza s

paunovim perjem. Zamolio ga je napokon da oprosti Zbišku.A komturovo se lice nije ni ganulo. Ponosno je dignuo glavu i

gledao u Matka svojim ocjelnim očima tako oštro, a u isti čas i takoprezirno kao da ne gleda viteza ili čovjeka, nego kolac u plotu. To jeopazio gospodar Bogdanca i, premda su mu riječi sveudilj bileuljudne, počela se duša u njemu uzrujavati; govorio je sve živahnijea obrazi su mu se zarumenjeli.Vidjelo se da se pred tom hladnom ohološću silno bori sam sa

sobom da ne škrine zubima i srdito ne plane.To opazi i Povala, a kako je imao dobro srce, odluči da mu priitekne

u pomoć. I on je, tražeći za mladih godina na ugarskom, austrijskom,burgundskom i češkom dvoru razne viteške zgode, bio naučio neštonjemački, pa zato dovikne na tom jeziku mirnim i hotice šaljivimglasom Maitku:

— Ne vidite li, gospodine, da plemeniti komtur misli da sav taj slučajne zaslužuje nijedne jedine riječi. Mladi momci nisu bez pameti samou našoj kraljevini, nego svuda po svijetu, a takav vitez ne ratuje sdjecom ni mačem ni pravom.Na te riječi zasuče Lihtenštajn samo svoje plave brkove, ali ne

rekne ni riječi, nego potjera konja kraj Zbiška i Matka.A njima podigne strašni gnjev kosu pod šljemovima i ruke im se

maše za mačem.— Čekaj, križarski lupežu — progovori kroz zube stariji vitez iz

Bogdanca — sad ti se ja zavjetujem da ću te već naći kad ne budešviše poslanik.A Povala, kojemu se srce također počelo zalivati krvlju, rekne: — O

tom kasnije. Neka se sada kneginja zauzme za vas, jer inače zlo pomladića.To rekavši, odjaše za križarom, pa ga zaustavi i onda su dva tri

časa živo razgovarali. I Matko i Zbiško opaziše da njemački vitez nijeu Povalu gledao tako čudno kao u njih, a to ih je još više raspalilo.Za časak se Povala vrati k njima, pričeka da se križar udalji, parekne: — Govorio sam za vas, ali je to tvrdoglav čovjek. Veli da seneće potužiti samo onda ako učinite šta on hoće.— A šta hoće?— Rekao mi je ovo: »Ja idem da pozdravim mazovsku kneginju, a

oni«, veli »neka dođu, neka siđu s konja, neka snime svoje šljemovei neka me gologlavi sa zemlje zamole za oproštenje.«Tu Povala oštro pogleda u Zbiška i nadoda: — To je teško ljudima

plemenita roda... ja to pojmim, ali mora da bude, jer ako to ne učiniš,tko zna šta te čeka: možda krvnički mač.Matkovo i Zbiškovo lice bijaše kao od kamena. Nastade kratka

šutnja.— No, što je? — zapita Povala.A Zbiško odgovori mirno i tako ozbiljno, kao da je u taj trenutak

postao stariji za dvadeset godina:— A šta! Božja je moć nad ljudima!— Kako to?— Tako! Da imam dvije glave i da mi krvnik ima obje odsjeći, imao

bih ipak samo jednu čast koju neću da osramotim.

Nato kimne Povala, pa se okrene k Matku i zapita ga: — A šta vivelite?— Ja velim — odgovori ozbiljno Matko — da sam toga mladića Od

malih nogu odgojio... Na njemu stoji sada naš rod, jer sam ja star, alitoga on učiniti ne može, pa da mora i poginuti.Tu zadršće njegovo strogo lice i najednoć se u njemu probudi

ljubav prema sinovcu takvom silom da ga je krepko zagrlio svojimželjeznim rukama i uskliknuo: — Zbiško! Zbiško!A mladi se vitez zadivi, pa odvrati stricu zagrljaj i rekne: — Aj,

nisam ni znao da me vi tako volite!— Vidim da ste pravi vitezovi — rekne ganuti Povala - i jer mi je

mladić dao svoju poštenu riječ da će se sam javiti, neću ga voditi uzatvor; takvim se ljudima, kao što ste vi, može vjerovati. Nadajte sesamo dobru. Nijemac će se malko pozabaviti u Tinjcu, a ja ću dotlevidjeti kralja i sve mu prikazati tako da se što manje naljuti. Sreća ješto sam prelomio koplje, prava sreća!A Zbiško rekne:— Ako mi već glava mora pasti, žao mi je što križaru nisam polomio

kosti!— Ti znaš braniti svoju čast, ali ipak ne razumiješ da si osramotio

cijeli naš narod! — odgovori mu Povala nestrpljivo.— Razumijem, razumijem — rekne Zbiško — i baš zato mi je žao.A Povala se okrene k Matku:— Znajte, gospodine, ako se taj mladić nekako izvuče, morate mu

na glavu metnuti kapu kao što je meću sokolu, jer inače neće umrijetinaravnom smrću.— Mogao bi se izvući kad biste vi, gospodine, htjeli pred kraljem

zatajiti šta se dogodilo.— A šta da učinim s Nijemcem? Ta jezika mu ne mogu vezati.— Istina! Istina!Tako govoreći povrate se kneginjinu dvoru. Povalini ljudi, koji su

dotle bili pomiješani s ljudima komtura Lihtenštajna, jahali su sada zanjim. Izdaleka se među mazurskim kapama vidjela križareva visokaperjanica od paunova perja i njegov sjajni šljem koji se ljeskao nasuncu.— Čudna je križarska ćud — progovori zamišljeno vitez iz Tačeva.

— Kad je križaru teško, tad je skroman kao franciskan, pokoran kao

janje i sladak kao med, tako da boljeg čovjeka nećeš na svijetu naći.Ali čim osjeti za sobom kakvu moć, nitko se od njega većma neuzoholi i kod nikoga nećeš naći manje smilovanja. Kao da im je Isusu grudi usadio kamen mjesto srca. Ja sam obašao razne narode ičesto vidio kako je pravi vitez poštedio drugoga slabijega govorećisam sebi: »Neće mi služiti na čast ako dotučena onoga koji već ležina zemlji.« A križar je baš tada najbješnji. Udri ga po gubici i nepuštaj ga k sebi, jer inače zlo po tebe!Takav je i ovaj poslanik! Nije htio da ga samo zamolite, nego da se i

osramotite. Ali milo mi je što to neće doživjeti.— Toga on neće dočekati! — klikne Zbiško.— Pazite da pred njim ne budete bojažljivi, jer bi ga to odmah

razveselilo.Iza tih riječi odjahaše kneginjinoj pratnji i pridružiše se njezinim

ljudima. Čim ih je križarski poslanik ugledao, odmah je stao gledatiprezirno i podrugljivo, ali oni su se držali kao da ga i ne vide. Zbiškoje bio uz Danušu i počeo joj veselo govoriti da se s uzvisine većposve dobro vidi Krakov; a Matko je jednom od pjevača pripovijedaoo neobičnoj snazi starog viteza iz Tačeva koji je Zbiškovo kopljeprelomio kao slab prutić.— A zašto ga je prelomio? — zapita pjevač.M.,— Momak je navalio na Nijemca, ali samo od šale. Pjevaču, koji je

bio plemić i ozbiljan čovjek, činilose da ta šala nije bila umjesna, ali videći da Matko o njoj govori tako

lako, nije na nju više mislio. A Nijemca je počela, međutim, obuzimatizlovolja. Par puta je pogledao u Matka pa u Zbiška, ali je na krajuuvidio da oni neće sići s konja i da hotice gledaju mimo. Odmah muje u očima sijevnulo poput munje i odmah se počeo opraštati.A kad je odlazio, nije se gospodar iz Tačeva mogao suspreći da mu

na rastanku ne kaže: — Jašite bez straha, moćni viteže! Kraj jemiran i nitko vas neće napasti, osim možda kakav lakoumni dječak.— Premda su čudni običaji u ovom kraju, nisam tražio vaše obrane,

nego vaše društvo — odvrati Lihtenštajn — pa mislim da ćemo sejoš sastati i na ovdašnjem dvoru i gdje drugdje.U posljednjim riječima kao da je odzvanjala prikrivena prijetnja, i

zato mu Povala odgovori ozbiljno:

— Dao to Bog!Rekavši to, pokloni se i odjaše, pa onda slegne ramenima i rekne

poluglasno, ali ipak tako da su ga najbliži čuli:— Huljo! Najradije bih te svojim kopljem digao sa sedla i dok ne

izmoliš tri očenaša držao u zraku!I počne govoriti s kneginjom koju je dobro poznavao. Ana Danuta

ga je pitala šta radi na cesti, a on joj odgovori da po kraljevojzapovijedi pazi na mir u okolici, u kojoj bi lako moglo doći do kakvekavge, jer toliki gosti dolaze u Krakov. I za dokaz pripovjedi sve štose dogodilo maloprije. Mislio je, međutim, da će imati dosta vremenada kneginju zamoli da se zauzme za Zbiška onda kad bude nužda,pa i u želji da joj ne kvari dobro raspoloženje, nije tom događajudavao nikakve važnosti. I tako se kneginja smijala što je Zbiškutoliko stalo do paunova perja, a drugi su se divili gospodaru Tačevakad su čuli da je prelomio Zbiškovo koplje, i da je to posve lakouradio jednom rukom.A Povala je bio malo tašt, pa se u svom srcu radovao i napokon

počeo pripovijedate o svojim junačkim činima koji su proslavilinjegovo ime, osobito u Burgundiji na dvoru Filipa Smjelog. Jednomje ondje na turniru nekom ardenskom vitezu prelomio koplje, pa gaonda obuhvatio oko pasa,podigao sa sedla i bacio u zrak koliko je koplje visoko, premda je taj

ardenski vitez bio sav u željezu. Filip Smjeli darovao mu je za tozlatan lanac, a od kneginje je dobio baršunastu cipelicu koju otadanosi na svom šljemu.Slušajući to, svi su se silno čudili, osim Mikolaja iz Dlugoljasa koji

rekne: — Nema više u današnje raznježeno vrijeme takvih muževakakvih je bilo za moje mladosti ili takvih o kakvima mi je pripovijedaomoj otac. Pođe li sada kojem plemiću za rukom da probije oklop ilida nategne luk bez zapora ili da među prstima svine željezni bat,drže ga već silnim junakom i uznose nad sve druge. A nekad su točinile i djevojke.— Ja ne poričem da su ljudi nekad bili mnogo jači — odgovori

Povala — ali i danas ima krepkih momaka. Mene je Isus obdariovelikom snagom, pa ipak ne slovim kao najjači u našoj kraljevini. Jesili već gdjegod vidio Zavišu iz Garbova? Taj bi me pobijedio.

— Vidio sam ga. Pleća su mu široka kao promjer krakovskogazvona.— A Dopka iz Olešnice? On je jednom na turniru što su ga križari

priredili u Torunju pobijedio dvanaest vitezova i proslavio i sebe i našnarod.— Ali naš je Mazurac Staško Ciolek, gospodine, bio jači i od vas i

od Zavise i od Dopka. Onjemu su pripovijedali da je u šaku uzeo svježi prutić i sok iz njega

istisnuo.— I ja ću sok istisnuti! — klikne Zbiško.I prije nego što ga je tko zamolio da to pokuša, skoči na rub puta,

otkine prilično debelu granu i stisne je pri kraju pred očima kneginje iDanuše tako čvrsto da je sok, zaista, počeo kapati na zemlju.— Aj, Isuse! — klikne nato Ofka iz Jažapkova. — Ne odlazite u rat

jer bi bila šteta kad bi takav čovjek poginuo prije ženidbe.— Da, bila bi šteta! — ponovi Matko smrknuvši se naglo.Mikolaj iz Dulgoljasa se počne smijati, a s njime i kneginja, dok su

drugi glasno hvalili Zbiskovu snagu, jer su u to vrijeme željeznu rukucijenili nad sva druga svojstva.Gospođe su klicale Danuši: »Raduj se!« A njoj je to bilo drago,

premda nije dobro razumjela šta bi mogla imati od onog stisnutogdrveta. Zbiško je zaboravio posve na križara i ponosno gledao okosebe. Mikolaj iz Dlugoljasa je htio da ga malko otrijezni, pa murekao: — Uzalud se hvastaš svojom snagom; ima i boljih od tebe. Jato nisam vidio, ali je moj otac bio svjedok nečeg ljepšeg što sedogodilo na dvoru Karla, cara rimskog. K njemu je u posjet došaonaš kralj Kazimir s mnogo dvorana, među kojima je bio i StaškoCiolek, sin vojvode Andreja, znamenit zbog svoje snage. Jednom sepočeo hvaliti cesar da među svojim ljudima ima nekog Čeha kojiobujni medvijeda i na mjestu ga zdrobi. Zatim su priredili predstavu iČeh je zaista dva medvjeda rukama udavio. Naš se kralj veomauplaši da ne ode osramoćen, pa reče: »Ali moj me Ciolek mećeosramotiti.« Nato odrediše da se oni za tri dana porvaju.Sakupilo se mnogo gospode i slavnih vitezova i za tri dana se Čeh

s Ciolekom porvao u gradskom dvorištu: ali borba nije dugo potrajalajer tek što su se pograbili, Ciolek je Čehu polomio krsta i sva rebra tega jedva živa, uz veliku kraljevu hvalu, iz ruku ispustio. Prozvan je od

toga vremena Lomignjatom. Jednom je sam samcat digao velikozvono kojega ni dvadeset ljudi nije moglo s mjesta maknuti.— A koliko mu je bilo godina? — zapita Zbiško.— Još je bio mlad!Međutim se Povala iz Tačeva, jašući kneginji s desne strane,

iprignuo nekako k njezinu uhu i priznao joj potpunu istinu onedavnom događaju te je ujedno zamolio da ga podupre kad sebude zauzeo za Zbiška koji bi za svoj čin mogao teško odgovarati.Kneginja, kojoj se Zbiško sviđao, primi s tugom tu vijest i jako seuznemiri.— Biskup krakovski me voli — rekne Povala — pa ću ga, možda,

namoliti, kao i kraljicu; ali što bude više zagovornika, to će pomladića biti bolje.— Ako se kraljica za nj zauzme, neće mu nijedna vlas s glave pasti

— rekne Ana Danuta — jer kralj, i zbog pobožnosti i zbog miraza,veoma štuje kraljicu, a osobito sada kada je s nje skinuta sramotaneplodnosti. A u Krakovu je i kraljeva najmilija sestra, kneginjaZjemovitova, pa se i njoj obratite! I ja ću učiniti što budem mogla, aliona mu je rođena sestra, a ja sam mu samo sestrična.— Kralj ljubi i vas, milostiva gospođo!— Ej, ne tako kao nju! — odgovori dosta tužno kneginja. — Meni

dade kopču, a njoj cijeli lanac; meni lisičju kožu, a njoj sobolovinu.Nikoga od svih svojih rođaka ne voli kralj tako kao Aleksandru.Nema dana da ona praznih ruku od njega otiđe.Tako govoreći, približiše se Krakovu. Njihova se pratnja,

mnogobrojna već od samoga Tinjca, još više povećala. Sretali suzemljake, koji su išli u grad na čelu svojih momaka, sad u bojnimodorama, a sad u ljetnoj odjeći i pod slamnatim šeširima. Neki su janali na konjima, a neki su se, s kćerkama i ženama koje su htjeleda vide već odavno naviještene bojne igre, vozili na kolima.Mjestimice su čitavoj povorci zakrčili put vozovi trgovaca, koji nisumogli mimo Krakova a da u tom gradu ne potraže svoju korist. Navozovima su vozili so, vosak, žito robu, kožu, konoplju i drvo. Drugisu dolazili iz grada s bačvama piva i raznom robom. Krakov se većvidio posve dobro: kraljevski, gospodski i gradski vrtovi, koji su nasve strane okruživali grad, a za njima gradski zidovi i crkveni zvonici.

Što su dolazili bliže, vreva je bivala sve veća, a kroz gradska sevrata jedva moglo prolaziti.— To je grad! Nema, možda, takvoga na svijetu! — progovori

Matko.— Baš kao da je sajam! — rekne jedan pjevač. — Je li već odavno

što ste bili ovdje, gospodine?— Jest! Dolazimo iz divljih krajeva, pa se divim kao da ga prvi put

vidim.— Kažu da je Krakov silno porastao otkada je u njemu zasjeo kralj

Jagjel.To je bila istina. Otkako je na kraljevski prijesto stupio veliki knez

Litve, bili su neizmjerni krajevi litvinski i ruski otvoreni kraljevskojtrgovini, pa je uslijed toga u gradu dan na dan bilo sve više i višepučanstva, kuća i bogatstva, i grad je postao jednim od najznatnijihna svijetu.— I križarski su gradovi veoma znatni — progovori opet isti pjevač.— Samo da ih se domognemo! — odgovori Matko. — Bilo bi dosta

plijena.Povala je dotle mislio na nešto drugo, to jest na to da mladi Zbiško,

kriv radi svoje lude žestine, ide baš ljutu vuku u ždrijelo. GospodaruTačeva, strogom i neumoljivom u ratu, u snažnim je grudima kucalopravo golubinje srce a kako je bolje od drugih znao šta očekujekrivca, bilo mu ga jako žao.— Ja sve smišljam i promišljam — uzme nanovo govoriti kneginji —

da li bih rekao kraljici šta se dogodilo ili ne. Ako se križar ne potuži,neće nikakve rasprave ni biti; ali ako se kani potužiti, bilo bi, možda,bolje da joj prije sve kažemo da se kralj ne zanese prenaglimgnjevom.— Kad križar može koga upropastiti, sigurno će to i učiniti —

odgovori kneginja — ali ja ću prije toga reći mladiću da se pridružinašem dvoru. Možda kralj neće baš prestrogo kazniti našegdvoranima.To rekavši, pozove Zbiška koji skoči s konja saznavši o čemu se

radi, pa joj obujmi noge i pristane s najvećom radošću da će bitinjezin dvoranin, ne toliko zbog veće sigurnosti, koliko zbog toga štoće na taj način bili bliže Danuši.Uto Povala zapita Ma tka:

— Gdje ćete stanovati?— U krčmi.— U krčmama nema već ni jednoga mjesta.— Onda ćemo poći k znancu, trgovcu Amileju; možda će nas on

primiti na konak.— A ja vam velim: dođite k meni u goste! Vaš bi se sinovac mogao

s dvoranima gospođe kneginje nastaniti u kraljevskom dvoru, ali ćemu biti bolje da ne bude kralju pod rukom. Šta se učini u prvomgnjevu, to se ne učini u drugom. Pri tom biste morali razdijeliti svojživež, kola i sluge, a za to treba vremena. Znajte, kod mene će vambiti dobro a i sigurniji ćete biti.Matko se, istina, malko uznemirio zbog toga što Povala tako misli o

njihovoj opasnosti, ali se najsrdačnije zahvali, i oni uđoše u grad.Gledajući čudesa što ih okružuju, zaboraviše, i on i Zbiško, na svesvoje brige. U Litvi i na granici vidjeli su samo pojedine kule, a odznatnijih gradova jedinu Vilnu, zlo građenu i popaljenu, svu u pepelui blatu, a tu su često kamene trgovačke kuće bile ljepše i veće odtamošnjeg velikog kneževskog dvora. Mnoge su kuće, doduše, biledrvene, ali su i one imale prekrasne krovove i zidove, a naposeukusne staklene prozoreobrubljene olovom, od kojih su se tako odbijali traci večernjeg

sunca, te ti se činilo da je u kući požar buknuo. U ulicama blizuglavnog trga bijaše puno kuća od crvene opeke ili od samogkamena, s visokim krovovima i crnim krstovima po zidovima. Jednesu stajale do drugih, kao vojnici u bojnom redu, neke široke, a nekeuske, ali lijepe, s nadsvodenim ulazom, često sa znakom božje mukeili s likom presvete Bogorodice nad vratima. Bilo je ulica u kojimabijahu po dva reda kuća, nad kojima se vidio samo komadić neba;ulica je bila sva popločena kamenjem, a na obje strane, dokle je godmoglo oko doseći, bijahu sami dućani, puni i prepuni svakovrsnerobe, često veoma krasne i posve nepoznate, na koju je ratu i plijenunavikli Matko pogledavao lakomim okom. No obojica se još višezadiviše javnim zgradama: crkvi blažene djevice Marije na Rinku,gradskoj vijećnici s ogromnom pivnicom, u kojoj se prodavalošvidničko pivo, kao i drugim crkvama, pa trgovinama suknom, paogromnom »mercatoriumu«, određenom za strane trgovce, pa zgradiu kojoj je gradska vaga, pa brijačnicama, pa radionicama u kojima su

topili mjed i vosak, zlato i srebro, pa cijelim brdima bačava kraj takozvanoga Šrotamta, jednom riječju obilju i bogatstvu kojih nije mogaoni zamisliti čovjek koji ne poznaje grada, pa makar bio i imućnijivlastelin kakva »gradića«.Povala odvede Matka i Zbiška u svoj dom u ulici svete Ane, pa

zapovjedi da im se da prostrana soba, preporuči ih svojoj čeljadi ipođe na kraljevski dvor iz kojega se povrati prilično kasno po noći.Zajedno s njim dođe i nekoliko njegovih prijatelja i, uživajući obficievina i mesa, častili su se veselo, samo što je sam gospodar bioveoma zabrinut; a kad su gosti napokon otišli k svojim kućama,rekne Matku: — Govorio sam s jednim kanonikom koji se razumije upismo i pravo, pa mi je rekao da uvredu poslanika očekuje sud naživot i smrt. Molite zato Boga da se križar ne potuži...Čuvši to, pođoše oba viteza na počinak, ali ne baš vesela srca,

premda su kod gozbe bili malko prevršili pravu mjeru. Matko nijemogao zaspati. Pošto bijahu legli, zovne svoga sinovca:— Zbiško!— Šta je?— Razmotri li se tu stvar kako treba, čini mi se da ti nema spasa.— Mislite li? — zapita Zbiško pospanim glasom. I okrenuvši se k

zidu, zaspe tvrdo, jer je bio umoran od puta.Drugi dan pođoše oba viteza iz Bogdanca zajedno s Povalom na

ranu misu u katedralu, i radi pobožnosti i zbog toga da vide dvor igoste koji su se sakupili na dvoru. Povala je već na putu sreo mnogoznanaca, a među njima više slavnih vitezova iz domaćih krajeva i izinozemstva; njih je s udivljenjem promatrao mladi Zbiškoobećavajući sebi u duši da će ih oponašati u junaštvu i u svakojkreposti, ako se zavrzlama s Lihtenštajnom po nj dobro svrši. Jedanod tih vitezova, Toporčik, rođak krakovskog kaštelana, ispripovjedi imnovost o povratku skolastika Vojtjeha Jastrepca iz Rima, koji je biokod pape Bonifacija IX s kraljevskim pismom da papu pozove nakrstitke u Krakov. Bonifacij je lijepo primio taj poziv, ali je ipak izraziosvoju sumnju da će mu se osobno odazvati, pa je ovlastio poslanikada u njegovo ime drži na krstu dijete koje se ima poroditi i ujedno jezamolio da se zbog njegove osobite milosti za obje kraljevine djetetudade ime Bonifacij ili Bonifacija.

Govorilo se također o skorom dolasku ugarskog kralja Sigismundakojeg su zastalno očekivali jer je on dolazio i pozivan i nepozvan,osobito kad je bilo kakvih svečanosti i bojnih igara, kod kojih jeveoma rado sudjelovao želeći da bude slavljen po svijetu, i kaovladar, i kao pjevač, i kao jedan od prvih vitezova. Povala, Zaviša izGarbova, Dopko iz Olešnice, Našan i drugi njima ravni muževispominjali su se smiješkom kako ih je kralj Vladislav kod prijašnjihposjeta kralja Sigismunda potiho molio da na turniru preoštro nepotjeraju »ugarskoga gosta«, čija je taština, poznata po čitavomsvijetu, bila tako velika da su mu kod svakog neuspjeha navrle suzena oči. No sve su vitezove ponajviše zanimali Vitoldovi pokloni.Pripovijedala su se cijela čudesa o krasoti kolijevke, salivene odsamoga srebra, koju su od Vitolda i njegove žene Ane dovezli na darlitvanski knezovi i boljari. Sakupile su se, kao obično prije svetemise, gomile ljudi koji su pripovijedali razne novosti. Matko je ujednoj od tih gomila čuo za kolijevku i počeo gromkim glasomopisivati divotu toga dara, ali je još više pripovijedao o velikojpripremi kneza Vitolda protiv Tatara, jer su ga o njoj upravo obasulipitanjima. Sve je već bilo gotovo, golema je vojska pošla na istok, uRusiju, pa ako rat bude sretan, proširit će se vrhovno gospodstvokralja Jagjela gotovo na pola svijeta, sve do nepoznatih dubinaazijatskih, sve do granica Perzije i sve do Arala. Matko, koji je prijebio u Vitoldovoj blizini i mogao znati njegove namjere, umio je onjima pripovijedati tako lijepo i tako živo da se oko njega, još prijenego je zazvonilo na misu, sakupio pred ulazom u katedralu velikikrug radoznalih ljudi.— Radilo se — govorio je — naprosto o križarskoj vojni. Sam

Vitolđ, premda ga zovu velikim knezom, vlada nad Litvom u imekralja Jagjela, te je samo njegov namjesnik, i zato će sva zaslugapripasti kralju. Kakva će to slava biti za novo pokrštenu Litvu i zamoć Poljske, kad njihova hrabra vojska ponese sveti križ u krajevegdje se samo pogrdnim riječima spominje spasiteljevo ime, i u kojejoš dosada nije stupila noga nijednog Poljaka, a ni Litvina!Prognani Tohtamiš, kad ga poljska i litvinska vojska iznova posadi

na oteto mu kapčačko prijestolje, priznat će se »sinom« kraljaVladislava i poklonit će se, kao što je obećao, zajedno sa čitavomZlatnom Hordom svetomu krstu.

Svi su slušali pažljivo te riječi, ali mnogi nisu razumjeli posve dobroo čemu se radi, komu Vitold ima pomoći i protiv koga ratovati, pa suneki počeli pitati: — Recite nam jasnije s kim će biti rata?— S kim? S Timurom Hromim! — odgovori Matko.Začas nastade šutnja. Do ušiju zapadnih vitezova dopirala su,

doduše, dosta često imena Zlatnih, Modrih, Azovskih i raznih drugihHorda, ali im tatarske prilike i sukobi među pojedinim Hordama nisubili dobro poznati. Ne bi se našao, međutim, nijedan čovjek u čitavojEvropi koji nije čuo o strašnom Timuru Hromom, ili Tamerlanu, čijeime se spominjalo s jednakim strahom kao nekoć ime Atilino. Ta onbijaše »gospodar svijeta« i »gospodar vremena«, vladar naddvadeset i sedam osvojenih država, vladar moskovske Rusije, vladarSibirije, Kine i Indije, Bagdada, Ispahana, Alepa i Damaska; njegovaje sjena padala preko arapskog pijeska na Egipat, a preko Bosporana carstvo grčko — zatornik ljudskoga roda, koji sa.je gradio ogromne piramide od ljudskih lubanja, pobjednik u svim

bitkama, nepobijeđeni »gospodar duša i tjelesa«.On je Tohtamiša posadio na prijestolje Zlatne i Modre Horde i

priznao »sinom«. Ali kad se njegova država proširila od Urala doKrima preko više zemalja nego što ih je bilo u svoj ostaloj Evropi,htio je sin da bude nezavisan vladar, i zato je »jednim prstom«strašnoga oca bio zbačen s prijestolja, pa je pobjegao k litvanskomugospodaru da ga moli za pomoć. I Vitold mu je, zaista, obećao da ćega opet odvesti na njegovo prijestolje, ali da to učini, valjalo mu seponajprije ogledati sa Šepavcem, gospodarom svijeta.Zbog toga se njegovo ime silno dojmilo slušalaca, stoga je nakon

kratke šutnje jedan od najstarijih vitezova, Vojtjeh iz Jaglova, rekao:— Neće istom s kim god biti rat.— Ali da bi barem bio za hasnu — progovori ozbiljno Mikolaj iz

Dlugoljasa. — Jer ako tamo iza deset zemalja bude Tohtamiš ilikakav god Kutluk gospodovao nad Belialovim sinovima, što je namado toga?— Tohtamiš bi primio kršćansku vjeru — odgovori Matko.— Primio je ili ne primio, zar se može vjerovati onim psima koji ne

priznaju Krista?— Ali za Kristovo ime valja i poginuti — odgovori Povala.

— I za vitešku čast — nadoda Toporčik, rođak kaštelanov. — Ima ihi među nama koji će poći. Gospodin Spitko iz Melstina ima mladu iljubljenu ženu, pa je ipak već otišao k Vitoldu.— Ta to nije ni čudo — primijeti Jaško iz Našana — jer da imaš i

najteži grijeh na duši, otpust ti je za takvu vojnu siguran i spasnesumnjiv.— A slava na vijeke vjekova — rekne i opet Povala iz Tačeva. —

Rat je rat, a kad nije istom s kim god, tad je još bolje. Timur jeosvojio svijet i ima dvadeset i sedam kraljevina pod sobom.To veća bi bila slava za naš narod da ga satremo.— Pa zašto ne? — odgovori Toporčik. — Da ima i sto kraljevina,

neka ga se boje drugi, a mi ne! Dobro govorite! Samo kad bih sabraodeset tisuća dobrih kopljanika, sav bih svijet prošao.— A koji narod ima da Hromoga šatre, ako ne naš...? Tako su

govorili vitezovi, a Zbiško se čudio što ga iošnikada nije snašla volja da pođe s Vitoldom u dvije stepe, već je iza

boravka u Vilni htio vidjeti Krakov, kraljevski dvor i sudjelovati kodviteških igara, a sad je pomišljao da ga tu, možda čeka sramota isud, dok bi ga tamo, u najgorem slučaju, zadesila slavna smrt...A stoljetni Vojtjeh iz Jaglova, kojemu se od starosti tresao vrat, ali je

zato bio još bistre glave, Teče kao da hladnom vodom gasi strastvitezova: — Vi ste ludi. Zar nijedan od vas nije čuo da je lik Kristovprogovorio kraljici, a kad je s njom sam Otkupitelj tako prisan, zaštoda joj bude manje milostiv Sveti duh koji je treća osoba u presvetomTrojstvu. Zato ona i vidi buduće događaje kao da se pred njomzbivaju, pa je rekla ovo...Tu zašuti i potrese na časak glavom, pa onda nastavi: — Zaboravio

sam što je rekla, ali ću se odmah sjetiti. — I počne se domišljati, adrugi su napregnuto čekali, jer je bilo opće mišljenje da kraljica vidibuduće događaje.— Aha — progovori napokon — već sam se sjetio! Kraljica je rekla:

kad bi svi naši vitezovi pošli s knezom Vitoldom na Hromoga,poganska bi moć bila satrvena. Ali to ne može biti jer su kršćanskigospodari nesložni među sobom. Treba čuvati granicu i od Čeha i odUgara i od križarskoga reda jer se ni u koga ne možemo pouzdati. Aako samo nešto Poljaka pođe s Vitoldom, pobijedit će ga TimurSepavac ili koji njegov vojvoda, jer je u njih vojnika kao pljeve.

— Ali sada je mir — progovori Toporčik — pa će i sam križarski redpružiti izdašnu pomoć Vitoldu. Križari već zbog sramote ne mogupostupiti drugačije, jer moraju pokazati svetomu ocu svojuspremnost da se bore s poganima. Kažu i dvorski ljudi da KunoLihtenštajn nije ovamo došao samo na krstitke, već da se o tome skraljem posavjetuje.— Ah, evo ga! — klikne u čudu Matko.— Istina? — rekne Povala i obazre se. — Bogami, to je on! Samo

je kratko vrijeme bio kod opata; sigurno je odmah drugi dan iz Tinjcaotišao.— Nekako se požurio — odgovori zabrinuto Matko. Uto prođe Kuno

Lihtenštajn kraj njih.Matko ga jeprepoznao po krstu koji je bio ušiven na njegovu plastu; ali on nije

prepoznao ni njega ni Zbiška, jer su bili podšljemovima kad ih je vidio, a ispod njih se i onda kad su otvoreni,

vidi samo nešto lica.Prolazeći kraj njih, kimnuo je glavom Povali iz Tačeva i Toporčiku, a

onda je zajedno sa svojim paževima stao odlučnim i veličanstvenimkorakom ulaziti uza stube u katedralu.Uto zazvone zvona i prestrašiše jato vrana i golubova, što su se

gnijezdili po zvonicima, i ujedno objave da će sveta misa odmahzapočeti. Matiko i Zbiško uđu zajedno s drugima u crkvu. Bili sunekako uznemireni zbog brzog dolaska Lihtenštajnova. Dok je starijivitez neprestano bio uznemiren, mlađi je promatrao pažljivo cijelikraljevski dvor. Zbiško nije još nikada u svom životu vidio ništa takosjajna kao što bijaše ta crkva i taj skup ljudi. Desno i lijevo okruživalisu ga najznamenitiji muževi cijele kraljevine, slavni u vijeću i u boju.Mnogi, čiji je razum utanačio brak velikoga kneza litvanskoga skrasnom i mlađahnom poljskom kraljicom, bijahu većinom mrtvi, nonekoji su još živjeli i te su svi promatrali s neobičnim štovanjem.Mladi se vitez nije mogao nagledati muževne spodobe Jaška izTenčina, krakovskoga kaštelana, u kojoj se zrcalila i stroga ozbiljnosti nepristrana pravednost; promatrao je mudra i ozbiljna lica drugihvelikaša, ili mrka viteška lica s kosom odrezanom ravno iznad obrva,koja im se u dugim uvojcima spuštala niz vrat i niz leđa. Nekoji suimali mrežice na glavama, a nekojima su samo vrpce podržavale

kosu. Strani gosti, poslanici kralja rimskoga, češki, ugarski iaustrijski, bijahu tako sjajno odjeveni da su im se svi divili; knezovi iboljari litvanski, koji su obično bili uz kralja, nosili su usprkos ljetu ivrućim danima šubare podstavljene skupocjenim krznom; knezoviruski, u bogatim i širokim odorama, izgledali su uz pozlaćenecrkvene stijene kao bizantski likovi. Ali s najvećom radoznalošćučekao je Zbiško na dolazak kralja i kraljice, probijajući se što je višemogao k pregradi za kojom su se u blizini oltara vidjela dva jastukaod crvenoga grimiza, jer su kraljevski supruzi svetu misu uvijekslušali na koljenima. I nije dugo čekao: kralj je došao prvi na vratasakrstije i prije nego što je stupio pred oltar, mogao ga je svatkodobro promotriti. Kosa mu bijaše crna, duga i malko neuredna, te muje padala na čelo, a postrance je bila zadjenuta za uši; lice mu bijašezagasito i posve obrijano, nos zavinut i dosta šiljast; oko usta je imaonabora, oči crne, malene, svijetle, kojima je brzo pogledavao na svestrane, kao da još prije nego što će stupiti pred oltar želi dobropromjeriti sve ljude u crkvi. Njegovo je lice imalo dobrostiv, ali ujednoi nujan izraz čovjeka kojeg je sreća uzdigla nad svaku njegovu nadu,pa neprestano mora misliti na to da li su svi njegovi čini dobri i bojatise zlobna ogovora. I baš radi toga zrcalila se na njegovu licu i unjegovim kretnjama neka nestrpljivost.Lako je bilo pogoditi da njegov gnjev mora biti nagao i strašan, i da

je to zaista onaj knez koji je u svoje vrijeme, ozlojeđen spletkamakrižara, doviknuo njihovom poslaniku: »Ti dolaziš k meni spergamenom, a ja ću k tebi s kopljem!«Ali sada je tu prirođenu žestinu ublaživala velika i iskrena

pobožnost. Nisu bili ganuti samo nedavno pokršteni knezovi litvanskigledajući kralja u crkvi, već i od svojih djedova i pradjedova pobožnipoljski velikaši. Često bi kralj, odgurnuvši jastuk, klečao zbog većepobožnosti na golom kamenju; često je uvis dizao ruke i držao ihtako sve dok mu nisu same klonule od umora. Slušao je najmanje potri mise svaki dan i slušao ih uvijek najpažljivije.Otkriće kaleža i glas zvona o podizanju ispunjavaše njegovu dušu

najvećim zanosom, ushitom, slašću i strahom. Iza svršene miseizlazio je iz crkve kao da se probudio iza sna, miran i udobrovoljen, injegovi su dvorani brzo uvidjeli da je to najprikladnije vrijeme da gazamole za oprošten je ili za kakav dar.

I Jadviga dođe na vrata sakrstije. Čim su je ugledali vitezovi kodpregrade, odmah su kleknuli, premda misa još nije bila započela,iskazujući joj tako i nehotice čast kao kakvoj svetici. I Zbiško jekleknuo, jer između svih onih ljudi nije nitko sumnjao da je pred njimzaista svetica i da će njezina slika jednom krasiti crkvene oltare. Uposljednjih je nekoliko godina strog i pokornički život Jadvigin biouzrokom što su joj osim časti, koja ide kraljicu, iskazivali gotovovjersko poštovanje. Od usta do usta pronosio se, među gospodom ipukom, glas o čudesima što ih čini kraljica. Govorilo se da samnjezin dodir liječi bolesnike: ljudi koji nisu mogli micati rukama inogama dobivali su svoju staru snagu dotaknuvši se kraljičinehaljine.Vjerodostojni svjedoci su uvjeravali da su čuli na svoje uši kako joj

jednom sam Krist progovara s oltara. Na koljenima su je štovalistrani vladari, štovao ju je i bojao se da je ne uvrijedi dopače i samgordi red križarski. Papa Bonifacije IX nazivao ju je bogoljubnom iodabranom kćerkom svete crkve. Svijet je gledao na njezine čine ipamtio da je to dijete Anžuvinaca i poljskih Pjasta, da se ta kćerkamoćnog Ljudevita, odrasla na najsjajnijem dvoru, a kasnijenajkrasnija djevica na zemlji, odrekla svoje sreće, odrekla svoje prvedjevičanske ljubavi, i kao kraljica pošla za divljega knezalitvanskoga, da zajedno š njime podloži svetom križu zadnji poganskinarod u Evropi. I što nije mogla polučiti snaga svih Nijemaca, moćzakona, križarska vojna i more prolivene krvi, to je postigla jednanjezina riječ. Nikada nije slava apostolska obasjala mlađe i ljepšečelo, nikada nije apostolstvo bilo polučeno s takvom požrtvovnošću,nikada nije ženska ljepota bila spojena s takvom anđeoskomdobrotom i tako tihom odanošću.O njoj su pjevali pjevači na svim dvorovima Evrope. U Krakov su

dolazili vitezovi iz najudaljenijih zemalja da vide tu »poljsku kraljicu«;kao zjenicu oka ljubio ju je njezin narod kojemu je svojim brakom sJagjelom povećala moć i slavu. Samo je jedna velika tuga lebdjelanad njom i nad narodom što Bog toj svojoj odabranici mnogo godinanije dao potomstva.A kad je napokon minula i ta nevolja, proletjela je radosna vijest o

isprošenom blagoslovu kao munja od Baltičkog do crnog mora iKarpata i obradovala sve ljude ogromne države. Osim križarske

stolice svi su je inozemni dvorovi radosno primili. U Rimu seotpjevao »Te Deum«, a u poljskim se zemljama učvnstilo mišljenjeda se ono što »Sveta gospođa« zamoli od Boga, nesumnjivo ispuni.dolazili su k njoj ljudi s molbama da im izmoli zdravlje, dolazili su

poslanici iz raznih krajeva i zemalja da im po potrebi isprosi kišu,lijepo vrijeme za žetvu ili sretnu kosidbu, dosta meda ili obilje riba ujezerima i množinu zvjeradi u šumama. Strašni vitezovi upograničnim kulama i gradićima, koji su se po njemačkom običajubavili razbojništvom ili su međusobno ratovali, stavljali su na pukunjezinu riječ svoj mač u korice, otpuštali sužnje bez otkupa, vraćalioteta stada i pružali ruke na pomirbu. Svaka nevolja, sva sirotinjadolazila je pred vrata kraljevskog dvora. Njezin je čist duh prodirao uljudska srca, ublaživao sudbu nevoljnika, moć gospode i strogostsudaca i dizao se poput svjetla sreće, poput anđela pravednosti imira nad čitavom kraljevinom.

IVSvi su s uzrujanim srcem očekivali dan božjeg blagoslova.Vitezovi su oštro promatrali kraljičin stas, da po njemu zaključe

kako će još dugo morati čekati na budućeg nasljednika ili nasljednicuprijestolja. Knez biskup krakovski, Viš, koji je bio najiskusniji liječniku kraljevini i ujedno vrlo slavan u inozemstvu, rekao je da neće jošbiti poroda, pa ako su se na nj ipak spremali, bilo je to samo zbogtoga što je u onom vijeku bio običaj da svečanosti započnu što prije ida potraju po više tjedana. I premda je kraljica bila malko prignuta,stas joj je još uvijek bio vrlo vitak. Haljina joj je bila posve prosta.Odgojena na najsjajnijem dvoru i najkrasnija između svih tadašnjihkneginja, voljela je nekoć skupocjene tkanine, lance, biserje, zlato,prstenje i zlatne narukvice, a sad je već nekoliko godina nosilaredovničko ruho, pa čak i prekrivala lice, jer se bojala da misao ovlastitoj ljepoti ne pobudi u njoj svjetske taštine. Uzalud je Jagjelo,saznavši za njezino promijenjeno stanje, u svojoj prevelikoj radostizaželio da se njezina ložnica uresi zlatom, biserjem i draguljima. Onamu je odgovorila da se već odavno odrekla svega sjaja, a znade dačas poroda može često biti i časom smrti, pa da zato ne smije usreddragulja, već u tihoj pokori primiti milost koju joj Bog šalje. Zlato idragulje upotrijebiše zato za akademiju, a ujedno poslaše nekolikoupravo pokrštenih litvanskih mladića na strana sveučilišta.Kraljica pristade samo na to da promijeni redovničko ruho, i od

onoga časa kad se potpuno uvjerila o svom materinstvu, nije višezastirala lice misleći posve pravo da joj više ne doliči ruhopokajnice...S najvećom ljubavlju pogledaše sada sve oči na njezino divno

obličje, kojem ni zlato ni drago kamenje nije moglo povećati ljepote.Kraljica je od sakristijskih vrata polagano išla k oltaru, podigavši očiuvis i držeći u jednoj ruci molitvenik, a u drugoj krunicu. Zbiškougleda ljiljanske obraze, nebeske zjenice, crte upravo anđeoske,pune mira, dobrote, milosrđa... i srce mu je počelo jače kucati. On jeznao da po božjoj zapovijesti mora ljubiti i svoga kralja i svojukraljicu, pa ih je i ljubio, ali sad mu se srce najednom napunilovelikom ljubavlju koja ne nastaje na zapovijed, nego bukne sama odsebe poput plamena, te je u njoj zajedno i najveće štovanje iponiznost i požrtvovnost. Zbiško bijaše mlad i žestok vitez, pa ga

snađe živa želja, da joj kakogod pokaže tu ljubav i vjernost odanogviteza, da štogod za nju učini, da kamogod poleti, nešto osvoji, a dapri tom i sam izloži svoj vrat. »Poći ću s knezom Vitoldom«, reknesam sebi, »jer kalco da inače poslužim svetoj gospođi, kad nigdje ublizini nema rata?« Nije ni pomislio da bi joj mogao poslužiti drukčijenego mačem, kopljem ili sjekirom, i zato je bio spreman da samsamcat navali na čitavu silu Timura Hromog. Htio je da odmahsjedne na konja i nešto započne; ali šta? To nije ni sam znao. Samoje znao da se više ne može suspreći, da ga svrbe prsti i da mu gorisva duša.Ponovo je posve zaboravio na opasnost koja mu prijeti. Zaboravio

je načas i na Danušu, a kad ga je na nju sjetilo dječje pjevanje kojese najednom stalo razlijegati po čitavoj crkvi, osjetio je da je to»nešto posve drugo«. Danuši je obrekao vjernost, obrekao triNijemca, pa će to i održati, no, kraljica je iznad svih drugih žena; kadje pomislio kako bi se htio pobiti za kraljicu, vidio je pred sobomsame oklope, šljemove, nojeve i paunove perjanice i istog je trenutkaosjetio da je sve to bilo premalo, prema njegovoj želji.Nije s nje skidao očiju pomišljajući u sebi kako bi joj iskazao

štovanje osobitom molitvom, jer je držao da se za kraljicu ne možemakar kako moliti. Znao je izgovoriti: »Pater noster, qui es in coelis,sanctificetur nomen Tuum«, jer ga je to naučio neki franjevac u Vilni,no možda ni sam taj redovnik nije više znao, a možda je i Zbiškoostalo zaboravio, tek nije umio izmoliti cijeli »očenaš«. I sad je samoponavljao neke riječi koje su u njegovoj duši značile: »Daj našojljubljenoj gospođi i zdravlje i sreću... i brini se za nju više nego zasve druge.« Molio je to čovjek kojemu je nad glavom visio sud ikazna, i zato u cijeloj crkvi nije bilo srdačnije molitve .Poslije svršene mise pomisli Zbiško kako ne bi žalio ni da konac

svijeta dođe, samo da mu je stupiti pred kraljicu, pasti pred nju iobujmiti joj noge; ali iza prve mise bude čitana druga, pa treća, azatim otiđe kraljica u svoje odaje jer je obično postila do podneva inavlas nije sudjelovala kod veselih doručaka, kod kojih su kralja injegove goste zabavljali dvorski luđaci i čarobnjaci. Uto sa predZbiškom pojavi stari vitez iz Dlugoljasa i pozove ga kneginji.— Ti ćeš kod doručka posluživati mene i Danušu kao moj dvoranin

— rekne mu kneginja — pa će ti se možda

pružiti prilika da uđeš u volju kralju kakvom zgodnom riječi ili kakvimlijepim činom, kojim ćeš pridobiti njegovo srce. Ako te križarprepozna, neće se, možda, potužiti kad bude vidio da meneposlužuješ kod kraljeva stola.Zbiško poljubi ruku kneginji, pa se onda okrene k Danuši; premda je

bio vičniji bitkama i rata negoli dvorskim običajima, ipak je dobroznao što doliči pravom vitezu kad ujutro ugleda gospođu svojih misli,zato malko uzmakne i klikne prekrstivši se: — U ime Oca i Sina iSvetoga duha!A Danuša zapita pogledavši ga svojim modrim očima: — Zašto se

Zbiško krsti kad je već prošla misa?— Zato što se ove noći, krasna gospođice, tako povećala tvoja

ljepota, da sam se začudio!Ali Mikolaj iz Dlugoljasa nije kao star čovjek volio novotarija ni

stranih viteških običaja, pa zato slegnu ramenima i rekne:— Čemu samo uzalud gubiš vrijeme i hvališ njezinu ljepotu? Ta to

je žabica koja se jedva vidi na zemlji!Nato ga Zbiško odmah ljutite pogleda i rekne: — Ne zovite je

žabicom i znajte: da vam je manje godina, dao bih odmah utoptatizemlju za dvorom, pa i pobio se s vama na život ili smrt!— Šuti, dječače! Još bih ti danas dao dobar savjet!— Šuti! — ponovi i kneginja. — Mjesto da misliš na svoju glavu,

tražiš još svađu! Bilo bi mi draže da sam za Danušu našla ozbiljnijegviteza. Ali velim ti, ako se hoćeš svađati, odlazi kamo hoćeš jer ovdjetakvih ne treba!Zbiško se zastidi na te kneginjine riječi i zamoli je za oproštenje. Pri

tom pomisli da gospodin Mikolaj iz Dlugoljasa ima, možda, odraslasina, pa će ga već jednom izazvati na megdan pješice ili na konju,jer mu žabice nije mogao oprostiti. Međutim odluči da će ukraljevskim odajama mirovati kao kukavica i neće izazivati nikogadogod mu to bude dopuštala viteška čast.Jer trublje oglasi da je doručak pripremljen, a kneginja Ana uze za

ruku Danušu i pođe u kraljevske odaje pred kojima su stajali vitezovii dostojanstvenici i čekali na njezin dolazak.Kneginja Zjemovitova bijaše unišla već prije, jer je kao kraljeva

rođena sestra imala odlično mjesto kod stola. Začas se soba napunistranih gostiju i pozvanih gradskih vitezova i dostojanstvenika. Kralj

je sjedio na pročelju imajući uza se biskupa krakovskoga i VojtjehaJastrepca, koji je kao papin poslanik sjedio nadesno od kralja,premda je po časti bio niži od prelata. Obje su kneginje sjedile nasusjednim mjestima. Uz Anu Danutu razvaganio se na širokomstolcu bivši nadbiskup gnjeznjanski, knez Jan, potomak šleskihPjastovića, sin Boleslava III, kneza Opolskog. Zbiško je o njemu čuona Vitoldovu dvoru pa ga je sada, stojeći za kneginjom i Danušom,odmah prepoznao po neobično bujnoj kosi zbog koje mu je glavabila veoma nalik na crkveni škropionik. Zato su ga na dvorovimapoljskih knezova i zvali Kropidlom, a križari su mu davali ime»Grapidla«. Bio je to čovjek veoma veseo i lakouman. Dobivši protivkraljeve volje pallium gnjeznjamske nadbiskupije, htio ju je zaposjestioružanom rukom, ali je zato bio lišen časti i prognan, pa se združio skrižarima koji su mu u Primorju dali ubogu kamensku biskupiju.Uvidjevši istom tada da je bolje živjeti s moćnim kraljem uprijateljstvu, izmoli od njega oproštenje, pa se vratio i čekao da seisprazni koja stolica nadajući se da će je dobiti iz ruku svogadobroćudnog gospodara. I zato se brinuo za budućnost, pa je gledaoda duhovitim dosjetkama pridobije za se kraljevo srce. Ipak je jošuvijek bio prijatelj križarima, pa je i na dvoru kralja Jagjela, gdje suga drugi vitezovi i dostojanstvenici gledali poprijeko, tražioLihtenštajnovo društvo i rado uza nj sjedio kod stola.Tako je bilo i sada. Zbiško stojeći za stolcem kneginje bijaše tako

blizu križara da ga je mogao rukom doseći. I sad su ga prsti nehoticezasvrbjeli, ali se ipak savladao i odbacio sve zle msili. Ipak se nijemogao suspregnuti a da od časa do časa oštrim pogledom nepogleda malko ćelavu plavokosu glavu Lihtenštajnovu, njegov vrat,pleća i ramena razmišljajući pri tom bi li imao mnogo posla kad bi ses njim pobio u bici ili dvoboju. I pričinilo mu se da ne bi baš mnogo,jer premda su se križarove lopatice jako isticale ispod sive odjeće odtankog sukna, ipak je on bio pravi slabić prema Povali, prema Kšonuiz Kozjeglave ili mnogim drugim vitezovima što su sjedili za kraljevimstolom.Njih je s udivljenjem i zavišću pogledavao Zbiško, ali je ipak

ponajviše promatrao kralja koji se obazirao na sve strane i svaki časprstima zadijevao kosu za uši kao da je nestrpljiv što doručak još nijezapočeo. Njegov se pogled začas zaustavio i na Zbišku, i onda je

mladi vitez osjetio neki neobičan strah, a kad je pomislio da bijednom morao stajati pred kraljevim gnjevnim licem, obuzeo ga jestrašan nemir. I prvi puta je ozbiljno pomislio na svoju krivnju i nakaznu koja bi ga mogla stići, jer mu se sve to dosada činilo nejasno idaleko, dakle i nevrijedno da se zbog toga brine.Nijemac, međutim, nije ni slutio da mu je tako blizu vitez koji ga je

onako drsko napao na putu.Uto započe doručak. Donesoše vinsku juhu, začinjenu jajima,

cimetom, đumbirom i šafranom tako jako da je od nje zamirisala svasoba. U isti mah poče dvorski luđak Čjarušek, koji je sjedio nastočiću pred vratima, oponašati pjev slavuja, što je očito veselilokralja. A dotle je drugi luđak išao za slugom koji je nosio jelo, pa sezaustavljao iza gostiju i oponašao zuj pčela tako dobro da je mnogiostavljao svoju žlicu i tjerao pčelu od sebe. Vidjevši to, smijali su sedrugi gosti. Zbiško je posluživao kneginju i Danušu, ali kad se iLihtenštajn počeo udarati rukom po svojoj ćelavoj glavi, zaboravio jena svaku opasnost i stao se smijati da su ga oblile suze, a mladilitvanski knez Jamont, koji je stajao kraj njega, pomagao mu je u tomtako srdačno da je prosuo jelo iz zdjele.Križar na kraju opazi varku, pa segne u džep, okrene se biskupu

Kropidlu i rekne mu nekoliko njemačkih riječi koje je biskup odmahpreveo na poljski: — Plemeniti gospodin ti ovo veli — rekao jeokrenuvši se k luđaku: — Evo ti dva dukata, ali mi ne zuji tako blizujer pčele tjeraju, a trutove tuku...Nato luđak spremi dva dukata što mu ih je dao križar i koristeći se

slobodom koju su luđaci uživali na svim dvorovima, odgovori:— Mnogo meda ima u dobžinskoj zemlji i zbog toga su je i pojeli

trutovi. Potući ih, kralju Vladislave!— Evo ti i od mene groš jer si dobro odgovorio — rekne Kropidlo —

samo pamti da pčelar prebije vrat kad se slome ljestve. Oštre žalceimaju oni malborški trutovi što su posjeli Dobžin, pa je opasnonavaljivati na njihove košnice.— Ah, da! — klikne Zindram iz Maškova, krakovski mačonoša. — I

oni se mogu potjerati!— Čim?— Prahom.

Dobžinsku zemlju su na temelju bespravnog ugovora s VladislavomOpoličkom bili zaposjeli križari. Op. aut.— Ili se košnice mogu sasjeći sjekirom! — rekne ogromni Paško

Zlođej iz Biskupica.Zbišku je raslo srce jer je mislio da takve riječi nagovješćuju rat. Ali

razumio ih je i Kuno Lihtenštajn koji je bio naučio poljski boravećidugo u Torunju i Helmnju, pa samo iz oholosti nije htio govoriti timjezikom. Razdražen riječima Zindrama iz Maškova, upilji u nj svojesive oči i progovori:— Vidjet ćemo.— Vidjeli su naši očevi pod Plovcama, a i mi smo vidjeli pod Vilnom

— odgovori Zindram.— Pax vobiscum! — klikne Kropidlo. — Pax! Pax! Čim svećenik

Mikolaj iz Kurova napusti biskupiju kujavsku, pa mene milostivi kraljimenuje mjesto njega, izreći ću vam tako krasnu propovijed o ljubavimeđu kršćanskim narodima da ću vas ganuti u dno duše. Što li jemržnja, ako ne ignis, i to pravi pakleni oganj, oganj tako strašan daga ne može ugasiti voda, nego ga valja zalijevati vinom. Dajte vina!Pođimo na ops, kao što je govorio ubogi biskup Zaviša odKurozveka.— A iz opsa ravno u pakao, kao što je to rekao vrag! — nadoda

luđak Čjarušek.— Neka te odnese!— Bit će neobičnije odnese li vas! Još nije nitko vidio vraga sa

škropionikom, ali mislim da će nam se sada svima pružiti taj užitak.— Ali prije će još tebe poškropiti. Vina dajte i neka živi ljubav među

kršćanima!— Među pravim kršćanima! — ponovi s osobitim naglasom Kuno

Lihtenštajn.— Kako? — zapita krakovski biskup Viš i podigne glavu. — Zar vi

niste i sada u pravoj kršćanskoj kraljevini? Zar naše crkve nisustarije, nego one u Malborgu?— Ne znam — odgovori križar.Kralj je bio jako osjetljiv kad se radilo o kršćanstvu. Njemu se pričini

da križar neizravno nišani na njega, pa mu se zato obrazi prekrišecrvenim pjegama, a oči sijevnuše.— Što to? — zapita strogim glasom. — Nisam li ja kršćanski kralj?

— Kraljevina je kršćanska — odvrati hladno križar — ali su običaji unjoj poganski.Oganj.Nato ustadoše strašni vitezovi: Martin iz Vrocimovica, po grbu

Polukoza, Florijan iz Koritnice, Bartoš iz Vođinka, Domarat izKobiljana, Povala iz Tačeva, Paško Zlođej iz Biskupica, Zindram izMaškovica, Jakša iz Targoviska, Kšon iz Kozjeglave, Sigismund izBobove i Staško iz Harbimovica, sve sami moćni i slavni muževi,pobjednici u mnogim bitkama, u mnogim bojnim igrama i, rumenećise od gnjeva i blijede« i škripeći zubima, stadoše govoritijedan drugome:— Jao nama, gost je pa ne može da bude pozvan na dvoboj.A Zaviša Crni, Sulimčik, najslavniji među najslavnijima, »uzor

viteštva«, okrene smrknuto čelo k Lihtenštajnui rekne:— Ja te ne poznam, Kuno! Kako možeš kao vitez vrijeđati slavan

narod, a znadeš da ti kao poslaniku ne prijeti nikakva kazna?Ali Kuno izdrži mimo strašne poglede, pa progovori opet slobodno,

pobjedonosno: — Naš red je, prije nego što je došao u Prusku,ratovao u Palestini, ali su ondje čak i Saraceni štovali poslanike.Samo ih vi ne štujete... i zato sam vaš običaj nazvao poganskim.Nato je nastao još veći nemir. Oko stola su se ponovo čuli usklici:

»Jao! Jao!«Ali su se i utišali kad je kralj kojem se na licu zrcalio gnjev, po

litvanskom običaju pljesnuo nekoliko puta rukama. Odmah ustadestari Jaško Topor iz Tenčina, kaštelan krakovski, sijed idostojanstven, kojeg su se svi bojali zbog njegove časti, i rekne:— Plemeniti viteže iz Lihtenštajna, ako vas je kao poslanika

zadesila kakva neprilika, govorite pa će se sigurno udovoljiti strogojpravdi.— To mi se nije dogodilo ni u jednoj drugoj kršćanskoj državi —

odgovori Kuno. — Jučer me na putu u Tinjac napao jedan vaš vitez, ipremda je po krstu na mojem plastu imogao lako vidjeti tko sam,nasrnuo je na moj život.Čuvši te riječi, Zbiško silno poblijedi, pogleda nehotice u kralja

kojemu je lice bilo upravo strašno. Jaško iz Tenčina se zamisli irekne: — Je li to moguće?

— Zapitajte gospodina iz Tačeva koji je bio svjedok toga događaja.Svi svrate oči na Povalu koji je par časaka stajao smrknut spuštenih

obrva, a zatim rekne: — Tako je!Čuvši to, vitezovi počnu klicati: — Sramota! Sramota! Dao Bog da

se zemlja pod takvim čovjekom provali! — I od stida su se jedniudarali šakom u prsa, a drugi su prstima gurkali zdjele po stolu neznajući kamo da pogledaju.— Zašto ga nisi ubio? — zagrmi kralj.— Jer njegova glava pripada sudu — odgovori Povala.— Jeste li ga zatvorili? — zapita kaštelan Topor iz Tenčina.— Ne jer je prisegao na svoju vitešku čast da će se sam javiti.— I neće se javiti! — klikne zlobno Kuno i podigne glavu.Uto se začuje mladi, snuždeni glas nedaleko iza križarevih leđa: —

Ne dao Bog da bih ja volio sramotu od smrti. To sam učinio ja:Zbiško iz Bogdanca.Iza tih riječi poskočiše vitezovi k nesretnom Zbišku, ali ih zaustavi

grozni pogled kralja, kojemu su se zaiskrile oči, pa je viknuopromuklim, hrapavim glasom, sličnim škripanju kola kad se vozepreko kamenja:— Odsijecite mu glavu! Odsiječite mu glavu! Neka križar njegovu

glavu pošalje u Malborg svojemu meštru!Zatim dovikne mladomu litvanskom knezu, sinu smolenskoga

namjesnika, koji je stajao u blizini:— Pograbi ga, Jamonte!Prestravljen kraljevim gnjevom položi Jamont svoju drhtavu ruku na

Zbiškovo rame, a ovaj okrene svoje blijedo lice k njemu i rekne: —Neću pobjeći!A bjelobradi krakovski kaštelan, Topor iz Tenčina, podigne ruku u

znak da želi govoriti i, kad se sve utišalo rekne:— Milostivi kralju! Neka se ovaj komtur uvjeri da naša pravica

kažnjava smrću povredu poslanika, a ne tvoja žestina. Inače bizaista, mogao misliti da nema tašćanske pravde u tvojoj kraljevini. Jaću održati sud nad krivcem.Posljednje je riječi izustio uzdignutim glasom ne dopuštajući očito ni

pomisli da se taj glas neće čuti, pa zatim dovikne Jamontu:— Odvedi ga u zatvor. A vi ćete svjedočiti, gospodine iz Tačeva.

— Ispripovjedit ću svu krivnju toga mladića koje ne bi počinionijedan zreli muž među nama — odgovori Povala gledajući mrko uLihtenštajna.— Pravo veli! — progovoriše drugi. — Ta to je još dječak! Zašto je

nas sve radi njegove pogreške osramotio?Začas nastade tišina. Svi su mrko gledali u križara, a međutim je

Jamont odveo Zbiška da ga preda strijelcima koji su stajali na stražipred dvorom. On je u svom mladom srcu žalio sužnja, jer ga je na tonavodila prirođena mržnja na Nijemce. A budući da je bio Litvin, ikao takav vičan slijepo ispunjavati volju velikoga kneza i sadaprestrašen kraljevim gnjevom, stao je putem šaptati mladome vitezunagovarajući ga živo: — Čuj što ću ti reći: objesi se! Da, to će bitinajbolje: objesi se! Kralj se strašno naljutio; krvnik će ti ionakoodrubiti glavu. Zašto da ga ne razveseliš? Objesi se, druže! U nas jetakav običaj.Zbiško, gotovo bez svijesti od stida i straha, kao da nije ispočetka

razumio kneževićevih riječi; kad ih je napokon pojmio, trgnuo se izsvojih misli.— Što to veliš?— Objesi se! Zašto da ti sude? Kralja ćeš razveseliti! — ponovi

Jamont.— Objesi se ti sam! — klikne mladi vitez. — Tebe su, doduše,

pokrstili, ali je koža na tebi ostala poganska pa ne znaš da jekršćaninu grijeh takva šta učiniti.A knežević slegnu ramenima:— Ta to neće biti od dobre volje. I onako će ti glavu odrubiti.Zbiško pomisli da bi zbog tih riječi morao mladoga velikaša odmah

pozvati na megdan pješice ili na konju, na mač ili sjekiru, ali zatomi usebi tu želju sjetivši se da za to nema više vremena. I spusti tužnoglavu, a Jamont ga predade u ruke dvorskih strijelaca.A u dvorani se, međutim, pozornost svih prisutnih svratila na drugu

stranu. Videći Danuša šta se događa, prestrašila se ispočetka takoda joj je dah zastao u prsima. Lišće joj je problijedjelo kao platno, aoči se ukočile od preneraženja, pa je nepomično gledala u kralja,kao kip od voska u crkvi. Kad je napokon čula da se njezinom Zbiškuima odsjeći glava, kad su ga pograbili i izveli iz sobe, obuzela ju jeneizmjerna tuga; obrve i usta joj se počeše tresti, te joj nije pomogao

ni strah pred kraljem, ni napor kojim je stiskala zube, nego jenajednom briznula u tako glasan i očajan plač da su se k njojokrenula sva lica, a kralj zapita:— Tko je to?— Milostivi kralju! — progovori kneginja Ana. — To je kći Juranda iz

Spihova kojoj se taj nesretni mladi vitez zavjetovao. Zavjetovao joj jetri paunove perjanice, i kad je takvu perjanicu ugledao na šljemuovoga viteza, pomislio je da mu ga je sam Bog poslao. Nije on toučinio iz zlobe, gospodaru, već iz ludosti, pa mu radi toga budimilostiv i nemoj ga kazniti, za to te na koljenima molim.Rekavši to, ustane, primi Danušu za ruku i pristupi s njom kralju,

koji odmah uzmakne. Ali one kleknu pred njim, a Danuša mu rukamaobujmi noge i zavapi: — Oprosti Zbišku, kralju, oprosti Zbišku!I u svom zanosu i ujedno u strahu sakrije svoju zlatnu glavicu u

nabore kraljeve sive odjeće, ljubeći mu pri tom koljena i dršćućipoput lista. Kneginja Ana Zjemovitova klekne s druge strane, pasklopi ruke i pogleda smjernim pogledom kralja, kojemu se jakozabrinulo lice. I uzmicao je zajedno sa svojim stocem, ali se nijemogao oteti Danuši nego je samo mahao rukama kao da se od njihbrani.— Dajte mi mira! — klikne. — On je osramotio cijelo kraljevstvo!

Neka mu odrube glavu!Ali male ručice obuhvaćale su sve jače njegova koljena, a djetinji

glasić vapio sve žalosnije: — Oprosti Zbišku, kralju, oprosti Zbišku!Uto se začuju i glasovi vitezova: — Jurand iz Spihova je slavan vitez,strah i trepet Nijemaca!— A i onaj se mladić već veoma proslavio pod Vilnom! — nadoda

Povala.No kralj se branio dalje, premda je bio ganut Danušinim

ponašanjem.— Dajte mi mira! On nije skrivio meni i ja ne mogu oprostiti. Neka

mu oprosti križarski poslanik, pa ću mu oprostiti i ja; a ako ne, nekamu odrube glavu!— Oprosti mu, Kuno! — rekne Zaviša Crni Sulimčik. — To ti neće ni

sam meštar zamjeriti!— Oprosti mu, gospodine! — kliknu obje kneginje.— Oprosti mu, oprosti! — ponove glasovi vitezova.

Kuno zatvori oči i podigne glavu, kao da se naslađuje time što gamole obje kneginje i tako znameniti vitezovi. Ali se naglo promijeni:spusti glavu, prekrsti ruke na prsima, postane ponizan i progovoritihim, smirenim glasom: — Krist, naš Spasitelj, oprostio je razbojnikuna krij žu i svojim neprijateljima...— Tako govori pravi vitez! — klikne biskup Viš.— Pravi! Pravi!— Pa kako da ne oprostim ja — nastavi Kuno — koji nisam samo

kršćanin već i redovnik?Zato mu opraštam iz dna duše i kao Kristov sluga i kao redovnik!— Slava mu! — klikne Povala iz Tačeva.— Slava! — ponove drugi.— Ali — rekne križar — ja sam tu poslanik među vama i

predstavljam veličanstvo cijeloga reda, a naš je red red Kristov. I .tkouvrijedi mene kao poslanika, uvrijedio je red, a tko je uvrijedio red,uvrijedio je samoga Krista, pa ja ne mogu takve krivice oprostiti predBogom i ljudima, i ako je oprosti vaše pravo, neka to saznaju svakršćanska gospoda.Iza tih riječi nastane gluha tišina. Časak se čulo samo škripanje

zubi, teško disanje zatomljena gnjeva i plakanje Danušino.Do večeri su se sva srca priklonila k Zbišku. I oni vitezovi koji su

prije bili spremni da ga na jedan jedini kraljev mig raznesumačevima, pomišljali su sada kako da mu pomognu. A kneginjeodlučiše zamoliti kraljicu, neka sklone Lihtenštajna da odstupi odsvakoga suda, ili neka napiše pismo velikom meštru križarskogareda, moleći ga neka naredi svome poslaniku da se odrekne svakekazne. Uspjeh je bio siguran, jer je Jadviga uživala tako neobičnoštovanje da bi veliki meštar bio na se navukao gnjev pape i zlovoljusvih kršćanskih knezova kad bi joj odbio tu molbu. Ali to nije bilovjerojatno i zbog toga što je Konrad fon Jungingen bio miroljubiv imnogo blaži od svojih predšasnika. Ali na nesreću naredi Viš, biskupkrakovski, koji bijaše ujedno kraljičin glavni liječnik da joj ne smijuspomenuti ni jedne riječi o cijeloj toj stvari.— Ona nikada rado ne sluša o smrtnim kaznama — govorio je —

pa makar se radilo i o prostom razbojniku, ona to odmah uzme ksrcu; a kako bi joj tek bilo kad se radi o vratu mladića koji potpunozaslužuje njezino milosrđe. Svaki bi joj nemir mogao naškoditi, a

njezino zdravlje vrijedi za cijelu kraljevinu mnogo više nego desetviteških glava!— Napokon je izjavio da će on, ako se tko usudi da usprkos

njegovim riječima uznemiri kraljicu, na tog navući strašan gnjevkraljev i da će ga osim toga kazniti crkvenim prokletstvom.Na tu se izjavu prestraše obje kneginje i odluče šutjeti pred

kraljicom, ali ujedno moliti kralja dotle dok im ne usliša molbe. Svidvorani i svi vitezovi bijahu sada na Zbiškovoj strani.Povala iz Tačeva izjavi da će priznati potpunu istinu, ali da će

svjedočiti u prilog mladiću i sav događaj prikazati kao dječakovulakoumnost. Uza sve to je svatko znao, a kaštelan Jaško iz Tenčinaje glasno izjavljivao, da će se morati zadovoljiti stroga pravda akokrižar ostane kod svog zahtjeva.Sve je to samo još jače uzbunilo viteška srca protiv Lihtenštajna i

mnogi je pomišljao, pa čak i glasno govorio:— On je poslanik i ne može da bude pozvan na odgovornost, ali

kad se vrati u Malborg, neće dati Bog da pogine naravnom smrću! —A to nisu bile isprazne prijetnje, jer vitezovi koji su nosili pojas, nisusmjeli nijedne riječi izustiti u vjetar, nego je svaki morao ispuniti onošto je obećao. Strašni Povala pokaza se pri tom kao najogorčeniji jerje u Tačevu imao dragu kćerku Danušine dobi, pa su radi togaDanušine suze neobično dirale njegovo srce.On posjeti još isti dan Zbiška u podzemnom zatvoru, pa mu reče da

bude dobre volje, i javi mu kako su za nj molile obje kneginje i kakoje zbog njega plakala Danuša... A kad je Zbiško saznao da sedjevojčica zbog njega bacila pred kraljeve noge, bio je time tronut dosuza i jer nije znao kako da joj izrazi svoju zahvalnost, samo je rekaootirući rukom oči: — Ej, neka je Bog blagoslovi, a meni što prijedopusti da se za nju pobijem pješice ili na konju! Ja sam joj obećaopremalo Nijemaca; trebao sam joj obećati toliko koliko ima godina.Samo neka me Gospod izbavi iz ovog zatvora, ja neću prema njoj

biti škrt!I podigne uvis oči pune iskrene zahvalnosti.— Obećaj najprije štogod kojoj crkvi — rekne mu gospodar Tačeva

— jer ćeš se sigurno izvući, ako se Bogu svidi tvoje obećanje. Azatim slušaj: tvoj je stric otišao k Lihtenštajnu, pa ću još i ja poći.Neće ti biti sramota ako ga budeš molio da ti oprosti tvoj grijeh, jer si,

zaista, pogriješio, a pored toga nećeš moliti samoga Lihtenštajna,već križarskoga poslanika. Jesi li na to spreman?— Kad mi to veli takav vitez, kao što je vaša milost, učinit ću; ali

ako bude tražio da ga zamolim onako kao što je zahtijevao na putu uTinjac, neka mi radije odrube glavu. Za mnom će ostati moj stric i onće me već osvetiti kad se svrši njegovo poslanstvo.— Vidjet ćemo šta će reći Matku — rekne Povala. A Matko je zaista

naveče bio kod Nijemca koji gaje primio uvredljivo; nije zapovjedio ni da zapale svjetlo, već je u

mraku s njime razgovarao. I zato se stari vitez od njega vratio savsmrknut kao noć i otišao kralju. Kralj ga je primio dobrostivo, jer seveć bio posve umirio, a kad je Matko kleknuo, odmah mu je rekao daustane i zapitao ga šta želi.— Milostivi gospodaru — odgovorio je Matko — gdje je grijeh, tu

mora da bude i kazna, jer inače ne bi bilo nikakve pravde na svijetu.I moja je krivnja što nisam ublaživao mladićeve prirođene žestine,već sam je još i hvalio. Tako sam ga odgajao, a kasnije ga jeodgajao rat.Moja je to krivnja, milostivi kralju, jer sam mu uvijek govorio:

»Ponajprije udri, pa onda pogledaj koga si umlatio!« To je bilo dobrou ratu, ali je zlo na dvoru. Ipak je to momak kao suho zlato, posljednjisvog roda, i strašno ga žalim.— Mene je osramotio, kraljevstvo je osramotio — rekne kralj — pa

zar da ga za to medom namažem?A Matko zašuti, jer mu je nešto najednom stislo grlo kad se sjetio

Zbiška, te progovori tek za nekoliko časaka drhtavim i uzbuđenimglasom: — Ja nisam ni znao da ga tako volim; to se pokazalo teksada, kad nas je nesreća snašla. Ali ja sam star, a on je posljednjinašega roda. Ne bude li njega, neće biti ni nas. Milostivi kralju igospodaru, smilujte se našem rodu!Tu je Matko i opet .kleknuo, te podigao uvis svoje ratom izmorene

ruke i progovorio kroz suze:— Mi smo obranili Vilnu i Bog nam je dao krasan plijen, pa komu da

ga ostavim? Ako križar zahtijeva kaznu, gospodaru, neka budekazna, ali mi dozvolite da je ja platim svojom glavom.Šta će mi život bez Zbiška! On je još mlad, pa neka iskupi zemlju i

rasplodi svoje potomstvo, kao što je Bog čovjeku zapovjedio. Križar

neće pitati čija je glava pala, samo neka padne!Zbog toga nećena naš rod pasti nikakva sramota. Čovjeku je teško poći u smrt, ali

ako dobro promisli, uvijek je bolje da pogine jedan čovjek nego damora poginuti cijeli rod.Tako govoreći, obujmi kraljeve noge, a kralj počne žmirkati očima

što je kod njega bio znak da je silno dirnut, i napokon rekne:— Toga neće biti; ja nikad neću zapovjediti da se opasanom vitezu

odrubi glava bez njegove krivnje, toga neće biti!— I to ne bi bilo pravedno! — nadoda kaštelan. — Pravda ima da

snađe krivca, ali ona nije neman koja ne gleda čiju krv pije. A viimajte na umu da bi baš tada na vaš rod pala sramota, jer kad bi vašsinovac pristao na to što govorite, to bi svi i njega i njegovopotomstvo smatrali ljudima bez časti.Nato će Matko:— On ne bi pristao. Ali kad bi se to dogodilo bez njegova znanja,

sigurno bi me kasnije osvetio kao što ću i ja osvetiti njega.— Ha — rekne Tenčinski — nagovorite križara neka odustane od

kazne!— Već sam bio kod njega.— Pa što je? — zapita kralj ispruživši vrat. — Što je rekao?— Rekao mi je ovo: »Vi me na putu u Tinjac niste htjeli zamoliti za

oproštenje, a sada neću ja.«— A zašto vi niste htjeli?— Jer je od nas zahtijevao da siđemo s konja i da ga pješice

zamolimo.Kralj zadjene kosu za uši i htjede nešto odgovoriti, ali dođe

dvoranin i najavi Lihtenštajna koji je molio da smije ući.Čuvši to, pogleda Jagjelo ponajprije u Jaška iz Tenčina, pa onda u

Matka, i rekne im da ostanu, možda u nadi, da će mu pred njimapoći za rukom da izravna tu stvar svojim kraljevskim ugledom.Uto uđe križar, pokloni se kralju i rekne: — Milostivi gospodaru, ovo

je napisana pritužba o nepravdi koja me u vašoj kraljevini zadesila.— Pritužite se njemu — odgovori kralj pokazujući na Jaška iz

Tenčina.A križar nastavi gladajući kralju ravno u lice: — Ja ne poznam vaših

pravica ni sudova, ali znam da se križarski podanik može pritužiti

pred samim kraljem.Male oči kralja Jagjela zažmigaju od nestrpljivosti, ali on ipak ispruži

ruku da prihvati pritužbu i preda je Tenčinskomu.A ovaj je razmota i počne je čitati, no što ju je dalje čitao, lice mu je

bivalo sve mračnije i srditi je.— Gospodine — rekne napokon — vi navaljujete na život toga

mladića kao da je on strašan čitavom vašem redu. Zar se vi križaribojite i djece?— Mi se križari ne bojima nikoga! — odgovori ponosno komtur.A stari kaštelan nadoda:— Pa ni samoga Boga.Povala iz Tačeva pokuša sutradan pred kaštelanskim sudom što je

više mogao umanjiti Zbiškovu krivnju. Ali uzalud je njegov činpripisivao prevelikoj mladosti i neznanju, uzalud je govorio da bi čak istariji čovjek, kad bi kome zavjetovao tri paunove perjanice i zamolioBoga da mu ih pošalje, mogao pomisliti da je to, zaista, odluka božjakad bi takvu perjanicu najednom ugledao pred sobom. Ali jednečinjenice nije čestiti vitez mogao poreći, a to je: da bi Zbiškovo kopljebilo probilo križareva prsa da nije bilo njega. A Kuno je dao pred suddonijeti oklop što ga je onaj dan nosio na sebi; pokazalo se da je biood posve tanke kovine, nosio ga je samo za velikih svečanosti, i takoslab da bi ga Zbiško, uzme li se u obzir njegova neobična snaga, bioskroz naskroz probo i tako poslanika lišio života. Zatim je bio pitanZbiško da li je mislio ubiti križara, a on nije htio to zatajiti: — Ja sammu doviknuo izdaleka — rekao je — da naperi svoje koplje, jer sebiživ sigurno ne bih dao skinuti šljem s glave; ali da mi je i on doviknuoizdaleka da je poslanik, bio bih ga ostavio na miru.Te su se riječi svidjele vitezovima, koji su se iz saučešća za mladića

bili na sudu sakupili u velikom broju, i odmah su se začuli pojediniglasovi: — Istina! Zašto se nije oglasio? — Ali kaštelanovo liceostade ozbiljno i hladno. Zapovjedivši svima da šute, šutio je i sampar časaka; a onda upre u Zbiška svoje pronicave oči i zapita ga: —Možeš li priseći na Isusovu muku da nisi na njemu vidio plašta ikriža?— O, ne! — odgovori Zbiško. — Da nisam vidio križa, bio bih

pomislio da je to koji naš vitez, a na našega ne bih bio navalio.

— A kako se mogao pred Krakovom desiti koji drugi križar a da nijeposlanik ili čovjek iz poslanikove pratnje?Na to Zbiško nije rekao ništa jer nije ništa ni mogao reći. Svima je

sada bilo posve jasno da bi, na vječnu sramotu poljskoga naroda, utom trenutku pred sudom ležao ne samo poslanikov oklop nego isam poslanik s probodenim prsima, da nije bilo gospodina iz Tačeva— pa su već i oni, koji su svom dušom pristajali uz Zbiška, dobropojmili da osuda za nj ne može biti povoljna.I zaista je kaštelan začas progovorio:— Jer u svojoj naglosti nisi promislio na koga navaljuješ, i jer si to

učinio bez zle namjere, naš će ti Otkupitelj oprostiti, ali se ipakpreporuči presvetoj Bogorodici, nesretnice, jer ti to zakon ne možeoprostiti!Premda se nadao sličnim riječima, Zbiško je malko problijedio kad

ih je čuo, ali je odmah zabacio svoju bujnu kosu, pa se prekrstio iodgovorio: — Neka se vrši volja božja, iako mi je teško!Zatim se okrene k Matku i migne mu očima na Lihtenštajna, kao da

ga preporuča njegovoj pameti, a Matko kimne glavom u znak da jerazumio i da će to već zapamtiti. Taj je mig i taj pogled razumio i samLihtenštajn, i premda mu je u prsima bilo hrabro i muževno srce,prošli su ga ipak u taj trenutak hladni trnci od glave do pete. Križar jeznao da će se između njega i toga staroga viteza, kojega podšljemom nije mogao dobro vidjeti, odsada raditi o životu i smrti, i kadbi se pred njim htio sakriti, da mu to neće biti moguće, već da će se snjim morati pobiti, kad više ne bude poslanik, pa makar i u samomMalborgu.Kaštelan ode međutim u drugu sobu, da Zbiškovu osudu kaže

vještu pisaru u pero. Dotle je ovaj ili onaj vitez pristupao križaru igovorio mu: — Dao Bog da i tebi bude na zadnjemu sudu tako lijeposuđeno! Zar žeđaš za tom krvlju?No Lihtenštajnu je bilo samo do toga, šta misli Zaviša koji je bio

nadaleko poznat zbog svojih bojnih djela, kao i zbog toga što jetačno poznavao sve viteške običaje i što ih se strogo držao.I u najzamršenijim poslovima, u kojima se radilo o viteškoj časti,

dolazili su k njemu izdaleka i nitko mu nije smio protusloviti, ne samozbog toga što je s njim bilo teško dijeliti megdan, nego i zbog togašto je bio štovan kao »ogledalo časti«. Svaka njegova prijekorna ili

pohvalna riječ pronijela se brzo među vitezovima Poljske, Ugarske,Češke i Njemačke, pa se po njoj sudilo o dobroj ili zloj slavi togaviteza.K njemu pristupi Lihtenštajn i kao da ga je htio uvjeriti da je njegov

postupak bio dobar, progovori:— Samo naš veliki meštar zajedno s kapitolom mogao bi mu se

smilovati, a ja ne mogu.— Vaš se meštar nema miješati u naše pravo; tu se ne može

smilovati on, već samo naš kralj — odgovori Zaviša.— Ali ja sam kao poslanik morao zahtijevati kaznu.— Najprije si bio vitez, pa onda poslanik, Lihtenštajne!— Zar misliš da sam povrijedio vitešku čast?— Ti poznaješ naše viteške knjige i znadeš da dvije životinje moraju

oponašati vitezovi: lava i janje. A koju si od njih ti u ovom slučajuoponašao?— Ti nisi moj sudac.— Pitao si me, jesi li povrijedio vitešku čast, pa sam ti odgovorio

kako mislim.— Zlo si mi odgovorio pa to ne mogu da progutam.— Tebe će zadaviti tvoja zloća, a ne moja.— Ali meni je naložio sam Krist da više pazim na veličanstvo reda

nego na tvoju pohvalu.— On će i suditi svima nama.Dalji razgovor prekine dolazak kaštelana i pisara. Znalo se da će

osuda biti strašna i zato nastane duboka tišina. Kaštelan sjedne nasvoje mjesto za stolom, uzme u ruku raspelo i zapovjedi Zbišku daklekne.Pisar stane latinskim jezikom čitati osudu. Ni Zbiško, ni drugi

vitezovi nisu ga razumjeli, ali su se ipak domišljali da je to smrtnaosuda. Kad je bilo dovršeno čitanje, udario se Zbiško nekoliko puta uprsa, ponavljajući:— Bože, budi milostiv meni grešniku!Zatim je ustao i bacio se u naručaj Matku koji mu je bez ijedne riječi

stao cjelivati glavu i oči.A naveče je istoga dana glasnik uz jek trubalja oglasio vitezovima,

gostima i građanima na sva četiri ugla glavnoga trga da se

plemenitomu Zbišku iz Bogdanca ima po kaštelanskoj osudi glavaodrubiti mačem...Ali Matko je izmolio da se kazna ne izvrši prebrzo što mu je lako

pošlo za rukom, jer se tadašnjim osuđenicima ostavljalo dostavremena da rasporede svoj imetak, da se oproste sa svojomrodbinom i da se izmire s Bogom. Ni sam Lihtenštajn nije zahtijevaoda se što prije izvrši smrtna osuda jer je zakon bio potpunozadovoljen, pa je znao da više ne smije razdraživati moćnogavladara kojemu nije bio poslan samo zato da bude kod krštenja,nego i zato da konačno utanači sve o dobžinskoj zemlji. Nonajvažniji uzrok bijaše zdravlje kraljičino. Biskup Viš nije htio ni čuti osmaknuću prije poroda, sudeći posve pravo, da se takav događaj nebi mogao zatajiti pred kraljicom koja bi zbog njega mogla pasti u»turbaciju« i teško se razboljeti. I tako je Zbišku preostajalo moždajoš i nekoliko mjeseci života, da sve lijepo uredi i da se oprosti sasvojim znancima.Matko ga je svaki dan posjećivao i tješio kako je najbolje znao.

Razgovarali su se žalosno o neotklonivoj smrti Zbiškovoj, a jošžalosnije o tome kako njihov rod može izginuti.— Nema druge, morat ćete se oženiti — reče jednom Zbiško.— Volio bih naći gdjegod kakva rođaka — odgovori zaplakani

Matko. — Kako da mislim na ženidbu kad tebi imaju glavu daodrube. Pa kad bih se napokon i morao oženiti, ne bih to učinio prijenego što Lihtenštajna ne izazovem na viteški megdan i tebe neosvetim. Zato se ti ne boj!— Bog vam platio! Neka mi ostane barem ta utjeha! Ali ja sam znao

da mu vi nećete oprostiti. Kako ćete to učiniti?— Kad se dovrši njegovo poslanstvo, bit će ili rat ili mir, razumiješ

li? Ako bude rat, poslat ću mu izazov da se prije bitke sa mnompobije.— Na utoptanoj zemlji?— Na utoptanoj zemlji, pješice ili na konju, ali samo na smrt, a ne

na suzanjstvo. A bude li mir, otići ću u Malborg i udariti kopljem ogradska vrata, pa reći trubaču da zatrubi, da ga izazivam na smrt.Onda mi neće umaći.— Sigurno neće i vjerujem da ćete mu vi već dati po repu.

— Po repu? Ne bih dao Zavisi ni Pašku ni Povali; ali ne hvalim se,dat ću po repu i dvojici takvih kao štoje on. Neće ga više vidjeti njegova križarska mati! Zar nije mnogo

jači bio onaj frizijski vitez?A kad sam ga tresnuo po šljemu gdje mi se sjekira zaustavila?

Zaustavila se na zubima. Zar nije?Zbiško nato zadovoljno uzdahne i rekne: — Bit će mi lakše poginuti.I obojica stanu uzđisati, a zatim je stari plemić počeo govoriti

tronutim glasom: — Ti se ne boj! Tvoje kosti neće tražiti jedna druguna zadnjem sudu. Odredio sam da ti naprave hrastovi lijes da nikanonici Blažene djevice Marije nemaju ljepših. Ti nećeš poginutikao prosjak. Neću dopustiti ni toga da te pogube na istom suknu nakojem pogubljuju građane. Već sam se pogodio s Amilejem da dadeposve novo i tako dobro da bi bilo dobro i za kraljev kožuh. I misa tineće nedostajati, ne boj se!Nato se obradovalo Zbiškovo srce, pa se prignuo nad stričevu ruku

i ponovio: — Bog vam platio!Ipak ga je katkad uza sve utjehe obuzimao Silan nemir; kad je

Matko jednom došao k njemu, jedva ga je pozdravio i odmah zapitaogledajući kroz rešetku u zidu: — A kako je vani?— Krasno vrijeme, kao zlato, a sunce grije da je cijelome svijetu

milo.Nato Zbiško skrsti obje ruke, spusti glavu i progovori: — Ej, moćni

Bože! Da mi je sada sobom konja i jezditi po širokim poljima! Zao mije umrijeti ovako mlad! Strašno mi je žao!— Ljudi umiru i s konjem! — odgovori Matko.— Da! Ali ih nekoliko i sami prije toga pobiju!I poče pitati o vitezovima što ih je vidio na kraljevskom dvoru: o

Zavisi, o Farureju, o Povali iz Tačeva, o Lisu iz Targoviska i o svimadrugima: što rade, čim se bave i kako im prolazi vrijeme? I radoznaloje slušao Matkove riječi, koji mu je pripovijedao kako već u rano jutroskaču pod oklopima preko konja, kako trgaju konopce, kako se boremačem i sjekirom tupe oštrice, i kako se poslije časte i kakve pjesmepjevaju. Zbiško je htio da k njima poleti svim srcem i svom dušom, akad je saznao da Zaviša odmah poslije krštenja odlazi nekamo doljeu Ugarsku na Turke, nije se mogao suspreći da ne klikne: — O, dame pustite s njim! Barem bih poginuo u borbi s poganima!

Ali to nije moglo biti. Međutim dogodilo se nešto drugo. Objemazovske kneginje nisu prestale misliti na Zbiška koji ih je osvojiosvojom mladošću i ljepotom. Na kraju je kneginja AleksandraZjemovitova smislila da pošalje pismo velikome meštru. Meštar nijemogao, doduše, promijeniti osude izrečene po kaštelanu, ali semogao zauzeti za mladića kod kralja.Sam Jagjelo nije, uistinu, smio da pomiluje krivca jer se radilo o

napadaju na poslanika, ali je ipak bilo sigurno da će ga pomilovatiako ga za to zamoli sam meštar. I nada se ponovo pojavila u srcuobiju gospođa. Kneginja Aleksandra, koja je bila veoma sklonakrižarskim vitezovima, uživala je i sama kod njih veliko poštovanje.Često su joj iz Malborga dolazili bogati darovi i listovi u kojima ju jemeštar nazivao časnom i bogoljubnom dobrotvorkom i osobitomzagovornicom križarskoga reda. Njezine su riječi mogle veomamnogo, te je bilo veoma vjerojatno da neće biti uzaludne. Radilo sesamo o tekliću koji bi velikom revnošću gledao da što prije predapismo i da se s odgovorom vrati što brže. Čim je za to čuo stariMatko, prihvatio se toga bez oklijevanja. Kaštelan je na njegovumolbu odredio rok do kojega će pričekati s izvršenjem kazne. Punnade spremio se Matko još isti dan na odlazak, pa je onda otišao kZbišku da mu javi tu sretnu vijest.Zbiško se u prvi mah obradovao kao da su se već otvorila vrata

njegova zatvora. Ali kasnije se ipak zamisli i rekne:— Tko će tamo od Nijemaca šta dobra dočekati! Lihtenštajn je

mogao također moliti kralja za milost, i još bi pri tom bio dobroprošao jer bi se bio uklonio osveti, a ipak to nije htio učiniti.— On je bio uvrijeđen, zato što ga na putu u Tinjac nismo htjeli

moliti. O meštru Konradu ne govore ljudi zlo. Uostalom, nećemo pritom ništa izgubiti.— Sigurno — odgovori Zbiško — ali mu se ondje previše ne

klanjajte.— Šta da se klanjam? Odnijet ću mu pismo kneginje Aleksandre, to

je sve!— Ha, kad ste tako dobri, neka vam Bog pomogne! Najednom

pogleda u strica i rekne: — Ali ako mi kralj oprosti, bit će Lihtenštajnmoj, a ne vaš. Zapamtite to!

— Još nisi slobodan, pa ništa ne govori! Imaš već dosta ludihzavjeta — odgovori ljutito starac.Zatim se obojica zagrle... i Zbiško osta sam. I nada i neizvjesnost

obuzeše njegovu dušu; ali kad je došla noć, a s njom oluja na nebu,kad su kroz okno proviđeno rešetkom počele sijevati žarke munje azidovi se potresli od gromova, kad je napokon vjetar prodro sazviždukom u tamnicu i ugasio malo svjetlo kraj njegova loga, izgubioje Zbiško u onoj tami opet svu nadu, te nije čitavu noć mogao ni okastisnuti.— Ja se neću oteti smrti — mislio je — i sve mi o neće ništa

pomoći.Sutradan je k njemu došla sama kneginja Ana Januševa, a uz nju i

Danuša sa svojom lutnjom za pašom. Zbiško je kleknuo pred njih;premda je bio sav slomljen, jer nije obnoć ništa spavao, i premda gaje morila nesreća i neizvjesnost, ipak nije zaboravio svoju viteškudužnost, već reče Danuši kako se divi njezinoj ljepoti.A kneginja ga je pogledala tužnim pogledom i rekla: — Ne divi joj

se, jer ako Matko ne donese dobroga odgovora, ili ako se uopće nevrati, divit ćeš se ti za kratko vrijeme u nebu mnogo ljepšim stvarima,moj siroti mladiću!Zatim je zaplakala, razmišljajući o nesretnoj kobi mladoga viteza, a i

Danuša je odmah briznula u plač. Zbiško je opet kleknuo pred njih; injegovo se srce smekšalo od njihovih suza kao vosak na ognju. Onnije Danuše ljubio kao što muž ljubi ženu, ali je ipak osjećao da jeljubi svom dušom i da mu je na njezin pogled u prsima tako kao da jeposve drugi čovjek, manje surov i ratoboran, pun neke slatke ljubavi.Na kraju ga obuze velika žalost što je mora ostaviti i što neće moćiispuniti svojih zavjeta.— Ja neću moći da ti pred noge položim paunove perjanice, moja

siroto! — progovorio je. — Ali ako dođem pred lice božje, reći ćuovako: »Oprosti mi, Gospodine, moje grijehe, a što je god dobra nasvoj zemlji, ne daj toga nikomu drugomu, nego samo gospođiciJurandovoj iz Spihova!«— Tek ste se nedavno upoznali — rekne kneginja. — Ne dao Bog

da to bude uzaludno!Zbiško se sjeti svega, što se dogodilo u krčmi kod Tinjca i ražalosti

se dokraja. Napokon zamoli Danušu da mu zapjeva onu istu

pjesmicu koju je pjevala kad ju je prihvatio s klupe i ondio predkneginju.I premda Danuši nije bilo do pjevanja, podigne svoju glavicu uvis i,

zatvorivši oči kao ptičica, započne:Da ja imam krila Kao gmska bijela, Za Jaškom u Šlesku Ja bih

poletjela... Sjela bih na trgu Riječ mu rekla jednu Pogledaj Jašulko...Ali, odjednom joj ispod spuštenih vjeđa brižnu obilne suze... i nije

više mogla pjevati. A Zbiško ju je podigao isto tako kao nekoć ukrčmi kod Tinjca, i stao s njom hodati po sobi, ponavljajući zanosno:— Ja neću u tebi tražiti samo svoju gospodaricu. Ako me Bog

izbavi i ako roditelji dopuste, kad dorasteš, djevojka, uzet ću te zaženu. Hej!Danuša ga zagrli oko vrata i sakrije svoje zaplakano lice na njegovo

rame, a njegova žalost postade sve veća, i prodirući iz dubine blageslavenske ćudi, pretvori se u njegovoj priprostoj duši doskora upriprostu pjesmu:Ja ću tebe uzet, djevo, Uzeću te ja...Uto se dogodi nešto, kraj čega je sve drugo izgubilo svako

značenje u ljudskim očima.Predveče, dne 21. lipnja, raširi se po dvoru vijest da je kraljici

iznenada pozlilo. Pozvani liječnici ostadoše zajedno s biskupomVišem cijelu noć u njezinoj sobi, a međutim se saznalo od dvorankida će kraljica po svoj prilici prerano roditi. Krakovski kaštelan JaškoTopor iz Tenčina posla još iste noći vjesnike kralju koji je bio odsutan.Drugi se dan već rano ujutro raširi zla vijest po gradu i po čitavojokolici. Bijaše nedjelja, pa je pučanstvo napunilo sve crkve u kojimasu svećenici odredili molitve za kraljičino zdravlje. Posvuda zavladazabrinutost. Poslije službe božje pođoše viteški gosti, koji bijahudošli na svečanost, plemići i građanska deputacija, u kraljevski dvor,a cehovi i bratstva iziđoše sa svojim zastavama. Oko podne opkolišeVavelvelike hrpe ljudi među kojima su kraljevski strijelci održavali red

zapovijedajući im da šute i budu mirni. Grad je bio posve pust i samosu od časa do časa kroz prazne ulice prolazile povorke okolišnihseljaka koji su također bili saznali za bolest svoje obožavanegospodarice i dolazili pred kraljevski dvor. Napokon se pojave naglavnini vratima biskup i kaštelan, a s njima katedralni kanonici,

kraljevski dostojanstvenici i vitezovi. Oni se raziđu među svjetinom iponove strogu zapovijed da nitko ne viče jer bi to moglo naškoditivisokoj bolesnici. Objaviše zatim svima da je kraljica porodila kćerku.Ta vijest ispuni radošću sva srca, osobito kad se saznalo da jeuzvišena gospođa zaista rodila prerano, ali da ipak nema nikakveopasnosti ni za nju ni za dijete. Ljudi se počeše razilaziti jer se predkraljevskim dvorom nije smjelo vikati, a svatko je htio da dade oduska svojoj radosti. I kad su se napunile ulice što vode na glavni trg,začuše se odmah pjesme i veseli usklici. Nikome nije bilo žao ni tošto je na svijet došla kćerka. — Zar je bilo zlo — govorili su — štokralj Ljudevit nije imao sinova i što je kraljevstvo ostalo Jadvigi?Njenom udajom za Jagjela podvostručila se moć naše države. Takoće biti i sada. Gdje će se naći takva baštinica, kao što će biti našakraljevna kad ni rimski cesar, ni koji drugi kralj ne posjeduje takovelike države, tako prostranih zemalja i tako mnogo vitezova! Otimatće se za njezinu ruku najmoćniji vladari na zemlji, klanjat će se kraljui kraljici, dolazit će u Krakov, a mi trgovci imat ćemo od toga najvećukorist a da i ne govorimo o tome da će se i opet kakva država, češkaili ugarska, sjediniti s našom kraljevinom. — Tako su među sobomgovorili trgovci i radost je svakim časom bivala sve veća. Ljudi su sečastili u privatnim kućama i u krčmama, a na Rinku su zaplamsalemnoge svjetiljke i baklje. Potkrakovski kmetovi, kojih je veomamnogo došlo u .grad, utaborili su se po predgrađima pokraj svojihkola. Židovi su živo razgovarali pred sinagogom na Kazimježu. Dokasne noći, gotovo do osvita, bijaše veoma živo na trgu, osobito okovijećnice i gradske vage, baš kao u vrijeme velikih sajmova. Ljudi supronosili razne vijesti, slali su po njih u dvor i jatili se oko onih koji suse vraćali s novim vijestima.Najgora od njih bijaše ta da je knez biskup Petar pokrstio dijete još

iste noći, iz čega se zaključivalo da je veoma slabo. Iskusnegrađanke pripovijedale su međutim o slučajevima kad su djeca,rođena napola mrtva, ojačala istom poslije krštenja. Svi su se poredtoga hrabrili nadom koju im je davalo ime što ga je dobilo dijete.Govorilo se da nijedan Bonifacij i nijedna Bonifacija ne može umrijetiodmah poslije poroda jer im je određeno da moraju učiniti neštodobra, a u prvim godinama, pogotovo u prvim mjesecima svogaživota, ne može dijete činiti zla ni dobra.

Drugi dan dođoše iz dvora nepovoljne vijesti i o materi i onovorođenčetu i uzbudiše cijeli grad. U crkvama je čitav dan bilastiska kao u vrijeme otpusta. Bilo je mnogo zavjeta za zdravljekraljice i kraljevne. Bilo je ganutljivo vidjeti mnoge seljake kakožrtvuju četvrtake žita, janjiće, kokoši, vijence sušenih gljiva i mjericeoraha. Bilo je i znatnih žrtava od vitezova, trgovaca i obrtnika.Izaslanici su bili poslani u razna prošteništa. Astrolozi su promatralizvijezde. U samom Krakovu održana je svečana procesija kod kojebijahu sva bratstva i svi cehovi. Sav je grad bio okićen zastavama.Održana je i procesija djece, jer su svi sudili da će nevine dječjemolitve najlakše izmoliti božju milost. Kroz gradska su vrata dolazileneprestano nove povorke ljudi iz okolice.I tako je prolazio dan za danom, a zvona su neprestano zvonila,

ljudi su molili u crkvama i polazili u procesije. Ali kad je prošlanedjelja dana, a uzvišena bolesnica i dijete bijahu još na životu, stalaje utjeha i nada ispunjati sva srca. Ljudi su smatrali nemogućim daBog prije reda uzme k sebi kraljicu, koja bi nedovršeno ostavila svojeveliko djelo, učinivši za nj već toliko, i apostolku koja je, žrtvujućivlastitu sreću, privela kršćanstvu posljednji poganski narod u Evropi.Učenjaci su spominjali što je sve učinila za akademiju; duhovnici štoza slavu božju državnici što za mir među kršćanskim vladarima;pravoznanci što za pravednost; siromasi što i sirotinju; i nitko nijemogao pojmiti da bi se prerano mogao okončati život tako potrebankraljevstvu i cijelome svijetu.Uto oglasiše 13. srpnja žalobna zvona da je umrlo dijete. I opet se

napuni sav grad i nemir obuze sve ljude, a svjetina stade opetokruživati Vavel raspitujući se za kraljičino zdravlje. Ali sada nijenitko dolazio s dobrom viješću. Lica gospode što su odlazila u dvor iliizlazila iz njega, bijahu baš obratno svakim danom sve zabrinutija.Govorilo se da svećenih Stanislav iz Skarbimježa, meštarslobodnih nauka u Krakovu, više ni ne odlazi od kraljice koja se

svaki dan pričešćuje.Govorilo se također da se njezina soba iza svake svete pričesti

napuni divnim nebeskim svjetlom. Neki su ga, dapače, vidjeli krozprozor, ali je to samo još više ražalostilo sva srca odana kraljici, kaoznak da za nju već započinje život nadzemaljski. Neki ipak nisuvjerovali da bi se mogla dogoditi tako strašna nesreća i ti su se tješili

nadom da će se pravedno nebo zadovoljiti jednom žrtvom. Uto serano u petak 17. srpnja pronese među ljudima vijest da kraljicaumire. Tko je god bio živ, pohrlio je pred dvor. Grad je opustio takoda su u njemu Ostali sami bolesnici, jer su i matere s posve malomdjecom otrčale pred kraljevska vrata. Svi dućani bijahu zatvoreni,nitko nije mislio na jelo. Bio je obustavljen svaki posao, a mjesto togase pod Vevelom crnjelo more ljudi koji su bili uznemireni i uzrujani,ali su šutjeli. Uto zazvoni, u jedan sat poslije podne, veliko zvono nazvoniku katedrale. Ispočetka se nije znalo šta to znači, ali je zlaslutnja počela dizati ljudima kosu na glavi. Sve glave i sve očiobratiše se k prvostolnoj crkvi s koje se neprestano čulo velikozvono, a za njim počeše tužno zvoniti i druga zvona u gradu; u crkviotaca franjevaca, u crkvi presvetoga Trojstva, u crkvi blažene djeviceMarije i tako daleko, kako je grad bio dug i širok. I napokon su svipojmili šta znače ti žalobni zvuči, a ljudske su se duše napuniletakvim nemirom i takvom boli kao da ocjelni batovi crkvenih zvonaudaraju u srca prisutnih ljudi.Najednom se na tornju pojavi crna zastava s velikom mrtvačkom

glavom pod kojom su se bijeljele dvije unakrsrt složene ljudske kosti.Odmah nastade sveopće očajanje. Kraljica je svoju dušu predalaBogu.Pred dvorom se stao razlijegati očajan plač sto tisuća ljudi

miješajući se s turobnim glasom crkvenih zvona. Neki se baciše nazemlju, neki počeše na sebi trgati odjeću i razdirati sebi lice, neki suu nijemoj stravi gledali na zidine, neki su opet jecali prigušeno,, aneki su pružali ruke k crkvi ili kraljičinoj sobi zazivajući kakvo čudo ilibožje milosrđe.Ali bilo je i gnjevnih glasova koji su u svom strašnom očaju hulili sve

na svijetu. — Zašto nam je ugrabljena naša draga kraljica? Što sukoristile naše procesije, naše molitve i naše želje? Mili su im bilisrebrni i zlatni zavjetni darovi, a mi za sve to nismo dobili ništa!Svesu uzeli, a nisu ništa dali!— Drugi su samo plakali i neprestano ponavljali: — Isuse! Isuse!

Isuse! — Ljudi su htjeli unići u dvor da još jednom vide krasno licesvoje predrage gospodarice. Nisu ih pustili, ali im je bilo obećano daće tijelo doskora biti izloženo u crkvi pa će ga onda svatko vidjeti imoliti kod njega. Istom podveče stali su se uzbuđeni ljudi vraćati u

grad govoreći o zadnjim časovima dobre kraljice, o pokopu i očudesima koja će se, zastalno, dogoditi kod njezina tijela i na njezinugrobu. Govorilo se rtakođer da će kraljica odmah poslije smrti bitiproglašena svetom; a kad su neki počeli sumnjati može li se todogoditi, stali su se drugi žestiti i groziti Avinjonom.Teška tuga pade na grad i na cijeli kraj i ne pričini se samo puku,

nego i svim drugima da je s kraljicom za kraljevstvo ugasnula sretnazvijezda. I među samom krakovskom gospodom bijaše muževa kojisu pred sobom vidjeli crnu budućnost. Svi su se počeli pitati: šta ćesada biti? Ima li Jagjela poslije kraljičine smrti pravo da i nadaljevlada nad kraljevinom ili se mora vratiti u svoju Litvu i zadovoljiti sevelikokneževskim prijestoljem. Neki su predviđali... i kao što sepokazalo, ne baš posve krivo... da će on sam odstupiti i da će u tomslučaju od poljske krune otpasti prostrane zemlje, pa će opet nastatinove navale iz Litve i krvave odmazde poljskih žitelja, križarski redće ojačati, ojačat će i rimski cesar i ugarski kralj, a poljska kraljevina,do jučer jedna od najmoćnijih država na svijetu, past će u propast isramotu.Trgovci, kojima su dosada bili otvoreni prostrani krajevi litavski i

ruski, pravili su pobožne zavjete, samo da Jagjelo ostane poljskikralj, ali se ipak i u tom slučaju očekivao rat s križarskim redom jerse znalo da ga je dosada otklanjala sama kraljica. Ljudi su se sadasjećali kako je ona, upozorena na pohlepnu grabežljivost križara,jednom proročanski rekla: — Dok ja budem živa, dotle ću od vasotklanjati moćnu ruku i opravdani gnjev moga muža; ali pamtite daće vas poslije moje smrti stići kazna za sve vaše grijehe!Oni se nisu, doduše, u svojoj oholosti i u svojoj zaslijepljenosti bojali

rata jer su računali na to da poslije kraljičine smrti neće glas onjezinoj svetosti priječiti dobrovoljce iz zapadnih krajeva da imodmah priskoče u pomoć, pa će stići na tisuće vojnika iz Njemačke,Burgundije, Francuske i još daljih zemalja. Ali Jadvigina smrt bijašeipak tako znamenita da križarski poslanik Lihtenštajn nije ni čekao napovratak odsutnoga kralja, nego je još prije otišao u Malbotrg da samšto brže velikome meštru i kapitolu donese tako važnu, a donekle istrašnu vijest.Ugarski, austrijski, cesarski češki poslanici otišli su također odmah

za njim ili su poslali vjesnike svojim vladarima. Jagjelo se vrati u

Krakov u teškom očaju. U prvi čas izjavi svoj gospodi da neće daljekraljevati bez kraljice već da će otići na svoje djedinstvo u Litvu; azatim je od prevelike žalosti pao u potpun nehaj, pa nije htio rješavatinikakvih poslova, nije odgovarao na pitanja, a načas se strašno ljutiona sama sebe što je otišao i što nije bio prisutan kod kraljičine smrti,što se nije s njom oprostio i što nije čuo njezinih posljednjih riječi iželja.Uzalud su ga Stamislav iz Škartom ježa i biskup Viš uvjeravali da

se kraljica razboljela nenadano i da bi po ljudskom sudu imao dostavremena da se k njoj vrati da je porod uslijedio u pravo doba. To ganije nimalo utješilo ni umirilo. — Bez nje nisam kralj — odgovorio jebiskupu— nego samo pokajni grešnik, za kojeg nema utjehe!— Zatim je oborio oči k zemlji i nitko nije mogao iz njega izmamiti

nijedne riječi.Međutim, stadoše svi misliti na kraljičin pokop. Iz svih krajeva

počeše dolaziti nove skupine gospode, plemića i seljaka, a osobitosiromaha, jer su se nadali obilnoj milostinji kod pogrebnih svečanostikoje su imale potrajati cijeli mjesec. Kraljičino tijelo bijaše postavljenona visoki odar u katedrali, koji je bio udešen tako da je gornja stranalijesa, gdje je počivala kraljičina glava, bila mnogo viša od donje. Biloje to navlas učinjeno zato da ljudi mogu bolje vidjeti kraljičino lice. Ukatedrali su se naprestano služile svete mise; uz odar je gorjelo natisuće voštanih svijeća, a usred toga blijeska i cvijeća ležala je Ona,spokojna nasmiješena, slična mističnoj bijeloj ruži, a ruke joj bijahuunakrst složene na prsima. Puk je u njoj gledao sveticu, k njoj sudovodili kljaste ljude i bolesnu djecu... i najednom bi se usred crkvečuo usklik koje majke koja je na licu svog bolesnog djeteta opazilarumenilo, znak zdravlja, ili krik kojeg paralitika koji je iznenada usvojim obamrlim zglobovima osjetio novu snagu. I tad je ljudska srcaobuzelo strahopočitanje, a vijest o čudu pronijela se po crkvi, pogradu, po dvoru, i sve je veći bivao broj nemoćnika koji su se samood čuda mogli nadati izlječenju.

VZbiško je, međutim, bio potpuno zaboravljen. Tko je jz tako golemu

nesreću mogao da misli na priprostog plemićkog mladića i na njegovzatvor u kraljevskom dvoru! Zbiško je ipak od svojih stražara saznaoza kraljičinu bolest i slušao vrevu ljudi pred dvorom; a kad je čuonjihov plač i glas zvona, zaboravio je na svoju vlastitu sudbinu i staoiz dna duše oplakivati smrt obožavane gospođe. Pričinilo mu se kaoda se zajedno s njom ugasilo nešto i za njega, i da iza njene smrti nedolikuje nikome više da živi na ovome svijetu.Priprave za pokop, glas crkvenih zvona, pjevanje, procesije i žamor

svjetine — sve je to cijeli tjedan dopiralo do njegovih ušiju. U to jevrijeme postao još tužniji, te nije mogao ni da jede, ni da spava, negoje samo u svom podzemnom zatvoru hodao kao divlja zvijer u krleci.Bila mu je nesnosna samoća; bilo je dana kad mu njegov stražar nijedonio ni kruha ni vode, tako su svi bili zaokupljeni kraljičinimpokopom. Otkako je ona preminula, nije ga nitko pohodio: nikneginja, ni Danuša, ni Povala iz Tačeva koji mu je nekoć pokazivaotoliko sklonosti, pa ni trgovac Amilej, Matkov znanac. Zbiško jegrozničavo pomišljao kako će ga svi zaboraviti ako je nestalo Matka.Katkad bi mu sunulo u glavu da ga je, možda, zaboravila i samapravda, pa će do smrti morati trunuti u svojoj tamnici. I tada se molioza smrt.Pošto je od kraljičina pokopa prošao jedan mjesec pa započeo

drugi, stao je napokon sumnjati i o Matkovu povratku. Matko mu jeobećao da će se žuriti, da neće štedjeti konja. Malborg nije na krajusvijeta. Za dvanaest tjedana moglo se onamo otići i odande povratiti,osobito ako se nekome žuri. — Ali možda se ni njemu ne žuri! -mislio je tužno Zbiško. — Možda je gdjegod na putu vidio kakvuženu pa će je odvesti u Bogdanac da dočeka svoje vlastitopotomstvo, a ja ću ovdje dovijeka očekivati božju milost.Nije više na kraju vodio nikakva računa o vremenu, prestao je

razgovarati sa stražarom i samo po paučini koja je sve obilnijeprekrivala željeznu rešetku na prozoru, razabirao da je nastupalajesen. Sada je cijele sate sjedio na svom logu poduprijevši ruke okoljena i držeći prste u kosi koja mu je obilno prekrila ramena, i upolusnu, u polumrtvilu nije podizao glave ni kad bi što progovorio

stažar koji mu je donio jelo. Ali jednoga dana zaškrinu vrata, apoznati glas mu dovikne s praga: — Zbiško!— Striče! - klikne Zbiško i skoči s postelje. Matko ga zagrli, pa mu

onda prihvati glavu obim rukama i stane je cjelivati. A mladićevo srceobuzme takva tuga i tjeskoba da je na stričevim prsima zaplakao kaomalo dijete.— Mislio sam da se više nećete vratiti — rekne jecajući.— Pa baš i nije mnogo nedostajalo — odgovori Matko. Istom sada

podigne Zbiško glavu i pogledavši u njega,klikne:— A šta vam se dogodilo?I začuđeno se zagleda u iznemoglo, propalo i kao platno blijedo lice

staroga vojnika, u prignut mu lik i sijedu kosu.— Što vam se dogodilo? — ponovi. Maitko je sjedio na postelji i

teško disao.— Šta se dogodilo? — progovori napokon. - Čim sam prešao preko

granice, nastrijelili me Nijemci u šumi. Bili su to vitezovi razbojnici,znaš li! Još mi je i sada teško disati... Bog mi je poslao pomoć, inačeme ne bi ovdje vidio.— Tko vas je obranio?— Jurand iz Spihova — odgovori Matko. Nastade kratka šutnja.— Oni su napali na me, a on je kasnije navalio na njih. Jedva mu ih

je polovica pobjegla.Mene je odveo u svoj gradić i tamo sam se u Spihovu tri sedmice

borio sa smrću. Bog mi nije dao da umrem i, premda mi je još zlo,ipak sam se vratio.— Vi niste dakle ni bili u Malborgu?— As čim da idem? Opljačkali su me do kože i pismo su mi s

drugim stvarima oduzeli. Vratio sam se da kneginju Zjemovitovuzamolim za drugo pismo, ali je na putu nisam sreo i ne znam da li ćuje još naći, jer i ja moram na drugi svijet.To rekavši, pljune na svoj dlan pa ga pruži Zbišku i pokaže mu na

njemu čistu krv: — Vidiš li?I za časak nadoda:— Budi volja božja!Nekoliko su časaka šutjeli obojica pod bremenom brižnih misli, a

onda rekne Zbiško: — Vi, dakle, često pljujete krv?

— Kako da ne pljujem kad mi je šiljak strelice na pol pedlja međurebrima zaostao! Pljuvao bi i ti, ne boj se! Ah, kod Juranda izSpihova bilo mi je već mnogo bolje, ali sam se sada opet strašnoizmučio jer je put veoma dug, a ja sam brzo jahao.— Ej, pa zašto ste se žurili?— Jer sam ovdje htio zateći kneginju Aleksandru i od nje uzeti

drugo pismo. A Jurand iz Spihova rekao mi je ovo: »Idite« — veli —»i vratite se s pismom u Spihov. Ja« — veli — »aimam u tamnicinekoliko Nijemaca pa ću jednoga na vitešku riječ osloboditi, da topismo odnese meštru«. A on ih zaista zbog smrti svoje žene imaviše u tamnici i rado sluša, kako obnoć nariču i svojim negvamazvekeću, jer je čovjek veoma osvetoljubiv. Razumiješ li?— Razumijem. Samo se čudim što ste prvo pismo izgubili. Kad je

Jurand talko brzo uhvatio one koji su. na vas napali, to je i pismomoralo biti kod njih.— Nije ih sve pohvatao. Pobjeglo ih je pat. Takva je već naša kob.To rekavši zakašlje Matiko, i opet ispljune nešto krvi i zajeca malko

od teške boli u prsima.— Teško su vas nastrijelili — rekne Zbiško. — A kako to? Iz

zasjede?— Iz grmlja tako gusta da se na jedan korak nije ništa vidjelo. A ja

sam jahao bez oklopa jer su mi trgovci rekli da nema opasnosti; takosam pao u stupicu.— Tko je bio na čelu razbojnika? Križar?— Nije redovnik, ali Nijemac, Helminjčik iz Lenca, čuven sa svojih

razbojstva i otimačina.— Što se s njim dogodilo?— Kod Juranda je na lancu. Ali i on ima u svojoj tamnici dva

plemenita Mazurca koje će za sebe dati.I opet nastade šutnja.— Mili Isuse — rekne napokon Zbiško — to će i Lihtenštajn i onaj iz

Lenca ostati na životu, a mi moramo da poginemo bez osvete. Meniće odrubiti glavu, a vi nećete, po svoj prilici, ni zime preživjeti.— Da, neću je ni dočekati. Da bar mogu tebe spasiti!— Jeste li već ovdje bili kod koga?— Bio sam kod krakovskoga kaštelana. Kad sam doznao da je

Lihtenštajn otišao, pomislio sam da će ti oprostiti.

— Lihtenštajn je, dakle, otišao?— Odmah poslije kraljičine smrti... u Malborg. Bio sam kod

kaštelana, a on mi je rekao ovo: »Vašem sinovcu nećemo glavuodrubiti zato da se ulaskamo Lihtenštajnu, nego zato što je takvaosuda; a da li je Lihtenštajn ovdje ili ne, to je svejedno. Pa da tajkrižar i umre, ne bi to ništa promijenilo stvar, jer zakon ostaje zakon,a nije kao kakav kožuh koji se može po volji preokrenuti. Njega —veli — može pomilovati sam kralj, nitko drugi.«— A gdje je kralj?— Otišao je poslije ukopa čak u Rusiju.— No, onda, nema pomoći.— Nikakve. Kaštelan mi je još rekao: »Žao mi ga, jer me i kneginja

Ana za nj moli, ali kad ne mogu, ne mogu.«— A je li kneginja Ana još ovdje?— Bog joj platio! To je dobra gospođa. Još je ovdje, jer se

gospođica Jurandova razboljela, a kneginja je njeguje kao svojerođeno dijete.— O, zaboga! Dakle i Danušku je bolest napala? A šta joj je?— Zar ja znam! Kneginja veli da ju je netko urekao.— Sigurno Lihtenštajn! Nitko drugi, nego Lihtenštajn!— Možda i on. Ali šta ćeš mu učiniti? Ništa!— Zato su me svi ovdje zaboravili jer je i ona bila bolesna.Iza tih riječi počne Zbiško velikim koracima hodati po samici,

napokon prihvati Matkovu ruku, poljubi je i progovori:— Platio vam dobri Bog za sve jer ćete radi mene umrijeti; ali kad

ste već bili čak u Pruskoj, učinite mi još jednu ljubav, dok baš posvene oslabite. Otiđite kaštelanu i zamolite ga da me na moju viteškuriječ pusti barem na dvanaest nedjelja. Onda ću se vratiti, pa nekami odrube glavu, ali ovako ne može da bude: da mi bez ikakveosvete poginemo. Znajte: ja ću otići u Malborg i odmah izazvatiLihtenštajna. Drukčije ne može da bude! Njegova smrt ili moja!Matko protare čelo.— Otići ću, no hoće li ti kaštelan to dopustiti?— Dat ću mu svoju vitešku riječ. Samo dvanaest nedjelja, više mi

ne treba.— Što to govoriš: samo dvanaest nedjelja! A ako budeš ranjen, pa

se ne vratiš, šta će pomisliti?

— Vratit ću se, pa makar i četveronoške. Ali ne bojte se! I znajte,možda će dotle doći kralj iz Rusije, pa ćemo ga opet zamoliti zamilost.— Istina — rekne Matko, ali začas nadoda: — Kaštelan mi je rekao

još i ovo: »Mi smo zaboravili na vašeg sinovca zbog kraljičine smrti,ali sada se mora i to svršiti.«— Ej, već će mi dozvoliti — odgovori živo Zbiško. — Ta on zna da

će mu plemić održati riječ; a da li će mi glavu odrubiti sada ili poslijesvetoga Mihajla, to mu je svejedno!— Ha, poći ću k njemu još danas.— Danas otiđite k Amileju i legnite malko. Neka vam na ranu metnu

kakav melem, a sutra pođite kaštelanu.— No, zbogom!Zagrliše se i Matko pođe k vratima, ali se još jednom zaustavi na

pragu i namršti čelo kao da se nečega iznenada sjetio.— Ta ti još uvijek ne nosiš viteškoga pojasa, pa će ti Lihtenštajn reći

da se s neopasanim vitezom neće pobiti, a šta ćeš onda učiniti?Zbiško se prestraši, ali samo načas, a onda rekne: — A kako biva u

ratu? Zar uvijek samo opasani vitez opasanoga viteza odabire?— Rat je rat, a viteški je megdan nešto drugo.— To je istina... ali počekajte, valja se domisliti. Evo, gledajte, ja

sam se domislio. Mene će knez Januš opasati. Kad ga kneginja iDanuška zamole, dat će mi pojas. A ja ću se putem u Mazovijuodmah i sa sinom Mikolaja iz Dlugoljasa pobiti.— Zašto?— Jer je Mikolaj... znajte, onaj, koji je uz kneginju i koga zovu

Obuhom... Danušku nazvao »žabicom«.Matko ga pogleda u čudu, a Zbiško htjede da mu bolje razjasni o

čemu se radi, pa nastavi: — Ja mu toga ne mogu oprostiti, ali se sMikolajem ipak neću pobiti, jer mu već ima kojih osamdeset godina.Nato će Matko:— Slušaj, momče! Zao mi je tvoje glave, ali mi nije žao tvoje

pameti, jer si glup ko vo.— A zašto se vi ljutite?Matko ne odgovori ništa i htjede da iziđe, ali Zbiško priskoči k

njemu: — A kako je Danuški? Je li već zdrava? Ne srdite se tek zaštogod! Ta već vas nije tako dugo bilo.

Iznova se prigne nad starčevu ruku, a starac slegne ramenima, aliodgovori već mnogo blaže: — Gospođica Jurandova je zdrava,samo što je još iz sobe ne puštaju. Budi zdrav!Zbiško ostade sam, ali kao preporođen i u tijelu i u duši. Bijaše mu

ugodno misliti da će pred sobom imati još tri mjeseca života, da ćepoći u daleke krajeve, pa naći Lihtenštajna i s njim se pobiti na smrt.Na samu misao o tome ispunila mu je radost grudi. Krasno li će mubiti dvanaest tjedana na konju, jahat će po širokom svijetu, da seogleda na megdanu i da ne pogine bez osvete. A onda... neka sedogodi što mu drago, ta za to ima još dosta vremena.Kralj se može vratiti iz Rusije i oprostiti mu njegovu krivnju, može

nastati rat koji su svi već odavna prorekli; a možda će i samkaštelan, kad ga poslije tri mjeseca ugleda kao pobjednika ohologLihtenštajna, reći: »Odlazi sada u gajeve i šume...!« Ta Zbiško jeznao posve dobro da mu nitko ne želi zla, osim samoga križara, paga je i sam strogi krakovski gospodin samo pod silu osudio na smrt.I nada mu je bivala sve veća, jer nije sumnjao da će mu ta tri

mjeseca odobriti. Mislio je dapače da će mu dati i više, jer starigospodin iz Tenčina neće sigurno ni pomisliti da plemić ne bi održaozadane riječi.A kad je Matko drugi dan navečer unišao u zatvor, priskoči Zbiško

odmah k njemu i zapita ga:— Je li odobrio?Matko sjedne na postelju, jer od velike slabosti nije mogao da stoji,

pa uzdahne teško i rekne: — Kaštelan mi je rekao ovo: »Ako moratepodijeliti imetak, pustitt ću vašega sinovca na vitešku riječ na jednu ilidvije sedmice, ali na dulje ne.«Zbiško se preseneti tako da nekoliko časaka nije mogao izustiti ni

riječi.— Na dvije sedmice? — zapita časak kasnije. — Ta za dvije

sedmice ne bih ja mogao doći ni do granice... ! Šta je to? Zar nistekaštelanu rekli zašto ja želim da idem u Malborg?flfi— Za tebe nisam molio samo ja, nego i kneginja Ana.— No, pa šta je?— Šta je? Starac joj je rekao da mu nije do tvojega vrata, pa da te i

sam žali. »Kad bih za to mogao naći kakvu zakonsku osnovu« —

veli — »pa makar i izliku, rado bih ga pustio; ali kad ne mogu, nemogu. Neće biti dobro u našoj kraljevini« — veli — »ako ljudi počnupred pravdom zatvarati oči i popuštati iz prijateljstva; ja to nećuučiniti, pa da se radi o mom rođaku Toporčiku ili čak i o momrođenom bratu.« Takvi se ljudi ne daju umekšati. A on je još rekao iovo: »Mi se ne moramo obazirati na križare, ali se ne smijemo prednjima osramotiti. Šta bi pomislili i oni i njihovi gosti koji k njima dolazeiz cijelog svijeta, kad bi ja na smrt osuđenog plemića pustio zato da knjima pođe u boj? Zar bi vjerovali da će zaista biti kažnjen i da unašoj kraljevini ima kakve pravice? Ja volim odsjeći jednu glavu,nego da kralja i kraljevinu izručim smrti.« Nato mu je rekla kneginjada joj je veoma čudna takva pravica od koje čak ni kraljeva rođakinjane može izmoliti čovjeka; no starac joj je odgovorio: »I u kraljevoj jeruci samo milost, ali nije bespravlje.« Zatim su se stali prepirati, jerse kneginja naljutila: »A vi barem ne dajte« — veli — »da strune uzatvoru!« A kaštelan na to: »Dobro! Sutra ou zapovjediti da na trguprirede stratište.« I tako su se razišli. A tebe, nesretnice, neka sadasam Gospod spasi!Nastade duga šutnja.— Kako? — progovori gluhim glasom Zbiško. — Zar će to odmah

biti?— Za dva ili za tri dana. Šta sam mogao, to sam učinio. Pao sam

pred kaštelanove noge, molio sam ga da ti se smiluje, a on samosvoje: »Pronađi kakvu zakonitu ustanovu ili barem izliku.« A šta ću japronaći? Bio sam kod svećenika Stanislava iz Skarbimježa, da k tebidođe sa svetim sakramentom. Neka te barem zapadne slava, da teispovjedi onaj isti koji je ispovijedao i samu kraljicu. Ali nisam ganašao kod kuće jer je bio kod kneginje Ane.— Možda kod Danuške?— Ah, da! Djevojčica je već zdrava. Poći ću k njemu već sutra

prijepodne. Kažu, ako te on ispovjedi, spas ti je duše tako sigurankao da ga imaš u torbi.Zbiško sjedne, podupre lakte o koljena i spusti glavu tako da mu je

kosa prekrila cijelo obličje. Stari ga je dugo promatrao, pa napokonrekne: — Zbiško!Momak podigne lice na kojemu je bilo više gnjeva i srdžbe nego

boli.

— Šta je?— Slušaj me dobro, možda sam nešto izmudrio. Rekavši to, približi

mu se još više i počne upravo šaptati:— Ti si čuo o knezu Vitoldu, kako ga je jednom naš sadašnji kralj

zatvorio u Krevju, pa je iz zatvora pobjegao u ženskom odijelu.Ovdje nema nikakve žene, ali uzmi moj kaput, uzmi moju kabanicu iiziđi, razumiješ li? Neće te zaustaviti, to je sigurno. U oči ti nećegledati.Mene su vidjeli jučer, kad sam izlazio, i nijedan me nije bolje

promotrio. Šuti i slušaj: sutra će naći mene, pa šta onda? Odrubit ćemi glavu! Pa neka im bude to veselje, kad me već ionako za dva ili tritjedna očekuje smrt. A ti, kad iziđeš odavde, sjedni na konja i otiđiknezu Vitoldu. Kad mu se budeš poklonio i rekao mu tko si, primit ćete, pa će ti biti kod njega kao da si kod nogu samoga gospodinaBoga. Ovdje ljudi pripovijedaju da su njegovu vojsku uništili Tatari.Ne zna se da li je to istina, ali može biti, jer je to pokojna kraljicaprorekla. Ali ako je to istina, trebat će knez još više hrabrih vitezovapa će te rado primiti. A ti ga se drži, jer ne možeš na svijetu naćiljepše službe. Izgubi li neki vladar bitku neminovna ga propast čeka,no knez je Vitold tako žilav da je poslije izgubljene bitke obično jošmoćniji. I veoma je široke ruke, a naše ljude veoma voli. Javi mu svešta se dogodilo. Reei mu da si s njim htio poći na Tatare, ali nisimogao jer si sjedio u zatvoru. Dat će Bog, pa će te obdariti ljudima izemljom i opasat će te kao viteza i kod kralja će se za tebe zauzeti.To će biti dobar zagovornik, vidjet ćeš, zar ne?Zbiško je nijemo slušao, a Matka kao da su zanijele vlastite riječi,

pa nastavi: — Ti nećeš poginuti tako mlad, nego ćeš se povratiti uBogdanac. A ako se povratiš, moraš se odmah oženiti, na daš rodne izgine. Istom kad budeš imao djece, možeš Lihtenštajna izazvatina dvoboj, ali prije toga nemoj tražiti osvete, jer bi te mogli nastrijelitigdjegod u Pruskoj, baš kao i mene, pa ti više ne bi bilo nikakvepomoći. Uzmi sada kaput, uzmi kabanicu i odlazi u ime božje! Iza tihriječi Matko ustane i počne se razodijevati, ali i Zbiško odmahustane, pa ga zadrži i rekne:— Ja neću učiniti toga što vi od mene tražite, tako mi pomogao Bog

i sveti krst!— Zašto? — zapita u čudu Matko.

— Jer neću učiniti.A Matko ga pogleda presenećeno i gnjevno.— Bilo bi bolje da se nisi ni rodio.— Vi ste već rekli i kaštelanu — rekne Zbiško — da ćete svoju

glavu dati za moju.— Odakle ti to znadeš?— Rekao mi je gospodin iz Tačeva.— Pa što onda?— Pa što onda? A nije li vam kaštelan rekao da bi to osramotilo i

mene i cijeli naš rod? Pa zar ne bi bila još veća sramota da odavdepobjegnem i vas umjesto sebe za osvetu ostavim?— Za kakvu osvetu? Što će meni učiniti zakon, kad i tako moram

umrijeti? Budi pametan, tako ti milosrđa božjega!— Ne, tim više! Neka me Bog kazni ako vas stara i bolesna

ostavim. Koje li sramote!Nastade šutnja, te se samo čulo kako Matko teško diše i kako jedan

drugog dozivaju stražari što su stajali pred vratima. A vani je već biladuboka noć.— Slušaj — progovori napokon Matko slomljenim glasom — nije

bila sramota knezu Vitoldu što je tako pobjegao iz Krevja, pa nećebiti ni tebi.— Ej — odgovori nekako tužno Zbiško — znajte, knez Vitold je

veliki knez, koji je iz kraljevih ruku dobio krunu, bogatstvo igospodstvo, a ja sam siromašni plemić, koji samo svoje poštenjeima.I začas klikne kao da se najednom naljutio: — Pa zar ne znate, ja

vas tako ljubim da ne dam vaše glave za svoju?Nato se Matko digne na svoje drhtave noge, ispruži preda se obje

ruke... i, premda su tadašnji ljudi bili jako tvrdi, kao da su iz željezaiskovani, vikne tronutim i očajnim glasom: — Zbiško... !Drugi dan počeše sudski momci dovoziti na trg grede i daske za

stratište koje se imalo podići nasuprot glavnim vratima gradskevijećnice.A kneginja se još uvijek savjetovala s Vojtjehom Jastrepcem,

Stanislavom iz Skarbimježa i drugim učenim kanonicam koji sujednako poznavali r pisano i običajno pravo. Nato su je ponukaleriječi staroga kaštelana koji je izjavio da bi odmah pustio na slobodu

Zbiška kad bi mu se za to našla kakva pravna ustanova ili baremizlika. Vijećalo se dugo i živo, ne bi li se moglo štogod pronaći i kadje svećenik Stanislav pripravio Zbiška na smrt i dao mu posljednjupomast, povratio se iz zatvora opet u vijeće, koje je potrajalo gotovodo zore.Uto dođe i dan smaknuća. Svijet je od rana grnuo na trg, jer je

plemićka glava pobuđivala mnogo veću radoznalost nego obična, a ivrijeme je bilo prekrasno. Među ženama se pronijela vijest o velikojimladosti i neobičnoj ljepoti osuđenikovoj, pa je cijeli put koji je vodiood dvora procvao cijelim Skupinama pristalih građanki, kao šarenimcvijećem; na prozorima i na izbečenim, doksatima na trgu vidjele suse kapice, zlatne i baršunaste vrpce udatih žena, ili posve otkriveneglave mladih djevojaka ukrašene .samo vijencima od ljiljana ili ruža.Gradski dostojanstvenici bijahu talkođer došli, da istaknu svojuvažnost, premda se stvar nije njih ticala pa su se postavili krajstratišta, zajedno s vitezovima, koji su u velikom broju stajali u blizinistuba, da tako iskažu svoje sažaljenje bijednome mladiću. Za njimase gurala svjetina, sastavljena od manjih trgovaca i obrtnika, u odjećinjihovih cehovskih boja. Djeca i đaci, potiskivani sa svih strana, vrzlisu se poput muha po toj svjetini, ulazeći svagdje gdje se pokazalosamo malo mjesta. Nad tom gustom gemilom ljudskih glava dizalose stratište, pokriveno novim suknom, a na njemu su stajala tričovjeka: krvnik, jak i strašan Nijemac, odjeven u crveni kaput i u istotakvu kabanicu, s teškim dvosjeklim mačem u ruci, i njegova dvapomoćnika golih ramena i s konopcima za pojasom. Do njihovih jenogu stajao panj i lijes, podstavljen također sutonom. Na zvonikublažene djevice Marije zvonila su zvona ispunjajući cio grad svojomjekom i plašeći jata vrana i golubova. Ljudi su pogledavali ili na putšto je vodio iz dvora, ili na stratište na kojem je stajao krvnik s golimmačem što se ljeskao na suncu, ili napokon na vitezove koje sugrađani uvijek promatrali s udivljenjem i radoznalošću. A sada su iimali šta gledati, jer su oko stratišta stajali najslavniji junaci. I divili suse širokim plećima i neobičnoj snazi Zavise Crnoga, njegovoj bujnojkosi što mu je padala na ramena; divili su se krepkomčetverouglastom liku i snažnim nogama Zindraima iz Maškovica, igolemom gotovo nadljudskom uzrastu Paška Zlođjeja iz Biskupica, igroznom licu Bartoša iz Vođinka, i ljepoti Dopka iz Olešnice, koji se

osobito proslavio među Ugrima u Košicarna, i Kšona iz Kozjeglave, iLisa iz Targoviska, strašnog u ručnom rvanju, i Staška izHarbimovica, koji je konja stizao u trku. Veliku je pažnju svraćao naseiMatko iz Bogdanca sa svojim bijednim licem, a podupirali su gaFlorijan iz Koritnice i Martin iz Vrocimovica. Svi su mislili da je to otacosuđenikov.Ali s najvećom su radoznalošću promatrali Povalu iz Tačeva koji je

stajao u prvome redu i na svojim snažnim rukama držao Danušu,odjevenu u posve bijelu haljinu sa zelenim vijencem u plavoj kosi.Ljudi nisu znali što to znači i zašto ta bijelo odjevena djevojčica imada gleda smrt osuđenikovu. Jedni su govorili da mu je to sestra,drugi su u njoj naslućivali odabranu gospodaricu mladoga viteza, alini ti nisu sebi mogli razjasniti zašto je odjevena u bjelinu i zaštoprisustvuje smrtnoj kazni. Međutim su je svi iskreno žalili videćinjezino krasno lice, slično rumenoj jabuci, zaliveno suzama. I mnogisu počeli koristi kaštelanovu neumoljivost i preveliku strogostzakona, a ti su se ukori pretvarali u grozno mrmljanje, i napokon suse ovdje i ondje čuli glasovi da bi se smaknuće moralo odgoditi kadbi se srušilo stratište.Svijet je bivao sve glasniji i uzrujaniji. Pronosilo se od usta do usta

da bi kralj, da nije odsutan, sigurno pomilovao mladića koji — kaošto su svi uvjeravali — nije ništa skrivio.Ali sve se utišalo kad su daleki usklici navijestili dolazak kraljevskih

strijelaca i kopljanika, među kojima je išao osuđenik. I doskora secijela ta povorka pojavila na trgu. Pred njom je stupalo bratstvoukopnika koji su bili odjeveni u crne i duge plašteve, a imali su nalicu crne krinke s ovećim otvorima za oči. Svijet se bojao tih ozbiljnihlikova i zašutio je odmah čim ih je ugledao. Za njima je išla četastrijelaca u kojoj su bili sami odabrani Litvini, odjeveni u čisturisovinu. Bila je to četa kraljevske tjelesne straže. Za tom su četomstupali drugi kopijanici,a u njihovoj sredini, između sudskog pisara, koji je imao pročitati

osudu, i svećenika Stanislava iz Skarbimježa, koji je nosio raspelo,koračao je Zbiško.Sve se oči obratiše sada na njega, a sa svih prozora i doksata

prignuše se djevojke i žene.

Zbiško je bio odjeven u svoju na megdanu osvojenu bijelu »jaku«,na kojoj bijahu zlatom izvezeni orlovi i zlatne rojte, i u toj je svečanojodori izgledao kao kakav knežević ili kao kakav mladić iz velikeporodice. Po njegovu uzrastu, po njegovim jakim plećima i širokimprsima činilo se da je već zreo muž, ali na tom muževnom liku bijašeupravo djetinjska glava i mlađahno obličje, s posve malim brkovimanad usnama, i ujedno krasno lice kraljevskoga paža sa zlatnomkosom, podstriženom ravno nad obrvama i spuštenom na ramena.Išao je čvrstim i sigurnim korakom, ali mu je čelo bilo blijedo. Časomje pogledavao na puk, nekako kao kroz san, a časom je dizao oči kcrkvenom zvoniku, k jatu vrana i k uznjihanom zvonu koje mu jenaviještalo zadnju uru; časom mu se na licu odražavalo udivljenješto su sve te krasne djevojke i žene, što je sva ta svečanost, što jesve to samo zbog njega. Na trgu je već izdaleka ugledao stratište ina njemu crveni lik krvnikov. I onda je zadrhtao i prekrstio se, asvećenik mu je odmah pružio raspelo da ga poljubi. Nekoliko korakadalje pade mu pred noge kitica makova cvijeća koju mu je dobacilamlada djevojka iz puka. Zbiško se prigne i podigne je, pa se prijaznonasmiješi djevojci koja brižne u glasan plač. A on pomisli, očito, dapred tom svjetinom i pred tim ženama koje su s prozora mahalerupcima mora umrijeti odvažno i za sobom ostaviti spomen»hrabroga momka«, pa zato sabere svu svoju snagu i volju, zabacinatrag svoju kosu, podigne glavu još više i pođe tako ponosno kaošto ide pobjednik poslije svršenih viteških igara kad polazi po svojunagradu. Ipak su svaki čas morali stati jer je pred njima bivalo sveviše svijeta koji im se nije hitio ukloniti. Uzalud su litvanski strijelci,idući u prvom redu, vikali svaki čas: — Eyk šalin! Eyk šalin! — Ljudinisu htjeli da razumiju što znače te riječi, pa jt posvuda bivalo svetjesnije. I premda je među tadašnjim krakovskim pučanstvom bilodvije trećine Nijemaca, ipak su se na sve strane razlijegale strašnekletve protiv križara: — Sramota, sramota! Nestalo tih križarskihvukova S puta! S puta!koji djecu šalju na stratište! To je sramota za kraljevstvo i za kralja!

— Litvini, videći otpor, skinu napete lukove s ramena i počnupogledavati u svjetinu ispod oka, ali ipak nisu smjeli navaliti na njubez zapovijedi. A kapetan pošalje naprijed kopljanike jer su kopljanici

mogli lakše prokrčiti put i tako dođoše do vitezova koji su stajali okostratišta.Vitezovi im dadu mjesta bez otpora. Prvi pristupe k stratištu

kopljanici, a za njima je išao Zbiško sa svećenikom i pisarom. Uto sedogodi nešto čemu se nitko nije nadao. Između vitezova istupi nagloPovala s Danušom u naručju i vikne: — Stoj! — tako gromkimglasom da se odmah zaustavila cijela povorka, kao da je ukopana uzemlju. Ni kapetan ni makoji vojnik nije se htio protiviti gospodinu iopasnom vitezu kojega su svaki dan vidjeli na dvoru i često upouzdanu razgovoru s kraljem. Na kraju viknu i drugi isto takoznameniti vitezovi: — Stoj, stoj! — a gospodin iz Tačeva pristupi kZbišku i preda mu bijelo odjevenu Danušu.Zbiško pomisli da se s njom ima oprostiti, pa je zagrli i pritisne na

prsa; ali Danuša, mjesto da se pri vine k njemu i da ga obujmirukama, skine brzo sa svoje kose ispod zelenoga vijenca bijelukoprenu i pokrije njome čitavu glavu Zbiškovu, a ujedno vikne iz svesnage svojim rasplakanim djetinjim glasom:— Ti si moj! Ti si moj!— On je njezin! — začuju se jaki glasovi vitezova. — Kaštelanu!A njima odgovore gromki usklici iz puka: — Kaštelanu! Kaštelanu!Ispovjednik podigne uvis oči, sudski pisar se smete, kapetan i

kopljanici spuste oružje, jer su svi znali šta se dogodilo.Bio je to stari običaj, jak kao i zakon, poznat u Pothalu, u Krakovu,

pa i u drugim krajevima: kad nevina djevojka na čovjeka osuđenogana smrt baci svoju koprenu u znak da će poći za nj, time ga spašavaod smrti i kazne. Taj su običaj poznavali i vitezovi i seljaci, poznavaoga je poljski puk, a čuli su za njegovu moć i Nijemci koji su većodavno prebivali u poljskim mjestima i gradovima. Videći to, klonuoje stari Matko od ganuća; vitezovi su odmah na stranu potisnulistrijelce i okružili Zbiška i Danušu, a uzbuđeni i uzradovani je svijetvikao sve jače: - Kaštelanu! Kaštelanu! - I ljudi su brzo pojurilinaprijed baš kao silni valovi morski. Krvnik i njegovi pomoćnicipobjegoše što brže sa stratišta. Nastade veliki metež. Svima je bilojasno da bi u gradu nastao strašan nemir kad bi se Jaško iz Tančinasada opiro posvećenome običaju. Sav puk poput lave navali nastraitište.

U tren oka skidoše sukno i rastrgaše ga na komadiće, a ondastadoše grede i daske popuštati"pod snažnim rukama ili pucati pod oštrim sjekirama i za par časaka

nije više na trgu bilo stratištu ni traga.Zbiško pođe natrag u dvor držeći još uvijek na rukama Danušu, ali

sada kao pravi pobjednik, jer su oko njega išli vesela lica prvivitezovi cijele kraljevine, a sa strana, sprijeda i straga okružavalo ihje na tisuće žena, muževa i djece, vičući u sav glas, pjevajući,pružajući ruke k Danuši i slaveći njihovu hrabrost i ljepotu. S prozorasu im svojim bijelim ručicama pljeskale bogate građanke i posvudasu se vidjele suzne oči. Kiša vijenaca od samih ljiljana i ruža, kišakrasnih vrpca i dapače zlatnih pasova padala je sretnome mladićupred noge, on je, sav jasan kao sunce, s prezahvalnim srcem svakičas podizao uvis svoju bijelu gospođicu i svaki čas joj je oduševljenoljubio koljena, a to je tako ganulo građanske djevojke, te su nekestale grliti svoje ljubavnike uvjeravajući ih da će također bitioslobođeni ako budu osuđeni na smrt. I Zbiško i Danuša postadošedragom djecom vitezova, građana i cijeloga puka. Stari Matko, kojegsu ispod ruke vodili Florijan iz Koritnice i Martin iz Vrocimovica,zamalo da nije sišao s uma od radosti i ujedno od čuda što mu tosredstvo spasa ipak nije palo na um. Povala iz Tačeva pripovijedaoje u onoj silnoj vrevi svojim jakim glasom vitezovima kako su tajnačin spasa izmislili, ili bolje, kako su ga se u svom sijećanju skneginjom sjetili Vojtjeh Jastrebac i Stanislav iz Skarbimježa, vještipisanom i običajnom pravu; a vitezovi su se čudili njegovojjednostavnosti, govoreći među sobom da toga običaja nije po svojprilici nitko upamtio zato što već odavno nije u gradu bio proveden.No ipak je sve još uvijek ovisilo o kaštelanu. Puk i vitezovi pođoše u

dvor u kojem je za kraljeve odsutnosti prebivao krakovski gospodin iodmah odoše sudski pisar, svećenik Stanislav iz Skarbimježa,Zaviša, Farurej, Zindram iz Maškovica i Povala iz Tačeva k njemu damu razjasne moć običaja i da ga sjete kako je sam govorio da biodmah oslobodio osuđenika, kad bi za to mogao naći kakvu pravnuustanovu ili barem izliku. A zar je moglo biti ljepšeg prava odstarodrevnog običaja koji se nikada nije prekršio? I gospodin izTenčina odgovori im zaista, da taj običaj više doliči prostome puku ipothalskim razbojnicima, nego plemstvu, ali da ipak i sam toliko

poznaje zakon da mora priznati njegovu moć. Pri tom je rukomprekrio svoju sijedu bradu i nasmiješio se ispod prstiju jer mu je sveto i samome bilo veoma drago. Napokon iziđe pred dvor uz kneginjuAnu Danutu, praćen od nekoliko svećenika i vitezova.Čim ga Zbiško opazi, podigne uvis Danušu, a on položi svoju

hrapavu ruku na njezinu zlatnu kosu po je tako zadrži koji časak ionda klimne svojom sijedom glavom ozbiljno i dobrostivo.Svi su razumjeli taj znak i dvorski su se zidovi potresli od gromkih

usklika. — Bog ti pomogao! Živio dugo, pravedni gospodine! Živi isudi nam! — klicalo se sa svih strana.Zatim su i opet pozdravili Danušu i Zbiška, a oni su u tili čas pali do

nogu dobre kneginje Ane Danu te kojoj je Zbiško imao da zahvalisvoj život, jer se ona s učenim ljudima domislila njegovu spasu inaučila Danušu šta ima da učini.— Živjeli mladenci! — vikne Povala iz Tačeva videćd kako oni kleče

pred kneginjom.— Živjeli! — ponove svi drugi.Sijedi kaštelan se okrene kneginji i rekne: — Ali sada se, milostiva

kneginjo, moraju odmah zaručiti jer tako zahtijeva taj običaj.— Ja ću ih zaručiti odmah — odgovori vesela lica dobra gospođa

— ali neću dopustiti da se vjenčaju bez privole njezinoga oca,Juranda iz Spihova.

VIKod trgovca Amileja vijećali su Matko i Zbaško o tome šta da učine.

Stari vitez se nadao skoroj smrti a kako mu je smrt proricao i dobarpoznavalac rana, franjevac otac Cibek, htio se vratiti u Bogdanac dabude pokopan kod svojih otaca, na groblju u Oštrovju.Ali mu ondje ipak nisu ležali svi »oci«. U ratu su se služili lozinkom:

»Grad!« a u grbu su nosili tupu potkovu odlikujući se tako od drugihplemića, koji nisu imali svoga grba. Godine 1331, u bici kod Plovaca,postrijeljali su njemački strijelci u jednoj močvari sedamdeset i četirivojnika iz Bogdanca, te se spasio samo jedan, Vojtjeh, s pridjevkomBivol kojemu je kralj Vladislav Lokijetek poslije njemačkoga porazaposebnim privilegijem potvrdio grb i zemlju u Bogdancu. Kostinjegovih drugova ostale su na bojnom polju kod Plovaca, a Vojtjehse brzo vratio kući, ali samo zato da vidi potpunu propast svogaroda.Dok su, naime, muževi iz Bogdanca ginuli pod strijelama Nijemaca,

navalili su razbojnički vitezovi obližnje Šleske na gnijezdo, pa suspalili sve zgrade, a ljude sasjekli ili odveli u sužanjstvo da ih zatočeu dalekim krajevima Njemačke. Vojtjeh je ostao sam samcat u starojdjedovskoj kući koju je, začudo, poštedio oganj, kao vlasnikprostranih, ali pustih zemalja što su prije pripadale cijelome rodu.Oženio se poslije pet godina i dobivši dva sina, Jaška i Matka,poginuo je od bivola u lovu.Sinovi su rasli pod paskom svoje matere, Kahne iz Spaljenice koja

je na šleskim Nijemcima osvetila davnu krivicu u dva bojna pohoda,pa poginula u trećemu. Kad je Jaško odrastao, uzeo je za ženuJagjenku iz Mocazeva, s kojom je porodio Zbiška; a Matko je ositaoneoženjen, pa je upravljao gospodarstvom i odgajao svoga sinovcaukoliko su mu to dopuštali bojni poslovi.Ali kad su u domaćoj vojni između Naleča i Gžimalita i po drugi put

bile spaljene sve zgrade u Bogdancu, a kmetovi odvedeni usužanjstvo, nije ih osamljeni Matko mogao nanovo podići.Namučivši se mnogo godina, ostavio je napokon zemlju svom

rođaku opatu, a sam je s još malenim Zbiškom otišao u Litvu naNijemce.Ipak nije nikada puštao iz očiju Bogdanca. U Litvu je otišao najviše

zato da stekne što više plijena, pa da se onda vrati, iskupi zemlju, da

je napuči težacima, podigne svoj zamak i u njemu smjesti Zbiška.Tako je i sada, kad je Zbiško bio sretno spašen, na to mislio i s njimese kod trgovca Amileja o tome dogovarao.Zemlju su imali za šta iskupiti. Od plijena, od otkupa, koje su im

morali dati zasužnjeni vitezovi, i od darova kneza Vitolda bili susakupili svega u izobilju. Ali najveću im je korist donijela ona borbana život i smrt sa frizijskim vitezovima. Sami oklopi što su ih s njihskinuli predstavljali su u ono vrijeme pravi imetak; a osim oklopa ioružja uzeli su im i kola i konje, odjeću, ljude, novaci svu bogatu ratnu opremu. Sada je mnogo od toga plijena kupio

trgovac Amilej, a među ostalim i dva divna flandrijska sukna, što suih bogati frizijski vitezovi imali na svojim kolima. Matko je prodao isvoj dragocjeni oklop misleći da će skoro umrijeti, pa mu više nećetrebati. Kovač oružja, koji ga je kupio, prodao ga je drugi dan Martinuiz Vrocimovica, što je u svom grbu imao lik polukoze, i to s velikimdobitkom, jer su tada milanski oklopi bili u mnogo većoj cijeni od svihdrugih na svijetu.Zbiško je žalio za tim oklopom iz dna duše.— Ako vam Bog povrati zdravlje? — rekao je stricu — gdje ćete

naći drugi jednak tome?— Gdje sam našao i taj: na nekom drugom Nijemcu — odgovorio

mu je Matko. — Ali ja neću umaći smrti. Željezo se među mojimrebrima rascijepilo, pa će zauvijek ostati u meni. Što sam ga jačehvatao i kušao noktima izvući, to je dublje ulazilo u moje tijelo. Asada nema više nikakve pomoći.— Vi biste morali popiti jedan ili dva kablića medvjede masti!— Da! I otac Cibek veli da bi to bilo dobro, jer bi željezo možda

kakogod iz mene izišlo. Ali odakle da je dobijem? A u Bogdancu bihsamo uzeo sjekiru pa pod košnicom obnoć vrebao.— Pa pođimo u Bogdanac. Samo mi nemojte negdje na putu

umrijeti!— Znam ja, kamo bi ti rado: na dvor kneza Januša ili k Jurandu iz

Spihova, da pođeš na helminjske Nijemce.— Ja to ne poričem. Rado bih s kneginjinim dvorom pošao u

Varšavu ili u Čjehanov, ali samo zato da što duže budem uz Danušu.Sada ne mogu da budem bez nje, jer to nije samo moja gospodarica,nego i moja ljubav. Tako je rado gledam da me odmah prođu trnci

kad samo na nju pomislim. Za njom ću poći i na kraj svijeta, ali sesada moram najprije pobrinuti za vas.Vi niste napustili mene, pa ni ja neću napustiti vas. Moramo u

Bogdanac, pa ćemo u Bogdanac.— Ti si dobar momak! — rekne mu Matko.— Bog bi me kaznio kad bih prema vama bio drukčiji. Znajte, kola

su već spremna, a u jedna sam dao za vas prostrijeti sijena.Amilejova žena vam je dala perinu, samo ne znam hoćete li na njojmoći od vrućine izdržati. Poći ćemo zajedno s kneginjom i njezinimdvorom da vam ne uzmanjka njega. Oni će kasnije otići u Mazoviju,a mi kući, i pomogao nam Bog!— Samo da još poživim toliko dok se naš zamak sagradi — rekne

Matko — jer znam da ti poslije moje smrti nećeš mnogo misliti naBogdanac.— Kako ne bih mislio!— Tebi će u glavi biti samo boj i ljubav.— A zar vama nije bio boj u glavi? Ja sam dobro promislio što

moram učiniti, pa ću najprije sagraditi jak zamak i okružiti gabedemom i opkopima.— Zar ti to misliš? — zapita radoznalo Matko. — No, a kad zamak

bude gotov? Govori!— Kad zamak bude gotov, poći ću na kneževski dvor u Varšavu ili u

Čjehanov.— Poslije moje smrti?— Ako prije umrete, poslije vaše smrti, ali ću vas prije lijepo

pokopati; a ako vam Isus Krist povrati zdravlje, ostat ćete uBogdancu. Meni je kneginja obećala da ću ondje od kneza dobitiviteški pojas. Inače se Lihtenštajn ne bi htio sa mnom pobiti.— Iza toga ćeš, dakle, poći u Malborg?— U Malborg ili na kraj svijeta, samo da Lihtenštajna nađem.— To iti ne branim. Tvoja smrt ili njegova!— Ja ću vam već njegove rukavice i njegov pojas donijeti u

Bogdanac, ne bojte se!— Samo se čuvaj izdaje! Kod njih je izdaja u običaju.— Ja ću zamoliti kneza Januša da pošalje poslanstvo k velikom

meštru. Sada je mir. S

poslanstvom ću i ja poći ,u Malborg, gdje uvijek ima mnogo viteškihgostiju. Znajte, ponajprije ću izazvati Lihtenštajna, a onda ćupogledati koji ima paunske perjanice na šljemu, pa ću i njih izazvati,sve po redu. Bogami, dade li mi Gospod pobjedu, odmah ću i svojzavjet ispuniti.Tako govoreći, smiješio se Zbiško sam svojim mislima, a pri tom mu

je lice bilo kao u djeteta koje pripovijeda šta će učiniti kad odraste.— E — rekne Matko kimajući glavom — kad bi ti pobijedio tri viteza

iz znamenitih rodova, ne bi samo ispunio svoj zavjet, nego bi još iplijen od njih uzeo, mili Bože!— Kakva tri! — klikne Zbiško. — Ja sam već u zatvoru rekao sam

sebi da neću biti škrt prema Danuši. Dobit će ih koliko prstiju ima narukama, a ne tri!JM,Matko slegne ramenima.— čudite se i nemojte vjerovati — nastavi Zbiško — a ja ću onda iz

Malborga otići k Jurandu iz Spihova. Kako da mu se ne poklonim,kad je on Danuškim otac? I s njim ću udariti na helminjske Nijemce.Sami ste prije govorili da većega vukodlaka za Nijemce nema u svojMazoviji.— A ako ti on Danuške ne bude htio dati?— Zašto ne bi dao? On traži svoju osvetu, a ja svoju. Kao da će

sebi boljega naći? Uostalom, kad je kneginja privoljela na zaruke,neće se ni on protiviti.— Ja već vidim — rekne Matko — da ćeš ti sve ljude odvesti iz

Bogdanca, da budeš imao pratnju, kao što doliči vitezu, a zemlja ćeostati bez težačkih ruku. Dok ja budem živ, neću ih dati; ali kadumrem, već vidim da ćeš ih uzeti.— Gospod će se pobrinuti za moju pratnju, a jer je i Janko iz Tulče

moj rođak, neće mi je nedostajati.Uto se otvore vrata, i kao za dokaz da će se Bog, zaista, pobrinuti

za Zbiškovu pratnju, uđu dva čovjeka crne, zagasite puti, odjeveni užute kaftane slične židovskima, s crvenim kapama i u neizmjernoširokim hlačama. Oni stanu na pragu, podignu ruku na čelo, na usta ina prsa i poklone im se do zemlje.— Kakvi su to otpadnici? — zapita Matko. — Tko ste vi?

— Mi smo vaši robovi — odgovori lošim poljskim jezikom jedandošljak.— Kako to, kako? Tko vas je poslao?— Poslao nas je gospodin Zaviša na dar mladome vitezu, da

budemo njegovi robovi.— O, zaboga, dva momka više — klikne radosno Matko. — A od

kog ste naroda?— Mi smo Turci.— Turci? — ponovi Zbiško. — Imat ću dva Turčina u svojoj pratnji.

Jeste li kada vidjeli Turčina?I priskočivši k njima, stane ih okretati rukama i ogledavati kao kakve

neobične prekomorske stvorove. A Matko rekne:— Vidio, ne vidio, ali sam čuo da gospodin iz Garbova ima u svojoj

službi Turaka što ih je zasužnjio vojujući na Dunavu kod rimskogacesara Sigismunda. No, pa što je? To ste vi pasja braća pogani?— Gospodar nam je rekao da će nas pokrstiti — rekne jedan od

robova.— A zar se ne mislite otkupiti?— Mi smo izdaleka, s azijatske obale, iz Bruse. Zbiško koji je

radoznalo slušao sve vojne pripovijesti,a osobito kad se radilo o djelima preslavnoga Zavise iz Garbova,

počne ih pitati kako su pali u sužanjstvo. Ali u pripovijedanju sužanjanije bilo ništa neobična: Zaviša je na njih nekoliko desetaka bio prijetri godine navalio u nekom klancu, pa ih je dijelom poubijao, adijelom pohvatao, a zatim dosta njih porazdavao. Zbišku i Matkubijahu srca puna radosti videći tako znatan dar, osobito zbog togašto je za ljude u ono vrijeme bilo jako teško, pa su zato predstavljalipravi imetak.Uto dođe i sam Zaviša s Povalom iz Tačeva i Paškom Zlođjejem iz

Biskupica. A kako su svi oni radili o Zbiškovu spasu i bilo im dragošto su u tome uspjeli, to mu je svaki dao na uspomenu kakav dar.Velikodušni gospodin iz Tačeva poklonio mu je pokrovac za konja,

širok i bogat, opšiven na prsima zlatnim rojitama, a Paško ugarskimač vrijedan nekoliko grivana. Zatim dođoše Lis iz Targoviska,Farurej i Kšon iz Kozjeglave s Martinom iz Vrocimovica, a napokondođe i Zindram iz Maškovica, svaki s punim rukama.

Zbiško ih dočeka oduševljena srca, dvostruko obradovan: idarovima i time što su mu najslavniji vitezovi u kraljevstvu iskazivalisvoju prijaznost. A oni su ga pitali kad će otići i kakvo je Matkovozdravlje. Preporučili su pri tom, kao mladi, ali iskusni ljudi, raznemasti i ljekarije, od kojih rane divno zacjeljuju.Matko im je samo preporučivao Zbiška, jer se sam spremao na

drugi svijet. Teško je živjeti sa željeznim šiljkom ispod rebara. Tužiose da neprestano pljuje krv i da ne može jesti. Mjerica oljuštenihoraha, dva pedlja kobasice i zdjela kajgane: to mu je svagdašnjahrana. Otac Cibek puštao mu je krv nekoliko puta da mu tako ublaživrućicu i povrati tek, ali mu ni to nije pomoglo.Bio je ipak tako obradovan darovima za svoga sinovca da se u taj

čas osjećao zdravijim, a kad je trgovac Amilej zapovjedio da se upočast takvim gostima u sobu donese barilo vina, sjeo je zajedno snjima uza stol. Nastade razgovor o Zbiškovu spasu i njegovimzarukama s Danuškom. Vitezovi su bili uvjereni da se Jurand izSpihova neće usprotiviti volji kneginje, osobito ako Zbiškoosveti uspomenu Danuškine matere i održi svoj zavjet što se tiče

paunskih perjanica.— No, što se tiče Lihtenštajna — rekne Zaviša — ne znam hoće li ti

se htjeti staviti jer je član reda, a osim toga i jedan od njegovihstarješina. Da, kazivali su mi ljudi iz njegove pratnje da će svremenom postati i veliki meštar, samo ako pozivi.— Ako vas odbije, bit će to za nj velika sramota — progovori Lis iz

Targoviska.— Neće — odgovori Zaviša — jer nije svjetski vitez, a redovnici se

ne smiju pojedince u megdan upuštati.— A ipak se dosta često upuštaju.— Jer su se običaji u njihovom redu pokvarili. Oni čine razne

zavjete, ali samo zato da ih na sablazan cijeloga kršćanskoga svijetaprekrše. Ali na megdan neće izići križar, a komtur baš nikako.— Ha, možda ćeš ga na vojni naći.— Ali sada govore da neće biti rata — rekne Zbiško — jer se križari

boje našega naroda.Nato rekne Zindram iz Maškovica:— Neće baš dugo potrajati taj mir. Vuk ne može biti pitom jer mora

od tuđega živjeti.

— A, međutim, ćemo se uhvatiti ukoštac s Timurom Hromim —oglasi se Povala. — Ediga je potukao kneza Vitolda, to je većsigurno.— Sigurno. I vojvoda Spitko se nije vratio — potvrdi Paško Zlođjej

iz Biskupica.— I mnogo je litvanskih knezova ostalo na bojištu.— Pokojna kraljica je prorekla da će tako biti — rekne gospodin iz

Tačeva.— Ha, pa ćemo možda i mi morati na Timura!Tako pređe razgovor na litvansku vojnu protiv Tatara. Nije više bilo

nikakve sumnje da je knez Vitold, prenagli, a ne hladnokrvnivojskovođa, bio hametom potučen kod Vorskle, pa je u toj bici palomnogo ruskih i litvanskih boljara, a s njima i nekoliko vitezovapoljskih, kao i križarskih. Muževi sakupljeni kod Amilej a žalili sunapose zlu kob mladoga Spitka iz Melstina, najvećega gospodina ukraljevstvu koji je na tu vojnu otišao kao dobrovoljac i poslije bitkenestao bez traga. Kovali su u zvijezde njegov upravo viteškipostupak: on je od neprijateljskoga vođe bio dobio kalpak da gazaštiti od svake opasnosti, ali ga on nije htio staviti na glavu u bici,voleći više slavnu smrt, nego život po milosti poganskog vladara.No još uvijek nije bilo sigurno je li poginuo ili je pao u sužanjstvo. Iz

sužanjstva se imao čime iskupiti, jer mu je bogatstvo bilo neizmjerno,a povrh toga mu je kralj Vladislav dao cijelo Podolje u leno.No poraz Litvina je mogao biti poguban i za cijelu Jagjelovu državu,

jer nitko nije pravo znao neće li Tatari, zaneseni pobjedom nadVitoldom, provaliti u zemlje i gradove koji su potpadali pod velikukneževinu. U tom slučaju bilo bi u rat uvučeno cijelo kraljevstvo.Mnogi vitezovi, koji su kao Zaviša, Farurej, Dopko, pa dapače iPovala, obično tražili posla i bojnih zgoda na inozemnim dvorovima,nisu navlas odlazili iz Krakova, ne znajući šta će donijeti bliskabudućnost. Kad bi Tamerlan, gospodar dvadeset i sedam kraljevina,podigao cijeli mongolski svijet, tad bi opasnost mogla biti strašna. Abilo je ljudi koji su predviđali da će se to dogoditi.— Bude li baš potrebno, pa ćemo se i sa samim Šepavcem omjeriti.

Neće mu biti tako lako s našim narodom, kao što je bilo sa svimaonima koje je pobijedio i podjarmio. Nama će, pored toga, i svikršćanski knezovi priteći u pomoć.

Nato progovori Zindram iz Maškovica, koji je silno mrzio križarskired, vrlo žestoko: — Za knezove ne znam, ali križari su spremni dase združe s Tatamma i navale na nas s druge strane.— To će biti rat! — klikne Zbiško. — Ja ću na križare!Ali drugi vitezovi počnu prigovarati. Križari ne znaju straha božjega i

gledaju samo svoju korist, no ipak neće pomagati poganima protivkršćanskog naroda. Timur ratuje pored toga negdje daleko u Aziji, atatarski vođa Ediga izgubio je u posljednoj bici toliko ljudi da se i samod svoje pobjede prestrašio. Knez Vitold se oporavio i svoje gradovedobro utvrdio, pa ako sada i nije poslužila sreća Litvine, za njih nećebiti novost potući Tatare.— Nas ne čeka borba s Tatarima, nego s Nijemcima, i to na život i

smrt — rekne Zindram iz Maškovica. — Ako ih ne satremo, doći ćenam po glave.Zatim se okrene k Zbišku:— A najprije će izginuti Mazurci. Tamo ćeš već naći posla, ne boj

se!— Ej, da mi je stric zdrav, odmah bih onamo pošao.— Pomogao ti Bog! — rekne Povala i podigne pehar.— U zdravlje tvoje i Danuškino!— A na propast Nijemaca! — nadoda Zindram iz Maškovica.I stanu se opraštati. A uto dođe dvoranin kneginje sa sokolom u

ruci, i poklonivši sa svim vitezovima, okrene se s nekim čudnimsmiješkom k Zbišku: — Gospođa kneginja mi je zapovjedila da vamkažem — rekne — da će još prenoćiti u Krakovu, pa drugo jutro ranokrenuti na put.— Dobro! — odgovori Zbiško. — Ali čemu to? — Zar je tko obolio?— Nije, nego kneginja ima gosta iz Mazovije.— Je li došao sam knez?— Nije knez, nego Jurand iz Spihova — odgovori dvoranin.Začuvši to, smete se Zbiško strašno, a srce mu počne u prsima

udarati kao kad mu je bila pročitana smrtna osuda.

VIIKneginja se Ana nije mnogo začudila dolasku Juranda iz Spihova

jer se često događalo da ga je usred neprestanih bojeva sasusjednim njemačkim vitezovima najednom obuzimala čežnja zaDanuškom. I onda je ođilazio iznenada, bilo u Varšavu, bilouČjehanov, bilo onamo gdje se baš nalazio dvor kneza Januša. A kadbi vidio svoje dijete, obuzela bi ga strašna žalost jer je Danuša svakegodine bivala sve više nalik svojoj materi, pa mu se uvijek činilo davidi svoju pokojnicu, i to onakvu kakvu je nekoć upoznao kodkneginje Ane u Varšavi. Ljudi su pomišljali da će mu od te tuge nakraju pući željezno, samo osveti odano srce. Kneginja ga je čestonagovarala neka ostavi svoj krvavi Spihov te ostane kod nje i kodDanuše. I sam knez, cijeneći njegovu hrabrost i njegov ugled i bojećise raznih neprilika u koje su ga mogli uplesti neprestani bojevi nagranici, bijaše mu ponudio čast mačonoše. Ali sve uzalud. Baš kadbi gledao Danušu, otvarale su se u njemu stare rane. Po nekolikodana nije ni jeo, ni spavao, ni govorio. Srce mu se, očito, stalo bunitii zalijevati krvlju, pa bi na kraju nestao s dvora i vratio se u svojespihovske močvare da svoj gnjev i svoju žalost utopi u krvi. Tada suljudi govorili: - Teško NijemuGospodaricu, veoma voli jer je njezinu dvoranku uzeo za ženu, a

sada se njegova kći odgaja kod nas. Zbiško odahne.— Vi velite da se kneginjinoj volji neće usprotiviti?— Ja znam šta biste vi htjeli saznati, pa ću vam i reći što sam čuo.

Kneginja je s njim govorila o vašim zarukama jer se to nije moglozatajiti; ali ne znam što je on na to rekao.Razgovarajući tako, dođoše i do vrata. Kapetan kraljevskih

strijelaca, onaj isti koji je Zbiška vodio na smrt, klimne mu sadaprijazno glavom; a oni prođu kraj straže u dvorištu i odu nadesno,gdje je prebivala kneginja.Dvoranin, - ugledavši pred vratima paža, zapita: — A gdje je Jurand

iz Spihova?— U velikoj sobi s kćerkom.— To je ondje — rekne dvoranin pokazujući na vrata.Zbiško se prekrsti, podigne zastor na otvorenim vratima i uniđe

uzburkana srca. Ali nije odmah opazio Juranda s Danušom, jer sobane samo da je bila velika nego i mračna. Istom časak kasnije ugleda

zlatnu glavu djevojčice koja je sjedila na koljenima svog oca. Ni oninisu čuli kad je on unišao, pa je zato stajao kraj zastora, nakašljaose i napokon progovorio: — Hvaljen Isus!— Na vijeke vjekova! — odgovori Jurand i ustane. U isti čas

priskoči Danuša k mladome vitezu, i zaobje ga ruke uhvati i klikne:— Zbiško! Tata je došao!Zbiško joj poljubi ruke, ustane, pristupi zajedno s njom k Jurandu i

rekne: — Došao sam da vam se poklonim. Znate li tko sam?I prigne se duboko raširivši ruke kao da će mu obujmiti noge. No

Jurand ga uhvati za ruke, okrene ga k svjetlu i počne promatrati.Zbiško bijaše već nešto smjeliji, pa pogleda radoznalo Juranda i

opazi pred sobom muža golema uzrasta, plave kose i isto tako plavihbrkova, kozičava lica i samo s jednim sivim okom. Njemu se pričinida će ga to oko proburaziti do dna, pa se opet smete; nije znao štada rekne i želeći da ipak prekine tu neugodnu šutnju, zapita: — Viste, dakle, Jurand iz Spihova, Danušin otac?Ali on mu pokaže samo rukom na hrastovu klupu, na koju i sam

sjedne i, ne odgovorivši ni riječi, dalje ga promatrao.Zbiška ostavi napokon strpljivost.— Znajte — progovori — da mi je neugodno ovako sjediti kao na

sudu.Istom tada rekne Jurand:— Ti si navalio na Lihtenštajna?— Da! — odgovori Zbiško.U oku gospodina iz Spihova blijesne neko čudno svjetlo i njegovo

se grozno lice ponešto razvedri. Začas pogleda u Danušu i nanovozapita: — I to zbog nje?— Da zbog koga? Moj stric bi vam mogao reći kako sam joj se

zavjetovao da ću s njemačkih šljemova poskidati paunske perjanice.Ali neće ih biti samo tri, nego barem koliko prstiju ima na obimrukama. Osim toga ću vašoj osveti pomoći jer je to za Danušinumajku.— Teško njima — vikne Jurand.I opet zašute. A Zbiško primijeti da pogađa u Jurandovo srce

iskazujući svoju mržnju na Nijemce, pa rekne:— Ja im neću oprostiti, umalo zbog njih nisam izgubio glavu.

Okrene se k Danuši i nadoda:— Ona me spasila.— Znam — rekne Jurand.— I ne ljutite se zbog toga?— Budući da si joj se zavjetovao, to joj i služi jer je to viteški običaj.Zbiško se malo umiri, ali začas progovori s očitim nemirom: —

Znajte, ona mi je svojom koprenom prekrila glavu. Čuli su svivitezovi, čuo je i franjevac koji je bio uza me s križem kako mi jerekla: »Ti si moj!« I to je sigurno da neću biti do smrti nijedne druge,tako mi Bog pomogao!Iza tih riječi nanovo klekne i, želeći pokazati da pozna viteške

običaje, poljubi cipele Danuši koja je sjedila na kraju klupe, a zatimse okrene Jurandu i upita: — Jeste li vidjeli još koju ovakvu? Šta?A Jurand se prihvati za glavu svojim velikim rukama, zaklopi oči i

gluho odgovori: — Jesam, ali su mi je Nijemci ubili.— Dakle čujte — rekne gorljivo Zbiško — ista nas nepravda tišti i

ista osveta. I naše su iz Bogdanca, kad su im konji u močvarupropali, ti psi svojim strelicama postrijeljali. Vi nećete nikog boljegaod mene naći za svojposao. Ta to mi nije nikakva novost! Pitajte strica! Na koplja ili na

sjekire, na duge ili na kratke mačeve, meni je svejedno! A je li vamstric pripovijedao o onim Frizijcima? Ja ću vam klati Nijemce kaojanjce; a što se tiče vaše djevojčice, evo, na koljenima vamobećajem da ću se za nju biti i sa samim paklenim starješinom, te jeneću odstupiti nikome na zemlji ni za stada ni za kakav imetak, pada mi dadu najljepši zamak sa staklenim prozorima, bez nje ga uzetineću, a za njom ću i na kraj svijeta otići.Jurand je nekoliko časaka sjedio držeći glavu obim rukama, ali se

napokon trgne kao iza sna i progovori sumorno i tužno:— Ti si mi se svidio, momče, ali ti je ne dam, jer ti nije suđena,

sirota!Kad je to Zbiško čuo, zanijemi i pogleda u Juranda izbuljenim očima

a da nije bio kadar progovoriti ni riječi.Ali Danuša mu priskoči u pomoć. Zbiško joj je bio veoma drag i

veoma joj se sviđalo da je više ne smatraju »žabicom«, već »zrelomdjevojkom«. Godile su joj i zaruke i razne slastice što joj ih je mladivitez svaki dan donosio. Kad je, dakle, čula da joj sve to kane

oduzeti, skočila je brzo s klupe, sakrila glavu na koljena svoga oca ikliknula: — Tatice, tatice! Ja ću plakati!A on ju je očito ljubio nadasve jer je nježno položio ruku na njezinu

glavu. Na licu mu nije bilo ni gnjeva ni mržnje, nego se na njemuogledala samo tuga.A Zbiško se ponovo osmjeli i rekne:— Kako to? Zar ćete se božjoj volji usprotiviti? Nato će Jurand: —

Ako bude božja volja, ti ćeš je i dobiti, ali ti ja svoje privole ne mogudati. Ah, rado bih privolio, ali ne mogu...Iza tih riječi podigne Danušu, uzme je na ruke i pođe k vratima; a

kad mu je Zbiško htio zakrčiti put, stane načas i rekne:— Ja se neću protiviti da joj viteški služiš, ali me više ne pitaj. Ništa

ti ne mogu reći.I ode iz sobe.

VIIIDrugi se dan nije Jurand nimalo uklanjao Zbišku niti mu je branio da

Danuši putem iskazuje razne usluge koje joj je kao njezin vitezmorao iskazivati. Premda je u svom srcu bio veoma zabrinut, Zbiškoje više puta opazio kako ga ozbiljni gospodin iz Spihova promatramilo i s nekom tugom što mu je morao dati onako okrutan odgovor.Jurand je, povrh toga, svaki čas pokušavao da mu se približi i da snjime započne kakav razgovor. Putem, poslije odlaska iz Krakova,nije to bilo teško, jer su obojica pratili kneginju na konju. Jurand,obično veoma mučaljiv, razgovarao je sada prilično rado; ali kad jeZbiško htio da nešto sazna o zaprekama koje ga dijele od Danuše,prestao je odmah govoriti i lice mu se smrklo. Zbiško je mislio dakneginja zna sve, zato je ugrabio pogodan trenutak ne bi li od nje štosaznao, ali ni ona nije mogla mnogo reći.— To je još tajna — odgovori mu. — Govorio mi je o tome sam

Jurand, ali me ujedno zamolio da ga dalje ne pitam. Sigurno jevezan kakvom prisegom, kao što biva među ljudima.Možda će ipak dati Bog da sve s vremenom iziđe na javu.— Meni bi bez Danuške bilo na svijetu kao psu na konopcu ili kao

medvjedu u jami — odgovori Zbiško. — Nikakve radosti niti utjehe.Ništa, nego samo jecanje i uzdasi. Otišao bih s knezom Vitoldom uTavan da me ubiju Tatari. Ali prije moram strica odvesti kući, pa ondaskinuti paunove perjanice s njemačkih šljemova, kao što sam sezavjetovao. Možda će me pri tom ubiti, a to mi je milije nego dagledam kako mi drugi otima Danušku.Kneginja ga pogleda svojim dobrim modrim očima i zapita u čudu:

— I ti bi to dopustio?— Ja? Dok u meni bude daha, neće toga biti! Osim da mi usahne

ruka i da ne može držati sjekire!— Dakle, vidiš!— To mi je osim vaše milosti, plemenita gospođo, jedina utjeha.— Moju milost imaš, a Danuška te neće ostaviti. Još sam joj jučer

rekla: Danuško, a hoćeš li ti ostaviti Zbiška? A ona mi je odgovorila:»Ja ću biti Zbiškova ili ničija«.To je još zelena jagoda, ali ako što rekne, to i održi, jer je plemićko

dijete, a ne istom kakvagod. I mati joj je bila isto takva.— Dao Bog! — rekne Zbiško.

— Samo pazi da joj i ti budeš vjeran,, jer je mnogi mladi momakveoma nestalan; obeća vjernu ljubav, pa stane odmah trčati k drugojda ga ni na konopcu ne možeš zadržati!Govorim ti istinu!— Neka me Gospod prije kazni! — klikne gorljivo Zbiško.— Eto, na to pazi! Ali kad strica odvedeš kući, dođi na naš dvor. Tu

će ti se već pružiti prilika da dobiješ ostruge pa ćemo onda vidjeti štaće Bog dati. Danuška će dotle dozreti i božju volju doznati. Ona teveć i sada, moram priznati, veoma voli, ali još uvijek ne onako taošto ljube odrasle djevojke. Možda će ti se s vremenom i Jurandprikloniti svojom dušom, jer vidim da te voli. Poći ćeš i u Spihov izajedno s Jurandom na Nijemce, pa se može dogoditi da mu iskažeškakvu uslugu i da ga posve pridobiješ za se.— Milostiva kneginjo, baš sam i mislio da tako učinim, ali će mi to s

vašom pomoću biti mnogo lakše.Taj je razgovor veoma ohrabrio Zbiška. Ali već na prvoj postaji

oslabi stari Matko tako da je morao ostati i pričekati dok se baremmalo oporavi za dalji put. Dobra kneginja Ana Danuta ostavi mu svemeleme i ljekarije što ih je imala uza se, jer je sama morala poćidalje, pa su se oba viteza iz Bogdanca morala rastati s njezinimdvorom. Zbiško je ponajprije pao pred noge kneginji kako je dug iširok, pa onda Danuši, prisegao joj još jednom svoju vjernu viteškuslužbu, obećao uskoro doći u Čjehanov ili u Varšavu, obuhvatio je nakraju svojim snažnim rukama i podigao uvis govoreći tronutimglasom: — Sjećaj se mene, cvjetiću moj najmiliji, sjećaj se, ribicemoja zlatna!A Danuša ga je zagrlila baš onako kako mlađa sestra grli miloga

brata, pritisnula svoj tupi nosić o njegovo lice i ronila suze velikepoput graha, neprestano ponavljajući: — Ja neću u Čjehanov bezZbiška, neću u Čjehanov!To je vidio Jurand, ali se nije naljutio, nego se i sam veoma srdačno

oprostio od mladića i kad je već sjedio na konju, okrenuo se jošjednom k njemu i rekao: — Ostaj zbogom i nemoj mi ništa zamjeriti.— Kako da vam zamjerim kad site Danuškin otac!— odgovorio je iskreno Zbiško.I priskočio mu je do stremena, a Jurand mu je stisnuo ruku i rekao:

— Dao ti Bog sreću u svemu! Razumiješ li?

I nato je odjahao. A Zbiško je razumio kakvo su veliko značenjeimale njegove posljednje riječi, pa se vratio kolima na kojima je ležaoMatko i progovorio: — Znate li da bi on već i sada pristao, ali munešto zabranjuje. Vi ste bili u Spihovu i imate bistar razum, panastojte saznati što je to.Ali Matko je bio, uistinu, bolestan. Vrućica, što ju je dobio od rane,

povećala se do večeri tako jako da je počeo gubiti svijest. Mjesto daodgovori Zbišku, pogleda ga kao u čudu i zapita:— A gdje tu zvone?Zbiško se prestraši. Pade mu na um — kad bolesnik čuje zvona, to

je znak da mu se bliži smrt. Pomisli da bi starac mogao umrijeti bezsvećenika, bez ispovijedi, pa tako dospjeti, ako i ne u sam pakao aono na duge vjekove u čistilište, zato odluči da ga odmah odvezedalje, ne bi li što prije došli do kakve župe u kojoj bi Matko mogaoprimiti posljednju pomast.I zato su putovali čitavu noć. Zbiško je sjedio na kolima sa sijenom

na kojima je ležao bolesnik i bdio nad njim sve do bijeloga dana. Odčasa do časa bi ga napojio vinom, kojim ih je za taj put opskrbiotrgovac Amilej. Žedni Matko je pio požudno, jer mu je vino vidljivoblažilo strašne boli. Ali iza druge je mjerice izgubio svijest, a iza trećečvrsto zaspao, pa se Zbiško svaki čas k njemu sagibao da vidi nije liveć umro.I na tu ga je misao obuzimala silna žalost. Sve dok nije dospio u

zatvor u Krakovu nije pravo ni pomislio koliko voli strica koji mu je uživotu bio otac i mati. Ali sada je to znao dobro i osjećao u isti mahda će poslije njegove smrti biti strašno osamljen na svijetu, bezrođaka, osim onoga opata koji je držao u zalogu Bogdanac — bezpomoći i bez prijatelja. Uz to mu je padalo na um da će i Matko, akoumre, umrijeti krivnjom Nijemaca, zbog kojih i on sam umalo što nijeizgubio glavu, od kojih su poumirali svi njegovi pređi i Danušina matii mnogo mnogo nevinih ljudi koje je poznavao ili o njima čuo odsvojih znanaca i sad se svemu tome stao silno čuditi. »Zar u cijelomtom kraljevstvu«, govorio je sam sebi, »nema čovjeka kojemu nisunanijeli nepravdu i koji im se ne želi osvetiti?« Sjetio se Nijemaca skojima je ratovao pod Vilnom i pomislio da sigurno ni Tatari od njihne ratuju groznije i da takvog naroda kao oni po svoj prilici nema načitavom svijetu.

Osvit mu je prekinuo te misli. Dan je nastajao jasan, ali hladan.Matku je očito bilo bolje, jer je đisao mirnije i pravilnije. Probudio seistom kad je sunce već dobrano prigrijal», pa je otvorio oči i rekao:— Meni je lakše. A gdje smo?— Odmah ćemo doći u Olkuš. Znate, onamo gdje .srebro kopaju i

predaju ga u državnu blagajnu.— Kad bismo imali sve srebro što ga zemlja krije, tad bismo mogli

podići Bogdanac.— Vidi se da vam je bolje — odgovori Zbiško sa smiješkom. — Ej,

bilo bi dovoljno i za zamak! Ali mi ćemo poći u župni dvor jer će nasondje i gostoljubivo primiti i vi ćete se moći ispovijediti. Sve je ubožjim rukama ali je ipak najbolje kad je sve u redu.— Ja, griješni čovjek... rado ću se pokajati — odgovori Matko. —

Snilo mi se u noći da mi vragovi gule kožu s tabana, a njemačkim sujezikom međusobno razgovarali. Bog je dobar, pa mi je ilaikše. A jesili i ti malo spavao?— Kako sam mogao spavati kad sam vas čuvao?— A ti prilegni malo! Kad stignemo u mjesto, ja ću te probuditi.— Ali meni nije do spavanja!— A šta ti brani?Zbiško pogleda strica očima djeteta.— Ta šta, ako ne ljubav? Već su me bokovi zaboijeli od uzdisanja,

ali ću malo sjesti na konja pa će mi već biti lakše.I odmah siđe s kola i sjedne na konja; doveo mu ga je Turčin,

darovan od Zavise. Matko se premjesti s jedne strane na drugu, alije očito mislio na nešto drugo, a ne na svoju bolest, jer je klimnuoglavom, na kraju mljacnuo ustima i progovorio: — Ja se čudim,čudim i ne mogu da se načudirn kako si ti za ljubavlju takopomaman; otac ti nije bio fekav, a ni ja nisam.A Zbiško, umjesto da mu odgovori, podigne se na sedlu, podupre

se o bokove, podigne glavu uvis i zapjeva iza svega grla:— Plakao sam kasno, plakao sam rano, Gdje li si mi sada, čedo

milovano! AV mi ne pomaže da isplaćeni oči, Jer te više nikad nećuvidjet moći!I to »ej« razlijegne se po šumi, odbije se od drveća na cesti,

odazove se napokon dalekom jekom i zatihne u guštari.

A Matko se prihvati za bok u kojemu ga je mučilo njemačko željezoi rekne malo stenjući: — Prije su ljudi bili pametniji, razumiješ li?Časak se kasnije ipak zamisli, kao da se sjeća davnihvremena, pa nadoda:— Premda su mnogi i prije bili jako glupi.Ali uto iziđoše iz šume, za kojom ugledaše rudarske kolibe, a iza

njih nazupčane zidine Olkuša što ih je podigao kralj Kazimir, i župnizvonik što ga je sazidao Vlatiislav Lokijetek.

IXKanonik crkve ispovjedi Matka i pozove ih gostoljubivo na noćište

tako da su otišli tek drugi dan ujutro. Iza Olkuša skrenuše premaŠleskoj, te su uz samu njezinu granicu putovali do Velike Poljske.Put je većinom išao pustim krajem po kojem se za sunčanog zapadačesto razlijegalo urlikanje divljih bikova i tura, slično podzemnojgrmljavini, a noću su iz šumskog grmlja sijevale vučje oči. Ali veća jeopasnost nego od divlje zvjeradi prijetila na tom putu putnicima itrgovcima od njemačkih ili ponijemčenih vitezova iz Šleske, a njihovisu se gradići dizali ovdje i ondje na granici. U vojni s OpolčikomNaderspanom, kojem su protiv kralja Vladislava pomagali njegovišleski rođaci, poljske su ruke, doduše, porušile veći dio tih gradića,ali su putnici ipak morali uvijek biti na oprezu i ne puštati oružja izruku, naročito poslije sunčanog zapada.Ipak su putovali mirno tako da je Zbišku već počelo bivati dosadno.

Kad su još bili samo dan puta daleko od Bogdanca, začuli su po noćiza sobom topot i rzanje konja.— Nekakvi ljudi dolaze za nama — rekne Zbiško. Matko, koji nije

spavao, pogleda na zvijezde i odgovori kao iskusan čovjek: — Osvitnije daleko. Razbojnici ne bi navaljivali na kraju noći, jer im je prijedana vrijeme da pođu kući.Zbiško ipak zaustavi kola, postavi ljude preko ceste licem prema

onima koji dolaze, a sam stupi naprijed i stane čekati.Za dva ili tri časa ugleda u sumračju nekoliko konjanika. Jedan je

od njih jahao na čelu, nekoliko koraka pred drugima, ali očito nijeimao nakane da se krije, jer je pjevao u sav glas.Zbiško nije mogao razabrati riječi, ali mu je do ušiju dopiralo veselo:

»Oj! Oj!« kojim je neznanac dovršavao svaku kiticu pjesme.— Naši su! — rekne Zbiško sam sebi.Ali začas ipak vikne:— Stoj!— A ti sjedni! — odgovori šaljivi glas.— Tko ste vi?— A tko ste vi?— Zašto nas slijedite?— A zašto nam vi priječite put?— Odgovaraj, jer je luk napet.

— A u nas odapet... Strijeljaj!— Odgovaraj ljudski, jer će te snaći bijeda! Zbišku odgovori vesela

pjesma: Jedna bijeda s drugom bijedom Idu na put vlesat redom Oj,oj, oj...Našta li ini ples taj vrijedi, ptes je dobar i u bijedi...Oj, oj, oj...Čuvši taj odgovor, začudi se Zbiško, ali uto pjesma prestane, a isti

glas zapita: — A šta radi stari Matko? Diše li još? Matko se pridignena kolima i rekne: — Tako mi Boga, to su naši!A Zbiško potjera konja naprijed:— Tko pita za Matka?— Ta susjed Zih iz Zgorjelica. Već cijelu sedmicu idem za vama i

zapitkujem ljude na cesti.— Striče, striče! To je Zih iz Zgorjelica! — vikne Zbiško.I pozdrave se radosno, jer je Zih zaista bio njihov susjed, a i čovjek

dobar i svima drag zbog svoje vesele naravi.— No kako ste? — zapita rukujući se s Matkom. — Jeste li još

uvijek vragoljan ili niste?— Ah, nisam! — odgovori Matko. — Ali rado vas vidim. Mili Bože,

da sam samo već u Bogdancu.— A šta vam je? Kao što sam čuo nas.trijeliU su vas Nijemci.— Nastrijelili, ti psi! Željezo mi je među rebrima zaostalo.— O, zaboga! Ali šta je? Jeste li se pokušali napiti medvjeđe masti?— Vidite li! — rekne Zbiško. — Svatko vam medvjeđu mast

preporučuje. Brže u Bogdanac!Odmah ću prve noći otići sa sjekirom do košnica.— Možda će je imati Jagjenka, a ako ne, poslat ću je neka potraži.— Kakva Jagjenka? Ta vašoj je bilo ime Malgohna? — zapita

Matko.— Oo! O, ta Malgohna! Na svetoga Mihajla bit će treća jesen

otkako je Malgohna u posvećenoj zemlji. Bila je to snažna žena,gospodine, dao Bog pokoj njezinoj duši! Ali i Jagjenka se u njuuvrgla, samo što je još mlada...Za dolinom stoji raka... Kakva mati, kći je taka...Oj, oj, oj...... A ja sam Malgohni govorio: Ne penji se na jelu, pedeset ti je

godina! Ali ne! Ipak se popela, a grana se prelomila i buh! Velim vam

da se sva u zemlju zabila, ali je ipak tek treći dan izdahnula.— Bog joj se smilovao! — rekne Matko. — Sjećam se, sjećam...

kad se podbočila o bokove i počela mjeriti očima, tad su se momci usijeno sakrivali. A kakva je bila vrsna gospodarica!Dakle je s jele pala? Vidite li, ljudi!— Pala je kao šiška pred zimu. Oj, to je bila žalost! Znajte, poslije

sahrane sam se tako opio od žalosti da me tri dana nisu mogliprobuditi. Mislili su da sam i ja parnuo. A šta sam kasnije suza prolio,ne bi ih ni u čabru odnijeli! Ali je i Jagjenka vješta gospodarstvu. Sveje sada na njezinim leđima.— Jedva da je se sjećam. Kad sam otišao, nije bila veća od ručice

sjekire. Ispod konja je mogla proći a da mu se ne dotakne glavomtrbuha. Da, tome je već odavno, pa je morala ponarasti.— Na svetu Agnezu navršila je petnaest godina, ali je ni ja već

gotovo godinu dana nisam vidio.— A šta se s vama dogodilo? Odakle se vraćate?— S vojne. Pa zar mi je nužda da sjedim kod kuće, kad imam

Jagjenku?Premda je bio bolestan, na spomen o ratu Matko naćuli radoznalo

uši i zapita: — Jeste li možda s knezom Vitoldom bili kod Vorskle?— Da, bio sam — odgovori veselo Zih iz Zgorjelica. — Ali gospodin

onu Bog nije dao sreću: doživjeli smo strašan poraz, Ediga nas jestrašno potukao. Ponajprije su nam postrijeljali konje. Tatari se nebore izbliza kao kršćanski vitezovi, nego samo izdaleka strijeljaju. Tinavališ na njega, a on ti se makne, pa i opet strijelja. Radi s njim štahoćeš! Vidite, vitezovi su se u našoj vojsci silno hvalili i govoriliovako: »Mi nećemo ni koplja baciti ni mača izvaditi, nego ćemosamo na kopitima te kukavice raznijeti!« Tako su se oni hvalili, alikad su strijele stale letjeti, postalo je sve tamno, a poslije bitke jedvaje po jedan od desetorice ostao živ!Vjerujete li rni? Više od polovice vojske, sedamdeset litvanskih i

ruskih knezova ostalo je na bojištu, a koliko boljara i drugih dvorana,ali kako oni kažu otroka, to ne bi ni za dvije nedjelje prebrojali.— Čuo sam — prekine ga Matko. — I naših je vitezova mnogo

palo.— Da, pa čak i deset križara, jer su i oni morali Vitoldu pomoći. A i

naših veoma mnogo.

Kako znate, gdje drugi gledaju na sebe, tu naši ne gledaju. Velikiknez se najviše pouzdavao u naše vitezove i nije u bici htio imatidruge straže oko sebe, nego samo Poljake. Hi, hi, i svi su oko njegapopadali, a njemu ništa! Pao je gospodin Spitko iz Mjelstina, imačonoša Bernat i peharnik Mikolajiz Prokopa, i Preslav, i Dobrogost, i Jaško iz Lazevica, i Pilik iz

Dubrave, i Pjeterko iz Miloslavlja, i Šepjecki, i Oderski, i TomkoLagoda. Tko bi ih sve nabrojio! A neki su bili tako puni strelica da suposlije smrti izgledali kao ježevi, pa ih je bilo smiješno gledati.I tu se, zaista, nasmije kao da pripovijeda najveseliju pripovijest;

najednom zapjeva: — Upoznat ćeš ljute Tatare Kad ti koji kožunatare!— No, a što zatim? — zapita Zbiško.— Zatim je uzmaknuo veliki knez, ali se odmah i sabrao, kao što je

to već njegov običaj. Što ga jače prigneš, to on više odskoči, baš kaoljeskov prut. Onda smo pohitjeli k tavanskome gazu, da branimoprijelaz. U pomoć nam je došla i šaka novih vitezova iz Poljske. No,pa ništa! Dobro! Drugi dan stigao nas je Ediga sa svom silom Tatara,ali nije ništa napravio. Ej, bilo je veselo! Čim on preko gaza, a minjega hrsk! Nije nikako mogao. A mi smo ih potukli i pomlatili dosta.Ja sam ih ulovio petoricu, pa ih vodim sa sobom u Zgorjelice.Pogledajte po danu kakve njuške imaju ti psi.— U Krakovu su govorili da i kraljevstvo može zahvatiti rat.— Zar je Ediga glup? Vidio je on dobro kakvi su naši vitezovi, a zna

da su najbolji ostali kod kuće, jer kraljici nije bilo po volji da Vitold nasvoju ruku započinje rat. Ej, lukav je on, stari Ediga! Odmah jeopazio, još u Tavanu, da knezu raste snaga, pa je otišao daleko,daleko u devetu zemlju!— A vi ste se vratili?— Vratio sam se. Tamo nema posla. I u Krakovu sam čuo da site

otputovali malo prije mene.— Zato ste i znali da smo to mi?— Znao sam da ste vi jer sam posvuda pitao za vas. Tad se okrenu

k Zbišku: — Ej, moj Bože, ja sam te posljednji put vidio još posvemalena, a sada i u mraku razabirem da si jak kao bi vol. I odmah sime htio pozdraviti strijelom. Vidi se da si bio u ratu.

— Ja sam od malih nogu u ratu odgojen. Neka vam kaže stric,nedostaje li mi iskustva.— Stric mi ne treba ništa kazati. Vidio sam u Krakovu gospodina iz

Tačeva koji mi je o tebi pripovijedao.Ali možda ti onaj Mazurac neće dati djevojke, a ja ne bih bio tako

nemilosrdan, jer mi se sviđaš. Ti ćeš zaboraviti na nju čim vidiš mojuJagjenku. To ti je repa!— Aj, nije istina! Neću je zaboraviti pa da vidim i deset takvih kao

što je vaša Jagjenka.— S njom ću dati i Močidol, gdje je moj mlin. A kad sam odlazio,

paslo je na livadama deset dobrih kobila sa ždrijepcima. Mnogi će mise još za Jagnu pokloniti, ne boj se!Zbiško htjede odgovoriti: — Ali ne ja! — ali Zih iz Zgorjelica zapjeva

i opet: Ja ću se pokloniti vama, A vi Jagnu dajte nama, dao Bog!— Vama je uvijek veselje i pjevanje na pameti — progovori Matko.— Pah, a što blažene duše na nebu rade?— Pjevaju.— No, dakle vidite! A osuđene plaču. Ja volim poći k onima koje

pjevaju, nego k onima koje plaču. Tada će sveti Petar reći ovako:»Treba ga pustiti u raj jer bi inače taj veseljak pjevao i u paklu, a tose ne pristoji.« Gledajte, već sviće.I zaista je nastajao dan. Začas dođoše na široku poljanu na kojoj je

već bilo posve vidno. Na jezeru, koje je zauzimao veći dio poljane,hvatali su nekakvi ljudi ribu; ali čim su vidjeli oboružane muževe,ostavili su mreže i izišli iz vode, pa pograbili svoje pritke i raznooruđe i stali u red spremni na boj.— Oni misle da smo mi razbojnici — rekne Zih i srdačno se

nasmije. — Ej, ribari! A čiji ste vi?A oni su još nekoliko časaka šutjeli gledajući nepovjerljivo, dok na

kraju nije najstariji između njih prepoznao vitezove i odgovorio: —Gospodina opata iz Tulče.— Našega rođaka — rekne Matko — koji Bogdanac drži u zakupu.

To mora da je njegova šuma, ili ju je po svoj prilici tek nedavnokupio.— Da, kupio ju je, siromah — odgovori Zih. — On se za nju borio s

Vilkom iz Brzozove i napokon ju je dobio. Pred godinu dana imali su

se za čitav taj kraj pobiti na konjima, na koplja i na duge mačeve, aline znam kako se to svršilo jer sam prije otišao.— Ali mi smo rođaci, pa se s nama neće natezati, nego će nam,

možda, još štogod i otpustiti od zaloga.— Možda. Od njega se po dobru može sve dobiti. Viteški je to opat

kojemu nije ništa nova da svoju glavu pokrije šljemom. A i veoma jepobožan i veoma lijepo služi službu božju. Sigurno se sjećate kakosve lastavice izlete iz svojih gnijezda ispod krova kad zapjeva kodmise. No, a sve u slavu božju.— Kako da se ne sjećam! I na deset koraka je svojim dahom

svijeće gasio na oltaru. Je li kojiput došao u Bogdanac?— Dakako, jeste. Petoricu je novih težaka naselio sa ženama na

iskrčenoj zemlji. Dolazio" je i k nama u Zgorjelice, jer mi je on, kakoznate, krstio Jagjenku koju često obiđe i zove je svojom kćerkom.— Dao Bog da mi težake ostavi — rekne Matko.Tu razgovor utihne načas, jer se nad tamnom šumom i nad

rumenom zorom podiglo jasno sunce i obasjalo okolicu. Vitezovi gapozdrave svojim običnim pozdravom: »Hvaljen Isus!«pa se prekrste i stanu moliti svoju jutarnju molitvu.Zih dovrši prvi i, udarivši se nekoliko puta u prsa, progovori svojim

drugovima: — A sad ću vas dobro pogledati. Ej, promijenili ste seobojica. Vi, Matko, morate najprije ozdraviti. Jagjenka će vasnjegovati; u vašem dvoru nema žena. Ta još vam je željezo međurebrima, a to nije dobro.Tad se okrene k Zbišku:— Pokaži se i ti! Oj, svemogući Bože! Sjećam te se dok si još bio

malen, kako si se uz kožuh penjao drvarima na leđa, a sada, kad siponarastao, kakav si vitez! Pravi pravcati gospodičić, ali i plećatimomak. Takav se i s medvjedom može porvati.— Što je njemu medvjed! — rekne nato Matko. — Bio je još mlađi

nego sada kad ga je onaj Frizijac nazvao golobracem i premda se tonije pristojalo, on mu je svu bradu iščupao.— Znam — prekine ga Zih. — A onda ste se pobili i sve ste im

oduzeli. Sve mi je pripovijedao gospodin iz Tačeva:Ode Nijemac s čašću lijepom, Pokopan je s praznim džepom! Oj,

oj, oj...

I počne promatrati Zbiška zadovoljnim očima, a i on je pozornopromatrao njegov dugi i jaki stas, njegovo mršavo lice s velikimnosom i njegove okrugle i nasmješljive oči.— O — rekne — uz takva susjeda neće biti žalosti, samo da Bog

stricu povrati zdravlje.— Ljepše je imati vesela susjeda jer s veselim ne može biti svađe

— odgovori Zih. — A sada čujte šta ću vam po dobru i po kršćanskireći. Vi niste već odavno bili kod kuće i nećete nikakva kućanstva uBogdancu naći. Ja ne govorim o gospodarstvu, jer je opat dobrogospodario: nešto šume iskrčio i nove je težake naselio. Ali samokatkada dolazi, pa je smočnica sigurno prazna, jedva da je ondje ikakva postelja, a bolesniku treba njege. Već znate, šta? Idite samnom u Zgorjelice. Ostanite jedan mjesec ili dva, to će mi biti drago,a dotle će Jagjenka sve u Bogdancu prirediti. Samo se oslonite nanju i neka vas glava ni za šta ne boli. Zbiško će odlaziti da pomažegospodarici, a ja ću vam i gospodina opata dovesti u Zgorjelice dase s njim naredite. Vas će, Matko, djevojka njegovati kao oca, a ubolesti je žensko čeljade najljepše. No, budite moji gosti i učinite kaošto vas molim.— Poznato je da ste vi dobar čovjek i da ste to uvijek bili —

odgovori dirnuto Matko — ali vidite, ako već moram umrijeti odželjezne oštrice što mi pod rebrima sjedi, to bih najradije umro nasvom smetištu. A, eto, može čovjek i kod kuće da sve prigleda, akoje i bolestan, i da se za koješta pobrine. Ako je Bog odredio da odemna drugi svijet, tome nema pomoći. Bude li njega veća ili manja, ipakse nećeš izvući. A i najgora je postelja draga onome koji je nekolikogodina spavao na zemlji. Ali za vašu sam vam ponudu od srcazahvalan; ako vam se ja ne odužim, dat će Bog pa će vam se Zbiškoodužiti.Zih iz Zgorjelica, koji je zaista bio poznat sa svoje dobrote i

uslužnosti, stane opet moliti i nagovarati, ali Matko ostade pri svome:ako mu valja umrijeti, umrijet će na svom ognjištu.Bilo mu je teško bez tog Bogdanca već mnogo godina pa ga se

sada, kad mu je tako blizu, neće odreći ni za šta, makar mu ondjebilo i zadnje noćište. Bog je ionako milosrdan što mu je dopustio dase do njega dovuče.

Otare šakom suze, što su mu navrle na oči, pa se obazre naokolo irekne: — Ako je ovo šuma Vilka iz Brzozove, to ćemo većposlijepodne prispjeti.— Nije više Vilka iz Brzozove, već opatova — primijeti Zih.Nato se nasmiješi bolesni Matko i začas odgovori: — Ako je

opatova, bit će, možda, jednom i naša.— Ta maloprije ste govorili o smrti — rekne veselo Zih - a sad biste

je već htjeli od opata u baštinu dobiti.— Neću je baštiniti ja, već Zbiško.Dalji razgovor prekine im glas rogova u šumi, koji se oglasi daleko

pred njima.— Tko to ovdje lovi? — progovori. — Počekajte!— Možda opat. Bilo bi dobro da se s njim sastanemo.— Šutite, šutite!Tad se okrene k pratnji.— Stoj!Svi stanu. Rogovi se oglasiše bliže, a začas se začuje lavež pasa.— Stoj! — ponovi Zih. — K nama idu. Zbiško skoči s konja i vikne:

— Dajte mi luk! Možda će zvijer na nas nabasati. Brzo, brzo!I uzevši luk od momka, podupre ga o zemlju, pritisne trbuhom,

prigne se, zgrbi leđa poput luka, prihvati obima rukama tetivu i zapneje u tren oka o željeznu kvačicu, pa stavi na nju strijelu i skočinaprijed u šumu.— Napeo ga je, napeo bez zapora! - šapne Zih čudeći se toj

neobičnoj snazi.— Ho, jak je to momak! — odgovori zadovoljno Matko.Uto se glas rogova i lavež pasa oglasi još bliže i naglo se na desnoj

strani šume razlijegne teški topot, šum slomljenih grana i grančica, aiz guštare bane na cestu stari i bradati tur s ogromnom, niskospuštenom glavom, krvavih očiju i isplažena jezika, bijesan i strašan.Nabasavši na zapreku na putu, preskoči je jednim skokom, padne

na prednje noge, ali se odmah digne i već htjede da se sakrije uguštaru na drugoj strani puta, kad li naglo zazuji zlokobna tetiva naluku, začu se fijuk strijele, a zvijer se odmah propne, zavrti, zariknestrašno i padne na zemlju kao gromom ošinuta.Zbiško izađe iza drveta, napne nanovo luk i približi joj se, spreman

da opet strijelja; a tur je ležao na tlu i rovao stražnjim nogama po

zemlji.Pogledavši ga časak, okrene se mladić mirno k drugima i dovikne

im izdaleka: — Pogođen je i ostao bez snage!— A, proslavio se! — odgovori mu Zih prekrstivši se. — Od jedne

strijele!— Pah, bilo je blizu, a hitac je bio silan. Pogledajte, niju mu samo

oštrica nego polovina strijele zašla pod lopaticu.— Lovci mora da su već blizu, pa će ti ga sigurno oduzeti.— Ja ga ne dam! — odgovori Zbiško. — Ubijem je na putu, a put

ničiji nije.— A ako to opat lovi?— Ako je to opat, neka ga uzme.Iz šume, međutim, istrče najprije psi, njih nekoliko. Ugledavši zvijer,

bace se na nju sa strašnim štektanjem, smotaju se na njoj u klupko ipočnu se odmah među sobom grlati.— Odmah će doći i lovci — rekne Zih. — Gledajte, evo ih, samo što

su malo naprijed izišli iz šume i još ne vide zvijeri. Hop, hop! Ovamo,ovamo! Lezi, lezi!Ali najednom zašuti, natkrije oči rukom i začas vikne: — Zaboga,

što je to? Jesam li oslijepio ili mi se pričinja...— Jedan je na vranom konju pred svima drugima — rekne Zbiško.A Zih klikne najednom:— Mili Isuse, ta to je, možda, Jagjenka! I odmah stane vikati: —

Jagno! Jagno!I pohrli naprijed, ali još prije nego što je nagnao konja u trk, ugleda

Zbiško najčudniji prizor na svijetu: na hitru vrancu jahala je k njemu,sjedeći kao muškarac, djevojka s lukom u ruci i kopljem na leđima.Raspuštena joj je kosa pokrivala vitki vrat, lice joj je bilo rumenopoput zore, na grudima razgaljena košuljica, a nad njom vunenirubac. Dojahavši naprijed, zaustavi na mjestu konja; nekolikotrenutaka zrcalilo joj se na licu nepovjerenje, čudo i veselje; ali jenapokon morala povjerovati svojim očima, pa zavikne tankim, jošdonekle djetinjastim glasom:— Tatice, tatice najmiliji!I u tren oka skoči s konja, a kad je i Zih skočio na zemlju da je

pozdravi, baci mu se na prsa i zagrli ga oko

vrata. Zbiško je dugo čuo samo poljupce i dvije riječi: Tatice! Jagulo!Tatice! Jagulo!ponavljane u radosnom zanosu.Priđoše i obje pratnje, pridođe na kolima i Matko, a oni su još uvijek

ponavljali: Tatice!Jagulo! i još su se uvijek grlili i ljubili. A kad su se već zasitili tih

usklika i poljubaca, stane ga Jagnjenka pitati: — Vi se vraćate izrata? Jeste li zdravi?— Da, iz rata. A zašto da ne budem zdrav? A ti? A dječaci? Mislim

da su zdravi. Zar ne? Jer inače ne bi ti letjela po šumi. Ali šta ti turadiš djevojko?— Ta vidite i sami: lovim — odgovori sa smijehom Jagjenka.— U tuđoj šumi?— Opat mi je dao dozvolu. Još mi je poslao momke vješte lovu i

pse.Okrene se ona k svojoj čeljadi.— Otjerajte mi te pse, jer će još svu kožu razderati. Zatim će Zihu:

— Oj, kako mi je drago što vas vidim! Kod nas je sve dobro.— A zar meni nije drago? — odgovori Zih. — Djevojko, daj mi još

jedan poljubac!I počnu se nanovo cjelivati, a kad su bili gotovi, rekne Jagna: — Do

kuće je još veoma daleko, tako smo se za tom beštijom zaletjeli.Gonili smo je dvije milje, pa su nam se već i konji umorili. Ali to je tur,jeste li ga vidjeli? U sebi ima moje tri strijele, a od posljednje jemorao pasti.— On je pao od posljednje, ali ne od tvoje: ovaj ga je mladi vitez

ustrijelio.Jagjenka zadigne rukom kosu što joj bijaše na oči pala, pa pogleda

bistro, mada ne baš previše radoznalo, u Zbiška.— Znaš li tko je to? — zapita je Zih.— Ne znam.— Nije ni čudo što ga ne prepoznaješ, veoma je narastao. Ali ćeš,

možda, prepoznati staroga Matka iz Bogdanca?— Zaboga, to je Matko iz Bogdanca! — klikne Jagjenka.I pristupivši kolima, poljubi Matka u ruku.— Jeste li to vi?— Da, ja sam. Samo sam na kolima jer su me Nijemci nastrijelili.

— Kakvi Nijemci? Ta zar nije bio rat s Tatarima? Ja to znam; silnosam molila taticu da me povede sa sobom.— Bio je rat s Tatarima, ali mi nismo bili u tom ratu, jer smo prije

toga, i ja i Zbiško vojevali u Litvi.— A gdje je Zbiško?— Dakle, nisi prepoznala Zbiška? — rekne sa osmijehom Matko.— Ovo je Zbiško? — klikne djevojka i pogleda nanovo u Zbiška.— Dakako!— Poljubi ga kao znanca! — klikne veselo Zih. Jagjenka se živo

okrene k Zbišku, ali se naglo lecnei prekrije rukom oči i rekne:— Ali mene je stid!— Ta mi se poznamo od malih nogu! — progovori Zbiško.— Pa, poznamo se dobro. Sjećam se ja, sjećam! Ima tome osam

godina što ste došli k nama sMatkom, a moja pokojna mamica namje dala oraha s medom. Ali čim su naši stari izišli iz sobe, vi ste meodmah udarili šakom u nos, pa ste orahe sami pojeli.— To on ne bi učinio sada — rekne Matko. — Bio je kod kneza

Vdtolda, bio je u Krakovu na kraljevskom dvoru i pozna dvorskeobičaje.Ali Jagjenki pade nešto drugo na um, pa se okrene k Zbišku i

zapita: — Vi ste, dakle, ubili bivola?— Ja.— Pogledajmo gdje se zadjela strijela.— Nećete je vidjeti, jer mu je posve ušla pod lopaticu.— Budi mirna i ne svađaj se — rekne Zih. — Vidjeli smo svi kako

ga je ustrijelio, a vidjeli smo još i nešto ljepše: kako je luk nategnuo utren oka i bez zapora.Jagjenka pogleda i treći puta u Zbiška, ali sada s udivljenjem.— Vi ste nategnuli luk bez zapora? — zapita ga. Zbiško primijeti u

njezinom glasu kao da mu pravone vjeruje, te podupre o zemlju luk koji prije bijaše spustio i nategne

ga u tren oka tako da je zaškrinuo željezni obruč;zatim htjede pokazati da pozna dvorske običaje, pa klekne na jedno

koljeno i pruži luk Jagjenki.Ali djevojka, mjesto da ga uzme iz njegovih ruku, zacrveni se naglo

ne znajući ni sama zašto i stane pod vratom popravljati svoju

košuljicu što joj se bila otvorila od brzog jahanja.Druga dan poslije dolaska u Bogdanac stanu Matko i Zbiško

pregledavati svoj stari posjed i brzo se uvjere da je Zih iz Zgorjelicaimao pravo kad im je rekao da će im ispočetka koješta nedostajati.S gospodarstvom je još bilo kakotako. Nešto oranica obradili su

prijašnji. kmetovi ili ih je opat nanovo zasijao. Nekad je u Bogdancubilo mnogo više obrađene zemlje, ali od onoga vremena kad je rodGradovaca u bici kod Plovaca izginuo gotovo do kraja, nije bilo dostatežačkih ruku, a poslije napadaja šleskih Nijemaca i poslije vojneGrzimalčika s Nalečima, veoma plodne bogdanačke zemlje većim sudijelom obrasle grmljem i šumom.Matko sebi sam nije mogao pomoći. Uzalud je pred nekoliko godina

pozvao nekoliko slobodnih kmetova i htio im prepustiti pustu zemlju,jer su oni voljeli sjediti na svom vlastitom zemljištu nego da krčetuđe. Ipak je primamio nekoliko beskućnika, a u raznim je vojnamazarobio nekoliko suzan ja, pa ih oženio i smjestio u male kolibe i nataj se način počelo selo nanovo dizati. Ali to mu je bilo teško i, kadmu se pružila prilika, založio je Matko cijeli Bogdanac sudeći većunaprijed da će moćni opat mnogo lakše obrađivati zemlju, a da će,međutim, on i Zbiško u ratu steći i novaca i ljudi. I zaista je opatdobro gospodario.On je težake u Bogdancu povećao za pet obitelji, povećao broj

stoke i konja, a podigao i hambar, obore i staje. Za dvor se,međutim, nije mnogo brinuo jer nije stalno boravio u Bogdancu.Matko je katkada pomišljao da će svoj dom naći opkoljen jamama iopkopom.Našao je kad se vratio sve onako kao što je bio i ostavio, možda

samo s tom razlikom da se krov bio nešto nakrivio, a zidovi sepričinjali niži, jer su se bili malo slegli i propali u zemlju.U dvoru bijaše golem trijem, dvije velike sobe s komorom i

kuhinjom. U sobama bijahu okna od svinjskih mjehura, a na sredinisvake ognjište s temeljem od gline, s kojega se dizao dim i odlaziokroz pukotine na stropu. Taj je strop bio posve crn, pa je u boljimvremenima služio i mjesto sušnice, jer su na prečkama, koje su bilezabijene u stijene, u to vrijeme visjele butine od vepara, medvjeda,jelena i srna, pa cijele četvrti volova i ovaca, kao i čitavi redovikobasica. U Bogdancu bijahu sada te prečke puste, baš kao i police

postavljene uza stijene na kojima su u drugim »dvorovima« stajalezdjele od kositra i gline. Samo donji zidovi nisu bili posve goli, jer jeZbiško zapovjedio svojim ljudima da na njih objese oklope, šljemove,kratke i duge mačeve, pa onda lukove, strijele, sulice, viteška koplja inapokon štitove, sjekire i konjska pokrivala. Oružje je bilo crno oddima, pa se moralo svaki čas čistiti, ali je zato sve bilo pri ruci a,osim toga, nisu crvi rastakali drvo na kopljima, lukovima i sjekirama.A sve skupocjene stvari dao je Matko odnijeti u komoru, u kojoj jespavao.U prednjim sobama bijahu pred prozorima veliki stolovi od hrastovih

dasaka, kao i klupe, na koje su gospodari sjedali k jelu zajedno saslugama. Ljudima, koji nisu za duge vojne bili vikli nikakvom raskošu,nije trebalo mnogo udobnosti; ali u Bogdancu nije bilo ni hljeba, nibrašna, ni drugih kućnih potreba, a naročito posuđa. Težaci sudonosili šta su mogli; a Matko je najviše računao na to da će mu upomoć priskočiti susjedi, kao što već biva u takvim slučajevima, izaista se nije prevario, a najmanje u Zihu iz Zgorjelica.Drugi dan poslije dolaska sjedio je starac na kiadi pred svojim

domom da se naužije krasnog jesenskog vremena, kadli putem naonom istom vrancu konju do jaše Jagjenka. Sluga, koji je kraj plotacijepao drva, htjede joj pomoći da sjaše, ali ona skoči u tili čas nazemlju i pristupi k Matku, malo usopljena od prebrza jahanja irumena kao jabuka.— Hvaljen Isus! Došla sam da vam donesem pozdrav od tatice i da

vas zapitam za zdravlje.— Nije gore nego što mi je bilo na putu — odgovori Matko — čovjek

se barem naspava na svom vlastitom smetištu.— Ali vi sigurno imate dosta neprilika, a bolesniku treba njege.— Ja sam tvrd čovjek. U početku nema ugodnosti, ali nema ni

glada. Dali smo zaklati vola i dvije ovce, pa imamo dosta mesa. Ižene su nam donijele nešto brašna i jaja, ali prilično malo, a najvišenam manjka posuđa.— Ja sam dala natovariti dvoja kola. Na jednima su dvije postelje i

posuđe, a na drugima raznovrsni žitak: meso i brašno, slanina isušene gljive, po jedna bačvica piva i meda i čega je god bilo u kući,od svega pomalo.

Matko, koji se radovao svakoj tekovini u kući, digne ruku, papogladi Jagjenku po glavi i progovori:— Platio dobri Bog tebi i tvojemu ocu. Čim se sredimo, vratit ćemo.— Zaboga, zar smo mi Nijemci da nazad uzmemo ono što damo.— No to će vam još više Bog platiti. Pripovijedao mi je tvoj otac

kakva si gospodarica. Ti si, dakle, gotovo godinu dana upravljalacijelim Zgorjelicama?— Da... ! Ako budete još što trebali, a vi nekoga pošaljite, samo

nekoga tko će znati šta treba, jer bi mogao doći kakav glupi sluga, tene bi ni znao po što ste ga poslali.Uto se Jagjenka stane nešto ogledavati, a Matko to opazi, pa se

nasmiješi i zapita: — Za kime se ti to ogledavaš?— Ja se ne ogledavam ni za kim!— Poslat ću Zbiška da se mjesto mene zahvali tebi i Zihu. A je li ti

se Zbiško svidio? šta?— A, nisam ga gledala!— A ti ga pogledaj sada, upravo dolazi.I zaista je Zbiško dolazio s vodopoja i pospješio korak kad je

ugledao Jagjenku. Bio je odjeven u kaput od losovine i imao okruglupuhovu kapu na glavi, kao što se obično nosila pod šljemom; kosamu, ravno odrezana nad obrvama, ne bijaše svezana vrpcom, negose u zlatnim uvojcima spuštala na ramena; a on je dolazio brzo,pristao i stasit, potpuno sličan mladiću iz kakve velike porodice.Jagjenka se posve okrene k Matku, ne bi li time pokazala da je

došla samo k njemu, a Zbiško je pozdravi veselo, pa joj prihvati rukui prenese k svojim usnama mada se djevojka branila.— Zašto mi ljubiš ruku? — zapita ga ona. — Ta zar sam ja pop?— Ne branite se! Takav je običaj.— Pa da ti poljubi i drugu za ono što si dovezla — primijeti Matko

— ne bi bilo previše.— A što je dovezla? - zapita Zbiško i pogleda na put na kojem nije

vidio ništa, osim vranog konja koji je bio privezan uza stup.— Kola još nisu došla, ali će doći — odgovori Jagjenka.Matko počne nabrajati šta je dovezla ne ispuštajući ništa, a kad je

spomenuo i dvije postelje, Zbiško će:— Ja bih rado ležao na prostoj koži, ali sam vam ipak zahvalan što

ste i na me mislili.

— Nisam ja, nego tatica — odgovori djevojka i veoma se zarumeni.— Ako volite ležati na koži, tome nema zapreke.— Volim na čemu se desi. Često je bivalo na polju, poslije bitke, da

sam spavao i s ubijenim križarom pod glavom.— Zar ste vi gdjegod ubili križara? Sigurno niste! Mjesto odgovora

stane se Zbiško smijati. A Matkoklikne:— Boj se Boga, djevojko, ti ga ne poznaš! On nije ništa drugo ni

radio, nego udarao po Nijemcima da je sve grm jelo. Na koplja, nasjekire, na sve spreman! A kad Nijemca ugleda izdaleka, navalit ćena nj pa da ga i na konopcu držiš. U Krakovu je dapače htio ubitiposlanika Lihtenštajna, pa mu za to malne i glavu nisu odrubili.Takav je to momak!Pripovijedat ću ti i o dvojici Frizijaca kojima smo oduzeli bojno

oružje i tako obilan plijen da bismo za polovicu plijena mogli otkupitiBogdanac.Sad stane Matko pripovijedati o megdanu s Frizijcima, pa onda o

drugim zgodama što su ih doživjeli i junačkim činima što isu ih izveli.Borili su se iza zidina i .na otvorenom polju s najvećim vitezovima štoih je samo bilo u inozemnim krajevima. Udarali su na Nijemce, naFrancuze, na Engleze i na Burgunđane. Bili su u takvim bitkama, ukojima su se i konji i ljudi i oružani Nijemci sa svojim perjanicamapomiješali u jedno veliko klupko. I šta sve nisu vidjeli! Vidjeli sukrižarske kule od crvene cigle, litvanske drvene dvorove i crkvekakvih nema oko Bogdanca, i gradove i velike guštere kojima su ponoći lutali litvanski poganski bogovi, istjerani iz svojihhramova, i razna druga čudesa; i svagdje, gdjegod je došlo do

bitke, bio je Zbiško prvi, tako da su mu se divili i najveći vitezovi.Jagjenka je sjela na kladu kraj Matka i slušala ga otvorenih usta,

klimajući glavom sad Matku sad Zbišku, i pogledavala u mladogaviteza sa sve to većim divljenjem. A kad je Matko napokon dovršio,usklikne:— Ah, da sam muškarac!Zbiško ju je za vrijeme pripovijedanja pažljivo promatrao, ali je u taj

čas, očito, mislio na nešto drugo jer je nenadano rekao:— Ala ste vi krasna djevojka!

A Jagjenka mu odgovori napola nehajno napola tužno: — Vi stevidjeli i krasnijih od mene.Zbiško joj je ipak mogao iskreno odgovoriti da baš nije vidio mnogo

takvih, jer je iz Jagjenke zaista izbijao blijesak zdravlja, mladosti isnage. Stari opat nije uzalud govorio o njoj da je lijepa kao jagodica istasita kao jela. Sve je na njoj bilo krasno: i vitki stas i širokaramena, kao iz kamena isklesana prsa, crvena usta i modre oči, kojesu bistro gledale. Bila je i brižnije odjevena nego onda u šumi, ulovu. Oko vrata je imaila krasan đerdan, sprijeda otvoren zobunčićopšiven zelenim suknom, ispruganu platnenu suknjicu i nove cipele.I sam je stari Matko opazio to svečano ruho, pa ju je dobro pogledaoi zapitao: — A zašto si se ti tako obukla, kao za proštenje? A ona,mjesto da mu odgovori, povikne: — Idu kola, idu... !I kad su se kola dovezla, priskoči k njima, a Zbiško je pošao za

njom. Skidanje stvari potrajalo je do sunčanog zapada, na velikozadovoljstvo staroga Matko koji je svaku stvar veoma pažljivoogledavao i za svaku pohvalio Jagjenku. Već je bio potpuni mrak kadse djevojka počela spremati kući. Kad je htjela sjesti na konja,prihvatio ju je Zbiško naglo i još prije nego što je mogla progovoritikoju riječ, podigao uvis i stavio u sedlo. A ona je silno porumenjela,pa se okrenula k njemu i prošaptala: — Vi ste jak momak!A on nije opazioa u mraku kako se ona smela i zacrvenjela pa se

samo nasmijao i zapitao je: — A ne bojite li se zvjeradi? Sada je većnoć.— Na kolima je moje koplje, dajte mi ga.Zbiško ode kolima, uzme koplje i pruži ga Jagjenki: — Zdravi bili!— Zdravi!— Bog vam platio! Doći ću sutra ili prekosutra u Zgorjelice da se

zahvalim Zihu i vama za susjedsku uslugu.— Dođite! Bit će nam drago! Naprijed!Ona potjera konja i iščezne začas u obližnjem grmlju. Zbiško se

vrati k stricu.— Vrijeme je da odete u kuću.Ali Matko odgovori ne mičući se s klade: — Ej, kakva je to djevojka!

Sve se od nje zasjalo!— Da, uistinu!

Nastade kratka šutnja. Činilo se da Matko o nečem razmišlja.Gledao je u zvijezde koje se počeše pomaljati, a onda rekne kao dagovori samome sebi: — Ona se zna i lijepo obući i krasnogospodariti, premda nema više od petnaest godina.— Da, da! — potvrdi Zbiško. — A stari Zih je ljubi kao oko u glavi.— Rekao je da će joj i Močidol dati, a na paši je i mnogo kobila sa

ždrijepcima.U močidolskoj šumi su sigurno nepregledne močvare?— Da, ali su u njima i mnoga dabrova duplja.I opet nastade šutnja. Matko pogleda ispod oka u Zbiška, a onda

zapita: — Što si se tako zamislio? Na šta misliš?— Eto vidite, uz Jagjenku sam se tako sjetio Danuške da me u srcu

zaboljele — Hajdemo u kuću! — rekne na to starac. — Već je kasno.Zatim teškom mukom ustane i podupre se o Zbiška koji ga odvede

u sobu.

XZbiško pođe odmah drugi dan u Zgorjelice jer je to Matko veoma

želio. Ujedno je nagovorio svoga sinovca da sa sobom povede dvamomka i da se lijepo obuče da tako Zihu iskaže počast i da mu sesvečano zahvali. Zbiško ga posluša i obuče se kao da će na kakvuslavu, svoju »jaku« od bijeloga atlasa, opšivenu zlatnim rojtama iizvezenu zlatnim orlovima. Zih ga dočeka otvorenih ruku, s pjesmomi veseljem; a Jagjenka stupi preko praga i stade kao ukopana.Zamalo nije iz ruke ispustila pehar s vinom opazivši mladića, jerbijaše pomislila da je to nekakav kraljević došao k njima. Odmah jeizgubila svu svoju smjelost i sjedila posve tiho podižući samo katkadoči kao da se želi probuditi iza zna. A Zbiško, koji u tome nije bio

dovoljno iskusan, pomisli da ga ona, bogzna zašto, nerado gleda, paje zato govorio samo sa Zihom hvaleći njegovu susjedsku uslužnost idiveći se zgorjeličkom dvorcu koji zaista ni u čemu nije ličio na dvoru Bogdancu.Tu se posvuda vidjelo obilje i bogatstvo. U odajama bijahu prozori

pokriveni pločama od rogova, ostruganima i uglađenima tako tankoda su bile prozračne poput stakla. U sredini soba nisu bila ognjišta,već veliki kamini s lovačkim uresom po uglovima. Pod bijaše odčistih javorovih dasaka, po stijenama razno oružje i množina zdjelasjajnih poput sunca, kao i mala, lijepo izrezbarena polica za pribor,na kojoj je stajao cijeli red žlica, među njima i dvije od srebra.Ponegdje su visjeli i sagovi, oteti u ratu ili kupljeni od putujućihtrgovaca. Pod stolovima su ležale goleme kože divljih bikova, bi volai jelena. Zih je veselo pokazivao svoje bogatstvo govoreći svaki časda tu gospodari Jagjenka. On odvede Zbiška i u pokrajnu komoru, ukojoj je sve mirisalo od rutvice i bosiljka i u kojoj su visile same ovčjei lisičje kože, sama kunovina i dabrovina. Pokazao mu je i sirnik, imed, i vosak, i vreće s brašnom i suhim kruhom, i konoplju, dosušene gljive. Odvede ga na kraju u hambare, obore i staje, ukojima je vidio razna kola, lovačko oruđe, mreže, i tako je njegoveoči zaslijepio svojim bogatstvom da je Zbiško, kad se vratio navečeru, očito pokazivao svoje udivljenje.— Ja bih htio živjeti, a ne umrijeti u vašim Zgorjelicama! — rekne.— U Močidolu je gotovo isto tako — odgovori Zih. Sjećaš li se

Močidola? On je bliže Bogdancu. Nekada su se naši očevi čak

svađali za granicu i izazivali na megdan, ali ja se neću svađati.Tu se kucne sa Zbiškom kupom medovine i zapita: — A možda bi ti

htio štogod zapjevati?— Ne — odgovori Zbiško — radije vas slušam.— Vidiš, Zgorjelice će dobiti medvjedići. Samo da se još zbog njih

kadgod ne pokolju!— Kakvi medvjedići?— Ta moji dječaci, Jagjenkina braća.— Ej, njima neće biti potrebno da svoje šape sisaju preko zime.— O ne! Ali ni Jagjenki neće u Močidolu ništa pofaliti.— Sigurno neće!— Ali zašto ne jedeš i ne piješ? Jagjenko, nalij i njemu i meni!— Ja jedem i pijem koliko mogu.— Kad više ne budeš mogao, a ti se raspaši. To je krasan pojas! Vi

ste u Litvi sigurno dobili krasan plijen.— Mi se ne tužimo — odgovori Zbiško upotrijebivši priliku da

istakne kako ni gospodari Bogdanca nisu siroti plemići. — Jedan dioplijena prodali smo u Krakovu i dobili četrdeset grivana srebra.— Zaboga, ta za to se može kupiti čitavo selo!— Među inim je bio i jedan milanski oklop što ga je prodao stric

nadajući se smrti, a vi znate...— Znadem. Kad je tako, vrijedno je ići u Litvu. I ja sam jednom htio,

ali sam se bojao.— Koga? Križara?— Ej, tko bi se njih bojao? Dok te ne ubiju, ne trebaš ih se bojati, a

kad te ubiju, nemaš više vremena za strah. Ja sam se bojao onihpoganskih bogova ili vragova. Ima ih po šumama, baš kao mravi.— A gdje da i budu kad su im hramove popalili? Nekad su imali

svega dosta, a sad se samo gljivama i mravljim jajima hrane.— Jesi li ih i ti vidio?— Ja ih sam nisam vidio, ali sam čuo da su ih vidjeli drugi. Mnogi

pruži iza drveta svoju dlakavu šapu, da mu se štogod dade.— To je isto rekao i Matko — oglasi se Jagjenka.— Da, da! To je pripovijedao i tebi i meni na putu — nadoda Zih. —

Pa to baš nije ni čudo!Ta i kod nas, gdje je sav kraj već odavna kršćanski, katkada se na

obalama smiju, pa i u kući je bolje da im se gdjegod u kutu, premda

naši svećenici na to viču, ostavi malko jela, jer inače tako grebu pozidu da ne možeš ni oka stisnuti. Jagjenko, kćerko, postavi pred pragzdjelu!Jagjenka uzme glinenu zdjelu, punu valjušaka sa sirom, i postavi je

pred prag, a Zih rekne: — Svećenici viču i kažnjavaju! Ali Isusovaslava neće zbog nekoliko valjušaka biti manja, a domaći duh će te,kad je sit i napojen, i od ognja i od lupeža sačuvati.Zatim se okrene k Zbišku:— A ne bi li skinuo pojas i malko zapjevao?— Zapjevajte vi! Vidim da već odavna imate volju, ili će nam,

možda, gospođica Jagjenka štogod zapjevati.— Svi ćemo pjevati po redu — klikne obradovani Zih.— U kući je momak koji nas može pratiti na drvenoj fruli. Dozovite

ga!Dozvaše momka, koji sjedne na mali tronog, pa prinese sviralu na

usta i položi na nju prste, gledajući u sve prisutne i čekajući koga ćepratiti.A oni se stanu prepirati, jer nitko nije htio da bude prvi. Na kraju

rekne Zih Jagjenki da dadne dobar primjer; a Jagjenka, premda sejako stidjela pred Zbiškom, ustane s klupe, složi ruke pod pregačom izapočne:Da ja imam krila Kao guska bijela, Za Jaškom u Šlesku Ja bih

poletjela...Zbiško najprije raskolači oči, a onda skoči na noge i vikne gromkim

glasom: — A odakle vi to znate pjevati? Jagjenka ga pogleda učudu.— Pa to svi pjevaju. Šta vam je?A Zih, koji je mislio da je Zbiško pripit, okrene k njemu svoje veselo

lice i rekne: — Otpaši pojas, pa će ti odmah biti lakše!No Zbiško je par trenutaka stajao promijenjena lica, a onda se

svlada i rekne Jagjenki: — Oprostite mi. Nečega sam se nenadanosjetio. Pjevajte dalje.— A možda vam je neugodno slušati?— O, nije! — odgovori on drhtavim glasom. — Ja bih to slušao

cijelu noć.Iza tih riječi sjedne, pa prekrije lice rukama i zašuti da ne izgubi ni

jedne jedine riječi.

Jagjenka zapjeva drugu kiticu, a kad ju je dovršila, opazi velikusuzu kako se spušta niz Zbiškovu ruku.Odmah sjedne uz njega, pa ga stane gurkati laktom: — No? Šta

vam je? Ja neću da vi plačete. Govorite, šta vam je?— Ništa, ništa! — odgovori teško uzdahnuvši Zbiško.— Nije vrijedno da se o tome govori. Šta je bilo, to je prošlo. Sada

mi je već lakše.— A možda biste pili slatkoga vina?— Čudne li djevojke! — klikne Zih. — A zašto jedno drugome

govorite: vi? Reci mu: Zbiško, a ti njoj: Jagjenko! Ta poznajete se odmalih nogu!Zatim se okrene kćerci:— Ništa zato što te jednom udario. Sada više neće!— Neću! — rekne veselo Zbiško. — Neka zato ona sada mene

udari, ako ju je volja.Nato Jagjenka htijući ga do kraja razveseliti stisne šaku, pa se

nasmije i stane Zbiška tobože tući.— Evo ti za moj razbijeni nos! Evo ti! Evo ti!— Vina! — vikne razdragani vlasnik Zgorjelica.Jagjenka skoči u komoru i donese začas kamenu posudu s vinom,

dvije prekrasne srebrne kupe u obliku cvijeta, radove vratislavskihzlatara, i nekoliko sirčića koji su već izdaleka mirisali.Ziha kojemu je vino već udarilo u glavu sve to još više obraduje, pa

prihvati kamenu posudu, pritisne je na svoja prsa i, praveći se kaoda to Jagjenku drži, progovori: — Oj, ti moja kćerko! Oj, ti ubogasiroto! Šta ću ja bijedni siromah u Zgorjelicama započeti kad mi teodvedu?— A doskora će je i odvesti! — klikne Zbiško. Ali Zih prijeđe u tren

oka od ganuća k smijehu:— Hi-hi! Djevojčici je istom petnaest godina i već je nešto vuče k

momcima! Čim samo kojega izdaleka vidi, već koljenom o koljenotare!— Tatice, ja ću otići! - rekne Jagjenka.— Nemoj! Ljepše je kad si ovdje! Zatim namigne potajno na Zbiška.— Amo zalaze dvojica: jedan je mladi Vilk, sin staroga Vilka iz

Brzozove, a drugi je Čtan iz Rogova. Da te nađu ovdje, odmah bistali na te režati, kao što reže jedan na drugoga.

— Oh, da! — rekne Zbiško.Zatim se okrene k Jagjenki i govoreći joj: ti, kao što je želio Zih,

zapita: — A koga ti voliš?— Nikoga.— Vilk vije na drugu stranu!— Neka vije!— A Čtan? Jagjenka se nasmije:— Čtan — progovori okrenuvši se k Zbišku — ima takvu čupu na

licu, baš kao ovan, da mu se ni oči ne vide, a sala je na njemu kolikona medvjadu.A Zbiško se udari po glavi, kao da se nečega naglo sjetio i rekne:

— Ali... kad ste već tako dobri, još ću vas za nešto zamoliti: nemateli možda malko medvjeđe masti, jer je stric treba za lijek, a uBogdancu je nisam mogao dobiti.— Bilo je — odgovori Jagjenka — ali su je momci odnijeli na

dvorište da namazu lukove pa su je psi do kraja pojeli.— I ništa nije ostalo?— Do kraja su je polizali.— Hm, nema, dakle, druge, nego ću je morati u šumi potražiti.— Upriličite hajku, jer medvjeda ima dosta; a ako treba lovačkog

oruđa, dat ću vam ga.— Zar da tako dugo čekam? Poći su po noći do košnica.— Uzmite mojih pet lovaca. Među njima su veoma vješti momci.— Neću jer bi mi još zvjerad poplašili.— Pa kako onda? Hoćete li poći s lukom?— A što bih s lukom radio po noći? Ta sada ni mjesec ne svijetli.

Uzet ću dvozube vile i dobru sjekiru, pa ću sutra poći sam.Jagjenka je časak šutjela, a na licu joj se pojavi nemir.— Lanjske godine je od nas — progovori — pošao lovac Bezduh pa

ga je medvjed razderao.To je veoma opasno, jer se on čim ugleda po noći samog čovjeka, a

osobito kod košnica, odmah uspravi na stražnje noge.— Kad bih pobjegao, ne bih ga mogao pograbiti — odgovori

Zbiško.Uto se naglo probudi Zih, koji je bio zadrijemao, i zapjeva: — A ti,

Kuba, radiš glatko A ja Matek pjevam slatko! Ti ćeš s kosom nakošenje, A ja s Kašjom na noćenje! OJ, oj!

Zatim će Zbišku:— Znaš li? Njih su dvojica: Vilk iz Brzozove i Čtan iz Rogova... a ti...Ali Jagjenka, bojeći se da Zih ne rekne još što, pristupi brzo k

Zbišku i zapita: — A kad ćeš poći? Sutra?— Sutra, kad zapadne sunce.— A do kojih košnica?— Do naših kod Bogdanca, nedaleko vaših međaša, kraj

rađikovskoga blata. Rekli su mi da ću ih tamo lako naći.

XIZbiško je, zaista, pošao, kao što je i rekao, jer je Matku bilo sve

gore i gore. Isprva ga je podržavala radost i prva briga okodomaćinskih poslova, no već treći dan mu se vratila vrućica i bol uboku s takvom snagom da je morao leći. Zbiško je najprije otišao podanu, pregledao košnice, vidio da je u blizini golem trag po blatu, pase dogovorio s pčelarom Vaverkom, koji je po noći spavao u obližnjojkolibici s parom izvrsnih pothalskih pasa, a sad se upravo htio vratitiu selo zbog hladnih jesenskih večeri.Obojica srušiše kolibicu, odvedoše pse, proliše ovdje i ondje malo

meda po panjevima, ne bi li miris domamio zvijer, a onda se Zbiškovrati kući i počne se spremati za lov. Da mu bude toplije, navuče nasebe kožuh bez rukava; na glavu stavi željeznu kapu od žice, da mumedvjed ne uzmogne oderati kožu s glave, i najzad uzme dobrookovane dvozube željezne vile i široku ocjelnu sjekiru, koja je imalamnogo duže držalo nego što ga imaju obične sjekire. Čim je palavečer, bio je već na svom mjestu, pa se prekrstio, sjeo i stao čekaiti.Rumeni traci večernjeg sunca blistali su kroz granje šumskoga

drveća nad kojim su se krilile vrane, graktajući i udarajući krilima;ponegdje su k vodi trčali zečevi, šušteći po žutom grmlju i uvelomlišću, a časkom je kroz guštaru protrčala brza kuna. Po šumi se čulocvrkutanje ptica koje se sve više i više utišavalo.Ni o samom sunčanom zapadu nije u šumi bilo mira. Nedaleko

Zbiška s velikim štropotom prođe čopor divljih svinja, a zatimprojuriše u dugom redu jeleni, držeći jedan drugome glavu iza repa.Suho je granje pucalo pod njihovim papcima, a oni su, crveneći sepod večernjim suncem, jurili k močvari, gdje im je obnoć bilo lijepo idobro. Tamno se rumenilo na kraju prosulo po nebu. a pod njim sečinilo, kao da vršci drveća gore u ognju, i polako se sve stalosmirivati. Šuma je počela spavati. Mrak se dizao sa zemlje i dizao segore k jasnom rumenilu koje se počelo gubiti, blijedjeti, crnjeti se igasnuti.— Sad će biti tiho sve dok vuci ne počnu zavijati — pomisli Zbiško.Ipak mu je bilo žao što nije ponio luk jer je posve lako mogao

ustrijeliti jelena ili divlju svinju. Međutim su od močvare neprestanodolazili nekakvi prigušeni glasovi, slični teškom stenjanju i uzdisanju.Zbiško je plaho i nesigurno pogledavao k toj močvari, jer je seljak

Rađik koji je tu stanovao u kolibi od blata, odjednom iščeznuozajedno sa svojom obitelju kao da je u zemlju propao. Jedni sugovorili da su ih poubijali razbojnici; ali je bilo i ljudi koji su kasnijepokraj kolibe vidjeli neke čudne tragove, ni životinjske ni ljudske, ikoji su zbog toga klimali glavom, pa čak i pomišljali ne bi li doveli izKšešnje svećenika da blagoslovi tu kolibu. Da toga nije, doduše,došlo jer se nije našao nitko tko bi ondje htio prebivati pa je kolibu, tojest blato, razmočila i srušila kiša, a odonda nije to mjesto bilo nadobru glasu. Na to se nije osvrtao pčelar Vavrek koji je tu po ljetunoćivao u svojoj kolibici, ali se i o rtom Vavreku svašta govorilo.Imajući uza se sjekiru i vile, Zbiško se nije bojao divlje zvjeradi, ali jes nekim nemirom pomišljao na nečiste duhove, pa mu je bilo dragokad su oni glasovi na kraju ipak umuknuli.S vremenom nestade i zadnjega svjetla, te nasta potpuna noć. I

vjetar prestade pa se nije čuo ni šum drveća. Katkad je pala pokojašaška i udarivši u noćnoj tišini o zemlju snažno odjeknuh; no najzadsve tako .utihneda je Zbiško mogao čuti svoj vlastiti dah.I tako je prolazilo vrijeme, a on je ponajprije razmišljao o medvjedu

koji je mogao nadoći, pa onda o Danuši koja je s mazurskim dvoromotišla u daleke strane. Sjetio se kako ju je podigao uvis u časurastanka s kneginjom i kako su njezine suze kapale po njegovu licu;sjetio se njenih krasnih obraza, njene zlatne glavice, njezinog vijencai pjevanja, crvenih joj cipelica s dugim šiljcima, koje je na odlaskupoljubio; sjetio se svega što se dogodilo od onoga trenutka kad su seupoznali — pa ga obuze takva tuga što je nema u blizini, i takvačežnja za njom, te je zaboravio da je u šumi, da čeka na divlju zvijer,pa mjesto toga poče govoriti u sebi: — Ja ću poći k tebi jer ne moguživjeti bez tebe.I on osjeti da mora u Mazoviju, inače će svisnuti u Bogdancu. Pade

mu na um Jurand i njegov čudni otpor, pa pomisli kako mora što prijepoći ne bi li saznao kakva je to tajna, kakva zapreka, i ne bi li jekakav izazov na život i smrt mogao ukloniti. Pričini mu se na kraju damu Danuša pruža ruke i kliče: — Hodi, Zbiško, hodi! — pa kako daon k njoj ne pođe!I nije spavao... a vidio ju je tako izrazito kao u snu. Danuša se vozi

uz kneginju, prebire prstićima po lutnji, pjeva i misli na njega. Misli da

će ga doskora vidjeti, a možda se i obazire da li on za njimauzagrepce ne jaše... a on je međutim u crnoj šumi.Tu se Zbiško prene, ali ne samo zbog toga što se sjetio crne šume,

već i zbog toga što mu se pričinilo da u daljini čuje neki štropot.Odmah stegne čvršće vile u svojim šakama, pa naćuli uši i stane

prisluškivati.Stropot se sve više približavao i za malo je vremena već bio posve

jasan. Pod nečijom je širokom stopom pucalo suho granje, šuštaložuto i uvelo lišće. Nešto se primicalo.Časom je štropot prestajao, kao da je zvijer stala kod drveća, i tad

je nastala takva tišina da je Zbišku počelo zvoniti u ušima, a zatim suse začuli jaki i odmjereni koraci. U svemu je tome bilo toliko oprezada se Zbiško začudio.»Stari se sigurno boji pasa koji su tu bili u kolibi«, rekne u sebi »no

to je možda i vuk koji me nanjušio.«Uto se koraci opet utišaju. Zbiško je ipak pažljivo slušao, jer se

nešto zaustavilo kakvih dvadeset ili trideset koraka za njim i kao daje sjelo. On se obazre par puta, ali, iako je prilično jasno razabiraopanjeve u tmini, nije ipak ništa mogao vidjeti. Nije bilo druge nego dačeka.I tako je čekao prilično dugo, dok se nije začudio i po drugi puta.»Medvjed ne bi došao da ovdje spava kod košnica; a vuk bi me već

nanjušio i ne bi čekao do jutra.«I najednom ga prođu trnci od glave do pete.A šta ako je kakva sablast izišla iz močvare pa mu se približava

straga? Šta ako ga iznenada svojim hladnim rukama obujmi kakavutopljenik, ili ako mu u lice pogledaju zelene oči vukodlaka, ako muse kakvo strašilo nasmije iza leđa, ili ako se pred njim pojavimrtvačka glava na paučjim nogama?I on osjeti kako mu se pod željeznom kapom počinje ježiti kosa na

glavi.Ali časak se kasnije oglasi štropot pred njim, i to još jasnije nego

prije. Zbiško odahne. Sad je pomislio da ga je divlja zvijer obišla, pamu se približava sprijeda. To mu je bilo milije. On stegne čvrsto svojevile, pa se tiho digne i stane čekati.Uto začuje nad glavom šum drveća i osjeti na licu zapah vjetra, koji

je zaduvao od močvare, a ujedno dopre do njegova nosa vonj

medvjeda.Sad nije bilo ni najmanje sumnje: dolazio je brundo!Zbiška odmah prođe strah, podigne glavu i napregne svoj vid i sluh.

Približiše se teški i odmjereni koraci, a vonj postade još oštriji;doskora začuje soptanje i mrmljanje.»Samo da nisu dva!« pomisli Zbiško.U isti trenutak opazi pred sobom veliku i tamnu spodobu divlje

zvijeri koja ga, idući s vjetrom, nije nanjušila do posljednjeg časa, toviše što ju je zavaravao miris meda prolivenog po panjevima.— Zdravo, djede! — klikne Zbiško pa iziđe iza stabla.Medvjed rikne kratko, kao da ga je presenetio taj nenadani susret,

ali je već bio odviše blizu, a da bi se mogao spasiti bijegom, zato seodmah digne na stražnje noge i raširi prednje, kao da ga želi zagrliti.Na to je Zbiško i čekao: on sabere svu svoju snagu, skoči kao munjai zabode željezne vile svom silom svojih snažnih ruku divljoj zvijeri uprsa.Cijela se šuma strese od strašnoga urlika. Medvjed pograbi

prednjim šapama vile, trseći se da ih istrgne, ali nije mogao, iosjetivši silnu bol, zaurla još strasnije. Htijući da dosegne Zbiška,nasloni se na vile i nabode se na njih još dublje. Zbiško nije znao dali su vile prodrle dosta duboko i zato nije htio da ispusti drška. Čovjeki zvijer počeše se vući i natezati; a šuma se tresla od bijesna i očajnaurlikanja.Zbiško se nije mogao mašiti za sjekirom, dok straga zaoštreni držak

od vila ne zabije u zemlju; a medvjed ga je čvrsto pograbio svojimšapama, pa je motao i njime i Zbiškom i kao da je znao o čemu seradi, nije se dao srušiti usprkos užasnoj boli koju su mu zadavaleoštre vile. Tako se produžavala strašna borba, a Zbiško je osjećaoda mu snaga malaksava sve više i više. Mogao je pastii tad bi zastalno poginuo, zato sabere sve sile i ispruži ruke, raširi

noge i prigne leđa poput luka da ne padne nauznak, i promrmlja krozstisnute zube: — Moja smrt ili .tvoja... !Na kraju ga obuze takav gnjev i bijes da bi u tom trenutku bio radije

poginuo nego zvijer ispustio. Ali uto zapne nogom o korijen, pa sezanjiše i bio bi pao da se u taj čas nije pred njim pojavila nekakvatamna spodoba; i druge vile probodu medvjeda, a u isti mah doviknemu neki pronicavi glas tik nad uhom:

— Sjekirom... !Zbiško se u žestini borbe ni načas ne obazre otkuda mu je došla

nenadana pomoć, nego je brzo pograbio sjekiru i njom zadao medistrahovit udarac. Vile se slomiše pod zadnjim trzajima i pod velikomtežinom divlje zvijeri koja se sruši na zemlju kao da ju je gromudario, i poče strašno hroptati. Ali doskora umukne. Nastade tišinaprekidana samo glasnim disanjem Zbiška koji se morao nasloniti ostablo, jer su se noge tresle pod njim. Tek sada podigne glavu ipogleda u tamnu spodobu pred sobom, prestraši se pomislivši da tomožda i nije čovjek.— Tko si ti? — zapita nemirno.— Jagjenka! — odgovori mu itanki ženski glas. Zbiško zanijemi od

čuda ne vjerujući svojim ušima.Ali njegova sumnja ne potraja dugo, jer se Jagjenkin glas ponovo

oglasi: — Sad ću ukresati oganj...Odmah se začuje udarac kresiva o kremen, iskre se prospu, a pod

njihovim časovi tim blijeskom opazi Zbiško bijelo čelo, tamne obrve irumena usta mlade djevojke, koja je puhala u zapaljenu gubu. Onistom sada pomisli da je ona došla u ovu šumu da mu priskoči upomoć, da se bez nje mogao zlo provesti... i on osjeti prema njojtako veliku zahvalnost da ju je obujmio oko pasa i poljubio u obaobraza.A njoj padne i kresivo i guba na zemlju.— Daj mi mira! Što to radiš? — vikne ona prigušenim glasom, ali ne

ukloni svoje lice, nego se dapače svojim usnama i nehotice dodirneZbiškovih usta.A on je pusti i rekne:— Bog ti platio! Ne znam što bi mi se bez tebe bilo dogodilo.A Jagjenka se prigne u tami, potraži gubu i kresivo i stane mu

objašnjavati: — Ja sam se bojala za tebe! I Bezduh je pošao svilama i sjekirom, ali ga je medvjed razderao.Sačuvaj nas Bože! Matko bi bio očajan, a i bez toga jedva diše...

Zato sam uzela vile i pošla.— To si ti prolazila tamo između drveća?— Da.— A ja sam mislio da je zloduh.

— I ja sam se bojala. Ovuda kraj rađikovskoga blata nije po noćibez ognja baš najsigurnije.— A zašto se nisi oglasila?— Jer sam se bojala da ćeš me otjerati.Rekavši to, počne nanovo kresati, položi na gubu malko suha lana

koji odmah plane jasnim plamenom.— Imam dvije tri ješke — rekne — a ti naberi brzo suharja pa će biti

ognja.I, doista, začas veselo zaplamsa oganj i rasvijetli svojim plamenom

veliko i čupavo tijelo medvjeda koji je ležao u lokvi krvi.— Haj, ogromne li zvijeri! — klikne s nekim ponosom Zbiško.— Gle, glava mu je potpuno rascijepljena! O, Isuse! To rekavši,

prigne se i opipa rukom medvjeđe truploda se osvjedoči ima li dosta sala na njemu, zatim se ponovo digne i

veselo rekne: — Bit će masti za dvije godine!— A vile su slomljene, gledaj!— To i jest nesreća! Što ću kod kuće reći?— Zašto?— Zato što me tatica sigurno ne bi bio pustio u šumu, pa sam

morala čekati da svi legnu.I začas nadoda:— Ne reci nikome da sam bila ovdje, da mi ne zamjere.— Ali ja ću te otpratiti kući. Mogli bi na te navaliti vuci, a ti nemaš

vila.— No... dobro!I tako su se neko vrijeme razgovarali uz blijesak °gnja, nad trupom

/medvjeda, slični ikrasinim i mladim šumskim stvorovima.Zbiško pogleda u lijepo Jagjenkino lice, osvijetljeno jasnim

plamenom i rakne s iskrenim divljenjem:— Ali takve djevojke, kao što si ti, nema više na svijetu. Ti bi morala

u rat poći.A ona mu časkom pogleda u oči pa odgovori nekako tužno: — Ja

znam... ali mi se zato nemoj smijati.

XIIJagjenka je sama otopila lonac medvjeđe masti, a Matko je

požudno popio prvu mjericu jer je bila svježa, nezagorena i mirisalapo rutvici koju je u nju pomiješala mlada djevojka, vješta raznimljekarijama. Matko je odmah bio bodriji i stao se nadati da ćeozdraviti.— Toga mi je trebalo — govorio je. — Kad čovjek udeblja, možda

će i taj pasji šiljak iz njega izići.Slijedeće mjerice nisu mu bile tako slasne kao prva, ali ih je ipak

popio. A Jagjenka ga je tješila govoreći:— Sigurno ćete ozdraviti. I Biladu iz Oštroga zašao je komad

željeza duboko u meso i od masti mu je izašao. Samo kad se ranaotvori, morat ćete je mazati dabrovom mašću.— A imaš li je?— Imam. A bude li trebalo svježe, poći ću sa Zbiškom do jazbina.

Za dabrove je lako. Ali ne bi škodilo ni da štogod obećate kojemsvecu, i to nekom od onih koji štite od rana.— I ja sam već na to mislio, samo što dobro ne znam: kojemu?

Sveti Juraj je zaštitnik vitezova: on čuva vojnika od nesreće i dajemu snagu u svakoj potrebi, a pripovijedaju da se vrlo često i sambori na pravednoj strani i krivce potuče. Ali tko se sam rado bije, tajse nerado miješa u tuđe poslove, pa ako je za tu stvar određen nekidrugi, neće mu on stajati na putu. Svaki svetac ima na nebu svojdjelokrug i svoj posao, to se zna! I nijedan ne smeta drugome jer bise iz toga mogle izleći razne neprilike, a ni svecima ne bi dolikovaloda se svađaju i tuku... Tu su Kuzma i Damjan, također veliki sveci;njima se liječnici mole da na svijetu ne iščeznu bolesti, inače ne biimali šta jesti. Još je i sveta Apolonija za zube i sveti Liborij zakamence, ali to je nešto drugo! Doći će opat pa će mi reći na kogada se obratim, jer ni svakom klerikunisu poznate sve božje tajne, te ih ne razumije ni svaki onaj koji ima

ostriženu glavu.— A kako bi bilo da se zavjetujete samom Isusu Kristu?— Nema sumnje da je on nad svima. Ali to bi bilo kao da mi, na

primjer, tvoj otac ubije momka, a ja da pođem kralju u Krakov da muse potužim. Što bi mi rekao kralj? »Ja sam gospodar nad cijelimkraljevstvom, a ti dolaziš k meni s tvojim momkom! Zar nemaš drugih

vlasti? Zar ne možeš otići u grad k mojem kaštelanu i posredniku?«Isus Krist je gospodar nad cijelim svijetom, razumiješ li, a za manjestvari su sveci.— A ja vam velim — rekne Zbiško koji je došao pod konac toga

razgovora — zavjetujte se našoj pokojnoj kraljici i hodočastite uKrakov k njezinome grobu. Zar se ondje malo čudesa pred našimočima dogodilo? Zašto da tražite tuđe svece, kad imate svojugospođu, ljepšu od svih drugih?— Ah, samo kad bih znao da je ona za rane!— No, pa da i nije za rane! Na nju se neće smjeti potužiti nijedan

svetac, a ako se i potuži, bit će još i ukoren od Gospoda Boga, jerona nije obična žena, nego kraljica poljska...— Koja je posljednji poganski narod u kršćansku vjeru privela. To si

mudro rekao — prekine ga Matko. — Ona sigurno visoko sjedi tamou božjem vijeću, pa joj nitko ne može ništa prigovoriti. Učinit ću kaošto si mi rekao samo da mi je ozdraviti!Taj se savjet svidio Jagjenki, koja se nije mogla nadiviti Zbiškovu

razumu; a Matko se iste večeri svečano zavjetovao i stao jošpožudnije piti medvjeđu mast nadajući se dan na dan da će sigurnoozdraviti. Za tjedan dana počeo je ipak gubiti tu nadu. Govorio je damu se »burka« u želucu i da mu na koži kraj zadnjeg rebra neštoraste, kao neka oteklina. Za deset dana bilo mu je još gore: oteklinaje narasla i zacrvenila se, a sam je Matko veoma oslabio i kad je jošnadošla vrućica, opet se počeo pripravljati na smrt.Ali jedne noći probudi naglo Zbiška:— Zapali brzo luč — rekne — jer se nešto događa sa mnom, samo

još ne znam da li dobro ili zlo.Zbiško skoči brzo na obje noge, ali ne nakreše oganj, nego

bržebolje raspiri u velikoj sobi vatru na ognjištu, Pa zapali smolastuluč i vrati se u komoru.— Šta vam je?— Šta mi je? Nešto mi je probolo oteklinu, sigurno željezni šiljak! Ja

ga vučem i vučem, ali ga ne mogu izvući, već samo osjećam kakommi se miče pod prstima.— To je željezni šiljak i ništa drugo! Pograbite ga dobro prstima i

povucite!

Matko se stane okretati i stenjati od boli prodirući sve dubljeprstima, dok nije dobro pograbio tvrdi predmet, pa ga napokontrgnuo i izvukao.— O, Isuse!— Jeste li? — zapita Zbiško.— Jesam. Svega me studeni znoj oblio. Ali evo ga: pogledaj!To rekavši, pokaže Zbišku dugoljasti šiljak koji se bio otkinuo od

strijele, i već mu nekoliko mjeseci sjedio u tijelu.— Hvala Bogu i kraljici Jadvigi! Sad ćete ozdraviti.— Možda će mi biti lakše, ali me strašno boli — rekne Matko

pritišćući oteklinu iz koje počne obilato teći krv pomiješana s gnojem.- Sad će toga gada biti u čovjeku manje, pa će i bolest popustiti.Jagjenka mi je rekla da ranu treba mazati dabrovom mašću.— Po dabra ćemo odmah sutra.Matku je već drugi dan bilo mnogo bolje. Spavao je veoma dugo, a

kad se probudio, tražio je odmah da jede. Na medvjeđu mast nijeviše mogao ni gledati, ali su mu zato napravili kajganu od dvadesetjaja, jer se Jagjenka bojala da mu ih isprži više. A on je sve pohlepnopojeo založivši uz to pola hljeba i popivši vrč piva. Potom zaželi damu dovedu Ziha jer je bio veoma veseo.Zbiško posla po Ziha jednoga od Turaka što mu ih je poklonio

Zaviša, i Zih je odmah sjeo na konja i dojahao poslije podne, upravokad su se mladi spremali na Odstajano jezero po dabra.Ispočetka je uz medovinu bilo smijeha, šale i pjevanja bez mjere, a

kasnije su starci počeli razgovarati o djeci i hvaliti svaki svoje.— Kakav li je momak moj Zbiško? — govorio je Matko. — Ta nema

mu ravna na svijetu!Odvažan je i hitar kao ris i svemu je vješt! Znajte, kad su ga u

Krakovu vodili na smrt, naricale su djevojke na prozorima kao da ihtko straga šilom bode, i to kakve djevojke: viteške i kaštelanskekćeri, a da ni ne spominjem krasnih građanskih djevica.— Pa neka budu i kaštelanske i krasne, ali od moje Jagjenke nisu

ljepše! — odgovorio je Zih iz Zgorjelica.— Ta zar vam ja velim da su ljepše? Umiljatije djevojčice od

Jagjenke ne možeš naći.— Ni ja ne prigovaram ništa Zbišku: ta on luk i bez za pora

nategne!

— I medvjeda posve sam svlada. Jeste li vidjeli kako ga je raskolio?Cijelu mu je lubanju, a uz to još i plećku, odvalio.— Jest, odvalio je, ali ga nije ubio sam, već mu je i Jagjenka

pomogla.— Pomogla? O tome mi nije ništa rekao.— Jer joj je obećao... Djevojku je stid što je išla po noći u šumu. Ali

meni je odmah rekla kako je bilo. Druge rado izmišljaju, ali ona nećezatajiti istine. Da vam kažem iskreno, to mi je bilo drago jer tko zna...Htio sam je karati, ali md je rekla ovo: »Ako ja sama ne sačuvamsvoje nevinosti, nećete je, tatice, ni vi sačuvati. Ali ne bojte se,Zbiško zna šta je viteška čast.«— Dakako. Pa i maloprije su sami otišli.— Ali će se još prije večeri vratiti. Po noći je vrag najgori, a djevojka

se,ne treba stidjeti budući daje tamno.Matko promisli časak, a onda rekne kao samom sebi: — Oni se

ipak rado gledaju.— Da. Samo da se on nije zavjetovao onoj drugoj!— To je, kao što znate, viteški običaj. Koji mladić nema svoje

gospodarice, toga drugi smatraju prostakom. On joj je zavjetovaopaunove perjanice, mora ih skinuti s njemačkih glava, jer je takoprisegao na svoju vitešku čast; on se mora ogledati i sLihtenštajnom, ali od drugih ga zavjeta može opat odriješiti.— Opat će doći za koji dan.— Mislite li? — zapita Matko, a onda nastavi: — Uostalom, šta će

mu taj zavjet kad mu je Jurand već rekao da mu svoje djevojke neda! Da li ju je obećao drugome ili ju je posvetio službi božjoj, ja to neznam, ali je odlučno rekao da je ne da...— Jesam li vam rekao — zapita Zih — da opat tako veli Jagjenku,

kao da mu je u rodu?Posljednji put joj je rekao ovo: »Ja imam rođaka samo po tankoj

krvi, pa ćeš zato iza mene više baštiniti ti nego oni.«Nato Matko pogleda uznemireno, čak i zlobno Ziha, a onda

progovori: — Vi valjda nećete učiniti nažao...— Uz Jagjenku ću dati i Močidol - rekne prijazno Zih.— Odmah?— Odmah. Drugoj ga ne bih prepustio, a njoj ću prepustiti.

— Bogdanac je ionako napola Zbiškov, a ako mi Bog dade zdravlja,još ću mu i prigospodariti kako valja. Volite li vi Zbiška?Nato Zih zažmiga očima i odgovori:— Zlo je to što se Jagjenka, čim ga tko spomene, odmah okrene

zidu.— A kad se spomenu drugi?— A kad spomenem koga drugoga, odmah me pogleda i zapita:

»Šta, šta?«— Dakle, vidite! Dao Bog da Zbiško uz takvu djevojku zaboravi na

onu drugu. Ja sam star, pa bih također zaboravio.. Hoćete limedovine?— Hoću.— No opat je mudar čovjek! Među opatima se nađe, kao što znate,

i svjetskih ljudi; ako i ne sjedi među svojim fratrima, ipak je svećenik,a svećenik radi sve bolje od obična čovjeka jer znade čitati i jer je uvezi sa Svetim duhom. To što ste voljni da Močidol odmah prepustitedjevojci, to je lijepo. A ja ću, ako mi Gospod Bog vrati zdravlje,gledati da odmamim što više kmetova od staroga Vilka iz Brzozove.Svakome ću dati po komad dobre zemlje, ta u Bogdancu je imadovoljno. Neka se na Božić poklone Vilku, onda neka k meni dođu. Ilizar im to nije slobodno? S vremenom ću i kaštel u Bogdancusazidati, jaku kulu s nasipom oko nje. Neka Zbiško i Jagjenkagospodare nad jednom polovicom. Mislim da ni na snijeg nećemodugo čekati. Neka se samo priuče jedno na drugo, pa će momakzaboraviti onu drugu. Neka zajedno gospodare. Ali šta da jošgovorimo! Biste li mu vi dali Jagjenku ili ne biste?— Dao bih. Ta zar nismo već odavna ugovorili da je jedno baš

stvoreno za drugo, a Močidol i Bogdanac za naše unuke.— Grad! — klikne veselo Matko. — Dao Bog da ih bude kao grada!

Opat će ih krstiti.— Dao Bog! — klikne veselo i Zih. — Ali ja vas već odavna nisam

vidio tako dobre volje.— Jer mi je lakše na srcu. Željezo je izišlo, a za Zbiška se ne bojte!

Jučer kad je Jagjenka sjedala na konja,znate, popuhnuo je vjetar... Ja sam zapitao Zbiška: »Jesi li vidio?«

a on se sav smeo. I to sam opazio da su ispočetka veoma malo

razgovarali; a sada, kad su god zajedno, samo jedno drugome vratokreće i tako čavrljaju... čavrljaju! Hoćete li još piti?— Hoću.— U zdravlje Zbiška i Jagjenke!

XIIIStari Matko se nije varao kad je tvrdio da se Zbiško i Jagjenka rado

sastaju i čeznu jedno za drugim. Jagjenka je pod izlikom daposjećuje bolesnoga Matka, dolazila često u Bogdanac, s ocem ilisama, a Zbiško je iz zahvalnosti odlazio u Zgorjelice, pa je takomeđu njima nastalo s vremenom srdačno prijateljstvo. Počeli su sevoljeti i rado zajedno »čavrljati«, to jest govoriti o svemu što se njihmoglo ticati. Bilo je i malo uzajamnog udivljenja u tom prijateljstvu,jer se mladi i krasni Zbiško, koji se već proslavio u ratu i na junačkimmegdanima, te bio i na kraljevskom dvoru, pričinjao mladoj djevojci uusporedbi s Čtanom iz Rogova ili Vilkom iz Brzozove kao pravipravcati vitez i malne kraljević, a on se opet svaki čas morao divitinjezinoj ljepoti. Zbiško je, istina, neprestano mislio na Danušu, ali ječesto, kad je u šumi ili kod kuće nenadano pogledao u Jagjenku,nehotice rekao sam sebi: »Hej, kakva je to košuta!« A kad bi jeobujmio oko pasa, pa je dizao na konja i osjećao pod svojim rukamanjezino čvrsto, kao iz kamena isklesano tijelo, obuzimao ga je čudannemir i od glave bi ga do pete prolazili trnci, kao što je govorioMatko, a ujedno bi mu nešto prostrujilo kroz sve kosti i umaralo gakao težak san.Jagjenka, po svojoj naravi ponosna, podrugljiva, pa čak i zlobna,

bila je pred njim sve pokornija, gotovo kao kakva sluškinja koja mu jesamo gledala u oči, da mu ugodi i da ga posluži; a on je vidio tunjenu veliku odanost, pa joj je bio zahvalan, i bivalo mu sve ugodnijeu njenoj blizini. Sastajali su se na kraju, naročito od onoga časa kadje Matko počeo piti medvjeđu mast, gotovo svaki dan; a kad mu ježeljezni šiljak izišao iz rane, pošli su zajedno na dabre po svježumast, koju je on trebao za lijek.

I tako su uzeli svoje lukove, sjeli na konje i pošli prema Močidolu,Jagjenkinom mirazu, pa onda u šumu gdje su jednom momku predalikonje i pošli dalje pješice, budući da se kroz gustu šumu i prekomočvare nije moglo jahati. Putem pokaže Jagjenka na trstikomobraslu livadu. i iza nje crnu šumu pa rekne:— To je šuma Čtana iz Rogova.— Onoga koji bi te rado uzeo? Ona se nasmije: — On bi me uzeo

samo kad bih se ja dala!

— Lako ćeš se ti od njega obraniti, jer tu je Vilk koji mu, kao štosam čuo, zube pokazuje.Samo se čudim što se još nisu na dvoboj izazvali.— Jer im je tatica polazeći u rat rekao ovo: »Ako se pobijete, neka

mi nijedan pred oči ne dolazi.« Pa šta su mogli učiniti? Kad su uZgorjelicama, jedan na drugoga reži, a onda zajedno piju u krčmi uKšešnji, dok se ne sruše pod klupu.— Glupi momci!— Zašto?— Kad Ziha nije bilo kod kuće, morao je jedan ili drugi navaliti na

Zgorjelice, pa te silom oteti. Šta bi Zih učinio kad bi te, vrativši sekući, našao s djetetom na ruci?Ali Jagjenkine se modre oči zaiskre odjednom: — Ti misliš da bi im

se ja predala? A zar u Zgorjelicama nema ljudi i zar ja ne znambaratati kopljem i lukom? Neka samo pokušaju! Ja bih i jednoga idrugoga otjerala kući, pa bih još i sama na Rogov ili na Brzozovunavalila. Tatica je znao da može bez straha u rat poći.I tako govoreći, namršti svoje prekrasne obrvice i mahne tako

strašno svojim lukom da se i Zbiško nasmijao i progovorio:— No, ti si morala vitez, a ne djevojka biti. A ona mu, umirivši se,

odgovori: — Čtan me čuvao od Vilka, a Vilk od Čtana; a na kraju bilasam i pod opatovom zaštitom, a opatu se nitko ne smije zamjeriti.— O da! — klikne Zbiško. — Tu se svi boje opata. A ja se, tako mi

sveti Juraj pomogao, kao što ti govorim istinu, ne bih bojao ni opata,ni Ziha; ni zgorjeličkih momaka, a ni tebe, nego bih te ipak oteo.Nato se Jagjenka zaustavi na mjestu, pogleda u Zbiška i zapita

čudnim, mekim i umiljatnim glasom:— Zbilja bi me oteo?Zatim otvori usta i stane čekati odgovor, sva rumena kao zora.Ali on je očito mislio samo na ono što bi on učinio na mjestu Čtana i

Vilka, jer strese svojom zlatnom kosom i nastavi:— Kako da se djevojka bori s momcima kad se ionako mora udati!

Ne nađe li se treći, morat ćeš jednoga od njih dvojice uzeti. Zar ne?— Nemoj mi ti tako govoriti! — odgovori mu djevojka tužno: —

Nego kako? Ja nisam ovdje bio već odavna, pa ne znam, postoji lineki drugi momak oko Zgorjelica koji ti se više sviđa.— Hej! — uzdahne Jagjenka! — Daj mi mira!

I išli su dalje šuteći i provlačeći se kroz sve veću guštaru, zato štoje i grmlje i drveće bilo bujnije ovijeno divljim hmeljem. Zbiško je išaonaprijed rastavljajući i lomeći zeleno granje, a Jagjenka je stupala zanjim, s lukom na leđima, baš kao kakva božica lova.— Za ovom je guštarom — rekne — duboki jarak, ali ja znam

mjesto gdje je prijelaz.— Imam čizme do koljena, pa ćemo lako prijeći — odgovori Zbiško.I zaista dođoše za nekoliko časaka do jarka. Jagjenka, poznavajući

posve dobro močidolsku šumu, nađe brzo prijelaz, ali je voda bilanabujala od kiše i zato dosta duboka. I ne pitajući, Zbiško djevojkuodmah podigne na ruke.— Ja ću prijeći sama — rekne Jagjenka.— Drži se za moj vrat! — odgovori joj Zbiško.I pođe smjelo preko vode pipajući na svakom koraku da ne bi

izgubio tlo pod nogama, a djevojka se po njegovoj zapovijedi privineuza nj i kad su bila blizu druge obale rekne: — Zbiško!— Staje?— Ja neću poći ni za Čtana ni za Vilka!A on je uto prenese, pa je spusti tiho na zemlju i rekne ponešto

uzrujanim glasom: — Dao ti Bog najljepšega! Neće mi biti krivo!Do Odstajanoga jezera nije bilo daleko. Sad je Jagjenka išla

naprijed pa se svaki čas obazirala i, stavljajući prst na usta tražila odZbiška da bude miran. Išli su između divlje loze i vrba po mokrom iniskom tlu. S desne strane dopirali su do njih ptičji glasovi kojima seZbiško divio, jer je već bilo vrijeme selidbe.— Ondje je otvoreno mjesto — šapne Jagjenka. — Tu zimuju dvije

patke, ali se i po velikoj zimi voda smrzne samo uz obalu. Pogledajkako se dimi!Zbiško pogleda kroz divlju lozu i opazi pred sobom kao neku maglu:

bilo je to Odstajano jezero.Jagjenka ponovo stavi prst na usita i začas bijahu kod jezera.

Djevojka se prva posve tiho popne na staru vrbu prignutu nadvodom, a Zbiško pođe za njom. Zatim su dugo vremena ležali posvemirno ne videći zbog magle ništa pred sobom; i slušali su samo nadsvojim glavama graktanje vrana i kliktanje čaplja. Na kraju zaduvavjetar, zanjiše divlju lozu na staroj vrbi i ustalasa malko crnu i pustupovršinu jezera.

— Vidiš li šta? — šapne Zbiško.— Ne vidim. Šuti... !Začas utihne vjetar i nastane potpuna tišina. Uto se na površini

vode zacrni jedna glava, pa druga, a najzad se, mnogo bliže, spustis obale u vodu velik dabar sa svježom grančicom u zubima i počneplivati između pataka dignuvši gubicu uvis i turajući granu predsobom.Zbiško, ležeći na panju niže Jagjenke, coazi najednom kako je ona

podigla ruke i kako je naprijed ispružila glavu: očito je nišanila uzvijer koja je, ne sluti opasnost, mirno plivala dalje.Napokon zazuji tetiva na luku, a u isti čas Jagjenka poviče: —

Pogođen je! Pogođen... !Zbiško se digne u tren oka i pogleda kroz divlju lozu na vodu: dabar

bi časkom zaronio pod vodu, a časkom izlazio na površinu okrećućise pri tom i pokazujući svoj bijeli trbuh.— Pogođen je, pogođen! Odmah će se umiriti! — rekne Jagjenka.Imala je pravo. Dabar je plivao sve slabije, dok napokon nije ostao

na vodi okrenuvši trbuh uvis.— Idem po njega — rekne Zbiško.— Ne idi! Tu kraj obale ima mnogo mulja, nekoliko stopa. Tko ne

pozna mjesto, taj bi se sigurno utopio.— Pa kako ćemo po nj ?— On će još večeras biti u Bogdancu, neka te za to ne boli glava! A

sada je vrijeme da pođemo kući.— Baš si ga dobro ustrijelila!— Ah, ta to nije prvi!— Druge djevojke boje se i pogledati u luk, a ti si takva da bih s

tobom sav svoj vijek lutao po šumi!Čuvši tu pohvalu, Jagjenka se veselo nasmiješi, ali ništa ne

odgovori. Oboje se stanu vraćati istim putem. Zbiško počne pitati zadabrova duplja, a Jagjenka mu odgovori koliko je dabrova uMočidolu, a koliko u Zgorjelicama i kako uz obalu u vodi žive.Najednom se udari dlanom po bedru.— Ah — klikne — zaboravila sam svoje strelice na vrbi. Čekaj!I još prije nego što joj je on mogao odgovoriti da će sam poći po

njih, otrči kao srna natrag i iščezne mu začas ispred očiju. Zbiško ječekao i čekao i napokon se stao čuditi zašto je tako dugo nema.

— Možda je izgubila strelice, pa ih traži — rekne sam sebi. — Idempogledati nije li joj se šta dogodilo.No istom je napravio nekoliko koraka, kadli se djevojka pojavi pred

njim, s lukom u ruci, vesela, nasmiješena lica i s dabrom na leđima.— Zaboga — klikne Zbiško — kako si ga izvukla?— Kako? Unišla sam u vodu i to je sve! Nije mi to prvi put; a tebe

nisam htjela pustiti, jer tko ne umije plivati, taj odmah propadne umulj.— A ja sam te ovdje čekao kao kakav glupan! Lukava si ti djevojka.— No pa šta je? Valjda sam se trebala pred tobom svući, zar ne?— Dakle, nisi ni strelica zaboravila?— Nisam, nego sam te htjela od obale odvući.— A, da sam pošao za tobom, bio bih vidio pravo čudo. Imao bih se

čemu diviti! Ej!— Šuti!— Tako mi Boga, baš sam bio pošao.— Šuti!A časak kasnije, samo da promijeni razgovor, rekne: — Ižraiči mi

perčin jer mi strašno moči leđa. Zbiško prihvati jednom rukom perčinblizu glave, adrugom ga stane žmikati govoreći:— Bit će najbolje da ga raspleteš, pa će ga vjetar odmah osušiti.Ali ona nije htjela da to učini zbog guštare kroz koju su se morali

provlačiti. Zbiško zabaci dabra na leđa, a Jagjenka pođe naprijed irekne: — Matko će sada brzo ozdraviti. Za rane nema ništa bolje odmedvjeđe masti i dabrove izvana. Za dva tjedna moći će već sjestina konja.— Dao Bog! — odgovori Zbiško. — Ja na to čekam kao na svoj

spas. Ne mogu nikako od bolesnika, a teško mi je ovdje sjediti.— Teško ti je ovdje sjediti? — zapita Jagjenka. — A zašto?— Zar ti Zih nije ništa govorio o Danuši?— Nešto mi je govorio... Znam... ona te prekrila svojom koprenom...

znam! Rekao mi je, također, da se svaki vitez zavjetuje da će služitisvojoj gospodarici... Ali mi je ujedno rekao da takva služba ne značiništa... da su, naime, neki i oženjeni, pa ipak takvoj gospodaricisluže...A šta je ta Danuša? Zbiško... ! Reci mi, šta ti je ta Danuša?

I privinuvši se uza nj digne oči i zagleda mu se s velikim nemirom ulice; ali on se ni najmanje ne obazre na njezin uzrujan i zabrinutpogled, nego rakne: — To je moja gospodarica, ali i moja najmilijaljubav. To nisam rekao nikome, ali kažem tebi, kao svojoj sestri jer sepoznajemo od malih nogu. Ja bih za njom pošao preko devet rijeka ipreko devet mora, k Nijemcima i Tatarima; takve više nema načitavom svijetu. Neka stric sjedi u Bogdancu, a ja ću što prije otići knjoj. Što mi je bez nje Bogdanac, što imanje, što stoka, što opatovobogatstvo! Sjest ću na konja i poći u rat, i neka mi pomogne Bog kaošto ću ja ispuniti ono što sam joj obećao, ako sam prije ne poginem!— Ja to nisam znala — odgovori gluho Jagjenka.A Zbiško joj stane pripovijedati kako se u Tinjcu upoznao s

Danušom, kako joj se odmah zavjetovao i sve što se dogodilo poslijetoga, kako je dospio u zatvor, kako ga je Danuša spasila, što mu jeJurand odgovorio, kako za njom čezne i kako mu je drago, što će,čim Matko ozdravi, otići k svojoj dragoj djevojci da ispuni sve ono štojoj je obećao. Prestao je pripovijedati istom kad je ugledao momkakoji ih je s konjima čekao na kraju šume.Jagjenka zajaše odmah na konja i stane se opraštati od Zbiška.— Neka momak pođe s dabrom za tobom, a ja ću se vratiti u

Zgorjelice.— Nećeš dakle u Bogdanac? Zih je ondje.— Neću. Tatica se već vratio i meni je rekao da se vratim.— No, Bog ti platio za dabra!— Zbogom!I začas ostade Jagjenka sama. Vraćajući se preko livade kući,

obazirala se još uvijek za Zbiškom, a kad je napokon iščeznuo zadrvećem, pokrila je oči rukom kao da se brani od sunčanog blijeska.Ali doskora joj počnu ispod ruke teći velike suze i poput graha

padati jedna za drugom na sedlo i na konjsku grivu.

XIVPoslije razgovora sa Zbiškom nije se Jagjenka tri dana pokazivala u

Bogdancu, ali se četvrti dan pojavila s viješću da je opat došao uZgorjelice. Matka je malo uznemirila ta vijest. On je, doduše, imaočime isplatiti založnu svotu, pa je čak izračunao da će mu još dostaostati da poveća broj težaka, da pribavi blago i druge gospodarskepotrebe, no ipak je mnogo u cijelom tom poslu ovisilo o milostibogata rođaka koji je po svojoj volji mogao odvesti ljude što ih je bionaselio, ili ih ostaviti, pa tako umanjiti ili povećati vrijednost imanja.Zato je Matko potanko ispitivao Jagjenku o opatu, kakav je došao:

veseo ili zlovoljan, što je o njima govorio i kad će doći u Bogdanac?A ona mu je oprezno odgovarala na njegova pitanja gledajući da gau svemu ohrabri i umiri.Govorila je da je opat došao zdrav i veseo, s velikom pratnjom, u

kojoj je, osim oružanih momaka, bilo i nekoliko lutajućih klerika ipjevača, da pjeva sa Zihom i rado sluša ne samo duhovne već isvjetske pjesme. Rekla je također da je veoma zabrinut za Matka ida je pažljivo slušao Zihovo pripovijedanje o Zbiškovim doživljajimau Krakovu.— Vi sami najbolje znate što vam je učiniti — rekla je na kraju

mudra djevojka — ali ja mislim da bi Zbiškomorao odmah poći i pozdraviti starijega rođaka ne čekajući da on

prvi dođe u Bogdanac.Matku se svidio taj savjet, pa je zato pozvao Zbiška i rekao mu: —

Obuci se što ljepše i pođi se pokloniti opatu, pa mu iskazi svu čast,da i on tebe zavoli.Nato se okrene k Jagjenki:— Ja se ne bih čudio da si glupa, jer si ženskinja, ali da imaš takav

razum, tome se čudim.Reci mi, kako ću opata najljepše ugostiti i čime ću ga razveseliti kad

dođe ovamo?— Što se tiče jela, reći će i sam što voli jesti; on voli dobra jela, ali

ako u njima bude mnogo šafrana, bit će najzadovoljniji.Matko se prihvati za glavu kad je to čuo.— Odakle ću mu ja šafran pribaviti?— Donijela sam vam ga — odgovori Jagjenka.

— Dao Bog da bi se takve djevojke i na kamenju rađale! — klikneobradovani Matko. — Očima si mila, i dobra si gospodarica,pametna si, i s ljudima prijazna! Ej, da sam mlad, odmah bih te uzeo!Nato pogleda Jagjenka u Zbišku, pa tiho uzdahne i nastavi: —

Donijela sam i kocke i sukno, jer se on iza svakog jela rado kocka.— To je običavao i prije, a pri tom se strašno ljutio.— On se još i sada ljuti, pa često baci kocke na zemlju i odmah

iziđe napolje. Ali se zatim vrati nasmijan i sam se prvi začudi svojojsrdžbi. Ta vi ga već poznate! Samo mu se nitko ne smije protiviti inema boljeg čovjeka na svijetu.— A tko bi mu se i protivio kad je on pametniji od svih drugih!Tako su oni razgovarali dok se, Zbiško u svojoj komori oblačio.

Napokon iziđe tako krasan da je Jagjenka bila sva presenećena, baškao kad je u svojoj bijeloj »jaki« prvi puta došao u Zgorjelice. Ali sadse strašno rastužila pomislivši da ta njegova ljepota nije za nju, jeron već drugu ljubi.A Matko je bio veseo jer se nadao da će se Zbiško sigurno svidjeti

opatu, pa opat neće kod otkupa praviti nikakvih neprilika. Ta gapomisao razveselila toliko da je odlučio sam poći u Zgorjelice.— Zapovjedi da se za me prirede kola — rekne Zbišku — jer ako

sam se iz Krakova mogao sve do Bogdanca dovesti sa željeznimšiljkom među rebrima, moći ću i sada bez željeznog šiljka doZgorjelica.— Samo da vam ne pozli! — rekne Jagjenka.— Ej, neće mi biti ništa; već u sebi osjećam staru snagu. Pa ako mi

i pozli, vidjet će opat kako sam požurio k njemu, pa će ga to još višeudobrovoljiti.— Meni je milije vaše zdravlje nego njegova dobrota — odazove se

Zbiško.Ali Matko ostade kod svoje riječi. Putem je malo stenjao, ali je ipak

neprestano podučavao Zbiška kako da se vlada u Zgorjelicama, anaročito ga je upućivao da se u svemu pokori moćnome rođaku kojinije trpio nikakva prigovora.Došavši u Zagorjelice, nađoše Ziha i opata u trijemu kako

promatraju božji svijet i piju vino.Iza njih je na klupi, uza zid, sjedilo šest ljudi opatove pratnje, a

među njima bijahu dva pjevača i jedan hodočasnik, koji se mogao

lako prepoznati po tikvici za pašom i školjkama na svojoj tamnojodjeći. Drugi su bili slični klericima, jer su im glave bile na tjemenugole, ali su ipak nosili svjetsko odijelo, a uz bok su im visili mačevi.Ugledavši Matka, koji se dovezao kolima, poskoči živo Zih, a opat

ostade na mjestu, očito zbog svećeničke časti, pa počne samo neštogovoriti svojim klericima, od kojih je još nekoliko izišlo kroz otvorenavrata iz sobe. Zbiško i Zih onemoćala Matka, uhvativši ga ispod ruku,uvedoše u trijem.— Još uvijek pravo ne mogu — rekne Matko poljubivši opata u ruku

— ali sam ipak došao da se poklonim vama, svome dobrotvoru, davam se zahvalim za gospodarstvo u Bogdancu i da vas zamolim zavaš blagoslov koji je grešnome čovjeku najpotrebniji.— Čuo sam da ste već nešto ozdravili — rekne opat gladeći ga po

glavi — i da ste se zavjetovali da ćete k grobu naše kraljicehodočastiti.— Nisam znao kojem svecu da se zavjetujem, pa sam se njoj

zavjetovao.— I dobro ste učinili! — klikne zanosno opat. — Ta ona je bolja od

svih drugih i nitko joj ne smije ništa prigovoriti!I u isti mu se čas pojavi gnjev na licu, obrazi mu se napune krvlju, a

oči mu se zaiskre.Svi su poznavali tu njegovu žestinu, a Zih se nasmije i vikne: —

Udri, tko vjeruje u Boga!A opat glasno dahne i promjeri srdito sve prisutne, a onda se i sam

najednom nasmije, kao što se prije naljutio, pa pogleda u Zbiška izapita: — To je vaš sinovac i moj rođak? Zbiško se prigne i poljubi gau ruku.— Vidio sam ga, dok je još bio malen, pa ga ne bih prepoznao! —

progovori opat. — Daj se pokaži!I stane ga ogledavati od pete do glave pronicavim očima; napokon

rekne: — Veoma je krasan! Ta to je gospođica, a ne vitez!Nato Matko:— Tu su gospođicu Nijemci pozvali na ples, ali koji ju je god

pozvao, taj je pao i nije više ustao.— I luk bez zapora napne! — klikne najednom Jagjenka.Opat se okrene k njoj:— A šta se ti javljaš?

A ona se zarumeni tako da su joj i vrat i uši zacrvenjeli pa odgovorisilno zbunjena: — Jer sam to vidjela...— Pazi da te slučajno ne nastrijeli, jer bi od toga morala tri četvrti

godine trpjeti.Nato se pjevači, hodočasnik i skitnički klerici nasmiju tako gromko

da se Jagjenka do kraja smela. Sad se opat nada njom sažalio,podigao ruku i pokazao joj ogromni rukav svoje mantije rekavši:— Skrij se, djevojko, jer će ti krv iz obraza briznuti. Međutim Zih

Matka posadi na klupu i zapovjedi dadonesu vina, po koje skoči Jagjenka. A opat pogleda u Zbiška i

progovori: — Dosta je šale! Ja te nisam s djevojčicom sravnio zbogsramote, već zbog tvoje ljepote, kojoj ne bi nijedna djevojka moglaprigovoriti. Ali znam da si slavan momak! Čuo sam i za tvoje junačkečine pod Vilnom, i za Frizijce i za događaje u Krakovu. Zih mi jepripovijedao sve, razumiješ li?Tu pogleda pronicavo u Zbiškove oči, pa začas ponovo progovori:

— Prisegao si da ćeš skinuti tri paunove perjanice, pa ih i potraži! IBogu je milo i hvale vrijedno progonitiififineprijatelje našeg plemena. Ali ako si se uz to zavjetovao još i za

što drugo, znaj da te mogu odriješiti od tih drugih zavjeta jer imamtakvu moć.— Ej — rekne Zbiško — kad čovjek štogod Gospodu u svojoj duši

obeća, kakva bi ga moć mogla od toga odriješiti?Čuvši to, Matko pogleda plaho u opata, no ovaj je očito bio dobre

volje, jer nije planuo gnjevom, već je samo prstom Zbišku zaprijetio irekao: — Baš si mudračina! Pazi da ti se ne dogodi isto što i NijemcuBejhardu.— A šta mu se dogodilo? — zapita Zih.— Spalili su ga na lomači.— A zašto?— Jer je izjavio da i svjetski čovjek može božje tajne pojmiti isto

tako kao i duhovna osoba.— Strašno su ga kaznili!— Ali i pravedno — zagrmi opat — jer se o Svetoga duha ogriješio.

Ta šta vi mislite? Može li svjetski čovjek išta od božjih tajni pojmiti?— Ne može! — odgovore u zboru svi klerici.

— A vi, »svirači«, šutite — rekne opat — jer niste nikakvi duhovnicipremda su vam glave ostrižene.— Mi nismo ni svirači ni skitnice nego dvorani vaše milosti —

odgovori jedan od njih pogledavajući u isto vrijeme u veliku bačvu izkoje je izdaleka dolazio miris slada i hmelja.— Gledajte! Taj govori kao iz bačve! — klikne opat. — Ej, ti

zvekane! A zašto pogledavaš u bačvu? U njoj nećeš naći latinštine!— Ja i ne tražim latinštine, nego piva, kojega nikako da nađem.Opat se opet okrene k Zbišku, koji je s udivljenjem promatrao te

dvorane, pa rekne: — Sve su to »clerici scholares« premda bi svakivolio baciti knjigu, pograbiti lutnju i s njom se povlačiti po svijetu. Jasam ih uzeo k sebi i uzdržavam ih, jer šta drugo da uradim? To supravi nitkovi i potepusi, ali znaju dobro pjevati, a imaju nešto pojma io službi božjoj, pa mi pomažu u crkvi, a mogu se u njih pouzdati, jersu neki od njih baš hrabri momci. Ovaj hodočasnik veli da je bio usvetoj zemlji, ali bi ga uzalud pitao za kakva mora i krajeve; on to nezna, ni kako je ime grčkom caru ni u kojem gradu prebiva.— Znao sam — progovori hrapavim glasom hodočasnik — ali sam

sve zaboravio kad me groznica na Dunavu stala tresti.— Ja se najviše divim mačevima — rekne Zbiško — jer ih nisam

nikada vidio kod putujućih kierika.— To im je slobodno nositi — rekne opat — jer još nisu posvećeni,

a što i ja mač o boku nosim, to nije čudo. Pred godinu sam danapozvao Vilka iz Brzozove na megdan na utoptanoj zemlji zbog onešume kroz koju ste došli do Bogdanca. Ali mi se nije odazvao.

— Kako se mogao pobiti s duhovnikom? — progovori Zih.Nato se ražesti opat, udari šakom o stol i vikne: — Kad sam pod

oklopom, nisam svećenik, nego plemić... ! A on mi se nije odazvao,jer je više volio sa svojim momcima navaliti obnoć na Tulču. Eto,zašto i ja nosim mač o boku... !Omnes leges omniaque iura vim vi repellere cunctisque esse

defensare permittunt. Eto zašto sam i njima dao mačeve.Čuvši latinski zašutješe Zih, Matko i Zbiško i prignuše glavu pred

opatovom mudrošću.Nijedan nije razumio nijedne riječi; a on ih je još koji čas mjerio

gnjevnim očima, pa najzad rekne:

— Tko zna, neće li on i ovdje na me navaliti?— O, neka samo navali! — kliknu putujući klerici mašajući se za

mač.— Da samo hoće! Ta i meni je već dosadno bez boja.— On to neće učiniti — rekne Zih — nego će prije doći da vam se

lijepo pokloni. Šume se već odrekao, a sada se radi o njegovu sinu.Znajte... ! Ali on to neće dočekati!Međutim se opat umiri i rekne:— Vidio sam mladoga Vilka kako je sa Čtanom iz Rogova pio u

krčmi u Kšešnji. Nisu nas odmah prepoznali, jer je bilo tamno, pa suse i dalje dogovarali o Jagjenki.Tu se okrene k Zbišku:— I o tebi.— A šta su oni htjeli od mene?— Oni nisu od tebe ništa htjeli, samo im nije pravo što je u blizini

Zgorjelica još i treći. Zato je Čtan kazaoi Svi zakoni i sva prava dopuštaju da se sila suzbija silom i da se

svatko brani.Vilku: »Kad mu izgrebem kožu, neće više biti lijep.« A Vilk je rekao:

»Možda će nas se pobojati, a ako ne, polomit ću mu odmah kosti!«Zatim su se stali međusobno uvjeravati da ćeš ih se ti prestrašiti.Čuvši to, pogleda Matko u Ziha, a Zih u Matka, i na licu obojice

zatitra lukav i radostan smiješak. Oni nisu znali da li je opat uistinučuo taj razgovor ili ga je samo izmislio da njime bočne Zbiška; nozato je bilo jasno obojici, a osobito Matku koji je dobro poznavaoZbiška, da na svijetu nije bilo zgodnijega načina da se mladićpredobije za Jagjenku.A opat promišljeno nadoda:— Zaista su to hrabri momci!Zbiško se ni najmanje ne uzruja, već samo zapita Ziha nekim

čudnim i neobičnim glasom: — Nije li sutra nedjelja?— Jeste.— I vi ćete poći na svetu misu?— Da.— Kamo? U Kšešnju?— Tamo nam je najbliže. Da kamo bismo išli?— E, pa dobro!

XVZbiško dostigne Ziha i Jagjenku, koji su u društvu opata i njegovih

klerika išli u Kšešnju, pa im se pridruži i pođe s njima, jer mu je bilodo toga da uvjeri opata kako se ne boji ni Vilka iz Brzozove ni Čtanaiz Rogova i ne kani se pred njima sakrivati. I opet ga je u prvi časzadivila Jagjenkina ljepota. On ju je, doduše, i u Zgorjelicama i uBogdancu dosta često vidio odjevenu u svečano ruho, ali još nikadatako kao danas kad je išla u crkvu. Haljina joj je bila od crvenogsukna obrubljena hermelinom, na rukama je imala crvene rukavice, ana glavi zlatom izvezenu kapu ispod koje su joj niz leđa padale dvijedebele pletenice. I nije na konju sjedila kao muškarac, nego navisokom sedlu s naslonom i klupčicom pod nogama koje su se jedvamogle vidjeti ispod duge i veoma nabrane suknje. Zihu, koji jedozvoljavao djevojci da kod kuće nosi kožuh i cipele od teleće kože,bilo je do toga da pred crkvom svatko vidi da to nije došla kći kakvogobičnog plemića, nego gospođica iz ugledne viteške kuće. Zato su

joj konja vodila dva dječaka odjevena odozdo u usko, a odozgo uširoko odijelo, kakvo su obično nosili paževi. Iza nje su jahala četiridvorska momka, a za njima opatovi klerici s lutnjama i mačevima oboku.Zbiško se silno divio svoj povorci, a osobito Jagjenki koja je

izgledala kao kakva slika, i opatu koji mu se u svojoj crvenoj odori sogromnim rukavicama pričinjao kao kakav putujući knez. Najčednijeod svih bijaše odjeven sam Zih, koji je ljubio vanjski sjaj kod drugih,a za sebe je ostavljao samo pjevanje i veselje.Sastavši se, jahali su uporedo opat, Jagjenka, Zbiško i Zih. Opat je

ispočetka rekao svojim »pjevačima« da pjevaju nabožne pjesme, akad mu ih je bilo dosita, počeo je razgovarati sa Zbiškom koji je sasmiješkom pogledavao na njegov veliki mač sličan njemačkimdvooštrim posjeklicama.— Vidim — progovori opat — da se diviš mome maču; znaj, dakle,

da sinodi dozvoljavaju duhovnicima nositi mačeve, pa dapače ibaliste i katapulte, kad sam na putu, a mi smo sada na putu.Uostalom, kad je sveti otac zabranio svećenicima da nose oružje,sigurno je mislio samo na ljude nižega staleža jer je plemića Bogstvorio za oružje i tko bi mu ga htio oduzeti, taj bi se usprotivionjegovim vječnim odredbama.

— Ja sam vidio mazovskog kneza Henrika kako se borio na turniru— odgovori Zbiško.— To mu se i ne može zamjeriti što se borio — rekne opat i podigne

uvis svoj kažiprst — nego što se oženio, i to vrlo nesretno, jer jeuzeo fornicariam bibulam mulierem, koja, kako vele, Bacchum odmladosti adorabat, a uz to je i razvratnica bila, pa se iz toga nijemoglo izleći ništa dobra.Tu zaustavi konja i stane podučavati još ozbiljnije: — Kad se budeš

htio ženiti, ili uzeti uxorems, moraš gledati da bude bogobojazna,dobra ponašanja, štedljiva i pristala, što ti sve osim crkvenih otacapreporuča još i poznati poganski mudrac imenom Seneka. A kakoćeš znati da li si dobro pogodio, ako ne poznaš gnijezda iz kojegauzimaš svoju drugaricu? Jer drugi veliki mudrac veli: Pomus noncadit absque arbore... Kakav vo, takva je i koža; kakva mati takva je ikći. A iz toga se, grešni čovječe, nauči ovo: da ženu ne itražišdaleko, već blizu, jer ako dobiješ zlu i razvratnu, često ćeš zbog njezaplakati, kao što je zaplakao i veliki filozof kad mu je njegovasupruga u svom gnjevu izlila na glavu acquam sordidam}.— In secula seculorum, amen! — viknu jednim glasom putujući

klerici odgovarajući tako opatu, ali ne pazeći da li mu odgovaraju ponjegovoj volji.Svi su najpozornije slušali opatove riječi diveći mu se kako je rječit i

kako se razumije u pismo, a on nije govorio samo Zihu, nego još višeZbišku i Jagjenki, kao da njih želi podučiti.Jagjenka je dobro pojmila o čemu se radi, jer je ispod svojih dugih

trepavica pronicavo pogledavala u mladog momka namrštenih obrvai spuštene glave, koji je izgledao kao da duboko promišlja o onomšto je čuo.Čas kasnije krene povorka dalje, ali su svi šutjeli; istom kad su

ugledali Kšešnju, prihvati opat svoj pojas i povuče ga natrag tako daje lako mogao potegnuti mač, pa rekne: — A i stari će Vilk izBrzozove sigurno doći s lijepom pratnjom.— Sigurno - potvrdi Zih - premda su ljudi govorili da je obolio.— A jedan je od mojih klerika čuo da će na nas navaliti pred

krčmom, poslije službe božje.— On to neće učiniti bez izazova, a osobito poslije svete mise.

— Neka ga sam Bog opameti! Ja ne tražim ni s kim boja i podnosimstrpljivo sve nepravde.Tad se obazre na svoje »svirače« i rekne: — Ne vadite mačeva i

pamtite da ste duhovnici. Ako ih oni prvi izvade, a vi udri po njima!Zbiško, jašući uz Jagjenku, zapita za ono do čega mu je bilo najviše

stalo: — Čtana ćemo i mladoga VAlka sigurno naći u Kšešnji —progovori. — Pokazat ćeš mi ih izdaleka, da vidim koji su.— Dobro, Zbiško! — odgovori mu Jagjenka.Sprava za bacanje kamenja.— Oni te prije mise i poslije mise sigurno čekaju. A šta onda rade?— Udvaraju mi kako znadu.— Ali ti danas neće udvarati, razumiješ li? A ona mu opet odgovori

posve pokorno: — Dobro, Zbiško!Dalji razgovor prekine im glas drvenih klepetala jer u Kšešnji još

nije bilo zvona. Začas dospješe k svom cilju. Između ljudi, koji supred crkvom čekali na svetu misu, iziđu odmah mladi Vilk i Čtan izRogova, ali ih Zbiško preteče, pa skoči s konja još prije nego što suoni mogli prići, prihvati Jagjenku oko pasa i skine je sa sedla, a ondaje uhvati za ruku i povede k crkvi gledajući ih izazovnim pogledom.Kad su unišli u crkvu dočeka ih ovo. Obojica pohrliše k škropionici,

obojica zamočiše u nju ruku i pružiše je djevojci. Ali to isto učini iZbiško, a ona se dotakne njegovih prstiju, pa se prekrsti i pođe snjim naprijed. Sad se nije samo mladi Vilk, nego i Čtan iz Rogova, ukojeg je bio ograničen um, domislio da je sve to učinjeno navlas, iobojicu obuze tako divlji gnjev da im se kosa pod vrpcama počelakostrušiti. Ipak su imali još toliko svijesti da u svom gnjevu nisu htjeliu crkvu bojeći se božje kazne; mladi Vilk izađe napolje i potrči kaolud između drveća, preko groblja, ne znajući ni sam kamo će. I Otanpotrči za njim ne znajući također kamo ide.Zaustaviše se istom kod plota, gdje je ležalo veliko kamenje

pripravljeno za zidanje zvonika koji se imao podići u Kšešnji. Tupograbi Vilk, želeći da u sebi zatomi svoj veliki gnjev, ogromni kameni stane ga drmati svom silom, a kad je to vidio Čtan, pograbi ga i on izačas ga obojica bijesno valjahu preko cijelog groblja, sve docrkvenih vrata.Ljudi su ih gledali u čudu i mislili da su se oni zavjetovali da će tako

pripomoći gradnji zvonika. A njih umiri donekle taj posao, pa su se

obojica posve osvijestili, samo što su još bili blijedi od napora, te suteško disali i pogledavali jedan drugoga nesigurnim pogledom.Šutnju prvi prekine Čtan iz Rogova:— No, šta je...? — zapita.— A šta? — odgovori mu Vilk.— Hoćemo li ga odmah napasti?— Kako da ga napadnemo u crkvi?— Ne u crkvi, nego poslije mise.— On je sa Zihom i opatom. A zar si zaboravio šta je rekao Zih, da

će nas obojicu potjerati iz Zgorjelica ako se potučemo. Da nematoga, bio bih ti već odavna polomio rebra.— I ja tebi! — odgovori Čtan i stisne svoje ogromne šake.I oči im se zlokobno zaiskre, ali se obojica odmah dosjete da sada

moraju biti složni više nego ikada. Oni su se često bili, ali su seuvijek i pomirili poslije boja, jer iako ih je rastavljala ljubav premaJagjenki, ipak nisu mogli živjeti jedan bez drugoga, nego su uvijekjedan za drugim čeznuli. A sada su imali zajedničkog neprijatelja iznali posve dobro da im je taj neprijatelj veoma opasan.čtan zapita začas:— Šta da učinimo? Hajdemo na misu, a onda što Bog da!Čtan iz Rogova zadovolji se tim pametnim odgovorom i rekne: —

Možda će nas nadahnuti Gospod Bog.— I blagosloviti — nadoda Vilk.— To je i pravo.I uđu u crkvu i slušajući svetu misu malo se umire. Nisu izgubili

glavu ni kada je Jagjenka poslije mise ponovo primila svetu vodu izZbiškove ruke. Pred vratima groblja su se poklonili Zihu i Jagjenki,pa čak i opatu, premda je bio neprijatelj starome Vilku iz Brzozove.Na Zbiška su, doduše, gledali ispod oka, ali ga nijedan nije izazvao,premda su im srca u prsima pucala od boli, gnjeva i ljubomore, jer imse Jagjenka još nikada nije pričinila tako lijepa i tako slična pravojkraljevni. Istom kad se svečana povorka stala vraćati i kad suizdaleka čuli veselu pjesmu putujućih klerika, počeo je Čtan otiratiznoj sa svojih čupavih obraza i soptati kao konj, a Vilk je zaviknuozaškrinuvši zubima: — U krčmu! U krčmu! Zlo mi je!Zatim su se dosjeitili što im je maloprije olakšalo tešku bol, pa su

opet pograbili onaj ogromni kamen i odvaljali ga natrag na prijašnje

mjesto.A Zbiško je jahao kraj Jagjenke slušajući pjesme opatovih svirača;

ali kad su prevalili jedva nekoliko stotina koraka, zaustavi najednomkonja i rekne: — Ah, imao sam platiti misu za stričevo zdravlje, pasam zaboravio; zato ću se vratiti.— Ne vraćaj se! — klikne Jagjenka. — Poslat ćemo iz Zgorjelica.— Vratit ću se, a vi me ne čekajte! Zbogom!— Zbogom — rekne opat. — Idi!I lice mu se razveseli, a kad im se Zbiško izgubio iz očiju, gurne

malo Ziha i rekne: — Razumijete li?— A šta da razumijem?— On će se u Kšešnji pobiti s Vilkom i Čtanom, kao što je amen u

očenašu, a ja sam to i htio i na to sam ga nahuškao.— To su bijesni momci. Mogu ga još i izraniti, a šta onda?— A šta onda? Ako se pobije za Jagjenku, kako će dalje misliti na

Jurandovu kćerku? Onda će Jagjenka biti njegova gospođa, a neona; a ja to i hoću, jer je on moj rođak i jer mi se svidio.— A njegov zavjet?— Ja ću ga od njega odriješiti. Zar niste čuli da sam mu to već

obećao?— Vaša će glava sve urediti — odgovori Zih. Opata razveseli ta

pohvala, a onda se okrene k Jagjenki i zapita je:— Zašto si tako zabrinuta?A ona se prigne na sedlu, prihvati opatovu ruku, prinese je k ustima

i rekne: — Dragi kume, a ne biste li nekoliko vaših svirača poslali uKšešnju?— Zašto? Opili bi se u krčmi i to bi bilo sve.— Ali možda bi mogli i kakvu svađu spriječiti! Opat joj pogleda oštro

u oči i najednom će ozbiljno:— A ako ga ondje ubiju?— Neka onda ubiju i mene! — klikne Jagjenka.I gorka žalost što joj se iza onog razgovora sa Zbiškom skupila u

prsima, provali sada naglim potokom suza. Videći to, obujmi opatdesnom rukom djevojku tako da ju je posve prekrio svojim ogromnimrukavom i rekne:— Ne boj se, kćerko, ni za šta? Oni se mogu posvaditi, ali su ipak

plemići, pa neće na nj zajedno navaliti, nego će ga po viteškom

običaju pozvati na megdan, a on će se već nekako izvući, makar semorao i s obojicom ogledati. A što se tiče kćeri Jurandove, za koju sičula, to ti samo velim da drvo za tu njenu ložnicu još nije ni u jedno]šumi poraslo.— Kad mu je ona milija, ne marim ni ja za njega! — odgovori kroz

zube Jagjenka.— Pa zašto onda plačeš?— Jer se bojim za nj.— Eto, to je ženski razum! — rekne opat sa smijehom. Zatim se

prigne k Jagjenkinu uhu i nastavi:— Zapamti, djevojko, ako te i uzme, ipak će često morati na

megdan, jer je plemić.Tu se prigne još niže i nadoda:— A on će te uzeti, i to doskora, kao što je Bog na nebu!— Kako bi me uzeo! — odgovori Jagjenka.Ali se u isti mah nasmiješi kroz zube i pogleda u opata, kao da ga

pita odakle on to zna.A Zbiško se, međutim, vratio u Kšešnju i odjahao odmah k

svećeniku, jer je zaista htio platiti misu za Matkovo zdravlje; kada jeobavio taj posao, otišao je ravno u krčmu u kojoj se nadao naćimladoga Vilka iz Brzozove i Čtana iz Rogova.I zaista ih nađe obojicu, a osim toga i mnogo ljudi, i novih i starih

plemića, i kmetova i nekoliko »čarobnjaka« koji su se producirali uraznim njemačkim čarolijama. U prvi mah nije mogao nikogaprepoznati jer su prozori od volovskih mjehura propuštali u krčmumalo svjetla. Istom kad je domaći sluga u peć bacio pregršt drva,ugledao je u kutu za bačvama piva rutavi obraz Čtana, te mrko isrdito lice Vilka iz Brzozove.Odmah je polako pošao k njima gurajući na stranu ljude i kad je

došao do njih, udario je šakom po stolu tako da je u krčmi svezagrmjelo.A oni su odmah skočili i počeli namještati svoje kožnate pojase; ali

još prije nego što su mogli trgnuti svoje mačeve, baci im Zbiško nastol rukavicu i govoreći kroz nos, kao što su vitezovi obično govorilikod izazova, progovori ove neobične i neočekivane riječi: — Ako kojiod vas dvojice ili od drugih viteških ljudi u ovoj sohi poriče da jenajljepša i najkreposnija djevica na svijetu gospođica Danuta

Jurandova iz Spihova, pozivljem ga na megdan pješice ili na konju,do prvoga pada ili do zadnjega daha.Začudiše se i Vilk i Čtan, baš kao što bi se bio začudio i opat da je

nešto slično čuo, te nisu nekoliko časaka mogli ni riječi progovoriti.Kakva je to gospođica? Ta njima je bilo do Jagjenke a ne do nje! Aako tome momku nije do Jagjenke, šta on hoće od njih? Zašto ih jenaljutio pred crkvom? Zašto je došao ovamo i zašto s njima tražikavgu? Od tih pitanja miješala im se u glavi takva kaša da su širomrazjapili usta, a Čtan je tako izbuljio oči kao da pred sobom nemačovjeka, nego kakvo njemačko čudo. Ali pametniji Vilk, koji jedonekle poznavao viteške običaje i znao da vitezovi često drugimženama zavjetuju svoju službu, a s drugima se žene, pomisli da jemožda i u ovom slučaju tako, pa kad mu se već pruža prilika da sezauzme za Jagjenku, da se tom prilikom mora i okoristiti.Zato se izvuče iza stola, stupi naprijed i smrknuta se lica približi k

Zbišku i zapita: — Kako, pasji brate, a zar nije Jagjenka Zihovanajljepša?Za njim stupi naprijed i Čtan, a ljudi se stanu kupiti oko njih jer je

već svima bilo jasno da se to neće kakogod svršiti.

XVIVrativši se kući, poslala je Jagjenka odmah momka u Kšešnju da

sazna nije li u krčmi bilo kakve tučnjave ili nije li tko koga izazvao. Alitaj je momak, dobivši na put nešto novaca, stao piti sa svećenikovimslugama i nije mislio na povratak. Drugi, koji je bio poslan uBogdanac da Matku najavi opatov dolazak, vrati se odmah i reče daje vidio Zbiška kako se kocka sa starim plemićem.To je donekle umirilo Jagjenku. Ona je dobro poznavala Zbiškovu

bojnu vještinu, pa se nije bojala da ga tko izazove, nego da se ukrčmi ne dogodi kakva teška nesreća. Ona je također zaželjela dazajedno s opatom pođe u Bogdanac, ali se opat tome usprotivio jerje s Matkom želio porazgovoriti o založnoj pogodbi i o drugoj, jošmnogo važnijoj stvari, kod koje nije htio da bude i Jagjenka.Napokon je podnoć pošao. Saznavši za sretni povratak Zbiška, bio

je izrsne volje i naložio svojim putujućim klericima da pjevaju i vičutako da se tresla sva šuma, a u samom su Bogdancu kmetovi gledaliiz svojih koliba da li gdje ne gori ili je, možda, neprijatelj navalio.No naprijedje išao hodočasnik sa svojom zavrnutom palicom i umirivao ih da to

dolazi ugledni i visoki duhovnik, a oni su mu se klanjali i neki su sečak krstili znakom svetoga križa; a kad je opat vidio kako ga svištuju, bio je veoma veseo, radovao se božjem svijetu i osjećao usvom srcu veliku sklonost k svim ljudima.Čuvši viku i pjevanje, Matko i Zbiško iziđoše na vrata da ga

dočekaju. Neki su klerici već bili s opatom u Bogdancu, ali je bilo itakvih koji su se tek nedavno priključili njegovu društvu, pa ga nisujoš vidjeli. Ti su se razočarali kad su ugledali ubogi dom koji se nijenikako mogao uporediti s bogatim dvorom u Zgorjelicama. Ipak ih jedonekle utješio dim što se izvijao kroz slamnati krov, a još više su serazveselili kad su unišli u sobu, pa osjetili miris šafrana i tečnih jela iujedno ugledali dva stola puna raznih zdjela koje su, doduše, jošuvijek bile prazne, ali tako ogromne da su se svačije oči moraleuzradovati videći ih. Na manjem stolu stajao je tanjur za opata idivno izrađeni pehar, a oba su potjecala od plijena dobivena odfrizijskih vitezova.Matko i Zbiško ga odmah zamole da sjedne k stolu, ali im opat, koji

se na polasku iz Zgorjelica dobro najeo, odbije tu molbu, tim više što

mu je bilo do nečeg posve drugoga. On je od prvog trenutka oštro iradoznalo pogledavao u Zbiška, kao da se htio osvjedočiti nema li nanjemu kakvih tragova borbe, a kad je vidio da je u mladića posvemirno lice, postao je nestrpljiv i nije duže mogao obuzdati svojeradoznalosti.— Hajdemo u komoru — rekne — da porazgovorimo o zalogu. Ne

prigovarajte jer ću se rasrditi!Tad se okrene k svojim klericima i zagrmi: — A vi sjedite tiho i

nemojte prisluškivati na vratima!Rekavši to, otvori vrata komore, u kojoj se jedva mogao smjestiti, i

uđe, a za njim uđu Zbiško i Matko. A kad su sjeli na škrinje, okrenese opat k mladom vitezu.— Jeli li bio u Kšešnji?— Jesam.— No pa šta je bilo?— Platio sam misu za stričevo zdravlje i to je sve.Opat se nestrpljivo pomakne na škrinji.»Ha« pomisli »nije se pobio ni s Čtanom ni s Vilkom; možda ih nije

bilo, a možda ih nije ni potražio. Prevario sam se!«I naljuti se što se prevario i što se nije ispunila njegova nada, pa mu

odmah zacrvenjelo lice i silno je počeo soptati.— Govorimo o zalogu! — progovori začas. — Imate li novaca! Jer

ako nemate, vaše je imanje moje!Nato ustade Matko, koji je dobro znao kako se s njim mora

postupati, otvori škrinju na kojoj je sjedio, izvadi iz nje većpripravljenu vrećicu s novcem i rekne: — Mi smo ljudi siromašni, aliimamo novaca, pa ćemo platiti što smo dužni kako stoji u »pismu« ikako sam znakom svetoga križa potvrdio. A ako hoćete da vam jošnadoplatimo i za kamate i za gospodarstvo, nećemo se protiviti,nego ćemo platiti što budete zahtijevali i još ćemo vam se kaonašem dobrotvoru pokloniti.Rekavši to, baci mu se pred koljena, a za njim to isto učini i Zbiško.

Opat, koji se nadao prigovorima i svađi, bijaše time veomaiznenađen, a ujedno mu to nije bilo baš drago, jer je kod obračunahtio malo zanovijetati, a sad mu to nije bilo moguće.I zato rekne predajući založno pismo na kojem je Matko bio

potpisan znakom svojega krsta: — Što mi govorite o

nadoplaćivanju?— Jer nećemo da nam se išta daruje — odgovori brzo Matko

znajući da će im opat dati to više što oni budu manje tražili.I zaista, opat se odmah smrkne:— Gle ti njih! Oni neće da im njihov rođak ma šta daruje! Kako li su

ponosni! Ali ja nisam preuzeo pustoši, pa vam je neću ni predati; aako me volja da tresnem ovom vrećicom pa ću i tresnuti!— Vi to nećete učiniti! — klikne Matko.— Neću? A što je meni do vašeg zaloga? Što mi je do vaših

novaca? Ja sam vam pomogao jer sam tako htio; a ako me budevolja da svoje novce ostavim na putu, vi me u tome ne možetespriječiti. Evo, pa to ću i učiniti!Rekavši to, razveže vrećicu i tresne njom o pod tako da su se novci

iz nje prosuli.— Bog vam platio! Bog vam platio, oče i dobrotvore! — klikne

Matko koji je samo na taj trenutak čekao. — Od drugoga ne bihuzeo, ali uzimam od rođaka i duhovnika!A opat pogleda strašno u njega i Zbiška, pa rekne: — Ja znam što

radim iako se žestim; držite što ste dobili jer, velim vam, višeprebijene pare nećete vidjeti.— Mi se ni ovome nismo nadali.— Ali znajte da će sve što ostane iza mene Jagjenka dobiti.— I zemlje? — zapita naivno Matko.— I zemlje! — vikne opat.Nato se produži Matkovo lice, ali se ipak svlada i rekne: — Ej, zar

da vi mislite na smrt! Dao Bog i sto godina poživjeli, pa i više, i uz tose u znatnoj biskupiji skrasili.— Dao Bog! Zar sam ja gori od drugih? — odgovori opat.— Ne gori, nego bolji.Te riječi umire posve opata, to više što je njegov gnjev obično bio

veoma kratkotrajan.— No — progovori — vi ste moji rođaci, a ona mi je samo krsno

kumče, ali ja volim i nju i Ziha već mnogo godina. Boljeg čovjeka odZiha nema na svijetu, kao ni ljepše djevojke od Jagjenke! Što im tkomože prigovoriti?I pogleda ih izazovnim pogledom, no Matko ne samo da im nije

ništa prigovorio, nego je pače živo potvrdio da boljeg susjeda nema

u cijeloj kraljevini.— A što se tiče djevojke — rekne — ne bih ni rođene kćeri ljubio

više nego što nju ljubim. Ta njoj moram zahvaliti što sam ozdravio itoga joj neću do smrti zaboraviti.— Bit ćete izgubljeni i jedan i drugi, ako zaboravite — rekne opat —

a ja ću vas prvi zato prokleti. Ja vam neću učiniti krivo jer ste mojirođaci; zato sam i izmislio način da ono što ostane iza mene bude iJagjenkino i vaše, razumijete li?— Dao Bog da se to dogodi! — odgovori Matko. — Mili Isuse! Ja

bih onda rado pješice pošao do kraljičina groba u Krakovu i na Lisjegore da se poklonim drvetu svetoga krsta.Opat se uzraduje iskrenosti kojom je govorio Matko, pa se

nasmiješi i rekne: — Djevojka ima pravo da probire jer je i lijepa imiraz joj je velik i rod znamenit. Što će njoj Čtan ili Vilk kad joj nivojvodski sin ne bi bio previsok. Ali kad bih ja ma koga za njuzaprosio, znam da bi ona za njega i pošla, jer me veoma voli i jerzna da joj želim samo dobro.— Dobro će biti onome koga s njom oženite — rekne Matko.Na to se opat okrene k Zbišku:— A šta ti veliš?— Ja mislim isto tako, kao i stric.Plemenito opatovo lice razvedri se još više, on udari Zbiška šakom

po ramenu tako da se razlijeglo po svoj komori i zapita ga:— A zašto nisi pred crkvom ni Čtana i Vilka pustio k Jagjenki? A?— Da ne misle da ih se bojim, pa da to ne mislite ni vi.— Ali si joj pružio i posvećenu vodu.— Jesam.Opat ga pogleda po drugi puta:— A ti je uzmi!— Uzmi je — ponovi poput jeke Matko.Nato zadjene Zbiško pod mrežicu svoju kosu i odgovori posve

mirno: — Kako da je uzmem, kad sam se pred oltarom u Tinjcuzavjetovao Danuši Jurandovoj?— Zavjetovao si joj paunove perjanice, pa ih i potraži, a Jagjenku

odmah uzmi.— Ne — odgovori Zbiško — jer sam se Danuši kasnije, kad je na

me bacila svoju koprenu, zavjetovao da ću je uzeti za ženu.

U opatovo lice brižne krv, uši mu pomodre, a oči mu počnu sipatiiskre; on pristupi k Zbišku i rekne mu od gnjeva promuklim glasom:— Tvoj je zavjet pljeva, a ja sam vjetar, razumiješ li? Eto!I puhne mu u glavu tako jako da mu je odletjela vrpca, a kosa se

prosula po zatiljku i ramenima. Zbiško se odmah smrkne, pogledaopatu ravno u oči i rekne: — U mom je zavjetu moja čast, a nadmojom čašću sam ja stražar!Čuvši to, opat, koji nije bio vičan protivljenju, izgubi dah tako da

nekoliko trenutaka nije mogao progovoriti ni riječi. Nastade zlokobnašutnja koju napokon prekine Matko: — O Zbiško — za vikne —opameti se! Šta ti je?A opat podigne ruku, pa pokaže na mladića i stane vikati: — Šta mu

je? Ja znam šta mu je: u njega nije ni viteška ni plemićka duša, negozečja. To mu je da se boji Čtana i Vilka!Zbiško, koji nije ni načas izgubio svoje hladnokrvnosti, slegne samo

ramenima i odgovori: — O, da! Ja sam im porazbijao lubanje uKšešnji.— Boj se Boga! - klikne Matko.Opat je neko vrijeme gledao u Zbiška razrogačenim očima. U

njemu se s gnjevom borilo čuđenje, no pri tom mu je i prirođeni bistrium počeo govoriti da bi se mogao za svoju svrhu okoristiti time štose Zbiško pobio s Vilkom i Čtanom.Zato malo odahne i vikne na mladića:— Zašto mi nisi to rekao?— Jer me bilo stid. Ja sam mislio da će me oni izazvati kao što

doliči pravim vitezovima, no to su razbojnici, a ne vitezovi. Prvi je Vilkistrgao dasku iz stola, a Čtan je istrgao drugu, pa na mene! Šta sammogao učiniti? Pograbio sam klupu, no... a sve drugo znate!— Jesu li još živi? — zapita Matko.— Jašu, samo su se onesvijestili. Ali su još u mojoj prisutnosti

počeli disati.Kad je opat to čuo, proitare čelo, ustane naglo sa škrinje na kojoj je

sjedio i klikne: — Počekaj! Ja ću ti sada nešto reći!— A šta ćete mi reći? — zapita ga Zbiško.— Reći ću ti: ako si se ti pobio za Jagjenku i ako si ljudima za nju

lubanje porazbijao, da si sada uistinu njen vitez i ničiji drugi, pa jemoraš i uzeti.

To rekavši, podboči se i stane slavodobitno promatrati Zbiška, nomladić se samo nasmiješi i rekne:— Ej, znao sam ja posve dobro zašto ste me vi htjeli na njih

nahuckati, ali vam to nije pošlo za rukom.— Kako da mi nije pošlo za rukom? Govori!— Jer sam im ja rekao da moraju priznati da je najljepša i

najkreposnija djevojka na svijetu Danuša Jurandova a oni su se živozauzeli za Jagjenku. Eto, zbog toga smo se potukli.Čuvši to, opat ostade nekoliko časaka na svom mjestu kao da se

skamenio. Samo se po strašnom žmirkanju njegovih očiju moglorazabrati da je još na životu. Ali najednom se okrene, otvori nogomvrata, skoči iz komore, uđe u sobu, pograbi svinutu palicu iz rukehodočasnika, pa stane njom tući svoje svirače vičući kao ranjenibivol: — Na konja, lupeži! Na konja, pasje vjere! Moja noga nećeviše stupiti u ovu kuću! Na konja tko vjeruje u Boga! Na konja!I opat provali vrata i iziđe u dvorište, a preneraženi lutajući klerici za

njim. I požurivši do staje, stanu odmah sedlati konje. Uzalud jeMatko trčao za opatom, uzalud ga je molio i prisizao mu da nije ništakriv, sve mu to nije nište pomoglo. Opat je kleo i proklinjao kuću,ljude i polja, a kad su mu doveli konja, skočio je brzo na nj i pojuriosmjesta, a vjetar mu je širio rukave, te je bio posve sličan ogromnojcrvenoj ptici. Klerici su u strahu trčali za njim, baš kao stado koje hrliza svojim predvodnikom.Matko je nekoliko časaka gledao za njima, dok nisu iščeznuli u

šumi, pa se onda vrati u sobu i rekne Zbišku klimajući zabrinutoglavom: — Ah, šta si to učinio?— Toga ne bi bilo da sam prije otišao, a što to nisam učinio, bilo je

samo zbog vas.— Kako zbog mene?— Jer vas nisam htio ostaviti dok ste bili bolesni.— A šta će sada biti?— A sada ću otići.— Kamo?— U Mazoviju k Danuši... i da potražim paunove perjanice... među

Nijemcima.Matko zašuti na nekoliko časaka, pa rekne: — On nam je dao

»pismo«, ali je zalog zapisan i kod duhovnog suda. Sada nam neće

pokloniti ni pare.— Pa neka ne pokloni! Vi imate dosta novaca, a ja ih na put ne

trebam. Ta svi će me rado primiti i konjima će dati da žderu; a dokbudem imao oklop na prsima i mač o boku neće me biti strah.Matko se zamisli i stane promišljati o svemu što se dogodilo. Ništa

se nije desilo po njegovoj zamisli ni po njegovu srcu. I on je sam izdna duše želio Jagjenku za Zhiška, ali je znao također da iz togbrašna ne može bitipogače i da je zbog opatova gnjeva, zbog Ziha i Jagjenke, kao i

zbog tučnjave s Vilkom i Čtanom mnogo bolje da Zbiško ode, negoda bude povodom još i daljih svađa i neprilika.— Ha — rekne napokon — ti ionako moraš potražiti nekoliko

križarskih lubanja, pa zato nema druge, nego odlazi! Neka sve budepo volji našeg dragog gospodina Isusa! Ali ja moram odmah uZgorjelice: možda ću kako Ziha i opata udobrovoljiti. Ziha mi jenapose žao.Tu pogleda Zbiška u oči i zapita najednom: — A zar tebi nije žao

Jagjenke?— Neka joj Bog da zdravlje i sve najbolje! — odgovori Zbiško.

DRUGI DIOIMatko je strpljivo čekao nekoliko dana, neće li mu doći kakva vijest

iz Zgorjelica ili neće li se opat udobrovoljiti. Na kraju mu dosadilo i točekanje i ta neizvjesnost, pa odluči da će sam poći k Zihu. Sve štose dogodilo, desilo se bez njegove krivnje, ali je ipak htio vidjeti je limu Zih što zamjera, jer je za opata bio siguran da će se on odsadasilno ljutiti na nj i na Zbiška.Ipak je htio učiniti sve što je u njegovoj moći da ublaži tu srdžbu, pa

je na putu promišljao o tome što će kome u Zgorjelicama reći, daukloni svaku mržnju i sačuva staro susjedsko prijateljstvo. Misli sumu se nekako čudno rojile u glavi, pa mu je bilo drago što jeJagjenku zatekao samu, a ona ga je primila po starom običaju,pokloni vši mu se i poljubivši ga u ruku, jednom riječju: veomaprijazno, makar i ponešto tužno.— A je li ti otac kod kuće? — zapita je.— Jest, samo što je s opatom otišao u lov, ali će se uskoro vratiti.Iza tih ga riječi odvede u sobu u kojoj su sjeli i šutjeli duže vremena

dok nije djevojka zapitala prva:— Je li vam samom dosadno u Bogdancu?— Jest — odgovori Matko. — Dakle, već znaš da je Zbiško otišao?Jagjenka uzdahne tiho:— Znadem. Znala sam onaj isti dan pa sam pomislila da će barem

doći da se oprosti, ali nije došao.— Kako je mogao doći! — rekne Matko. — Ta opat bi ga bio

rastrgao nadvoje, a ni tvoj ga otac ne bi rado vidio.A ona klimne glavom i odgovori:— Ej, ja ne bih bila dopustila nikome da mu nanese kakvu krivicu.To je dirnulo Matka, premda je imao tvrdo srce, pa se prigne k

djevojci i rekne: — Bog s tobom, djevojko! Ti si žalosna, ali samžalostan i ja. Velim ti, ni opat, ni rođeni otac te ne voli više od mene.Ta rado bih bio od one rane umro koju si mi ti izliječila samo kad bion uzeo tebe, a ne koju drugu.A Jagjenku obuze takva tuga i tjeskoba u kojoj čovjek ne može

ništa zatajiti, pa rekne: — Ja ga neću više nikada vidjeti, a ako

budem, vidjet ću ga s Jurandovom... ali bih više voljela da mi oči odplača iscure.I podigavši svoju pregaču, zastre njome oči koje joj se suzama

napuniše. A Ma tko: — Umiri se! On je otišao jer je morao otići, ali ses Jurandovom neće vratiti.— Kako da se neće s njome vratiti! — progovori ispod pregače

Jagjenka.— Zato što mu Jurand neće dati svoje djevojke.Nato Jagjenka naglo otkrije svoje lice, pa se okrene k Matku i zapita

živo: — I on mi je to rekao. A je li to istina?— Istina je kao što je Bog na nebu.— A zašto?— Tko bi to znao. Možda ga veže kakav zavjet, a tu nema pomoći.

Zbiško mu se svidio, jer mu je obećao da će mu u njegovoj osvetipomagati, ali ni to nije pomoglo. Uzaludno je bilo i to što ju jekneginja Ana za nj prosila. Jurand nije htio slušati ni molbe, ninagovora, ni zapovijedi. Rekao je da ne može i vidi se da je uzrok,zaista, takav da uistinu ne može; a to je čovjek postojan koji nećeporeći ono što je jednom rekao. A ti, djevojko, ne gubi nade i umirise. Momak je, zaista, morao otići. U crkvi joj je paunske perjanicezavjetovao. I ona ga je svojom koprenom prekrila u znak da ga želiza muža uzeti; bili bi mu inače glavu odsjekli pa joj zato mora bitizahvalan i o tome ne treba gubiti riječi. Ona neće biti njegova, akoBog da, ali je on zato ipak njezin. Zih mu zamjerava, opat će mu sesigurno osvetiti, a i ja se na nj ljutim, ali što je on mogao učiniti. Onojdrugoj je obavezan i morao je otići. Zato je i plemić.Ja samo velim, akoga negdje Nijemci ne umlate, vratit će se kao što je otišao... i neće

se vratiti samo k meni starome ili samo u Bogdanac, nego upravo ktebi, jer te jako zavolio.— Kako me je zavolio? — upita Jagjenka.I ujedno se privine k Matku, pa ga gurne laktom i zapita: — A

odakle vi to znate? A? Sigurno to nije istina?— Odakle znam? — odgovori Matko. — Odatle što sam vidio kako

mu je bilo teško otići. I još je bilo ovako: kad je već morao otići, jasam ga zapitao: »A nije li ti žao Jagjenke?« A on mi je odgovorio:

»Neka joj Bog da zdravlje i sve najbolje!« I odmah je stao takouzdisati kao da ima lovački mijeh u trbuhu.— To sigurno nije istina — ponovi tiše Jagjenka — ali pripovijedajte

dalje!— Kao što mi je Bog drag, istina je! Ta ni ona mu se tamo neće više

tako sviđati, jer i sama znaš da od tebe nema jedrije i ljepše djevojkena čitavome svijetu. On je i sam osjećao da ga k tebi privlači božjavolja, ne boj se, možda i više nego tebe k njemu.— Ah, kad bi tako bilo! — klikne Jagjenka.I sjetivši se što je maloprije rekla, opet prekrije rukavom svoje lice

crveno poput jabuke, a Matko se nasmiješi pa pogladi rukom brkovei rekne: — Ej, da sam ja mlad! Ali ti se utješi; već vidim kako će biti:on je otišao pa će na mazovskom dvoru dobiti viteške ostruge jer jeondje granica blizu i za križare nije teško. Ja znam da i međuNijemcima ima hrabrih vitezova, a željezo neće od njegove kožeodskočiti, ali ipak mislim da ga neće tako lako svladati, budući da jeon boju silno vješt. Sjeti se kako je Čtana iz Rogova i Vilka izBrzozove u tren oka smlatio premda su to, kako kažu, hrabri momci ijaki kao medvjedi. On će donijeti svoje paunske perjanice, ali nećedovesti Jurandove kćeri. I ja sam govorio s Jurandom i znam kakoje. A što će biti onda? Onda će se vratiti ovamo; gdje bi se inačemogao vratiti.— Ali kad će se vratiti?— Eto, ako ga budeš čekala, neće ti biti krivo. A zasada ponovi

opatu i Zihu ovo što sam ti rekao, možda će se manje ljutiti naZbiška.— Kako da im to reknem? Tatica je više smućen negoli ljut, ali pred

opatom se Zbišfco ne »smije ni spomenuti.On je ispsovao i taticu i mene zbog onog momka kojega sam

poslala Zbišku.— Zbog kakvog momka?— Znajte: tu je kod nas bio neki Čeh što ga je tatica zarobio pod

Boleslavcem, dobar i vjeran momak. Zvao se Hlava. Tatica mi ga jedao da me poslužuje. U svom je zavičaju bio plemić, a ja sam galijepo opremila i poslala Zbišku da mu služi i da mu se nađe unesreći i da me o njoj, ne dao Bog, obavijesti. Dala sam mu i novaca

na put, a on mi je prisegao na spas svoje duše da će do smrti vjernoslužiti Zbišku.— Moja si ti djevojka! Bog ti platio! A Zih se nije protivio?— Kako da se nije protivio? Ispočetka nije htio ni čuti i tek kad sam

mu pred noge pala, ostalo je na mojem. S taticom nema mnogookapanja; ali kad je to opat doznao od svojih putujućih pjevača, staoje psovati da se sva soba tresla, a tatica je pobjegao napolje. Tekpodveče se opat smilovao mojim suzama i još mi je krunicu poklonio.Ali ja sam sve rado pretrpjela, samo da Zbiško ima veću pratnju.— Kao što mi je Bog drag, tako ne znam da li više volim njega ili

tebe; ali on je i bez toga poveo znatnu pratnju, a ja sam mu dao inovaca, premda ih nije tražio... Ali Mazovija nije za morem!Dalji im razgovor prekine lavež pasa, zvuk trublja i lovačkih rogova

pred kućom. Čuvši to, rekne Jagjenka:— Tatica i opat se vraćaju iz lova. Iziđimo na trijem, jer će biti bolje

da vas opat ugleda izdaleka, a ne posve iznenada u sobi.Iza tih riječi izvede Matka na trijem s kojega ugledaše na snijegu u

dvorištu hrpu ljudi, konja i pasa, te sulicama ili strelicama ustrijeljenevukove i jelene. Ugledavši Matka, opat baci na njegovu stranukoplje, ne zato da ga pogodi, nego da tako pokaže kako se ljuti naljude iz Bogdanca. Ali Matko mu se pokloni već izdaleka, skinuvšikapu kao da nije ništa opazio; a Jagjenka nije, uistinu, ništaprimijetila jer ju je prije svega presenetilo što u lovačkoj povorci vidi isvoja dva snuboka.— To su Čtan i Vilk! — klikne. — Morali su se s taticom negdje

sastati!A Matka zapeče stara rana kad ih je ugledao. Odmah mu sune u

glavu misao da bi jedan od njih mogao dobiti Jagjenku, a s njom iMočidol, opatove zemlje, šume i novce.I srce inu obuzme žalost i mržnja, osobito zato, što je časak kasnije

vidio još nešto nova.Premda se opat nedavno htio pobiti s ocem Vilka iz Brzozove,

priskoči Vilk sada k opatovu stremenu da mu pomogne sići s konja,a opat se silazeći prijazno podupre o njegovo rame.»Opat će se sa starim Vilkom pogoditi«, pomisli Matko, »da mu s

djevojkom preda i šumu i zemlje.«

Ali tu mu neugodnu misao prekine glas Jagjenke koja u isti časrekne: — Oni su se već oporavili od Zbiškovih udaraca, ali neće imse ispuniti želje, pa dolazili ovamo svaki božji dan.Matko je pogleda: njezino je lice bilo crveno od gnjeva, ali i hladno,

a modre su joj se ooi iskrile od srdžbe premda joj je bilo dobropoznato da su se Vilk i Čtan za nju borili u krčmi i da su samo zbognje dobili batina.A Matko joj rekne:— Ah, ti ćeš učiniti ono što ti rekne opat. A ona će na to smjesta: —

Opat će učiniti ono što ja budem htjela.»Mili Bože« — pomisli Matko, »i taj je glupi Zbiško ostavio takvu

djevojku!«

IIA međutim se »glupi Zbiško« teška srca rastao s Bogdancem. Prije

svega mu je bilo nekako čudno i neugodno bez strica s kojim sedosada još nikada nije rastajao i na koga je bio tako navikao da sadanije ni sam dobro znao kako će mu biti bez njega i na putu i na vojni.Bilo mu je zatim žao i Jagjenke; jer mada je govorio sam sebi da idek Danuši koju ljubi svom dušom, ipak mu je uz Jagjenku bilo takodobro da je tek sada osjetio kako je uz nju bio radostan, a kako ćebez nje biti tužan. I sam se začudio svojoj žalosti i ta ga je žalost čaki uznemirila. Da je za Jagjenkom žalio kao što brat žali za sestrom,bilo bi mu posve drukčije. No on je opazio da čezne za tim da jeobujmljuje oko pasa i posađuje na konja, da je skida sa sedla, da jeprenosi preko vode, da joj žmiče perčine, da uz nju hoda po šumi, daje gleda i da s njom razgovara. Na to je bio posve navikao, i to mu jebilo tako milo da se sada, kad je na to pomislio, posve smutioi posve zaboravio da polazi na dugi put čak u Mazoviju! Umjesto

toga mu je pred očima sijevnuo trenutak kad mu je Jagjenka u šumipriskočila u pomoć, da mu pomogne u borbi s medvjedom. I pričinimu se kao da je to bilo jučer i kao da su jučer išli na dabre kOdstajanome jezeru. On je, istina, nije vidio kad se spustila u vodupo dabra, ali mu se sada činilo kao da je vidi i odmah su ga staliprolaziti trnci, kao što su ga prolazili kad je vjetar malo podigaoJagjenkinu suknju. Zatim se sjeti kako je u svečanom ruhu jahala ucrkvu u Kšešnju i kako se čudio što mu se tako priprosta djevojkaodjednom čini kao kakva gospođica veoma visokog roda. Sve je toučinilo da mu je u srcu bilo nekako čudno, i ugodno i neugodno u istimah; a kad je još pomislio da je s njom mogao činiti što hoće, kakoju je sve k njemu privlačilo, kako mu je ona gledala u oči i kako se knjemu privijala, jedva se držao na konju. »Da sam je barem zagrlio ipoljubio negdje na putu«, govorio je sam sebi, »možda bi sve to bilopopustilo.« Ali je odmah osjetio da to nije istina i da ništa ne bi bilopopustilo jer ga je na samu pomisao o takvu zagrljaju počelaobuzimati vrućina iako je bilo prilično hladno.Na kraju se prestraši tih uspomena sličnih silnoj čežnji pa ih otrese

sa svog srca kao što se suhi snijeg ostrese s kabanice.»Ja idem k Danuši, k mojoj najmilijoj!« rekne sam sebi.

I odmah osjeti da je to posve druga ljubav, pobožnija. ljubav kojamu ne pali krv. I što su mu se u stremenima više smrzavale noge išto mu se pod hladnim vjetrom više ledenila krv, to su sve njegovemisli više letjele k Danuši Jurandovoj. Njoj je on, uistinu, bioobavezan. Da nije bilo nje, bila bi njegova glava već odavna pala nakrakovskom trgu. Istom kad je ona pred građanima i vitezovimakliknula: »Ti si moj!« istom ga je onda istrgnula iz krvničkih ruku... iod tog trenutka pripada on njoj kao što rob pripada svomegospodaru. On nije uzeo nju nego je ona uzela njega, a sada ništane pomaže što se Jurand tome protivi. Ona bi ga jedina moglaotpustiti, kao što gospodar može otpustiti svog slugu, premda on nitada ne bi otišao daleko, jer ga veže i njegov vlastiti zavjet. Ipakpomisli kako ga ona neće otpustiti, nego će s njim radije otići smazovskog dvora, pa makar i na kraj svijeta, i pomislivši to, stane jeu svojoj duši uzvisivati na štetu Jagjenki kao da je tobože Jagjenkinakrivnja što se u njemu počelo srce kolebati. Nije se ni sjetio da jeJagjenka izliječila starog Matka, a ni da bi mu bez njene pomoćimedvjed bio još one noći zderao kožu s glave — hotimice se srdiona Jagjenku misleći da će se tako odužiti Danuši i tako opravdati usvojim vlastitim očima.Uto dođe Čeh Hlava kojega je poslala Jagjenka. Za sobom je vodio

prekrasno opremljena konja.— Hvaljen Isus! — rekne klanjajući se duboko. Zbdško ga je par

puta vidio u Zgorjelicama, ali ganije prepoznao, stoga odgovori:— Na vi jeke vjekova. A tko si ti?— Vaš momak, slavni gospodine!— Kako to... moj momak? Ono su moji momci — rekne Zbiško

pokazujući na dva Turčina što mu ih je darovao Zaviša Sulimčik, i nadva jaka momka koja su jahala za njim vodeći viteške konje — onosu moji momci, a tko je poslao tebe?— Gospođica Jagjenka Zihova iz Zgorjelica.— Gospođica Jagjenka?Zbiško se još u svom srcu ljutio na Jagjenku i bio prema njoj jako

zlovoljan, zato rekne: — Vrati se kući i u moje ime zahvali gospođicina toj ljubavi, jer te ja neću.Ali Čeh odmahne glavom.

— Neću, gospodine! Mene su vama poklonili, a ja sam, osim toga,prisegao da ću vam služiti do smrti.— Ako su te meni poklonili, ti si, znači, moj sluga.— Jesam, gospodine!— Ja ti, dakle, zapovijedam da se vratiš.— Ali ja sam prisegao, a premda sam sužanj od Boleslavca i

siromah, ipak sam plemić.Zbiško se naljuti:— Odlazi! Što je to? Zar ćeš mi služiti protiv moje volje, što li?

Odlazi ili ću zapovjediti da mi nategnu luk.Ali Čeh izvadi posve mirno suknenu kabanicu podstavljenu vučjom

kožom i preda je Zbišku i rekne:— Gospođica Jagjenka vam je i ovo poslala, gospodine!— Hoćeš li da ti polomim kosti? — zaptita Zbiškc uzimajući koplje iz

ruke svojeg momka.— I kesu novaca k tome! - odgovori Čeh.Zbiško naperi koplje, ali se sjeti da je momak, istina, sužanj, ali ipak

plemićkog roda, a kod Ziha je ostao, očito, samo zato što se nijeimao čime iskupiti; pa zato i spusti koplje.A Čeh mu se prigne do stremena i rekne: — Ne ljutite se,

gospodine! Ako mi ne dozvolite da idem s vama, ići ću za vamajednu ili dvije postaje, ah ću ići jer sam to prisegao na spas svojeduše.— A ako ja zapovjedim da te ubiju ili da te svezu?— Ako vi zapovjedite da me ubiju, neće to biti moj grijeh; a ako

zapovjedite da me svezu, ostat ću na mjestu dok me ne razvežudobri ljudi ili dok me ne izjedu vuci.Zbiško mu ne odgovori nego odjaše naprijed, a za njim pođu i

njegovi ljudi. Čeh je s lukom na leđima i sa sjekmram na ramenujahao straga - umotavši se u svoju dlakavu kabanicu, jer je staoduvati oštar vjetar, noseći krupan snijeg. l Mećava je bivala sve veća.Turci su drhtali u svojim kožusima, a Zbiškovi su momci počelisakrivati ruke. On sam nije bio dovoljno toplo odjeven, stoga je svakičas pogledavao na vučju kabanicu što ju je donio Hlava, tt uskororekne Turčinu da mu je doda.I zamotavši se posve u nju osjeti brzo kako mu se ugodna toplina

širi po cijelom tijelu.

Osobito mu je dobro došla kapuljača što mu je zaklanjala oči i većidio lica, tako da mu vjetar nije baš mnogo smetao. I nehotice pomislida je Jagjenka, zaista, čestita djevojka; odjednom zaustavi konja jerga snađe želja da zapita Čeha o njoj i o svemu što se u Zgorjelicamadogodilo.Zato namigne na momka i rekne:— A zna li stari Zih da te je gospođica poslala k meni?— Zna — odgovori Hlava.— I nije se protivio?— Jest.— Pripovijedaj kako je to bilo!— Gospodin je hodao po sobi, a gospođica za njim On je vikao, a

gospođica ništa... samo kad se s njoj okrenuo, a ona pred njega nakoljena. I ni riječi. Na kraju reče gospodin: »Jesi li oglušila, te miništa ne od govaraš na moje razloge? Progovori jer ću ti na krajudozvoliti, a kad dozvolim, opat će mi glavu razbiti!« Sad je tekgospođica vidjela da će biti po njezinoj volji, pa mu je s plačem stalazahvaljivati. A gospodin ju je korit što ga je nagovorila, tužeći se dasve mora biti onako kako ona hoće i na koncu reče: »Obećaj mi danećeš ni načas otići da se s njime oprostiš, inače ne!« Nato s.gospođica jako smela, ali je obećala i gospodinu je to bili. veoma

drago, jer su se on i opat strašno bojali toga da je ne snađe želja dajoš jednom vidi vašu milost. Ali n, to još nije sve, naime, gospođica jekasnije htjela da budu dva konja, a gospodin joj je to branio;gospođica je htjela da vam pošalje i vučju kabanicu i kesu snovcima, a gospodin se protivio. Ali što mu je to hasnilo! To i njojpadne na um spaliti i samu kuću, gospodin bi i na to pristao. Zatoevo i drugog konja i vučje kabanice i kese s novcima.»Čestita djevojka!« pomisli u duhu Zbiško i začas zapita glasno: —

As opatom zaista nije bilo neprilike?Čeh se nasmiješi kao razuman momak, koji shvaća što se oko

njega dešava, pa rekne: — Oni su sve to učinili potajno od opata, aja ne znam što se dogodilo kad je on za to saznao, jer sam već prijeotišao. Opat kao opat! On vikne katkad i na gospođicu, ali je ondaneprestano slijedi očima i gleda nije li joj učinio krivo. Ja sam i samvidio kako se jednom na nju izvikao, a onda je otišao k svojoj škrinji idonio iz nje takav lanac da se ljepši ni u Krakovo ne može dobiti, pa

joj rekao. »Na...!« Izići će ona na kraj s opatom jer je ni rođeni otacne voli više od njega.— Zaista je tako?— Kao što je Bog na nebu.Tada su zašutjeli i jahali dalje u snježnoj vijavici. Najednom Zbiško

zaustavi konja jer se iz šume začuo nekakav tužni glas napolaprigušen šumom drveća: — Kršćani, izbavite božjeg slugu iz nevolje!I u isti mah dotrči na cestu čovjek, odjeven u odjeću napola

duhovnu, a napola svjetsku, pa stane pred Zbiškom i zavapi:— Bio ti ma tko, gospodine, pomozi čovjeku i svome bližnjemu u

teškoj nevolji!— Što ti se dogodilo i šta hoćeš? — zapita ga mladi vitez.— Ja sam božji sluga, premda nisam zaređen. Jutros mi je

pobjegao konj koji je nosio kovčežiće sa svetimmoćima. I tako sam ostao sam, bez oružja, a veče se približava i

opasno je čekati da se ljuta zvijer oglasi u šumi. Poginut ću ako mene spasite.— Kad bi ti poginuo mojom krivnjom — odgovori Zbiško — morao

bih ja odgovarati za tvoje grijehe. Ali po čemu ću znati da govorišistinu i da nisi kakav lupež ili skitnica, kakvih ima mnogo po javnimcestama?— Poznat ćeš po kovčezima, gospodine! Mnogi bi dao kesu punu

dukata da dobije ono što je u njima; ali ja ću tebi iz njih nešto dati izabadava, samo ako mene i moje kovčežiće uzmeš sa sobom.— Ti veliš da si sluga božji, a ne znaš ni da se pomoć bližnjemu

ukazuje zbog nebeskih, a ne zbog zemaljskih nagrada. Ali kako sisačuvao svoje kovčežiće, kad ti je pobjegao konj što ih je nosio?— Konja su mi, prije nego što sam ga našao, vuci u šumi razderali,

a kovčezi su ostali pa sam ih dovukao do puta da tu čekam nasmilovanje i pomoć dobrih ljudi.To reče i htijući dokazati da govori istinu, pokaza na dva crvena

kovčega što su ležala pod stablom. Zbiško ga je promatrao dostasumnjičavo, jer mu se činilo da čovjek nije baš osobito pošten, a uzto mu je govor, premda čist, zanosio na daleke strane. Ipak se neogluši o njegovu molbu, već mu je dozvolio da sa svojim kovčezima,koji su bili veoma laki, sjedne na konja što ga je za sobom vodioČeh.

— Neka Bog umnoži tvoje pobjede, moćni viteže! — rekneneznanac. A zatim, videći Zbiškovo mladenačko lice, nadodapoluglasno: — A isto tako i tvoje dlake na bradi!Časak kasnije je jahao uz Čeha. Neko vrijeme nisu mogli

razgovarati jer je silno puhao vjetar i jer je stražno šumjelo drveće ušumi; ali kad se malko umirilo, začuo je Zbiško za sobom ovajrazgovor:— Ja se neću s tobom prepirati da li si bio u Rimu, ali mi izgledaš

kao kakav pivopija — rekne Čeh.— Čuvaj se vječne propasti — odgovori neznanac — jer to govoriš

čovjeku koji je prošloga Uskrsa jeo natvrdo kuhana jaja sa samimsvetim ocem. Ne govori mi po takvoj zimi o pivu, osim o ugrijanom;ali ako imaš pri sebi kakvu čuturu s vinom, daj mi dva-tri gutljaja, a jaću ti otpustiti mjesec dana čistilišta.— Ti nisi zaređen, čuo sam kako to sam kažeš, pa kako ćeš mi

otpustiti mjesec dana čistilišta?— Ja nisam zaređen, ali mi je glava ostrižena, za što sam dobio

dozvolu, pa eto i oproste i relikvije nosim.— U tim drvenim kovčezima? — zapita Čeh.— U ovim drvenim kovčezima. A kad biste vi vidjeli, što sve imam,

pali biste na nos, i to ne samo vi, nego i sve drveće zajedno sdivljom zvjeradi.Ali Čeh, koji je bio veoma razborit momak, pogleda u nj

sumnjičavim pogledom i rekne: — A vuci su ti pojeli konja?— Jesu, zato što su u srodstvu s vragovima, ali su onda i popucali.

Jednoga sam svega raspuknutog svojim očima vidio. Ako imaš vina,a ti daj; vjetar je, doduše, prestao, ali sam se prilično smrznuosjedeći kraj ceste.Čeh mu ipak nije dao vina; zatim su jahali šuteći dok nije prodavač

relikvija sam počeo pitati: — Kamo vi idete?— Daleko. Ali zasad u Sjeradž. Hoćeš li i ti s nama?— Ta moram. Prespavat ću u staji, a sutradan će mi pobožni vitez,

možda, pokloniti konja pa ću poći dalje.— Odakle ste vi?— Ispod pruske gospode, od Malborga.Začuvši to, Zbiško okrene glavu i klimne neznancu neka mu se

približi.

— Ti si od Malborga? - rekne. - Odakle dolaziš?— Od Malborga.— Ali po svojoj prilici nisi Nijemac, jer dobro našim jezikom govoriš.

A kako ti je ime?— Ja sam Nijemac, a zovem se Sanderus; vašim jezikom govorim

zato što sam se rodio u Torunju, gdje sav narod tako govori. Kasnijesam boravio u Malborgu, ali je i ondje bilo isto tako. Ta i braćaredovnici vaš jezik razumiju.— A jesi li već odavna otišao iz Malborga?— Ja sam, gospodine, bio u Svetoj zemlji, pa onda u Carigradu i u

Rimu, odakle sam se preko Francuske vratio u Malborg; a izMalborga sam pošao u Mazoviju, noseći svete relikvije koje pobožnikršćani kupuju za spas svoje duše.— A jesi li bio u Plocku ili u Varšavi?— Bi osam u oba mjesta. Dao Bog zdravlja obim knezovima.

Kneginju Aleksandru ne ljube uzalud i pruska gospoda, jer je tobogoljubna žena, premda ni kneginja Ana Januševa nije gora.— Jesi li u Varšavi vidio dvor?— Nisam ga zatekao u Varšavi, nego u Čjehanovu, gdje su me obje

kneževske obitelji, kao slugu božjega, gostoljubivo primile i obilno zaput obdarile. Ali sam i ja njima ostavio relikvije koje će im donijetibožji blagoslov.Zbiško ga je htio zapitati za Danušu, ali se nije usudio uslijed nekog

čudnog stida. Uviđao je da bi to bilo isto što i povjeriti svoju ljubavneznancu, čovjeku priprosta porijekla koji mu je uz to bio priličnosumnjiv i koji je mogao biti običan pustolov. Zato ga zapita časakkasnije: — A kakve li to relikvije po svijetu nosiš?— Nosim relikvije i otpuste, a ti su otpusti razni: oni su potpuni, ili

na pedeset godina, ili na trista, ili na dvjesta, ili na manje, i jeftini, daih siromašniji ljudi mogu kupiti i time svoje muke u čistilištu skratiti.Ja imam otpuste za prošle i za buduće grijehe; ali ne mislite,gospodine, da novce što ih za njih dobijem, zadržavam za sebe.Komadić crnog kruha i malko vode, to je meni dosta, a sve drugo štosakupim, šaljem u Rim da se s vremenom sakupi za novu križarskuvojnu. Po svijetu, doduše, ide mnogo varalica, kod kojih je svekrivotvoreno: i otpusti, i relikvije, i pečati, i isprave... Takve progoniSveti otac punim pravom svojim svetim pismima; ali meni je

sjerađski prior učinio vrlo krivo i nanio veliku nepravdu, jer su mojipečati istiniti. Pogledajte vosak, gospodine, pa recite i sami.— A što je učinio sjerađski prior?— Ah gospodine! Dao Bog da nije istina što mislim, naime da je

VUklifovim heretičkim naukom zaražen. Ali ako vi idete u Sjerađ, kaošto mi je rekao vaš momak, neću mu se ni pokazati, samo da ga nedovedem u napast da huli na moje svetinje.— A kakve ti to imaš svetinje?— Takve da se o njima s pokrivenom glavom ni govoriti ne može;

ali ovaj čas, imajući i za to otpust, gospodine, dajem vam dozvolu dane skidate kapuljaču jer je vjetar ponovo počeo duhati. Čega janemam? Imam kopito magarca na kojemu je prečista Bogorodicajahala u Egipat, a koje se pronašlo kod piramida. Kralj aragonskidavao mi je za nj pedeset dukata od dobroga zlata. Imam pero izkrila arhanđela Gabrijela što ga je izgubio kod blagovijesti; imamdvije glave prepelica poslanih Izraelićanima u pustinji; imam ulja ukojem su pogani htjeli skuhati svetoga Ivana... i prečku ljestava okojima je sanjao Jakov... i nekoliko suza Manije Egipćanke i neštorđe s ključeva svetoga Petra. Ali sve ne mogu da nabrojim jer samozebao, a vaš mi momak, gospodine, nije htio dati vina.— To su velike relikvije, ako su prave.— Ako su prave? Gospodine, uzmi koplje iz ruke svojega momka i

naperi ga, jer je u blizini đavao, koji ti daje takve misli. Drži ga odsebe, gospodine, barem toliko daleko koliko ti je koplje dugo. I nećešli da te zadesi kakva nesreća, kupi od mene otpust za taj grijeh,inače će ti za tri tjedna umrijeti osoba koju najviše ljubiš na svijetu.Zbiško se prestraši te prijetnje. Na um mu pade Danuša, pa

odgovori: — Ta nisam ja onaj, koji ti ne vjeruje, nego dominikanskiprior u Sjerađu.— Gospodine, sami pogledajte vosak na mojim pečatima; a sam

Bog zna dali je prior još živ; božja je pravda veoma brza.Ali kad su stigli u Sjerađ pokazalo se da je prior još živ. Zbiško pođe

odmah k njemu da mu preda novac za dvije mise, od kojih je jednaimala biti za zdravlje Matka, a druga za paunske perjanice po koje jeišao Zbiško. Prior je bio stranac, kao i mnogi drugi ljudi u tadašnjevrijeme u Poljskoj, rodom iz Cilije, ali je« već četrdeset godina živio uSjerađu te je dobro govorio poljski i bio velik neprijatelj križara. I zato

čim je čuo za Zbiškov naum, rekne: — Njih će stići još veća kaznabožja, ali te ipak ne odgovaram od onoga što si naumio prije svegazbog toga što si tako prisegao, a zatim zbog onoga što su oni počiniliovdje u Sjerađu, te im se nikada poljska ruka neće dovoljno osvetiti.— A šta su počinili? — zapita Zbiško koji je htio doznati sve

križarske zločine.Nato podigne stari prior ruke i počne glasno moliti za vječni pokoj

duša, a onda sjedne na stolac držeći oči zatvorene, kao da želisabrati davne uspomene; na kraju progovori: — Amo ih je doveoincentij iz Samotura. Meni je onda bilo dvanaest godina, upravo sambio došao iz Oilije, odakle me sa sobom doveo moj ujak, kustosPecold. Križari su po noći napali na mjesto i odmah ga zapalili. Mismo sa zidina gledali kako na trgu muževe, žene t djecu ubijajumačevima ili ih jož žive bacaju u oganj. Ja sam vidio i nekolikoubijenih svećenika; oni nisu praštali nikome. A desilo se da je priorMikolaj, koji je bio rodom iz Elbanga, poznavao komtura Hermana,glavnog zapovjednika križarske vojske. On je sa starijom braćomdošao pred toga ljutoga viteza; kleknuvši pred njega, stao ga jezaklinjali na njemačkom jeziku da se smiluje kršćanskoj krvi, aHerman mu je odgovorio: »Ja te ne razumijem«, a onda jezapovjedio da i dalje ljude ubijaju. Tada su poubijali i redovnike, a snjima i mog ujaka Pecolda, a samoga su Mikolaja konju za repprivezali. Ujutro nije u mjestu bilo živa čovjeka, osim križara i mene,koji sam se pred njima uspio sakriti. Bog ih je za to već kaznio kodPlovaca, ali njima je na srcu propast ovoga kraljevstva i tjerat će makna konac dok ih posve ne smrvi božja ruka.— Kod Plovaca su — odgovori Zbiško — poginuli gotovo svi

muškarci moga roda, ali mi ih nije žao jer je Bog kralju Lokijetku daoonako sjajnu pobjedu u kojoj je palo dvadeset tisuća Nijemaca.— Ti ćeš dočekati još veći rat i još veće pobjede — rekne prior.— Amen! — odgovori Zbiško.Nato stanu govoriti o nečem drugom. Mladi vitez zapita priora o

prodavaču relikvija kojega je našao na cesti i dozna da se mnogotakvih pustolova povlači svijetom varajući lakovjerne ljude. Opat mutakođer rekne da ima papinskih bula koje nalažu biskupima daprogone takve prodavače, a one koji nemaju istinskih prava i pravihpečata da ih odmah osude. Pa tako su i isprave te skitnice prioru

sumnjive, htio ga je odmah predati biskupovu sudu, pa ako bi sepokazalo da je, zaista, ovlašten davati otpuste, ne bi mu se ništadogodilo. Ali on je radije pobjegao bojeći se, možda, da ne zakasnina svom putu — ali je tim svojim bijegom pao u još veću sumnju.Na kraju razgovora pozove prior Zbiška da otpočine i prenoći u

samostanu, ali Zbiško nije mogao na to pristati jer je pred krčmomhtio objesiti kartu s pozivom »na borbu pješice ili na konju«, i to zasve vitezove koji bi se usudili poreći da je gospođica DanušaJurandova najljepša i najkreposnija djevica u svoj kraljevini, a takavse poziv nije nikako mogao izvjesiti na samostanskim vratima. Niproir ni drugi svećenici nisu mu htjeli tu kartu napisati, pa je mladivitez zapao u veliku brigui nije znao šta da čini. Istom kad se vratio u krčmu, pade mu na um

da za pomoć zamoli prodavača otpusta.— Prior uistinu ne zna da li si ti varalica — rekne mu — jer veli

ovako: »Šta bi se on imao bojati biskupova suda ako ima istiniteisprave?«— Ja se ne bojim biskupa — odgovori Sanderus — nego redovnika

koji se u pečate ne razumiju. Upravo sam htio otići u Krakov, alinemam konja, pa moram čekati da mi ga vi poklonite. Poslat ću,međutim, pismo koje ću zapečatiti svojim pečatom.— A ja sam pomišljao, ako se pokaže da znaš pisati, bit će to znak

da nisi prostak. Ali kako ćeš pismo poslati?— Poslat ću ga po kojem putniku ili redovniku. Ta zar malo ljudi ide

na kraljičin grob u Krakov?— A meni ćeš kartu napisati?— Napisat ću sve, gospodine, štogod mi reknete, lijepo i jasno, pa

makar i na daski.— Bit će bolje na daski — rekne obradovani Zbiško — jer se neće

poderati, nego će mi i kasnije poslužiti.Kad su poslije nekog vremena momci našli i donijeli prikladnu

dasku, stao je Sanderus po njoj pisati. Što je napisao, Zbiško nijeznao pročitati, ali je odmah zapovjedio da se taj poziv pribije navrata, a pod njim da se objesi štit koji su pomno čuvali njegovi Turci.Tko kopljem udari u taj štit, taj time daje na znanje da se pozivuodazivlje. U Sjerađu nije ipak bilo takvh ljudi jer ni toga dana, a ni

sutradan do podne nije štit nijedan put zazveknuo, a o podne jeprilično razočarani mladić pošao na dalji put.Ali prije toga je k njemu pristupio Sanderus i rekao mu: — Kad biste

vi, gospodine, izvjesili vaš štit u krajevima pruske gospode, brzo bivas vaš momak morao lijepo oboružati.— Kako to? Ta križar ne smije kao redovnik imati svoje gospođe,

koju bi ljubio, jer mu to nije dopušteno.— Ja ne znam je li im dopušteno, ali znam da ih imaju. Istina je,

križar ne smije bez dozvole izići na megdan, jer je prisegao da će sesamo za vjeru boriti zajedno s drugima; ali ondje osim redovnika imai mnogo svjetskih vitezova iz dalekih strana, koji dolaze u pomoćpruskoj gospodi. Ti samo gledaju s kim da se pograbe ukoštac, aosobito francuski vitezovi.— Ah, i ja sam ih vidio pod Vilnom, a dat će Bog pa ću ih i u

Malborgu vidjeti. Meni treba paunskih perjanica, jer sam se takozavjetovao, razumiješ li?— Kupite od mene, gospodine, dvije ili tri kapi znoja svetog Jurja

što ih je prolio boreći se za zmajem. Nijedna druga relikvijavitezovima ljepše ne dolikuje. Dajte mi za to konja, na kojemu sam svašim dopuštenjem jahao, a ja ću vam još priložiti i otpust za svuonu kršćansku krv koju ćete u boju proliti.— Pusti me na miru jer ću se još naljutiti. Neću uzimati tvojih stvari

dok ne budem znao jesu li dobre.— Otiđite, gospodine, kao što ste rekli, na mazovski dvor knezu

Janušu, pa zapitajte koliko su relikvija od mene uzeli: i samakneginja, i vitezovi, i gospođe na pirovima na kojima sam bio.— Na kakvim pirovima? — zapita Zbiško.— Kao što je već obično pred adventom, ženili su se vitezovi jedan

za drugim, jer ljudi govore da će između poljskog kralja i pruskegospode biti rata zbog dobžinjske zemlje. I mnogi veli sam sebi:»Bogzna, hoću li ostati na životu«, pa želi da prije toga još sretno sasvojom ženom proživi.Zbiška se veoma dojmi vijest o ratu, ali još više ono što je Sanderus

spomenuo o svadbama, pa zapita:— A koje su se djevojke ondje udale?— Kneginjine dvoranke. Ne znam da li je ijedna ostala, jer sam čuo

kako je kneginja rekla da će morati nove dvoranke potražiti.

Čuvši to, Zbiško načas zašuti, pa onda zapita nešto promijenjenimglasom: — A je li se i gospođica Danuša Jurandova, koje ime stojina daski, također udala?Sanderus nije odmah odgovorio, najprije zbog toga što je pomislio

da će imati veću moć ako viteza ostavi u neizvjesnosti i da će gatako lakše opljačkati. On je već prije u svojoj duši odlučio da se držitoga viteza koji ima tako znatnu pratnju i svega u izobilju. Sanderusje dobro poznavao ljude i njihove odnose. Po velikoj Zbiškovojmladosti mogao je suditi da će to biti velikodušan gospodin koji nećepaziti na svoj novac. Vidio je i onaj skupocjeni milanski oklop igoleme pastuhe kojih nije mogao imati istom tkogod, pa je rekaosamom sebi da će se uz takva gospodičića na raznim dvorovimalijepo pogostiti i dobro prodati svoje relikvije, a uz to će biti siguranna putu, a na kraju će i obilno jesti i piti do čega mu je najviše i bilostalo.I zato namršti čelo čuvši Zbiškovo pitanje, potom podigne oči, kao

da napinje svoju pamet, i odgovori:— Gospođica Danu ta Jurandova... A odakle je ona?— Danuta Jurandova je iz Spihova.— Ja sam ih vidio sve, ali kako su koju zvali, toga se ne sjećam.— Ona je još posve mlada, a igra na lutnji i svojim pjevanjem

kneginju veseli.— Aha... još je veoma mlada... i igra na lutnji... A nije li posve crna,

kao baršun?Zbiško odahne.— To nije ona! Ona je bijela kao snijeg, samo na obrazima

rumena... i plavokosa.A nato Sanderus:— Samo je jedna, crna kao baršun, ostala kod kneginje, a sve

druge su se poudavale.— Prije si rekao: »gotovo sve«, a to znači da nisu baš sve do jedne.

Tako ti Boga, sjeti se tačno, ako želiš da od mene nešta dobiješ.— Za tri ili četiri dana mogao bih se sjetiti... a najmiliji bi mi bio konj

koji bi nosio moje svete kovčege.— Dobit ćeš ga ako rekneš istinu.Uto progovori Čeh koji je od početka slušao taj razgovor i smijao se

u šaku: — Istina će se saznati na mazovskom dvoru.

Sanderus ga oštro pogleda i rekne:— Zar ti misliš da se ja bojim mazovskog dvora?— Ja ne velim da se ti bojiš mazovskog dvora, nego da nećeš ni

sada ni za tri dana na tom konju otići; a pokaže li se da si lagao,nećeš otići ni na svojim nogama, jer će nam njegova milostzapovjediti da ti ih polomimo.— Tako je! — potvrdi Zbiško.Sanderus pomisli, kako zbog te zapovijedi mora biti na oprezu pa

odgovori: — Da sam htio lagati, bio bih odmah rekao da se udala ilida se nije udala, a ja sam rekao da se ne sjećam. Kad bi ti imaorazuma, mogao bi odmah po tom mom odgovoru ocijeniti mojukrepost.— Moj razum nije brat tvojoj kreposti koja može psu sestra biti.— Moja krepost ne laje, kao tvoj razum; a tko laje za života, taj bi

poslije smrti mogao zavijati.— Sigurno. Tvoja krepost neće poslije smrti zavijati, nego samo

stenjati, jer će sebi već za života, služeći đavlu, zube otupiti.I stanu se prepirati, a Čeh je imao okretan jezik, pa je na svaku

Nijemčevu riječ odgovorio dvije.Zbiško, međutim, izda zapovijedi pratnji i odmah krenuše, zapitavši

prije iskusne ljude za put u Lečicu. Odmah iza Sjerađa uđoše ugustu šumu, kojom je veći dio kraja bio obrastao. Ali kroz nju je išaoput, mjesta miče opkopan, a mjestimice poduprt jakim stupovima, apoticao je još iz vremena kralja Kazimira. Poslije njegove smrti bilisu, istina, za rata između Naleča i Grzimalita putevi nešto propali, alisu za vrijeme kraljice Jadvige, pošto se kraljevstvo umirilo, i opetzazvečale lopate u rukama ljudi što su se bili posakrivali pomočvarama, i sjekire po šumama, tako da je pod konac njenogživota mogao svaki trgovac prolaziti sa svojom robom izmeđuznatnijih gradova ne bojeći se da će mu se kola slomiti na putu ipropasti u močvari. Divlje zvijeri ili razbojnici mogli su, doduše,putnike napasti na cesti, ali su za sigurnost od divljih zvijeri bilepodignute kolibe za noćivanje, a po danu se svatko branio oružjem;lupeža i razbojnika bilo je manje nego u susjednim krajevima. Tko jeputovao dobro naoružan i s velikom pratnjom, taj se nije trebaoničega bojati.

Ni Zbiško se nije bojao razbojnika ni vitezova razbojnika, čak nije nimislio na njih, jer ga je bio obuzeo silan nemir... i svom je dušom biona mazovskom dvoru. Hoće li svoju Danušku zateći još kaokneginjinu dvoranku ili kao ženu kojeg mazovskog viteza to nije nisam znao, pa je od jutra do večeri razmišljao o tom pitanju. Čas muse činilo nemogućim da je ona mogla na nj zaboraviti, ali mu je opetdolazilo na um da je možda Jurand došao na dvor iz Spihova i udaodjevojku za kakva susjeda ili prijatelja. Ta on je već i prije u Krakovugovorio da Danuška nije suđena Zbišku i da mu je ne može dati;očito ju je bio obećao nekom drugomu, i na to se prisegom obavezaoi sada ispunio. Kad je na to mislio, Zbiško je bio uvjeren da Danuškuneće više naći kao djevojku. Zato je k sebi pozvao Sanderusa, pa gananovo pitao i ispitkivao, a on mu je davao sve nejasnije odgovore.Katkad bi se gotovo sjetio Jurandove kćeri, pa je onda stavljao

kažiprst na usta i pitao zamišljeno:— A nije li ta? — Ni u vinu, koje mu je, tobože, bistrilo glavu, nije

Nijemac nalazio pameti i tako je mladi vitez lebdio između smrtnogstraha i nade.

IIIZbiško je putovao dalje u brizi, nemiru i neizvjesnosti. Putem nije

mislio ni na Bogdanac ni za Zgorjelice, nego samo na to šta mu jeučiniti. Prije svega je morao otići na mazovski dvor da sazna pravuistinu, stoga je išao žurno zadržavajući se na noćištu u raznimdvorovima, mjestima i krčmama samo toliko da mu posve nemalakšu konji. U Lečici je i opet pred vratima dao objesiti svojudasku misleći u duši da je Danuška, pa bila djevojka ili udata, ipakgospodarica njegova srca, pa se za nju mora boriti. Ali u Lečici jemalo tko umio pročitati njegov poziv, a oni vitezovi kojima su gapročitali pismu vješti klerici, slijegali su ramenima ne poznajući togobičaja i govoreći: — To je nekakav luđak! Kako da mu to netkopotvrdi ili porekne kad nije ni vidio te djevojke! — A Zbiško je išaodalje bivajući sve nestrpljiviji i žureći se sve više. On nije nikadaprestao ljubiti svoju Danušku, ali u Bogdancu i u Zgorjelicama nije nanju tako često mislio zabavljajući se svaki dan s Jagjenkom igledajući njezinu ljepotu, a sada mu je Danuša i po danu i po noćibila pred očima, na pameti i u misli.On ju je pred sobom vidio čak i u snu, zlatokosu, s lutnjom u ruci, u

crvenim cipelicama i s vijencem na glavi. Ona je k njemu pružalasvoje ruke, a Jurand ju je od njega odvlačio. A ranim jutrom, kad gaje san ostavljao, obuzimala ga je još veća tjeskoba nego prije — iZbiško je nije nikada tako ljubio u Bogdancu, kao što ju je upravosada ljubio, u času kad se bojao da ju je izgubio.Padalo mu je također na um da su je sigurno udali nasilu, ali se

zato nije na nju tužio, jer je znao da je još pravo dijete koje ne možeimati svoje volje. Zato se srdio na Juranda i na kneginju, a kad bipomislio na Danušina muža, odmah bi mu se srce uzburkalo, pa jestrašno pogledavao na svoje momke koji su nosili oklope pod svojimkabanicama. I odlučio je u sebi da će joj i nadalje služiti, jer ako jezatekne i kao tuđu ženu, ipak mora paunovske perjanice položitipred njezine noge. Ali u toj je odluci bilo više žalosti nego utjehe, jer,zaista, nije znao šta će kasnije započeti.Tješila ga je samo misao na velik rat. Premda nije htio živjeti bez

Danuške, nije ipak htio ni umrijeti, nego je osjećao da će mu rat takozaokupiti i dušu i pamet da će zaboraviti na sve svoje muke ineprilike. A veliki rat kao da je visio u zraku. Nije se znalo odakle su

o njemu dolazile vijesti. Iako je među poljskim kraljem i križarskimredom bio potpun mir, ipak se nije ni o čemu drugome govoriloposvuda kuda je prolazio. Ljudi su slutili da se to mora dogoditi, pasu neki govorili: — Zašto smo se združili s Litvom, ako ne proti onimkrižarskim vucima?S njima treba već jednom svršiti da dalje ne razdiru našu. utrobu! —

A drugi su kazivali: — Mahniti redovnici! Malo im je bilo Plovaca!Smrt je nad njima, a oni su još progutali dobžinjsku zemlju koju ćemorati s krvlju izrigati! — I svi su se spremali na boj po svimkrajevima poljske kraljevine, ozbiljno, bez žurbe, kao što to običnobiva kad se čovjek priprema za borbu na život i smrt, ali s gluhomodlučnošću razdražena puka koji je dugo trpio nepravdu pa senapokon spremao na strašnu odmazdu. Po svim dvorovima nalazioje Zbiško ljude koji su bili uvjereni da će još danas morati na konja —a on se tome čudio jer je i sam mislio kao i drugi, da do rata moradoći, ali ipak nije nigdje čuo da bi morao tako brzo buknuti. Vjerovaoje drugima, a ne sebi, i radovao se u svom srcu videći svu onuuzrujanost koju je susretao na svakom koraku. Nigdje se ljudi nisubrinuli ni za što drugo samo za oružje i konje; svagdje je vidio samokoplja, mačeve, sjekire, sulice, šljemove, oklope, remenje za štitove irazličite bojne sprave. Kovači su dan i noć udarali po usijanomželjezu kujući samo teško oružje, koje bi jedva mogli podićiraznježeni vitezovi sa Zapada, ali koje su posve lako nosili krepkiplemići iz Velike i Male Poljske. Starci su iz svojih škrinja vadilipljesnive kese s novcem, da ih dadu svojoj djeci kad krenu u rat.Jednom je Ztaiško prenoćio kod moćnog plemića Bartoša iz Bjelave,koji je imao dvadeset i dva odrasla sina pa je svoju zemlju založiosamostanu u Loviću da im kupi dvadeset i dva oklopa i isto tolikošljemova i drugog oružja za rat. I premda o tome nije ništa čuo uBogdancu, Zbiško je mislio da će svi odmah poći u Prusku, pa jehvalio Boga što je za borbu tako dobro naoružan. Svi su mislili da jeon kakav vojvodski sin; a kad je kazao ljudima da je samo običanplemić i da se takva bojna odora može kupiti od Nijemaca, samo daim treba dobro sjekirom platiti, obuzimala je sva srca želja za ratom.I mnogi je, videći njegov oklop, stizao Zbiška na cesti i pitao ga ne bili se za nj htio pobiti; ali Zbiško se žurio pa se zato nije htio boriti, aČeh je natezao luk. Zbiško je čak prestao vješati svoju dasku pred

krčmama jer je opazio da ga ljudi razumiju sve manje što se višeudaljuje od granice i da ga sve više drže luđakom.U Mazoviji su ljudi manje govorili o ratu. Vjerovali su u to da će biti,

ali nisu znali kada. UVaršavi je bio mir. Dvor je boravio u Čjehanovu koji je knez Januš

poslije navale Litvina popravio, ili bolje reći nanovo podigao, budućida je otprije preostao samo utvrđeni dvorac. Uvaršavskom gradu primi Zbiška Jaško Soha, gradski zapovjednik,

sin vojvode Abrahama koji je pao kod Vorskle. Jaško je pozvaoZbiška, jer je s kneginjom bio u Krakovu, pa ga je zato i pogostio svelikom radošću; a Zbiško ga je još prije nego što je sjeo k stolu,stao pitati za Danušu, nije li se udala zajedno s drugim dvorankamakneginje Ane.Ali Soha mu nije na to znao odgovoriti. Kneževski je dvor već od

jeseni bio u cjehanovskom gradiću, a u Varšavi je ostalo samonekoliko strijelaca na straži. Jaško je čuo da su u Čjehanovu bilerazne zabave i svadbe, kao što obično biva pred adventom, ali kojase od dvoranki udala, a koja je ositala, o tome kao oženjen čovjeknije pitao.— Ipak mislim — rekne — da se Jurandova kći nije udala jer to ne

bi moglo biti bez Juranda, a nisam čuo da je Jurand onamo došao.Kod kneza su u gostima dvojica križara, dva komtura, jedan izJansborka, drugi iz Sčitne, a s njima su još i neki strani gosti, i ondaJurand nikada ne dolazi, jer odmah pomahnita čim samo ugledabijeli križarski plašt. Nije, dakle, bilo Juranda, pa nije bilo ni svadbe!Ali ako hoćeš, poslat ću skoroteču da o tome zapita. Zapovjedit ćumu da se što brže vrati, premda sam siguran kao što sam živ da ćešJurandovu još uvijek zateći kao djevojku.— Sam ću odmah sutra onamo, a za tu utjehu Bog ti platio! Neka

samo konji otpočinu, a onda ću odmah poći, inače neću imati miradok ne saznam pravu istinu. Ipak ti Bog platio jer mi je odmahodlanulo.Ali Jaško se nije samo time zadovoljio, nego je počeo ispitivati

plemiće koji su u raznim prilikama bili nadvoru, te vojnike, nije li koji čuo za svadbu Jurandove kćeri. I nije

čuo nijedan, premda je bilo i takvih koji su bili u Čjehanovu pa čak ina nekim svadbama: — Osim ako ju je tko uzeo ovih posljednjih

tjedana ili ovih posljednjih dana. — I to se moglo dogoditi. U timvremenima nisu ljudi gubili mnogo vremena da izvedu svojunamjeru. Zbiško je, međutim, veoma utješen pošao na počinak.Ležeći već na svom logu, pomišljao je ne bi li drugi dan protjeraoSanderusa, ali se sjetio da bi mu taj pustolov, s obzirom na to da znanjemački jezik, mogao biti od koristi kad bude izazvao Lihtenštajna.Pomisli također da ga Sanderus, možda, nije prevario i premda je nanj prilično trošio, jer je po krčmama jeo i pio za četvoricu, ipak je biouslužan i pokazivao neku odanost svom novom gospodaru. Znao je,osim toga, pisati, pa je u tome nadvisivao ne samo Čeha nego isamoga Zbiška.Zbog svega toga mu mladi vitez dozvoli da s njim pođe u Čjehanov,

čemu se Sanderus veoma veselio, i to ne samo zbog »hrane«, već izbog toga što je znao da ni u kakvom drugom društvu neće biti takosiguran i nigdje drugdje neće lakše prodati svoju »robu«.

Prenoćili su još jedanput u Masjelsku; nisu išli ni odviše brzo niodviše sporo pa su drugi dan ugledali zidine cjehanovskog zamka.Zbiško ode u krčmu da se potpuno oboruža i uniđe u zamak poviteškom običaju, pod oklopom i s kopljem u ruci, pa onda sjedne nasvog golemog konja, načini u zraku znak križa i pođe naprijed.Ali još nije bio projahao ni dvjesta koraka kad ga dostigne Čeh i

rekne: — Vaša milosti, za nama dolaze nekakvi vitezovi, moždakrižari, što li?Zbiško okrene konja i ugleda za sobom veliku povorku; na čelu joj

dva viteza na jakim konjima, oba pod oklopom, svaki u bijelom plastus crnim krstom; na šljemovima su imali visoke paunove perjanice.— Križari, za miloga Boga! — rekne Zbiško.I nehotice se digne na sedlu i položi koplje između konjskih ušiju; a

kad je to vidio Čeh, pljune u šake da mu se sjekira ne omiče urukama.I drugi Zbiškovi momci, iskusni i boju vješti ljudi, odmah se

priprave... doduše ne na borbu jer služinčad nije sudjelovala kodviteških megdana, već da omjere mjesto, ako dođe do boja na konjuili da utapkaju snijegom pokrivenu zemlju ako se megdan budedijelio pješice. Boriti se mogao jedini Čeh jer je bio plemić, ali je i onmislio da će Zbiško progovoriti prije nego što udari, stoga se silno

čudio što je njegov mladi gospodin naperio koplje, a da nije nikogaizazvao.No i Zbiško se opametio za vremena. Sjetio se svog mahnitog čina

kod Krakova, kad je onako lakoumno napao na Lihtenštajna, i svihnevolja što su zatim slijedile pa zato podigne koplje, preda ga Čehui, ne vadeći mača, potjera konja k redovničkim vitezovima. Približivšiim se, opazi da je s njima još i treći vitez, također s perjanicom naglavi, pa i četvrti s dugom kosom i bez oklopa, a toga je držaoMazurcem.Ugledavši ih, reče sebi:»Ja nisam svojoj gospođici u zatvoru zavjetovao samo tri perjanice,

nego koliko prstiju ima na rukama; ali ako to nisu poslanici ove bi jošdanas mogla dobiti.«Ipak pomisli da to zaista moraju biti nekakvi poslanici k mazovskom

knezu, pa uzdahne i pozdravi ih glasno:— Hvaljen Isus!— Na vijeke vjekova! — odgovori dugokosi konjanik bez oklopa.— Dao vam Bog sreću!— I vama, gospodine!— Slava svetome Jurju!— To je i naš patron. Da ste nam zdravo, gospodine, na putu!Nato se međusobno poklone, a onda im Zbiško saopći tko je, kakav

mu je grb i lozinka i odakle na mazovski dvor dolazi; a dugokosi vitezodgovori da se zove Henrik iz Kropdvnice i da vodi goste knezu:brata Gotfrida, brata Rotgira i gospodina Fulka de Lorhe izLotaringije koji boravi kod križara pa želi da vidi mazovskoga kneza,a naročito kneginju, kćer slavnoga »Kinstuta«.Dok je Henrik iz Kropivnice kazivao njihova imena, sjedili su strani

vitezovi mimo ma svojim konjima skinuvši svoje željezne šljemove sglave jer su po sjajnom Zbiškovom oklopu sudili da im je knez poslaou susret kojeg znamenitog viteza, a možda i rođaka ili svoga sina.A Henrik iz Kropivntice nastavi:— Komtur, ili kako bi naši rekli, starosta iz Jansburga, boravi kao

gost kod kneza kojemu je pripovijedao otrojici svojih vitezova, kako bi rado k njemu došli, ali ne smiju, a

napose ovaj vitez iz Lotaringije jer je izdaleka pa je mislio da odmahiza križarske granice prebivaju Saraceni s kojima je vječni rat. A

knez me, kao uljudan gospodin, odmah poslao na granicu da ih bezopasnosti k njemu dovedem.— Bez vaše pomoći ne bi, dakle, mogli doći?— Naš narod strašno mrzi križare, i to ne, možda, zbog njihovih

napadaja jer i mi napadamo na njih, nego najviše zbog njihovehimbenosti, jer ako te križar zagrli i sprijeda u usta poljubi, u isto ćete vrijeme straga nožem probosti, a taj je običaj svinjski i namaMazurcima ogavan.Da, da! Svaki od nas primi i Nijemca pod svoj krov i ne čini mu

krivo, ali ga zato na putu rado dočeka. A ima i takvih koji se boresamo zato da se osvete ili da postignu bojnu slavu, koju dao Bogsvakome!— Koji je među vama najslavniji?— Jedan je takav da je svakome Nijemcu bolje ugledati smrt, nego

njega, a zove se Jurand iz Spihova.U mladome vitezu zadršće srce kad je čuo to ime i odmah odluči da

Henrika iz Kropivnice malko potegne za jezik.— Znam — rekne — čuo sam! To je onaj kojega je kći Danuša bila

dvoranka kod kneginje, dok se nije udala.I zatomljujući dah u prsima, pogleda oštro u oči mazovskog viteza,

a Henrik odgovori u čudu: — A tko vam je to rekao? Ta ona je jošpremlada. Događa se, istina, da se i takve udaju, ali Jurandova senije udala. Tek je šest dana što sam otišao iz Čjehanova i vidio jekod kneginje.Pa kako da se u adventu uda?Čuvši to, morao se Zbiško svladati da ga ne zagrli i da mu ne

dovikne: — Bog ti platio za tu vijest! — ali se ipak suspregne i rekne:— A ja sam čuo da ju je Jurand nekome dao.— Kneginja ju je htjela dati, a ne Jurand, ali proti Jurandovoj volji

nije mogla. Htjela ju je dati nekom vitezu u Krakovu koji se djevojcizavjetovao i kojeg ona ljubi.— Ona ga ljubi? — klikne Zbiško.Nato ga Henrik oštro pogleda pa se nasmiješi i rekne: — Vi me

nekako čudno pitate za tu djevojku.— Ja pitam, za znance kojima idem.Zbišku se moglo samo malo lica vidjeti ispod šljema, jedva oči, nos

i nešto obraza, ali su mu zato nos i obrazi bili tako crveni da mu je

radoznali i podrugljivi Mazurac rekao: — Vama je lice sigurno odmraza pocrvenjelo kao uskrsno jaje.A mladić se smuti još više i odgovori:— Sigurno!Neko su vrijeme jahali šuteći, samo su konji soptali puštajući iz

nozdrva paru, a onda su strani vitezovi stali razgovarati. Časakkasnije zapita Henrik iz Kropivnice: — Kako vam je ime, nisam,znate, dobro čuo?— Zbiško iz Bogdanca.— Eto gle! A i onome što se zavjetovao Jurandovoj bilo je slično

ime.— Zar vi mislite da ću se zatajiti? — odgovori brzo i ozbiljno Zbiško.— Pa i zašto? Mili Bože, vi ste, dakle, Zbiško kojemu je djevojka

svojom koprenom glavu prekrila? Poslije povratka iz Krakova nisudvoranke govorile ni o čem drugome, nego o vama; a mnogima su isuze niz obraze tekle kad su to slušali. Dakle, to ste vi! Ej, velika ćeradost biti na dvoru jer vam je i kneginja veoma sklona.— Bog je blagoslovio, kao i vas, za dobru vijest! Kad su mi rekli da

se Danuška udala, zamalo što nisam umro.— Kako da se uda! Bogata je to djevojka jer će dobiti cijeli Spihov;

no premda je mnogo lijepih mladića na dvoru, nije joj nijedanpogledao u oči jer je svaki znao za njezin čin i za vaše zaruke. To nebi bila dopustila ni sama kneginja. Ej, to će biti radost! Katkad su,doduše, bockali djevojku, ali kad joj je tko rekao: »Neće se vratiti tvojvitez«, udarila je samo o pod nogom: »Hoće, hoće!« A često je izaplakala kad joj je tko kazao da ste uzeli drugu.Te riječi dirnu Zbiška, ali se odmah naljuti na ljudsko brbljanje i

rekne: — Tko je o meni tako govorio, toga ću ja izazvati! A.Henrik izKropivnice se nasmiješi: — To su govorile žene! Hoćete li izazvatižene? Ta, valjda, nećete mačem udariti na kudjelju?Zbišku je bilo drago što mu je Bog poslao tako veselog druga, te ga

je stao pitati o Danuši, zatim o običajima na mazovskom dvoru, paopet o Danuši; napokon se sjeti svog zavjeta i ispripovjedi Henrikušto je putemčuo o ratu, kako se ljudi na nj spremaju i kako ga dan na dan

očekuju, i na koncu zapita ne misle li isto tako i u mazovskojkneževini.

Ali gospodin iz Kropivnice nije mislio da je rat tako blizu. Ljudigovore da drukčije ne može biti, ali je on čuo kako je jednom samknez rekao Mikolaju iz Dlugoljasa da su križari uvukli rogove, pa bipovratili i dobžinjsku zemlju, koju su oteli, kad bi to kralj zahtijevaojer se silno boje njegove moći pa će zato sve zavlačiti dok se nakraju dobro ne priprave.— Osim toga je — rekne — knez nedavno bio u Malborgu, gdje ga

je u odsustvu meštra primio veliki maršal i u njegovu počast prirediobojne igre, a sad su kod kneza križarski kom turi pa, eto, k njemu inovi gosti idu.Zašuti tad načas i nadoda:— Ljudi govore da ti križari nisu uzalud kod nas i u Plocku kod

kneza Zjemovita. Oni bi htjeli da naši knezovi ne pomognu u ratupoljskom kralju, nego njima; a ako se ne budu na to dali nagovoritida barem ostanu na miru, ali toga neće biti.— Dao Bog da ne bude! Kako biste vi ostali na miru? Ta vaši su

knezovi podložni poljskome kralju. Ja mislim da nećete ostati kodkuće.— Nećemo — odgovori Henrik iz Kropivnice.Zbiško pogleda opet na strane vitezove i na njihove paunske

perjanice: — I ovi po svoj prilici idu po tom poslu?— To su braća redovnici pa je moguće. Tko bi to znao?— A ovaj treći?— Treći ide zato što je radoznao.— Mora da je znameniti vitez.— Da! Za njim idu troja kola, prepuna svega, a u pratnji ima devet

ljudi. Samo kad bi Bog dao da se s njime ogledam! Sve mi slinadolazi na usta.— Pa zar ne možete?— Kako? Ta knez mi je zapovjedio da ih čuvam. Ni vlas im neće

pasti s glave do Čjehanova.— A da ih ja izazovem? Možda bi se htjeli sa monom pobiti?— Prije toga bi se vi morali sa mnom ogledati jer dok sam ja živ,

neće od toga ništa biti.Čuvši to, Zbiško pogleda prijazno u mladog plemića i rekne: — Vi

znate što je viteška čast. Ja se neću s vama pobiti, jer sam vam

prijatelj; ali ću u Čjehanovu, ako Bog da, već naći povoda da sepobijem s Nijemcima.— Radite u Čjehanovu što vas volja. Ondje neće proći bez bojnih

igara, pa može doći i do ozbiljna boja ako to knez i komturi dozvole.— Ja imam dasku na kojoj je napisan izazov za svakoga koji ne

priznaje da je gospođica Danuta Jurandova najljepša i najkreposnijadjevica na svijetu. Ali znajte, ljudi soi se tome posvuda samo smijali.— Jer je to tuđi običaj, a da kažem istinu, i glup, pa ga naši ljudi ne

poznaju, osim možda ponegdje na granici. I ovaj je vitez izLotaringije putem zaustavljao ljude zapovijedajući im da nekakvunjegovu gospođu moraju uzvisiti nad sve druge, ali ga nije nitkorazumio, a ja nisam dopustio da dođe do boja.— Kako? On je zapovijedao da njegovu gospođu uzvise nad sve

druge? Bojte se Boga! Zar on, možda, nema stida?Tu pogleda na stranog viteza kao da bi se htio uvjeriti kako izgleda

čovjek koji nema stida: ali je u sebi morao priznati da Fulko de Lorhenije ni najmanje sličan nekakvom razbijaču. Ispod šljema su, bašobratno, gledale blage oči, a lice mu je bilo mlado i puno neke tajnetuge.— Sanderus! — vikne iznenada Zbiško.— Zapovijedajte! — odgovori mu Nijemac približivši se k njemu.— Zapitaj onog viteza koja je najljepša i najkreposnija djevojka na

svijetu.— Koja je najljepša i najkreposnija djevojka na svijetu? — zapita

Sanderus.— Ulrika de Elner! - odgovori Fulko de Lorhe.I podigavši gore oči, stane teško uzdisati; a kad je Zbiško čuo takvo

svetogrđe, zastao mu je dah u prsima i on se naljuti tako jako da jeodmah potjerao konja; ali još prije nego što je mogao progovoriti,zakrči mu Henrik iz Kropivnice put k strancu i rekne: — Ovdje senećete pobiti.A Zbiško se opet okrene k prodavaču relikvija: — Reci mu u moje

ime da ljubi sovu.— Moj gospodar veli, plemeniti viteže, da vi Ijubfte sovu! — ponovi

Sanderus poput jeke.Nato ispusti gospodin de Lorhe uzde i stane desnom rukom svlačiti

svoju željeznu rukavicu, pa je onda baci u snijeg pred Zbiška, a ovaj

namigne Čehu da je podigne svojim kopljem.Uto se Henrik iz Kropivnice okrene ljutito k Zbišku i rekne: — Vi se

nećete pobiti, velim vam, dok ih god ja moram čuvati. Ja to nećudopustiti, ni vama ni njemu.— Ta ja nisam izazvao njega, već on mene.— Ali za sovu. Toga mi je dosta, a tko se usprotivi... Ej, znam i ja

kako se pojas namješta.— Ja se neću s vama boriti.— A ipak biste morali, jer sam ja prisegao da ću onoga braniti.— Kako će dakle biti? — zapita tvrdoglavi Zbiško.— Čjehanov nije daleko.— Ali što će pomisliti Nijemac?— Neka mu kaže vaš čovjek da se ovdje ne možete pobiti i da to

mora najprije vama dopustiti knez, a njemu komtur.— Ali ako nam ne dopuste?— To ćete se kasnije naći. Dosta toga razgovora! Kad je Zbiško

vidio da nije druge i da im Henrikiz Kropivnice zaista ne može dozvoliti da se pobiju, pozove opet

Sanderusa da objasni lotrinškom vitezu da će se pobiti tek kadstignu na cilj. De Lorhe posluša Nijemčeve riječi i klimne glavom uznak da ga je razumio, pa onda pruži Zbišku ruku i stisne triputčvrsto njegovu desnicu, a to je po viteškom običaju značilo da sejednom moraju bilo gdje pobiti.Zatim pođu naprijed k Čjehanovu, a njegove su se kuće već vidjele

na obzorju rumenog neba.Do zamka su dojahali još za vidjela, ali dok su se javili na gradskim

vratima i dok su im spustili most, pala je već duboka noć. Primio ih jei pogostio Zbiškov znanac Mikolaj iz Dlugoljasa. On je zapovijedaoposadi u kojoj je bilo nekoliko plemića i trista valjanih strijelaca.Zbiško je odmah doznao da kneževski dvor nije u Čjehanovu, što muje bilo veoma krivo. Knez je na počast korritura iz ščitne i Jamborkapriredio velik lov u guštari na koji je otišla i kneginja zajedno sasvojim dvorankama. Od poznatih žena nađe Zbiško samo Ofku,udovicu Kšiha iz Jažapkova, koja je bila ključarica na dvoru. Ona gaje primila vrlo lijepo jer je poslije povratka iz Krakova pripovijedalasvakome, tko je to htio i ne htio čuti, o njegovoj ljubavi za Danušku io njegovoj nezgodi s Lihtenštajnom. Te su joj pripovijesti pribavile

veliki ugled među mlađim dvorankama, pa je zato bila zahvalnaZbišku i sad je gledala da mladića utješi u njegovoj tuzi koja ga jeobuzela zato što nije našao Danuške.— Nećeš je prepoznati — rekla mu je. — Godine pralaze, a njoj

počinje haljina pod grlom pucati, jer je sada mnogo jedrija. Ona nijeviše onakva žabica, kao što je bila, pa te zato i ljubi drukčije negoprije. Neka joj sada samo tkogod prišapne u uho: »Zbiško!« odmahse lecne kao da ju je šilom ubo. Takva je već sudbina svih ženskinja itome nema pomoći jer je to po božjoj odredbi... A reci mi je li zdravtvoj stric? Zašto nije i on došao... Takva je već naša sudbina...Dosadno je, dosadno samoj ženskinji na svijetu. Hvala Bogu štodjevojka nije polomila noge jer se svaki dan penje na kulu i gleda naput... Svaka od nas treba prijateljstva.— Ja ću samo napasti konje i odmah ću k njoj ... makar i po noći —

odgovori Zbiško.— Učini to, samo povedi odavle vodiča jer ćeš inače u guštari

zalutati.I zaista Zbiško izjavi na večeri koju je za goste pripravio Mikolaj iz

Dlugoljasa da će odmah poći za knezom i da moli vodiča. A umornikrižari sjednu poslije večere uz goleme peći u kojima su gorjeli cijelihrastovi panjevi i odluče da će krenuti naprijed tek drugi dan, poštootpočinu. Ali de Lorhe zapita o čemu se radi pa izjavi da će poći saZbiškom, govoreći da bi inače mogao zakasniti na lov koji je svakakoželio vidjeti.Zatim pristupi k Zbišku, pruži mu ruku i ponovo mu triput stisne

desnicu.Ali ni ovaj put nije između njih moglo doći do boja jer je Mikolaj iz

Dlugoljasa, čuvši od Henrika iz Kropivnice o čemu se radi, od obojiceuzeo časnu riječ da se bez znanja kneza i komtura neće pobiti iujedno imzaprijetio da će zatvoriti gradska vrata ako se tome usprotive.

Zbiško je htio da što prije vidi Danušku, pa se zato nije htiousprotiviti, a de Lorhe se rado bio kad je to bilo potrebno, ali nije biokrvolok pa je također prisegao na isvoju vitešku čast da će čekati oakneževu dozvolu, to više što ga ne bi smio pohoditi da se tomeusprotivio. Lotarinžanin se naslušao raznih pjesama o bojnimturnirima, a ujedno je i volio velike svečanosti, pa mu je bilo i do toga

da se pobije pred cijelim dvorom, pred gospođama idostojanstvenicima, jer je sudio da će se tako većina razglasitinjegova pobjeda i on će tako lakše steći zlatne ostruge. Htio je poredtoga da upozna onaj kraj i ljude pa je na sve bio veoma radoznao,osobito zbog toga što mu je Mikolaj iz Dlugoljasa, koji je cijeli nizgodina bio u sužanjstvu kod Nijemaca i posve dobro znao njihovjezik, pripovijedao prava čudesa o kneževim lovovima na razneživotinje, nepoznate u zapadnim krajevima.O ponoći krenu on i Zbiško k Pšasnišu imajući uza se oružanu

pratnju i ljude s bakljama za obranu od vukova koji su mogli hitiopasni i za nekoliko do zuiba naoružanih konjanika. Ni s ove straneČjehanova nije manjkalo šuma koje su se nedaleko iza Pšasnišagubile u beskrajne kurpijske divljine, sastajući se na zapadu sneprolaznim šumama Podlasja i još udaljenije Litve. Donedavna sukroz te šume u Mazoviju dolazili, uklanjajući se strašnimstarosjediocima, divlji Litvini koji su godine 1337. prodrli i u samČjehanov i uništili ga. De Lorhe je radoznalo slušao kako im o tomepripovijeda stari vodič Matko iz Turoboja jer je silno želio da seogleda s Iitvinima koje je kao i drugi zapadni vitezovi — držao zaSaracene.On je u ove krajeve došao na križarsku vojnu, da stekne slavu i

spas svoje duše, a potom je mislio da će mu i borba s Mazurcima,kao poludivljim narodom, pribaviti potpun oprost. A sada nije pravovjerovao svojim očima kad je došao u Mazoviju,i ugledao crkve posvim mjestima, krstove na kućama, duhovnike, vitezove sa svetimznakovima na oružju, te istina jak i žestok puk spreman na borbu, alikršćanski i ništa pohlepniji od Nijemaca, između kojih je de Lorheveć prošao. A kada su mu rekli da taj narod već od vjekova poznajeKrista, nije ni sam znao šta da misli o križarima, i kad je saznao da jeveć pokojna krakovska kraljica pokrstila Litvine, nije njegovuudivljenju bilo granica, baš kao ni njegovoj tuzi.Stao je pitati Matka iz Turoboja da li u tim šumama, kojima se

približavaju, nema kakvih zmajeva kojima ljudi moraju žrtvovatinevine djevice i s kojima bi se čovjek mogao pobiti.Matkov ga je odgovor i u tome potpuno razočarao.— U šumama ima razne divlje zvjeradi, kao što su vuci, bivoli, dabri

i medvjedi, s kojima ima dosta posla

— odgovorio mu je Mazurac. — Moguće da po močvarama ima inečistih duhova, ali za zmajeve nisam čuo; a da ih i ima, ne bismoim mi sigurno davali naših djevica, nego bismo svi zajedno pošli nanjih. Da, kad bi ih bilo, već bi odavno ovdašnji stanovnici nosilipojase samo od njihove kože.— Kakvi su to ljudi i zar se čovjek ne može s njima boriti? — zapita

de Lorhe.— Može, samo što to nije uputno — odgovori Matko — pa ni za

vitezove dolično jer su to sami seljaci.— I Švicarci su sami seljaci. A priznaju li Krista?— Drugih i nema u Mazoviji, a sve su to ljudi naši i kneževi. Ta

malko prije ste vidjeli i strijelce u zamku. To su sami Kurpijci, od njihnema boljih na svijetu.— Bolji su Englezi i Škoti koje sam vidio na burgundskom dvoru.— Vidio sam ih i ja u Malborgu — prekine ga Mazurac. — Hrabri su

to momci, ali ne dao Bog da se s ovdašnjim ljudima ogledaju. Kodnjih dječak od sedam godina ne dobije jesti dok svoje jelo s vrhadrveta strelicom ne skine.— O čemu to govorite? - zapita najednom Zbiško kojem je do ušiju

doprla riječ: »Kurpijci«.— O kurpijskim i engleskim strijelcima. Ovaj vitez kaže da engleski,

a naročito škotski strijelci, sve druge nadvisuju.— Vidio sam ih i ja pod Vilnom. Da, da, i slušao sam njihove strelice

kako mi zuje oko ušiju.Ondje je bilo i vitezova iz svih krajeva koji su govorili da će nas bez

soli pojesti, ali su izgubili svaki tek kad su to pokušali prvi i drugi put.Matko se nasmije i ponovi Zbiškove riječi gospodinu de Lorhe.— O tome su govorili na raznim dvorovima — odgovori Lotarinžanin

— pa su hvalili hrabrost vaših vitezova, ali su im i zamjeravali što supogane branili protiv krsta.— Mi smo branili narod koji se htio pokrstiti, protiv napasti i

nepravde. A Nijemci žele da ih zadrže u poganstvu samo da imajupovoda za rat.— O tome će Bog suditi — rekne de Lorhe.— Možda već i doskoro — doda Matko iz Turoboja. Ali kad je

Lotarinžanin čuo da je Zbiško bio kod

Vilne, počne ga ispitivati, jer su se već po svemu svijetu širile vijestio ljutom boju i o pojedinim viteškim megdanima pod tim gradom.Zapadne je ratnike osobito zanimao megdan na koji su se izazvalačetiri poljska i četiri francuska viteza. I sada je de Lorhe stao s većimpočitanjem gledati u Zbiška, kao u čovjeka koji je sudjelovao kodtako slavnih bojeva; u isti mah se u svom srcu radovao što se nećemakar s kime pobiti.I oprezno su išli dalje dvoreći se učtivo kod odmora i časteći se

uzajamno vinom kojega je de Lorhe imao mnogo na svojim kolima. Akad se u razgovoru između njega i Matka iz Turoboja pokazalo daUlrika de Elner uistinu i nije djevojka, već četrdesetogodišnja udatažena sa šestoro djece, uzbunila se još više duša u Zbišku što se tajčudni stranac usuđuje ne samo da tu »babu« s Danuškomuspoređuje već da za nju još i prvenstvo traži. I on pomisli da je tajčovjek, možda, malko sulud, pa da bi za nj bilo mnogo bolje da sjediu kakvoj tamnoj sobi nego da putuje po svijetu i na tu ga misaoobuze silan gnjev.— Ne mislite li vi — rekne Matku — da mu je zao duh pomiješao

pamet? A možda mu i sam đavo sjedi u glavi, kao crv u orahu, pa ćena koga od nas naskočiti. Moramo biti na oprezu.Čuvši to Matko iz Turoboja, usprotivi se, istina, ali stane ipak s

nekim nemirom gledati u Lotarinžanina, i na kraju rekne:— Katkad se događa da ih u opsjednutom čovjeku sjedi po sto i

više, a kad im je tijesno, rado prijeđu u glave drugih ljudi. A najgori jeonaj đavo kojeg im baba pošalje.Zatim se naglo okrene k vitezu:— Hvaljen Isus!— I ja ga hvalim! — odgovori s nekim uđivljenjem de Lorhe.Matko iz Turoboja se potpuno umiri.— No, vidite li — rekne — da je u njemu zloduh, odmah bi se

zapjenio ili bi ga srušio na zemlju jer sam ga iznenada izazvao.Možemo mirno dalje.I tako su mirno pošli dalje. Iz Čjehanova do Pšasniša nije baš bilo

daleko, pa se put, što je dijelio ta dva mjesta, mogao po ljetu nadobru konju za dva sata prevaliti. Ali oni su jahali mnogo polaganije,jer je bila noć i jer je u šumi ležao dubok snijeg; i premda su otišlinešto iza ponoći, tek su zorom došli do kneževa lovačkog dvora koji

je stajao na obronku šume iza Pšasniša. Dvor je bio usred divljine,dug, nizak, drven, sa željeznim rešetkama na prozorima od okruglastakla. Pred dvorom ugledaše zdenac i dvije staje za konje, a okodvora same kolibe od zelena granja i šatori od velikih koža. Unejasnom ranom svjetlu plaminjale su pred šatorima žarke vatre, aoko njih su stajali pogoniči s izvrnutim kožusima od lisičje, vučje ilimedvjeđe kože. Gospodinu de Lorhu se pričini kao da pred vratimavidi same divlje životinje na dvije noge, jer su svi ti ljudi imalivećinom kape načinjene od zvjerskih glava. Neki su se podupirali osvoja koplja, a neki o lukove; jedni su pleli ogromne mreže od jakihkonopača, a drugi su nad žeravicom okretali velike komade divljači,određene očito za ručak. Blijesak vatre padao je na snijeg,osvjetljavajući i te divlje likove, zaslonjene ponešto dimom i paromšto se dizala s pečena mesa. Iza njih su se u rumenu svjetlu vidjelegoleme omorike i nove skupine ljudi, kojima se lotarinški vitez divioosobito zato što ih je bilo veoma mnogo, a on još nije vidio takvihlovačkih priprava.— Vaši knezovi — rekne — idu u lov kao na kakav bojni pohod.— Kako vidite — odgovori mu Matko iz Turoboja — imaju dovoljno i

lovačkih sprava i ljudi. To su kneževi pogoniči, ali ima i drugih koji suamo došli zbog trgovine.— Šta da učinimo? - zapita Zbiško. — U dvoru svi još spavaju.— Pričekat ćemo da se probude — odvrati mu Matko. — Ta, valjda,

nećemo lupati na vrata i našega kneza probuditi.Iza tih riječi odvede ih k ognju, uz koji im pogoniči prostru medvjeđe

i bivolske kože, pa ih onda stanu častiti vrućim mesom; a kad su čulituđu riječ, sakupe se oko »Nijemca« i počnu ga promatrati. Zbiškoviljudi rašire odmah vijest da je to vitez »čak s onu stranu mora«... iodmah je oko njega bilo tako tijesno da ih je gospodin iz Turobojamorao ukrotiti kako bi stranca sačuvao od njihove prevelikeradoznalosti. De Lorhe opazi među ljudima i nekoliko žena kojebijahu, većina njih, također odjevene u životinjsku kožu, ali rumenekao jabuke i neobično lijepe, pa zapita da li i one sudjeluju u lovu?Matko Turobojski mu razjasni da one ne pripadaju lovačkoj družini,

ali da zajedno s pogoničima dolaze iz ženske radoznalosti, ili kao nakakav sajam, da nakupuju gradske robe i da prodaju svoje šumskoblago. Tako je uistinu i bilo. Ovaj knežev dvorac bijaše kao ognjište

oko kojega su se i onda kad tu nije bilo kneza, sakupljala dva življa:gradski i šumski.Pogoniči nisu rado odlazili iz svoje guštare, jer im je bilo neobično,

kad im njihovo drveće ne šumi nad glavom; a Pšandčaini su na ovajšumski sajam dovozili svoje bačve piva, brašno samljeveno uvjetrenjačama ili vodenicima na Vegnjerki, sol koja bijaše rijetka a tojdivljini, te su je svi živo tražili, remenje i druge proizvode ljudskihruku, pa su u zamjenu uzimali kožu, skupocjena krzna, sušenegljive, orahe i razno ljekovito bilje kojeg je među Kurpijcima uvijekbilo napretek. Zbog toga je oko kneževnog dvora bio pravi sajam,osobito kad je knez bio u lovu, tada su iz radoznalosti amo dolaziti ižitelji iz najdublje guštare.De Lorhe je slušao Matkovo pripovijedanje i promatrao kneževe

pogoniče koji su živjeli na svježem i zdravom zraku, te se ponajvišehranili mesom, pa su se zato svi strani putnici čudom čudili njihovojsnazi i veličini; a Zbiško je sjedio kraj ognja i neprestano gledao uvrata i prozore na dvorcu, vrpoljeći se tako da je jedva ostao nasvom mjestu. Svijetlilo je samo jedno okno, očito na kuhinji, jer jedim prodirao kroz sve pukotine rđavo složenih dasaka. Sve su drugeprostorije bile tamne, osvijetljene samo osvitom dana, koji se svejače bijelio svakim časkom i srebrenio sve više i više snijegompokrivenu divljinu za dvorcem. Na malim vratima, koja bijahu najednoj strani kuće, pokazivala se časomice služinčad u kneževimbojama idući na zdenac s vedricama po vodu. Ti su ljudi, zapitani, dali još svi spavaju,odgovarali da sav dvor još uvijek počiva jer se dan prije umorio u

lovu, ali da se već sprema ručak prije današnjeg polaska u lov.I zaista počne kroz prozor iz kuhinje prodirati miris šafrana i pečena

mesa, pa dopre i do samog ognja. Napokon zaškrinu i otvore seglavna vrata otkrivajući unutrašnjost rasvijetljena trijema, a nastapanice iziđe čovjek, u kojem je Zbiško na prvi pogled prepoznaojednog od onih pjevača što ih je vidio među kneževom služinčadi uKrakovu. I čim ga je ugledao, nije Zbiško čekao ni na Matka izTuroboja ni na de Lorha, već je skočio i tako brzo otrčao k dvoru daje udivljeni Lotarinžanin zapitao:— A šta se dogodilo tome mladome vitezu?

Nije mu se ništa dogodilo — odgovori mu Matko iz Turoboja — onsamo ljubi jednu dvoranku svijetle kneginje pa bi je rado što prijevidjeti.— Ah! — klikne de Lorhe i položi obje ruke na srce. Zatim podigne

oči uvis i stane uzdisati tako tužno da je i sam Matko slegaoramenima i rekao u sebi: »Zar on to uzdiše za svojom staricom? Dauistinu nije sulud?Odvede ga, međutim, u dvorac, i obojica se nađoše u prostranom

predsoblju, urešenom rogovima bikova, bivola i jelena, iosvijetljenom jasnim svjetlom jer su na prostranom ognjištu gorjelesuhe klade. U sredini je bio prostrt stol, a na njemu su stajali tanjuripriređeni za jelo; tu je bilo i nekoliko dvorana s kojima je Zbiškorazgovarao. Matko iz Turoboja ih upozna s gospodinom de Lorhom,ali kako oni nisu znali njemački, morao ga je sam i nadalje zabavljati.Sve je više dvorana dolazilo svakim časkom, većinom jakih i stasitihplavokosih momaka koji bijahu već posve opremljeni za lov. Oni, kojisu poznavali Zbiška i znali za njegove krakovske doživljaje,pozdravljali su ga kao starog prijatelja, te se vidjelo da među njimavlada potpuni mir; a drugi su ga gledali onim divljenjem kojim seobično gleda čovjek kojemu je nad vratom visio krvnički mač.Naokolo su se čuli glasovi: — Tu su! Tu je i kneginja i Jurandova, paćeš je odmah vidjeti i s nama u lov poći. — Uto dođoše i dvakrižarska gosta, brat Hugo de Danveld, starosta iz Ortelsburga ili izSčitna, kojemu je rođak u svoje vrijeme bio križarski maršal, i Sigfriđde Leve, također iz zaslužne križarske porodice, kaštelan izJansborka. Prvi je bio još dosta mlad, ali već prilično debeo, s licemlukava pivopijei grubim, ponešto uzdignutim usnama; a drugi bijaše visok, s

ponešto surovim, ali plemenitim crtama lica. Zbišku se pričini da jeDanvelda vidio negdje kod kneza Vitolda, i da ga je Henrik, plockibiskup, na turniru srušio s konja, ali mu tu uspomenu smuti dolazakkneza Januša kojemu se stadoše klanjati i dvorani i križari. K njemupristupiše komturi, de Lorhe i Zbiško, a on ih pozdravi prijazna, ali idostojanstvena lica, na kojem ne bijaše brade, nego je bilo okruženokosom, podstriženom ravno nad čelom, a padala mu je na ramena.Odmah zatrubiše pod prozorima trublje u znak da knez sjeda k stolu;one zagrme prvi, drugi i treći put; i tek tada se otvore velika vrata na

desnoj strani sobe, a na njima se pojavi kneginja Ana, a s njomkrasna, zlatokosa djevojka s lutnjom preko ramena.Čim ju je ugledao, Zbiško se protura naprijed, i sklopivši pred

ustima ruke, klekne na oba koljena pun poniznosti i strahopočitanja.Na taj se prizor začu mrmljanje u dvorani jer je taj Zbiškov čin

zadivio sve Mazurce, ali neke je i ogorčio. — Ah — rekoše stariji —sigurno je to naučio od kakvih prekomorskih vitezova, a možda i odsamih pogana, jer ga nema ni među Nijemcima. — A mlađipomisliše: — To nije nikakvo čudo jer on ima toj djevojci da zahvaliza svoju glavu. A ni kneginja ni Danuša nije odmah prepoznalaZbiška, jer je leđima bio okrenut k ognju, a lice mu je bilo u sjeni.Kneginja pomisli u prvi čas da je to koji dvoranin skrivio štogod

knezu pa moli za razgovor; ali Danuša, koja je imala oštriji pogled,stupi malko naprijed i prigne svoju zlatnu glavicu, pa vikne najednomtankim i pronicavim glasom: — Zbiško!A onda, ne misleći da je gleda cijeli dvor i svi strani gosti, priskoči

kao srna k mladome vitezu, pa ga zagrli obim rukama i stane mucjelivati oči, usta i obraze, privijajući se k njemu i kličući uz to odvelike radosti sve dotle dok nisu svi Mazurci prasnuli u gromki smijehi dok je nije kneginja uhvatila za ovratnik i povukla k sebi.Onda je pogledala u prisutne pa se silno smela i hitro se zaklonila

za kneginju sakrivši se u nabore njene odjeće tako da joj se jedvavidio vrh glave.Zbiško obujmi noge kneginji, a ona ga pridigne i pozdravi, pa ga

stane pitati za Matka: je li umro ili je jošna životu, a ako je na životu nije li također došao u Mazoviju?

Zbiško je gotovo besmisleno odgovarao na ta pitanja jer se sagibaona obje strane nastojeći da iza kneginje vidi Danušku koja bi načasprovirila iza njezine odjeće da se zatim ponovo veoma brzo sakrije.Mazurci su se držali za bokove od smijeha nad tim prizorom, asmijao se i sam knez; a kad su na kraju donijeli zadimljena jela,okrene se obradovana gospođa k Zbišku i rekne: — Poslužuj nas,mili slugo, i dao Bog ne samo kod jela nego zauvijek.Zatim će Danuši:— A ti, dosadna muho, izlazi ispod moje odjeće jer ćeš mi je još do

kraja poderati.

Danuška iziđe ispod odjeće, sva smetena i rumena podižući svakičas na Zbiška plahe, zastiđene i radoznale oči; a bijaše tako krasnada se razblažilo srce ne samo u Zbišku, već i u drugim muškarcima:križarski starosta iz Sčitna prinese par puta ruku do svojih jakih idebelih usnica, a de Lorhe se preseneti, pa podigne uvis obje ruke izapita: — Tako vam svetoga Jakova iz Kompostele, tko je tadjevica?Nato se starosta iz Ščitna, koji je pored svoje debljine bio i veoma

nizak, podigne na prste i šapne Lotarinžaninu u uho:— Đavolova kći.De Lorhe ga pogleda žmirkajući očima, pa namršti obrve i progovori

kroz nos: — Nije pravi vitez koji grdi ljepotu.— Ja nosim zlatne ostruge i uz to sam križar — odgovori oholo

Hugo de Danveld. A opasani su vitezovi uživali tako veliku čast da jeLotarinžanin spustio glavu; ali začas odgovori: — A ja sam rođakbrabantskih knezova.— Pax! Paz! — rekne križar. — Čast moćnim knezovima i

prijateljima našeg reda od kojeg ćete uskoro, gospodine, primitizlatne ostruge. Ja ne poričem da je ta djevojka veoma krasna, aličujte tko joj je otac.Nije mu, međutim, mogao ništa ispripovijedati jer je knez Januš u

taj čas sjeo k ručku, a kako je već prije od kaštelana iz Jansborkadoznao o velikim rodbinskim vezama gospodina de Lorha, dade muznak da sjedne krajnjega. Njemu nasuprot sjedoše kneginja i Danuša, a Zbiško kao

nekad u Krakovu stane iza njihovih stolaca da ih poslužuje. Danuškaje držala glavu nisko nad svojim tanjurom jer se stidjela prisutnihljudi, ali ju je prigibala malo na stranu da joj Zbiško može vidjeti lice.A on je radoznalo d s udivljenjem promatrao njenu malu glavicu,njeno rumeno lišće i njena obla ramena koja nisu više bila kao udjeteta, a uz to je osjećao da u njemu buja rijeka nove ljubavi kojamu zalijeva sva prsa. Ojećao je također na svojim očima, usnama iobrazima njene svježe cjelove. Nekad mu ih je ona davala kao što ihdaje sestra bratu, a on ih je primao kao što se primaju od dragogdjeteta. A kad ih se sada sjetio, bilo mu je kao i nedavno kodJagjenke: trnci su ga prolazili od glave do pete, a ujedno ga jeobuzimala neka mlohavost pod kojom se tajio silan žar, baš kao pod

vrućim pepelom na ognjištu. Danuša mu se pričinjala kao potpunoodrasla gospođica, pa je zaista već bila potpuno odrasla iprocvjetala. A pred njom su, pored toga, tako iskreno i otvorenogovorili o ljubavi da su se i njene oči otvorile pred ljubavlju, kao štose cvijetak otvori pred suncem, i zbog toga je u njoj bilo nešto čeganije bilo prije; ljepota koja više nije djetinjska i neka moćna opojnost,koja je iz nje izbijala kao svjetlo iz plamena ili kao miris iz ruže.Zbiško je to osjećao, ali nije toga bio svjestan jer nije mislio ni na

šta. On je zaboravio čak i na to da ih mora kod stola posluživati. Nijeznao da svi dvorani gledaju u nj i u Danušu i da im se smiju. Nijevidio čak ni de Lorhova lica koje kao da se skamenilo od udivljenja,ni iizbuljenih očiju križarskoga staroste iz Sčitna koje bijiehuneprestano uiprte u Danušu, a kalko ih je osvjetljavao žarki plamen sognjišta, izgledale su sjajne i crvene kao da su vučje.Trznuo se istom onda kad su se ponovo oglasile trublje, dajući znak

da valja poći u šumu i kad je kneginja Ana Danuta, okrenuvši se knjemu, rekla: — Ti ćeš poći s nama, da ti bude što ljepše i da djevojcimožeš govoriti o ljubavi, a i ja to rado slušam.Rekavši to, iziđe s Danušom da sjednu na konje. A Zbiško skoči u

dvorište na kojem su već držali pripravne i osedlane konje za kneza ikneginju, za dvorane i goste. Pred dvorom nije bilo tako mnogo ljudikao maloprije jer su goniči već otišli s mrežama i izgubili se u guštari.Vatre su se ugasile, dan je već bio posve jasan, ali i studen; snijeg

je škripao, a s drveća su se pod lakim zamahom vjetra sipale bijeleiskre. Uskoro iziđe i knez i sjedne na konja. Imao je uza se momka slukom i kopljem; tako dugim i teškim da je malo tko mogao njimevladati; ali knez je kopljem vladao posve lako jer je bio neobično jak,baš kao i svi drugi muževi iz roda Pjasta. U tome je rodu bivalo itakvih žena koje su, udavajući se za tuđe knezove, na svom pirusavijale prstima željezne šipke. U kneževoj blizini bijahu još dvamuža, da mu priskoče u pomoć ako se nađe u kakvoj neprilici; timuževi bijahu izabrani između svih plemića varšavskog icjehanovskog kraja, a bili su tako stasiti i snažni da ih je gospodin deLorhe promatrao izdaleka i silno im se divio.Uto dođe i kneginja s Danušom, obje s kapuljačama od kože bijelih

lasica. Neodrođena Kjejstutova kći umjela je bolje baratati strelicomnegoli iglom, pa su zato i za njom nosili ukusan, ali nešto lakši luk.

Zbiško klekne na snijeg i ispruži dlan, na koji stupi kneginja sjedajućina konja; a on podigne zatim Danušku kao što je Jagjenku podizao uBogdancu, i odmah krenuše. Povorka se protegne poput duge zmije,pa krene desno od dvora vijući se i sijevajući na obronku guštare,kao šarena vrpca na tamnome suknu, i časak se kasnije stane gubitiu guštari.Već su bili daleko u šumi kadli se kneginja okrene k Zbišku i rekne:

— A zašto ne govoriš? Ta ded joj štogod kaži!Ali Zbiško je šutio još nekoliko trenutaka, premda je htio progovoriti;

bila ga je obuzela neka plahost, pa se oglasi tek nakon dvije ili triZdravomarije: — Danuško!— Šta je, Zbiško?— Ja te ljubim tako...Tu zastane tražeći zgodne riječi koje mu je bilo teško naći; premda

je pred svoju djevojku bio kleknuo, kao kakav strani vitez, premda jojje iskazivao najveće poštovanje i premda se trsio da joj ne kaženijedne nepristojne riječi, ipak se uzalud silio da bude što uljudniji jermu je bila prepuna duša, pa je znao samo priprosto govoriti.Zato i rekne časak kasnije:i Cimbarka, koja se udala za Ernesta Željeznoga Habsburga. Op.

aut.— Ja te ljubim tako da mi ponestaje daha!Ispod lasičje kapuljače, ona svoje modre oči i svoje nježno lice,

posve rumeno od zime, podigne k njemu pa veoma brzo odgovori:— I ja tebe, Zbiško!Zatim odmah obori oči jer je već znala šta je ljubav.— Ej, zlato moje! Ej, djevojko moja! — klikne Zbiško. - Ej... !I nanovo zašute od sreće i od uzrujanja; ali dobra, a u isti čas i

radoznala kneginja priskoči mu i opet u pomoć:— Pripovijedaj joj — rekne — kako si čeznuo za njom; a kad

dođemo u grmlje, možeš je poljubiti i u usta, neće joj biti krivo jer ćešjoj tako najbolje posvjedočiti svoju ljubav.A Zbiško stane pripovijedati kako je za njom čeznuo u Bogdancu

njegujući Matka i boraveći među susjedima.O Jagjenki nije lukavi momak spomenuo ni riječi, ali je ipak govorio

pravu istinu jer je sada tako žarko ljubio lijepu Danušu da ju je htio

obujmiti i posaditi na svog konja, pa je držati pred sobom i pritiskatina svoja prsa.Ipak nije to smio učiniti, ali kad ih je prvo grmlje rastavilo od

dvorana i gostiju, koji su jahali za njima, prignuo se k njoj i poljubio jeu lice iskazujući joj tako svoju ljubav.Ali kako po zimi nema na ljeskovim lišća, opazio je to Hugo von

Danveld, a i gospodin de Lorhe, a opazili su i drugi dvorani i staligovoriti među sobom: — On ju je poljubio pred kneginjom! Nemasumnje, ona će im doskora pir prirediti.— To je žestok momak, ali je i u njoj vrela Jurandova krv.— To je kremen i kresivo, mada je djevojka još dosta plaha. Pol at

jat će iz njih iskre, ne boj se! On se prilijepio uz nju kao čičak uz živukožu.Tako su oni razgovarali; a križarski starješina iz Sčitna okrene k

gospodinu de Lorhu svoje zlobno i lukavo licei upita ga:— Biste li vi htjeli, gospodine, da vas kakav Merlin svojom

čarobnom snagom pretvori u onog mladog viteza?— A vi, gospodine? — zapita de Lorhe.i Vitez Uter zaljubivši se u kreposnu Igernu, ženu kneza Gorlasa,

primi pomoću Merlina, Gorlasov lik i porodi s Igernom kralja Artura.Op. aut.Nato križar, u kojem se očito probudila živa strast, zaustavi naglo

konja i klikne: — Na moju dušu!Ali se u isti čas sabere, pa prigne glavu i nastavi: — Ja sam

redovnik i zavjetovao sam čistoću.I pogleda oštro u Lotarinžanina bojeći se neće li na njegovu licu

opaziti posmijeh, jer je križarski red, što se toga tiče, među svijetombio na zlu glasu, a Hugo de Danveld među redovnicima nanajgorem. On je prije nekoliko godina bio pomoćnik gradskogzapovjednika u Sambiji, a tamo su na nj dolazile takve tužbe da suga morali premjestiti u Sčitno usprkos tome što se u Malborgu nisuna slične stvari baš mnogo obazirali. Došavši zadnjih dana s tajnimnalozima na knežev dvor i ugledavši krasnu kćer Juradovu, planuo jeza njom silnom strašću, kojoj nije nikakvom zaprekom bila Danušinamladost jer su se u ono vrijeme udavale još i mlađe djevojke. AliDanveld je znao veoma dobro, kakav je njezin rod, a uz to je i

Jurandovo ime zadržao u strašnoj uspomeni, pa se zato njegovastrast pretvorila u divlju mržnju.A de Lorhe ga sada stane o njoj ispitivati.— Vi ste, gospodine, tu krasnu djevojku nazvali kćerkom đavola; a

zašto ste je tako nazvali?Danveld mu počne nato pripovijedati pripovijest o Zlotorji: kako su

kod gradnje kule sretno uhvatili kneza zajedno s njegovom pratnjomi kako je tom zgodom poginula Danušina mati, za koju se Jurand odtog časa užasno osvećivao svim vitezovima križarskog reda. Imržnja je kod te pripovijesti prodirala iz križara poput vatre jer je onza nju imao osobita povoda. I on se sam prije dvije godine htioogledati s Jurandom, ali čim je ugledao strašnog »bivola izSpihova«, prestrašio se prvi put u svom životu, tako da je ostaviosvoja dva rođaka, plijen i ljude, pa je glavom bez obzira pobjegao uSčitno, gdje se od straha razbolio. A kad je ozdravio, stavio ga jekrižarski veliki maršal pred viteški sud koji ga je, istina, riješio svakekrivnje jer je Danveld prisegao na sveti krst i na svoju čast da ga jepoplašeni konj odnio s bojnog polja, ali mu je otada zatvoren put ksvim višim častima u križarskom redu. Križar je sve to lukavoprešutio pred gospodinom de Lorhom, pa mu je mjesto togapripovijedao o strašnoj Jurandovoj okrutnosti i o drskoj bezobzirnosticijelog poljskog naroda, i to tako da je sve to jedva išlo u glavulotarinškog viteza.— Mi smo ipak — rekne ovaj časak kasnije — među Mazurcima a

ne medu Poljacima?— To je posebna kneževina, ali jedan narod — odgovori mu križar

— a svi jednako mrze naš red. Dao Bog da njemački mač istrijebicijelo to pleme!— Pravo velite, gospodine! To što se taj knez, koji izgleda kao pravi

poštenjak, usudio na vašoj zemlji podignuti proti vama kulu, za takvobespravlje nisam ja čuo ni među poganima.— On je kulu podizao proti nama, ali Zlotorja leži na njegovoj, a ne

na našoj zemlji.— Hvala, dakle, Isusu što vam je nad njim dao pobjedu. A kako se

svršila ta vojna?— Onda nije bilo vojne.— A vaša pobjeda kod Zlotorje?

— Bog nas je baš u tome pomogao što je fenez bio bez vojske,samo sa svojim dvorom i sa ženama.Nato pogleda de Lorhe u čudu križara.— Kako? Vi ste dakle u vrijeme mira napali na žene i na kneza, koji

je u svojoj zemlji gradio kulu?— Za slavu križarskog reda i kršćanstva nema bezočnih djela.— A onaj se strašni vitez osvećuje samo za svoju mladu suprugu

koju ste vi ubili u vrijeme mira?— Tko podiže ruku na križara, taj je sin paklene tmine.Čuvši to, gospodin de Lorhe se silno začudi, ali nije imao vremena

da odgovori Danveldu, jer u taj čas dojaše na prostran, snijegompokriven proplanak na kojemu knez siđe s konja, a za njim počnusilaziti i drugi.

IVVješti lugari stanu pod vodstvom velikog lovačkog meštra

postavljati lovce u dugi red na obronku šume, i tako da su oni samibili donekle sakriveni, a pred njima je bilo slobodno polje pa su izsvojih lukova lako mogli strijeljati. Na dvije kraće strane proplankabijahu napete mreže za kojima su stajali goniči; ovi su morali zvjeradtjerati k strijelcima ili je, kad se zaplete u mrežu, ubijati kopljima.Nebrojeni Rurpijci, razdijeljeni na prikladne razmake, morali su svaživa stvorenja istjerati iz šumske dubine na otvorenu poljanu. Izastrijelaca je ponovobila mreža razapeta zato da se u nju zapletu zvijeri koje bi prodrle

kroz red lovaca pa da onda budu poubijane.Knez je stajao u sredini lovačkog reda u maloj provaliji koja je

presijecala čitav proplanak. To mu je mjesto odabrao glavni lovačkimeštar Mrkota iz Mocaževa koji je znao da će tom provalijom proćinajveće zvijeri iz šume. Sam knez je držao u ruci luk, uza nj je bilona drvo naslonjeno teško koplje, a malko iza njega bijahu dva»braniča« sa sjekirama na ramenu, golemi ljudi slični šumskomdrveću, koji su osim sjekira imali još i napete lukove, da ih pružeknezu u slučaju potrebe. Kneginja i Danuša ne siđoše s konja, jer imto sam knez nije nikada dopuštao, i to zbog opasnosti od bivola idivljih bikova od kojih su se lakše mogle braniti na konju negolipješice. Premda ga je knez pozvao da stane nadesno uza nj, deLorhe zamoli da smije na obranu gospođa ostati na konju. Stajao jenedaleko kneginje držeći u ruci viteško koplje, a tom koplju su se tihoispod brka smijali Mazurci smatrajući da je to neprikladno oružje zatakav lov. Zbiško je baš obratno, svoje koplje odmah zabio u snijeg,a luk skinuo s ramena pa je stajao uz Danušina konja, podizao k njojglavu i časkom joj tiho šaptao, a časkom joj grlio noge i ljubio koljenajer sad već nije ni pred kime tajio svoje ljubavi. Umirio se tek ondakad mu je Mrkota iz Mocaževa, koji je u lovu znao viknuti i na samogkneza, ljutito zapovjedio da šuti.Uto se daleko, daleko u šumskoj dubini oglasiše kurpijski rogovi, a

njima se odmah s poljane odazvaše lovačke trublje, pa ondanastade potpuna tišina. Samo je pogdjegdje zakriještala sojka navrhu hrasta i samo su gdjegdje goniči zagraktali kao gavrani. Lovcisu pažljivo gledali na pustu bijelu poljanu na kojoj je vjetar savijao

grmlje prekriveno rnraznim injem i svaki je lovac nestrpljivo čekaokakva će se zvijer prva pojaviti na snijegu. Svi su bili uvjereni da ćelov biti obilan jer je u šumi bilo mnogo divljih turova, bivola i vepara.Kurpijci su iz njihovih brloga istjerali i nekoliko medvjeda koji subijesno prolazili šumskom guštarom sluteći da će se uskoro upustitiu ljuti boj, ali ne za svoj zimski stan, već za sam život.Lovci su ipak morali dugo čekati jer su ljudi, koji su zvjerad tjerali k

mrežama i k proplanku, zauzeli ogromni dio šume i išli tako dalekoda do ušiju lovaca nije dopiralo čak ni štektanje pasa koji su odmah,čim su zatrubilelovačke trublje, pušteni s korlata. Jedan od njih, očito pušten mnogo

ranije ili se već prije toga skitao šumom, pojavi se na poljani i,pretrčavši je cijelu, prođe između lovaca držeći njušku uza zemlju. Iopet je bilo sve pusto i tiho samo što su goniči glasnije zagraktalidajući time znak da će doskora započeti hajka. Iza kratka vremenapojaviše se na obronku šume vukovi, koji su feao najtankoćutniji prvinanjušili potjeru. Bilo ih je nekoliko. Ali kad su ispali na poljanu inanjušili ljude, vratili su se ponovo u šumu, tražeći očito koji drugiizlaz. Zatim dotrčaše na snježnu poljanu u dugom i crnom lancumoćni veprovi slični izdaleka krdu koje se na poziv svojegospodarice približuje domaćoj staji. Ali najednom stadoše, papočeše njušiti i prisluškivati, zatim pojuriše k mrežama, ali nabasavšina goniče, vratiše se i opet k lovcima rokćući i idući oprezno naprijeddok najednom ne zveknuše tetive na lukovima, ne zazujaše strijele,prva krv ne poli bijelu, snježnu poljanu.Odmah se začuše povici, a veprovi se razbježaše, kao da je grom u

njih udario; jedni potrče slijepo preda sa, drugi pojuriše k mrežama, idok su neki bježali pojedinačno, drugi su jurili u čoporu, miješajući ses drugim divljim zvijerima kojih bijaše već mnogo na poljani. Lovci suveć posve jasno čuli glasove rogova, štektanje pasa i daleku vikuljudi koji su dolazili iz šumske dubine. Šumske zvijeri, tjeranegoničima sa svih strana, napuniše doskora čitavu poljanu. Ništatome slična nije se moglo vidjeti ni u stranim krajevima, pa čak ni udrugim poljskim zemljama u kojima nije više bilo šuma kao uMazoviji. Križari su bivali u Litvi, gdje se znalo dogoditi da su turoviudarali na cijelu vojsku i posve je smiješali, ali su se sada ipak čudilitoj neizmjernoj količini zvjeradi, a napose se čudio gospodin de

Lorhe. Stojeći uz kneginju i njezine dvorane kao ždral na straži, nijese ni sa jednom mogao razgovarati, te mu je već bilo dosadno, a iprilično jezebao pod svojim željeznim oklopom pa je zbog svegatoga pomišljao da se lov izjalovio. Uto opazi pred sobom cijela stadalakonogih srna, smeđih srndaća i velikih jelena koji su se plahoogledavali kako da pobjegnu. Kneginja, u kojoj je na taj vidik zaigralaKjejstutova očinska krv, odapinjala je u tu rulju strelicu za strelicomkličući od radosti svaki put kad je pogođeni jelen naglo poskočio uvisda se odmah sruši i zagrebe svojim vitkim nogamapo snijegu. I druge su dvoranke marljivo strijeljale jer ih je obuzela

lovačka strast. Samo Zbiško nije mislio na lov, nego se rukamapodbočio o Danušina koljena, pa joj gledao u oči, a ona mu je,smiješeći se stidljivim smiješkom, prstima zatvarala oči kao da nemože izdržati njegova pogleda.Ali svu pozornost gospodina de Lorha svrati uto na sebe golem

medvjed koji se najednom pojavi iz šume baš u blizini lovaca. Knezga nastrijeli strelicom, pa odmah priskoči k njemu s kopljem, a kadse zvijer, uz strašno mrmljanje, podigla na stražnje noge probode jenaočigled cijelog dvora tako brzo da se nijedan od dvojice njegovih»braniča« nije trebao mašiti sjekire.Tada pomisli mladi Lotarinžanin da se ne bi baš mnogo gospode,

kod koje je boravio na svom putu, usudilo poći na takvu zabavu i dakrižarski red može s takvim ljudima imati jednom teškog posla idoživjeti teških časova. Ali vidio je i drugih prizora, gdje su lovcipojedinice navaljivali na mnogo jače i bješnje zvijeri nego što su selovile u Nižoj Lotaringiji i u njemačkim šumama. Tako jakih ipouzdanih lovaca i takvih udaraca kopljem nije gospodin de Lorhevidio još nigdje, pa je sebi sve to, kao iskusan čovjek, objašnjavaotime što se svi ti ljudi živeći u tim neizmjernim šumama, već od svogdjetinjstva priučavaju luku i koplju i zato umiju njima bolje i okretnijebaratati.Poljana se napokon prekri lešinama svakovrsne zvjeradi, ali lov još

ni izdaleka nije bio dovršen. Naprotiv, njegov najzanimljiviji inajpogibeljniji dio imao je tek nastupiti jer su goniči potjerali nekolikoturova i bivala. Oni su se u šurni obično držali postrance, a sada suišli s drugom zvjeradi, ali nisu bili ni najmanje prestrašeni, negostrašni, te su drugima zadavali strah. Nisu išli odveć brzo, kao da u

sebi osjećaju svoju veliku snagu pa su sigurni da će slomiti svezapreke i proći. Ipak je zemlja zatutnjala pod njihovim nogama.Bradati bivoli, idući na čelu cijele povorke i držeći glave nisko nadzemljom zaustavljali su se svaki čas, kao da promišljaju na koju bistranu. Iz moćnih im pluća prodirao je strašan rik, sličan podzemnojgrmljavini, iz nozdrva im je izbijala para, a snijeg su kopali prednjimnogama, te se činilo da svojim krvavim, grivom pokrivenim očima,traže neprijatelje.Uto podignu goniči strašnu viku, kojoj se iz sredine i s oba krila

odazove na stotine glasova; zaoriše rogovi itrublje, odjeknu šuma od najdaljih dubina, a u isti čas banuše na

poljanu, sa strašnim lavežom, bijesni kurpijski psi. Ugledavši ih,pobjesniše u tren oka ženke koje su uza se imale mlade.Cijelo stado, koje se dotada držalo zajedno, rastrči se sada kao

mahnito po svoj poljani. Jedan ogromni sivi tur, mnogo veći odbivola, potrči teškim koracima k lovcima, pa skrene na desnu stranupoljane, a kad je opazio nekoliko koračaj a pred sobom konje,zaustavi se i počne svojim rogovima parati zemlju ričući pri tomgroznim glasom kao da se sprema na skok i borbu.Na taj strašni prizor podignu goniči još veću viku, a među lovcima

se začuju prestravljeni glasovi: — Kneginja! Kneginja! Spasitekneginju! — Zbiško pograbi svoje u snijeg zabijeno koplje i skoči naobronak šume, a za njim skoči i nekoliko Litvina, gotovih da poginu uobrani Kjejstutove kćeri; u taj čas zveknu u rukama kneginje luk,zazuji strelica, preleti nad prignutom glavom divlje zvijeri i zabode jojse u leđa.— Pogođen je! — klikne kneginja. — Neće dalje...!Ali, njene dalje riječi zagluši tako užasan urlik da su konji klonuli na

stražnje noge. Tur poleti kao vihor na samu kneginju; ali uto dojuriizmeđu drveća hrabri gospodin de Lorhe, pogrbljen na svom konju;držeći u ruci napereno koplje, te kao na kakvom turniru, nasrne nazvijer.Prisutni vidješe kako se koplje u tren oka zabolo turu u leđa, pa se

odmah i slomilo poput suhe trstike; a onda iščeznu golema rogataglava pod trbuhom vitezova konja, i dok još nitko nije mogao nizaviknuti od straha, odletješe i konj i konjanik u zrak kao lako pero.

Konj pade na bok i poče u predsmrtnoj borbi udarati nogamazaplećući ih u svoja vlastiti crijeva, a gospodin de Lorhe je ležao dva-tri koraka dalje nepomično na snijegu, sličan željeznom klinu. Tur separ časaka kolebao, ne bi li ih pustio na miru i nasrnuo na drugekonje, ali imajući pred sobom te prve žrtve, okrene se ponovo knjima i stane gaziti nesretnoga konja. Pobješnjeo je, pa ga udaraoglavom i parao mu svojim rogovima otvoreni trbuh.Iz šume potrčaše ljudi u pomoć stranom vitezu, ali Zbiško, kojemu

je bilo samo do toga da obrani kneginju i Danušu, dotrči prvi i zabijeoštro koplje pod lopaticu divlje zvijeri. Njegov udarac bijaše takosilan da mu je koplje pri naglom okretu tura puklo u rukama, a on jesam pao ničice u snijeg. — Poginuo je! Poginuo je! — zaviknuMazurci koji su mu trčali u pomoć. A tur prekrije svojom glavomZbiška i pritisne ga o zemlju. I s kneževe strane potrče njegova dvajaka »braniča«, ali bi ipak bili došli prekasno da ih na sreću nijepretekao Čeh Hlava, kojega je Jagjenka darovala Zbišku. On dotrčiprije njih, podigne obim rukama široku sjekiru i udari njome turausred zatiljka.Taj udarac bijaše tako strašan da je tur odmah pao kao gromom

ošinut, a glava mu je bila gotovo do polovice rasječena; ali kad jepao, pritisnuo je Zbiška. »Braniči« dignu s njega u tren oka teškoturovo tijelo, a uto i kneginja i Danuša skoče s konja i prestravljenedohrle k ranjenome mladiću.A on se, sav blijed i sav zaliven svojom i turovom krvlju, malko

podigne i pokuša ustati, ali opet klone na koljena, pa se upre nadesnu ruku i izusti samo jednu jedinu riječ: — Danuško... !Zatim mu navre krv na usta i on se onesvijesti.Danuša ga prihvati ispod pazuha, ali ga nije mogla držati pa vikne

za pomoć. Nato ga okruže ljudi sa svih strana, stanu ga trti snijegomi ulijevati mu vino u usta; najzad glavni lovački meštar Mrkota izMocaževa zapovjedi da ga polože na kabanicu i da mu zaustave krvpomoću nekih šumskih gljiva.— On će ostati na životu ako su mu slomljena samo rebra, a ne i

hrptenjača — rekne okrenuvši se kneginji.Međutim su druge dvoranke uz pomoć nekih lovaca pregledavale

gospodina de Lorha. Lovci su ga okretali na sve strane tražeći nanjegovu oklopu kakvu rupu od rogova strašnog tura, ali nisu mogli

pronaći posve ništa, osim tragova snijega što je bio zašao podnabore oklopa. Bik je sav svoj bijes iskalio uglavnom na konju, koji jemalko podalje ležao već mrtav, "a crijeva su visila pod njegovimtrbuhom; gospodin de Lorhe nije bio ranjen, nego samo onesviještenuslijed pada, a kasnije se vidjelo da mu je iščašena desna ruka. Aličim su mu skinuli teški šljem i ulili u usta malko vina, odmah seosvijestio i otvorio oči; a kad je nad sobom ugledao dvije mlade ikrasne dvoranke, rekao je njemački: — Sigurno sam već u raju ianđeli su nada mnom? Dvoranke nisu, istina, razumjele što im jerekao, aliim je bilo drago što je oživio i progovorio, pa su mu se nasmiješile i

podigle ga uz pomoć lovaca sa zemlje; on je osjetio silnu bol udesnoj ruci, pa zastenjao i ljevicom se podupro o jednoga »anđela«.Tako je stajao dva-tri časa nepomično bojeći se koraknuti, jer još nijebio posve siguran na nogama. Nato je još uvijek mutnim pogledomgledao po bojištu i ugledao sivo tijelo tura, koje mu se iz blizinepričinilo još veće; ugledao je Danušku kako lomi ruke nad Zbiškom isamog Zbiška na kabanici.— Nije li mi onaj vitez priskočio u pomoć? — zapita.— Je li živ?— Teško je ranjen — odgovori mu jedan dvoranin koji je znao

njemački.— Ja se neću odsada boriti protiv njega, nego za nj!— rekne Lotarinžanin.Uto pristupi k njemu knez, koji je dotle stajao uz Zbiška, pa ga

stane hvaliti: da je svojim smjelim činom obranio kneginju i drugežene od velike opasnosti, a možda im spasio i sam život; zato ga,osim viteške nagrade, čeka slava i kod sadašnjih ljudi i kod njihovihpotomaka.— U današnje vrijeme — rekne — ide sve manje pravih vitezova po

svijetu, pa zato budite moj gost što duže ili ostanite i posve uMazoviji, jer ste već zadobili moju sklonost, a i ljubav ćete drugihljudi veoma lako steći sličnim kreposnim djelima.Na te se riječi silno u svom srcu obraduje za slavom požudni

gospodin de Lorhe; veselio se što je tako krasan viteški čin počinio itakvu hvalu stekao u ovoj dalekoj poljskoj zemlji o kojoj su naZapadu pripovijedali sama čudesa i od prevelike radosti nije skoro

osjećao nikakve boli u svojoj ozlijeđenoj ruci. Znao je da će viteza,koji se na brabanrtskom ili burgundskom dvoru uzmogne pohvaliti daje u lovu spasio život mazovskoj kneginji, obasjati slava poputžarkoga sunca. Pod uticajem tih misli htio je odmah poći k samojkneginji i na koljenima joj zavjetovati vjernu službu, ali i kneginja iDanuša bijahu zabavljene oko Zbiška.Ovaj se i opet načas osvijestio, ali se samo nasmiješio Danuški, pa

podigao ruku na svoje hladnim znojem oznojeno čelo i nanovo seonesvijestio. Iskusni lovci, videći kako su mu se pri tom zgrčile ruke,a usta mu ostala otvorena, govorili su među sobom da neće ostati naživotu; ali još iskusniji Kurpijci, od kojih je mnogi na sebi nosiotragove medvjeđih šapa, veprovih zuba ili bivolskih rogova, davali suviše nade tvrdeći da se turov rog zadjeo vitezu među rebra, pa jemožda kojei polomljeno, ali je hrptenjača cijela, inače se mladi gospodin ne bi

mogao podići. Pokazivali su također da je na mjestu gdje je Zbiškopao bila cijela hrpa snijega, i to ga je najviše spasilo jer mu tur nijemogao zdrobiti prsa i slomiti kralježnicu kad ga je pritisnuo o zemljuNa nesreću nije knežev liječnik, svećenik Višonjek iz Bevne, bio ulovu kao što je obično bivao jer je u to vrijeme pekao u dvoru hostiju.Čim je za to saznao Čeh, skočio je po nj, ali su Kurpijci već odnijeliZbiška na kabanici u knežev dvorac. Danuška je htjela uza njpješice, ali se tome usprotivila kneginja s obzirom da je put biodalek, a po šumi ležao dubok snijeg, pa je bilo teško hodati. Križarskistarješina Hugo de Danveld pomogne djevojci da sjedne na konja ijašući uz nju tik iza ljudi, koji su nosili Zbiška, rekne joj poljskimjezikom tako tiho da ga je samo ona mogla čuti:— Ja imam u Sčitnu čudotvorni melem koji sam dobio od nekog

pustinjaka u hercinskoj šumi, te bih vam ga za tri dana mogaodobaviti.— Bog vas za to nagradio! — odgovori mu Danuša.— Bog zapiše svako milosrdno djelo, ali mogu li se ja i od vas

nadati kakvoj nagradi?— A kako bih vas ja mogla nagraditi?Križar joj se primakne s konjem i htjede nešto reći, ali se predomisli

i rekne tek časak kasnije: — U našem redu ima osim braće i sestara.

Jedna će od njih donijeti ljekoviti melem, pa ćemo se ondaporazgovoriti o nagradi.Svećenik Višonjek pregleda Zbiškove rane i uvjeri se da mu je

slomljeno samo jedno rebro, ali prvi dan nije mogao zajamčiti da ćese mladi vitez oporaviti jer nije znao »nije li se ranjeniku preokrenulosrce i nije li mu se prevrnula utroba«. I gospodin de Lorhe jepodveče oslabio tako da je morao leći, a drugi dan nije ni rukom ninogom mogao maknuti bez velike boli u svim kostima. Kneginja iDanuša uz druge dvoranke njegovale su bolesnike i kuhale za njihrazličite meleme i napitke po propisu svećenika Višonjeka. Zbiško jebio teško ozlijeđen, pa mu je svaki čas navirala krv na usta, a baš jeto silno uznemiravalo svećenika Višonjeka. Ipak je drugi dan bio pribistroj svijesti, premda još uvijek jako slab; a kad je doznao odDanuše tko mu je spasio život, dozvao je k sebi svog Čeha da mu sezahvali i da ga nagradi. Pri tom je i nehotice morao pomisliti da ga jedobio od Jagjenke i da bi zastalno bio poginuo da nije bilo njezinogdobrog srca. Ta misao bijaše mu dosta teška jer je osjećao da tojplemenitoj djevojci neće nikada moći vratiti milo za drago, nego ćejoj zauvijek biti uzrokom nesreće i tuge. On je, doduše, više putarekao samome sebi: »Ta ja se ne mogu razdvojiti nadvoje«, ali jeipak bio smućen u dnu duše, a Čeh je samo još povećao taj njegovduševni nespokoj.— Ja sam na svoju plemićku čast prisegao svojoj gospođici —

rekao mu je Čeh — da ću vas čuvati pa ću to i činiti bez svakenagrade. Vi morate njoj, gospodine, a ne meni zahvaliti za svoj spas.Zbiško mu nije odgovorio, nego je samo teško uzdahnuo; a Čeh je

časkom šutio pa onda ponovo rekao:— Ako mi zapovjedite da odem u Bogdanac, otići ću. Možda biste

htjeli vidjeti starog gospodina, jer bogzna što će s vama biti.— A što veli svećenik Višonjek? — zapita Zbiško.— Svećenik Višonjek veli da će se sve pokazati o mlađaku, a do

mlađaka su još četiri dana.— Ej, onda ne trebaš ići u Bogdanac, jer ću ili umrijeti prije nego što

dođe stric ili ću ozdraviti.— A vi pošaljite barem pismo u Bogdanac. Sanderus će sve lijepo

napisati, a oni će sve saznati i za vas platiti svetu misu.

— Daj mi sada mira jer sam vrlo slab. Ako umrem, vrati se uZgorjelice i reci šta se dogodilo, pa će onda platiti misu. A mene ćepokopati ili ovdje ili u Čjehanovu.— Jamačno u Čjehanovu ili u Pšasnišu, jer su u šumi samo grobovi

Kurpijaca, nad kojima vuci zavijaju. A čuo sam od služinčadi da ćese knez za dva dana zajedno sa svojim dvorom vratiti u Čjehanov,pa onda u Varšavu.I zaista je imao pravo, jer je kneginja još isti dan zamolila kneza da

smije ostati u lovačkom dvorcu s Danušom, svojim dvorankama isvećenikom Višonjekom, koji nije htio dopustiti da se Zbiško većsada preveze u Pšasniš. Gospodinu de Lorhu bijaše za dva danamnogo bolje, pa je počeo ustajati; ali kad je saznao da gospođeostaju, ostao je i on da ih prati na povratku i da ih braniod svake nezgode ako na njih putem navale »Saraceni«. Odakle su

imali doći ti »Saraceni«, to se hrabri Lotarinžanin nije ni pitao. Takosu zaista na dalekom Zapadu nazivali Litvine, ali od njih nije nikadaopasnost mogla zaprijetiti Kjejstutovoj kćeri, rođenoj sestri knezaVitolda, a sestrični moćnoga krakovskoga kralja Jagjela. Ali,gospodin de Lorhe je dosta dugo boravio među križarima, te jeusprkos svemu onome što je u Mazoviji čuo o pokrštenju Litve i odvjema krunama na glavi jednoga vladara, ipak bio uvjeren da se odLitvina može očekivati svako zlo. Tako su mu govorili križari, a on jošnije bio izgubio svu vjeru u njihove riječi.Međutim se dogodi nešto što je pogoršalo odnošaj između

križarskih vitezova i kneza Januša.Dan prije kneževa odlaska dođoše braća Gotfrid i Rotgir, koji su bili

ostali u Čjehanovu, a s njima dođe i neki gospodin de Fursi,donosilac neugodne vijesti za križare. Desilo se da su kodkrižarskoga starješine u Ljubovu bili neki strani gosti, a među njima igospodin de Fursi, pa gospodin de Bergov i gospodin Majneger,obojica iz rodova veoma zaslužnih za križarski red. Kad su senaslušali svakakvik vijesti o Jurandu iz Spihova, nisu ih se ninajmanje prestrašili, odlučili su štoviše na borbu izazvati slavnogaviteza da se uvjere je li, uistinu, onako strašan kao glas o njemu.Križarski starješina se tome, doduše, protivio, pozivajući se na mirmeđu mazovskim knezom i križarskim redom, ali se napokomponadao da će se tako, možda, riješiti groznoga susjeda, pa im je ne

samo dozvolio da pođu na taj bojni pohod nego im je dao još i svojeoružane momke. Vitezovi poslaše izazov Jurandu koji im se odmahodazvao pod uvjetom da otprave svoje ljude, pa da se samo njihtrojica i s njim i s njegova dva druga pobiju na samoj granici izmeđuSpihova i Pruske. Ali kad oni nisu btijeli da otprave svoje momke, ani da odu od Spihova, navalio je on na njih pa rastjerao njihoveoružane ljude, sam probo kopljem gospodina Majnegera, agospodina de Bergova zasužnjio i bacio u spihovsku ipodzemnutamnicu. De Fursti se jedini spasio; tri dana je lutao po mazovskimšumama i doznavši napokon od ugljenara da su u Čjehanovu križari,probio se do njih da se zajedno s njima potuži moćnome knezu izamoli da on kazni Juranda i oslobodi gospodina de Bergova.

VTa vijest pomuti dobar odnos između kneza i njegovih gostiju jer su

ne samo pridošlice nego i Hugo deDanveld i Sigfrid de Leve stali zahtijevati od kneza da već jednom

udovolji zahtjevu križarskog reda i »razbojnika« ukloni s granice ioštro ga kazni za sve njegove grijehe.Naročito je Hugo de Danveld, koji je imao davni račun s Jurandom,

te ga mučila bolna i stidna uspomena, glasno vapio za osvetom.— Mi ćemo se pritužiti našemu velikome meštru — govorio je — pa

ako ne dobijemo pravdu od vaše kneževske milosti, dat će nam je onsam pa makar za tim razbojnikom stajala i sva Mazo vi ja.A knez, premda po naravi dobroćudan, rasirdi se i rekne: — Kakvu

vi to pravdu tražite? Da je Jurand prvi na vas navalio, sela popalio,stada pootimao i ljude poubijao, zastalno bih ga pozvao na sud iodmjerio mu kaznu. Ali vaši su ga sami izazivali. Vaš im je starješinadao svoje oružane momke, a što je učinio Jurand? Primio je izazov,pa je samo želio da se oružani ljudi uklone. Kako da ga za to kaznimili na sud pozovem? Vi ste dirnuli u strašnog muža, kojeg se svi boje,i svojevoljno ste izazvali nesreću na vaše glave, pa šta hoćete? Zarda mu zapovjedim da se ne brani kad se vama svidi da na njnavalite?— Na nj nisu navaliti križari, nego gosti, strani vitezovi — odgovori

Hugo.— Za goste odgovara vaš red, a s njima su, osim toga, bili i ljudi iz

ljubovske posade.— Zar mu je naš starješina imao prepustiti svoje goste da ih on

pokolje?Nato se knez okrene k Sigfridu i relkne: — Gledajte, u šta se

pretvara pravda u vašim ustima, i zar da vaše lukavštine ne vrijeđajuBoga?Ali surovi Sigfrid odgovori:— Gospodin de Bergov mora biti oslobođen jer su muževi njegova

roda bili starješine križarskog reda i jer su učinili mnogo velikihusluga svetom krstu.— A smrt Majnegera mora se osvetiti — nadoda Hugo de Danveld.Čuvši to, zabaci knez na obje strane kosu, pa ustane s klupe i

Nijemcima pristupi gnjevna lica; ali se časak kasnije sjeti da su oni

njegovi gosti, pa se svlada, položi ruku na Sigfridovo rame i rekne:— Čujte, starješino: vi nosite krst na svom plastu, pa mi recite

iskreno, pred tim krstom, je li Jurand imao pravo ili nije?— Gospodin de Bergov mora biti oslobođen — odgovori Sigfrid de

Leve.Nastade kratka šutnja, a zatim knez rekne: — Bože, daj mi

strpljivosti!A Sigfrid nastavi dalje glasom oštrim, sličnim britkome maču: — Ta

nepravda koja nas je snašla u osobama naših gostiju, daje nam novpovod za tužbu.Otkako postoji naš križarski red, nije nam nigdje, ni u Palestini, ni u

Sedmogradsikoj, ni među donedavna poganim Litvinima ni jedanmuž učinio toliko zla, koliko taj razbojnik iz Spihova.Vaša kneževska milost! Mi ne tražimo kaznu i pravdu samo za

jednu nepravdu, nego za tisuće, samo za jednu bitku, nego zapedeset, samo za krv jednom prolivenu, nego za mnoge godinetakvih zlodjela za koja bi nebeski oganj morao spaliti ono bezbožnognijezdo zloće i okrutnosti. Čiji ondje vapaji vape za osvetom božjomako ne naši? Mi smo se uzalud pri tuži vali, uzalud smo tražilipravedan sud. Nikada nam nije udovoljeno.Čuvši to, zaklima knez Januš glavom i odgovori: — Ej, nekoć su se

križari često gostili u Spihovu, a Jurand nije bio vaš dušmanin, dokmu nije ljubljena žena vašom krivnjom poginula. A koliko puta ste gauvrijedili sami, htijući ga uništiti kao i sada, zato što je vaše vitezoveizazivao na megdan i pobjeđivao? Koliko puta ste na nj slalirazbojnike ili ste na nj strijeljali u šumi iz zasjede. Istina, on je i navas navaljivao jer je žeđao za osvetom; ali zar niste i vi ili oni vitezovišto sjede na vašoj zemlji, navaljivali na mirne ljude u Mazoviji, otimalistada, palili sela, ubijali muževe, žene i djecu? A kada sam seprituživao velikome meštru, odgovaralo mi se iz Malborga: »To suobične pogranične zadjevice! Dajte nam mira!« Vama ne dolikuje dase tužite jer ste uhvatili i mene samog, bez oružja, u vrijeme mira, namojoj vlastitoj zemlji i da vas nije bilo strah pred krakovskim kraljem,možda bih još i sada čamio u vašoj podzemnoj tamnici. Tako ste viplatili meni, koji potječem iz roda vaših dobrotvora. Dajte mi mira jervi nemate prava govoriti o pravdi!

Čuvši to, pogledaše se križari nestrpljivo jer ih je bilo stid, što jeknez pred gospodinom de Fursijem spomenuonjihovo nedjelo kod Zlotorje; a Hugo de Danveld htjede učiniti kraj

tome razgovoru pa rekne: — S vašom kneževskom milosti dogodilase pogreška koju smo mi ispravili, i to zbog pravde, a ne od strahapred krakovskim kraljem; a za granične zadjevice ne može našmeštar odgovarati jer kolikogod kraljevina ima na svijetu, svagdjeima na granici i takvih zadjevica.— To ti i sam kažeš, a ipak želiš da ja Jurandu sudim. Šta hoćete?— Pravdu i kaznu.Knez stisne svoje koščate pesti i ponovi: — Bože, daj mi strpljivosti!— Neka vaša knsževska milost pomisli i na to — nastavi Danveld

— da naši vitezovi navaljuju samo na svjetske ljude koji nisu Nijemci;a vaši ljudi dižu ruku na naš križarski red, pa time i samogaSpasitelja vrijeđaju. A kakve muke i kakve kazne imaju da stignu onekoji vrijeđaju sveti krst?— Slušaj — rekne knez — ne pozivaj se na Boga jer ga nećeš

prevariti!I položivši ruku na rame križara, potrese ga tako jako da se on

odmah pokunji i progovori blažim glasom:— Ako je istina da su naši gosti prvi izazvali Juranda i da nisu htjeli

odaslati svoje ljude, ne mogu im toga odobriti; ali da li je Jurand,uistinu, prihvatio taj izazov?To rekavši pogleda oštro u gospodina de Fursija, namigujući pri

tom, kao da ga želi upozoriti neka ga ne opovrgne; ali ovaj nijemogao ili nije htio da laže pa odgovori: — Jurand je htio da miuklonimo naše ljude pa da se on sam sa svoja dva druga s namatrojicom pobije.— Je li to istina?— Na moju čast! Ja i Bergov smo se s time bili složili, ali Majneger

nije pristao.A knez progovori:— Starješino iz Ščitna, vi znate bolje od svih drugih da Jurand ne

odbija ničijega izazova.Nato se okrene k svima i rekne:— Ako koji od vas hoće da ga izazove na megdan pješice ili na

konju, dajem za to svoju dozvolu. Bude li Jurand pobijeđen i

zasužnjen, bit će de Bergov bez otkupa pušten na slobodu. Više odmene ne tražite jer nećete dobiti!Iza tih riječi nastane duboka tišina. I Hugo de Danveld i Sigfrid de

Leve i brat Rotgir i brat Gotfrid bijahu, doduše, hrabri muževi, ali suipak i predobro poznavali strašnog junaka iz Spihova a da bi se snjime htjeli pobiti na smrt ili život. To bi, možda, bio učinio kojituđinac iz dalekih krajeva, kao de Lorhe ili de Furai, ali de Lorha nijebilo kod tog razgovora, a de Fursi je još uvijek u dnu svoje duše biosilno prestrašen.— Ja sam ga vidio samo jedanput — promrmlja on tiho — pa neću

da ga više vidim.A Sigfrid de Leve rekne:— Braći našega reda nije dopušteno da se biju pojedinačno, osim

uz dopuštenje samoga meštra ili vrhovnog maršala; ali mi ne tražimosada nikakve dozvole za boj, nego da de Bergov bude pušten izsužanjstva, a Jurand kažnjen smrću.— Vi ne krojite pravde u ovoj zemlji!— Mi smo sve dosada podnosili to teško susjedstvo, ali naš će nam

meštar već pribaviti pravdu.— Ni vi ni vaš meštar ne gospodujete nad Mazovijom.— Za meštrom stoje Nijemci i cesar rimski.— A za mnom kralj poljski kojemu je podložno mnogo naroda i

zemalja.— Zar vaša kneževska milost želi rat s križarskim redom?— Da ja hoću rat, ne bih na vas u Mazoviji čekao, nego bih pošao k

vama; a ti mi se ne grozi jer vas se ne bojim!— Što ima da reknem meštru?— Vaš meštar nije ni za što pitao. Reci mu što hoćeš!— Onda ćemo sami sebi pribaviti pravdu i osvetu. Nato knez

podigne ruku i zaprijeti prstom pred samim licem križara.— Čuvaj se — rekne gnjevnim glasom — čuvaj se! Ja sam te

pustio da izazoveš Juranda, ali ako s križarskom vojskom navališ umoj kraj, udarit ću odmah na tebe pa ćeš se ovdje naći kao sužanj, ane kao gost.I očito je sva njegova strpljivost već bila iscrpljena jer je svom silom

tresnuo kapom o stol i izišao iz sobe zalupivši vratima. Križari

problijede od srdžbe, a gospodin de Fursi ih pogleda kao da jepoludio.— Šta će, dakle, biti? — zapita prvi brat Rotgir.A Hugo de Danveld priskoči sa zgrčenom šakom k gospodinu de

Fursi ju.— Zašto si rekao da ste Vi prvi izazvali Juranda?— Jer je to istina.— Ali ti si morao lagati!— Ja sam došao amo da se bijem, a ne da lažem.— Baš si se i bio, vjere mi!— A nisi li ti pred Jurandom pobjegao sve do Sčitna?— Pax! — rekne de Leve. — Taj je vitez gost našega reda.— I nije pogriješio, što je onako rekao — umiješa se brat Gotfrid. —

Bez suda ne bi kaznili Juranda, a na sudu bi ipak prava istina izišlana vidjelo.— Šta će, dakle, biti? — ponovi brat Rotgir. Nastade kratka šutnja,

a onda progovori bijesni i surovi Sigfrid de Leve:— Treba već jednom svršiti s tim krvavim psom! — rekne. — De

Bergov mora biti oslobođen iz sužanjstva. Uzet ćemo posadu izSčitna, iz Insbruka, iz Ljubova, sabrat ćemo helminjsko plemstvo iudariti na Juranda. Vrijeme je da s njime svršimo!Ali lukavi Danveld, koji je svaku stvar umio dobro promisliti, skrsti

ruke nad glavom pa se malko zamisli i rekne:— Bez dopuštenja velikog meštra nije to moguće.— Ako nam sretno pođe za rukom, još će nas veliki: meštar i

pohvaliti! — oglasi se brat Gotfrid.— A ako nam ne pođe za rukom? Ako knez sakupi svoje kopljanike

i udari na nas?— Mir je među njim i našim redom, pa neće udariti.— Da, mir je, ali ćemo ga mi prvi narušiti. A ni sve naše posade

neće proti Mazurcima biti dovoljno jake.— Naš će nam meštar priskočiti u pomoć, pa će biti rata.Danveld se nanovo smrkne i zamisli:— Ne, ne! — rekne za časak. — Ako nam pođe za rukom, bit će to

meštru veoma drago...Poslanici će poći knezu, pa će ga umiriti i mi ćemo proći bez kazne.

Ali ako budemo pobijeđeni, neće se naš red za nas zauzeti i neće

knezu navijestiti rat Zato bi trebalo drugoga meštra. Za knezom stojikralj poljski, a s njim se naš meštar neće uhvatiti ukoštac.— Mi smo ipak uzeli zemlju dobžinjsku, pa je očito« da se ne

trebamo bojati Krakova.— Ali na prijevaru... Opolčik ... Uzeli smo je, tobože, u zalog, pa i to

...Tu se obazre na sve strane i tišim glasom nadoda: — Čuo sam u

Malborgu da bismo je i vratili kad bi nam zaprijetili ratom.— Ah — rekne brat Rotgir — da je ovdje među nama Markvard

Salzbah ili Šomberg koji su podavili Vitoldovu štenad, oni bi iJuranđu došli na kraj. Šta je Vitold? Jagjelov namjesnik!Veliki knez! A ipak se Šombergu ništa nije dogodilo! On je zadavio

Vitoldovu djecu, pa mu nije bilo ništa! Među nama, zaista, nema ljudikoji se znaju u svakoj prilici snaći.Čuvši to, podupre se Hugo de Danveld laktima o sto, metne glavu

među ruke i ostane tako dugo zamišljen. Najednom mu blijesnu oči.On pogladi zadovoljno svoje jake usnice i rekne: — Blagoslovljenbudi časak u koji ste, pobožna braćo, spomenuli ime hrabrog brataŠomberga.— A zašto? Zar ste se čemu domislili? — upita Sigfrid de Leve.— Govorite brzo! — kliknu braća Rotgir i Gotfrid.— Slušajte! — rekne Hugo. — Jurand ima kćerku jedinicu koju ljubi

kao zjenicu svog oka.— Ima! Poznajemo je! Nju ljubi kneginja Ana Danuta.— Da. Dakle slušajte! Da ugrabimo tu djevojku, dao bi nam Jurand

za nju ne samo Bergova, nego i sve druge sužnje, samog sebe iSpihov kao dodatak.— Tako mi krvi svetog Bonifacija prolivene u Dohumu — klikne brat

Gotfrid — zaista bi i bilo tako kao što rekoste.Zatim zašute, kao da ih je prestrašila smjelost tog nauma. Istom za

časak-dva okrene se brat Rotgir k Sigfridu de Leveu.— Vaš je razum jednak vašoj hrabrosti — rekne — pa šta vi o tome

mislite?— Mislim da je o tome vrijedno promisliti.— Djevojka je — nastavi Rotgir — ljubimica same kneginje koja je

voli kao svoju rođenu kćerku. Pomislite, pobožna braćo, kakva bigraja nastala!

A Hugo de Danveld se nasmije:— I sami ste rekli — progovori — da je Šomberg otrovao ili udavio

Vitoldovu štenad, pa šta mu se dogodilo?Oni podignu viku za svaku malenkost; ali ako mi našemu meštru

pošaljemo Juranda na lancu, čeka nas nagrada, a ne kazna.— Tako je — oglasi se de Leve — zgoda je veoma dobra. Knez

odlazi, a kneginja Ana Danuta ostaje ovdje sama sa svojimdvorankama. Ali napasti knežev dvor u vrijeme mira ne bi bilouputno. Knežev dvor nije Spihov. Bilo bi i opet kao u Zlotorji! I opet biotišle tužbe m sve kraljevine i do samoga pape na nasilje našegareda; i opet bi nam se zagrozio prokleti Jagjelo, a naš meštar... ta viga znate: on voli da pograbi što se pograbiti dade, ali rata s Jagjelomneće! Da, podigla bi se vika po svoj Mazoviji i po svoj Poljskoj.— A dotle bi se Jurandove kosti osušile na vješalima — odgovori

brat Hugo. — Ali tko vam veli da je treba ugrabiti iz ovoga dvora, odsame kneginje?— Ta valjda ne iz Čjehanova, gdje osim plemstva ima i tri stotine

strijelaca.— Ne. Ali zar Jurand ne može oboljeti i poslati svoje ljude po

djevojku? Onda joj kneginja neće zabraniti da ode; a ako djevojkapadne na putu, tko će reći vama ili meni: »Ti si je ugrabio!«— Učinite dakle — rekne nestrpljivi de Leve — da Jurand oboli i

djevojku pozove k sebi.Nato se Hugo pobjedonosno nasmiješi i odgovori: — Ja poznam

zlatara, koji je zbog zločinstva potjeran iz Malborga, pa se naselio uŠčitnu, a znade patvoriti svaki pečat; poznam i ljude, naše, doduše,podanike, ali su ipak rođeni Mazurci... Zar me još ne razumijete?— Razumijem! — klikne živo brat Gotfrid. A Rotgir podigne ruke i

rekne: — Bog te blagoslovio, pobožni brate, jer ni Markvard Salzbahni Šomberg ne bi smislili ništa bolje.Zatim napola zatvori oči, kao da želi vidjeti nešto u daljini: — Ja

vidim Juranda — rekne — kako s konopcem oko vrata stoji predgradskim vratima u Malborgu i kako ga naši momci nogama gaze.— A djevojka će ostati služavka našega reda — nadoda Hugo.Čuvši to, pogleda de Leve Danvelda, a ovaj se ponovo udari rukom

po ustima i rekne: — A sada hajdemo što brže u Ščitno.

VIPrije svog odlaska u Ščitno sva četiri brata i de Fursi, dođoše da se

oproste s knezom i kneginjom. Taj oproštaj nije bio baš jako prijazan,no knez nije po starom poljskom običaju htio da goste pusti iz svogdoma praznih ruku, pa je svakom bratu poklonio krasnu kunovinu igrivnu srebra, a oni su to veselo primili uvjeravajući da taj novacneće, kao redovnici koji su položili zavjet siromaštva, zadržati zasebe, nego će ga razdijeliti siromasima koji će se moliti za zdravlje,sreću i slavu svijetlog kneza. Na to su se uvjeravanje nasmiješiliMazurci ispod brka, jer su dobro poznavali pohlepu križara, a jošbolje njihovu neiskrenost. U Mazoviji su govorili: »Kao što trgovacsmrdi, tako križar laže.« Knez je na njihovu zahvalnost samomahnuo rukom, a kad su otišli, rekao je da bi po križarskimmolitvama veoma teško došao u nebo.Ali još prije toga, pri oproštaju s kneginjom, u času kad joj je Sigfrid

de Leve ljubio ruku, Hugo de Danveld je pristupio k Danuški, pa jojpoložio ruku na glavu i rekao: — Nama je naređeno da zlo vraćamodobrim i da ljubimo naše neprijatelje, pa će zato doći sestra našegreda i donijeti vam, gospođice, hercinski ljekoviti melem.— Kako da vam se zahvalim, gospodine? — odgovorila mu je

Danuša.— Budite prijateljica križarskog reda i križara.Taj je razgovor čuo de Fursi i, jer ga je bila zanijela Danušina

ljepota, zapitao je kad su već bili na putu u Sčitno:— Kakva je ono krasna djevojka s kojom ste govorili na odlasku?— Kći Jurandova! — odgovori križar. A gospodin de Fursi se

začudi.— Ona koju želite ugrabiti?— Da. A kad je ugrabimo, bit će Jurand naš.— Nije baš zlo sve što potiče od Juranda. Vrijedno je biti čuvarom

takve ropkinje.— Mislite U da bi bilo lalkže vojevati s njom, nego s Jurandom?— To znači da ja mislim isto tako kao i vi. Otac je neprijatelj vašeg

reda, a kćeri ste govorili medene riječi i još ste joj obećali melem.Hugo de Danveld, očito, osjeti potrebu da se s nekoliko riječi

opravda.

— Ja sam joj obećao melem — rekne — za mladoga viteza kojegaje ozlijedio tur i s kojim je ona, kao što znadete, zaručena. Akopodignu viku kad ugrabimo djevojku, reći ćemo da joj nismo željelinanijeti nikakve nepravde, nego smo joj po kršćanskom milosrđu joši lijek poslali.— Dobro — rekne de Leve — samo treba poslati pouzdanu osobu.— Ja ću poslati pobožnu ženu posve odanu našem redu.

Zapovijedit ću joj da dobro gleda i sluša. Kad dođu naši ljudi, kao dadolaze od Juranda, naći će sve u redu.— Ali, takve ljude ćete teško naći.— Ne. Naš narod govori istim jezikom. A u mjestu, čak i među

našim momcima ima ljudi koji su iz Mazovije pobjegli pred kaznom;istina, to su sami zločinci i razbojnici, ali ne poznaju nikakva straha ina sve su spremni. Ja ću im obećati veliku nagradu ako uspiju, akonopac oko vrata ako ne uspiju.— Ali ako nas izdaju?— Neće jer je već svaki od njih u Mazoviji zaslužio smrt i nad

svakim visi smrtna kazna.Samo im treba dati prikladnu odjeću da ih budu držali za prave

Jurandove momke i, što je glavno, pismo s Jurandovim pečatom.— Mi moramo misliti na sve — rekne brat Rotgir. — Možda će se

Jurandu poslije posljednje borbe prohtjeti da vidi kneza, da se nanas potuži i da sebe opravda. Pa kad bude u Čjehanovu, otići će i ksvojoj kćeri u šumski dvorac. I tako se može dogoditi da se naši ljudi,došavši po Jurandovu kćer, namjere na samoga Juranda.— Ljudi koje ću ja izabrati, pravi su pravcati lupeži, pa će znati da ih

čekaju vješala ako se namjere na Juranda. O tome ovisi njihovaglava.— Ipak se može dogoditi da ih pohvataju.— Onda ćemo se odreći i njih i pisma. Tko će nam dokazati da smo

ih mi poslali? Napokon: neće biti vike niti će ih pohvatati; a akoMazurci i poubijaju nekoliko lupeža, neće to biti nikakva šteta za našred.A brat Gotfrid, najmlađi među križarima, rekne: — Ja ne razumijem

te vaše politike, a ni te vaše bojazni da ne dođe na javu da jedjevojka ugrabljena po

našem nalogu. Kad je budemo imali u rukama, morat ćemo nekogposlati k Jurandu i javiti mu: »Tvoja je kći kod nas, pa ako hoćeš daje oslobodiš, predaj nam za nju de Bergova i sebe samog.« Kako daučinimo drukčije? Ali onda će se doznati da smo mi dali ugrabitidjevojku.— To je istina! — rekne gospodin de Farsi kojemu se nije sviđao

sav taj posao. — Zašto da tajimo ono što se mora saznati?A Hugo de Danveld se nasmije, pa se okrene k bratu Gctfridu i

zapita: — Kako dugo nosite bijeli plašt?— Dovršit će se šest godina prve nedjelje poslije Presvetog

trojstva.— Kad ga budete nosili još šest godina, razumjet ćete poslove

našeg reda. Jurand nas pozna bolje nego vi. Njemu će se rećiovako: »Tvoju kćerku čuva brat Šomberg, i ako samo pisneš...sjeti se Vitoldove djece!«— A poslije?Poslije će de Bergov biti slobodan i naš red oslobođen od Juranda.— Ne! — klikne brat Rotgir. — Sve je smišljeno tako mudro da i

sam Bog mora blagosloviti naš pothvat.— Bog blagosivlje sve što smjera na dobro našeg reda — rekne

svečano Sigfrid de Leve.Dalje su jahali šuteći, a pred njima su malko naprijed išli njihovi

momci pripravljajući im put, jer je obnoć bio napao velik snijeg.Drveće je bilo prepuno inja, ali je dan bio maglovit i tako topao da suse konji znojili. Iz šume su u sela letjele vrane ispunjavajući sav zraksvojim neugodnim graktanjem.Gospodin de Fursi je malko zaostao za križarima i jahao duboko

zamišljen. On je već nekoliko godina bio gost križarskog reda, te jesudjelovao i kod pohoda na Zmujdž, gdje se odlikovao velikimjunaštvom i posvuda bio priman kao što samo križari umiju primativitezove iz dalekih krajeva, pa im se posve priljubio, a budući da nijeimao imetka, namjeravao je da stupi u njihove redove. Boravio jemeđutim u Malborgu, ili je pohađao poznate komandorije tražeći naputu razne junačke zgode i doživljaje. Došavši nedavno u Ljubovzajedno s bogatim de Bergovom i čuvši o Jurandu, zaželio je da sepobije s mužem koji je svima bio tako strašan. Dolazak gospodinaMajnegera, koji je pobjeđivao u svim bojevima,

požurio je taj pothvat. Komtur iz Ljubova dao im je svoje ljude, alinije svojim gostima pripovijedao samo o Jurandovoj okrutnosti, već io njegovom vjerolomstvu, pa kad je ovaj zaželio da otprave svojemomke, nisu oni htjeli na to pristati, jer su se bojali da će ih Jurandopkoliti, pohvatati i baciti u svoje podzemne tamnice u Spihovu akoto učine. A Jurand opet, misleći da njima nije samo do viteške borbenego i do pljačke, udari na njih i strašno ih porazi. De Fursi je vidiode Bergova srušena zajedno s konjem, i Majnegera s kopljem utrbuhu, i ljude koji su uzalud molili za milost. I sam je jedva pobjegao,pa je nekoliko dana lutao po šumama, gdje bi bio od glada poginuoili postao plijenom divlje zvjeradi da nije slučajno došao u Čjehanov,gdje je našao braću Gotfrida i Rotgira. Iz svega toga je ostao unjemu osjećaj straha, stida, srdžbe, osvete i žalosti za de Bergovomkoji mu je bio dobar prijatelj. Zato se svom dušom bio pridružiopritužbi križarskih vitezova kad su zahtijevali kaznu za Juranda islobodu za njegova nesretnog druga; a kad je pritužba ostala bezuspjeha, bio je u prvom trenutku spreman na sve, samo da se osvetiJurandu. Sad su se ipak u njegovoj duši rodile teške sumnje.Slušajući razgovor križarskih vitezova, a osobito ono, što je govorioHugo de Danveld, morao se čudom začuditi. On je u toku godina bioveć prilično upoznao križare, pa je dobro znao da oni nisu takvi kaošto ih prikazuju među Nijemcima i na Zapadu.U Malborgu je ipak poznavao nekoliko pravih i strogih križarskih

vitezova koji su se često i sami tužili na razvrat svoje braće, razvratredovito nekažnjen, pa je osjećao da oni imaju pravo; ali kako je isam bio razvratan i ostajao bez kazne, nije ništa zamjeravao nidrugima, napose zato što su gotovo svi križari bili neobično hrabri.Ta on ih je vidio pod Vilnom kako se prsima o prsa bore s poljskimvitezovima; vidio ih je kako osvajaju kule koje su nadnaravnomupornošću branile male poljske posade! Vidio ih je kako umiru podudarcima sjekira i mačeva u zajedničkim jurišima ili u pojedinačnimmegdanima. Oni bijahu okrutni i neumoljivi za Litvu, a u isti mahbijahu i veliki junaci koji su hodali u svojoj slavi kao u sunčanu sjaju.Ali sad se ipak činilo gospodinu Fursiju da Hugo de Danveld govoritakve riječi i smišlja takve naume na koje se u svakom pravom vitezumora lecnuti duša — a druga braća ne samo što mu se ne protivenego mu još očito i povlađuju.

Zato se čudio sve više i napokon se zamislio duboko da li mudolikuje da kod takva posla pruži svoju ruku.Jer da se radilo samo o tome da se ugrabi djevojka, pa da se

kasnije zamijeni za de Bergova, bio bi možda na to i pristao, premdaga je zanijela i za srce ujela Danušina ljepota. I da se radilo o tomeda on bude njezin čuvar, ne bi ništa imao ni proti tome, premda nijebio siguran da li bi ona iz njegovih ruku otišla kakva je u njih pala. Nokrižarima je očito bilo do nečeg posve drugoga. Oni su htjeli dapreko nje u svoje ruke, zajedno s de Bergovom, dobiju i samogJuranda, obećavši mu da će je pustiti na slobodu ako im se za njupreda, pa da ga kasnije ubiju, a s njime, bez sumnje, i samudjevojku, samo da sakriju svoju prijevaru. Ta već su joj se grozilisudbinim Vitoldove djece ako se Jurand na njih potuži. »Oni neće niu čemu održati svoje riječi«, mislio je u sebi gospodine de Fursi,»nego će oboje ubiti; a ipak nose krst, te bi morali više od svih drugihpaziti ma svoju čast!« I duša se u njemu sve više bunila proti takvunepoštenju, ali je ipak odlučio da se još jednom uvjeri jesu li njegovesumnje opravdane stoga ponovo dojaše k Danveldu i upita ga: — Aako vam se Jurand preda, hoćete li pustiti djevojku?— Kad bismo je pustili, cijeli bi svijet odmah znao da smo ih mi

oboje ulovili — odgovori Danveld.— Pa što ćete učiniti s njom?Na to se Danveld prigne k njemu i pokaže mu kroz smijeh svoje

žute i pokvarene zube.— Šta to pitate? Da li što ćemo s njom učiniti prije ili poslije?No, de Funsi je već znao što je htio znati, pa je zašutio; činilo se

kao da se još koji časak bori sam sa sobom, najzad se digne ustremenu i rekne tako glasno da su ga sva četvorica križarskihvitezova mogla čuti:— Pobožni brat Ulrik de Juingingen, inače pravi uzor viteštva, rekao

mi je jednom ovo: »UMalborgu ćeš još među starima naći pravih križarskih vitezova, ali

oni koji sjede na pograničnim komandorijama, našem su redu nasramotu.«— Mi smo svi grešni, ali služimo našem Gospodu — odgovori

Hugo.

— Gdje vam je vaša viteška čast? Sramotnim djelima ne služi seGospodu, no možda mu vi i ne služite. Tko je vaš Gospod? Aliznajte, ne samo da vam ja u tome neću pomoći, nego vam to neću nidopustiti.— Što nam nećete dopustiti?— Neću vam dopustiti zločin, sramotu, izdajstvo!— A kako ćete nam to zabraniti? Vi ste u borbi s Jurandom izgubili

svoju pratnju i svoja kola, pa morate živjeti samo od milosti našegareda... i još ćete umrijeti od gladi, ako vam ne pružimo komadićhljeba. I na kraju: vi ste jedan, a mi smo četvorica... kako nam, dakle,nećete dopustiti?— Kako vam neću dopustiti? — ponovi de Fursi. — Ja se mogu

vratiti u dvorac i upozoriti kneza, mogu pred cijelim svijetomrazglasiti vaš naum.Nato se križari pogledaju, a lica im se učas promijene. Osobito se

Hugo de Danveld oštrim pogledom zagleda u oči Sigfrida de Leveapa se onda okrene k gospodinu de Fursi ju i rekne: — Vaši su pređislužili našem redu, a i vi hoćete da u nj stupite, ali mi ne primamoizdajica.— A ja neću da služim izdajicama.— Ej, vi nećete ispuniti svoje prijetnje. Znajte da naš red znade

kazniti i one koji nisu njegovi članovi.De Fursi, kojega rasrde te riječi, izvadi svoj mač pa ga lijevom

rukom prihvati za oštricu, a desnu postavi na balčak i rekne:— Tako mi ovog balčaka, koji ima znak svetoga krsta, tako mi glave

svetoga Dioniza, mojeg patrona, i tako mi moje viteške časti: ja ćuupozoriti mazovskog kneza i velikog meštra.Hugo de Danveld pogleda opet upitnim pogledom u Sigfrida de

Levea; ovaj zatvori oči, kao da mu daje znak da na nešto pristaje.Nato progovori Danveld nekim čudnim, muklim i promijenjenim

glasom: — Sveti je Dioniz mogao pod pazuhom nositi svojuodsječenu glavu, ali kad vaša jedanput padne...— Vi mi prijetite? — prekine ga de Fursi.— Ne, nego vas ubijam! — odgovori mu Danveld.I udari ga nožem u slabine tako jako da mu je šiljak izišao na

protivnoj strani. De Fursi zavrisne strašnim glasom, pa htjededesnom rukom pograbiti mač koji je držao ljevicom, ali ga ispusti na

zemlju; uto ga i ostala tri brata stanu bez milosti bosti u vrat, u leđa,u trbuh, dok nije pao s konja.Zatim nastade šutnja. De Fursi, krvareći strašno iz mnogih rana,

ležao je na snijegu i grebao ga svojim zgrčenim prstima. Ispodolovnog neba čulo se samo graktanje vrana koje su iz gustih šumaletjele u ljudska sela.Zatim ubojice stanu razgovarati.— Naši ljudi nisu ništa vidjeli! — rekne uzrujanim glasom Danveld.. — Nisu. Oni su naprijed, ne vide se! — odgovori de Leve.— Slušajte, ovo će biti povod novoj pritužbi. Razglasimo da su nas

napali mazurski vitezovi i ubili nam druga. Podignimo viku da se čujesve do Malborga, kako knez već i na svoje goste šalje ubojice.Slušajte! Mi moramo reći da knez Januš ne samo što nije htio čutinaše pritužbe na Juranda nego je dao tužitelja ubiti.De Fursi se još zadnjim trzajem prevali nauznak na snijegu i ostane

nepomičan, s krvavom pjenom na ustima i sa začuđenim pogledomu već mrtvim i široko otvorenim očima. Brat Rotgir pogleda na njega irekne:— Gledajte, pobožna braćo, kako Bog kažnjava i sam naum izdaje.— Što smo učinili, učinili smo za dobro našeg reda — odgovori

Gotfrid. — Hvala ...Ali zašuti jer se u taj čas iza njih na zaokretu puta pojavi nekakav

jahač koji se brzo približavao. Ugledavši ga, Hugo de Danveld klikne:— Bio taj čovjek ma tko, mora poginuti!A de Leve, koji je, doduše, bio među njima najstariji, ali ipak imao

neobično bistar vid, rekne: — Prepoznajem ga; to je onaj momak štoje sjekirom ubio bika. Da, to je on!— Spremite noževe da se ne prestraši — rekne Danveld. — Ja ću i

opet udariti prvi, a vi za mnom.Čeh, međutim, dojaše i zaustavi svog konja u snijegu na udaljenosti

od desetak koraka.Ugledavši u kaljuži krvi i konja bez jahača, odrazi mu se na licu

čuđenje, ali potraje samo jedan trenutak. Zatim se okrene k braći: —Klanjam vam se, moćni vitezovi!— Mi smo te prepoznali — odgovori Danveld približivši mu se. —

Imaš li što za nas?

— Mene je poslao vitez Zbiško iz Bogdanca za kojim nosim koplje;njega je tur ozlijedio u lovu, pa nije sam mogao k vama.— Šta hoće od nas tvoj gospodar?— Zato što ste se nepravedno potužili na Juranda iz Spihova i tako

povrijedili njegovu vitešku čast, poručuje vam moj gospodar da nisteradili kao pravi vitezovi, nego da ste lajali kao psi; a kome ne bi bilopravo zbog tih riječi, toga pozivlje na megdan, pješice ili na konju,sve do zadnjega daha pa će vam se staviti gdjegod kažete, samoako mu božja ljubav i milost budu skloni.— Reci svome gospodaru da vitezovi našeg reda u Otkupitelj evo

ime strpljivo podnose sve uvrede, a da ne mogu izići na megdan bezizričitog dopuštenja samog meštra ili velikog maršala; ali mi ćemo poto dopuštenje pisati u Malborg.Čeh pogleda opet na mrtvo tijelo gospodina de Fursija, jer je k

njemu bio najviše i poslan.Zbiško je znao već prije da redovnici ne izlaze na osobni megdan,

ali čuvši da je među njima i svjetovni vitez, htio je izazvati njegasudeći da će time za se predobiti Juranda. A vitez je, međutim, ležaozaklan ... kao vo među četvoricom križara.Čeh nije, doduše, znao što se dogodilo, ali kako je već od

djetinjstva bio u mnogim opasnostima, naslutio je i sada pogibao. Onse začudio što mu se Danveld govoreći s njime, sve više i višepribližava, dok su drugi odmicali u stranu, kao da ga žele opkoliti.Zbog toga je bio veoma oprezan, najviše zbog toga što uza se nijeimao oružja koje u velikoj brzini bijaše zaboravio ponijeti.Međutim dođe Danveld k njemu i rekne:— Ja sam tvome gospodaru obećao ljekoviti melem, a on mi, eto,

zlim uzvraća. To je, uostalom, poljski običaj; ali jer je teško ozlijeđen,pa se uskoro može naći pred, Bogom, reci mu ...Tu položi lijevu ruku na Čehovo rame.— Reci mu, da mu ja evo ovako odgovaram!U isti mah blijesne nož pred momkovim vratom; ali Čeh, koji je bio

na oprezu pograbi svojom željeznom šakom Danvelda za desnuruku još prije nego što ga ovaj mogao udariti, pa je stisne i zakreneda su kosti zapucale; a kad je čuo strašno bolni vapaj, obode konja iodleti poput strijele, da mu drugi na put nisu mogli stati.

Braća Rotgir i Gotfrid skoče za njim u potjeru, ali se odmah vrate,prestrašeni strašnim vapajem Danveldovim. De Leve ga je držaoispod ramena, a on je, sav blijed u licu vikao tako da su i njihovimomci, koji su bili prilično odmakli, zaustavili svoje konje.— Što vam je? — zapitaše ga braća.Ali de Leve im rekne, da odu što brže po kola jer ss Danveld nije

više mogao držati na konju.Začas mu hladan znoj prekrije čelo i on se onesvijesti.Kad su prispjela kola, polože ga na slamu i krenu prema granici. De

Leve ih je nagovarao da požure jer je znao da poslije svega što sedogodilo ne smiju gubiti vrijeme, napose zbog Danvelda. Sjedeći uznjega na kolima trljao mu je od časa do časa snijegom lice, ali gaipak nije mogao osvijestiti.Tek u blizini granice otvori Danveld oči i počne se kao u čudu

obazirati na sve strane.— Kako vam je? — zapita ga de Leve.— Ne osjećam boli, ali ne osjećam ni ruke — odgovori Danveld.— Odrvenila, vam se pa vam je zato i bol umiinula. U toploj sobi

ćete se oporaviti; a međutim, zahvalite Bogu, što vam je malko mukeolakšao.Rotgir i Gotfrid se približiše zajedno kolima: — Dogodila se nesreća

— rekne prvi — šta će sada biti?— Mi ćemo reći — odgovori .slabim glasom Danveld — da je onaj

momak ubio de Fursija.— Okrivit ćemo ih za novu nepravdu i novi zločin — nadoda Rotgir.

VIIMeđutim je Čeh jednim skokom dojahao do šumskog dvorca i

našavši još u njemu kneza, javio mu prvome šta se dogodilo. Nasreću se nađoše dvorani koji su vidjeli da je momak bio odjahao bezoružja. Jedan mu je od njih čak doviknuo napola u šali da uzmekakav željezni bat jer će ga, inače, Nijemci umlatiti; Čeh se bojao,međutim, da će Nijemci prijeći preko granice prije nego ih stigne, paje brzo skočio na konja onakav kakav je bio, samo u kožuhu, ipojurio za njima. To je svjedočanstvo raspršilo sve kneževe sumnjetko je mogao ubiti Fursija, ali ga je ujedno uznemirilo i razgnjevilotako da je u prvi mah htio poslati potjeru za križarima i u lancima ihposlati velikom meštru da ih kazni. Časak kasnije je i sam uvidio da

ih potjera ne bi stigla prije granice, pa je rekao:— Ipak ću poslati pismo velikome meštru da sazna što oni ovdje

rade. Zlo nastaje u križarskom redu. Posluh je nekad bio strašan, asada radi svaki komtur što ga volja. To Bog dopušta, ali zadopuštenjem ide i kazna.Zatim se zamisli, pa ponovo progovori svojim dvoranima: — Ja

samo ne mogu nikako razumjeti zašto su oni ubili svoga gosta... i damomak nije ođjahao bez oružja, morao bih na njega posumnjati.— Ah — rekne svećenik Višonjek — a zašto da ga ubije momak

koji ga nikada prije ni vidio nije, a da je i imao oružje, kako bi samnavalio na petoricu i na njihovu mnogobrojnu pratnju?— Istina — rekne knez. — Taj im se gost morao u nečemu

usprotiviti, ili, možda, nije htio lagati kako je njima bilo potrebno.Ovdje sam na svoje oči vidio, kako su mu namigivali da rekne da jeJurand prvi započeo.A Mrkota iz Mocaževa rekne:— Vraški je to momak, ako je onom psu Danveldu ruku iščašio.— On veli da je čuo kako su Nijemcu pucale kosti — odgovori knez

— a kad se sjetim onoga što se dogodilo u lovu, može to biti istina.Vidi se, da su i gospodar i sluga hrabri ljudi. Da nije bilo Zbiška, biobi tur navalio na konje. I on i Lotarinžanin su zaslužni za kneginjinspas.— To je sigurno hrabar mladić — progovori svećenik Višonjek. —

Eto se i sada, gdje jedva diše, zauzeo za Juranda i izazvao onevitezove. Jurand baš i treba takvog zeta.

— Jurand je u Krakovu govorio drukčije, ali sada mislim da se nećeprotiviti — rekne knez.— Dao to Gospod Bog! — oglasi se kneginja, koja je upravo bila

došla i čula posljednje riječi. — Jurand se više ne može protiviti,samo da Bog Zbišku povrati zdravlje. Ali on mora i od nas dobitinagradu.— Za nj će najljepša nagrada biti Danuška, a ja mislim, da će je i

dobiti jer kad se zauzmu žene za neku stvar, neće ni sam Jurandproti tome moći posve ništa.— Ali zar se ja nisam pravedno zauzela? — zapita kneginja. — Da

je Zbiško nestalan, ne bih ništa rekla, ali vjernijega nema, možda, nasvijetu. A tako je i s djevojkom. Ona ne odlazi od njega, nego gagladi po licu, a on joj se i u svojoj boli smiješi.Ta i samoj mi svaki čas suze iz očiju poteknu! Govorim živu istinu.

Takvoj se ljubavi mora pomoći, jer i Bogorodica rado gleda ljudskusreću.— Ako bude volja božja — rekne knez — bit će još sretni. Ali istina

je da su mu zbog te djevojke gotovo odsjekli glavu, a sada ga jezbog nje tur ozlijedio.— Ne govori: »zbog nje« — klikne živo kneginja jer ga u Krakovu

nije spasio nitko drugi nego Danuška!— Istina. Ali da nije nje, ne bi on bio navalio na Lihtenštajna da mu

skine perjanicu sa šljema; a ni za de Lorha se ne bi po svoj prilici bioizvrgavao onakvoj opasnosti. Uostalom, ja sam već rekao da ću imobojici dati nagradu u Čjehanovu.— Nema te stvari koju bi Zbiško vidio tako rado kao viteški pojas i

ostruge.Knez se na to dobrostivo nasmiješi i odgovori: — Pa neka mu ih

djevojka odnese, a kad se oporavi, tad ću se pobrinuti da se sve postarom običaju izvrši. Neka mu ih odmah odnese jer je brza radostnajljepša.Čuvši to, zagrli kneginja pred dvoranima svog supruga pa mu

nekoliko puta poljubi ruku; a on joj se prijazno nasmiješi i rekne:— Vidite li... ! No, dobra ti je misao sunula u glavu! Ta Sveti je duh i

ženama malko pameti priuštio. Dozovi sada djevojku!— Danuško! Danuško! — vikne kneginja.

I začas se na vratima pokrajne sobe pojavi Danuška, posve crvenihočiju od nespavanja. Urukama je nosila zdjelu, punu zadimljene kaše, koju je svećenik

Višonjek stavljao na Zbiškove slomljene kosti i koju joj je starasluškinja čas prije bila predala.— Dođi k meni, siroto! — rekne joj knez Januš. — Ostavi zdjelu i

dođi!A kad mu je pristupila s nekom nesigurnošću, jer je pred

»gospodinom« uvijek bila malko u strahu, privinuo ju je on dobrostivok sebi pa je pogladio po licu rekavši: — Tebe je, dijete, zadesilanesreća, zar ne?— Da! — odgovori Danuša.I jer je nosila tugu u srcu, a suze imala u pripravi, zaplače u onaj

čas, ali tiho da ne rasrdi kneza; a on je ponovo zapita:— Zašto plačeš?— Zato što je Zbiško bolestan — odgovori ona i prekrije rukom oči.— Ne boj se, neće mu biti ništa. Nije li istina, dobri oče?— Ej, njemu je bliže pir, nego grob — odgovori dobri svećenik

Višonjek.A knez rekne:— Pričekaj! Odmah ću ti za nj daiti lijek koji će mu pomoći, mada ga

neće posve izliječiti.— Zar su križari poslali melem? — zapita živo Danuša i otkrije oči.— Radije namazi psa onim što pošalju križari nego li viteza kojeg

ljubiš. Ali ja ću ti nešto drugo dati.Zatim se okrene k dvoranima i vikne:— Neka mi iz komore donesu ostruge i pojas! A kad mu ih

donesoše, rekne Danuši: — Uzmi i odnesi Zbišku, pa mu reci da jeod ovog čaisa opasan. Afeo umre, doći će pred Boga kao milescinctus, a ako ne umre, svrššt ćemo sve do kraja u Čjehanovu ili uVaršavi.Čuvši to, obujmi Danuša kneževe noge, a onda jednom rukom

pograbi viteške oznake, a drugom zdjelu i otrči u sobu u kojoj jeležao Zbiško. I kneginja pođe za njom jer je htjela da vidi njihovuradost.Zbiško je bio teško bolestan, ali čim je ugledao Danušku, okrene k

njoj svoje blijedo lice i upita:

— A je li se Čeh, jagodice, povratio?— Ja nosim mnogo ljepšu novost. Naš gospodin te je opasao kao

viteza i evo što ti po meni šalje.To rekavši, položi uza nj pojas i zlatne ostruge. Zbišku se od radosti

i čuđenja zažari blijedo lice; on pogleda u Danušku, pa onda uviteške znakove. Naposljetku zatvori oči i progovori: — A kako memogao kao viteza opasati?A kad u taj čas uđe kneginja, pridigne se malko i stane joj

zahvaljivati moleći milostivu gospođu da mu oprosti što joj ne možepasti do nogu; on, je, nadme, odmah pogodio da mu je samo onapribavila toliku sreću. No ona mu rekne neka bude miran, papomogne Danuši svojim rukama da mu opet položi glavu nauzglavlje. Uto dođe knez, a s njim i svećenik Višonjek, Mrkota inekoliko drugih dvorana. Knez Januš dade izdaleka znak rukom da

se Zbiško nemiče, pa sjedne uz njegovu postelju i progovori: —Znajte! Ljudi se ne smiju čuditi tome da hrabre i kreposne čine čekanagrada jer da krepost ostane bez nagrade, i ljudska bi krivica bezkazne hodala po svijetu. A jer ti nisi štedio života i jer si nasgubitkom svojeg zdravlja očuvao od velike žalosti, dopuštam ti da seopašeš viteškim pojasom i da odsada hodaš u časti i slavi.— Milostivi gospodine — odgovori Zbiško — ja ne bih žalio ni deset

života ...Ali više nije mogao ništa reći, nešto zbog ganuća ali uglavnom zbog

toga što mu je kneginja, znajući da mu je svećenik Višonjek zabraniogovoriti, stavila ruku na usta. A knez nastavi: — Ja mislim da tipoznaješ viteške dužnosti i da ćeš te znakove časno nositi. Ti morašslužiti našem Otkupitelju kao što doliči, a vojevati proti paklenomstarješini. Zemaljskom pomazaniku moraš biti vjeran, ratu se nesmiješ uklanjati, a nevinost moraš uvijek braniti i u tome ti pomogaoBog i njegova sveta muka!— Amen! — rekne svećenik Višonjek.Knez ustane, prekriži Zbiška znakom svetog krsta i na odlasku

nadoda: — A kad ozdraviš, dođi ravno u Čjehanov kamo ću iJuranđa pozvati.

VIIITri dana kasnije dođe obećana žena s hercinskim melemom, a s

njom i kapetan strijelaca iz Sčitna s pismom na kojem bijahu potpisibraće i Danveldov pečat. U pismu su križari za svjedoke pozivalinebo i zemlju, tužeći se na krivicu što ih je zadesila u Mazoviji itražeći pod prijetnjom božje osvete kaznu za ubistvo njihovog»ljubljenog druga i gosta«. Danveld je u pismo dodao i svoju pritužbuzahtijevajući, i pokornim i groznim riječima, smrt češkog momka kojimu je iščašio ruku. Knez podere pismo pred kapetanovim očima, pamu ga baci pred noge i rekne:— Veliki meštar mi je te križarske nitkove poslao zato da me umire,

a oni su me samo još više razgnjevili.Reci im u moje ime da su sami ubili gosta i da su htjeli ubiti momka,

o čemu ću pisati velikom meštru i dodati da izabere druge poslanikeako hoće da u slučaju rata s krakovskim kraljem ne pristanem ni uzajednu stranu.— Milostivi gospodine — odgovori kapetan — imam li samo taj

odgovor odnijeti moćnoj i pobožnoj braći.— Ako to nije dosta, možeš im još reći da su u mojim očima psi, a

ne vitezovi.S time se i svršio taj razgovor. Kapetan je otišao, jer je knez isti dan

otputovao u Čjehanov.Ostala je samo »sestra« s melemom kojega ipak nepovjerljivi

svećenik Višonjek nije htio upotrijebiti, to manje što je bolesnik prošlenoći dobro spavao, pa se ujutro probudio, istina, prilično slab, ali bezvrućice. Kad je otišao knez, otpravila je sestra odmah natrag jednogod svojih sluga, tobože po novi lijek, po »jaje baziliska«, koje vraćasnagu i ljudima na umoru kao što je ona tvrdila; a sama je hodala podvorcu pokorna, kljasta na jednu ruku, odjevena, doduše, u svjetsku,ali redovničkoj sličnu odjeću, s krunicom i malom hodočasničkomtikvom za pojasom. Govoreći dobro poljski, pitala je brižno domaćučeljad o Zbišku i o Danuški kojoj je poklonila jerihonsku ružu; a drugidan, dok je Zbiško spavao, a djevojka sjedila u blagovaonici,privezala se uz nju i rekla: — Bog vas blagoslovio, gospođice! Jasam noćas snivala da su k vama kroz padajući snijeg dolazila dvaviteza, ali je jedan došao prvi i ogrnuo vas bijelim plastom, a drugi jerekao: »Ja vidim samo snijeg, a nje nema«, pa se vratio.

A Danuša, koja je bila pospana, otvori odmah svoje modre oči izapita: — A šta to znači?— To znači da će vas dobiti onaj koji vas najviše ljubi.— To je Zbiško! — odgovori djevojka.— Ne znam jer mu nisam vidjela lice, nego samo bijeli plašt; iza

toga sam se odmah probudila jer mi gospodin Isus svaku noć šaljeboli u noge, a ruke mi je već posve oduzeo.— Pa zar vam nije vaš melem pomogao?— Meni ne pomaže, gospođice, ni melem jer je težak moj grijeh; a

ako želite znati kakav, reći ću vam.Danuša klimne glavom u znak da želi znati, a sestra nastavi: — U

križarskom redu ima i sluškinja, žena koje, doduše, ne polažuzavjeta, pa se čak i udati mogu, ali ipak moraju po nalogu braće vršitisve dužnosti reda. A koju zapadne takva čast i milost, dobijepobožan poljubac od brata viteza u znak da otada mora i riječju idjelom redu služiti. Ah, gospođice, i mene je imala zapasti takvavelika milost, ali ja je nisam zahvalno primila u svojoj grešnojokorjelosti, nego sam počinila veliki grijeh i zato me stigla teškakazna.— A što ste to učinili?— K meni je došao brat Danveld i dao mi bratski poljubac, a ja sam

pomislila da on to čini u drugu svrhu, pa sam na nj digla svojubezbožnu ruku.Stane se onda udarati u prsa i ponovi nekoliko puta: — Bože, budi

milostiv meni grešnici!— Pa šta se dogodilo? — zapita Danuša.— Odmah mi je klonula ruka i otada sam kljasta. Bila sam mlada i

luda, pa nisam znala, i tako me snašla božja kazna. Ako se ženi ipričini da joj brat redovnik hoće učiniti kakvo zlo, neka sud ostaviBogu, a neka se sama ne usprotivi jer tko se usprotivi redu ili bratukrižaru, toga stigne kazna božja.Danuša je te riječi slušala tresući se od straha, a sestra nastavi: —

Ja još nisam stara, jedva mi je trideset godina, ali mi je Bog s rukomoduzeo i mladost i ljepotu.— Da nije te ruke — odgovori Danuša — ne bi se baš mogli tužiti.Nato nastade šutnja. Najednom progovori sestra, kao da govori

samoj sebi: — A ja sam snivala da vas je nekakav vitez bijelim

plaštem u snijeg zaogrnuo. Možda je to bio križar! I oni nose bijeleplašteve.— Ja neću ni križara ni njihovih plašteva — odgovori djevojka.Njihov dalji razgovor prekine svećenik Višonjek koji uđe u sobu i

kininu vši Dan uši glavom, rekne:— Zahvali Bogu i otiđi k Zbišku. On se probudio i traži da jede.

Znatno mu je bolje.Tako je, uistinu, i bilo. Zbišku je bilo bolje i svećenik Višonjek je već

bio siguran da će ozdraviti, kadno mu nenadani slučaj pomrsi svenade i sve račune. Od Juranda dođoše kneginji poslanici s pismom ukojem bijahu same zle i strašne novosti. U Spihovu je izgorio jedandio Jurandova dvora, a njega je samog kod spašavanja ozlijedila

goruća greda. Svećenik Kaleb, koji je u njegovo ime pisao, javljao je,istina, da Jurand još može ozdraviti, ali da mu je oganj tako opaliodrugo, još zdravo oko da je u njemu preostalo još samo malo svjetla,te mu prijeti potpuna sljepoća.I sad je Jurand pozivao svoju kćerku da što brže dođe u Spihov, jer

je želi vidjeti prije nego što zapadne u posvemašnju tminu. Govorioje, također, da ona odsada mora ostati uza nj jer ako svaki slijepac,koji koricu kruha od dobrih ljudi prosi, ima kakvog dječačića koji gaza ruku vodi, zašto da on ostane bez te zadnje potpore i zašto dameđu tuđim ljudima umre?Napokon se ponizno zahvaljivao kneginji što je njegovu kćerku

odgajala kao rođena mati a osim toga je obećavao da će joj jedanputdoći u Varšavu, makar i slijep, da padne do nogu milostivoj gospođi injezinoj milosti i ubuduće preporuči Danušu.Kad joj je otac Višonjek pročitao to pismo, nije kneginja nekoliko

časaka mogla ni riječi progovoriti. Ona se nadala da će Jurand, kojije pet ili šest puta sveke godine dolazio k svojem djetetu, doći i naskorašnje svece, pa da ga onda i ona i knez pridobiju za Zbiška iisposluju njegovu dozvolu za skoro vjenčanje. A ovo pismo nijesamo pomrsilo te njene namjere, već joj je otimalo i Danušu koju jeljubila kao i svoju rođenu djecu. I palo joj je na um da će Jurand,možda, za kojeg susjeda udati djevojku, i tako među svojima proživisvoje zadnje dane. Nije se moglo ni pomisliti da i Zbiško pođe uSpihov, jer su mu rebra tek počela zacjeljivati; a tko je, napokon,mogao znati kako bi on u Spihovu bio primljen? Ta kneginja je znala

da mu Jurand u svoje vrijeme nije htio dati Danuše, pa je rekao i njojsamoj da mu je zbog tajnih uzroka nikad neće dati. Zato je u teškojbrizi zapovjedila da joj dovedu starješinu poslanih ljudi i njega zapitao spihovskoj nesreći i da ujedno štogod dozna o Jurandovimnamjerama.I silno se začudila kad je na njen poziv došao čovjek njoj posve

nepoznat, a ne stari Tolima koji je za Jurandom nosio štit i obično snjime dolazio; a taj je čovjek rekao da je Tolima u posljednjoj bici sNijemcima ostao strašno ranjen i da se u Spihovu bori sa smrću, aJurand je teško bolestan i moli da mu se kći što prije povrati, jer svemanje vidi i jer za nekoliko dana može potpuno oslijepiti. Poslanik jeusrdno molio da mu se dopusti odmah odvesti djevojku, čim samokonji malko odahnu; no kneginja se tome odlučno protivila jer je većbila večer i jer nije htjela da i sebe, i Danušu, i Zbiška tako brzimrastankom do kraja ražalosti.A Zbiško je već znao sve i ležao u svojoj sobi kao da ga je tko

sjekirom udario po glavi; a kad je k njemu došla kneginja i doviknulamu već s praga zalomivši rukama: — Nema pomoći jer joj je to otac!— ponovio je on za njom poput jeke: — Nema pomoći...! — izatvorio oči kao čovjek koji očekuje da će odmah umrijeti.AH nije umro, premda je u srcu osjećao sve to veću žalost i premda

su mu glavom prelijetale sve mračnije misli, slične tmurnim oblacimašto zasjenjuju sunce i potamnjuju svaku radost na svijetu. Zbiško je,baš kao i kneginja, dobro znao da će Danuška za nj biti izgubljenaako ode u Spihov. Ovdje su ga svi voljeli, a ondje ga Jurand neće,možda, ni primiti ni saslušati, osobito ako ga veže kakav zavjet ilikakav drugi uzrok, jednak vjerskom zavjetu. Pa kako bi i mogao otićiu Spihov tako bolestan da se jedva na svojoj postelji mogao maknuti.Prije nekoliko dana, kad mu je knez milostivo dao zlatne ostruge iviteški pojas, mislio je da će njegovo veselje pobijediti svu bolest paje molio iz dna duše da može što prije ustati i ogledati se s križarima;ali sad je ponovo izgubio svu nadu jer je osjećao da će mu odmah,kad nestane Danuše kraj njegove postelje, nestati i želje za životom isnage za borbu sa smrću. Nadoći će sutrašnji i posutrašnji dan,nadoći će napokon i sveci, a njega će neprestano boljeti kosti ihvaitati nesvjestica jer mu više neće biti one svjetlosti koja se po svojsobi širila od Danuše, ni one radosti kojom ju je promatrao. Kakva li

mu je slast i radost bila pitati po više puta na dan: — Jesam li tidrag? — i vidjeti zatim kako ona rukama prekriva svoje zastiđene očipa mu odgovara: — A tko drugi? — Međutim će mu sada ostatisamo bolest i briga i tuga, a ona će otići i neće se više vratiti.Suze blijesnu u Zbiškovim očima i prospu se niz lice, a onda se

okrene kneginji i rekne: — Milostiva gospođo, ja mislim da Danušunikad više u životu neću vidjeti.A gospođa mu, i sama ražalošćena, odgovori: — Ne bi bilo ni

čudno da umreš od žalosti. Ali gospodin Isus je milosrdan.Ipak nadoda za časak-dva u namjeri da ga bar malo utješi: — Ali

kad bi Jurand prije tebe umro, prešlo bi skrbništvo nad djevojkom nakneza i na mene, a mi bismo ti je odmah dali.— Kad bi on umro! — uzdahne Zbiško.Ali najednom mu nova misao padne na um, pa se malko pridigne i

rekne promijenjenim glasom:— Milostiva gospođo!Uto ga prekine Danuša koja dotrči plačući i dovikne mu već s

praga: — Ti već sve znaš, Zbiško! Ah, žao mi je tatice, ali mi je žao itebe, siroto!A kad je pristupila k njemu, zagrli je Zbiško svojom zdravom rukom i

rekne: — Kako li ću ja živjeti bez tebe, djevojko? Ta ja nisam zatodošao preko šuma i rijeka, ja ti se nisam zato zavjetovao i vjernoslužio da te sada izgubim. Ali meni ne pomaže ni plač ni žalost, pačak ni sama smrt, jer ako i trava nada mnom poraste, neće tezaboraviti moja duša, ni u dvoru gospodina Isusa, ni u okriljusamoga Boga...! Ponavljam, nema pomoći, a ipak je mora biti, jer jebez nje zlo i naopako! Ja sam veoma slab i bolestan, ali ti padni dogospođinih nogu, jer ja ne mogu pa je zamoli neka nam se smiluje.Čuvši te riječi, priskoči Danuša kneginji, pa joj obujmi noge i sakrije

svoje zaplakano lice u njenu široku suknju; a kneginja pogleda tužnoi začuđeno u Zbiška.— Kako vam se ja mogu smilovati? — zapita ga. — Da dijete ne

pustim k bolesnom roditelju, stigao bi me gnjev božji.Zbiško, koji se čas prije malko pridigao na postelji, klone ponovo na

uzglavlje i nekoliko časa ne odgovori ni riječi jer mu je ponestalodaha. Ali uskoro složi ruke na prsima kao da će moliti.

— Otpočini — rekne mu kneginja - pa mi onda reci što želiš; a ti,Danuško, ustani ispred mojih nogu.— Poslušaj, ali nemoj ustati, nego moli zajedno sa mnom —

progovori Zbiško.Zatim nastavi slabim i isprekidanim glasom: — Milostiva gospođo...!

Jurand mi je bio protivan u Krakovu... pa će biti i ovdje; ali da meotac Višonjek vjenča s Danuškom... mogla bi zatim slobodno otići uSpihov jer mi je više ne bi nijedna sila otela.Te riječi iznenade kneginju Anu tako jako da je najprije ustala, pa

onda opet sjela; i kao da dobro ne razumije o čemu se radi, rekne:— Za rane božje...! Svećenik Višonjek!— Milostiva gospodo...! Milostiva gospođo! — za vapi Zbiško.— Milostiva gospođo! — ponovi za njim Danuša, pa opet obujmi

kneginjine noge.— Kako bi se to moglo bez roditeljske dozvole?— Božji je zakon moćniji! — odgovori Zbiško.— Bojte se Boga! A Danuša će na to:— Milostiva majčice!— Istina, ja sam joj kao rođena mati — rekne kneginja — pa i

Jurand je iz moje ruke dobio svoju ženu. To je istina! A kad biste vijednom bili vjenčani, bilo bi sve svršeno. Jurand bi se, možda, isrdio, ali bi se najzad morao pokoriti knezu, svojem gospodaru. Tomu se na kraju ne bi moralo ni reći, nego tek onda kad bi djevojkuhtio dati kome drugome ili je učiniti opaticom... A ako je položiokakav zavjet, neće biti njegova krivnja što ga neće i održati.Nitko se ne može oprijeti božjoj volji... Tako mi živoga Boga, možda

je to baš i volja božja!— Drukčije ne može da bude! — klikne Zbiško. A kneginja, još sva

uzbuđena, rekne: — Počekajte dok se razaberem! Da je ovdje knez,pošla bih odmah k njemu i pitala ga: Imam li dati Danušku ili ne... ?Ali bez njega se bojim... I daha mi je ponestalo, a ipak nemamomnogo vremena jer djevojka mora sutra otići... ! O, mili Isuse! Daode kao vjenčana žena, bio bi barem mir. Ipak se ne mogu razabratii sve me nečega strah. A zar tebe nije strah, Danuško? Govori!— Ali ja ću, inače, umrijeti! — zavapi Zbiško.A Danuška ustane ispred kneginjinih nogu, i jer joj svijetla gospođa

nije bila samo dobra nego ju je i mazila, zagrli je obim rukama oko

vrata i pri vine se k njoj svom snagom.A kneginja rekne:— Bez oca Višonjeka vam ne mogu ništa reći. Skoči brzo po nj!Danuška skoči po oca Višonjeka, a Zbiško okrene kneginji svoje

blijedo lice i rekne: — Što mi je Gospod odredio, to će i biti; ali nekavas za ovu utjehu dobri Bog blagoslovi, milostiva gospođo!— Nemoj mi još zahvaljivati — odgovori kneginja — jer se još ne

zna što će biti. I moraš mi priseći na svoju čast da nećeš zabranitiDanuški, ako bude vjenčanje, da odmah poslije toga ode k svomeocu, samo da na nju i na sebe ne navučeš božje prokletstvo.— Prisižem na svoju čast! — rekne Zbiško.— To dobro zapamti! A Jurandu neka djevojka zasad ništa ne kaže.

Bit će bolje da ga ta novost ne opali poput vatre. Mi ćemo po njposlati iz Čjehanova da dođe s Danuškom, pa ću mu onda ja samasve reći ili ću kneza zamoliti. Kad bude vidio da nema druge, pristatće. Nisi li mu ti prije bio mrzak?— Nisam — odgovori Zbiško — čak će mu, po svoj prilici, biti i

drago što ie Danuška moja.Jer, ako ju je zavjetovao, neće biti kriv što neće moći održati

zavjeta.Dolazak svećenika Višonjeka s Danuškom prekine razgovor.

Kneginja ga zamoli za savjet i stane mu odmah živo govoriti oZbiškovoj namjeri; ali čim je čuo o čemu se radi, prekrsti se u čudu irekne:— U ime Oca i Sina i Svetoga duha... Kako bih ja to mogao učiniti?

Ta sada je advenat!— Zaboga, istina je! — klikne kneginja.I nastade šutnja i samo su blijeda lica pokazivala kako su riječi

Višonjeka sve redom nemilo iznenadile. A začas progovori:— Da imate oprost, ne bih se protivio, jer vas iskreno žalim. Za

Jurandovu dozvolu ne bih na kraju ni pitao, jer to dozvoljavagospođa kneginja, pa će za to predobiti i gospodina kneza, a oni su iotac i mati za svu našu Mazoviju. Ali bez biskupskog oprosta... nemogu. Da je časni biskup Jakov iz Kurdvanova među nama, moždabi vam oprost i podijelio, premda je to strog svećenik, a ne takav,kakav je bio njegov predčasnik, biskup Mamfiolus, koji je na svegovorio: »Bene! Bene!«

— Biskup Jakov iz Kurdvanova voli veoma i kneza i mene —primijeti kneginja.— Zato i velim da bi podijelio oprost jer za nj ima i razloga. Djevojka

mora otići, a ovaj je mladić bolestan,pa može i umrijeti. Hm! In articulo mortis... Ali bez oprosta nikako!— Ali ja bih i kasnije biskupa Jakova za oprost zamolila, a on bi mi

učinio tu uslugu, pa bio ma kako strog. Ej, sigurna sam da me nebiodbio.Nato rekne svećenik Višonjek koji je bio dobar i mekan čovjek: —

Kiječ božjeg pomazanika velika je riječ. Mene je strah biskupa, ali jeto velika riječ...! I mladić bi mogao štogod obećati prvostolnoj crkvi uPlocku. Ja ne znam... To će ipak biti grijeh dok ne dođe oprost, i tosamo moj grijeh... Hm! Ali Gospod je veoma milosrdan, pa ako tkone sagriješi zbog vlastite koristi, nego iz smilovanja nad ljudskomnevoljom, lakše će mu i oprostiti...! To će ipak biti grijeh, pa ako sebiskup rasrdi, tko će mi dati oprost?— Biskup se neće rasrditi! — klikne kneginja Ana. A Zbiško rekne:

— Taj Sanderus, koji je sa mnom došao, ima otpuste za sve.Svećenik Višonjek nije, možda, baš previše vjerovao u

Sanderusove otpuste, ali je svakako htio pomoći Zbišku i Danušikoju je poznavao od malih nogu i veoma volio. Napokon pomisli daga u najgorem slučaju može stići samo kakva crkvena kazna, pa seokrene kneginji i rekne: — Ja sam svećenik, ali sam i knežev sluga.Što zapovijedate, milostiva gospođo?— Ja neću da zapovijedam, nego volim moliti — odgovori gospođa.

— Ali ako Sanderus ima otpuste ...— Sanderus ih ima. Samo se radi o biskupu koji tamo u Plocku s

kanonicima stroge sinode održava.— Biskupa se ne bojte! On je, kako sam čula, zabranio

svećenicima da nose mačeve i lukove, ali im nije zabranio da činedobra djela.Svećenik Višonjek podigne uvis ruke i oči: — Pa neka bude po

vašoj volji!Na te riječi obuze radost sva srca. Zbiško se ponovo pridigne na

postelji, a kneginja, Danuša i otac Višonjek sjednu kraj njega i počnu»vijećati« kako da sve obave.

I odlučiše da sve mora ostati tako tajno da o tome u dvoru nitkoništa ne sazna; odluče također da još ni Jurand ne smije ništa znati,dok mu sama kneginja u Čjehanovu sve potanko ne razloži. Zato jesvećenik Višonjek u ime kneginje imao napisati pismo Jurandu, daodmah dođe u Čjehanov, gdje će se naći bolji lijekovi i gdje će mumanje dosađivati samoća.Napokon odlučiše da će se i Danuška i Zbiško najprije ispovjediti, a

vjenčanje će se obaviti po noći kad već svi budu spavali.Zbiško pomisli da mu njegov Čeh bude svjedok kod vjenčanja, ali

se odmah sjeti da ga je dobio od Jagjenke, pa se okani te misli. Onamu se načas prikaže u pameti kao da je živa, tako da mu se pričiniloda vidi njezino rumeno lice, njene zaplakane oči i da čuje njenmolećivi glas: »Ne učini mi toga! Ne vrati mi zlo za dobro i nesrećuza ljubav!« I najednom je teško zažali jer je osjetio da će joj nanijetiveliku nepravdu iza koje ona neće naći utjehe ni pod zgorjeličkimkrovom, ni u šumskoj dubini, ni u polju, ni u dvorovima opata, ni usnubljenju Čtana i Vilka. Ali on joj reče u duhu: »Dao ti Bog svedobro, djevojko, a ja ti ne mogu pomoći, premda bih ti rado i komadićneba dao!« I zaista ga je posve utješilo i povratilo mu mir uvjerenjeda to nije u njegovoj moći, pa je onda stao misliti samo na Danušu ina vjenčanje.Ipak nije mogao da bude bez pomoći Čeha, kojemu je, doduše, htio

zašutjeti šta se ima dogoditi, ali ga ipak dade dozvati k sebi, pa murekne: — Ja ću se danas ispovjediti i pričestiti, i zato me obuci štoljepše kao da polazim pred samoga kralja.je to vidio Zbiško, nastavi:— Ne boj se! Ljudi se ne ispovijedaju samo prije smrti, a sada

dolaze sveci, na koje će otac Višonjek s kneginjom otići u Čjehanov,pa neće svećenika biti bliže nego u Pšasnišu.— Ali vaša milost neće poći? — zapita momak.Čeh se malko prestraši i pogleda mu u lice, a kad — Poći ću ako

ozdravim; ali, to je u božjoj ruci. Čeh se umiri i donese brzo onubijelu zlatom izvezanu»jaku«, koju je mladi vitez oblačio na velike svečanosti, i lijepa

pokrivač da mu njime pokrije noge; a zatim podigne Zbiška uzpomoć dvojice Turaka, pa ga umije i počešlja mu dugu kosu koju

sveže grimiznom vrpcom i napokon ga položi na postelju i, radujućise svom djelu, rekne:— Samo da vaša milost može plesati, mogao bi se sada i pir

prirediti!— Mogao bi se taj pir obaviti i bez plesa! — odgovori Zbiško sa

smiješkom.I kneginja je u svojoj sobi promišljala kako da obuče Danušu jer je

to po njenoj ženskoj prirodi bilo za nju veoma važno tako da ne bibila nikako privoljela da njezina mezimica bude na vjenčanju usvagdanjoj odjeći. Služavke, kojima je bilo rečeno da djevojka morapristupiti svetoj ispovijedi u boji nevinosti, lako su u škrinji našlebijelu haljinu, ali je bilo teško s nakitom za glavu. Kad je na topomislila, kneginja je bila tako tužna da je počela naricati.— Gdje ću ja za te, siroto — govorila je — naći u ovoj pustoši

vjenčani vijenac? Ovdje nema nikakva cvijeća ni lišća; samo semahovina pod snijegom zeleni.Danuša, stojeći već s raspuštenom kosom, rastuži se također; i njoj

je bilo do vijenca; ali začas pokaže na zimzelen što se vio uz dvoraci rekne: — Savijte mi nešto od toga; ništa drugog nećemo naći, aZbiško će me uzeti i pod takvim vijencem.Kneginja nije ispočetka htjela pristati bojeći se zla znaka, ali u dvoru

nije bilo nikakva cvijeća, pa je ostalo na zimzelenu. Međutim dođeotac Višonjek, koji je već bio ispovjedio Zbiška, pa ispovjedi iDanušu, a zatim nasta gluha noć. Služinčad ode poslije večere nazapovijed kneginje spavati. Jurandovi poslanici polijegaju jedni udružinskoj sobi, a drugi kod konja u staji. Doskora se pogasi oganjna ognjištu služinčadi i napokon bude posve tiho u cijelom šumskomdvorcu, te su samo psi od časa do časa lajali na vukove u šumi.Ipak bijahu prozori kod kneginje, kod oca Višonjeka i kod Zbiška

neprestano rasvijetljeni i bacali su crveno svjetlo na snijeg u dvorištu.A Danuša i Zbiško su bdjeli u tišini slušajući kucanje svojih srdaca,uznemireni i obuzeti svečanošću časa koji je imao doskora nadoći.Poslije ponoći uhvati kneginja za ruku Danušu i odvede je u

Zbiškovu sobu gdje ih je već čekao otac Višonjek sa svetompričešću. U sobi je gorio veliki oganj i u njegovom je obilnom, ali ipaknejasnom svjetlu Zbiško ugledao Danušu, malko blijedu odnespavanja, bijelu, s vijencem od zimzelena na glavi, odjevenu u

krasnu haljinu koja je sizala sve do zemlje. Oči joj od uzbuđenjabijahu napola zatvorene, a ruke spuštene niz suknju i tako je bilanalik na crkvenu sliku. Zbiško joj se zadivio jer je pomislio da neuzima za ženu zemaljsku djevojku, već neku nebesku dušicu. A to jepomislio još više kad je ona sklopljenih ruku klekla da primi svetupričest, pa spustila glavu i posve zatvorila oči. Nije to potrajalo dugo.Uskoro je čuo glas svećenika: — Evo jaganjac božji. — i misli su

mu poletjele k Bogu. Usobi se sada čuo samo svečani glas oca Višomjeka: — Domine non

šutu đignus — a s njim je tužno pucketalo drveće na ognju; vani jezašumio vjetar, ali se odmah i utišao.Zbiško i Danuša ostadoše nekoliko časaka nepomični, a svećenik

Višonjek uze kalež i odnese ga u dvorsku kapelicu. Začas se povrati,ali ne sam, nego s gospodinom de Lorhom; a kad je vidio da su setome svi začudili, položi prst na usta, samo da ništa ne reknu iprogovori: — Mislio sam da će biti bolje ako kod vjenčanja budu dvasvjedoka, pa sam zato već prije pozvao ovog viteza koji mi jeprisegao na svoju čast i na ahenske relikvije da će čuvati tajnu dokbude trebalo.A gospodin de Lorhe klekne najprije pred kneginju, pa pred

Danušu, a onda ustane i ne progovori ni riječi stojeći u svom sjajnomoklopu, po kojem su padali crveni pramenovi ognja, visok,nepomičan i sav zadivljen, jer se i njemu ta bijela djevojka svijencem od zimzelena pričinila kao anđeo na visokom prozoru nekegotske crkve.A svećenik je privede k Zbiškovoj postelji, pa im položi stolu na ruke

i započne običajni obred. Kneginji je jedna suza za drugom miljelaniz časno lice, ali ona nije osjećala nikakva nemira u svojoj duši jer jesudila da radi dobro spajajući to dvoje lijepe i nevine djece.Gospodin de Lorhe klekne po drugi puta i upre se obim rukama na

balčak svog mača; izgledao je posve kao vitez koji ima nekopriviđenje; a njih je dvoje ponavljalo svećenikove riječi: »Ja teuzimljem«, dok je oganj tiho i slatko plaminjao.Poslije dovršena obreda klekne Danuša pred knjeginju, a ona ih

blagoslovi oboje pa ih preporuči nebeskim moćima i rekne:— Radujte se sada jer je ona tvoja, a ti si njen. Nato pruži Zbiško

Danuši svoju zdravu ruku, a ona

ga obim rukama zagrli oko vrata, i začas se samo čulo kako tihošapću držeći usta uz usta: — Ti si moja, Danuško!— Ti si moj, Zbiško!Ali Zbiško nije imao dovoljno snage da podnese toliku uzbuđenost,

pa je uskoro tako oslabio da je klonuo na uzglavlje i stao teško disati.Ipak se nije onesvijestio i nije se prestao smiješiti Danuši koja mu jebrisala hladni znoj s lica i nije joj prestao govoriti: — Ti si moja,Danuško!— našto mu je ona samo klimala svojom zlatokosom glavicom. To

je do kraja dirnulo gospodina de Lorha koji ni u kojoj zemlji nije vidiotako iskrenih srdaca, pa je zato svečano prisegao da će se i pješice ina konju pobiti sa svakim vitezom, čarobnjakom ili zmajem koji bistao njihovoj sreći na put. To je prisegao na svoj nož, koji je imao likkrsta i kojim su vitezovi do kraja ubijali svoje pobijeđene protivnike, apozvao je kneginju i svećenika Višonjeka da budu svjedoci tenjegove prisege.A kneginja nije mogla pojmiti kako da bude pir bez ikakva veselja,

pa je donijela vina koje su stali piti. Noćni su sati prolazili jedan zadrugim. Zbiško svlada svoju slabost, pa zagrli ponovo Danušu irekne:— Budući da mi te dao Gospod, ne može mi te više nitko oteti; ali

mi je žao što odlaziš, jagodice moja najmilija!— Ja ću s taticom doći u Čjehanov — odgovori mu Danuša.— Samo da te ne snađe kakva bolest ili što drugo... Čuvao te Bog

od svake nesreće ...! Ti moraš u Spihov ... to znam...! Ej, a jazahvaljujem Bogu i milostivoj gospođi što si već moja jer našu vezune može više razriješiti nijedna moć ljudska.A budući da je vjenčanje bilo tajno i po noći, i budući da su se

poslije njega imali odmah rastati, obuzimala je časomice teška tugane samo Zbiška nego i sve druge. Razgovor je prestao. Od časa dočasa gasio se i oganj, pa sii im glave ostale u tmini. Tada je svećenikVišonjek stavljao nove klade na ognjište, a kad su one tužnozapištale, kao što to obično biva kod svježeg drveća, zapitao je:— Što želiš, nepokojna dušo?Nato mu je odgovorio pisku ti jiv glas, pa onda živi plamen, koji se

odražavao na njihovim pospanim licima

i na sjajnom oklopu gospodina de Lorha, rasvjetljujući u isti čas iDanuškinu bijelu haljinu i glavu ovjenčanu zimzelenom.Psi u dvorištu stanu nanovo lajati tako jako kao da laju na vukove.I što je više odmicala noć, to su svi redom sve to više šutjeli dok

nije kneginja rekla: — Mili Isuse! Poslije vjenčanja morali bismo naspavanje, ali s obzirom na to da moramo bdjeti do jutra, zaigraj nam,Danuško, zadnji put prije odlaska, na lutnji, meni i Zbišku.Danuša bijaše umorna i pospana, pa htjede da se malko razbistri;

otiđe stoga po lutnju i povrativši se s njom za časak sjedne krajZbiška.— Šta da zapjevam? — zapita.— Šta? — rekne kneginja. — A šta drugo, nego onu pjesmu koju si

pjevala u Tinjcu kad te prviput Zbiško vidio.— Ej, sjećam se i neću je zaboraviti do srmti — rekne Zbiško. —

Kad sam je god čuo, navrle su mi na oči suže.— Pa ću je zapjevati — rekne Danuška.I odmah počne prebirati po lutnji, a onda podigne kao obično glavu

uvis i zapjeva: Da ja imam krila Kao guska bijela Za Jaškom uŠlesku Ja bih poletjela ... Sjela bih na trgu Riječ mu rekla jednu:Pogledaj Jašulko Siroticu bijednu!Ali najednom zašuti, usne joj zadršću, a ispod spuštenih trepavica

poteku joj suze niz lice.Časak ih je zadržavala, ali ih nije mogla zadržati i na kraju je

zaplakala tako glasno kao što je plakala d onda kad je tu pjesmupjevala Zbišku u krakovskom zatvoru.— Danuško, šta ti je, Danuško? — zapita je Zbiško.— Zašto plačeš? Kakav je to pir? — klikne kneginja. - Šta ti je?— Ne znam — odgovori Danuša jecajući — ali mi je tako teško ...

tako žao... za vama i za Zbiškom ...Svi se uznemire i stanu je tješiti objašnjavajući joj da taj rastanak

neće biti tako dug i da će još s Jurandom sigurno doći u Čjehanov.Zbiško je ponovo zagrli, pa je privine k sebi i izljubi joj suze naočima, ali neka tajna tjeskoba ostade u svim srcima, i u toj su imtjeskobi prolazili noćni sati.Najednom se u dvorištu začuje takva škripa da se svi lecnu.

Kneginja ustane i klikne: — O, zaboga! To je škripa zdenca!Napajaju konje! A svećenik Višonjek pogleda kroz okno, kroz koje

je prodiralo svjetlo, i rekne:— Već sviće i već se javlja dan. Ave Maria, gratia plena ...Zatim iziđe iz sobe, pa se tren kasnije vrati i nastavi: — Dan je, ali

će to biti tmuran dan. To Jurandovi ljudi napajaju konje. Čas je dapođeš na put, siroto!Na te riječi brižnu i kneginja i Danuška u plač i stanu zajedno sa

Zbiškom tako naricati, kako nariču priprosti ljudi, kad se morajurastati, to jest: u tom je naricanju bilo i plača i pjevanja, koje se izduše priprostih ljudi izlijeva onim istim prirodnim putem kojim i suzeteku iz očiju.Ej. Ne pomaže sad plakanje, Na rastanku srno, milovanje, Neće

nam pomoći suzice, Na rastanku smo, sirotice, Na rastanku ... Ej!Zbiško pri vine zadnji puta Danušku na svoja prsa i zadrži je tako

dugo, dok mu nije ponestalo daha i dok je nije kneginja otrgla odnjega da je opremi za put.Međutim se već posve razdanilo. U dvoru su se svi razbudili i pošli

za svojim poslom. KZbišku dođe njegov momak Čeh da ga zapita za zdravlje i da primi

njegove zapovijedi.— Privuci moju postelju k prozoru — rekne mu mladi vitez.Čeh privuče posve lako postelju k prozoru, ali se začudi kad mu

Zbiško rekne da ga otvori; ipak posluša tu zapovijed i pokrije gasamo svojim kožuhom jer je vani bilo hladno i tmurno, a padao je iobilan snijeg.i Zdravo Marija, milosti puna ...Zbiško stane gledati: u dvorištu je kroz debele pahuljice snijega

vidio saone, a oko njih su na mraznim injem pokrivenim konjimasjedili Jurandovi ljudi. Svi su bili oboružani, a neki su imali i oklopena svojim kožusima na kojima su se odražavali blijedi traci jutarnjegsunca.Sva je šuma bila zasuta snijegom, a obori i plotovi nisu se vidjeli.Danuša dođe još jedanput u Zbiškovu sobu, sva pod kožuhom i

lisičjom šubarom, pa ga još jednom zagrli oko vrata i još mu jedanputrekne na rastanku: — Ako i odlazim, ipak sam tvoja.A on joj je ljubio ruke, lice i oči, koje su se jedva vidjele ispod lisičje

šubare, i govorio: — Bog te čuvao! Bog te pratio! Ti si moja, moja dosmrti!

A kad su je opet otrgli od njega, podigao se koliko je mogao, papružio glavu kroz prozor i gledao: i kroz snježne je pahuljice vidio,kao kroz kakvu koprenu, kako ju je kneginja dugo držala u svomzagrljaju, kako su je ljubile dvoranke i kako ju je otac Višonjekznakom svetoga krsta prekrstio na put. A ona se pred samimodlaskom još jednom okrenula k njemu i domahnula mu rukom:— Ostaj zbogom, Zbiško!— Daj, Bože, da te vidim u Čjehanovu!No snijeg je padao tako gusto, kao da želi sve sakriti i zakloniti, pa

su te riječi do njih doprle tako nejasno da im se pričinilo kao da ihjedno drugome dovikuju izdaleka.

IXIza obilna snijega nastadoše vrlo studeni, vedri i suhi dani. Šume su

se po danu ljeskale pod sunčanim tracima, a led je prekrio rijeke imočvare. Nadođoše jasne noći koje bijahu tako mrazne da je drvećepucalo u šumi; ptice su se približile k ljudskim stanovima, a putevi supostali nesigurni zbog vukova koji su se stali skupljati u hrpe inavaljivati ne samo na pojedine ljude već i na sama sela. Seljaci suse ipak u svojim zadimljenim kućama radovali kraj ognjišta jer su seposlije ciče zime nadali dobroj godini i veselo očekivali proljeće kojeje imalo uskoro osvanuti. Knežev je šumski dvorac opustio. Kneginjaje sa svojim dvorjanicima i svećenikom Višonjekom otišla uČjehanov. Zbiško je već bio mnogo zdraviji, ali još uvijek nije mogaosjesti na konja, pa je ostao u dvorcu zajedno sa svojim ljudima, saSanderusom, sa Čehom i sa domaćom služinčadi koju je nadziralaugledna plemkinja, upraviteljica gospodarstva.Ali duša mladog viteza čeznula je za mladom ženom. Njemu je,

istina, bila neizrecivo slatka misao da je Danuša njegova i da mu jeviše nijedna ljudska moć ne može oteti, ali ga je ta misao, s drugestrane, ispunjavala i najvećom čežnjom. Cijele je dane uzdisao zatrenutkom kad će ostaviti šumski dvorac, i pomišljao na to šta mu jeonda činiti, kamo će poći i kako će Juranda predobiti za se. Imao je idosta teških časova, ali je ipak mislio da će mu budućnost biti sretna.Ljubiti Danušu i trgati paunove perjanice s njemačkih šljemova — toje imao da bude njegov život. Često ga je obuzimala želja da o tomeporazgovori sa Čehom, kojeg je bio zavolio, ali je ipak pomislio da seČeh, odan svom dušom Jagjenki, neće radovati razgovoru oDanuški, a sam mu nije mogao reći sve šta se dogodilo jer je tomoralo ostati tajnom.Ipak je bivao svakim danom sve to zdraviji. Nedjelju dana prije

Badnjaka sjeo je prviput na konja i premda je osjećao da to ne bimogao učiniti pod oklopom, ipak mu je bilo mnogo lakše. On se nijeni nadao da će tako skoro trebati šljem i oklop, ali se tješio da će,ako bude nevolje, i za to uskoro imati dovoljno snage. U svojoj jesobi pokušavao da digne mač, i to mu je dobro polazilo za rukom,samo mu je sjekira bila preteška, ali je ipak bio uvjeren da bi njome,kad bi je pograbio obim rukama, mogao valjano zamahnuti.

Napokon je dva dana prije Badnjaka zapovjedio da opreme kola iosedlaju konje, pa je rekao Čehu da će poći u Čjehanov. Vjerni semomak malko uznemirio, napose zato što je vani bilo jako studeno,ali mu je Zbiško rekao:— Ne iradi se o tvojoj glavi, Glavaču. — Nemamo nikakva posla u

ovom dvorcu; a ako se razbolim, neće mi niti u Čjehanovunedostajati prave njege. Neću, na Glawaoz — poljski naziv za Hlava.kraju krajeva, poći na konju, nego na saonicama, na meku sijenu i

pod toplim kožama, pa ću tek pred samim Čjehanovom sjesti nakonja.Tako je i bilo. Čeh je već poznavao svog mladog gospodara i znao

da mu se ne smije protiviti, već da mora izvršiti njegove zapovijedi, izato su sat kasnije krenuli. Na polasku opazi Zbiško kako seSanderus zajedno sa svojim kovčezima smješta na saonice, pa murekne: — A šta si se ti uz mene prilijepio, baš kao čičak uz ovčjuvunu? Ta govorio si da ćeš u Prusku.— Govorio sam da ću u Prusku — odgovori Sanderus — ali kako

da posve sam onamo pođem i još po takvu snijegu? Vuci bi me pojeliprije nego što iziđe prva zvijezda, a ni ovdje ne mogu da ostanem.Idem radije u grad da ljude učvršćujem u pobožnosti, da impoklanjam svoje svete moći i da ih čuvam od đavolskih napasti, kaošto sam to u Rimu obećao ocu svih kršćana. A, osim toga, veomasam zavolio vašu milost, pa vas neću ostaviti prije nego što odem uRim; a može se dogoditi da vam i kakvu uslugu učinim.— On je, zaista, spreman da za vas sve pojede i popije — rekne

Čeh — i takvu bi vam uslugu najradije učinio. Ali ako na nas upšasniškoj šumi navali veliki čopor vukova, bacit ću im ga za ručakjer nije ni za šta drugo prikladan.— A vi pazite da vam se vaše griješne riječi ne primrznu uz brkove

— odgovori Sanderus — jer se takve sablazni mogu samo upaklenom ognju otopiti.— O da! — rekne Glavač mašajući se rukom za svoje brčiće koji su

jedva počeli probijati. — Prije ću pokušati da ih ugrijem pivom, ali gatebi neću dati.— A ipak je rečeno da žednoga valja napojiti. To je novi grijeh.— Dat ću ti, dakle, vedricu vode, a zasada, evo, ovo što imam u

ruci!

I tako govoreći pograbi obim rukama dosta snijega i baci gaSanderusu u lice, no ovaj se brzo ugne i rekne:— Za vas neće biti nikakva posla u Čjehanovu jer ondje imaju već

dobro uvježbana medvjeda koji se snijegom nabacuje.Tako su se oni nadmudrivali i međusobno peckali. Zbiško nije ipak

zabranio Sanderusu da pođe s njime jer ga je, zaista, zanimao tajčudni čovjek, a u isti mah mu se činilo da mu je, uistinu, odan. I takokrenuše iz šumskog dvorca ranim jutrom, po tako velikoj zimi da su ikonje morali gunjevima pokriti. Sva je okolica ležala pod debelimsnijegom. Ispod njega su se jedva vidjeli krovovi seljačkih kuća, amjestimice se činilo kao da dim izlazi iz velike hrpe snijega i diže setako gusto i ravno uvis da je posve sličan perjanicama na viteškimšljemovima.Zbiško se vozio na saonicama, i da štedi svoje snagu, i zbog velike

studeni pred kojom se mogao lakše obraniti u hrpi sijena i pod toplimkožama. On je zapovjedio Glavaču da sjedne kraj njega i da drži uruci luk zbog vukova, pa je s njime veselo razgovarao: — UPšasnišu ćemo — rekne — nahraniti konje pa ćemo odmah dalje.— Do Čjehanova?— Naprijed do Čjehanova da se poklonimo našim gospodaricama i

da obavimo božičnu pobožnost.— A onda, tko zna nećemo li u Bogdanac.Čeh ga pogleda u čudu. U njegovoj glavi blijesne misao nije li

njegov mladi gospodar možda povukao svoju riječ Jurandovoj, a tomu se činilo tim vjerojatnije što je u šumskom dvorcu doznao da jegospodar Spihova odbio mladog viteza. To je bilo veoma dragočestitome momku, koji je, istina, i sam ljubio Jagjenku, ali je na njugledao kao u jasnu zvijezdu na nebu, pa joj je htio izvojštiti sreću,makar i svojom vlastitom krvlju. I Zbiška je bio zavolio i samo je želioda im do smrti služi.— Dakle, vaša će milost ostati na svojoj djedovini?— rekne radosno.— Kako da ostanem na djedovini — odgovori mu Zbiško — kad

sam na megdan pozvao one križarske vitezove, a još prijeLihtenštajna? Gospodin de Lorhe mi je rekao da će uskoro velikimeštar pozvati našeg kralja u Torunj u goste, pa ću se pridružitikraljevskoj pratnji i mislim da će mi u Torunju gospodin Zaviša iz

Garbova ili gospodin Povala iz Tačeva od našega gospodaraisposlovati dopuštenje da se s onim redovnicima smijem oštro pobiti.A oni će na megdan sigurno i izići sa svojim momcima, pa ćeš se i timorati pobiti.— Neka i sam postanem redovnik ako bude drukčije — rekne Čeh.Zbiško ga zadovoljno pogleda.— Baš i neće biti dobro onome koji se bude morao s tobom

ogledati. Gospodin Isus ti je dao veliku snagu, ali bi ti činio zlo kad jene bi dobro upotrijebio.Čeh klimne glavom u znak da će je dobro upotrijebiti, a Zbiško se i

opet nasmiješi, ali ne više njemu, već svojim vlastitim mislima.— Stari gospodin će se radovati kad se vratimo — rekne začas

Glavač — a i u Zgorjelicama će se radovati.Zbišku se pred očima pojavi Jagjenka tako jasno kao da sjedi kraj

njega na saonicama. To je bivalo dosta često da je jasno vidi predsobom čim na nju pomisli.»Ne«, rekne sam u sebi, »ona se neće radovati jer ako se vratim u

Bogdanac, vratit ću se s Danuškom, a ona neka uzme drugoga!« Tumu se pojave pred očima Vilk iz Brzozove i mladi Otan iz Rogova... inajednom se ozlovolji na misao da bi je mogao dobiti jedan od njihdvojice. »Bilo bi bolje da sebi nađe koga boljega«, rekne sam sebi»jer je ona veoma dobra!«Zatim pomisli i na to da će Matku biti veoma žao kad dozna šta se

dogodilo, ali ga odmah utješi misao da je stricu u prvom redu doroda i imetka što bi ga njegov rod mogao steći.Jagjenka mu je, istina, mnogo bliže, na samoj međi, ali zato Jurand

ima više imetka od Ziha iz Zgorjelica pa se lako moglo predvidjeti dase Matko toj ženidbi neće dugo protiviti, to manje što već zna zaljubav svog sinovca, kao i za zahvalnost koju je Zbiško dužanDanuški. On će malko mrmljati, pa se onda udobrovoljiti i zavoljetiDanušku kao svoje rođeno dijete.I Zbiško najednom osjeti u svom srcu najveću odanost i najveću

ljubav za tog strica, čovjeka surova, ali koji ga ipak ljubi kao zjenicusvog oka: u bici pazi više na nj nego na sebe, za nj otima plijen i zanj zgrće imetak. Ta njih su dvojica sami samcati na svijetu! Rođakanemaju osim vrlo dalekih, kao što je opat, pa kad su se na koje

vrijeme morali rastati, jedan bez drugoga ne zna šta da počne, aosobito starac koji za sebe samoga ništa više ni ne želi.»Ej, bit će mu drago, bit će mu drago!« panovaljao je u sebi Zbiško.

»Samo bih htio da me i Jurand primi tako kao što će me on primiti.«I pokuša da zamisli šta će Jurand reći i učiniti kad dozna za

vjenčanje. U toj je misli bilo i nešto nemira, ali ne baš mnogo,naročito zato što je već sve bilo gotovo. Ta Jurand ga nije mogaoizazvati na borbu, a ako se bude baš mnogo protivio, moći će muZbiško odgovoriti ovako: — Pristanite, dok vas molim, jer je vašepravo na Danušku ljudsko, a moje božje... i ona nije vaša već moja!— On je nedavno čuo od nekog klerika, vješta svetom pismu, da

žena mora ostaviti i oca i majku, pa je zato osjećao da je njegovamoć mnogo veća. Nije ipak mislio da će između njega i Juranda doćido očita neprijateljstva, već se nadao da će Juranda brzoudobrovoljiti Danušine molbe, a još više kneževe riječi; naime,Jurand je knežev podanik, a koristit će i zagovor svijetle kneginjekoju on veoma voli zaito što mu je kćer odgojila.U Pšasnišu su im savjetvali da ostanu na noćištu upozoravajući ih

na vukove koji su se zbog ciče zime skupljali u tako velike čopore dasu navaljivali i na cijele čete ljudi. Zbiško nije htio na to pristati jer seu krčmi sastao s nekolicinom mazovskih vitezova koji su sa svojimpratnjama išli, također, knezu u Čjehanov, i s nekoliko dobrooboružanih trgovaca iz samog Čjehanova koji su se na svojim kolimavraćali iz Pruske. Budući da ih je bilo tako mnogo, nisu se trebalibojati nikakve opasnosti, pa su pošli pred noć, premda je pod večerzaurlao takav vjetar da je nastala pravao mećava. Išli su držeći seposve blizu jedni drugih, ali tako polako da je Zbiško pomislio da nina Badnjak neće stići. Na nekim su mjestima morali raskapati snijegjer konji nisu mogli proći. Na sreću je put kroz šumu bio takav danisu mogli zaluitati. Ipak se već počelo mračiti kad su ugledaliČjehanov.Možda bi bili i obašli oko grada u onoj strašnoj mećavi, ni ne znajući

gdje su, da nije gorio oganj na visočini na kojoj je bio sagrađen novidvor. Nitko nije pravo znao da li je taj oganj zapaljen na Badnjak zagoste ili po nekom starodrevnom običaju, ali sad nije nitko odZbiškovih drugova na to ni mislio, već su svi htjeli da se što prijezaklone u gradu.

Međutim se strašna mećava još i povećala. Studen i oštar vjetarnosio je goleme nanose, lomio drveće, zviždao i urlikao, podizaocijele hrpe snijega i prekrivao njime ljude, kola i konje udarajući u licanaših putnika kao da se prosipa oštar pijesak, te im je ponestajalodaha i nisu mogli progovoriti ni riječi. Škripa se kotača nije u onojgroznoj vijavici ni čula; čuli su se zato nekakvi tužni i očajni glasovi,kao vučje zavijanje, kao daleko rzanje konja, a časomice kao očajnoljudsko dozivanje u pomoć. Umorni su se konji počeli stiskati jedanuz drugog i ići sve polaganije.— Ej, to je mećava, to je mećava! — rekne zadahtanim glasom

Čeh. — Sva je sreća, gospodine, što smo pred gradom i što jezapaljen onaj oganj; inače bismo zlo prošli.— Tko je u polju, tome prijeti smrt — odgovori Zbiško; — ali ja ni

ognja više ne vidim.— Jer je takva magla da ni oganj ne može kroz nju prodrijeti. A

možda je vjetar raznio i drva i žeravicu.I na drugim su kolima razgovarali trgovci i vitezovi govoreći da neće

više čuti sutrašnjih zvona onaj kojeg je ta mećava zatekla daleko odljudskih stanova. A Zbiško se najednom uznemiri i rekne:— Ne dao Bog da je Jurand sada negdje na putu. Čeh je

neprestano gledao pravcem gdje je svijetliooganj, ali kad je čuo Zbiškove riječi, obazre se ipak i rekne: — Zar

je i gospodin iz Spihova imao doći?— Da.— S gospođicom?— Oganj se sada sakrio — odgovori Zbiško.I zaista se oganj nije vidio, ali se zato na cesti uz kola i konje

pojavilo nekoliko jahača.— Tko to dolazi? — zavikne oprezni Čeh i pograbi za luk. — Tko

ste vi?— Kneževi ljudi poslani u pomoć putnicima.— Hvaljen Isus!— Na vi jeke vjekova.— Odvedite nas u grad! — oglasi se Zbiško.— Nije li tko zaostao?— Nije.— Odakle dolazite?

— Iz Pšasniša.— A drugih putnika niste na putu vidjeli?— Nismo; ali su možda na drugim cestama.— Po svima traže ljude. Pođite za nama. Sišli ste s puta. Nadesno!I okrenuše konje. Nekoliko se časaka čuo samo silan šum vjetra.— Ima li mnogo gostiju u starom dvoru? — zapita Zbiško.Najbliži jahač nije dobro čuo pa se prigne k njemu: — Što velite,

gospodine?— Pitam, ima li mnogo gostiju kod kneza?— Ima, po starom običaju.— A gospođina iz Spihova nema?— Nema, ali ga očekuju. Ljudi su mu otišli u susret.— S bakljama?— Zar bi to po ovom vremenu bilo moguće?Ali nisu dalje mogli govoriti jer je vjetar zašumio još jače.— To je pravi đavolski pir! — oglasi se Čeh. Zbiško mu zapovjedi

da šuti i ne spominje ime nečastivog.— Zar ne znaš — rekne — da je po ovakvoj svetoj noći đavolska

moć slabija i da se vrazi svakamo sakrivaju? Jednog su jednomprilikom kod Sandomira našli ribari na Badnjak u svojoj mreži: držaoje štuku u ustima, ali je odmah oslabio čim je čuo glas zvona, a onisu ga toljagama tukli sve do večeri. Ima i takvih napasti, ali samo sdozvolom Gospoda Boga koji želi da sutrašnji dan bude što radosniji.— Da! Mi smo već bili pred gradom, a ipak smo zašli sa ceste i

možda bismo lutali do ponoći da nisu došli ovi ljudi — odgovoriGlavač.— Jer se utrnuo oganj.Ušli su već i u grad. Tu su po ulicama ležale još veće hrpe snijega,

tako velike da se na mnogo mjesta nisu vidjeli ni prozori i zato nisu,lutajući pred gradom, vidjeli svjetla. Ipak je tu vjetar zbog toga duvaomanjom snagom. Sve ulice bijahu puste; gradski su žitelji već sjedilikod Badnjaka. Pred nekim kućama pjevali su dječaci koledskepjesme. I na trgu su vidjeli nekoliko ljudi ovijenih slamom, kakoskaču kao medvjedi; inače je sve bilo pusto. Trgovci, koji su bili saZbiškom i s drugim plemićima, ostadoše u gradu; a oni pođoše daljeu stari dvorac u kojem je stanovao sam knez. Dvorac se pred njimajasno zasvijetlio čim su mu se približili jer je imao staklene prozore.

Most je na glavnim vratima bio spušten. Bilo je uminulo vrijemenekadašnjih litvinskih navala, a križari su, predviđajući rat s poljskimkraljem, sami itražili kneževo prijateljstvo.Jedan je od kneževih ljudi puhao u svoj rog i odmah su im otvorili

vrata. Na vratima je bilo nekoliko strijelaca, ali na zidinama iopkopima ni žive duše jer je knez dozvolio stražarima da odu.Gostima je došao u susret Stari Mrkota koji je već bio na dvoru punadva dana, pa ih je pozdravio u kneževo ime i odveo u njihove sobe ukojima su se mogli preodjeti za večeru.Zbiško je Mrko tu odmah zapitao za Juranda iz Spihova, a on mu

odgovori da ga još nema, ali da ga očekujujer je obećao da će zastalno doći; a da je jače obolio, bi» bi ito, bez

sumnje, javio. Ipak su mu u susret poslali nekoliko konjanika, jer ninajstariji ljudi ne pamte takve mećave.— Možda će, prema tome, uskoro doći.— Po svoj prilici. Kneginja je zapovjedila da se i za njih postave

tanjuri na obiteljskom stolu.A Zbiško se razveseli, premda se bojao za Juranda, i progovori

samom sebi: »Pa da on učini ne znam što, ipak neće spriječiti dadođe moja žena, moja Danuška najmilija!«I kad je to u sebi ponavljao, jedva je mogao vjerovati svojoj velikoj

sreći. Pomisli zatim da mu je ona možda već sve priznala, pa gazamolila i nagovorila da mu je odmah da.»Doista, šta on može bolje da i učini? Jurand je pametan čovjek i

zna da ću je ipak uzeti, pa makar mi bude i branio, jer je moje pravojače.«I dok se preodjevao, razgovarao je s Mrkotom pitajući ga za

kneževo zdravlje, a naročito za kneginju koju je već u Krakovu biozavolio kao svoju rođenu majku. Bilo mu je također veoma milo kadje saznao da su u dvoru svi zdravi i veseli, premda je kneginjaveoma tužna za svojom mezimicom. A sad joj na lutnji igra Jagjenkakoju također veoma voli, ali ipak ne onako kao Danušku.— Kakva Jagjenka? — upita u čudu Zbiško.— Jagjenka iz Vjelgolasa, unuka starog gospodina iz Vjelgolasa.

Krasna djevojka u koju se onaj Lotarkižanta zaljubio.— Dakle, tu je i gospodin de Lorhe?

— A gdje bi trebao da bude? Ovamo je došao ravno iz šumskogdvorca i sada tu sjedi jer mu je dobro. Naš knez ima uvijek gostiju.— Ja ću ga rado pozdraviti jer je ito vitez kojem nema prigovora.— I on vas voli. Ali hajdemo jer će knez odmah sjesti k stolu.I odoše. U velikoj su blagovaonici na dva ognjišta gorjeli ognji, na

koje su pazili mladi momci, i već je sva soba bila puna gostiju idvorskih ljudi. Knez dođe prvi s vojvodom i s nekoliko svojihdvorana. Zbiško klekne pred njega pa mu poljubi ruku.A on ga pomiluje po glavi pa ga malko okrene na stranu i rekne: —

Meni je već sve poznato. Ispočetka mi nije bilo pravo što ste to učinilibez moje dozvole, ali, uistinu, nije bilo vremena jer sam ja tada bio uVaršavi, gdje sam mislio provesti i božične blagdane. Poznata jestvar, uostalom, da se ne smiješ usprotiviti kad se žena čega lati jernećeš ništa napraviti. Gospođa kneginja vas voli kao rođena mati, a ija radije pristajem uz nju nego da joj se protivim, već i zbog toga dajoj prištedim plač i naricanje.Zbiško klekne pred kneza i po drugi put.— Dao mi Bog da za to mogu vašoj kneževskoj milosti odslužiti.— Hvali njegovo ime što si već zdrav. Reci kneginji kako sam te

prijazno primio, to će joj biti drago. Bogami: njena je radost i mojaradost! I Jurandu ću za te dobru riječ reći, pa mislim da će ti datisvoju dozvolu jer i on voli kneginju.— Ako mi je i ne bude dao, ipak je moje pravo jače.— Tvoje je pravo jače i mora se ispuniti, ali bi vam božji blagoslov

mogao uzmanjkati. Silom se od Juranda ne može ništa dobiti, a bezroditeljskog blagoslva nema ni božjega.Zbiško se zabrine čuvši te riječi jer na to nije dosada ni mislio. Ali u

taj čas uđe kneginja s Jagjenkom iz Vjelgolasa i s drugimdvorankama, a on poskoči da se pokloni svijetloj gospođi koja gaprimi još prijaznije od kneza i odmah mu spomene Jurandov skoridolazak. Eto, tanjuri su i za njih postavljeni i ljudi su im poslani ususret da ih dovedu iz te mećave. Svečerom se više ne može čekaiti jer to »gospodin« ne voli, no oni

će sigurno doći još prije nego što se večera dovrši.— A što se tiče Juranda — rekne kneginja — sve će biti po volji

božjoj. Ja ću mu reći sve, ili još danas ili sutra poslije svete mise, a i

knez je obećao da će svoju riječ uložiti. Jurand se zna rasrditi, ali nena one koje ljubi, a ni na one kojima je odan.Stane tada govoriti Zbišku kako se ima ponašati pred tastom da ga,

ne dao Bog, ne uvrijedi i ne rasrdi. Bila je dobre volje, ali tko bi boljepoznavao svijet i vidio bistrije od Zbiška, taj bi u njenim riječimaopazio i neki nemir. Možda je to bilo zbog toga što gospodar Spihovauopće nije bio pristupačan čovjek; a možda se kneginja počelabrinuti što ih još nema. Mećava je postajala sve veća i veća, i svi sugovorili da onaj kojeg uhvati napolju, može tamo i ostati; ali kneginjije padalo na um i nešto drugo: da je Danuška priznala ocu da sevjenčala sa Zbiškom, pa se on razgnjevio i odlučio da ne ide uČjehanov. Ipak nije ni Zbišku htjela povjeriti tu misao, a za to nije biloni vremena, jer su dječaci već stali donositi jela i stavljati ih na stol.Ipak Zbiško još ugrabi zgodan trenutak, pa je zapita: — A kako ćebiti ako dođu, milostiva gospođo? Mrkota mi je rekao da je zaJuranda spremna posebna soba, a da će momci spavati na sijenu.Kako će biti?A kneginja se nasmije, pa ga lako udari rukavicom po licu i rekne:

— Šuti! Šta želiš? Vidiš li ga!I ode knezu pred kojim su sluge već držale stolac da može sjesti.

Prije toga mu je jedan od njih pružio zdjelu punu raznihblagoslovljenih kolača što ih je knez imao podijeliti s gostima,dvoranima i s domaćom čeljadi. Drugu je, posve sličnu, držao predkneginjom krasan mladić, sin kaštelana sohačevskog. Na drugojstrani stola sjedio je svećenik Višonjek, koji je imao blagoslovitivečeru prostrtu na mirisnom sijenu. Uto se na vratima pojavi nekičovjek, sav pokriven snijegom i glasno vikne:— Milostivi gospodaru!— Šta je? — zapita knez kojemu nije bilo drago što ga smetaju.— Na razdanovskcm putu je snijeg posve zasuo nekakve putnike.

Treba nam više ljudi da ih odgrnemo.Svi su se prestrašili kad su to čuli; a knez se zabrinuto okrene k

sohačevskom kaštelanu i rekne:— Pošaljite konjanike s lopatama! Brzo! Zatim rekne vjesniku: —

Ima li mnogo zasutih?— Nismo mogli vidjeti. Mećava je strašna? Konji su i kola. Velika

povorka.

— A ne znate li čija?— Ljudi kažu: vlastelina iz Spihova.

XČuvši tu nesretnu vijest, ne zapita Zbiško ni za kneževu dozvolu,

već skoči k stajama i zapovjedi da osedlaju .konje. Čeh, koji je kaorođeni plemić bio s njime u dvorani, stigne jedva da otrči u njegovusobu i da mu donese toplu lisičju šubaru, ali ni ne pokuša zadržatisvog mladog gospodara jer je bio veoma pametan i znao da bi gasamo uzalud zadržavao, a gubitak je vremena mogao biti poguban.Sjednuvši na drugog konja, uzme od stražara na vratima nekoliko

baklja, i oni pođu zajedno s kneževim ljudima koji su se brzoodazvali kaštelanovoj zapovijedi. Iza vrata ih ogrne potpuna tama, aliim se učini da je mećava već nešto slabija. Bili bi, možda, odmahpred gradom zalutali da nije bilo onog čovjeka koji im je prvi dojavionesreću i sada ih vodio sigurnije i brže zato što je uza se imao psakoji je dobro poznavao put. Na otvorenom polju ih stade vjetar jačešibati u lice, najviše stoga što su brzo jahali. Put je bio suh, ali namjestima tako zatrpan snijegom da su ga morali odgrtati jer su imkonji propadali sve do trbuha. Kneževi su ljudi zapalili baklje iposude sa smolom, pa su jahali usred dima i plamena u koji je vjetarduvao takvom silom kao da ga želi odnijeti i prosuti po širokom polju.Put bijaše dalek; oni prođoše kraj naselja u blizini Čjehanova, paonda kraj Njedzboža, a zatim krenu prema Radzanovu. IzaNjedzboža stade bura jenjavati. Vjetar je duvao sve slabije i slabije inije više nosio čitave oblake snijega kao prije. Nebo se razjapilo. Jošje padao dosta gusti snijeg, ali je uskoro prestao. Zatim se ponegdjeizmeđu tmastih oblaka pojavila i pokoja zvijezda. Konji počnu rzati, akonjanici dahnu slobodnije. Zvijezda je bivalo sve više i više i studenje stala popuštati. Poslije nekog vremena nastade potpuna tišina.

Gospodin de Lorhe, koji je jahao kraj Zbiška, stane ga tješitigovoreći da je Jurand u času opasnosti nesumnjivo prije svegamislio na spas svoje kćeri, pa ako i sve druge nađu mrtve, nju ćezasitalno naći živu, možda kako spava pod toplim kožama. Zbiškoga je slabo razumio, a najposlije nije imao ni kada da ga sluša jer jeza koji čas vodič, koji je išo pred njima, skrenu s ceste.Mladi vitez se prigne naprijed i zapita: — Zašto skrećemo s puta?— Jer ih nije snijeg zameo na putu, već eno ondje. Vidite li,

gospodine, ono drveće?

To rekavši, pokaže rukom na drveće što se crnjelo u daljini te seveć moglo vidjeti na bijeloj snježnoj poljani jer se iza oblaka pojaviomjesec i noć je bila prilično vidna.— Sigurno su sašli s puta.— Sišli su s puta i kretali se u krugu kraj rijeke. To se lako dogodi u

buri i mećavi. Išli su, išli, dok im konji nisu šuštali.— Kako site ih našli?— Pas nas je doveo.— Nema li u blizini kakvih koliba?— Ima, ali na drugoj strani rijeke. Tu je odmah Vkra.— Naprijed! Brzo naprijed! — klikne Zbiško.Ali bilo je lakše zapovjediti, nego zapovijed izvršiti. Na polju je ležao

svjež i vlažan snijeg premda je bila zima, a tako dubok da su konji unj zapadali do koljena. Zato su morali polako ići. Najednom začujuštektanje psa, a pred njima osvane debeli panj vrbe nad kojim seljeskalo golo granje.— Oni su tamo dolje — rekne vodič — kod onog drveća; ali i tu

mora nešto biti.— Nešto je zasuto pod vrbom. Posvijetlite! Nekoliko kneževih ljudi

siđe s konja i posvijetli bakljama, a onda jedan vikne:— Čovjek je pod snijegom! Vidi mu se glava... evo tu!— Jest i konj! — vikne drugi.— Otkopajte ga!Lopate se stanu zabadati u snijeg i odgrtati ga na obje strane.Tren kasnije ugledaju ljudski lik kako sjedi pod drvetom spustivši

glavu na prsa i navukavši kapu na lice. Jedna je ruka držala uzdekonja koji je ležao postrance zarivši nozdrve u snijeg.Čovjek je očito otišao od povorke da što prije nađe ljudske stanove i

dozove pomoć, a kad mu je pao konj, zaklonio se pred vjetrom podvrbu i ondje se smrznuo.— Posvijetlite! — vikne Zbiško.Momak prinese baklju pred lice smrznutog čovjeka, ali mu se crte

nisu mogle odmah razabrati. Istom kad je drugi momak podigaoglavu uvis, kliknuše svi u jedan glas: — Gospodin iz Spihova!Zbiško zapovjedi dvojici ljudi da ga dignu i odnesu u najbližu kolibu,

a sam otrči s ostalim momcima naprijed da spasi i drugeunesrećene. Putem je mislio da će tamo naći Danušku, svoju ženu,

možda mrtvu i strašno je nagonio konja koji je propadao u snijeg svedo prsiju. Na sreću nije već bilo daleko, najviše nekoliko stotinakoraka. Iz tmine se začuju glasovi: »Ovamo«! a bili su to ljudi koji suotprije ostali kod zasutih putnika. Zbiško dođe i skoči s konja.— Lopate u šake!Dvije saonice su već bili otkopali oni koji su ostali na straži. Konji i

ljudi u njima bijahu se smrzli i nije im bilo pomoći. Gdje su bili drugizaprezi, moglo se vidjeti po višim hrpama snijega, premda svesaonice nisu bile posve pokrivene. Pred nekima su se vidjeli konjinaslonjeni prsima o snijeg; smrznuli su se dok su upinjali svu snaguda krenu naprijed. Pred jednima je stajao čovjek s kopljem u ruci,sav do pojasa u snijegu, nepomičan kao stup; malo dalje bili su semomci smrznuli, pred konjima, držali su ih još uvijek za uzde. Smrt ihje, očito, zaskočila u času kad su htjeli izvesti konje iz dubokasnijega. Jedan zapreg na kraju povorke nije bio nimalo zasut.Kočijaš je, prignut, sjedio sprijeda držeći ruku na ustima, a straga jeležalo dvoje ljudi: na njima i pod njima se bijelio snijeg, te se činilokao da leže na svojoj postelji i mirno spavaju. A druge je zatekla smrtdok su se naprezali iz svih sila da se spase i da iziđu iz snijega.Nekoliko je saonica bilo izvrnutih, a na nekima bijahu slomljeneglavnje. Lopate su neprestano otkopavale konjske vratove ispruženenaprijed ili konjske nozdrve zari vene u snijeg i ljude u saonicama ikraj saonica, ali ni na jednima nije bilo nikakve ženske. I Zbiško jeodgrtao snijeg lopatom, te mu je znoj orosio čelo, pa je svaki časpogledavao na lešine u najvećem strahu da među njima najednomne ugleda ljubljeno lice...ali sve uzalud! Plamen je osvjetljivao samo surova i brkata lica

spihovskah ratnika, ali ni Danuši, ni bilo kojoj drugoj ženskinji nitraga ni glasa.»Šta je ovo?« pitao se u čudu mladi vitez.I dovikivao je ljudima koji su radili malko podalje pitajući ih nisu li

što otkrili; ali i oni su otkrivali same muškarce. Na kraju je posao biogotov. Momci zapregnu pred saonice svoje konje i sjednu na njih, pakrenu s lešinama u Njedzbož da još ondje u toplu dvoru pokušajuneće li se koji od smrznutih ljudi dozvati k životu. Zbiško ostade sČehom i dvojicom momaka. Njemu je palo na um da su se saonice sDanuškom, možda, odijelile od ostale družbe, da joj je, možda,

Jurand rekao da pođe naprijed jer je, bez sumnje, imala najboljekonje, a možda ju je ostavio i u kojoj kolibi na putu. Zbiško nije nisam .m.znao šta da počne; svakako je htio pažljivo pregledati čitavo mjesto

nesreće pa se.onda vratiti na cestu.Ali na mjestu nesreće ne nađoše ništa.Pred njima su između drveća samo par puta blijesnule vučje oči, ali

se ipak nisu nigdje namjerili na ljude i konje. Sva se poljana izmeđušumice i ceste ljeskala sada pod jasnim mjesečevim svjetlom i nanjenoj bijeloj površini vidjelo se mjestimice nekoliko crnih mrlja, ali ito su bili vuci koji su pred ljudima brzo pobjegli.— Vaša milosti — rekne napokon Čeh — mi ovuda uzalud hodamo

i tražimo jer gospođica iz Spihova nije bila u družbi.— Na cestu! — odgovori Zbiško.— Nećemo je naći ni na cesti. Ja sam dobro gledao nije li na kojim

saonicama bilo kakvih kovčega i u njima ženskih haljina. Ali nije biloništa. Gospođica je ostala u Spihovu.Zbiško pomisli da je to istina, ali odgovori: — Dao Bog da je kao što

ti veliš.A Čeh segne još dublje u razum u svojoj glavi: — Da je bila u kojim

saonicama, ne bi stari gospodin bio od nje odjahao, već bi je biouzeo preda se na konja pa bismo je mi bili našli kraj njega.— Hajdemo onamo još jedanput! — rekne Zbiško uznemirenim

glasom.Pomislio je da je možda, uistinu, tako kao što kaže Čeh. Možda

nisu tražili dosta pomno!Možda je Jurand Danušu uzeo preda se na konja, a kad je konj

pao, otišla je ona od oca da potraži pomoć. U tom je slučaju moglabiti gdjegod u blizini pod snijegom.Ali Glavač, kao da je pogodio te misli, ponovi: — U tom slučaju

moralo bi na saonicama biti njenih haljina, jer nije moguće da je nadvor pošla samo u odjeći koju je imala na sebi.I premda je to bilo sigurno, pođoše ipak k vrbi, ali ne nađoše ni pod

njom ni oko nje ništa.Juranda su već kneževi ljudi odnijeli u Njedzbož, te je naokolo sve

bilo pusto. Čeh spomene još i to da bi pas, koji je doveo vodiča inašao Juranda, bez sumnje bio i gospođicu našao. Tad je Zbišku

odlanulo, jer se uvjerio da je Danuška ostala kod kuće. I znao je sebirazjasniti zašto se to dogodilo: Danuša je očito sve priznala ocu, aon nije pristao na njen brak, pa ju je navlas ostavio kod kuće, a sampošao knezu da ga zamoli za savjet i k biskupu da sve razvrgne.Na tu misao nije se Zbiško mogao oteti nekoj utjehi, dapače i

radosti, kad je pomislio da je smrću Juranda nestalo svih zapreka.»Jurand nije htio, ali je htio gospodin Isus«, rekao je sam sebi mladi

vitez, »a božja je volja najmoćnija!« Sada je imao poći u Spihov iuzeti Danušu kao svoju, pa onda ispuniti svoj zavjet, a taj je nasamoj granici mogao ispuniti mnogo lakše nego u dalekomBogdancu. — Volja božja! Volja božja! — ponavljao je u svojoj duši.Ali, najednom se zastidi svoje radosti, pa se okrene k Čehu i rekne:— Ipak mi ga je žao i ja to glasno ispovijedam.— Ljudi kažu da su ga se Nijemci bojali kao smrti — odgovori Čeh.A čas kasnije zapita:— Hoćemo li se sada vratiti u grad?— Kroz Njedzbož — odgovori Zbiško.Kad su ujahali u Njedzbož i došli pred dvor, dočekao ih je stari

gospodin Zeleh. Juranda nisu više našli, ali im stari Zeleh saopćidobru vijest: — Ovdje su ga trli snijegom gotovo do kostiju — rekne— a onda su ga parili u kupelji i u njoj je počeo disati.— Zar je još živ? — zapita radosno Zbiško koji je na tu vijest

zaboravio na sve svoje neprilike.— Živ je, ali bog zna da li će ostati živ, jer se duša nerado vraća s

pola puta.— A zašto su ga odvezli?— Jer su došli kneževi ljudi po nj. Štogod je u kući bilo perina, to su

ga njima prekrili i odvezli.— A nije ništa rekao o svojoj kćerci?— Jedva je mogao disati, ali nije ni riječi progovorio.— A drugi?— A drugi su već kod dragog Boga. Neće siromasi biti na ponoćki,

osim možda na onoj koju sam Isus na nebu priredi.— Nijedan nije oživio?— Nijedan. Dođite u sobu da ondje porazgovorlmo. Ako ih želite

vidjeti, oni leže kraj ognja u družinskoj izbi. Dođite u sobu.

Ali oni su se žurili i nisu htjeli unići, premda ih je stari Želeh pozivao,jer je rado »lovio«ljude da s njima porazgovori. Od Njedzborža do Čjehanova imali su

još dobar komad puta, a Zbiško je htio da što prije vidi Juranda i daod njega štogod dozna.I zato su po zametanoj cesti jahali što su brže mogli. A kod su stigli,

bilo je već poslije ponoći i ponoćka je u dvorskoj kapelici bila gotova.Do Zbiškovih ušiju dopre rikanje volova i blejanje koza, a te suglasove po starom običaju proizvodili pobožni ljudi na uspomenutoga da se Gospodin rodio u priprostoj stajici. Poslije mise dođekneginja k Zbišku i sva zabrinute, sva prestrašena, stane pitati:— A Danuška?— Nema je. Zar Jurand nije progovorio? On je još živ, kao što sam

čuo?— Isuse milosrdni! To je božja kazna i teško nama! Jurand nije

progovorio, već leži kao drvo.— Ne bojte se, milostiva gospođo! Danuška je ostala u Spihovu.— Odakle ti to znaš?— Jer ni u jednim saonicama nije bilo ženskih haljina, a ona ne bi

pošla u jednoj jedinoj suknji.— To je istina kao što mi je Bog drag.I oči joj odmah radosno zasinu, a časak kasnije rekne: — Ej, mali

Isuse, koji si se danas rodio, nad nama nije očito tvoj gnjev nego tvojblagoslov.Ipak ju je uznemiravao Jurandov dolazak bez djevojke, pa zapita:

— A zašto ju je samo ostavio?Zbiško joj rekne svoje slutnje koje joj se pričine vjerojatne, ali je

ipak ostala zabrinuta.— Jurand će nam i sada imati da zahvali za svoj život — rekne — a

ponajviše tebi jer si ga ti išao otkapati. Ta morao bi imati u prsimatvrdd kamen kad bi se još opirao. U tome je za nj i opomena božjada sa svetim sakramentom ne vojuje. Čim se samo osvijesti iprogovori, odmah ću mu to reći.— Treba da se prije osvijesti jer još ne znamo zašto nije došao s

Danuškom. Možda je bolesna?— Ne govori tek štogod! I tako mi je teško što je nema. Da je ona

bolesna, ne bi on bio otišao.

— Istina! — rekne Zbiško.I pođoše k Jurandu. U sobi je bilo vruće kao u kupelji i potpuno

vidno jer su na ognjištu gorjele ogromne hrastove klade. SvećenikVišonjek je bdio uz bolesnika koji }e ležao na postelji pod medvjeđimkožama, blijedalica, od znoja vlažne kose i zatvorenih očiju. Usta mu bijahu

otvorena i teško je disao, tako teško da su se na njemu dizale ispuštale kože kojima je bio pokriven.— Kako mu je? — zapita kneginja.— Ulio sam mu čašu ugrijana vina u usta — odgovori svećenik

Višonjek — i sada se oznojio.— Spava li ili ne spava?— Možda i ne spava, jer se strašno napinje.— A jeste li pokušali s njime govoriti?— Jesam ali mi ništa ne odgovara i mislim da do osvita neće

progovoriti.— Pa ćemo čekati do osvita — rekne kneginja.Svećenik Višonjek je stane nagovarati da pođe na počinak, ali ga

ona nije htjela poslušati.Njoj je bilo do toga da u kršćanskoj poboznosti bude što ravnija

pokojnoj kraljici Jadvigi i da njeguje bolesnike, ne bi li tako svojimzaslugama otkupila dušu svog oca; i nije propuštala ništa, samo dase u prastarom kršćanskom kraju pokaže gorljivijom kršćankom oddrugih i da tako zatre svaku spomen da se rodila u poganstvu.Gorjela je, osim toga, od želje da iz Jurandovih usta sazna nešto o

Danuši jer je zbog nje bila još uvijek veoma zabrinuta. Sjedeći krajnjegove postelje počela je moliti krunicu, dok nije zadrijemala.Zbiško, koji još nije bio posve zdrav, a osim toga se bio umorio timnoćnim pohodom, poveo se uskoro za njenim primjerom i za jedansat su zaspali čvrsto i možda bi spavali do bijeloga dana da ih u samosvit nije probudio glas zvona u dvorskoj kapelici.Ali taj je glas probudio i Juranda. Otvorivši oči, sjedne na svojoj

postelji i stane se ogledavati na sve strane žmirkajući pri tom očima.— Hvaljen Isus ... ! Kako vam je? — rekne kneginja. On još očito

nije bio posve pri bistroj svijesti, jer juje gledao kao da je ne pozna i tren kasnije progovori: — Ovamo!

Ovamo...! Odgrćite snijeg!

— Za ime božje: ta vi ste u Čjehanovu! — oglasi se opet kneginja.A Jurand smrkne čelo, kao čovjek koji teško sabire svoje misli, i

rekne: — U Čjehanovu...? Mene čeka moje dijete... i knez...Danuško!I najednom zatvori oči i klone na uzglavlje. Zbiško i kneginja se

prestraše da nije umro, ali se u isti čas iz njegovih grudi vine dubokuzdah, kao u čovjeka koji je zapao u tvrdi san.Otac Višonjek položi prst na usta i da znak rukom da ga ne bude,

pa onda šapne: — Možda će tako prospavati cio dan.— Tako! Ali šta je to rekao? — zapita kneginja.— Rekao je da ga njegovo dijete čeka u Čjehanovu — odgovori

Zbiško.— Još se nije posve osvijestio — objasni svećenik.

XIOtac Višonjek se bojao da Jurand ne padne opet u vrućicu kad se

po drugi put probudi, pa da ponovo nadugo ne izgubi bistrinu uma.Obeća, međutim, kneginji i Zbišku da će dm javiti kad stari vitezprogovori, pa legne na počinak odmah iza njihovog odlaska. Jurandse probudi tek drugi dan Božića pred samo podne; sada je bio pripotpunoj svijesti. I kneginja i Zbiško bijahu kraj njega, a on sepodigne na postelji, pa ih pogleda, prepozna i rekne: — Milostivagospodo... Zaboga, ta ja sam u Čjehanovu!— I prespavali ste prvi dan Božića - odgovori mu kneginja.— Snijeg me zasuo. A tko me je spasio?— Ovaj vdtez: Zbiško iz Bogdanca. Sjećate li se, u Krakovu...A Jurand pogleda svojim zdravim okom na mladića i rekne: —

Sjećam se ... A gdje je Danuška?— Zar ona nije putovala s vama? — zapita uznemireno kneginja.— Kako je mogla sa mnom putovati kad sam ja išao k njoj?Zbiško i kneginja se pogledaju; pomisle da to još vrućica govori na

Jurandova usta, a zatim gospođa rekne:— Saberite se, tako vam Boga! Zar vaša kći nije bila s vama?— Moja kći? Sa mnom? - zapita začuđeno Jurand.— Svi su vaši ljudi poginuli, ali nje nismo među njima našli. Zašto

ste je ostavili u Spihovu?A on ponovi još jedanput ali sada drhtavim glasom: — U Spihovu?

Ta ona je kod vas, milostiva gospođo, a ne kod mene!— Ali vi ste po nju u šumski dvorac poslali svoje ljude i pismo!— U ime Oca i Sina! — odgovori Jurand. — Ja nisam po nju slao.Nato kneginja naglo problijedi:— Šta je to? — rekne. — Jeste li sigurni da bistro govorite?— Tako vam milosrđa božjeg gdje je moje dijete? — zavapi Jurand.Čuvši to, iziđe otac Višonjek brzo iz sobe, a kneginja nastavi: —

Slušajte! Od vas su došli ljudi s pismom u šumski dvorac poDanušku. U pismu je stajalo da vas je kod požara ozlijedila gorućagreda... da ste napola oslijepili i da želite vidjeti svoje dijete... Oni suuzeli Danušku i otišli.— Jao meni! — zavapi Jurand. — Kao što je Bog na nebu, tako ni u

Spihovu nije nikakva ognja bilo niti sam ja po nju slao!

Uto se vrati svećenik Višonjek s pismom koje preda Jurandu izapita: — Nije li to rukopis vašeg svećenika?— Ne znam— A pečat?— Pečat je moj. Šta stoji u pismu?Otac Višonjek pročita pismo, a Jurand se uhvati za kosu i rekne: —

Pismo je izmišljeno! Pečat je krivotvoren! Jao mojoj duši! Ugrabili sumi dijete, pa će ga pogubiti!— Tko?— Križari!— Za rane božje! Knezu treba javiti! Neka pošalje poslanike

velikome meštru! — zavapi kneginja. — Isuse milosrdni, spasi je ipomozi joj!To rekavši, pobjegne vičući iz sobe. Jurand skoči s postelje i stane

se žurno odijevati. Zbiško je sjedio kao okamenjen, samo su musvaki čas stisnuti zubi strašno zaškrgutali.— Odakle znate da su je ugrabili križari? — upita svećenik

Višonjek.— Priseći ću na muku božju!— Čekajte...! Može biti. Došli su se na vas potužiti u šumski dvorac

... Htjeli su vam se osvetiti...— Oni su je ugrabili! — vikne najednom Zbiško. To rekavši, istrči iz

sobe, odjuri do staja i zapovjedida se zapregnu kola i osedlaju konji ne znajući ni sam dobro zašto

čini. Samo je znao da mora poći u pomoć Danuši... i to odmah... ičak u Prusku, pa je ondje izbaviti iz neprijateljskih ruku ili poginuti.Zatim se povrati u sobu, pa rekne Jurandu da će oružje i konji biti

odmah u redu. Bio je siguran da će i Jurand poći s njime. Srce mu jebilo puno gnjeva, boli i tuge, ali ipak nije gubio nade jer mu se činiloda će s groznim vitezom iz Spihova sve postići i da njih dvojica mogunavaliti na svu moć križarsku.U sobi osim Juranda, oca Višonjeka i kneginje, nađe još kneza i

gospodina de Lorha, te starog gospodina iz Dlugoljasa, kojega jeknez također pozvao na vijećanje, kad je o svemu saznao.Učinio je to zbog toga što je bio vrlo razuman čovjek i dobro

poznavao križare kod kojih je mnogo godina bio u sužanjstvu.

— Valja nam raditi oprezno da svojom žestinom ne učinimo kakvupogrešku i tako pogubimo djevojku — rekne gospodin iz Dlugoljasa.— Moramo se odmah potužiti velikome meštru; ako vaša kneževskamilost da za nj pismo, ja ću s njime poći.— Ja ću pismo dati i vi ćete s njime poći — rekne knez. — Neću

dopustiti da dijete pogine, tako mi pomogao Bog i Sveti krst! Meštarse boji vojne s poljskim kraljem, te mu je do toga da za sebepridobije i mene i mog brata Semka. Sigurno nije na njegovuzapovijed ugrabljena i on će odrediti da nam se preda.— A ako je ugrabljena na njegovu zapovijed? — upita svećenik

Višonjek.— Premda je križar, ipak je česti ti j i od mnogih drugih — odgovori

knez — i kao što sam vam rekao, on bi me htio pridobiti, a nerazgnjeviti. Jagjelova moć nije šala. Ej, oni su nas zadirkivali dok sumogli, ali su sada uvidjeli da im se zlo piše ako i mi Mazurcipomognemo Jagjelu.A gospodin iz Dlugoljasa progovori:— Istina je. Križari ne čine ništa uzalud; zato mislim da su djevojku

ugrabili samo zbog toga da Jurandu izbiju mač iz ruke, pa da odnjega dobiju otkup ili da je za koga zamijene.Okrene se onda k gospodinu iz Spihova:— Koga imate sada u sužanjstvu?— De Bergova — odgovori Jurand.— Je li to znamenit muž?— Čini mi se da jest.Kad je gospodin de Lorhe čuo ime de Bergova, zapita za nj, a kad

je saznao o čemu se radi, rekne:— To je rođak grofa Geldrije, velikog dobrotvora križarskog reda i iz

zaslužna je roda za križare.— Tako je — rekne gospodin iz Dlugoljasa objasnivši drugima

njegove riječi. — De Bergovi su obnosili velike časti u križarskomredu.— Zato su Danveld i de Leve o njemu onako odlučno govorili —

rekne knez. — Kako je koji otvorio usta, odmah je rekao da deBergov mora biti oslobođen. Kao što je Bog na nebu, tako su i onidjevojku ugrabili samo zato da za nju dobiju de Bergova.— Za njega će je i povratiti — rekne svećenik.

— Ali morali bismo svakako znati gdje je — rekne gospodin izDlugoljasa. — Uzmimo da nas meštar zapita: kome imam zapovjeditida vam je preda? Šta ćemo mu odgovoriti?— Gdje je? — rekne gluho Jurand. — Oni je, bez sumnje, ne drže

na granici iz straha da je ja ne bih oteo, već su je sigurno odvelidaleko ili je poslali čak na more.A Zbiško progovori:— Mi ćemo je naći i osloboditi! A knez se najednom razgnjevi: — Ta

su je pasja braća ugrabili iz mojeg dvorca osramotivši time i mene, atoga im neću oprostiti dok budem živ. Dosta mi je njihovih izdaja,dosta njihovih napasti! Radije bih imao i same vukodlake za susjede!Ali sada mora meštar te komture kazniti i djevojku vratiti, a k meniposlati poslanike s isprikom. Inače smo se razišli!Udari tada šakom po stolu i nadoda:— O, da! Sa mnom će poći moj brat iz Plocka. I Vitold i sva moć

kralja Jagjela. Dosta je toga! I svetac bi izgubio svaku strpljivost. Većmi je dosta!Svi zašutješe i pričekaju još koji časak dok se knez ne umiri; a

kneginja Ana Danuta se obraduje videći da se knez tako zauzimljeza Danušu, jer je znala da je on veoma strpljiv, ali i odlučan, pa nećemirovati dok ne izvede ono što je zamislio.Zatim progovori svećenik Višonjek:— Nekad je u križarskom redu vladao posluh — rekne — i nijedan

komtur nije smio bez dozvole meštra i njihova kaptola bilo štopoduzeti na svoju ruku. Zato im je Bog i dao tako znatne krajeve, teih je gotovo nad svaku drugu ljudsku moć uzvisio. Ali sada nemameđu njima ni posluha, ni pravednosti, ni poštenja, ni vjere. Nemaničega, osim zlobe i grabežijivosti, kao da su to vuci, a ne ljudi. Kakoda slušaju zapovijedi svog meštra ili kaptola, kad ne slušaju ni božjihzapovijedi? Svaki sjedi u svojoj kuli kao kakav samostalni knez... ijedan drugom u zlu pomaže. Mi ćemo se potužiti velikom meštra, aoni će se oprijeti.Meštar će im zapovjediti da nam daju djevojku, a oni je neće dati ili

će odgovoriti: »Kod nas je nema, mi je nismo ugrabili.« On će im rećida na to prisegnu, a oni će i priseći. Dakle, šta da učinimo?— Šta da učinimo! — rekne gospodin iz Dlugoljasa.

— Neka Jurand ode u Spdhov. Ako su je ugrabili zbog Otkupa ili daza nju zamijene de Bergova, morat će to dojaviti, a neće javiti nikomdrugom nego Jurandu.— Ugrabili su je oni koji su bili u šumskom dvorcu — rekne

svećenik.— Meštar će ih staviti pred sud ili će im zapovjediti da Jurandu iziđu

na megdan.— Oni moraju meni izići na magdan — klikne Zbiško — jer sam ih

ja prvi izazvao.A Jurand spusti ruku s lica i upita:— Koji su to bili u šumskom dvorcu?— Bio je Danveld i stari de Leve s dvojicom braće: Gotfridom i

Rotgirom — odgovori svećenik. - Pritužili su se i zatražili da vamknez zapovjedi da de Bergova pustite iz sužanjstva. Knez ah je,saznavši od de Fursija da su Nijemci prvi na vas napali, odbio iotpravio.— Otiđite u Spihov — rekne knez — jer će vam se oni tamo

oglasiti. To nisu dosada učinili zato što je momak ovog mladog vitezaiščašio Dainveldu ruku kad im je nosio njegov izazov.Otiđite u Spihov, a kad vam se oglase, odmah mi to javite. Oni će

vam vaše dijete poslati za de Bergova, ali se ja ipak neću odrećiosvete jer su, otevši je iz mojeg dvorca, i mene uvrijedili.Knez se opet rasrdi, jer su križari zaista već bili iscrpili svu njegovu

strpljivost, pa čas kasnije nadoda:— Ej, oni su puhali i puhali u oganj, ali će na kraju i svoje gubice

opaliti.— Oni će se oprijeti! — ponovi svećenik Višonjek.— Kad jednom Jurandu jave da je djevojka kod njih, neće se moći

oprijeti — odgovori ponešto nestrpljivo Mikolaj iz Dlugoljasa. —Vjerujem da je ne drže na granici i da su je odveli u unutrašnjost iličak na more, kao što je pravo rekao Jurand, ali se ipak neće oprijetisvojem meštru ako su je, zaista, oni ugrabili.A Jurand progovori nekim čudnim i ujedno strašnim glasom: —

Danveld, Leve, Gotfrid i Rotgir!Još rekne Mikolaj iz Dlugoljasa da se vješti i okretni ljudi pošalju u

Prusku da izvide u Ščitnu i Jansborku nije li Jurandova kći ondje, aako nije, da izvide kamo su je odveli; zatim uze knez svoju koštanu

palicu u ruku i ode da izda svoje zapovijedi, a kneginja se okrene kJurandu da ga malko utješi:— Kako vam je? — upita ga.A on joj isprva ništa ne odgovori kao da je prečuo njeno pitanje, pa

onda rekne: — Kao da me je tko dirnuo u staru ranu!— Ali uzdajte se u milosrđe božje i Bog će vam vratiti Danušku, ako

im predate de Bergova.— Ta dao bih im i svoje krvi!Kneginja se kolebala ne bi li mu već sada spomenula vjenčanje, ali

se ipak predomisli jer nije htjela još više ražalostiti nesretnogJuranda, a osim toga je obuze i neki potajni strah. — On će je tražitizajedno sa Zbiškom, pa neka mu Zbiško kod prve zgode sve prizna— rekne sama sebi — a sada bi mu se u glavi moglo sve dokrajapomiješati! — Zato je radije govorila o nečem drugom.— Vi nas nemojte kriviti — rekne. — Ljudi su došli u vašim bojama,

s pismom na kojem je bio vaš pečat i u kojem ste nam javljali da steveoma bolesni, da gubite vid i da svoje dijete želite još jednomvidjeti. Kako smo se mogli usprotiviti i ne ispuniti očinske zapovijedi?A Jurand joj odgovori:— Ja ne krivim nikoga, milostiva gospođo!— Znajte i to da će vam je Bog vratiti, jer njegovo oko bdi nad njom.

On će joj poslati spas kao što joj je poslao i u posljednjem lovu, kadje na nas nahrupio bijesan tur, a Gospod je nadahnuo Zbiška da nasobrani. Malo da nije i sam nastradao životom i dugo je bolovao, ali jeipak obranio i Danušku i mene, i zato mu je knez dao pojas i zlatneostruge. Vidite li...? Nad njom je ruka božja. Ja sam mislila da ćedoći s vama, da ću je i opet vidjeti, moju mezimicu, a međutim ...I glas joj zadrhće i suze joj brižnu iz očiju. A iz Juranda provali

dosada zatomljeni bol poput strašne bure i oluje. On se pograbi obimrukama za svoju dugu kosu, pa stane glavom udarati o stijenu vičućii naričući iza sveg grla: — Isuse! Isuse! Isuse!A Zbiško priskoči k njemu, strese ga svom silom za ramena i vikne:

— Mi moramo na put! U Spihov!

XII— Čija je to pratnja? — upita najednom Jurand prenuvši se kod

Radzanova iz svojih misli kao iza sna.— Moja — odgovori Zbiško.— A zar su moji ljudi svi poginuli?— Ja sam ih vidio mrtve u Njedzbožu.— Nema više mojih starih drugova!Zbiško mu ne odgovori ni riječi, već pođe dalje šuteći, ali brzo jer su

htjeli da što prije budu u Spihovu, u nadi da će, možda, ondje zatećikakve križarske poslanike. Na njihovu je sreću bila jaka zima, pa suputevi bili smrznuti, i tako su mogli žurno putovati. Podvečeprogovori Juirand i ponovo stane pitati za križarske vitezove koji subili u šumskom dvorcu, a Zbiško mu ispriča sve: i o njihovoj pritužbi, io njihovu odlasku, i o smrti gospodina de Fursija, i o činu svogmomka koji je tako strašno iščašio rame Danveldu — a u tomepričanju sjeti se napose jedne okolnosti, to jest žene koja je odDanvelda donijela u šumski dvorac ljekoviti melem. Na prvoj jepostaji stao o njoj pitati Čeha i Sanderusa, ali nijedan nije pravo znaošta se s njom dogodilo. Njima se činilo da je otišla zajedno s onimljudima što su došli po Danušu ili odmah poslije njih. Zbišku padesada na um da je ta žena, po svoj prilici, bila poslana zato daopomene one ljude ako Jurand slučajno bude i sam u dvorcu. U tomslučaju ne bi se oni bili izdali za njegove ljude, već bi sigurno imalikakvo drugo pismo da ga predaju kneginji umjesto izmišljenogJurandova pisma. U svemu je tome bilo paklene himbe, i mladi vitez,koji je dosada samo površno poznavao križare, pomisli prvi put da zanjih nisu dovoljne samo šake, već ih i glavom valja pobijediti. Ta muje misao bila neugodna, jer je u svojoj prevelikoj boli prije svegažeđao samo za bojem i krvlju. I sam spas Danuške prikazivao mu sekao niz ljutih borba pojedince ili u skupinama, a sad je uvidio da će,možda, mjesto osvete i razbijanja glava morati voditi medvjeda nalancu i tražiti nove puteve da spasi i pronađe Danušku.Misleći na to, ljuto je žalio što uza se nema Matka, koji je bio i lukav

i domišljat i hrabar. I sam odluči da će Sanderusa poslati iz Spihovau Sčitno da pronađe onu ženu i da od nje dozna šta se dogodilo sDanušom. Govorio je samom sebi da neće biti velike štete ako ga

Sanderus pokuša izdati, dok mu u protivnom slučaju može učinitiznatnih usluga jer mu je njegova trgovina otvarala svačija vrata.Ipak se prije toga želio posavjetovati s Jurandom, ali je to odgodio

do Spihova, to više što je pala noć, te mu se činilo da je Jurand,sjedeći na svom visokom sedlu, usnuo od teških napora, boli i briga.Jurand je, međutim, pod teretom strašne nesreće jahao prignute

glave. Vidjelo se da je samo na nju mislio, da mu je srce bilo punotuge, ali na kraju progovori: — Meni bi bilo bolje da sam se smrznuopod Njedzbožom! Jesi li me ti iskopao?— Jesam, s drugima.— I ti si mi u onom lovu spasio dijete?— Šta sam imao učiniti?— I sad ćeš mi pomoći?A u Zbišku se razbudi tako velika ljubav za Danušku i mržnja na

križare da se podigao na sedlu i progovorio kroz stisnute zube:— Slušajte šta ću vam reći: makar morao zubima grisfti pruske

zidove, poginut ću ili ću nju osloboditi.Nato su časkom šutjeli. Jurandova osvetljiva i neobuzdana ćud

oglasi se također svom silom pod uticajemZbiškovih riječi, jer je u tmini zaškrinuo zubima, pa i opet ponovio

imena: — Danveld, Leve, Rotgir i Gotfrid!A u duši je mislio da će im predati Bergova ako budu tražili da im ga

preda; a ako budu rekli da im još i nadoplati, nadoplatit će, pa makarim morao dati i cijeli Spihov; ali kasnije teško onima koji su podigliruku na njegovo jedino dijete!Cijele im noći nije san ni na jedan jedini trenutak zatvorio oči. Ujutro

su se jedva prepoznali, tako su im se iza te jedne noći promijenilalica. Juranda gane na kraju ta Zbiškova bol i briga, pa rekne:— Ona te prekrila svojom koprenom i oslobodila od smrti, to znam.

Ali zar je tako ljubiš?Zbiško mu pogleda odlučno u oči i odgovori: — Ona je moja žena.Nato Jurand zaustavi konja i pogleda u Zbiška žmirkajući od čuda

očima.— Šta to veliš? — upita.— Velim da je ona moja žena, a ja sam njen muž.Vitez iz Spihova prekrije rukavicom oči kao da je obnevidio pred

nenadanin udarom groma, ali ne reče ni riječi, već potjera svog konja

pa odjaše na čelo povorke i tako je dalje jahao šuteći.Ali Zbiško, jašući za njim, nije mogao dugo izdržati, već reče

samome sebi: »Volim da plane gnjevom, nego da tako šuti!«I zato dojaše k njemu, udari svojim stremenom o njegov stremen i

progovori: — Čujte kako je bilo. Šta je Danuška za mene učinila uKrakovu, znate; ali ne znate da su mi u Bogdancu htjeli datiJagjenku, Zihovu kćer iz Zgorjelica. To je htio moj stric Matko, to jehtio njen otac Zih, pa i naš rođak opat, bogataš, također. Ali šta davam dugo pripovijedam?Djevojka je čestita i lijepa, a i miraz je znatan. Ali to nije moglo biti.

Meni je bilo žao Jagjenke, ali još više Danuške, pa sam pošao k njoju Mazoviju, jer vam iskreno velim da bez nje nisam mogao dužeživjeti. Sjetite sa kako ste i sami ljubili, sjetite se, pa se nećete čuditi!Tu zastane Zbiško čekajući na kakvu riječ iz Jurandovih usta, a

kako je on šutio, nastavi dalje: — U šumskom dvorcu dao im je Bogda sam i kneginju i Danušku spasio u lovu od tura. I odmah jekneginja rekla: »Sad se Jurand neće više protiviti jer kako da te nenagradi za takav čin?« Ali ja je ni tada nisam mislio uzeti bez vašedozvole. Da, nisam ni mogao jer me divlji tur tako ozlijedio da samgotovo i dušu ispustio. Ali kasnije su, znajte, došli oni ljudi poDanušku da je, tobože, odvedu u Spihov a ja još nisam mogao ni spostelje ustati. Mislio sam da je nikad, više neću vidjeti. Mislio samda ćete je u Spihovu zadržati i dati kome drugome.Ta u Krakovu ste me odlučno odbili! I već sam mislio da ću umrijeti.

Ej, veliki Bože, kakva li je to bila noć! Sama muka, sama žalost!Mislio sam da mi više ni sunce neće izići kad ona ode. Vi pojmiteljudsku ljubav i ljudsku bol...I suze zadrhtaše načas u Zbiškovu glasu, ali imao je jako srce,

stoga se svlada i rekne: — Ljudi su po nju došli naveče i odmah suje htjeli uzeti, ali im je kneginja zapovjedila da pričekaju do sutra. Itad mi je gospodin Isus poslao misao da se poklonim kneginji i da jezamolim za Danušku. Mislio sam da ću imati barem tu jednu utjehuako umrem. Imajte na umu, djevojka je imala otići, a ja sam ostajaobolestan i blizu smrti. Nije dakle bilo vremena da zamolimo za vašudozvolu. Kneza nije bilo u šumskom dvorcu, pa je kneginja kolebalana obje strane, jer nije imala s kim da se posavjetuje. Ali smilovala

nam se na kraju zajedno sa svećenikom Višonjekom, pa nas jesvećenik Višonjek vjenčao. Moć božja, pravo božje ...A Jurand ga prekine gluho:— I kazna božja.— A zašto da bude kazna? — upita Zbiško. — Zapamtite, oni su

ljudi došli po nju prije vjenčanja pa bi je nesumnjivo odveli davjenčanja nije ni bilo...A Jurand ne odgovori ništa, već je i dalje jahao sav zamišljen,

mračna i tako skamenjena lica da se Zbiško napokon prestrašio,premda mu je bilo mnogo lakše kao čovjeku koji je na kraju izrekaotako dugo čuvanu tajnu. Sam je sebi sa sve to većim nemirom staogovoriti da se stari vitez silno razgnjevio i da će jedan drugomeodsada biti kao tuđi i neprijateljski ljudi.I nato ga obuze silna malodušnost. Njemu nije još nikada bilo tako

zlo otkako je bio otišao iz Bogdanca. Sad mu se činilo da nemanikakve nade da udobrovolji Juranda i, što je još gore, da spasiDanušu i da ga u budućnosti čeka samo najveća bijeda i nesreća. Alita malodušnost potraja samo nekoliko trenutaka, pa se odmahpretvori u srdžbu u želju za bojem i krvlju. »On ne pristaje«, govorioje u sebi misleći na Juranda, »pa neka bude neprilike, neka bude štomu drago!« I bio je spreman da skoči u oči samome Jurandu.Zaželio je da se potuče s kime god, bilo za šta, samo da zatomisvoju bol i srdžbu, samo da nađe kakvu utjehu.Međutim, dođoše do krčme na raskršću nazvanom Svjetlik, gdje je

Jurand na povratku s kneževa dvora u Spihov obično davao odmorsvojim ljudima i svojim konjima. To je sve protiv volje učinio i sada.Začas se on i Zbiško nađu u velikoj sobi. Najednom stane Jurandpred mladog viteza, oštro ga pogleda i upita: — Ti si, dakle, zbog njeamo došao? A Zbiško mu odgovori posve iskreno: — Zar vi misliteda ću to poreći?I pogleda ravno u Jurandove oči, spreman da gnjev odvrati

gnjevom. Ali na licu starog ratnika nije bilo ljutine, nego je bila samoteška i beskrajna tuga.— I moje si dijete spasio — upita začas — i mene si otkopao?A Zbiško ga pogleda u čudu i strahu da mu se možda ne miješa u

glavi jer je Jurand doslovce ponovio ono isto što ga je već pitao.

— Sjednite — rekne mu — jer vidim da ste još slab! Ali Jurandpodigne ruku, pa je položi na Zbiškovorame i najednom ga svom silom pritisne na prsa; a Zbiško se brzo

razabere od prvog presenećen ja, pa ga žestoko zagrli, i tako su sedugo držali jer je jednog drugome privlačila zajednička nesreća.A kad su se pustili, obujmi Zbiško koljena starog viteza, pa mu

odmah zatim stane suznih očiju ljubiti ruke.— Više me nećete odbiti? — upita ga. A nato Jurand odgovori: —

Ja sam te odbio jer sam je bio Bogu zavjetovao.— Vi ste je zavjetovali Bogu, a Bog ju je dao meni. To je njegova

volja.— Da, njegova volja! — ponovi Jurand. — Ali sada nam treba i

njegovog milosrđa.— Kome će Bog pomoći, ako ne ocu koji traži svoje dijete ili mužu

koji traži svoju ženu?Razbojnicima neće, sigurno, pomagati.— A ipak su je ugrabili! — odgovori Jurand.— A vi im dajte de Bergova.— Dat ću im sve štogod budu htjeli.Ali kad je pomislio na križare, probudi se u njemu stari gnjev i

obuze ga kao plamen, jer odmah nadoda kroz stisnute zube:— I još ću im dodati što ne budu htjeli.— I ja sam im prisegao osvetu — odgovori Zbiško — ali sada

moramo u Spihov.I počne požurivati da osedlaju konje. I kad su se konji najeli i kada

su se ljudi u sobi malko ogrijali, krenu dalje premda se vani već staospuštati mrak. Bio je, osim toga, pred njima još dalek put, a po noćibijaše ciča zima. Zato što su još uvijek bili dosta slabi, Jurand iZbiško su se vozili na saonicama. Zbiško je pripovijedao o stricuMatku za kojim je žalio i čeznuo u duši, jer mu je sada trebalanjegova hrabrost, a još više lukavost, koja je proti takvimneprijateljima još nužnija od hrabrosti. Na kraju se okrene k Jurandui upita: — A jeste li vi lukavi. Ja to nisam.— Ni ja — odgovori Jurand. — Ja se nisam s njima borio

lukavošću, već ovom rukom i bolju koju su mi zadali.— Razumijem — rekne mladi vitez. — Razumijem zato što ljubim

Danušku i što su je ugrabili. Ako je, ne dao Bog ...

I ne dovrši jer na tu samu pomisao osjeti u sebi neljudsko, većvučje srce. Neko su se vrijeme šuteći vozili bijelim, mjesečinomobasjanim putem, a zatim progovori Jurand kao da govori samomesebi:— Kad bi imali razloga da mi se osvete, ne bih ništa rekao! Ali ga

nisu imali, tako mi Boga, nisu... Ja sam se s njima borio naotvorenom polju kad sam kao poslanik od našeg kneza išao kVitoldu, a kod kuće sam bio kao dobar susjed susjedu... BartošNaleč je pohvatao četrdeset vitezova koji su išli k njima, pa ih baciou podzemne tamnice u Kožminju. I križari su mu morali za njih nasutipola voza novaca. A kad je k meni navratio gost Nijemac, koji je išaokrižarima, ja sam ga primio kao vitez viteza i još sam ga obdario.Nisam im, dakle, učinio krivice, a oni su meni učinili ono što ja ne bihučinio ni svom najvećem neprijatelju.I strašne ga uspomene stanu mučiti sve više i više, glas mu zamre

načas u prsima, pa onda progovori jecajući:— Imao sam samo nju jedinu, kao ovčicu, kao jedno srce u

grudima, a oni su je uhvatili konopcem kao psa i na konopcu im jepoginula... A sad dijete ... Isuse. Isuse!I nanovo zašute. Zbiško podigne k mjesecu svoje blijedo lice na

kojem se zrcalilo udivljenje, pa pogleda u Juranda i upita:— Oče, zar i za njih ne bi bilo bolje da traže ljudsku ljubav, a ne

osvetu? Zašto oni nanose toliku krivicu svim narodima i svimljudima?A Jurand zalomi očajno rukama i odgovori gluhim glasom: — Ne

znam ...Zbiško je nekoliko časaka razmišljao o tom pitanju, a onda mu se

misao nanovo vrati k Jurandu.— Ljudi kažu da ste im se strašno osvetili!A Jurand zatomi u sebi bol, svlada se i progovori: — Jer sam im to

prisegao... I Bogu sam prisegao da ću mu žrtvovati dijete koje mi jepreostalo, ako mi dopusti da izvršim svoju osvetu. Zato sam teodbio. A sada ne znam: je li to bila njegova volja ili ste njegov gnjevizazvali tim vašim činom.— Ne — rekne Zbiško. — Ta već sam vam rekao da bi je oni lupeži

bili oteli i da nije bilo vjenčanja. Bog je primio vašu želju, a meni je

darovao Danušku jar nam bez njegove volje ne bi ništa pošlo zarukom.— Svaki grijeh je proti volji božjoj.— Grijeh jest, ali nije sakramenat. Sakramenat je božja uredba.— Zato i nema više pomoći.— A hvala Bogu, nema! Ne tužite se na to jer vam proti onim

lupežima ne bi nitko pomogao tako kao što ću vam ja pomoći.Gledajte! Ja ću im već platiti za svoju dragu Danušku, a ako je živjoš ma koji od onih što su ugrabili vašu pokojnicu, dajte ga samomeni, pa ćete već vidjeti!Ali Jurand klimne glavom:— Ne — odgovori ozbiljno — od njih nije živ više nijedan.Nekoliko se trenutaka čulo samo rzanje konja i udaranje konjskih

kopita o smrznutu cestu.— Jednom sam u noći — nastavi Jurand — čuo nekakav glas kao

da izlazi iz stijene: »Dosta je osvete!« Ali ja ga nisam poslušao jer tonije bio glas moje pokojnice.— A kakav je to glas mogao biti? — zapita uznemireno Zbiško.— Ne znam. U Spihovu često nešto progovara iz stijene ili samo jer

ih je ondje mnogo na lancu pomrlo!— A što veli vaš svećenik?— Svećenik je posvetio moj dvor i rekao mi također da se okanim

dalje osvete, ali to nije moglo biti. Ja sam im već odviše omrznuo pasu mi se i sami stali osvećivati. Čekali su me u zasjedi i pozivali namegdane. Tako je bilo i sada. Majneger i de Bergov prvi su meizazvali.— Jeste li ikada uzeli otkup?— Nikada. Od svih što sam ih uhvatio prvi će de Bergov živ otići.Razgovor prestade jer su sa široke ceste skrenuli na užu kojom su

išli dosta dugo jer je jako zavijala i mjestimice se gubila u gustušumu, a bila je tako zasuta snijegom da su jedva mogli proći. Uproljeću ili ljeti poslije kiša morala je ta cesta biti upravo neprolazna.— Da li to već idemo k Spihovu? — zapita Zbiško.— Da — odgovori Jurand. — Još imamo pred soborfc dosta šume,

a onda ćemo ugledati čistinu na kojoj je moj dvorac. Čistina je svapod močvarem ipa se k meni može samo uskim putem. Nijemci su

me se već više puta htjeli dokopati ali nisu mogli, i sva sila njihovihkostiju trune po šumskim visočinama.I put se ne može tako lako pogoditi— rekne Zbiško. — Ako križari

pošalju svoje ljude s pismima, kako će vas naći?— Slali su ih već više puta; ima među njima ljudi koji poznaju put.— Dao Bog da ih već nađemo u Spihovu! — rekne Zbiško.Ta im se želja ispunila još i prije nego što je mladi vitez i mislio, jer

kad iziđoše na prostranu čistinu na kojoj je usred močvare stajaoSpihov, ugledaše pred sobom dva konjanika i niske saonice nakonjima su sjedila tri tamna lika.

XIIINoć bijaše vrlo jasna, pa se na snijegu mogla cijela skupina posve

dobro vidjeti. Jurandu i Zbišku zakucajujače srca. Jer tko je mogao ići u Spihov usred noći, ako ne križarski

poslanici?Zbiško zapovjedi kočijašu da potjera konje, pa im se uskoro približe

tako da su ih svi čuli; a ona dva konjanika, koja su očito čuvalasaonice, okrenu se k njima pa skinu svoje lukove s ramena i viknu:— Verda?— Nijemci! — šapnu Zbišku Jurand. Zatim progovori glasno: —

Moje je pravo pitati, a tvoje odgovarati! Tko ste vi?— Putnici.— Kakvi putnici?— Hodočasnici.— Otkuda?— Iz Ščitna.— Oni! — šapne i opet Jurand.Sad se jedne saonice posve približe k drugima, a u isti se mah pred

njima pojavi šest konjanika. Bijahu to spihovski stražari, koji su i podanu i po noći čuvali prilaz kojim se ide u dvor. Uz konje su trčalistrašni i golemi psi, potpuno slični vukovima.

Stražari prepoznaju Juranđa i počnu glasno pozdravljati, ali se unjihovim usklicima razabiralo i divljenje što se njihov gospodar vraćatako brzo i nenadano; on je, međutim, gledao samo u poslanike, pase ponovo okrene k njima: — Kamo idete? — zapita ih.— U Spihov.— A šta ćete ondje?— To možemo reći samo spihovskom gospodaru. Jurandu je već

bilo na ustima: — Ja sam spihovskigospodar - ali se ipak predomisli znajući da se s njima ne može

upustiti u razgovor pred svojim ljudima. Zato ih samo zapita imaju likakva pisma i dobivši odgovor da će oni s njime usmenoporazgovoriti, zapovjedi da svi pođu tako brzo kako samo njihovikonju budu mogli.I Zbišku je bilo samo do toga da što prije sazna o Danuši, pa nije

mogao ni da misli na nešto drugo. I poče ga ostavljati strpljivost kad

su im stražari još dva puta stali na put; i bio je nestrpljiv kad su prekojarka spuštali most i premda je bio veoma radoznao da vidi tajstrašni utvrđeni dvor, pred kojim se Nijemci krste od straha čim bisamo čuli njegovo ime, nije sada ipak vidioništa osim križarskih poslanika od kojih je mogao saznati gdje je

Danuša i kad će biti puštena na slobodu. A nije ni pomišljao da gauskoro čeka strašno razočaranje. Osim konjanika koji su imali čuvatisaonice bijahu u poslanstvu iz Ščitna još dvije osobe: jedna od njihbijaše ona ista žena koja je u svoje vrijeme donijela ljekoviti melem ušumski dvorac, a druga mladi putnik.Žene nije Zbiško poznavao, jer je u šumskom dvorcu nije vidio.

Jurand ih oboje odvede u posebnu sobu, pa stane pred njimaogroman i strašan pod blijeskom ognja što je na nj padao s ognjišta.— Gdje je moje dijete? — zapita.A oni su sa prestrašili našavši se okom u oko pred tim strašnim

mužem. Putnik je drhtao poput lista, premda mu je lice bilo odvažno,a pod ženom su podrhtavale noge. Njezin je pogled s Jurandova licaprešao na Zbiška, pa onda na sjajnu i ćelavu glavu svećenikaKaleba, da se opet svrati na Juranda kao da pita što ta dvojica turade.— Gospodine — progovori napokon — mi ne znamo što vi pitate,

ali smo k vama poslani u veoma važnom poslu. I zato nam je onajkoji nas je poslao, zapovjedio da s vama porazgovorimo bezsvjedoka.— Ja nemam pred njima nikakvih tajni — odgovori Jurand.— Ali imamo mi, plemeniti gospodine — rekne žena—a ako im

kažete da ostanu, nećemo vas zamoliti ni za šta drugo nego da namdopustite da sutra odemo.Na Jurandovu se licu pojavi gnjev jer nije bio vičan otporu. Časkom

je zlokobno stresao svojom plavom kosom, ali je ipak pomislio da seradi o Danuši, pa se svladao. Zbišku je prije svega bilo do toga da sešto prije svrši taj razgovor za koji je bio siguran da će mu ga Jurandponoviti, pa rekne:— Kad već tako mora da bude, ostanite sami!I iziđe zajedno sa svećenikom Kalebom, ali čim se našao u glavnoj

sobi urešenoj štitovima i oružjem što ga je bio pootimao Jurand,pristupi Glavač k njemu.

— Gospodine — rekne — to je ona ista žena.— Koja žena?— Od križara, ona koja je donijela hercinski melem. Ja sam je

odmah prepoznao, a prepoznao ju je i Sanderus.— Ona je i onda došla da uhađa pa sigurno zna i sada gdje je

gospođica.— I mi ćemo to saznato — rekne Zbiško. — A poznate li i tog

hodočasnika?— Ne — odgovori Sanderus, Ali ne kupujte od njega otpusta,

gospodine, jer je to krivi hodočasnik. Da ga stavite na muke, moglibiste od njega štošta saznati.— Čekajmo! — odvrati Zbiško.A međutim je u pokraj noj sobi, čim su se vrata zatvorila za

Zbiškom i za svećenikom Kalebom, križarska sestra brzo pristupila kJurandu govoreći: — Vašu su kćerku ugrabili razbojnici.— S krstom na plaštevima?— Ne. Ali Bog je dao pobožnoj braći da su je oslobodili i ona je

sada kod njih.— Gdje je, pitam!— Pod zaštitom pobožnog brata Šomberga — odgovori žena

prekrstivši ruke na prsima i poklonivši se smjerno.A Jurand problijedi kao platno čuvši strašno ime krvnika Vitoldove

djece. Začas sjedne na klupu, pa zatvori oči i počne rukom otiratiznoj koji mu je oblio čelo.Kad je to vidio putnik, koji prije toga nije mogao zatomiti svoga

straha, podupre se sada rukama, razvagani se na klupi, protegnenoge i pogleda Juranda zlobinim i prezirnim pogledom.— I brat Markvart pomaže bratu Šombergu da je čuva — progovori

opet žena. — Gospođica je pod sigurnom zaštitom i neće joj sedogoditi nikakvo zlo.— Što moram učiniti da mi je date? — zapita Jurand.— Morate se pokoriti redu — rekne ozbiljno hodočasnik.Čuvši to, ustane Jurand, pristupi k njemu, pa se prigne nad njim i

vikne strašnim, drhtavim glasom:— Šutite!A putnik se nanovo prestraši. Znao je da može prijetiti i reći štošta,

a Jurand će ipak ostati pobijeđen i slomljen, ali se ipak bojao da mu

se ne dogodi štogod neugodno još i prije nego i jednu riječ progovori;zato zašuti, pa izbulji svoje okrugle i prestrašene oči u grozno licespihovskog gospodara i ostade nepomičan, samo što mu jepodbradak silno podrhtavao.A Jurand se okrene k ženi:— Imate li pismo?— Nemamo, gospodine. Nemamo pisma. Naloženo nam je da

reknemo usmeno što vam imamo reći.— Dakle, govorite!A pna ponovi još jednom, kao da je željela da to Jurand dobro

zapamti: — Brat Šomberg i brat Markvart čuvaju gospođicu i zato vi,gospodine, obuzdajte svoj gnjev.Njoj se neće dogoditi nikakvo zlo jer vam braća hoće da vrate zlo

dobrim, premda ste već mnogo godina vrijeđali njihov red, samo akose odazovete njihovim pravednim željama.— A što oni hoće?— Hoće da pustite na slobodu gospodina de Bergova. Jurand

uzdahne duboko.— Pustit ću im de Bergova — rekne.— I druge sužnje koje držite u Spihovu.— Ja imam dva Majnegerova i de Bergovljeva paža, osim njihovih

momaka.— I njih morate pustiti na slobodu, gospodine, i lijepo ih nagraditi za

njihovo sužanjstvo.— Ne dao Bog da se ja za svoje dijete cjenkam.— To su od vas i očekivali pobožni redovnici — rekne žena — ali to

još nije sve što vam imam reći. Vašu su kćerku, gospodine, ugrabililjudi koji su sigurno razbojnici, te su to sigurno učinili zbog toga daod vas dobiju veliki otkup. Bog je dozvolio pobožnoj braći da jeoslobode i sada ne žele ništa više nego da im vratite njihovog druga igosta. Ali braća znadu i vi znate, gospodine, kako ih svi u ovom krajumrze i kako nepravedno sude sve njihove čine pa i najpobožnije. Onisu zato sigurni, čim bi ljudi doznali da je vaša kći kod njih, da biodmah njih okrivili da su je oni i ugrabili, pa bi ih za njihovo kreposnodjelo snašle samo tužbe i neprilike. O da! Tako su im već često vratiliovdašnji zli i zlobni ljudi, a pri tom je mnogo trpjela slava njihovogpobožnog reda nad kojom oni moraju osobito bdjeti, pa zato

zahtijevaju još i to da vi sami i knezu ove pokrajine i svemu viteštvujasno i glasno izjavite, što je i istina, da vašu kćerku nisu ugrabilikrižari, nego razbojnici, i da ste je vi od tih razbojnika morali otkupiti.— Istina je — rekne Jurand — da su moje dijete ugrabili razbojnici i

da je ja od razbojnika moram otkupiti.— Nikome ne smijete drukčije reći, jer kad bi samo ijedan čovjek

doznao da ste se pogađali s braćom, ili kad bi samo jedna jedinatužba otišla k velikom meštru ili kaptolu, odmah bi nastale najvećeneprilike.Jurandovo se lice uznemiri. U prvom trenutku bijaše niu posve

naravno što kom turi žele da sve ostane tajno,jer se boje odgovornosti i sramote, ali se sada porodi u njemu

sumnja da je tu, možda, još i koji drugi uzrok kojemu se nije mogaodomisliti, i zato ga obuze takav strah kakav obuzima i najodvažnijeljude kad opasnost ne prijeti njima samima, nego njihovim dragim imilim. Ipak odluči da dozna nešto više od te žene.— Komturi žele da sve ostane tajno — rekne — ali kako će ostati

tajno, ako de Bergova i one druge za svoje dijete pustim naslobodu?— Vi ćete reći da ste za gospodina de Bergova uzeli otkup, da

imate čime naplatiti razbojnike.— Ljudi to neće vjerovati jer nisam nikada uzimao otkupa —

odgovori ozbiljno Jurand.— Dosad se nikada nije radilo o vašem djetetu — rekne odlučnim

glasom žena.I opet nastade šutnja, a onda progovori hodočasnik koji se,

međutim, bio ponešto osmjelio misleći da Jurand ne smije višeplanuti: — Takva je volja braće Šomberga i Markvarta.A žena nastavi:— I još ćete reći da vam je ovaj hodočasnik, koji je došao sa mnom,

donio otkup; a mi ćemo odavle otići s plemenitim gospodinom deBergovomi s drugim suznjima.— Kako to? — rekne Jurand i namršti obrve. — Zar vi mislite da ću

vam ja sužnje predaiti prije nego što mi vi predate moje dijete?— Vi ćete, gospodine, učiniti još nešto: poći ćete sami po kćerku u

Sčitno kamo će vam je braća dovesti.— Ja... u Ščitno?

— Jer kad bi je razbojnici ponovo ugrabili na putu, pala bi opetsumnja ovdašnjih ljudi na pobožne vitezove, i zato će vam je onisamo u vaše ruke predati.— A itko mi jamči da ću se vratiti ako pođem u vučje ždrijelo?— Krepost braće, njihova pravednost i pobožnost.Jurand poče hodati po sobi. On je već stao naslućivati izdaju i bojati

je se, ali je ujedno osjećao da križari mogu staviti uvjete kakve ihvolja i da je pred njima posve nemoćan.Ipak mu sune u glavu neki izlaz, jer naglo stade pred putnikom, pa

ga oštro pogleda, a onda se okrene k ženi i rekne:— Dobro. Ja ću poći u Sčitno. Vi i ovaj čovjek, koji ima na sebi

hodočasničko ruho, ostat ćete ovdje do mog povratka.— Gospodine, vi ne vjerujete križarima — reče hodočasnik — pa

kako da oni povjeruju vama da ćete pustiti nas i de Bergova, kad sevratite?Jurandovo lice problijedi od gnjeva i nastade grozan čas; činilo se

da će hodočasnika pograbiti za prsa i baciti ga pod noge; ali Jurandzatomi u sebi gnjev pa uzdahne duboko i odlučno: — Bio ti ma tko,ne iskušavaj moje strpljivosti, da se ne pokaješ.A hodočasnik se okrene k sestri:— Govorite što vam je naređeno.— Gospodine — rekne žena — mi se ne bismo usudili da ne

povjerujemo vašoj prisezi na mač i na vašu vitešku čast, ali ni namane dolikuje da polažete prisegu pred priprostim ljudima, a ni nas nisuposlali po vašu prisegu.— Pošto su vas, dakle poslali?— Nama rekoše pobožna braća da se imate, ne govoreći nikome

ništa, pojaviti u Sčitnu s gospodinom de Bergovom i s drugimsuznjima.Nato se stanu dizati Jurandove ruke, a prsti mu se zgrče poput

pandža grabežljive ptice; naposljetku stane pred ženu, prigne se knjoj kao da joj je nešto htio prišapnuti u uho, i rekne: — A zar vam nerekoše da ću ja i vama i de Bergovu slomiti na točku kosti uSpihovu?— Vaša je kći u moći naše braće, a pod paskom Šomberga i

Markvarta — odgovori s naglaskom sestra.— To su lupeži, krvnici, razbojnici! — plane Jurand.

— Koji će nas osvetiti i koji su nam na odlasku rekli ovo: »Ako nebude htio ispuniti sve naše zapovijedi, bilo bi bolje da mu je kći umrlakao što su umrla i Vitoldova djeca.« Birajte!— I znajte da ste u moći naših komtura — oglasi se hodočasnik. —

Oni vam neće učiniti krivo i starješina iz Ščitna šalje vam po namasvoju poštenu riječ da ćete se slobodni vratiti iz njegova grada; alipobožni vitezovi žele da se zbog svega ovoga što ste im učinilipoklonite pred križarskim plaštem i da za milost zamolite svojepobjednike.Oni će vam oprostiti, ali prije toga žele da malko upokore vaš gordi

ponos. Vi ste ih proglašavali izdajicama i krivoratnicima, pa zatomorate moliti. Vi ste ih gazili, pa sada morate priseći da se vaša rukaneće nikada više podići na bijeli plašt.— Tako žele komturi — nadoda žena — as njima Markvart i

Šomberg.Nastade časak smrtne tišine. Samo se činilo da neka čudna jeka

između drvenih stijena gluho ponavlja: »Markvart ... Šomberg!«Izvana su se čuli poklici Jurandovih strijelaca što su stajali na stražioko dvora.Hodočasnik i služavka križarskog reda pogledavahu nekoliko

časaka sad jedno na drugo, a sad na Juranda koji je sjedioprislonjen uz stijenu, nepomičan i s licem u sjeni što je padala s kožeprevješene preko prozora. Njemu je bila ostala u glavi samo jednamisao, da će mu križari zadaviti dijete ako ne učini ono što onizahtijevaju; a ako to učini, možda ipak neće spasiti ni Danuše nisebe. I nije znao kako da sebi pomogne, kako da iziđe iz tog škripca.Osjećao je kako ga gnjete nemilosrdna premoć. U svojoj je duši već

vidio željezne križarske ruke na Danušinu vratu; poznavajući ihposve dobro, nije sumnjao ni časa da će je ubiti i zakopati u jarkupred gradom, pa će sve to pod prisegom zanijekati, i tko će im ondadokazati da su je baš oni ugrabili? Jurand je, doduše, imao njihoveposlanike u svojim rukama, pa ih je mogao odvesti knezu i mukamaiz njih istisnuti priznanje; ali su i križari imali Danušu, pa su jetakođer mogli staviti na muke. I na trenutak mu se pričini kao da munjegovo dijete iz daljine pruža ruke moleći ga za spas. Kada bibarem znao zastalno da je ona u Ščitnu, mogao bi još te iste noćikrenuti na granicu, pa navaliti na nepripravne Nijemce, osvojiti gradić

i osloboditi svoje dijete — no Danuša možda nije, nije sigurno čak nibila u Ščitnu. Još mu je poput munje blijesnulo glavom da bi mogaozasužnjiti ženu i hodočasnika, pa ih odvesti k velikom meštru, a velikimeštar bi, možda, od njih istisnuo potpuno priznanje i zapovjedio damu predaju njegovu kćerku, ali je ta munja odmah ugasnula kao štose i zapalila. Ta ti su ljudi mogli reći velikom meštru da su k njemudošli otkupiti de Bergova i da o nikakvoj djevojci ništa ne znaju. Ne,ni taj put ne vodi ni do čega — ali koji vodi? Pomišljao je također,ako pođe u Ščitno da će ga moždaokovati i baciti u podzemnu tamnicu, a Danušu ipak neće pustiti,

makar i samo zato da se ne sazna da su je oni ugrabili. A međutimlebdi smrt nad njegovim jedinim djetetom, nad posljednjom dragommu glavom... ! I na kraju su mu se sve misli stale zaplitati, a njegovabol bijaše tako velika da je sav otupio, kao da se skamenio. I sjedioje nepomično kao da mu je tijelo bilo mrtvo ili od kamena. Da je htiou taj čas ustati, ne bi mogao.Međutim dosadi hodočasniku i ženi dugo čekanje, pa ova ustane i

rekne: — Odmah će svanuti, zato nam dozvolite, gospodine, daodemo, jer nam treba počinka.— I okrepe poslije duga puta — doda hodočasnik. Zatim se oboje

poklone Jurandu i odu.A on je i dalje ostao nepomičan, kao da je zaspao ili umro.Ali začas se otvore vrata i na njima se pokaže Zbiško, a za njiim

svećenik Kaleb.— Šta su vaim rekli poslamici? Šta hoće? — zapita mladi vitez

pristupivši Jurandu.Jurand se lecne, ali ne odgovori ništa, nego stane žmirkati kao

čovjek koji se probudio iz tvrdog sna.— Gospodine, niste li bolesni? — progovori svećenik Kaleb koji je

bolje poznavao Juranda i pomislio da se s njim događa nešto čudno.— Nisam — odgovori Jurand.— A gdje je Danuška — zapita opet Zbiško — i što su vam o njoj

rekli? Zašto su došli?— Donijeli su otkup — odgovoni brzo Jurand, — Za Bergova?— Za Bergova.— Kako to za Bergova? Šta vam je?— Ništa.

Ali u njegovu je glasu bilo nešto tako neobično i neprirodno da jeobojicu najednom obuzeo neki strah, osobito zbog toga što je Jurandgovorio samo o otkupu, a ne o zamjeni de Bergova za Danušu.— Tako vam Boga — klikne Zbiško — gdje je Danuška?— Nema je kod križara, ne! — odgovori pospanim glasom Jurand.I najednom se kao mrtav sruši s klupe na pod.

XIVPoslanici su sutradan ponovo govorili s Jurandom, pa su nekoliko

časova kasnije otišli povevši sa sobom de Bergova, dva paža inekoliko suzan ja. Zatim je Jurand k sebi pozvao oca Kaleba kojemje kazivao u pero pismo knezu s porukom da Danušu nisu ugrabilivitezovi križarskog reda, ali da je otkrio njezino skrovište, te imanade da će je već za nekoliko dana naći. Isto je ponovio i Zbišku, kojije od posljednje noći bio gotovo mahnit od straha i presenećenja.Stari vitez nije htio odgovoriti ni na jedno njegovo pitanje, već mu jesamo rekao da strpljivo čeka i da za Danuškino izbavljenje ništa nepoduzimlje jer je to veoma težak posao. Podveče se i opet zatvorio socem Kalebom, koji je morao napisati njegovu posljednju volju, pa seonda ispovjedio, a kad je primio svetu pričest, pozvao je preda seZbiška i starog Tolimu koji je uvijek šutio i pratio ga u svim vojnama ibojnim pohodima, a u vrijeme mira gospodario u Spihovu.— Ovo je — rekne okrenuvši se k starcu i govoreći veoma glasno

kao da govori čovjeku koji dobro ne čuje — muž moje kćeri. On se snjom vjenčao na kneževu dvoru; na to sam i ja pristao. On će poslijemoje smrti biti gospodar mog dvora, mojih zemalja, šuma, gajeva,ljudi i svega što se bude našlo u Spihovu.Čuvši to, začudi se Tolima i stane svoju četverouglastu glavu

okretati sad k Zbišku, a sad k Jurandu; ali ne rekne ni riječi, on nijegotovo nikada govorio, nego se samo prigne pred Zbiškom i lako muobujmi koljena.A Jurand nastavi:— Tu je moju posljednju volju napisao svećenik Kaleb, a pod

pismom je na vosku moj pečat; ti ćeš pak posvjedočiti da si to odmene čuo i da sam zapovjedio da ovog mladog viteza imaju ovdjeslušati svi isto tako kao i samog mene. I što u riznici ima novaca iplijena, to ćeš mu pokazati, pa ćeš mu sve do svoje smrti vjernoslužiti, i u miru i u ratu. Jesi li čuo?Tolima prinese ruku ustima, klimne glavom i zatim se na dani znak

pokloni pred Jurandom i ode; a stari se vitez okrene k Zbišku i rekneodlučno: — Onim što je u riznici možeš zasititi i najveću lakomost iotkupiti ne jednog, nego sto suzan ja. Zapamti to!A Zbiško zapita:— Ali zašto mi već predajete Spihov?

— Ja ti predajem mnogo više nego Spihov, jer ti dajem svoje dijete.— I čas nam je smrti nepoznat — rekne svećenik Kaleb.— Da, nepoznat — ponovi tužno Jurand. — Ta tek nedavno me

snijeg zameo, i premda me dragi Bog spasio, nema u meni višestare snage.— Tako vam Boga — klikne Zbiško — što vam se to od jučer

dogodilo te radije govorite o smrti nego o Danuši. Tako vam Boga!— Danuška će se vratiti, ona će se vratiti — odgovori Jurand — jer

nad njom sam Bog bdije.Ali kad se vrati, čuj me! Odvedi je u Bogdanac, a Spihov predaj

Tolimi. To ti je vjeran čovjek, a ovdje je opasno susjedstvo. Ondje tije neće ugrabiti, ondje će biti sigurnija.— Ej — vikne Zbiško — ta vi već govorite kao s drugog svijeta! Šta

je to?— Jer sam već napola bio na drugom svijetu, a sad mi se čini kao

da me neka čudna bolest obuzela. Meni je do moje kćeri jer samonju imam. A ti je, to znam, veoma ljubiš.Tada izvadi iza pasa svoj kratki nož nazvan mizerikordija, okrene

držak k Zbišku i progovori: — Prisegni mi još na ovaj krst da je nikadnećeš rastužiti, nego da ćeš je vazda ljubiti.A Zbišku navale suze na oči, pa odmah klekne na koljena, položi

ruku na držak noža i za vapi:— Prisižem na svetu muku da je nikada neću rastužiti, nego ću je

vazda ljubiti.— Amen! — rekne svećenik Kaleb.— I ti si sada moje dijete!Zatim se raziđu jer je već bila duboka noć, a već više dana nisu

dobro počivali. Zbiško je drugi dan ustao u sam osvit. Dan prije se,uistinu, bio prestrašio da Juranda ne snađe kakva bolest, pa se sadaželio osvjedočiti kako je stari vitez proveo noć.Pred vratima Jurandove sobe namjeri se na Tolimu koji je upravo iz

nje izlazio.— Kako je gospodinu? Je li zdrav? — zapita ga.A Tolima se malko prigne, pa onda prinese ruku na uho i rekne: —

Šta veli vaša milost?— Ja pitam: kako je gospodinu? — ponovi glasnije Zbiško.— Gospodin je otišao?

— Kamo?— Ne znam. Pod oklopom.

XVOsvit je stao bijeliti drveće, grmlje i kamene stupove, rastresene

ovdje i ondje po polju, kadno se najmljeni provodnik idući krajJurandova konja zaustavi i rekne: — Dozvolite mi da odahnem,gospodine viteže, jer sam se usopio. Hladno je i maglovito, ali većnije daleko.— Odvest ćeš me do puta, pa ćeš se onda vratiti — odgovori

Jurand.— Put je nadesno za šumicom, a gradić ćete ugledati odmah s

visočine.To rekavši, stane čovjek trti ruke; bio je ozebao na jutarnjoj svježini;

a zatim sjedne na kamenje jer se pri tom poslu bio još više zasopio.— Ana znaš je li komtur u gradiću? — zapita Jurand.— A gdje bi bio, kad je bolestan.— Šta mu je?— Ljudi kažu da su ga poljski vitezovi izmlatili — odgovori stari

čovjek.I u njegovu se glasu čulo neko potajno zadovoljstvo. On je bio

križarski podanik, ali se njegovo mazursko srce radovalo svakomuspjehu poljskih vitezova.I začas nadoda:— Ej, moćni su naši gospodari, ali im je s Poljacima teško.Ali odmah zatim pogleda plaho u viteza, kao da se želi osvjedočiti

neće li ga snaći kakvo zlo za te riječi koje su mu se i nehoticeizmakle, pa rekne: — Vi govorite naški, vi niste Nijemac?— Nisam — odgovori Jurand — ali vodi me dalje. Čovjek ustane i

počne nanovo ići uz konja.Putemje svaki čas turao ruku u svoju torbu, pa vadio iz nje još

nesamljeveno žito i stavljao ga u usta; a kad je tako utažio svoj prviglad, stane objašnjavati zašto jede sirovo zrnje, premda ga Jurandnije slušao jer je bio zabavljen samo svojom nesrećom.— Hvala Bogu i za to — rekne. — Težak je život pod našom

njemačkom gospodom. Oni uzirnlju od brašna toliki danak da čovjekmora jesti zrnje s pljevom, kao marva. Gdjegod u kući nađu žrvanj,ondje vežu čovjeka, pa uzmu sve, tako da ni ženama ni djeci neostane ništa.

Oni se ne boje ni Boga ni svećenika. Ta i vilborskog opata su, koji ihje za to ukorio, svezali na lanac. Oj, teško je pod Nijemcem! Akočovjek zrnja među dva kamena samelje, onda tu šaku brašna čuvaza svetu nedjelju, a u petak mora jesti samo zrno, baš kao ptica. Alihvala Bogu i za to, a prije žetve i toga ponestane. Loviti ribu nije namslobodno, a ne smijemo ni zvijeri ubijati. Kod nas nije tako kao uMazoviji.Tako je naricao kožarski podanik govoreći napola samome sebi, a

napola Jurandu. Uto pnijeđoše čistinu prekrivenu snijegom i uđoše ušumu koja bijaše pod raznim svjetlom sva siva i u kojoj je bilo veomastudeno. Uto se potpuno razdani, inače bi Jurandu bilo teško jahatišumskom stazom koja se penjala uvis i bila tako uska da semjestimice njegov golemi konj jedva probijao kroz gusto grmlje. Nošumi bude uskoro kraj i za nekoliko časova iziđu oni na maluvisočinu koju je po sredini presijecao bolji put.— Evo puta, gospodine — rekne vodič — sad ćete pogoditi i sami.— Pogodit ću — odgovori Jurand. — Vraćaj se, čovječe, kući.I mašivši se rukom u kožnatu tobru obješenu sprijeda na sedlu

izvadi iz nje srebrni novac i pruži ga vodiču. Čovjek koji je bio vičansamo na to da mu križarski vitezovi sve uzimaju, a ne da mu daju,nije pravo vjerovao svojim očima, pa prihvati novac, prigne glavu kJurandovu stremenu i obujmi ga rukama.— O Isuse i Marijo! — klikne. — Platio Bog vašoj velemožnosti.— Ostaj zbogom.— Neka vas božja pomoć prati! Ščitno je pred vama. To rekavši,

prigne se još jednom k stremenu i ode. Jurand ostane na visočinisam i pogleda u pravcu što ga je pokazao seljak, u jutarnju maglukoja mu je zaklanjala vidik. Za tom se maglom krio zlokobni gradićkojemu ga je, eto, dovela sila i nevolja. Blizu je već, blizu, pa će seispuniti ono što se ima da ispuni... Na tu misao porodi se uJurandovu srcu nemir i briga za Danušku; i uza svu spremnost da jepo svaku cijenu izbavi iz dušmanskih ruku, pridruži se još i novo,dosad posve nepoznato čuvstvo pokornosti. Eto, to je on, Jurand,pred čijim su imenom drhtali pogranični komturi, a sada na njihovuzapovijed dolazi pognute glave. On, koji je toliko njih pobijedio izgazio, osjećao je sada da je pobijeđen i zgažen. Nisu ga, doduše,pobijedili na otvorenu polju ni svojom moći i viteškom snagom, ali je

ipak osjećao da je pobijeđen. I to je za nj bilo nešto tako nečuveno,te mu se činilo kao da se sav svijet preokrenuo. On je išao da sepokloni križarima, on, koji bi se, da nije Danuše, sam samcatpotukao sa svom njihovom silom. Ili zar se nije događalo da supojedini vitezovi, imajući da biraju između sramote d smrti udarali nacijelu vojsku? A on je slutio da ga može sramota snaći, a kad je na topomislio, počela mu u srcu bol zavijati, kao što vuk zavija kad u sebiosjeti strelicu.Ali bio je to čovjek koji nije imao samo tijelo nego i dušu od željeza.

On je umio slomiti druge, pa i samoga sebe.»Neću se ni maci«, rekne u sebi »dok ne svladam svoju srdžbu

kojom bih svoje dijete mogao upropastiti, a ne izbaviti.«I odmah se stane boriti sa svojim gordim srcem, sa svojom

žestinom i željom za bojem. Da ga je tko vidio na onoj visočini, podoklopom, kako nepomično sjedi na svom golemom konju, bio birekao da je to nekakav div, saliven iz željeza, a ne bi znao da tajnepomični vitez bije u sebi najteži boj što ga je ikada koji čovjek bio usvom životu. No on se sam sa sobom borio, dok se nija posvesvladao i dok nije osjetio da ga njegova ponosna volja neće zavesti.Uto se razrijedi magla; premda još nije bilo posve jasno, pojavi se

ipak iza nje nešto tamno.Jurand pogodi da su to zidovi šćitnovskog grada, ali se još ne mače

s mjesta, nego se počne moliti tako toplo i gorljivo, kao što se moličovjek kojemu je na svijetu preostalo još samo božje milosrđe. A kadje na kraju potjerao konja, osjeti da mu je srcem ovladala nekautjeha.Bio je spreman podnijeti sve što ga je moglo snaći. Na um mu pade

sveti Juraj koji je bio podvrgnut raznim sramotnim kušnjama, a ipaknije izgubio svoje časti, već je dobio mjesto o desnu samoga Boga ibio imenovan patronom svega viteštva. Jurand je često slušaorazličite njegove zgode i nezgodeod hodočasnika koji bijahu došli iz dalekih strana, pa je sada tom

uspomenom krijepio svoje srce.Uz to se stane u njemu buditi čak i nada. Križari su, dodaše, bili na

glasu kao ljudi vrlo osvetljivi, zato nije sumnjao da će mu se oniosvetiti za sve jade koje im je zadao, za sramotu koja ih je snašla izasvakog boja, i za strah u kojem su pred njim toliko godina živjeli.

Baš ga je to i najviše bodrilo. Mislio je da su mu Danušku ugrabilisamo zato da njega dobiju u svoje šake, pa kad ga dobiju, šta će imona? Da! Njega će odmah okovati. Sigurno ga neće držati blizuMazovije, već će ga poslati u neki udaljeni gradić, gdje će, možda,do kraja života čamiti u podzemnoj tamnici, ali će zato Danušu pustitina slobodu. Pa ako i dođe na javu da su ga na prijevaru uhvatili iuništili, neće im to zamjeriti ni njihov veliki meštar ni kaptol, jer je on,Jurand, zaista bio strašan križarima i prolio više njihove krvi negoikoji drugi vitez na svijetu. A baš, obratno, možda bi ih i sam velikimeštar kaznio zato što su ugrabili nevinu djevicu i uz to mezimicukneza čiju je sklonost silno želio u predvečerje strašnog rata spoljskim kraljem.I nada mu je bivala sve to veća. Časom mu se činilo posve sigurnim

da će se Danuša vratiti u Spihov, pod Zbiškovu moćnu zaštitu. »Amladić je hrabar«, pomisli, »pa neće dati nikome da joj učini štogodnažao!« I stane se s nekim zadovoljstvom sjećati svega što znade oZbišku: kako se s Nijemcima borio pod Vilnom, kako im je izlazio namegdan, kako je pobijedio one Frižane koje bijaše izazvao na dvobojsa svojim stricem, kako je nasrnuo na Lihtenštajna, kako je od turaobranio njegovo dijete i izazvao onu četvoricu križara kojima sigurnoneće oprostiti. Podigne oči uvis i rekne:— Ja sam je, Bože, poklonio tebi, a ti Zbišku!I bude mu još lakše, jer je sudio: kad ju je već Bog poklonio

mladiću, neće dopustiti Nijemcima da je kod sebe zadrže, pa će jesigurno izbaviti iz njihovih ruku, makar se sva križarska moć tomeopirala. Zatim stane ponovo misliti o Zbišku: »Da, on nije samohrabar, nego i dobar, kao zlato. On će je paziti i milovati, a ti Isuse,daj joj sve najbolje; a meni se čini da uza nj neće žaliti ni zakneževskim dvorom ni za očinskom ljubavlju!« Na tu se misaoovlaže najednom Jurandove oči, a srce mu obuzme silna tjeskoba.Htio je još jednom u životu vidjeti svoje dijete i umrijeti u Spihovu kodnjih dvoje, a ne u tamnoj tamnici križarskoj. Ali neka se vrši voljabožja! Sčitno se već moglo vidjeti. Zidovi su se u magli isticali sve tojasnije i već je bio blizu.»Da, neka bude volja božja! Večer života već je blizu. Nekoliko

godina više ili manje, svejedno! Ej, htio bih još pripaziti na svojudjecu, ali sam se dosta naživio. Što sam imao da doznam, to sam

doznao; kome sam imao da se osvetim, tome sam se osvetio. Asada šta?Volim Bogu, nego svijetu; a što treba da pretrpim, to ću i pretrpjeti.

Danuška i Zbiško me neće zaboraviti, ma kako im dobro bilo.Sigurno će me često spomenuti govoreći: Gdje je on sada? Je JI jošživ ili je već kod drugoga Boga... ? Oni će za me propitkivati, pa ćemožda i saznati. Križari su pohlepni za osvetom, ali su pohlepni i zaotkupom, a Zbiško neće ništa požaliti, da mi makar kosti otkupi. Imisu će za me, bez sumnje, često platiti. Oboje imaju dobro iplemenito srce, i zato ih ti, Bože, i ti, Majko najsvetija, blagoslovi!«Put je bivao sve širi, a i sve puniji ljudi. U grad su išla kola s drvima

i slamom. Pastiri su tjerali blago. S jezera su na saonicama vozilismrznutu ribu. U samom su mjestu četiri strijelca vodila na lancučovjeka, po svoj prilici na sud zbog kakva prestupka, jer su mu rukebile svezane na leđima, a na nogama je imao negve koje su se vuklepo snijegu, te je jedva mogao hodati. Iz zadahtanih mu je nosnicaizbijala para, a oni su ga tjerali i pjevali. Ugledavši Juranda, počeli suga radoznalo promatrati čudeći se golemom jahaču i konju; a kad suopazili zlatne ostruge i viteški pojas, spustili su u znak počasti ipoštovanja svoje lukove k zemlji. Umjestu je bilo još živahnije, ali su se ljudi oružanome mužu žurno

sklanjali s puta, a on projaše kroz glavnu ulicu i skrene k utvrđenomgradiću, koji je još bio u magli, te se činilo kao da spava.Ali naokolo nije sve spavalo, napose nisu spavale vrane i gavrani

kojih se cijelo jato spustilo pred gradska vrata grakćući i polijećući.Dojahavši bliže, opazi Jurand zašto su dolijetale te zlokobne ptice.Kraj puta kojim se išlo u grad bijahu podignuta velika vješala, a nanjima su visila tjelesa četvorice mazurskih križarskih ljudi. Nije bilo ninajmanjeg vjetra, pa se lešine nisu micale, nego se činilo kao dagledaju u svoje vlastite noge, i samo su se zanjihale onda kad bi imcrne ptice sjele na glavu ili na ramena hvatajući se za konopac iikljujući im lubanju.Neki su sigurno već odavna vasili, jer su im tjesela bila posve gola,

a noge vrlo protegnute.Kad se Jurand približio, odletjelo je cijelo jato s velikim šumom, ali

se odmah povratilo i stalo nanovo sjedati na vješala. Jurand projaše

kraj njih načinivši znak krsta, pa se približi opkopu, stane na mjestuna kojem je iznad jarka bio podignut most i puhne u svoj rog.Zatim puhne po drugi i treći put, pa stane čekati. Na zidinama nije

bilo ni žive duše i iza vrata se nije čuo nikakav glas. Začas se ipakotvori mali prozor, uzidan kraj gradskih vrata i na njemu se pojavibradata glava njemačkog vojnika.— Wer da? — zapita hrapav glas.— Jurand iz Spihova! — odvrati vitez.Iza tih se riječi zatvori prozor nanovo i nastane tišina.Vrijeme je prolazilo. Iza gradskih vrata nije se čulo posve ništa,

samo je od vješala dopiralo graktanje crnih ptica.Jurand je stajao dosta dugo, a onda podigne svoj rog i puhne u nj

ponovo.Odgovori mu tišina.Tada uvidi da to on mora čekati pred vratima zbog križarske obijesti

kojoj nema granica za pobijeđena protivnika, da mora čekati zato daga ponize, kao prosjaka. I pomisli da će sigurno tako čekati sve dovečeri ili još i duže. I u prvi trenutak zavri u njemu sva krv, obuzmega silna želja da siđe s konja, da pograbi ogromni kamen što je ležaopred jarkom, pa ga baci u vrata. Tako bi u drugom slučaju bio učinio ion i svaki drugi mazovski ili poljski vitez, pa neka neprijatelji ondaiziđu i pobiju se s njim. Ali sjetivši se zašto je amo došao, predomislise i ponovi u sebi:»Zar se nisam žrtvovao za svoje dijete?«I stane čekati.Međutim se na zidinama počne nešto crnjeti. Počnu se javljati

krzneni šeširi, tamne kape i željezni šljemovi ispod kojih su starogaviteza pogledavale radoznale oči. Svaki čas ih je dolazilo sve više jerje za svu posadu bio neobičan prizor kako taj ogromni Jurand posvesam čeka pred gradskim vratima. Tko ga je nekad ugledao predsobom, ugledao je smrt, a sada ga je mogao gledati bez svakeopasnosti. Glave su se dizale sve više i napokon su sve zidine blizugradskih vrata bile pune vojnika. Jurand pomisli da ga jamačno ikrižarski vitezovi gledaju krozprozore kule što je stajala uz vrata, pa podigne oči uvis, ali su

prozori na kuli bili duboko uzidani u zid i kroz njih se nije moglovidjeti osim u daljinu. Zato se ljudi, koji su ga prije sa zidina tiho

gledali, počnu oglašivati. Ovaj je i onaj izustio njegovo ime, ovdje iondje čuo se smijeh, hrapavi su glasovi stali vikati kao na vuka, sveglasnije i sve smjelije, kad im to nije nitko branio, počeli su se,napokon, na starog viteza nabacivati snijegom.A on je, kao nehotice, naprijed potjerao konja i odmah su snježne

grude prestale letjeti, a glasovi su umuknuli i neke se glave čak isakrile za zidine. Uistinu je moralo biti strašno Jurandovo ime. Alisjetili su se, na kraju, da ih od tog strašnog Mazurca dijeli opkop izid, pa su surovi vojnici opet stali na nj bacati ne samo grudesnijega, već i leda, i blata, i kamenja koje se odbijalo od njegovaoklopa i pokrova na konju.»Ja se žrtvujem za svoje dijete!« ponavljao je u sebi Jurand.I opet je čekao. Dođe podne, a zidine opustješe, jer su vojnike

pozvali na objed. A oni koji su morali ostati na straži, jeli su nasamim zidinama; a kad su se najeli, pozabavili su se opet time da suna nesretnog viteza pobacali oglodane kosti. Uz put su se stali šaliti ipitati međusobno, koji bi se usudio da pođe dolje i da ga udarišakom po vratu ili kopljem po leđima. A drugi su mu dovikivali,vrativši se s objeda, da se može objesiti ako mu je dosadilo čekati;na vješalima je ostala slobodna kvaka s pripravljenim konopcem. I utakvom pogrdnom dovikivanju, u obijesnom nabacivanju kamenjem isnijegom, u smijehu i proklinjanju prođoše popodnevni časovi. Kratkizimski dan naginjao je sve to više k večeri, a most je neprestanovisio u zraku i vrata su ostala zatvorena.Predveče se digne vjetar, pa razagna maglu, očisti nebo i otkrije

zvijezde. Snijeg postade modar, pa onda ljubičast. Nije bilo mraza,ali noć je bila vedra. Osim stražara, svi su ponovo otišli sa zidina, avrane i gavrani odletjeli su sa vješala u šumu. Na kraju pocrni nebo inastade potpuna tišina.»Prije noći mi neće otvoriti vrata« pomisli Jurand.I dođe mu na um da se vrati u mjesto, ali se odmah i okani te misli.

»Hoću da ostanem ovdje«, rekne samome sebi. »Ako se vratim,neće me pustiti kući, nego će me opkoliti i uhvatiti, pa će onda rećida mi nisu ničim obvezani, jer su me silom svladali; a da i sretnoumaknem, ponovo bih se morao vratiti.«Neizmjerna ustrajnost poljskih vitezova u podnošenju zime, glada i

napora, kojoj su se divili svi kroničari, dopuštala im je da izvršuju i

takve čine za koje nisu bili dorasli mekoputni ljudi sa Zapada. Jurandje tu ustrajnost posjedovao u još većoj mjeri od drugih; i premda gaje već odavna mučio glad, a večernja mu studen prodirala krozkožuh prekriven oklopom, ipak je odlučio čekati, pa makar predvratima i poginuo.Ali najednom začuje još prije nego što je pala potpuna noć, korake

iza svojih leđa.On se obazre: k njemu su od mjesta dolazila šestorica ljudi,

oboružani kopljima i sulicama, a među njima je u sredini išao sedmipodupirući se mačem.»Možda će njima otvoriti vrata, pa ću s njima unići«, pomisli Jurand.

»Oni neće pokušati da me uhvate silom ili da me ubiju, jer ih je malo;a ako ipak na me navale, bit će to znak da neće ništa održati, i ondajao njima!«To pomislivši, podigne svoju ocjelnu sjekiru što mu je visila uz

sedlo, tako tešku da bi je običan čovjek obim rukama jedva podigao,i potjera k njima svog konja.Ali oni nisu mislili na nj navaliti. Baš obratno, momci su odmah

zabili sulice i koplja u snijeg, a kako noć nije još bila posve tamna,vidio je Jurand da nešto odostrag drže u rukama.A onaj sedmi, po svoj prilici, njihov starješina, pruži prema njemu

brzo svoju lijevu ruku, pa je podigne uvis i zapita:— Vi ste, viteže, Jurand iz Spihova?— Jesam.— Hoćete li poslušati zašto sam poslan?— Slušam.— Silni i pobožni komtur von Danveld zapovjedio mi je da vam

kažem da vam se neće otvoriti vrata dogod ne siđete s konja.Jurand ostade časkom nepomičan, zatim siđe s konja kojemu

odmah priskoči jedan momak.— Vi nam morate predati i oružje — progovori opet čovjek s

mačem.Gospodin se iz Spihova pokoleba. Ta oni će, po svoj prilici, navaliti

na nj kad bude bez oružja, pa će ga zatući kao zvijer, ili će gapograbiti i baciti u podzemnu tamniču...Ali, pomisli, kad bi to smjerali bilo bi ih mnogo više došlo. Jer kad bi

na nj navalili, ne bi mu oklop odmah mogli probosti, a on bi,

međutim, prvome oteo oružje i protjerao ih sve redom još prije negošto bi im stigla pomoć. Ta oni su ga dobro poznavali.»Pa makar iz mene istočili svu krv«, rekne samome sebi, »ja po

drugo nisam ni došao.«To pomislivši baci preda se sjekiru pa i mač i mali nož i stane

čekati. Oni uzmu sve, a onda se onaj čovjek koji je s njim govorioudalji od njega nekoliko koraka, pa se zaustavi i progovori čvrstim,odlučnim glasom:— Za sve krivice koje si nanio križarskome redu, moraš po

komturovoj zapovjedi na se nadjeti ovu platnenu vreću koju ćemo tiostaviti, moraš na vrat objesiti tok mača vezan konopcem i pokornočekati pred vratima, dok ti ih komturova milost ne otvori.Tren kasnije ostane Jurand sam u tmini i tišini. Na snijegu se pred

njim crnjela pokornička vreća s konopcem, a on je dugo stajaoosjećajući da mu se nešto lomi u duši, da nešto gine i umire u njemui da začas neće više biti vitez, da neće biti Jurand iz Spihova, negonevoljnik i sužanj bez imena, bez slave i časti.I prođe još mnogo vremena prije nego što se približio k pokorničkoj

vreći i progovorio: »Što drugo mogu da uradim? Ti, Isuse, znadeš daće oni zadaviti moje nevino dijete ako ne učinim sve što mizapovijedaju. Ti znadeš i to da ja to za svoj život ne bih učinio. Gorkaje sramota, gorka, ali su i tebe prije smrti osramotili. Dakle: u imeOca i Sina...«Zatim se prigne i nadjene na se vreću u kojoj bijahu ostavljeni otvori

za glavu i ruke, a onda objesi o vrat tok mača vezan konopcem iodvuče se k vratima.Ne nađe ih otvorena, ali mu je sada već bilo svejedno da li će

otvoriti prije ili kasnije. Zamak je stajao u noćnoj tišini i samo su sestražari čas po čas oglašavali na zidinama. Visoko gore na kuli krajgradskih vrata svijetlio je jedan prozor, a ostalo je sve bilo tamno.Noćni su sati prolazili jedan za drugim, a na nebu se pojavio

mlađak i osvijetlio mrke gradske zidine. Bila je takva tišina da jeJurand mogao čuti kako mu srce kuca. Ali on se bio posveskamenio, kao da su mu dušu izvadili, i nije više znao ni za šta. Unjemu je ostala još samo jedna misao, da je prestao biti vitez Jurandiz Spihova, ali tko je i što je, to nije znao. Na trenutke mu se

usred noći pričinjalo kao da k njemu od onih vješala, što ih je prijevidio, tiho po snijegu dolazi smrt.Najednom se lecne i potpuno razbudi:»O, Isuse milosrdni, šta je to?«S visokog prozora kule uz gradska vrata začu ju se tihi, ispočetka

jedva čujni glasovi lutnje.Idući u Ščitno, Jurand je bio siguran da u tom gradu nema

Danuške, a ipak su mu ti zvuči lutnje usred noći odmah preokrenulisrce. Njemu se pričini da on dobro pozna te zvukove i da to ne sviranitko drugi, nego ona... njegovo dijete, njegovo milovanje! I on padnena koljena, pa sklopi ruke na molitvu i stane slušati drhćući kao uvrućici.A uto zapjeva djetinji i neizrecivo tjeskobni glasić: Da ja imam krila

Kao guska bijela, Za Jaškom u Šlesku Ja bih poletjela...Jurand se htjede odazvati, kliknuti ljubljeno ime, ali mu riječi zapnu

u grlu, kao da ga je stisnuo željezni obruč. Nagla bujica boli, suza,tjeskobe i nevolje nakupi mu se u prsima i on klone licem u snijeg istane u svom zanosu vapiti k nebu, kao u djetinjoj molitvi: — O,Isuse, daj da još čujem svoje dijete! O, Isuse...! I trnci prođu cijelimnjegovim golemim tijelom. Agore na kuli zapjeva nanovo tjeskobni glasić u nepomućenoj noćnoj

tišini: Sjela bih na trgu Riječ mu rekla jednu; Pogledaj JašulkoSiroticu bijednu!Ujutro je surovi, bradati njemački vojnik gurnuo u rebro viteza koji je

ležao pred vratima.— Na noge, pseto! Vrata su otvorena i komtur zapovijeda da dođeš

pred njega.Jurand se probudi kao iza sna. Nije vojnika pograbio za grlo, nije ga

smrvio željeznim rukama, a lice mu je bilo mirno, gotovo pokorno.On ustane i, ne progovorivši ni riječi, pođe za vojnikom kroz vrata.No čim je kroz njih prošao, začuo se za njim zveket lanaca i

pomični se most počne dizati uvis, a na vrata pade teška željeznaprečka...

TREĆI DIO

INašavši se u gradskom dvorištu, nije Jurand odmah znao kamo bi

pošao, jer ga je sluga, koji ga je uveo kroz vrata, odmah ostavio iotišao k stajama. Na zidinama su, istina, stajali vojnici, i pojedinci iviše njih zajedno, ali su im lica bila tako mrka, a pogledi tako prezirnida je vitezu bilo lako pogoditi da mu neće puta pokazati; ako mu iodgovore na pitanje, odgovorit će samo prezirno i grubo.Neki su se smijali, pozivajući ga k sebi prstima, a neki su se opet

počeli na njega nabacivati snijegom, baš kao i jučer. A on opazi vratanad kojima je bio iz kamena isklesani Isus na križu, pa pođe k njimamisleći da će ga netko svratiti s krivoga puta ako su komtur istarješina u drugom dijelu grada ili u drugim sobama.Tako je i bilo. Kad se Jurand približio k tim vratima, otvoriše im se

naglo obje polovice, a pred njim se pojavi mladić ošišane glave kaou klerika, ali odjeven u svjetsko ruho; mladić zapita:— Jeste li vi, gospodine, Jurand iz Spihova?— Jesam.— Pobožni komtur mi je zapovjedio da vas dovedem. Pođite za

mnom!I povede ga kroz veliki hodnik k stubama. Kod stuba se zaustavi,

pogleda Juranda oštrim pogledom i zapita nanovo:— Nemate li uza se nekakva oružja? Dobio sam zapovijed da vas

pretražim.Jurand podigne uvis obje ruke tako da je provodnik mogao posve

dobro pregledati cijelo njegovo tijelo, i odgovori:— Jučer sam predao sve.A vodič snizi glas i rekne upravo šaptom: — Čuvajte se da ne

planete gnjevom, jer ste pod strašnom moći i premoći.— Ali i pod voljom božjom — odgovori Jurand.To rekavši, pogleda ozbiljno u vodiča, pa ugledavši u njegovu licu

nešto slično samilosti i sažaljenju, rekne:— Učtivost ti gleda iz očiju, momče. Hoćeš li mi iskreno reći što ću

te zapitati?— Požurite se, gospodine! — rekne provodnik.— Hoće li oni za me dati moje dijete?— Zar je ovdje vaše dijete?— Moja kćerka.

— Ona gospođica u kuli kraj vrata?— Da. Oni su mi obećali da će je pustiti ako im se predam.Vodič mahne rukom u znak da ništa ne zna, ali mu se na licu pojavi

nemir i sumnja. A Jurand zapita jošte:— Je li istina da je čuvaju Šomberg i Markvart?— Te braće nema u gradu. Odvedite je ipak, gospodine, prije nego

što ozdravi starješina Danveld.Čuvši to, zadršće Jurand, ali više nije imao vremena da još što pita

jer dođoše pred dvoranu u prvom katu, u kojoj je Jurand imao dastane ipred lice ščitnovskoga starješine. Momak otvori vrata i pođenatrag k stubama.Vitez iz Spihova uđe i nađe se u velikoj sobi, vrlo tamnoj, jer je kroz

prozore, optočene mnogim olovom, dolazilo malo svjetla, a osimtoga je zimski dan bio vrlo tmuran. Na drugom kraju sobe gorio je,istina, u velikoj peći oganj, ali je sirovo drvo davalo malo plamena.Tek malo kasnije, kad su mu se oči priučile na polumrak, opaziJurand u dubini stol i vitezove, gdje sjede oko njega, a dalje izanjihovih leđa cijelu hrpu oboružanih momaka i mrkih slugu međukojima je gradski luđak na lancu držao ukroćenog medvjeda.Jurand se nekoć sastao s Danveldom, a zatim ga dvaput vidio, kao

poslanika, na dvoru mazovskog kneza, ali je od toga već prošlonekoliko godina; ipak ga je odmah prepoznao u onom polumraku, ipo debljini i po licu, a napokon i po tom što je sjedio u sredini stola,na velikomsrtocu, držeći na naslonu povezanu ruku. Kraj njega na drugoj

strani sjedio je stari Sigfrid de Leve iz Insburka, neumoljivi neprijateljpoljskoga roda, a Juranda iz Spihova napose; a na lijevoj bijahumlađa braća Gotfrid i Rotgir. Danveld ih je navlas pozvao da videnjegov trijumf nad groznim neprijateljem i da se ujedno nasladeplodom izdaje koju su zajedno smislili i kojoj su znatno pripomogli.Oni su sjedili udobno, odjeveni u meke odjeće od tamnoga sukna slakim mačevima o boku, veseli i ponosni, promatrajući Juranda sporugom i neizmjernim prezirom, koji su uvijek osjećali u svom srcuza sve slabe i pobijeđene.Dugo potraja šutnja, jer su se oni doista htjeli nagledati muža

kojega su se prije toga naprosto bojali, a koji je sada pred njima

stajao, spuštene glave, odjeven u surovu pokorničku vreću, skonopcem oko vrata na kom je visio tok mača.Osim toga, očito su željeli da što veći broj ljudi vidi njegovo

poniženje, jer je kroz pobočna vrata što su vodila u druge sobedolazio svatko tkogod je htio, pa se dvorana gotovo do polovinenapunila oružanim muževima. Svi su s neizmjernom radoznalošćupromatrali Juranda, razgovarajući glasno o njemu. A on se videći ih,opet ponadao jer je pomislio u sebi: »Da Danveld ne misli održationo što je obećao, ne bi biio pozvao tolike svjedoke.«Uto mahne Danveld rukom i utiša razgovor, pa dade znak jednom

pažu koji pristupi k Jurandu, prihvati rukom konopac što mu je visiooko vrata i privuče ga nekoliko koraka bliže k stolu.A Danveld pogleda slavodobitno u sve prisutne i rekne: — Gledajte

kako moć našega reda pobjeđuje zloću i gordost — Dao tako Boguvijek! — odgovore prisutni.I opet nastade šutnja, a onda se Danveld obrati k sužnju: — Ti si

ujedao naš red kao bijesan pas, pa je zato Bog odredio da kao passtojiš pred nama, s konopcem oko vrata i čekaš milost i smilovanje.— Ne uspoređuj me s psom, komture — odgovori Jurand — jer

oduzimaš čast onima koji su se sa mnom borili i od moje rukepoginuli.Na te riječi začu se žamor među oboružanim Nijemcima, a nije se

znalo da li ih je razgnjevio taj smjeli odgovor ili ih je lecnula njegovaistinitosit.A komturu nije bilo drago što se tim pravcem okrenuo razgovor, pa

rekne: — Gledajte, još nam i tu pljuje u oči oholo i drsko!A Jurand podigne uvis ruke, kao čovjek koji se poziva na

svjedočanstvo samih nebesa, i odgovori klimajući glavom:— Bog vidi da je moja oholost ostala s onu stranu vrata. Bog vidi i

Bog će suditi niste li osramotili sami sebe sramoteći moj viteškistališ. Samo je jedna viteška čast koju mora štovati svatko tko jeopasan viteškim pojasom.Danveld namršti obrve, ali u taj čas počne gradski luđak zveketati

lancem na kojem je držao medvjeda i vikne:Propovijed! Propovijed! Došao je propovjednik iz Mazovije! Slušajte

propovijed!Zatim se okrene k Danveldu.

— Gospodine — rekne — kad je zvonar svojim zvonom prerano napropovijed probudio grofa Rozenhajma, zapovjedio mu je grof damora pojesti konopac zvona cd uzla do uzla, pa kako i ovajpropovjednik ima konopac oko vrata, zapovjedite rnu da ga pojedeprije nego što dovrši svoju propovijed!I to rekavši, pogleda plaho u komtura, jer nije bio siguran hoće li se

ovaj nasmijati ili će zapovjediti da ga izbatinaju za neumjesne riječi.Ali križari, uljudni, učtivi i pokorni kad u sebi nisu osjećali dostasnage, nisu poznavali nikakve mjere pred pobijeđenima — pa zato iDanveld ne samo što je glavom klimnuo luđaku u znak da mudozvoljava svaku porugu nego je i sam progovorio s takonečuvenom surovošću da se na licu nekih mladih paževa odraziločuđenje.— Ne tuži se da te sramotimo — rekne — jer da te učinimo i

čuvarom pasa, bolji je naš čuvar pasa nego vaš vitez!A osmjeljeni luđak stane vikati:— Donesi češagiju i iščeši medvjeda, a on će ti svojom capom

počešljati čupu!Nato se ovdje i ondje začuje smijeh, a nekakav se glas oglasi iza

leđa križarske braće: — Ti ćeš po ljetu na jezeru kositi trstiku!— I loviti rake i smrdljivo meso! — vikne drugi. A treći nadoda: — A

dotle tjeraj vrane od vješala! Neće ti ponestati posla!Tako su se oni rugali nekoć strašnom Jurandu. Gomilu na kraju

obuze radost. Neki su otišli od stola i približili se k sužnju, pa gapromatrali izbliza govoreći: — Ovo je onaj divlji vepar iz Spihovakojem je naš komtur izbio zube! Sigurno ima pjenu u ustima, pa ibirado koga ugrizao, ali ne može! — Danveld i drugi križari, koji suispočetka htjeli svim prisutnim pružiti kao neki svečani prizor suda,videći da je sve okrenulo drukčije, ustadoše sa svojih mjesta ipomiješaše se s onima koji bijahu pristupili k Jurandu.To nije bilo pravo starome Sigfridu iz Insburka, ali mu sam komtur

reče: — Ne mrgodite se, bit će još ljepše zabave! — I oni stanuogledavati Juranda. Ovo je, zaista, bila vrlo rijetka prilika, budući daje svaki križarski vitez ili vojnik koji ga je prije vidio tako izbliza,obično zaklopio oči zauvijek. Neki su govorili: — Plećat je, premdaima kožuh pod vrećom; mogli bismo ga oplesti slamom i voditi po

sajmovima. — A drugi su stali zahtijevati piva, da im taj dan bude jošveseliji.I zaista, zazvone za časak puni vrčevi, a tamna se dvorana napuni

zadahom pjene što se dizala ispod poklopca. Razveseljeni komturrekne: — Baš je tako dobro! Neka on ne misli da je njegova sramotavelika stvar! — I nanovo stanu pristupati k njemu, pa ga u podbradakudarati vrčevima, govoreći; — Sigurno bi rado pio, mazurska gubico!— Neki su pivo izlijevali na dlan i prskali mu ga u oči, a on je međunjima stajao sav slomljen i ponižen, dok napokon nije pristupio kstarom Sigfridu i, očito, osjećajući da dugo neće izdržati, vikne takoglasno da je nadvikao sav žamor u dvorani: — Tako vam Otkupiteljevih muka i spasa vaše duše, dajte mi moje dijete, kao što steobećali!I htjede prihvatiti desnu ruku staroga komtura, no ovaj mu se brzo

ugne i rekne: — Dalje, robe! Što hoćeš?— Ja sam iz ropstva pustio de Bergova i došao sam jer ste obećali

da ćete mi dati moje dijete, koje je ovdje.— Tko ti je to obećao? — zapita Danveld.— Ti, komture, ako imaš savjesti i poštuješ zadanu riječ.— Ti nemaš za to svjedoka, ali mi ne treba svjedoka, ako je bilo na

čast i poštenu riječ.— Na tvoju čast! Na čast reda! — klikne Jurand.— Onda će ti tvoja kći biti predana! — odgovori Danveld.Zatim se okrene k prisutnima i rekne:— Sve što ga je ovdje snašlo, sve je to samo nevina šala prema

njegovim zlim djelima. Ali mi smo obećali da ćemo mu povratitikćerku ako se sam stavi i ponizi pred nama. Znajte, križarska riječima biti stalna kao i riječ božja, i zato onu djevojku koju smo otelirazbojnicima puštamo na slobodu, a poslije dolične pokore za svegrijehe proti našem redu dozvolit ćemo i njemu da se povrati kući.Mnogi su se začudili tim riječima jer su znali da Danveld već

odavno mrzi Juranda, pa se nisu nadali takvoj blagosti. Zato su ga istari Sigfrid i Rotgir i brat Gotfrid čudno pogledali, namrštivši čelo, aon se pričini kao da toga ne vidi i rekne: — Mi ćemo ti kćerkuotpraviti pod stražom, a ti ćeš ostati ovdje, dok se naša straža nepovrati i dok nam ne isplatiš otkup.

I sam je Jurand bio donekle presenećen jer je već bio izgubio svakunadu da će Danuši išta koristiti njegova žrtva, pa zato pogledaDanvelda gotovo zahvalnim pogledom i rekne: — Bog ti platio,komture!— Upoznaj Kristove vitezove! — rekne Danveld.A nato Jurand:— Od njega je sve milosrđe! Budući da već dosta dugo nisam vidio

svoje dijete, dozvolite mi da vidim djevojku i da je blagoslovim.— Dobro, ali ne nasamu, nego pred svima, da budu svjedoci naše

milosti i vjere.To rekavši, zapovjedi najbližemu pažu da dovede Danušu; a sam

pristupi k de Leveu, Rotgiru i Gotfridu, koji ga okruže, pa s njimastane živo razgovarati.— Ja ti se ne protivim, premda nisi prije imao takve nakane —

rekne stari Sigfrid.A žestoki Rotgir, poznat sa svoje hrabrosti i okrutnosti, rekne: —

Kako to? Zar ćeš pustiti ne samo djevojku nego i toga đavolskogapsa da nas nanovo ujeda?— Neće ujedati! — klikne Gotfrid.— Eh, platit će otkup! — odgovori nehajno Danveld.— Ako ti dade sve što ima, za dvije-tri godine će opet toliko

napljačkati.— Ja se ne protivim zbog djevojke — ponovi Sigfrid — ali će radi

toga vuka još često naše ovce zaplakati.— A naša riječ? — zapita sa smiješkom Danveld.— Prije si drukčije govorio.Danveld slegne ramenima.— Zar ste imali malo zadovoljštine? — zapita. — Hoćete li više?A drugi okruže nanovo Juranda i pod dojmom slave koja je zbog

Danveldova blagoga postupka pala na sve križare, stanu mu govoritiu oči: — Nu, lomignjate — rekne mu kapetan gradskih strijelaca — bili tako postupili tvoji pogani drugovi s našim vitezovima?— Zar si zato pio našu krv?— A mi ti za kamen vraćamo hljebom!Ali Jurand nije mario ni za porugu, ni za prezir što je bio u njihovim

riječima, jer mu je srce bilo sabrano, a pogled miran. Mislio je da ćezačas ugledati Danušu i da će je doista vidjeti po njihovoj milosti, pa

je zato gotovo skrušeno gledao u njih i napokon rekao: — Istina je,istina! Bio sam vam strašan... ali ne po izdaji!Uto nekakav glas na drugom kraju dvorane najednom viknu: —

Vode djevojku! — i odmah nastade u svoj sobi tišina. Vojnici stupena obje strane, a ko nijedan od njih nije vidio Jurandove kćeri, avećina nije ni znala da je ona u gradu, jer je Danveld sve radio tajno,to su im oni koji su sve znali počeli sada šaptati o njezinoj divnojljepoti. I zato su se sve oči obratile k vratima kroz koja je ona imalaunići.Uto se najprije pojavi paž, za njim svima poznata služavka reda, a

za njom je išla djevojka odjevena u bjelinu, s raspuštenom kosomsvezanom na čelo.I najednom se razlijegne gromki smijeh po dvorani. Jurand, koji u

prvom trenutku bijaše poskočio k svojoj kćerci, lecne se naglo i staneblijed poput platna gledaju ći u čudu u šiljatu glavu, u modra usta i uglupe oči ružne grdobe koju su mu doveli mjesto Danuše.Stari Sigfrid, Rotgir i Gotfrid brzo se pogledaju, čudeći se

Danveldovoj lukavosti, ali nijedan od njih nije imao vremena da štoprogovori, jer je Jurand viknuo strašnim glasom: — Ona je u Ščitnu!Ona je u ščitnu! Ja sam je čuo kako pjeva! Ja sam čuo glas mogadjeteta!Nato se Danveld okrene k prisutnima i rekne mirno i slavodobitno:

— Pozivam vas sve za svjedoke, a osobito tebe, Sigfride iz Insburka,i vas, pobožna braćo Rotgire i Gotfriđe, da mu, prema poštenoj riječii svom obećanju, predajem ovu djevojku za koju su oni i razbojnicirekli da je kći Juranda iz Spihova. Ako ovo nije ona, nije naša krivnja,nego volja našega Gospodina koji je na taj način predao Juranda unaše ruke.Sigfrid i dva mlađa brata kimnu glavom u znak da čuju i da će to

posvjedočiti u potrebi. Zatim se opet brzo pogledaju, jer je to bilomnogo više nego što su se i sami nadali: uhvatiti Juranda, ne datimu djevojke, a ipak održati obećanje... Tko bi to drugi bio takoudesio!A Jurand se baci na koljena i počne zaklinjati Danvelda svima

relikvijama u Malborgu, pa onda prahom i glavom njegovih predaka,da mu povrati njegovo pravo dijete i da ne radi kao vjerolomac iizdajica koji krši svoju prisegu i svoje obećanje. U njegovu je glasu

bilo toliko očaja i istine da su se neki počeli domišljati prijevari, adrugi su pomišljali da je, doista, kakav čarobnik promijenio djevojčinlik.— Bog vidi tvoju izdaju! — vikao je Jurand. — Tako ti rana

Otkupiteljevih! Tako ti tvog smrtnog časa, daj mi moje dijete!I podigavši se, prigne se pred Danveldom kao da mu je htio obujmiti

koljena; oči su mu se ljeskale kao u ludilu, a glas mu je podrhtavaood tuge, očaja, straha i grožnje. A kad je Danveld čuo da ga on predsvima okrivljuje izdajom i vjerolomstvom, počne soptati nosnicama inajzad mu gnjev poput plamena zažari lice i u želji da do kraja ponizinesretnika, pristupi brzo k njemu, prigne se k njegovu uhu i šapnemu kroz stisnute zube: — Ako ti je povratim, povratit ću ti je s mojimkopiletom!Ali u isti trenutak rikne Jurand kao bik, pograbi obima rukama

Danvelda i podigne ga uvis. Udvorani se začuje očajni vrisak: — Smiluj mu se! — a onda baci

komturovo tijelo s tako strašnom silom o kameniti pod da je mozak izrazbijene lubanje poprskao Sigfrida i Rotgira koji su stajali u blizini.Jurand skoči k najbližoj stijeni na kojoj je visilo oružje i pograbivši

veliki dvooštri mač, navali poput oluje na Nijemce, skamenjene odužasa.Bili su to ljudi, vični boju, klanju i krvi, a ipak su im srca klonula. Kad

su se osvijestili od prvoga presenećenja razbježali su se na svestrane kao što stado ovaca bježi pred vukom koji ubija jednimugrizom svojih zubi. U dvorani su se razlijegali usklici čuđenja, topotljudskih nogu, štropot prevrnutih stolaca, vapaj paža i rik medvjeda,koji se oteo luđaku i počeo penjati na visoki prozor, i pomiješali sočajnom vikom za oružjem, za štitovima, mačevima i lukovima.Napokon blijesne oružje i nekoliko oštrih mačeva sine predJurandom, ali on nije gledao ni na šta, nego je kao sulud skočio nanjih i započe divlja, nečuvena borba, sličnija klanju, nego pravomboju.Mladi i žestoki brat Gotfrid stane prvi na put Jurandu, no ovaj mu

poput munje odrubi glavu zajedno s ramenom i rukom; za njim odJurandove desnice pade kapetan gradskih strijelaca, gradskiekonom von Braht i Englez Hjuges, koji nije pravo ni znao o čemu seradi, već je žalio Juranda i pograbio za oružje istom onda kad je

poginuo Danveld. A drugi se, videći strašnu snagu mahnitoga muža,sabiju u hrpu da mu se zajedno opru, ali je tako još strasniji bionjihov poraz, jer je on s naježenom kosom na glavi, sav oblivenkrvlju i dišući krvlju, sav zadahtan, slijep i bijesan, trgao, lomio, istrašnim udarcima svoga mača sjekao tu gustu hrpu obarajući ljudena krvavi pod, kao što bura obara grmlje i drveće. I nanovo nastadetrenutak sveopćega straha; činilo se da će taj strašni Mazurac samsamcat pobiti i poubijati sve te ljude.I kao što velik čopor pasa ne može bez pomoći strijelaca svladati

divljega vepra, tako se ni ti oboružani Nijemci nisu mogli mjeriti snjegovom mahnitom snagom, u borbi koja je njima donosila samosmrt i propast.— Raziđite se! Opkolite ga! Udarite na nj s leđa! — vikne stari

Sigfrid de Leve.I ljudi se razbježaše po dvorani, kao što se razleti jato ptica na polju

kad se na njih s visine spusti oštrokljuni jastreb; ali ga nisu mogliopkoliti jer ih je on u svom bojnom bjesnilu stao tjerati uz stijene,mjesto da traži zgodan položaj za obranu. Koga je stigao, taj jeginuo, kao da je gromom pogođen. Sramota, očaj i prevarena nada,pretvoriše se u strašnu žeđ za krvlju, i podesetorostručiše njegovugroznu, prirođenu snagu. Teškim mačem, za koji su i najjačemčovjeku među križarima trebale obje ruke, mahao je on jednomrukom kao perom. Njemu nije bilo do života, nije bilo do spasa, niječak bilo ni do pobjede, nego mu je samo bilo do osvete, i kao štovatra ili nabujala rijeka slijepo ništi sve što joj stane na put, tako je ion, mahnit i strašan, slijepo rušio, lomio, gnjeo, gazio i ubijao sveživo pred sobom. Nisu ga mogli pograbiti s leđa, jer ga ispočetkanisu mogli stići, a uz to su se vojnici bojali da mu se približe stragaznajući da ih nijedna ljudska moć ne bi obranila od smrti kad bi se onokrenuo. A neki su se prestravili do kraja, pomislivši da običančovjek ne bi mogao počiniti tolike nevolje, već da imaju posla smužem kojemu pomažu neke nadljudske sile.Uto pobjegne stari Sigfrid, a s njim i brat Rotgir, na galeriju,

podignutu nad velikim prozorima dvorane, i stanu zvati druge dadođu za njima, a ovi im se odazovu tako žurno da su se međusobnognjeli na uskom ulazu želeći da se što prije popnu gore i da odanleudaraju na junaka s kojim kao da je svaka druga borba bila

nemoguća. Napokon zatvore zadnja vrata, kojima se išlo gore nagaleriju, a Jurand ostade sam dolje u dvorani. S galerije se razlijegnuusklici radosti i trijumfa, i odmah stanu na viteza letjeti teškehrastove klupe i željezni kolutovi za baklje. Jedna ga pogodi u čelonad obrvama i lice mu zalije krvlju. Ujedno se dolje otvore velikavrata i s galerije dozvani vojnici provale vičući u dvoranu, oboružanikopljima, sulicama, lukovima, sjekirama, strelicama, toljagama,konopcima i svakakvim oružjem koje su u brzini pograbili.A mahniti Jurand otare lijevom rukom krv s lica, da mu ne mrači

vida, pa se osovi i nahrupi na gomilu. U dvorani se nanovo začujeuzdisanje, zveket željeza, škrgutanje zubi i očajno stenjanje na smrtranjenih ljudi.

IIU toj je istoj dvorani te večeri sjedio za stolom stari Sigfrid de Leve,

koji je odmah poslije Danveldove smrti preuzeo zapovjedništvo nadŠčitnom, a kraj njega bijahu brat Rotgir i vitez de Bergov, nekadanjisužanj Jurandov, i dva plemenita mladića, dva novaka, koji suuskoro imali primiti bijeli plašt. Zimski je vjetar duvao u prozore,potresao olovom obrubljenim oknima, titrao plamenom bakalja uželjeznim kolutovima i natjeravao čas po čas pramenove dima udvoranu. Među braćom je vladala tišina, premda su se okupili navijećanje. Svi su čekali riječ staroga Sigfrida, a i ovaj je čekao posvemirno i zamišljeno, poduprvši se laktima o stol i naslonivši na objeruke svoju sijedu glavu, dok mu je lice bilo u sjeni i dok su mu setužne misli rojile u duši.— O čemu da vijećamo? — zapita napokon brat Rotgir.Sigfrid podigne glavu, pogleda u nj i, prenuvši se iz svojih misli,

rekne: — O našemu porazu, o tom što će reći veliki meštar, i o tomeda iz našega postupka ne nastane nikakva šteta za naš red.Zatim ponovo zašuti, ali se za časak ogleda naokolo i ponjuši

nosom: — Ovdje se još osjeća krv.— Ne, komture — odgovori mu Rotgir — ja sam zapovjedio da

operu pod i da dvoranu okade sumporom. Ovdje se osjeća sumpor.A Sigfrid ih pogleda čudnim pogledom i rekne: — Smiluj se, Duše

svjetlosti, duši brata Danvelda i brata Gotfrida!A oni su pojmili da on zazivlje milosrđe božje za te duše i da ga

zazivlje zato što se na smrad sumpora sjetio pakla, i mrazni trnciprođu im kroz kosti, pa svi progovore brzo: — Amen! Amen! Amen!Nekoliko časaka kasnije opet se čuo šum vjetra, od koga su

podrhtavali prozori.— Gdje su tjelesa komtura i brata Gotfrida? — zapita starac.— U kapelici: svećenici pjevaju nad njima litanije.— Jesu li već u lijesovima?— Jesu, samo što je komturu prekrivena glava, jer mu je

razmrskana lubanja i izobličeno lice.— A gdje su druge lešine i ranjenici?— Lešine su na snijegu, da se bolje sačuvaju, dok im se ne načine

lijesovi; a ranjenici su u bolnici.Sigfrid se prihvati rukom za glavu:

— I to je sve počinio jedan jedini čovjek... ! Duše svjetlosti, čuvaj izaštiti naš red kad dođe do rata s tim vučjim plemenom!Nato Rotgir pogleda uvis, kao da se nečega sjetio, i rekne: — Čuo

sam kod Vilne kako je sambijski zapovjednik rekao svojemu bratu,velikomu meštru: »Ako ne zapodjeneš veliki rat i ne uništiš ih tako daim ni ime ne ostane, teško nama i našemu narodu!«— Dao Bog takav rat i sraz s njima! — rekne jedan od plemenitih

novaka.Sigfrid ga oštro pogleda, kao da bi mu htio reći: »Danas si se

mogao ogledati s jednim od njih«, no vidio je slabi i mladi liknovakov, a možda se i sjetio da ni sam nije htio poći u očitu propast,premda je bio čuven sa svoje hrabrosti, pa promijeni razgovor izapita: — Tko je od vas vidio Juranda?— Ja — odgovori de Bergov.— Je li još živ?— Jest. Leži u onoj istoj mreži u koju smo ga ulovili. Kad se

osvijestio, htjeli su ga vojnici ubiti, ali im kapetan nije dozvolio.— Mi ga ne možemo ubiti jer je to ugledan čovjek među svojima, a

oni bi podigli užasnu viku — odgovori Sigfrid. — A nećemo moćisakriti ni ovo što se dogodilo, jer je bilo jako mnogo svjedoka.— Dakle, što imamo da kažemo i što da učinimo? — zapita Rotgir.Sigfrid se zamisli i napokon rekne:— Vi, plemeniti grofe de Bergov, otiđite u Malborg k velikom meštru.

Vi ste čamili kod Juranda u tamnici i gost ste našega reda, pa ćevam tim prije vjerovati kao gostu koji ne mora da govori u prilognama redovnicima. Recite mu što ste vidjeli, da je Danveld nekimpograničnim lupežima oteo nekakvu djevojku i to obznanio Jurandu,misleći da je njegova kći, pa da je Jurand došao u Sčitno, a što sedalje dogodilo, to znadete i sami.— Oprostite, pobožni komtuire — rekne de Bergov. — Ja sam

teško sužanjstvo pretrpio u Spihovu, pa bih kao vaš gost radosvjedočio vama u prilog, ali mi na moje umirenje recite: nije li pravaJurandova kći bila u Sčitnu i nije li Danveldova izdaja do bjesniladovela strašnoga joj oca?Sigfrid de Leve nije odmah odgovorio; on je užasno mrzio poljsko

pleme i bio još okrutniji od Danvelda, ali nije ipak bio sklon nikakvojpodlosti. Najviše ga je boljelo potkraj života što su u posljednje

vrijeme bili po zlu pošli poslovi križarskoga reda, osobito zbog togašto je počelo nestajati strogosti i kreposti među križarskimvitezovima. Zato ga je pitanje de Bergova taknulo u najranjavijustranu duše, pa mu je istom nakon podulje šutnje rekao: — Danveldstoji pred Bogom i Bog mu sudi, a vi, grofe, recite što vas volja, akovas zapitaju za njegovu namjeru; a ako budete govorili o tom što suvidjele vaše oči, recite da ste prije nego što smo u mrežu ulovilistrašnoga muža, vidjeli devet lešina, osim mnogih ranjenika, a međunjima trup Danvelda, brata Gotfrida, von Brahta i Huga, i dvojicuplemenitih mladića.Bože, daj im vječni pokoj! Amen!— Amen! Amen! — ponove i opet novaci.— I recite — nadoda Sigfrid — ako je Danveld i htio upokoriti

neprijatelja našega reda da ipak nitko nije prvi trgao mač naJuranda.— Ja ću reći samo ono što su vidjele moje oči — odgovori de

Bergov.— A prije ponoći dođite u kapelicu, gdje ćemo doći i mi da se

pomolimo za duše pokojnika — rekne Sigfrid.I mahne mu rukom u znak zahvalnosti i otpusta, jer je dalje želio

sam vijećati s bratom Rotgirom kojega je ljubio kao zjenicu svogaoka i kao što je samo otac mogao ljubiti svoga jedinoga sina. U reduse dapače koješta pogovaralo o toj neizmjernoj ljubavi, ali nitko nijeništa pravo znao zato što je stari vitez, kojeg je Rotgir štovao kaosvoga oca, živio još u svom gradiću u Njemačkoj, te nije nikadazatajio svoga sina.Kad je otišao de Bergov, otpravio je Sigfrid i ona dva momka, pod

izlikom da pripaze na gradnju lijesova za prosite vojnike, što ih jepoubijao Jurand; a kad su se za njima zatvorila vrata, okrene se živok Rotgiru i rekne: — Slušaj što ću ti reći: postoji samo jedno sredstvoda nikada ni živa duša ne sazna da je kod nas, zaista, bila pravaJurandova kći.— To neće biti teško. — odgovori Rotgir. — Da je ona ovdje, nije

znao nitko osim Danvelda, Gotfrida, nas dvojice i one služavke kojaje poslužuje. Danveld je dao opiti i objesiti ljude koji su je doveli izšumskog dvorca. Neki su od posade, doduše, nešto slutili, ali ih je

smutila ona ružna djevojka, pa sada ne znaju ni sami da li smo ih miprevarili, ili je zaista kakav čarobnjak promijenio Jurandovu kćer.— To je dobro — rekne Sigfrid.— A ja sam pomislio, plemeniti komture, budući da Danveld više ne

živi, ne bismo li na njega svalili svu krivnju ...— I priznali pred cijelim svijetom da smo u vrijeme mira i pregovora

s mazovskim knezom iz njegovoga šumskog dvorca ugrabilikneginjinu mezimicu i najmiliju joj dvoranku? Ne, to ne može biti! Udvorcu su vidjeli i nas s Danveldom, a veliki sudac, njegov rođak,zna da smo sve s njim udesili, pa da optužimo Danvelda, osvetio bion njegovu uspomenu.— Razmislimo o tom! — rekne Rotgir.— Razmislimo i smislimo nešto dobra, jer inače teško nama! Kad

bismo predali Jurandovu kćer, rekla bi im ona sama da je nismo oteliod razbojnika, nego da su je ljudi koji su je ugrabili doveli ravno uSčitno.— Tako je.— Ne mislim ja samo na našu odgovornost. Knez će se potužiti

poljskomu kralju i njegovi će poslanici po svim dvorovima vikati nanaše nasilje, na našu izdaju, na naše vjerolomstvo. A kakva štetamože od toga nastati za naš red! I sam bi meštar, da sazna istinu,zapovjedio da se sakrije ta djevojka.— Ta neće li nas optužiti i onda kad nje nestane — zapita Rotgir.— Neće! Brat Danveld je bio lukav čovjek. Ne sjećaš li se da je

Jurandu postavio uvjet da se ne samo sam pojavi u Sčitnu nego daprije toga obznani i piše knezu da ide svoju kćer otkupljivati odrazbojnika i da zna da je nema kod nas.— To je istina. Ali kako ćemo opravdati sve ovo što se dogodilo u

Sčitnu?— Mi ćemo reći da smo saznali kako Jurand traži svoje dijete, pa

pošto smo od razbojnika oteli nekakvu djevojku koja nije znala rećitko je, dojavili smo to Jurandu, misleći, da to nije, možda, njegovakći; a kad je Jurand došao amo, da je pobjesnio ugledavši tudjevojku, pa je obuzet zlim duhom prolio toliko nevine krvi koliko sene prolije ni u velikom boju.— Doista— rekne Rotgir — iz vas govori razum i veliko iskustvo.

Danveldov bi zločin, da svu krivnju svalimo na njega, ipak pao na

naš red, a potom i na nas sve, na naš kaptol i na samoga meštra; aovako će na javu izbiti naša nevinost i sve će pasti na Juranda, nazloću Poljaka i njihovu svezu s paklenskim silama.— Pa neka nam onda sudi tko hoće: sam papa ili rimski cesar!— Da.Nastade kratka šutnja, a onda brat Rotgir zapita: — A što ćemo

učiniti s Jurandovom kćerkom?— Razmislimo!— Dajte je meni. Sigfrid ga pogleda i rekne: — Ne! Čuj me, mladi

brate! Kad se radi o našem redu, ne popuštaj ni mužu ni ženi, ali nepopuštaj ni sebi. Danvelda je stigla ruka božja jer nije htio osvetitisamo krivicu nanesenu našemu redu već i ugoditi svojoj strasti.— Vi me zlo sudite! — rekne Rotgir.— Ne popuštajte sebi - nastavi Sigfrid — jer će vam smalaksati

tijelo i duša, i koljeno toga jakoga plemena pritisnut će jednom vašaprsa tako da više nećete ustati.I po treći put nasloni ozbiljno glavu na desnu ruku, ali je očito mislio

samo o svojim djelima i o sebi, jer za časak rekne:— I na meni je mnogo ljudske krvi, mnogo boli, mnogo suza... Ni ja

se nisam ustručavao, kad se radilo o našemu redu i kad sam vidioda neću uspjeti silom, tražiti druge puteve; ali kad dođem predGospodina kojega ljubim i štujem, reći ću mu: »To sam učinio za našred, a za sebe sam odabrao trpljenje.«Zatim podigne ruke i oči uvis i klikne: — Odrecite se raskoši i

raskalašenosti, otvrdnite vaša tjelesa i srca, jer već vidim kako se uzraku ljeskaju bijeli orlovi i kako im se pandže crvene od križarskekrvi...Dalje mu riječi prekine tako strašan udarac vjetra da se s treskom

otvorio jedan prozor nad galerijom, a sva se dvorana napunilahladnim zrakom i snijegom.— U ime Duha svjetlosti! Ovo je zla noć! — rekne stari križar.— Noć nečistih moći odgovori Rotgir. — Ali zašto, gospodine,

mjesto: u ime Boga, govorite: u ime Duha svjetlosti?— Duh svjetlosti... to je Bog! — rekne starac, i kao da je htio

promijeniti razgovor, zapita: — A jesu li kod Danveldove lešinesvećenici?— Jesu.

— Bože, budi mu milostiv!I obojica zašute, a onda dozove Rotgir momke, pa im zapovjedi da

zatvore prozor i poprave plamen na bakljama, a kad su oni otišli,zapita iznova: — Što ćete učiniti s Juraindovom kćerkom? Hoćete lije odavle odvesti u Insburk?— Odvest ću je u Insburk i učiniti s njom ono što bude naš red

zahtijevao.— A što treba ja da učinim?— Jesi li dovoljno odvažan?— Što sam učinio, da u to sumnjate?— Ne sumnjam jer te poznam, pa te radi tvoje hrabrosti ljubim više

nego ikoga drugoga na svijetu. Pođi, dakle, na dvor mazovskogkneza i reci mu sve što se ovdje dogodilo, kao što smo se dogovorili.— Moram li poći i u sigurnu propast?— Ako tvoja propast bude na korist našemu redu, moraš poći. Ali

ne! Ne čeka te propast. Oni neće povrijediti gosta, osim ako bi te tkohtio izazvati, kao što je učinio onaj mladi vitez koji nas je sveizazvao. On, ili koji drugi, ali to nije tako strašno.

— Dao to Bog! Ali me mogu zasužnjiti u podzemnu tamnicu baciti.— Oni to neće učiniti. Pamti što je sam Jurand pisao knezu, a ti

ćeš, osim toga, poći da se ipotužiš na Juranda. Reći ćeš vjerno štoje počinio u Ščitnu, pa ti moraju vjerovati. Ta mi smo mu prvi javili dadođe i da je pogleda, a on je došao, pa pomahnitao, ubio komtura iizmrcvario naše ljude. Ti ćeš im tako reći, a što će ti oni na toodgovoriti? Danveldova će se smrt brzo razglasiti po svoj Mazoviji izbog toga se oni ne smiju potužiti. Jurandovu će kćer i dalje tražiti aliim je sam Jurand pisao da onanije kod nas, pa njihova sumnja neće na nas pasti. Valja se samo

hrabro ponijeti i začepiti im usta, jer će ionako pomisliti da se nitkood nas ne bi usudio k njima kad bismo mi zaista bili krivi.— Istina. Poći su odmah na put, čim sahranimo Danvelda.— Blagoslovio te Bog, sinko! Kad uradimo sve, kako treba, neće te

zadržati, nego se još moraju odreći Juranda da im ne uzmognemoreći: eto, kako oni s nama postupaju.— Tako se moramo potužiti po svim dvorovima.

— To će učiniti veliki sudac i radi dobrobiti našeg reda, i kao rođakDanveldov.— Da! Ali ako taj spihovski vrag umakne i dospije na slobodu ...A Sigfrid pogleda ozbiljno preda se, pa mu onda odgovori odlučno i

slavodobitno: — Ako i dospije na slobodu, neće se on nikadanijednom riječju potužiti na naš red.Zatim stane još bolje podučavati Rotgira što ima da govori i tražiti

na mazovskom dvoru.

IIIVijest o događaju u Sčitnu stiže, međutim, u Varšavu prije brata

Rotgira i uzbudi ondje nemir i udivljenje. Nj sam knez, ni itko nadvoru nije mogao pojmiti što se dogodilo. Nedavno, baš nešto prijenego što je Mikolaj iz Dlugoljasa imao poći u Malborg s pismom ukom se knez gorko tužio na bezočne pogranične komture što suugrabili Danušu i zahtijevao gotovo s prijetnjom da mu je odmahpredadu, dođe pismo od gospodara iz Spihova s objavom danjegovu kćerku nisu ugrabili križari, nego obični pogranični razbojnicii da će uskoro biti otkupljena. Uslijed toga nije poslanik ni otišao, jernikome nije palo na um da bi križari mogli takvo pismo izmamiti odJuranda zagrozivši mu se srmću njegova djeteta. I tako je bilo teškoznati što se dogodilo, jer su pogranični žitelji, i kneževi i križarskipodanici, samo ljeti navaljivali jedni na druge, a ne po zimi kad bisnijeg bio izdao njihove tragove. Obično su napadali na trgovce,hvatali po selima ljude i otimali stada, ali da bi se usudili napasti nasamoga kneza i ugrabiti njegovu gojenicu i uz to kćerku tako moćnogi strahovitog viteza, to je naprosto nadilazilo svaku ljudsku vjeru. Nato je ipak, kao i na sve druge sumnje, bilo odgovorom Jurandovopismo s njegovim pečatom, a donio ga je čovjek za kojeg su, doista,znali da dolazi iz Spihova; zato nisu više mogli sumnjati nego sesamo knez naljutio, kao što ga već odavno nisu vidjeli, pa jezapovjedio da njegovi ljudi pođu u potjera za razbojnicima na cijelojgranici njegove kneževine, a pozvao je i kneza plockog da učini toisto i da ne štedi zločinaca.A uto dođe i vijest o svemu što se dogodilo u Sčitnu.I idući od usta do usta, dođe desetorostruko povećana. Govorilo se

da je .Turand s petoricom svojih drugova došao do gradića, provaliokroz otvorena vrata i sve poklao tako da je od posade malo tkopreostao, pa su morali poslati po pomoć u bližnji gradić, sazvati svevitezove i mnogobrojne pješake koji su istom nakon dvodnevnogopsjedanja osvojili najzad gradić i savladali Juranda i njegovedrugove. Govorilo se također da će ta vojska prijeći preko granice ida će svakako buknuti veliki rat. Knez, koji je znao koliko je velikomumeštru do toga da sile obiju mazovskih kneževima u slučaju rata spoljskim kraljem ostanu po strani, nije vjerovao tim vijestima jer muje bilo jasno da nijedna ljudska moć ne bi zadržala Poljake iz

kraljevine kad bi križari započeli rat s njim ili sa Zjemovitom plockim,a meštar se bojao tog rata. On je znao da taj rat mora doći, ali setrsio da ga što više odgodi, jedno zbog toga što je bio miroljubiv, adrugo i zbog toga što je za rat s kraljem Jagjelom morao sabratitakvu silu, kakve njegov red nije još dotada nikada okupio, te ujednoosigurati pomoć knezova ne samo iz Njemačke nego sa cijelogaZapada.Zato se knez nije bojao rata, ali je ipak htio saznati što se dogodilo,

što ima da, uistinu, misli o događaju u Sčitnu, o otmici Danuše i osvim tim vijestima što dolaze s granice. Zato mu je bilo drago,premda nije trpio križara, kad mu je jedne večeri kapetan njegovihstrijelaca javio da je došao križarski vitez i moli da bude primljen.Ipak ga je primio ponosno, i premda je odmah vidio da je to jedan

od one braće koja bijahu u šumskom dvorcu, pričinio se kao da gane pozna, i zapitao tko je, odakle dolazi i što ga je u Varšavu dovelo.— Ja sam brat Rotgir — odgovori križar — te sam nedavno imao

čast pokloniti se vašoj milosti.— Kada si brat, zašto nemaš na sebi vaših znakova? Vitez mu

stane tumačiti da bijeloga plašta nije uzeozato što bi ga nesumnjivo bili zasužnjili ili ubili mazovski vitezovi da

je to učinio; posvuda, na cijelom svijetu, u svim kraljevstvima i posvim kneževinama čuva znak krsta svoga nosioca, a samo umazovskoj kneževini izvrgava očitoj propasti čovjeka koji ga nosi. Aliknez mu srdito rekne:— Ne znak krsta, jer krst i mi štujemo, nego vaš grešni postupak.

Pa ako vas gdje drugdje bolje primaju, čine to samo zbog toga štovas manje poznaju.A kad je vidio da se vitez jako lecnuo na te riječi, zapita: — Jesi li

bio u Sčitnu, ili možda znadeš što se ondje dogodilo?— Bio sam u Sčitnu i znadem što se ondje dogodilo — odgovori

Rotgir — i ne dolazim amo kao nečiji poslanik, nego samo zbog togašto mi je pravedni i bogoljubni komtur iz Insburka rekao: »Našmeštar ljubi pobožnoga kneza i pouzdaje se u njegovu pravednost,pa dok ja odlazim u Malborg, pođi ti u Mazoviju i prikaži našu krivicu,našu sramotu, našu nesreću.Pravedni gospodin neće sigurno uzeti u svoju zaštitu onoga koji je

nasilno narušio naš mir i prolio toliko kršćanske krvi, kao da nije

Kristov, nego đavolov sluga.«I sad počne pripovijedati sve što se dogodilo u Sčitnu: kako je

Jurand kojega su oni sami pozvali da vidi niie li ona djevojka, koju suoteli od razbojnika, njegova kći, mjesto da im plati zahvalnošćunasrnuo u dvoranu; kako je ubio Danvelda, brata Gotfrida, EnglezaHuga, von Brahta i dva plemenita paža osim prostih vojnika; kako gaoni, držeći se zapovijedi božje, nisu htjeli ubiti, nego su na krajumrežom ulovili strašnoga muža koji je onda sam na sebe podigaooružje i teško se ranio; kako je, napokon, ne samo u gradu nego i umjestu bilo ljudi, koji su kroz zavijanje zimske bure poslije borbeusred noći čuli nekakav strašni smijeh i glasove kako viču u zraku:»Naš Jurand! Neprijatelj križa! Proljevač nevine krvi! Naš Jurand!«Na tu pripovijest, a navlas na posljednje križareve riječi lecnuše se

silno svi prisutni, jer ih obuze strah da Jurand nije, zaista, u pomoćzazvao nečiste sile... i nastade gluha tišina. No kneginja, koja jetakođer bila prisutna i žalila Danušu jer ju je iskreno ljubila, zapitanenadano Rotgira:— Vi velite, viteže, da ste, otevši onu ružnu djevojku, pomislili da je

to Jurandova kći, pa ste ga zato pozvali u Sčitno?— Da, milostiva gospođo! — odgovori Rotgir.— A kako ste to mogli misliti kad ste kod mene u šumskom dvorcu

vidjeli pravu Jurandovu kćer?Nato se brat Rotgir smete jer nije bio pripravan na to pitanje. Knez

ustane i pogleda strogo u križara, a Mikolaj iz Dlugoljasa, Mrko ta izMocaževa, Jaško iz Jagilnice i drugi mazovski vitezovi priskočeodmah k redovniku i zapitaju ga groznim glasom: — Kako ste tomogli misliti? Govori, Nijemce! Kako je to moglo biti?A brat se Rotgir sabere i rekne:— Mi redovnici ne gledamo na ženske. U šumskom je dvorcu kod

milostive kneginje biio mnogo dvoranki, ali koja je medu njima bilaJurandova kći, to nije nitko od nas znao.— Znao je Danveld — oglasi se Mikolaj iz Dlugoljasa.— On je s njom razgovarao u lovu.— Danveld stoji pred Bogom — odgovori Rotgir — pa vam velim

samo to da smo drugi dan našli procvalu ružu na njegovu lijesu, kojuonamo po zimi nije mogla položiti ljudska ruka.I opet nastade šutnja.

— Kako ste doznali da je ugrabljena Jurandova kći?— zapita knez.— Samo drzovitost i bezbožnost toga djela razglasila ga je i kod

vas i kod nas. I kad smo za to doznali, dali smo služiti misuzahvalnicu što je samo obična dvoranka, a ne koja od vaših rođenihkćeri bila ugrabljena iz šumskog dvorca.— Ali se ipak čudim da ste onu rugobu mogli smatrati Jurandovom

kćerkom.Nato će brat Rotgir:— Danveld je rekao: »Često vrag prevari svoje sluge, pa je, možda,

promijenio i Jurandovu kćer.«— Ali ipak nisu razbojnici, kao prost svijet, mogli krivotvoriti

Kalebovo pismo i Jurandov pečat. Tko je to mogao učiniti?— Zloduh.I opet nije nitko ništa znao odgovoriti.A Rotgir pogleda knezu smjelo u oči i rekne: — Meni prodiru,

doista, poput mača u prsa ta pitanja jer iz njih izbija samo sumnja inepovjerenje. Ali ja se pouzdavam u pravednost božju i u moć istine,pa pitam vašu kneževsku milost: da li nas je Jurand okrivio timzločinom, i ako jest, zašto je još prije nego što smo ga mi pozvali uSčitno, po cijeloj granici tražio razbojnike da od njih otkupi svojukćerku?— Da, to je istina! — rekne knez. — I ako što i sakriješ pred

ljudima, nećeš sakriti pred Bogom. On je na vas posumnjao u prvomtrenutku, ali je onda pomislio nešto drugo.— Eto, tako blijesak istine pobijedi tminu! — rekne Rotgir.I pogleda pobjedonosnim pogledom po dvorani, pomislivši da je u

križarskim glavama više domišljatosti i razuma, nego u poljskim, i daće to pleme vazda biti plijenom i hranom križarskoga reda, kao što jemuha plijenom i hranom pauka.I napustivši svoju dosadašnju učtivost, pristupi knezu i progovori

jakim i odlučnim glasom: — Odšteti nas, gospodine, za naše gubitke,za nepravdu koja nam je nanesena i za naše suze i našu krv! Taj jepakleni sin bio tvoj podanik, i u ime Boga, koji vlada nad kraljevima iknezovima, u ime pravednosti i svetoga križa, odšteti nas za našegubitke i za našu krv!A knez ga pogleda u čudu:

— Za miloga Boga! — rekne. — Što hoćeš? Ako je Jurand umahnitosti prolio vašu krv, zar da ja odgovaram za njegovu ludost?— On je bio tvoj podanik, gospodine — rekne križar — u tvojoj

kneževini leže njegove zemlje, njegova sela i njegov grad, u kom jeu tamnici držao sluge našega reda, pa neka barem njegov imetak,njegov grad i njegove zemlje postanu našom svojinom. To neće,zaista, biti nikakva naknada za svu onu prolivenu plemenitu krv! Tanaknada neće uskrisiti naših mrtvaca, ali će, možda, barem donekleutažiti gnjev božji i opirati sramotu koja će, inače, pasti na svu tvojukneževinu. O, gospodine! Naš red posjeduje posvuda zemlje igradove koje mu je dala milost i pobožnost kršćanskih knezova,samo ovdje, u tvojoj državi, nema ni pedlja zemlje. Neka nam senepravda, koja vapi k Bogu za osvetom, naknadi barem tako dauzmognemo reći kako i ovdje žive ljudi koji u svom srcu nose strahpred Bogom.Kad je to čuo, knez se začudi još više i odgovori istom nakon

podulje šutnje: — Za rane božje! Ta po čijoj milosti vaš red i sadaovdje sjedi, ako ne po milosti mojih pređa? Zar vam je još malo ovihkrajeva, mjesta i zemalja, koje su nekoć pripadale nama i našemunarodu, a koje su sada vaše? Ta još je u životu kći Jurandova, jervam nitko nije javio njezinu smrt, a vi već hoćete da siroti otmetenjezin miraz i da se sirotinjskim suzama naplatite za svoje krivice?— Gospodine, ti priznaješ krivicu — rekne Rotgir — pa nas za nju i

odšteti kako te naputi tvoj kneževski um i tvoja pravedna duša.I nanovo se razveseli u svom srcu, jer je pomislio u sebi: »Sad nas

više neće optuživati, nego još gledati kako da operu svoje ruke ikako da se izvuku iz tog škripca. Nitko nam neće više ništaprigovarati, i naša će slava, kao i naš bijeli plašt, biti bez ljage.«Ali uto se posve nenadano začuje glas staroga Mikolaja iz

Dlugoljasa: — Za vas govore da ste pohlepni i grabežljivi, a sam Bogznade, nije li to istina, jer vam je i u ovom slučaju više stalo dodobitka negoli do časti vašega reda.— Istina je! — kliknu jednim glasom svi mazovski vitezovi.A križar stupi naprijed, podigne ponosno glavu, promjeri ih oholim

pogledom i rekne: — Ja nisam amo došao kao poslanik, nego kaosvjedok istine i vitez križarskoga reda, spreman da križarsku častbranim i svojom krvlju do zadnjeg daha! Tko bi se, dakle, usprkos

onomu što je izjavio sam Jurand usudio osumnjičiti naš red da jesudjelovao kod otmice njegove kćeri, neka podigne ovaj znakviteškog izaziva i neka iziđe na sud božji!To rekavši baci pred njih svoju rukavicu koja pade na pod, a oni su

svi šutjeli jer su se svi bojali božjega suda, premda je mnogi od njihhtio svojim mačem pogladiti križarska leđa.Svima je bilo poznato da je Jurand izričito posvjedočio da mu

križarski vitezovi nisu ugrabili kćerku, pa je zato svaki mislio da je toistina i da će pobjeda biti na Rotgirovoj strani.A ovaj se osmjeli još i više, pa se podboči i zapita: — Je li ovdje

čovjek koji bi podigao tu rukavicu!Uto stupi naprijed neki vitez kojeg nije prije nitko opazio i koji je već

nekoliko časova na vratima slušao taj razgovor. On podigne rukavicui rekne: — Ja sam!I rekavši to, baci svoju rukavicu ravno u Rotgirovo lice, a onda

progovori glasom koji se poput groma razlijegao po tihoj dvorani: —Pred Bogom, pred moćnim knezom i pred sveukupnim časnimviteštvom ove zemlje velim ti, križaru, da laješ kao pas proti istini ipravici, i pozivam te na megdan pješice ili na konju, na koplja ili nasjekire, na kratki ili na dugi mač, i ne ,na sužanjstvo nego doposljednjega daha, na smrt!U dvorani se mogao čuti let muhe. Svi pogledaju na Rotgira i na

junačkog viteza, kojega nitko nije poznavao, jer je na glavi imaošljem, koji mu je posve prekrivao gornji dio lica, dočim je donji bio udubokoj sjeni. Ni križar se nije začudio manje od drugih. Smućenost ibljedoća blijesne mu na licu, kao što munja blijesne na noćnomenebu. On pograbi rukom kožnatu rukavicu, koja mu je pala s lica izakvačila se o željezni šiljak na ramenu i zapita: — Tko si ti, kojiizazivaš pravednost božju?A strani vitez otkopča kopču pod bradom, podigne svoj šljem, ispod

kojeg se pojavi lijepa mlada glava, i rekne:— Zbiško iz Bogdanca, muž Jurandove kćeri.Svi se začudiše, i Rotgir s drugima, jer nitko od njih, osim kneza i

kneginje, te oca Višonjeka i gospodina de Lorha, nije znao zaDanušino vjenčanje, a križari su bili sigurni da ona nema drugogabranitelja, osim svoga oca; ali uto istupi gospodin de Lorhe i rekne:

— Svojom viteškom čašću potvrđujem istinitost njegovih riječi, a tkobi u to htio posumnjati, evo mu moje rukavice!Rotgir, koji nije poznavao straha i u kojem je bješnjelo srce u taj

trenutak, bio bi, možda, podigao i tu rukavicu, ali sjetivši se da jeonaj koji ju je bacio, i sam vrlo hrabar, a osim toga i rođak grofaGeldrije, predomisli se, utoliko više što je i sam knez ustao te,namrstivši obrve, rekao:— Ta se rukavica ne smije podići jer i ja potvrđujem da je živu istinu

rekao ovaj vitez.Začuvši to, pokloni se križar i rekne Zbišku: — Ako te je volja, pobit

ćemo se pješice u zatvorenom prostoru na sjekire.— Ja sam te na to već i sam pozvao — odgovori Zbiško.— Bože, daj pobjedu pravdi! — kliknu mazovski vitezovi.

IVZbog Zbiška su bili uznemireni na čitavom dvoru, i vitezovi i žene,

jer su ga svi voljeli, a poslije Jurandova pisma nije nitko sumnjao daje istina na križarevoj strani. Bilo je pored toga poznato da Rotgirspada među najslavniju braću križarskoga reda. Njegov je momakvan Krist pripovijedao mazovskom plemstvu, možda navlas, da jenjegov gospodar još prije nego što je postao oboružan redovnik,jednom sjedio kod križarskoga počasnog stola, kojemu su bilipripušteni samo najslavniji svjetski vitezovi, takvi koji su bili u Svetojzemlji, ili su se već borili s divovima, zmajevima ili čarobnjacima.Slušajući takve pripovijesti van Krislta, i njegove odlučne tvrdnje damu se gospodar često is »mizerikordijom« u jednoj, a sjekirom ilimačem u drugoj ruci u jedan te isti mah borio s petoricom protivnika,bili su Mazurci jako uznemireni i mnogi je rekao: — Ej, da je ovdjeJurand, on bi smlavio i takvu dvojicu, jer mu još nikada nije odolionijedan Nijemac, ali teško mladiću jer ga križar i snagom i godinamai iskustvom natkriljuje. — A drugi su žalili što nisu podigli rukavicu,tvrdeći kako bi to bili zastalno učinili, da nije bilo Jurandova pisma.— Ali nas je strah božje kazne! — Uz to su za međusobnu utjehuspominjali i imena mazovskih i uopće poljskih vitezova koji su ili koddvorskih igara ili na ozbiljnim megdanima pobijedili zapadnevitezove, a prije svih drugih Zavišu iz Garbova s kojim se nije mogaomjeriti nijedan kršćanski vitez. Ali bilo je i takvih koji su se vrlopouzdavali u Zbiška, te su govorili: — To nije slabić, nego je već višeputa Nijemcima razbio glavu na Utoptanoj zemlji, kao što smo čuli.Međutim ih je najviše ohrabrio jedan čin Zbiškovog momka, ČehaHlave, koji je uveče prije borbe, slušajući kako van Krist priča onečuvenim pobjedama brata Rotgira, kao žestok mladić toga vanKrista pograbio za bradu, pamu glavu prignuo nauznak i rekao: — Zar te nije stid da tako lažeš

pred ljudima? Pogledaj uvis da te i Bog čuje! — I držao ga je takodok bi čovjek izmolio očenaš; a kad se van Krist napokon oslobodio,stao je odmah pitati za njegov rod, i kad je dočuo da je plemićkogaroda, izazvao ga je također na sjekire.Taj je čin obodrio Mazurce, pa su mnogi govorili: — Takvi ljudi neće

šeprtljati ni na bojištu, i ako samo na njihovoj strani bude Bog ipravda, neće ti križarski nitkovi iznijeti živih glava!

— Ali je Rotgir ipak bio tako zaslijepio gotovo sve da su mnogisumnjali, na čijoj je strani pravda, a među tima je bio i sam knez.Zato je uoči borbe pozvao Zbiška na razgovor, kod kojega je bila i

kneginja, pa ga je zapitao: — Jesi li siguran da će Bog biti s tobom?Odakle znadeš da su oni ugrabili Danušu? Je li ti što rekao Jurand?Jer evo gle: ovo je Jurandovo pismo, rukopis je svećenika Kaleba, apečat Jurandov, i u tom pismu veli Jurand da zna da njegovu kćernisu ugrabili križari. Što ti je on rekao?— Rekao mi je da nisu križari.— Kako, dakle, možeš izvrći svoj život i poći na sud božji?A Zbiško je šutio. Samo su mu načas zadrhtali obrazi i suze mu se

sabrale u očima.— Ja ne znam ništa, milostivi gospodine — rekne. — Ja sam

odavle otišao zajedno s Jurandom i na putu sam mu priznao da samse vjenčao s Danuškom. On se odmah potužio da je to, možda,kazna božja, ali se umirio kad sam mu rekao da je to božja volja, pami je oprostio. Cijelim je putem govorio da nitko drugi nije ugrabioDanušku, nego križari, a ja ni sam ne znam što se kasnije dogodilo...! U Spihov je došla ona ista žena koja je meni donijela nekakav lijeku šumski dvorac, a s njom je bio još jedan poslanik. Oni su sezatvorili s Jurandom i s njim su razgovarali. Što su govorili, to neznam, samo što poslije toga razgovora ni domaće sluge nisu mogleprepoznati Juranda, jer je bio takav kao da su ga izvadili iz Lijesa.On nam je rekao da Danušku nisu ugrabili križari; ali je na slobodupustio i de Bergova i sve druge sužnje, sam Bog zna zašto, pa jeonda otišao posve sam, bez ijednog momka. Rekao je da ide krazbojnicima iskupiti Danušku, a meni je zapovjedio da čekam. I jasamčekao. A uto dođe vijest iz Sčitna da je Jurand poubijao svu silu

Nijemaca i da je sam pao! O, milostivi gospodine, mene je palilaspihovska zemlja i malo da nisam poludio. Zapovjedio sam ljudimada posjedaju na konje i da osvete Jurandovu smrt, a uto mi jesvećenik Kaleb rekao: »Ti nećeš zauzeti Ščitna, a rata ne započinji.Pođi knezu, pa ćeš, možda, ondje štogod saznati o Danuši.« Zatosam i došao i stigao baš u trenutak kad je onaj pas lajao o nepravdinanesenoj križarima i o Jurandovoj mahnitosti. Ja sam, gospodine,podigao njegovu rukavicu jer sam ga već prije bio izazvao; i premda

ne znam ništa, znam ipak jedno, da su to pakleni lasci... bez stida,bez vjere i bez poštenja! Gledajte, milostivi gospodine! Oni su ubilide Fursija, a ipak su na moga momka htjeli baciti svu. krivnju.Zaboga, zaklali su ga kao vola, pa su zatim k vama, gospodine, došlipo osvetu i kaznu. Tko može, dakle, reći da nisu lagali i predJurandom i pred vama, milostivi gospodine...? Ja ne znam... neznam gdje je Danuška!Ali ipak sam ga izazvao, jer mi je draža smrt, ako budem morao

platiti i životom, nego život bez moje ljubavi, bez moje najmilije nacijelom svijetu.To rekavši, trgne vrpcu sa svoje glave da mu se kosa rasula po

ramenima, i stane teško uzdisati. Kneginja Ana Danuta, koja je bila isama ganuta u dnu duše radi Danušina gubitka i koja je iskrenožalila njegovu bol, položi mu ruku na glavu i rekne: — Bog tipomogao, utješio te i blagoslovio!Knez se nije protivio megdanu, jer to po tadanjim običajima nije

mogao učiniti. Isposlovao je samo to da je Rotgir napisao pismovelikomu meštru i Sigfridu de Leveu u kojem je izjavio da je sam prvidobacio rukavicu mazovskim vitezovima, pa da će se uslijed togapobiti s mužem Jurandove kćeri, koji ga je pored toga bio već i prijeizazvao. Osim toga, križar je razjašnjavao velikomu meštru kako se,istina, bije bez njegove dozvole, ali samo zato što se radi o častikrižarskoga reda i o potajnim sumnjama kojima on hoće da učinikraj, makar i svojim vlastitim životom. Taj je list odmah do graniceodnio jedan od Rotgirovih slugu, a dalje se imao otpremiti poštomkoju su križari mnogo godina prije drugih bili uveli u svojim

zemljama.Međutim su u gradskom dvorištu utoptali snijeg i posuli ga pepelom,

da ne propadaju noge boraca i da se ne kližu po glatkoj površini. Ucijelom je gradiću bilo neobično živo. I dvoranke i vitezovi bijahu takouzrujani, da nisu spavali u noći prije borbe. Govorili su da se borbana konju, na koplja ili na mačeve često svrši ranama, ali da je borbapješice, osobito na strašne sjekire, vazda smrtna. Sva srca bijahu naZbiškovoj strani, ali tkogod je ljubio Danušku ili njega, taj se s tovećom brigom sjećao onoga što se govorilo o križarevoj slavi i obojnoj vještini. Mnogo je ženskih provelo noć u crkvi, gdje se poslijeispovijedi pred ocem Višonjekom molio i Zbiško. I govorile su jedna

drugoj, promatrajući njegovo mladenačko lice: — Ta to je još pravidječak, pa kako da svoju mladu glavu stavlja pod njemačku sjekiru?— Zato su se još gorljivije molile da mu Bog priskoči u pomoć. Ali

kad je on ujutro ustao i pošao kroz kapelicu da u svojoj sobi pregledasvoje oružje, osokolila su im se srca nanovo, jer je Zbiškovo lice bilodoista mladenačko, ali tijelo tako stasito i jako da im se pričinioslavnim momkom koji će izići na kraj i s najjačim čovjekom.Megdan se imao dijeliti u gradskom dvorištu, okruženom drvenom

galerijom.Kad se potpuno razdanilo, dođoše knez i kneginja zajedno s

djecom i sjedoše u sredinu između stupova, odakle se najljepšemoglo pregledati cijelo dvorište. Oko njih zauzeše svoja mjestanajodličniji dvorani, vitezovi i plemenite žene. Doskora se napunišesvi kutovi galerije; služinčad se namjesti za nasipom, načinjenim odzgrnuta snijega, a neki se čak i na krov popeše. I ti prosti ljudigovorili su među sobom: — Dao Bog da naš ne podlegne!Dan je bio studen, vlažan, ali jasan; zrakom su lijetale vrane koje su

obično sjedile na gradskim zidinama, pa su sada uplašene strašnotreptale svojim krilima, a kad se oglasila prva trublja, navješćujućidolazak boraca, stala su sva srca udarati poput mlata.A oni uđoše s protivnih strana i zaustaviše se na određenom

mjestu. Gledaoci su odmah zadržali dah u grudima i svaki jepomislio da će, možda, doskora dvije duše odletjeti pred sud božji, adva trupa ostati na snijegu... i usta i obrazi svih ženskih problijedješena tu misao, a oči muževa bijahu oštro uprte u oba protivnika, jer jesvaki nastojao da po njihovom vanjskom oružju i izgledu prosudi, načijoj će strani biti pobjeda.Na križaru je bio sjajan modrikasti oklop i isto takav šljem s

otvorenim vizirom i velikom paunskom perjanicom. Zbiškova je prsaprekrivao krasan milanski oklop što ga je u svoje vrijeme oteo odmladoga Frižanina. Na glavi je imao široki šljem, također otvoren, ana nogama onjelne čizme. Borci su na lijevim rukama držali štitovesa svojim grbovima: na križarskom bijahu odozgo šahovska polja, aodozdo tri lava, uspravljena na stražnjim nogama, a na Zbiškovom»tupa potkova«. Uz njih bijahu i njihovi momci: Hlava, kojeg jeZbiško zvao Glavačem, i van Krist, oba pod tamnim željeznimoklopima, oba također sa štitovima i sjekirama; van Krist je na svom

grbu imao glogov grm, a Čehov je pokaizivao glavu bika, kojoj je uoko bio do polovice zataknut kratak mač.Trublja se oglasi po drugi put, a poslije trećeg znaka imali su borci

navaliti jedan na drugoga.Još ih je dijelio dosta mali, sivim pepelom posuti prostor, a nad tim

prostorom kružila je poput zloguke ptice — smrt. No još prije negošto je trublja zatrubila i po treći put, približi se Rotgir stupovima,među kojima su sjedili knez i kneginja, pa podigne svoju ponosnuglavu i vikne tako jakim glasom da su ga svi mogli čuti: — Pozivljemza svjedoka Boga, tebe, dostojni gospodine, i sve viteštvo ovezemlje da nisam kriv krvi koja će se tu proliti.Na te riječi zadrhtaše i opet sva srca, jer je križar bio tako siguran u

se i u svoju pobjedu. A Zbiško, komu je duša bila čista, okrene se ksvom Čehu i rekne: — Meni smrdi ta križarska hvala, jer bi bilaumjesna istom poslije moje smrti, a ne sada, dok sam ja još živ. I tajhvališa ima paunsku perjanicu na svom šljemu, a ja sam ponajprijezavjetovao takve tri, pa onda koliko prstiju imam na rukama. Bog mipomogao!— Gospodine — zapita Hlava, pridignuvšd se i uzevši u ruke nešto

pepela sa snijega, da mu se sjekira ne omiče u ruci — možda će midati Isus da prije pobijedim onoga prostoga nitkova, pa hoće li mionda biti slobodno, ako i ne da ubijem križara, a ono da mu baremsjekiru turim među noge i da ga tako srušim na zemlju?— Bože sačuvaj! — klikne Zbiško. — Ta time bi osramotio i mene i

sebe!A uto zagrmi po treći put glas trublje. Začuvši ga skoče momci

vatreno i živo jedan k drugomu, a vitezovi pođu jedan na drugogamnogo polaganije i ozbiljnije, onako kako je to za prvu navaluzahtijevala njihova viteška čast.Malo je tko gledao na momke, ali su iskusni ljudi koji su ih gledali,

odmah vidjeli kako je strašna premoć na Hlavinoj strani. Nijemac jeteško mahao sjekirom, a isto tako je mlitavo kretao i svojim štitom.Ispred bw,.d su se vidjele njegove duge, ali tanke i nespretne noge,mnogo nespretnije od jakih Čehovih nogu pokrivenih tijesnimodijelom. Hlava je navalio tako žesitoko da je van Krist već od prvogtrenutka morao uzmicati. Ljudi su odmah uvidjeli da je jedan od tihprotivnika nasrnuo na drugoga poput bure, da ga goni i udara poput

groma, a drugi osjeća da se smrt nadvila nad njim, da se brani samozato da što više odgodi svoj zlokobni trenutak. Tako je uistinu i bilo.Taj je hvališa, koji je na megdan izašao samo zato što drugačije nijemogao učiniti, uvidio da su ga njegove lude i nepromišljene riječidovele u borbu sa strašnim čovjekom kojega se morao kloniti kaosigurne propasti; a kad je sada vidio da bi svaki od njegovih udaracamogao srušiti vola, srce mu je posve klonulo. On je sasvimzaboravio da ne mora samo odbijati udarce štitom, nego da ih mora izadavati. Vidio je nad sobom zamahe sjekire i mislio da je svaki odnjih zadnji. Podižući svoj štit, zatvarao je i nehotice oči s osjećajembrige i straha, hoće li ih opet otvoriti. Rijetko je i sam udaraosjekirom, bez nade da će protivnika doseći, pa je samo sve vIše iviše podizao svoj štit nad glavu da je opet zaštiti.Napokon je počeo malaksati, a Čeh je na nj udarao sve jače i jače.

I baš kao što ispod sjekire mlada momka lete sa stabla veliki iveri,tako su i ispod Hlavinih udaraca počeli otpadati veliki komadiNijemčeva štita. Gornji mu se dio svine i pukne, a naramenica mu sdesne ruke padne zajedno s okrvavljenom kožom na zemlju. VanKristu se koža naježi na glavi i obuze ga smrtni strah. Još jedan padrugi put udari svom silom u Čehov štit, ali uvidjevši napokon, da mupred protivnikovom strašnom snagom nema spasa i da ga možeizbaviti samo kakav nadnaravni slučaj, baci se naglo cijelom težinomsvoga tijela pod Hlavine noge.Oba padoše na zemlju i počeše se rvati valjajući se po snijegu. No

Čeh se odmah podigne, odbijajući još kojičasak žestoke udarce svoga protivnika, a onda mu koljenom

pritisne željezni oklop na trbuhu i izvadi iza pasa svoju kratku,trobridu »mizerikordiju«.— Smiluj mi se! — šapne tiho van Krist i pogleda Čeha u oči.No ovaj mu ništa ne odgovori, nego se ispruži nad njim da mu

rukama lakše dosegne vrat, i prerezavši mu remen na šljemu podbradom, ubode nesretnika dva puta u grlo, okrećući oštrac doljeprema sredini prsiju.Odmah upadoše zjenice van Kristu u dubinu očnica, a ruke i noge

počeše grepsti po snijegu kao da su ga htjele očistiti od pepela, noza časak se Ispruži i osta nepomičan izbacujući još samo krvavupjenu na usta i krvareći strašno.

A Čeh ustane, otare o Nijemčevo ruho svoju »mizerikordiju«, papodigne sjekiru, podupre se na nju i počne gledati težu i ozbiljnijuborbu svoga gospodara s bratom Rotgirom.

VZapadni vitezovi bijahu već odavna privikli ugodnu i mlitavu životu,

dok su još malopoljski i velikopoljski vitezovi, osobito u Mazoviji,živjeli surovo i strogo, pa su se zato i domaći ljudi i stranci divilijakosti i ustrajnosti njihova tijela u podnošenju svih mogućih teškoća.Tako se pokazalo i sada da je Zbiško silniji od križara svojim rukamai nogama, baš kao što je i njegov momak bio silniji od van Krista, alise pokazalo također da je, kao mlađi od njega, mnogo slabiji u bojnojvještini.Za Zbiška je donekle bilo dobro što je odabrao borbu na sjekire jer

se tim oružjem nisu mogli zadavati promišljeni i vješti udarci. Nakratke ili na duge mačeve, kod kojih je valjalo da se umije sjeći, bostii odbijati, bio bi Nijemac mnogo premoćniji. No i ovako su se i samZbiško i svi gledaoci po kretnjama njegova štita uvjerili da imaju predsobom strašna i okretna čovjeka, koji ne sudjeluje prvi put u takvojborbi. Rotgir je na svaki Zbiškov udarac podigao svoj štit i odmah gaspustio kad je udarac na nj pao; zbog toga je i najjači zamah gubiosvoju snagu, pa nije mogao ni presjeći, štaviše, ni uvinuti glatke mupovršine. Časkom je uzmicao, a časkom navaljivao, radeći to posvemirno, i tako brzo da su se jedva mogle očima slijediti njegovekretnje. Knez se poboja za Zbiška, a lica svih muževa problijedjesejer im se pričinilo kao da se Nijemac navlas samo igra svojimprotivnikom. Često nije ni podmetnuo štita, nego se u onaj čas kad jeZbiškoudario, brzo okrenuo na stranu, i tako je Zbiškova sjekira presjekla

samo pusti zrak. To je bilo najstrašnije jer je Zbiško pri tom mogaoizgubiti ravnotežu i pasti, a onda bi njegova propast bila neotkloniva.Videći to Čeh, koji je stajao nad ubijenim van Kristom, poboja setakođer i reče u sebi:»Boga mi, ako moj gospodar padne, udarit ću Nijemca ušicom u

pleća, da se i on sruši!«No Zbiško nije pao jer je u nogama imao strašnu silu i rastavljao ih

široko, pa je na svakoj mogao održati svu težinu svoga tijela.Rotgir je to odmah opazio, a gledaoci su se varali misleći da on

omalovažava svoga protivnika. On se baš uvjerio, odmah iza prvihudaraca, da mu se lijeva ruka usprkos svoj njegovoj vještini udočekivanju udaraca upravo odirvenila pod štitom i da će s tim

mladićem imati teškog posla, pa ako ga ne sruši kakvim domišljatimnačinom, ta će borba biti duga i vrlo opasna. Rotgir se nadao da ćeZbiško, udarivši u prazno, pasti u snijeg; a kad se to nije dogodilo,počeo se uznemiravati. Ispod željeznog šljema vidio je zadahtanenosnice i stisnuta usta svog protivnika, a časkom i razjarene mu oči,pa se tješio da će ga nesumnjivo upropastiti njegova žestina, d.i ćese zaboraviti, izgubiti glavu i u svojoj zaslijepljenosti više misliti nazadavanje udaraca, nego na obranu. No prevario se i u tom. Zbiškose nije od udarca umio braniti tako da se ugne u stranu, ali nijezaboravljao na štit i nije ga podizao više nego što je trebalo, kad senjime zaklanjao. Njegova se opreznost, očito, podvostručila, a kad jeupoznao snagu i vještinu svoga protivnika, ne samo što se nijezaboravio već je napregnuo svu svoju pažnju i bivao sve oprezniji, anjegovi su udarci bili dobro promišljeni, te se vidjelo da je posvehladnokrvan i u svojoj velikoj žestini.Rotgir, koji se borio u mnogim bitkama i na mnogim megdanima,

uvidi odmah da ima ljudi koji su poput grabežljivih ptica stvoreni zaboj i obdareni prirodom da pogode sve ono u čem se drugi uvježbajuistom poslije mnogo godina, i odmah je znao da ima baš s takvimčovjekom posla. Već iza prvih je udaraca shvatio da je u togamladića nešto što i u jastreba koji u protivniku vidi samo svoj plijen,pa ne misli na drugo, nego kako da ga pograbi svojim pandžama.Usprkos svoj svojoj snazi poboja se da ona ipak nije ravnaZbiškovoj, pa ako mu ne pođe zarukom da svom protivniku zada smrtni udarac prije nego što se

umori, da bi ga borba s tim mladićem mogla i upropastiti. Pomislivšito, odluči da će se boriti s najmanjom snagom, pa zato nije više ninavaljivao, ni uzmicao, nego je čvrsto stajao na svom mjestu,pritegnuvši k sebi svoj štit i čekajući na odlučan trenutak.Strašna borba otegne se nad svaku mjeru. Na galeriji je vladala

mrtva tišina. Samo su se časkom čuli jasni, a časkom mukli udarcioštricom ili ušicom teških sjekira po štitovima. Ni knezu, nivitezovima, ni dvoranima nisu bile nepoznate takve borbe, a ipak suim sada bila od čuda stisnuta srca, kao da ih je tko stisnuo kliještima.Svi su vidjeli da se tu ne radi o većoj ili manjoj snazi, o hrabrosti ibojnoj vještini, nego o očajnoj žestini, neumoljivoj mržnji i smrtnojosveti. S jedne strane: strašna nepravda, silna ljubav i žalost bez

kraja, a s druge: čast cijeloga križarskoga reda i duboka mržnjabijahu tu u groznoj borbi na božjemu sudu.Uto se još više razbistri blijedo zimsko jutro, siva magla se raziđe i

pramen sunca osvijetli modrikasti križarev i Zbiškov srebrni milanskioklop. U kapelici zazvoni zvono, a na glas zvona podigoše se opetvrane s gradskih krovova mašući krilima i glasno grakćući, kao da sevesele krvavome trupu što je nepomično ležao na snijegu. Rotgir gaje za vrijeme borbe svaki čas pogledao; najednom se osjetiosamljen. Sve oči, što su bile uprte u njega, bijahu oči njegovihneprijatelja. Sve molitve, sve želje i svi zavjeti ženskinja bijahu naZbiškovoj strani.Osim toga, iako je križar bio potpuno siguran da Zbiškov momak

neće na nj navaliti s leđa i da ga neće izdajnički udariti, ipak ga jenjegova prisutnost i blizina ispunjala nehotičnim nemirom, kao što seneoboružani ljudi uznemire pred vukom, medvjedom, ili bivolom, odkojih ih ne dijeli nikakva pregrada. I nije se tomu nemiru mogao otetito više što je Čeh ostavljao svoje mjesto, da može bolje gledatiborbu, pa je borcima dolazio za leđa i pred lice, ili na stranu,spuštajući pri tom glavu i promatrajući ga bijesnim pogledom ipodižući kadikad svoj okrvavljeni nož.Napokon poče križar malaksati. Jedan za drugim zadade dva

kratka, ali strašna udarca, u želji da pogodi Zbiška u desno rame, noovaj ih odbije svojim štitom tako snažno, da se sjekira omakla uRotgirovoj ruci, pa je morao brzo uzmaknuti, da ne padne. I od togaje trenutka neprestano uzmicao. Napokon mu ponestane ne samosila, nego i hladne krvi i strpljivosti.Videći kako on uzmiče, gledaoci kliknuše slavodobitno, a to ga još

više razjari i uznemiri.Udarci sjekira počeše padati sve češće i češće. Obim borcima poče

znoj oblijevati čelo, a kroz stisnute zube prodiralo im je iz prsijuhrapavo disanje. Gledaoci nisu više ni bili mirni na svojim mjestima,nego su se sada svaki čas čuli i muški i ženski usklici: — Udri ga,udri... ! Sud božji! Kazna božja...! Bog ti pomogao!— Knez je nekoliko puta pljesnuo rukama, da ah utiša, ali ih nije

mogao umiriti. Sve je bivalo glasnije, jer su i djeca počela ovdje iondje plakati na galeriji, a napokon zavapi neki mlađahni i zaplakani

ženski glas uz samu kneginju: — Za Danušku, Zbiško, za Danušku... !Zbiško je dobro znao da se bori za Danušku. Bio je siguran da je i

taj križar sudjelovao kod njezine otmice, pa je osvećivao nanesenujoj krivicu boreći se s njime. A, kako je bio mlad i žestok u borbi,mislio je samo na borbu. Najednom ga taj vapaj sjeti njegovenesreće i Danuškina gubitka. Ljubav, žalost i osveta raspališe musve žile. Srce mu htjede pući od boli i obuze ga bojna mahnitost.Njegovih strašnih i žestokih udaraca nije križar više mogao prihvaćatiniti im se ukloniti. Zbiško udari svojim štitom u njegov štit s takonadljudskom silom da je Nijemčeva ruka najednom odrvenjela iposve klonula. Nijemac skoči natrag u čudu i strahu, a uto mublijesne pred očima oštrica sjekire i zasječe mu se poput groma udesno rame.Do ušiju gledalaca dopre samo grozni vapaj: — Isuse!— a zatim odstupi Rotgir još jedan korak i sruši se nauznak na

zemlju.Odmah zašumi i zazuji sve na galeriji, kao u košnici, u kojoj počnu

šumiti i zujati pčele kad ih ogrije žarko sunce. Svi vitezovi stanuhrpimice trčati s galerije, a čeljad počne preskakivati preko sniježnognasipa da ogleda lešine. Posvuda se začuju usklici: — To je sudbožji...! Jurand irna zamjenika...! Hvala mu i slava! To je borac nasjekire! — A drugi su vikali: — Gledajte i čudite se! Ni sam Jurand nebi ga bolje posjekao! — I cijela hrpa radoznalih ljudi sakupi se okoRotgira, koji je ležao na zemlji, blijed u licu kao snijeg, sa širokootvorenim ustima i krvavim ramenom, odvaljenim tako strašno odvrata, da se još jedva držalo na nekoliko žilica. I opet reknu nekoji:— Maloprije je bic živ i ponosno stupao po zemlji, a sada ne može niprstom ganuti! — I tako govoreći divili su se jedni njegovoj veličini,jer je zauzimao velik prostor na bojištu, a po smrti kao da je bio jošgolemiji, drugi njegovoj paunskoj perjanici, koja se čudno ljeskala nasnijegu, a treći oklopu koji su procjenjivali cijenom čitavog sela. Utodođe Čeh Hlava s dva Zbiškova čovjeka da skinu oklop s nesretnika,a radoznali vitezovi okruže Zbiška, hvaleći ga i uzdižući do nebesa,jer su pravo mislili da će njegova slava proslaviti cijelo poljsko imazovsko viteštvo. Nato mu oduzmu štit i sjekiru, da mu bude lakše,a Mrkota iz Mocaževa skine mu i šljem, pa mu oznojenu kosu pokrije

kapom od grimizna sukna. Zbiško je stajao kao ukopan, a oganj muje još izbijao iz ugaslih očiju, lice mu je bilo blijedo od uzrujanosti iumora, a noge su mu malko podrhtavale. Napokon ga prihvate ispodruke i odvedu pred kneza i kneginju, koji su već bili u ugrijanoj sobikraj peći. Zbiško klekne pred njih, a kad ga je otac Višonjekblagoslovio i izmolio vječni pokoj za duše umrlih, zagrli knez mladogviteza i reče: — Sam je Svevišnji Bog sudio među vama i ravnaotvojom rukom, pa neka zato bude hvaljeno njegovo ime! Amen.Zatim se okrene k vitezu de Lorhu i drugima i nadoda: — Tebe,

strani viteže, i sve vas pozivljem za svjedoke, što ću i samposvjedočiti, da su se oni borili po pravu i običaju, i kao što seposvuda obavljaju božji sudovi da se tako i ovaj obavi po viteškoj ibožanskoj odredbi.Te su riječi jednoglasno potvrdili svi domaći vitezovi, a kad su ih

protumačili i de Lorhu, ustade ovaj i izjavi da će ne samoposvjedočiti kako se sve vršilo po viteškoj i božjoj odredbi nego akose itko u Malborgu ili na kom drugom dvoru usudi da u to posumnja,da će ga on, de Lorhe, odmah izazvati na megdan pješice ili nakonju, pa bio to ne samo običan vitez nego i kakav div ili čarobnjakkoji svojom magičnom silom natkriljuje i samoga Merlina.A kneginja Ana Danuta, kad joj je Zbiško obujmio noge, prigne se k

njemu i rekne mu: — Zašto se ne raduješ? Raduj se i zahvali Bogujer ako te Bog u svom milosrđu izbavio iz te opasnosti, neće te nidalje napustiti nego će te dovesti k sreći.A Zbiško je odgovorio:— Kako da se radujem, milostiva gospođo? Bog mi je dao pobjedu

da se osvetim tomu križaru, ali kao što Danuške nije bilo, tako je inema... i ja joj nisam ni sada bliže nego prije.— Najžešći neprijatelji Danveld, Gotfrid i Rotgir nisu više na životu

— rekne mu kneginja — a za Sigfrida vele da je od njih pravedniji,premda je okrutan. Zahvali božjemu milosrđu i za to. A gospodin deLorhe je rekao, ako križar padne, da će sam poći u Malborg kvelikom meštru i govoriti za Danušku. A oni se neće usuditi davelikoga meštra ne poslušaju.— Dao Bog zdravlje gospodinu de Lorhu! — rekne Zbiško. — I ja

ću s njime u Malborg.

A kneginja se prestraši tih riječi, kao da je Zbiško rekao da će bezoružja među vukove što su se zimi hrpimice sakupljali u dubokimmazovskim šumama.— Po što? — klikne. — U sigurnu propast? Odmah poslije ovog

megdana neće ti pomoći ni gospodin de Lorhe, ni pisma što ih jeRotgir napisao prije borbe. Ti nećeš izbaviti nikoga, a pogubit ćešsebe.A on ustane, pa prekrsti ruke i rekne:— Tako mi Bog pomogao, poći ću u Malborg, a ako treba i preko

mora. Blagoslovi me i ti, Kriste, jer ja ću nju tražiti do zadnjega daha ineću prestati dok ne poginem. Meni je lakše ubijati Nijemce i boritise pod oklopom nego njoj sirotici čamiti u podzemnoj tamnici. O,lakše, lakše!I to je govorio, kao i sve drugo o Danuški, tako zanosno i tako bolno

da su mu časkom zapinjale riječi kao da mu je tko stisnuo grlo.Kneginja uvidi da bi ga bilo uzalud odgovarati, jer onaj tko bi ga htiozaustaviti, morao bi ga sapeti i zatvoriti u podzemnu tamnicu.Zbiško ipak nije mogao odmah otputovati. Tadanjemu je vitezu bilo

slobodno da se ni na šta ne osvrće, ali mu nije bilo slobodno daprekrši viteški običaj koji je nalagao da pobjednik ostane na bojištucijeli dan sve do ponoći, i to u znak da je ostao gospodar nabojnome polju i da je spreman na novu borbu ako ga koji odpokojnikovih rođaka ili prijatelja na nju izazove.Toga su se običaja držale čak i cijele vojske, gubeći često mnoge

koristi što su ih mogle zadobiti da su poslije pobjede progonileneprijatelje. Zbiško nije ni pokušao da umakne tomu neumitnomobičaju, već se malko okrijepio i bdio sve do ponoći u gradskomdvorištu, pod tmurnim zimskim nebom, čekajući na neprijatelja kojiniotkuda nije mogao doći.Istom o ponoći, kad su glasnici posljednji put trubljom oglasili

njegovu pobjedu, pozvao ga je Mikolaj iz Dlugoljasa na večeru, aonda odmah knezu na vijećanje.

VIKnez progovori prvi u vijeću i rekne:— Nevolja je što nemamo nikakva pisma ni svjedočanstva proti

komturima. Iako je naša sumnja opravdana, pa i ja mislim da su oniugrabili Jurandovu kćerku a ne tko drugi, što imamo od toga? Oni ćeto zanijekati. A kad nas veliki meštar zapita za kakav dokaz štoćemo mu pokazati? Da, još i Jurandov list govori njima u prilog.Tad se okrene k Zbišku:— Ti veliš da su oni taj list od njega prijetnjom iznudili. Može biti da

je, uistinu, tako, jer da je na njihovoj strani pravica ne bi ti Bog bioproti Rotgira pomogao. Ali ako su iznudili jedan list, mogli su i dva.Možda i oni imaju od Juranda svjedočanstvo da nisu krivi otmicinesretne djevojke. A u tom slučaju pokazat će ga velikomu meštru,pa šta onda?— Ali oni su i sami priznali, milostivi gospodine, da su Danušku

tobože od razbojnika oteli i da je imaju.— To znadem. Ali sada kažu da su se prevarili i da je to druga

djevojka i, što je glavno, da je ni sam Jurand nije htio.— Nije jer su mu pokazali drugu, pa su ga tim najviše i razbjesnili.— Sigurno je tako bilo, ali oni mogu reći da je to samo naša

doskočica.— Njihove su laži — rekne Mikolaj iz Dlugoljasa — velike kao

šuma. S obronka se još nešto vidi, ali što dublje ideš, to je guštaraveća, pa čovjek zaluta i posve zađe s puta.Zatim ponovi svoje riječi njemačkim jezikom gospodinu de Lorhu

koji rekne: — Sam je veliki meštar bolji od njih, a i brat mu pazi navitešku čast, premda ima opaku dušu.— Tako je — odgovori Mikolaj. — Veliki meštar je čestit čovjek. On

ne umije na uzdi držati komture i ne može zapriječiti da se ukrižarskom redu sve osniva na ljudskoj nepravdi, ali mu to nije drago.Pođite, pođite, viteže de Lorhe, pa mu recite sve što se dogodilo. Onise pred strancima stide mnogo više nego pred nama, a stalo im jeda se na stranim dvorovima ne čuje za njihova izdajstva i za njihovazlodjela. A kad vas veliki meštar zapita za dokaze, recite mu ovako:»Božja je stvar poznavati istinu, a ljudska potražiti je, pa ako želišdokaza, gospodine, a ti ih potraži: zapovjedi da se pretraže sviutvrđeni gradići, pošalji svoje ljude, pa dozvoli i nama, da i mi

tražimo jer je to glupost i bajka da su onu sirotu ugrabili šumskirazbojnici.«— Glupost i bajka — ponovi de Lorhe.— Razbojnici ne bi podigli ruku na knežev dvorac, ni na Jurandovu

kćerku. Pa da su je napokon i ugrabili, bili bi to učinili radi otkupa isami bi javili da je imaju.— Sve ću to reći — odgovori Lotarinžanin — pa ću i de Bergova

potražiti. Mi smo iz jednoga kraja, i premda ga ne poznam, kažu daje i on nekakav rođak grofa Geldrije. On je bio u Sčitnu, pa nekakaže velikom meštru što je vidio.Zbiško je nešto razumio od tih riječi, a što nije to mu je protumačio

Mikolaj, pa je zato zagrlio gospodina de Lorha i tako ga pritisnuo nasvoja prsa da je ovaj uzdahnuo.A knez rekne Zbišlku:— Hoćeš li i ti svakako poći?— Hoću, milostivi gospodine. Što drugo mogu da učinim? Htio sam

da osvojim Sčitno, pa makar i zubima morao zidine gristi, ali kako dabez dozvole rat započinjem?— Tko bi bez dozvole rat započeo, taj bi se pred krvničkim mačem

pokajao — rekne knez.— Tako je i pravo — odgovori Zbiško. — Zatim sam htio izazvati

sve one koji su bili u Sčitnu, ali su mi rekli ljudi da ih je Jurand ondjepoklao kao volove, pa nisam znao koji je živ, a koji ubijen. A menipomogao Bog i Sveti križ, ja Juranda neću napustiti sve do zadnjegadaha.— To lijepo govoriš i zato mi se sviđaš — rekne Mikolaj iz

Dlugoljasa. — A što nisi i sam poletio u Sčitno, to se vidi da sipametan, jer bi se i glup čovjek morao domisliti da oni ondje ne držeJuranda ni njegove kćeri,već da su ih u koji drugi gradić odveli. Bog te je Rotgirovom smrću

nagradio zato što si ovamo došao.— Tako je! — rekne knez. — Kao što sam čuo od Rotgira, od one

četvorice ostao je samo stari Sigfrid na životu, a druge je već Bogtvojom ili Jurandovom rukom kaznio. Sam Sigfrid je od svih drugihmanji lupež, ali možda najveći okrutnik. Zlo je što su Jurand iDanuška u njegovim rukama, pa ih treba što prije izbaviti. A da i tebene snađe zla sreća, dat ću ti list za velikoga meštra. Poslušaj samo

dobro i znaj da k njemu ne ideš kao poslanik, nego kao vjesnik; a jaću velikomu meštru pisati ovako: kako su oni u svoje vrijeme navalilii na moju osobu, na potomka svojih dobrotvora, to je vjerojatno da suugrabili i Jurandovu kćerku, jer osobito mrze Juranda. Zato molimmeštra da je dade pomno potražiti i, ako želi moje prijateljstvo, da tije odmah u ruke preda.Začuvši to, baci se Zbiško pred kneževe noge, pa mu obujmi

koljena i progovori: — A Jurand, milostivi gospodine, a Jurand?Zauzmite se i za njega! Ako su mu rane smrtne, neka barem umrekod svojih i kod svoje kuće!— Pisat ću i za Juranda — rekne milostivo knez. — Neka veliki

meštar pošalje dvojicu sudaca, kao što ću i ja poslati dvojicu, koji ćečine komtura i Juranda po pravici i po viteškoj časti prosuditi. A tiizaberi još jednoga, da bude glava, pa kako i oni odrede, tako nekabude.Time se dovrši vijećanje, a zatim se Zbiško oprosti od kneza jer su

odmah imali na put poći.Ali prije rastanka odvede iskusni Mikolaj, koji je dobro poznavao

križare, Zbiška u stranu i zapita ga:— A hoćeš li i svoga momka Čeha povesti sa sobom među

Nijemce?— Hoću. On me neće ostaviti. A zašto?— Jer mi ga je žao. To je valjan momak, ali pamti što ću ti reći: ti

ćeš iz Malborga iznijeti živu glavu, osim ako se ondje ne pobiješ i naboljega ne namjeriš, ali njegova je propast sigurna.— A zašto?— Zato što su ga oni nitkovi optužili da je on ubio de Fursija. Oni su

i velikomu meštru morali o njegovoj smrti pisati, i sigurno su mupisali da je Čeh njegovu krv prolio. To mu u Malborgu neće oprostiti.Čeka ga sud i osveta, jer kako ćeš meštra o njegovoj nevinostiosvjedočiti? A uza to je on i Danveldu ruku iščašio, a Danveld je biorođak velikom sucu. Meni ga je žao, a ponavljam ti, ako pođe, poćiće po svoju smrt.— On neće poći po svoju smrt jer ću ga u Spihovu ostaviti.No dogodilo se drukčije jer su se desile okolnosti zbog kojih Čeh

nije ostao u Spihovu.

Zbiško i de Lorhe pođoše drugo jutro sa svojim pratnjama na put.De Lorhe, kojeg je svećenik Višonjek odriješio od zavjeta premaUlriki de Elner, jahao je sav sretan sjećajući se lijepe Jagjenke izDlugoljasa, ali je šutio; a Zbiško, koji s njim nije mogao razgovarati oDanuški zbog toga što su se slabo razumjeli, razgovarao je sHlavom kome ništa još nije bilo poznato o namjeravanom pohodu ukrižarske krajeve.— Ja idem u Malborg — rekne Zbiško — a kad ću se vratiti, to je u

božjoj moći. Možda brzo, možda na proljeće, možda za godinu, amožda i neću, razumiješ li?— Razumijem. Vaša milost ide onamo sigurno i zato da pozove

tamošnje vitezove na megdan. I hvala Bogu što svaki vitez ima isvoga momka.— Ne — odgovori Zbiško. — Ja ne idem onamo da ih izazovem

osim ako do toga samo po sebi ne dođe; a pogotovo ti nećeš poći,nego ćeš kod kuće u Spihovu ostati.Začuvši to, ražalosti se Čeh jako i počne žalosno naricati, pa onda

moliti mladoga gospodina da ga ne ostavi.— Ja sam prisegao da neću vaše milosti napustiti: prisegao sam na

sveti krst i na svoju čast. A kad bi vašu milost zadesila kakvanezgoda, kako bih mogao doći pred oči mojoj gospodarici uZgorjelicama? Ja sam joj to prisegao, gospodine, pa mi se zatosmilujte, ne dajte da se pred njom osramotim.— A nisi li prisegao da ćeš biti poslušan? — zapita Zbiško.— Kako ne? U svemu, samo ne u tom da ću od vas otići. Ako me

vaša milost potjera, zaostat ću malko za vama, ali samo malko takoda vam u potrebi budem pri ruci.— Ja te ne tjeram i neću te potjerati — odgovori Zbiško — ali bi mi

bilo neugodno kad te ne bih mogao kamo poslati, makar i na najdaljiput, ili te se otresti i na jedan jedini dan. Ta ti nećeš bez prestankastajati nada mnom kao vrag nad dobrom dušom! A dođe li do borbe,kako ćeš mi pomoći? Ne velim u ratu, jer se ljudi u ratu borezajedno; ali na megdanu se ti, valjda, nećešmjesto mene boriti. Da je Rotgir bio jači od mene, ne bi na našim

kolima bilo njegovo oružje, nego moje na njegovima. A pored togaznaj, meni bi tamo s tobom bilo mnogo teže; ti bi me mogao dovestiu opasnost.

— Kako to, vaša milosti?Sad mu Zbiško stane pripovijedati ono što je čuo od Mikolaja iz

Dlugoljasa: kako komturi nisu mogli priznati da su ubili de Fursija,već su Čeha optužili, pa će mu se i osvetiti.— A ako te uhvate — rekne na koncu — neću im te ostaviti kao

psima u grlu, pa pri tom mogu i sam zaglaviti.Čeh se preseneti čuvši te riječi, ali i osjeti da su posve istinite; no

ipak pokuša još jednom da sve obrati na svoju.— Ali više nema na svijetu onih koji su me vidjeli, jer je jedne, kako

kažu, poubijao stari gospodin iz Spihova, a Rotgira vaša milost.— Vidjeli su te momci koji su za njima išli, a živ je još i onaj stari

križar i sada sigurno u Malborgu sjedi, a ako ne sjedi, doći ćesigurno kad ga, dao Bog, veliki meštar pozove.Nato Čeh nije mogao ništa odgovoriti, pa su šuteći jahali sve do

Spihova. Ondje nađoše sve spremne na rat jer se stari Tolima nadaoili da će križari udariti na gradić, ili da će se Zbiško vratiti i povesti ihu pomoć starome gospodinu. Posvuda su stajali stražari na svimprolazima preko močvare i u samom dvoru. Momci su bili oboružanii, jer im rat nije bio novost, željno su očekivali Nijemce nadajući seobilnom plijenu. U dvoru primi Zbiška i de Lorha svećenik Kaleb ipokaže im odmah poslije večere pergament s Jurandovim pečatomna kojem je vlastoručno bio napisao posljednju volju spihovskogagospodara.— Kazivao mi je u pero — rekne — one noći kad je otišao u Ščitno.

Nu... i nije se nadao da će se vratiti.— A zašto vi niste ništa rekli?— Ja nisam ništa rekao jer mi je kao ispovjednu tajnu priznao što

kani učiniti. Vječni pokoj daj mu, gospodine, i svjetlost vjekovječnaneka mu svijetli!— Ne molite se teko za njega. On je još na životu. Znam to iz riječi

križara Rotgira s kojim sam se pobiona kneževom dvoru. Među nama je bio sud božji... i ja sam ga ubio.— Sad se pogotovu Jurand više neće vratiti... ukoliko ga moć božja

ne oslobodi.— Ja ću otići s ovim vitezom da ga izbavim iz njihovih ruku.— Ti očito ne poznaš križarskih ruku; ja ih poznam jer sam prije

nego me Jurand namjestio u Spihovu bio petnaest godina svećenik u

njihovu kraju. Jedini Bog može Juranda spasiti.— I nama pomoći.— Amen.Razvije zatim dokument i počne ga čitati. Jurand je sve svoje

zemlje i sav svoj imetak ostavljao Danuški i njezinu "potomstvu, a zaslučaj da ona umre bez djece, njezinome mužu Zbišku iz Bogdanca.Na koncu je svoju posljednju volju preporučio kneževoj zaštiti — »dasve, što ne bi bilo po pravu, kneževa milost popravi«. Taj je konacbio dodan zato što je svećenik Kaleb poznavao samo kanonskopravo, a sam Jurand, baveći se uvijek ratom, samo viteško. Kad jesav dokumenat pročitao Zbišku, pročita ga svećenik i svim starijimljudima spihovske posade koji su mladoga viteza odmah priznalisvojim gospodarom i obrekli mu poslušnost.I oni su mislili da će ih Zbiško odmah povesti u pomoć starome

gospodinu, i jako su se tomu radovali jer su im u prsima bila hrabra,za ratom pohlepna srca, a silno su ljubili Juranda. Zato ih je obuzelasilna žalost kad su saznali da će ostati kod kuće i da će mladigospodin samo s malom pratnjom poći u Malborg, ali ne na vojnu,nego na pritužbu. Tu je njihovu žalost dijelio i Čeh Glavač, premdamu je s druge strane bilo drago što se tako znatno povećao Zbiškovimetak.— Ej, tko bi se tomu najviše radovao — rekne — to je stari

gospodin iz Bogdanca! On bi umio ovdje gospodariti! Što jeBogdanac prema ovom vlastelinstvu!A Zbiška obuze u taj časak silna čežnja za stricem, kao što ga je

često obuzimala, osobito u teškim slučajevima života, pa se okreneČehu i rekne: — Zašto da ovdje badava sjediš? Otiđi u Bogdanac iodnesi pismo.— Kad već ne mogu poći s vašom milosti, najradije ću tamo otići —

odgovori obradovani momak.— Dozovi mi svećenika Kaleba, neka napiše sve što se ovdje

dogodilo, a stricu će pismo pročitati prior iz Kšešnje, ili opat ako je uZgorjelicama.Rekavši to, udari se dlanom po čelu i nadoda, kao da govori

samome sebi: — Da, opat... !I odmah mu se pred očima pojavi Jagjenka... modrooka,

tamnovlasa, vitka kao košuta, ali suznih očiju! Postade mu

tjeskobno, pa je dva-tri časka gladio čelo; napokon rekne: — I tebi ćebiti teško, djevojko, ali ne gore, nego meni.Uto dođe svećenik Kaleb i sjedne odmah da piše. Zbiško mu je

opširno kazivao u pero sve što se bilo dogodilo od onoga časa kad jedošao u šumski dvorac. Nije zatajio ništa, jer je znao da će stariMatko biti posve zadovoljan kad sve dobro prosudi. Bogdanac se,doista, nije mogao usporediti sa prostranim i bogatim Spihovom, aZbiško je znao da Matko najviše žudi za imetkom.Kad je pismo nakon dugih stanki napokon bilo napisano i pečatom

zapečaćeno, dozove Zbiško nanovo svoga momka, pa mu ga uručigovoreći: — Možda ćeš se ti sa stricem vratiti, a to bi mi bilo jakodrago.Ali Čehovo je lice bilo nekako zabrinuto; bio je nemiran, stajao s

noge na nogu i nije odlazio dok mu njegov mladi vitez ne reče:— Ako mi imaš još što reći, a ti govori.— Htio bih, vaša milosti — odgovori Čeh — htio bih vas još zapitati

što imam ondje ljudima reći?— Kakvim ljudima?— Ne u Bogdancu, nego u okolici... jer će i oni zasigurno htjeti da

sve saznaju.Nato ga Zbiško, koji više nije htio ništa sakrivati, pogleda oštro i

rekne: — Tebi nije do ljudi, nego do Jagjenke iz Zgorjelica. A Čeh sezarumeni, pa onda malko problijedi i odgovori :— Da, do nje, gospodine.— A odakle znaš da se već nije udala za Čtana iz Rogova ili za

Vilka iz Brzozove?— Gospođica se nije udala ni za koga — odgovori momak odlučno.— Mogao joj je opat zapovjediti.— Opat sluša gospođicu, a ne ona njega.— Dakle, šta hoćeš? Reci istinu i njoj kao i svima drugima.Čeh se pokloni i ode nešto zlovoljan.»Dao Bog«, rekne sam sebi i misleći na Zbiška, »da te zaboravi!

Dao joj Bog boljega nego što si ti. No ako te nije zaboravila, reći ćujoj da si oženjen, ali bez žene, i da ćeš još prije obudovjeti nego što snjom legneš u ložnicu!«Čeh je zavolio Zbiška, žalio Danušku, ali je i Jagjenku ljubio nada

sve na svijetu, pa je od onoga časa kad je prije posljednje borbe u

Čjehanovu — saznao za Zbiškovo vjenčanje, nosio bol i tugu u svomsrcu.»Dao Bog da prije obudoviš!« ponovi on u sebi.Ali začas mu stanu druge, očito slađe misli dolaziti u glavu, jer idući

konjima, progovori: »Hvala Bogu da ću joj barem noge obujmiti.Međutim se Zbiško spremao na put, i to kao u nekoj vrućici. Toliko

ga je mučila prava muka misleći neprestano na Danušu i Juranda dase nije mogao bavirti drugim poslovima. Ipak je morao ostati uSpihovu, makar samo jednu noć, d zbog gospodina de Lorha, a izbog priprema, potrebnih za tako dalek put. I sam se, napokon,izmorio nad svaku mjeru: borbom, putem, bdijenjem, umorom ibesanicom. Kad je već prošao dobar dio noći, baci se na Juranđovutvrdu postelju u nadi da će ga svladati makar kratak san. No prijenego što je usnuo, dođe k njemu Sanderus, pa mu se pokloni irekne: — Gospodine, vi ste me izbavili od smrti i kod vas mi je bilodobro, kao što mi već odavna nije bilo. Bog vam je sada dao velikuradost, jer ste još bogatiji nego prije, a i spihovska riznica nije pusta.Dajte mi, gospodine, kakvu takvu pratnju, pa ću poći u Prusku, odgradića do gradića, te ću vam. premda mi ondje prijeti opasnost,možda ipak poslužiti.Zbiško, koji ga je u prvi trenutak htio otjerati iz sobe, zamisli se na

te riječi i za časak izvadi iz svoje torbe kraj postelje kesu s novcima,pa mu je dobaci i rekne: — Evo ti! Ako si lupež, prevarit ćeš me; akosi poštenjak, poslužit ćeš mi.— Prevarit ću, kao lupež, gospodine — odgovori Sanderus — ali ne

vas; a vama ću... pošteno poslužiti!

VIISigfrid de Leve se baš spremao u Malborg, kadno mu posve

nenadano poštanski momak donese pismo od Rotgira s vijestima smazovskog dvora.Te vijesti lecnuše živo staroga križara. Prije svega se vidjelo iz

pisma da je Rotgir pred knezom Janušem izvrsno prikazao izastupao Jurandovu stvar. Sigfrid se smiješio, čitajući, da je Rotgirza nepravdu nanesenu križarskom redu, zatražio od kneza da i samSpihov preda križarima. No zato bijahu u drugom, dijelu pisma vijestinenadane i manje ugodne. Rotgir je javljao da je mazovskimvitezovima dobacio svoju rukavicu, samo da što više dokažekrižarsku nevinost u vezi s otmicom Jurandove kćeri, pozivajućisvakoga tko bi u to posumnjao na sud božji, to jest na borbu predcijelim dvorom. »Nijedan je nije podigao«, pisao je dalje Rotgir, »jersu svi znali da za nas svjedoči list samoga Juranda, pa su se bojalibožje pravde, kadno naiđe mladić kog smo vidjeli u šumskomedvorcu. On je primio moj izazov. I zato se nemojte začuditi, pobožni imudri brate, ako se povratim malo kasnije, jer moram izaći namegdan, pošto sam ga izazvao. A budući da sam to učinio za slavunašega reda, nadam se da mi to neće zamjeriti ni sam veliki meštar,ni vi koga štujem i sinovskim srcem ljubim. Protivnik je pravi dječak,a meni borba, kao što znate, nije nikakva novost, pa ću tu krv posvelako proliti u slavu našega reda, naročito uz pomoć Isusa Kristakojemu je sigurno mnogo više do onih što njegov krst nose, nego dokakvagod Juranda ili do nepravde nanesene djevojci iz mazurskoganaroda.«Sigfrid se prije svega začudio vijesti da Jurandova kći ima muža.

Na misao da u Spihovu može zasjesti novi, moćni i osvetljivineprijatelj, obuzeo je dapače i staroga komtura neki nemir: »On seočito«, govorio je sam sebi, »neće odreći osvete, još manje akonađe svouj ženu, pa mu ona ispripovijeda da smo je mi ugrabili izšumskog dvorca. Onda bi se odmah otkrilo da smo mi Jurandapozvali samo radi toga da ga pogubimo i da mu nitko nije misliovratiti kćerku.« Tu Sigfridu pade naum da će veliki meštar primivšipismo od kneza, sigurno dati pretražiti Ščitno, makar samo i raditoga da se pred knezom opravda. Ta i velikomu meštru je i kaptolu

bilo do toga da bi mazovski knezovi, u slučaju rata s moćnimpoljskim kraljem, ostali mirni.Sila mazovskih knezova zbog velikog broja mazovskoga plemstva

nije bila slaba, već na glasu, pa se nije mogla potcjenjivati, a uz to jemir s njima čuvao križarsku granicu na golemom prostoru i dopuštaoim da što bolje skupe svu svoju snagu. O tom su pred Sigfridomčesto govorili u Malborgu, često su se tješili nadom da će se poslijepobjede nad poljskim kraljem naći ma kakva izlika i proti Mazoviji, paonda neće nijedna moć tu pokrajinu spasiti od križarskih ruku. Bio jeto i velik i siguran račun, ali je zato bilo posve sigurno da će velikimeštar zasada učiniti sve samo da ne razdraži kneza Januša, jer sebilo mnogo teže pogoditi s tim gospodinom, koji je bio oženjen sKjejstutovom kćerkom, nego sa Zjemovitom Plockim, čija je ženabila, bogzna zašto, posve odana križarskom redu.I na te misli stari Sigfrid, koji je uza svu svoju spremnost na sve

opačine, na sve okrutnosti i na sva izdajstva ipak ljubio križarski red injegovu slavu, počne ozbiljno sumnjati: » Ne bi li bilo bolje da pustimJuranda i njegovu kćerku? Izdajstvo i vjerolomstvo osramotit će imeDanvelda koji više ne živi. Pa ako veliki meštar«, mislio je dalje »ikazni mene i Rotgira, učesnike kod toga djela, neće li to biti bolje zasam red?« Ipak se njegovo okrutno i osvjetljivo srce uzbuni napomisao o Jurandovoj slobodi.Zar da pusti njega, toga neprijatelja i krvnika križarskih ljudi, toga

pobjednika u tolikim bojevima, toga uzročnika tolikih poraza isramota, koji je najprije svladao, pa onda ubio Danvelda, koji jezasužnjio de Bergova, pa usmrtio Majnegera, Gotfrida i Huga, dapusti čovjeka koji je u samom Ščitnu prolio više njemačke krvi negolise prolije i u veliku boju?»Ne mogu, ne mogu!« ponavljao je u duši Sigfrid, i na samu tu

misao grčili su mu se srdito prsti, a stara prsa jedva hvatala zraka.»Ali kad bi to ipak bilo samo na veću korist i slavu križarskoga reda?Kad bi kazna koja bi pala na još žive krivce počinjene opačine,predobila dosada neprijateljskoga kneza Januša i dovela s njim dougovora ili barem do primirja... ? Oni su žestoki«, mislio je dalje starikomtur, »ali ako im se pokaže samo malo dobrote, zaboravljaju lakosve nepravde. Ta i sam je knez bio zarobljen u svom vlastitom kraju,pa se ipak nije osvetio!« Tu stane hodati po dvorani veoma uzrujan,

kad mu se najednom pričini kao da mu je nešto odozgo reklo: »Strpise i pričekaj na povratak Roftgirov!«Da, on je morao čekati. Rotgir će nesumnjivo ubiti onoga mladića,

pa će onda morati ili sakriti Juranda i njegovu kćerku ili ih predati. Uprvom slučaju neće knez, doista, na njih zaboraviti. No jer nećesigurno znati tko je djevoku ugrabio, tražit će je i slati pismo velikommeštru, ne da mu se potuži, nego da ga pita, i tako će se svebeskrajno zavući. U drugom slučaju bit će radost nad Jurandovimpovraitkom mnogo veća od želje za osvetom radi otmice njegovekćeri. »I onda ćemo reći da smo je našli istom poslije Jurandovadolaska! Ta posljednja misao umiri posve Sigfrida. A za samoga jeJuranda već odavna bio s Rotgirom izmislio način da se Jurand nemože ni osvetiti, ni pritužiti ako ga puste na slobodu. Sigfrid seradovao u duši, misleći sada na taj način. Radovao se također,misleći na sud božji, koji se imao izvršiti u cjehanovskom dvoru. A zakrivca te smrtne borbe nije ga morio ni najmanji nemir. Sjetio senekog turnira u Kraljevcu. Na njemu je Rotgir pobijedio dva slavnaviteza koii su u svom očinskom kraju slovili kao nepobjedivi borci.Sjetio se i dvoboja pod Vilnom s nekim poljskim vitezom,dvorjaninom Spitka iz Melstina, kojeg je Rotgir ubio. Lice mu serazvedri i srce mu se nadme ponosom jer je on Rotgira, već kaoslavna vitezova, prvi vodio na vojnu u Litvu i prvi ga učio kako se stim plemenom najbolje ratuje. A sad će taj njegov sin prolitiomraženu krv poljsku i vratiti se obasjan slavom. Uz to je to sudbožji... ! Na trenutak mu se stisne staro srce, kao u nekoj čudnojtjeskobi. Rotgir mora poći u smrtnu borbu da brani križarskunevinost, a kako su oni ipak krivi, borit će se on za laž i prijevaru...Ako se dogodi nesreća? Ali uskoro se pričini Sigfridu da to nijemoguće, Rotgir ne može biti pobijeđen.Umirivši se tako, zamisli se sferi križar ne bi li bilo bolje da Danušu

pošalje u koji udaljeniji gradić, koji nikako ne bi mogao pasti podudarcem Mazura. Ali začas odbaci i tu misao.Zamisliti napad i stati mu na čelo... to bi mogao samo muž

Jurandove kćeri, a on će sigurno poginuti od Rotgirove ruke. Zato ćesamo knez i kneginja pisati, propitkivati, tužiti se, međutim će se svezavući i zaboraviti. »Ja ću i umrijeti prije«, govorio je Sigfrid u sebi,»nego što oni do čega dođu, a možda će i Jurandova kći ostari u

križarskom sužainjstvu.« Ipak zapovjedi da sve bude spremno zaobranu gradića, a isto tako i za put, jer nije pravo znao što se možedogoditi poslije vijećanja s Rotgirom, pa je čekao.Prođoše, međutim, dva dana od onoga roka u koji je Rotgir bio

prvobitno obećao da će se vratiti, pa onda tri i četiri, a nikakva sepovorka nije pokazivala pred ščitnovskim vratima.Istom peti dan, već u sumrak, oglasi se rog pred gradskim

bedemom. Sigfrid pošalje odmah momka da vidi tko je došao.Momak se začas vrati smućena lica, a Sigfrid to nije mogao opaziti

jer je u sobi oganj gorio u dubokoj peći i slabo rasvjetljivao mrak.— Jesu li došli? — zapita stari vitez.— Da — odgovori momak, ali mu je u glasu bilo nešto što je

najednom uznemirilo križara, pa rekne:— A brat Rotgir?— Dovezli su brata Rotgira.Nato Sigfrid ustane sa stoca. Dugo se rukom držao za naslon kao

da se boji da će pasti, a onda prošapće:— Daj mi plašt.Momak mu baci plašt na ramena, a on je pribirao snagu, sam stavio

kapuljaču na glavu i izašao iz sobe.Začas se našao u gradskom dvorištu na kojem je već bilo posve

tamno, pa je preko škripava snijega brzim korakom išao k povorcikoja je prošla kroz vrata i zaustavila se u njihovoj blizini. Tu je većstajala gusta gomila ljudi i svijetlilo nekoliko bakalja koje su donijelivojnici posade. Ugledavši staroga viteza, razmaknu se svi. Nablijesku bakalja vidjela su se ipak zabrinuta lica, a tihi su glasovišaptali u mraku: — Brat Rotgir ...— Brat Rotgir je ubijen ...Sigfrid prisitupi k saonicama na kojima je na slami ležalo plaštem

pokriveno tijelo, i podigne kraj plašta.— Prinesite svjetlo — rekne skidajući kapuljaču. Jedan vojnik

prigne baklju, a stari križar ugleda podnjezinim blijeskom Rotgirovu glavu i poput snijega bijelo lice,

smrznuto, okruženo crnim rupcem koji mu bijaše svezan pod bradomočito zato da mu usta ne ostanu otvorena. Cijelo mu je lice bilonekako kao stegnuto, a uz to i tako izobličeno da se moglo pomislitikako to netko drugi u kolima leži. Oči bijahu prekrivene vjeđama, a

oko očiju i na sljepoočicama nalazile su se modre mrlje. Naobrazima se ljeskao mraz.Komtur ga je gledao dugo, okružen općom šutnjom. Drugi su

gledali u nj, jer su znali da je pokojniku bio kao otac i da ga je jakoljubio. Ali njemu nije nijedna suza kanula iz očiju, samo što mu je licebilo još ozbiljnije nego obično, a u njemu neki podmukli mir.— Tako su mi ga poslali! — rekne napokon. No odmah zatim

okrene se k gradskom ekonomu: - Neka do ponoći naprave lijes itijelo postave na odar u kapelici.— Jedan je lijes ostao od onih što smo ih načinili za Jurandove

žrtve — odgovori ekonom. — Samo ću zapovjediti da ga obložesuknom.— Neka ga pokriju plaštem — rekne Sigfrid pokrivši Rotgirovo lice

— ne ovakvim, kao što je ovaj, nego križarskim. I začas nadoda: —A lijes neka ne zatvore.Ljudi priđu saonicama, a Sigfrid ponovo stavi kapuljaču na glavu, a

onda se sjeti prije odlaska još nečeg pa zapita:— Gdje je van Krist?— I on je ubijen — odgovori mu jedan momak — ali su ga morali

pokopati u Čjehanovu jer je počeo trunuti.— Dobro.I to rekavši, ode brzim korakom, a kad se vratio u sobu, sjedne na

isti stolac na kojem ga je zla vijest zatekla, pa je kao skamenjensjedio nepomično. Njegov se momak stao uznemiravati i svaki je časpomaljao glavu kroz vrata. Sat je prolazio za satom, u gradiću jenastao mir, samo što je od kapelice dopiralo gluho, nejasno udaranjekladivaca, a onda nije ništa mutilo tišinu, osim što su se dozivalistražari.Već je bilo blizu ponoći kad se stari vitez prenuo kao iza sna i

dozvao svoga momka.— Gdje je brait Rotgir? — zapita ga.Momak ga očito nije razumio; pogleda ga sa strahom i odgovori

drhtavim glasom: — Ne znam, gospodine.A starac se gorko nasmije i rekne:— Ja te pitam, je li već u kapelici?— Jest, gospodine.

— Dobro. Reci Diderihu da dođe amo sa svjetiljkom i da pričeka,dok se ja vratim. Neka donese i posudu sa žeravicom! Je li u kapeliciveć svjetlo?— Svijeće gore kraj odra.Sigfrid prebaci preko sebe svoj plašt i ode.Došavši do kapelice, obazre se na vratima nema li koga, pa ih onda

brižno zatvori, pristupi k lijesu, ukloni dvije svijeće što su uza njgorjele u velikim mjedenim svijećnjacima i klekne kraj lijesa.Usta mu se nisu micala i nije molio. Neko je vrijeme samo

promatrao mrtvo, ali još uvijek lijepo Rotgirovo lice, kao da je nanjemu htio ugledati tragove života.Zatim stane u gluhoj tišini vapiti prigušenim glasom: — Sinko!

Sinko!I zašuti. Činilo se kao da čeka odgovor.Napokon ispruži ruku i turi svoje suhe, pandžama slične prste pod

plašt što je prekrivao Rotgirova prsa, pa ih stane opipavati: tražio jeposvuda, u sredini i postrance, ispod rebara i oko bokova, doknapokon nije našao sjekotinu koja je stizala do desnoga ramena svedo pod pazuh, pa zabode u nju prste i prevuče ih preko cijele raneponovo govoreći šapatom u kojem kao da je podrhtavala tužba:— O... ! Kakav je to nemilosrdni udarac ... ! A ti si mi pisao da je

tvoj protivnik pravi dječak... ! Toliko puta si ruku dizao u obranunašega roda, a sada ti ju je odrubila poljska sjekira... ! I to je tvoj kraj,to je sve... ! Nije te blagoslovio Bog jer mu, možda, nije do nas ni donašega reda. Napustio je i mene, premda mu služim već mnogogodina.Riječi mu zapnu u grlu, usta mu počnu drhtati, a u kapelici nastane

nanovo gluha tišina.— Sinko! Sinko!U Sigfridovu glasu bijaše sada kao neka prošnja, a u isti mah je

vapio još tiše, kao što vape ljudi koji pitaju za neku važnu i strašnutajnu: — Ako si ti, ako me čuješ, daj mi znak: makni rukom, ili otvorinačas oči, jer će mi puknuti srce u starim prsima! Daj mi znck, jasam te ljubio... progovori!I poduprvši se rukom o lijes, upre svoje ukočene oči u Rotgirove

zatvorene vjeđe; i tako je čekao.

— Ah, kako da progovoriš — rekne napokon — kad od tebe bijemrazni zapah. Budući da ti šutiš, reći ću ti ja nešto, a tvoja dušaneka doleti amo među ove svijeće, pa neka sluša.To rekavši prigne se nad lice lešine.— Sjećaš ii se, kako kapelan nije dao dotući Juranda i što smo mu

prisegli? Dobro, ja ću održati prisegu da te razveselim, gdjegod tibio.To rekne, odstupi od lijesa, postavi natrag svijećnjake, prekrije

plaštem lešinu preko lica i iziđe iz kapelice.Pred vratima sobe spavao je umorni momak, a u sobi je po

zapovijedi Diderih čekao na Sigfrida.Bijaše to nizafe, krupan čovjek, izvinutih mogu i četverouglaste

glave koju je djelomice zaslanjala tamna kapuljača, spuštena naramena. Na sebi je imao surovi bivolski kožuh, oko bedara bivolskipojas za koji je bio zataknut snop ključeva i kratak nož. U desnoj jeruci držao malu željeznu svjetiljku, a u lijevoj mjedeni kotlić i baklju.— Jesi li gotov? — zapita ga Sigfrid. Diderih mu se nijemo pokloni.— Zapovjedio sam da doneseš žeravice u kotliću.Krupni mu čovjek ništa ne odgovori, nego samo pokaže na oganj u

peći, pa uzme željeznu lopaticu što je stajala kraj peći, i počne živužeravicu matati u svoj kotlić, a onda zapali svjetiljku i stane čekati.— A sad slušaj, pseto! — rekne mu Sigfrid. — Nekoć si izbrbljao

što ti je zapovjedio komtur Danveld, i komtur je naložio da ti seiščupa jezik. A budući da kapelanu možeš prstima kazati sve štohoćeš, velim ti, dat ću te objesiti ako mu samo jednim kretom kažešono što ćeš sada učiniti na moju zapovijed.Diderih mu se nijemo pokloni, samo što mu se lice zlobno namršti

na strašnu uspomenu, jer mu je jezik bio iščupan zbog posvedrugoga razloga, a ne onog što ga je naveo Sigfrid.— A sada pođi naprijed i odvedi me u Jurandovu podzemnu

tamnicu.Čovjek prihvati svojom ogromnom šakom mjedeni kotlić, podigne

svjetiljku i oni pođu. Iza vrata prođu kraj usnula momka, a sišavšiniza stube, ne pođu k glavnim vratima, nego na stube iza kojih je biouzak hodnik, što je išao preko cijele širine zgrade sve do teškihvratašca sakrivenih u udubini zida. Diderih ih otvori, i oni se nađupod vedrim nebom, u malom dvorištu, okruženom sa sve četiri

strane zidanim žitnicama, u kojima se čuvao žitak za slučaj da gradićbude opsjednut. Pod jednom od tih žitnica, na desnoj strani, bijahupodzemne tamnice za sužnje. Tu nije bilo straže jer bi se sužanj, kadbi i umakao iz podzemne tamnice, našao u dvorištu iz kojega jejedini izlaz vodio samo kroz ona vratašca.— Čekaj! — rekne Sigfrid.I poduprvši se rukom o zid, stane jer je osjetio da mu nije baš posve

dobro i da mu ponestaje daha, baš kao da mu prsa tišti tijesan oklop.Naprosto je sve što je pretrpio, nadilazilo njegovu staru snagu. Osjetitakođer da su mu čelo pod kapuljačom oblile kaplje znoja, te odlučida malko odahne.Iza tmurna dana spustila se neobično lijepa noć. Na nebu je svijetlio

mjesec, te je cijelo dvorište bilo obliveno njegovim jasnim svjetlomna kojem se snijeg zeleno ljeskao. Sigfrid je pohlepno udisao svjež iponešto oštri zrak. Uto se najednom sjeti da je Rotgir po isto takojasnoj noći odlazio u Čjehanov, odakle se povratio kao lešina.— A sada ležiš u kapelici! — promrmlja Sigfrid tiho.A Diderih pomisli da to komtur govori njemu, pa podigne svjetiljku i

osvijetli mu lice, strašno blijedo, gotovo kao u mrtvaca, ali ujedno islično glavi starog jastreba.— Vodi me! — rekne mu Sigfrid.Žuti okrug svjetla od svjetiljke zatitra ponovo na snijegu i oni pođu

dalje. U sirovom zidu hambara bijaše udubina, pred kojom jenekoliko stuba vodilo do velikih željeznih vrata.Diderih ih otvori i počne niza stube silaziti u dubinu crne čeljusti,

podižući jako svjetiljku da komturu osvijetli put. Na kraju stuba bijašehodnik a u njemu desno i lijevo neobično niska vratašca tamničkihćelijica.— K Jurandu! — rekne Sigfrid.Časak kasnije zaškrine zapor i oni uđu. U jami je bilo posve tamno.

Ne videći dobro svjetlo svjetiljke, zapovjedi Sigfrid Diderihu, dazapali baklju i domala, pod jakim blijeskom plamena, ugledaJuranda, gdje leži na slami. Sužanj je imao negve na nogoma, a narukama odulji lanac, da je mogao stavljati hranu u usta. Odjeven jebio u onu istu pokorničku vreću u kojoj je stajao pred komturima.Vreća je sada bila pokrivena tamnim tragovima krvi, jer su ga, onajdan kad se strašna borba dovršila i kad su od boli i mahnitosti

zaslijepljena viteza ulovili u mrežu, vojnici htjeli dotući, pa su musvojim sulicama zadali nekoliko rana. Smrt je spriječio kapelan, aJurandove rane nisu bile opasne, ali iz njega je izišlo toliko krvi da suga u tamnicu odnijeli napola mrtva. U gradiću su svi mislili da će zapar sati umrijeti, no njegova je neobična snaga nadvladala smrt, paje ostao na životu premda mu nisu povezali rane, nego ga bacili ustrašnu podzemnu tamnicu u kojoj je po danu s vlažnih stijenakapala voda, a po noći ih je prekrivao debeo sloj inja i ledenihkristala.Jurand je ležao na slami, u lancima, nemoćan, ali tako golem da je i

ležeći bio sličan odlomljenoj hridi koja je poprimila lik ljudski. Sigfridzapovjedi Diderihu da mu osvijetli lice, pa ga je nekoliko časakamirno promatrao; a onda se okrene k Diderihu i rekne: — Vidiš imasamo jedno oko, ispali mu ga!U njegovu je glasu bila kao neka bojazan i nemoć, ali je baš zato ta

strašna zapovijed bila još strasnija. I baklja je malko podrhtavala ukrvnikovoj ruci, no on ju je ipak prignuo, i doskora su na Jurandovooko počele padati velike, usijane kapi smole, dok ga nisu posveprekrile, od obrva do jabučice na licu.Jurandovo lice se namršti, njegove se modre usne podignu uvis i

otkriju stisnute zube, ali on ne reče ni riječi, pa čak ni ne uzdahnu,bilo zato što je mogao trpjeti bilo zbog toga što je opornost bilaprirođena njegovoj strašnoj naravi.A Sigfrid rekne:— Tebi je obećano da ćeš otići slobodan, pa ćeš i otići, ali se nećeš

moći potužiti na naš red jer će ti biti oduzet jezik kojim si ganagrđivao.I nanovo dade znak Diderihu, a ovaj ispusti čudan neki grleni zvuk i

pokaza očima da treba obje ruke i da zato treba da mu komturposvijetli.Starac odmah prihvati baklju i podigne je drhtavom rukom; ali kad je

Diderih koljenima pritisnuo Jurandova prsa, okrene ipak glavu i stanegledati u vlažnu stijenu.Začas se začuje zveket lanaca, pa onda teški dah ljudskih prsiju,

sličan muklomu, dubokomu stenjanju, a onda nastade tišina.Najzad se ponovo oglasi Sigfridov glas: — Jurande, kazna koju si

pretrpio, imala te i tako stići, ali osim toga sam obećao bratu Rotgiru,

kojega je ubio muž tvoje kćeri, da ću mu tvoju desnu ruku položiti ulijes.Diderih koji je već bio ustao, začuvši te riječi, prigne se ponovo k

Jurandu.Iza nekoliko časaka nađoše se stari komtur i Diderih ponovo u

onom dvorištu, oblivenom mjesečevim svjetlom. Prošašvi hodnik,uzme Sigfrid iz krvnikovih ruku svjetiljku i nekakav tamni predmet,zamotan u rubac, pa rekne sam sebi glasno: — Sad idem u kapelicu,a onda ću se povratiti u svoju sobu.Diderih ga oštro pogleda, ali mu komtur zapovjedi da ode spavati, a

sam mašući svjetiljkom pođe dalje, ka rasvijetljenim prozorima nakapelici. Putem je razmišljao tom što se dogodilo. Osjećao je nekuizvjesnost da već njemu dolazi kraj, i da su to njegovi zadnji čini nazemlji. Ipak je njegova križarska duša već po svojoj naravi bila takovikla sakrivanju i zatomljivanju krvavih križarskih djela, te je sada inehotice pomišljao kako bi sramotu i odgovornost za Jurandovemuke mogao otkloniti i od sebe i od križarskoga reda. Diderih jenijem, pa neće ništa odati, a ako se i umije sporazumjeti skapelanom, neće se sporazumjeti od samoga straha. Dakle, šta?Tko će doznati da Jurand nije sve te rane zadobio u borbi? Lako jemogao izgubiti jezik, pregrizavši ga u svojoj bjesnoći sam svojimzubima, lako mu je mač mogao odrubiti desnu ruku, a oko je imaosamo jedno, pa koje čudo, ako mu je bilo izbijeno kad je u svojojmahnitosti sam samcat navalio na svu ščitnovsku posadu! Ah,Jurand! Posljednja radost u životu potrese načas srce starogakrižara. Da, ako ostane u životu, mora Jurand biti pušten na slobodu!Tu se Sigfrid sjeti kako se nekoć o tom dogovarao s Rotgirom i kakomu je mladi brat smijući se rekao: — Neka onda ode, kamo ga očiponesu, a ako ne bude mogao pogoditi u Spihov, neka pita za put!— Jer to što se dogodilo, bijaše već napola dogovoreno među njima.Ali sada kada je Sigfrid opet unišao u kapelicu, pa kleknuo uz lijes ipoložio do Rotgirovih nogu krvavu Jurandovu ruku, odrazi se i tazadnja radost, koja je čas prije u njemu zadrhtala, zadnji put nanjegovu licu.— Vidiš — progovori — ja sam učinio više nego što smo se

dogovorili. Kralj je Ivan Luksemburški, premda je bio slijep, ipak

pošao u bitku i poginuo slavno, a Jurand se više neće boriti nego ćepoginuti kao pas pod plotom.Tu mu opet ponestane daha, kao i malko prije, kad je išao k

Jurandu, a na glavi osjeti neku težinu, kao da mu je na njoj željeznišljem. Ali to potraja samo jedan trenutak. On uzdahne duboko irekne:— E, vrijeme je i meni. Imao sam tebe jednoga, a sada nemam

nikoga. Ako mi je, međutim, još suđeno daživim, obećajem ti, sinko, da ću i ruku koja te ubila, položiti na tvoj

grob, ili ću sam poginuti.Još je živ tvoj ubojica...Tu mu se stisnu zubi i on zadršće tako da su mu riječi zapele u grlu,

pa istom iza nekoliko časaka opet šapatom progovori:— Da... još je živ tvoj ubojica, ali ću ga ja već naći, a kad ga

nađem, zadat ću mu druge muke, gore i od same smrti!I zašuti.Čas kasnije ustane, pristupi k lijesu i progovori mirnim glasom: — A

sad ću te ostaviti... Pogledat ću ti zadnji puta lice, pa ću, možda,vidjeti da li se raduješ mojemu obećanju... Zadnji put!I otkrije Rotgirovo obličje, ali se naglo trgne.— Ti se smiješ — strašno se smiješ!Mrtvo se tijelo bilo otkravilo pod plaštem, možda i od topline svijeća,

pa se počelo brzo raspadati... i lice je mladoga komtura, uistinu, bilostrašno. Velike, nabuhle i procrnjele uši imale su na sebi neštozlokobna, a oko modrih usnica kao da je titrao neki čudni smiješak.Sigfrid brzo pokrije tu odvratnu ljudsku spodobu.Zatim uzme svjetiljku i ode. Putem mu i po treći put ponestane

daha; a kad se vratio u svoju sobu, baci se na svoju tvrdu redovničkupostelju, pa je nekoliko časaka ležao nepomično.Mislio je da će zaspati, kadno ga najednom obuze neko čudno

čuvstvo. Njemu se pričini da mu san nikada više neće pasti na očinego da će ga, naprotiv, odmah obići smrt ako ostane u toj sobi.Sigfrid se nije bojao smrti. Neizrecivo umoran i ne nadajući se snu,

vidio je u njoj neki ogroman počinak, ai joj se nije htio podati još tenoći, pa je zato sjeo na svojoj posteji i progovorio:— Daj mi vremena do sutra.

Uto začuje neki jasni glas kako mu šapće u uho: — Iziđi iz te sobe.Ujutro će biti prekasno, pa nećeš ispuniti ono što si obećao; iziđi iz tesobe!Komtur ustane teškom mukom i iziđe. Na zidinama su se

izmjenjivale straže. Uz kapelicu je na snijeg padao žuti blijesak sprozora. U sredini dvorišta vrzla su se dva crna psa natežući se zanekakvu kost; inače je u dvorištu bilo sve pusto i tiho.— Zar, dakle, još ove noći? — progovori Sigfrid. — Silno sam

umoran, ali idem... Svi spavaju: možda spava i Jurand, shrvanteškom mukom, samo ja ne mogu da usnem. Idem, idem, jer je usobi smrt, a ja sam ti obećao ... Pa neka onda dođe i smrt, kad nemože da dođe san. Ti se tamo smiješ, a ja nemam snage. Ti sesmiješ, dakle ti je to drago! Samo vidiš, odrvenjeli su mi prsti, ruku mije izdala snaga, pa sam neću to moći izvršiti... Izvršit će služavkakoja s njom spava ...Tako govoreći, išao je teškim korakom ka kuli uz gradska vrata. Uto

dotrče k njemu psi, koji su se vrzli oko kamenitoga zdenca, pa mu sestanu ulagivati. Jednoga od njih prepozna: kudrova ikoji bijaše takonerazdruživ prijatej s Diderihom da su u gradiću govorili kako mu ponoći mjesto jastuka služi.Pseto pozdravi komtura i malko zalaje, a onda se okrene k vratima i

pođe k njima, kao da pogađa njegovu misao.Sigfrid se začas nađe pred uskim vratašcima na kuli, koja su se po

noći zatvarala izvana.Podigavši prečku, stupi na stube, koje bijahu odmah iza vrata, i

počne se penjati. Zaboravivši svjetiljku išao je po mraku stupajućioprezno i pipajući nogom gdje će stati.Najednom, iza nekoliko koraka, stane jer je tik nad sobom čuo

nešto kao soptanje čovjeka ili zvijeri.— Tko je to?Nije bilo odgovora, samo je soptanje postalo još brže.Sigfrid bijaše čovjek neustrašiv: on se nije bojao smrti, ali se i

njegova odvažnost već bila iscrpila te strašne noći. Glavom muproleti misao da mu to put zakrčuje Rotgir, i kosa mu se naježi naglavi, a čelo mu prekrije hladan znoj.I on uzmakne nazad, do samoga izlaza.— Tko je to? — zapita promuklim glasom.

Ali u taj čas ga udari nešto u prsa tako jako da je starac omamljenbez riječi pao nauznak kroz otvorena vrata.Nastade tišina. Odjednom skoči iz kule nekakav tamni lik i počne

brzo trčati k stajama na lijevoj strani dvorišta. Veliki Diderihov paspotrči nijemo za njim. I drugi pas skoči za njima i iščezne u sjeni podzidom, ali se doskora povrati nazad, držeći gubicu spuštenu k zemlji,kao da njuši njihov trag. Tako se približi i k Sigfridu koji je nepomičnoležao na zemlji, pa ga ozbiljno ponjuši, sjedne kraj njegove glave,podigne svoju gubicu uvis i stane tužno zavijati.Njegovo se zavijanje razlijegalo prilično dugo, ispunjavajući kao

novom žalošću i grozom tu zlokobnu noć. Napokon zaškrinu velikavrata i u dvorištu se pojavi stražar s kopljem.— Smrt tom psu! — rekne. — Ja ću te naučiti kako se zavija po

noći!Naperivši koplje htjede njime probosti životinju, ali u isti čas opazi

da netko leži blizu otvorenih vrata kule.— Her Jesus, što je to?Prigne glavu i pogleda u lice čovjeka pa počne vikati: — Ovamo!

Ovamo! U pomoć!Zatim skoči k vratima i povuče svom silom konopac zvona.

VIIIPremda se Glavač žurio u Zgorjelice, ipak nije mogao putovati tako

brzo kao što je to želio, jer su putevi.bili teško prohodni. Poslije oštrezime, poslije velika mraza i tako obilna snijega da su pod njimiščezavala čitava sela, nastade velika toplina. Mjesec ljuti nijeusprkos svom nazivu bio ni najmanje ljut. Najprije padoše na zemljuguste i neprozirne magle, pa onda tako jake kiše da se sve bijelilopred očima, a kad je prestala padati kiša, dunuo je takav vjetar kaošto obično duva u ožujku, pa je razgonio guste i tmaste oblakenebom, a po zemlji je proždirao snijeg, pod kojim je još donedavnagrmlje i drveće drijemalo u tihom zimskom snu.I brzo su sa zacrnjele šume. Na poljima se ljeskala široko razlivena

voda, a rijeke su i rječice nabujale. Toj su se obilnoj vlazi veselilisamo ribari, dok su svi drugi ljudi, držani kao na uzici, morali čamiti usvojim kućama i kolibama. Na mnogim mjestima moglo se do selasamo u čamcu. Posvuda je, doduše, bilo nasipa i puteva, načinjenihkroz šume i močvare pomoću klada i debala, ali su nasipi sada bilirazmočeni, a debla su na nižim mjestima propadala u raskvašenuzemlju, pa prijelaz preko njih nije bio samo opasan, nego upravonemoguć. Čeh je nadasve mučno prolazio u podvodnoj VelikojPoljskoj, gdje je svakoga proljeća bilo mnogo više vode nego udrugim krajevima, pa je zato i put, naročito za konja, bio veomatežak.Zato se često morao zaustavljati i čekati po čitave sedmice, sad u

malim selima, sad u dvorovima plemića koji su ga, po običaju,gostoljubivo primali zajedno s njegovim ljudima.Slušali su rado njegove pripovijesti o križarima i plaćali mu hljebom

i solju za razne novosti.Što je proljeće više odmicalo i što je više prolazio mjesec ožujak, to

se i on sve više približavao Zgorjelicama i Logdancu.Srce mu je jače kucalo kad je pomislio da će ponovo ugledati svoju

gospodaricu, jer iako je znao da je neće nikada dobiti, kao što nećeni zvijezde skinuti s neba, ipak ju je ljubio i obožavao svom dušom.Odlučio je da će najprije poći k Maitku, jedno zbog toga što je knjemu bio poslan, a drugo što je sa sobom vodio ljude koji su imaliostati u Bogdancu. Ubivši Rotgira, dobio je Zbiško svu njegovupratnju u kojoj je, po propisu križarskoga reda, bilo deset konja i isto

toliko ljudi. Dvojica su ođ njih odvezla tijelo ubijenoga križara uSčitno, a druge je Zbiško sa Glavačem poslao u Bogdanac jer jedobro znao kako stari Matko živo želi imati što više težaka.Došavši u Bogdanac, nije Čeh staroga Matka zatekao kod kuće;

rekoše mu da je s lukom i psima otišao u šumu. Povratio se još zadana, i kad je čuo da je kod njega putnik sa znatnom pratnjom,požurio je da pozdravi pridošlicu i da im ponudi svoje gostoljublje.On nije odmah prepoznao Glavača, a kad mu je ovaj kazao svojeime, jako se u prvi trenutak prestrašio, pa je luk i kapu bacio nazemlju i viknuo:— Zaboga! Ubili su mi ga! Govori šta znadeš!— On nije ubijen — odgovori Čeh — u dobru je zdravlju!Začuvši to, Matko se malko zastidi i počne soptati, pa napokon

uzdahne duboko.— Hvala Gospodu Bogu! — rekne. — A gdje je?— Otišao je u Malborg, a mene je poslao amo s novostima.— A po što je on otišao u Malborg?— Po ženu.— Boj se, momče, rana božjih! Po kakvu ženu?— Po Jurandovu kćerku. Imat ću vam šta pripovijedati makar i cijelu

noć, ali mi dozvolite, plemeniti gospodine, da malko odahnem jersam se strašno umorio na putu, a od ponoći sam neprestano jahao.Matko ga načas prestade pitati, najviše zato što od čuda nije

mogao govoriti. Sabravši se malko, vikne na dječaka da metne drvana ognjište i da Čehu donese jesti, pa onda stane hodati po sobimašući rukama i govoreći sam sebi: — Ne mogu ušima vjerovati...Jurandova kćerka ... Zbiško oženjen ...— I oženjen je i nije — rekne Čeh.Zatim stane opširno pripovijedati što je i kako je bilo, a Matko je

pozorno slušao, prekidajući ga svaki čas kojim pitanjem, jer nije bašsve bilo jasno u Čehovu pripovijedanju. On nije, na primjer, posvepravo znao kad se Zbiško oženio, jer nije bilo nikakva pira, ali je ipakodlučno tvrdio da je bilo vjenčanje, i to pod pokroviteljstvom samekneginje Ane Danute, a za to su vjenčanje ljudi saznali istom poslijedolaska križara Rotgira s kojim se Zbiško, pozvavši ga na sud božji,pobio pred cijelim mazovskim dvorom.

— Aa? Pobio se? — klikne Matko s najvećom radoznalošćublijesnuvši očima. — Nu, pa što je bilo?— Na dvije je polovine razvalio Nijemca, a i meni je Bog s njegovim

momkom dao sreću.Matko stane soptati, ali sada od zadovoljstva.— Ej — rekne — nije on istom kakav momak. On je posljednji od

Gradovaca, ali, tako mi Bog pomogao, nije zadnji. Kako li je biloonda s Frižanima? A bio je još pravi dječak!Pogleda pri tom ozbiljno Čeha, pa nastavi: — Ali i ti mi se sviđaš. I

vidim da ne lažeš, jer ja lašca odmah prepoznam. Nije ništa onajNijemčev momak, jer i sam veliš da s njim nisi imao mnogo posla; ališto si onomu pasjemu bratu ruku iščašio i prije toga tura ubio, to sukrasni i junački čini.Zatim zapita najednom:— A plijen? Je li barem obilan?— Mi smo im oduzeli oružje, te desetoricu ljudi s konjima, a

osmoricu vam šalje mladi gospodin.— A što je učinio s ostalom dvojicom?— Poslao ih je u Sčitno s mrtvim tijelom.— A zar nije knez mogao svoje momke poslati? Oni se više neće

vratiti.Čeh se nasmiješi na tu pohlepu kojom se Matko često odavao.— Mladi gospodin ne treba više da na tako šta gleda — rekne. —

Spihovo je veliko imanje.— Veliko! Ali što to vrijedi kad još nije njegovo!— Nego čije? Matko ustane:— Govori! A Jurand?— Jurand je u podzemnoj tamnici kod križara i smrt je nad

njegovom glavom. Bogzna hoće li ostati živ, a ako i ostane, hoće lise vratiti. Pa ako i ostane živ i ako se vrati, ipak je svećenik Kalebpročitao njegovu oporuku i rekao svima da im je mladi gospodin novigospodar.Matka su se očito silno dojmile te novosti jer su bile tako nenadane

i nevjerojatne da se nikako nije mogao snaći. Vijest da se Zbiškooženio, bolno ga se kosnula u prvi trenutak jer je kao rođeni otacljubio Jagjenku i iz svih sila želio da njome oženi Zbiška. No u druguse ruku već bio izmirio s mišlju da od toga neće biti ništa, a osim

toga mu je Jurandova kći donosila ono što mu Jagjenka nije mogladonijeti, jer je miraz prve, kao jedinice, bio mnogo veći.Matko je već u duši vidio Zbiška kao kneževa komeša, kao

gospodara u Spihovu i Bogdancu, dapače u budućnosti i kaokaštelana. Ta to nije bilo nemoguće; u ono se doba govorilo oplemiću ubogaru: — Imao je dvanaest sinova, šestorica padoše ubitkama, a šestorica postadoše kaštelani. — I srodstvo i junaštvovodilo je k veličini. Zbišku je na tom putu mogao pomoći samoznatan imetak, a u tom pogledu se i pohlepni Matko mogao utješiti.Ipak je starac imao povoda i nemiru. Sam je nekad išao križarima daizbavi Zbiška, pa je s toga pohoda donio željezni šiljak pod rebrima,a sada je Zbiško otišao u Malborg, kao da se bacio vuku u grlo. Da liće tamo naći ženu ili smrt? »Tamo ga neće baš milo gledati«, pomisliMatko, »jer im je usmrtio znamenita viteza i prije toga nasrnuo naLihtenštajna, a oni psi imaju osvetljivu dušu.« Na tu misao se starivitez jako zabrinuo. Pade mu također na um da neće proći ni beztoga da se Zbiško, kao »žestok« momak, ne pobije s kojimNijemcem. No zato ga je mučila manja briga. Matko se najviše bojaoda ga ne zasužnje. »Zasužnjili su staroga Juranda i njegovukćerku, nisu se u svoje vrijeme pobojali zasužnjiti i samoga kneza

kod Zlotorje, pa zašto da to ne učine i sa Zbiškom?«Tada mu padne na um pitanje: a šta će biti ako mladić sam izmakne

križarskim rukama, ali ipak ne nađe svoju ženu...? Načas se utješiMatko mišlju, da će mu ipak ostati Spihov, ali je to bila kratka utjeha.Starcu je bilo mnogo do imetka, ali još više do potomstva, doZbiškove djece. »Ako Danuška propadne kao kamen u vodu, panitko ne bude znao je li na životu ili je umrla, neće se Zbiško moćidrugom oženiti, a onda će Gradovaca iz Bogdanca nestati sa svijeta.Ej, s Jagjenkom bi bilo drukčije... ! Ni Močidola ne može kokoš pokritikrilima ni pas repom, a takva bi djevojka donijela mnogo roda, baškao plodna jabuka.« I zato je Matkova žalost bila veća od radosti nadnovim imanjem, pa je stao nanovo pitati Čeha kako je bilo s timvjenčanjem i kad je to bilo.A Čeh nato:— Ja nisam mladoga gospodina ostavljao u njegovoj bolesti i

zajedno sam s njime spavao.

Samo je jednom navečer zapovjedio da odem, a onda sam vidiokako su k njemu otišli: sama milostiva kneginja, a s njom gospođicaJurandova, gospodin de Lorhe i svećenih Višonjek. Ja sam se tomuzačudio jer je gospođica imala vijenac na glavi, ali sam pomislio daće gospodinu dati sveti sakrament... Možda je to tada bilo... Sjećamse, gospodin mi je zapovjedio da ga lijepo obučem, kao za pir, alisam i opet pomislio da je to radi toga što će primiti presveto tijeloIsusovo.— A što je bilo zatim? Jesu li oni ostali sami?— I... nisu ostali sami, a da su i ostali, mladi gospodin nije onda

mogao ni da sam jede. Uz to su već po gospođicu bili došli ljudi,tobože od Juranda, pa je ujutro otputovala.— Nije li je Zbiško vidio od tog časa?— Nije je vidjelo oko ljudsko. Nastade kratka šutnja.— Što misliš — zapita začas Matko — hoće li je križari vratiti ili

neće?Čeh zavrti glavom i odmahne rukom.— Kako ja mislim — odgovori odlučno — propala je ona zauvijek.— Zašto? — zapita Matko sa strahom.— Jer da oni kažu da je kod njih, bilo bi još nade.Mogli bi se potužiti ili dati otkup ili je silom oteti. Ali oni kažu ovako:

»Mi smo imali nekakvu izbavljenu djevojku koju smo pokazaliJurandu, a on je nije prepoznao kao svoju kćerku, nego narh jepoubijao toliko ljudi koliko ih ne padne ni u većem boju.«— Dakle, Jurandu su pokazivali nekakvu djevojku!— Kažu da su je pokazali. To sam Bog zna. Možda nije istina, a

možda su mu pokazali drugu.Samo je to istina da je on poubijao njihove ljude i da su oni spremni

priseći da nisu nikada ugrabili njegove kćeri. Zato je to strašno težakposao. Da im i sam veliki meštar zapovjedi da je vrate, odgovorili bioni da je nemaju. Pa tko da im dokaže? Utoliko prije što su dvorani uČjehanovu govorili o Jurandovu pismu u kojem stoji da ona nije kodkrižara.— A možda i nije?— Molim, vaša milosti! Da su je ugrabili razbojnici, ne bi to sigurno

bili učinili ni zbog čega drugoga, nego radi otkupa. A uz to ne bi

razbojnici mogli ni pismo napisati, ni pečat spihovskoga gospodaranačiniti, ni kakvog poslanika poslati.— To je istina. Ali što je križarima do nje?— A osveta na Jurandovoj krvi? Oni više vole osveitu nego med i

vino, a imaju za to i povoda. Strašan im je bio gospodin iz Spihova, ašto je najzadnje učinio, to ih je do kraja razgnjevilo. I moj jegospodin, kako sam čuo, na Lihtenštajna navalio, a Rotgira ubio.Meni je Bog pomogao, te sam onom psu Danveldu ruku iščašio. Ej,molim lijepo: njih četvorica padoše mrtvi, a sada je još jedan jedinina životu, i to stari. I mi imamo zube, vaša milosti!I opet nastade šutnja.— Ti si valjan momak — rekne napokon Matko; — a što misliš: šta

će oni s njom učiniti?— Knez Vitold je moćan knez: kažu da mu se i sam njemački cesar

do pojasa klanja, pa što su učinili s njegovom djecom? Zar oni imajumalo utvrđenih gradića, malo podzemnih tamnica, malo zdenaca imalo konopaca za vrat?— Za živoga moga! — za vapi Matko.— Dao Bog da ne zadrže i mladoga gospodina, premda je otišao s

kneževim pismom i gospodinom de Lorhom, moćnim gospodinom ikneževskim rođakom. Ej, ja nisam htio ovamo, jer bih se ondjemnogo lakše probio. Ali mi je mladi gospodin zapovjedio. Čuo samkako je jednomrekao staromu gospodinu iz Spihova: »Jeste li vi lukavi«, veli, »jer

ja nisam, a s njima mora čovjek biti lukav. Oj«, veli, »stric Matko binam sada trebao.« Pa zato me i poslao. Ali Jurandove kćeri,gospodine, nećete ni vi naći, jer je možda ona već na drugomsvijetu, a proti smrti ni najveća lukavost ne pomaže.Matko se zamisli i istom nakon duge šutnje rekne: — Ha, tu nema

pomoći! Proti smrti ni lukavost ne pomaže. Ali da pođem onamo, pada barem doznam da su je pokopali, ostao bi Spihov Zbišku, koji bise mogao amo povratiti i drugu djevojku uzeti.Tu Matko odahne, kao da mu se težak teret svalio sa srca, a

Glavač zapita tihim glasom: — Gospođicu iz Zgorjelica?— Da — odgovori Matko. — Ovo tim prije, što je sirota, a Čtan iz

Rogova i Vilk iz Brzozove sve je više napastuju.A Čeh skoči na noge:

— Gospođica je sirota? A vitez Zih?— Ti, dakle, ništa ne znaš?— Za miloga Boga, šta se dogodilo?— Da, istina je, kako da i znaš kad si sad istom došao, a mi smo

govorili samo o Zbišku. Ona je sirota! Zgorjelički Zih nije doistanikada u svojoj kući mjesto ugrijao, osim ako je imao goste. Inačemu je u Zgorjelicama odmah bilo dosadno. Njemu je pisao opat dapolazi u goste knezu Premku osvjecinskomu, pa ga moli da i on snjim pođe. A Zihu je to bilo drago jer se s knezom poznavao i čestose s njim veselio. Nato dođe Zih k meni i reče: »Ja idem u Osvjećin,pa onda u Glavnicu, a vi pripazite na Zgorjelice.« Mene je odmahnešto lecnulo, pa mu reknem: »Ne idite! Čuvajte svoje dječake iJagjenku jer znam da Čtan i Vilk nešto zla smišljaju...« A ti morašznati da je opat iz srdžbe htio djevojku udati za Vilka ili Čtana, ali ihje kasnije, kad ih je bolje upoznao, obojicu zamrzio i iz Zgorjelicaprotjerao. I to je bilo dobro, ali ne baš previše jer su se oni strašnonaljutili. Sada je malko mir; međusobno su se izranili, pa leže, aliprije toga nije ni na trenutak bilo sigurnosti. Sve je na mojoj glavi: iobrana i pažnja. A sada Zbiško hoće da ja odem... Kako će onda bitiJagjenki, to ne znam, ali ću ti, međutim, sve reći o Zihu. On nijeuvažio mojih riječi, nego je otišao. Nu... i častili su se, veselili! IzGlavice su pošli k ocu kneza Premka, k staromu Nosaku, koji vlada uČješinju. I tu je Jaško, knez ratiborski, iz mržnje na kneza Premkaposlao na njih razbojnike pod vodstvom Čeha Hizana. I knez jePremko pao, a s njime i Zih zgorjelički, pogođen strelicom u slabine.A opata su željeznim buzdovanom udarili tako da još i sada glavomtrese i ništa za ovaj svijet ne zna, a govor je po svoj prilici zauvijekizgubio. No Hrzana je stari knez Nosak od gospodina na Zampahukupio i tako izmučio da ni najstariji ljudi nisu za takve muke čuli; ali nitim mukama nije smanjio pretešku bol za svojim sinom, ni Zihauskrsio, a ni Jagjenki nije suze otro. Eto im zabave... ! Prije šestnedjelja dovezli su amo Ziha i pokopali ga.— Tako hrabri gospodin! — rekne sažalno Čeh. — Ja nisam kod

Boleslava više bio dječačić, a on me je odmah svladao i u sužanjstvoodveo. No to je bilo takvo sužanjstvo da ga ne bi bio ni za sloboduzamijenio. Dobar, čestiti gospodin! Dao mu Bog svjetlostvjekovječnu! Ej, žao mi ga je, žao; ali najviše gospođice, sirote!

— Da, prava je sirota. Mnoga ni matere tako ne ljubi kao što je onaoca ljubila. A povrh toga joj je i pogibeljno sjediti u Zgorjelicama.Poslije pokopa nije još ni snijeg zameo Zihovu mogilu, a već su Čtani Vilk na zgorjslički dvor navalili. Na sreću su to već prije saznali mojiljudi, pa su za vremena u pomoć priskočili, i Bog je dao da smo ihsretno odbili. A poslije bitke obuhvatila mi je djevojka koljenagovoreći: »Kad ne mogu da budem Zbiškova«, veli, »neću biti ničija,samo me od tih otmičara spasite, jer i smrt mi je draža od njih ... !«To ti kažem, sada ne bi prepoznao Zgorjelica, jer sam od njih čitavikaštel načinio. Još su dva puta navalili poslije toga, ali nisu mogliništa postići. Sada je načas mir jer su se međusobno izranili, kao štosam ti već rekao, tako da nijedan od njih ne može ni rukom ni nogommaknuti.Glavač ne odgovori nato ništa. Slušajući o Vilku i Čtanu, počne

zubima škriputati, kao da tko otvara i zatvara škriputava vrata. Ondastane trti svoje ogromne ruke koje su ga naročito zasvrbjele.Napokon mu se iz usta teško izvine jedna jedina riječ: —Prokletnici...U taj se čas začuju nekakvi glasovi u peđvorju, vrata se naglo

otvore i u sobu bane Jagjenka, a s njom njezin najstariji brat,četrnaestogodišnji Jaško, koji je na nju ličio kao da joj je blizanac.Saznavši od zgorjeličkih momaka, koji su putem vidjeli putničku

povorku, da su nekakvi ljudi pod vodstvom Čeha Hlave otišli uBogdanac, prestrašila se i ona baš kao i Matko, a kad su joj još reklida Zbiška nisu vidjeli među njima, bila je gotovo sigurna da sedogodila nesreća, pa je nadušak dotrčaa u Bogdanac da pita zapravu istinu.— Što se dogodilo? Za miloga Boga! — zavikne s praga.— A što bi se dogodilo? — odgovori joj Matko. — Zbiško je živ i

zdrav.Čeh priskoči k njoj i kleknuvši na jedno koljeno, stane ljubiti skutove

njezine suknje; no ona nije pazila na to, jer je glavu od ognjaokrenula u sjenu kad je čula odgovor staroga viteza, pa kao da seistom na časak sjetila da ga mora pozdraviti, reče: — Hvaljen Isus!— Na vijeke vjekova! — odgovori Matko.A onda ugleda Čeha kod svojih koljena, pa se prigne k njemu: —

Radujem ti se, Hlavo, iz dna duše, ali zašto si ostavio svoga

gospodara?— Jer me poslao ovamo, milostiva gospođice.— Što ti je zapovjedio?— Zapovjedio mi je da idem u Bogdanac.— U Bogdanac...I što još?— Poslao me je po savjet... i s poklonom, s pozdravom.— Samo u Bogdanac? No... dobro! A gdje je on?— Otišao je među križare, u Malborg.Na Jagjenkinu se licu opet pojavi nemir.— Zar mu nije drag život? Po što?— Da potraži, milostiva gospođice, ono što neće naći.— Vjere mi, neće! — potvrdi Matko. — Kao što ni čavla ne možeš

utvrditi bez čekića, tako ni ljudske volje bez božje.— Što to govorite? — zapita Jagjenka.A Matko joj na pitanje odgovori novim pitanjem: — Je li ti Zbiško

govorio o Jurandovoj, jer kao što sam čuo, jest?Jagjenka ne odgovori u prvi mah ništa, nego zatomi dah i istom za

dva-tri časka rekne: — Ej, govorio mi je! Pa što ga je priječilo da mine govori!— Dobro, dobro! Tako ću ti lakše sve reći — odgovori starac.I stane joj pripovijedati što je čuo od Čeha, čudeći se i sam kako mu

je to pripovijedanje od vremena do vremena bivalo neugodno imučno. No jer je doista bio čovjek lukav i jer mu je bilo do toga danikako ne ražalosti Jagjenku, natezao je svom silom na ono u sito je,na kraju, i sam vjerovao, da Zbiško nije zapravo nikada bioDanuškim muž i da je ona već propala zauvijek.Čeh mu je svaki čas povlađivao, ili klimajući glavom ili ponavljajući:

— Tako mi Boga, to je istina! — ili: — Tako je, a ne drukčije! — adjevojka je slušala spuštenih očiju, ne pitajući ni za šta i tako tiho daje ta njezina šutnja uznemirila Matka.— No a šta veliš ti? — zapita svršivši svoje pripovijedanje.A ona ne odgovori ništa, samo joj dvije suze blijesnuše ispod

spuštenih trepavica, pa joj se sruniše na lice.Časak kasnije pristupi k Matku, poljubi ga u ruku i rekne: — Hvaljen

Isus!— Na vijekove vjekova! — odgovori starac. — Zašto se tako žuriš

kući? Ostani s nama.

Ona nije htjela ostati, izgovarajući se da kod kuće nije priredilavečeru. Matko je, istina, znao da je u Zgorjelicama stara plemkinjaŠjecjehova koja bi je mogla zamijeniti, ali je nije baš previšezadržavao jer je također znao da žalost ne pokazuje rado ljudimasvoje suze, i da je čovjek kao riba koja se skriva što dublje na dnokad u sebi osjeti ošitre osti.Zato samo pogladi djevojku po glavi, pa je zatim zajedno s Čehom

isprati na dvorište. Čeh izvede konja iz staje, pa sjedne na nj i pojaseza svojom gospodaricom.A Matko se vrati, pa uzdahne, zaklima glavom i promrmlja: — Glup

li je taj Zhiško, uistinu... ! Sve miriši iza te djevojke po sobi!I starac se jako ražalosti. Pomisli kako bi već sada moglo biti

radosti i sreće da ju je Zbiško odmah iza svoga povratka uzeo zaženu! A sada, što? Čim ga tko spomene, odmah joj suze teku izočiju, a momak se potuca svijetom, pa će tamo negdje udariti omalborške zidine glavom,dok je ne razbije, a u kući je pusto, samo što oružje strši sa stijena.

Nema gospodarice, nema napretka, nema koristi ni od Spihova ni odBogdanca, i neće ih imati kome ostaviti!Sad uzbuni srdžba Matkovu dušu.— Počekaj, pasja nogo — rekne glasno — ja neću poći za tobom, a

ti radi što hoćeš!Ali u isti ga trenutak obuze i silna čežnja za Zbiškom: »Da, neću

poći«, pomisli, »ali zašto da sjedim kod kuće... ? Kazna božja... !Moram da barem još jednom u životu vidim toga nitkova! On je tamoi opet umlatio jednoga psa... i krasan je plijen zadobio... Drugi iposijedi prije nego što viteški pojas stekne, a njega je već sam knezopasao... I s punim pravom jer ima mnogo hrabrih mladića međuplemstvom, ali takvoga više nema.I raznježivši se posve, počne promatrati štitove, mačeve i sjekire,

pocrnjele u dimu, kao da promišlja šta će sa sobom uzeti, a štaostaviti; a zatim iziđe iz sobe, prije svega samo zato što u njoj nijemogao ostai, ali i zato da zapovjedi neka namazu kola, a konjimadadu dvostruki obrok.U dvorištu, u kojem se već mračilo, sjeti se Jagjenke, koja je tu čas

prije sjela na konja, pa se najednom opet ražalosti.

»Poći ću, poći«, rekne sam sebi, »ali tko će ovdje djevojku čuvatiod Čtana i Vilka? Dao Bog, grom u njih udario!«Međutim je Jagjenka s malim Jaškom jahala šumskim putom u

Zgorjelice, a Čeh se tiho vukao za njima i srce mu je bilo prepunoboli i tuge. On je maloprije vidio djevojčine suze, a sada je gledaonjezin crni lik, jedva vidan u šumskome mraku, i naslućivao jenjezinu bol i tugu. Činilo mu se također da će se za njom svaki čas izmraka i šumske guštare pružiti grabežljiva ruka Vilka i Čtana... i natu ga je misao obuzimala silna želja za bojem. Ta je želja časombivala tako neodoljiva da je htio pograbiti mač ili sjekiru i sjeći drvećeuz cestu.Osjećao je da bi mu odmah bilo lakše kad bi se dobro razmahao. I

bio bi rado u sav mah potjerao svoga konja, ali oni su pred njimajahali polagano, nogu na nogu, ne govoreći ni riječi, jer je i maliJaško, premda je obično čavrljao, vidio iza nekoliko pokušaja dasestri nije do razgovora, pa je i on zašutio.Ali kad su već bili blizu Zgorjelica, prevlada Čehova žalost srdžbu

na Čtana i Vilka, pa rekne sam sebi: »Ja ne bih požalio ni svoje krvi,samo da te utješim, ali što da nesretnik učinim, što da reknem? Rećiću ti da mi je on zapovjedio da ti se poklonim, i dao Bog da te to barmalko utješi.«To pomislivši pritjera svoga konja do Jagjenkina.— Milostiva gospođice...— I ti jašeš s nama? — zapita ga djevojka prenuvši se kao iza sna.

— A što mi želiš reći?— Zaboravio sam vam kazati što mi je moj gospodin zapovjedio da

vam reknem. Na odlasku iz Spihova pozvao me k sebi i rekao miovo: »Padni pred noge gospođici iz Zgorjelica jer je ja neću nikadazaboraviti ni u zloj ni u dobroj sreći, a za sve ono«, veli, »što jeučinila za mene i za strica, neka joj Bog plati i u zdravlju je uzdrži.«— Platio Bog i njemu za dobru riječ — odgovori Jagjenka. Zatim

nadoda tako čudnim glasom da se u Čehu do kraja rastopilo srce: —I tebi, Hlavo.Razgovor se prekine načas, a momku je bilo drago što joj je to

rekao, pa rekne sam u sebi: »Ona ni ne pomišlja da sam joj rekaoneistinu.« I nanovo stane tražiti u svojoj domišljatoj glavi što bi jošrekao, pa za časak progovori: — Gospođice...

— Što je?— To... to jest... htio sam reći, kao što sam već i staromu gospodinu

u Bogdancu rekao, da je Jurandova propala zauvijek i da je onnikako neće naći, pa ako mu i sam veliki meštar bude pomogao.— To je njegova žena — odgovori Jagjenka. A Čeh zakima glavom:

— Kakva je to žena...Jagjenka mu na to ništa ne odgovori, ali kod kuće poslije večere

zapovjedi, kad su Jaško i mlađa braća pošli spavati, da se donesevrč medovine, pa se okrene k Čehu i zapita: — Možda bi ti voliospavati, a ja sam htjela malo čavrljati.Premda je Čeh bio umoran od puta, bio je ipak spreman čavrljati

makar i do jutra, pa su stali razgovarati, a on joj je nanovo potankopripovjedio sve zgode i nezgode Zbiškove, Jurandove, Danuškine isvoje.

IXMatko ss spremao na put, a Jagjenka se nije dva dana pokazivala u

Bogdancu, već ih je provela u dogovaranju sa Čehom. Stari ju jevitez sreo istom treći dan, u nedjelju, na putu u crkvu. Ona je išla uKšešnju s bratom Jaškom i sa znatnim brojem oboružanih momaka,jer nije bila sigurna da li Čtan i Vilk još leže i neće li je napasti.— Ja sam poslije mise ionako htjela svrnuti u Bogdanac — rekne

pozdravivši Matka — jer imam s vama važnog posla, ali o njemumožemo odmah porazgovarati.Iza tih riječi potrči ispred svoje pratnje, jer očito nije htjela da i

njezini momci čuju taj razgovor; a kad je Matko bio kraj nje, zapitaga: — Vi ćete, dakle, sigurno na put?— Ako Bog da najkasnije sutra.— U Malborg?— U Malborg ili ne. Kamo već bude.— A vi poslušajte mene! Dugo sam razmišljala što da učinim, pa

sada hoću da vas zapitam za savjet. Prije, kako znate, dok je otacbio živ i dok je opart bio zdrav, bilo je sve drukčije. I Čtan i Vilk sumislili da ću jednoga od njih izabrati, pa su bili na miru. A sad ćuostati bez ikakve obrane, pa ću u Zgorjelicama morati sjediti zasvojom ogradom kao u zatvoru, ili će mi sigurno ona dvojica nanijetikakvo zlo. Recite i sami, nije li tako?— Da — odgovori Matko — na to sam i ja mislio.— Pa čemu ste se domislili?— Nisam se domislio ničemu, ali ti moram reći da je ovo poljski kraj

i da su za nasilje učinjeno djevojci u zakonu određene stroge kazne.— To je istina, ali preko granice nije teško prijeći. Ja znam da je i

Šleska poljski kraj, a ipak se knezovi tamo sami među sobomsvađaju i jedan na drugoga navaljuju. Da nije toga, bio bi mojpredragi otac još na životu. Tamo ima već i Nijemaca, pa činesvakakva nasilja, a tko hoće da se među njih sakrije, taj se i sakrije.Ja bih se sigurno lako oduprla i Čtanu i Vilku, ali moram misliti i nabraću. Ne bude li ovdje mene, bit će mir, a ako ostanem uZgorjelicima, bogzna što će se dogoditi. Bit će napasti i borbe, aJaško je već navršio četrnaest, pa ga neće zadržati nikakva moć, akamoli moja.

Posljednji put, kad ste nam vi u pomoć priskočili, poletio je i onnaprijed, i kad je Čtan udario u gomilu buzdovanom, samo što munije glavu razmrskao. Ej, Jaško je već govorio našoj čeljadi da će ihobojicu pozvati na megdan na utoptanoj zemlji. Velim vam, danijedan jedini dan neće biti mira, pa može i mlađe kakvo zlo snaći.— Vjere mi, ono su pasja braća, i Čtan i Vilk — rekne živo Matko —

ali ipak neće na djecu ruku podići. Tfu, to će, možda, učiniti križari.— Oni neće na djecu ruku podići, ali se u metežu ili kod požara, ne

daj Bože, može posve lako nesreća dogoditi. Šta da još govorim!Stara Šjecjehova ljubi moju braću kao rođenu djecu, pa im nećenedostajati ni njege ni pažnje, samo što bi oni bili sigurniji bez menenego sa mnom.— Može biti — odgovori Matko. Zatim pogleda oštro u djevojku i

zapita je: — A šta ti hoćeš?A ona mu odgovori šapćući:— Povedite me sa sobom!Premda se Matko mogao i sam domisliti kako će svršiti taj razgovor,

ipak se silno začudi, pa zaustavi konja i rekne:— Boj se Boga, Jagjenko!A ona spusti glavu i odgovori plaho i tužno: — Kakav ste mi vi? Ja

volim govoriti iskreno nego da što tajim. I Hlava i vi velite da Zbiškoone tamo neće nikada naći, a Čeh se dapače još i goremu nada.Bog mi je svjedok da joj ne želim nikakva zla. Neka je sirotu matibožja obrani i spasi! Ona je bila Zbišku milija od mene, pa je svesvršeno. Takva je moja sudbina. Ali gledajte, dok je Zbiško nađe, iliako je nikada ne nađe, kao što i sami velite, onda...— Nu što? - zapita Matko videći da se djevojka sve više smućuje.— Onda ja neću da budem ni Čtanova ni Vilkova ni bilo čija.Matko odahne zadovoljno.— Ja sam mislio da si ga već zaboravila — rekne. A ona mu

odgovori još tužni je: — Ej...!— Ali šta to hoćeš? Kako da te ja povedem među križare?— Ne baš među križare. Ja bih htjela samo do opata kojega je

bolest zadržala u Sjerađu. On nema nijedneiskrene duše, jer se njegovi svirci sigurno više brinu za piće nego

za njega, a ipak je to moj krsni kum i dobrotvor. A da je zdrav,potražila bih njegovu zašititu jer ga se ljudi boje.

— Ja to ne poričem — rekne Matko koji se u dnu duše radovaoJagjenkinoj odluci jer je poznavao križare i bio čvrsto uvjeren daDanuška neće živa izići iz njihovih ruku. — Ali ipak ti moram reći daje s djevojkama veoma nezgodno putovati.— Možda s kojom drugom, ali ne sa mnom. Ja još nisam nikamo

putovala, ali mi nije nikakva novost baratati lukom i podnositi svenapore u lovu. Bude li trebalo trpjeti, trpjet ću, ne bojte se! Obući ćuJaškovo odijelo, poveza ću vrpcom svoju kosu, pripasat ću pojas ipoći. Jaško je, doduše, mlađi, ali nije ni za vlas manji od mene, a uzto mi je i licem tako sličan da ni naš pokojni otac nije mogao reći tkoje on, a tko sam ja, kad smo se na poklade preodijevali.Vidjet, ćete da me neće prepoznati ni opat, ni tko drugi.— Ni Zbiško?— Ako ga vidimo...Matko se zamisli načas, pa se najednom nasmije i rekne: — Ali Vilk

iz Brzozove i Čtan iz Rogova sigurno će pomahnitati!— Pa neka pomahnitaju. Bit će gore, ako, možda, za nama pođu.— Eh, ja ih se ne bojim. Ja sam star, ali je za njih bolje da ne

dolaze pod moje šake, kao ni pod šake drugih Gradovaca. Zbiškovesu već upoznali.Razgovarajući tako, dojahaše do Kšešnje. U crkvi je bio i stari Vilk

iz Brzozove, koji je kadikad mrko pogledavao na Matka, ali ovaj nijeza to mario. I s lakim srcem vraćao se poslije mise s Jagjenkom kući.Ali kad su se na raskršću rastali i kad se ponovo našao sam uBogdancu, stale su mu u glavu dolaziti manje vesele misli. Znao jeda ni Zgorjelicama ni Jagjenkinoj rodbini neće za vrijeme njezineodsutnosti prijetiti nikakva opasnost. »Oni bi gledali da ugrabedjevojku«, govorio je sam sebi, »jer je to druga stvar, ali na sirote ilina njihovo imanje neće dići ruku jer bi se strašno osramotili, i svatkobi živ na njih navalio, kao na prave vukove. Ali Bogdanac će ostatina milosti božjoj! Jarke će zasuti, stada odagnati, kmetove odvesti!Ako Bog da, kad se vratim, dobit ću sve natrag .sag.i na sud ću ih pozvati, jer kod nas ne vrijedi samo šaka nego i

pravica. Samo, hoću li se vratiti i kad ću se vratiti? Oni su se na mestrašno naljutili jer im nisam dao da ugrabe djevojku, a kad ona odesa mnom, srdit će se još više.«

I obuze ga tuga; već je bio lijepo uredio gospodarstvo u Bogdancu,a sada je bio siguran da će sve naći pusto i uništeno kad se nazadvrati.— Eh, moram se nečemu domisliti! — rekne. Poslije podne

zapovjedi da mu osedlaju konja, pasjedne na nj i odjaše ravno u Brzozovu.Onamo dojaše već u sumrak. Stari je Vilk sjedio u prednjoj sobi uz

vrč medovine, a mlađi je, izranjen od Čtana, ležao na klupi kožamaprekrivenoj, pa i sam pio. Matko uđe nenadano u sobu i stane napragu, ozbiljan u licu, visok, koščat, bez oružja u ruci, samo s dugimmačem boku, a oni ga odmah prepoznaše jer mu je obličje obasjaojasni blijesak plamena, i obojica skoče na nogepojure k stijeni da pograbe oružje koje im je prvo dopalo ruku.Ali iskusni je starac dobro poznavao i ljude i njihove običaje. Ne

lecne se ni najmanje, ne maši se čak ni za svoj mač, već se samopodupre rukama i zapita posve mirnim, podrugljivim glasom:— Šta je to? Zar je to plemićka gostoljubivost u Brzozovi?Na te riječi klonuše obojici ruke, te začas spusti stari na zemlju svoj

mač, a mladi sulicu, i oba prignuše malko svoju glavu, a lica imbijahu još uvijek mrka, ali postiđena.A Matko se nasmiješi i rekne:— Hvaljen Isus!— Na vi jeke vjekova.— I sveti Juraj!— Mi mu služimo.— Došao sam kao susjed... s dobrom voljom.— S dobrom voljom vas pozdravljamo. Sveta je osoba gost.Istom sada pristupi stari Vilk k Matku, a za njim i mladi, i obojica mu

stanu stiskati desnicu, pa ga onda posade na počasno mjesto zastolom. U tren oka metnu sluge drva na ognjište, prostru stol, donesuzdjele pune jela, pehare piva i vrčeve medovine, te oni stadoše jesti ipiti.Mladi Vilk je pogledavao Matka od časa do časa radoznalim

pogledom, u kojem je poštovanje prema gostu zatomljivalo potajnumržnju, ali ga je ipak posluživao tako pomno da je problijedio odnapora, jer je bio ranjen i slab. I otac i sin bijahu strašno radoznali

zašto je Matko k njima došao, ali ga ipak nijedan nije zapitao ni zašta, nego su čekali, dok on sam ne počne govoriti.A on je kao čovjek koji pozna običaj, hvalio jelo, piće i gostoljubivost

i istom kad se dobro nasitio, pogleda ozbiljno preda se i rekne: —Ljudi se često zavade, pa i pobiju, ali je susjedski mir nadasve.— Od mira nema ništa ljepše — odgovori isto tako ozbiljno stari

Vilk.— A događa se također — rekne i opet Matko — da čovjek mora na

daleki put, pa mu je žao i onoga s kim je živio u neprijateljstvu, i bezoproštaja neće da ode.— Platio vam Bog za tu iskrenu riječ.— Ne samo za riječ nego i za čin, jer sam evo došao.— To nam je jako drago. Dođite makar i svaki dan.— I ja bih vas rado počastio u Bogdancu, kao što dolikuje ljudima

koji znadu što je viteška čast, ali ja moram među križare.— Među križare? — kliknu jednodušno i otac i sin.— Da! — odgovori Matko. — A tko ide među njih, a nije im prijatelj,

taj se mora izmiriti i s Bogom i s ljudima, jer može izgubiti ne samoživot nego i vječno spasenje.To je zaista čudno! — rekne stari Vilk. — Ja još nisam vidio čovjeka

koji je s njima imao posla a da mu nisu nanijeli krivicu.— Baš kao i cijeloj našoj kraljevini — nadoda Matko. — Ni Litvini

prije svetoga krsta, ni Tatari nisu bili gori od tih đavolskih redovnika.— To je živa istina! Ali znajte i to: sakupljalo se i sakupljalo, dok se

nije nakupilo, pa bi već jednom valjalo svršiti, eto tako je!To rekavši, pljucne stari u oba dlana, a mlađi nadoda: — Drukčije

ne može da bude.— I bit će sigurno, ali kada? To nije naša briga, nego kraljeva.

Možda brzo, a možda i ne. To zna samo Bog, a ja, međutim, morammeđu njih poći.— Da li s otkupom za Zbiška?Čim je otac spomenuo Zbiška, problijedjelo je lice mladoga Vilka od

strašne mržnje i obličje mu je postalo grozno.Ali Matko odgovori posve mirno:— Možda i s otkupom, ali ne za Zbiška.Na te riječi postadoše i otac i sin još radoznaliji te stari nije mogao

dulje izdržati nego progovori:

— Hoćete li nam reći ili ne, po što ste k nama došli?— Hoću, hoću! — odgovori Matko kimajući glavom. — Ali ću vam

još prije reći nešto drugo.Eto vidite, poslije moga odlaska ostat će Bogdanac na milosti

božjoj. Nekad, kad smo ja i Zbiško vojevali pod knezom Vitoldom,pazio je na naše siromaštvo opat, pa malko i Zih iz Zgorjelica, asada neće biti ni toga. Strašno je tužno kad čovjek pomisli da semučio i radio zabadava. Ta vi znadete i sami kako to biva: ljude ćemi odmamiti, među zaorati, a od stada će uzeti svatko šta budemogao, i ako mi Gospod Bog dozvoli da se još sretno vratim, vratitću se na pustoš. Tome je samo jedna pomoć i jedno sredstvo: dobarsusjed. Zato sam i došao amo, da vas zamolim po susjedski, dapripazite na Bogdanac i da od mene otklonite svaku nepravdu.Čuvši tu molbu, stari Vilk pogleda mladoga, a mladi staroga, i

obojica se jako zamisle.Časkom su šutjeli jer nijedan nije mogao odmah odgovoriti. A

Matko prinese na usta čašu medovine, pa je ispije i nastavi takomirno i pouzdano kao da su mu oni već odavna najbolji prijatelji:— Reći ću vam posve iskreno od koga se ovdje najvećoj šteti

bojim. Ni od koga drugoga, nego od Čtana iz Rogova. Od vas se nebih bojao, sve da se i rastanemo kao neprijatelji, i to zato što ste viljudi viteški, koji će svojemu neprijatelju pogledati u oči, ali mu senikako neće osvetiti iza leđa. Ej, s vama je nešto posve drugo! Šo jevitez, to je vitez; no Čtan je prostak, a od prostaka se možeš svemunadati, i to tim više što je on, kako znate, na me strašno srdit raditoga šo mu nisam dao da ugrabi Jagjenku Zihovu.— Koju čuvate za svoga sinovca! — klikne mladi Vilk.A Matko ga oštro pogleda, pa se okrene k staromu i rekne posve

mirno: — Znajte da se moj sinovac oženio s mazovskomvlastelinkom, s kojom je dobio znatan miraz.Nastade ponovo još dublja šutnja; i sin i otac gledali su nekoliko

časaka otvorenih usta u Matka, a napokon progovori stari:— Ej, kako to? Jer su pripovjedač... No, govorite! A Matko nastavi

kao da je prečuo to pitanje:— Upravo zato i moram na put i zato vas molim: pripazite mi na

Bogdanac i ne dajte da mi tko kakvu krivicu nanese, a napose mečuvajte od Čtanove navale, onako kao dobri i pošteni susjedi.

Uto je mladi Vilk, koji je imao bistar razum, odmah spoznao da ćebiti bolje ako mu Matko bude prijatelj sad kad se Zbiško oženio, jerse i Jagjenka u Matka pouzdavala i bila spremna da ga u svemuposluša. I najednom se novi vidici otvoriše pred očima mladogamomka, pa zato rekne sam sebi: »Sada nije dovoljno da se Matkune usprotivim, nego ga moram još i za sebe predobiti!« I premda jebio malko napit, pruži brzo ispod stola ruku, pa prihvati oca zakoljeno i stisne ga jako u znak da ne rekne štogod nepotrebno, asam progovori: — Vi se Čtana ne bojte! Oho! Neka samo pokuša!On mi je, doduše, namjestio leđa, ali sam mu zato i ja tako udesiolice da ga ni rođena mati nije prepoznala. Ne bojte se ničega, negootputujte posve mirno. Nijedna vam vrana neće uginuti u Bogdancu!— Ja vidim da ste vi pošteni ljudi. Obećajete li?— Obećajemo! — kliknu obojica.— Na vitešku čast?— Na vitešku čast.— I na sveti križ?— Da, i na sveti križ! Tako nam Bog pomogao! Matko se zadovoljno

nasmiješi i rekne: — No, tomu sam se od vas i nadao. A kad je takojoš ću vam nešto reći... Zih mi je, kao što znate, predao skrb nadsvojom djecom. Zato sam i Čtanu i tebi, mladiću, stao na put kad stehtjeli silom provaliti u Zgorjelice. A sada kad ja budem u Malborgu, iliBog zna gdje, neće imati nikakve zaštite... Istina, sirote Bog čuva, aonomu tko im nanese kakvu krivicu ne odrubi se samo sjekiromglava nego ga se još i beščasnim proglasi. Ipak mi je teško štomoram otputovati. Užasno mi je teško. Prisegnite mi da ni saminećete nanijeti nikakve nepravde Zihovim sirotama i da nećetenikome dopustiti da im zla čini.— Prisižemo! Prisižemo!— Na vitešku čast i poštenje?— Na vitešku čast i poštenje.— I na sveti krst?— I na sveti krst!— Bog vas je čuo. Amen! — dovrši Matko.I odahne duboko jer je znao da će oni tu svoju prisegu i održati, pa

makar svaki morao svoje prste od jada i ljutine izgristi.

I počne se odmah opraštati, ali ga oni upravo silom zadržaše.Morao je piti i pokumio se sa starim Vilkom, a mladi je samo prijetioČtanu. Premda je, inače, u pijanstvu tražio svađu, Matku se ulagivaokao da će od njega već sutradan dobiti Jagjenku. Prije ponoćiizgubio je ipak svijest, a kad su ga opet k njoj priveli, zaspao je kaokamen. Stari se doskora poveo za primjerom svoga sina, pa ih jeMatko obojicu kao mrtve ostavio kod stola.A sam nije bio pijan, jer je mogao mnogo podnijeti, nego samo

malko nakresan i vraćajući se kući, razmišljao jeo onom što je obaviomaloprije.»Eh«, govorio je sam sebi, »Bogdanac je sada siguran i Zgorjelice

su izvan opasnosti. Oni će se naljutiti radi Jagjenkina odlaska, ali ćeipak čuvati i moje i njezino dobro, jer moraju.Gospodin Isus dao je čovjeku domišljatost: gdje se ne može šakom,

tu se mora razumom. Kad se povratim, neće proći bez toga da mestari ne izazove na megdan, ali ja ne marim za to! Dao Bog da mogutako i križare nadmudriti. Ali s njima je teže... Naš, ako je slučajno ipasji brat, kad prisegne na vitešku čast i na sveti krst, to tu prisegu iodrži, a za njih je prisega, kao da pljuneš u vodu. Ali možda će mipresveta Isusova mati pomoći da budem od koristi Zbišku, kao štosam bio od koristi Bogdancu i Zihovoj djeci...Tu mu pade na um da bi djevojka, doista, mogla i kod kuće ostati

jer će je obadva Vilka čuvati kao zjenicu oka. No za časak napusti tumisao: — Vilci će je čuvati, ali će je zato Čtan to više napastovati.Bogzna tko bi koga mogao nadvladati, ali sigurno bi bilo borbe inapasti, pri čemu bi mogle nastradati Zgorjelice, Zihove sirote, pačak i sama djevojka. Vilcima će biti mnogo lakše čuvati samBogdanac, a za djevojku je svakako bolje da bude daleko od tihrazbijača! ujedno blizu bogatoga opata. Matko nije vjerovao da ćeDanuša živa izići iz križarskih ruku, pa se još nije odrekao nade daće Zbiško odmah oženiti Jagjenku čim se vrati kao udovac.»Ej, silni Bože«, govorio je sam sebi, »kad bi on, imajući već

Spihov, kasnije uzeo još i Jagjenku s Močidolom i onim što joj ostaviopat, ne bih požalio ni puna kola voska za svijeće!«U sličnim mislima prođe mu brzo put iz Brzozove, ali ipak dođe u

Bogdanac već kasno u noći i začudi se ugledavši rasvijetljene

prozore. Ni njegovi momci nisu spavali jer jedva što je ujahao udvorište priskoči k njemu konjušar.— Zar su tu kakvi gosti, šta li? — zapita Matko silazeći s konja.— Da, mladi gospodin iz Zgorjelica s Čehom — odgovori mu

konjušar.Matko se začudi tom posjetu. Jagjenka mu je obećala đa će doći

rano ujutro i odmah krenuti na put. Zašto je, dakle, došao Jaško, i jošk tomu tako kasno? Stari vitez pomisli da se štogod moglo dogoditi uZgorjelicama, pa s nekim nemirom uđe u kuću.Ali u sobi su gorjele u velikoj glinenoj peći veselo i jasno velike

klade, a nad stolom su u željeznim ručkama svijetlile dvije baklje.Matko ugleda pod njihovim svjetlom Jaška, Čeha Hlavu i još jednogamladoga momčića, s rumenim licem poput jabuke.— Kako je, moj Jaško? A šta je s Jagjenkom? — zapita stari

plemić.— Jagjenka vam poručuje — rekne momčić ljubeći mu ruku — da

se predomislila i voli ostati kod kuće.— Ne bojiš li se Boga? Šta joj je sunulo u glavu? A momčić ga

pogleda svojim modrim očima i počnese smijati.— Vidite li — klikne tobožnji mladić — tko će me prepoznati kad me

ni vi niste prepoznali?Istom sada ga Matko pogleda malko pažljivije i klikne: — U ime Oca

i Sina! Ta to su prave poklade! A zašto si ti ovdje, žabice?— Ej, zašto? Tko mora na put, mora biti pripravan.— Ali ti si imala doći istom rano ujutro?— O, da! Rano ujutro da me svi vide! Sutra će pomisliti u

Zgorjelicama da sam ja kod vas u gostima, pa me neće tražiti doprekosutra. Šjecjehova i Jaško znaju sve, ali mi je Jaško obećao nasvoju vitešku čast da će im reći istom onda kad se počnuuznemirivati. Ni vi me niste prepoznali, zar ne?Sada se stane i Matko smijati.— Daj da te još malko pogledam...! Ej, ti si mi prekrasan dječačić...!

A pri tom i čudnovat jer se od takvog može i potomstvo dočekati.Govorim živu istinu! Da nisam star... no! Ali ti ipak velim: čuvaj se,djevojko, i ne dolazi mi često pred oči! Ćuvaj se!

I počne joj se groziti prstom, smijući se, ali ju je gledao s velikimzadovoljstvom, jer takva dječaka nije u svom životu još vidio. Naglavi je imala crvenu svilenu vrpcu, na sebi zelenu suknenu ječermui hlače, široke u bedrima, uska odozdo, na kojima je jedna nogavicabila iskrižana poput mreže, a druga uzduž isprugana. S bogatourešenim mačem uz bok i jasna i posmješljiva lica bijaše tako krasnada očiju s nje nisi mogao svrnuti.— Bogami — obraduje se Matko — čovjek ne zna da li je to kakav

čudni gospodičić ili prekrasni cvjetić!Zatim se okrene k drugomu dječaku i zapita: — A tko je ovo?

Jamačno kakav lopovčić?— Ta to je kći naše Šjecjehove! — odgovori mu Jagjenka. — Meni

bi samoj bilo neprilično među vama, zar ne? Zato sam sa sobomuzela Anulku, jer će mi ona biti od pomoći i praviti društvo. Ni njeneće nitko prepoznati.— Imat ćeš, babo, svoje veselje! Malo je bila jedna, pa će biti dvije.— Ne ljutite se!— Ja se ne ljutim, ali će po danu svako prepoznati nju i tebe.— Aj, a po čemu?— Jer ti se stiskaju koljena, kao i njoj.— Dajte nam mira!— Dat ću, dat ću, jer mi je vrijeme; no hoće li dati Čtan i Vilk, to Bog

zna. A znaš li ti, žabice, odakle se vraćam? Iz Brzozove.— Za miloga Boga, što to govorite?— Istina, kao što je istina da će Vilci od Čtana braniti i Bogdanac i

Zgorjelice. Ih, izazvati neprijatelje i pobiti se s njima, to je lako, alipretvoriti neprijatelje u stražare svoga dobra, to neće baš svakomeuspjeti.

Tu stane Matko pripovijedati o svom posjetu starom i mladom Vilku,kako ih je za se predobio i nadmudrio, a ona ga je slušala u čudu, pakad je napokon svršio, rekne: — Vama nije Gospod uskratiolukavosti, i ja već vidim da će sve biti onako kako vi hoćete.Ali Matko zaklima tužno glavom:— Ej, djevojko, kad bi sve bilo onako kako ja hoću, to bi ti već

odavno bila gospodarica u Bogdancu!

Nato ga Jagjenka pogleda svojim modrim očima, pa onda pristupi knjemu i poljubi ga u ruku.— A šta me dražiš? — zapita starac.— Ništa...! Želim vam samo dobru noć, jer je već kasno, a sutra

moramo rano na put.I uzevši sa sobom Šjecjehovnu, ode, a Matko odveda Čeha u

komoru, gdje obojica legoše na bivolske kože i čvrsto zaspaše.

XPremda je Kazimir Veliki ponovo podigao Sjerađ, koji su Jarižari

nakon užasna pokolja 1331.razorili i gotovo posve sravnili sa zemljom nije to ipak bio osobiti

grad, te se nije mogao usporediti s drugim gradovima poljskogkraljevstva. Ali Jagjenka, koja je dotada živjela samo izmeđuZgorjelica i Kšešnje, nije se mogla dosta načuditi kad je ugledalajake zidine, vijećnicu i kuće, a osobito crkve, prema kojimakšešnjanska drvena crkva nije imala nikakva izgleda. U prvi je časlako izgubila svoju običnu odlučnost da se nije usudila glasnogovoriti, već je samo šapatom pitala Matka za sva ta čudesa od kojihsu joj bile zaslijepljene oči; a kad ju je stari vitez uvjeravao da jsSjerađ prema Krakovu kao običan plamen prema suncu, nije htjelavjerovati svojim ušima, jer joj se, naprosto, činilo nemoguće da bi semogao naći i drugi isto tako krasni grad na svijetu.U samostanu ih je primio onaj isti starovjeki prior koji je još iz svoga

djetinjstva pamtio križarski pokolj i koji je nekoć ugostio Zbiška.Vijest o opatu jako ih je smela i ražalostila. On je dugo boravio usamostanu, ali je prije dva tjedna otišao k svom prijatelju, biskupuplockomu. Bio je još uvijek veoma bolestan. Izjutra je bivao pri bistrojsvijesti, ali je podveče gubio glavu, žestio se i zahtijevao da na njmetnu oklop, pa je na megdan pozivao kneza Jana iz Ratibora.Njegovi su ga klerici morali silom držati na postelji, što je bilo jakomučno, pa čak i opasno. Istom prije dvije sedmice došao je posve ksebi, i premda je bio oslabio još više, ipak je zapovjedio da gaodmah odvezu u Plock.— Rekao je da se ni u koga ne pouzdaje tako kao u biskupa

plockoga — dovršio je prior — i da iz njegovih ruku želi primiti svetisakramenat, a uz to da će i svoju oporuku kod njega ostaviti... Mismo se tome putu protivili koliko smo mogli jer je on bio veoma slab,pa smo se bojali da neće živ daleko dospjeti. Ali njemu se nije lakoprotiviti, pa su mu njegovi svirači priredili kola i odvezli ga, dao Bogsretno.— Da je umro gdjegod blizu Sjerađa, bili biste vi za to već saznali

— rekne nato Matko.— Da, bili bismo saznali — odgovori starac — pa zato mislim da

nije umro i da do Lečice nije svoj zadnji dah ispustio, ali što se dalje

moglo dogoditi, to ne znamo. Ako pođete za njm, sve ćete putemsaznati.Matko se zabrine na te vijesti i ode na dogovor k Jagjenki, koja je

već od Čeha bila doznala kamo je opat otišao.— Šta da počnem? — zapita je. — I šta ćeš ti učiniti?— Pođimo u Plock, a ja ću s vama — odgovori mu ona kratko.— U Plock — ponovi za njom tankim glasom Šjecjehovna.— Gle, gle, kako to govore! Zar se može tako brzo u Plock kao kad

srpom mahneš?— A kako da se ja sama sa Šjecjehovnom vratini? Kad ne bih

mogla s vama dalje, bilo bi mnogo bolje da uopće nisam ni pošla.Zar ne mislite da su se oni tamo još žešće naljutili i razbjesnili?— Vilci će te od Čtana obraniti.— Ja se isto tako bojim Vilkove obrane kao i Čtanove napasti; no

iako vidim da se vi protivite, vidim također da to nije iskreno.Matko se, doista, nije iskreno protivio, već je više volio da Jagjenka

pode s njime nego da se vrati, i kad je čuo njezine riječi, nasmiješi sei rekne: — Ti si izgubila dno, pa ti je pamet iscurila.— Pamet nije na dnu, nego u glavi.— Ali Plock nije na našem putu.— Čeh mi je rekao da nije van našeg puta, da je bliže nego do

Malborga.— Dakle, već si s Čehom sve ugovorila?— Dakako! I još mi je rekao ovo: »Ako je«, veli, »mladi gospodin

zapao u kakvu nepriliku u Malborgu, mogla bi mu kneginjaAleksandra plocka jako pomoći, jer je ona kraljeva rođakinja, a, osimtoga, iskrena prijateljica križara, pa ima kod njih velik utjecaj.«— To je istina, kao što mi je Bog drag! — klikne Matko. — To svi

znadu i kad bi mi htjela dati pismo za velikoga meštra, mogli bismobez svake opasnosti putovati po svim križarskim krajevima. Oni jevole jer i ona njih voli. To je dobar savjet i nije baš glup momak tajČeh!— O ne! — klikne zanosno Šjecjehovna podigavši uvis svoje modre

oči. A Matko se okrene k njoj:— Sta ti to veliš?A djevojka se strašno smete, pa spusti svoje duge trepavice i

zarumeni se kao ruža.

Matko uvidi da nema druge, nego da mora obje djevojke i daljevoditi sa sobom, što je i želio u svojoj duši, pa se sutradan oprosteod starog priora i krenu na put. Budući da se počeo topiti snijeg, biloje mnogo vode, te su putovali mnogo teže nego dotada. Putem supropitkivali za opata i svratili se u mnoge dvorove i župne dvorove, agdje nije bilo njih, i u krčme, u kojima su noćivali. Lako im je bilo ićiopatovim tragom jer je on obilno dijelio milostinju, davao na mise ipomagao propale crkve, te ga je mnogi putnik, mnogi siromah, pačak i mnogi župnik spominjao sa zahvalnošću. Govorili su posvudada je prolazio kao anđeo, i svi su se moliti za njegovo zdravlje,premda se ovdje i ondje moglo čuti da mu je više stalo do vječnogspasa nego do zdravlja. U nekim je mjestima radi prevelike slabostiostajao po dva-tri dana. Zato se Matku s pravom činilo da će ga stići.Ipak se prevario u svom računu, jer su ih zadržale razlivene vode

Nere i Bzure. No, došavrši do Lečice, morali su četiri dana ostati upustoj krčmi koju je njezin gospodar napustio, očito, od straha predpoplavom. Cesta, koja je iz krčme vodila u grad, bila je, doduše,sagrađena na kladama i panjevima, ali je ipak bila znatnim dijelomgotovo posve propala u močvaru. Matkov momak Vid, rođen u tomkraju, bio je, zaista, čuo za neki put kroz šumu, ali ih ipak nije htiopovesti tim putem jer je dobro znao da je u lečičkim šumama mnogonečistih duhova, a osobito strašni Boruita koji voli zavesti ljude naopasna mjesta, pa ih onda izbavlja samo za cijenu njihove duše. Isama je krčma bila na zlu glasu. Premda su putnici u onimvremenima sa sobom vozili živež, pa se nisu trebali bojati gladi, ipakje borovak na takvu mjestu uznemirivao i samoga Matka.Po noći su se čuli udarci na krovu krčme, a katkad bi nešto kucalo i

u vrata. Jagjenka i Šjecjehovna, koje su spavale u komori kraj velikesobe, čule su u tmini još i korake sitnih nogu najčešće u trijemu, pačak i po zidu. To ih nije baš odviše strašilo, jer su obje uZgorjelicama bile vikle na duhove, kojima su po Zihovoj zapovijedimorale davati hrane i koji nisu po tadašnjem sveopćem vjerovanjubili zli ako su ih ljudi puštali na miru. Ali jedne noći razlijegao se uozbližnjoj gustoj šumi strašan i neobičan rik, a ujutro su se vidjeligolemi tragovi papaka po blatu. To je mogao biti i tur ili bivol, ali jeVid uvjeravao da i Boruta koji, istina, nosi ljudski lik, pa čak iplemenit, ima također umjesto nogu papke, a čizme u kojima se

pojavljuje pred ljudima, skida po blatu radi štednje. A kad je Matkočuo da se Boruta može predobiti dobrim napitkom, razmišljao je čitavdan ne bi li bio grijeh učiniti zla duha neprijateljem, pa se o tomesavjetovao i s Jagjenkom.— Mi bismo po noći mogli na plot objesiti volovsku kožu punu vina

ili medovine — rekne — pa ako bi ga po noći što ispilo barem bismovidjeli da ovuda nešto kruži.— Samo da tim ne bismo nebeske moći uvrijedili — odgovori mu

djevojka — jer mi trebamo božji blagoslov, da možemo Zbiškupomoći.— I ja se toga bojim, ali mislim da medovina nije duša. Duše ne

dam, a što za nebeske moći znači jedna volovska koža punamedovine!Zatim snizi glas i nadoda:— Plemić počasti plemića, pa bilo to i najvećeg razbojnika; a ljudi

kažu da je i to plemić.— Tko? — zapita Jagjenka.— Neću da nečisto ime spomenem.

XIIpak je Matko iste večeri na plot objesio veliku volovsku kožu u

kakvoj se obično vozilo piće, a ujutro se pokazalo da je sve do dnaispito.Čeh se, doduše, čudno nasmiješio kad su mu to rekli, ali to nije

nitko opazio, a Matko se razveselio u duši jer se ponadao da ganeće snaći nikakva neprilika kad bude morao preko blata prelaziti.»Osim ako lažu oni koji kažu da i on poznaje nekakvu čast« rekne

sam u sebi.Ali prije svega je valjalo pogledati, postoji li kakav put kroz šumu. To

je moglo biti jer zemlja nije bila suviše močvarna ondje gdje je bilomnogo korijenja od velikih stabala. Ipak je Vid, koji je to kao domaćisin mogao najlakše izvidjeti, čim su mu to samo spomenuli, odmahpočeo vikati: — Ubijte me, gospodine, ali ja neću poći! — Uzalud sumu objašnjavali kako nečisti duhovi nemaju po danu nikakve snage.Matko je htio sam poći, ali je na kraju pošao Hlava, koji je bioodvažan momak i rado se i pred ljudima, a osobito pred djevojkama,dičio svojom smjelošću.Pošao je u zoru, pa su se svi nadali da će se o podne vratiti, a kad

ga nije bilo, počeli su se uznemirivati. Čeljad je pred šumom i poslijepodne prisluškivala ne bi li šta čula. Vid je samo mahao rukom: —On se neće vratiti, a ako se vrati, jao nama, jer će biti pretvoren uvukodlaka i irnat će vučju glavu! — Svi su se veoma uplašili, kad suto čuli, i sam je Matko bio vrlo uzrujan. Jagjenka se okretala k šumi ipravila znak svetoga krsta, a Anulka Šjecjehovna svaki je čas predsobom uzaludno tražila pregaču, pa kad nije našla čime bi zaklonilaoči, zaklanjala ih je prstima koji joj bijahu vlažni od suza što sukapale jedna za drugom.Čeh se ipak vratio predveče, baš kad je zalazilo sunce, i to ne sam,

nego s nekakvom ljudskom prilikom koju je tjerao pred sobomsvezanu na konopcu. Svi su ga pozdravili veselim usklicima, ali suodmah zašutjeli kad su gledali malenu, ružnu, crnu, čupavu prilikuodjevenu u vučje kože.— U ime Oca i Sina, kakvu si to nakazu doveo? — klikne Matko.— Meni je rekao — odgovori Čeh — da je čovjek i ugljenar, ali ne

znam je li to istina.— Oj, to nije čovjek, to nije čovjek! — oglasi se Vid.

No Matko mu zapovjedi da šuti, pa stane pažljivije promatratisvezanu priliku i najednom rekne:— Prekrsti se, odmah se prekrsti!— Hvaljen Isus! — rekne uhvaćenik, pa se brzo prekrsti i odahne

duboko, pogleda pouzdanije u prisutne i ponovi: — Hvaljen Isus! Nija nisam znao, jesam li u kršćanskim ili u đavoloskim rukama. O,Isuse!— Ne boj se! Ti si među kršćanima koji rado slušaju svetu misu. A

što si?— Ugljenar, gospodine, kolibar. Nas ima u kolibi sedmoro sa ženom

i djecom.— Kako daleko odavde?— Po prilici tisuću koraka.— A kojim putem idete u grad?— Mi imamo svoj put iza Đavolske doline.— Iza Đavolske? Prekrsti se još jedanput!— U ime Oca i Sina i Svetoga duha. Amen.— Dobro. A mogu li kola proći tim putem?— Sada je močvarno posvuda, ali ondje nije tako kao na cesti, jer

dolinom puše vjetar i suši blato. Samo je teško proći do Buda, ali japoznam šumu, pa ću vas provesti.— Hoćeš li nas provesti za groš ili za dva? Ugljenar brzo pristane,

isprosi još pola hljeba jer gau šumi nisu odavno vidjeli, premda baš nisu umirali od glada.

Odlučiše da krenu sutra ujutro jer pod večer »ne bi bilo dobro«. OBoruti je govorio ugljenar, da kadikad strašno »huči« po šumi, ali dane čini ništa zla ni putnicima, ni drugim ljudima, već samo drugevragove po šumskoj guštari progoni. Zlo je samo sastati se s njim ponoći, osobito kad je čovjek napit. Po danu, i kad je trijezan, ne trebaga se bojati!— A ti si se ipak bojao? — zapita ga Matko.— Jer me ovaj vitez najednom pograbio tako snažno, te sam

pomislio da to nije čovjek.Jagjenka se počne smijati zato što su oni svi ugljenara smatrali

nečim zlim, a on opet njih. Snjom se smijala i Anula Šjecjehovna, a Matko rekne: — Još ti se ni

vjeđe nisu posušile od plača za Čehom, a sad se već ceriš!

A Čeh pogleda na njezino ružičasto obličje i, videći da su joj vjeđedoista još mokre, zapita: — Zar ste za mnom plakali?— Ej, ne! odgovori djevojka.— Samo sam se bojala... i to je sve!— Ta vi ste plemkinja, pa biste se toga morali stidjeti. Vaša

gospođica nije tako bojažljiva.Što vam se zla moglo dogoditi ovdje, po danu i među ljudima?— Meni ništa, ali vama!— A prije ste rekli da niste za mnom plakali?— Pa i nisam.— Nego zašto?— Iz straha.— A sad se ne bojite?— Ne.— Ali zašto?— Jer ste se vi vratili.Nato je Čeh pogleda zahvalno, pa se nasmiješi i rekne: — Ej, tako

bismo se mi mogli i do sutra razgovarati. Veoma ste lukavi!Ali njoj se moglo sve reći prije nego da je lukava, a Hlava je to

dobro znao, jer je sam bio veoma lukav. On je znao da mu jedjevojka svakim danom sve milija. On je, doduše, ljubio Jagjenku, alikao što podanik ljubi kćerku svoga kralja, s najvećim štovanjem iponiznošću, a bez ikakve nade. Međutim ga je putovanje sve višezbližavalo s Anulom. Kad su bili na putu, jahao je stari Matko običnoha čelu povorke s Jagjenkom, a on s Anulom i jer je bio jak momakvrele krvi, prolazili su ga trnci od glave do pete kad je pogledao ujasne joj oči, na plave vlasi, koje se nisu nikako držale pod vrpcom,na krasan i dražestan joj lik, a osobito na divne i kao isklesane noge,kojima je obuhvaćala svoga vranca. I nije se mogao savladati a da ješto češće i što pažljivije ne pogleda, pa je uz to i nehotice pomišljaoda bi ga đavo posve lako mogao zavesti kad bi se prometnuo utakva momčića. A k tome je to bio kao med sladak momčić, takoposlušan da mu je samo gledao u oči, i veseo kao vrabac na krovu.Kadikad su čudne misli dolazile Čehu u glavu, i kad je jednom biomalko zaostao s Anulom, okrenuo se najednom k njoj riječima:— Znate li da ja idem kraj vas, kao vuk kraj janjeta. A njoj su

blijesnuli zubi od iskrena smijeha.

— Vi biste me htjeli pojesti? — zapita ga.— Bih, zajedno s kostima!I pogledao ju je takvim pogledom da se ona sva zažarila, a onda su

zašutjeli, i samo su im srca jako kucala, njemu od želje, a njoj odneke slatke bojazni.Čehova je želje bivala sve veća i veća, i kad je govorio da gleda

Anulku kao vuk janje, govorio je istinu. AH istom te večeri, kad joj jeugledao suzne oči, smekšalo se u njemu srce.On je uvidio da je ona dobra, umilna i nekako njegova, pa jer je i

sam bio nježne i viteške ćudi, nije se porugljivo nasmijao kad jeugledao njene suze, nego joj je stao samo još više udvarati. Postaoje mnogo rječitiji, i premda je još dosta plaho posluživao djevojku kodvečere, činio je to ipak drukčije, a uz to ju je dvorio kao što plemićkimomak dvoriti pravu plemkinju. Stari Matko je, istina, najviše misliona daljni put, ali je sve to ipak opazio i pohvalio ga za to viteškoponašanje koje je sigurno naučio uz Zbiška na mazovskom dvoru.Zatim se okrene k Jagjenki i rekne:— Ej, Zbiško! Taj će se i pred samim kraljem snaći!Ali poslije te večere, kad su se imali razići na počinak, poljubi Hlava

ruku Jagjenki, pa onda i Anulki i rekne:— Vi se ne bojite ne samo za mene nego se ne bojte ničega uz

mene, jer vas ja nikome ne dam!Zatim legnu muškarci u prednjoj sobi, a Jagjenka i Anulka u komori,

na širokoj i vrlo udobnoj postelji. Nijedna nije mogla zaspati, aosobito se Anukla neprestano okretala na zastirci od kostrijeti, teJagjenka za nekoliko časova prisloni k njoj glavu i šapne: — Anulko?— Što je?— Meni se čini da ti strašno voliš toga Čeha? Zar ne?Ali to pitanje ostade bez odgovora, a Jagjenka ponovo šapne: — Ta

ja to razumijem! Pripovijedaj mi! Šjecjehovna ne odgovori ni sada,nego samo počne da u obraz ljubi svoju gospođicu.A bijednoj Jagjenki stanu teški uzdasi podizati djevičanske grudi.— O, ja to razumijem, ja to razumijem! — šapne tako tiho da je

Anula te riječi jedva čula.Iza vlažne i maglovite noći nastade vjetroviti dan, čas jasan, čas

tmuran, jer su se nebom gonili mrki oblaci. Matko zapovjedi da krenuveć u sam osvit. Ugljenar, koji ih je imao sprovesti do koliba, tvrdio je

da će konji svuda proći, ali da će se kola morati na mjestima razložitii prenijeti, a isto tako i kovčezi s odjećom i hranom. To se nije mogloučiniti bez napora i gubitka vremena. Ali trudu i naporu vični ljudivoljeli su i najteži posao, negoli dosadan život u pustoj krčmi, pa suveselo pošli na put. Čak ni bojažljivi Vid, ohrabren ugljenarovimriječima, nije pokazivao nikakva straha.Odmah iza krčme uđoše u gustu i visoku šumu kroz koju su između

jakih i debelik stabala jedva prolazili, iako su konje vješto vodili nauzdi. Vjetar je čas prestajao, čas duvao tako silno kao da ogromnimkrilima udara u gusto granje drveća, pa ih je lomio i savijao, a šumaje pod zamahom vjetra strašno šumila, kao da se ljuti i želi ofetinjegovim čistim i silnim udarcima. Oblaci su kadikad posve zaslanjalisunce, a kad je počela padati kiša pomiješana s ledom, postajalo jetako tamno, kao da je "palo večernje sumračje. Vid se ponovoprestraši i reče da je »prevladalo zlo i da će im naškoditi«, ali ganitko nije slušao. Čak ni bojažljiva Anula nije marila za njegove riječi;Čeh joj je bio tako blizu da je svojim stremenom mogla dodirnutinjegov i zato je preda se gledala tako pouzdano kad da bi samogđavola izazvala na megdan.Za visokom šumom prostirala se niža, a onda počne takva guštara

kroz koju se uopće nije moglo proći. Tu su morali razložiti kola i to suučinili u tren oka. Zatim su krepki momci na leđima prenijeli svekotače, ruda, trapove, kao i sve sanduke sa živežom. Tako je loš putbio još na tri mjesta, pa su istom podveče stigli u kolibe, gdje su ihgostoljubivo primili ugljenari koji su im rekli da će Đavolskomdolinom, ili bolje uz nju, lako doći u grad. Ti su ljudi živjeli u prašumi irijetko vidjeli hljeb i brašno, ali nisu umirali od glada, jer su imalidovoljno hrane, a napose riba, kojih je bilo po svim močvarama uizobilju. I oni su se obilno njima častili oblizujući masne prste. Bilo jemeđu njima i žena i djece, i svi su bili crni od dima, a bio je i jedanstarac kojemje bilo preko sto godina i koji se sjećao pokolja u Lečici, izvršena

1331, kadno su taj grad potpuno razorili križari. I premda su Matko,Čeh i obje djevojke sve to već bili čuli od priora u Sjerađu, slušali suipak radoznalo i toga djeda koji je sjedio kraj ognjišta i prekapao gakao da prekapa svoje uspomene iz dalekoga djetinjstva. Da, i uLečici nisu križari baš kao ni u Sjerađu poštedjeli ni crkava ni

svećenika, a krv staraca, žena i djece potekla je .ispod njihovihnoževa. Križari i uvijek križari! Misli Jagjenke i Matka letjele suneprestano k Zbišku koji je, doista, bio kao u vučjoj čeljusti, usredneprijateljskoga plemena koje nije poznavalo ni milosti nigostoljublja. I u Anulki je zamiralo srce jer nije bila sigurna neće lioni, polazeći za opatom, najzad i među te okrutne ljude dospjeti.A starac stane poslije toga pripovijedati o bici kod Plovaca, koja je

zaustavila najezdu križara, u kojoj se on borio sa željeznimbuzdovanom u ruci, kao pješak u sveopćoj kmetovskoj četi.U toj je bici izginuo gotovo čitav rod Gradovaca, pa je Matko dobro

poznavao sve njezine potankosti, a ipak je i sada kao o nečemnovom slušao o strašnom porazu Nijemaca koji su poput trave padalipod mačevima poljskih vitezova i pod jakom silom kralja Lok jetka.— Ho, još se sjećam! — govorio je djed. — Nahrupili u ove krajeve,

popalili gradove i kule, da, i malu su djecu u kolijevkama klali, ali suipak zlo završili. Ej, krasna je to bila bitka. Da, kad zatvorim oči,odmah ono polje vidim ...I zatvorio je oči i zašutio, premećući pomalo žeravicu u vatri, dok ga

nije Jagjenka, koja nije mogla dočekati konac njegove pripovijestizapitala: — Kako je to bilo?— Kako je to bilo? — ponovi djed. — Ja pamtim ono polje kao da

ga sada gledam: bilo je grmlje i nadesno mlaka i komad oranice, nebaš jako velik. Ali poslije bitke nije se viđjek» ni grmlje, ni polje, nijebilo ni mlake, ni oranice, već je posvuda ležalo željezo, posvudabijahu sulice, mačevi, sjekire, koplja, oklopi, jedan nad drugim, kaoda je tko svu zemlju njima prekrio. Ja nisam nikada vidio na jednommjestu toliko ubijenih ljudi i toliko prolivene krvi...Te uspomene ohrabre nanovo Matkovo srce, te rekne: — Istina!

Gospod je milosrdan! Oni su onda obuzeli ovo kraljevstvo kao požarili kao kuga.Oni nisu uništavali samo Sjerad i Lečicu nego i mnogo drugih

gradova. Pa šta? Naš je narod jako žilav i ima u sebi neslomivusnagu. Ako ga i pograbiš za grlo, pasji brate križarsld, nećeš ga ipakzadaviti, nego će ti on još i zube izbiti... Jer gledajte ovo: kraljKazimir je opet tako krasno podigao i Sjerađ i Lečicu da su još ljepšinego prije, i ljudi se u njima kao i nekoć odgajaju, a križari, pali kodPlovaca ondje leže i trunu. Daj nam Bože uvijek takav svršetak!

Čuvši te riječi, zaklima stari djed najprije glavom u znak potvrde, aonda rekne: — Više ne leže i ne trunu! Kralj je poslije bitkezapovjedio nama pješacima da iskopamo velike jame, pa su i ljudi izokolice došli da nam pomognu, te su motike i lopate samo zvečale.Nato smo Nijemce pobacali u jame i dobro ih zasuli, da se ne izlegnekakva bolest, ali oni nisu tamo ostali.— Kako da nisu ostali? Što se s njima dogodilo?— Ja to nisam vidio sam, nego ću samo reći što su ljudi poslije

govorili. Poslije bitke je nastala velika oluja koja je potrajala dvanaesttjedana, ali samo po noći. Po danu je svijetlilo sunce, kao što treba,a po noći malo da ti nije vjetar kosu nosio s glave. To su vragovihrpimice letjeli po zraku, svaki s vilama, i kako je koji doletio, udarioje vilama u zemlju, pa nabo križara i odnio ga u pakao. Ljudi su okoPlovaca slušali strašnu viku, kao da čopor pasa kod stada zavija, alinisu mogli razabrati da li to Nijemci jauču od žalosti i straha ilivragovi klikću od veselja. Tako je bilo, dok nisu svećenici posvetilione jame i dok se zemlja nije druge godine smrznula tako da se nivilama nije mogla probosti.Zašutio je i začas dodao:— Ali, dao nam Bog, gospodine viteže, takav završetak kao što ste

rekli, jer ako ja to i neću doživjeti, doživjet će ovi dječaci, ali ipakneće vidjeti ono što su vidjele moje oči.Rekavši to, sitane gledati na Jagjenku i na Šjecjehovnu, i diveći se

njihovom krasnom obličju, zaklima glavom.— Ej, ej — rekne — kao mak u žitu! Takvih još nisam vidio!Tako su razgovarali velik dio noći, potom su legli na počinak na

mahovinu, meku poput puhovih koža, a kadih je okrijepio čvrsti san, krenuli su sutradan kad se dobro razdanilo.

Put uz dolinu nije doista bio udoban, alt ni naporan, te su još prijesunčanog zapada ugledali lečički gradić. Mjesto je bilo nanovopodignuto iz pepela, a sagrađeno dijelom od crvene opeke, a dijelomod kamenja.Zidove je imalo visoke, s utvrđenim vratima, a crkve još ljepše od

sjerađskih. Kod dominikanaca su lako dobili vijesti o opatu. Bio jekod njih i rekao da mu je bolje, tješio se nadom da će potpunoozdraviti, i pred nekoliko je dana krenuo na dalji put. Matku nije višebilo baš do toga da ga stigne na putu, jer je već bio odlučio da će

obje djevojke odvesti sve do Plocka, kamo bi ih opat bio odveo, akako mu se žurilo k Zbišku, uznemirila ga je druga vijest: da su rijekeodmah poslije opatova odlaska tako nabujale da se nikako ne možedalje.Dominikanci, videći viteza sa znatnom pratnjom, koji je govorio da

ide knezu Zjemovitu, primiše ih i počastiše gostoljubivo, pa čakdadoše Matku na put malu drvenu pločicu, na kojoj je bila latinskinapisana molitva anđelu Gabrijelu, zaštitniku svih putnika.

XČitave dvije sedmice potraja njihov prisilni boravak u Lečici, i u to je

vrijeme jedan od momaka gradskoga staroste otkrio da su paževistaroga viteza djevojke, pa se odmah smrtno zaljubio u Jagjenku.Čeh ga je htio odmah pozvati na megdan na utoptanoj zemlji, ali muje to zabranio Matko jer su već sutradan morali na put.Kad su krenuli dalje prema Plocku, vjetar je već donekle osušio

cestu, jer su kiše, istina, često padale, ali, kao obično u proljeće,samo kratko vrijeme. Zima je već davno minula, pa je bilo već i toploi ugodno. Na polju su se u brazdama ljeskale jasne pruge vode, a soranica se dizao jak zapah vlažne zemlje. Močvare su se pokrilemliječnikom, u šumama su procvjetale ljubičice, a sjenice su radosnocvrkutale među granjem. A u srca naših putnika ušla je opet utjeha inada. Dobro su putovali, pa su se već nakon šesnaest dana našlipred plockim vratima.No došli su obnoć; gradska su vrata već bila zatvorena pa su morali

prenoćiti kod nekoga tkalca pred gradskim zidinama. Djevojke sukasno pošle na počinak, pa su poslije duga i naporna puta zaspaletvrdim snom. Matko, kojeg nije mogao svladati nikakav napor, nije ihhtio buditi, nego je sam pošao u grad čim su se otvorila vrata, pa jeposve lako našao prvostolnu crkvu i biskupov dvor, i ondje odmahdoznao da je opat preminuo prije nedjelju dana.Preminuo je prije sedam dana, ali su se po tadanjem običaju uz

lijes čitale mise punih šest dana, pa se pokop imao obaviti istomsada, a poslije toga su se imale održati zadušnice, kao posljednjapočast pokojnikovoj uspomeni.Duboko rastužen Matko se nije htio ni ogledati po gradu, koji je

poznavao još odonda kad je s pismom kneginje Aleksandre išao kvelikomu meštru, nego se što brže vratio k tkalcu pred gradskimzidinama, govoreći putem sam sebi: — Ha, on je umro i Bog mu daovječni počinak! Tome nema pomoći na svijetu, ali šta ću sada s timdjevojkama?I počne razmišljati ne bi li bilo bolje da ih ostavi kod kneginje

Aleksandre ili kod kneginje Ane Danute ili da ih, možda, odvede uSpihov, jer je putem već pomišljao kako bi bilo dobro da Jagjenkabude blizu Zbiška, ako se pokaže da Danuška nije više na životu. Onje bio siguran da će Zbiško dugo žaliti i plakati za Danuškom koju je

ljubio nada sve na svijetu; ali je isto tako bio siguran da će ovakvadjevojka, samo ako bude uza nj, učiniti svoje. Sjećao se kako sumladića uz Jagjenku prolazili trnci, premda ga je srce vuklo u dalekuMazoviju. I radi toga, a i zato što je bio duboko uvjeren da jeDanuška propala, pomišljao je dosta često da neće u slučajuopatove smrti nikamo poslati Jagjenku. Ali bio je malko pohlepan zadobrima ovog svijeta, pa mu je bilo stalo i do opatova imetka. Opatse, istina, na njih ljutio i govorio da im neće ništa ostaviti, ali se prijesmrti možda ipak ublažio. Da je nešto zapisao Jagjenki, to jesigurno, jer je o tom u Zgorjelicama više puta govorio, a po Jagjenkimoglo je to zapasti i Zbiška. Čas je Matka snalazila želja da ostane uPlocku, da sazna što je i kako je, pa da se pobrine za sve to, ali je usebi odmah zatomio takve misli. »Ja ću se ovdje brinuti za imetak«,govorio je sam sebi, a moj dječak pruža, možda, ruke iz kakvekrižarske tamnice k meni i očekuje od mene svoj spas!« Ponajboljebi bilo, doista, ovo: da Jagjenku ostavim pod zaštitom kneginje ibiskupa i da ih zamolim da je čuvaju od svake nepravde, ako joj jeopat štogod ostavio. Ali ni to se nije posve svidjelo Matku. »Djevojkaima i ovako«, govorio je samome sebi, »znatan miraz, pa ako još štodobije i poslije opata, uzet će je koji Mazurac, koa što je Bog nanebu, a ona se neće dugo uzdržati jer je već i pokojni Zih govorio dahoda kao po žeravici!« I te se misli prestraši stari vitez jer jepomišljao da bi Zbiško u tom slučaju mogao izgubiti i Danušu iJagjenku, a to on nije želio ni za šta na svijetu.»Koju mu je Bog odredio, neka tu i ima, ali jednu mora imati.«Zato na kraju odluči da prije svega pomogne Zbišku, a Jagjenku,

ako se bude morao s njom rastati, da ostavi ili u Spihovu ili kodkneginje Danute, ali ne ovdje u Plocku gdje je dvor mnogo raskošnijii gdje je mnogo više krasnih vitezova.Zaduben u te misli išao je brzim koracima k tkalčevoj kući da

Jagjenki javi opatovu smrt, a u duhu je obećao sam sebi da joj toneće odmah reći jer bi zla i nenadana vijest lako mogla prestrašitidjevojku i učiniti je neplodnom. Došavši kući, našao je već obadvijedjevojke odjevene, obje vesele i zadovoljne, pa je sjeo na klupu izapovjedio tkalčevoj čeljada da mu donesu pehar vrućeg piva, aonda natmuri svoje ionako ozbiljno lice i progovori: — Čuješ li kako u

gradu zvone? Pogodi, zašto zvone, jer danas nije nedjelja, a ti sijutarnju misu prespavala. Bi li htjela vidjeti opata?— Dakako da bih htjela — rekne Jagjenka.— No, onda ćeš ga i vidjeti, baš kao i kralja Čvjeka.— Zar je već otišao dalje?— Da, otišao je. A zar ne čuješ, kako zvone?— Zar je umro? — zapita Jagjenka.— Moli se za njegov vječni počinak.Odmah kleknu i Jagjenka i Šjecjehovna i počnu svojim

djevičanskim, poput zvona jasnim glasom, moliti za njegov vječnipočinak. Zatim stanu suze ćurkom curiti po Jagjenkinu licu, jer jejako voljela opata koji je, doduše, bio žestok, ali nije nikomu činiokrivo, već samo dobro, i to obim rukama, a njoj je bio kum na krstu iljubio je kao rođenu kćerku. I Matko se sjeti da je to bio rođak njemui Zbišku, pa se također ražalosti i malko zaplače. Istom kad im jeplač ponešto ublažio tešku tugu, povede Čeha i obje djevojke ucrkvu na pokop.i Bajaslovni kralj kojeg nije vidjelo nijedno ljudsko oko.Pokop je bio sjajan. Sprovod je vodio sam biskup Jaško iz

Kurdvanova, a iza njega su išli i knez i kneginja i svi redovnici koji suu Plocku imali svoje samostane. Zvonila su sva zvona, držali sugovore kojih nitko osim duhovnika nije razumio, jer su govorililatinski. Onda su se i svjetovnjaci i duhovnici vratili k biskupu naobilnu čast.Na nju pođe i Matko, uzevši sa sobom svoja dva paža, jer je na to

kao pokojnikov rođak i biskupov znanac imao potpuno pravo. Biskupga je kao pokojnikova rođaka i primio vrlo prijazno i s velikimpoštovanjem, pa mu je odmah poslije pozdrava rekao: — Nekakva ješuma zapisana vama Gradovcima iz Bogdanca, ali sve drugo štopreostaje a ne pripada ni samostanu ni opatiji, ima da pripadnenjegovu kumčetu na krstu, nekoj Jagjenki iz Zgorjelica.Matko, koji se nije baš mnogome nadao, bijaše zadovoljan i

šumom, a biskup nije ni opazio da je jedan od paževa staroga vitezana spomen o Jagjenki iz Zgorjelica podigao uvis svoje suzomorošene i poput ljubica modre oči, govoreći: — Bog mu platio, ali jabih voljela da je još živ. A Matko se okrene i rekne srdito: — Šuti, ilićeš se još silno osramotiti.

No naglo zašuti, a oči mu blijesnu od čuda i lice mu postade mrko ivučje jer je nedaleko od sebe, kraj vrata kroz koja je upravo ulazilakneginja Aleksandra, ugledao u pristalom dvorskom ruhu KunaLihtenštajna, onog zbog kojega malo da nije Zbiško poginuo uKrakovu.Jagjenka nije još nikada u svom životu vidjela Matka takvoga: lice

mu je bilo izobličeno kao pseća gubica, ispod usnica blijesnuli muzubi, i u tili je čas pritegao bolje svoj pojas i pošao k omraženomkrižaru.Ipak se zaustavio na pola puta i dlanom pogladio kosu. Sjetio se još

za vremena da je Lihtenštajn na plockom dvoru, možda, samo gostili, što je bilo još vjerojatnije, poslanik, pa bi Matko učinio ono isto štoje učinio i Zbiško na putu iz Tinjca, kad je bez ikakva pitanja nahrupiona njega.Imao je više razuma i iskustva od Zbiška, pa se svlada, popusti

pojas, ublaži lice, pričeka, i istom kad se kneginja pozdravila sLihtenštajnom i stala se razgovarati s biskupom Jaškom izKurdvanova, pristupi k njoj, poklonijoj se duboko i rekne, tko je i kako je kao svoju dobrotvorku štuje

zbog onoga pisma koje mu je nekoć dala.Kneginja je jedva pamtila njegovo lice, ali se odmah sjetila i pisma i

cijeloga onoga događaja.Bilo joj je poznato što se dogodilo na susjednom mazovskom dvoru:

bila je čula o Jurandu, o otmici njegove kćeri, o Zbiškovom vjenčanjui o njegovom smrtnom dvoboju s Rotgirom. Sve ju je to silnozanimalo, baš kao kakva viteška pripovijest, ili koja od onih pjesamašto su ih pjevali njemački minstreli ili mazovski guslari. Ona nije takomrzila križare kao žena kneza Januša, Ana Danuta, jer su joj onijako laskali i upravo je obasipali raznim darovima samo da je za sepredobiju; ali sad joj je srce bilo na strani mladih zaljubljenika. Bila jespremna da im pomogne, a pored toga se radovala što ima predsobom čovjeka koji joj sve prošle događaje može najboljepripovijedati.A Matko, koji je svakako htio da zadobije njezinu pomoć i zaštitu,

videći kako ga ona radoznalo sluša, stane joj živo govoriti onesretnoj sudbini Zbiška i Danuške i gane je sve do suza, ito više što

je i sam bolje od svakog drugoga osjećao zlu kob svoga sinovcakojega je žalio iz dna duše.— Ja nisam u svom životu čula ništa tužnije — rekne napokon

kneginja. — A najveća me žalost obuzima zbog toga što se on s tomdjevojkom i vjenčao, što je ona već bila njegova, a ipak nije s njomuživao nikakve sreće. No ipak: znate li zastalno da nije uživao?— Ej, svemoćni Bože! — odgovori Matko. — Ta kakobi uživao kad

se s njom u teškoj bolesti vjenčao navečer, a već u osvit su je odveli!— I mislite da su to učinili križari? Jer kod nas su govorili o

razbojnicima koji su prevarili križare predavši im drugu djevojku.Govorili su i o Jurandovu pismu...— To nije odlučio ljudski sud, nego božji. Kažu da je veliki vitez bio

taj Rotgir koji je pobjeđivao i najveće junake, a sada je pao od rukepravoga dječaka.— Ej, to vam je dječak — rekne kneginja — kome baš ne treba stati

na put. Dogodila vam se velika nepravda, to je istina, i vi se spravom tužite, pa ipak od njih četvorice trojica već nisu u životu, aonaj stari koji je ostao, jedva se oteo smrti, tako sam čula.— A Danuška! A Jurand? — odgovori Matko. Gdje su oni? Sam

Bog znade, nije li se kakvo zlo dogodilo i Zbišku koji je otišao uMalborg.— Znam; ali križari nisu baš takvi kao što vi mislite. U Malborgu nije

se vašem ainovou moglo dogoditi ništa zla uz velikoga meštra i bratamu Ulrifca, koji je viteški čovjek, a vaš je sinovac imao i pismo odkneza Januša; osim ako nije ondje kojeg viteza izazvao i pao, jer uMalborgu ima uvijek mnogo najslavnijih vitezova sa svih stranasvijeta.— Ej, ja se toga baš jako ne bojim — rekne stari vitez. — Samo ako

ga nisu u tamnicu bacili ili na vjeru ubili, a ako je kakavgod komadželjeza imao u ruci, onda se ja baš jako ne bojim.Samo se jedan jedini put našao od njega jači, koji ga je na bojnom

turniru pobijedio, a to je bio mazovski knez Henrik, onaj što je ovdjebio biskup i što se u prekrasnu Ringalu zaljubio.No Zbiško je tada, doista, bio još pravi dječačić. On bi na megdan

izazvao, kao što je amen u očenašu, samo jednoga: onoga komesam se i ja zato zavjetovao, a taj je ovdje.

To rekavši, svrne očima na Lihtenštajna koji je razgovarao svojvodom plockim.Ali kneginja namršti obrve i rekne strogim, surovim glasom kojim je

uvijek govorila kad se počela ljutiti:— Da li ste mu se zavjetovali ili ne, upamtite, on je naš gost; a tko

hoće da bude naš gost, taj se mora držati naših običaja.— Znam, milostiva gospođo — odgovori Matko. — Ja sam već bio

stegnuo pojas i pošao k njemu, ali sam se svladao pomislivši da jeon ovdje poslanik.— Pa i jest. A čovjek uživa ugled među svojima, te njegov savjet i

sam veliki meštar posluša i ništa mu ne odbije. Možda je sam Bogudesio tako da on nije bio u Malborgu kad je onamo došao vašsinovac; on je, doduše, plemenita roda, ali ipak kažu da je jakookrutan i osvetljiv.Je li vas prepoznao?— On me nije mogao lako prepoznati jer me malo kada vidio. Na

tinjskoj smo cesti bili pod šljemovima, a kasnije sam samo jedanputbio kod njega u Zbiškovoj stvari, naveče, ali je već bilo mračno, i jošsmo se jedanput vidjeli na sudu. Ja sam se odonda znatnopromijenio u licu i brada mi je jako posijedila. Vidio sam i sada da mepogledao, ali, očito, samo zato što već tako dugo s vamarazgovaram; odmah je posve mirno pogled na drugu stranu svrnuo.Zbiška bi bio prepoznao, no mene je zaboravio, a za moj zavjet nije,možda, ni čuo jer mora da misli na mnogo ljepše zavjete.— Kakve ljepše zavjete?— Jer su mu se isto tako zavjetovali i Za viša iz Garbova i Povala iz

Tačeva, i Martin iz Vroćimovica, i Paško Zlodjej i Lis iz Targoviška.Svaki bi od njih, milostiva gospođo, savladao takvih desetoricu, akamoli ne bi njega jednoga! Njemu bi bilo mnogo bolje da se nije nirodio nego da samo jedan takav mač ima nad glavom. A ja ne samošto mu neću svoj zavjet ni spomenuti, nego ću još gledati da se snjim sprijateljim.— A zašto?Matkovo lice dobi odmah lukav izraz, sličan izrazu lica staroga

lisca.— Da mi dade kakvo pismo s kojim bih bez opasnosti mogao

prolaziti po križarskim krajevima i u slučaju potrebe priskočiti Zbišku

u pomoć.— A dolikuje li to viteškoj časti? — zapita sa smiješkom kneginja.— Dolikuje — odgovori odlučnim glasom Matko. — Kad bih ja na

njega u boju navalio s leđa, a ne bih mu doviknuo da se okrene,zastalno bih se osramotio, ali da u vrijeme mira nadmudri svoganeprijatelja, toga se nijedan vitez neće zastidjeti.— Onda ću vas ja upoznati — odgovori kneginja.I namigne Lihtenštajnu i upozna ga s Matkom, jer je bila uvjerena

da se neće dogoditi ništa zla ako ga Lihtenštajn prepozna.Ali Lihtenštajn ga nije prepoznao, jer ga je doista na tinjskoj cesti

vidio pod šljemom, a poslije je samo jedan jedini put s njimrazgovarao, i to navečer, kad je Matko došao k njemu s molbom daoprosti Zbišku.Ipak mu se poklonio dosta čudno, i tek kad je iza viteza ugledao

dva krasna i bogato obučena paža, pomisli da tek tkogod ne možetakvih imati. Lice mu se ponešto razvedri, premda nije prestaoškubiti usta što je radio uvijek kad je imao posla s nekim tko nije bioviši od njega.A kneginja rekne pokazujući na Matka:— Ovaj vitez ide u Malborg i ja ga sama preporučujem milosti

velikoga meštra, ali kad je čuo za vaš ugled u križarskom redu,zaželio je da i od vas dobije pismo.tiTo rekavši, ode k biskupu, a Lihtenštajn upre u Matka svoje zimne,

ocjelne oči i zapita ga: — Koji je povod, gospodine, da želite pohoditinašu skromnu i pobožnu prijestolnicu?— Povod je pobožan i učtiv — odgovori Matko i podigne oči. — Da

je drukčije, ne bi se za me zauzimala milostiva kneginja. Ali osimpobožnih zavjeta htio bih upoznati vašega meštra koji održava mirna zemlji i koji je najslavniji vitez na svijetu.— Za koga se zauzima milostiva kneginja, naša gospodarica i

dobrotvorka, taj se neće potužiti na našu ubogu gostoljubivost; noipak ćete našega meštra teško vidjeti, jer je prije mjesec dana otišaou Gdansko a odanle je imao poći u Kraljevac i još dalje na granicujer; premda ljubi mir, mora ipak križarsku svojinu braniti od Vitoldovihizdajničkih napadaja.

Čuvši to, lacne se Matko tako vidljivo da to nije moglo umaćiLihtenštajnovu bistru vidu i on primijeti:— Ja vidim da ste, zaista, željeli upoznati velikoga meštra, kao i

ispuniti svoje zavjete.— Jesam, jesam! — odgovori brzo Matko. — Dakle je već rast s

Vitoldom za Zmujđ sigurna stvar?— On ga je sam započeo pružajući, usprkos svojoj prisezi, pomoć

buntovnicima.Načas nastade šutnja.— Ha, dao Bog sreću križarskomu redu, kao što zaslužuje! —

rekne napokon Matko. — Kad već ne mogu upoznati velikog meštra,barem ću svoje zavjete ispuniti.Usprkos tim riječima ni sam nije znao šta da učini, pa se zato u

velikoj brizi upitao: »A gdje ću sada potražiti Zbiška i gdje ću ganaći?« Lako je mogao predvidjeti da neće, ako je veliki meštarostavio Malborg i otišao na vojnu, morati u Malborgu tražiti Zbiška,već u svakom slučaju mora gledati da o njemu dobije što sigurnijihvijesti. Stari Matko se jako zabrine, ali kao čovjek uman i domišljat,odluči da ne gubi nijednoga časa, nego odmah drugi dan krenedalje. Od Lihtenštajna je lako dobio pismo na zagovor kneginje ukoju se komtur neobično pouzdavao. Isto je tako dobio i preporukuna starješinu u Brodnici i na velikoga suca u Malborgu, pa je zatoLihtenštajnu poklonio veliki srebrni pehar, prekrasno izrađen uVratislavi, onakav kakav su vitezovi obično noću stavljali uz svojupostelju da se u času besanice malko okrijepe vinom. Ta jedarežljivost ponešto zadivila Čeha, koji je znao da stari vitez nije bašnikoga obasipao svojim darovima, ponajmanje Nijemce; no Matkomu rekne:— Ja sam to učinio jer sam se zavjetovao da se moram s njime

pobiti, a ipak bi mi bilo teško pograbiti za grlo čovjeka koji mi jeučinio uslugu. Nije naš običaj navaljivati na naše dobrotvore.— Ali prekrasnog je pehara šteta! — odgovori gotovo prijekorno

Čeh.A nato će Matko:— Ja ne radim ništa šta nisam dobro promislio, ne boj se! Jer ako

mi milosrdni Gospod Bog dopusti da pobijedim Nijemca, dobit ćusvoj pehar nazad i još ću s njim svu silu drugih lijepih stvari steći.

Zatim se stanu dogovarati obojica, a s njima i Jagjenka, šta daurade. Matko je pomislio da i nju i Šjecjehovnu ostavi u Plocku podzaštitom kneginje Aleksandre, i to zbog opatove oporuke koja je bilapohranjena kod biskupa. No djevojka se tome usprotivila svom silomsvoje neslomive volje. Istina, bez njih bi se dalo brže putovati jer seza noćivanje ne bi morale tražiti posebne sobe, niti bi se tolikomoralo gledati na pristojnost i na razne opasnosti, ali ipak nisu zatootišle iz Zgorjelica da zasjednu u Plocku. Oporuka je kod biskupa, paneće propasti; a ako djevojke budu već negdje morale ostati na putu,bit će im mnogo bolje da ostanu pod zaštitom kneginje Ane Danute,a ne kod kneginje Aleksandre, jer su na Danutinu dvoru manje sklonikrižarima, a više vole Zbiška. Matko je, isina, tvrdio da ženskenemaju baš mnogo razuma, i da se s djevojkom ne može govoritikao da ima razum, ali se ipak nije jako protivio, već je uskoro posvepopustio kad ga je Jagjenka odvela na stranu i progovorila musuznih očiju:— Znajte! Bog vidi u moje srce i zna da se ja svako jutro i svaku

večer molim za Danušku i za Zbiškovu sreću! Bog na nebesima znato najbolje! Ali i Hlava i vi velite da je ona već poginula i da neće živaizaći iz križarskih ruku, a ako je tako, to ja...Tu zapne i suze joj ćurkom poteku niz lice, pa dovrši posve tiho: —

To ja želim da budem blizu Zbiška.Matka ganu njezine suze i te riječi, ali joj ipak odgovori: — Ako ona

pogine, neće Zbiško od žalosti ni tebe pogledati.— Ja i neću da me on gleda; samo hoću da budem kraj njega.— Ti znaš da bih i ja htio isto što i ti; no on bi te u svojoj prvoj

žalosti mogao i uvrijediti.— Pa neka me i uvrijedi — odgovori ona s tužnim smiješkom. — Ali

on to neće učiniti, jer neće znati da sam to ja.— On će te prepoznati.— Neće. Ni vi me niste prepoznali. Vi ćete mu reći da to nisam ja,

nego Jaško, a Jaško mi je posve sličan. Vi ćete mu reći da je onponarastao, pa neće ni pomisliti da ja nisam Jaško.Nato spomene stari vitez još nešto o uleknutim koljenima, no jer i

dječaci često imaju uleknuta koljena, nije joj to moglo biti na štetu, jerjoj je Jaško zaista posve sličan, a kosa mu je dugačka, te je nosivezanu vrpcom, baš kao i drugi plemićki dječaci, pa i sami vitezovi. S

tih uzroka popusti Matko i oni stadoše razgovarati o daljem putu.Imali su krenuti ujutro.Matko odluči da će zaci u križarske krajeve i poći u Brodnicu, pa

ako veliki meštar bude usprkos Lihtenš taj novim riječima još uvijek uMalborgu, otići će i u Malborg; u protivnom će pak slučaju uzkrižarsku granicu poći u Spihov, pitajući putem za mladoga poljskogaviteza i njegovu pratnju. Stari vitez se nadao da će lakše saznatištogod o Zbišku u Spihovu ili na dvoru kneza Januša varšavskoganegoli bilo gdje drugdje.Drugi dan krenu dalje. Sad je već bilo potpuno proljeće, pa su ih na

putu razlivene vode Skrive i Drvice zaustavljale tako da su istomdeseti dan poslije odlaska iz Plocka stigli na granicu i našli se uBrodnici. Mjesto je bilo uredno i čisto, ali se odmah kod ulaza vidjeloda tu vladaju surovi Nijemci jer je na ogromnim zidanim vješalima,sagrađenima pred gradom na putu u Gorčenicu, bilo mnogoobješenih tjelesa, među kojim i jedno žensko. Na stražarskoj kuli i nasamom gradu vijorila se zastava s crvenom rukom na bijelome polju.Ipak nisu naši putnici zatekli samoga komitura u mjestu, jer je sjednim dijelom gradske posade i sa svim okolišnim plemstvomotišao u Malborg. Sve je to Matku ispripovijedio stari križar, slijep na

oba oka, koji je nekoć bio u Brodnici, pa se privezao uz to mjesto i tuprovodio zadnje dane svoga života. Kad je mjesni kapelan pročitaopismo komtura Lihtenštajna, primio je Maitka gostoljubivo, a kako jeprebivao usred poljskih žitelja, govorio je izvrsno poljski, pa se s njimmoglo posve lako razgovarati. Desilo se također da je prije šestnedjelja bio u Malborgu, kamo su ga kao iskusna viteza pozvali ubojno vijeće, pa je znao što se u križarskoj prijestolnici zbilo. Kad jebio zapitan za mladoga poljskoga viteza, odgovorio je da se ne sjećanjegova imena, ali da je čuo o nekom koji je prije svega pobuđivaoudivljenje time što je usprkos svojim mladim godinama već bioopasni vitez, a zatim što se sretno pobio na turniru koji je velikimeštar po običaju bio priredio za inozemne goste prije nego će navojnu. Uskoro se također sjetio da je toga viteza zavolio i pod svojumoćnu zaštitu uzeo hrabri i slavni brat velikoga meštra, Ulrik vonJungingen, i da mu je dao preporučena pisma s kojima je mladićkasnije otišao u istočne krajeve. Matko se jako obradovao timvijestima jer nije ni najmanje sumnjao da je taj mladi vitez sam

Zbiško. Zbog toga nije ovaj čas morao da ide u Malborg, jer iako bimu veliki sudac i drugi tamo zaostali križarski dostojanstvenici ivitezovi mogli javiti još povoljnijih vijesti, to mu ipak nikako ne bimogli reći gdje sada boravi Zbiško. Napokon je i sam Matko znaonajbolje gdje bi ga mogao naći, jer se nije bilo teško domisliti daobilazi oko Sčitna, ili ako nije ondje našao Danušku da je traži podrugim istočnim gradovima i komturijama.Ne gubeći više vremena, pođoše zbog toga i oni križarskim krajem

na istok prema Ščitnu.Putovali su prilično brzo jer su gusta sela i mjesta bila spojena

cestama koje su križari, a još više trgovci, držali u dobrom stanju,barem ne u gorem od poljskih cesta koje bijahu napravljene podgospodarskom zaštitom i moćnom rukom kralja Kazimira. Nastalo jei divno vrijeme. Noći bijahu jasne, a dani vedri; o podne je duvao suhi topao vjetar koji je zdravljem i jakošću napunjao ljudska prsa. Žitakse zazelenio na poljima, livade su se prekrile šarenim cvijećem, abujni su gajevi stali odisati mirisom života. Cijelim putem doLiđbarka, pa odande do Đaldova i dalje do Njedzboža digla se obnoćoluja s kišom, a grmljavina se čula prvi puta te godine. Ali potrajala jekratko, i drugi je dan nanovo blijesnula jasna zora, ružičasta, zlatna itako svijetla da se sve, dokle je dopiralo oko, ljeskalo samimbiserjem i dragim kamenjem, a sva okolica kao da se smiješila nebui radovala bujnom životu.U takvo su jutro pošli iz Njedzboza prema Sčitnu. Mazovska

granica nije bila daleko, pa su lako mogli svratiti i u Spihov. Nekovrijeme je Matko i htio to učiniti, no, promislivši sve dobro, htio je štobrže stići do strašnoga križarskoga mjesta s kojim je bila tako uskopovezana Zbiškova sudbina. Uzevši za to momka provodnika,zapovjedi mu da ih odvede u Ščitno; istina, taj im provodnik baš nijebio potreban jer je iz Njedzboza vodio ravan put na kojem sunjemačke milje bile označene bijelim kamenjem.Prvovodnik je išao nekoliko koraka ispred ostalih, a za njim na

konju Matko s Jagjenkom, pa onda za njima podalje Čeh sgospođicom Šjecjehovnom, a još dalje kola, okružena oboružanimmomcima. Jutro bijaše prekrasno. Ružičasta boja nije se još bilaizgubila na istočnoj strani neba, premda je sunce već sjalopretvarajući u opale jasne kaplje rose na drveću i grmlju.

— Ne bojiš li se ići u Ščitno? — zapita Matko.— Ne bojim se — odgovori Jagjenka. — Gospodin Bog je nada

mnom jer sam sirota.— Ali ondje ne obdržavaju nikakve vjere. Najgori pas bio je,

doduše, onaj Danveld kojega je Jurand zajedno s Gotfridom smlavio.Tako mi je rekao Čeh. Drugi je iza Danvalda bio Rotgir, koji je paopod Zbiškovom sjekirom, ali je i onaj starac okrutan i đavlu odan.Ljudi ništa pravo ne znaju, no ja ipak mislim, ako je Danuškapoginula, poginula je od njegove ruke.Kažu da je i njega zadesila nekakva nezgoda, ali mi je kneginja

rekla u Plocku da se već oporavio. S njim ćemo mi u Sčitnu imatiposla. Dobro je što imamo pismo od Lihtenštajna jer se njega tapasja braća boje više nego i samoga meštra. Kažu da on ima velikumoć i da je, osim toga, jako osvetljiv. Ni najmanje nepravde ne bioprostio. Bez toga pisma ne bih ja tako spokojno išao u Ščitno.— A kako se taj stari zove?— Sigfrid de Leve.— Dao Bog da s njim iziđemo na kraj.— Dao Bog.Tu se Matko nasmije i začas progovori:— Meni je rekla kneginja u Plocku: »Vi se tužite kao janjci na

vukove, a kad tamo od tih vukova trojica već ne žive jer su ih nevinijanjci zadavili.« Pa da kažem istinu, tako i jest.— A Danuška? A njezin otac?— I ja sam to rekao kneginji, ali se u duši ipak radujem što se ni na

nas baš krivo ne tuže. Ta i mi znamo kako se dobro grabi sjekira ikako se njome ljudski maše! A što se tiče Danuške i Juranda, to jeistina. Ja mislim, isto tako kao i Čeh, da ih više nema na svijetu, alito nitko baš pravo ne zna. Toga mi je Juranda žao, jer je već zaživota zbog te djevojke imao dosita tuga, a ako je poginuo, poginuoje teškom smrću.— Kad mi ga tko spomene, mislim odmah na svoga tatu, kojega

također nema na svijetu — odgovori Jagjenka.I tako govoreći podigne uvis svoje suzne oči. A Matko zaklima

glavom i rekne: — On je sigurno u božjem vijeću i u vječnoj svjetlostijer od njega nije bilo boljega čovjeka možda u svoj našoj kraljevini.— Oj, nije, nije! — uzdahne Jagjenka.

Ali dalji im razgovor prekine momak provodnik koji zaustavi naglosvoga ždrijepca, pa ga okrene, dojaše brzo k Matku i vikne čudnim,prestrašenim glasom: — O, zaboga! Pogledajte, gospodine viteže,tko to k nama s one visočine dolazi!— Tko? Gdje? - zapita Matko.— A ondje! Možda kakav div, šta li?Matko i Jagjenka zaustave konje, pa pogledaju u onom pravcu što

im ga je pokazao provodnik, i njihove oči ugledaju, doista, nadalekona uzvisini nekakvu priliku koja je jako nadvisila obični lik ljudski:— Rekao je pravu istinu, to je ogroman čovjek — promrmlja Matko.Zatim se smrkne, pljune najednom na stranu i rekne: — Na psa

urok!— A zašto ga proklinjete? — zapita Jagjenka.— Jer sam se sjetio kako smo u isto ovako jutro ja i Zbiško na putu

iz Tinjca u Krakov ugledali isto takvog orijaša. Onda su nam rekli daje to prokleti Valgir. Da, a pokazalo se da je to bio gospodin izTačeva, ali se onda ipak nije dobro svršilo. Na psa urok!— To nije vitez jer ide pješice — rekne Jagjenka. — I vidim da

nema oružja, već samo batinu u lijevoj ruci drži.— Slijep je, slijep, bez sumnje!Potjeraše konje i nađoše se za koji čas pred starcem koji je jako

polagano silazio s brijega i tražio pred sobom batinom put.Bio je to doista visok starac, premda im se, kad su ga gledali

izbliza, nije više činio kao div. I uvjerili su se da je potpuno slijep.Mjesto očiju imao je dvije crvene jame. Bio je bez desne ruke,umjesto nje je imao uzao od sirova plartna. Bijela mu je kosa padalana ramena, a brada sizala do pasa.— Nema siromah ni psa, ni dječaka, već sam batinom traži put —

progovori Jagjenka. — Za Boga, ta mi ga ne možemo bez pomoćiostaviti. Ne znam hoće li me razumjeti, ali ću mu ipak progovoritinašim jezikom.To rekavši, skoči brzo s konja, pa stane pred starca i počne tražiti

novce u kožnoj kesi što joj je visjela za pašom.A starac, čuvši pred sobom konjski topot i ljudski govor, ispruži

preda se batinu i podigne uvis glavu, kao što čine slijepi ljudi.— Hvaljen Isus! — rekne mu djevojka. — Razumijete li, djede,

kršćanski?

A on zadršće začuvši njezin mladi i slatki glas, a licem mu preletineki čudni blijesak, kao da je ganut i udivljen, pa prekrije vjeđamasvoje puste očne jame i najednom, odbacivši batinu, padne prednjezine noge i podigne uvis ruke.— Ustanite, ja ću vam i bez toga pomoći. Što vam je? — zapita u

čudu Jagjenka.No on joj ne odgovori ništa, već mu se samo dvije suze struniše niz

lice, a iz usta mu se trže jecanju sličan glas:— Aa! A!— Za milosrđe božje, zar ste nijemi, što li?— Aa! A...!Jecnuvši to podigne desnu ruku: ponajprije načini njome znak križa,

pa onda potegne ljevicom preko usta.Jagjenka nije ništa razumjela, pa pogleda na Matka, koji rekne: —

On nam pokazuje da su mu jezik iščupali.— Zar su vam iščupali jezik? — zapita djevojka.— A! A! A! A! — ponovi više puta starac klimajući pri tom glavom.Zatim pokaže prstima na oči, pa podigne desnu ruku bez šake, a

ljevicom načini znak kao da su mu je odsjekli. Sad ga razumješeoboje.— Tko vam je to učinio? — zapita Jagjenka. Starac napravi još

nekoliko puta znak križa u zraku.— Križari! — klikne Matko.Starac spusti u znak potvrde glavu na prsa.Nastade kratka šutnja, a Matko i Jagjenka pogledaše jedno drugo

uznemireno, jer su pred sobom imali jasan dokaz kako križari nepoznaju ni milosrđa ni mjere u svojim kaznama.— To je strašno! — rekne napokon Matko. — Kaznili su ga strašno,

a sam Bog znade da li pravedno. To mi ne možemo saznati. Kadbismo barem znali kamo da ga odvedemo, jer to mora da je čovjek izove okolice. Razumije naš jezik, a ovdje je prosti puk kao i uMazoviji.— Razumijete li, barem, šta vam mi govorimo? — zapita ga

Jagjenka.Starac potvrdi glavom.— I odavde ste?— Ne! — odgovori starac glavom.

— Zar možda iz Mazovije?— Da.— Iz pokrajine kneza Januša?— Da.— A šta ste kod križara radili?Starac nije mogao odgovoriti, ali mu je lice odmah poprilimo izraz

tako neizmjerne boli da je Jagjenkino srce zadrhalo još većimsažaljenjem; a i Matko, premda ga ništa nije moglo tako ganuti,rekne:— Sigurno su ga okrivili ti psi, možda i bez njegove krivnje.— Slušajte! — rekne. — Mi vas nećemo napustiti. Hodite s nama u

Mazoviju, pa ćemo vas u svakom selu pitati nije li vaše. Možda ćemoga pronaći. Ali samo ustanite, jer mi nismo sveci.No on nije ustao, nego se još više prignuo i obujmio joj noge, kao

da se stavlja pod njezinu zaštitu i kao da joj zahvaljuje, a pri tom muje i neko udivljenje i neko pouzdanje zatitralo na licu. Može biti da jepo nježnomglasu sudio da stoji pred djevojkom, no uto mu ruka dodirne

kožnate čizme, kakve su na putu obično nosili vitezovi i njihovipaževi. A ona rekne: — Tako će i biti. Odmah će stići naša kola, paćete otpočinuti i okrijepiti se. Ali u Mazoviju nećete odmah poći, jermi moramo sada u Ščitno.Na te riječi skoči starac brzo na noge. Strah i groza pojaviše mu se

na licu. On raširi ruke kao da želi zakrčiti put, a iz usta mu se stanuizvijati čudni i kao prestravljeni glasovi.No Čeh, koji je međutim bio sa Šjecjehovnom nadošao, te je već

nekoliko trenutaka pozorno promatrao starca, okrene se najednom kMatku promijenjena lica i rekne mu nekim čudnim glasom:— Za rane božje! Dozvolite mi, gospodine, da mu nešto reknem jer

vi ni ne slutite tko bi to mogao biti!Zatim pristupi bez dozvole k starcu, pa mu položi ruku na rame i

stane ga pitati: — Vi dolazite iz Sčitna?Starac, kao iznenađen njegovim glasom, umiri se i klimne glavom.— A niste li ondje tražili svoje dijete?Gluhi jecaj bijaše jedini odgovor na to pitanje. Uto Hlava malko

problijedi, pa ga još jednom pogleda svojim pronicavim pogledom irekne sigurno i čvrsto: — Ta vi ste Jurdan iz Spihova!

— Jurand! — klikne Matko.No Jurand se zakoleba u taj trenutak i izgubi svijest. Pretrpljene

muke, nedostatak hrane i preteški napori srušiše ga na zemlju. Bio jeto već deseti dan što je tako lutao svijetom tražeći pred sobombatinom put, slomljen, gladan i umoran, a da nije znao kamo ide. Jernije mogao pitati za put, ravnao se danju samo po toplim sunčanimzrakama, a noću je spavao u jarku kraj ceste. Kad je prolazio krozkakvo selo, ili kad se namjerio na ljude koji mu dolaze u susret,prosio je i rukom i glasom milostinju, ali ga je rijetko kadapotpomognula milosrdna ruka, jer su ga posvuda smatrali zlikovcemkojeg je stigla zaslužena i opravdana kazna. Već dva dana hranio sekorom s drveća i lišćem i već je očajavao, hoće li ikada pogoditi uMazoviju, a tu ga sad najednom okružiše milosrdna srca i srodniglasovi od kojih ga je jedan podsjećao na slatki glas njegove kćeri.Kad je, na kraju, bilo još spomenuto njegovo ime, prevršila senapokon mjera njegovih patnja, srce mu se u prsima stisnulo, mislimu se poput oluje podigle u glavi, te bi se licem bio srušio u prah nacesti da ga nisu pridržale krepke Čehove ruke.Matko skoči s konja, pa ga zatim obojica podigoše i odnesoše

kolima, da ga polože na meko sijeno. Tu ga Jagjenka i Šjecjehovnaprivedoše k svijesti pa ga nahraniše i napojiše vinom, pri čemu mu jesama Jagjenka k ustima prinosila čašu videći da je sam ne može niu ruci držati. I odmah ga je obuzeo tvrdi san iz kojega se istom trećidan probudio.A oni se odmah stali dogovarati.— Reći ću posve kratko — progovori Jagjenka: — Mi ne smijemo

sada u Sčitno, nego u Spihov da ga ostavimo na sigurnom mjestu,među njegovim ljudima, gdje mu neće prijetiti nikakva nevolja.— Gle, kako ti to savjetuješ! — odgovori Matko. — Mi ga moramo

predati u Spihov, ali ne trebamo baš svi s njime, jer ga onamo mogui jedna kola odvesti.— Ja ne savjetujem, već samo mislim da bismo od njega mogli

mnogo i o Zbišku i o Danuški doznati.— A kako ćeš s njime razgovarati kad nema jezika?— A tko vam je pokazao ako ne on, da ga nema? Vidite li, i bez

razgovora smo saznali sve što nam je trebalo, a šta će biti istomonda kada sve njegove znakove protumačimo! Zapitajte ga, na

primjer, da li se Zbiško iz Molborga povratio u Ščitno, pa će vam to ilipotvrditi glavom ili zanijekati. A isto tako i o drugim stvarima.— To je istina! — klikne Čeh.— Ni ja to ne poričem — rekne Matko — jer sam i sam na to

pomislio, samo što je kod mene prva misao, pa onda jezik.To rekavši, zapovjedi svojim ljudima da krenu prema mazovskoj

granici. Putem je Jagjenka svaki čas pristupala kolima na kojima sevozio Jurand, bojeći se da ne umre u snu.— Ja ga nisam prepoznao — govorio je Matko — ali nije ni čudo.

To je bio čovjek kao bivol!Mazurci su gogorili da bi se on jedini između njih mogao ogledati i

sa samim Zavišom, a sada je, eto, puki kostur.— Pogovaralo se — rekne Čeh — da su ga mukama usmrtili, ali

mnogi nisu htjeli vjerovati da bi kršćani mogli tako postupati sopasanim vitezom kojemu je, osim toga, sveti Juraj zaštitnik.— Dao je Bog da ga je Zbiško barem dijelom osvetio. Ali pogledajte

kakva je između njih i nas razlika. Istina: od četiri psa su već itri pala,ali su oni pali u boju, i nitko nije nikome u sužanjstvu jezika odrezaoni očiju iskopao.— Bog će ih kazniti — rekne Jagjenka. A Matko se okrene k Čehu:

— Ali kako si ga ti prepoznao?— Ni ja ga nisam prepoznao odmah, premda sam ga od vas,

gospodine, kasnije vidio. No, sve mi se nešto vrzlo glavom, i što samga dulje gledao, to mi se sve više vrzlo. Ta on nije imao brade, nibijele kose, a bio je moćan i ugledan gospodin, pa kako da ga utakvom starcu prepoznam! Ali kad je gospođica rekla da mi idemo uŠčitno, a on nato zajecao, odmah su mi se otvorile oči.Matko se zamisli.— Iz Spihova bi ga trebalo odvesti knezu koji sigurno neće oprostiti

tako strašne nepravde, nanesene tako uglednom čovjeku.— Oni će sve poreći, gospodine! Ta po izdaji su mu ugrabili dijete,

pa su i to porekli, a za njega samoga će reći da je u boju i jezik i rukui oči izgubio.— Bez sumnje — rekne Matko. — Ta oni su u svoje vrijeme i

samoga kneza zasužnjili. A on ne može s njima ratovati jer nijedovoljno smion, osim da mu naš kralj pomogne. Ljudi govore igovore o velikom ratu, a kad tamo, ni maloga nema!

— Ima s knezom Vitoldom.— Hvala Bogu da ih se barem on ne boji. Ej, knez Vitold... to je

pravi knez! A neće ga svladati ni lukavštinom jer je on sam mnogolukaviji nego oni svi zajedno. Gdjekad su ga ti psi pritisnuli tako da jenad njim visila propast, kao sablja nad glavom, a on im je umakaokao zmija i tajno ih ugrizao. Čuvaj ga se kad se bije, ali ga se čuvajjoš više kad se pritaji.— Je li on takav sa svima?— Nije, nego samo s križarima. S drugima je dobar i plemenit.Tu se Matko zamisli kao da se Vitolda htio bolje prisjetiti.— To je posve drukčiji čovjek od svih naših ostalih knezova —

rekne napokon. - Zbiško je sigurno otišao k njemu, jer se čovjek podnjim može najljepše s križarima boriti.A začas nadoda:— Tko zna nećemo li se kod njega još obojica naći, jer bismo se

pod njim mogli najbolje osvetiti križarima.Zatim su ponovo razgovarali o Jurandu, o njegovoj nesretnoj

sudbini i o nenadanim nepravdama što ih je pretrpio od križara kojisu mu ponajprije, bez ikakva povoda usmrtili ljubljenu ženu, pa sumu onda, plaćajući osvetom za osvetu, ugrabili dijete i samogaizmučili tako okrutnim mukama da ni Tatari ne bi mogli strasnijihizmisliti. Matko i Čeh škrgutali su zubima na misao da je u tom, štosu ga pustili na slobodu bila samo nova okrutnost. Stari je vitezobećavao sam sebi da će se već pobrinuti da tačno sazna sve kakoje bilo, pa da će im onda naplatiti sve, i još s kamatima.U takvim mislima i razgovorima prolazilo im je vrijeme na putu do

Spihova. Poslije jasna dana nastade tiha i zvjezdana noć, pa nisunigdje ostajali na noćištu, nego su samo tri puta dobro napasli konje,te su još po mraku prešli preko granice i ranim jutrom, pod vodstvomiznajmljenih provodnika stupili na spihovsku zemlju. Stari Tolimadržao je tu očito sve pod svojom željeznom rukom jer čim su zašli ušumu, odmah su im u susret dojahala dva oružana momka koji su ihipak propustili bez pitanja ne videći pred sobom nikakvu vojsku,nego omalenu povorku; čak su ih proveli kroz opasna i nepoznata immjesta preko močvare.U gradiću primiše goste starac Tolima i svećenik Kaleb. Vijest da su

spihovskoga gospodara dovezli dobri ljudi raširi se poput munje

među svom posadom. Istom kad su vidjeli kakav je Jurand došao izkrižarskih ruku, buknula je takva bura srdžbe i bijesa da nikakvaljudska moć ne bi bila spasila nijednoga križara od strašne smrti dase koji našao u spihovskoj podzemnoj tamnici.Bijesni su momci htjeli odmah pojahati konje, odjuriti na granicu i

pobiti se s Nijemcima i njihove glave baciti pred noge svogagospodara; tu njihovu strastvenu želju obuzda Matko, koji je dobroznao da Nijemci sjede samo po utvrđenim kulama i gradovima, a daje prosti puk iste krvi, te samo pod njihovim nasiljem živi. Ali ni sva tavreva, ni sva vika, ni škripa kotača na zdencu nije mogla probuditiJuranda, kojeg su s kola odnijeli na medvjeđoj koži u njegovu sobu.Kod njega je ostao svećenik Kaleb, njegov stari prijatelj, koji ga jeljubio kao svoga rođaka, te počne toplo moliti da mu Spasitelj svijetavrati i oči i ruku i jezik.Putnici, izmoreni od puta, pođoše odmah poslije doručka na

počinak, ali se Matko probudi još prije podne i zapovjedi pažu dapozove Tolimu.I jer je već znao od Čeha da je Jurand prije svoga odlaska naredio

svima da slušaju Zbiška, i da mu je svu spihovsku imovinu pokloniokroz svećenikova usta, rekne starcu odlučnim glasom:— Ja sam stric vešega mladoga gospodara i dok se on ne vrati,

slušat će se ovdje moje zapovijedi.Tolima prigne svoju sijedu glavu, ponešto sličnu vučjoj, i zaslonivši

rukom uho, zapita: — To ste vi, gospodine, plemeniti vitez izBogdanca?— Da — odgovori Matko. — Odakle to znate?— Jer vam se ovdje nadao i za vas pitao naš mladi gospodin

Zbiško.Čuvši to, skoči Matko na noge, pa zaboravi na svoj ugled i vikne: —

Zbiško je u Spihovu?— Bio je, gospodine! Otišao je pred dva dana.— Za miloga Boga! Odakle je došao i kamo je otišao?— Došao je iz Malborga, a putem je bio u Ščitnu; no kamo je

otišao, to mi nije rekao. Možda je rekao svećeniku Kalebu.— Ej jaki Bože, to smo se mimoišli! — klikne Matko udarajući se po

koljenu.A Tolima zasloni rukom i drugo uho:

— Šta velite, gospodine?— Gdje je svećenik Kaleb?— Kod staroga gospodina, u njegovoj spavaonici.— Dozoviite mi ga! Ili ne... Sam ću poći k njemu.— Dozvat ću ga! — rekne starac.I ode. Ali prije negoli je doveo svećenika, dođe Jagjenka.— Hodi amo! Znaš li ti što? Pred dva dam bio je ovdje Zbiško.A ona se u tili čas promijeni u licu, i njezine noge, odjevene u lijepe

i pristale nogavice, vidljivo zadršću.— Bio je ovdje i otišao? A kamo? - zapita ona drhtavim glasom.— Otišao je prije dva dana, a kamo to, možda, svećenik znade.— Mi moramo za njim! — rekne djevojka odlučno. Začas dođe

svećenik Kaleb, koji je mislio da ga Matkozove zato što ga želi piti/ti za Juranda, te rekne: — On još spava.— Čuo sam da je Zbiško bio ovdje! — klikne Matko.— Bio je i otišao pred dva dana.— Kamo?— On to nije ni sam znao. Otišao je da traži. Otišao je na žmujdjsku

granicu, gdje sada ratuju.— Za miloga Boga, recite nam, oče, što o njemu znate!— Ja znam samo to što sam od njega čuo. Bio je u Malborgu i

našao ondje moćnu potporu, i to kod meštrova brata koji je međunjima prvi vitez. Po njegovoj zapovijedi dobio je dozvolu da traži posvim gradovima.— Juranda i Danušku?— Da, ali Juranda nije tražio jer su mu rekli da više ne živi.— Govorite od početka!— Odmah; samo da odahnem i da se saberem jer dolazim s

drugoga svijeta.— Kako to ... s drugoga svijeta?— S onoga do kojeg se ne može doći konjem, ali može molitvom. I

dolazim od nogu Isusovih pred kojima sam molio milosrđe zaJuranda.— Vi ste molili za čudo, a imate li tu moć? — zapita jako radoznao

Matko.— Ja nemam nikakve moći, ali je ima naš Spasitelj koji može

Jurandu vratiti i jezik i ruku i oči, samo ako hoće.

— Da, ako hoće, sigurno će i moći — odgovori Matko — ali ga ipakniste molili za malenkost.Svećenik Kaleb ne odgovori ništa, a nije, možda, ništa ni čuo jer su

mu oči još uvijek bile negdje daleko, te se jasno vidjelo da jemaloprije bio sav skrušen u molitvi.On prekrije sada svoje lice rukama, pa je neko vrijeme sjedio bez

riječi. Napokon se trgne, protare rukom oči i rekne:— A sad me pitajte.— Kako je Zbiško za se predobio gradskoga zapovjednika

sambijskoga?— On nije više gradski zapovjednik sambijski.— Pustimo to! Vi pazite što vas pitam i odgovarajte mi što zrnate.— On ga je za se predobio na turniru. Ulrik se rado bori, pa se borio

i sa Zbiškom jer je bilo mnogo viteških gostiju u Malborgu, te im jeveliki meštar priredio bojne igre. Ulriku je puknuo remen na sedlu, paga je Zbiško lako mogao srušiti s konja, ali to nije učinio, nego jebacio koplje na zemlju i još pridržao viteza koji se već rušio s konja.— Ej! Eto vidiš! - klikne Matko okrenuvši se k Jagjenki. — Zato ga

je Ulrik zavolio?— Zato ga je zavolio. Nije se više s njim htio boriti ni na oštra, ni na

tupa koplja, već ga je zavolio. Tad mu je Zbiško povjerio svojunevolju, a Ulrik je planuo strašnim gnjevom, jer mu je mnogo doviteške časti, pa je Zbiška odveo k svojemu bratu, velikomu meštru,da mu se prituži. Platio mu za to sam Bog, jer ih među njima nemamnogo koji vole pravicu. Zbiško mi je također rekao da mu je jakopomogao gospodin de Lorhe; tamo ga radi velikog roda i bogatstvaštuju, a on je u svemu za Zbiška posvjedočio.

— A šta se izleglo iz Zbiškove pritužbe i toga svjedočanstva?— Izleglo se to da je veliki meštar novom komturu ščitnovskomu

zapovjedio da u Malborg odmah pošalje sve taoce i sužnje, koji su uSčitnu, ne izuzevši ni samoga Juranda. A komtur je o Jurandu pisaoda je podlegao svojim ranama i da je ondje uz crkvu zakopan. Drugesužnje je poslao, među kojima je bila i neka nakazna djevojka, aliDanuške nije bilo.— Ja znam od momka Hlave — rekne Matko — da je i Rotgir,

kojega je ubio Zbiško, na mazovskom dvoru kneza Januša govorio o

takvoj djevojci. Rekao je da su je smatrali Jurandovom kćerkom; ikad mu je kneginja odgovorila da su oni i sami vidjeli pravuJurandovu kćerku, odgovorio je: »To je istina, ali smo mislili da joj jezloduh promijenio obličje.«— Isto je to i komtur pisao velikomu meštru: da su tu djevojku držali

pod svojom zaštitom, a ne u zatvoru, otevši je od razbojnika, koji suprisegli da je to promijenjena Jurandova kći.— I veliki meštar je to vjerovao?— On nije ni sam znao može li da vjeruje ili ne; no Ulrik je planuo

još većim gnjevom i isposlovao kod braćeda se križarski upravnik sa Zbiškom pošalje u Sčitno, što se i

dogodilo. Došavši u Sčitno, nisu više staroga komtura našli, jer jeveć bio otišao na istok u rat protiv Vitolda; ali su našli gradskogpodzapovjedniika kojemu je križarski upravnik zapovjedio da imotvori sve zatvore i podzemne tamnice. Posvuda su tražili i tražili... inisu ništa našli. I ljude su pozvali na preslušanje. Jedan je od njihrekao Zbišku da bi se od kapelana moglo mnogo saznati jer dakapelan i nijemoga krvnika razumije. No krvnika je odveo starikomtur sa sobom, a kapelan bijaše otišao u Kraljevac na nekakavduhovni congressus. Oni se ondje često sastaju i svoje pritužbe nakrižare samomu papi šalju, jer je pod njima i samim nižimsvećenicima bilo teško.— Samo mi je čudno što Juranda nisu našli! — klikne Matko.— Jer ga je stari komtur, očito, već prije bio pustio. U tom je otpustu

bilo više zlobe nego da su mu naprosto grlo presjekli. Htjelo im se daon prije smrti pretrpi više nego što može da pretrpi čovjek njegovastaleža. Ta slijep je, nijem i bez desne ruke... bojte se Boga! Nijemogao ni kući pogoditi, ni za put zapitati, ni za kruh zamoliti! Oni sumislili da će gdjegod pod plotom umrijeti od gladi, ili se utopiti ukakvoj vodi. Što su mu ostavili? Ništa, nego uspomenu na ono što jebio, i spoznan je vlastite nevolje. A to je muka nad svim mukama...!On je, možda, ondje sjedio uz put ili pred kakvom crkvom, a Zbiško

je kraj njega prošao i nije ga prepoznao. Možda je i čuo glas Zbiškov,pa mu nije mogao ništa reći. Ej, ne mogu dalje od suzaT Bog jeučinio čudo da ste ga vi sreli, pa zato mislim da će još i veće učiniti,premda ga zato samo moja nevrijedna usta mole.— A što vam je Zbiško još rekao? Kamo je otišao? — zapita Matko.

— Rekao mi je ovo: »Ja znam da je Danuška bila u Ščitnu, ali su jeoni dalje odveli ili usmrtili. To je učinio stari de Leve i, pomogao miBog, ja neću otpočinuti dok ga ne nađem.«— To vam je rekao? Ej, sigurno je otišao k istočnim komturima, ali

ondje je sada rat.— On je znao da je ondje rat; stoga je i otišao knezu Vitoldu. Rekao

je da će njegovom pomoću mnogo prije postići nešto od križara negopomoću samoga kralja.— Knezu Vitoldu! — klikne Matko i ustane. Zatim se okrene k

Jagjenki i rekne: — Vidiš li, što je pamet! Nisam li ti i sam rekao isto?Ta rekao sam najodlučnije da ćemo morati knezu Vitoldu.— Zbiško se nadao — progovori svećenik Kaleb — da će knez

Vitold krenuti u Prusku, da ondje osvaja križarske gradove.— Ako mu dadu vremena, on će to i učiniti — odgovori Matko. —

No hvala Bogu, sad barem znamo gdje treba tražiti Zbiška.— A mi moramo odmah na put! — rekne Jagjenka.— Šuti! — dovikne joj Matko. — Dječacima ne dolikuje da nam

savjete daju.To rekavši, pogleda je značajno kao da je želi podsjetiti da je ona

dječak, a Jagjenka se opameti i zašuti. Matko promisli koji časak irekne: — Mi ćemo sada sigurno naći Zbiška, i to, bez sumnje, kodkneza Vitolda; ali bismo ipak morali znati, ima li on još šta tražiti posvijetu, osim onih križarskih lubanja što ih je zavjetovao?— A kako ćete to saznati? — zapita svećenik Kaleb.— Kad bih znao da se taj ščitnovski svećenik već vratio sa sinoda,

otišao bih k njemu — odgovori Matko. — Ja imam pismo odLihtenštajna i mogu bez opasnosti poći u Ščitno.— To nije bio nikakav sinod, nego congressus — odgovori svećenik

Kaleb — i kapelan se već odavna morao vratiti.— Dobro. Sve drugo prepustite mojoj glavi. Ja ću sa sobom uzeti

Hlavu i dva momka s potrebnim bojnim konjima, pa ću odmah poći.— A onda ćemo k Zbišku? — zapita Jagjenka.— Da, onda ćemo k Zbišku; ti ćeš, međutim, ostati u Spihovu i

čekati dok se ja ne vratim. A ja mislim da se više od tri ili četiri dananeću zadržati. U mene su tvrde kosti i nikakav mi napor nije nov. Noprije svega vas, oče Kalebe, lijepo molim da mi dadete pismo, jermedu svećenicima vlada veliko povjerenje.

— Ljudi govore dobro o tamošnjem svećeniku — rekne otac Kaleb.— I ako tkogod što znade, to je on.I podveče napiše pismo, a ujutro, još prije nego što je izašlo sunce,

nije već staroga Matka bilo u Spihovu.

XIIJurand se probudi iz dugoga sna u prisutnosti svećenika Kaleba i

zaboravivši u snu što se s njim dogodilo, i ne videći gdje je, počneopipavati postelju i stijenu, uz koju je postelja stajala. A svećenikKaleb ga zagrli i stane mu plačući govoriti: — To sam ja! Ti si uSpihovu! Brate Jurande! Bog ti je pomogao... pa si među svojima.Dobri ljudi su te doveli. Brate Jurande! Brate!I pritisnuvši ga na prsa, stane ljubiti njegovo čelo, njegove prazne

oči, pritiščući ga nanovo na prsa; a Jurand je ispočetka bioomamljen, te se činilo kao da ništa ne razumije, ali se napokonlijevom rukom pogladi po glavi i po čelu, kao da s njega želi uklonititeške oblake sna i umora.— Čuješ li ti mene i razumiješ li me? — zapita ga svećenik Kaleb.Jurand mu dade znak glavom da ga čuje, pa prihvati lijevom rukom

srebrni krst, što ga je nekad bio oteo nekom uglednom njemačkomvitezu, skine ga sa stijene, prinese na usta i na prsa i preda ga ocuKalebu.A ovaj rekne:— Razumijem te, brate! On ti još preostaje, i kao što te izveo iz

zemaljske nevolje, tako ti može povratiti sve što si izgubio.Jurand podigne ruku gore u znak da će mu sve biti vraćeno istom

ondje, a uz to mu zasuze prazne oči i neizmjerna bol se odrazi nanjegovom izmučenom licu.A svećenik Kaleb, ugledavši svu tu bol, pomisli da Danuška više ne

živi, pa klekne uz postelju i progovori:— Vječni počinak daj joj Gospodine, i svjetlost vječna neka joj

svijetli, neka počiva u miru vječnom! Amen.Nato se slijepi Jurand podigne pa sjedne na svojoj postelji i stane

klimati glavom i mahati rukom, kao da želi zapriječiti i zadržatisvećenika Kaleba, ali se nisu mogli sporazumjeti; a u taj trenutakdođe stari Tolima i za njim mnogi ljudi: prijašnji i sadašnji kmetovispihovski, lovci i ribari, jer se vijest o gospodarevu povratku raširilapo cijelom Spihovu. Svi mu stanu grliti koljena, ljubiti ruke i glasnoplakati gledajući toga kljastoga starca koji nije hio ni najmanje sličannekadašnjem strašnomu Jurandu, strahu i trepetu križara ipobjedniku u svim bojevima. A neke je, osobito one koji su s njimobičavali polaziti u rat, obuzimala strašna srdžba, te su im lica bila

blijeda od silne uzrujanosti. Začas se stanu sakupljati u hrpe, šaptatimeđusobno i gurkati se laktovima, dok najednom nije naprijed stupioneki čovjek iz gradske posade i ujedno spihovski kovač, nekakavSuharez. On pristupi k Jurandu, pa mu obujmi noge i rekne:— čim su vas dovezli amo, gospodine, htjeli smo mi odmah poći na

Sčitno, ali nas je zadržao ovaj vitaz koji vas je doveo. Ali to nam vi,gospodine, sada dozvolite jer mi bez osvete ne možemo stati. Nekabude kao što je uvijek bivalo. Nikad nas nisu nekažnjeno vrijeđali ineće.Mi smo na njih išli pod vašim vodstvom pa ćemo i sada poći pod

Tolimom, ili i bez njega.Moramo oteti Sčitno i istočiti iz njih njihovu pasju krv, tako nam Bog

pomogao!— Tako nam Bog pomogao! — ponovi nekoliko glasova.— Na Sčitno!— Krvi nam treba!I strašno planuše zapaljiva mazurska srca. Lica im se namrštiše,

oči blijesnu, a ovdje se i ondje začu škrgutanje zubi. No začas seprimire i svi upru oči u Juranda.A njemu se odmah zacrveniše obrazi, kao da se i u njemu probudila

nekadašnja žestina i želja za bojem. On se pridigne i poče nanovorukom tražiti po stijeni. Ljudima se pričini da traži mač, ali se u istimah njegovi prsti namjeriše na krst, koji svećenik Kaleb bijašemetnuo na prijašnje mjesto.Jurand ga po drugi put skine sa stijene, a lice mu pri tom problijedi;

zatim se okrene k ljudima, podigne uvis prazne jame svojih očiju iispruži pred sebe križ.Svi su šutjeli. Vani je već padala večer. Kroz otvorene prozore čuo

se cvrkut ptica koje su se spremale na počinak po grmlju i drvećuoko dvora. Posljednji crveni traci sunca padali su na podignuti krst ina bijelu Jurandovu kosu.Kovač Suharez pogleda u Juranda, obazre se na svoje drugove,

pogleda u nj i po drugi put, a onda se prekrsti i ode na prstima izsobe. Za njim iziđoše, isto tako tiho, i drugi, pa se zaustaviše istom udvorištu i stadoše među sobom šaptati: — No šta je?— Nećemo poći, šta li?— On to nije dozvolio!

— Ostavlja svoju osvetu Bogu. Vidi se da se i duša u njemupromijenila.Tako je doista i bilo.U sobi kod Juranda, međutim, ostadoše svećenik Kaleb i stari

Tolima, a s njima Jagjenka i Šjecjehovna, koje su malko prije bileugledale cijelu hrpu oboružanih ljudi, gdje idu preko dvorišta, pa sutakođer došle da vide šta se to događa.Jagjenka, smjelija i sigurnija u sebe od Šjecjehovne, pristupi sada k

Jurandu.— Bog vam pomogao, viteže Jurande! — progovori. — Mi smo vas

iz Pruske dovezli.A njemu se na zvuk nježnoga joj glasa ozari lice. Očito se posve

dobro sjetio svega što se dogodilo na ščitnovskom putu, jer joj počezahvaljivati, klimajući glavom i stavljajući ruku na srce. A ona mustade pripovijedati kako su ga sreli i kako ga je prepoznao ČehHlava, štitonoša viteza Zbiška, i kako su ga napokon dovezli uSpihov. Govorila mu je i o sebi, da zajedno sa svojim drugom nosimač, šljem i štit za vitezom Matkom iz Bogdanca, Zbiškovim stricem,koji je pošao iz Bogdanca da potraži svoga sinovca, a sada je otišaou Sčitno, pa će se za tri ili četiri dana vratiti u Spihov.Na spomen o Sčitnu nije Jurand, doduše, izgubio svijest kao onda

na putu, ali se ipak veliki nemir pojavio na njegovu licu, a Jagjenkaga je stala uvjeravati da je vitez Matko i lukav i hrabar, pa da se ni odkoga neće dati prevariti, a osim toga ima od Lihtenštajna i pismo skojim može posvuda bez opasnosti prolaziti. Te riječi umiriše znatnoJuranda; vidjelo se da želi pitati i za mnoge druge stvari, a budući dato nije mogao učiniti, trpio je u duši. To brzo opazi pronicava djevojkai rekne:— Što češće budemo razgovarali, to ćemo se sve bolje razumjeti.Nato se on nanovo nasmiješi, pruži k njoj ruku i položi na njezinu

glavu, na kojoj ju je držao nekoliko časaka kao da je blagosivlje. Onjoj je, zaista, bio veoma zahvalan, ali mu još i više osvoji srce njezinamladost i njezino čavrljanje, slično ptičjem pjevanju.I od toga ju je trenutka uvijek želio imati kraj sebe, kad se nije molio

Bogu, što je činio cijele dane, ili kadje spavao; a kad je nije bilo, čeznuo je za njezinim glasom i silno se

trsio da dade kakav znak svećeniku Kalebu i staromu Tolimi, da toga

miloga momčića želi u svojoj blizini.A ona je rado dolazila k njemu jer ga je njezino milosrdno srce

iskreno žalilo, a osim toga joj je uza nj brže prolazilo vrijeme uočekivanju Matka koji se, začudo, dosta dugo zadržao u Ščitnu.Imao se vratiti za tri dana, a prošao je i četvrti i peti. Šesti dan je

podveče htjela već zabrinuta djevojka zamoliti Tolimu da pošaljesvoje ljude, ne bi li štogod saznali, kadno najednom sa stražarnicezačuše znak da se nekakvi konjanici približuju Spihovu.Začas, zaista, zatutnje konjska kopita preko dignutog mosta, a u

dvorište u jaše Čeh Hlava s drugim momkom Matkove pratnje.Jagjenka, koja već prije bijaše došla iz gornje sobe i čekala nadvorištu, priskoči k njemu još prije nego što je mogao sjahati s konja.— Gdje je Matko? — zapita ga s velikom tjeskobom u srcu.— Otišao je knezu Vitoldu, a vama je zapovjedio da ostanete ovdje

— odgovori momak.

XIIIKad je Jagjenka doznala da po Matkovoj zapovijedi mora ostati u

Spihovu, nije dva-tri trenutka mogla od čuda, tuge i gnjeva ni riječiprogovoriti, nego je samo gledala u Čeha široko otvorenim očima, aČeh je odmah znao kako joj je nemilu vijest donio, pa rekne: — Htiobih i vama kazati sve što smo radili u Ščitnu, jer je mnogo novosti... ivrlo važnih.— A jesu li o Zbišku?— Ne, nego su samo ščitnovske ... znajte ...— Razumijem! Neka konje rasedla sluga, a vi pođite sa mnom.I davši zapovijed sluzi, odvede Čeha sa sobom gore u sobu.— Zašto nas je Matko ostavio? Zašto mi moramo ostati u Spihovu i

zašto ste se vi vratili? — zapita ga jednim mahom.— Ja sam se vratio — odgovori Hlava — jer mi je vitez Maitko tako

zapovjedio. Htio sam u rat, ali zapovijed je zapovijed. Vitez Matko mije rekao ovo: »Vrati se, pa ćeš čuvati zgorjeličku gospođicu i odmene čekati vijesti. Može biti da ćeš je morati odvesti u Zgorjelice,jer se neće, valjda, sama vratiti.«— Za miloga Boga, šta se dogodilo? Je li se pronašla Jurandova

kćerka? Zar Maitko nije otišao k Zbišku i samo po Zbiška? Jesi li jevidio? Jesi li s njom govorio? Zašto je nisi doveo i gdje je ona sada?Čuvši ta silna pitanja klekne Čeh pred nju i rekne: — Nemojte se

ljutiti, vaša milosti, ako vam na sve odmah ne odgovorim, jer nemogu, nego ću vam reći sve po redu, kako mi bude moguće.— Dobro. Je li se ona pronašla, ili ne?— Ne, ali je sada sigurno da je bila u Ščitnu i da su je odveli u neki

istočni gradić.— A zašto moramo sjediti u Spihovu?— Eh, a ako se ona pronađe? Ta zar ne vidi vaša milost... Ta to je

istina da vi onda ...Jagjenka je šutjela i samo su joj se obrazi zarumenjeli. A Čeh

nastavi: — Ja sam mislio i još mislim da je od tih lupeža nećemoizbaviti živu, ali je sve u Božjoj ruci.Moram govoriti od početka. Mi smo došli u Ščitno, pa dobro! Vitez

Matko je gradskomu podzapovjedniku pokazao Lihtenštajmovopdsimo, a potzapovjadnik, koji je u svojoj mladosti nosio mač zaLihtenštajnom, poljubio je ipečat pred našim očima, primio nas

gostoljubivo i nije ni u šta posumnjao. Da smo u blizini imali nekolikomomaka, mogli smo i sam gradić zauzeti, tako se u nas pouzdao. Isa svećenikom smo se bez zapreke sastali, i razgovarali smo dvijenoći, i saznali smo čudne stvari koje je svećenik od krvnika doznao.— Krvnik je nijem.— Nijem je, ali svećeniku umije sve znakovima reći, i on ga tako

razumije kao da mu sve živim riječima govori. Taj je krvnik odsjekaoJurandovu ruku, iščupao mu jezik i ispalio oči.On je takav da se ne žaca ni pred kakvim mukama kad se radi o

muškarcu, pa da mu zapovjede da čovjeka svojim zubima razdere, ito će učiniti. Ali ni na jednu djevojku neće ni za što podići ruku, pa dagai opet na nove muke stave. A takav je radi toga što je jednom imao

kćerku koju je neizmjerno ljubio i koju su križari...Tu zašuti Hlava jer nije znao kako da nastavi, a Jagjenka rekne: —

Šta mi to govorite o krvniku?— Jer to spada na stvar — odgovori joj Čeh. — Kad je naš mladi

gospodin posjekao viteza Rotgira, umalo što stari komrtur Sigfrid nijepobjesnio. U Sčitnu su govorili da je Rotgir bio njegov sin, a isvećenik je potvrdio da nikada nijedan otac nije više ljubio svogasina. I za osvetu je vragu svoju dušu dao, a to je krvnik vidio! Subijenim je razgovarao kao ja s vama, a mrtvac mu se iz svoga lijesasmijao, pa se crnim jezikom oblizivao od radosti kad mu je starikormtur Zbiškovu glavu obećao. No kako gospodina Zbiška nije onajčas mogao naći zapovjedio ja krvniku da izmuči Jurdana, pa je ondanjegovu ruku i jezik položio u lijes ubijenog Rotgira, koji ih je prijesnepojeo.— To je strašno i čuti. U ime Oca i Sina i Svetoga duha! Amen —

rekne Jagjenka.Zatim ustane i metne nešto drva na ognjište jer je već bila potpuna

noć.— Pa što? — nastavi Hlava. — Ne znam kako će biti na zadnjemu

sudu, jer će Jurandu morati vratiti ono što je njegovo. Ali to ne možeshvatiti ljudski um. Krvnik je sve to vidio. A kad je stari komturubijenoga Rotgira zasitio ljudskim mesom, otišao je da mu doneseJurandovo dijete, jer mu je mrtvac, po svoj prilici, prišapnuo da seželi nevine krvi napiti. No krvnik koji će učiniti sve, kao što sam već

rekao, samo što nijednoj djevojci neće nanijeti nikakve krivice, bio seveć prije toga sakrio na stubama. Svećenik nam je rekao da je onprilično lud, ali je katkad i pametan, pa šta odluči, to brzo i izvede.Krvnik je, dakle, sjedio na stubama, a uto dođe komtur. On je čuokrvnikovo disanje, ugledao mu svijetle oči i. prestrašio se jer jepomislio da je to vampir. A krvnik komtura šakom po vratu! Pomislioje da će mu tako.hrpitenjaču slomiti, da više neće ni dahnuti, ali ga ipak nije ubio. A

komtur se onesvijestio i pao, pa kad se oporavio, bojao se daJurandovoj kćeri učini kakvo zlo.— Ali ju je odveo?— Jest, a s njom je odveo i krvnika. On nije znao da je krvnik

obranio Jurandovu kćerku, već je mislio da ju je obranila viša sila,bilo zla, bilo dobra. A u Ščitnu nije htio krvnika ostaviti.Bojao se njegova svjedočanstva, što li... On je, doduše, nijem, ali bi

na sudu s pomoću svećenika mogao reći što je već rekao. Asvećenik je konačno vitezu Matku rekao ovo: »Stari komtur nećeubiti Jurandovu kćerku, jer se boji; a ako to zapovjedi komudrugomu, Didrih to neće dopustiti dok bude živ, i to tim manje što juje već jednom obranio.«— A je li svećenik znao kamo su je odveli?— Nije baš dobro, ali je čuo da su nešto govorili o Ragnecju, a taj je

grad nedaleko od litvanske ili žmujđske međe.— A što je na to Matko?— Čuvši to, rekao mi je vitez Matko drugi dan: »Ako je tako, to

ćemo je možda i naći, a ja moram što brže k Zbišku da ga križari neprevare na vjeru pomoću Jurandove kćeri, kao što su prevariliJuranda. Reknu li da će je predati, ako sam po nju dođe, on ćesigurno i doći, a onda će mu se stari Sigfrid za Rotgira osvetiti tako,kao što to još nije vidjelo ljudsko oko.«— To je istina! — klikne prestrašeno Jagjenka. — Dobro je što je

Matko tako požurio.A začas se okrene k Hlavi i rekne:— Samo je pogriješio u tom šta je vas ovamo poslao. Ta zašto da

nas vi ovdje u Spihovu čuvate? Očuvat će nas i stari Tolima, a ondjemožete pomoći Zbišku jer ste pametni i snažni.— A tko će vas, gospođice, u slučaju potrebe u Zgorjelice odvesti?

— U slučaju potrebe dođite prije njih. Oni nam mogu i po komedrugome poslati kakvu vijest, a možete je donijeti i vi i odvesti nas uZgorjeldce.Čeh joj poljubi ruku i zapita je ganutim glasom: — A vi ćete dotle

ostati ovdje?— Bog je nad sirotom. Hoću.— I neće vam biti dosadno? Šta ćete ovdje raditi?— Molit ću Gospodina Isusa da Zbišku vrati sreću i da vas sve u

dobru zdravlju uzdrži.I to rekavši, brižne u plač.A momak klekne nanovo pred nju:— Vi site doista takvi - rekne — kao anđeli na nebu.

XIVJagjenka otare suze i pođe s Čehom k Jurandu da mu javi novu

vijest. Nađe ga u velikoj sobi gdje s pripitomljenom vučicom do nogusjedi kraj svećenika Kaleba, Šjecjehovne i staroga Tolime. Gradskizvonar, koji je ujedno bio pjevač, pjevao je uz lutnju pjesmu o nekomdavnom Jurandovom boju sa surovim križarima, a oni su ga,poduprvši glavu rukama, slušali zamišljeno d tužno. U sobi je bilovidno od mjesečine. Poslije sparna dana bijaše nastala večer tiha ijako topla. Prozori su bili otvoreni i u mjesečevu svjetlu su se vidjelihruštevi, kako dolaze s ogromnih lipa na dvorištu i kruže po sobi. Naognjištu su ipak gorjele dvije-tri glavnje, uz koje mlad momakprigrijavaše med, pomiješan s vinom i mirisavim biljem.Pjevač, ili bolje zvonar i sluga svećenika Kaleba, započinjao je

upravo novu pjesmu »o sretnom susretu...« »Jaše Jurand, jaše, konjje pod njim dobar...« kadno uđe Jagjenka.— Hvaljen Isus!— Na vi jeke vjekova! — odgovori svećenik Kaleb. Jurand je sjedio

na klupi s naslonom držeći ruku na tom naslonu; kad je čuo njezinglas, okrenuo se odmah k njoj i stao je pozdravljati svojom poputmlijeka bijelom glavom.— Došao je Zbiškov momak iz Ščitna — progovori djevojka — i

donio novosti od svećenika.Matko se neće vratiti jer je otišao knezu Viitoldu.— Kako se neće vratiti? — zapita svećenik Kaleb. A ona počne

pripovijedati sve što je saznala od Čeha;Sigfridu, kako se osvetio za Rotgirovu smrt; o Danuški, kako ju je

stari komtur htio odnijeti Rotgiru da joj ispije nevinu krv, i o tom kakoju je krvnik posve nenadano obranio. Nije zatajila ni toga kako seMatko sada nada da će zajedno sa Zbiškom naći Danušku, oteti jeod križaradovesti u Spihov, te je baš radi toga i otišao k Zbišku, a njima

zapovjedio da tu ostanu.I glas joj je zadrhtao na koncu, kao od tuge i boli, a kad je dovršila,

nastade u sobi potpuna tišina. Samo se s lipa u dvorištu razlijegalopjevanje slavuja i ispunjalo kroz otvorene prozore svu sobu. Svipogledaše u Juranda koji je sjedio zatvorenih očiju i spuštene glavete nije odavao ni znaka života.

— Jeste li čuli? — zapita ga napokon svećenik Kaleb.A on joj jače spusti glavu pa digne lijevu ruku i pokaže prstom na

nebo.Sjaj mjeseca padao mu je upravo na lice, na bijelu kosu i na

iskopane oči, a u tom je licu bilo takvo mučeništvo i ujedno neko takoneizmjerno predanje u volju božju, te se svima pričinilo da vide samodušu, oslobođenu od tjelesnih spona, koja se već posve odijelila odzemaljskog života, pa u njemu više ništa ne čeka i ničemu se nenada.I opet nastade tišina i nanovo se začu samo pjevanje slavuja razlito

po čitavom dvorištu i po svoj sobi.A Jagjenka osjeti najednom silnu samilost i kao neku djetinju ljubav

za toga nesretnoga starca i, popustivši prvom nagonu, priskoči knjemu, prihvati ga za ruku te je stane ljubiti i polijevati suzama.— I ja sam sirota! — zavapi iz dna svoga rastuženoga srca. — Ja

nisam nikakav dječak, nego Jagjenka iz Zgorjelica. Matko me poveosa sobom da me obrani od zlih ljudi, ali ću sada ostati s vama dok seona ne vrati.Jurand se nimalo ne začudi; kao da je već znao da je ona djevojka,

samo je pridigne i privine na prsa, a Jagjenka nastavi plačnim idrhtavim glasom: — Ja ću ostati s vama, a Danuška će se vratiti, paću istom tada u Zgorjelice poći... Bog je nad sirotama! Nijemci su imeni ubili oca, ali vaša ljubljena kćerka živi i još će se vratiti. Daj to,Bože milostivi, daj Majko najsvetija, najmilosrdnija!A svećenik Kaleb klekne najednom i progovori svečanim glasom: —

Kirie elejson!— Kriste elejson! — odgovore odmah Čeh i Tolima. Svi kleknuše,

jer su znali da je to litanija koja sene moli samo u času smrti, nego i za spas milih i bliskih osoba iz

smrtne opasnosti. Klekne i Jagjenka. Jurand se spusti s klupe nakoljena i svi stanu govoriti: — Kirie elejson! Kriste elejson...! Očenebeski Bože, smiluj se nama... ! Sine, Otkupitelju svijeta, smiluj senama!Ljudski glasovi i molitveni vapaji »Smiluj se nama!« miješali su se s

pjevanjem slavuja.A pripitomljena vučica podigne se najednom smedv jede kože

ispred Jurandovih nogu, pa se približi k otvorenom prozoru, popne

se na stražnje noge, okrene k mjesecu svoju šiljastu gubicu i počnetiho i tužno zavijati.Premda je Čeh obožavao Jagjenku, a srce ga sve više privlačilo k

lijepoj gospođici Šjecjehovnoj, ipak mu je mlada i hrabra duša sadasva čeznula za bojem. On se u Spihov, doista, vratio po Matkovojzapovjedi, jer je bio u njegovoj službi i jer je nalazio osobitu nasladuu misli da će čuvati obje gospođice; ali kad mu je sama Jagjenkarekla, a to je napokon bila i istina, da im u Spihovu ne prijeti nikakvaopasnost i da je njegova dužnost da bude uz Zbiška, rado jeposlušao njezine riječi. Matko nije bio njegov neposredni gospodar,pa se pred njim mogao lako opravdati i reći da u Spihovu nije ostaopo zapovijedi svoje prave gospodarice koja mu je naredila da pođe kZbišku.A Jagjenka je to učinila pomislivši da momak takve okretnosti i

snage lako može pomoći Zbišku i izbaviti ga iz mnogih neprilika. Taon je to dokazao i na onom kneževom lovu u kojem Zbiško u borbi sturom umalo što nije nastradao životom. A još mu je više mogaopomoći na vojni, osobito takvoj, kakva je bila na žmujđskoj granici.Glavač se tako žurio na bojno polje da je odmah, kad se vratio odJuranda, kleknuo pred Jagjenku i rekao: — Ja ću se po volji vašemilosti odmah pokoriti, pa vas za dobru riječ na put molim.— Što to govoriš? — zapita Jagjenka. — Zar ćeš već danas otići?— Ne nego sutra zorom, čim konji preko noći otpočinu. Do Žmujđa

je jako daleko!— A ti pođi, jer ćeš viteza Matka lakše stići!— To će biti teško. Stari gospodin ne pozna napora, a nekoliko je

dana prije mene pošao na put. Pri tom će on proći kroz Prusku, daprikrati put, a ja moram kroz puste krajeve. Gospodin ima pismo odLihtenštajna, koje može putem pokazivati, a ja moram pokazivati evoovo i time sebi krčiti put.To rekavši, položi ruku na balčak mača, koji mu je visio o boku; a

kad je to vidjela Jagjenka, klikne:— Budi malo oprezniji! Kad već polaziš, treba da i dođeš, a ne da

ostaneš u kojoj križarskoj tamnici. Ali i u pustim krajevima pazi na se,jer po njima borave još i sada razni zlodusi kojima se tamošnji narodklanjao dok nije kršćansku vjeru poprimio. Sjećam se da su mi to ivitez Matko i Zbiško rekli u Zgorjelicama.

— I ja se sjećam, ali ih se ništa ne bojim, jer više nemaju nikakvemoći. Ja ću već izići na kraj i s njima i s Nijemcima, samo da, doista,bude pravi rat.— Pa zar još nije buknuo? Reci mi što ste o njemu čuli medu

Nijemcima?— I buknuo je i nije. Mi smo pomno pitali za sve, a osobito vitez

Matko, koji je jako lukav, te može nadmudriti svakoga Nijemca. Onzapita istom za štogod, kao da je samo radoznao, čim se sam neizda, a iz svakog izvuče po koju novost, baš kao ribu na udici. A akome vaša milost strpljivo posluša, sve ću vam reći: knez Vitold je prednekoliko godina Nijemcima ustupio Žmujđ, jer je htio da ima mira nanjemačkoj strani kad pođe na Tatare. Zato im je iskazivao velikoprijateljstvo. Dozvolio im je da podižu gradove i kule, pa im je dapačei sam pomogao. On se sastajao i sa samim velikim meštrom, te suse zajedno častili, jeli i pili.Križarima nije ni lov u tamošnjim šumama bio zabranjen, a kad su

se bijedni Zmujđini pobunili proti križarskom gospodstvu, pomagao jeknez Vitold Nijemcima i poslao im u pomoć svoju vojsku, a to su muzamjerili po svoj Litvi, jer da na svoju vlastitu krv ustaje. Sve nam jeto pripovijedao gradski zapovjednik u Ščitnu d hvalio križarsku vlastna Žmujđu govoreći da su križari poslali svoje svećenike, koji su ihimali krstiti, i da su im dali žitka u vrijeme glada. I, doista, su im dalijer im je to zapovjedio veliki meštar koji se više boji Boga od svihdrugih, ali su im zato djecu odvodili u Prusku, a žene sramotilinaočigled muževa i braće, i tko im se god usprotivio, toga su vješali;zato je, gospođice, buknuo rat.— A knez Vitold?— Knez je dugo na sve te žmujđinske nepravde zatvarao oči i volio

križare. Nije tome davno što je kneginja, njegova žena, išla u Prusku,u sam Malborg u posjete, a ondje su je primili kao samu poljskukraljicu. Ne, tome nije davno! Oni su je obasuli darovima, a koliko lije bilo bojnih igara, gozbe i drugih čudesa u svakom gradu, to ne binitko nabrojio. Ljudi su mislili da će na sve vijeke vladati ljubavizmeđu kneza Vitolda i križara, ali najednom se u njemu preokrenulosrce.— Ja vidim, kao što su mi često i moj pokojni otac i Matko govorili,

da se u njemu često srce preokrene.

— Proti kreposnim ljudima ne, ali proti križarima često, i to zbogtoga što oni ;sami nikada vjeru ne održe.Oni su stali zahtijevati od njega da im izruči bjegunce, a on im je

odgovorio da će im izručiti kmetove, ali ne slobodne ljude, jerslobodni ljudi mogu živjeti gdje ih god volja. Nato su se stali svađati,slati pisma s pritužbama i međusobno se ogovarati. Čuvši za sve to,udarili su Žmujđini na Nijemce. Kule su im osvojili, posade sasjekli,pa onda i u samu Prusku provaljuju, jer im to knez Vitold nezabranjuje, čak se njemačkom strahu zlorado smije i još Zmujđknimapotajno i pomoć šalje.— Razumijem — rekne Jagjenka. — Ali ako im samo potajno

pomaže, onda rata još nema.— Rat je sa Žmujđinima, a uistinu i sa samim Vitoldom. Nijemci

dolaze sa svih strana da brane pogranične gradove, a rado bi da ivelikim bojnim pohodom krenu na Žmujđ, samo što na to morajudugo čekati, sve tamo do zime, jer to je močvaran kraj u komenjemački vitezovi nikako ne mogu vojevali. Gdje Žmujđin prođe,ondje Nijemac propane, i zato je zima Nijemcima prijateljica. Ali čimnastane studen, krenut će sva križarska sila, a knez Vitold ćepriskočiti u pomoć Žmujđinima, a poći će s dozvolom poljskog kraljajer je on vrhovni gospodar i nad velikim knezom i nad cijelom Litvom.— Onda će, možda, biti rata i s kraljem?. ~ Ljudi govore, i tamo kod Nijemaca i ovdje kod nas, da hoće.

Križari traže pomoći po svim dvorovima i kape im gore nalubanjama, kao obično na zločincima, jer kraljevska moć nije šala, asvi poljski plemići pijuckaju u šake čim im samo tko spomene križare.Jagjenka nato uzdahne i rekne:— Momku je uvijek ljepše na svijetu nego djevojci jer ćeš, na

primjer, eto i ti poći u rat, baš kao i Zbiško i Matko a mi ćemo ostatiovdje u Spihovu.— Pa kako drukčije, gospođice, da i bude? Vi ćete ostati, ali u

potpunoj sigurnosti. Strašno je još i sada Nijemcima Jurandovo ime,što sam se i sam uvjerio u Ščitnu; odmah ih je obuzeo strah i trepetčim su saznali da je on u Spihovu.— Mi znamo da oni ovamo neće doći, jer nas brani i močvara i stari

Tolima, samo što će nam ovdje biti teško sjediti bez ikakvih vijesti.

— Čim se štogod dogodi, odmah ću vam javiti. Ja znam da su sejoš prije našega polaska u Ščitno spremala na vojnu dva dobramomka, kojima to Tolima ne može zabraniti, jer su plemići izLekavice. Oni će sada poći sa mnom, pa ću, bude li trebalo, jednogaod njih odmah poslati amo s vijestima.— Bog ti platio! Ja sam znala da sd ti jako pametan u svakoj zgodi,

ali ću ti za tvoju ljubav i odanost biti zahvalna sve do smrti.Nato klekne Čeh na jedno koljeno i rekne: — Ja nisam od vas

primio nikakva zla, nego sama dobročinstva. Mene je još kaodječaka zarobio Zih kod Boleslavica, pa mi je bez otkupa poklonioslobodu, ali mi je služba kod vas bila milija i od slobode. Dao dobriBog da za vas i svoju krv prolijem, gospođice moja!— Bog te pratio i čuvao! — odgovori Jagjenka i pruži mu ruku.No on se radije prigne k njezinim nogama i stane joj ljubiti skute da

joj tako iskaže što veću čast, a onda podigne glavu i progovoriponizno i plaho: — Ja sam priprost momak, ali sam plemić i vašvjerni sluga... Dajte mi kakav spomen na put.Ne odbijte mi te molbe! Sada dolazi čas bojnoga pokolja, a meni je

sveti Juraj svjedok da ću vazda biti u prednjim, a ne u stražnjimredovima.— Za kakav me spomen moliš? — zapita Jagjenka malko u čudu.— Opašite me na put tim vašim pojasom da mogu lakše poginuti

ako budem morao umrijeti.I nanovo se prigne k njezinim nogama, pa sklopi ruke i stane

smjerno moliti gledajući joj u oči; ali na Jagjenkinu licu se pojavistrah i začas mu uzbuđeno odgovori: — Ne, moj mili, ne moli me zato jer tebi moj pojas neće ništa koristiti. Tko je sam sretan, taj nekate i opaše, jer će taj i sreću donijeti. A šta ja imam? Ništa, negonevolju! Oj, ja neću donijeti sreću ni tebi ni kome drugomu, jer štonemam, to ni dati ne mogu. Mene tako progoni zlo na svijetu, da ...da ...Tu naglo zašuti jer je osjetila da će odmah brižnu ti u plač ako

progovori još samo koju riječ, a već su joj ionako bile oči pune suza;a Čeh bijaše duboko dirnut jer mu je bilo jasno da je njoj jednako zlovraćati se u Zgorjelice k opakim susjedima Čtanu i Vilku, kao i ostatiu Spihovu kamo, prije ili kasnije, moraju doći Zbiško i Danuška. IHlava je posve dobro pojmio sve što se dešava u njezinu srcu, ali joj

nije u toj njezinoj nevolji mogao pomoći, već joj je ponovo obujmionoge i rekao:— Ej, da mogu za vas umrijeti, da mogu za vas umrijeti!A ona mu rekne:— Ustani! A za rat neka te opaše Šjecjehovna, ili neka ti dade

kakav drugi spomen jer te ona već odavna rado gleda.I odmah je zovne, a ona dođe brzo iz pokrajne sobe, gdje je sve

prisluškivala i samo od straha nije već prije došla, premda je gorjelaod želje da se oprosti s lijepim momkom. Sada dođe sva smetena iplaha, a srce joj je jako kucalo u grudima i oči joj bijahu vlažne odsuza, pa spusti vjeđe i stade pred njih sva crvena kao cvijet jabuke, inije mogla progovoriti ni riječi.Hlava je štovao i obožavao Jagjenku, ali nije smio na nju ni mišlju

pomisliti, pa je zato često pomišljao na Šjecjehovnu jer je u sebiosjećao vrelu krv i nije mogao odoljeti njezinim pogledima. A sad muje još više usplahirila srce svojom ljepotom, a osobito svojomsmetenošću i svojim suzama kroz koje je prodirala ljubav kao što sekroz bistru vodu vidi zlatno dno.Zato se okrene k njoj i rekne:— Znajte, ja polazim u rat, pa ću možda i poginuti. Nije li vam žao?— Žao mi je! — odgovori mu tankim glasom djevojka. I odmah

stane prolijevati suze, jer ih je već imalau pripravi. To gane Čeha do kraja, pa joj stane ljubiti ruke

zatomljujući pred Jagjenkom želju za drukčijim poljupcima.— Opaši ga ili mu daj kakav spomen na put da se pod tvojim

znakom bori — rekne Jagjenka.Ali Šjecjehovna mu nije mogla tako štogod dati jer je na sebi imala

dječačku mušku odjeću.Ona počne tražiti, ali ne nađe ničega; sve žensko ruho im je, otkako

su bile otišle iz Zgorjelica, još uvijek bilo u škrinji, te bijaše u velikojneprilici. Izbavi je Jagjenka rekavši joj neka mu dade vrpcu koju nosina glavi.— Boga mi, neka bude vrpca! — klikne ponešto razveseljeni Hlava.

— Objesit ću je na svoj šljem... i nesretna mati Nijemca koji za njomposegne!Šjecjehovna podigne obje ruke k glavi i začas joj se zlatne vlasi

prospu po leđima i po ramenima; a Hlava se promijeni u licu

ugledavši je tako zlatokosu i krasnu. Obrazi mu se zarumene, paodmah problijede i on uzme vrpcu, poljubi je i metne u njedra, paobujmi još jednomkoljena Jagjeniki, i mnogo jače nego što je bilo potrebno,

Šjecjehovnoj, rekavši: »Neka tako bude!« Zatim ode ne progovorivšiviše ni riječi.Premda je bio umoran i premda se spremao na put, nije legao da

spava. Pio je strašno cijelu noć s dvojicom mladih plemića izLekavice koji su imali s njima poći u Žmujđ. No ipak se nije opionego je već u prvi osvit bio na dvorištu pred kulom, gdje su ga čekalikonji spremni za put.U stijeni na glavnoj zgradi otvori se odmah mali prozor, a kroz

rebrenice pogledaše u dvorište modre oči. Čeh to opazi i htjedeonamo poći da pokaže dobivenu vrpcu na svome šljemu i da se jošjednom oprosti, ali ga u tom omete svećenik Kaleb i stari Tolima kojidođoše da mu dadu dobre savjete za put.— Otiđi na dvor kneza Januša — rekne mu svećenik Kaleb. —

Možda je i vitez Matko onamo svratio. U svakom slučaju dobit ćešondje sigurnih vijesti, jer ćeš tamo zateći dosta znanaca.Odanle vode i dobro poznati putovi u Litvu i lako ćeš naći vodiča

kroz puste šume. Ako želiš da sigurno dođeš k mladom gospodinuZbišku nemoj ići ravno u Žmujđ, jer je ondje pruska granica, negopođi kroz Litvu. Znaj da te i Žmujđini mogu ubiti još prije nego što imrekneš tko si, a bit će posve drukčije ako budeš došao poslan odkneza Viitolda. Bog blagoslovi i tebe i oba viteza i dao da se vratite uzdravlju i izbavite djevojku, a ja ću svaki dan od večernjice pa doprve zvijezde klečati za to pred svetim križem.— Hvala vam, oče, za taj blagoslov — odgovori Hlava. — Neće

nam biti lako da nevinu žrtvu istrgnemo živu iz onih đavolskih šaka,ali sve je u rukama božjim i uvijek je bolja nada negoli očaj.— Da, da, i zato je ne gubim. Nada je uvijek živa i kad je srce puno

straha. Najgore je što sam Jurand diže svoju glavu k nebu čim sepred njim spomene njezino ime, kao da je već ondje vidi.— Kako je može vidjeti kad je izgubio oca?A svećenik stane govoriti napola Čehu, a napola sebi: vidi ono što

drugi ne mogu. Da, to se događa, to se događa! No gotovo jenemoguće da bi Bog dopustio da se nanese kakvo zlo onakvom

janjetu. Pa i šta je ona. križarima skrivila? Ništa! A bila je nevina kaoljiljan božji, i mila ljudima kao ptičica što cijeli dan pjeva! Bog ljubidjecu i poklanja ljudskim mukama svoje milosrđe. Da, ako su je iubili, može je i uskrisiti, kao Lazara koji je ustao Jz groba i još mnogogodina živio. Pođi u zdravlju i neka Bog sve vas i nju čuva!To rekavši, vrati se u kapelicu da odsluži ranu misu, a Čeh sjedne

na konja, pokloni se još jednom pred malim prozorom i ode jer seveć bilo posve razdanilo.

XVKnez Januš i kneginja bijahu zajedno s jednim dijelom svoga dvora

otišli na proljetni ribolov u Čersk; oni su se vrlo rado bavili tim poslomjer im je to bila najmilija zabava. Čeh saznade od Mikolaja izDlugoljasa mnogo važnih vijesti koje su se jednako ticale i privatnih iratnih stvari. On saznade prije svega da se vitez Matko, očevidno,odrekao svoje nakane da u Zmujđide ravno preko pruske granice, jer je prije nekoliko dana bio u

Varšavi gdje je još zatekao i kneza i kneginju. O ratu je stari Mikolajpotvrdio sve one vijesti što ih je Hlava čuo u Sčitnu.Cijeli se Zmujđ, kao jedan čovjek, digao na Nijemce, a knez Vitold

ne samo što nije križarima pomogao proti Žmujđanama nego je uŽmujđ slao novaca, ljudi, konja i žitka, premda još nije bio navijestiokrižarskomu redu rat. A i on i križari slali su u isto vrijeme poslanike ksvetomu ocu papi, njemačkomu cesaru i drugim kršćanskimvladarima, okrivljujući se uzajamno zbog vjerolomstva, izdaje inevjere. Od velikog je kneza s takvim pismima otišao mudri Mikolajiz Rženjeva, koji je umio rasplitati niti što su ih splele križarskelukavštine, dokazujući posvuda neizmjerne nepravde nanesenelitvanskim i žmujđskim krajevima.A kad su se, međutim, na skupštini u Vilni još i više učvrstile veze

između Poljske i Litve, klonula su križarska srca jer se lako moglopredvidjeti da će Jagjelo, kao vrhovni gospodar svih zemalja podvlašću kneza Vitolda, u slučaju rata biti na njegovoj strani. Grof IvanŠajn, komtur gruđski, grof Švarcburg, komtur gđanjski, bijahu pozapovjedi velikoga meštra otišli k poljskom kralju da ga pitaju, čemuse imaju od njega nadati. Kralj im nije rekao ništa premda su mudonijeli krasnih darova. I zato su mu prijetili ratom, ali neiskreno, jersu dobro znali da se i veliki meštar i kaptol u duši boje strašneJagjelove moći, pa žele što više odgoditi dan svoga poraza.I zato su se raskinuli kao paučina svi dogovori, naročito s knezom

Vitoldom. Naveče poslije Hlavina dolaska prispješe u varšavski gradnove vijesti. Dođe Broniš iz Čjasnoće, dvoranin kneza Januša,kojega je on već prije bio poslao po vijesti u Litvu, a s njim dođoše idva znamenita litvanska kneza s pismima od Vitolda i od Zmujđina.Nove vijesti bijahu kobne.

Križari su se spremali na rat. Popravljali su gradove, mljeli brašno,podizali kamene kule, slali na granicu vitezove i vojnike, a manji suodjeli konjanika i pješaka provaljivali već i preko granice u Litvu iZmujđ preko Rangete, Gotesvardera i drugih pograničnih gradova.Već su se po gustim šumama, po poljima i po selima razlijegali ratniusklici, a naveče se nad tamnim morem šuma i gajeva svijetlilosvjetlo požara. Vitold je napokon javno uzeo Zmujđ pod svojuzaštitu, pa je onamo poslao svoje ljude, a za vođu je oboružanomljudstvu postavio hrabroga Skirvojlu. Ovaj je provaljivao u Prusku,palio, rušio i pustošio. I sam je knez svoju vojsku primaknuo kŽmujđu, pa je utvrdio neke gradove, a druge je, kao na primjerKovno, razorio da se u njima ne ugnijezde križari. Već nije bilo ni zakoga tajna da će odmah čim nastupi zima pa led prekrije močvare iblata, ili još i prije, ako ljeto bude suho, nastati veliki rat koji će seproširiti po svim litvanskim, žmujđinskim i pruskim krajevima, a akokralj priskoči Virtoldu u pomoć, to mora doći dan u koji će njemačkapoplava ili poplaviti polovicu svijeta, ili će biti odbijena pa će sepovući u svoje nekadašnje korito.No to se još nije imalo dogoditi odmah, a dotle se po svijetu

razlijegao jauk i vapaj Zrnujdina za pravdom. Pismo nesretnoganaroda bilo je pročitano u Krakovu, u Pragu, na papinskom dvoru ina drugim kraljevskim dvorovima na Zapadu. Knezu Janošudonesoše to otvoreno pismo boljari koji su došli s Bronišem izČjasnoće. Mnogi se Mazurac i nehotice mašao za mač o svom bokui pomišljao ne bi li dragovoljno pošao pod Vitoldovu bojnu zastavu.Znalo se da veliki knez osobito voli plemenite poljske ratnike koji suisto tako izvrsni u boju kao i litvanski i žmujđinski boljari, samo što sujoš vještiji, i bolje oružani. Neke je na boj poticala i mržnja na starepoljske neprijatelje, a neke i samilost. »Čujte, čujte!« vapili suŽmujđini kraljevima, knezovima i svim narodima:Mi smo bili slobodni i plemeniti ljudi, a križari žele da nas pretvore u

robove! Njima nije do naših duša nego do naše zemlje i našegaimetka. Naša je bijeda već tolika da moramo prosjačiti ili otimati!Kako da nas oni umiju vodom svetoga krsta, kad ni sami nemajučistih ruku! Mi hoćemo krst, ali ne krvlju i mačem, hoćemo vjeru, alisamo takvu kakvu naučavaju kreposni vladari Jagjelo i Vitold. Čujtenas i pomozite nam, jer izgibosmo! Križari nas žele pokrstiti da nas

samo što lakše utamane; oni nam ne šalju svećenike nego pravekrvnike. Već su nam oteli naša zemljišta, naša stada i sve plodovenaše zemlje; već nam nije slobodno ni ribe loviti, ni zvijeri pošumama ubijati. Mi vas zaklinjemo: čujte nas! Oni su naša slobodnapleća prignuli pod noćni posao kod zidanja novih gradova; oni su kaotaoce odveli našu djecu, a naše žene i kćeri sramote naočiglednjihovih muževa i otaca. Mi bismo, zapravo, morali jecati, a negovoriti! Oni su ognjem popalili naša mjesto; oni su u Prusku odvuklinašu gospodu, a poubijali naše velike ljude: Korkucija, Vaigina,Svolku i Sagajlu, i sada kao vuci loču našu krv. O, čujte! Ta i mi smoljudi, a ne zvijeri, pa zato vapdmo svetomu ocu da nas dade popoljskim biskupima pokrstiti, jer svom dušom čeznemo za krstom, aliza krstom koji se daje svetom vodom ljubavi, a ne živom krvljuuništenja.«Tako su se i slično tužili Žmujđini, a kad su se njihove tužbe čule i

na mazovskom dvoru, odmah je nekoliko dvorana i vitezova odlučiloda pođe u pomoć, znajući da kneza Januša ne moraju ni pirtati zadozvolu već i zbog toga što je kneginja rođena sestra velikoga knezaVitolda. I silnim su gnjevom planula sva srca kad se od Broniša iboljara saznalo da su mnogi plemeniti žmujđinski mladići oduzelisami sebi život jer nisu mogli da kao taoci u Pruskoj više podnesusve okrutnosti i sramote kojima su ih mučili križari.Hlava se veselio toj bojnoj strasti mazovskih vitezova jer je mislio

da će rat biti to veći, što više ljudi iz Poljske ode knezu Vitoldu, i daće se to lakše moći štogod proti križarima učiniti.Radovao se što će ponovo ugledati Zbiška, kojem je bio veoma

odan, i staroga viteza Matka, za kojeg je znao da je naročito vještbojnom poslu, pa će s njima zajedno vidjeti nove, divlje krajeve,nepoznata mjesta, dotada neviđene čete i plemiće, i napokonsamoga kneza Vitolda čija slava se u to vrijeme širom svijetaprenosila.I u toj misli odluči da pođe »velikim i sigurnim cestama« ne

zadržavajući se nigdje dulje nego što konjima bude nužno započinak. Oni boljari koji bijahu došli s Bronišem iz Čjasnoće, i drugiLitvini na kneževom dvoru, poznavali su dobro sve puiteve i prolaze,pa su sada imali njega i viteške mazurske dobrovoljce provesti od

sela do sela, od grada do grada i kroz puste i neizmjerne šumekojima bijaše pokriven veći dio Mazovije, Litve i Žmujđa.

XVIU šumi, jednu milju na istok iza Kovna što ga bijaše razorio sam

Vitold, stajale su glavne sile hrabroga Skirvojle, prelazeći u slučajupotrebe poput munje s mjesta na mjesto, navaljujući brzo na pruskugranicu, ili na gradove i kule što bijahu još u križarskim rukama,šireći tako ratni plamen po svoj pokrajini. Ondje nađe vjerni momakZbiška, a uza nj i Matka koji je prispio istom prije dva dana.Pozdravivši se sa Zbiškom, prospavao je Čeh cijelu noć, baš kaozaklan, pa je istom drugi dan podveče rpošao da pozdravi starogaviteza koji ga je primio prilično zlovoljno, jer je bio umoran i ljutit, izapitao ga zašto nije ostao u Spihovu kako mu je naredio — pa seponešto udobrovoljio istom onda kad se Hlava u zgodni čas, kadZbiška nije bilo u blizini, opravdao time da je ovamo došao poJagjenkinoj zapovijedi.Još mu je rekao da ga je osim te zapovijedi i osim prirođene strasti

za ratom u ove krajeve dovela i želja da može, u slučaju potrebe,odmah poslati teklića s vijestima u Spihov. — Gospođica — rekao je— koja ima dušu kao anđeo, moli i sama, proti svom dobru, zaJurandovu kćerku. Ali sve mora imati neki kraj. Ako Jurandova kćiviše ne živi, neka joj dobri Bog dade svjetlost vječnu jer je bila nevinakao janje; ali ako se ipak pronađe, to o tome treba što prijeobavijestiti gospođicu Jagjenku kako bi odmah otišla iz Spihova, ane poslije povratka Jurandove kćeri sa stidom i sramotom kao da suje otjerali.Matko je sve to slušao preko volje, ponavljajući od časa do časa: —

Od toga neće biti ništa!— Ali Hlavu to nije smetalo jer je htio da govori posve otvoreno, pa

rekne: — Bilo bi mnogo bolje da je gospođica ostala u Zgorjelicama,jer je njen put bio posve uzaludan. Mi smo neprestano uvjeravalisiroticu da Jurandova kći više ne živi, a možda će ipak biti drukčije.— A tko joj je govorio da ona živi, ako ne ti? — zapita gnjevno

Matko. — Trebao si držati jezik za zubima. A ja sam je poveo sasobom jer se bojala Otana i Vilka.— To je bila samo sumnja — odgovori momak. — Ona je mogla

posve mirno sjediti u Zgorjelicama, jer bi je oni uzajamno čuvali. Alivi ste se bojali, gospodine, da u slučaju Danuskine smrti ne bigospodin Zbiško izgubio i gospođicu, pa ste je zato poveli.

— Što si tako drzovit? Zar si ti opasni vitez, a ne sluga?— Ja sam sluga, ali sluga gospođice Jagjenke, pa se zato bojim da

je ne zadesi kakva sramota.A Matko se ozbiljno zamisli jer nije bio sa sobom nacistu. On je već

često prigovarao sam sebi što je Jagjenku odveo iz Zgorjelica; znaoje da je Jagjenka tim svojim postupkom na svaki način moralamnogo izgubiti u Zbiškovim očima, a ako se pronađe Danuška —sve, upravo sve. Znao je također da je u Čehovim drskim riječimabilo mnogo istine, jer je on Jagjenku sa sobom poveo zato da jeodvede k opatu, pa ju je mogao, saznavši za njegovu smrt, ostaviti uPlocku, a ipak ju je doveo u Spihov, samo da ona, u slučaju potrebe,bude što bliže Zbišku.— Ta ja nisam na to ni pomislio — rekne na kraju, samo da umiri i

sebe i Čeha — već je ona sama silom na put pošla.— Dakako, pošla je sama jer smo je gotovo uvjerili da one druge

više nema na svijetu i da će njezinoj braći biti mnogo ljepše bez njenego s njom, pa je zato i pošla.— Ti si je uvjerio! — vikne Matko.— Jesam... i to je moja krivnja. Ali sada se mora pokazati što je i

kako je. Sada se, gospodine, mora nešto što brže učiniti. Inače radijepoginimo!— Šta ćeš ti brzo učiniti — rekne nestrpljivo Matko — s ovakvom

vojskom i na ovakvoj vojni! Bude li bolje, bit će istom u srpnju; zaNijemce postoje samo dvije dobe za rat: zima i suho ljeto, a sadasve samo tinja, ali ne gori. Knez Vitold je otišao u Krakov da seprijavi kralju i da ga zamoli dozvolu za rat i zatraži pomoć.— Ali tu su u blizini križarski gradovi, pa kad bismo samo dva

osvojili, našli bismo, možda, Jurandovu ili bismo saznali vijesti onjezinoj smrti.— Ili ništa.— Sigfrid ju je sigurno odveo u ove krajeve. To su nam rekli u

Sčitnu i svagdje, a to smo i sami mislili.— A jesi li ti vidio tu vojsku? Iziđi iz šatora pa pogledaj! Neki imaju

samo toljage, a neki mjedene mačeve još od svojih pradjedova.— Ali kako sam čuo momci su dobri za borbu.— Ipak, ne mogu golim trbusima osvajati gradove a najmanje

križarske.

Dalji njihov razgovor prekine dolazak Zbiška i Skirvojla, vođeŽmujđina. Bio je to muž malena uzrasta, ali jak i plećat. Prsa mubijahu tako izbočena da su bila posve slična grbi, a pored toga imaoje neizmjerno duge ruke koje su mu dopirale do koljena. Mnogo jepodsjećao na Zindrama iz Maškovica, slavnoga viteza kojega suZbiško i Matko u svoje vrijeme upoznali u Krakovu, jer je i taj imaogolemu glavu i izbočene noge. I o Skirvojlu se govorilo da se dobrorazumije u ratne poslove. Sav mu je život prošao na bojnom polju, uborbi proti Nijemcima koje je mrzio kao kugu. U tim vojnama naučioje ruski, a zatim na Vitoldovu dvoru nešto poljski; njemački je znao iuvijek ponavljao samo tri izraza: oganj, krv i smrt. Usvojoj je ogromnoj glavi imao uvijek smjelih misli i bojnih osnova,

kojih križari nisu umjeli ni predvidjeti niti im izbjeći, i zato su ga se upograničnim komturijama jako bojali.— Mi smo razgovarali o bojnom pohodu — rekne neobično živo

Zbiško Matku — pa smo došli ovamo da nam i vi kažete svojemišljenje.Matko posadi Skirvojla na hrastov panj pokriven medvjeđom

kožom, pa zapovjedi svome sluzi da donase bačvu medovine iz kojestanu vitezovi grabiti čašama i piti, a kad su se dobro okrijepili, zapitaMatko:— Hoćemo da spalimo koji njemački grad.— Koji?— Ragnetu ili Novo Kovno.— Ragnetu — rekne Zbiško. — Prije četiri dana bili smo pod Novim

Kovnom, pa su nas potukli.— Tako je — rekne Skirvojlo.— Kako to?— Eto tako.— Pričajte, ja ne poznam ovoga kraja. Gdje je Novo Kovno, a gdje

Ragneta?— Odavde do Staroga Kovna nije ni milja puta — odgovori Zbiško

— do Novoga milja. Grad je na brijegu. Onomad smo ga htjelizaskočiti, u ovoj šumi, a vojska nam se tako raspršila da smo nekeistom drugi dan našli.— A Ragneta?Skirvojlo pruži svoju dugu ruku prema jugu i rekne: — Daleko.

— Pođimo na nju baš zato što je daleko — progovori Zbiško. —Ondje je sve mirno jer su svi tamošnji ljudi s onu stranu granice došlik nama. Nijemci ne očekuju ondje nikakav napadaj, pa ćemo udaritina nepripravne.— To je istina — rekne Skirvojlo. A Maitko upita: — Mislite li da

ćemo i grad moći zauzeti?Nato potrese Skirvojlo glavom u znak da neće, a Zbiško progovori:

— Vi ste, kneže, priznali i sami da govorim istinu, a sada uvažite još iovo: Novo Kovno je na otoku gdje nećemo ni sela popaliti ni stadaodagnati ni zarobljenika nahvatati. I nije tome davno što su nasondje potukli. Ej, pođimo radije onamo gdje nam se ne nadaju.— Tko potuče, taj se najmanje nada novom napadaju — promrmlja

Skirvojlo.Ali sada progovori Matko i počne podupirati Zbiškovo mišljenje, jer

je vidio da mladić ima više nade da će nešto saznati pod Ragnetomnegoli pod Novim Kovnom, i da će pod Ragnetom biti mnogo lakšeuhvatiti kojeg uglednog zarobljenika koji bi mogao poslužiti zaizmjenu. I on je mislio da je bolje poći što dalje i nenadano banuti umanje čuvani kraj nego penjati se na otok, branjen samom prirodomi učvršćen jakim gradom i znatnom posadom.Kako je bio čovjek veoma vješt ratu, govorio je jasno i iznosio tako

važne razloge da je svakoga mogao uvjeriti. I zato su ga oni pažljivoslušali. Skirvojlo je katkad šmignuo svojim jakim obrvama, kao daodobrava, a katkad je promrmljao: - To je istina! - Uvukao je na krajusvoju ogromnu glavu među ramena i zamislio se duboko. Izgledao jebaš kao pravi grbavac.Ali začas ustane i stane se bez riječi opraštati.— Što će, dakle, kneže, biti? - zapita Matko. - Kamo ćemo poći?A on odgovori kratko:— Pod Novo Kovno. I iziđe iz šatora.Matko i Čeh pogledaju u čudu Zbiška, a onda se stari vitez udari

rukom po koljenima i klikne: — Jao, kakav je to panj! Sve samosluša, sluša, pa onda po svojem. Šteta je brusiti jezik!— Ja sam već čuo za nj da je takav — odgovori Zbiško - a uistinu je

ovdje i sav narod tvrdoglav kao malo gdje. Posluša tuđe mišljenje,pa zatim kao da si u vjetar dunuo.— A zašto onda pita?

— Zato što smo mi opasni vitezovi, i zato da se sa dvije straneprosudi. Ali glup nije.— Možda nas i pod Novim Kovnom najmanje očekuju — progovori

Čeh — pogotovo kad su vas tek nedavno potukli. U tome on imapravo.— Pođimo pogledaiti one ljude koje ja vodim — rekne Zbiško

kojemu je bilo sparno pod šatorom. — Moram im zapovjediti da buduspremni.I iziđoše. Vani je već bila noć mrka i tmurna, rasvjetljena samo

vatrama uz koje su sjedili Žmujđini.

XVIIZa Matka i Zbiška, koji su već prije služili kod Vitolda i nagledali se

litviniskih i žmujđinskih vojnika, nije tabor predstavljao ništa novo; aliČeh je sve radoznalo promatrao i u sebi prosuđivao šta se od takvihljudi može očekivati u bici, a istovremeno ih je sravnjivao s poljskim injemačkim vitezovima. Tabor je bio u nizini okruženoj šumom imočvarom, zato posve siguran od svakog napadaja, jer nijednadruga vojska ne bi bila kadra prijeći preko tih izdajničkih močvara.Sama nizina, u kojoj su stajale kolibe, bijaše također močvarna iblatna, no oni su nasjekli toliko hrastova i jasenova granja i položiliga na zemlju, da su počivali kao na najsušem mjestu. Za knezaSkirvojla bijaše načinjena veća koliba, slična »numi«, ili litvinskojkućici od zemlje i od drvenih neotesanih greda; za znamenitije ljudebilo je podignuto nekoliko koliba od granja, a prosti su vojnici sjedilioko vatre, pod vedrim nebom, imajući za obranu odkiše i nevremena samo svoje kožuhe i kože, koje su nosili na

golome tijelu. U taboru još nitko nije spavao jer ljudi poslijeposljednjeg poraza nisu imali nikakva posla, pa su spavali po danu.Neki su sjedili ili ležali oko jasne vatre, stavljajući na nju suhohrastovo granje, a neki su raskapali već zapretani i napolak ugaslipepeo, iz koga se dizao miris pečene repe, obične hrane Litvina.Pokraj svake vatre bijaše naslagano oružje, i to tako blizu da je uslučaju potrebe svaki vojnik mogao odmah pograbiti svoje. Hlava jeradoznalo promatrao sulice s uskim i dugim oštricama, skovanimaod čvrsta željeza, koplja od mladih hrastića, na kojima bijahu kameniili željezni šiljci, bradvice na kratkim dršcima, slične poljskimsjekirama, kojima su se služili konjanici, i bradavice s dugim dršcima,kojima su se borili pješaci. Među njima je bilo i mjedenih koje supotjecale još iz davnih vremena kad su željezo u onim zabitnimkrajevima još malo poznavali. I neki mačevi bijahu od mjedi, alivećina ih bijaše od dobra novgorodskog ocjela. Čeh je uzimao u rukusulice, koplja, mačeve, bradve i smolom namazane lukove, pa je nasvjetlu vatre kušao njihovu vrsnoću. Konja nije bilo baš mnogo uzvatre jer su nešto dalje pasli u šumi pod stražom vrsnih konjušara;znamenitiji su ljudi htjeli svoje konje imati pri ruci, pa je u taboru bilonekoliko konja koji su svoju hranu dobivali iz ruke ili iz zobnice.Hlava se čudio čupavim tjelesima tih neobično malenih, ali vrlo lakih

konja i uopće tako čudnih, da su ih zapadni vitezovi smatrali nekimosobitim šumskim životinjama, koje bijahu sličnije jednorošcimanegoli konjima.— Ovdje ne bi bili ni za šta veliki bojni konji — progovori iskusni

Matko sjećajući se svoje nekadašnje službe kod Vitolda — jer velikipropadnu odmah u blato, a ovakav konjić prođe posvuda, baš kao ičovjek.— Ali u polju — rekne Čeh — ne mogu se takmičiti s velikim

njemačkim konjima.— Dakako da ne mogu. Ali zato neće Nijemac uteći pred

Žmujđinom, pa ga ne može ni stići jer su ti konjići isto tako brzi kao itatarski, a možda i brži.— A ipak mi je sve to veoma čudno. Vidio sam zarobljene Tatare

što ih je vitez Zih doveo u Zgorjelice; bili su to ljudi maleni kao injihovi konji, a ovi su ovdje stasiti momci.I doista su momci bili stasiti. U svjetlu vatre vidjela su se ispod koža

i kožuha široka prsa i jaka ramena. Svisu redom bili mršavi, ali koščati i visoki, i svi su svojim uzrastom

nadvisivali ljude iz drugih litvinskih krajeva, jer su nastavali na boljoj iplodnijoj zemlji, u kojoj je bilo mnogo manje glada, negoli u samojLitvi. Ali su zato i svojim divljaštvom natkriljivali Litvine. U Vilni je biodvor velikoga kneza, u Vilnu su dolazili knezovi s Istoka i Zapada,dolazili su strani poslanici i strani trgovci, pa je zato i u samom gradui u svoj okolici bilo sve pitomije; a ovdje se stranac pojavljivao samou liku križara ili razbojnika koji su u zabitna šumska sela donosilisamo oganj, sužanjstvo i krst s krvlju, pa je tu sve bilo surovo i gruboi protivno svakoj novotariji: stariji bijahu običaji i stariji načinvojevanja; poganstvo se tu duže držalo stoga što nauku svetogakriža nije naučavao prijazni vjesnik evanđelja s ljubavlju.Skirvojlo i znatniji knezovi i boljari bijahu već kršćani, jer su se

poveli za primjerom Jagjela i Vitolda. A drugi su, pa čak i najveći inajsuroviji bojovnici, nosili u svojim prsima neki tajni osjećaj dadolazi smrt i kraj nekadašnjem svijetu, nekadašnjoj im vjeri. I bili suspremni prignuti glavu pred krstom, samo da im taj krst nisu donosilemrske njemačke ruke. »Mi se molimo krstu«, govorili su svimnarodima i knezovima, »ali se spomenite da smo i mi ljudi, a neživotinje koje se mogu darovati, kupiti, prodati.« A dotle dok je

gasnula stara vjera, kao što gasne oganj na koji nitko ne stavlja drva,i dok su se srca od nove odvraćala zbog toga što ju je narivalanjemačka sila, nastala je u njihovim dušama pustoš i duboka žalost ituga za prošlošću. Čeh koji je od malih nogu rastao u veselomvojničkom žamoru, s pjesmama i šumnom muzikom, vidio je sadaprvi put u svom životu tako tih i ozbiljan tabor. Samo se gdjegdje,podalje od Skirvojlove kolibe, čuo zvuk frule ili svirale, ili jek pjesmekoju je pjevao »Zmujđinski pjevač«, a vojnici su ga slušali prignutihglava i spuštenih očiju. Neki su sjedili u hrpi kraj vatre poduprvši selaktima na koljena i prekrivši lice rukama, odjeveni u same kože islični divljoj šumskoj zvjeradi. No kad su podigli glavu i stalipromatrati strane vitezove, osvijetlio je plamen dobroćudna im lica imodre oči, koje nisu bile surove ni grabežljive, nego su gledale takotužno kao što gledaju djeca kada im je nanesena kakva krivica. Nakraju tabora ležali su na mahovini ranjenici,sretno izneseni iz zadnje bitke. Vračari »lebdaristi« ili »sejtanovi«

isu nad njima govorili svoje ukletve, ili su pregledavali njihove ranestavljajući na njih različito ljekovito bilje, a oni su ležali bez riječi,podnoseći strpljivo svoje boli i muke. Iz šume se čulo zviždukanjekonjušara, a čas po čas se dizao vjetar i dimom napunio tabor išumio tamnom šumom. Ali noć je prolazila sve više i više, pa su sevatre počele trnuti i tišina je nastajala još veća, slična teškoj tuzi izlokobnoj slutnji.Zbiško izdade zapovijed ljudima kojima je bio na čelu i s kojima se

mogao lako sporazumjeti, jer je među njima bilo i nekolikoPolovčana, a onda se okrene k svome momku i rekne: — Već si sedosta nagledao, a sada je vrijeme da se vratimo pod šator.— Da, nagledao sam se — odgovori momak — ali me baš nije

obradovalo ono što sam vidio jer sam se odmah uvjerio da su topotučeni ljudi.— Dva puta: prije četiri dana pod gradom i onomadne na bojnom

pohodu. A sada Skirvojlo hoće da i po treći put pođe i tako doživi itreći poraz.— Kako on ne razumije da s takvom vojiskom ne može uspjeti proti

Nijemaca? To mi je već rekao i vitez Matko, a sada vidim i sam da timomci nisu sposobni za bitku.

— I u tom se varaš; ovi su ljudi hrabri kao malo koji na svijetu.Samo što se bore hrpimice i bez reda, a Nijemci u redu. Pođe li zarukom probiti njihov red, češće pobijedi Zmujđin Nijemca negoNijemac Žmujđina. Ali Nijemci to znaju, pa stoje čvrsto poput stijene.— Ali na osvajanje gradova ne možemo ni misliti — rekne Čeh.— Jer nemamo nikakvih sprava potrebnih za to — odgovori Zbiško.

— Ima ih knez Vitold, pa dok on k nama ne stigne, nećemo preotetinijednog grada, osim možda slučajno ili po izdaji.Tako govoreći, dođoše do šatora u kojem je gorio jasan oganj, a na

njemu se peklo meso. Ušatoru je bilo hladno i vlažno, pa zato oba viteza sjedoše na kože

blizu ognja, a do njih sjedne i Hlava.Zatim pokušaju usnuiti, ali nisu mogli. Matko se prevrćao s boka na

bok, a kad je malo kasnije vidio da Zbiško sjedi pred ognjemobujmivši rukama koljena, zapita ga: — Slušaj! Zašto si savjetovaoda pođemo tako daleko pod Ragnetu, a ne mnogo bliže podGotesverder? Što si time Mio?— Jer mi u duši sve nešto šapće da je Danuška u Ragneti... i ondje

je manje čuvaju negoli ovdje.— Nismo imali vremena za razgovor jer sam ja bio umoran, a ti si

ljude poslije poraza sakupljao po šumi. Ali sada mi reci, šta je: kanišli ti tražiti još uvijek tu djevojku?— To nije nikakva djevojka, već je to moja žena — odgovori Zbiško.Nastade šutnja jer je Matko dobro znao da Zbiskovim riječima

nema prigovora. Da je Danuška još uvijek bila gospođica Jurandova,bio bi stari vitez nesumnjivo stao nagovarati svoga sinovca da jenapusti i zaboravi, ali kako su oni bili već spojeni svetimsakramentom, već sam pokušaj bio bi pravi grijeh, a Matko ne bi bioni stavio ono pitanje da nije Jurandovu kćerku još uvijek smatraodjevojkom, budući da nije bilo ni pravoga vjenčanja, ni pravogabraka.— Da, da! — progovori časak kasnije. — Ali što sam te ova dva

dana mogao pitati, to sam te pitao, a ti si mi rekao da ništa ne znaš.— Ja doista, ništa ne znam, nego samo to da je po svoj prilici gnjev

božji nada mnom.Uto se Hlava digne s medvjeđe kože, pa sjedne i stane pomno i

pozorno prisluškivati. A Matko rekne:

— Dok nas san ne svlada, pripovijedaj: šta si vidio, šta si radio i štasi postigao u Malborgu?Zbiško podigne rukom svoju kosu, koja mu već odavno nije bila

podstrižena pa mu je padala na oči, i zatim progovori:— Dao Bog da ja toliko znam o svojoj Danuški koliko znadem o

Malborgu. Vi me pitate: što sam ondje vidio? Vidio sam neizmjernukrižarsku moć kojoj pomažu svi kraljevi i svi narodi i za koju ne znamda li se s njom može mjeriti itko na svijetu. Vidio sam grad kakvogamožda ni sam rimski cesar nema. Vidio sam nebrojeno blago, vidiosam prekrasno oružje, vidio sam svu silu oboružanih redovnika,vojnika plaćenika i vitezova, i toliko relikvija koliko ih ima kodSvetoga oca u Rimu, pa vam velim da je duša klonula u meni, jersam pomislio: tko da se usudi na njih navaliti? Tko će ih pobijediti?Tko će im se oprijeti? Koga njihova sila neće slomiti?— Nas, prokleta im mati! — klikne Hlava, koji se duže nije mogao

suspreći.I Matku bijahu čudne Zbiškove riječi, ali je želio saznati sve

mladićeve doživljaje, stoga mu prigovori i reče:— A zar si zaboravio Vilnu? Zar se mi nismo tada borili s njima

štitom o štit i čelom o čelo! I zar si zaboravio kako su teško dolazili knama i kako su se na nas tužili: da s nama nije dovoljno konjaoznojiti i koplje prelomiti, nego valja i naše grlo presjeći ili svoje datti!Bilo je ondje gostiju koji su nas na megdan izazvali, ali su se sviosramotili. Što si tako klonuo?— Ja nisam klonuo; i u Malborgu sam se pobio, a ondje smo se i na

oštre mačeve borili. Ali vi ne znate sve njihove snage.Starac se sad naljuti.— A poznaš li ti svoju moć poljsku? Jesi li sve čete vidio na okupu?

Nisi. A sva njihova moć stoji na izdaji i nepravdi, jer u njih nema nipedlja uistinu njihove zemlje. Njih su primili naši knezovi, kao što seu kuću primaju prosjaci, i obdarili ih; a oni su, kad im je porasla moć,ugrizli onu istu ruku koja ih je milovala, baš kao bijesni i podmuklipsi. Zemlju su zauzeli, mjesta su izdajom osvojili, i to je njihova moć!Pa makar im i svi kraljevi svijeta došli u pomoć, nadoći će danosvete i kazne.— Ta vi ste mi rekli da vam pripovijedam što sam vidio, pa se sada

ljutite; zato ću radije šutjeti — rekne Zbiško.

A Matko je nekoliko časaka srdito soptao, ali se ipak umiri iprogovori: — Ta zar se i to ne događa? Stoji ti u šumi dub poputstijene, te misliš da će tako stajati mnoge vjekove, a kad ga čvrstoudariš sjekirom, odmah se sruši. Takva ti je i križarska moć.Ali ja sam ti rekao da mi pripovijedaš šta si radio i šta si postigao. Ti

si se ondje borio i oštrim oružjem, kao što si spomenuo?— Jesam. Oni su me ispočetka primili gordo i neprijazno jer su već

znali da sam se pobio s Rotgirom. Možda bi mi se bilo desilo i kakvozlo da nisam imao pismo od kneza i da me od njihove zlobe nijebranio gospodin de Lorhe kojega oni veoma štuju. Ali kasnijenadođoše gozbe i bojne igre kod kojih me Bog blagoslovio. Jeste liveć čuli da me meštrov brat Ulrik zavolio i dao mi pismenu zapovijedod samoga meštra da mi se mora vratiti Danuška.— Rekli su nam ljudi — odgovori Matko — da mu je remen pukao

na sedlu, a kad si ti to vidio, nisi htio na njega udariti.— I nisam, već sam svoje koplje podigao uvis, a on me od toga

časa zavolio. Ej, mili Bože, dobra su mi pisma dali, s kojima sammogao od grada do grada ići i tražiti. Već sam pomislio da je krajmojoj bijedi i mojoj brizi, a sad, eto, sjedim tu u divljem kraju, bezikakve pomoći, u boli i žalosti i svaki mi je dan sve gore i teže.Tu zašuti načas pa onda udari žarilom po vatri tako silno da su na

sve strane prsnule iskre i nastavi:— Ali ako ta sirota čami tu negdje u blizini u kakvom gradu, pa misli

da sam je zaboravio, neka me odmah nagla smrt pokosi!I očito se u njemu bilo nabralo toliko netrpeljivosti i boli da je stao

žarilom nanovo raskapati oganj, kao da ga je razdražila još većatuga, a oni su se veoma začudiH jer ipak nisu znali da on tako jakoljubi Danušku.— Obuzdaj se! — klikne Matko. — Kako je bilo s onim popratnim

pismom? Zar komturi nisu htjeli poslušati meštrove zapovjedi?— Umirite se, gospodine! — rekne Čeh. — Bog će vas, možda, već

uskoro utješiti.A Zbišku blijesnu suze na očima, ali se ipak umiri i rekne: — Oni su

nam otvorili sve zatvore i tamnice. Bio sam posvuda i tražio samposvuda! Uto je buknuo taj rat, i u Gjerdavi mi je rekao gradskizaipovjedniitk von Hajdek da je ratno pravo posve drukčije, i da višeništa ne vrijede popratna pisma izdana za vrijeme mira. Ja sam ga

pozvao na dvoboj, ali se nije odazvao, nego me dao izagnati izgrada.— A u drugim gradovima? — zapita Matko.— Posvuda je bilo isto. Komtur u Kraljevcu, koji je vrhovni gospodar

gjerdavskoga zapovjednika, nije čak htio ni pročitati meštrovo pismo,govoreći da je rat rat, pa mi je zapovjedio da odem dok mi je glavacijela. Pitao sam i drugdje, ali je posvuda bilo isto.— Sada sve razumijem — rekne stari vitez. — Kad si vidio da

nećeš ništa postići, došao si amo, gdje ćeš im se barem moćiosvetiti.— Tako je — odgovori Zbiško. — Mislio sam također, da ćemo

nahvatati sužanja i zauzeti nekoliko gradova, ali ovi ne znajuzauzimati gradove.— Ej, doći će i sam knez Vitold, pa će sve biti drukčije.— Dao Bog!— Doći će. Čuo sam na mazovskom dvoru da će doći, a s njim

možda i sam kralj sa svom silom poljskom.Dalji im razgovor prekine dolazak Skirvojla koji se nenadano pojavi

iz sjene i rekne: — Mi se dižemo.Čuvši to, naši vitezovi poskoče živo na noge, a Skirvojlo približi

njihovim licima svoju glavu i rekne šapatom:— Imam novih vijesti: u Novo Kovno dolazi živež. Dva viteza prate

vojnike, jelo i piće.Zaskočit ćemo ih.— Dakle prijeći ćemo preko Njemena? — zapita Zbiško.— Da. Ja znam prijelaz.— A u gradu znaju da im dolazi živež?— Znaju i izići će im u susret, ali na njih udarite vi.I stane im kazivati gdje da postave zasjedu i kako da navale na one

koji iziđu iz grada. Njemu je bilo do toga da u isti mah izvojšti dvijebitke i osveti posljednje poraze, a za to musepružasjajina prilika jerneprijatelj, se poslije nedavne pobjede osjećao posve siguran.Zato im naznači mjesto i čas u koji su imali tamo biti, a sve drugo

prepusti njihovoj hrabrosti.A oni se obradovaše u svojim srcima jer su odmah uvidjeli da im to

govori vješt i iskusan ratnik. Dovršivši, reče im da pođu s njim, i vratise u svoju »numu« u kojoj su već na njega čekali knezovi i drugi bol

jari. Ondje ponovi svoje zapovijedi, pa prenese k ustima zviždaljku,napravljenu od vučje kosti, i zazviždi tako jako i prodorno da se čulood jednoga kraja tabora do drugoga.Na taj zvižduk nastade oko pogaslih oganja živa vreva; ovdje i

ondje počeše prskati iskre, a onda blijesnuše plamenovi koji su rasli ipovećavali se svakim trenutkom, i na njihovu su se blijesku vidjelidivlji likovi vojnika, kako se sakupljaju oko svoga oružja. Šumazadršće i probudi se. Začas počnu iz nje dopirati usklici konjušarakoji su konje tjerali u tabor.

XVIIIBrzo dođoše do Njevjaže i prijeđoše preko nje: jedni na konju, drugi

držeći se za konjske repove, a treća na kupu granja. Sve se toizvršilo tako brzo da su se i Matko, i Zbiško, i Hlava, i mazovskidobrovoljci zadivili okretnosti tih ljudi i uvidjeli istom sada zašto nišume, ni močvare, ni rijeke nisu mogle zaustaviti litvinsku provalu.Izišavši iz vode, nijedan nije skinuo svoje odjeće ni svukao kožuha, ani snimio vučje kože, već su se svi naprosto sušili na suncu, te se snjih dimilo kao iz peći — a poslije maloga počinka pođoše brzimhodom na jug.Podveče dođoše do Njemena. Tu prijelaz nije bio tako lak jer je

rijeka bila velika i nabujala od proljetnih kiša. Pliće mjesto, za koje jeznao Skirvojlo, bilo je na mjestima ipak tako duboko da su konjimorali plivati prilično daleko. Dva čovjeka zanese brzica baš poredZbiška i Čeha. Ovi su ih uzalud pokušavali spasiti; zbog preveliketmine i prebrze vode odmah su ih izgubili s očiju, a oni se nisu usudilizvati u pomoć jer je njihov vođa izdao zapovijed da se prijelaz obaviu što većoj tišini. Svi drugi stigoše sretno na drugu obalu, i ondje subez ognja prosjedili sve do jutra.U prvi osvit razdijeli se sva vojska na dva odjela. S prvim pođe

Skirvojlo u susret vitezovima koji su dovozili živež u Gotesverder, adrugi povede Zbiško k obali da zaskoči ljude koji su imali izići izgrada. Dan je u visini bio vedar i jasan, ali su i lug i šuma bili u nizinipokriveni gustom maglom koja je zastirala vidik. To je bilo veomapovoljno za Zbiška i njegove ljude, jer ih Nijemci, dolazeći iz grada,nisu mogli ugledati i borbi se na vrijeme ukloniti. Mladi vitez bijašeradi toga jako radostan, pa reče zadovoljno Matku: — Mi ćemo sesudariti prije nego što se i ugledamo u ovoj magli, i dao Bog da neiščezne sve do podneva.To rekavši skoči naprijed da izda zopovijedi stotinarima koji su išli

sprijeda, ali se odmah vrati i rekne:— Doskora ćemo doći na put koji vodi od prijelaza u unutrašnjost

otoka. Tamo ćemo u gustoj šumi zasjesti i na njih čekati.— Odakle znadeš za put? — zapita ga Matko.— Od ljudi iz ovoga kraja kojih ima nekoliko u mojoj četi. Oni nas

ovuda vode.— A kako ćeš daleko od obale i zamka postaviti zasjedu?

— Jednu milju.— Dobro; da dođemo bliže, mogli bi im iz grada vojnike poslati u

pomoć, a ovako nas neće ni vidjeti ni čuti.— I ja sam na to mislio.— Mislio si na jedno, pa misli i na drugo: ako su to vjerni ljudi,

pošalji dvojicu ili trojicu naprijed da nam onaj koji prvi ugledaNijemce dade znak da idu.— Ej, već sam i to učinio!— Onda ću ti još nešto reći: odredi jednu ili dvije stotine ljudi i

zopovjedi im da se ne upuste u bitku kad ona počne, nego da odmahpojure naprijed i spriječe Nijemcima povratak u grad.— To je važno — odgovori Zbiško — ali su već i takve zapovijedi

izdane. Nijemci će pasti u stupicu, baš kao u procijep.Čuvši to, pogleda Matko zadovoljnim pogledom svoga sinovca; bilo

mu je drago što se Zbiško uz svu svoju mladost tako dobro razumijeu bojne poslove, pa se nasmiješi i promrmlja:— Prava naša krv!A momak Hlava se u svojoj duši veselio još više od Matka, jer za nj

nije bilo veće slasti od bitke.— Ja ne znam — progovori — kako će se ti naši ljudi boriti, ali idu

tiho, spremno, i vidi im se da su željni boja. Ako je taj Skirvojlo svedobro smislio, neće nam nijedan Nijemac uteći.— Dat će Bog, pa će ih malo umaći — odgovori Zbiško — ali ja

sam zapovjedio da se zarobi što više sužanja, a ako se među njimanađe koji vitez ili križar, neka se nipošto ne ubije.— A čemu to, gospodine? — zapita ga Čeh. Zbiško mu odgovori:

— Pazite i vi da bude tako. Ako je vitez križarski gost, luta od gradado grada, pa vidi mnogo ljudi i sazna mnogo vijesti; a ako je križar,zna još više. Zato sam ja amo došao da uhvatim kojeg znamenitogčovjeka, pa da ga onda zamijenim. Još mi je ostao samo taj put, akoje uopće šta preostalo,To rekavši, obode konja i odjuri nanovo na čelo svoga odjela da

izda posljednje zapovijedi.Htio je d da rastjera svoje tužne misli, ali za to nije imao vremena

jer je mjesto označeno za zasjedu bilo već prilično blizu.— Zašto mladi gospodin misli da njegova žena još živi i da je u

ovim krajevima? — zapita Čeh.

— Zato što je Sigfrid nije umorio odmah u Ščitnu — odgovori Matko— pa doista ima nade da je još živa. A da ju je i umorio, ne bi namščitnovski svećenik rekao sve ono što je čuo i sam Zbiško. Teško je inajvećemu okrutniku podići ruku na nemoćnu ženu, na nevino dijete!— Jest, ali nije križaru. A djeca kneza Vitolda?— Istina je, oni imaju vučja srca, ali je također istina da je on nije

ubio u Sčitnu, a budući da je sam pošao u ove krajeve, možda ju jeovdje u kojem gradu sakrio.— Ej, kad bi nam pošlo za rukom da zauzmemo taj grad!— Pogledaj samo te ljude! — rekne Matko.— Dakako, dakako! Ali meni je nešto palo na um, i to ću reći

mladom gospodinu.— Pa da ih imaš i deset, kopljima nećeš zidove razvaliti.To rekavši, pokaže Matko na koplja kojima su ljudi većinom bili

oboružani, pa zapita: — Jesi li kada vidio takvu vojsku?Čeh, zaista, nije vidio ništa slično. Pred njima je stupala gusta hrpa

vojnika, bez reda, jer se u šumi nije mogao držati nikakav red. Skonjanicima su bili pomiješani pješaci koji su se držali za sedla ili zakonjske repove, samo da za njima ne zaostanu. Na njima bijahuvučje, risje i medvjeđe kože, a s glava su im stršili zubi nerasta ilirogovi jelena ili samo dlakave uši. Da nisu imali oružja, sulica ilukova s tobolcima na leđima, moglo se pričiniti, osobito u magli, daje to iz guste šume navalila množina šumskih zvijeri, žednih i gladnihkrvi pa se uputila nekamo na grabež. Bijaše to nešto strašno, a u istimah i neobično, baš kao ono čudo u koje vjeruje prosti puk kad se uizvjesnom času podigne ne samo sve živo, nego i kamenje i drvlje.Videći sve to, približi se Čehu jedan od onih plemića iz Lekavice

koji bijahu s njim pošli, pa se prekrsti i rekne:— U ime Oca i Sina! Ta mi idemo sa hrpom pravih pravcatih

vukova, a ne s ljudima.A Hlava, koji je i sam vidio prvi put takvu vojsku, odgovori mu ipak

kao vješt i iskusan čovjek koji se ničemu ne čudi:— Vuci idu u hrpi po zimi, ali je križarska krv slatka i u proljeće!I zaista bijaše već proljeće... svibanj! Grmlje je u šumi bilo posve

zeleno. Iz lijepe i meke mahovine, po kojojt su tiho stupali vojnici,provirivale su modre ljubice, bijeli zvončići i žuti jaglaci. Drvećepoškropljeno obilnom kišom mirisalo je krasnim mirisom, a sa zemlje

se dizao ugodni vonj palog lišća i mladih gljiva. Sunce je divnoobasjavala krupne kaplje na lišću, a ptice su veselo pjevale.Oni su išli sve brže jer ih je Zbiško jako tjerao. Začas je ponovo

dojahao na mjesto gdje je bio Matko s Čehom i mazovskimdobrovoljcima. Očito je u njemu oživjela nada da će bitka bitiuspješna, jer mu lice nije ihilo tužno, a oči su mu jasno sjale.— Naprijed! — klikne. — Mi moramo biti na čelu, a ne u sredini!I povede ih na čelo odreda.— Čujte — rekne im ponovo — možda ćemo nenadano zaskočiti

Nijemce; ali ako nas oni i ugledaju prije i htjednu se u red postaviti,udarit ćemo na njih prvi, jer je naše oružje bolje i jer su naši mačevioštriji!— Tako će i biti! — rekne Matko.I svi se bolje namjeste na svojim sedlima, kao da će odmah udariti.

Mnogi i mnogi udahnuše više zraka i htjedoše se uvjeriti izlazi li lakomač iz korica.Zbiško im još jednom ponovi, ako se među vojnicima nađe koji vitez

ili koji brat s bijelim plaštem, neka ga ne ubiju nego zasužnje, a ondaponovo odjuri k provodnicima i časak kasnije zaustavi odjel.Dođoše do puta koji je od grada vodio u dubinu šume. To nije još

bio pravi put, nego široka ugažena staza kojom su vozovi i vojnicimogli za nuždu proći. Na obje je strane bila visoka šuma, a u njojsami debeli hrastovi. Grmlje je mjestimice bilo tako gusto da se jedvamoglo proći. Zbiško izabere za zasjedu takvo mjesto da ih Nijemci,dolazeći iz grada, nisu mogli vidjeti, a nisu se mogli ni povući iz bitkeni postaviti u bojni red. On zaposjedne obje strane staze i zapovjedisvojim ljudima da čekaju.Zmujđini, vikli šumi i šumskom boju, zaklone se za grmlje i drveće

tako vješto kao da ih je zemlja progutala. Ni čovjek se nije oglasio nikonj zarzao. Od časa do časa prolazile su kraj sakrivenih ljudi manjei veće zvijeri i, kad su ih se gotovo dotaknule, bježale su brzo i plahona stranu. Časom se dizao vjetar i ispunjao svu šumu silnim šumom,a časom je sve bilo posve tiho, pa se čulo samo daleko kukanjekukavica i blisko kvrcanje djetlića.Žmujđini su radosno slušali te glasove jer su djetlići za njih vazda

bili vjesnici dobre sreće. A tih je ptica bilo veoma mnogo u toj šumi,pa se njihovo kvrcanje čulo sa svih strana, neprestano, brzo i jako,

baš kao da ljudi udaraju. Čovjek bi bio rekao da tu imaju svojekovacnice, pa marljivo rade cijeli dan. Matku i Mazurima se pričini dačuju udaranje čekića kako zabijaju čavle u daske na krovu, pa sesjetiše domova u svom zavičaju.Ali vrijeme je prolazilo i prolazilo; nije se čulo ništa osim šumskoga

žamora i ptičjeg pjevanja. Magla se u dolini razrijedila, sunce sediglo visoko i stalo grijati, a oni su ležali posve tiho. Napokon seHlava, kojem je već bilo predugo čekati i šutjeti, prigne k Zbiškovomuhu i šapne:— Gospodine, ako da Bog, neće nijedan od te pasje braće umaći...

Ne bismo li možda po noći mogli banuti pod grad, pa ga nenadanoopkoliti i zauzeti?— Zar ti misliš da ondje ljudi ne stražare i nemaju lozinke?— Stražare i lozinku imaju — odvrati Čeh — ali će nam zarobljenici

pod nožem reći lozinku i sami im se odazvati njemački. Samo danam se domoći otoka, pa ćemo i u sam grad ...Tu zašuti jer mu je Zbiško, začuvši od puta graktanje gavrana,

naglo položio ruku na usta.— Šuti! — rekne mu. — To je ugovoreni znak!Za dva-tri časa pojavi se na stazi Zmujđin na malenom i čupavom

konju, kome su kopita bila omotana janjećom kožom da se ne čujenjihov topot i da iza njih ne ostane trag u blatu.On se pažljivo ogleda na obje strane, a kad je iz šume začuo

odgovor na svoje graktanje, okrenuo je brzo u guštaru i našao sezačas uza Zbiška.— Idu! — reče mu.

XIXZbiško brzo upita, kako idu, koliko ima konjanika i koliko pješaka, a

prije svega, kako su još daleko. Iz Žmujđinovih odgovora dozna da uneprijateljskom odjelu nema više od sto, sto i pedeset ratnika, i topedeset konjanika, ali ne pod vodstvom križara, nego nekakvogsvjetskog viteza. Idu u bojnom redu prateći prazne vozove i nekolikopunih kola, a otprilike dvjesta koraka ispred odjela ide »straža« odosam ljudi, koja često silazi s puta da pretraži zemlju i šumu. Rekaoje na kraju da su četvrt milje daleko.Zbišku nije baš bilo drago što dolaze u bojnome redu, jer je znao iz

iskustva kako je u takvu slučaju teško razbiti guste redove Nijemacai kako se oni na taj način umiju braniti; ali ga je zato obradovalavijest da nisu dalje od četvrt milje, jer je uvidio da su im već ljudi,koje bijaše poslao naprijed, zašli za leda, pa neće propusititi ni živeduše. Za njemačku predstražu nije mnogo mario, jer joj se nadao, paje već prije zapovjedio svojim Žmujđinima da te vojnike tiho sve dojednoga polove.Tako se doista i dogodilo. Predstraža je išla bez straha. Zmujđini,

sakriveni u grmlju kraj puta, opaze te vojnike kako su se zaustavili naraskršću i nešto razgovaraju. Njihov vođa, jaki rutobradi Nijemac,zapovjedi im da šute, pa počne pomno prisluškivati. Časkom sevidjelo da ne zna, bi li zašao u šumu, no kad je čuo samo kuckanjedjetlića, pomislio je, bez sumnje, da te ptice ne bi bile tako slobodneda je tko u šumi sakriven, pa je zato mahnuo rukom i poveo svojodred dalje.Zbiško pričeka, dok se Nijemci nisu izgubili u grmlju, pa se zatim

posve tiho na čelu nekolicine dobro oboružanih muževa, približisamome putu. Među njima bijahu i Čeh i Matko, oba plemića izLekavice, tri mlada viteza iz Čjehanova i nekoliko znamenitijih i boljeoboružanih žmujđinskih boljara. Dalje sakrivanje nije bilo potrebno.Čim se pojave Nijemci, Zbiško je odlučio banuti nasred puta, udaritina njih i zarobiti ih. Ako mu to pođe za rukom, a sva se bitka pretvoriu boj između pojedinaca, mogao je biti siguran da će Zmujđini potućiNijemce.I opet nastane tišina koju je prekidao samo šum drveća. Doskora

dopru do ušiju ratnika s istočne strane puta ljudski glasovi. Ispočetkapomiješani i dosta daleki, bivali su sve jači i dolazili sve bliže.

Zbiško je, međutim, doveo svoj odjel nasred puta i postavio gapoput klina. Sam je stajao na čelu, a odmah za njim Čeh i Matko. Uslijedećem su redu stajala tri čovjeka a onda još četiri.Svi su bili dobro oboružani. Nisu imali dugih viteških sulica koje bi

im samo smetale u gustoj šumi, ali su zato imali kratka žmujđinskakoplja, vrlo prikladna za prvi nasrtaj, te uz sedla mačeve i sjekire,vrlo podesne za borbu izbliza.Hlava naćuli pažljivo uši i posluša; zatim šapne Matku: — Pjevaju,

prokleta im mati!— Meni je samo čudno što šuma ondje zavija pred nama, a oni se

još uvijek ne vide — odgovori mu Matko.Nato se okrene Zbiško, koji nije smatrao potrebnim da se još uvijek

sakrivaju i tiho govore, pa rekne:— Jer puit ide uz potočić i često zakreće. Mi ćemo jedni druge

ugledati posve nenadano, ali to je i bolje.— A kako li samo veselo pjevaju! — ponovi Čeh.I, doista, Nijemci nisu pjevali nikakve nabožne pjesme, što se

moglo razabrati iz samoga napjeva. Isto tako se moglo razabrati dato pjeva samo nekoliko ljudi, a samo pripjev ponavljaju svi drugi, i tajse pripjev razlijegao po šumi poput groma.I tako su Nijemci išli u smrt, veseli i puni pouzdanja.— Odmah ćemo ih ugledati — rekne Matko.Pri tome mu se najednom smrkne lice i dobije neki vučji izraz;

žeđao je za bojem i krvlju, jer se još ne bijaše osvetio nd za onajhitac iz luka što ga je pogodio kad je s pismom Vitoldove sestre išaok velikomu meštru da spasi Zbiška.I zato se sada u njemu raspalilo srce i strašna ga želja obuzela za

osvetom.»Neće biti dobro onome koji se s njime prvi sretne«, pomisli Hlava

pogledavši staroga viteza.Uto vjetar donese do njih posve jasno usklik što su ga ponavljali svi

u zboru: »Tandaradaj!Tandaradaj!« i Čeh začuje odmah riječi poznate mu pjesme: »Bi

den rozen er vol mac,Tandaradaj!Merken va mire houlet lac.

No najednom se pjesma prekine, jer se s obje strane puta oglasitako silno graktanje kao da je u tom dijelu šume bila skupština samihgavrana. I Nijemci se začudiše odakle ih toliko i zašto svi zvukovidolaze sa zemlje, a ne s visine drveća. Prvi red vojnika pojavi se naputu i stade kao ukopan u zemlju ugledavši nepoznate konjanikeravno pred sobom.A Zbiško se u isti čas prigne u sedlu, pa obode konja ostrugama i

vikne: - Na njih!Za njim pojure svi drugi. S obje strane šume podiže se strašna vika

žmujđinskih bojovnika.Oko dvjesta koraka dijelilo je Zbiškove ljude od Nijemaca, koji u

trenutak oka naperiše cijelu šumu svojih sulica na neprijateljskekonjanike, a dalji se redovi okrenuše odmah čelom na obje stranešume, da se obrane od dušmanskoga napadaja s boka. Toj bi sespremnosti bili zadivili poljski vitezovi da su za to imali vremena i daih njihovi konji nisu najvećom brzinom nosili k naperenim njemačkimsulicama.Na Zbiškovu sreću bijahu njemački konjanici straga kod svojih kola.

On; su, doduše, odmah pojurili k svojim pješacima, ali nisu mogli nida kroz njih projašu ni da ih mimoiđu, i tako ih zaštite od prve navale.Sad ih kao mravi okružiše bijesni Žmujđinj, koji počeše nasrtati izgrmlja baš kao što nasrne bijesni roj osa kad im na sakrivenognijezdo ugazi ljudska noga. A Zbiško se u taj mah na čelu svojihljudi sukobi s njemačkim pješacima.Ali bez uspjeha. Nijemci podupriješe donje strane svojih sulica tako

snažno o zemlju da taj zid laki žmujdinski konjanici nisu mogli probiti.Matkov konj, ranjen u koljeno, propne se na stražnje noge i zatimudari gubicom o zemlju. Časkom je smrt lebdjela nad starim vitezom,ali on, vješt, ljutoj borbi i priseban u svakoj opasnosti izvuče noge izstremena i snažnom rukom prihvati uperenu njemačku sulicu, kojamu tako posta dobrim oslonom, mjesto da mu se zari je u prsa, aonda skoči među konje, izvadi mač i zaleti se na dušmanska koplja,baš kao što se grabežljivi jastreb zaleti na jato dugokljunih ždralova.Zbiškov konj, zaustavljen u svom trku, sjede na stražnje noge, a

mladi se vitez podupre o svoje koplje koje se slomi i zato odmahpograbi mač. Čeh, koji se nadasve pouzdavao u svoju sjekiru, navalinjome na gomilu Nijemaca... i začas ostade bez svoga oružja. Jedan

od plemića iz Lekavice pade, a drugi, ugledavši to pobjesni tako, daje stao zavijati kao vuk i goniti slijepo na Nijemce svogaokrvavljenoga konja. Žmujđinski su bol jari nemilo sjekli njemačkesulice i koplja iza kojih su se vidjela zadivljena i odlučna lica mrkihvojnika. Al; njihov se bojni red nije mogao probiti. I oni Žmujđini, kojibijahu navalili sa strane, ponovo odskočiše od Nijemaca baš kao odbodljikava ježa. Navališe, doduše, zatim s još većom žestinom, ali nepostigoše nikakva uspjeha.Neki se u tren oka popnu na obližnje drveće i počnu strijeljati u

sredinu neprijateljskog voda, a kad je to opazio njihov vođa,zapovjedi im da uzmaknu k svojim konjanicima. I njemački strijelcipočeše sada strijeljati, te je svaki čas po koji Zmujđin, sakriven međugranjem, pao na zemlju poput šiške, trgajući rukama mekumahovinu, ili se praćakajući poput ribe izbačene iz vode. Opkoljenisa svih strana, nisu se Nijemci mogli nadati pobjedi, ali su ipak vidjelida se uspješno brane, pa su zato mislili da će ih se barem jedan dioprobiti i vratiti k rijeci.Ni jednome nije palo na um da se preda; budući da sami nisu

štedjeli zarobljenike znali su da ne mogu računati na milosrđe divljih ibijesnih Zrnujdina. Zato su nijemo uzmicali, momak uz momka, rameuz rame, dižući i spuštajući svoje sulice, boreći se očajno ipribližavajući se sve više k svojim konjanicima, koji su se također nasmrt i život borili s groznim dušmanima.Uto se iznenada dogodi nešto što je odlučilo ishod te uporne bitke.

Plemić iz Lekavice, koji bijaše pobjesnio poslije smrti svoga brata,prigne se k zemlji ne silazeći s konja, podigne mrtvo tijelo, želeći,očito, da ga odnese na sigurno mjesto, da ga uzmogne lakše naćiposlije bitke. Ali u isti trenutak pobjesni još više i izgubi svaku svijest,pa mjesto da odjaše na stranu, navali opet na Nijemce i baci lešinuna oštre sulice koje joj se zariše u prsa, bedra i trbuh, i prignuše podnjezinom težinom... Još prije nego su se Nijemci mogli snaći, provalimahniti bojovnik u njihovu sredinu, rušeći ljude poput strašne bure.U tren se oka ispruži prema njemu desetak ruku, desetak sulica

probode slabine njegova konja, ali se uto pokoleba i razdvoji rednjemačkih vojnika... i još prije no što se ponovo mogao sastaviti,bane naprijed jedan od žmujđinskih boljara, koji je bio najbliže, zanjim dojuri Zbiško, a za njim Čeh, i strašni se metež povećavao

svakim trenom. I drugi boljari pograbe lešine svojih drugova, pa ihstanu bacati na oštre sulice, a sa strane ponovo navale Žmujđini.Dotada čvrsti njemački redovi potresu se poput kuće na kojoj pucajuzidovi, pa se raskole poput drveta pod klinom i napokon se posveraspuknu.U isti se čas pretvori bitka u pravi pokolj. Njemačke duge sulice ne

bijahu u borbi na šake gotovo ni od kakve korisiti, dok su, naprotiv,konjska kopita razbijala njemačke lubanje i glave. Konji suprovaljivali u ljudske gomile, obarajući i gazeći nesretne vojnike.Konjanici su ih lako mogli sjeći s visine, pa su ih i sjekli bez milosti iodmora. S obje strane puta dolazile su nove i nove hrpe divljihratnika u vučjim kožama i s vučjom žeđom za krvi u prsima. Njihovozavijanje zagušivalo je glasove onih koji su molili za milost i jecajeonih koji su umirali. Pobijeđeni su bacali oružje; neki su gledali daumaknu u šumu; neki su se pretvarala da su mrtvi i padali na zemlju;neki su naprosto stajali, a lica im bijahu kao snijeg blijeda i smračeneoči; neki su se molili; jedan je, kojemu se, očito, bila pamet od strahasmiješala, stao puhati u sviralu, pa se pri tom smijao i dizao oči uvis,dok mu žmujđinska sjekira nije razmrskala glavu. Šuma je prestalašumi ti, kao da se prestrašila smrti.Napokon se jako umanjila križarska četa. Samo bi se u šumi čuo

odjek kratice borbe ili prodorni vapaj smrtnog očaja. Zbiško i Matko,a za njima svi konjanici, pojuriše sada na njemačke konjanike.Ovi su se još uvijek branili, stojeći u krugu, jer su se Nijemci uvijek

tako branili kad ih je neprijatelj opkolio nadmoćnom silom. Konjanici,sjedeći na dobrim konjima i imajući bolje oružje od pješaka, borili suse tako da im se čovjek morao diviti. Među njima nije bilo nijednogbijelog plašta, već su to većinom bili samo srednji i manji pruskiplemići, koji su morali u rat na zapovijed križarskoga reda. I njihovisu konji većinom bili oboružani; neki su imali jake pokrovce, a sviželjezne naprsnice s dugim ocjelnim rogom u sredini. Predvodio ih jevisok i stasit virtez u tamnomodrom oklopu i pod isto takvim šljemomsa spuštenim vizirom.Iz šume je na njih padala prava kiša strelica koje su se, međutim,

odbijale od željeznih oklopa i šljemova. Val zmujđinskih pješaka ikonjanika okruživao ih je izbliza, no oni su se svojim dugimmačevima branili tako žestoko da je pred kopitima njihovih konja

ležao cijeli vijenac lešina. Prvi redovi napadača htjeli su uzmaci, alinisu mogli, jer su ih otraga gurali. Na sve je strane vladala najvećastiska i metež. Konji stadoše rzati, plašiti se i skakati. Uto dojurišežmujđinski boljari, dojuriše Zbiško i Čeh i Mazurci. Pod njihovimstrašnim udarcima poče se gomila Nijemaca njihati i kolebati baš kaošuma pod vjetrom, a oni su neprestano navaljivali i borili se okupaniu znoju.Uto zapovjedi Matko da se po bojištu sakupe njemačke duge sulice,

i oboružavši njima tridesetak divljih ratnika, počne se sa stranepribližavati Nijemcima. Došavši do njih, vikne: — Konje po nogama!— i odmah se pokazaše strašne posljedice. Njemački vitezovi nisusvojim mačevima mogli doseći napadače, koji su svojim dugimsulicama grozno ranjavali njihove konje. Sada i modri vitez uvidi dase bitka primiče kraju i da im ne preositaje drugo, nego da se, iliprobiju kroz neprijatelje koji im zatvaraju put za uzmak, ili da sviizginu.On izabra prvo... i u tren oka vitezovi po njegovoj zapovijedi pojuire

na onu stranu s koje bijahu i došli. Zmujđini pojuriše odmah za njima,a Nijemci prebacivši na leđa svoje štitove, polete popuit vjetra nasvojim brzim konjima prema istoku. U susret im skoči odjel, koji jeupravo ulazio u bitku, ali pade u tili trenutak kao što trava pada podkosom. Put u grad bijaše slobodan, ali spas još dalek i nesiguran, jersu žmujđinski konji bili brži od njemačkih. Modri vitez je to odmahuvidio.»Nesreća!« rekne sam sebi. »Od mojih se nitko neće spasiti, osim

ako ja svojom krvlju ne otkupim njihov spas.«I pomislivši to, počne vikati na najbliže da zaustave konje, a sam se

okrene i, ne gledajući je li tko poslušao njegovu zapovijed, navali naneprijatelja.Zbiško je jahao prvi... i Nijemac ga udari u zaslon od šljema, ali ga

ne slomi i ne ozlijedi mu lice. Naito Zbiško mjesto da udarac odvratiudarcem, pograbi viteza oko pasa i, želeći da ga uhvati živa, htjedega izvući iz sedla. No pod njim puče stremen od silne težine i obojicapadoše na zemlju. Časkom su se valjali, boreći se rukama i nogama,ali neobično jaki mladić svlada doskora svog protivnika. Pritisnuvšimu koljenom trbuh, držao ga je pod sobom, kao što vuk drži psa kojise usudio da u šumskoj guštari na nj navali.

Ali držao ga je bez potrebe jer se Nijemac bijaše onesvijestio. Utodojuriše Matko i Čeh; kad ih je Zbiško ugledao, dovikne im:— Ovamo, i svežite ga! To je nekakav znatni i opasni vitez!Čeh skoči s konja, ali opazi da je vitez bez svijesti, pa ga ne htjede

vezati, nego mu raskopča oklop, skine mu naramenice, kratkim munožem rasječe pojas i najzad mu skine šljem s glave.Ali jedva što mu je pogledao u lice, lecne se i vikne: — Gospodine,

gospodine! De pogledajte!— De Lorhe! — klikne Zbiško.A de Lorhe je blijeda lica i zatvorenih očiju ležao nepomično na

zemlji sličan mrtvom trupu.

XXZbiško naredi da ga stave na jedna od osvojenih kola na kojima je

bio natovaren živež i hrana za četu što je dolazila gradu u pomoć.Sam zajaše drugoga konja i pođe zajedno s Matkom u potjeru zapobijeđenim Nijemcima. Ta potjera ne bijaše baš teška, jer njemačkikonji nisu bili osobito sposobni za bijeg, naročito na onom blatnom ipromočenom putu. Matko, jašući na odličnom konju ubijenogplemića iz Lekavice, daleko je odmakao svim drugim Zmujđinima idoskora stigao prvog njemačkog konjanika. Odmah ga je, poviteškom običaju, pozvao da mu se preda ili da se s njim upusti uborbu, a kad se Nijemac pričinio da je gluh, i još jače potjerao konja,udario ga je stari vitez sjekirom među lopatice tako strašno da sesrušio na zemlju.I tako se osvećivao za onu izdajničku strelicu kojom je nekoć bio

ranjen. Nijemci su pred njim bježali kao jeleni, obuzeti neizrecivimstrahom i ne želeći da se brane, nego samo da uteknu pred timstrašnim mužem. Nekoliko ih je pobjeglo u šumu, a jedan je zapao ublato i toga su odmah Zmujđini konopcem udavili. Za drugima sucijele gomile poletjele u grmlje, po kojem je započeo divlji lov, punbijesnih poklika i očajnih vapaja. Prilično je dugo odzvanjala šuma,dok napokon nisu bili svi pohvatani. Zatim se stari vitez iz Bogdanca,Zbiško i Čeh vratiše na mjesto borbe, gdje su ležali poubijani vojnici.Njihove su lešine bile već posve gole, a neke i užasno iznakaženeod okrutnih ruku osvetljivih Žmujđina. Pobjeda je bila znatna i svibijahu opojeni velikom radošću. Poslije posljednjeg Skirvojlovogporaza pod samim Gotesverderom bila.su već donekle klonula žmujđinska srca, osobito zato što im

Vitoldova pomoć nije dolazila onako brzo kao što su se nadali, a sadje opet oživjela njihova nada i zanos je planuo ponovo baš kao oganjkad se u nj stavi novo drveće.Odviše je bilo poubijanih ljudi, i Žmujđina i Nijemaca, a da bi ih išli

pokapati; no Zbiško dade iskopati dubok grob za oba plemića izLekavice, koji su ponajviše pridonijeli sretnom uspjehu bitke, ipokopa ih pod hrastom na kojem usjekoše znak svetog križa. Zatimnaredi Čehu da njeguje gospodina de Lorha, koji je još uvijek ležaobez svijesti, pa da mu, ako bude potrebno, brže priskoči u pomoć.

Ali se nakon duga puta namjeri na već pusto bojište, prepuno, baškao i ono prijašnje, njemačkih i žmujđinskih lešina. Zbiško je odmahuvidio da je i grozni Skirvojlo morao odnijeti znatnu pobjedu, jer da jeostao poražen, on bi se sa svojim odredom bio namjerio na Nijemcekoji su išli u grad. I ta je pobjeda morala biti krvava jer su podalje odsamog bojišta ležale guste gomile ubijenih ljudi. Iskusni je Matkosudio po tome da se jedan dio Nijemaca ipak spasio od propasti.Da li ih je Skirvojlo progonio ili ne, to se moglo teško naslutiti, jer su

tragovi bili slabi i pomiješani jedni s drugima. Stari je Matko ipakrazabrao da se bitka svršila već odavno, možda i prije Zbiškove, jersu lešine već bile crne i naduvene, a neke su već počele žderati vucikoji su pobjegli u šumu kad su im se stali približavati oboružani ljudi.Zbog svega toga Zbiško odluči da ne čeka na Skirvojla nego se

povrati na svoje prijašnje sigurno mjesto. Došavši onamo kasno unoć, zateče već ondje žmujđinskoga vođu koji je bio prispio neštoprije. Njegovo se mrko lice sjajilo sada nekom zlobnom radošću. Onstane odmah raspitkivati o bici i, saznavši za pobjedu, progovoriglasom sličnim graktanju gavrana: — Ja se radujem i tebi i sebi.Uskoro će nam stići i strojevi, pa ako još dođe i sam veliki knez, igrad će biti naš.— Jesi li uhvatio što zarobljenika? — zapita Zbiško.— Same sitne ribice, a nijedne štuke. Bila je jedna ili dvije, ali su

pobjegle. Zubate štuke!Malko su nas grizle i pobjegle.— A meni je Bog dao jednoga — odgovori mladić. — Moćan i

znamenit vitez, premda svjetski gost... gost!A strašni se Žmujđin prihvati rukama za vrat, pa pokaže desnicom

kako se uvis poteže konopac i rekne:— Bit će mu ovako, kao i svim drugima. Nato Zbiško namršti obrve.— Neće mu biti ni ovako ni onako jer je to moj zarobljenik i prijatelj.

Zajedno nas je knez Januš opasao i ja ne dam ni da ga prstomdotakneš.— Ne daš?— Ne dam.I počnu jedan drugomu gledati u oči mršteći obrve. Činilo se da će

obojica planuti, no Zbiško se ne htjede svađati sa starim vođomkojeg je štovao i ljubio, a uz to mu je srce bilo zadovoljno uspjehom

toga dana, pa ga zagrli najednom oko vrata, privine na prsa i rekne:— Zar bi mi ga ti htio oteti, a s njime i moju zadnju nadu? Zašto mičiniš krivo?Skirvojlo se nije otimao njegovu zagrljaju, već je samo izvukao

glavu iz Zbiškovih ruku, pa ga stao gledati ispod oka pušući u zrak.— Ne — rekne za časak — ja ću sutra narediti da se objese svi

zarobljenici, ali ako tebi koji bude potreban, rado ću ti ga darovati.Zatim se zagrle po drugi put i raziđu se u prijateljstvu na veliko

zadovoljstvo staroga Matka koji rekne:— Vidi se da od njega na silu ne bi ništa polučio, a da ga dobrotom,

poput voska možeš umekšati.— Takav je već taj narod — odgovori Zbiško — samo što to Nijemci

ne znaju.Iza tih riječi zapovjedi da mu dovedu gospodina de Lorha koji je

počivao u obližnjoj kolibi.Ćasak kasnije dovede ga Čeh bez oružja i bez šljema, samo u

običnoj odjeći, na kojoj su se vidjeli tragovi oklopa, i crvenom kapomna glavi. De Lorhe je već znao čiji je zarobljenik, pa je baš radi togadošao mrk i hladan, a na licu mu se vidio prezir i otpor: — ZahvaliBogu — rekne mu Zbiško — što si pao u moje ruke jer ti od meneništa ne prijeti.I pruži mu prijateljski svoju desnicu, ali se de Lorhe ni ne makne.— Ja ne dajem ruke vitezovima koji su osramotili vitešku čast

boreći se sa Saracenima proti kršćanskim ljudima.Jedan od prisutnih Mazuraca prevede njegove riječi, kojima se

Zbiško i bez toga već bio domislio, i u prvom trenu mu uzavri krvpoput vrele vode.— Luđače! — vikne i maši se i nehotice za svoj mali nož.A de Lorhe podigne glavu:— Ubij me — rekne; — meni je poznato da vi ne štedite

zarobljenike.— A vi ih štedite? — klikne Mazurac koji niije mogao slušati takvih

riječi. — Ta zar vi niste dali objesiti sve koje ste pohvatali u prijašnjojbici? Zato Skirvojlo i vješa sve vaše.— Tako je bilo — odgovori de Lorhe — ali to su bili pogani.Ipak se kao neki stid ogledao u tom njegovom odgovoru i nije bilo

teško pogoditi da on u svojoj duši ne odobrava takav postupak.

Uto se Zbiško primiri i rekne ozbiljno: — De Lorhe! Mi smo iz istihruku dobili pojas i ostruge. Ti me poznaš i znadeš da mi je viteškačast milija od sreće i života, pa zato slušaj što ću ti pod prisegom nasvetoga Jurja reći: mnogo tih ljudi nije tek jučer primilo krst, a oni kojijoš nisu kršćani, pružaju ruke k svojemu spasu, k svetome krstu, noda li znadeš tko im priječi da se ne mogu spasiti i sveti krst primiti?Mazurac objasni brzo Zbiškove riječi, a de Lorhe pogleda upitnim

pogledom u mladića. A ovaj rekne:— Nijemci.— To ne može biti! — klikne geldrijski vitez.— Tako mi koplja i ostruga svetoga Jurja... Nijemci! Jer da ovdje

zavlada krst, izgubili bi oni svaku izliku za svoje napadaje, za svojegospodstvo nad ovom zemljom i za ugnjetavanje ovoga sirotogpuka. Ti ih poznaš već otprije, de Lorhe, i znaš najbolje da li sunjihova djela pravedna.— Ali ja sam mislio da oni okajavaju svoje grijehe boreći se s

poganima i privodeći ih krstu.— Oni ih krste mačem i krvolju, a ne vodom spasenja. Pročitaj

samo ovaj spis, pa ćeš odmah uvidjeti da li baš ti ne služiš svesamim razbojnicima i đavolovim prijateljima.To rekavši, pruži mu pismo Žmujđina svim kraljevima i knezovima, a

de Lorhe ga pri blijesku ognja stade čitati.I pročita ga brzo, jer je dobro umio čitati, pa se nato silno začudi i

rekne: — Zar je sve to istina?— Neka tako i meni i tebi pomogne Bog koji najbolje vidi da ja ovdje

ne služim samo svojoj stvari nego i samoj pravdi.De Lorhe je časak šutio, pa onda rekne: — Ja sam tvoj zarobljenik.— Daj mi ruku — odgovori mu Zbiško. — Ti si moj brat, a ne

zarobljenik.I pružiše ruke i sjedoše k zajedničkoj večeri koju su po Čehovoj

zapovijedi priredili njihova mamci. Za vrijeme večere saznade deLorhe, na svoje još veće čudo, da Zbiško usprkos svim popratnimpismima nije našao Danušku i da su komturi tim pismima poreklivažnosrt uslijedg toga što je buknuo rat.— Sad istom razumijem zašto si ti ovdje — rekne Zbišku — i

zahvaljujem Bogu što sam baš tvoj sužanj jer mislim da će ti križarski

vitezovi dati za mene koga god zatražiš; inače bi na Zapadu velikavika nastala, budući da potječem iz moćnoga roda.Uto se odjednom udari rukom po koljenu i klikne: — Tako mi svih

relikvija u Ahenu! Na čelu čete koje su dolazile u Gotesverder bijahuArnold van Baden i stari Sigfrid von Leve. Zar nisu i oni zarobljeni?— Nisu! — odgovori mu Zbiško. — Zarobljen nije nijedan

znamenitiji vitez. Ali, tako mi Boga, veliku si mi novost rekao. Imadrugih zarobljenika od kojih ću prije nego što ih povješaju saznatinije li kakva ženska bila uz Sigfrida.I on dovikne momcima da mu posvijetle lučju, pa otrči na onu

stranu gdje su bili Skirvojlovi sužnji. De Lorhe, Matko i Čeh potrčeodmah za njim.— Slušaj! — rekne mu putem geldrijski vitez. — Pusti me na

poštenu riječ, pa ću je sam tražiti po svoj Pruskoj, a kad je nađem,vratit ću je tebi i onda ćeš me za nju zamijeniti.— Ako je živa! Ako je živa! — odgovori Zbiško. Međutim, dotrčaše

do Skirvojlovih suzan ja.Jedni suod njih ležali nauznak, a drugi sitajali uz stabla, privezani uz njih

čvrstim likom. Luč osvijetli jasno Zbiškovu glavu i sve oči nesretnikaobratiše se k njemu. Uto za vapi pronicav i očajan glas:— Gospodine moj i branitelju, spasi me!Zbiško pograbi luč iz momkovih ruku, priskoči s njom k stablu od

kojega je dolazio taj glas, i podigavši je uvis vikne:— Sanderus!— Sanderus! — ponovi u čudu Čeh.A ovaj, ne mogavši podići svezanih ruku, ispravi vrat i ponovo

zavapi: — Milost...! Ja znam gdje je Jurandova kćerka...! Spasiteme!

XXIMomci ga odmah odvezaše, ali on pade na zemlju jer su mu bili

obamrli zglobovi. Kad su ga podigli, poče gubiti svijest zato što je biojako izmrcvaren. Uzalud su ga na Zbiškovu zapovijed odnijeli kognju, uzalud su mu davali jesti i piti te ga natrli salom i napokonpokrili toplim kožama: Sanderus se nije mogao oporaviti, nego jezapao u tako dubok san da ga je Čeh jedva drugi dan u podne uspioprobuditi.Zbiška je nestrpljivost palila poput vatre, pa odmah dođe k njemu.

Ispočetka nije ništa mogao saznati jer je Sanderus, ili zbog strahaiza pretrpljenih muka, ili zbog prevelike slabosti, tako briznuo u plačda na pitanja uopće nije odgovarao. Jecanje mu je stezalo grlo,usnice su mu podrhtavale, a iz očiju su mu tekle obilne suze, kao daće zajedno s njima izgubiti i svoj vlastiti život.Napokon se malko oporavi, okrijepljen kobiljim mlijekom, kojim su

se krijepili Litvini naučivši se tome od Tatara. Stane naricati da su ga»sinovi Beliala« isprebijali svojim kopljima, da su mu oduzeli konjana kojem je nosio relikvije neizrecive moći i cijene, a kad su ganapokon svezali uz stablo, da su mu mravi tako izgrizli noge i cijelotijelo da ga sigurno čeka smrt, ako ne danas, a ono sutra.Zbiško se napokon razgnjevi i rekne:— Odgovaraj, pasja nogo, na ono, što te pitam, i pazi da ti se još

gore ne dogodi!— Ovdje je nedaleko mravinjak crvenih mravi— oglasi se Čeh. —

Zapovjedite, gospodine, da ga na nj položimo, pa će odmah iza zubinaći svoj jezik.Hlava to nije govorio ozbiljno i čak se nasmiješio jer je u svom srcu

žalio Sanderusa, ali ovaj se prestraši i zavapi:— Milost, milost! Dajte mi još malo toga poganskoga napitka, pa ću

vam reći sve što sam vidio i što nisam vidio!— Ako samo jednu jedinu riječ slažeš, zabit ću ti klin među zube! —

odgovori Čeh.Zatim mu po drugi put prinese vrč s kobiljim mlijekom, a Sanderus

ga pograbi i pritisne željno na usta, kao što se dijete pritisne uzmaterina prsa, i počne gutati otvarajući pri tom i zatvarajući oči. Akad se čestito napio strese se, položi na svoja koljena vrč i rekne: —Gnjusoba!

Zatim se okrene k Zbišku:— A sada me pitaj, moj izbavitelju!— Je U moja žena bila u onom odjelu s kojim si ti išao?Na Sanderusovu se licu pojavi očito čuđenje. On je, doduše, već

bio čuo da je Danuša Zbiškova žena, ali da je vjenčanje bilo potajno ida su je odmah ugrabili, pa je zato na nju još uvijek mislio samo kaona Jurandovu kćerku.Ipak odgovori brzo:— Da, vojvodo, bila je! Ali Sigfrid de Leve i Arnold vom Baden su.

se provukli kroz neprijatelje.— Jesi li je vidio? — zapita ga uzbuđena srca mladić.— Ja joj nisam vidio lica, gospodine, ali sam između dva konja vidio

posvema zastrtu nosiljku u kojoj su je nosili, a čuvala ju je ona istazmija, ona križarska služavka koja je od Danvelda došla u šumskidvorac. A i pjevanje sam čuo tako tužno, gdje dolazi iz nosiljke.Zbiško problijedi od uzbuđenja, sjedne na panj i nekoliko časaka

nije znao što bi još pitao. I Matko i Čeh se silno uzbude čuvši tuvažnu i veliku novost. Čeh je možda pri tom pomislio na svojuljubljenu gospodaricu, koja je ostala u Spihovu, a za koju je ta novostbila najveća nesreća.Časkom su svi šutjeli.Najzad lukavi Matko pogleda u Sanderusa, kojeg još nije poznavao,

već samo za nj čuo, pa ga zapita:— A tko si ti i što si radio među križarima?— Tko sam ja, velemožni viteže — odgovori Sanderus — to će vam

reći ovaj prejasni knez (tu pokaže na Zbiška) i ovaj moćni češki grof;oni me već odavno poznaju.Sada počne na njega, očito, djelovati kumiš, jer posve oživi, i

okrenuvši se k Zbišku, stane govoriti jačim glasom u kojem nije višebilo ni traga prijašnjoj slabosti.— Gospodine, vi ste mi i po drugi put spasili život. Bez vas bi me

bili izjeli vuci, ili bi me bila stigla kazna biskupa, koji su, zavedenipotvorama mojih neprijatelja izdali zapovijed da me se uhvati radimojih relikvija koje, tobože, nisu prave. No ti si me, gospodine,zaštitio.Zahvaljujući tebi, nisu me ni vuci izjeli ni ljudi uhvatili, zato što su

me svi smatrali jednim od tvojih ljudi. I nikad mi kraj tebe nije

uzmanjkalo ni jela ni pića, boljega nego što je ovo kobilje mlijekokoje mi se gadi, ali koje ću ipak piti, samo da pokažem kako sebijedni i siroti hodočasnik ne žaca baš ničega.— Pripovijedaj nam, lupačo, brzo što znaš i ne bulazni! — vikne

Matko.Sanderus ponovo prinese vrč k ustima, pa ga posve iskapi, a onda

se okrene k Zbišku, kao da nije čuo Matkovih riječi.— Zato sam te i zavolio, gospodine. I sami su sveci, kao što veli

sveto pismo, devet puta na sat griješili, pa je i Sanderus katkadsagriješio, ali Sanderus nije bio i neće biti nezahvalan. I zato, kad tesnašla nesreća, sjećaš li se, gospodine, što sam ti rekao: da ću poćiod grada do grada i, naučavajući putem ljude, tražiti tvoju izgubljenuženu. Koga nisam pitao, gdje li nisam bio... to bih vam morao dugoprijpovijedati! Doista, ja sam je našao i od toga sam se trenutka takoprilijepio uz staroga Sigfrida, kao što se ni čičak ne prilijepi uz pasjirep. Postao sam njegov sluga i išao za njim od grada do grada, odkomturije do komturije, bez prestanka, sve do ove posljednje bitke.Zbiško svlada, međutim, svoje uzbuđenje i rekne: — Ja sam ti

zahvalan i neće te minuti nagrada. Ali sad mi odgovori što ću tezapitati: da li ćeš mi priseći na spas svoje duše da ona još živi?— Prisižem na spas svoje duše! — odgovori ozbiljno Sanderus.— Zašto je Sigfrid otišao iz Sčitna?— Ne znam, gospodine, nego se domišljam. On nije nikada bio

starješina u Ščitnu, a otišao je, možda, zato što se bojao zopovijedivelikog meštra koji mu je, kao što su govorili, pisao da svojuzarobljenicu preda mazovskoj kneginji. Možda je pobjegao pred timpismom, jer mu se duša smutila od tuge i boli za Rotgirom. Sadagovore da je to bio njegov sin. Ja ne znam je li to istina, ali znademda mu se nešto od silna bijesa pomiješalo u glavi, i dok bude živ,neće vam povratiti Juraindove kćeri, htjedoh reći: vaše gospođe.— Sve mi je to jako čudno — prekine ga najednom Matko — jer da

je taj stari pas tako željan Jurandove krvi, bio bi već Danušku ubio.— I htio je to učiniti — odgovori Sanderus — ali ga je nešto snašlo,

tako da je poslije veoma teško obolio i zamalo da nije ispustio zadnjidah. Mnogo o tom šapću njegovi ljudi. Neki kažu da je po noći išao ukulu da ubije mladu gospođu, i namjerio se na zla duha, a drugi: naanđela. Doista, našli su ga na snijegu pred vratima gotovo bez duše.

Još i sada mu se naježi kosa na glavi kad se toga sjeti, pa zato nesmije ni sam podići na nju ruku, a boji se da to drugima zapovjedi.Sa sobom vozi Nijemca, nekadašnjeg krvnika ščitnovskoga, ali se nezna zašto, jer se i on boji, kao i svi drugi.Te se riječi jako dojmiše sviju. Zbiško, Matko i Čeh pristupe bliže k

Sanderusu koji se prekrsti i nastavi:— Nije dobro biti među njima. Često sam čuo i vidio koješta, od

čega se čovjeku vlasi dižu na glavi. Već sam rekao vašim milostimada se staromu komturu nešto u glavi poremetilo. Da, pa kako jedrukčije i moglo biti kad ga dusi s onoga svijeta napastuju! Čimostane sam, počne nešto oko njega tako soptati kao da nekomudaha ponestaje. A to je sam Danveld, kojega je ubio strašnigospodin iz Spihova. Sigfrid mu veli: »Što hoćeš? Mise ti nepomažu, pa po šta dolaziš?« A onaj se samo nasmije, pa ondapočne nanovo soptati. Još mu češće dolazi Rotgir od kojeg takođersumpor zaudara, i s njim još više komtur razgovara. »Ne mogu«, velimu, »ne mogu! Kad bude vrijeme onda ću, ali sada ne mogu!« Čuosam također kako ga pita: »Želiš li štogod, sinko?« I sve tako. A bivai to da dva-tri dana nikomu ni riječi ne progovori, a na licu mu se vidistrašna bol. Onu nosiljku čuva i on i križarska služavka tako pomnoda mladu gospođicu ne može nitko vidjeti.— A ne muče li je? — zapita gluho Zbiško.— Reći ću vašoj milosti pravu istinu: nisam čuo udaraca, ni plača,

samo žalosno pjevanje i ponekad kao da ptičica cvili.— Jao! — promrmlja kroz stisnute zube Zbiško. No Matko iprekitne

dalja pitanja.— Dosta je toga — rekne. — Pripovijedaj nam sada o bici. Jesi li je

vidio? Kako su umakli i što se s njima dogodilo?— Vidio sam — odgovori Sanderus — i sve ću vam vjerno reći.

Ispočetka su se borili strašno, ali kad su uvidjeli da su opkoljeni sasvih strana, počeli su misliti kako da se provuku. I vitez Arnolđ, praviorijaš, probio je prvi obruč i tako otvorio put kojim se spasio i starikomtur s nekoliko ljudi i s nosiljkom, privezanom između dva konja.— A zar nije bilo potjere? Kako to da ih nisu stigli?— Potjere je bilo, ali bez uspjeha, jer kad su im se primakli dosta

blizu, okrenuo se vitez Arnold i pobio se sa svima. Ne dao Bognikome da se s njim pograbi u koštac, jer je to čovjek tako strašne

snage da mu nije posve ništa pobiti se i sa stotinu ljudi. Tako seokrenuo dva-tri puta, i tri put je potjeru zaustavio. Ljudi što bijahu uzanj, poginuli su svi do jednoga. I on je sam, čini mi se, bio ranjen ikonja je imao ranjena, ali nije klonuo, i tako je staromu komturu daovremena da umakne.Slušajući sve to, Matko pomisli da Sanderus govori istinu, jer se

sjetio da je od mjesta gdje je Skirvojlo dobio bitku dobar dio putaprekriven lešinama Žmujdina, tako strašno poubijanih kao da ih jepoubijala ruka kakva diva.— Ipak, kako si ti sve to mogao vidjeti? — zapita Sanderusa.— Ja sam sve to vidio — odgovori Sanderus — jer sam se uhvatio

za rep jednom od konja što su nosili nosiljku, pa sam tako bježao,dok nisam kopitom dobio udarac u trbuh. Onda sam se onesvijestio,i tako sam, eto, pao u ruke vaših milosti.— To se, doduše, moglo dogoditi — rekne Hlava — ali ipak pazi da

štogod ne slažeš jer ćeš zlo proći.— Još se pozna znak — odgovori Sanderus — pa tko hoće, može

ga vidjeti; ipak je bolje povjerovati iskrenim riječima nego da naonom svijetu ispaštate zato što niste vjerovali.— Pa i da govoriš samu istinu, ne bi ti se baš uvijek moralo

vjerovati.Tako su se počeli bockati, kao što su to obično činili, ali im dalji

razgovor prekine Zbiško: — Ti si prolazio onim krajem, pa ga zato ipoznaješ. Kakvi su tamo u blizini gradovi i gdje su se po tvommišljenju mogli zakloniti Sigfrid i Arnold?— Tamo u blizini nema nikakvih gradova, već je ondje sve sama

divljina kroz koju je tek nedavno napravljen ovaj put. Isto tako nemani sela ni naseobina, jer su sve popalili sami Nijemci zbog toga što jei ondje isti puk kao i ovdje, pa se, odmah čim je buknuo rat, takođerpobunio proti križarima. Ja mislim, gospodine, da Sigfrid i Arnoldsada lutaju po šumi, pa će gledati da se vrate onamo odakle su idošli, ili će kradomice otići u onu tvrđavicu u koju smo išli prije tenesretne bitke.— Tako će sigurno i biti! — rekne Zbišto.I zamisli se duboko. Po njegovim se namrštenim obrvama i vrlo

ozbiljnom licu moglo vidjeti da nešto osobito promišlja, ali to ne

potraja dugo. Začas podigne glavu i rekne: — Hlavo! Neka momci ikonji budu spremni jer ćemo odmah na put.Momak, koji nije nikada pitao za uzrok koje zapovijedi, ne reče ni

riječi, nego ode konjima; a Matko pogleda na svoga sinovca i zapitaga u čudu: — A... Zbiško? Ej! A kamo ćeš... Šta? Kako? A Zbiškomu odgovori također pitanjem: — A što vi mislite? Zar ne moram?Nato stari vitez zašuti. Čuđenje se sve više gubilo na njegovu licu;

napokon kimne samo glavom, pa uzdahne iz dna grudi i rekne kaoda govori samomu sebi: — Ej, nema druge!I ode također konjima, a Zbiško se vrati k gospodinu de Lorhu, pa

mu, uz pomoć Mazurca koji je znao njemački, rekne:— Ja ne mogu od tebe zahtijevati da mi pomažeš proti ljudima s

kojima si se borio pod istom zastavom; zato si slobodan i možeš ićikamo te volja.— Ja ti ne mogu sada mačem proti svojoj viteškoj časti pomagati —

odgovori de Lorhe — ali ni slobode ne mogu da primim. Ostajem tvojzarobljenik na poštenu riječ, pa ću ti se i sam na tvoj poziv stavitigdje god odrediš. A ti u svakom slučaju zapamti da će križari zamene zamijeniti svaku osobu, jer potječem iz moćnoga roda, osimtoga vrlo zaslužnog za križarski red.I stanu se opraštati, položivši po običaju jedan drugom ruke na

ramena i ljubeći se u lice; pri tom de Lorhe rekne:— Ja idem u Malborg ili na dvor mazurski, da znadeš gdje ćeš me

naći. A tvoj poslanik neka mi kaže samo dvije riječi: Lotaringija —Gelderija!— Dobro! — odgovori Zbiško. — Ja idem još k Skirvojlu da ti dade

znak koji Žmujđini poštuju.Zatim ode k Skirvojlu. Stari vođa mu dade znak i nimalo se ne

usprotivi njegovu odlasku; on je dobro znao o čemu se radi; osimtoga volio je Zbiška i bio mu zahvalan za posljednju bitku, a nije imaoni pravo zadržati viteza koji je bio iz drugoga kraja, a njemu od svojedobre volje došao u pomoć. Zahvalivši mu, dakle, za sve usluge,opskrbi ga živežem koji se mogao naći u onom pustom kraju, iotpusti ga sa željom da se još jednom u životu sastanu u kakvojvelikoj i odlučnoj bici proti križarima.A Zbišku se žurilo; sav je bio kao u groznici. Kad je došao do svojih

ljudi, nađe ih sve spremne, a među njima i strica Maitka već na

konju, u oklopu i sa šljemom na glavi. Odmah pristupi k njemu irekne:— Zar i vi polazite sa mnom?— Pa što da učinim? — zapita Matko malko zlovoljno.Zbiško ništa ne odgovori, nego samo poljubi oboružanu desnicu

svoga strica, pa sjedne na konja i odmah krenuše.Sanderus je jahao s njima. Put su do bojišta poznavali posve dobro,

no dalje im je on imao biti vodičem. Računali su i na to da će senegdje u šumi namjeriti na domaći svijet, pa će im i oni kao davniprotivnici svojih križarskih gospodara, pomoći da progone starogakomtura i toga Arnolda Badenskog o čijoj je nadljudskoj snaziSanderus toliko pripovijedao.

XXIIDo bojišta na kojem je Skirvojlo potukao Nijemce, put je bio lagan,

jer im je bio poznat.Onamo dođoše brzo, ali ga projahaše još brže jer se od

nepokopanih lešina širio strašan smrad. Putem su tjerali vukove iogromna jata vrana i gavrana, a onda su po cesti stali tražiti tragove.I premda je tom cestom maloprije prošao cijeli odjel, ipak je iskusniMatko na ugroženoj zemlji dosta lako našao tragove golemih kopita,pa je stao tumačiti manje iskusnim mlađim vitezovima: — Sva jesreća, što poslije bitke nije bilo kiše. Gledajte samo! Arnoldov konj,budući da je na sebi nosio čovjeka neobično velikog i sam je moraobiti vrlo velik; lako je razabrati da je u bijegu mnogo jače udaraokopitima po zemlji nego kad je išao u protivnom smjeru. Gledaj ukoga su oči, kako se na vlažnim mjestima poznaju potkove! Dat ćeBog, pa ćemo pronaći tu pasju braću, samo ako se prije za kakvezidine ne zaklone.— Sanderus je rekao — odgovori Zbiško — da tu u blizini nema

nikakvih gradova, a tako i jest, jer su ovaj kraj istom nedavno zauzelikrižari i nisu se još u njemu mogli utvrditi. Kamo da se zaklone? Ljudišto su ovdje prebivali, otišli su u Skirvojlov tabor, jer je to isti narodkao i Žmujđini. Sela su, kao što je spomenuo Sanderus, popalili samiNijemci, a žene su s djecom sakrivene u šumskim dubinama. Neštedimo konja pa ćemo ih već stići.— Ali konje moramo štedjeti jer ako nam sve sretno i pođe za

rukom, bit će samo u njima naš spas — rekne Matko.— Vitez Arnold — progovori Sanderus — sulicom je udaren u

pleća. On nije za to mario, nego se borio i ubijao; kasnije ga jemoralo zaboljeti, jer tako obično biva: ispočetka ništa, a poslije boli.Zbog toga nisu mogli prebrzo odmicati, a možda su morali i počivati.— A ljudi, kao što si rekao, nema uz njih nikakvih? — zapita Matko.— Dvojica, koja na svojim sedlima drže nosiljku, osim njih još samo

vitez Arnold i stari komtur. Bilo je i drugih, ali te su Žmujđini stigli ipoubijali.— Neka bude ovako — progovori Zbiško: — neka ljude koji su uz

nosiljku, povezu naši momci; vi, striče, pograbite staroga Sigfrida, aja ću navaliti na Arnolda.

— No — odgovori Matko — ja ću sa Sigfriđom već izići na kraj, jersu mi po milosti gospodina Isusa još uvijek dosta snažne kosti. No tise ne precjenjuj, jer je Arnold pravi gorostas.— O, da! Vidjet ćemo! — odvrati Zbiško.— Ti si jak, ne poričem, ali ima još i jačih od tebe. Zar si zaboravio

na one naše vitezove, koje smo u Krakovu vidjeli? Bi li ti svladaogospodina iz Tačeva, Paška Zlođjeja iz Bisikuipica ili Zavišu Crnoga?Ne budi lakouman, nego pazi šta radiš!— Ni Rotgir nije bio slabić — promrmlja Zbiško.— A hoće li se za mene naći posla? — zapita Čeh. Ali ne dobi

odgovora jer je Matkova misao bila zabavljena nečim drugim.— Ako nam Bog da sreću — rekne — morat ćemo gledati da što

prije dođemo u mazurske krajeve. — Ondje ćemo biti sigurni i sve ćebiti svršeno.Ali začas uzdahne, pomislivši, očito, da još ni onda neće sve biti

svršeno, jer se nešto mora učiniti s nesretnom Jagjenkom.— Ej — promrmlja — čudni su putevi božji. Ja često mislim zašto

tebi nije bilo suđeno da se mirno oženiš, a ja da, kod vas mirnosjedim. Jer obično tako biva... a samo se mi od svih plemića u našojkraljevni povlačimo po raznim mjestima i krajevima, mjesto da lijepokod kuće gospodarimo.— To je istina, ali i volja božja — odgovori Zbiško. Nekoliko su

časaka jahali šuteći, a onda se opet starivitez okrene k sinovcu:— Pouzdaješ li se ti u toga pustolova? Kakav je to čovjek?— Čovjek je lakouman i možda nitkov, ali je prema meni iskren; ja

se ne bojim da će me izdati.— Ako je tako, neka od jaše naprijed; oni se neće preplašiti ako ih

stigne. Neka im rekne da je pobjegao iz sužanjstva, to će mu lakopovjerovati. Tako će biti bolje, jer će se ili negdje sakriti ili pripravitina obranu ako nas ugledaju izdaleka.— U noći on sam neće poći naprijed jer je jako plašljiv — odgovori

Zbiško — ali će po danu tako biti bolje. Reći ću mu da se po danu triputa zaustavi i na nas pričeka; ako ga ne nađemo na određenommjestu, bit će to znak da je već s njima, a mi ćemo poći njegovimtragom, pa ćemo iznenada na njih udariti.— A neće li ih možda na nas upozoriti?

— Neće. On je više obavezan meni, nego njima. Reći ću mu daćemo i njega svezati kad njih svladamo, tako da mu se poslije ne biosvetili. Neka uopće ne prizna da je naš čovjek.— Ti ih, dakle, misliš ostaviti na životu?— Nego šta? — odgovori nešto zabrinuto Zbiško.— Gledajte... Da je to u Mazoviji ili gdjegod kod nas, izazvali bismo

ih na megdan kao što sam ja izazvao Rotgira, pa bi se pobili na smrt,ali ovdje u njihovom kraju ne može to biti...Ovdje se radi o Danuški i o što većoj brzini. Sve treba obaviti tiho i

brzo, pa onda, kao što ste rekli, moramo što hitrije u mazurskekrajeve. Udarivši na njih posve nenadano, možda ćemo ih zateći bezoklopa, pa i bez mačeva. Kako da ih onda ubijemo? Mene je strahsramote. Ta mi smo obojica opasani vitezovi, kao i oni.— Da — rekne Matko — ali možda će i do borbe doći.Zbiško namršti obrve i na licu mu se odrazi silna želja za bojem,

očito prirođena svim muževima iz Bogdanca. U taj čas postade takosličan Matku kao da mu je rođeni sin.— Ja bih rto baš i želio — progovori gluho. — Htio bih da onoga

krvavoga psa Sigfrida bacim pred Jurandove noge! Dao to Bog!— Dao Bog, dao! — ponovi i Matko.Tako govoreći, projahaše dobar komad puta, a uto se spusti i noć,

jasna, ali bez mjesečine.Morali su se zaustaviti da im odahnu konji i da se ljudi okrijepe

jelom i snom. Prije počinka zapovijedi Zbiško Sanderusu da sutradansam odjaše naprijed, našto ovaj odmah pristade, zamolivši samo dase smije opet k njima vratiti ako ga zaskoče ljudi ili divlje zvijeri. Osimtoga zamoli da se smije četiri puta na dan zaustaviti, jer ga uvijekneki strah obuzme u svakom pustom, pa makar i napučenom kraju,a kako ne bi u ovakvoj divljoj šumi u kakvoj su sada.Nato se spremiše na počinak i, okrijepivši se jelom, legoše na kože

uz malu vatru, naloženu pokraj puta. Momci su pažljivo čuvali konjekoji su se brzo napasli i zadrijemali, stavivši glave jedan na drugoga.Čim je prvi osvit posrebrio drveće, Zbiško ustade, probudi druge iodmah krenuše dalje. I opet su posve lako nalazili tragove kopitaogromnog Arnoldova konja, otisnute u vlažnoj i još posveneposušenoj zemlji. Sanderus odjaše naprijed i nestane im s očiju,ali ga ipak za dva-tri sata nađoše na dogovorenom mjestu. On im

reče da nije vidio ni žive duše, osim velikoga bivola, pred kojim ipaknije pobjegao jer mu se zvijer prva uklonila s puta. U podneim,naprotiv, javi da je vidio čovjeka, pčelara s ljestvama,.ali ga nije zadržao iz straha da ih u šumi nema, možda, više.

Pokušao ga je pitati za ovo i ono, ali se nisu mogli razumjeti.Kad su opet pošli, stao se Zbiško uznemirivati. Šta će biti ako dođu

u viši i suši kraj, gdje će se na tvrdoj cesti izgubiti svi tragovi? Akonjihova potjera bude preduga, te ih dovede u napučeniju okolicu ukojoj su stanovnici već odavno vikli služiti križarima, bit će gotovonemoguće izbaviti Danušku jer će domaći ljudi, bez sumnje,priskočiti u pomoć Sigfridu i Arnoldu, pa čak ako se oni i ne zakloneza zidove kakvog zamka.Ali na sreću, te bojazni bijahu isprazne; na slijedećoj postaji ne

nađoše Sanderusa, nego otkriše na omorici kraj ceste veliki krst,usječen, očito, maloprije. Odmah se pogledaju i lica im se uozbilje, asrca im počnu jače kucati. Matko i Zbiško skoče odmah s konja dašto bolje pogledaju tragove na zemlji; brižno su ih tražili, ali ne dugo,jer su im i sami udarali u oči.Sunce se već bilo znatno spustilo i obasjavalo drveće zlatnim

zrakama. Šuma bijaše tiha jer su se i zvijeri i ptice spremale napočinak. Samo su ponegdje među granjem skakale vjeverice, gotovoposve crvene od trakova večernjega sunca. Zbiško, Matko, Čeh imomci jahali su jedan za drugim. Uto stari vitez reče svome sinovcu:— Požurimo sa suncem. Od zadnje postaje do mjesta na kojem jebio usječen znak, projahali smo dobar komad puta. Na krakovskoj uribila bi tri sata... Sanderus je, dakle, već odavna s njima, pa je imaodosta vremena da im ispripovijeda svoje zgode i nezgode. Samo akonas nije izdao.— Nije — odgovori Zbiško.— Samo ako su mu povjerovali — dovrši Matko — jer ako nisu, bit

će s njim zlo.— A zašto da mu ne povjeruju? Zar oni štogod o nama znaju? A

njega poznaju. Sužnju pođe često za rukom da utekne iz sužanjstva.— Ja mislim ovo: ako im je rekao da je pobjegao iz sužanjstva,

možda su se uplašili potjere i odmah otišli.Časkom su šutjeli, ali uskoro se pričini Matku kao da mu Zbiško

nešto šapće, pa se zato okrene i zapita:

— Šta to kažeš?Ali Zbiško je gledao uvis i nije šaptao Matku, nego je Bogu

preporučio Danušku i svoj smjeli pothvat.I Matko se stane krstiti, no jedva je učinio prvi znak svetog krsta,

kadno se k njima vrati jedan od momaka koje su poslali naprijed, irekne: — Tu je ugljenarska koliba! Tu su!— Stoj! — šapne Zbiško i u isti trenutak skoči s konja. Za njim

skoče Matko, Čeh i momci od kojih trojicadobiju zapovijed da ostanu tu s konjima i da paze da koji, sačuvaj

Bože, ne zarže. A ostaloj petorici rekne Matko:— Tamo će biti dva čovjeka i Sanderus, koje mi odmah povežite, a

bude li koji oboružan i htjedne li se braniti, dajte mu samo po glavi.I odmah pođoše naprijed. Putem Zbiško šapne stricu: — Vi

pograbite starog Sigfrida, a ja ću Arnolda.— Samo se čuvaj! — odgovori mu starac.I namigne Čehu, dajući mu tako znak da svaki čas bude spreman

priskočiti mladomu gospodinu u pomoć.Čeh kimne glavom da će tako i biti, pa uzdahne duboko i okuša ide

ili mu mač lako iz korica.No Zbiško to opazi i rekne:— Ne! Ja ti zapovjedam da odmah priskočiš kolibi i da od nje za

vrijeme borbe ni na trenutak ne odstupiš!Išli su brzo i tiho, uvijek gustim šumskim grmljem, ali još nisu došli

daleko kadno pred njima puče mala čistina na kojoj su se vidjeleugasle hrpe ugljena i dvije zemljane kolibe, ili nume, u kojima susvakako stanovali ugljenari sve dok ih nije iz njih potjerala ljutavojna. Večernje je sunce lijepo obasjavalo hrpe ugljena i obadvijekolibe, koje nisu bile daleko jedna od druge.Pred jednom su na panjevima sjedila dva viteza, a pred drugom jaki

crvenokosi sluga i Sanderus. Oni su obojica krpama brisali oklope, apred Sanderusovim nogama ležala su još dva mača, koje je on očitohtio kasnije očistiti.— Gledaj — rekne Matko stežući svom silom Zbiškovu ruku, samo

da ga zadrži još koji časak. — On im je oduzeo mačeve i oklope.Dobro! Onaj sa sedom glavom mora da je...— Naprijed! — vikne najednom Zbiško.

I poput vjetra skoči na čistinu. I Nijemci se brzo dignu, ali još prijenego što su mogli dotrčati do Sanderusa, pograbi grozni Matkostaroga Sigfrida za prsa, pa ga u tili trenutak baci na zemlju. AZbiško i Arnold se pograbe kao dva jastreba, pa se obujme rukama ipočnu se strašno hrvati. Jaki Nijemac, koji je sjedio kraj Sanderusa,dohvati, doduše, mač, ali ga još prije nego što je mogao njimemahnuti, udari Matkov momak Vid sjekirom po crvenoj glavi irasiječe ga na mjestu. Zbiškovi momci stadoše nato po Matkovojzapovijedi vezati Sanderusa, koji je, doduše, znao šta to znači, ali jeipak stao kmečati kao tele kad ga kolju.Ali Zbiško, premda je mogao iz drveta, kad ga je dobro stisnuo,

istisnuti sok, osjeti da nije zapao u ljudske ruke, nego u medvjeđešape. Uvjeri se u isti mah da je za nj prava sreća što je na sebiostavio oklop — nije, naime, znao, neće li se morati pobiti na oštrooružje — jer bi mu, inače, orijaški vitez zdrobio rebra, a možda ihrptenjaču prelomio. Mladić ga je doduše malko digao u zrak, ali gaje Nijemac podigao još više i, sabravši sve sile, htio tresnuti o zemljuda se više ne digne.Ali i Zbiško stegne Arnolda tako strašno da su se Nijemčeve oči

zalile krvlju, pa mu utisne nogu među koljena i sruši ga na zemlju.U isti mah padoše oba, samo što se mladić nađe pod njemačkim

vitezom; ali u taj trenutak dobaci Matko, koji je na sve pazio, na polazdrobljenog Sigfrida u ruke svojim momcima, pa sam priskoči k ovojdvojici, sveže u tren oka svojim pojasom Arnoldove noge, sjedne nanjega kao na ubijenoga vepra, i položi mu svoju oštru mizerikordijuna vrat.A Arnold krikne strašno i ruke mu klonu bez moći sa Zbiškovih

bokova. Odjednom stane jecati, ne toliko od umora, koliko od togašto je najednom osjetio groznu bol u plećima, ondje gdje je bioudaren sulicom još za vrijeme bitke sa Skirvojlom.Matko ga pograbi obim rukama i zbaci sa Zbiška, a Zbiško ustane

sa zemlje i sjedne; htjede zatim opet ustati, ali mu to ne pođe zarukom, pa sjedne nanovo i tako je dulje vremena sjedio nepomično.Lice mu bijaše znojno i blijedo, oči zakrvavljene, a usta posvemodra... i gledao je preda se kao bez svijesti.— Šta ti je? — zapita ga zabrinuto Matko.— Ništa, samo sam jako umoran. Pomozite mi da stanem na noge!

Matko ga uhvati ispod pazuha i podigne uvis.— Možeš li stajati?— Mogu.— Boli li te šta?— Ništa. Samo mi ponestalo daha.Videći uto Čeh da je na bojištu sve svršeno, pojavi se pred kolibom

držeći za vrat križarsku služavku. Ugledavši je, zaboravi Zbiško naumor, a sile mu se odmah vratiše, i kao da se nikada nije borio sastrašnim Arnoldom, priskoči k numi.— Danuško! Danuško!Ali na te usklike ne odgovori nikakav glas.— Danuško! Danuško! — ponovi Zbiško.I zašuti. U kolibi je bilo tamno, pa zato nije u prvi trenutak mogao

ništa vidjeti. Mjesto toga je iza kamenja, naslagana pred ognjištemdopiralo brzo i glasno disanje, kao od pritajene zvijeri.— Danuško! Zaboga! Ta to sam ja! Zbiško!Uto ugleda u mraku njezine oči, široko otvorene, prestravljene, bez

svijesti.Odmah priskoči k njoj i obujmi je rukama, ali ona ga nije

prepoznala, nego mu se stala otimati iz ruku, ponavljajući plahim,zadihanim šapatom: — Bojim se! Bojim se! Bojim se... !

ČETVRTI DIO

INe pomogoše ni prijazne riječi ni dragan ja ni molbe: Danuška nije

poznavala nikoga i nije došla k svijesti. Jedini osjećaj koji je vladaocijelim njenim bićem, bijaše strah, sličan užasnom strahu što gapokazuju uhvaćene ptice. Kad su joj donijeli hranu, nije htjela predljudima jesti, premda se na njenim pogledima, što ih je bacala najelo, jasno vidjelo da je, možda, već duže vremena gladna. Ostavšisama, bacila se na zdjelu s lakomošću divlje zvijeri; ali kad je Zbiškounišao u sobu, skočila je odmah u ugao i sakrila se za kup suhogahmelja.Uzalud ju je Zbiško zvao u svoj zagrljaj, uzalud je k njoj pružao

ruke, uzalud ju je molio gušeći u sebi suze. Ona nije htjela iz svogaskrovišta izići ni onda kad su u izbi zapalili oganj i kad je na njegovusvjetlu mogla posve dobro razabrati Zbiškov lik. Činilo se da ju jezajedno s razumom i pamćenje ostavilo. A on je nju i njeno propalolice promatrao preneraženim pogledom, promatrao je upale joj oči,otrcane krpe na odjeći u koju je bila odjevena, i srce je zamiralo unjemu od boli i bijesa na pomisao u kakvim je rukama bila i iz kakvihsu je ruku oslobodili. Na kraju ga obuze tako strašan gnjev da jepograbio svoj mač i otrčao s njim k Sigfridu kojeg bi sigurno bio ubioda ga nije Matko prihvatio za ruku. Nato su se počeli međusobnorvati baš kao neprijatelji, no mladić je bio tako oslabljen prijašnjomborbom s orijaškim Arnoldom, da ga je stari vitez savladao izakrenuvši mu ruke progovorio: — Jesi li pobjesnio, šta li?— Pustite me — odgovori Zbiško škripeći zubima — jer će se duša

prevrnuti u meni!— Neka se prevrne! Ne puštam! Razbij radije glavu o drvo nego da

osramotiš i sebe i sav naš rod.I stišćući Zbiškovu ruku kao željeznim klijestima, nastavi dalje: —

Razaberi se! Osveta ti neće umaći, a ti si opasani vitez. Šta je to?Zar hoćeš da lumlatiš svezanoga sužnja? Time nećeš pomoćiDanuški, a šta će tebi preostati? Ništa, samo sramota.Ti ćeš mi reći da su i kraljevi i knezovi često ubijali svoje sužnje. Da,

ali ne kod nas! I šta se njima oprašta, neće se tebi oprostiti. Oniimaju kraljevstva, gradove i mjesta, a šta ti imaš?Samo svoju vitešku čast. Tko neće njima ni prigovoriti, tebi će u oči

pljuvati! Opameti se, tako ti Boga!

Časkom su šutjeli.— Pustite me! — ponovi muklo Zbiško. — Neću mu ništa.— Hodi k ognju, da se posavjetujemo!, I povede ga za ruku k ognjištu što su ga momci upalili uz hrpu

ugljevlja. Tu sjedoše; Matko se malko zamisli pa rekne:— Pomisli i na to da si onoga staroga psa obećao Jurandu. On će

mu se svojski osvetiti i za svoje i za Danuškine muke. On će mu većplatiti, ne boj se! I ti si dužan da time Jurandu ugodiš. To ga i ide. Ašta nije slobodno tebi, to će biti slobodno njemu, jer on nije zarobiosužnja, nego će ga dobiti od tebe na dar. On može s njega, bezprijekora i sramote, svu kožu oguliti, razumiješ li me?— Razumijem — odgovori Zbiško. — Imate pravo.— Vidim, da ti se razum vraća. Ako te đavo još uznapastuje,

pomisli da si se još i Lihtenštajnu i drugim križarima zavjetovao, akad bi nemoćnoga sužnja ubio i kad bi to naši momci razglasili, ne biti više nijedan vitez htio na megdan izići, i pravo bi učinio. Božesačuvaj! Već je onako dosta nesreće, pa da barem ne bude isramote. Govorimo radije o tome šta da sada učinimo i kamo dapođemo.— Govorite! — promrmlja mladić.— Ja mislim ovako: onu bismo zmiju što je bila uz Danušku, mogli i

ubiti, ali vitezovima ne dolikuje da svoje ruke omaste ženskom krvlju,zato ćemo je psedati knezu Janušu. Ona je još u šumskom dvorukod kneza i kneginje zasnovala izdaju, pa neka joj sude mazovskisudovi, a ako je za to ne razapnu na kotač, to će je već božja pravdakazniti. Dok se ne namjerimo na kakvu drugu ženu, kojabi njegovala Danušku, dotle inaim je ona potrebna, a kasnije je

možeš uz konjski rep privezati. A sada moramo što prije u mazovskekrajeve.— Ne možemo odmah jer je noć. Možda će Bog ujutro dati Danuški

više pameti.— Neka i konji dobro otpočinu. Zorom ćemo krenuti. Dalji im

razgovor prekine glas Arnolda fon Badena,koji je malko dalje ležao na leđima, vezan za balčak svog vlastitog

mača, pa je počeo nešto njemački govoriti. Stari Matko ustane i pođek njemu, a budući da nije dobro razumio njegovih riječi, stane seobazirati za Čehom.

Hlava nije mogao odmah doći, jer je bio nečim drugim zabavljen.Dok su oni razgovarali kod ognjišta, on je otišao križarskoj služavci, ipoloživši joj ruku na vrat, stresao je kao krušku, govoreći:— Slušaj kujo! Sada ćeš otići u kolibu i prirediti gospođici postelju

od kože, ali ćeš je prije toga obući u svoju lijepu odjeću, a ti ćeš sesama zaodjeti u one krpe u kojima ste je vi sa sobom vodili...prokleta vam mati!I ne mogavši obuzdati svog gnjeva, tresao ju je tako jako da su joj

oči gotovo iz očnica iskočile. Bio bi joj, možda, hrptenjaču slomio, alije uvidio da im je ona još potrebna, pa je najzad pusti rekavši:— A zatim ću za tebe prirediti konopac!Ona ga je u svom strahu pograbila za koljena, a kad ju je on od

sebe odgurnuo, otrčala je u kolibu, bacila se pred Danušku nakoljena i počela vapiti: — Obrani me! Ne daj me!Ali Danuška je samo zatvorila oči, a iz usta joj je navro obični,

prestravljeni šapat: — Bojim se! Bojim se! Bojim se!I zatim je posve otupila, što je bivalo uvijek kad joj se god približila

služavka križarskoga reda. Ipak je pustila da je razodjene i obuče unovu odjeću. Služavka priredi postelju i položi je na nju baš kaokakvu drvenu ili voštanu figuru, a onda sama sjedne uz ognjištebojeći se da iziđe iz sobe.Ali Čeh dođe za časak, i okrenuvši se k Danuški, rekne: — Vi ste

među prijateljima, gospođo, pa u ime Oca i Sina i Svetoga duhaspavajte spokojno!Prekrsti je rukom i da je ne probudi, posve tiho reče križarskoj

služavci: — Ti ćeš svezana ležati pred pragom, ali ako zavikneš i njuprestrašiš, odmah ću ti zakrenuti vratom. Ustani i hodi!Zatim je izvede iz sobe, pa je, kao što je rekao, čvrsto sveže i ode k

Zbišku.— Ja sam gospođu dao obući u odjeću što ju je na sebi imala ona

gušterica — rekne. — Ona joj je priredila postelju i gospođa spava.Bit će najbolje da više ne idete onamo, gospodine, samo da se neprobudi. Dat će Bog, pa će se ujutro poslije počinka osvijestiti, a visada treba da mislite na jelo i počinak.— O, ja ću leći pred pragom kolibe — odgovori Zbiško.— Onda ću ja onu kuju odvući u stranu, k trupu onoga riđastoga

Nijemca; ali vi morate sada jesti, jer je pred vama velik put i veliki

napor.To rekavši, pođe da iz bisaga izvadi pečeno meso i pečenu repu,

što su bili sa sobom ponijeli iz žmujđinskoga tabora, no jedva šta jepoložio jelo pred Zbiška, pozva ga Matko k Arnoldu.— Paizider pažljivo — rekne mu — šta želi taj orijaš, jer premda

razumijem nekoje riječi, ne mogu ga ipak posve razumjeti.— Ja ću ga, gospodine, odnijeti k ognjištu, pa ondje razgovarajte —

odgovori Čeh.Otpasavši se, podmetne pojas pod Arnoldova pazuha, pa ga onda

podigne na svoja leđa.Načas se nisko prigne pod velikom Nijemčevom težinom, ali jer je

bio jak momak, odnese ga do ognjišta i baci kao vreću graha krajZbiška na zemlju.— Razvežite mi ruke — progovori križar.— To bi moglo biti — odgovori mu po Čehu stari Matko — ako nam

prisegneš na svoju vitešku čast da ćeš se ponašati kao naš sužanj.Ipak ću i bez toga narediti da ti se izvuče mač ispod koljena irazvežu ruke, da možeš uz nas sjesti, ali ti neću skinuti konopca snogu dok ne porazgovorimo.I namigne Čehu, koji razveže Nijemcu ruke, pa mu onda pomogne

da sjedne. Arnold pogleda ponosno u Matka, pa zatim u Zbiška izapita: — Tko ste vi?— Kako nas ti to smiješ pitati? Šta je tebi do toga stalo? Reci nam ti

sam tko si?— Meni je do toga stalo, jer bih na vitešku čast mogao samo

vitezovima priseći.— A Ugledaj!I Matko pridigne svoj kaput, pa mu pokaže viteški pojas oko

bokova.Nato se križar začudi pa istom časak kasnije rekne: — Kako to? I vi

otimate plijen kao [razbojnici u šumi? I pomažete poganskoj čeljadiproti kršćanima?— Lažeš — vikne Matko.I tako započne razgovor, neprijazan, ljutit i često nalik na svađu. A

kad je Matko odlučno tvrdio, da je samo križarski red stajao na putupokrštenju Litve, i kad je za to naveo sve svoje razloge, začudio seArnold nanovo i zašutio jer je ta istina bila tako očita da joj se nije

moglo ništa prigovoriti. Nijemca su se napose kosnule Matkove riječišto ih je izustio praveći pri tom znak svetoga krsta: — Tko zna, komuvi, uistinu, služite, ako ne svi, a ono barem nekoji! — A kosnule suga se zato što su i u samom križarskom redu sumnjali na nekekomture da odaju počast samome sotoni. Za tu stvar ih nisu pozivalini pred kakav sud, da ne padne sramota i na sve druge, ali je Arnoldznao posve dobro da se to govorkalo među braćom i da su se,doista, raznosili takvi glasovi. Uza to je Matko, znajući od Sanderusaza čudno ponašanje staroga Sigfrida, do kraja smeo prostodušnogorijaša.— A zar, možda, Bogu i Krstu služi taj Sigfrid — rekne — s kojim si

ti pošao na ovu vojnu?Zar još nisi nikada čuo kako on sa zlodusima razgovara, kako s

njima šapće i smije se ili zubima škrguće?— Istina je! — promrmlja Arnold.A Zbiško, kojem je bol i srdžba opet zaokupila srce, vikne

najednom: — I ti govoriš o viteškoj časti? Stid te bilo, jer si pomagaokrvniku i paklenome bratu! Stid te bilo, jer si mirno gledao na mukenemoćne žene i viteške kćeri, pa si je još možda i sam mučio! Stid tebilo!A Arnold izbulji oči, pa načini u zraku znak svetoga krsta i rekne: —

U ime Oca i Sina i Svetoga duha... ! Kako to... ? Tu bezumnudjevojku kojoj u glavi sjedi dvadeset i sedam vragova...? Ja?— Jao! Jao! — zavapi promuklim glasom Zbiško.I mašivši se za držak svoje mizerikordije, pogleda opet divljim

pogledom na onu stranu, gdje je malko dalje u mraku ležao Sigfrid.Matko mu mirno položi ruku na rame i stegne ga svom silom, da ga

nanovo privede k svijesti, pa se onda okrene k Arnoldu i rekne:— Ta je ženska kći Juranda iz Spihova, a žena ovoga mladoga

viteza. Pojmiš li sada zašto smo pošli vašim tragom i zašto si tipostao naš suzanj ?— Zaboga! — začudi se Arnold. — Odakle? Kako? Ta ona je luda!— Jer su je križari ugrabili kao nevino janje, i mukama do toga

doveli.Na riječi »nevino janje« prinese Zbiško svoju ruku na usta i stisne

zube, a iz očiju mu stanu jedna za drugom kapati gorke suzeneizrecive boli i tuge. Arnold je sjedio zamišljen, a Čeh mu je s

nekoliko riječi pripovijedao o izdaji Danveldovoj, o otmici Danuškinoj,o Jurandovim mukama i o dvoboju s Rotgirom. A kad je svršio,nastala je potpuna tišina koju je mutio samo šum drveća i prasakognja.I tako su sjedili nekoliko časaka; napokon Arnold digne glavu i

rekne: — Ja vam prisižem ne samo na svoju vitešku čast nego i nasveti krst Kristov, da te žene nisam pravo ni vidio, da nisam znao itkoje i da je nikada nisam pomagao mučiti.— Prisegni nam još da ćeš dobrovoljno poći s nama i da nećeš

pobjeći, pa ću te dati posve razvezati — rekne Matko.— Neka bude i tako kako veliš: prisižem! Kamo ćete me odvesti?— U Mazo vi ju, k Jurandu iz Spihova.To govoreći, razveže mu Matko sam konopac na nogama, pa mu

pruži mesa i repe. Zbiško ustane za koji časak i ode na počinak predprag kolibe pred kojim nije više našao križarske služavke jer su jeprije toga momci odnijeli među konje. Legne pred pragom na kožukoju mu donese Hlava i odluči čekati ne spavajući, neće li jutroDanuški donijeti kakvu sretnu promjenu.A Čeh se vrati k ognjištu jer mu je dušu tištilo nešto o čem je htio

porazgovoriti sa starim vitezom iz Bogdanca.On ga nađe tako zamišljena da nije ni čuo hrkanje Arnoldovo koji se

ljudski najeo pečena mesa i repe, pa je od umora čvrsto zaspao.— A vi nećete na počinak, gospodine? — zapita Hlava.— San mi bježi s očiju — odgovori mu Matko. — Dao nam Bog

dobro jutro!I to rekavši, pogleda u zvijezde.— Kola su već na nebu, a ja još uvijek razmišljam kako će se sve to

svršiti.— Ni meni nije do spavanja, jer mi je gospođica iz Zgorjelica na

pameti.— Ej, istina, to je nova nesreća! AH ona je u Spihovu.— Da, u Spihovu. Odveli smo je iz Zgorjelica, a ne znamo po štta.— Sama je htjela k opatu, a kad je opata nestalo šta sam mogao

učiniti? — odgovori nestrpljivo Matko koji o tome nije radorazgovarao jer se u svojoj duši osjećao krivim.— Da! Ali šta sada?— Ha, šta? Ja ću je odvesti natrag kući, pa neka se vrši volja božja!

I začas nadoda:— Da, neka se vrši volja božja! Ali da je bar ta Danuška zdrava i

takva kao što su drugi ljudi, mogao bih barem znati šta da učinim. Aovako, Bog bi znao! Možda neće ni ozdraviti... ni umrijeti. Kad bi jesamo gospodin Isus priklonio na ovu ili na onu stranu.Ali Čeh je u taj trenutak mislio na Jagjenku.— Gledajte, vaša milosti — progovori — kad sam ja odlazio iz

Spihova i s njom se opraštao, rekla mi je gospođica ovo: »Ako se štadogodi, dođite vi ovamo prije Zbiška i prije Matka, jer mi oni nećemoći ni po kome drugom poslati nove vijesti, pa ćete ih zato donijetivi i odvesti me u Zgorjelice.«— Ej! — odgovori Matko. — Sigurno bi joj bilo neugodno ostati u

Spihovu kad se Danuška vrati. Ona mora otići u Zgorjelice. Zao mi jesirote, jako mi je žao; ali šta ćemo kad to nije volja božja! Sta dasamo uradimo? Pričekaj! Ona ti je rekla, veliš, da se prije nas vratiš snovim vijestima i da je onda odvedeš u Zgorjelice?— Ona mi je rekla to šta sam vam posve vjerno ponovio.— Ti bi, dakle, mogao krenuti i prije nas. I starome Jurandu treba

javiti da mu se kći pronašla, da ga moždanenadana radost ne usmrti. Kao što mi je Bog drag, to se mora

učiniti. Pođi i reci da smo izbavili Danušku i da ćemo se s njomuskoro vratiti; a sam uzmi onu sirotu i odvedi je kući.Tu stari vitez uzdahne jer mu je zaista bilo žao Jagjenke i onih

osnova što ih je u pogledu nje snovao.Za časak ponovo zapita:— Znam da si ti jak i hrabar momak, ali hoćeš li je znati obraniti od

kakve nepravde? Na putu se može posve lako svašta dogoditi.— Znat ću, pa makar pri tom morao i glavu izgubiti! Uzet ću

nekoliko dobrih momaka koje će mi spihovski gospodar rado dati, paću je u sigurnosti odvesti, makar i nakraj svijeta.— Ali nemoj se u samoga sebe odviše pouzdavati. A zapamti da

ćeš je morati budno čuvati u samim Zgorjelicama od Vilka izBrzozove i Čtana iz Rogova. Ali ja ne govorim pravo, jer se na njihmoralo paziti samo dotle dok nam je nešto drugo bilo na misli. Asada nema više nade, pa će biti ono što ima da bude.— Ja ću ipak gospođicu čuvati i od onih vitezova, jer uboga

Zbiškova gospođa jedva diše, pa će možda i umrijeti.

— To je istina, kao što mi je Bog drag: ona jedva diše, pa će moždai umrijeti.— To treba prepustiti gospodinu Bogu, a sada mislimo samo na

gospođicu zgorjeličku!— Uistinu bi bilo u redu — rekne Matko — da je ja sam odvedem

kući. Ali to je jako teško.Ja ne mogu sada ostaviti Zbiška, i to s mnogih i velikih razloga. I

sam si vidio kako je škripao zubima i kako je navalio na onogastarog komtura da ga ubije kao psa. A ako nam djevojka umre naputu, ne znam neću li ga i ja sam umlatiti. Ali ne bude li mene, nećega ništa zadržati, pa će velika sramota pasti i na nj i na čitav naš rod,a toga ne dao Bog! Amen.Nato će Čeh:— Ali i tome ima pomoći. Predajte meni onoga krvnika, pa ću ga ja

odvesti i u Spihovu predati Jurandu.— Neka ti Bog da zdravlje! Ti imaš dobar razum! — klikne radosno

Matko. — To je najbolje rješenje! Najbolje! Uzmi ga odmah, i živa gau Spihov dovedi, a pri tom uradi s njime šta te volja!— Dajte mi još i onu kuju ščitnovsku! Ako mi na putu ne bude

pravila neprilika, dovest ću i nju, a ako bude, objesit ću je!— Možda će Danušku prije napustiti strah i možda će se prije

opametiti ako ne bude vidjela to dvoje. Ali ako ti odvedeš križarskudjevojku, kako će ona bez ženske pomoći?— Ta nije moguće da se i u ovim šumama ne biste namjerili na

domaće stanovnike, ili na bjegunce sa ženama. Uzmite prvu inajbolju, a svaka će biti bolja od ove. Međutim Zbiškova će segospođa uza nj i bez posluge snaći.— Ti govoriš veoma pametno, kao i obično. I to je istina. Možda će

se ona, videći uvijek samo Zbiška kraj sebe prije osvijestiti. On će bitiza nju i otac i majka. Dobro. A kad ćeš poći?— Neću čekati zore, ali sada ću malko prileći. Ta još nije ni pola

noći.— Kola su već na nebu, kao šta sam rekao, ali Vlašići nisu još izišli.— Hvala Bogu da smo to uredili; bilo mi je vrlo teško.I to rekavši, ispruži se Čeh uz napolak ugaslo ognjište, pa se

prekrije čupavom kožom i odmah usne. Nebo se još nije bijeljelo i

noć je još bila duboka kad se probudio, pa se izvukao ispod koža,pogledao u zvijezde, protegnuo se dva-tri put i probudio Matka.— Vrijeme je da pođem! — rekne.— A kamo? — zapita u polusnu Matko tarući rukom oči.— U Spihov.— A, istina! Tko tu tako hrče kraj mene? Ta i mrtvaca bi probudio.— Vitez Arnold. Bacit ću nešto drva na vatru i otići k momcima.I doista ode, ali se već za časak vrati brzim korakom i progovori još

izdaleka tihim glasom: — Gospodine, nosim vam novu vijest, i to zlu!— Šta se dogodilo? — zapita Matko i ustane.— Služavka je utekla. Momci su je odnijeli među konje i razvezali

joj noge. Da ih grom ubije! A kad su pozaspali, izvukla se onanekako između njih i pobjegla. Hodite, gospodine!Uznemireni Matko pode brzo s Hlavom konjima, ali nađe kod njih

samo jednog momka.Drugi su se razišli u potragu za bjegunicom. Ipak su je uzalud tražili

po tmini i po gustoj šumi, i zato su se uskoro vratili pognute glave.Matko im se stade nijemo groziti šakom, pa se onda vrati k ognjištu;drugo nije mogao ni učiniti.Začas dođe Zbiško, koji je bio na straži pred kolibom i nije mogao

spavati; a kad je čuo korake, htio je saznati šta se dogodilo. Matkomu rekne, šta je upravo s Čehom zaključio a onda mu javi da jepobjegla križarska služavka.— To nije velika nesreća — rekne — jer će ili od gladi u šumi

poginuti ili će je naći ljudi i ubiti je, ako je prije vuci ne izjedu. Samomi je žao šta ju je minula kazna u Spihovu.Zbišku je također bilo žao šta ju je minula kazna, ali je tu vijest ipak

primio posve mirno. Nije se usprotivio ni Čehovu odlasku saSigfridom, jer je bio ravnodušan prema svemu šta se nije ticaloDanuške. I odmah je stao o njoj govoriti: — Ujutro ću je uzeti predase na konja, pa ćemo tako poći — rekne.— A kako joj je? Spava li? - zapita Matko.— Časkom samo zajeca, ali ne znam da li u snu ili na javi; a ja

nisam htio k njoj, da je ne probudim.Dalji im razgovor prekine Čeh koji klikne ugledavši Zbiška: — O,

već je i vaša milost na nogama! Ali meni je vrijeme! Konji su gotovi i

stari je đavo privezan uz sedlo. Odmah će svanuti, jer je sada noćkratka. Ostajte s Bogom, vaše milosti!— Odlazi s Bogom i budi zdrav!Ali Hlava odvede Matka još jednom u stranu i rekne: — Još sam

vas htio lijepo zamoliti, ako se štogod dogodi... ta vi znate,gospodine... možda kakva nesreća ili što drugo... da odmahpošaljete vjesnika u Spihov. A ako već budemo otišli, nek se požuriza nama.— Dobro! - odgovori Matko. - Zaboravio sam ti reći da Jagjenku

odvedeš u Plock, jesi li me razumio? Otiđi ondje k biskupu i reci muda je ona opatovo krsno kumče za koje biskup ima oporuku, pa gaonda zamoli da je on uzme pod svoju zaštitu, jer je i to u oporuci.— A ako nam biskup rekne da ostanemo u Plocku?— Poslušaj ga u svemu i učini šta ti on bude rekao.— Tako će i biti, gospodine! Zbogom!— Zbogom!

IIKad je Vitez Arnold ujutro saznao za bijeg križarske služavke,

nasmiješi se ispod brka i reče samo to šta i Matko: ili će je izjesti vuciili će je ubiti Litvini. To je bilo vjerojatno, jer su domaći stanovnicistrašno mrzili sav križarski red i sve šta je samo s njima bilo udoticaju.Ljudi su bili djelomice pribjegli u Skirvojlu, a djelomice su se

pobunili i poubijali Nijemce, pa se zatim s plijenom i svojimporodicama posakrivali u šumskoj pustoši. Ipak su i drugi dan tražilislužavku, ali bez uspjeha jer je nisu ni tražili baš jako revno i to zbogtoga što im to nisu baš strogo zapovjedili Matko i Zbiško koji su bilizabavljeni posve drugim mislima. Oni su morali požuriti u Mazoviju,pa su htjeli na put odmah poslije izlaska sunca, ali nisu to mogliučiniti jer je Danuška čvrsto zaspala, a Zbiško nije dao da je se budi.On je slušao kako je obnoć jecala, pa je slutio da nije spavala, isamo se dobru nadao od njezina čvrstoga sna.Dvaput je tiho zalazio u kolibu i dvaput je uz slabo svjetlo, što je

prodiralo kroz pukotine, vidio Danuškine zaklopljene oči, otvorenausta i jako rumene obraze, baš kao u djece koja čvrsto spavaju. Unjemu se od ganuća topilo srce i on joj je tiho govorio: — Dao ti Bogdobar počinak i zdravlje, cvjetiću moj najmiliji! — I zatim joj je joštepao: — Sada je kraj tvom plakanju i tvojoj nevolji, a milosrdnigospodin Isus će već dati, te će tvoja sreća još biti velika poputnedogledne vode! — A kako je imao blagu i dobru dušu, uzdigao juje k Bogu i pitao sam sebe: kako da mu plati, kako da mu zahvali,što da kojoj crkvi prikaže od žitka, stada, voska, ili drugih Bogu milih iugodnih plodina? I odmah bi se bio zavjetovao i sigurno održaosvoje obećanje, ali je ipak radije pričekao, jer nije znao u kakvu će sezdravlju i stanju duha Danuška probuditi i koliku će, prema tome,zahvalnost dugovati Bogu.Matko je, istina, znao da će oni biti posve sigurni tek u krajevima

kneza Januša, ali je ipak bio uvjeren da Danuški treba priuštiti tajpočinak, koji će je, možda, spasiti, i zato je čekao mada je zapolazak pripravio i momke i konje.No kad je već prošlo podne, a ona je još uvijek spavala, počeli su

se uznemirivati. Zbiško, koji je kroz pukotine i vrata neprestanopogledavao u sobu, uđe napokon m

i po treći put unutra i sjedne na panj što ga je križarska služavkasinoć metnula uz postelju da na njemu preodjene Danušku.Zbiško sjedne i počne je promatrati, ali ona ne otvori cčiju: istom

poslije toliko vremena koliko je čovjeku potrebno da izmoli očenaš izdravu Mariju, zadršću joj usta i ona šapne kao da vidi krozzaklopljene vjeđe:— Zbiško!A on se odmah spusti pred njom na koljena, prihvati joj slabe i

mršave ruke, pa ih stane ljubiti i govoriti joj drhtavim glasom:— Hvala Bogu! Danuško! Jesi li me prepoznala? Njegov je glas

probudi posve, te sjedne na postelji iponovi sad otvorenih očiju:— Zbiško!I počne treptati očima, pa se onda obazre naokolo kao u velikom

čudu.— Ti nisi više u sužanjstvu! — rekne joj Zbiško. — Ja sam te od njih

izbavio, pa sada idemo u Spihov!Ali ona izvuče svoju ruku iz njegovih i rekne: — Sve je to radi toga

šta nije bilo očeve dozvole. Gdje je kneginja?— Osvijesti se, jagodice moja! Kneginja je daleko, a mi smo te

izbavili od Nijemaca.Nato će ona kao da nije čula tih riječi i kao da govori sama sebi: —

Oduzeli su mi i lutnju i o zid su je razbili... oj!— Za miloga Boga! — zavapi Zbiško.I sad istom opazi da su joj oči bez svijesti i neobično sjajne, a

obrazi joj upravo gore. U isti trenutak projuri mu glavom misao da jeona, možda, teško bolesna i da je njegovo ime dva puta izustilasamo zato što joj se on prikazao u groznici.I srce mu zadršće od straha, a hladni mu znoj prekrije čelo.— Danuško - progovori — vidiš li ti mene i razumiješ li me?A ona odgovori plahim i poniznim glasom: — Vode! Vode!— Isuse milosrdni!Zbiško istrči iz sobe. Pred vratima sretne staroga Matka koji je

došao da vidi kako je Danuški; dobacivši mu samo jednu jedinu riječ:»Vode!« odjuri trkom k vrelu što je nedaleko, u gustoj šumi, izviraloispod mahovine.

Začas se vrati s posudom i pruži je Danuški koja stane požudnopiti. Još prije toga uđe u sobu Matko, pa pogleda u bolesnicu i jakose smrkne.— Je li ona u groznici? — zapita.— Jest! — odgovori Zbiško.— Razumije li šta joj govoriš?— Ne.Starac se smrkne još više, podigne ruku i počeša se po zatiljku i po

leđima.— Šta da učinimo?— Ne znam.— Samo jedno možemo učiniti — započne Matko. Ali ga Danuška

prekine u isti trenutak.Prestavši piti,upre u njega svoje sjajne i plamene oči, pa progovori: — Ni vama

nisam ništa skrivila. Smilujte mi se!— Ja te milujem, drago moje dijete, i želim ti samo dobro —

odgovori joj s velikim ganućem stari vitez.A onda će Zbišku:— Slušaj! Ovdje je ne možemo ostaviti. Kad je vjetar obavije i

sunašce ogrije, možda će joj biti bolje. Ne gubi ti, momče, glavu,nego je odnesi u onu istu nosiljku, u kojoj su je amo donijeli, ili jemetni na konja, pa na put! Jesi li me razumio?To rekavši, izađe iz sobe da izda posljednje zapovijedi; ali jedva šta

je pogledao preda se, zaustavi se na mjestu kao ukopan.Veliko je mnoštvo pješaka, oboružanih kopljima i sulicama, sa sve

četiri strane poput zida opkolilo kolibu, hrpe ugljevlja i malu čistinu.— Nijemci! — pomisli Matko.I groza mu ispuni dušu, ali u tren oka pograbi balčak svoga mača,

stisne zube i tako je stajao sličan divljoj zvijeri, na koju nenadnonavale lovci, a onda se sprema na očajnu obranu.Uto iza jedne hrpe ugljevlja pristupi k njemu golemi Arnold s još

jednim vitezom, pa mu rekne:— Promjenljivo je kolo sreće. Ja sam dosada bio vaš sužanj, a

sada ste vi moji.To rekavši, pogleda oholo na staroga viteza kao na mnogo niže

biće od sebe. Nije to bio posve zao čovjek, a ni jako okrutan, ali je

imao pogrešku, zajedničku svim križarima, koji su bili učtivi pa čak iponizni u nesreći, a oholi i podrugljivi prema pobijeđenima, naposekad su dobrano osjećali svu svoju premoć.— Vi ste moji sužnji! — ponovi Arnold ponosno.A stari vitez pogleda mrko na sve strane. U njegovim prsima nije

bilo plaho, nego smjelo i odvažno srce. Da je bio pod oklopom nasvom bojnom konju, da je uza se imao Zbiška i da su obojici urukama bili njihovi mačevi, sjekire ili strašna koplja, kojima su seizvrsno znali boriti poljski plemići, bio bi, možda, pokušao probiti tajzid sablja i sulica koji ga je okruživao. Ali Matko je pred Arnoldomstajao na zemlji, posve sam i bez oklopa, i kad je vidio da su njegovimomci u kolibi kod Danuške također bez oružja, uvidio je kao čovjekiskusan i vješt borbi, da tu nema nikakve pomoći.Zato izvuče svoj mač iz korica i baci ga pred noge vitezu koji je

stajao uz Arnolda. A ovaj se začudi, kao i Arnold, pa mu rekneprijazno posve dobrim poljskim jezikom: — Vaše ime, gospodine? Janeću narediti da vas se veže, ako mi date svoju poštenu riječ, jervidim da ste opasani vitez, i jer ste ljudski postupali s mojim bratom.— Ja vam dajem svoju poštenu riječ! — odgovori mu Matko.I rekavši tko je, zapita, može li otići u kolibu i pripaziti na svoga

sinovca »da ne počini kakvu glupost«, a kad mu to dozvoliše iščezneza vratima, pa se za nekoliko trenutaka pojavi s mizerikordijom uruci.— Moj sinovac nema uza se mače — rekne — i moli da može ostati

kod svoje žene, dok ne krene na put.— Neka ostane — rekne Arnoldov brat — a ja ću mu poslati jela i

pića, budući da nećemo odmah na put, jer su moji ljudi umorni, pa sei mi sami moramo odmoriti i okrijepiti. Ujedno molim i vas, gospodineda pođete s nama.Iza tih se riječi okrenu i odu k onom istom ognjištu kraj kojega je

Matko proboravio svu noć; ali bilo iz oholosti, bilo iz prostaštva, kojimsu se odlikovali mnogi križari, pođoše Nijemci naprijed, a Matkaostaviše da ide za njima. A on ih zapita poznavajući dobro sveviteške običaje u svakoj zgodi i nezgodi:— Pozivate li me kao gosta ili kao sužnja?Na ovo se zastidi Arnoldov brat, pa odmah stane i rekne: —

Izvolite, gospodine, naprijed!

Stari vitez pođe naprijed, a budući da se nije htio zamjeriti čovjeku,o kojem je ovisilo mnogo toga, rekne:— Vidi se, gospođine, da vi ne govorite samo razne jezike, nego da

poznate i sve viteške običaje.Nato progovori Arnold, koji je razumio samo neke riječi: — Volfang,

o čemu se radi i šta ti on to govori?— On govori istinu! — odgovori Volfang, kojemu su se očito sviđale

Matkove riječi.Zatim sjedoše kraj ognjišta, a momci im donesoše jela i pića.

Lekcija što ju je Nijemcima dao Matko, nije ostala bez koristi, jer muje Volfang i kod jela i kod pića davao prvenstvo. Tom prilikom je starivitez u razgovoru doznao kako je sa Zbiškom pao u sužanjstvo. IArnoldov je mlađi brat Volfang vodio proti pobunjenim Žmujđinimapješake, a ti su pješaci bili iz veoma daleke komturije, pa nisu moglidostići konjanika, a Arnold nije morao na njih čekati jer je znao da ćese putem namjeriti na druge pješačke čete koje su dolazile iz raznihmjesta i gradova na litvanskoj granici. Zato je mlađi brat stigaonekoliko dana kasnije, i baš je bio na putu u blizini ugljenarskekolibe, kad mu je križarska služavka, koja je bila obnoć pobjegla,dojavila sve što se dogodilo s njegovim starijim bratom. Arnold je sazadovoljstvom slušao svu tu pripovijest, koju mu je brat ponovionjemačkim jezikom, pa je na kraju izjavio da se i nadao da će se svetako svršiti.Ali lukavi Matko, koji se znao snaći u svakom položaju, pomisli da

će laskanjem posve lako za se predobiti te Nijemce, pa začas rekne:— Velika je nesreća pasti u sužanjstvo, ali ja ipak hvalim Bogu štome nije izručio u druge, nego u vaše ruke jer ste vi zaista pravivitezovi koji poštuju vitešku čast.Nato migne Volfang očima i kimne glavom, istina gordo, ali, očito,

sa zadovoljstvom. A stari vitez nastavi:— I vi tako poznate naš jezik! Bog vam je dao krasan razum za sve!— Ja poznam vaš jezik jer sav narod u čluhovskom kraju govori

poljski, a ja služim s mojim bratom već sedmu godinu pod tamošnjimkomturom.— As vremenom ćete ga sigurno u toj časti i naslijediti! Drukčije ne

može ni biti! Ali vaš brat ne govori poljski.

— On malko razumije, ali ništa govori. Brat je od mene mnogo jači,premda ni ja nisam slabić, ali mu je zato pamet slabija.— Ej, meni se čini da ni on nije glup! — reče Matko.— Volfang, šta to on govori? — zapita Arnold.— Hvali te! — odgovori mu Volfang.— I moram ga hvaliti — nadoda Matko — jer je pravi pravcati vitez!

Iskreno vam velim, htio sam ga na poštenu riječ pustiti da odekamogod ga volja, pa da mi se onda, makar i za godinu dana, javi.Takav je običaj među opasanim vitezovima.I pogleda oštro u Volfangovo lice, ali ovaj se smrkne i odgovori: — I

ja bih, možda, tako pustio vas da niste poganskim psima proti namapomagali.— To nije istina! — klikne Matko.I nanovo poče isto onako oštra prepirka kao i dan prije s Arnolđom.

No staromu je vitezu ipak bilo mnogo teže nego s Arnoldom jer je uVolfanga zaista bio znatno bistriji razum. Ipak je iz te prepirke izišlata korist, da je i mlađi brat saznao za sve ščitnovske okrutnosti, aujedno i za nesretnu sudbinu Danuškinu. Na sve te strašnečinjenice, koje mu je u oči bacao Matko, nije Volfang mogao ništaodgovoriti. Morao je priznati da je osveta bila posve pravedna, i dasu poljski vitezovi morali učiniti ono šta su i učinili; na kraju rekne: —Tako mi svetih kostiju Liborijevih, ja neću žaliti za Danveldom. Onjemu su govorili da se bavi crnom magijom, ali je i moć i pravednostbožja i od crne magije jača. A za Sigfrida ne znam je li također vraguslužio, ali neću za njim poći u potjeru, prvo jer nemam konjaništva, adrugo, ako je, zaista, unesrećio tu djevojku, kao što vi velite, neka nipaklu ne umakne!Tad se prekrsti i doda:— Bože, budi mi u pomoći na mom smrtnome času!— A što će biti s našom nesretnom mučenicom? — zapita Matko.

— Nećete li nam dozvoliti da je odvedemo kući? Zar će ona poginutiu vašim podzemnim tamnicama? Sjetite se gnjeva božjega!— Meni nije do te žene stalo - odgovori Volfang. — Neka je jedan

od vas odvede k ocu, pa neka se onda javi; ali drugoga ne puštam.— Ali kad bih vam na svoju vitešku čast i na koplje svetoga Jurja

prisegao!

Volfang se malko uskoleba, jer je to bila velika prisega, ali ga u tajtren Arnold zapita i po treći put:— Što ti on to govori?Saznavši o čemu se radi, stane se surovo i žestoko protiviti da se

obojica puste na poštenu riječ. On je za to imao svoje razloge: uvelikoj ga je bici pobijedio Skirvojlo, a u maloj su ga svladali ti poljskivitezovi. Kao vojnik znao je također da se bratovi pješaci morajusada vratiti u Malborg, jer da pođu naprijed u Gotesverder, pošli biposlije poraza drugih odjela samo u svoju sigurnu propast. Znao je ito da će odgovarati pred velikim meštrom i maršalom, pa će ga snaćimanja sramota kad pokaže makar jednog znamenitijeg zarobljenika.Živi vitez, kojeg svi mogu vidjeti, vrijedi mnogo više od pukepripovijesti da su takva dvojica bila zarobljena.Kad je Matko čuo surove riječi i kletve Arnoldove, uvidio je odmah

da mora primiti ono što mu se daje, jer da više ništa neće i ne možepostići, pa se zato okrene k Volfangu: — Molim vas, dakle,gospodine, samo još za jedno: ja sam posve siguran da će mojsinovac i sam uvidjeti da on mora ostati uza svoju ženu, a ja morams vama. Ipak mi dozvolite, da mu kažem, kako o tome nema daljegarazgovora, jer je to vaša volja.— Dobro; meni je to svejedno — odgovori mu Volfang. —

Porazgovorimo još samo o otkupu što nam ga vaš sinovac imadonijeti za vas i za sebe, jer o tom sve ovisi.— O otkupu? — zapita Matko koji bi više volio da se taj razgovor

povede kasnije. — Ta zar nemamo dovoljno vremena pred sobom?Kad čovjek ima posla s opasanim vitezom, sama riječ vrijedi koliko igotov novac, pa i o cijeni ćemo se lako sporazumjeti. Mi smo predGotesverderom zasužnjili vašeg znamenitoga viteza, gospodina deLorha, pa ga je moj sinovac, koji ga je i zasužnjio, pustio na poštenuriječ a da mu nije ni spomenuo otkupa.— Vi ste zasužnjili gospodina de Lorha? — upita živo Volfang. —

Ja ga poznam. To je moćan vitez. Ali kako to da ga nismo sreli naputu?— Jer nije išao ovim putem, nego u Gotesverder ili u Regnetu —

odgovori Matko.— To je moćan vitez i vrlo znamenitoga roda — ponovi Volfang. —

Dobar ste lov ulovili!

Ali dobro da ste nam to spomenuli, jer sada nećemo ni mi za vasistom štogod tražiti.Matko se ugrize za usne, ali ipak podigne ponosno glavu: — Mi

znamo i bez toga koliko smo vrijedni.— To bolje — odgovori mu mlađi von Baden. Ali odmah zatim

nadoda: — To bolje, ali ne za nas, jer smo mi samo smjerni redovnicikoji smo položili zavjet siromaštva, nego za naš red koji će vašnovac upotrijebiti u slavu božju.Matko na to ne odgovori ništa, već samo pogleda u Volfanga, i to

tako kao da mu želi reći: — Reci ti to kome drugomu! — i začas sestanu pogađati. To je staromu vitezu bilo veoma neugodno i teško jerga je u jednu ruku bolio svaki veći gubitak, a u drugu nije htio bašpremalo ocijeniti sebe i Zbiška. Zato se vio i izvijao kao piškor, to timviše, što je Volfang bio, doduše, učtiv u svom govoru, ali se u tomposlu pokazao tvrd i neumoljiv kao kamen.Matku bijaše jedinom urtjehom misao da će sve to platiti de Lorhe,

ali se ipak nije nadao nikakvu dobitku, jer nije računao na Sigfridovotkup, čvrsto uvjeren da se ni Jurand ni Zbiško ni za kakvu cijenuneće odreći njegove glave.Nakon duga se pogađanja pogodiše napokon na izvjesnu svotu, pa

ugovoriše rok i odrediše koliko će konja i momaka sa sobom povestiZbiško: a onda pođe stari Matko da mu to javi; bojeći se očito daNijemcima ne puhne kakva druga misao u glavu, rekne mu daodmah krene na put.— Tako ti je u viteškom životu — uzdahne na kraju — jučer si ti

drugoga držao za vrat, a danas drži drugi tebe! Da, to ti je tako! Aliće dati Bog, pa će i opet doći naš čas! A sada nemoj kasniti. Akopožuriš stići ćeš Hlavu i bit ćete sigurniji; a kad jednom iziđete izšume i dođete u napučene mazurske krajeve, naći ćete kod svakogboljara ili plemića, i pomoći, i hrane, i pića. Ta to daju kod nas istrancima, a kako ne bi svojim ljudima! A možda će se i tvoja sirotaputem oporaviti.Tako govoreći pogleda na Danušku koja je ležala na postelji i

glasno disala. Njezine blijede ruke ležale su na tamnoj koži ipodrhtavale u groznici.Matko je prekrsti i rekne:

— Ej, uzmi je i odlazi! Neka te Bog prati jer mi se čini da ćeš s njomteško do kuće doći.— Ne govorite mi tako! - vikne žestokim glasom Zbiško.— Volja božja! Zapovjedit ću da ti dovedu konja, pa odlazi!Zatim ode iz sobe da priredi sve za odlazak. Zavišini Turci

dovedoše svoje konje, a momak Vid Zbiškovog dorata... i začas iziđeZbiško iz sobe noseći na rukama Danušku. To je bilo tako dirljivo dasu se oba brata, koja bijahu iz radoznalosti došla pred kolibu, u čudupogledali videći još napola djetinji lik Danuškiin i njezino mladenačkolice, posve slično kipovima na crkvenim žrtvenicima, i milu joj glavicukoju od slabosti nije mogla držati uspravno, već ju je bila spustila naZbiškova prsa. I u srcima braće porodi se gnjev i gađenje na krivcetolike nevolje. — U Sigfrida je doista krvničko, a ne viteško srce -šapne Arnoldu Volfang - a ja ću onu zmiju dati pošteno išibati,premda moramo samo njoj zahvaliti što si izbavljen iz sužanjstva! —Njih je tronulo još i to, šta Zbiško nosi Danušku na rukama baš kaošto mati nosi svoje dijete, i pojmili su njegovu ljubav jer je i u njihovimžilama tekla mladenačka krv.A Zbiško je još časkom promišljavao bi li svoju dragu bolesnicu

metnuo preda se na konja i držao je putem na svojim prsima, ili bi jepoložio nazad u nosiljku. Napokon se odluči za ovo posljednjemisleći da će joj biti lakše na putu ako bude ležala. Zatim pristupi kstricu, prignuvši se nad njegovu ruku da je poljubi; ali Matko koji gaje, zaista, ljubio kao zjenicu svoga oka, obujmi ga čvrsto obimrukama, i premda nije pred Nijemcima htio pokazati kako je jakotronut, pritisne žestoko svoje usne na njegovu zlatnu kosu.— Bog te pratio! — rekne. — Pa misli i na mene, starca, jer je

svako sužanjstvo veoma teško.— Mislit ću — odgovori Zbiško.— Utješila te presveta Bogorodica!— Platio vam Bog i za ovo... i za sve!Zbiško je već sjedio na konju kadli Matku pade na um još nešto, pa

priskoči k njemu, položi mu ruku na koljeno i rekne:— Slušaj! Ako dostigneš Hlavu, ne diraj u Sigfrida i pazi da ne

navučeš kakvu sramotu ni na samoga sebe,ni na moju sijedu glavu. Jurand... dobro, ali ne ti! Prisegni mi to na

svoj mač i na svoju čast!

— Dok se vi ne vratite, gledat ću da mu ni Jurand ne učini ništa,samo da se Nijemci zbog njega vama ne osvete — odgovori Zbiško.— Zar ti je do mene toliko stalo? A mladić se tužno nasmiješi: — Ta

vi to znate!— Na put! Budi mi zdrav!Konji pođoše i uskoro ih zakloni zelena šuma. Matko najednom

osjeti veliku tugu i ;samoću, a duša mu poleti svom snagom za timdragim mladićem u kojem je bila zadnja nada cijeloga mu roda. Aliodmah se i snađe jer je bio tvrd čovjek koji je znao vladati nadsamim sobom.— Hvala Bogu da nije ostao u sužanjstvu on, nego ja! I vrati se k

Nijemcima: — A vi, gospodo, kad ćete poći i kamo?— Kad nas bude volja — odgovori mu Volfang — a poći ćemo u

Malborg, gdje ćete se staviti pred velikoga meštra, gospodine!»Ej, tamo će mi, možda, još i glavu odsjeći zato šta sam pomagao

Žmujđinima«, rekne sam sebi Matko.Ipak ga umiri misao da je bio zasužnjen i gospodin de Lorhe i da će

sama braća von Baden braniti njegovu glavu, ako ni za što drugo, aono da ne ostanu bez otkupa.»Ali ako mi odsijeku glavu, ne bi im se Zbiško morao javljati, niti bi

morao umanjiti svoj imetak!«I ta ga misao posve utješi.

IIIZbiško nije mogao dostići Čeha jer je ovaj jahao i po danu i po noći

počivajući samo toliko da mu konji, koji su živjeli od same trave, pabili prilično slabi i nisu mogli ići onako kao u krajevima u kojima jebilo mnogo lakše za zob, ne popadaju od iznemoglosti. Hlava niještedio ni samoga sebe, a kasnije nije pazio ni na Sigfridovu nemoć.Stari je križar trpio strašno, to više što mu je žilavi Matko prilikomborbe dobro namjestio kosti. Ali, najdosadniji su mu bili komarči kojihje bilo mnogo u onoj vlažnoj pustoši, a od kojih se nije mogao branitijer su mu bile vezane i noge i ruke. Čeh ga nije navlas mučio, ali ganije ni mazio, nego mu je ruke razvezivao samo kad su morali jesti.— Jedi, stari vuče, samo da te živoga k spihovskom gospodarudovedem!— To su bile riječi kojima ga je uvijek pozivao k jelu. Sigfrid je,

istina, na početku puta pomislio da se usmrti gladom; ali kad je čuoda će mu zube rastvarati nožem i da će mu u usta turati jelo,odustao je od te svoje misli, samo da ne osramoti križarski red isvoju vitešku čast.A Čeh je svakako htio da mnogo prije svoga »gospodina« stigne u

Spihov, samo da svoju obožavanu gospođicu očuva od svakesramote. Budući da je i sam bio plemić, znao je posve dobro da bi zaJagjenku bila velika sramota kad bi se zajedno s Danuškom našla uSpihovu.»Biskup u Plocku moći će reći«, govorio je u sebi, »da ju je stari

gospodin iz Bogdanca morao po svojoj skrbničkoj dužnosti voditi, akad se zatim razglasi da je ona pod biskupovom zaštitom i da osimZgorjelica ima još i drugu baštinu iza opata, neće za nju ni vojvodskisin biti premalen!« I ta ga je misao tješila za sve napore na putu,premda ga je jako mučila druga: da će, naime, sretna vijest što jenosi u Spihov, biti najvećom nesrećom za sirotu Jagjenku.Često bi mu došla pred oči i Šjecjehovna, rumena poput crvene

jabuke, i onda je ostrugama podbadao svoga konja, tako mu se jakožurilo u Spihov.Jahali su slabim ili bolje rečeno nikakvim putem kroz šumu, ravno

preda se, onamo kamo su ih vodile oči. Čeh je znao samo to damora na jugozapad, pa će sigurno doći u Mazoviju, a onda će svebiti dobro. Danju se ravnao po suncu, a noću po zvijezdama. Činilo

se da šumi pred njim nema ni kraja ni konca. Hlava je često mislio,da mladi vitez neće svoju ženu živu provesti kroz tu nenapučenupustoš, gdje nema ni žive duše, gdje se konji po noći moraju čuvatiod medvjeda i vukova i gdje se po danu moraju ugibati čitavimstadima bivola i turova; gdje strašni veprovi oštre svoje zube okorijenje drveća i gdje često po cijele dane nema što jesti onaj kojine može kopljem ili strelicom ubiti kojeg jelena.— Kako li će biti putovati s onako izmučenom ženom koja jedva

jedvice diše! — mislio je Hlava.Često su morali obilaziti velike bare i močvare, te prelaziti preko

potoka nabujalih od kiša. Uonoj je pustoši bilo i jezera uz koja su podveče vidjeli cijela stada

jelena i sobova. Više puta su ugledali i dim koji im je objavljivao da tuprebivaju ljudi. Čeh se nekoliko puta približio takvim šumskimnaseljima iz kojih su preda nj dolazili ljudi poludivlji, noseći surovekože na golu tijelu, oboružani lukovima i gledajući ispod svojihčupavih obrva tako neprijazno da se uvijek morao okoristiti njihovimprvim čuđenjem, pa što brže otići dalje.Dva puta su za njima zazviždale strelice i progonio ga usklik:

»Vokili!« to jest Nijemci, a on je više volio umaći nego da im razjasnitko je. Za nekoliko je dana počeo misliti da je, možda prešaogranicu, ali nije imao nikoga da o tome pita. Istom je od ljudi koji sugovorili poljski, saznao da je već u mazovskoj zemlji.Tu mu je bilo lakše, premda je gotovo sva istočna Mazovija bila

šumovita i pusta. Ni tu nije bilo mnogo pučanstva, ali kad senamjerio na ljude bili su oni prema njemu mnogo prijazniji, moždazato što govori njihovim jezikom. Bilo mu je, međutim, vrlo neugodnozato što su ti ljudi bili strašno radoznali, pa ga stalno obasipalimnogim pitanjima; a kad su vidjeli njemačkog sužnja, odmah suzamolili:— Daj ga nama, gospodine, mi ćemo ga dobro udesiti! I molili su

tako uporno da se Čeh često morao ljutitii objašnjavati da je to knežev sužanj. Onda su se odmah umirili. U

napučenijem kraju nije mu bilo posve lako ni s plemićima i boljarima.Svi su strašno mrzili križare jer su se još uvijek dobro sjećali kako suti lupeži za vrijeme najvećeg mira navalili kod Zlotorje na njihovakneza pa ga odveli u sužanjstvo. Oni, doduše, nisu htjeli »udesiti«

Sigfrida, ali je mnogi plemić rekao: — Razvežite ga, pa ću mu datioružje i pozvati ga na megdan, na život i smrt! — Takvim je ljudimaČeh jedva jedvice mogao razjasniti, da prvenstveno pravo na osvetupripada nesretnom gospodinu iz Spihova i da mu to pravo ne smijenitko oduzeti.Napučenijim su krajevima mogli mnogo brže putovati, jer su ondje

bili ipak bolji putevi i jer su konji dobivali dosta zobi ili jećma. Čeh sežurio, pa je deset dana prije Tijelova stigao u Spihov.Stigao je podveče, kao i onda kad ga je stari Matko bio iz Ščitna

poslao s viješću o svom odlasku u Žmujđ; kao i onda dotrčala jeJagjenka ugledavši ga s prozora, a on joj je pao pred noge i nijenekoliko časaka mogao ni riječi progovoriti. Ali ona ga je podigla ibrzo odvela gore jer ga nije pred ljudima htjela ništa pitati.— Kakve mi vijesti nosiš? — zapita ga dršćući od nestrpljivosti i

jedva dišući. — Jesu li živi i zdravi?— Živi su i zdravi!— A jesu li nju našli?— Jesu! I izbavili su je!— Hvala budi Isusu Kristu!Ali je silno problijedjela usprkos tim riječima, jer joj je s tom viješću i

zadnja nada propala u prah. Ipak je nije ostavila snaga, nego se brzosvladala i nanovo zapitala.— A kad će ovamo doći?— Za nekoliko dana. Težak je to put... s bolesnicom.— Zar je ona bolesna?— Da. Od silnih muka je izgubila pamet.— Isuse milosrdni!Nastade kratka šutnja, samo šta su se blijede Jagjenkine usnice

micale kao u molitvi.— Zar se nije opametila ni uza Zbiška? — zapita djevojka.— Možda i jest, ali ja to ne znam jer sam odmah otišao da o tom

obavijestim vas, gospođice, prije nego što oni dođu.— Bog ti platio! Pripovijedaj mi sve: kako je bilo? Čeh joj stane

ukratko pripovijedati kako su izbaviliDanušku i zasužnjili golemog Arnolda zajedno sa Sigfridom. Ujedno

rekne da je Sigfrida doveo sa sobom jer ga je mladi vitez poslao nadar Jurandu, neka mu se Jurand osveti.

— Ja moram odmah k Jurandu! — rekne Jagjenka kad je Čehsvršio.I ode, ali Hlava nije dugo ostao sam jer je k njemu iz druge sobe

dotrčala Šjecjehovna, a on ju je, ili zato što od dugih napora nije bioposve pri sebi, ili zato što je izgubio razum kad ju je ugledao, brzouhvatio oko pasa, podigao u zrak, pri vinuo svom silom na svoja prsai stao joj ljubiti oči, obraze i usta kao da je već odavna prije togarekao sve ono što se svakoj djevojci prije sličnoga postupka morareći.Možda joj je to već, doista, bio rekao u duhu na svom dugom putu;

on ju je ljubio i ljubio bez kraja i pritiskao je k sebi s takvom silom daje njoj ponestalo daha; a ona se nije branila, s početka od čuda, akasnije zbog tako velike slabosti da bi sigurno pala na zemlju da suje držale manje krepke ruke. Ali na sreću nije to potrajalo odvišedugo, jer su se na hodniku začuli koraci i začas je u sobu unišaootac Kaleb.Oni su brzo jedno drugo pustili, a onda otac Kaleb obaspe Hlavu

svom silom različitih pitanja na koja je ovaj sve bez daha odgovarao.Svećenik je mislio da je to od prevelikog umora. A kad mu Čehpotvrdi vijest da je Danuška nađena i izbavljena, a njezin krvnikdoveden u Spihov, pao je na koljena da srdačno zahvali Bogu. Utose malko umirila krv u Hlavinim žilama, i kad je svećenik ustao,mogao mu je mnogo mirnije ponoviti kako su našli i izbavili Danušku.— Bog je nije spasio zato — rekne svećenik kad je sve čuo — da

joj um i dušu ostavi u tami i pod vlašću nečistih duhova! Jurand ćena nju položiti svoje svete ruke i jednom će joj jedinom molitvomvratiti i zdravlje i razum.— Vitez Jurand? — zapita u čudu Čeh. — Zar on ima takvu moć?

Zar je postao svetac još za života?— Pred Bogom je on svetac još za života, a kad umre, imat će ljudi

u nebu još jednog zaštitnika i mučenika.— Vi ste ipak rekli, prečasni oče, da će on položiti ruke na glavu

svoje kćeri. Zar mu je narasla desnica? Jer ja znam da ste to vi odgospodina Isusa molili.— Ja sam rekao: ruke, kao što se to obično veli — odgovori

svećenik — ali će uz božju milost i jedna biti dosta.— Sigurno! — potvrdi Hlava.

No u glasu mu je bilo i nešto razočaranja, jer je mislio, da će vidjetiopipljivo čudo. Dalji im razgovor prekine dolazak Jagjenke.— Ja sam mu — rekne — novu vijest priopćila oprezno da ga ne

ubije nenadana radost, a on je odmah pao pred sveti krst i moli se.— On i bez toga cijele noći tako leži, a danas neće sigurno ustati do

jutra — rekne svećenik Kaleb.Tako je i bilo. Nekoliko puita su pogledali u njegovu sobu i uvijek su

ga našli u istom položaju, ali ne u snu, nego u gorljivoj i zanosnojmolitvi.Istom ujutro, kad je Jagjenka ponovo došla k njemu, dao je Jurand

znak da pozovu Hlavu i sužnja. Odmah bude iz podzemne tamnicedoveden Sigfrid, kojem bijahu na prsima unakrst svezane ruke, i svipođoše s Tolimom k starcu.U prvi ga čas nije Čeh mogao dobro vidjeti jer je kroz zastrte

prozore dolazilo malo svjetla, a dan je ionako bio tmuran zbogoblaka koji su prekrili nebo i prijetili groznom olujom.A kad su se njegove bistre oči privikle mraku, jedva ga je

prepoznao, jer je bio jako oslabio i omršavio. Divovski muž bijašepostao divovski kostur. Lice mu je bilo tako blijedo da se nijerazlikovalo od bijelih mu vlasi i brkova, a kad se naslonio na naslonsvoga stolca i zaklopio oči, pričinio se Hlavi pravim pravcatimtrupom.Uz stolac je stajao stol, na njem krst, pehar s vodom i hljebac

crnoga kruha, u koji je bio zaboden mali nož, mizerikordija kojom suvitezovi dokraja ubijali svoje ranjene protivnike.Jurand nije već odavno uzimao druge hrane, osim kruha i vode. Za

odjeću mu je služila posve gruba haljina, opasana prostim pojasom,a nosio ju je na golome tijelu. Tako je poslije svoga povratka izščitnovskoga sužanjstva živio nekad moćni i strašni vitez iz Spihova.Čuvši došljake, odgurne od sebe pripitomljenu vučicu, koja mu je

grijala noge i nagne se nauznak. U taj tren se pričini Čehu kao da jepravi mrtvac. Nastade tren očekivanja; svi su se nadali da će datikakav znak, da tko počne govoriti; ali on je sjedio nepomično, blijed imiran, s malko otvorenim ustima kao da je već doista u vječnom snusmrti.— Ovdje je Hlava — progovori napokon slatkim glasom Jagjenka

— hoćete li ga slušati?

On kimne glavom u znak da hoće, a Čeh počne po treći putpripovijedati. Ukratko mu spomene obadvije bitke, vođene sNijemcima pred Gotesverderom i opiše mu borbu s ArnoldomBadenskim i izbavljenje Danuškino; nije, međutim, htio da još višerastuži i uznemiri staroga mučenika, pa je zatajio da se Danuški udugom i okrutnom sužanjstvu pomiješao razum.Budući da je mrzio križare i da je živo želio da Sigfrid bude što

nemilosrdnije kažnjen, nije navlas htio zatajiti da su je našli posvezapuštenu, bolesnu i slabu, te se vidjelo da su Nijemci s njompostupali krvnički i da bi sigurno bila poginula i uvela, kao što uvenecvijetak pogažen nogom, da je još dulje ostala u njihovim strašnimrukama. Tu je tužnu pripovijest pratila daleka grmljavina navještajućiskoru buru. Tamni oblaci gomilali su se nad Spihovom sve više iviše.Jurand je Čeha slušao posve nepomičan, tako da se svim prisutnim

moglo pričiniti da spava.Ipak je sve dobro čuo i razumio, jer su mu se odmah u praznim

jamama očiju pojavile dvije krupne suze i spustile se niz blijedo mulice čim je Hlava stao govoriti o Danuškinim mukama. Od svihljudskih osjećaja ostao mu je još samo jedan: ljubav za svoje dijete.Njegove modre usne stale su se kretati u molitvi. Vani se opet čula

grmljavina i munje su načas osvijetlile prozore. On je dugo molio isuze su mu ponovo prekapale na sijedu bradu.Na kraju je prestao moliti, te je nastala duga šutnja koja je uskoro

postala neugodna svima prisutnima jer nisu znali šta da učine.Najzad progovori stari Tolima, Jurandova desna ruka, njegov vjerni

drug u svim bitkama i glavni stražar Spihova:— Pred vama je, gospodine, onaj đavo, onaj križarski vukodlak koji

je krvnički izmučio vas i vaše dijete: dajte mi znak, šta da s njimeučinim i kako da ga kaznim?Na te se riječi najednom promijeni Jurandovo lice... i on da znak

neka privedu sužnja.Dva ga momka pograbe u tren oka za ramena i dovedu pred starca,

a ovaj ispruži ruku i prijeđe ponajprije dlanom preko Sigfridova lica,kao da zadnji put želi u pamet dozvati njegovo obličje, pa je ondaspusti na križareva prsa, opipa njegove unakrst vezane ruke,dotakne se konopca, i zaklopivši ponovo oči, podigne glavu.

Svi su mislili da razmišlja. Ali to ne potraja dugo; on se začasprene, pakaže rukom na onu stranu na kojoj je stajao hljebac kruhasa zlokobnom mizerikordijom.Jagjenka, Čeh, stari Tolima i svi drugi zadrže dah u svojim prsima.

Kazna je bila sto puta zaslužena i osveta pravedna, ali je ipak usvima zadrhtalo srce na pomisao da će taj napola živi starac nožemzaklati svezanog sužnja.On prihvati nož i prstom opipa oštricu kako bi je mogao ispravno

okrenuti, a onda počne rezati konopac na križarevim rukama.Svi se silno začude; sad im je bilo jasno šta on hoće... i nisu htjeli

vjerovati očima. Tome se ipak nisu nadali Hlava počne prvi mrmljati,za njim Tolima, a za njima i svi drugi. Samo svećenik zapita drhtavimi od ganuća plačnim glasom: — Brate Jurande, šta hoćeš? Hoćeš lida sužnju daru ješ slobodu?— Da! — kimne glavom Jurand.— Hoćeš li da on ode bez osvete i kazne?— Da!Gnjevno mrmljanje poveća se još više, ali svećenik Kaleb ne htjede

da se osujeti takav nečuveni čin milosrđa, pa se okrene knezadovoljnicima i klikne: — Tko se smije usprotiviti svecu? Nakoljena! I kleknuvši sam, počne govoriti: — Oče naš, koji jesi nanebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje .. .I izmoli očenaš do konca. Kod riječi: »i otpusti nam duge naše, kao

što i mi otpuštamo dužnicima našim« svrate se njegove oči inehotice na Juranda, kojem je lice uistinu svijetlilo nekimnadzemaljskim svjetlom.Taj prizor i riječi molitve skruše sva srca; a stari Tolima, kojemu je

duša bila otvrdnula u neprestanim bitkama, prekrsti se svetimkrstom, pa obujmi Jurandove noge i rekne: — Gospodine, ako seima ispuniti vaša volja, to treba sužnja odvesti do granice.— Da! — kimne Jurand.

IVMunje su sve češće rasvjetljavale prozore: oluja je dolazila sve

bliže i bliže.Dva su konjanika jahala po vjetru i kiši k spihovskoj granici: Sigfrid i

Tolima. Ovaj je pratio Nijemca iz straha da ga putem ne ubiju domaćiili spihovski momci, koji su ga strašno mrzili i htjeli mu se osvetiti.Sigfrid je jahao bez oružja, ali nije bio vezan. Oluja koju je goniovjetar, bijaše već nad njima. Konji su katkad, kad bi zagrmio jačigrom, klecali na stražnje noge. Oni su jahali u dubokoj šutnji, a kakoje put bio jako uzak, često tako blizu jedan do drugoga, da im sestremen doticao stremena. Stari Tolima, koji je mnogo i mnogogodina bio navikao čuvati sužnje, pazio je i sada budnim okom naSigfrida kao da mu je do toga da mu on nenadano ne pobjegne.Svaki su ga put kad ga je pogledao i nehotice prošli trnci jer mu sečinilo da križareve oči svijetle u mraku kao oči zloduha i vampira.Pomišljao je čak da ga prekrsti; ali na misao da bi Nijemac podznakom svetoga krsta mogao zatuliti neljudskim glasom, primitikakav nakazni lik i zaškrgutati zubima, obuzimao ga je još veći strahi trepet.Stari bojovnik, koji je sam samcat znao navaliti na cijelu četu

Nijemaca kao što jastreb navali na gomilu pilića, bojao se ipaknečistih sila i nije želio s njima imati posla. Bio bi najradije Nijemcupokazao pravac puta a onda se vratio, ali se stidio samoga sebe paga je zato pratio sve do granice.Kad su dojahali do kraja spihovske šume, prestala je padati kiša i

oblake je obasjalo neko čudno žuto svjetlo. Postalo je vidnije, iSigfridove su oči izgubile svoj prijašnji neobični sjaj.Ali sad je na Tolimu napala druga kušnja: »Dobio sam zapovijed«,

govorio je samome sebi, »da toga psa odvedem do granice, pa ćuga i odvesti; ali, zar da on doista ode bez osvete i kazne, taj krvnikmoga gospodara i njegova djeteta, i zar ne bi bio dobar i Boguugodan čin, da ga zatučem? Ej, da ga izazovem na smrt! On, istina,nema oružja, ali bi mu odmah iza jedne milje u dvoru gospodinaVarcima mogli dati kakav mač ili sjekiru, pa bi se njime pobio.Bog bi mu pomogao da ga svladam, a onda bih ga dotukao i glavu

mu, kao što se i pristoji, u gnoj zakopao!« Tako je sam sebi govoriostari Tolirna, pa je mrko gledao u Nijemca i stao soptati nosom kao

da već njuši miris svježe krvi. Teško se morao boriti sam sa sobom, iistom kad je pomislio da Jurand nije Sigfridu samo do granicedarovao slobodu i da bi time bio spriječen njegov sveti čin i minulaga nagrada nebeska, svladao se, pa zaustavio svoga konja iprogovorio:— Ovo je naša granica i do vaše nije daleko. Odlazi slobodan, i ako

te ne zadavi tvoja savjest ili ako te ne ubije grom božji, to ti od ljudiništa ne prijeti.To rekavši, vrati se nazad, a Sigfrid odjaše dalje s divljim i nekako

skamenjenim licem, ne odgovorivši ni jedne jedine riječi kao dauopće nije čuo da mu netko nešto kaže.I jahao je dalje, već širim putem, baš kao u snu.Oluja je prestala samo na kratko vrijeme i samo je nekoliko

trenutaka bilo vidnije. Ponovo se smračilo tako da se činilo da je većpala noć, a oblaci su se spustili nisko, tik nad samu šumu.S neba se čula mukla grmljavina i neprestano su sijevale munje

kojima je vladao anđeo oluje.Munje su jasno rasvjetljavale zemlju i onda se mogao vidjeti široki

put, prosječen kroz dva crna reda šumskoga drveća, a njime je jahaosamotan jahač. Sigfrid nije bio pri potpunoj svijesti, jer ga je treslavrućica. Očaj, koji mu je morio dušu poslije Rotgirove smrti, okrutnaosveta i grižnja savjesti zbog prevelike nečovječnosti, bijahu većtoliko izmučili njegovu pamet da se samo s najvećim naporom braniood ludila, a načas mu se čak i podavao.Strašne muke na putu pod tvrdom Čehovom rukom, noć provedena

u spihovskoj tamnici, nesigurnost njegove sudbine j nadasveJurandov nečuveni, gotovo nadljudski čin ljubavi i milosrđa koji ga jenaprosto prenerazio — sve ga je to do kraja utuklo. Časomice nijemogao da misli i nije znao šta se s njime dogodilo, a onda ga jegroznica nanovo budila i u isti mah u njemu izazvala neki gluhiosjećaj očaja, propasti i gubitka... osjećaj da je već sve uminulo,ugaslo i dovršilo se, da je oko njega samo noć i noć kao da je prednjim nedogledna pustoš, prepuna užasa i straha, a on ipak moraonamo k njoj.— Hodi! Hodi! — šapne mu najednom nekakav glas u uho.A on se okrene... i ugleda smrt. Bila je sama gola kost i sjedila na

konjskom kosturu, pa je jahala kraj njega, posve bijela škrgućući

zubima.— Jesi li ti to? — zapita križar.— Jesam. Hodi! Hodi!Ali u taj čas opazi da mu s druge strane još netko jaše: stremenom

uz streme jahao je kraj njega nekakav stvor, tijelom sličan čovjeku, svisokim ušima, a sav bio obrastao u crnu i čupavu dlaku.— Tko si ti? — zapita Sigfrid.Ali taj stvor, mjesto da mu odgovori, isceri na nj zube i počne

strašno škrgutati.Sigfrid zatvori oči, ali u isti tren začuje još jače škrgutanje kostiju i

promukli glas kako mu govori u uho:— Čas je, čas! Zuri se! Hodi! A on odgovori: — Idem!Taj se odgovor iz njegovih grudi izvinu tako kao da ga je izustio

netko drugi.I kao da ga je na to prisilila neka nutarnja sila, sjahao je zatim s

konja, skinuo s njega veliko viteško sedlo, a malo kasnije i uzde.Njegovi drugovi sjahaše također i ne ostave ga ni za tren oka... ionda ga odvedu s puta u šumu. Tu mu crni vampir prigne granu ipomogne mu da za nju priveže uzde.— Požuri! — šapne smrt.— Požuri! — zašume nekakvi glasovi s drveća.Sigfrid kao u snu povuče remen kroz remen i napravi omču, stupi

na sedlo, koje prije bijaše metnuo pod stablo, i stavi sebi omču okovrata.— Odgurni sedlo...! Odmah...! Aa!Nogom odgurnuto sedlo odvalja se nekoliko koraka, a tijelo

nesretnog križara ostade viseći na grani.Jedan trenutak mu se činilo kao da čuje nekakav promukli i

pridušeni rik i kao da se onaj prokleti vampir bacio na nj, pa gazanjihao i stao mu zubima parati prsa da ga ugrize za srce.A zatim su njegove ugasle oči ugledale i nešto drugo: smrt se

rasplinula u nekakav bijeli oblak, koji se odmah nadvio nad njega, paga ovio, ogrnuo i napokon sve prekrio svojim golemim i neprozirnimzastorom.U isti se čas razmahala i oluja najvećim bijesom. Grom je tako

strašno udario usred ceste, kao da se zemlja provalila. Sva je šumazastenjala pod silnim vjetrom. Užasan šum i trijesak prelomljena

granja ispunio je svu šumu. Krupna kiša, nošena vjetrom, zaklonilaje sve, i samo se na kratke časove, kad bi sijevnule munje, mogaonad cestom vidjeti Sigfridov obješeni trup.Drugi dan je tom cestom išla dosta velika putnička povorka. Na čelu

je jahala Jagjenka sa Šjecjehovnom i Čehom, a za njima su redomišla kola, okružena četvoricom dobro oboružanih momaka. I svaki jekočijaš imao koplje i sjekiru, a pored toga drugo oružje, potrebno zaput.Bilo je ono potrebno i za obranu od divlje zvjeradi i za obranu od

razbojnika, koji su se neprestano povlačili po križarskoj granici i nakoje se velikom meštru u svojim pismima gorko tužio Jagjelo, osobitosa skupštine u Racjažu.Budući da su ljudi bili dobro oboružani, nisu naši putnici osjećali

straha, već su smjelo stupali naprijed. Poslije jučerašnje bure bijašeosvanuo predavan, miran, ugodan i tako jasan dan da su našumskim čistinama, oči naših putnika bile od silnoga svjetla gotovozaslijepljene.Nijedan se list nije micao na drveću, a sa svakog su visjele velike

kaplje, ljeskajući se na suncu. Na cesti su iza kiše nastale kaljuže, avoda je iz njih curila na niža mjesta. Sva je okolina bila vlažna, ali ivesela pod jutarnjim svjetlom. U takvo jutro obuzima radost svaljudska srca, pa su momci i kočijaši tiho pjevali, čudeći se neobičnojšutnji onih što su jahali sprijeda.A oni su šutjeli jer je Jagjenkinu dušu shrvala teška tuga. U

njezinom se životu nešto prelomilo, dovršilo; premda nije ni samapravo znala šta se u njoj zbiva, djevojka je osjećala da je minulo ipropalo sve za što je dotada živjela, da se u njoj rasplinula i zadnjanada. Kao što se jutarnja magla raziđe nad poljanama tako se onamora odreći svega, mora zaboraviti na sve i početi posve novi život.I neizmjerna joj je tuga za izgubljenom prošlošću stisnula srce i

natjerala suze na oči. Ali ona nije htjela plakati, jer je povrh tereta štojoj je tištio dušu, osjećala u sebi i silan stid. Bilo bi joj najdraže danije ni pošla iz Zgorjelica, nego da se sada ovako vraća iz Spihova.Ta ni sama pred sobom nije mogla zatajiti, da nije u ovaj kraj došlasamo zato jer nije znala šta bi učinila poslije opatove smrti, ili samozato da se ukloni Čtanovoj i Vilkovoj nasrtljivosti. Ne! To je znao iMatko, koji je nije sa sobom poveo zbog toga, a tomu će se

nesumnjivo domisliti i Zbiško. Na tu joj se misao zarumeniše obrazi izadrhta srce. »Ja nisam bila dovoljno ponosna«, progovori samojsebi, »pa sam sada dobila šta sam tražila!« I uz bol i tugu stane jemučiti još i kajanje.Ali dalji joj tok misli prekine nekakav čovjek koji im je brzo dolazio u

susret. Čeh, koi je na sve budno pazio, pojase k njemu s lukom naramenu, a kako je čovjek na sebi imao kožnu torbu i šojkino pero nakapi, prepozna u njemu lovca.— Ej, a tko si ti? Stoj! — zavikne na njega. Lovac mu se približi

brzim korakom i prestravljenalica, kao što se obično dešava s ljudima koji hoće da saopće neku

neobičnu novost.— Pred vama nad samom cestom visi neki čovjek — rekne.Čeh se uznemiri da to nije kakva razbojnička varka, pa zapita živo:

— Je li odavle daleko?— Koliko bi strijela dobacila. Nad samom cestom.— Nema li nikoga kod njega?— Nema. Ja sam se poplašio vuka, koji ga je obilazio. Spomen o

vuku umiri Hlavu; sada je bio uvjeren dau blizini nema ni ljudi niti bilo kakve zasjede. Uto Jagjenka rekne: —

Pogledaj šta je!Hlava brzo od jaše naprijed, a još se brže vrati.— Sigfrid visi! — klikne i zaustavi konja pred Jagjenkom.— U ime Oca, Sina i Svetoga duha! Sigfrid? Križar?— Križar! Na svoje uzde se objesio!— Sam?— Zastalno sam, jer sedlo leži kraj njega. Da su to učinili razbojnici,

bili bi ga, naprosto, ubili i sedlo sa sobom odnijeli.— Kako ćemo proći?— Ne idemo onamo, ne idemo! — za vapi bojažljiva Anula

Šjecjehovna. — On će se još uz nas prilijepiti.I Jagjenka se malko prestraši jer je vjerovala da se oko trupla

samoubojica sakupljaju mnogi zlodusi; ali Hlava, koji se ničega nijebojao, rekne: — Ja sam bio posve blizu njega, čak sam ga udariokopljem, i nisam vidio vraga na njegovim leđima.— Ne griješi! — klikne Jagjenka.

— Ja ne griješim — odgovori Čeh — nego se uzdam u moć božju.Ali ako se bojite, možemo obići šumu.Šjecjehovna počne moliti da je obiđu; ali Jagjenka promisli trenutak

i rekne: — Ej, ne bi bilo lijepo da ne pokopamo mrtvaca. To jekršćanski čin, naređen od samoga Isusa, a i Sigfrid je bio ljudskistvor.— Da, ali križar, okrutnik i krvnik! Njim će se gavrani i vuci počastiti.— Ne govori koješta! Za njegove će mu grijehe suditi Bog, a mi

učinimo svoje! Uz nas se neće prilijepiti nikakvo zlo ako izvršimopobožno djelo.— Ha, pa neka bude po vašoj volji! — odgovori Čeh. I odmah izda

zapovijedi momcima koji ga poslušajunerado i plaho. Bojeći se ipak Hlave, uzmu lopate i sjekire da

iskopaju jamu i krenu onamo. I Čeh pođe s njima da ih obodri, pa seprekrsti i prereze svojom rukom remen, na kojem je visio mrtvac.Sigfridovo lice bijaše već posve modro i upravo strašno, jer su mu

oči bile izbuljene i prestravljene, a usta otvorena kao da izdišu zadnjidah. Momci na brzinu iskopaju jamu i u nju polože mrtvo tijelo, licemk zemlji, pa je zatrpaju. Stanu zatim tražiti kamenje, jer je bio prastariobičaj, da se na samoubojicu nabaca kamenje inače bi ustajaoobnoć i napastovao prolaznike.Kamenja je bilo i na cesti i u samoj šumi, pa se nad križarom

uskoro digla velika gomila, a Hlava isteše sjekirom na stablu znakkrsta, ali to ne učini zbog Sigfrida, već zato da se zli dusi nesakupljaju na tom mjestu. Vrati se zatim k svojoj povorci.— Duša mu je u paklu, a tijelo u zemlji — rekne Jagjenki. — Sada

možemo poći.I pođoše. Prolazeći Jagjenka otrgne grančicu i baci je na kamenje,

a za njezinim se primjerom povedu i svi drugi jer je i to bio davniobičaj.Dugo su jahali zamišljeno razmišljajući o nesretnom vitezu

redovniku i o kazni, koja ga je stigla, a onda Jagjenka rekne:— Božja providnost ne kasni. Pa ni »pokoj vječni« ne može se za nj

izmoliti, jer za nj nema smilovanja.— U vas je milosrdno srce, zato ste i zapovjedili da ga pokopamo

— odgovori Čeh.

Zatim stane govoriti s nekom nesigurnošću: — Ljudi govore, amožda to govore samo vrači i čarobnjaci, da konopac ili remen kojimse netko objesio donosi sreću u svemu; ali ja nisam uzeo Sigfridovremen, jer se za vas ne nadam nikakvoj sreći od čarolije, nego samood Isusove moći.Jagjenka najprije ne odgovori ni riječi, već samo uzdahne, a časak

kasnije rekne kao samoj sebi:— Ej, moja je sreća za mnom, a ne preda mnom!

VIstom deveti dan poslije Jagjenkina odlaska dođe Zbiško do

spihovske granice, ali Danuška bijaše već tako blizu smrti da jeposve izgubio nadu da će je živu dovesti k ocu. Uvidio je još onajdan kad je počela nejasno odgovarati da joj i tijelo muči teška bolest,proti kojoj nema u tom izmučenom i prestravljenom djetetu dostaotporne snage. Možda je odjek strašne Matkove i Zbiškove borbe sNijemcima prelio čašu njezinih muka i da ju je baš tada napalabolest; zaista je vrućica nije napuštala od onoga časa pa sve dokraja puta. To je bila velika zapreka, jer ju je Zbiško teškom mukomnosio kroz onu strašnu divljinu. Bila je bez svijesti, kao mrtva, i posveništa nije znala što se oko nje zbiva. Ali kad su prošli divljinu i došli unapučeni kraj gdje je bilo kmetskih i plemićkih prebivališta, bilo jegotovo isa svim tegobama i jadima putovanja. Ljudi su se natjecali usvojim uslugama, čim su saznali da to nose njihovo dijete otetokrižarima, još k tome kćerku slavnog Juiranda, o kojem su guslaripjevali pjesme po plemićkim dvorovima i po seljačkim kućicama. Dalisu im hrane i konja. Sva su im vrata bila otvorena. Zbiško nije višemorao Danušku nositi u nosiljci između dva konja, već su je jakimomci nosili tako oprezno od mjesta do mjesta kao da nose kakvusvetinju, a žene su je njegovale s najvećom pažnjom. Muževi,slušajući o njezinim mukama, škrgutali su zubima i mnogi je odmahna se navukao Oklop i pograbio mač, sjekiru ili koplje, i pošao saZbiškom da se ljuto osveti Nijemcima.Zbiško nije u taj čas mislio na osvetu, nego samo na Danušku. Živio

je u nadi kad bi bolesnici bilo malko bolje, ili u gluhom očaju kad bijoj ponovo pozlilo. Nikako se nije mogao snaći.Često mu je na početku puta glavom prolijetala čudna misao: da

onim bespućima, kojim su prolazili, dolazi za njima smrt i čeka samona zgodan trenutak, da se baci na Danušku i da iz nje isiše ostatakživota. To priviđenje, ili bolje to osjećanje, bilo je napose po tamnimnoćima tako silno da ga je često snalazila živa želja da se vrati i daizazove strašnu smrt, kao što se izaziva vitez pa da se s njom pobijedo zadnjega daha. A pri kraju puta bijaše još i gore jer mu se činiloda smrt nije više za putničkom povorkom nego u njezinoj sredini; daje on, istina, ne vidi, ali mu je ona itako blizu da osjeća njezin hladnidah. I sada je uvidio da proti njoj ništa ne vrijedi ni jaka šaka, ni

ubojito oružje, već da joj bez ikakve borbe mora predati najmilijuglavu na toj zemlji.A u tom se strašnom osjećaju pridružila još i tuga, neobuzdana

poput vjetra i duboka poput mora. A kako da u Zbiška od boli ne zajeca duša? Kad je promatrao svoju dragu, nehotice joj je govorio: —Zar sam te zato ljubio, zar sam te zato našao i izbavio, da te zaspemcrnom zemljom i da te nikad više ne vidim? — I tako govoreći,promatrao je zažareno joj lice, mutne i neprisebne oči, i nanovopitao: — Zar ćeš me ostaviti? Zar ti to nije žao? Zar voliš otići odmene, nego poći sa mnom? — Tad je mislio da će se možda i njemupomiješati pamet u glavi, a prsa mu je razdirao neki golemi plač kojinikako da iz njih provali, jer mu je u grlu zasjeo neki opakignjev na tu nemilosrdnu silu koja se, slijepa i studena, bacila na

nevino dijete. Da je u taj čas prokleti križar bio kraj njega, bio bi gasigurno razderao kao divlja zvijer.Došavši do šumskoga dvorca, želio se u njemu zadržati, ali je tu

sve bilo pusto. Od stražara je doznao da su knez i kneginja otišli kbratu Zjemovitu u Plock, pa je odustao od svoje nakane da pođe uVaršavu, gdje bi bolesnicu mogao liječiti dvorski liječnik. Morao jepožuriti u Spihov. Za nj je to bilo strašno jer mu se činilo da je većsve gotovo i da će Jurandu donijeti samo Danuškino mrtvo tijelo.Ali par sati pred samim Spihovom srce mu obuze tračak nade.

Danuškini obrazi počnu blijediti, oči joj bijahu manje mutne, a disanjene odviše glasno i brzo. Zbiško to opazi odmah i zapovjedi da jošjednom stanu neka bolesnica malko otpočine. Bili su, možda, jošmilju puta daleko od Spihova, postrance od ljudskih prebivališta, nauskoj cesti između polja i livada.Pod divljom kruškom kraj ceste bilo je dovoljno hlada pa su se

zaustavili pod njezinom krošnjom. Momci siđoše s konja iporazmjeste se po travi. Dvije žene, koje su posluživale Danušku, iljudi, koji su je nosili, legoše svladani umorom i trudom u sjenu izadrijemaše.Samo je Zbiško bdio sjedeći na korijenju kruške, kraj nosiljke ne

skidajući očiju s bolesnice.Ona je zatvorenih očiju mirno ležala u podnevnoj tišini ali se Zbišku

ipak činilo da ne spava. I zaista, kad je na drugom kraju velike livadeneki kosac stao brusiti svoju kosu, zadrhtala je lako i otvorila načas

oči, pa ih odmah sklopila; prsa su joj se podigla od dubokog uzdaha,a iz usta joj se vinuo jedva čujni šapat:— Cvijeće miri...To bijahu prve jasne riječi što ih je izustila od početka puta, jer je

laki vjetrić doista donosio jak miris cvijeća i drugog mirisavog bilja. Au Zbiška zadršće od radosti srce, jer je pomislio da joj se vraćasvijest. U prvom se zanosu htjede baciti do njezinih nogu, ali sepoboja da je ne prestraši, pa samo klekne do nosiljke, prigne se nadnju i progovori joj tiho: — Danuško! Danuško!A ona ponovo otvori oči, pa ga je časkom promatrala, a onda joj

smiješak razvedri lice i ona isto tako kao i u ugljenarskoj kolibi, samojoš nešto jasnije, izusti njegovo ime: — Zbiško!I pokuša da mu pruži ruku, ali zbog prevelike slabosti nije mogla, a

on je rukama tako zanosno zagrli kao da joj želi zahvaliti za nekuneizmjernu milost.— Ti si se osvijestila! — klikne. — O, hvala Bogu, hvala!Zatim mu ponestane glasa... i nekoliko su se časaka samo nijemo

gledali. Potpunu tišinu mutio je samo mirisavi vjetrić, dolazeći slivade, i nejasni pjev kosca.Danuša je gledala posve bistro i neprestano se smiješila, baš kao

dijete koje u snu vidi anđela.No malo-pomalo počne joj se na očima zrcaliti neko čuđenje.— Gdje sam ja? — zapita tiho.— Kod mene! Pod Spihovom! Idemo k tvome ocu. Svršena je tvoja

nevolja. Oj, Danuško moja! Oj, Danuško! Ja sam te tražio i izbavio.Ti nisi više u njemačkoj vlasti. Ne boj se!Odmah ćemo biti u Spihovu. Bila si bolesna, ali ti se gospodin Isus

smilovao. Koliko je bilo boli, koliko plakanja! Danuško! Ali sad je većsve dobro! Pred tobom je samo sreća. Ej, koliko sam te tražio! Kolikosam puta prevalio! Ej, veliki Bože! Ej!I uzdahne glasno i duboko kao da je ostatak boli i tuge izbacio iz

svojih grudi.Danuša je ležala mirno, govoreći nešto posve tiho samoj sebi, pa

napokon zapita: — Ti me, dakle, nisi zaboravio?— Zar da te ja zaboravim?! — klikne Zbiško.U tom je pridušenom uskliku bilo više snage nego u najvećim

prisegama, jer ju je doista ljubio svom dušom, a od onog časa kad ju

je našao, bijaše mu draža nego cijeli svijet.Uto ponovo zavlada tišina, samo što je kosac pjevao u daljini i

nanovo brusio svoju kosu.Danuškina usta stanu se opet micati, ali tako tihim šaptom da je

Zbiško nije mogao razumjeti, pa se zato prigne nad nju i zapita:— Šta to govoriš, jagodo? A ona ponovi: — Cvijeće miri...— Kraj livade smo — odgovori Zbiško — ali ćemo odmah poći

dalje... k tvome ocu koji je također izbavljen iz sužanjstva. I ti ćeš bitimoja do smrti. Čuješ li ti mene dobro i razumiješ li me?Uto se najednom prestraši jer opazi da joj lice postaje sve bljeđe i

bljeđe i da joj se na čelu pojavljuju velike kapi znoja.— Šta ti je? — zapita je prestravljeno.I osjeti kako mu se kosa ježi na glavi, a trnci prolaze kroz kosti.— Tamno je! — šapne ona.— Tamno? Sunce svijetli, a tebi je tamno? — zapita je Zbiško

prigušenim glasom. — Ta maloprije si govorila posve bistro! Za imebožje, reci mi samo jednu jedinu riječ!Njoj su se ponovo opet pomaknule usne, ali nije više mogla ni

šaptati. Zbiško je samo pogodio da izgovara njegovo ime i da gazove. Odmah zatim počnu mršave joj ruke podrhtavati na ćilimukojim je bila pokrivena. To potraja samo časak. Više joj nije bilopomoći: ona je umirala.A on ju je u svom strahu i trepnji počeo moliti kao da molba može

pomoći: — Danuško! O, Isuse, milosrdni...! Počekaj samo doSpihova! Počekaj, počekaj! O, Isuse!Isuse!Uto se probudiše žene i dotrčaše momci koji bijahu malko dalje kod

konja na livadi. Vidjevši odmah o čemu se radi, kleknu i počnuglasno moliti litanije.Vjetrić se izgubi, lišće prestade šuštati na kruški, i samo su se riječi

molitve razlijegale u velikoj, potpunoj tišini.Prije samog svršetka litanija otvori Danuška još jednom oči, kao da

zadnji put želi pogledati Zbiška i taj suncem obasjani svijet, paodmah zatim usne vječnim snom.Žene joj sklopile oči, pa odoše po cvijeće na livadu. I momci pođu

za njima... i tako su išli u sunčanom svjetlu, usred bujne trave, sličnipoljskim duhovima, prigibajući se svaki čas i plačući jer im je strašna

tuga i žalost bila u srcu. Zbiško je klečao u sjeni kraj nosiljke, sglavom na Danuškinim koljenima, nepomično i bez riječi, baš kaopravi mrtvac; momci i žene bijahu sad bliže, sad dalje, berućizvončiće i modre jetrenke, divlje ružice i bujnu mirisavu rutvicu. Navlažnim mjestima nađoše i biljelih ljiljana, a na međi uz živicu imnogo majčinih dušica. A kad su već imali dosta cvijeća, okružišetužnih lica nosiljku i počeše je kititi.Prekriše pokojnicu posve nježnim cvijećem i mirisavim biljem,

ostalo je slobodno samo lice koje je ležalo usred zvončića i ljiljanaposve bijelo i mirno, upokojeno blagim snom, divno i anđeosko.Do Spihova bijaše jedna milja, te uskoro, kad im tešku bol i tugu

ublažiše suze, podigoša nosiljku i pođoše k šumi kojom je počinjaloJurandovo zemljište.Momci su za žalobnom povorkom vodili konje. Sam Zbiško nosio je

kod uzglavlja nosiljku, a žene su, okićene šarenim cvijećem imirisavim biljem, išle sprijeda i pjevale pobožne pjesme... i tako suprolazili između zelene livade i polja, baš kao kakva žalobnaprocesija.Na modru nebu nije bilo ni oblačka i sav se svijet sjao u zlatnom

sunčanom svjetlu.

VINapokon dođoše s Danuškinim tijelom u spihovsku šumu, na među

gdje su po danu i po noći stražarili Jurandovi oboružani momci.Jedan od njih otrča sa zlom viješću k staromu Tolimi i svećenikuKalebu, a drugi stanu žalobnu povorku pratiti šumskim putem,ispočetka močvarnim i uskim, a kasnije širokim sve do mjesta gdje jesvršavala šuma, a započinjala močvara, prepuna svakovrsnih ptica ivodenih životinja, za kojom je na suhoj visočini stajao spihovskigradić. I odmah su vidjeli da je već tužna vijest doprla i u samSpihov, jer su čuli glas zvona sa spihovske kapelice čim su izšumske sjene stupili na čistinu. Malo zatim ugledaše oveću povorkuljudi kako im dolazi u susret a bijiahu u njoj muževi i žene. Kad im sepovorka približila na dvjesta ili trista koraka, mogle su se većrazabrati i pojedine osobe.Na ćelu je, mašući pred sobom palicom, išao Jurand, podržavan

Tolimom. Lako ga je bilo prepoznati po golemom uzrastu, po crvenimjamama umjesto očiju, i po bijeloj kosi, što mu je padala na ramena.Kraj njega je s krstom u ruci i u bijeloj misnoj košulji išao svećenikKaleb.Za njima je jedan momak nosio zastavu s Jurandovim grbom i uz

nju su stupali oboružani spihovski vojnici, a za njima su dolazileudane žene s povezanim glavama i djevojke s raspuštenom kosom.Na kraju povorke bijahu kola na koja se imalo postaviti Danuškinotijelo.Ugledavši Juranda, zapovjedi Zbiško momcima da na zemlju

postave nosiljku koju je i sam nosio kod uzglavlja, pa onda pohrli knjemu i zavapi glasom kakvim vapi samo neizmjerna bol i tuga:— Ja sam je tražio dok je nisam našao i izbavio, ali je ona radije

pošla k Bogu nego u Spihov!I bol ga svlada posve, te pade na Jurandova prsa, pa ga obujmi oko

vrata i zajeca: — O, Isuse! O, Isuse! O, Isuse!Taj prizor gane sva srca spihovskih oboružanih ljudi, te oni stadoše

mačevima udarati o svoje štitove, ne znajući kako da drukčije izrazesvoju tugu i svoju želju za osvetom. Žene udare u plač i prinesusvoje rupce na oči, ili prekriše njima svoje glave vapeći iza svegagrla: — Teške li sudbine, teške li sudbine...! Ti si vesela, a mimoramo plakati! Tebe je pokosila hladna smrt...! Oj, Oj! — A neke

otkriše ponovo glavu, pa stadoše naricati: — Zar ti je ovdje bilo zlo snama...? Otac ti je ostao u velikoj žalosti, a ti si već u božjem raju...!Oj, Oj! — A neke su i korile pokojnicu, što se mije smilovala suzamasvoga muža i svoga oca. I sve su to napola pjevuckale jer nisu znaledati izraza svojoj tuzi na neki drugi način.A Jurand se izvine iz Zbiškova zagrljaja i pruži pređa se palicu u

znak da želi poći k Danuški.Odmah ga Tolima i Zbiško uhvate ispod pazuha i odvedu k nosiljci,

a on klekne uz pokojnicu i pogladi je dlanom od čela do unakrstsloženih ruku, pa kimne nekoliko puta glavom kao da želi reći, da jeto ona, njegova Danuška, a ne tko drugi, i da je prepoznao svojedijete. Zatim je obujmi jednom rukom, a drugu — bez šake —podigne uvis, a prisutni opaze odmah da tako tuži pred Bogom, kadza to nema riječi. Zbiško, kojem je lice bilo kao od kamena, klečao ješ druge strane, a naokolo je bilo tako tiho da se čulo soptanje konja izujanje svake muhe.Svećenik Kaleb poškropi na kraju posvećenom vodom Danušku,

Juranda i Zbiška i započne: »Requiem aeternam«. A kad je dovršio,molio se još dugo jakim glasom, a ljudima se pričinilo da čuju glasproroka koji moli, da ta muka nevinoga djeteta bude kap koja ćeprevršiti sve nepravde, i da nastupi dan suda, osvete i kazne.Zatim pođu u Spihov, ali ne polože Danušku na kola, nego je

ponesu u nosiljci na čelu povorke. Zvono, koje je neprestano zvonilo,kao da ih je pozivalo k sebi, a oni su išli pjevajući pod jasnim i vedrimvečernjim nebom, kao da ih pokojnica vodi u vječnu svjetlost. Kad sudošli, već je bila večer i već su se radnici vraćali s polja. Kapelica, ukojoj su položili pokojnicu, bijaše sva obasjana od sunčanih zraka izapaljenih svijeća. Po zapovijedi svećenika Kaleba pjevalo je sedamdjevojaka žalobne litanije nad mrtvim tijelom sve do zore.I sve do zore nije Zbiško otišao od Danuške, sam ju je ujutro

položio u lijes, koji su vješti majstori po noći napravili od jakihhrastovih dasaka, uresivši ga na uzglavlju krasnim jantarovimuresom.Juranda nije bilo kod toga, jer su se s njime događali čudni

događaji. Čim se vratio kući, izdale su ga noge; a kad su ga stavili upostelju, nije se mogao ni maknuti i nije znao gdje je i šta to s njimbiva. Uzalud mu je govorio svećenik Kaleb, uzalud ga je pitao šta mu

je: on ga nije čuo ni razumio, nego je samo ležao nauznak, podizaovjeđe sa svojih pustih očiju i smiješio se veselo i sretno, mičućipokatkad usnicama kao da s nekim razgovara. Svećenik Kaleb i stariTolima naslutiše da razgovara s izbavljenom kćerkom i da se njojsmiješi. Oni također pomisle da već umire i da očima svoje dušegleda vječnu sreću; ali se u tom prevariše jer se on, odsutan duhom igluh za sve na svijetu, tako smiješio još čitave tjedne, te je i Zbiškootputovao na kraju s otkupninom za Matka, a Jurand je još uvijek bioživ.

VIIPoslije Danuškina pogreba nije Zbiško bio bolestan tako, da bi

morao ležati, ali je živio kao bez svijesti. Ispočetka, prve dane, nije snjime bilo tako zlo. Išao je naokolo, govorio o svojoj pokojnoj ženi,posjećivao Juranda i sjedio kraj njega. I Kalebu je pripovijedao oMatkovu sužanjstvu, te obojica zaključiše da će u Prusku i u Malborgposlati Tolimu, da dozna gdje je Matko, i da ga otkupi i ujedno isplatiza Zbiška svotu ugovorenu s Arnoldom Badenskim i njegovimbratom. U spihovskoj riznici bijaše dosta srebra što ga je Jurand usvoje vrijeme ili prigospodario ili zaplijenio; a svećenik je mislio da ćekrižari pustiti staroga viteza čim dobiju novac, pa neće ni zahtijevatida im se i mladi osobno javi.— Idi u Plock — rekne Kaleb Tolimi — i uzmi od tamošnjeg

svećenika popratno pismo.Inače će te prvi komtur na kojeg naiđeš oplijeniti i zasužnjiti.— Ej, ta ja ih poznam — odgovori stari Tolima. — Oni znaju

oplijeniti i one koji dođu s popratnim pismima.I ode. Ali svećenik Kaleb ipak požali što nije otpravio samoga

Zbiška. On se, doduše, bojao da se mladić u svojoj prvoj boli nećespremiti na put kako treba, ili da će možda planuti na križare i takose upropastiti; znao je također da će mu biti teško otići odmah odljubljena groba, gdje je još živo osjećao svoju tugu i samoću, i toodmah poslije tako duga i naporna puta — od Gotesverdera doSpihova. Kasnije se ipak bojao šta je sve to uzeo u obzir, jer jeZbišku svaki dan bivalo sve teže. On je sve do Danuškine smrti živiou strašnim naporima, napinjući užasno sve svoje sile: bio je na krajusvijeta, borio se i izbavio svoju ženu, prošao kroz puste krajeve idivlje šume... i najednom se sve to svršilo kao da je tko mačempresjekao, a ostalo je samo spoznan je da je sve bilo utaman, da suuzaludni bili svi napori, doduše, sad već prošli, ali je zajedno s njimaprošao i dio života, prošla nada, prošlo dobro, poginula ljubav, i nijepreostalo ništa. Svatko živi za sutrašnjicu, svatko računa nabudućnost, a Zbišku je svako jutro bilo očajno, a o budućnosti je usebi nosio isti osjećaj kao i Jagjanka kad je na odlasku iz Spihovauzdahnula: — Moja sreća je za mnom, a ne pređa mnom! — A taj jeosjećaj u njemu neprestano rastao i rastao, kao što se povećava injegova tuga za Danuškom.

Ta ga je tuga obuzela i svladala tako da u njegovom mladom srcunije na kraju bilo mjesta ni za šta drugo. On je samo mislio na tusvoju tugu i samo je živio za nju, nesposoban za bilo šta drugo,pogružen u sama sebe, ne mareći ni za šta oko sebe. Sva njegovaprijašnja smjelost i odvažnost iščeznu bez traga i u svim se njegovimkretnjama opažala neka staračka sporost.Cijele je dane i noći sjedio ili u podzemnoj grobnici uz Danuškin

grob, ili u predvorju, grijući se na toplim sunčanim zrakama. Katkadaje bio tako zamišljen da nije ni odgovarao na pitanja. SvećenikKaleb, koji ga je volio, stane se bojati da ga ta tuga ne iz jede onakokao što rđa iz jede željezo, i tužno je pomišljao da bi bilo mnogobolje da je Zbiška nekamo poslao, makar i s Matkovim otkupomkrižarima. — Bilo bi nužno — govorio je svojemu zvonaru komu jeobičavao povjeravati svoje brige kad nije imao koga drugoga — daga potrese kakav nenadani događaj, kao šta vjetar potrese drvo, jerće inače propasti i poginuti!— A zvonar mu je to potvrđivao govoreći da je isto tako najbolje

udariti čovjeka nenadano po zatiljku kad mu kost zapne u grlu.Ipak ništa se neobična ne dogodi, osim što je poslije nekoliko dana

nenadano stigao gospodin de Lorhe. Njegov dolazak potrese Zbiškajer ga je de Lorhe sjetio kako je polazio u Zmujđ i izbavio Danušku. Asam de Lorhe nije ni najmanje pazio na to da u njemu ne uzbudi težalosne uspomene. Čim je saznao za Zbiškovu nesreću, ode odmahs njim da se pomoli na Danuškinu grobu, pa je o njoj govorio bezprestanka, a kako je i sam bio nekakav minstrel, složio je o njoj ipjesmu koju je obnoć pjevao pred grobnicom tako ganutljivo i tužnoda je Zbiško od prevelike tuge glasno zaplakao i plakao sve do zorepremda nije razumio nijedne riječi.Zaspao je čvrsto izmučen tim plačem i prevelikom boli; a kad se

probudio, vidjelo se da mu suze olakšale bol; bio je živahniji negoprijašnjih dana i bistrije je gledao. Jako se razveselio gospodinu deLorhu i stao mu zahvaljivati za njegov dolazak, pa ga onda zapitagdje je saznao za njegovu nesreću.De Lorhe mu je odgovorio na usta svećenika Kaleba kako je za

Danuškinu smrt saznao istom u Ljubavi, od staroga Tolime kojeg jevidio u zatvoru kod tamošnjeg komtura, ali je i bez toga polazio uSpihov da se Zbišku kao sužanj stavi na raspolaganje.

Vijest o Toliminu zatvoru silno se dojmila i Zbiška i svećenika. Oniuvide da je otkup propao jer nije bilo ništa teže na svijetu nego dobitinazad novac što ga je križar oteo. Zato je valjalo poći s drugimotkupom.— Jao meni! — zavapi Zbiško. — To moj bijedni stric tamo čeka i

misli da sam ga zaboravio.Zato moram odmah k njemu požuriti.Zatim se okrene k gospodinu de Lorhu:— Znadeš li kako se to dogodilo? Znadeš li da je on u križarskim

rukama?— Znam — odgovori de Lorhe — jer sam ga vidio u Malborgu i zato

sam došao ovamo.Uto stane svećenik Kaleb naricati:— Učinili smo zlo — rekne — ali nitko nije imao glave... Ja sam

mnogo više očekivao od Tolimina razuma. Zašto nije otišao u Plock,nego je bez popratnoga pisma pošao među te razbojnike!A na to slegne gospodin de Lorhe ramenima: — Što su njima

popratna pisma! Ta zar je i sam knez plocki, baš kao i vaš malonepravda od njih doživio. Na granici su vječne borbe i napadaju jerim vaši ne ostaju dužni. Svaki komtur radi šta hoće, i u pljački senatječe jedan s drugim.— To više je Tolima morao ići u Plock.— On je to htio ali su ga odmah na granici uhvatili na noćištu. Bili bi

ga i ubili da im nije rekao, da ljubavskom komturu nosi novce. To gaje spasilo, ali komtur ima sada svjedoke da je Tolima sam to rekao.— A što radi stari stric Matko? Je li zdrav? Ne rade li mu tamo o

glavi? — zapita Zbiško.— Zdrav je — odgovori de Lorhe. — Oni tamo su strašno ljuti na

»kralja« Vitolda i na sve one koji pomažu Zmujđinima, i sigurno biusmrtili staroga viteza, da im nije žao otkupa. I braća fon Baden gabrane samo zbog toga, a kaptolu je osim toga i do moje glave, jer daje napuste, uzbunili bi se proti njima svi vitezovi u Flandriji, Geldriji iBurgundiji. Ta vi znate da sam ja rođak grofa geldrijskoga.— A zašto bi im bilo do tvoje glave? — zapita ga u čudu Zbiško.— Jer si me ti zasužnjio. Ja sam im u Malborgu rekao ovo: »Ako

skinete glavu staromu vitezu iz Bogdanca, skinut će njegov sinovacmoju.«

— Neću, tako mi Bog ipomogao!— Znam da nećeš, ali se oni toga boje i zato će Matko među njima

ostati zdrav i čitav. Rekli su mi da si ti u sužanjstvu, jer da su tebraća Badenski pustili samo na tvoju vitešku riječ, pa da ti se za tone moram javljati. Ali ja sam im odgovorio da si ti bio slobodan ondakad si me zasužnjio. I, eto, sad me imaš! A dok sam ja u tvojimrukama, neće oni ništa učiniti ni tebi ni Matku. Ti isplati braćiBadenskoj, a za mene zatraži dva ili tri puta toliko. Oni moraju platiti.Ne govorim ti tako radi toga što mislim da sam od vas vredniji nego

da ih kaznim za onu njihovu pohlepu koja mi se gadi. Nekad sam onjima mislio posve drukčije, ali su mi sada omrznuli i oni i njihovagostoljubivost. Poći ću u Svetu zemlju, da ondje potražim junačkezgode, neću više da služim.— Ostanite kod nas, gospodine - rekne svećenik Kaleb. — A mislim

da će tako i biti jer ne vjerujem da će oni za vas dati otkup.— Ako ga ne dadu, dat ću ga sam — odgovori de Lorhe. — Ja sam

ovamo došao sa znatnom pratnjom i punim kolima, pa će bitidovoljno ono što je u njima.Svećenik Kaleb ponovi Zbišku te riječi, na koje Matko sigurno ne bi

ostao ravnodušan, ali Zbiško, mlađi i manje pohlepan za imetkom,odgovori: — Na moju čast, neće biti tako kao što govoriš. Bio si mikao brat i prijatelj, i ja neću od tebe uzeti nikakva otkupa.Nato se zagrle i osjete da je među njima uspostavljena nova veza.

A de Lorhe se nasmiješi i rekne:— Dobro. Samo da to ne doznaju Nijemci, jer će se pobojati da ja

ne razglasim po svim dvorovima, kako oni vole pozivati vitezove ugoste, ali čim koji padne u suzan jstvo, oni ga zaborave. A križarimaje sada mnogo stalo do vitezova jer se boje Vitolda, a još višePoljaka i njihova kralja.— Pa neka tako i bude! — rekne Zbiško. — Ti ostani ovdje ili gdje

god hoćeš u Mazoviji, a ja ću otići u Malborg po strica, pa ću sepretvarati da sam ti najveći dušmanin.— Tako ti svetoga Jurja, učini to! — odgovori de Lorhe. — Ali prije

poslušaj šta ću ti reći. UMalborgu govore da će u Plock doći poljski kralj i sastati se s

velikim meštrom ili u samom Plocku ili negdje na granici. Križari toveoma žele jer hoće da saznaju da li će kralj pomoći Vitoldu ako im

ovaj radi Žmujđa navijesti otvoreni rat. Ha, lukavi su kao zmije, ali suipak u Vitoldu našli sebi ravna. Križari ga se boje jer se nikad ne znašta je zamislio i šta će učiniti.»On nam je predao Žmujđ«, govore u kaptolu, »ali time drži britki

mač nad našim vratom.Ako izusti samo jednu riječ«, vele, »buna je gotova!« Tako i jest.

Moram jednom prilikom poći na njegov dvor. Možda će biti zgode dase pred njim pobijem na turniru, a osim toga sam čuo da sutamošnje žene upravo anđeoski lijepe.— Vi ste spomenuli, gospodine, da će poljski kralj doći u Plock? —

zapita ga svećenik Kaleb.— Da. Neka se Zbiško priključi kraljevskom dvoru. Meštar želi da

za se predobije kralja, pa mu neće ništa odbiti. Ta vi znadete da unuždi nitko nije pokorniji od križara. Nek se Zbiško pridruži kraljevojpratnji i neka što glasnije viče na križarske nepravde.Drukčije će ga slušati, ako bude uz kralja i uz, posvuda u svijetu

slavne i među viteštvom veoma štovane krakovske vitezove.— To je odličan savjet, tako mi svetoga krsta, odličan! — klikne

svećenik.— Da! — potvrdi de Lorhe. — I dobrih zgoda neće uzmanjkati. Čuo

sam u Malborgu da će se prirediti i gozbe i turniri jer se inozemnigosti žele ogledati s kraljevim vitezovima. Tako mi Boga, doći će čaki Ivan iz Aragonije, najveći od svih kršćanskih vitezova. Ne znate li?Ta on je čak iz Aragonije poslao rukavicu vašemu Zavisi, da se negovori po dvorovima kako na svijetu postoji još jedan vitez koji mu jepo snazi ravan.Dolazak gospodina de Lorha i njegov govor probudi Zbiška iz

dotadanja mrtvila tako da je radoznalo slušao razne novosti. ZaIvana iz Aragonije je znao jer je svaki vitez u ono doba morao dapozna imena svih najslavnijih junaka, a slava aragonskih vitezova,naročito toga Ivana, bila je raširena po svemu svijetu. Nijedan vitezmu nijs mogao odoljeti na viteškom megdanu, a Mauri su odmahbježali čim su samo ugledali njegov oklop, i opće je bilo mišljenje daje on prvi junak u cijelom kršćanstvu.Na spomen o njemu probudi se u Zbiška bojovna viteška duša, te

stane veoma radoznalo pitati.— Zar je on izazvao Zavišu Crnoga?

Ima tome gotovo godina dana što je poslao svoju rukavicu i šta muje Zaviša poslao svoju.— To će Ivan iz Aragonije zastalno doći?— Da li baš zastalno, ne znam, ali »e tako čuje. Križari su ga već

odavna pozvali k sebi.— Dao Bog da sve to vidim!— Dao Bog! — rekne de Lorhe. — Čak ako Zaviša bude pobijeđen,

šta se lako može dogoditi, bit će već i to za nj kao i za cijeli vašnarod slava, što ga je izazvao sam Ivan iz Aragonije.— Vidjet ćemo! — rekne Zbiško. — A ja samo velim: Dao Bog da

sve to vidim!— A ja potvrđujem.Njihova se želja nije ipak taj put imala ispuniti, jer stare kronike

spominju da je Zavišin megdan s preslavnim Ivanom iz Aragonijeodržan tek nekoliko godina kasnije, u Perpinjanu, gdje je Zaviša Crniiz Grabova pred cesaram Sigmundom, papom Benediktom XIII,kraljem aragonskim i velikim brojem knezova i kardinala prvimudarcem koplja zbacio svoga protivnika s konja i sjajno ga pobijedio.Ali sad su se i Zbiško i de Lorhe radovali u svom srcu jer su mislili daće vidjeti znamenita viteška djela čak ako Ivan iz Aragonije i ne dođebudući da je i u Poljskoj bilo mnogo junaka koji su malo zaostajali zaZavišom, a i među križarskim se gostima moglo naći priličan brojfrancuskih, engleskih, burgundskih i talijanskih vitezova, spremnih dase pobiju sa svakim na svijetu.— Slušaj! — rekne gospodinu de Lorhe Zbiško. — Meni je dosadno

bez strica Matka, pa ga moram brzo otkupiti, i zato ću rano ujutropoći u Plock. Ali zašto da ti ostaneš ovdje? Kad si već moj sužanj,pođi sa mnom pa ćeš vidjeti dvor i kralja.— Baš sam te za to htio zamoliti — odgovori de Lorhe — jer sam

već odavno htio da vidim vaše vitezove, a uza to sam čuo da sugospođe na kraljevu dvoru siičnije anđelima negoli smrtnimstvorovima.— Maloprije si isto rekao o Vitoldovom dvorcu — primijeti Zbišiko.

VIIIZbiško se sam korio u duši što je u srvojoj boli bio zaboravio na

strica, a kako je i bez toga običavao brzo učiniti sve što odluči, pošaoje odmah drugo jutro s gospodinom de Lorhom u Plock. Pograničniputevi nisu ni u vrijeme najvećega mira bili posve sigurni odrazbojnika koje su zaštićivali i sami križari što im je kralj Jagjelo oštroprigovarao. Usprkos svim tužbama koje su odlazile i u sam Rim, iusprkos svakoj pravdi i pravici dopuštali su pogranični komturi čestosvojim ljudima da se druže s razbojnicima, pa su se, istina, odricalisvih onih koji su dopali u poljske šake, ali su zato davali zaklon svimonima koji su se vraćali s plijenom i sa sužnjevima, i to ne samo usvojim selima nego i u svojim zamcima.U takve su razbojničke ruke često padali putnici i pogranični

stanovnici, a osobito djeca bogatih ljudi, koji su hvatali radi otkupa.Ali naša dva mlada viteza, imajući znatnu pratnju dobro oboružanihmomaka, dođoše bez ikakve neprilike do Plocka gdje ih je odmahdočekalo milo iznenađenje.U krčmi nađoše Tolimu koji bijaše onamo došao jedan dan prije

njih. A dogodilo se to ovako: križarski je starješina u Ljubavi dočuokako je staromu poslaniku, u času kad su ga napali nedalekoBrodnjice, pošlo za rukom sakriti jedan dio otkupa, pa ga je zatoposlao u taj gradić komituru s porukom da ga ovaj prisili da iskažegdje je sakrio svoj novac. Tolima se okoristio tom zgodom ipobjegao, a kad su se mladi vitezovi začudili što mu je tako lakouspjelo, razjasnio im je sve ovako:— Svemu je kriva njihova lakomost. Brodnjiški mi komtur nije htio

dati znatnije straže samo zato da se ništa ne razglasi o novcu.Možda se dogovorio s ljubavskim da će novac podijeliti, pa su seobojica bojala da će, ako se što dočuje, znatan dio biti prisiljeniposlati u Malborg, ili da će, možda, sve morati predati braćiBadenskoj. Zato mi je dao samo dva čovjeka: pouzdanog vojnika,koji je preko Drvice zajedno sa mnom veslao, i nekakvog pisara.Kako im je bilo do toga da nas nitko ne vidi, pošli smo obnoć, a viznate da je granica blizu. I meni su dali hrastovo veslo... no, pa hvalaBogu, evo me u Plocku.— Znam! A oni se nisu vratili? — zapita Zbiško. Nato razvedri

smiješak ozbiljno Tolimino Lice.

— Ta Drvica teče u Vislu! — progovori. — A kako da se vrate podvodom? Križari će ih, možda, naći u Torunju.I časak kasnije nadoda:— Jedan dio novca mi je ugrabio Ijubavski komtur, ali sam zato

našao onaj drugi što sam ga sakrio prilikom napadaja; dao samnovac vašemu momku, gospodine, da ga čuva, jer on stanuje uzamku kod svećenika, gdje su novci mnogo sigurniji negoli kodmene u krčmi.— Dakle, taj je moj momak ovdje, u Plocku? A što on tu radi? —

zapita u čudu Zbiško.— Čim je predao Sigfrida, otišao je odmah s onom gospođicom što

je bila u Spihovu, a sad je dvoranka ovdašnje kneginje. Tako mi jejučer kazao.A Zbiško, koji je poslije Danuškine smrti bio tako ojađen u svome

bolu da nije u Spihovu ni za šta pitao ni znao, sjeti se tek sada da jeČeha poslao sa Sigfridom... i na tu spomen stisne mu se srce odtuge i želje za osvetom.— Istina! — progovori. — A gdje je onaj krvnik? Što se s njime

dogodilo?— Zar vam nije rekao svećenik Kaleb? Sigfrid se objesio, i vi ste,

gospodine, prošli kraj njegove mogile.Časkom su svi šutjeli.— Vaš momak mi je rekao — progovori napokon Tolima — da ide k

vama i da bi već odavna bio kod vas da nije morao njegovatigospođicu koja se poslije povraitka iz Spihova razboljela.A Zbiško se otrese žalosnih uspomena i zapita ponovo kao iza sna:

— Kakvu gospođicu?— No, onu — odgovori starac — vašu sestru ili rođakinju koja je s

vitezom Matkom išla u Spihov u muškom odijelu, pa je putem našlanašega gospodara. Da nije bilo nje, ne bi ga prepoznao ni vitezMatko, ni vaš momak. I naš ju je gospodar jako volio jer ga jenjegovala kao rođena kći i jer ga je osim svećenika Kaleba samoona mogla razumjeti.A mladi vitez raskolači u čudu oči.— Svećenik Kaleb mi nije ništa ni o kakvoj gospođici rekao, a ja

nemam nikakve rođakinje.

— Nije vam rekao, gospodine, jer ste živjeli gotovo bez svijesti i jero božjemu svijetu niste ništa znali.— A kako se ta gospođica zvala?— Zvala se Jagjenka.Zbišku se pričini da sanja. Misao da je Jagjenka iz dalekih

Zgorjelica došla u Spihov, nije mu nikako htjela u glavu. Ta pošto izašto? Njemu je, doduše, bilo poznato da ga je djevojka rado gledalau Zgorjelicama, ali joj je on sam priznao da je oženjen, i zato nijenikako shvaćao kako ju je stari Matko mogao dovesiti u Spihov zatoda je za nj uda. Ni Matko mu je ni Čeh nisu spominjali. Sve mu je tobilo veoma čudno i nerazumljivo, pa je stao nanovo ispitivati To limu,kao čovjek koji ne vjeruje svojim ušima i hoće da mu se ponovinevjerojatna novost.Tolima mu ipak nije znao reći ništa drugo, nego što mu je već bio

rekao; ali zato ode u grad da potraži momka, i brzo se, još prijesunčanog zapada, s njime vrati. Čeh pozdravi radosno i tužno svogamladoga gospodina, jer je već bio saznao što se dogodilo u Spihovu.A i Zbiško ga primi srdačno znajući da mu je njegovo srce odano ivjerno, jedno od onih srdaca što ga čovjek u nesreći najviše trebao.Naprosto oživi i prilično se uzbudi pripovijedajući mu o Danuškinojsmrti i dijeleći s njime svoju bol i tugu, kao što je brat dijeli s bratom.To je sve trajalo dosita dugo, napose zato što im je gospodin deLorhe na Zbiškovu molbu otpjevao onu žalobnu pjesmu što jubijaše spjevao o pokojnici; a pjevao ju je uz citru, kraj otvorena

prozora, podignuvši lice i oči k zvijezdama.Kad im je najzad malko laknulo, počeše govoriti o poslovima što ih

čekaju u Plocku.— Ja sam ovamo došao idući u Malborg — rekne Zbiško Čehu —

jer ti znaš da je stric Matko u sužanjstvu i da ja idem po njega sotkupom.— Znam — odgovori Čeh. — Dobro ste učinili, gospodine! I ja sam

htio poći u Spihov da vam savjetujem, da pođete u Plock: kralj seima u Racježu sastati s velikim meštrom, a uz kralja se sve lakšepostigne, jer pred njegovim veličanstvom nisu križari oholi, većsmjerni, kao pravi kršćani.— Tolima mi je rekao da si htio doći k meni, ali da te zadržala bolest

Jagjenke Zihovne. Čuo sam da ju je stric Matko doveo u ove krajeve,

pa je bila i u Spihovu. Silno sam se čudio! Ali pripovijedaj s kojih ju jerazloga stric Matko odveo iz Zgorjelica?— Mnogo je bilo razloga. Bojao se vitez Matko, ako je ostavi bez

ikakve zaštite da će Vilk i Čtan navaljivati na Zgorjelice, pa da pritom mogu nastradati i mlađa djeca. A bez nje je sigurnije jer uPoljskoj se, kako znate, dogodi da plemić — kad ne može drukčije— silom ugrabi djevojku, ali na male sirote neće nitko podići ruke jerga za to očekuje krvnički mač i sramota gora od smrti! A bio je još idrugi razlog: umro je, naime, opat i učinio djevojku baštinicom svogaimetka nad kojim je imao nadzor ovdašnji biskup, Zato je vitez Matkodoveo gospođicu u Plock.— Ali ju je odveo i u Spihov.— Jer je poslije odlaska biskupa i kneževskoga para nije imao gdje

ostaviti. I sva je sreća što ju je odveo. Da nije bilo gospođice, bilibismo mi prošli kraj viteza Juranda kao kraj kakvog običnog starca.Istom kad ga je ona počela žaliti, vidjeli smo tko je taj starac. Sve jeto Bog udesio po njezinom milosrdnom srcu.I stane pripovijedati kako Jurand kasnije nije mogao biti bez nje,

kako ju je milovao, blagoslivljao; a Zbiško je pozorno slušao njegovopripovijedanje, premda je već sve to znao od Tolime, i bio je vrlozahvalan Jagjenki.— Neka joj Bog da zdravlje! — rekne napokon. — Samo se čudim

što mi o njoj niste ništa spomenuli.Čeh se malko uznemiri i zapita:— Gdje, gospodine?— Kod Skirvojla, temo u Zmujđu.— Nismo spomenuli? O ne! Meni se čini da jesmo, ali je u vašoj

glavi bilo nešto drugo.— Rekli ste mi da se Jurand vratio, ali o Jagjenki ni riječi.— Ej, da niste zaboravili? To zna napokon sam Bog! Možda je vitez

Matko mislio da sam.vam rekao ja, a ja da vam je rekao on. Ne bi ništa bilo koristilo,

gospodine, da smo vam onda što rekji. Pa to nije ni čudo! Ali sada jeposve drukčije: prava sreća što je gospođica ovdje, jer će ona ivitezu Matku pomoći.— A šta može za nj učiniti?

— Može reći koju dobru riječ ovdašnjoj kneginji koja nju jako voli! Ani križari neće kneginji ništa odbiti, jer je prvo, kraljevskoga roda, adrugo, velika je prijateljica križarskoga reda. Sad se, kao što ste,možda, već čuli, Skirgjel (također kraljev rođeni brat) pobunio protiknezu Vitoldu i pobjegao križarima koji ga žele podići na Vitoldovoprijestolje. Kralj jako voli kneginju i rado joj, kako kažu, priklanja uho,pa križari žele da ga ona predobije za Skirgjela, a proti Vitoldu. Taoni znaju... proklete im mati... ! da će imati mira ako se riješe Vitolda.I zato se križarski poslanici od zore do mraka klanjaju kneginji i svejoj želje ispunjavaju.— Jagjenka jako voli strica Matka i sigurno će se za nj zauzeti —

rekne Zbiško.— Dakako, neće biti drukčije! Ali hodite u grad, gospodine, i recite

joj šta da govori.— Ja sam ionako htio da pođem u grad s gospodinom de Lorhom

— odgovori Zbiško — pa sam zato ovamo i došao. Samo moramurediti kose i pristojno se obući.A onda nadoda:— Htio sam u znak žalosti odrezati kosu, ali sam zaboravio.— I bolje! — rekne Čeh.I ode po sluge i vrati se s njima; i dok su se mladi vitezovi oblačili za

večernju gozbu u gradu, pripovijedao im je on dalje što se događa ukraljevskom i kneževskom dvoru.— Križari — rekne — kopaju pod Vitoldom koliko samo mogu, jer

dok je on živ i dok moćnom rukom vlada nad svojom pokrajinom,neće oni imati mira! Oni se, uistinu, samo njega boje. Ej, pa zato ikopaju kao krfovi!Ovdje su već proti njemu uzbunili i kneza i kneginju, a postigli su još

i to da je sada i knez Januš zlovoljan za nj radi Vilne...— Zar je i knez Januš s kneginjom Anom ovdje? — zapita Zbiško.

— Ovdje ću naći mnogo znanaca jer nisam prvi put u Plocku.— Dakako! — odgovori momak. — Oboje su ovdje i imaju mnogo

posla s križarima, na koje će se zbog njihovih krivica pred samimkraljem potužiti velikom meštru.— A šta misli kralj? S kim je on? Zar se ne ljuti na križare i ne prijeti

im mačem?

— Kralj ne ljubi križare; priča se da im se već odavno ratom prijeti.A šta se tiče kneza Vitolda, kralj ga voli više od svoga rođenogabrata, pustopašna i lakoumna Skirgjela. I zato kažu vitezovi, koji suuz njegovo veličanstvo, da se kralj neće izjasniti proti Vitoldu iobećati križarima da mu neće pomagati. I to je vjerojatno, jerovdašnja kneginja Aleksandra već nekoliko dana svaki čas odlazikralju i jako je zabrinuta.— Je li Zaviša Crni ovdje?— Nema ga, ali se čovjek ne može nagledati ni onih koji su ovdje, i

kad bi do čega došlo, ej, moćni Bože, poletjelo bi perje s Nijemaca,poletjelo!— Ni ja ih neću štedjeti!Na nekoliko časova bijahu lijepo odjeveni, te pođoše u grad. Toga

dana nije se večernja gozba održavala kod samoga kneza, nego kodgradskoga starješine Andrije iz Jasjenca, a njegova je golema kućabila uz veliki nasip tik gradskih zidina. Noć je bila predivna i vrlotopla, pa se zato pobojao starješina da gostima u sobama idvoranama ne bude presparno, te je zapovjedio da se stolovi prostruvani u dvorištu gdje su između kamenja bili porasli javori i breze.Zapaljene bačve smole osvjetljavale su ih žutim plamenom, ali ih je

još jače osvjetljavao mjesec koji je na vedru nebu sjao usredbezbrojnih zvijezda. Okrunjeni gosti nisu još bili došli, ali je bilo većmnogo domaćih vitezova, duhovnika i dvorskih ljudi, i kraljevskih ikneževskih. Zbiško je mnoge poznavao, napose s dvora knezaJanuša, a od svojih je davnih krakovskih znanaca vidio Krzona iKozjeglave, Lisa iz Targoviška, Martina iz Vrocimovica, Domarata izKobiljana i Staška iz Harbimovica, na kraju i Povalu iz Tačevakojemu se osobito obradovao jer se sjetio kakvu mu je uslugu tajslavni vitez iskazao u Krakovu.Ipak nije ni k jednomu od njih mogao odmah pristupiti, jer su ih

domaći mazovski vitezovi okruživali tijesnim krugom, pitajući ih oKrakovu, o dvoru, o zabavama, o raznim bojnim poslovima,promatrajući pri tom njihove sjajne odore, njihove krasno počešljanekose i učeći se od njih viteškim običajima i dvorskom ponašanju.Ali Povala iz Tačeva prepozna Zbiška, pa se protura kroz Mazurce i

pristupi k njemu.

— Prepoznao sam te, mladiću! — progovori stišćući mu ruku. —Kako vidim, ti već pojas i ostruge nosiš! Drugi na to čekaju do sijedekose, ali vidi se da ti svetomu Jurju krasno služiš.— Usrećio vas Bog, plemeniti gospodine! — odgovori Zbiško. — Da

i najhrabrijeg Nijemca srušim s konja, ne bih se obradovao kao štose radujem videći vas zdrava.— I meni je veoma drago! A gdje je tvoj rođak?— Ne rođak, nego stric. On je u sužanjstvu kod križara, i ja idem s

otkupom po njega.— A ona djevojčica koja te svojom koprenom prekrila?Zbiško ne odgovori ništa, podigne samo uvis oči koje mu se odmah

zališe suzama; a kad je to vidio gospodin iz Tačeva, rekne:— Ta to je pravi izvor suza... da, pravi izvor! Ali hajdemo pod onaj

javor, pa mi pripovjedi sve svoje zgode i nezgode.I odvede ga u ugao dvorišta. Zbiško sjedne kraj njega i počne

pripovijedati o Jurandovoj nesreći, o Danuškinoj otmici i o tome kakoju je tražio i kako mu je umrla kad ju je izbavio. A Povala ga jepažljivo slušao i čas mu se na licu vidjelo udivljenje, a čas gnjev isažaljenje.Kad je Zbiško svršio, rekne:— Ja ću sve to javiti kralju, našemu gospodaru. On će se ionako

pritužiti velikom meštru radi maloga Jaška iz Kretkova i zatražitistrogu kaznu za one koji su ga ugrabili. A ugrabili su ga zato što jebogat, pa im je do otkupa. Njima nije posve ništa: podići ruku nadijete!Malko se zamisli, pa onda nastavi kao da govori samomu sebi: —

Nezasitno je to pleme, gore od Turaka i Tatara. Oni se u duši boje ikralja i nas, a ipak se ne mogu okaniti grabeža i ubistva. Navaljujuna sela, kolju seljake, utapaju ribare i otimaju djecu, kao vuci. A kakobi istom bilo da se ne boje...! Veliki meštar se tuži na kralja nadrugim dvorovima i u svojim pismima a naročito mu laska, jer našumoć poznaje bolje negoli drugi. Ali na kraju će se prevršiti mjera!I opet trenutak zašuti, pa položi ruku na Zbiškovo rame.— Ja ću sve to javiti kralju — ponovi — a u njemu kipi već odavna

gnjev kao voda u loncu, pa budi siguran da će okrutna kazna stićisve krivce tvoje nesreće.— Od njih, gospodine, više nijedan ne živi — odgovori Zbiško.

A Povala ga pogleda veoma srdačno:— Tako mi Boga, vidi se da ti nikome ne opraštaš. Samo

Lihtenštajnu još nisi platio; znam da nisi mogao. I mi smo mu se uKrakovu zavjetovali, ali za to treba čekati rat, jer on ne može izići namegdan bez meštrove dozvole, a meštru je potrebna njegova pametzahvaljujući kojoj ga šalje na razne dvorove, pa mu to neće tako lakodopustiti.— Ja moram prije toga strica otkupiti.— Da... A ja sam se raspitao za Lihtenštajna. Nema ga ovdje i neće

ga biti ni u Raćonžu, jer je poslan k engleskom kralju po strijelce. Aza strica neka te ne boli glava. Ako kralj ili ovdašnja kneginja reknusamo jednu riječ, neće veliki meštar dopustiti da se otkupomzategne.— To više što i ja imam sužnja, viteza de Lorha, moćna gospodina i

među njima slavna. On bi vam se, gospodine, želio pokloniti i s vamase upoznati, jer nitko ne štuje slavne vitezove više negoli on.To rekavši, namigne gospodinu de Lorhu koji je stajao u blizini, a

ovaj, raspitavši se već prije s kim to Zbiško govori, dođe brzo, jer sedoista želio upoznati s tako slavnim vitezom, kao što je bio Povala.A kad ih je Zbiško upoznao, uljudni se Geldrijac najučtivije pokloni i

rekne: — Još jedna bi me samo sreća, gospodine, veća od sreće štosam stisnuo vašu ruku, mogla zapasti, a ta je da se s vama moguogledati na turniru ili pobiti u bici.Nato se snažni vitez iz Tačeva, jer je kraj sitnoga i neuglednoga

gospodina de Lorha izgledao kao gora, nasmije i reče:— A ja želim da se mi ogledamo samo kod punih pehara i, dao

Bog, nikada drukčije.De Lorhe je malko oklijevao, pa onda progovori nekako plaho: —

Ako biste vi, plemeniti gospodine, tvrdili da gospođica Anješka izDlugoljasa nije najljepša na svijetu... bila bi za mene velika časit dato poreknem i...Tu stane i pogleda Povali u oči sa štovanjem, dapače, sa

strahopoštovanjem, ali otvoreno i smjelo.Ali se ovaj, ili zato što je znao da bi ga s dva prsta smrvio kao orah,

ili zato što je imao neizmjerno dobru i veselu dušu, nasmije glasno irekne: — Ej, ja sam se u svoje vrijeme bio zavjetovao kneginjiburgundskoj, ali je ona tada imala deset godina više od mene; i ako

biste, gospodine, vi tvrdili da moja kneginja nije starija od vašegospođice Anješke, morali bismo mi odmah na konje.Čuvši to, de Lorhe pogleda u čudu gospodina iz Tačeva, a onda mu

zadršće lice i on se na kraju srdačno nasmije.A Povala se prigne, obuhvati ga oko bokova i počne njime mahati

tako kao da je gospodin de Lorhe kakav dječačić.— Pax, pax — rekne kao što govori biskup Kropidlo... — Vi ste mi

se svidjeli, viteže, i tako mi Boga, mi se nećemo pobiti ni zbog kojegospođe.Zatim ga spusti na zemlju, jer su se na ulazu u dvorište oglasile

trublje... i uđe knez Zjemovit Plocki sa svojom suprugom.— Ovdašnji kneževski par dolazi prije kralja i prije kneza Januša —

rekne Zbišku Povala — jer iako je gozba kod starješine, ipak su oni uPlocku gospodari. Dođi sa mnom gospođi, jer je poznaš još izKrakova, kad se za te zauzela kod kralja.I uzevši ga pod ruku povede ga preko dvorišta. Za knezom i za

kneginjom bijahu dvorani i dvoranke, svi radi kraljeve prisutnosti ukrasnim i sjajnim nošnjama, te se cijelo dvorište od njih zašarenilokao od cvijeća. Zbiško je, iduići s Povalom, izdaleka promatrao licane bi li među njima vidio koje poznato, i najednom stane odudivljenja, jer je doista za kneginjom ugledao poznati mu lik ipoznato lice, ali tako ozbiljno, tako gospodsko i krasno, te se pobojada ga, možda, oči ne varaju:— Je li to Jagjenka, ili možda kći kneza i kneginje u Plocku?Ali to bijaše Jagjenka Zihovna iz Zgorjelica jer mu se nasmiješila

prijazno i tužno kad su im se susreli pogledi, pa je onda malkoproblijedjela, i spustivši vjeđe na oči, stajala sa zlatnom vrpcom nasvojim tamnim kosama u neizmjernom sjaju svoje ljepote, visoka idivna, slična ne samo kakvoj kneginjdci, već pravoj pravcatojkraljevni.

IXZbiško klekne pred plocku kneginju i smjerno joj se pokloni, ali ga

ona u prvi trenutak ne prepozna, jer ga nije vidjela već dugovremena. Istom kad joj on reče kako se zove, progovori ona:— Uistinu! A ja sam mislila da je netko s kraljevskoga dvora. Zbiško

iz Bogdanca! Da, da!Kod nas je ovdje u gostima bio vaš stric, stari vitez iz Bogdanca, pa

se sjećam kako su i meni i mojim dvorankama suze ćurkom curilekad nam je o vama pripovijedao. A jeste li našli svoju ženu? Gdje jeona sada?— Umrla mi je, milostiva gospođo!— O, mili Isuse! Ne govorite jer se neću uzdržati od plača. Neka

nam bude na utjehu da je ona sigurno u nebu, a vi ste još mladi.Moćni Bože, slabo li je stvorenje svaka žena! Ali u nebu je svanagrada i ondje ćete je naći. Je li i stari vitez iz Bogdanca ovdje svama?— Nema ga jer je u sužanjstvu kod križara. Sad ga idem otkupiti.— To onda ni njemu sreća nije bila sklona. A ipak je čovjek iskusan

i uman. Ali kad ga otkupite, dođite s njim k nama. Mi ćemo vas radopogostiti; iskreno vam velim: njemu ne manjka razuma, a vamauljudnog ponašanja.— Mi ćemo tako i učiniti, milostiva gospođo, to više, što sam i sada

amo došao zato da vašu milost zamolim da se kod križara zauzmeza nj kojom dobrom riječi.— Dobro. Dođite sutra prije polaska u lov. Tada ću imati više

vremena.Dalje joj riječi prekine ponovni jek trubalja i bubnjeva, oglašavajući

dolazak mazovskoga kneza Januša i njegove supruge. Kako jeZbiško s plockom kneginjom stajao kod ulaza, opazila ga je odmahkneginja Ana Danuta i pristupila k njemu, ne obazirući se naklanjanje domaćeg starješine.A u mladiću se opet rastužilo srce kad ju je ugledao;, obujmivši

rukama njezina koljena klečao je pred njom šuteći, a ona se prignulanad njim i, položivši mu ruku na čelo, prolijevala suze na njegovuplavu glavu, kao prava mati koja plače nad nesrećom svoga sina.I tako je na veliko čudo svih dvorana plakala dugo, ponavljajući: —

O, Isuse! O, Isuse milosrdni! — pa je onda podigla Zbiška i

progovorila: — Ja plačem za njom, za mojom Danuškom, i plačemnad tobom. Ipak je sve to odredio Bog, te su uzaludni bili svi tvojinapori, kao što su uzaludne i sve naše suze. Ali pripovijedaj mi o njoji o njezinoj smrti; da te slušam i do pola noći ne bi mi nikada bilopreviše.I odvede ga na stranu kao što ga prije bijaše odvea gospodin iz

Tačeva. Gosti, koji nisu poznavali Zbiška, počeše pitati za njegovedoživljaje i tako su za malo vremena svi govorili samo o njemu, oDanuški i o Jurandu. Za sve su pitali i križarski poslanici, Fridrik fonVenden, komtur torunjski, poslan u susret kralju, i Ivan fon Senfeld,komtur iz Osterode. Ovaj posljednji, Nijemac, ali rodom iz Šleske,znao je dobro poljski pa posve lako raspita o čemu se radi. Čuvši osvemu iz usta Jaška iz Zbježa, dvoranina kneza Januša, rekne: —Danveld i de Leve bijahu sumnjivi i samom meštru, da su se bavilimagijom.Zatim se odmah dosjeti da bi spomen o sličnim stvarima mogao na

cijeli red baciti takvu sjenu kao nekoć na templare, pa brzo nadoda:— Tako su barem neki govorili, ali to nije bila istina; takvih ljudi nemameđu nama.Ali gospodin iz Tačeva, koji je stajao u blizini, primijeti: — Komu je

bilo mrsko pokrštenje Litve, tomu je mogao biti mrzak i sveti krst.— Mi nosimo sveti krst na svojim plastovima — odgovori ozbiljno

Senfeld.Na to Povala:— A treba ga nositi u srcima.Uto jeknu trublje još glasnije... i pojavi se sam kralj. a s njim

nadbiskup gnjezjanski, biskup krakovski, biskup plocki, kaštelankrakovski i nekoliko drugih dvorana i dostojanstvenika, među kojimabijahu Zindram iz Maškovica i mladi knez Jamont, kraljev pobočnik.Kralj se bio malo promijenio odonda otkada ga Zbiško nije vidio.Obrazi su mu i sada bili jako rumeni, a kose duge, pa ih je svaki časzavraćao za uho, i očima je neprestano nemirno strijeljao. Zbišku sesamo pričini da kralj u sebi ima još više ozbiljnosti i veličanstva, kaoda se već osjeća sigurnijim na prijestolju s kojega je poslije kraljičinesmrti htio saći ne znajući da li će se na njemu uzdržati, i kao da jesada bolje poznavao svoju neizmjernu moć i snagu.

Mazovski knez i kneginja stadoše odmah uz kralja, sprijeda su muse smjerno klanjali njemački poslanici, a naokolo su stajali uglednijidvorani i dostojanstvenici. Zidovi, što su okruživali dvorište,podrhtavali su od silnih usklika, od jeke trubalja i bubnjeva.Kad je napokon nastala tišina, poče križarski poslanik fon Venden

nešto govoriti o križarskim poslovima, no čim je kralj već iza nekolikoriječi opazio na što on smjera, mahnuo je nestrpljivo rukom iprogovorio svojim jakim i dubokim glasom: — Šuti! Mi smo ovamodošli na veselje, pa ćemo pogledati jelo i piće, a ne tvojepergamente.Ali pri tom se milostivo nasmiješi; nije, naime, htio da križar pomisli,

da mu je srdito odgovorio, i nadoda:— O poslovima ću govoriti s meštrom u Raćonžu. Zatim knezu

Zjemovitu: — A sutra ćemo u šumu u lov, zar ne?To pitanje bijaše ujedno znakom da te večeri neće govoriti ni o čem

drugom, nego o lovu, kojemu je bio odan svom dušom i radi kojegaje volio doći u Mazoviju, jer je u Maloj i Velikoj Poljskoj bilo mnogomanje šuma, a neki im krajevi bijahu već tako napučeni da ih nije nibilo.Odmah se razvesele sva lica jer se znalo da je kralj vrlo veseo i

prijazan kad se povede razgovor o lovu. Knez Zjemovit stane odmahpripovijedati kamo će poći i kakve će zvijeri loviti; a knez Janušpošalje jednoga dvoranina da smjesta dovede njegova dva »čuvara«koja su znala divlje bivole pograbiti za rogove i kosti lomitimedvjedima; htio ih je kralju pokazati.Zbiško je silno želio da se pokloni kralju, ali nije mogao k njemu

pristupiti. Samo mu je izdaleka knez Jamont, zaboravivši očito naonaj oštar odgovor što mu ga je mladi vitez dao u Krakovu, prijaznokimnuo glavom, dajući mu ujedno znak očima da odmah dođe knjemu čim bude mogao. Ali u taj trenutak dotakne se nečija rukanjegova ramena i on začuje uza se slatki i turobni glasić:— Zbiško!Mladić se okrene i ugleda pred sobom Jagjenku. Zabavljen prije

pozdravljanjem kneginje Zjemovitove, pa onda razgovorom skneginjom Januševom, nije se dosada mogao približiti k djevojci,nego je ona sama iskoristila živu vrevu poslije kraljeva dolaska idošla k njemu.

— Zbiško — ponovi ona — utješio te Bog i presveta Bogorodica!— Bog vam platio! — odgovori mladi vitez.I pogleda zahvalno u modre joj oči na kojima se u taj tren pojavi kao

neka rosa. Zatim su oboje stajali šuteći, jer premda je ona došla knjemu kao dobra i rastužena sestra, pričinila mu se u svojojkraljevskoj ljepoti i u svojoj dvorskoj nošnji drukčija od nekadašnjeJagjenke, te joj se u prvom trenutku nije usudio reći ti, kao što joj jenekad u Zgorjelicama i u Bogdancu govorio. A ona je mislila da muposlije riječi što mu ih je već rekla, više nema šta reći.I neka uzbuđenost pojavi se na njihovim licima. Ali u taj tren

nastade vreva na dvorištu, jer je kralj sjedao k večeri. K Zbiškupristupi i opet kneginja Ana i rekne: — Žalosna će to biti gozba zanas oboje, ali me ipak poslužuj kao što si me nekad posluživao.Mladi vitez morade otići od Jagjenke, i kad su gosti zasjeli, stane

iza kneginjinih leđa da joj mijenja tanjure i nalijeva vino i vode.Poslužujući je pogledavao je i nehotice na Jagjenku, koja je sjedilauz kneginju plocku kao njezina dvoranka, i neprestano se moraodiviti njezinoj krasoti. Jagjenka je za tih nekoliko godina znatnoporasla, ali se nije toliko promijenio njezin uzrast, kolikodostojanstvenost kojoj prije kod nje nije bilo ni traga. Kad se nekad usvom kožuhu i s lišćem u smršenoj kosi potucala na konju pošumama i livadama, mogao ju je, istina, čovjek smatrati krasnomdjevojkom, ali sad je u njoj na prvi pogled vidio djevojku znamenitaroda i plemenite krvi — takav se dostojanstveni mir ogledao nanjezinu licu.Zbiško opazi također da je nestalo njezine prijašnje veselosti, ali se

tomu manje čudio jer je znao za Zihovu smrt. Više se čudio njezinomdostojanstvu i spočetka mu se pričini da joj takav izgled daje njezinasjajna nošnja. I on pogleda pažljivije zlatnu vrpcu što je resila njezinopoput snijega bijelo čelo i tamne joj kose, koje su joj u dvije pletenicepadale niz pleća i na modru, grimiznim rubom obrubljenu haljinu podkojom su se jasno isticali njezini prekrasni oblici i djevičanske grudi...te reče sam sebi: — To je doista prava kneginjica! — Ali zatim uvidida je takvom ne čini samo njezina nošnja i da se on ne bi prema njojmogao ponašati kao nekad pa da ona stavi na se samo svoj priprostikožuh.

Poslije toga opazi da je razni mladi, pa čak i stari vitezovipromatraju živo i strastveno; a jedanput, kad je pred kneginjompromijenio tanjur, pade mu u oči zaneseno i kao preobraženo licegospodina de Lorha, i odmah se na nj u svojoj duši naljutio. To istoopazi na geldrijskom vitezu i kneginja Ana, koja ga prepozna i rekne:— Gle: de Lorhe! Sigurno se i opet zaljubio jer je sav kaopreobražen!Zatim se malko prigne nad stolom, i pogledavši postrance na

Jagjenku, nadoda: — Vjere mi, sve druge svijeće gasnu pred tombakljom.Zbiška je sve vuklo k Jagjenki kao k ljubljenoj rođakinji koja ga

također ljubi; jasno je osjećao da u ničijem srcu neće naći tolikosamilosti za svoju bol i tugu; ali, te joj večeri nije više mogaoprogovoriti ni riječi, i to zbog toga što je bio zabavljen svojomslužbom i što su pjevači za cijele gozbe pjevali svoje pjesme, ili sutrublje trubile tako, da se posve dobro nisu mogli razumjeti ni oni kojisu sjedili jedan pored drugoga. Obje kneginje, a s njima i drugežene, ustadoše mnogo prije od stola nego kralj, te knezovi i vitezovi,koji su obično pili do kasne noći. Jagjenka, koja je nosila jastučić nakojem je sjedila kneginja, nije nikako mogla zaostati, već je i onaotišla, pa se samo na odlasku ponovo nasmiješila Zbišku i kimnulamu glavom.Mladi vitez i gospodin de Lorhe i njihova dva momka vraćali su se

kasno, već u sam osvit u svoju krčmu. Neko su vrijeme išlizaokupljeni svojim mislima, ali kad su došli nadomak krčmi, poče deLorhe govoriti nešto svom momku, Pomoraninu, koji je dobro umiopoljski, a ovaj se odmah okrene k Zbišku:— Moj bi gospodin htio nešto vašu milost zapitati.— Dobro — odgovori Zbiško.Oni ponovo izmijene nekoliko riječi, a onda Pomoranin, smijuckajući

se malko ispod brka, rekne:— Moj bi vas gospodin htio zapitati je li ona gospođica, s kojom je

vaša milost razgovarala prije gozbe, smrtna ili je to pravi anđeo ilikakva svetica?— Reci svom gospodinu — odgovori s nekom nestrpIjivošću Zbiško

— da me već i prije to isto pitao i da mi je to čudno slušati. Ta uSpihovu mi je govorio da će poći na dvor kneza Vitolda radi ljepote

litvanskih žena, zatim je s istoga razloga htio otići u Plock, u Plockuje danas htio izazvati viteza iz Tačeva radi Jagjenke iz Dlugoljasa, asada ponovo za drugom čezne. Zar je u njega takva stalnost i takvaviteška vjera?Kad je gospodin de Lorhe čuo taj odgovor iz usta svoga momka,

uzdahne duboko, pogleda u blijedo noćno nebo i odgovori Zbišku:— Govoriš istinu. U mene nema ni stalnosti ni vjere, jer sam ja

čovjek griješan i nevrijedan da viteške ostruge mosim. Što se tičegospođice Jagjenke iz Dlugoljasa, istina je da sam joj se zavjetovao iBog će dati, pa ću svoj zavjet i održati; ali ocijeni kako mi je bilo kadti ispripovjedim kako je ona sa mnom u Čersku okrutno postupala.Opet uzdahne i pogleda u nebo, koje je bivalo sve jasnije i jasnije;

počeka da Pomoranin prevede njegove riječi, a onda nastavi: —Rekla mi je da njezin neprijatelj neki čarobnjak, koji prebiva u svojojkući usred šume, svake godine šalje na nju zmaja, a ovaj, dolazisvako proljeće pod čerske zidine i gleda ne bi li je nekako ugrabio.Čim mi je to rekla, odmah sam odlučio da ću se ogledati sa zmajem.Ali čuj što ću ti dalje reći! Kad sam se našao na označenom mjestu,ugledao sam strašnu nakazu gdje me čeka nepomično, i radost mi jezalila dušu jer sam pomislio da ću ili poginuti ili izbaviti ubogudjevojku i tako steći vječnu slavu. Ali kad sam pristupio bliže i uperiokoplje u tu nakazu, šta misliš da sam ugledao? Veliki kup slame nadrvenim kocima, s repom od konjske strune! I pobrao sam ljudskismijeh, a ne vječnu slavu, pa sam zatim morao izazvati na megdandva mazovska viteza s kojima sam imao mnogo muke. Tako seprema meni ponijela ona koju sam nadasve obožavao i koju samjedinu htio ljubiti.Pomoranin, prevodeći te riječi, stiskao je jezik među zubima da ne

prasne u smijeh, a i Zbiško bi se sigurno bio nasmijao da nije biopreviše zamišljen i tužan, pa zato rekne ozbiljno: — Ona je to po svojprilici činila iz pustopašnosti, a ne iz zlobe.— Zato sam joj i oprostio — odgovori de Lorhe — a zato sam i

pružio najbolji dokaz time što sam se s vitezom iz Tačeva htio pobitiza njezinu krepost i ljepotu.— Ne čini toga! — rekne još ozbiljnije Zbiško.— Ja znam da bi to bila sigurna smrt; ali volim i poginuti, nego

živjeti u neizvjesnosti i bijedi.

— Gospodinu Povali nisu takve misli u glavi. Pođi radije ujutro samnom k njemu i sklopi s njime prijateljstvo!— Tako ću i učiniti, jer sam ga zavolio, ali on će ujutro poći u lov s

kraljem.— Pa poći ćemo vrlo rano. Kralj ljubi lov, ali je danas do kasna bdio.Tako su mislili učiniti, ali uzalud; Čeh im je, koji je otišao još prije

njih da vidi Jagjenku, javio da Povala nije te noći spavao u svomstanu, nego u kraljevu domu. Ipak im se isplatio taj put, jer ih zatečeknez Januš te im reče da se pridruže njegovoj pratnji; tako su moglisudjelovati u lovu. Idući u šumu, Zbiško uluči priliku da porazgovori sknezom Jamontom, koji mu dojavi dobru novost.— Razodijevajući kralja na počinak — rekne mu — spomenuo sam

mu tebe i tvoju krakovsku nezgodu. A jer je bio prisutan i vitezPovala, odmah je nadodao da su ti strica zasužnjili križari, i ujednozamolio kralja da ga se sjeti. Kralj koji se na križare strašno ljuti zbogotmice maloga Jaška iz Kretkova i zbog drugih napasti, rasrdi se jošviše. — K njima ne treba ići s lijepim riječima — rekne — nego skopljem! — A Povala baci navlas još više drva na taj oganj. A ujutro,susrevši križarske poslanike koji su pred vratima čekali nije ih kralj nipogledao, premda su mu se klanjali do zemlje. Ej, oni neće sadadobiti od njega obećanje da neće pomoći knezu Vitoldu, pa nećeznati što da počnu. A ti budi siguran da će o tvom stricu kralj sasamim meštrom porazgovoriti.Mnogo ga je obradovao knez Jamont, a još ga više obradovala

Jagjenka, koja je kneginju Zjemovitovu pratila u šumu, pa sepobrinula, da na povratku bude uz Zbiška. U lovu je obično bilavelika sloboda, i natrag su se vraćali sve dvoje po dvoje, a kakonijednom paru nije bilo do toga da bude blizu drugoga, moglo seslobodno razgovarati. Jagjenka je već prije od Čeha saznala zaMatkovo sužanjstvoi nije gubila vrijeme. Na njezinu molbu napisala je kneginja pismo

velikomu meštru, osim toga isposlovala je da ga je i torunski komturfon Venden spomenuo u svom listu, u kojem je izvještavao šta sedogađa u Plocku. Sam se pohvalio pred kneginjom, da je dopisao:»da se ta stvar mora urediti, ako žele udobrovoljila kralja«. Avelikomu je meštru u to vrijeme bilo mnogo do toga . da što višeudobrovolji moćnoga vladara, pa da bez opasnosti sve svoje sile

povede na Vitolda s kojim križarski red nikako nije mogao izići nakraj.— I tako sam učinila što sam mogla — dovrši Jagjenka — a kralj će

sigurno gledati da svojoj sestri ugodi u manjim stvarima, kad neće dajoj popusti u većima, zato imam i najbolju nadu.— Da ti ljudi nisu tako vjerolomni — odgovori Zbiško — naprosto

bih im odnio otkup, pa bi sve bilo u redu; ali kod njih bi mi se moglodogoditi što i Tolimi, da novac otmu i da zadrže onoga koji ga jedonio, ukoliko iza njega ne stoji jača sila.— Razumijem — rekne Jagjenka.— Vi sada sve razumijete — nastavi Zbiško — i dok budem živ, bit

ću vam zahvalan.A ona ga pogleda svojim dobrim očima i zapita: — Zašto mi ne

govoriš ti, kao prijateljici od malih nogu?— Ne znam — odgovori joj on iskreno. — Nije mi lako... pa ni vi

niste više ona mala djevojčica, kao prije nego... nego...I nije znao što da kaže, ali ona mu pomogne: — Jer mi je sada

nekoliko godina više... a Nijemci su i mog oca ubili u Šleskoj.— Istina! — odgovori Zbiško. — Dao mu Bog svjetlost vječnu!Časkom su jahali tiho, duboko zamišljeni i prisluškivajući kako

drveće šumi u šumi, a zatim ona nanovo zapita:— A kad otkupite Matka, hoćete li ostati u ovim krajevima?Zbiško je pogleda kao u čudu jer je dosad bio tako obuzet svojom

tugom, te nije ni razmišljao o onom što će biti kasnije. Podigne uvisoči kao da promišlja pa onda rekne: — Ne znam. Isuse milosrdni, tkobi to znao! Ja znam samo to, da će moja sudbina poći onamo kamoja gododem. Ej, teška sudbina... ! Najprije ću otkupiti strica, pa ću možda

k Vitoldu da ispunim svoje križarske zavjete... i možda ću poginuti.Na to se djevojci zamagle oči, i prignuvši se k mladiću, progovori

tiho: — Nemoj poginuti, nemoj!I opet prestanu razgovarati; tek se pred samim, gradskim zidinama

trgne Zbiško iz misli koje su ga mučile i rekne:— A vi... ti ćeš ostati ovdje na dvoru?— Ne — odgovori mu Jagjenka. — Meni je teško bez braće i bez

Zgorjelica. Čtan i Vilk bit će da su se već oženili, ako i nisu, ja ih seviše ne bojim.

— Dat će Bog, pa će te stric Matko u Zgorjelice odvesti. On ti jetakav prijatelj da se u svemu možeš u nj pouzdati. Ali ni ti njega nezaboravi!— Obećajem ti da ću mu biti kao rođeno dijete. Iza tih riječi brižne u

plač, jer joj srce obuze teška tuga.Sutradan dođe Povala iz Tačeva k Zbišku u krčmu pa mu rekne: —

Kralj će poslije Ti jelova odmah u Raeoriž s velikim meštrom, a ti sidodijeljen kraljevskim vitezovima, pa ćeš poći zajedno s nama.Zbiško se zarumeni od veselja na te riječi, jer ga to dodjeljivanje

kraljevskim vitezovima nije čuvalo samo od križarskih izdaja, negomu je bilo na veliku čast i diku. Ta među te je vitezove spadao iZaviša Crni, i njegova braća Farurej i Kruček i sam Povala iz Tačevai Krzon iz Kozjeg]ave i Staško iz Hambimovica i Paško Zlođjej izBiskupdca i Lis iz Targoviška... i mnogo drugih slavnih vitezova kojibijahu čuveni i u tuđini. Kralj Jagjelo ih nema mnogo sa sobom, jersu neki ostali kod kuće, a drugi traže junačke zgode po dalekimprekomorskim krajevima, ali je znao da i s ovima koliko ih ima možebez straha od križarske izdaje poći u Malborg, jer bi mu oni, bude likakve nezgode, svojim snažnim rukama prokrčili put kroz Nijemce. IZbiško se oduševio znajući da će imati takve drugove.U prvi tren zaboravi on na svoju tugu, i stežući ruku Povali iz

Tačeva, veselo mu progovori: — To imam da zahvalim samo vama,gospodine, i nikome drugom, nego samo vama!— Donekle i meni — odgovori Povala — a donekle kneginji, a

ponajviše našemu milostivom gospodaru komu se odmah pođipokloniti, da te ne prekori zbog nezahvalnosti.— Za nj sam spreman i poginuti, tako mi Bog pomogao — klikne

Zbiško.

XSastanak u Raćonžu, na koji je kralj pošao oko Tijelova, nije bio

tako sretan i nije urodio tako uspješnim rješavanjem poslova kaoonaj što se u tom istom mjestu održao dvije godine kasnije i nakojem je kralj dobio nazad dobžinsku zemlju, što ju je Opolčikizdajnički predao križarima zajedno s gradovima Bobrovnikom iDobžinom. Jagjelo je došao jako razdražen zbog ogovaranja kojiimsu ga križari crnili po zapadnim dvorovima pa i u samom Rimu, a uisti mah gnjevan zbog neučtivosti križarskog reda. Meštar se nije htioupuštati u pregovore o Dobžinu, a njegovi su dostojanstvenici, kao ion sam, svaki dan ponavljali Poljacima: — Mi nećemo rata ni s vamani s Litvom, ali je Zmujđ naš jer nam ga je Vitold dao. Obećajte namda mu nećete pomagati, pa ćemo onda razgovarati o Dobžinu i umnogim stvarima ćemo vam popustiti. — Ali kraljevski sudostojanstvenici imali zdrav i bistar razum i poznavali križarskevarke, pa se nisu dali obmanuti. — Kad vam ponaraste snaga, bitćete još drzovitiji — odgovoriše velikomu meštru.— Vi kažete da vam nije do Litve, a Skirgjela želite postaviti na

prijestolje u Vilni. Ali, zaboga, to je Jagjelova djedovina, i on jedinimože u Litvi postaviti za kneza onoga koga on hoće zato se čuvajteda vas ne kazni naš veliki kralj! — Nato meštar rekne neka kralj, akoje doista pravi gospodar Litve, zapovjedi Vitoldu da obustavi rat ikrižarima vrati Žmujđ, jer će oni inače na Vitolda udariti tako da gadohvate i unište. I tako su se pregovori vukli od jutra do večeri, kaonedogledan put koji se vije uokrug. Kralj, koji se nije želio ničimobvezati, bivao je sve nestrpljiviji i izjavio meštru da Vitold, kad biZmujđ bio pod križarskom rukom sretniji, ne bi maknuo nijednimprstom, jer za to ne bi imao nikakve izlike i nikakva povoda.Veliki meštar, koji je bio čovjek miroljubiv i koji je bolje od druge

braće poznavao Jagjelovu moć i snagu, nastojao je kraljaudobrovoljiti, pa se nije obazirao na mrmljanje nekih žešćih i smjelijihkomtura i nije šrtedio laskavih riječi, a bio je i ponizan. Ali kako su sei u toj poniznosti često isticale sakrivene prijetnje, nije bilo nikakvauspjeha. Zbog toga su se i pregovori o važnijim predmetima dovršilidosta brzo, pa se već drugi dan počelo govoriti samo o manjimstvarima. Kralj je oštro navalio na križarski red, što križari zaštićujurazbojnike, što povređuju granicu, što su ugrabili Jurandovu kćer i

maloga Jaška iz Kretkova, što su ubili ribare i kmetove. Meštar sebranio, ispričavao i prisizao da je sve to učinjeno bez njegovaznanja, i ujedno se tužio da nije samo Vitold nego da su i poljskivitezovi pomagali Žmujđinima u borbi protiv križara, pa je pri tomspomenuo Matka iz Bogdanca. Na sreću je kralj već znao od Povalešto su vitezovi iz Bogdanca tražili u Zmujđu, pa je na tu pritužbumogao odgovoriti tim lakše, što je u njegovoj pratnji bio i Zbiško, a umeštrovoj oba brata Badenska, koja bijahu došla u nadi da će semožda na megdanu ogledati s Poljacima.Ali ni od toga ne bi ništa. Da su pregovori bili uspješni, križari bi

zamolili velikoga kralja da dođe u Torunj, gdje bi njemu u častpriredili sjajne gozbe i bojne igre; a budući da su pregovori urodilisamo srdžbom i nezadovoljstvom, nije nikome bilo ni do kakvihzabava.Samo su pokoji put ranim jutrom poljski i križarski vitezovi

pokušavali da omjere svoju snagu i bojnu vještinu, ali je i to, kao štoreče veseli knez Jamonit, prisjelo križarima: Povala je iz Tačeva biou rvanju jači od Arnolda Badenskog, Dobek iz Olešnice je natkriliosve u borbi na koplja, a Lis iz Targoviška u skakanju preko konja.Zbiško se s Arnoldom Badenskim sporazumio o otkupu. De Lorhe,koji je kao grof i znamenit gospodin, gledao na Arnolda s visoka,usprotivio se tomu govoreći da će preuzeti sve sam na se. Zbiško jeipak mislio da mu viteška čast nalaže platiti onu svotu na koju se bioobavezao, i zato nije htio primiti posredništva gospodina de Lorha, ani pristati na popust Arnolda Badenskog, koji mu je sam htio sniziticijenu

Arnold Badenskibijaše čovjek jednostavan, kojem je najveća vrlina bila u neobičnoj

jakosti, prilično glup, ponešto pohlepan za novcem ali veoma učtiv. Unjemu nije bilo križarske lukavštine, te nije tajio pred Zbiškom zaštomu želi sniziti ugovorenu cijenu: — Između kralja i velikoga meštra— reče — neće doći do sporazuma, ali će doći do izmjenezarobljenika, pa bd ti u tom slučaju mogao dobiti strica za badava. Aja volim uzeti nešto nego ništa, jer mi je kesa posve prazna, pa čestona dan imam jedva za dva ili tri pehara piva, a bez pet ili šest nemogu da živim. — Zbiško se rasrdi na njega zbog takvih riječi, pa

reče: — Ja ću ti platiti jer sam dao svoju vitešku riječ ali ne manje,neka se zna da smo mi ljudi od riječi! — Nato ga zagrli Arnold, apoljski ga i njemački vitezovi pohvališe govoreći: — Pravo je da veću tako mlađim godinama nosi pojas i ostruge, jer umije da pazi nasvoju čast.Međutim se kralj s velikim mestrom doista nagodi za izmjenu

zarobljenika; pri tom su se otkrile divne stvariO kojima su kasnije kraljevi biskupi i dostojanstvenici pisali pisma

papi; u poljskim je rukama bilo dosta sužanja, ali to bijahu sami jaki iodrasli muževi, zasužnjeni oružanom rukom u pograničnim bitkama ibojevima. A u križarskim se rukama nalazile većinom žene i djecaugrabljeni samo radi otkupa. Sam papa u Rimu svrati na to pažnju i,usprkos svoj okretnosti Ivana von Feldea, križarskoga prokuratora uprijestolnici apostolskoj, izrazi svoj gnjev na križarski red.A s Matkom je bilo još teškoća. Sam ih meštar nije, doduše,

stavljao izričito nego potajno, samo da tom poslu dade veću važnost.Zato je ustvrdio da bi se kršćanski vitez, koji je sa Zmujđinimaratovao proti križarskom redu, morao po pravici osuditi na smrt.Uzalud su kraljevi savjetnici ponovo isticali sve što su znali oJuranđu njegovoj kćerki, nabrajajući sve strašne nepravde kojima suse križari ogriješili o to dvoje, pa i o samoga starog viteza izBogdanca. Meštar im je čudnim slučajem odgovorio onim istimriječima, što ih je u svoje vrijeme kneginja Aleksandra Zjemovitovarekla staromu vitezu iz Bogdanca:— Vi se izdajete za janjce, a naše prikazujete kao vukove. Međutim

od one četvorice vukova, koji su sudjelovali u otmici Jurandove kćeri,ne živi više ni jedan, a janjci hodaju lijepo po svijetu.I to je bila istina, ali i na tu istinu odgovori gospodin iz Tačeva ovim

pitanjem: — Da! A je li dkoji ubijen na izdaju? I nisu li oni koji supoginuli, svi pali s mačem u ruci?Meštar nije na to znao ništa odgovoriti, a kad je još opazio da se

kralj počinje smrkavati i blijeskati očima, popusti jer nije htio damoćnog vladara naljuti. Nato bude određeno da će svaka stranka posužnje poslati svoje izaslanike. S poljske strane budu u tu svrhuimenovani Zindram iz Maškovica i vitez Povala, a zajedno s njima iZbiško iz Bogdanca.

Zbišku učini tu uslugu knez Jamont, zauzevši se za nj kod kralja umisli da će mladić prije vidjeti strica i lakše ga izbaviti ako pođe kaokraljev izaslanik. A kralj nije odbio molbu mladog kneza, koji je radisvoje veselosti i ljepote bio i njegov ljubimac i ljubimac cijelogadvora, a uz to nije nikada ništa molio za se. Zbiško mu zahvali iz dnaduše jer je sada bio posve siguran da će Matka izbaviti iz križarskihruku.— Tebi sigurno mnogi zavide — rekne mu — što si uz kralja, ali ito

je i pravedno jer ga navraćaš samo na dobra djela, i sigurno nemanitko bolje srce od tebe.— Uz kralja je dobro — odgovori mladi boljar — ali ja bih ipak više

volio na bojno polje proti križarima, pa sam ti zavidan što si se već snjima borio.A čas kasnije nadoda:— Jučer je došao torunjski komtur von Venden, pa čete danas

naveče poći k njemu na noćište, s meštrom i meštrovom pratnjom.— A onda u Malborg?— A onda u Malborg.Tad se knez Jamont nasmije:— To neće biti dalek put, ali neugodan, jer Nijemci nisu ništa

postigli od kralja, a ni Vitold ih neće razveseliti. On je sabrao svesvoje sale i ide sa svom litvanskom vojskom na Žmujđ.— Ako mu kralj pomogne, buknut će velik rat.— Za to mole gospodina Boga svi naši vitezovi. Ali ako kralj iz

smilovanja nad kršćanskom krvlju i ne zapodjene velike vojne,pomoći će Vitoldu hranom i novcem, a mnogi će mu poljski vitezovipriskočiti u pomoć kao dobrovoljci.— To je živa istina! — odgovori Zbiško. — Ali možda će zato križari

navijestiti kralju rat?— Ej, neće! — odgovori knez Jamont. — Dogod živi sadanji veliki

meštar, neće toga biti.I imao je pravo. Zbiško je već otprije poznavao velikog meštra, ali

ga je još bolje upoznao sada, na putuu Malborg, jer je sa Zindramom iz Maškova i Povalom iz Tačeva bio

gotovo uvijek uza nj. I taj ga put učvrsti u uvjerenju da veliki meštarKonrad von Jungingen nije rđav ni zloban čovjek. I on je često moraopočiniti koju nepravdu, jer je sav križarski red počinjao samo

nepravde. Morao je varati i hiniti, jer je i čast velikoga meštra bilasada skopčana s prijevarom i himbom, što se smatralo samopolitičkom vještinom i okratnošću. Ali nije bio okrutan, bojao se sudabožjega i, koliko je mogao, obuzdavao je zlodjela onih križarskihdostojanstvenika koji su silom htjeli rat s kraljem Jagjelom. Ipak jebio čovjek slab. Križari ,su se kroz vjekove već tako hili priučili daotimaju tuđe i da sebi prisvajaju tuđe zemlje da Konrad nije mogaozatomiti njihov pohlepni glad, nego ma se čak i sam podavao. Poredtoga su već bila daleka vremena Vinriha von Kniprodea, vremenastrogoga zapta zbog kojeg se križarskomu redu nekoć divio savsvijet. Već za meštra koji je bio prije Konrada von Jungingena, zaKonrada Valenroda, bijaše križarski red tako opijen svojom moći danije pazio ni na kakvo pravo, nego je samo prolijevao krv i samo setime držao na visini. Sam meštar je pazio na pravo i pravicu koliko jemogao, olakšavao je napose željeznu ruku križarsku, koja nije tlačilasamo kmetove i seljake već i niže plemiće i svećenike. U bliziniMalborga se mnogi kmet i građanin mogao pohvaliti ne samo lijepimimetkom nego čak i bogatstvom, ali u udaljenijim krajevima gazili sukomturi svako pravo, otimali i zadnji groš, istiskivali suze, a često ikrv, tako da se u čitavim pokrajinama čuo samo jek nevolje i tuge. Aako je probitak križarskoga reda zahtijevao da se malko popusti, kaopokatkad u Žmujđu, nisu ni za to mnogo marili lakomi i okrutnikomturi. Zato je Konrad von Jungingen sebe i smatrao kočijašemkojega ne slušaju pustopašni konji, pa je ispustio uzde iz ruku iprepustio kola njihovoj sudbini. A često su mu dušu obuzimale i zleslutnje, a često je pomišljao na proročanske riječi: »Učinio sam ihkorisnim pčelama i utvrdio ih na pragu kršćanskih zemalja, a oni suustali proti meni. Jer se ne skrbe za dušu i nemaju samilosti zatjelesa toga naroda, koji je iz bludnje došao k ramoikatoličkoj vjeri i kmeni. I učinili su ga robom i ne uče ga božje zapovijedi, već muoduzimaju svete sakramente, pa ga tako stavljaju na još većepaklene muke nego da je ostao u poganstvu. A vojuju samo za svojugrabežljivost. Zato će nadoći čas kad će im se polomiti zubi i kad ćeim biti odsječena desna ruka, a desna noga će im o romiti, daupoznaju svoje grijehe.«Meštar je znao da su istinite te prijetnje što ih je otajstven glas

izustio križarima u objavi svete Brigite. Znao je da se dugo ne može

održati kuća sagrađena na tuđoj zemlji, na nepravdi i himbi, izdaji ivjerolomstvu. Bojao se da će se srušiti pod jakim udarcem moćnepoljske ruke, potkapana kroz tolike godine suzama i krvlju. Osjećaoje već unaprijed da moraju u propast pasti kola pod kojima suzapregnutli neposlušni konji, pa je zato nastojao da što više odgodidan kazne i suda. Zbog toga se, usprkos svojoj slabosti, neslomivoopirao svojim smjelim i žestokim savjetnicima, te nije dopustio dadođe do rata s Poljskom. Uzalud su mu prigovarali plahost ikukavštinu, uzalud su pogranični komturi radili sve samo da dođe doborbe. On se suspregao još i u zadnji trenutak, kad je oganj većimao da plane, pa je zatim u Malborgu zahvaljivao Bogu što jenjemu, meštru, pošlo za rukom da zadrži mač podignut nad glavomkrižarskoga reda.Ali je znao da do borbe ipak mora doći. Uvjerenje da križarski red

ne stoji na božjem pravu, nego na nepravdi i laži, pa zato morapropasti, činilo ga je najnesretnijim čovjekom na svijetu.Bio bi odmah dao svoj život i svoju krv da je moglo biti drukčije i da

je još bilo vremena krenuti na pravi put, ali je osjećao da je većprekasno! Krenuti na pravi put — to bi značilo: predati pravimposjednicima svu ugrabljenu zemlju, a s njom i mnogo tako bogatihgradova, kao što je Gdanjsk. I još više! To bi značilo: odreći seZmujđa, odreći se provala u Litvu i najzad otići iz svih onih krajeva ukojima križarski red gospoduje, otići nanovo u Palestinu ili u koji krajgrčki da tamo brani sveti krst od divljih Saracena. Ali tko bi na topristao i kako bi veliki meštar mogao to zahtijevati? Konrad vonJungingan ne bijaše okrutnik, ali bi ipak on prvi zapovjedio da se kaočovjek bez uma i pameti zatvori u tamnu sobu, onaj koji bi takva štapredložio. Moralo se ići dalje i dalje, sve do dana u koji će sam Bogodrediti.I veliki je meštar išao, ali tužan i smućen do u dno duše. I glava i

brada bijaše mu već prilično sijeda, a nekoć jasne mu oči bijahuuvijek napola prekrivene vjeđama. Zbiško nije ni jedan jedini put nanjegovu licu vidio osmijeha. Meštrovo lice nije bilo grozno, pa nimrko, već se na njemu zrcalila samo neka tajna bol.Pod oklopom, s križem na prsima, u sredini kojeg bijaše mali crni

orao, pod velikim bijelim plaštem, na kojem bijaše također znaksvetoga krsta, bio je živa slika veličanstva i tuge.

Konrad je nekoć bio veseljak i ljubio šale i doskočice, pa ni sadanije zazirao od zabava i gozbi, turnira i bojnih igara, već ih je i sampriređivao, ali se nije mogao razveseliti ni među onim vitezovima kojisu kao gosti dolazili u Malborg, ni u živoj vrevi, ni uz zveket oružja, niuz pune pehare. Ni onda kad je sve oko njega odavalo najveću moć ineizmjerno bogatstvo, kad su carski i kraljevski poslanici zanosnoklicali da je križarski red jak kao sva druga kraljevstva zajedno, nijese on varao, nego je jedino mislio na zlokobne riječi u objavi sveteBrigite: »Nadoći će čas, kad će im se polomiti zubi i kad će im bitiodsječena desna ruka, a desna noga će im ohromiti da upoznajusvoje grijehe.«

XIPutovali su suhim putem preko Helmže do Gruđađa, gdje su se

zadržali noć i dan, jer je veliki meštar ondje imao da sudi o pravuribolova između križarskog gradskog starješine i okolišnog plemstva,koje je svoje zemlje imalo na Visli. Odanle su na križarskim lađamaotplovili rijekom sve do Malborga.Zindram iz Maškovica, Povala iz Tačeva i Zbiško bijahu cijelo

vrijeme uz velikoga meštra, koji je bio napose radoznao kako će seZindrama dojmiti križarska moć kad je bude vidio izbliza. Meštru jezato bilo do toga što Zindram iz Maškovica nije bio samo jak istrašan na megdanu s pojedincima nego je bio i neobično iskusanratnik. U cijeloj kraljevini nije nitko umio tako voditi vojsku kao on, iliravnati bitkom, ili sagraditi kakvu utvrdu, ili napraviti most prekoširoke rijeke, jednom riječju, nikomu nisu bile tako poznate bojnevještine kao njemu. Meštar je znao da u kraljevskom vijeću mnogovrijedi njegovo mišljenje, pa je mislio da će na dugo vremenaodgoditi rat, ako ga iznenadi veličinom križarske moći i sjajemkrižarskoga bogatstva. A prije svega, sam je Malborg mogaostrahom ispuniti srce svakoga Poljaka, jer se s tom tvrđavom nijemogla usporediti nijedna druga tvrđava na svijetu. Već izdaleka,ploveći Nogatom, ugledašepoljski vitezovi jake utvrde i kule, kako se odrazuju na nebu. Dan je

bio posve jasan, pa se sve dobro vidjelo, a kad su lađe doplovilebliže, zablistali su na velikom bedemu još jače crkveni zvonici izabijelili se visoki zidovi, uzdižući se jedni povrh drugih. Njihova jeveličina natkriljavala sve što su dotada vidjeli poljski vitezovi. Činilose da su ondje same sobe nad sobama, dižući se neizmjerno visoko.U tom je golemom gnijezdu oboružanih redovnika bila takvaneobična moć i snaga da se i meštrovo ozbiljno lice malko razvedrilokad ga je ugledao.— Ex luto Marineburg... iz blata je Malborg — rekne okrenuvši se k

Zindramu — ali ljudska sila ne može da sruši to blato.Zindram ne odgovori, već samo pregleda očima sve te utvrde i

ogromne zidine, proviđene jakim branicima. A Konrad van Jungingendoda časak kasnije: — Šta ćete nam o toj tvrđavi reći vi, gospodine,koji znate što su tvrđave?

— Meni se čini da se ta tvrđava ne može osvojiti — odgovori kaozamišljeno poljski vitez — ali...— Ali šta? Šta joj možete prigovoriti?— Ali svaka tvrđava može promijeniti svoje gospodare.Nato meštar namršti obrve.— Kako vi to mislite?— Ja mislim da su pred ljudskim očima sakriveni sudovi i putevi

božji.I opet stane zamišljeno promatrati zidine, a Zbiško, kojemu je

Povala preveo njegov odgovor, pogleda ga s najvećim udivljenjem. Utaj trenutak pade mu u oči velika sličnost između Zindrama ižmujđinskog vođe Skirvojla. U obojice bijahu jako velike glave, kaozabijene među snažna ramena, i široka prsa i malko izvinute noge.Međutim ne htjede veliki meštar da zadnja riječ ostane kod

poljskoga viteza, pa ponovo reče: — Kažu da je naš Marienburg šestputa veći od Vavela.— Ondje na pećini nema toliko mjesta, koliko ovdje u ravnici —

odgovori gospodin iz Maškovica — ali je srce u našeg Vavela veće.Konrad ga pogleda U čudu:— Ja vas ne razumijem.— Jer što je srce u nekom građu, ako nije crkva. A naša je

katedrala triput veća od vaše.To rekavši, pokaže, doista, neveliku crkvu na kojoj je nad

presbiterijem na zlatnoj podlozi sjao golemi lik presvete bogorodiceod mozaika.Meštru nije bilo drago što je takav pravac uzeo razgovor te rekne:

— Vaši su odgovori, gospodine, brzi, ali i čudni.Uto stigoše pred grad. Odlični križarski stražari bijahu već sve

priredili za dolazak velikoga meštra, jer su ga kod prijevoza, osimnekoliko braće, čekali i gradski trubači, koji su obično trubili kad seveliki meštar prevozio. Na drugoj su strani stajali spremni konji, nakoje su sjeli, pa projahali kroz mjesto i kroz Sevska vrata, krajVrapčje utvrde i unišli u Prednju tvrđavu.Na ulazu prozdraviše meštra: veliki komtur Vilhelm von Helfenstajn,

koji je samo nosio taj naslov, dok je njegove dužnosti već nekolikomjeseci obavljao Kuno Lihtenštajn, poslan u to vrijeme u Englesku:nadalje: veliki sudac, Kunov rođak, Konrad Lichenstajn, veliki

kapetan Rumhajm i veliki blagajnik Burghard von Vobeke, i najzadmali komtur koji je nadzirao gradske radionice. Osim tihdostojanstvenika bijaše tu još i nekoliko druge braće, koja upravljahusvim crkvama u Pruskoj, tlačeći sve samostane, kao i svjetovneduhovnike, jer su ih silili i na najsurovije poslove. Uz njih bijaše imnogo svjetovnih vitezova, to jest takvih koji ne moraju vršitikanoničkih dužnosti. Njihovi jaki i snažni likovi (slabih nisu križarihtjeli primati), široka im ramena, kuštrave brade i mrki pogledipodavahu im više izgled njemačkih vitezova razbojnika negoredovnika. Na očima im se odražavala neizmjerna oholost. Oni nisuljubili Konrada zbog toga što se bojao rata s moćnim Jagjelom; čestosu mu na kaptolu predbacivali tu bojažljivost i risali ga na zidinama usmiješnim i porugljivim slikama. Ipak su sada pred njim pokornoprignuli glave, napose kad su vidjeli da dolazi sa stranim vitezovima ibrzo su priskočili da mu pridrže konja te prihvate uzde i stremen.A meštar sjaše, pa se odmah okrene k Helfenstajnu i zapita ga: —

Ima li kakvih vijesti od Vernera von Tetlingena? Veirner vonTetlingan, kao veliki maršal ili prvi vođakrižarskih četa, bijaše na vojni protiv kneza Vitolda i Zrnu j dina.— Važnih vijesti nema — odgovori Helfenstajn — ali ima štete.

Pobunjeni puk je popalio naša naselja pod Ragnetom i neka selablizu drugih naših gradova.— Uzdam se u Boga da će jedna velika bitka slomiti njihovu zloću i

tvrdokornost — odgovori meštar.I to rekavši, podigne oči uvis, a usne mu se stanu pomicati u

molitvi, koju je molio za sretan uspjeh križarske vojske.Zatim pokaže na poljske vitezove i rekne: — To su izaslanici

poljskoga kralja: vitez iz Maškovica, vitez iz Tačeva i vitez izBogdanca koji su s nama došli da izmijene zarobljenike. Neka imgradski komtur pokaže njihove sobe i neka ih pogosti kao što sepristoji.Na te riječi stanu križarski vitezovi radoznalo promatrati izaslanike,

a napose Povalu iz Tačeva, čije ime je bilo nekima poznato kao imeslavnog viteza. Oni koji nisu čuli o njegovim djelima naburgundskom, češkom i krakovskom dvoru, divili su se njegovomtako golemom liku da je sve one koji su u svojoj mladosti bili u Egiptui u svetoj zemlji, podsjećao na slonove i deve.

Neki su poznavali i Zbiška, koji se jednom borio na turniru uMalborgu, a ti su ga pozdravljali prijazno, sjećajući se da je jakosnažan i da mu je vrlo sklon meštrov brat, Ulrik von Jungingen.Najmanju je pažnju na se privlačio onaj, koji je već u skorojbudućnosti imao zadati najstrašniji udarac križarskom redu, to jestZindram iz Maškovica, jer je zbog svog malog i nelijepog uzrastaizgledao, kad je sjahao s konja, gotovo kao grbavac, a njegove suduge ruke i svinute noge izazivale smiješak na licima mlađe braće.Jedan između njih, poznati šaljivdžija, pristupi čak k njemu i htjedemu nešto reći, ali kad je gospodinu iz Maškovica pogledao u očiizgubi nekako volju i ode šuteći.Gradski komtur preuzme, međutim, goste i odvede ih sa sobom.

Najprije dođoše u neveliko dvorište, na kojem osim škole, starogahambara i sedlarske radionice bijaše još i kapelica svetoga Nikole,pa onda prijeđoše preko nikolajskog mosta u Prednju tvrđavu.Komtur ih je nekoliko časova vodio između silnih zidina, koje bijahuna nekim mjestima utvrđene prikladnim branicima. Zindram izMaškovica promatrao je sve najpažljivije, a vodič im je, a da ga nisupitali, pokazivao razne zgrade, baš kao da mu je stalo da gosti sveredom što bolje vide.— Ona velika zgrada koju vaše milosti ponegdje vide pred sobom

na lijevu ruku — rekne — to su naše staje. Mi smo ubogi redovnici,ali ipak ljudi kažu da ponegdje ni vitezovi ne prebivaju tako kao kodnas konji.— Ljudi vas ne grde zbog siromaštva — odgovori Povala — ali to

ne mogu biti samo staje, jer je zgrada veoma visoka, a vi sigurno nevodite konje preko stuba.— Nad stajama, koje su dolje i u kojima ima četiri stotine konja —

rekne gradski komtur su tavani, a u njima ima hrane za desetgodina. Mi nećemo nikada biti opsjednuti, ali ako i budemo, neće nasgladom natjerati na predaju.To rekavši krene nadesno i odvede ih nanovo preko mosta između

utvrde svetoga Lovre i Željezne utvrde. Došli su u drugo dvorište,mnogo veće, u samoj sredini Prednje tvrđave.— Znajte, vaše milosti — rekne Nijemac — da je sve ovo što vidite

prema jugu, a što se po milosti božjoj ne može osvojiti, samo

»Forburg«, to se po svim utvrdama ne može usporediti ni saSrednjom tvrđavom, u koju ću vas sada uvesti, a kamoli s Visokom.Velik je jarak s pokretnim mostom dijelio Srednju tvrđavu od

dvorišta, pa su istom s gradskih vrata, koja bijahu na malko višemumjestu, naši virtezovi mogli očima pregledati svu onu golemučetvorinu, nazvanu Prednjom tvrđavom. A s druge strane se zgradadizala nad zgradom, te se Zindramu pričinilo da pred sobom vidičitav grad. Bijaše ondje sva sila drveta, složenog u hrpe visoke kaokuće, pa množina kamenih kugli, složenih u piramide, pa groblje,bolnice i skladišta. Nešto postrance crvenjeli su se jaki zidovi»templa«, to jest velikog skladišta s blagovaonicom za najamnike isluge. Pod južnim bedemom vidjele su se druge staje za odabranekonje velikog meštra i vitezove. Još dalje bijahu stanovi za plemićkemomke i plaćene vojnike, a na drugoj su strani četvorine bile zaprerazne križarske majstore i činovnike, pa razna skladišta, hambari,pekarnice, golem arsenal ili karavan, zatvori i stara puškarnica — isvaka zgrada bijaše tako čvrste da su se ljudi u svakoj mogli branitikao u kakvoj tvrđavi, a sve je to bilo okruženo visokim zidom i jakimutvrdama, za zidom opkop, iza opkopa vijenac golemih palisada. Izanjih je još dalje na zapadu tekao žuti Nogat, na sjeveru i istoku jepadala sjena silnih zgrada, a na jugu su se dizale još jače tvrđave:Srednja i Visoka.Gnijezdo strašno, u kojem bijaše neizmjerna moć i u kojem bijahu

sjedinjene dvije u to vrijeme najveće sile na svijetu: sila duhovna isila mača. Tko se opro jednoj, toga je slomila druga. Tko je pratinjima podigao ruku, na toga se digao krik po svim kršćanskimzemljama da je diže protiv krsta.Pored toga su im i drugi vitezovi sa svih strana svijeta dolazili u

pomoć. To je gnijezdo uvijek bilo prepuno različitih zanatlija ioboružanih ljudi, i u njemu se vrzlo kao u ulištu. Pred vratima, predsobama, u predvorjima, u radionicama — svuda je vladala živa vrevakao na sajmu. Jeka je raznosila udarce čekića, štropot mlinova,raanje konja, zveku oružja, jek truba i bubnjeva, naloge i zapovijedi.Po dvorištima si čuo sve jezike svijeta i mogao sresti vojnike svihnaroda: sigurne engleske strijelce koji su na sto koračaja pogađaligoluba, a strelice su im bojne oklope probijale tako lako kao da su odprosta sukna, i strašne švicarske pješake, koji su se borili dvosjeklim

mačevima, i neobično jake, ali nezasitne Dance, i na šalu i na svađusklone Francuze, i ponosne Španjolce, i uglađene Talijane, najboljemačevaoce — koji bijahu odjeveni u baršun i svilu, a u ratu podneslomivim oklopima, iskovanima u Veneciji, Milanu i Firenci — iBurgunđane i Frižane, i napokon Nijemce iz svih njemačkih zemalja.Među njima su se kretali »bijeli plaštevi«, kao njihovi vrhovnigospodari. Kuća puna zlata, to jest posebna zgrada u Visokojtvrđavi, sagrađena uz stan velikoga meštra, napunjena odozdo pado vrha novcem i dragocjenim kovinama, dopuštala je križarskomredu da prima mnogo »gostiju« i da drži mnogo vojnika, pa ih šalje uboj i u razne gradove, i svim svojim komturima i gradskimstarješinama. Tako se tu sa silom duhovnom i sa silom mačaudružilo i neizmjerno bogatstvo, a u isti mah je vladao i željezni zapt,kojega više nije bilo u drugim gradovima, ali se ipak održao uMalborgu. Amo su dolazili i sami vladari da se bore s poganima i dadobiju novac, i najslavniji vitezovi da se uče bojnoj vještini, jer ucijelom svijetu nije nitko umio vojevati tako kao križarski red. Nekad,kad je taj red došao u ove krajeve, nije osim najbliže okolice inekoliko gradića, što im ih je darovao lakoumni knez poljski, imao nipedlja zemlje, a sada je vladao nad velikim prostorom, većim odmnogih kraljevina, punim krasnih mjesta i neosvojivih gradova.Vladao je i upravljao kao što ribar upravlja razapetom mrežom odkoje sve niti drži u svojoj vlasti. Odavle, s ove Visoke tvrđave, odvelikoga meštra i od »bijelih plašteva« raznosili su postarski momcizapovijedi na sve strane lenskim plemićima, gradskim vijećima,gradskim načelnicima, gradskim zapovjednicima ipodzapovjednicima, stotnicima i kapetanima plaćenih četa; i što jeovdje odredila križarska misao i volja, to su odmah izvele stotine itisuće željeznih šaka. Amo su dolazili novci iz svih krajeva, amo svidanci i porezi, amo sav živež i hrana; odavle su se na kraju pružalegrabežljive ruke u sve susjedne krajeve i među sve ljude.Pogotovo su pruski narodi koji govore litvanskim jezikom, već bili

zbrisani s lica zemlje.Litva je već odavno osjećala željeznu križarsku nogu, koja joj je

gazila grudi tako strašno da je za svakim dahom bacala krv ispodsrca; a Poljska, premda je pobijedila u strašnoj bici kod Plovaca,izgubila je ipak za Lokjetkovih vremena sve svoje zemlje na lijevoj

obali Visle zajedno s Gdanjskom, Čzevom i Švjecjem. Viteški redinflandski sizao je u ruske zemlje, i oba su ta reda prodirala kao prvasilna poplava njemačkoga mora, koje je sve više i više zapljuskivalozemlje.Ali najednom zađe sunce križarsko-njemačke pohlepe. Litva primi

sveti krst iz poljskih ruku, a krakovsko je prijestolje zajedno s rukomprekrasne kraljice dobio Jagjelo. Time, istina, nije križarski redizgubio nijedne zemlje, nijednoga grada, ali je osjetio da je protinjegovoj sili ustala druga sila, a nestalo mu je i razloga da ostane uPruskoj. Poslije pokrštenja Litve imao se vratiti u Palestinu da braniputnike koji idu u sveti grad. Ali vratiti se... to je značilo odreći sebogatstva, vlasti, moći, gospodstva, gradova, zemalja i cijelihkraljevina. I sad se križarski red počeo previ jati od straha i bijesa,baš kao što se previja divlji vepar kad ga probode željezo. MeštarKonrad se bojao da postavi sve na jednu kocku, pa je neprestanoodgađao rat s velikim kraljem, vladarom poljskim, litvanskim iprostranih ruskih krajeva, što ih je Olgjerd preoteo od Tatara, ali ga jena taj rat gonila većina križarskih vitezova, osjećajući da valjazapodjeti boj na život i smrt dok su im još netaknute sile, dok sjajnjihovog reda ne poblijedi, dok mu cijeli svijet dolazi u pomoć i dokpapinski gromovi ne padnu na to njihovo gnijezdo kojemu nije višedo toga da širi kršćanstvo nego samo da učvrsti svoje poganstvo.Međutim po svim dvorovima i kod svih naroda klevetali su Jagjela i

Litvu, da su samo za izliku primili sveti krst, tvrdeći da nije mogućeza nekoliko godina izvesti ono što križarski mač nije mogao izvestitokom vjekova. Proti Poljskoj i proti njezinom vladaru bunili sukraljeve i vitezove kao proti braniteljima i zaštitnicima poganstva — ati su glasovi, kojima se jedino u Rimu nije vjerovalo, išli po svemusvijetu i mamili u Malborg knezove, grofove i vitezove sa zapada ijuga. I sve je više raslo pouzdanje križarskoga reda koji je osjećaosvoju veliku moć. Marienburg je sa svojim strašnim utvrdamazasljepljivao ljude većom snagom nego ikad, zasljepljivao ih jebogatstvom i strogim zaptom, te se činilo da je križarski red mnogosnažniji i jači nego što je ikada bio. Nitko od svih kneževskih iviteških gostiju, pače nitko od samih križara — osim velikoga meštra— nije pojmio da se poslije pokrštenja Litve dogodilo nešto nova,kao da su valovi Nogata, koji je s jedne strane okruživao tvrđavu,

počeli tiho i neumoljivo potkapati njezine zidine. Nitko nije pojmio daje u tom golemom tijelu još ostala sila, ali je odletjela duša; a istomonaj tko je došao i pogledao taj »ex luto« podignuti Marienburg, vidiote zidove i te utvrde, crne krstove na vratima, kuće i zgrade, taj jeprije svega pomislio da te križarske glavne stolice ne može svladatini sam pakao.S isto takvom mišlju promatrali su je ne samo Povala iz Tačeva i

Zbiško, koji je ondje bio i prije toga, nego i čovjek od njih mnogoiskusniji — Zindram iz Maškovica. I njemu se namrštilo lice kad jegledao sve te silne utvrde, bedeme i nasipe, pa se i nehotice sjetioponosnih riječi kojima su križari nekoć zaprijetili kralju Kazimiru: —Veća je naša moć, i ako ne ustupiš, potjerat ćemo te našimmačevima do samoga Krakova.A sada gradski komtur povede naše vitezove dalje, u Srednju

tvrđavu, gdje su u istočnoj palači bile sobe za goste.

XIIMatko i Zbiško grlili su se dugo, jer su uistinu jedan drugog žarko

ljubili, a razne zgode i nezgode povećale su posljednjih godina jošviše tu njihovu ljubav. Čim je ugledao svoga sinovca, pogodio je starivitez da Danuške nema više na svijetu, pa nije pitao ni za šta, već jesamo k sebi privinjavao mladića, Mijući mu time pokazati da nijeostao potpunom sirotom, nego da na svijetu postoji još jedna bliska iosjećajna duša spremna da s njim podijeli njegovu tugu.Nakon duge šutnje, kad su im suze olakšale bol, zapita Ma tko: —

Jesu li ti je ugrabili ponovo ili je umrla na tvojim rukama?— Na mojim je rukama umrla pred samim Spihovom — odgovori

mladić.I stane pripovijedati kako je to bilo, začinjajući svoje pripovijedanje

uzdisima i plaćom, a Matko ga je pažljivo slušao, pa je i on uzdisao ina kraju zapitao: — A Jurand je još živ?— Jurand je još bio živ kad sam ja odlazio, ali neće još dugo živjeti

na svijetu i sigurno ga više neću vidjeti.— A onda bi možda bilo bolje da nisi ni otišao?— A kako sam mogao vas ostaviti ovdje?— Nekoliko sedmica prije ili kasnije bilo bi za me svejedno!Zbiško ga pogleda brižno i rekne:— Vi ste ionako bolesni! Ta izgledate kao kostur!— Iako sunce zagrijava zemlju, u podzemlju je ipak tamno i jako

vlažno, budući da je u blizini rijeka. Mislio sam da ću savpopijesniviti. I zrak je nezdrav, pa mi se rana ponovo otvorila... ta tiveć znadeš, ona što sam je u Bogdancu dabrovim salom izliječio.— Znadem — odgovori Zbiško — jer sam s Jagjenkom išao po

dabrovo salo. Dakle, ti su vas psi u podzemlju držali?Matko potvrdi glavom i odgovori:— Da ti iskreno kažem, nisu me oni baš voljeli i sa mnom je već bilo

zlo. Oni strašno mrze Vitolda i Zmujđine, ali još strasnije one izmeđunas koji im pomažu. Uzalud sam im govorio zašto smo mi pošlimeđu Žmujđine. Bili bi mi odsjekli glavu, ali to nisu učinili samo raditoga što im je bilo žao otkupa, jer su im novci, kako znadeš miliji i odosvete, a htjeli su osim toga imati u svojim rukama dokaz da kraljšalje u pomoć poganima. Da ubogi Žmujđini mole za krst, samo ne iznjihovih ruku, to znamo mi, koji smo bili ondje, ali se križari

pretvaraju kao da to ne znaju, pa ih optužuju kod svih dvorova, a snjima i našega kralja.Tada Matko osta bez daha, te je morao nekoliko časova šutjeti, a

kad je odahnuo nastavi.— I bio bih možda skapao u podzemlju. Za me se doduše

zauzimao Amold von Baden, kojemu je također bilo do otkupa. Ali,on medu njima nema nikakva ugleda i nazivaju ga medvjedom. Nasreću je za me od Arnolda doznao de Lorhe, pa je odmah digaostrašnu viku.Ne znam da li ti je o tom što rekao, jer on taji svoje dobre čine. A

njega oni silno štuju jer je već jedan de Lorhe križarskomu reduučinio mnogo dobra, a sam on je odlična roda i veoma bogat. On imje rekao da je i sam naš sužanj, pa ćeš mu ti presjeći vrat, ako mi oniodsijeku glavu, ili ako poginem u podzemnoj tamnici. I zaprijetio jekaptolu da će pripovijedati na zapadnim dvorovima kako križaripostupaju s opasanim vitezovima. Na to su se prestrašili i uzeli me ubolnicu, gdje je i zrak zdraviji i hrana bolja.— Ja neću od de Lorha uzeti ni jedne grivne, tako mi pomogao

Bog!— Od neprijatelja se rado uzimlje, ali prijatelju se mora i otpustiti —

rekne Matko — ali s obzirom na to da je s kraljem sklopljen ugovorglede izmjene sužanja, nećeš ni ti za mene morati ništa platiti.— A naša viteška riječ? — zapita Zbiško. — Ugovor je ugovor, pa bi

nam Amold mogao prigovoriti da nismo pošteni.Čuvši to, zabrine se Matko, po promisli malko i rekne: — Možda bi

ti mogao spustiti cijenu?— Mi smo se ocijenili sami. Zair smo sada manje vrijedni?Matko se zabrine još više, ali u očima mu se odrazi divljenje i još

veća ljubav za Zbiška.— Tko bi mu doskočio? Takav se već rodio! — promrmlja za se.I počne uzdisati. Zbiško pomisli da uzdiše za novcem što ga ima

Arnoldu isplatiti, pa rekne: — Znajte, mi imamo dosta novaca. Samoda nam sudbina bude lakša!— Bog ti je ublažio! — rekne ganuto stari vitez. — Mene ionako

neće dugo biti na svijetu.— Ne govorite tako! Bit ćete zdravi čim vas samo malko vjetar

provije.

— Vjetar? Vjetar mlado drvo prdgne, a staro slomi.— Ej, vaše kosti nisu još slabe i do starosti vam je još daleko. Ne

tuži se!— Da si ti veseo, i ja bih se smijao. Ali ipak imam i ja drugi razlog

za tugu, pa da pravo kažem, ne samo ja, nego mi svi.— Zašto? — zapita Zbiško.— Sjećaš li se kako sam te u Skirvojlinu taboru ukorio zato što si

hvalio križarsku moć! Na bojnom je polju doista jak naš narod, ali jasam tu pasju braću izbliza vidio sada.Tad Matko snizi svoj glas kao da se boji neće li ga tko čuti: — I

sada vidim da si ti imao pravo, a ne ja. Kakva li je to moć, kakvasnaga! Naši vitezovi žele da što prije udare na Nijemce, a ne znajuda križarima pomažu svi kraljevi i svi narodi, da u njih ima mnogoviše novaca, da su njihove tvrđave mnogo jače i da su njihove bojnepriprave mnogo bolje. Očuvala nas od njih ruka božja... I kod nas iovdje govore da mora doći do velikog rata, ali kad dođe, neka seBog smiluje našoj kraljevini i našemu narodu!Prihvati se onda obim rukama za svoju sijedu glavu, pa se podupre

o koljena i zašuti.A Zbiško rekne:— Dakle, vidite! U borbi između pojedinaca je mnogi od nas jači, a

kako bi bilo s velikim ratom, o tom ste se uvjerili i sami.— O, uvjerio saim se! I dao Bog da se o tom uvjere i kraljevi

poslanici, a pogotovo vitez iz Masko vica.— Ja sam vidio, kako se namrštio. On je velik vještak u bojnim

poslovima i kažu da se nitko na svijetu ne razumije u rat bolje odnjega.— Ako ima pravde, neće rata možda ni biti.— Ako križari opaze da su jači, onda će ga biti. I reći ću vam

iskreno: dao Bog da se jednom odluči ili amo ili tamo jer se višeovako ne da živjeti.I Zbiško spusti glavu kao da su mu dotežale misli, a Matko rekne:

— Šteta krasnoga kraljevstva, ali ja se bojim da nas Bog za našupreveliku smjelost ne pokara. Sjećaš li se kako su naši vitezovi predkatedralom na Vavelu, onda kad su tebi imali odsjeći glavu, izazivali isamoga Timura Hromoga, koji vlada nad četrdeset kraljevina i koji je

brda ljudskih glava podigao... Njima nisu dovoljno križari, već bi htjeliizazvati sve najedanput, a u tom može biti uvreda božja.A Zbiško se na tu uspomenu prihvati za svoju plavu glavu, jer ga

nenadano obuze neizmjerna tuga, pa zavapi:— A tko me onda spasio od krvnika, ako ne ona? O, Isuse!

Danuško moja... O, Isuse!Tako se u njemu od prevelike boli smutilo srce da je počeo čupati

kose, pa onda gristi prste kojima je htio zadržati svoje suze.— Momče, misli na Boga i šuti! — klikne Matko. — Šta radiš? Umiri

se! Šuti!Ali, Zbiško se dugo vremena nije mogao umiriti; osvijestio se tek

onda kad je Matko, koji je još uvijek bio bolestan, oslabio tako da jeklonuo, pao na klupu te izgubio svijest. Mladić ga odmah položi napostelju i okrijepi vinom što im ga je poslao gradski komtur, te ostadeuz njega dok stari vitez nije zaspao.Ujutro se probudi kasno, svjež i otpočinut.— Eto — progovori Matko — još ipak nije kucnuo moj čas, pa

mislim da ću moći i na konja kad me malko provije vjetar.— Kraljevi će izaslanici ostati ovdje još nekoliko dana — rekne

Zbiško — jer svaki čas dolaze k njima ljudi s molbama za sužnje kojisu zasužnjeni na bojištu u Mazoviji ili u velikoj Poljskoj; ali mimožemo otići kad nas bude volja i kad malko ojačate.Mu.U taj čas uđe Hlava.— Ne znaš li šta rade izaslanici? — zapita ga stari vitez.— Pregledavaju Visoku tvrđavu i crkvu — odgovori Čeh — vodi ih

sam gradski komtur; a onda će poći u veliku blagovaonicu na ručakna koji će veliki meštar pozvati i vaše milosti.— A šta si ti radio jutros?— Promatrao sam njemačke plaćenike pješake koje su vježbali

njihovi kapetani, pa sam ih uspoređivao s našim češkim pješacima.— A ti se čeških sjećaš?— Mene je još kao dječaka zasužnjio vitez Zih iz Zgorjelica, ali ih se

dobro sjećam jer sam ih već od malih nogu veoma rado gledao.— No, pa šta veliš?— A ništa! Križarski su pješaci jaki i dobro izvježbani, ali su to

volovi, a naši su vuci. Ako, dakle, dođe do čega, to već vaša milost

zna da volovi ne jedu vukove, a da su vuci na volove sttrašnolakomi.— Istina — rekne Matko, kojemu je to, doista, bilo poznato pa

nastavi: — Tko u vas dirne, taj kao od ježa odskoči.— U bici vrijedi Vitez na konju više od deset pješaka — rekne

Zbiško.— Ali Marienburg mogu zauzeti samo pješaci — odgovori mu Čeh.Time su svršili razgovor o pješacima, a Matko, slijedeći svoje misli,

rekne: — Čuj, Hlavo: mi ćemo poći čim se ja oporavim i ojačam.— A kamo? — zapita Čeh.— Zna se: u Mazoviju, u Spihov — odgovori mu Zbiško.— Hoćemo li ondje i ostati?Nato Matko pogleda Zbiška upitnim pogledom jer dosada nisu ni

riječi progovorili o tome šta će dalje raditi. Mladić je, možda, stvorioneku odluku u tom pogledu, ali nije htio iznenaditi strica, pa se zatosamo nasmiješi i rekne: — Ponajprije morate vi ozdraviti.— A onda?— A onda ćete se vratiti u Bogdanac. Ja znam koliko ga volite.— A ti?— I ja ga volim.— Ne kažem ti da ne odeš k Jurandu — ponovo će Matko — jer

ako umre, moraš ga pristojno pokopati; ali ipak pazi što ću ti reći, jersi od mene mnogo mlađi, pa mi razumom nisi ravan.Nekako je nesretno mjesto taj Spihov. Što je god bilo dobra, bilo ga

je drugdje, a ondje te snašla samo nevolja i tuga.— Istinu govorite — rekne Zbiško — ali je ondje Danuškin grob.— Šuti! — klikne Matko u strahu, da Zbiška ponovo ne obuzme

neobuzdana bol kao juče.Ali na mladićevu se licu pojavi samo tiha tuga.saa— Još će biti vremena da se posavjetujemo — progovori čas

kasnije. — Vi u Plocku ionako morate otpočinuti.— Ondje neće vašoj milosti uzmanjkati njege — primijeti Hlava.— Istina! — rekne Zbiško. — A znate li da je ondje Jagjenka? Ona

je dvoranka kneginje Zjemovitove. Da, pa vi to znate jer ste je samionamo odveli. Bila je i u Spihovu. Samo mi čudno što mi o njoj nisteništa spomenuli kad smo bili kod Skirvojla.

— Ona nije uzalud išla u Spihovo; da nije bilo nje Jurand bi se jošuvijek potucao kojekuda ili bi već bio poginuo negdje na putu. Jasam je odveo u Plock radi opatove baštine, a nisam ti je spomenuo,jer što da ti je spominjem kad ti nisi onda ni za šta mario.— Ona vas jako voli — rekne Zbiško. — Hvala Bogu da nam nisu

bila potrebna nikakva pisma, ali ih je ona ipak za vas dobila odkneginje i od križarskih poslanika.— Nek je za to Bog blagoslovi, od nje nema bolje djevojke na

svijetu! — rekne Matko.Dalji im razgovor prekine dolazak Zindrama iz Maškovica i Povale

iz Tačeva koji bijahu čuli za jučerašnju nemoć Matkovu, pa gadođoše pohoditi.— Hvaljen Isus! — rekne Zinđram stupivši preko praga. — Kako

vam je danas?— Bog vam platio! Pomalo! Zbiško veli da će mi biti posve dobro

kad me malko provije vjetar.— Kako da i ne bude? Hoće! Sve će biti dobro! — progovori

Povala.— Već sam se i pridigao — odgovori Matko. — Ne tako kao vaše

milosti, jer ste vi, kako čujem, rano listali.— Najprije su k nama dolazili ljudi da im izmijenimo sužnje — rekne

Zindram — a onda smo pregledavali križarsko gospodstvo: Prednju iobje druge tvrđave.— Silno je to gospodstvo i silne tvrđave! — promrmlja ozbiljno

Matko.— Uistinu, silne. Crkva je zidana u arapskom stilu za koji nam

rekoše križari da su ga naučili od Saracena u Siciliji, a u tvrđavamasu posebne sobe, sve na samim stupovima. Pogledajte samo velikublagovaonicu. Tako je utvrđena da slične nigdje nema. Takvimzidinama ne može nauditi ni najveća kamena kugla. Vjere mi, to serado gleda!saa.Zindram je to govorio tako veselo da ga je Matko u čudu pogledao i

zapitao: — A jeste li vidjeli njdhovo bogatstvo, njihovo uređenje,njihove goste i vojsku?— Sve su nam pokazali, tobože iz gostoljubivosti, a uistinu zato da

bi nam klonulo srce.

— No pa šta je?— Ej, ako dođe do rata, uz pomoć ćemo ih Božju tjerati preko gora i

mora, i otjerati onamo odakle su i došli.Matko zaboravi u taj čas na svoju nemoć, pa skoči u čudu na obje

noge.— Kako to, gospodine? — zapita. — Kažu da vi imate osobito

bistar razum. A meni se zamaglilo kad sam vidio njihovu moć isnagu. Zaboga, kako vi to mislite?Zatim se okrene k svom sinovcu:— Zbiško, zapovjedi da nam donesu vino koje nam je poslano.

Sjednite, vaše milosti, i govorite jer mi nijedan liječnik za moju bolestne može pružiti boljeg lijeka.Zbiško, i sam veoma radoznao, donese vino i čaše, te svi sjednu, a

gospodin iz Maškovica progovori:— Sve te utvrde nisu baš ništa, što ljudska ruka učini to može i

uništiti. Znate li što zajedno drži opeke...? Vapno! A znate li štoljude...? Ljubav!— Za rane božje! Med vam iz usta teče! — klikne Matko.A Zindram se obraduje u svom srcu s te pohvale, pa nastavi: — Od

ovdašnjih ljudi ima jedan kod nas brata, drugi brata, treći sina, ovajrođaka, a onaj zeta ili koga drugoga. Pogranični ih komturi šalju knama u pljačku, pa mnogi od njih pogine, a mnogoga naši zarobe. Ičim su ovdje ljudi saznali, da se kralj s velikim meštrom nagodio oizmjeni sužanja, počeli su k nama dolaziti već od ranoga jutra ikazivati nam imena sužanja, koja je naš pisar zapisivao. Najprije jedošao neki ovdašnji bačvar, Nijemac i ugledan građanin, koji imasvoju kuću u Malborgu, pa nam je rekao: »Kad bih u čemu mogaoposlužiti vašemu kralju, ne bih dao samo svoj imetak, nego i svojuglavu!« Ja sam ga otpravio, misleći da je Juda. Ali nato dođesvećenik švjecki ispod Olive, pa nas zamoli za brata i rekne: »Je liistina, gospodine, da ćete navijestiti rat našoj pruskoj gospodi?Znajte, ovdje sav narod misli na vašeg kralja kad se moli: Dođikraljevstvo tvoje...!« Zatim su došli sinovi dvojice plemića ispodStuma, patrgovci iz Gdanjska, pa obrtnici, pa zvonoljevač iz Kviđina i mnogo

drugih... i svi su nam rekli isto.

Tada zašuti gospodin iz Maškovica, ustane i pogleda ne sluša li tkoza vratima, a onda se vrati i nastavi nešto tišim glasom:— Ja sam ih dugo o svemu ispitkivao. U cijeloj Pruskoj mrze

križare: i svećenici i plemići, i građani i seljaci. I ne mrze ih samo onikoji govore našim ili pruskim jezikom, nego i sami Nijemci. Tko morada služi, taj služi; ali je svima i kuga milija od križara. Eto, tako je!— Da, ali u kakvoj je to vezi s križarskom moći? — upita Matko.A Zindram pogladi dlanom svoje visoko čelo, promisli časak kao da

traži zgodnu usporedbu, pa se na kraju nasmiješi i zapita:— Jeste li se kada pobili na megdanu?— Jesam i više puta — odgovori Matko.— Pa što mislite? Neće li se od prvog udarca srušiti s konja vitez,

makar i najsnažniji, kojemu nije u redu stremen ili pojas na sedlu?— Zastalno!— No vidite: križarski red je takav vitez.— Tako mi Boga! — klikne Zbiško. — Ništa ljepše ne ćeš ni u knjizi

pročitati!A Matko se zadivi i progovori malko drhtavim glasom: — Bog vam

platio! Za vašu glavu, gospodine, mora kovač skovati poseban šljem,jer ga gotovoga nigdje nema.

XIIIMatko i Zbiško htjedoše odmah otputovati iz Malborga, ipak ne

otputovaše onoga dana kad im je Zindram iz Maškovica onakookrijepio dušu. U Visokoj tvrđavi je bio priređen ručak, a zatim ivečera u čast gostima i izaslanicima, na koju je bio pozvan Zbiškokao kraljevski vitez, a radi Zbiška i Matko. Objed je siužen u velikojblagovaonici koju je osvjetljavalo deset prozora i u kojoj je svod biosazidan tako vješto da je ležao samo na jednom stupu. Osimkraljevskih vitezova kod stola od drugih gostiju bijaše jedan grofšvapski i jedan burgundski; ovaj, mada poslanik bogatih gospodara,bijaše došao križarima da od njih, u ime svojih gospodara, pozajminovaca. Oddomaćih vitezova, osim velikog meštra, bijahu na ručku još samo

četiri dostojanstvenika, takozvani glavni stupovi križarskog reda, tojest veliki komtur, blagajnik, satnik i intendant.Peti glavni dostojanstvenik, to jest veliki maršal, bijaše u to vrijeme

u ratu proti Vitoldu.Premda je križarski red bio vezan zavjetom siromaštva, jeli su gosti

na zlatu i srebru i pili malvaziju jer je meštar htio zabliještiti očipoljskih izaslanika. Ali usprkos obilnom objedu nije ta gozba bila bašosobito vesela jer su se gosti teško sporazumijevali, a uz to sumorali čuvati svoje dostojanstvo. Zato je večera u prostranojredovničkoj blagovaonici bila veoma vesela zato što su na njoj bili svikrižarski vitezovi i svi oni gosti koji nisu s vojskom velikoga maršalaotišli na vojnu proti Vitoldu. To veselje nije bilo pomućeno nikakvimsporom, nikakvom svađom. Strani su vitezovi, istina, htjeli razdražitiPoljake, znajući da će s njima doći do borbe, pa su ih promatraliprijekim okom, ali su im križari rekli da ostanu na miru, jer su sebojali da ne bi u osobama kraljevskih izaslanika uvrijedili poljskogkralja. Ali i u tom se pokazala pristranost križarskih vitezova; oni sugoste uvjeravali da su Poljaci strašno žestoki: »da će čovjeku zasvaku oštriju riječ, odmah iščupati bradu ili ga ubosti nožem.« Zatosu se gosti zadivili dobrodušnosti i Povale iz Tačeva i Zindrama izMaškovica, a razumniji su uvidjeli da ponašanje Poljaka nije surovo,već da su jezici križara otrovni i zlobni.Neki su se čak, vični skladnim zabavama na uglađenim zapadnim

dvorovima, uvjerili o čudnim običajima samih križara, jer su

glazbenici na toj gozbi svirali same sumnjive komade, a pjevačipjevali nepristojne pjesme; pri tom su plesali medvjedi i polugoleženske. A kad su se gosti začudili što u Visokoj tvrđavi ima idjevojaka, ispostavilo se da je tako već odavna, pa je i sam velikiVinrih Kniprode u svoje vrijeme plesao u toj tvrđavi s lijepom Marijomvon Alfleben. Križari su govorili da žene samo stanovati ne mogu uVisokoj tvrđavi, ali mogu dolaziti na gozbe; tako je prošle godine ikneginja Vitoldova, koja je stanovala u kraljevski uređenoj starojpuškarraici u Prednjoj tvrđavi, gotovo svaki dan dolazila ovamo daigra za zlatne dukate što su joj ih svake večeri darivali I te su večeriigrali za zlatne dukate na šahu i kockama; a više su igrali negorazgovarali, jer su ih pjevači i glazbenici upravo zaglušivali. Ipak jepokatkad nastao easak tišine, i jednim se takvim slučajem okoristioZindram iz Maškovica, pa zapitao velikoga meštra jesu li križarskiposlanici u svim križarskim krajevima jako odani križarskom redu.Nato mu Konrad van Jungingen odgovori:— Tko je odan krstu, taj mora biti odan i križarskomu redu.Taj se odgovor svidio križarima i njihovim gostima, te su ga počeli

hvaliti, a veliki meštar se tomu obradova i nastavi:— Tko je nama prijatelj, tome je pod nama dobro; a tko nam je

neprijatelj, za nj imamo dva sredstva.— Kakva? — upita poljski vitez.— Vi možda ne znate da ja iz svojih soba u ovaj reflektorij dolazim

malim stubama u zidu, a uza te je stube izvjesna soba; kad bihonamo odveo vašu milost, upoznali biste prvo sredstvo.— Tako je! — kliknu križari.A gospodin iz Maškovica se dosjeti da veliki meštar govori o »sobi«

punoj zlata, kojom su se toliko hvastali križari, pa malko promisli iprogovori: — Jednom je... ej, tomu je već odavno... neki njemačkicesar pokazao takvu sobu našem poslaniku, koji se zvao Skarbek, irekao mu: »Idi zlato k zlatu, mi Poljaci ne volimo željezo!«A znate li, vaša milosti, što je bilo poslije toga? Poslije toga je bio

Hundsfeld.— A šta je to Hundsfeld? — upita odmah nekoliko vitezova.— To je polje — odgovori posve mirno Zindram — na kojem nitko

nije mogao pokopati poginule Nijemce, pa su ih na kraju pokopalipsi.

Na ovo su se silno uznemirili i križari i njihovi gosti; nisu znali što bina te riječi odgovorili, a Zindram iz Maškovica završi:— Zlatom nećeš pobijediti željezo.— Ej — klikne veliki meštar — ta željezo je naše drugo sredstvo! Vi

ste, vaša milosti, vidjeli u Prednjoj tvrđavi naše kovačnice. U njimase kuje dan i noć; takvih mačeva i oklopa nema na svijetu.Nato Povala iz Tačeva pruži ruku u sredinu stola, uzme dugi i

veoma široki nož kojim se rezalo meso, tega svine tako lako kao da je od pergamenta; zatim ga digne uvis da

ga svi vide i preda meštru.— Ako je ovakvo željezo i u vašim mačevima — rekne — nećete od

njega imati velike koristi.I zadovoljno se nasmiješi, a svjetski i duhovni gosti se podignu sa

svojih mjesta i pohrle k velikomu meštru i stanu jedan drugomudodavati posve svinuti nož; svi su šutjeli jer im je strah obuzeo srcakad su vidjeli takvu snagu.— Tako mi glave svetoga Liborija — klikne napokon veliki meštar —

u vas su, gospodine, željezne ruke.A grof burgundski nadoda:— Čvršće od željeza! Svinuo je taj nož kao da je od voska.— A nije se ni zarumenio, niti su mu žile nabrekle! — klikne jedan

od braće.— Naš je narod priprost — odgovori Povala — pa ne pozna stvari

koje ovdje vidim, ali je zato snažan.Tada pristupe k njemu francuski i talijanski vitezovi i stanu mu

govoriti svojim zvonkim jezikom, o kojem je stari Matko pričao dazvuči kao da netko mjedenim tanjurima udara. Oni su se čudilinjegovoj snazi, a on se s njima kucnuo i odgovorio: — Često se kodnas na gozbama izvode ovakvi pothvati, a dogodi se da i pokojadjevojka svine nešto slabiji nož.Nijemci se rasrđe i zastide, jer su se irado hvastali svojom jakošću i

veličinom, a stari Helfenstajn stane vikati preko cijeloga stola: — Toje za nas prava sramota! Brate Arnolde von Baden, pokaži da i našekosti nešto vrijede!Dajte mu nož!Sluga odmah donese nož i položi ga pred Arnolda; onaj se međutim

ili smeo pred tolikim svjedocima ili je doista imao slabije ruke od

Povale; nož je doduše svinuo ali samo dopola.Zbog toga su se jako zamislili mnogi od križarskih gostiju; njima su

prije toga govorili križari da će te zime buknuti rat s kraljem Jagjelom;sjetiše se u taj čas da je zima u tim krajevima upravo strašna, pa bibilo bolje da se vrate u svoj zavičaj dok je još ugodnije vrijeme.Bilo je čudno što su ih takve misli stale obuzimati u srpnju, mjesecu

najljepšeg vremena i velike vrućine.

XIVU Plocku ne nađoše Zbiško i Matko nikoga od dvora, jer su i knez i

kneginja sa svoje osmoro djece otišli u posjete u Čersk, kamo ih jepozvala kneginja Ana Danuta. O Jagjenki su doznali od biskupa daje otišla u Spihov gdje će uz Juranda ostati sve do njegove smrti. Toim je bilo drago jer su i sami naumili u Spihov. Matko je veoma hvalioJagjenku, što je više voljela poći k umirućem čovjeku, koji joj nebijaše ni rod ni pomozbog, nego na zabave u Čersk na kojimasigurno nije nedostajalo ni plesova ni drugih veselica.— A možda je to učinila i zato da se s nama ne razmine — govorio

je stari vitez. — Već odavna nisam bio s njom i rado ću je vidjeti jerznam da mi je veoma privržena. Sigurno je postala još ljepša negošto je bila.A Zbiško rekne:— Silno se promijenila. Ona je već i prije bila veoma lijepa, ali ipak

samo priprosta djevojka, a sada je kao da je u kraljevskim odajamaodrasla.— Zar se tako promijenila? Ej, ali je staro i pleme tih Jastrebova iz

Zgorjelica, koji se bore u boju kao pravi jastrebovi.Časkom su šutjeli, a onda ponovo progovori stari vitez: — Bit će

kao što sam ti govorio: ona će se zaželjeti Zgorjelica.— Ja se čudim i da je otišla odotamo.— Htjela je njegovati bolesnoga opata koji nije imao potrebne

njege. A bojala se i Čtana i Vilka, a ja sam joj rekao da će njezinabraća biti sigurnija bez nje nego s njom.— Istina, ona nije smjela onu siročad izvrći opasnosti.A Matko se zamisli.— Samo da mi se oni tamo nisu osvetili zato što sam je odveo; sam

Bog zna je li ijedno stablo ostalo u Bogdancu! Ne znam ni da li ću seod njih uspjeti obraniti kad se vratim. Momci su mladi i jaki, a ja samstar.— Ej, recite to onomu tko vas ne pozna! — odgovori mu Zbiško.Doista, Matko nije tako mislio, već mu je bilo do nečeg drugog, ali

sada odmahne samo rukom i rekne:— Da nisam bolovao u Malborgu, onda još kako tako! Ali o tom

ćemo u Spihovu porazgovorti.Sutradan krenuše iz Plocka u Spihov.

Dani bijahu vedri, put suh i neopasan, jer su križari iza posljednjihpregovora držali na uzdi razbojnike na granici. Osim toga, naša sudva viteza pripadala onoj vrsti putnika kojima se bolje bilo uklonitinego im na put stati, pa su zato lijepo putovali i već su peti dan urano jutro bili u Spihovu. Jagjenka je Matka, kome je bila privrženakao svomu najboljemu prijatelju, pozdravlja gotovo kao oca. On jebio dirnut iskrenom privrženošću mlade djevojke, premda ga jerijetko što moglo dirnuti, i kad je Zbiško kasnije, upitavši zaJurandovo zdravlje, otišao k njemu i svojoj pokojnici, uzdahnuo jestarac duboko i progovorio : — Ej, koga je Bog htio uzeti, toga je iuzeo, a koga je htio ostaviti, toga je i ostavio; ali ja mislim da je sadakraj našoj nevolji i našem potucanju po raznim mjestima i gradovima.I onda nadoda:— Kuda nas sve gospodin Isus ovih posljednjih godina nije nosio!— Ali vas je čuvala ruka božja — odgovori mu Jagjenka.— I čuvala me, ali, istini za volju, ipak je vrijeme da se vratim kući.— Mi moramo ostati ovdje dok je Jurand živ — rekne djevojka.— A kako je s njim?— On gleda samo uvis i neprestano se smiješi: očito je već u raju

sa svojom Danuškom.— Ti ga njeguješ?— Njegujem, ali svećenik Kaleb veli da ga i anđeli njeguju. Jučer je

ovdašnja gospodarica vidjela dvojicu.— Kažu — rekne nato Matko — da je plemiću najpriličnije umrijeti

na bojnom polju, ali ovako, kako umire Jurand, dobro je i na postelji.— Ne jede i ne pije, već se samo smiješi — rekne Jagjenka.— Hajdemo k njemu! I Zbiško je sigurno kod njega. Ali Zbiško je

samo načas svratio k Jurandu, a onda odmah otišao u podzemlje kaDanuškinoj grobnici. Tamo je ostao dok nije došao stari Tolima da gapozove na ručak. Izlazeći, Zbiško opazi na slabu svjetlu da je groburešen krasnim vijencima i da je oko njega prosuto mnogo cvijeća,koje je širilo jak miris. To dirne mladićevo srce i on zapita:— Tko pazi na ovu grobnicu?— Gospođica iz Zgorjelica — odgovori Tolima. Mladi vitez ne

odgovori ni riječi, ali se časak kasnije, ugledavši Jagjenku, baci prednju, pa joj obujmi noge i klikne: — Bog ti platio za tvoju dobrotu i zaono cvijeće za Danušku!

To rekavši, brižne u plač, a ona mu kao sestra koja želi da utješiljubljenog brata obim rukama obuhvati glavu i rekne:— Oj, moj Zbiško, ja bih ti željela u svemu ugoditi! I obilne joj suze

poteku iz očiju.

XVJurand premine nekoliko dana kasnije. Čitavu sedmicu molio je

svećenik Kaleb nad njegovim tijelom, koje nije nimalo trunulo. Utome su svi vidjeli čudo božje, i cijeli su tjedan dolazila gosti uSpihov. Zatim nasta mir kao što obično biva poslije pokopa. Zbiško jeišao u grobnicu, a katkad i u lov, ali nije strijeljao zvjerad, nego jelutao naokolo; na kraju jedne večeri uđe u sobu, u kojoj su djevojkesjedile s Matkom i Hlavom, pa posve nenadano rekne: — Poslušajtešta ću vam reći! Tuga nije nikome mila, zato će biti bolje da se vratiteu Bogdanac ili u Zgorjelice, nego da ovdje sjedite i tugujete.Svi su šutjeli jer su slutili da je došlo vrijeme važnom razgovoru.

Istom malo kasnije odgovori Ma tko:— Bolje za nas, ali bolje i za tebe. Zbiško strese svojom zlatnom

kosom.— Ne! — rekne. — I ja ću se, ako Bog da, vratiti u Bogdanac, ali

sada moram na drugu stranu.— Aj — klikne Matko — ja sam mislio da je svemu kraj a ipak nije!

Boj se ti Boga, Zbiško!— Ta vi znate da sam se zavjetovao!— Zar je to uzrok? Nema više Danuške, pa nema ni zavjeta. Smrt

te riješila prisege.— Riješila bi me moja smrt, ali ne njezina. Ja sam na vitešku čast

Bogu prisegao. Šta hoćete?Na vitešku čast!Svaka je riječ o viteškoj časti imala na Matka neki čarobni utjecaj.

On u svom životu nije mario za druge odredbe osim božje i crkvene,ali se zato strogo držao onih do kojih mu je, doista, bilo stalo.— Ja ti ne velim da svoje prisege ne održiš — rekne.— Nego šta?— Nego da si još mlad i da još za sve imaš vremena. Pođi sada s

nama; otpočinut ćeš, oporavit ćeš se od boli i tuge, a onda možešotići kamo ti drago.— A ja ću vam odgovoriti iskreno kao na ispovijedi — odgovori

Zbiško. — Bog znade da bih ja crko u Bogdancu. Kad vam velim dane mogu, znači ne mogu! Meni treba rata, jer se na bojnom polju svelakše zaboravi. Osjećam da će moja bol popustiti istom kad ispunim

svoj zavjet kad uzmognem reći onoj čistoj duši: izvršio sam sve štosam ti obećao. A prije ne... ne!Vi me ne biste ni na konopcu zadržali u Bogdancu.Iza tih riječi u sobi nasta grobna tišina; moglo se čuti kako muhe

lijetaju pod stropom.— Ako bi crkao u Bogdancu, neka radije ode — progovori napokon

Jagjenka.Ma tko prekrsti obje ruke na leđima, kao što je obično činio kad je

bio veoma zabrinut, pa uzdahne teško i rekne:— Eh, moćni Bože! A Jagjenka nastavi:— Zbiško, ali ti prisegni da nećeš ostati ovdje, nego ćeš se, ako te

sačuva Bog, vratiti k nama.— Zašto da se ne vratim? Ja neću proći kraj Spihova, ali neću ni

ovdje ostati.— Jer — nastavi nešto tišim glasom djevojka — ako ti je do

Danuške, prenijet ćemo je u Kšešnju.— Jagjenko! — klikne tronuto Zbiško.I u svojoj beskrajnoj zahvalnosti klone joj do nogu.

XVIStari vitez zaželi napokon da sa Zbiškom pođe k vojsci kneza

Vitolda, ali Zbiško nije o tom htio ni čuti. Odlučio je da pođe sam, bezkola i bez pratnje, samo s tri momka na konju, od kojih je jedan imaonositi živež, drugi oružje, a treći medvjeđe kože za spavanje. Uzaludsu ga Jagjenka i Matko molili da sa sobom barem Hlava uzme,momka prokušane vjernosti i snage. Zbiško nije pristao; govorio jeda mora zaboraviti bol što ga mori, a Hlava bi ga sjećao na sve što jebilo i prošlo.Ali još prije njegova odlaska bijaše važno vijećanje o tom što da

učine sa Spihovom. Matko je savjetovao da to imanje proda. Govorioje da je to zemlja nesretna koja nikome nije donijela ništa drugo osimnesreće i tuge. U Spihovu je bilo mnogo svakakva bogatstva,novaca, oružja, konja, odijela, kožuha, skupocjenih koža dmnogobrojnih stada, ali je Matku bilo do toga, da tim bogatstvompodigne Bogdanac, koji mu je bio miliji od svih drugih zemalja. O tomsu vijećali dugo, a Zbiško nikako da pristane na prodaju.— Kako da prodam — rekne — Jurandove kosti? Zar da mu tako

zahvalim za sva dobročinstva kojima me obasuo?— Mi smo ti obećali da ćemo sa sobom uzeti pokojnu Danušku —

rekne Matko — pa.možemo i Jurandovo mrtvo tijelo ponijeti.— Ali on je ovdje sa svojim precima, a u Kšešnji bi mu bilo teško

bez njih. Ako uzmete Danušku, ostat će on bez svoga djeteta, a akouzmete i njega, ostat će njegovi preci sami.— A ti se ne osvrćeš na to da ih Jurand u raju svaki dan gleda, jer

otac Kaleb veli da je on u raju — odgovori stari vitez.Ali svećenik Kaleb, koji je stajao pokraj Zbiška, rekne: — Duša mu

je u raju, a tijelo na zemlji gdje će i ostati sve do sudnjega suda.Matko se malko zamisli i, slijedeći svoje misli, progovori : — Zato

Jurand, po svoj prilici, i ne vidi onoga koji se nije spasio, a tomu, kojise nije spasio, nema pomoći.— Čemu da istražujemo odredbe Božje? — odgovori Zbiško. — Ne

dao Bog ni toga da se tuđi čovjek nastani nad njegovim svetimprahom. Bit će najbolje da ovdje sve ostavimo kako jest, a ja nećuprodati Spihova, pa da mi tko za nj i kneževinu ponudi.

Iza tih riječi uvidi Matko da mora popustiti; on je poznavao upornućud svoga sinovca i u sebi joj se divio, baš kao i svemu na tomemladiću.I za časak rekne:— Iako mi se ovaj momak protivi, ipak je pravo ono što kaže.I teško se zabrine, jer nije znao šta da učini. Ali Jagjenka, koja je

dotada šutjela, oglasi se novim prijedlogom:— Bilo bi najbolje da se nađe čovjek koji bi ovdje gospodario ili

Spihov uzeo u zakup.Najbolje da ga uzme u zakup, jer nećete imati nikakve brige, nego

gotov novac. Možda Tolima? On je, istina, star i razumije se bolje urat nego u gospodarstvo, ali ako neće on, možda će otac Kaleb?— Mila gospođice — odgovori nato svećenik Kaleb — i meni i

Tolimi treba zemlje, ali one koja će nas prekriti, a ne ove po kojojhodamo.I to rekavši, okrene se k Tolimi:— Nije li istina, stari?Tolima prinese ruku na uho i zapita: — O čemu se radi? — A kad

mu svećenik Kaleb svoje riječi ponovi glasnije, rekne:— Sveta je to istina. Ja nisam za gospodarstvo. Sjekira ore dublje

od pluga. Još bih htio osvetiti svoga gospodara i njegovo dijete.I podigne uvis svoje suhe, ali žilave ruke na kojima bijahu prsti slični

pandžama grabežljive ptice, pa okrene svoju sijedu, vučjoj lubanjisličnu glavu k Matku i Zbišku i nadoda: — Vaše milosti, povedite mena Nijemce, to je moja služba!Imao je pravo. On je veliko blago priskrbio Jurandu, ali vojnom i

otimačinom, a ne gospodarenjem.A Jagjenka razmišljajući o svemu tome ponovo se oglasi: — Tu bi

bio potreban čovjek mlad i neustrašiv, jer je blizu križarska granica,čovjek, velim, koji se ne bi bojao Nijemaca, nego bi ih još i samtražio, pa zato mislim da bi za to najbolje odgovarao Hlava, koji bi imse još i osvetio.— Gle, kakav li je to prijedlog! — klikne Matko koji je, istina, veoma

volio Jagjenku, ali ipak nije mogao dopustiti da se u tako važanposao miješa ženska glava, pa još k tome tako mlada djevojka.Ali Čeh ustane s klupe na kojoj je sjedio, i rekne: — Bog me gleda i

znade da bih rado pošao na vojnu s gospodinom Zbiškom, jer smo

već mnogo Nijemaca zajedno pobili, pa bismo to još koji put učinili.Ali ako treba da ostanem, rado bih ovdje ostao. Tolima mi je prijatelj ion me pozna. Križarska je granica blizu, pa šta za to? To mi je bašdrago! Vidjeli bismo kome bi susjedstvo prije dozlogrdilo! Ako bih seja morao njih bojati, morali bi i oni preda mnom živjeti u strahu. A štose tiče gospodarstva, ne dao Bog da što krivo učinim i samo za sezgrćem. Gospođica će posvjedočiti, jer znade da bih radije stoput/poginuo nego pred nju nepoštena obraza stupio. U gospodarstvo serazumijem koliko sam u Zgorjelicama naučio, ali u isti mah vidim dabi ovdje valjalo više mačem i sjekirom negoli plugom gospodariti.Sve mi je to na misli, samo jedno... to jest, ako ostanem ovdje...— A što je? — zapita Zbiško. — Što si se smeo? A Hlava se smete

još više i nastavi zapinjući:— To jest, ako gospođica ode, to će s njom i svi drugi otići. Budem

li morao vojevati, dobro, pa i gospodariti... ali ovako sam, bezgospođice i bez... no, što sam htio reći... i kao što ni gospođica nijesama putovala po svijetu... i kad mi ovdje ne bi nitko pomagaouistinu ne znam...— O čemu taj momak petlja? — zapita Matko.— U vas je bistar razum pa ipak niste ništa opazili! — odgovori

Jagjenka.— Ali što?Umjesto da odgovori, ona se okrene k momku: — A kad bi i Anula

Šjecjehovna s tobom ostala, bi li ti ostao?Nato padne Čeh do njezinih nogu, tako da se stresao cijeli pod.— S njom bih ja ostao i u samome paklu! — klikne i obujmi joj

koljena.Čuvši taj poklik, Zbiško pogleda u čudu momka, jer dosada o tome

ništa nije ni znao ni slutio, a Matko se također u svojoj duši začudisvemu tome, pomislivši kako u sve ljudske poslove mora da budeupletena žena, i kako se po njoj sve ili dobro svrši ili izjalovi.— Hvala Bogu — promrmlja — što ja više za njih ne marim!A Jagjenka se nanovo okrene k Hlavi i rekne: — Moramo, dakle,

saznati hoće li Anula s tobom ostati.I pozove Šjecjehovnu, a ona dođe, znajući ili domišljajući se o čemu

se radi, jer je rukama zaklanjala oči i tako prignula glavu da joj sevidjela samo zlatna kosa koju je još više zlatila sunčana zraka što je

na nju padala. Najprije zastane na pragu, pa onda priskoči kJagjenki, padne pred njom na koljena i sakrije svoje lice u naborenjezine suknje.A Čeh klekne uz nju i rekne Jagjenki:— Blagoslovite nas, gospođice!

XVIISutradan osvane čas Zbiškova odlaska. On je sam visoko sjedio na

svom ogromnom bojnom konju, a njegovi su ga momci okruživali.Jagjenka je stajala kraj stremena i podizala k njemu svoje tužnenebeske oči, kao da ga se prije rastanka htjela dosita nagledati.Matko je sa svećenikom Kalebom stajao kraj drugog stremena, a izanjih bijaše Čeh sa Šjecjehovnom. A Zbiško je obraćao glavu sad najednu, sad na drugu stranu, izmjenjujući s njima kratke riječiuobičajene prije duga puta: »Ostajte zdravi...!« »Bog te pratio...!«»Već je vrijeme...!« »Ej, vrijeme je, vrijeme.. !« Već prije se biooprostio sa svima, pa i s Jagjenkom. A sada, kad je na nju gledao svisokog viteškog sedla, htio joj je reći još koju dobru riječ, jer su munjezine mile oči govorile tako izrazito: »Povrati se!« da mu je srcebilo prepuno iskrene zahvalnosti.I kao da odgovara na taj nijemi izraz njezinih očiju rekne: —

Jagjenko, ja ću doći k tebi kao k rođenoj sestri... Ta ti znadeš... ! Višeti neću ništa reći!— Znadem, Bog ti platio!— Ne zaboravi ni ti strica!— Ne zaboravi ni ti mene!— Ja ću se vratiti, ako ne poginem!— Nemoj poginuti!Već mu je jednom u Plocku, kad joj je kazao da će u boj, rekla isto

tako: »Nemoj poginuti!«ali su joj se sadate riječi izvile još iz veće dubine duše, i možda se zato da sakrije

svoje suze prignula tako da joj je glava dotakla njegova koljena.Uto zapjevaše momci držeći na izlazu pripravne konje određene za

smjene i spremni za polazak:Neće mi moga prstena zlatnognestati,Gavran će njeega miloj mi djevipredati!— Na put! — klikne Zbiško.— Na put!— Bog te pratio...! Sveta Bogorodica!

Kopita udare o spušteni drveni mosit, jedan konj zarže, a za njim idrugi, i oni odjašu.A Jagjenka, Matko, svećenik Kaleb, Tolima, Čeh sa svojom

zaručnicom i momci koji su ostajali u Spihovu, iziđoše na most, te sujoš dugo gledali za njima. Svećenik Kaleb ih prekrsti znakomsvetoga krsta, a kad iščeznuše za visokim drvećem, rekne: — Podtim ih znakom neće snaći nesreća.— Sigurno, ali je dobar znak i to što su konji silovito zarzali.Oni, međutim, nisu dugo ostali u Spihovu. Za dva dana ugovorio je

stari vitez sve sa Čehom, koji je preuzeo gospodarstvo, pa je na čeluduge povorke vozova, okruženih oboružanom čeljadi, krenuo sJagjenkom prema Bogdancu. Na te vozove nisu baš zadovoljnogledali svećenik Kaleb i stari Tolima, jer je Matko prilično oplijenioSpihov, ali mu nitko nije smio prigovoriti jer je Zbiško sve prepustionjegovoj volji. Matko bi bio uzeo još i više da ga nije suzdržalaJagjenka s kojom se, doduše, prepirao rugajući se »ženskomurazumu«, ali ju je ipak u svemu rado slušao.Sa sobom ipak nisu ponijeli pokojnu Danušku, jer Spihov nije bio

prodan, pa je Zbišku bilo draže da ona ostane kod svojih otaca.Umjesto toga su uzeli mnogo novaca i drugoga blaga, zaplijenjenognajviše u raznim bitkama po Njemačkoj, u kojima se s Nijemcimaborio Jurand.A Matko je zadovoljno pogledao na pune vozove, prekrivene

kožama, i radovao se u sebi na misao kako će lijepo podići i ureditiBogdanac. Ipak mu je tu radost mutio strah da Zbiško može poginuti,ali poznavajućinjegovu bojnu vještinu, nije gubio nade da će se mladić sretno

vratiti, pa je sa slašću pomišljao na taj trenutak.— Možda Bog tako hoće — govorio je samome sebi — da Zbiško

najprije dobije Spihov, pa onda Močidol i sve što je ostalo iza opata.Neka se samo sretno vrati, a ja ću mu lijepo podići kaštel uBogdancu, pa ćemo dalje već vidjeti.Sjeti se onda, da ga Čtan iz Rogova i Vilk iz Brzozove neće baš

milo dočekati, već da će se s njima morati pobiti, ali se toga nijebojao, baš kao što se ni stari bojni konj ne boji kada mora u bitku.Zdravlje mu se vratilo, osjećao je svoju staru snagu i znao da će lakoizaći na kraj s onim razbijačima, koji su, istina, strašni, ali nemaju

nikakvih viteških vrlina. On je, doduše, Zbišku nedavno o njimaposve drukčije govorio, ali samo zato da ga sklone na povratak.»Ej, ja sam štuka, a oni su piškori«, mislio je u sebi, »pa neka mi

radije ne dolaze blizu glave!«Umjesto toga uznemirilo ga nešto drugo: bogzna kad će se Zbiško

vratiti, a k tome voli Jagjenku samo kao svoju sestru. Možda ga iJagjenka ljubi samo kao brata, pa možda neće čekati na njegovpovratak?— Slušaj, Jagjenko! Ja ti neću govoriti o Čtanu i Vilku, jer su to

prosti momci, koji nisu za tebe. Ti si sada dvorska gospođica! Aliipak si već u godinama i treba da misliš na udaju. Ta već je pokojniZih govorio da osjećaš božju volju, a od toga je prošlo već nekolikogodina. A i ja to znam. Kažu: kad djevojka doraste do vijenca, samaće potražiti onoga koji će joj ga postaviti na glavu. Razumije se da toneće biti ni Čtan ni Vilk. Ali što ti misliš?— Što vi to mene pitate?— Nećeš li se ti za koga udati?— Ja...? Ja ću postati opatica.— Ne govori istom štogod! A kad se Zbiško vrati? Ali ona strese

glavom: — Ja ću postati opatica.— Ali, ako te on zavoli? Ako te bude molio?Nato djevojka okrene svoje rumeno lice k polju, ali vjetar, koji je

upravo puhao s polja, donese Matku tihi odgovor:— Onda neću postati opatica.

XVIIINeko su se vrijeme zadržali u Plocku, da preuzmu opatovu baštinu,

a kad su im bili uručeni potrebni dokumenti, krenuli su dalje. Nisubaš mnogo počivali na putu, koji bijaše lagan i neopasan, jer jesunce posušilo močvare, rijeke su bile malene, a cesta je išla mirnimkrajem, u kojem su prebivali srodni i gostoljubivi ljudi. Ipak je oprezniMatko poslao iz Sjerađa glasnika u Zgorjelice, da najavi njegov iJagjenkin dolazak, pa im je tako Jagjenkin brat Jaško došao na polaputa u susret, te ih na čelu svojih oboružanih momaka dopratio kući.Kod toga je sastanka bilo mnogo radosti, srdačnih pozdrava i

veselih usklika. Jaško bijaše posve sličan Jagjenki, baš kao kapljakaplji, ali ju je već bio prerastao. Bio je to krasan momak, veseo ioran za šalu, kao i pokojni Zih, od kojega je naslijedio veliku volju zapjevanje, a bio je živ kao iskra. I već je osjećao svoju snagu ismatrao se zrelim mužem, jer je zapovijedao svojim momcima kaopravi vođa, a oni su u tren oka ispunili svaku njegovu zapovijed,očito bojeći se njegove vlasti.Tomu se zadiviše Matko i Jagjenka, a i on se s velikim

zadovoljstvom divio neobičnoj ljepoti svoje sestre koju već odavnanije vidio. Rekao je da se već spremao k njoj i da je prava sreća štosu ga zatekli kod kuće; ta on ionako mora obići svijet, pogledatiljude, priučiti se viteškim običajima i ogledati se s pokojim vitezom.— Upoznati svijet i ljudske običaje — odgovori mu na to Matko —

pametna je to stvar jer će te to naučiti kako se imaš ponijeti u svakojzgodi, te što imaš reći po svom prirodnom razumu.Ali što se tiče viteških megdana, za njih si još premlad, i mnogo je

bolje da ti to kažem ja, nego da te o tome poduči koji drugi vitez, pada ti se uz to još i nasmije.— Ali bi mu i prisjeo taj smijeh — odgovori nato Jaško — ili ako ne

bi njemu, onda bi njegovoj ženi i djeci.I pogleda pun pouzdanja preda se, kao da svim vitezovima

lutalicama na svijetu želi reći: »Pripravite se na smrt!« A stari gavitez iz Bogdanca zapita: — A jesu li vas Čtan i Vilk pustili na miru?Jer oni su rado gledali Jagjenku.— Ej, Vilk je ubijen u Šleskoj. Htio je ondje zauzeti jednu njemačku

kulu i zauzeo ju je, ali su ga sa zida udarili kladom, i on je dva danapotom ispustio dušu.

— Baš ga je šteta. I njegov je otac išao na Nijemce u Šlesku; on jebaš svojski pljačkao tlačrfcelje našeg življa što tamo prebiva.Najgore je zauzimati njihove kule, jer tu ne pomaže ni viteško oružje,ni viteška hrabrost. Dat će Bog, pa knez Vitold neće zauzimatigradove i kule, nego će križare mlatiti na otvorenom polju...! A Čtan?Što nam o njemu imaš reći? Jaško se nasmije.— Čtan se oženio! Uzeo je kćer nekog seljaka s Visokoga brijega,

čuvenu zbog ljepote. Ej, i nije to samo krasna ženica, nego iodlučna, jer Čtan znade često zaci na stramputicu, a ona ga ponjegovoj čupavoj gubici bije i za nos ga vuče kao medvjeda na lancu.Čuvši to, razveseli se stari vitez.— Vidiš je! Sve su žene jednake! Jagjenko, i ti ćeš biti takva! Hvala

Bogu što s tom dvojicom razbijača nije bilo neprilika; iskreno dakažem veoma se čudim što nisu navaljivali na Bogdanac.— Čtan je htio, ali mu nije dao Vilk koji je bio pametniji. On je došao

k nama u Zgorjelice i zapitao: što se dogodilo s Jagjenkom? Ja sammu rekao da je otišla po opatovu baštinu. A on reče: »O tome vitezMatko nije ništa spomenuo.« A ja nato: »Pa zar je Jagjenka tvoja, dabismo ti mi za nju morali odgovarati?« A on će promislivši koji časak:»Isitinu veliš.« A kako je imao bistar razum, odmah je uvidio da će inas i vas predobiti za se, bude li od Čtana branio Bogdanac. I pobilisu se kod Lavice i pošteno jedan drugoga izbili, a onda su pali dobesvijesti, kao što su to uvijek činili.— Bože, smiluj se Vilkovoj duši! — rekne Matko.I odahne duboko, zadovoljan što u Bogdancu neće naći druge

štete, osim one koja nastaje nakon duga izbivanja.I doista je ne nađe; naprotiv zatekne pomnožena stada, a posve

mali ždrijepci bijahu već dvogodišnji konji od kojih su neki bilineobično veliki i jaki. Šteta je bila samo u tom što je pobjeglonekoliko sužanja, ali ne mnogo, jer su mogli pobjeći samo u Šlesku,gdje su njemački lupeški vitezovi postupali s njima mnogo gore negopoljski plemići. Ogromni stari dom bio se, međutim, naherio kao daće sad pasti. Popucao je strop, iskrivile se stijene i grede i većpočele trunuti. U sve je sobe, u kojima su nekad stanovali slavniGradovci bogdanački, naprosto probijala kiša. Krov je bio trošan isav prekriven gustom zelenom mahovinom.

— Da se dobro popravi, sve bi se to još i održalo jer se tek nedavnopočelo rušiti — rekne Matko starom upravitelju Kondratu koji je zanjegove odsutnosti upravljao imanjem.A časak kasnije:— Ja bih i ovako proživio do smrti, ali Zbišku treba sagraditi kaštel.— O, zaboga, kaštel?— Nego šta?Bijaše to najmilija starčeva misao: sagraditi kaštel Zbišku i njegovoj

budućoj djeci. Znao je da ima mnogo plemića, koji sjede u običnomdvorcu, pored njega imaju stražarnicu s koje straža nadzire svuokolicu i javlja odmah ako se što dogodi. Ni za se nije Matko ništaviše tražio, ali za Zbiška i njegove sinove nije želio da tako ostane,pogotovo kad im je sada tako porastao imetak.— Dao Bog da još uzme Jagjenku — pomisli — as njom i Močidol i

opatovu baštinu; ne bi nam onda u svoj okolici nitko bio ravan!Ali sve je to ovisilo o tom, hoće li se Zbiško zaista vratiti, a to nije

bilo sigurno, već je ovisilo o milosti božjoj. Zato je Matko govoriosamome sebi da mora s gospodinom Bogom biti u najljepšemprijateljstvu i da ga ne smije ničim uvrijediti. I zato je crkvi u Kšešnjidao i meda i voska, i koža i životinja; a jedne večeri dođe uZgorjelice i reče Jagjenki: — Ja polazim sutra u Krakov, na grobnaše svete kraljice Jadvige.A ona od straha ustane s klupe i zapita ga: — Zar ste dobili kakvu

zlu vijest?— Nisam dobio nikakve vijesti jer je još nisam ni mogao dobiti. Ali

moraš se sjetiti, da sam se ja onda kad sam bio bolestan i kad si tisa Zbiškom išla po dabrovu mast, zavjetovao da ću poći na taj grobako mi Bog vrati zdravlje. Zato su me onda svi veoma hvalili. I posveje pravo! Gospodin Bog ima dosta svetaca, ali mnogi nj vrijede tolikokoliko naša kraljica, kojoj neće odbiti ni toga kad je budem za Zbiškazamolio.— To je živa istina! — klikne Jagjenka. — Ali vi ste se tek nedavno

s teko teška puta vratili...— Pa šta onda? Ja volim sve odmah izvršiti, pa onda mirno kod

kuće sjediti, dok se Zbiško ne vrati. Neka se samo naša kraljica za njzauzme kod gospodina Isusa, pa mu Nijemci uz njegovo dobro

oružje i bojnu vještinu neće ništa nauditi. A ja ću onda s većomnadom graditi kaštel.— U vas su doista neslomive kosti!— Dakako, još sam krepak. Ali reći ću ti nešto drugo. Neka Jaško,

koji se sprema na put, pođe sa mnom. Ja samčovjek iskusan, pa ću već na nj pripaziti. A ako dođe do kakva

megdana, što se lako desi svakomu mladiću, znaš da se ja umijemsvojski boriti, bilo pješice ili na konju, bilo na mačeve ili na sjekire.— Znam! Nitko ga neće čuvati bolje od vas.— Ali ja mislim da neće biti prilike za borbu; dok je živjela kraljica u

Krakovu je bilo mnogo stranih vitezova koji su htjeli vidjeti njezinuljepotu, a sada dolaze u Malborg jer ih ondje samom malvazijomčaste.— Ej, u Krakovu je nova kraljica! Matko se namrgodi i mahne

rukom.— Vidio sam je... i neću ti više ništa reći. Razumiješ li? A čas

kasnije nadoda: — Vratit ćemo se za tri ili četiri sedmice.Tako je i bilo. Stari je vitez samo zatražio od Jaška da mu prisegne

na svoju vitešku čast i na glavu svetoga Jurja, da neće nikamo daljena put, a zatim odoše.U Krakov dođoše bez ikakvih neprilika, jer je posvuda vladao mir i

jer manji pogranični knezovi i njemački vitezovi nisu od straha predmoćnim kraljem navaljivali na poljsku granicu. Izvršivši svoje zavjete,dođoše pomoću Povale iz Tačeva i kneza Jamonta na kraljevskidvor. Matko je mislio da će ga i na dvoru i po drugim uredimaradoznalo pitati o križarima, kao čovjeka, koji ih dobro poznaje i kojiih je izbliza gledao. Ali, poslije razgovora s kancelarom i krakovskimmačonošom uvjeri se na svoje veliko čudo da oni o križarima znajuviše od njega. Znali su sve, sve do najmanjih sitnica, što se dogodiloi u samom Malborgu i u svim znatnijim gradovima. Znali su kakvi suzapovjednici, koliko imaju vojnika, koliko bojne opreme, i koliko bikrižari, kad bi navijestili rat poljskomu kralju, trebali vremena dasakupe svu svoju vojsku. Znali su dapače o svakom komturu, da li ječovjek nagao i žestok, ili ozbiljan i miran, i sve su to bilježili takobrižno kao da rat ima sutra buknuti.Stari vitez se tomu jako obradovao jer je uvidio da se na taj rat

daleko bolje i ozbiljnije spremaju u Krakovu nego u Malborgu.

»Gospodin Isus nam je dao veću moć«, govorio je sam sebi Matko,»ali nam je dao i veću opreznost i veću pamet!« A tako je doista ibilo. Matko je uskoro saznao, odakle dolaze sve vijesti: donosili su ihsami pruski stanovnici, ljudi svih slojeva, i Poljaci i Nijemci. Križari subili na se navukli takvu mržnju da su svi redom očekivali spas odJagjelovih četa.Matko se sjeti, što je u Malborgu govorio Zindram iz Maškovica, pa

ponovi u sebi: »Taj ima glavu! Taj je mudar!«I dozivao je u pamet svaku njegovu riječ, a jednom prilikom se i

koristio njegovom mudrošću.Kad ga je mladi Jaško počeo pitati o križarima, odgovori mu: — Oni

su jaki, duše mi, jesu, ali što ti misliš? Zar neće s konja pasti i najjačivitez, ako mu nije u redu pojas na sedlu ili stremen?— Past će, istina je kao što ja ovdje stojim! — odgovori mu mladić.— Ha, vidiš li! — klikne gromkim glasom Matko. — Do toga sam te

htio dovesti!— A zašto?— Jer je križarski red takav vitez!I časak kasnije nadoda:— Iz drugih usta nećeš to čuti, ne boj se!I dok još mladi vitez nije mogao ni dobro shvatiti o čemu se radi,

počne mu starac sve to objašnjavati, ali mu zaboravi reći da tuporedbu nije izmislio sam, nego je ona izišla iz mudre glaveZindrama iz Maškovica.

XIXU Krakovu nisu ostali dugo vremena, a bili bi ostali još kraće da nije

bilo Jaškovih molbi. On je želio dobro promotriti i grad i ljude, jer muje sve to bilo neobično i čudno. Staromu je vitezu, međutim, bilo dotoga da se što brže vrati kući, pa više nisu pomogle ni molbe. I takosu već na Gospino uzašašće u nebo bili kod kuće, jedan uBogdancu, a drugi u Zgprjelicama kod sestre.Od toga im je vremena život bio prilično jednoličan, ispunjen

gospodarskim poslovima i običnim radom na polju. Žetva je u niskimZgorjelicama, a naročito u Jagjenkinu Močidolu, bila obilna; ali uBogdancu je zbog žarkoga ljeta urod bio suh i veoma ga je teško biloubrati, i mnoga su zemljišta bila neobrađena i pusta. Stari je vitez,doduše, žalio svaku štetu, ali se nije ražalostio jer je znao da ćesvojim novcem lako zavesti start red i poredak, samo ako bude imaoza koga da se muči i radi. Ali baš mu je ta neizvjesnost trovala i rad iživot. Ipak nije stajao prekrštenih ruku, nego je rano ustajao, odlaziok stadu, pregledavao posao na polju i u šumi, izabrao i mjesto zakaštel i stao dovoziti građu, ali kad bi se naveče zarumenjelo sunce istalo iščezavati pred zvijezdama, snalazila ga je teška briga, a uz njui nemir kakvog prije nije poznavao. »Ja se ovdje mučim«, govorio jesam sebi, »a moj momak leži možda negdje na polju, probodenkopljem, i vuci mu zubima zvone mjesto posmrtnih zvona!« Na tumisao mu se srce stezalo od velike boli. I pažljivo je prisluškivao,neće li čuti konjski topot koji mu je najavljivao gotovo svagdanjidolazak Jagjenkin; uz nju mu je bivalo lakše jer je ona uvijek biladobre volje i živjela u pouzdanoj nadi.Dolazila je gotovo svaki dan, obično podveče, s lukom uz sedlo i s

kopljem da se brani od kakva napadaja na povratku. Nije se, istina,moglo dogoditi da Zbiška nenadano zateče kod kuće, jer ga Matkonije očekivao prije godine, a možda i prije podrug godine dana, ali jedjevojka ipak u sebi gajila i tu nadu, jer nije dolazila onako kaonekoć, u običnoj odjeći, pod priprostim kožuhom i s lišćem usmršenoj kosi, već s lijepo spletenom kosom i u krasnom odijelu odsjerađskoga sukna. Matko joj je odlazio u susret, a njezino je prvopitanje bilo: — No, šta je? — kao i njegov prvi odgovor: — A, ništa!— Zatim ju je starac odveo u sobu, gdje su kraj ognjišta razgovaralio Zbišku,

Litvi, o križarima i o ratu, uvijek o jednom te istom, nijednom od njihnije palo na um da promijeni taj razgovor, nego im ga nikada nije bilodovoljno.I tako je to trajalo cijele mjesece. I Matko je polazio u Zgorjeiice, ali

je Jagjenka mnogo češće dolazila u Bogdanac. Katkad, kad se uokolici pojavio kakav nemir ili kad su raspaljeni medvjedi stali tražitisvoje medvjedice, pa su rado navaljivali i na ljude, pratio je Matkodjevojku sve do kuće. Dobro oboružan, nije se starac ničega bojao, anajmanje divlje zvjeradi.Tada su jahali stremen uz stremen i često im se šuma odazivala

silnim šumom ali oni su zaboravljali na sve i razgovarali samo oZbišku. Gdje je? Šta radi? Da li je već usmrtio ili će istom usmrtitionoliko križara koliko ih je obećao pokojnoj Danuški i njezinoj majci, ida li će se uskoro vratiti? Jagjenka je pri tom pitala Matka ono što gaje već pitala stotinu puta; a on joj je odgovarao tako ozbiljno i važnokao da joj odgovara prvi put.— Vi velite — pitala ga je ona — da borba na otvorenom polju nije

za viteza tako strašna kao osvajanje kula i gradova?— Pa gledaj što se Vilku dogodilo! Od klade, koju bace s gradskog

zida, neće te nikakav oklop obraniti, a na otvorenom polju ne morase pravi vitez ni desetorice bojati, samo ako je pod dobrim oklopom.— A Zbiško? Ima li on dobar oklop?— Ima ih više, a najbolji je onaj što ga je oteo od Frižana, iskovan u

Milanu.— Takvu oklopu ne može, dakle, nikakvo oružje nauditi, zar ne?— Što je napravila ljudska ruka, tome može ljudska ruka d nauditi.

Milanski oklop može presjeći milanski mač ili probiti engleskastrelica.— Engleska strelica? — zapita uznemireno Jagjenka.— A zar ti nisam rekao? Od njih nema boljih strijelaca... osim

možda divljih Mazuraca, ali ni oni nemaju tako odličnih strelica.Engleska strelica probija na sto koraka i najbolji oklop. Ja sam tovidio pred Vilnom. I nijedan od njih ne promaši, a nađe se pokoji da ijastreba u letu ustrijeli.— O, poganski sinovi! Kako ste se s njima borili?— Nije bilo druge već odmah na njih! Oni se dobro bore izdaleka,

ali nam nablizu ne mogu odoljeti.

— Vas je sačuvala ruka Božja, pa će i Zbiška sačuvati.— I ja često govorim: »Gospodine Bože, kad si nas stvorio i

smjestio u Bogdancu, gledaj da ne izginemo!« Ha, to je božji posao!Tako su oni uvijek razgovarali, bodreći se i utvrđujući u nadi. A

međutim su prolazili dani, sedmice i mjeseci. Ujesen je Matko imaoneprilika sa starim Viikom iz Brzozove. Vilk se pravdao već i sasamim opatom za šumsku među, za zemljište, koje je opat, držeći uzalogu Bogdanac, bio iskrčio i uzorao. On je u svoje vrijeme obaVilka čak na dvoboj pozivao, ali se oni s njim, kao svećenikom, nisuhtjeli pobiti, a kod suda nisu mogli ništa postići. Sad se stari Vilksjetio toga zemljišta, a Matko, kojem nije ni do čega na svijetu bilotoliko koliko do zemlje, nije htio ni čuti o tom da ga odstupi. I bili biodmah pošli na sud da se nisu slučajno sastali kod priora u Kšešnji.Odjednom reče stari Vilk iza duge prepirke: — Prije no što nam budusudili ljudi, utičem se Bogu, koji će se vašem rodu osvetiti zbogkrivice koju ste mi nanijeli.A stari Matko problijedi, pa čas kasnije ratobornom susjedu ovako

odgovori: — Slušajte! Nisam ja zapodjeo taj spor, nego opat. Bogznatko ima pravo; ali ako izazivate nesreću na Zbiška, uzmite onozemljište, rado vam ga odstupam samo neka Zbišku Bog da zdravljei sreću.I pruži mu ruku, a Vilk se neizmjerno začudi, jer nije znao da taj

tvrdi čovjek neizrecivo ijubi svoga sinovca i da je silno zabrinut zanjegovu sudbinu. Dugo nije mogao progovoriti ni riječi, a kad ih jekšešnjanski prior, obradovan takvim svršetkom spora, prekrstioznakom svetoga krsta, rekne:— Ako je tako, to je nešto drugo! Meni nije bilo do moje koristi, jer

sam ionako star i nemam kome ostaviti svoj imetak; bilo mi je domoga prava. Tko sa mnom postupa dobro, tome ću ja još i od svogadati. A vašeg sinovca neka Bog blagoslovi da pod starost nezaplačete za njim, kao što ja plačem za svojim jedincem.I lijepo se zagrle, a nato su se još dugo prepirali tko će uzeti

iskrčeno zemljište. Matko najzad popusti jer je Vilk doista bio sam nasvijetu i nije imao kome ostaviti svoj imetak.Zatim pozove starca u Bogdanac, gdje ga je lijepo pogostio, i sam

se radujući tome. Radovao se i zato što se nadao da će žito na

krčevini krasno uroditi, i što je bio siguran da je od Zbiška otklonioveliku nesreću.»Ako se vrati, dobro će mu i to zemljište doći!« mislio je u sebi.I Jagjenka je bila veoma zadovoljna tim rješenjem spora.— Ako milosrdni gospodin Isus želi pokazati — rekla je čuvši kako

se sve završilo — da mu je mirna nagodba milija od svađe, moravam se Zbiško sretno vratiti.Nato se razvedri Matkovo lice kao da je na nj pala sunčeva zraka.— Tako i ja mislim! — rekne. — Gospodin Bog je svemoguć, jer je

svemoguć; ali ipak treba ugoditi i njegovoj svemogućnosti, a za to setraži bistar razum.— Vi ste uvijek bili razumni! — odgovori mu djevojka i podigne oči

uvis.I kao da se taj čas nečemu domislila, ona ponovo progovori: — Alaj

vi ljubite toga vašega Zbiška, ej!— Tko ga ne bi ljubio! — odgovori stari vitez. — A ti? Zar ga ti,

možda, mrziš?Jagjenka ne reče u prvi mah ništa, a kako je uz Matka sjedila na

klupi, primakne mu se još bliže, pa okrene od njega glavu, gurne galaktom i odgovori: — Dajte mi mira!

XXVojna između Vitolda i križara zanimala je sve ljude u kraljevini, i svi

su se pitali kako li će svršiti. Neki su bili sigurni da će Jagjelopriskočiti u pomoć svojem rođaku, pa će zato uskoro buknuti velik ratproti križarima. Vitezovi su za njim silno čeznuli, a po svim seplemićkim dvorovima govorilo da je i znatan broj kraljevskihsavjetnika u Krakovu sklon ratu, jer već jednom treba obračunati stim neprijateljem koji se nikada nije htio zadovoljiti svojim, nego natuđe mislio čak i onda kad ga je obuzimao strah pred velikomsusjednom silom. Matko, koji je bio veoma razuman, i sve to dobroznao iz iskustva, nije vjerovao da je rat tako blizu, i o tom je čestogovorio mladomu Jašku iz Zgorjelica i drugim susjedima s kojima sesastajao u Kšešnji:— Dogod bude živ meštar Konrad, neće od toga biti ništa, jer je on

mudriji od svih drugih i znade, da to ne bi bio običan rat, nego: »tvojaili moja smrt!« I zato ga on, poznavajući kraljevu moć, neće dopustiti.— Ej, ali ako im kralj prvi navijesti rat? — zapitaše susjedi.Matko kimne glavom:— Gledajte! Ja sam sve izbliza promotrio i odmah sam mnogo toga

razumio. Da je kralj našega roda, to jest da je potekao od kraljevakoji su uvijek bili kršćani, možda bi i prvi udario na Nijemce. Ali naškralj Vladislav Jagjelo, koji je zaista dobar gospodin — neka ga Bogu zdravlju uzdrži — bio je prije no što smo ga mi izabrali za svogakralja, litvanski knez i poganin, i istom je nedavno primio kršćanstvo,a Nijemci laju po svijetu da je u njemu još uvijek poganska duša.Zato mu nikako ne dolikuje da prvi navijesti rat i počne prolijevatikršćansku krv. S toga razloga ne ide on ni Vitoldu u pomoć, premdaga svrbe ruke, jer ja znam da jako mrzi križare.Takvim je govorima sticao Matko slavu razumna čovjeka koji se u

sve dobro razumije. UKšešnji su se oko njega svake nedjelje poslije svete mise okupljali

ljudi, a zatim je nastao običaj da ovaj ili onaj vitez, čuvši kakvu novuvijest, odmah otiđe u Bogdanac da mu stari Matko razjasni ono štonije mogla razumjeti obična plemićka glava. A on je sve gostoljubivoprimao i sa svakim rado porazgovorio, a kad je gost napokonodlazio, uvijek ga je isprati ovim riječima:

— Vi se divite mom razumu, ali kad se vrati Zbiško, ako Bog da, tadćete se istom imati čemu diviti! On bi mogao sjediti u kraljevskomvijeću, tako je pametan i uman!I uvjeravajući tako svoje goste, uvjerio je u to napokon i samoga

sebe i Jagjenku. Zbiško im se pričinjao u daljini kao kakav kraljević ubajci. Kad je nastalo proljeće, jedva se njih dvoje zadržalo kod kuće.Vratile se lastavice, kosovi propjevali po gajevima i prepelice se staleoglašavati u žitu, vratili se i ždralovi i slavuji — samo se Zbiško nijevratio. Dok su ptice odlijetale s juga, krilati je vjetar sa sjeveradonosio vijest o vojni. Govorilo se o bitkama i bojevima u kojima jeneumorni Vitold pobijedio ili bio pobijeđen; govorilo se o velikimgubicima što ih pretrpješe Nijemci od bolesti i zime. Na kraju se pocijelom kraju raširi radosna vijest da je smjeli Kjejstutović zauzeoNovo Kovino ili Gotesverder, pa ga srušio da nije ostao ni kamen nakamenu. Kad je Matko čuo tu vijest, sjeo je odmah na konja i poletiou Zgorjelice.— Ha — govorio je — poznat mi je onaj kraj, jer sam ondje sa

Zbiškom i Skirvojlom potukao svu silu križara. Ondje smo zasužnjili ičestitoga de Lorha. Bog je dao, pa su Nijemci postradali, jer se tajgrad teško dao zauzeti.Jagjenka je, doduše, već prije Matkova dolaska čula o zauzeću

Novog Kovna, ali je sada čula još više: naime, da je knez Vitoldzapodjeo pregovore o miru. Ova ju je posljednja vijest obradovalamnogo više od prve, jer se Zbiško morao vratiti kući ako je ostao živ iako dođe do mira.Zato stane pitati staroga viteza, da li je ta vijest vjerojatna, a starac

se malko zamisli pa joj odgovori:— Kod Vitolda je sve vjerojatno, jer je on posve drukčiji čovjek od

ostalih ljudi, a sigurno je najlukaviji između svih kršćanskih vladara.Kad želi da u Rusiji proširi svoje gospodstvo, sklopi mir s Nijemcima;a kad postigne ono što je htio, navali opet na Nijemce. Oni ne moguda iziđu na kraj ni s njime ni s tim nesretnim Zmujđom. On im gajednom uzme, pa im ga drugi put preda, i ne samo to nego im i sampomogne da ga potlače. Ima među nama, pa i u samoj Litvi, takvihkoji mu veoma zamjeravaju što se on s krvlju onoga nesretnoganaroda tako igra... I ja bih mu to, da pravo kažem, upisao u sramotuda on nije Vitold. Ali ja mislim: možda je on pametniji od mene, pa

zna šta radi! Tako sam čuo od samoga Skirvojla, da je on od onogakraja učinio strašan klin i zabio ga u križarsko tijelo da nikada više neozdravi.Matere će u Žmujđu i dalje rađati, a krvi nije šteta, samo ako se ne

prolijeva uzalud.— Meni je samo do toga da se Zbiško vrati.— Kako Bog odredi; ali dao Bog, djevojko, da si to u sretan čas

rekla!Ipak prođe još nekoliko mjeseci. Dođoše vijesti da je mir zaista

sklopljen; žito je već bilo proklasalo, lišće se već počelo rumenjeti, aZbiška još nije bilo.Matko nije na kraju mogao dulje izdržati, već je odlučio da pođe u

Spihov, i ondje se u blizini Litve raspita za Zbiška i da ujednoprigleda kako Čeh upravlja gospodarstvom.Jagjenka je svom silom htjela s njime, a on je nije htio povesti, pa

su se o tom prepirali čitavu sedmicu. I kad su se tako jedne večeriponovo prepirali u Zgorjelicama, bane poput vjetra momak izBogdanca, bez kape i s razbarušenom kosom, pa im bez dahadovikne već pred trijemom u kojem su upravo sjedili:— Mladi gospodin se vratio!Zbiško se doista vratio, ali nekako čudan: ne samo mršav, opaljen

suncem i vjetrom, nego i turoban i mučaljiv. Čeh, koji je s njim biodošao zajedno sa ženom, govorio je i za nj i za se: rekao im je da jemladi vitez bio sretan u boju, jer je na Danuškin grob u Spihovupoložio čitavu hrpu njemačkih perjanica od nojeva i paunskoga perja.Vratio se i s otetim oklopima od kojih bijahu dva neobične cijenepremda su bili mačevima i sjekirama veoma oštećeni. Matko je goriood radoznalosti da sve to čuje iz usta svoga sinovca, no ovaj jesamo odmahivao rukom i odgovorao pokojom riječi, a treći je danobolio i morao leći. Pokazalo se da mu je ozlijeđen lijevi bok islomljena dva rebra koja su bila zlo složena, pa su ga smetala uhodu i pri disanju. Pojavili su se i bolovi; silno je trpio kao kad ga jeono bio srušio divlji tur, a najzad ga je vrlo oslabio put iz Spihova.Sve to nije samo po sebi bilo opasno, jer je momak bio mlad i jakkao hrast, ali ga je najednom obuzela mlitavost, a to je bila zapravoposljedica napora što ih je podnio. Matko je spočetka mislio da ćesve to proći kad on dva-tri dana otpočine u postelji, dogodilo se

međutim protivno. Ne pomogoše nikakve masti, ni kađenje biljem štoga je nabrao domaći ovčar, ni ljekarije što ih poslaše Jagjenka isvećenih iz Kšešnje: Zbiško je bivao sve slabiji, sve turobniji i sve —nemirniji.— Šta ti je? Možda bi što htio? — zapitao ga je stari vitez.— Neću ništa, i sve mi je svejedno! — odgovarao mu je Zbiško.I tako je prolazio dan za danom. Jagjenka se dosjeti da je to,

možda, nešto više nego obična bolest, da mladić, možda, ima kakvutajnu koja ga muči, pa stane nagovarati Matka da ga još jednomzapita što bi to moglo biti.Matko odmah pristane, ali ipak malo promisli i rekne: — A, možda,

bi tebi rekao prije nego meni? Jer znaj, on te iskreno ljubi; ja samvidio kako uvijek gleda za tobom kamo se god u sobi okreneš.— Vidjeli ste? — zapita Jagjenka.— Ako sam ti rekao da je gledao, onda je i gledao! A kad te dugo

nema, svaki čas u vrata pogledava. Pitaj ga ti!I na tom je ostalo. Ipak se pokaza da to Jagjenka ne umije i ne

smije. Uvidjela je ona da bd morala govoriti o Danuški i o Zbiškovojljubavi prema pokojnici, a te riječi nisu mogle preko njezinih usta.— Vi ste lukaviji — rekne Matku — pa mu vi govorite; ja ne mogu.I Matko morade to na se preuzeti; jednoga jutra kad je Zbiško bio

nešto bodriji, zapodjene s njim ovaj razgovor:— Hlava mi je rekao da si čitavu gomilu paunskih perjanica položio

na grobnicu u Spihovu.A Zbiško kimne samo glavom u znak potvrde, ne odvraćajući očiju

sa stropa u koji je piljio ležeći na leđima.— Eto, gospodin Isus te usrećio, jer je i u ratu mnogo lakše za

obične vojnike, nego za vitezove. Vojnika možeš poubijati kolikohoćeš, ali sa vitezom se treba dobro ogledati. Zar su ti sauni dolazilipod mač?— Pozvao sam ih nekoliko na megdan na utoptanoj zemlji, a

jednom su me opkolili u bici — odgovori mladić lijeno.— I plijena si dosta dovezao?— Jesam, a nešto mi je i knez Vitold poklonio.— Zar je tako darežljiv?Zbiško samo kimne nemajući, očito, volje za dalji razgovor.

Ali Matko ne htjede popustiti, već odluči da će prijeći na glavnustvar.— Reci mi iskreno — progovori — kad si sve perjanice položio u

grobnicu, moralo ti je silno odlanuti? Čovjeku je uvijek drago kadispuni zavjet. Je li i tebi bilo drago?Zbiško odvrati svoje turobne oči od stropa, pa ih svrati na Matka i

odgovori kao u čudu: — Nije.— Nije? Boj se Boga! A ja sam mislio da će svemu biti kraj kad

obrađuješ one duše u raju.A mladić zatvori načas oči kao da promišlja i na kraju rekne: —

Blaženim dušama ne treba ljudske krvi. Nastade kratka šutnja.— Pa po što si na tu vojnu išao? — zapita Matko.— Po što? — odgovori nešto živahni je Zbiško. — Ja sam mislio da

će mi odlanuti! Mislio sam da ću obradovati i Danušku i sebe. Azatim mi je bilo veoma čudno. Kad sam izišao iz grobnice, bilo mi jeisto tako teško kao i prije. I zato je jasno da blaženim dušama netreba ljudske krvi.— To ti je netko morao reći, jer se tome sam ne bi domislio.— Ja sam to sam uvidio po tome što nisam postao veseliji nego što

sam bio prije. A svećenik Kaleb mi je to samo potvrdio.— Ubiti neprijatelja u ratu nije nikakav grijeh, nego hvale vrijedna

stvar, osobito neprijatelja našeg plemena.— Ja to ni ne smatram grijehom i ne žalim ih.— Nego žališ samo za Danuškom?— Da; kad je se sjetim, strašno mi je žao. Ali neka bude volja

Božja! Njoj je ljepše u raju nebeskom, a ja sam već tomu privikao.— Pa zašto se ne otreseš svoje tuge? Šta hoćeš?— Jer ja znam...— Imaš vremena da otpočineš, pa će te i bolest ostaviti. Pođi,

okupaj se i ispij pehar medovine, da se oznojiš, pa će sve biti dobro!— A šta onda?— Odmah ćeš biti veseliji.— Ali kako? Sam po sebi ne mogu da budem, a nitko ne može da

me razveseli.— Jer ti nešto skrivaš! Zbiško slegne ramenima.— Ja nisam veseo, ali ništa ni ne skrivam.

I reče to tako iskreno da ga je Matko odmah prestao zapitkivati onjegovoj tobožnjoj tajni, pa se mjesto toga pogladio po svojoj sijedojglavi, kao što je činio obično kad je bio jako zamišljen; a zatimprogovori:— Ja ću ti, dakle, reći što tebi nedostaje: tebi se jedno svršilo, a

drugo još nije počelo.Razumiješ li?— Ne posve, ali može biti! — odgovori mladić. I protegne se kao

čovjek kojeg obuzima san.Matko je ipak bio siguran da je pogodio pravi uzrok; to mu je bilo

veoma drago, pa više nije bio zabrinut. I još se više stao pouzdavatiu svoj razum i rekao sam sebi: »Nije čudo, što se ljudi sa mnom radosavjetuju.« I kad je poslije toga razgovora naveče došla Jagjenka,rekne još prije nego što je sjahala s konja da znade šta Zbišku treba.A djevojka skoči odmah s konja i zapita: — Šta? Šta? Govorite!— Samo ti imaš za nj lijek.— Ja? Kakav?A on je obujmi oko pasa i stane joj nešto šaptati u uho, ali ne dugo,

jer ona odmah odskoči od njega kao oparena, i prekrstivši obimarukama svoje rumeno lice klikne: — Odlazite od mene! Mrzim vas!— Kao što mi je Bog drag, tako sam ti rekao samo živu istinu! —

odgovori joj Matko smijući se.

XXIStari je Matko pogodio dobro, ali samo napola. Zbiško je, zaista,

ostavio za sobom jedan dio svoga života. Njemu je bilo žao Danuškekad se god nje sjetio, ali je pri tom mislio da joj je sigurno ljepše nadvoru nebeskom nego što joj je bilo na kneževskom. I već se izmirios mišlju da nje nema na svijetu; privikao se na to, jer je znao da nemože biti drukčije. Nekad se u Krakovu divio različitim sveticamanaslikanim na crkvenim prozorima, pa je sada i Danušku takvomzamišljao. Vidio ju je svu čistu i nebesku, sa zlatnim ručicama iuzdignutim očima, kako igra na svojoj lutnji usred drugih blaženihigrača i svirača koji sviraju presvetoj Bogorodici i njezinom sinu. Nanjoj nije bilo više ništa zemaljskoga; on ju je u svom duhu gledaoprozirnu i čistu, a kad se sjetio kako ga je ona posluživala ušumskom dvorcu, kako se smijala, govorila i sjedila kod stola, činilomu se da toga nikad ni bilo nije. Već je na vojni kod Vitolda, posvezaokupljen bojnim poslovima, prestao za njom čeznuti onako kao štomuž čezne za ženom, pa je na nju mislio samo kao što pobožančovjek misli na svoju zaštitnicu.Tako se njegova ljubav otresla svih zemaljskih pričina i pretvorila se

u neku tajnu i slatku pobožnost.Da je bio čovjek slabijeg tijela i drugih misli bio bi postao redovnik,

pa bi u tihim samostanskim zidinama čuvao dragu uspomenu nasvoju ljubljenu pokojnicu kao najveću svetinju, sve dok mu duša nebi izletjela iz tijela kao ptica iz kaveza. Ali on je tek ušao u trećedvadesetljeće svog života, on je šakom istiskivao sok iz svježegdrveta, on je mogao konju suspreći dah kad ga je stisnuo nogama.Bio je takav kakvi su tada bili svi mladi plemići koji bijahu tjelesnotako snažni da su se odavali užasnom pijanstvu i najvećojraskalašenosti a da im to ništa nije škodilo, ili su se, ako nisu otišli usvećenike, ženili tako mladi da su znali polaziti u rat sdvadesetčetvoricom sinova.Ali Zbiško nije znao da je i on takav, a kako da i zna kad je uz to još

i bolestan bio. Svremenom su mu ipak srasla loše složena rebra, ostala je samo

mala izbočina koja mu ništa nije smetala i koju je posve sakrivao nesamo oklop nego i obični haljetak. I tuga je iščezavala. Njegovabujna plava kosa, ostrižena u znak žalosti za Danuškom, opet mu je

narasla i pala na ramena. Povratila mu se prijašnja ljepota. Kad jepred nekoliko godina u Krakovu s krvnikom išao u smrt, izgledao jekao dječak velikog roda, a sad je bio još ljepši, kao pravi kraljević,svojim jakim prsima i širokim ramenima sličan divu, a licem mladojdjevojci. U njemu je kipjela životna snaga, kao vrela voda u loncu, akosti mu je od duga odmora i čistoće prožimao živ plamen. Nije znaošto je to, već je mislio da je još uvijek bolestan, pa se protezao napostelji, zadovoljan što ga Matko i Jagjenka brižno njeguju i što muugađaju u svemu. Katkad mu je opet bivalo strašno dosadno ineugodno, pogotovo kad nije bilo Jagjanke. Onda je bio veomauzrujan, pa je zijevao i govorio Matku da će, kad ozdravi, opet otićina kraj svijeta, na Tatare ili Nijemce, ili je buncao koješta samo damu vrijeme prođe. A Matko mu nije prigovarao, nego je samo kimaoglavom i pristajao na sve — ali je odmah poslao po Jagjenku, a kadje ona došla, rasplinule su se sve Zbiškove misli o bojnim pohodima,kao što snijeg okopni na suncu.A ona je rado dolazila i kad su je pozivali i od svoje volje, jer je

Zbiška ljubila svim srcem i svom dušom. Dok je bonavila na.biskupskom i kneževiskom dvoru u Plocku, vidjela je mnogo krasnihi hrabrih vitezova koji su često pred nju klečali, te joj zavjetovalivječnu vjernost — ali Zbiško bijaše njezin prvi odabranik; u njega sezaljubila pravom ljubavlju, a sve nesreće što ih je pretrpio, povećalesu tu njezinu ljubav. Bio joj je miliji ne samo od svih vitezova nego iod svih knezova na zemlji. A sada, kad mu se vraćalo zdravlje i kadje on iz dana u dan bivao sve ljepši, od ljubavi ju je gotovonesvjestica hvatala i zaklanjala joj sav ostali svijet.Ipak tu ljubav gotovo ni samoj sebi nije htjela priznati, a pred

Zbiškom je brižljivo tajila sve od straha da je opet ne odbije. Bila jetiha i mučaljiva čak i pred Matkom, pred kojim je nekad bila takoiskrena i otvorena. Samo je katkad zadrhtala povijajući Zbiška, ali seuvijek trudila da i to ispane posve drukčije, nego što je uistinu bilo, izbog toga je jednom rekla Zbišku ovo: — Što te ja ovako njegujem,činim to samo radi Matka. A šta si ti mislio? Daj mi reci!I kao da popravlja kosu na čelu, prinese ruku na lice i pogleda ga

kroz prste, a on se silno zacrveni, zatečen tim nenadanim pitanjem,pa joj istom za nekoliko trenutaka odgovori: — Nisam mislio ništa. Tisi sada posve drukčija.

— Drukčija? — zapita djevojka tihim i mekim glasom. — Pa dakakoda sam drukčija. Ali da te baš mrzim, ne dao Bog!— Bog ti platio i za to! — odgovori joj Zbiško.I otada im je bilo ugodno kad su bili zajedno, ali ipak i prilično

čudno. Često se činilo da o jednom razgovaraju, a na drugo misle.Često bi mukom umuknuli. Zbiško ju je pratio očima, kao što je rekaoMatko, kamo se god makla, a na časove mu se činila tako krasnomda je se nije mogao nagledati. Bivalo je također da su im se pogledinenadano srazili i onda im se zarumenjeli obrazi, a djevojčine segrudi uzbibale od dubokih uzdaha i srce joj je silno kucalo uočekivanju, da čuje nešto od čega će joj se rastaliti sva duša. AliZbiško je šutio, jer pred njom bijaše izgubio svoju nekadašnjusmjelost; bojao se da je ne prestraši kakvom nezgodnom riječju, ausprkos svemu što je vidio svojim očima, bio je čvrsto uvjeren da gaona ljubi samo sestrinskom ljubavlju, pa i to samo Matku za volju.I on jednom poče o tome govoriti s Matkom. Silno se trsio da govori

posve mirno, čak nehajno, a nije ni opažao kako njegove riječi zvonepoput gorke tužbe na zlu sudbu, na zlu sreću. A Matko sve strpljivoposluša, pa mu na kraju rekne samo jednu jedinu riječ: — Glupane!I iziđe iz sobe.Ali u dvorištu stane lamatati rukama i udari se od zadovoljstva po

koljenu.»Ha«, rekne samome sebi, »onda kad si sve od nje mogao dobiti,

nisi je htio ni pogledati, a sada budući da si glup bar se strahanauživaj. Ja ću graditi kaštel, a ti se oblizuj! Neću ništa reći i neću tiskinuti .mreže s očiju, pa da zastenješ jače od svih konja uBogdancu. Kad triješće leži na žeravki, mora prije ili kasnije planuti,ali ja neću puhati, jer mislim da to nije ni potrebno.I zaista nije puhao, već je, naprotiv, bockao Zbiška kao stari šarov

koji se s uživanjem igra s mladim psićem. Ali kad mu je Zbiškojednom opet počeo govoriti da će na dalek put samo da se otresesvog nesnosnog života, rekne mu: — Ja sam te lijepo savjetovao,dok ti je sve bilo pred nosom, a sada radi kako te volja! Ako sepouzdaješ u svoj razum, a ti pođi!Zbiško se silno začudi i sjedne na postelji.— Kako to? Vi se, dakle, više ni tome ne protivite?

— Zašto da se protivim? Meni je samo žao našega roda koji bizajedno s tobom mogao izginuti, ali će se možda i tome naći lijeka.— Kakva lijeka — zapita mirno Zbiško.— Kakva? Doduše ja sam već u godinama, ali sam ipak još dosta

krepak. Jagjenki bi dolikovao mlađi čovjek, ali ja sam bio njezinomocu prijatelj... tko zna...— Vi ste bili prijatelj njezinom ocu — odgovori Zbiško — ali mene

niste nikada pravo ljubili... nikada, nikada!I zašuti jer mu se počela tresti brada, a Matko rekne: — Ej, ti hoćeš

ionako da pogineš, pa što da uradim?— Dobro! Uradite što hoćete, a ja ću još danas u svijet!— Glupane! — ponovi Matko.I nanovo iziđe iz sobe da pregleda bogdanacke momke i one što ih

je iz Zgorjelica i iz Močidola poslala Jagjenka da pomažu kopatiopkop koji će okruživati novi kaštel.

XXIIZbiško nije izvršio svoju prijetnju i nije otputovao, ali mu se zato za

tjedan .dana posve povratilo zdravlje, te nije više mogao ležati upostelji. Matko mu rekne da sada mora poći u Zgorjelice i zahvalitiJagjenki ma svemu. I jednog dana odluči Zbiško da pođu bezoklijevanja. Okupavši se prije u kupelji, zapovjedi da mu iz škrinjedonesu njegovo najljepše odijelo, u koje se rijetko odijevao, a sampočne uređivati kosu. To baš nije bilo tako lako, ne samo zato što jenjegova kosa bila veoma bujna, nego i veoma duga, pa mu je poputgrive padala na ramena. Vitezovi su u ono vrijeme nosili kosusvezanu vrpcom i podignutu uvis, što je bilo veoma zgodno u ratu,jer ih je manje tištio šljem; ali kad su polazili na kakvu zabavu iligozbu, uzimali su je mirisavom mašću i pričešljali glatko uz glavu, paju je sada tako želio urediti i Zbiško. Ali dvije žene prizvane izdružinske sobe nisu mu ništa mogle pomoći, jer nisu bile vještetakvom poslu. Bujna i neuredna kosa nije se htjela prilagoditi, negoje stršila uvis kao trava na gnjilu krovu, pa nije pomagao ni češaljotet frizijskim vitezovima, mi grebalj po koji je jedna žena išla u staju.Zbiško se počne srditi, ali u taj čas uđe u sobu Matko s Jagjenkom,koja je došla posve nenadano.— Hvaljen Isus! — pozdravi ga djevojka.— Na vijeke vjekova! — odgovori presenećena lica Zbiško. — O, to

je čudno! Mi smo upravo htjeli u Zgorjelice, a ti si ovdje!I oči mu zasinu od radosti jer mu je uvijek, kad ju je god ugledao, u

duši bilo tako sunčano kao da gleda izlazak sunca.Ugledavši zabrinute žene s češljem u ruci i grebalj koji je ležao na

zemlji, pa Zbiškovu raščupanu kosu, Jagjenka se počne smijati.— Ej, to je čupa, to je čupa! — klikne pokazujući ispod koraljnih

usnica svoje bijele zube. — Tebe bi morali postaviti u vrt ili ukonoplju da strašiš ptice!A on se smete i rekne:— Mi smo htjeli u Zgorjelice, gdje se ti ne bi smjela rugati gostu, a

ovdje me možeš bockati koliko te volja, što, uostalom, uvijek radočiniš.— Ja da to rado činim...? Ej, moćni Bože! Upravo sam došla da vas

pozovem na večeru; a ne smijem se tebi, nego ovim ženama koje tine umiju pomoći, a ja bih tebi odmah pomogla.

— Ne bi ni ti!— A tko to radi Jašku?— Jaško je tvoj brat! — odgovori Zbiško.— Da...!Uto odluči stari i iskusni Matko da im pomogne.— Kad ostriženom viteškom dječaku poraste kosa — progovori —

redi mu je sestra, a u zrelim godinama redi je žena svojemu mužu;ali običaj je također da vitezu, koji nema ni sestre ni žene, to učineplemićke djevojke, makar i posve tuđe.— Zar je to uistinu običaj? — zapita Jagjenka oborivši oči.— Ne samo na dvorovima nego i u viteškim gradovima — odgovori

Matko.Zatim se okrene k ženama:— Kad niste ni za šta, odlazite u družinsku sobu!— Neka mi samo donesu ugrijane vode! — doda Jagjenka.Matko ode zajedno sa ženama, tobože da prigleda hoće li sve

dobro učiniti, i začas pošalje ugrijane vode koju jedna žena ostavi usobi, te mladi ostadoše sami. Jagjenka namoči najprije Zbiškovukosu, pa je stane gladiti rukama, a kad ju je prilagodila uz glavu,uzme češalj i sjedne na klupu nasuprot mladiću da obavi dalji posao.I tako su dugo sjedili, oboje veoma krasni i veoma zaljubljeni, ali

smeteni i mučaljivi.Jagjenka stane napokon češljati njegovu bujnu kosu, a on je

osjećao blizinu njezinih ruku i podrhtavao od glave do pete,svladavajući se s najvećim naporom da je ne obujmi oko pasa i da jesvom snagom ne pritisne na svoja prsa.U tišini se moglo čuti njegovo brzo disanje.— Možda si bolestan? — upita djevojka. — Šta ti je?— Ništa! — odgovori mladi vitez.— Jer tako jako uzdišeš!— I ti uzdišeš.I opet nastade tišina. Jagjenkini obrazi procvaše kao ruže, jer je

osjećala da Zbiško ni načas ne odvraća očiju s njezina lica i želećida sakrije svoju uzrujanost ponovo zapita: — Zašto me tako gledaš?— Zar ti je to neugodno?— Nije, samo te pitam.— Jagjenko!

— Šta?Zbiško uzdahne duboko, pa stane pomicati usnicama kao da nešto

želi reći, ali, očito, nije imao dovoljno smjelosti pa ponovi:— Jagjenko!— Šta je?— Ja se bojim da ti nešto reknem.— Ne boj se! Ja sam priprosta djevojka, a nisam nikakav zmaj.— Dakako da nisi! Ali stric Matko veli da će te uzeti!— I hoće, ali ne za sebe.I zašuti kao prestrašena tim riječima.— Za miloga Boga, Jagjenko moja! A šta ti kažeš na to, Jagjenko?

— klikne Zbiško.A njezine se divne oči napuniše suzama, usta joj počeše

podrhtavati, a glas joj bijaše tako tih da je i Zbiško jedva čuo kad muje odgovorila: — To su htjeli i moj otac i opat... i ja... ta ti to znaš!Na te riječi plane radost u Zbiškovu srcu kao živi plamen, i on

obujmi djevojku, pa je podigne uvis kao pero, te stane vikati kao daje sišao s uma: — Jagjenko! Jagjenko! Zlato moje! Sunce moje! Ej,ej. I vikao je tako da je Maitko pomislio da se dogodilonešto neobična, i dotrčao u sobu. Istom kad je Jagjenku vidio na

Zbiškovim rukama, bi mu jasno da se sve odigralo neobično brzo, tekliknuo: — U ime Oca i Sina? Opameti se momče!A Zbiško priskoči k njemu i spusti Jagjenku na zemlju, te oboje

htjedoše kleknuti, ali ih stari vitez zagrli svojim žilavim rukama iprivine na prsa još prije nego što su to mogli učiniti.— Hvala Bogu! — rekne. — Ja sam znao da će se to tako svršiti, ali

se ipak veoma radujem.Bog vas blagoslovio! Lakše ću umrijeti. Djevojka je kao zlato

najčistije... i pred Bogom i pred ljudima. Uistinu! Sad neka bude štomu drago, kad sam samo doživio to veselje. Bog me iskušao, ali mei utješio. Moramo odmah u Zgorjelice da javimo Jašku. Ej, da je živstari Zih...i opat! Ali ja ću vam nadomjestiti obojicu, jer vas oboje ljubim tako

da me stid reći.i premda je imao tvrdo srce, bijaše tako dirnut da ga je nešto

stezalo u grlu; još jednom poljubi Zbiška, a onda Jagjenku u oba

obraza, i izusti kroz suze: — To je med, a ne djevojka! — i ode ustaju da dade osedlati konje.Izišavši iz sobe nasloni se na jedno stablo pred kućom, na kojem je

već bilo požutjelo lišće, baš kao pijan čovjek.— Eto, sad ste svoji! — rekne. — I dat će Botg, pa će Gradovaca

bogdanačkih biti kao pljeve!Zatim pođe k staji i promrmlja u pola glasa: — Bogdanac, opatov

imetak, Spihov, Močidol... Bog zna šta radi... a kucnut će čas istaromu Vilku, pa će se i Brzozova moći lako kupiti... Livade suprekrasne!Uto iziđoše Jagjenka i Zbiško pred kuću, radosni, sretni i sjajni kao

sunce.A Matko se okrene k njima, pa raširi ruke i stane ih dozivati kao u

šumi: — Hop! Hop! Ovamo!

XXIIIOni su stanovali u Močidolu, a stari je Matko gradio za njih kaštel u

Bogdancu. Gradio ga je sporo, jer je htio da sav temelj bude odkamena, a zidovi od opeke do koje je bilo teško doći u svoj okolici.Prve je godine iskopao opkope, što je bilo prilično lako, jer jevisočina, na kojoj je imao podići kaštel, bila nekad opkopana, moždajoš za poganskih vremena, te je one jarke valjalo samo očistiti odgrmlja i kamenja, pa ih onda valjano urediti i učvrstiti. Kod kopanjanaiđoše na živo vrelo, u kojem je bifo toliko vode da je uskoroispunila sav opkop, pa je Matko morao načiniti propust, da suvišnavoda otiče. Zatim je postavio temelj, pa podigao zidove i stao na njihstavljati tako jake i tako zdrave grede, da nisu mogle istrunuti ni podoštrim vapnom ni pod teškom glinom. Zidove je uz pomoć momakaiz Močiđola i Zgorjelica posve podigao tek druge gdine, a dizao ih jejoš gorljivije jer je Jagjenka rodila blizance. Sad se pred starimvitezom otvorilo nebo; sada je imao za koga raditi i znao je da slavnirod Građo vaca neće izginuti, a tupa će se potkova još koji putproslaviti pred neprijateljem.Blizanci dobiše imena: Matko i Jaško. — To su tako krasni dječaci

— govorio je starac — da im nema para u cijeloj kraljevini! I zavolioih je odmah silnom ljubavlju! A on kraj Jagjenke nije drugog svijeta niopažao. Tko ju je pred njim hvalio, taj je od njega mogao sve postići.I svi su je iskreno prepustili Zbišku i slavili je po svoj okolici jer jedoista bila slična najljepšemu cvijetu na zelenoj livadi. Svomu jemužu donijela velik miraz, ali i još više od miraza: iskrenu ljubav iveliku ljepotu, kojoj su se svi divili, a bila je tako radina i skladna dabi se njom svaki vitez mogao ponositi. Njoj nije bilo posve ništa daveć nekoliko dana iza poroda ustane i pripazi na gospodarstvo, pada s mužem od jaše u lov i da se iz Močiđola rano odveze uBogdanac i još prije podne se vrati k Matku i Jašku. Njezin ju je mužljubio kao zjenicu svoga oka, ljubio ju je stari Matko, ljubila je i svačeljad, jer je bila milostiva srca, a kad je nedjeljom dolazila u crkvu uKšešnji, svi su je pozdravljali s udivljenjem. Njezin nekadanjiudvarač, strašni Čtan iz Rogove, oženjen seljačkom kćeri, govorio jestaromu Vilku iz Brzozove pijući s njim u krčmi:— Ja sam se zbog nje često tukao s vašim sinom, jer sam je htio

uzeti, ali je to bilo isto tako kao da želim mjesec skinuti s neba.

Drugi su glasno priznavali da takve žene nema možda ni nakraljevskom dvoru u Krakovu, jer su osim njezine ljepote i bogatstvaslavili još i njezinu neobičnu snagu. O tom je bio samo jedan glas:»da je to žena koja će medvjeda u šumi kopljem probosti, a orahe dane mora zubima lomiti, nego ih samo na klupu postavi, pa kad nanjih naglo sjedne, svi ostanu tako zdrobljeni kao da ih je tko pritisnuomlinskim kamenom.« Tako su je slavili u svoj kšešnjanskoj župi i posvim susjednim selima, što više i u sjeradskoj vojvodini. Ipak nitko nanjoj nije zaviđao Zbišku iz Bogdanca, jer je on uživao ratnu slavu kaonitko drugi u svoj okolici.Mladi su plemići i boljari pripovijedali cijele pripovijesti o Nijemcima

što ih je »pomlatio« u strašnim bojevima pod knezom Vitoldom i najunačkim megdanima na utoptanoj zemlji.Govorili su da mu nikada nijedan nije mogao odoljeti, da ih je u

Malborgu dvanaestoricu srušio s konja, a među njima i meštrovabrata Ulrika, pa da bi se mogao ogledati i s krakovskim vitezovima ida mu je sam Zaviša Crni iskren prijatelj.Neki nisu htjeli vjerovati tako neobičnim glasovima, ali kad bi se

poveo razgovor o tom, koga bi okolišni vitezovi izabrali za svog vođukad bi morali poći u boj, govorili su: samo Zbiška, pa su istom poslijenjega spominjali dlakavog Čtana iz Rogove i druge plemiće, koji su iu junaštvu i u viteškom ponašanju daleko zaostajali za mladimvlastelinom iz Bogdanca.Uz veliku slavu imao je Zbiško i veliko bogatstvo. S Jagjenkom je

dobio Močidol i opatov imetak što, istina, nije bila njegova zasluga,ali je već otprije posjedovao Spihov sa silnim Jurandovim blagom, aosim toga su ljudi govorili da tri do četiri sela vrijede konji, sužnji,oružje i razne dragocjenosti što su ih vitezovi iz Bogdanca zaplijeniliod svojih neprijatelja.U svemu tomu se vidio neki osobit blagoslov božji nad rodom

Gradovaca s grbom tupe potkove. Taj se rod bio tako srozao, daosim pustoga Bogdanca, nije imao posve ništa, a sad se uzdigaonad sve druge rodove u čitavoj okolici. — Poslije požara u Bogdancuje ostala samo jedna grbava kuća — govorili su stari ljudi — pa suoni sav svoj posjed morali založiti opatu, jer nisu imali dosta radnihruku, a sada podižu kaštel! — I svi su se tomu silno čudili, ali su u ističas i slutili da idu u susret velikim događajima i da će se uskoro

podići i cijela kraljevina, pa nije u tom čuđenju bilo nikakve zavisti.Sva se okolica, baš obratno, dičila i ponosila vitezovima izBogdanca. Oni bijahu najboljim dokazom što sve može polučitikrepka plemićka desnica u savezu s junačkim srcem i viteškomneustrašivošeu.Gledajući njih, mnogi je osjećao da mu je tijesno u svojoj kući, u

svojim rodnim granicama, da su iza tih granica velika bogatstva iprostrane zemlje, koje bi se mogle osvojiti na vlastitu veliku korist,kao i na korist cijele kraljevine. I od tog osjećanja rasla je snaga nesamo pojedinim rodovima nego i cijeloj okolici, kao što od kvasatijesto poraste. Kralj, koji je ljubio mir, i mudri krakovski velikaši moglisu za neko vrijeme obuzdati tu silu i odgoditi presudni rat s mrskimneprijateljem, ali je nijedna ljudska moć nije mogla posve zatomiti, nizadržati onaj polet kojim se uznese svaka snažna i velika duša kadteži za nekim velikim ciljem.

XXIVMatko doživi sretne dane života. Često je govorio susjedima da je

dočekao više nego se nadao. Starost mu je, doduše, pobijelila glavui bradu, ali mu nije oduzela ni zdravlja ni snage.Srce mu je bilo puno radosti kakve nikada prije nije poznavao.

Njegovo nekad mrko lice postajalo je sve dobroćudnije, a oči su muse smiješile dobrim smiješkom. U duši je bio uvjeren da je sve zlosvršilo zauvijek i da mu već nikakva nezgoda neće pomutiti životakoji je tekao poput mirna potočića. Gospodarstvo je išlo kao po loju.Šume bijahu krasno uređene; na pooranim zemljama i krčevinamazelenio se svakojaki žitak, množio se dobitak; na livadama je pasločetrdeset kobila sa ždrijepcima, koje je stari plemić svaki danogledavao; stada ovaca i krda rogate marve pasla su po pašnjacima;Bogdanac se potpuno promijenio: prijašnja guštara pretvorila se ubujnu i krasno uređenu okolicu, a tko mu se približio, opazio je predsobom visoke zidove od crvenih opeka kako se rumene pod zlatnimsuncem baš kao sjajne zvijezde podveče.A stari se Matko radovao u svom srcu krasnom napretku, dobrom

gospodarstvu i povoljnom udesu, te nije prigovarao, kad mu je tkorekao, da je u svemu sretne ruke. Godinu dana poslije blizanacadošao je opet na svijet dječačić kojeg Jagjenka, u čast i uspomenusvoga oca, nazove Zihom. Matko ga primi s najvećom radošću i nezabrine se ni najmanje da će se raspasti imetak, stečen tokom tolikihgodina uz toliki trud. — Pa što smo imali? — rekne jednom Zbišku.— Ništa! Ali nam je zato Bog dao. Stari Pakoš iz Sulislavice imajedno selo, a dvadeset i dva sina, pa ipak ne umiru od gladi. Zar imamalo zemlje u kraljevini i na Litvi?Zar je malo sela i gradova u rukama križarske pasje braće? Ej, ako

ih samo usreći gospodin Isus, imat će svega, jer su križarski gradoviod samih crvenih opeka, a naš će ih milostivi kralj postaviti u njimaza kaštelane! — I to je bilo veoma značajno, jer je križarski rod biona vrhuncu svoje moći, jer je svojim bogatstvom i množinom svojihčeta natkriljivao sve kraljevine na zapadu, a ipak je taj stari vitezpomišljao na križarske kule kao na buduće stanove svojih unuka. Imnogi drugi su isto tako mislili u Jagjelovoj kraljevini, ne samo zatošto je zemlja na kojoj se utvrdio križarski red bila stara poljska

zemlja, nego i zato što su osjećali silnu snagu koja se podigla u srcunaroda i tražila oduška na sve strane.Kaštel bude dovršen istom u četvrtoj godini računajući od Zbiškove

ženidbe, i to ne samo pomoću domaćih, zgorjeličkih i močidolskihruku, nego i susjednih, osobito staroga Vilka iz Brzozove. Ostavšiposlije smrti svoga sina posve sam na svijetu, Vilk se silno sprijateljios Matkom, a zatim je svoje srce priklonio Jagjenki i Zbišku. Matkoukrasi sobe svakovrsnim plijenom, što su ga on i Zbiško zaplijenili ilišto ga je poslije Jurandove smrti dovezao iz Spihova; svemu tomudodade opatove dragocjenosti i sve ono što je Jagjenka od kućedonijela, a staklo za prozore dobavi iz Sjerađa i prekrasno uredi sveza stanovanje. Ipak Zbiško sa ženom i djecom prijeđe u kaštel istompete godine, kad su već bile sagrađene i sve druge zgrade, kaostaje, obori, hambari, kuhinja i kupelj, a s njima zajedno i podzemneprostorije, sagrađene od samoga kamena, samo da budu vječne.Sam Matko se ne preseli u kaštel, već ostade radije u staroj kući,odgovarajući na sve Zbiškove i Jagjenkine molbe ovako:— Ja ću umrijeti gdje sam se i rodio. Vidite, za vrijeme rata između

Naleča i Grzimalita bio je Bogdanac spaljen do temelja, te suizgorjele sve zgrade, sve kolibe, štoviše i sam plot, a ostala je samokuća. Ljudi su govorili da se krov nije htio zapaliti zato što jeprekriven gustom mahovinom; ali mislim da je u tom bila milost ivolja božja da se ovamo vratimo i da ovdje nanovo počnemo. Doksmo mi vojevali po svijetu, spomenuo sam ja više puta da senemamo kamo vraćati, ali nisam govorio pravu istinu, jer nije, istina,bilo na čemu gospodariti i što u usta staviti, ali se bilo gdje zakloniti.Vi ste mladi, to je nešto drugo; ali ja mislim da ni ja ne smijemostaviti tu staru kuću kad već ona nas nije ostavila.I ostade. Ipak je rado zalazio u kaštel, da se divi njegovoj ljepoti i

veličini, da ga uspoređuje s nekadašnjim starim domom i da se u istimah nagleda Zbiška, Jagjenke i svojih unučica. Sve što je vidio ukaštelu bijaše ponajviše njegovo djelo, ali on je ipak sve tozamišljeno promatrao i svemu se divio. Katkad je k njemu dolaziostari Vilk da se s njime kod ognjišta načavirlja, ili ga je on zbog istesvrhe posjetio u Brzozovi pa mu jednom o svim tim »novotarijama«ovako povjeri svoje misli: — Znate, katkad mi je sve to veomačudno. Zbiško je, istina, u Krakovu bio i na kraljevom dvoru, da,

zamalo da mu ondje nisu i glavu odsjekli, i u Mazoviji i u Malborgu ikod kneza Januša, a i Jagjenka je odrasla u obilju i bogatstvu, aliipak nisu imali svoga kaštela. A sad vam je to tako kao da nikadanisu drukčije živjeli. Idu, velim vam, po sjajnim sobama, idu, idu izapovijedaju svojoj služinčadi, a kad se umore, onda sjednu. Pravikaštelan i kaštelanica!Imaju i sobu u kojoj ručaju sa svojom čeljadi, a u njoj su krasne

klupe, za nj i za nju malko više, a svi drugi sjede nešto niže i čekajudok njihovi gospodari ne napune svoje tanjure.Takav je kod njih dvorski običaj, te se čovjek mora sjetiti da to nisu

nikakva velika gospoda, nego najbliži rođaci, koji mene starca narukama nose, pa me na prvo mjesto smještaju i svojimdobročiniteljem zovu.— Zato ih je i gospodin Isus blagoslovio — primijeti stari Viilk.Zatim kimne tužno glavom, pa istrusivši čašu medovine, baci

komad drveta na oganj i rekne: — A mojega je sina nestalo!— Volja božja!— Da, da! Svi su mi stariji, a imao sam ih petoricu, još prije

poginuli. Ta vi to znadete. Ali volja božja. Ali posljednji je bio od svihnajjači. Pravi Vilk, te da nije poginuo, možda bi danas i on u svomkaštelu sjedio.— Bilo bi bolje da je Čtan poginuo!— Što je taj Čtan? On može i mlinsko kamenje na leđima nositi, a

koliko ga je puta moj Vilk premlatio! Moj je imao viteško ponašanje, aČtana udara njegova žena po gubici, on je, doduše, jak, ali i glupčovjek.— Ej, to je istina! — potvrdi Matko.I tom prilikom stane hvaliti ne samo Zbiškovo viteško ponašanje

nego i njegov razum, jer se u Malborgu slavno borio s najslavnijimvitezovima, a s knezovima će razgovarati kao da orahe grize. Hvalioje i njegovu štednju i njegovo dobro gospodarstvo, bez kojega bi musav imetak bio otišao na novi kaštel. Nije dakako htio da stari Vilkpomisli kako se što takva moglo dogoditi, pa završi posve tihimglasom: — No, po milosti božjoj imamo mi svega blaga dovoljno,mnogo više nego što ljudi znaju, ali ne govorite o tome nikomu.Ljudi su ipak znali i govorili, napose o bogatstvu što su ga

bogdanački vitezovi dovezli iz Spihova. Govorkalo se da su novce u

bačvama vozili iz Mazovije. Matko je poslao na dar nekolikosrebrenjaka moćnim boljarima na Konjecpolju, a to je konačnouvjerilo svu okolicu o njegvu »blagu«. Zbog toga je neprestanorastao ugled bogdanačkih gospodara, te Bogdanac nije gotovo nikadbio bez gostiju, a stari ih Matko nije gledao prijekim okom, premda jebio jako štedljiv, jer je znao da će i to povećati slavu njegova roda.A krštenje se međutim često ponavljalo, i jedne je godine, poslije

Velike Gospe, Zbiško priredio veliku gozbu za sve susjede, na kojusu došle i plemićke žene i djevojke, da se nagledaju viteških običaja,da se naslušaju bojnih pripovijesti i da se naplešu s mladimplemićima. A Matko se silno radovao gledajući Jagjenku i Zbiška,zato što su baš gospodski izgledali. Zbiško je sad bio jači i muževniji,i premda mu je lice bilo posve mlado, ipak je u svom bogatom isvečanom odijelu bio takav da je ne samo Matko nego i mnogi drugiplemić rekao samom sebi: — Bogami, to je pravi pravcati knez koji usvom gradu sjedi! — A pred Jagjenkom su često klečali vitezovi kojisu poznavali zapadne običaje, moleći je da bude gospođa njihovihmisli — tako je sva sjala zdravljem, mladošću, snagom i ljepotom.

Sam stari vlastelin na Konjecpolju, inače vojvoda sjerađski, zadiviose njezinoj neobičnoj ljepoti i usporedio je s rujnom zorom, štoviše sjasnim sunašcem koje svijetu svjetlost daje, pa i stare kosti življomvatrom podgrijava.

XXVPete godine, kad je prirod posvuda bio neobično obilan, kad je već

nekoliko mjeseci nad dovršenom stražarničkom kulom lepršalazastava s tupom potkovom, a Jagjenka sretno povila četvrtoga sina,kojega prozvaše Jurandom, jednom prilikom stari Matko reče ovakoZbišku: — Sve nam je blagoslovljeno i, kad bi nam samo još jednoudijelio Gospod, umro bih spokojno.Zbiško ga pogleda upitnim pogledom i zapita: — Vi valjda govorite

o ratu s križarima, jer što vam drugo još treba?— Reći ću što sam ti već jedanput rekao — odgovori Matko — da

rata neće biti, dok je meštar Konrad na životu.— A zar će on vječno živjeti?— Ali ni moj život neće biti vječan, i zato pomišljam ja na nešto

drugo.— A na šta?— Hej! Bit će bolje da ti na to ni ne odgovorim. Poći ću međutim u

Spihov, a možda ću potražiti i knezove u Plocku i u Čersku.Zbiško se nije nimalo čudio tomu odgovoru, jer je stari Matko

posljednjih godina bio nekoliko puta u Spihovu, pa ga samo upita: —Hoćete li dugo izbivati?— Duže nego obično, jer ću se zadržati u Plocku.I zaista ode tjedan dana kasnije, uzevši sa sobom nekoliko kola i

dobro oružje, »ako dođe do toga, da se gdjegod pobije na junačkommegdanu.« Odlazeći ponovi da će se možda zadržati duže negoobično, i zaista se zadrža duže, jer tokom pola godine nije o njemubilo nikakve vijesti.Zbiško se zabrine i napokon otpravi vjesnika u Spihov, ali ovaj

zateče Matka kod Sjerađa i vrati se zajedno s njime.Stari se vitez vratio nekako tmuran, ali ispitavši Zbiška o svemu što

se za njegove odsutnosti dogodilo, i čuvši da je sve u redu, razveselise nešto i stane prvi pripovijedati o svom putu.— Znaš li da sam bio u Malborgu — rekne.— U Malborgu?— Ta gdje drugdje?Zbiško ga pogleda začuđenim pogledom, pa se udari rukom po

koljenu i rekne: — O, zaboga! A ja sam na to zaboravio!

— Ti si mogao zaboraviti jer si ispunio svoj zavjet — odgovori muMatko — ali ne dao Bog da ja zaboravim na svoju čast i prisegu. Nijenaš običaj da se nečega odreknemo i, tako mi pomogao sveti krst,neću se ni ja odreći svoje riječi sve dok budem disao. — Tu sepromijeni Matkovo lice i postane onako mrko i grozno kako ga jeZbiško viđao u davnim godinama, kod Vitolda i Skirvojla prije bitke skrižarima.— No, pa što je? Je li vam se odazvao?— Nije.— A zašto?— Jer je postao veliki kom tur.— Kuno Lihtenštajn je postao veliki komtur?— Da, a možda će ga i velikim meštrom izabrati. Tko to zna! Ali on

već sada misli da je knezovima ravan. Govore da upravlja svime i dasu svi poslovi križarskoga reda u njegovoj glavi, a da veliki meštarbez njega ništa ne započinje. Gdje će ti se on staviti na utoptanojzemlji! Samo ćeš se smijehu izvrći.— Zar su vas ismijali? — zapita Zbiško kojemu se oči najednom

gnjevno zaiskriše.— Nasmijala mi se kneginja Aleksandra u Plocku: »Pođi« veli »i

rimskoga cesara izazovi!Njega su, veli, to jest Lihtenštajna, kao što znamo, izazvali i Zaviša

Crni i Povala i Paško iz Biskupica, a on nije ni takvim muževimaništa odgovorio, jer ne može. Njemu ne manjka odvažnosti, ali je onredovnik, veli kneginja, te obnosi veliku čast i misli na posve drugestvari, premda bi po nj bilo slavnije da primi izazov, nego da gaodbije.«— A što ste vi na to?— Strašno sam se uznemirio, ali sam rekao da ipak moram u

Malborg, da uzmognem reći pred Bogom i pred ljudima: »Učinio samsve što je bilo u mojoj moći!« I zamolio sam kneginju da mi povjerikakvo poslanstvo i da me s pismom pošalje u Malborg, jer sam znaoda inače neću iz onoga vučjega gnijezda iznijeti živu glavu. A u dušisam mislio ovako: on se nije htio odazvati ni Zavisi ni Povali niPašku, ali ako ga pred samim velikim meštrom, pred svimakomturima i gostima pograbim za gubicu, pa mu iščupaim brkove ibradu, morat će mi se staviti.

— Mudri ste vi! — klikne Zbiško.— Što? — rekne stari vitez. — Svemu ima pomoći, dok je čovjeku

glava na ramenu. Ali gospodin Isus mi je uskratio svoju milost, i ja gau Malborgu nisam našao. Rekoše mi da je otišao kao poslanik kVitoldu. Nato nisam znao šta da započnem: da li da ga pričekam ilida za njim pođem. Bojao sam se da ćemo se mimoići. Pa kako samveć otprije dobro poznat s velikim meštrom i glavnim upravnikom,povjerio sam im tajnu zašto sam došao, a oni su kliknuli da to nemože biti.— Zašto?— Iz istoga razloga što ga je navela i kneginja u Plocku. A meštar

je pri tom rekao: »Što bi ti o meni mislio, kad bih se ja staviosvakomu vitezu iz Mazovije ili iz Poljske?« No, on je imao pravo, jerga inače već odavno ne bi bilo na svijetu. Začudio mi se i on i glavniupravnik, pa su to pripovijedali pri stolu kod večere. Velim ti, kao dasu u oganj puhnuli! Među gostima se digla odmah silna vika: »Kunone može«, vikali su, »ali mi možemo!« Ja sam nato izabrao trojicu,da se s njima pobijem po redu, ali mi je meštar poslije velikih molbidozvolio da se ogledam samo s jednim koji se također zvaoLihtenštajn i koji je bio rođak Kunov.— No, pa što je bilo? — klikne Zbiško.— Eh, dovezao sam njegov oklop, ali tako isječen da za nj ne bi

nitko dao ni jedne grivne.— Tako vam Boga, vi ste daikle isvoju prisegu ispunila!— Ispočetka mi je bilo drago, jer sam to i sam pomislio, ali sam se

dosjetio: »Ne! To nije ono pravo!« Pa još i sada nemam mira, jer tonije ono pravo.Zbiško ga sada počne tješiti.— Vi znate da u takvim stvarima ne slušam ni drugih ni samoga

sebe; ali da takva šta postignem, to bi mi bilo dovoljno. Velim vam toće najveći vitezovi u Krakovu posvjedočiti.Ni sam Zaviša, koji viteške običaje najbolje pozna, neće drukčije

reći.— Ti to veliš? — zapita Matko.— Ta samo pomislite: oni su slavni po svemu svijetu, pa su ga

također izazvali, a nijedan nije učinio ni to što ste vi učinili. Vi stezavjetovali smrt Lihtenštajnu, pa ste Lihtenštajna i ubili.

— Možda — rekne stari vitez. A Zbiško ga zapita radoznalo: — Derecite: je li bio mlad ili star? I kako ste se borili? Pješice ili na konju?— Bilo mu je trideset i pet godina, imao je bradu do pojasa, a borili

smo se na konju. Bog mi je pomogao, te sam ga kopljem svladao, alije zatim došlo do mačeva. A njemu je, velim ti, krv tako šiknula izusta, da mu je sva brada bila krvava.— A vi ste se tužili da ste ostarili!— Ali kad sjedim na konju ili kad se raskrebečim na zemlji, držim se

čvrsto; potpuno oboružan ne mogu više skočiti na konja.— Ali ni sam Kuno vam ne bi bio odolio.Starac odmahne prezirno rukom u znak da bi mu s Kunom bilo

mnogo lakše, pa onda pođu da pregledaju osvojeni oklop. Matko gaje donio samo u znak svoje pobjede, jer je zaista bio sav isječen izato bez svake vrijednosti. Samo su dijelovi na bedrima bili netaknutii veoma lijepo izrađeni.— Ipak bi mi bilo mnogo draže da je to Kunov oklop — progovori

Matko.A nato će Zbiško:— Gospodin Bog znade što je bolje. Ako postane veliki meštar,

nećete nadvladati Kuna, osim u kakvoj velikoj bici.— Ja sam pomno prisluškivao što ljudi govore — odgovori Matko.

— Jedni vele da će poslije Konrada doći Kuno; a drugi kažu da će ganaslijediti njegov brat Ulrik.— Ja bih volio da bude Ulrik — odgovori Zbiško.— I ja; a znaš li zašto? Kuno je pametniji, a Ulrik žešći. To je pravi

vitez, koji mnogo drži do viteške časti i želi da dođe do rata. Kažutakođer da će, postane li on veliki meštar, doći do takve gužve,kakve još nije bilo na svijetu. A na Konrada navaljuju zbog njegovakukavičluka. Jednom su ga pograbili i preda mnom. Ej, možda ćemodočekati!— Dao Bog! A ima li kakvih novih zadjevica s našom kraljevinom?— Ima i starih i novih. Križari ostaju križari. Makar ti bio jači i oni

znali da će s tobom zlo proći, ipak će težiti za tvojim; ta drukčije nemogu.— Ali oni misle da je križarski red jači od svih kraljevina.— Ne misle svi, ali većina njih, a među njima i Ulrik. I uistinu je

njihova moć silna.

— A sjećate li se što je govorio Zindram iz Maskovica!— Sjećam se; a kod njih je u tom pogledu sve to gore. Ni brat neće

brata primiti kao što su mene primili ondašnji ljudi kad to nije vidiokoji križar. Oni su već svima dozlogrdili.— Nećemo, dakle, dugo čekati!— Dugo ili ne — rekne Matko i odmah nadoda: — Dotle treba

štedjeti i pripremiti se tako da na bojno polje stupimo što spremniji.

XXVIVeliki meštar Konrad umre istom godinu dana kasnije. Jaško iz

Zgorjelica, brat Jagjenkin, koji je u Sjeradju prvi čuo vijest o njegovojsmrti i o izboru Ulrika von Jungingena, donio ju je prvi i u Bogdanac.Kao i u svim drugim plemićkim dvorovima, vijest je i u Bogdancusilno potresla sve duše i sva srca. — Nastaju vremena kakvih jošnije bilo — rekne ozbiljno stari Matko, a Jagjenka dovede odmah svudjecu pred Zbiška i počne se s njime opraštati kao da već sutra imaotići. Matko i Zbiško su, doduše, znali da rat neće odmah buknutikao što vatra bukne u peći, ali su ipak bili uvjereni da će do rata doći,pa su se stali za nj spremati. Izabirali su konje i oružje, vježbali ubojnoj vještini svoje ljude i momke, a i siromašnije plemiće, koji su seu takvim slučajevima rado pridružili svojim bogatijim i moćnijimdrugovima. To isto su radili i po svim dvorovima, svagdje su čekićiudarali u kovačnicama, svagdje su čistili stare oklope, svagdje susalom mazali lukove i remenje, svagdje su okivali kola i spremaližitak i meso. U nedjelju i u svece su pred crkvama pitali za novevijesti i jako se smućivali, kad su one bile miroljubive, jer je svatko usvojoj duši nosio duboko uvjerenje da već jednom treba obračunati stim strašnim neprijateljem cijeloga plemena, i da kraljevina nećeprocvasti mirom i srećom, sve dok, po riječima svete Brigite, ne buduslomljeni križarski zubi i dok im ne bude odsječena desna ruka.U Kšešnji su se najviše kupili oko Matka i Zbiška, oko ljudi koji

poznaju križarski red i vješti su vojni s Nijemcima. Nisu ih pitali samoza nove vijesti, nego i za način vojevanja s Nijemcima: kako ih jenajlakše potući, kako se oni bore, u čemu su od Poljaka jači, a učemu slabiji, i da li se na njih, kad im se polome koplja, lakše udarasjekirom ili mačem.A oni su, uistinu, sve to znali, pa su ih zato svi slušali s najvećom

pažnjom, to više što je bilo opće uvjerenje da rat neće biti lak, negoda će to biti borba s najboljim vitezovima iz svih krajeva svijeta, paneće biti dovoljno da se dobije samo jedna bitka, nego se križarimoraju uništiti do kraja. I zato su plemići govorili medu sobom: —Kad mora da bude, neka bude: njihova smrt ili naša! — I pokoljenju,koje je u svojim dušama nosilo osjećaj skore veličine, nije tooduzimalo želje za borbom, već ju je, naprotiv, jačalo svakim satom,svakim danom, te su se za borbu pripravljali, bez svake lakoumnosti,

bez svake samohvale, onako kao što se ozbiljni ljudi pripravljaju nasmrt.— Smrt je pisana ili nama ili njima!Ali vrijeme je prolazilo i prolazilo, a rata nije bilo. Govorilo se, istina,

o zadjevicama između kralja i križarskoga roda, kao i o zemljidožbinjsikoj, premda je već prije više godina bila natrag dobivena, opograničnim smutnjama i o nekom Drezdenku, o kojem se čulo prviput i za koji su se prepirale obje stranke, ali rata nije bilo. Neki supočeli već i sumnjati da li će ga biti, jer je i prije bilo raznih smutnji,pa su se sve svršile na miran način. Uto se pronese vijest da su isada nekakvi križarski poslanici stigli u Krakov, a poljski otišli uMalborg. I počelo se govoriti o posredništvu češkoga i ugarskogakralja, pa čak i samog pape. Iz Krakova se nije čulo ništa izvjesna,samo su kolale razne čudne i nevjerojatne novosti, ali nije bilo rata.Na kraju ni sam Matko nije znao šta da misli, pa je otišao u Krakov

da sazna kakvu sigurnu vijest. Ondje nije ostao dugo, jer se vratioveć šestu nedjelju, vratio se s vedrim i veselim licem. A kad su ga uKšešnji, kao obično okružili radoznali plemići, odgovorio im je ovimpitanjem:— A jesu li vam naoštreni mačevi i sjekire?— Nego šta? Dakako! Za rane božje, kakve su vijesti? Koga ste

vidjeli? — klicalo se sa svih strana.— Koga sam vidio? Zindrama iz Maškovica! A kakye su vijesti?

Takve da treba odmah sedlati konja!— Zaboga, kako to? Govorite?— A jeste li čuli o Drezdenku?— Jesmo, čuli smo. Ali to je mali gradić i nema više zemlje nego što

je ima kod vas u Bogdancu.— To nije nikakav povod za rat, zar ne?— Dakako, nije. Bilo je i većih, a ipak nije bilo ništa.— A znate li kakvu mi je pripovijest Zindram iz Maškovica

pripovijedao o Drezdenku?— Ta govorite, jer će nam se kape na glavama upaliti.— Pripovijedao mi je ovo: »Slijepac je išao putem i pao nabasavši

na kamen. Pao je zato što je bio slijep, ali je ipak kamen biopovodom.« I Drezdenak je takav kamen.— Kako to? Ta križarski red još stoji.

— Ne razumijete li? To ću vam jasnije reći: kad je čaša puna, možeje preliti jedna kap.Sve vitezove obuze sada takav zanos da ga je Matko morao

ublažiti, jer su htjeli odmah na konje i ravno u Sjerađ.— Budite spremni — rekne im — ali čekajte strpljivo. Ta ni na vas

neće zaboraviti!I bili su spremni, ali su čekali dugo, tako dugo da su neki opet

počeli sumnjati. Ali Matko nije sumnjao, jer kao što se pozna proljećekad počnu dolijetati ptice, tako je on, kao vješt i iskusan čovjek,sudio po mnogim znakovima da se približava rat, i to veliki rat.Najprije budu po svim kraljevskim šumama priređeni tako velki

lovovi, kakvih nisu pamtili ni najstariji ljudi. U te je lovove pristiglo natisuće i tisuće lovaca, pred kojima su padale cijele gomile jelena,turova, divljih svinja i druge zvjeradi. Šume su odjekivale čitavesedmice i mjesece, a na dimu se sušilo meso koje su najprije poslaliu vojvodska mjesta, pa onda u Plock. Bilo je očito da se radi oopskrbi velike vojske. Matko je dobro znao šta da o tome misli, jer jetakve lovove priređivao i knez Vitold u Litvi prije svake velike vojne.Ali bilo je i drugih znakova. Ljudi su stali u gomilama bježati »ispodNijemaca« u kraljevinu i u Mazoviju. U okolicu Bogdanca dolazili sunajviše podanici njemačkih vitezova iz Šleske, ali se znalo da takobiva posvuda, napose u Mazoviji. Čeh koji je gospodario u Spihovu,posla odanle nekoliko Mazuraca koji su k njemu prebjegli iz Pruske.Ti su ljudi molili da u ratu smiju sudjelovati »pješice«, jer su se zananesene nepravde htjeli osvetiti križarima, koje su mrzili svomdušom. Pripovijedali su da su neka pogranična sela u Pruskoj ostalaposve pusta, jer su se seljaci sa ženama i djecom sklonuli pod okriljemazovskih knezova. Križari su, istina, vješali uhvaćene bjegunce, aliipak nisu mogli zadržati nesretne ljude, koji su radije i u smrt išlinegoli ostajali pod njihovim gospodstvom. Na kraju su se po čitavojokolici stali rojiti pruski podanici. Svi su polazili u Krakov, a dolazili suiz Gdanjska, iz Malborga, iz Torunja, štoviše i iz dalekog Kraljevca isvih pruskih mjesta i komturija. Među njima bijaše i trgovaca iobrtnika, a najviše klerika i svećenika. Razumije se, donosili suvijesti o svemu što se u Pruskoj događa; o pripremama za rat, Outvrđivanju gradova, o posadama, križarskim najmljenim četama.Govorilo se da su po vojvodskim mjestima vojvode, a u Krakovu

kraljevi savjetnici s tim prebjezima vijećali nasamu po čitave sate,.slušajući ih i bilježeći njihove vijesti. Neki su se brzo vraćali uPrusku, pa su zatim isto tako brzo dolazili natrag. Dolazile su vijestiiz Krakova da kralj i njegovo vijeće znaju po njima za svaki križarskikorak.U Malborgu je bilo baš obratno. Neki duhovnik, koji je prebjegao iz

toga grada, zaustavio se kod vlastelina u Konjecpolju i javio im da seveliki meštar Ulrik i drugi križari ne brinu ni za kakve vijesti iz Poljske;već su sigurni da će poljsku kraljevinu jednim jedinim udarcemzauvijek smrviti, tako da joj neće ostati traga. Pri tom je ponovio riječivelikoga meštra na jednoj gozbi u Malborgu: — Što ih bude više, toće kožuci u Pruskoj biti jeftiniji. — Oni su se na rat spremali veselo izanosno, pouzdavajući se u svoju snagu i u moć koja će im stići i iznajdaljih kraljevina.Ali usprkos svim tim predznacima i znakovima nije rat buknuo brzo

kao što su ljudi željeli. I mladom je vlastelinu u Bogdancu bilo većdosadno kod kuće. Sve je već odavna bilo gotovo; njegova je dušačeznula za slavombojem, pa mu je zato bio težak svaki dan odgađanja, i često je o

tome govorio stricu kao da rat ovisi o njemu:— Vi ste govorili da će ga sigurno biti — ponavljao je — a nema

ništa, pa ništa!Na to će Matko:— Ti si mudar, ali ne baš odviše! Ta zar ne vidiš što se događa?— Ako se kralj u posljednji čas nagodi? Kažu da on neće rata.— Jer i neće! Ali tko je drugi kliknuo: »Ja ne bih bio kralj, kad bih

dozvolio da oni uzmu Drezdenek!« A Drezdenek su Nijemci uzeli, pajoš i sada drže. Da, kralj neće da se prolije kršćanska krv; ali njegovisavjetnici koji imaju bistar razum, osjećaju veću moć poljsku, papritišću Nijemce uza zid! Ja ti samo to kažem, da nema Drezdenka,našlo bi se nešto drugo.— Ali ja sam čuo da je Drezdenek zauzeo još meštar Konrad, a on

se sigurno bojao kralja.— Bojao se jer je bolje od svih drugih poznavao moć poljsku, ali ni

on nije mogao da obuzda lakomost križarskog reda. U Krakovu sumu rekli ovo: Stari von Ost, gospodar Drezdenka, poklonio se u časukad su križari zauzeli Novu Marku, kao vazal našemu kralju, jer je to

od vjekova bila poljska zemlja, pa je htio da ostane pod poljskomkraljevinom. Ali križari su ga pozvali u Malborg, gdje su ga opilivinom i od njega izmamili zapis. Tada je kralju ponestalo svakestrpljivosti.— Vjere ini i moglo mu je ponestati! — klikne Zbiško. Nato rekne

Matko: — Eto, to ti je tako kao što je rekao Zindram iz Maškovica:Drezdenek je kamen preko kojega je pao slijepac.— A šta će biti ako nam Nijemci predaju Drezdenek?— Naći će se drugi kamen. Ali križar će ti dati ono što je jednom

zgrabio jedino ako mu trbuh rasporiš, a dao Bog da se to dogodi štoprije.— Ne! — klikne Zbiško očito utješen. — Konrad bi možda i dao, ali

Ulrik neće. Pravi je to vitez, vitez bez mane, ali strašno žestok.Tako su oni razgovarali, a događaji su se, međutim, razvijali, kao

što se kamenje kotrlja u bezdan kad ga jaka noga gurne nizbrdice.Najednom se po čitavom kraju prenese vijest da su križari zauzeli

staropoljski Santok, darovan nekoć ivanovcima. Novi meštar Ulrik,koji je navlas otišao iz Malborga kad su onamo došli poljski poslanicida mu čestitaju na njegovu izboru, i koji je odredio da se s poljskimkraljem više ne saobraća latinskim nego njemačkim jezikom, pokaza,na kraju tko je. Krakovski dostojanstvenici, koji su potiho potpirivalirat, uvidjese da ga on potpiruje glasno, i ne samo glasno, negoslijepo i tako preuzetno, kako to veliki meštari nisu činili ni onda kadje križarska moć uistinu bila mnogo veća nego poljska.Ipak su dostojanstvenici križarskog reda mirniji i razumniji od Ulrika;

oni su dobro poznavali Vitolda i nastojali ga predobiti laskanjem idarovima; ti su darovi prevršili svaku mjeru; sličnog je rasipanja bilosamo u onim vremenima kad su se rimskim cesariima dizali hramovii žrtvenici. — Dva su dobrotvora našega reda — govorii su križarskiposlanici klanjajući se duboko pred tim Jagjelovim namjesnikom —prvi je Bog, a drugi Vitold; zato je svaka Vitoldova riječ i svaka željasveta svakom križaru. — I molili su ga da, što se tiče Drezdenka,posreduje između njih i kralja jer su mislili da će on već tim samimuvrijediti kralja, ako on kao njegov podanik sudi svom vrhovnomugospodaru. Ali kraljevi su savjetnici u Krakovu dobro znali sve što sedešava u Malborgu, pa je zato i kralj prihvatio Vitolda kaoposrednika.

Križarski red je uskoro požalio taj svoj izbor. Križarskidostojanstvenici, koji su mislili da poznaju velikoga kneza, nisu gajoš dovoljno poznavali, jer Vitold nije samo Drezdenek dosudioPoljacima nego je — videći i znajući kako sve to mora svršiti —nanovo pobunio Zmujđ i stao prikupljati ljude, oružje i hranu poslanuiz poljskih krajeva i tako križarskom redu pokazivati sve to strasnijelice.Kad se to dogodilo, uvide ljudi po svim stranama goleme države da

je kucnuo odlučan čas. I doista je kucnuo.Kad su jednom prilikom stari Matko, Zbiško i Jagjenka sjedili pred

kaštelom u Bogdancu uživajući u lijepom i toplom vremenu, pojavi seiznenada nepoznat čovjek na zapjenjenu konju, pa bacivši pred nogenaših vitezova kitu sličnu vijencu, spletenu od vrbovine i druge loze,klikne: »Na noge! Na noge!« i odjuri dalje.Oni skoče na noge silno potreseni. Matkovo lice postade ozbiljno i

strašno. Zbiško skoči, razašalje momke s tom novošću, pa se ondavrati plamenih očiju i vikne: — Rat! Napokon ga je Bog dao! Rat!— I to kakav nismo vidjeli! — rekne ozbiljno Matko. Pozove zatim

momke, koji se odmah sakupe oko svojih gospodara:— Neka stražar na stražarnioi dune u rog na sve četiri strane

svijeta! A ostali neka skoče po druge momke! Izvedite konje iz staja izapregndte kola! Brzo!Njegov se glas još ne bijaše stišao, a momci već pohrliše na sve

četiri strane da izvrše njegove zapovijedi. Nije im bilo teško, jer jeveć sve bilo spremno; ljudi, kola, konji, oružje, streljivo i žitak, pa jesamo valjalo sjesti i poći.Ali prije toga zapita Zbiško Matka:— A zar vi nećete ostati kod kuće?— Ja? Šta ti to misliš?— Jer po pravu možete, budući da ste čovjek u godinama, pa bi

lijepo pripazili na Jagjenku i na djecu.— A ti čuj: ja sam sve do svojih sjedina čekao na ovaj čas!I bilo je dovoljno pogledati na hladno mu i ozbiljno lice, pa da se vidi

kako je njegova odluka nepokolebljiva. Uza to je taj čovjek usprkossvojem sedmome križu, bio jak kao hrast, a ruke mu tako snažne dasu posve lako mahale i najtežom sjekirom. On, istina, nije višemogao da potpuno oružan i bez stremena skoči na konja, ali to nije

moglo učiniti ni mnogo mladih napose zapadnih vitezova. Zato jeMatko poznavao tačno sve viteške običaje, a vještijega ratnika nijebilo u svoj okolici.Jagjenka se nije bojala da ostane sama, jer je čuvši riječi svoga

muža, ustala, poljubila ga u ruku i rekla:— Ne brini se ti za me, mili moj, jer je kaštel čvrst, a ti znaš da ja

nisam plašljiva i da umijem baratati i strelicom i kopljem. Ne trebamisliti na me, kad se mora spašavati kraljevina, a Bog će već nadnama bdjeti.I najednom joj se oči napune suzama, koje joj poteku niz bijelo lice:

Pokazavši na svoju djecu, nastavi ganutim i drhtavim glasom: — Ej,da nema ovih mališa, molila bih te sve dok me ne bi sa sobompoveo.— Jagjenko! — klikne Zbiško i čvrsto je zagrli. A i ona ga obujmi

oko vrata, govoreći zanosno:— Samo mi se ti vrati, moj zlatni, moj jedini, moj najmiliji!— Zahvaljuj svaki dan Bogu što ti je dao takvu ženu! — rekne

ozbiljnim glasom stari Matko.Sat kasnije bude sa stražarske kule skinuta zastava u znak da

gospodara više nema kod kuće.Matko i Zbiško dopuste da ih Jagjenka zajedno s djecom otprati do

Sjerađa, i poslije obilna doručka krenuše s mnogim ljudima i svelikom povorkom kola na put.Dan je bio jasan, bez vjetra. Šuma bijaše tiha, nepomična. Blago je

na poljima i livadama uživalo poludnevni počinak, preživajući pašuzadovoljno i nekako zamišljeno. Samo se ovdje i ondje na suhojcesti dizala prašina, a iza nje je svaki čas na sjajnome suncu neštoblijesnulo.Zbiško je to pokazivao ženi i djeci i govorio: — Znate li šta se ono

blijeska iza prašine! To su sulice i koplja. Već se posvuda pročuobojni poziv, i narod polazi na Nijemce.Tako je zaista i bilo. Nedaleko Bogdanca zatekoše Jagjenkina

brata, mladog Jaška iz Zagorjelica, koji je sa sobom vodio dvadesetljudi.Malo zatim ugledaše u oblaku prašine dlakavo lice Čtana iz Rogova

koji, doduše, nije bio prijatelj bogdanačkih vitezova, ali im sadadovikne već izdaleka: — Hajdemo na pasju braću!

— i poklonivši im se smjerno otiđe dalje. Zatim sretnu i starogaVilka iz Brzozove. Glava mu se već malko tresla od starosti, ali jeipak polazio i on da osveti smrt sina kojega su mu u Šleskoj ubiliNijemci.I što su se više približavali Sjerađu, to se puteni sve to više dizala

prašina, a kad su se u daljini pojavile gradske kule, bila je već svacesta puna oboružanih ljudi, koji su polazili na mjesto određeno dase ondje sakupe. Videći te mnogobrojne ljude, jake i čvrste, vješteboju i spremne na sve ratne muke i napore, obraduje se stari Matkou svom srcu, jer se pouzdano nadao pobjedi.

XXVIINa kraju bukne rat, ne baš obilan bojevima i u prvo vrijeme prilično

nepovoljan za Poljake.Dok su se sakupljale poljske čete, zauzeli su križari Bobrovnike,

sravnili sa zemljom Zlotorju i nanovo zaposjeli nesretnu, teškommukom nazad dobivenu zemlju dobžinjsku. Češko i ugarskoposredništvo zaustavi načas ratnu oluju. Nastade primirje; za to jevrijeme Vaclav, kralj češki, imao da prosudi spor između poljskekraljevine i križarskog reda.Ipak su protivne stranke za zimskih i proljetnih mjeseci neprestano

sakupljale svoje čete, jer je potkupljenikralj češki izrekao svoj sud u prilog križarskom redu, pa je rat

morao buknuti nanovo.Međutim dođe i ljeto i odmah se digoše »narodi« pod Vitoldom.

Prešavši preko Červjenska udružiše se obje vojske mazovskihknezova. S druge je strane u taboru pod Svjecjem stajalo sto tisućaNijemaca u željeznim oklopima. Kralj je htio da prijeđe preko Drvice ida kratkim putem pođe u Malborg ali kako prijelaz nije bio moguć,krene od Kužetnika k Djzialdovu, pa poruši križarski gradić Dabrovnuili Gligenburg i ondje se utabori.I sam kralj i poljski i litvinski dostojanstvenici, svi su dobro znali da

uskoro mora doći do odlučne bitke, ali nitko nije držao da će se todogoditi prije negoli prođe još nekoliko dana.Svi su mislili da će veliki meštar, zakrčivši put kralju, priuštiti svojim

četama počinak, da budu što krepkije i što spremnije za smrtnuborbu. Kraljeva vojska ostade na noćištu u Dabrovni. Zauzeće tetvrđavice, bez zapovijedi i čak proti volji ratnog vijeća, obradujekraljevo i Vitoldovo srce jer je to bio veoma čvrst gradić, opkoljenjezerom i visokim zidinama. A ipak ga poljski vitezovi zauzešegotovo u tren oka navalivši na nj tako žestoko da je od njega ostalosamo zgarište, a po tom su zgarištu divlji Vitoldovi vojnici i Tatarinemilo ubijali njemačke vojnike.Požar nije ipak potrajao dugo, jer ga je ugasila kratka, ali veoma

jaka kiša. Cijela je ta noć od četrnaestog na petnaestog lipnja bilazačudo burna d promjenljiva. Vihor je donosio oluju za olujom.Časom je cijelo nebo bilo obasjano munjama, a gromovi su serazlijegali od istoka do zapada. Iza gromova je padala kiša, a onda je

vjetar raznosio oblake, iza kojih su se vidjele blijede zvijezde. Istomposlije pola noći nastala je mala tišina, te su se mogle upaliti vatre. Iu tren oka blijesnu po litvinsko-poljskom taboru tisuće i tisućeplamenova. Vojnici su uz njih sušili svoju mokru odjeću i pjevalibojne pjesme.Kralj je bio budan, jer se u njegovu šatoru, koji je bio ina kraju

tabora, održavalo ratno vijeće što da se učini poslije zauzećaGilgenburga. Kako je kod juriša sudjelovala i sjerađiska četa, to jenjezin vođa Jakov iz Konjecpolja bio zajedno s drugima pozvan uratno vijeće, da se opravdaju zašto su bez zapovijedi zauzeli grad izašto nisu spriječili juriš kad im je kralj radi toga poslao svogaglasnika i neke dvorjanike.Sjerađski vojvoda nije bio siguran, neće li ga zbog toga stići ukor, a

možda i kazna, pa je zato sa sobom poveonekoliko boljih vitezova, a među njima i staroga Matka i Zbiška kao

svjedoke da je kraljev glasnik stigao k njima tek kad su oni već bili nagradskim zidinama i u najžešćoj borbi s gradskom posadom. A što jeudario na gradić pravdao je ovako: »da je teško pitati za sve, kad sevojska protegla na nekoliko milja. Poslan naprijed, mislio je da moraneprijatelju nanijeti što više štete i navaliti na njega gdje ga godzatekne«. Sad su se Matko i Zbiško mogli nagledati najvećih glava učitavoj kraljevini, jer tu bijahu osim kralja i mazovskih knezova još idvojica najslavnijih vojskovođa onoga vremena: Vitold, koji je vodioLitvine, Žmujđine, Besarabijce, Rusine, Vlahe i Tatare, i Zindram izMaškovica, koji je u svom grbu imao jasno sunce, krakovskimačonoša, glavni upravitelj poljskih četa, koji je sve drugenadvisivao svojim vojnim znanjem.Osim njih bijahu u vojnom vijeću još i ovi veliki ratnici i državnici:

krakovski kaštelan Kristin iz Ostrova i krakovski vojvoda Jaško izTarnova, poznanjski vojvoda Sudivoj iz Oštroroga i sandoimirskivojvoda Mifeolaj iz Mihalovica, prior svetoga Florijana i potkancelarMikolaj Truba, kraljevski maršal Zbignjev iz Brezja i Petar Šafranjec,krakovski potkomornik, i napokon Zjemovit, sin Zjemovita, knezaplockoga, jedini mladić među njima, ali vojni tako vješt da ga je i samkralj veoma cijenio.Da bi uvijek kralju bili pri ruci, čekali su u prostranom predsoblju

najveći vitezovi, slavni po svoj Poljskoj i daleko iza njezinih granica.

Tu ugledaše Matko i Zbiško Zavišu Crnoga Sulimčika i brata muFarureja, i Skarbeka Abdanka iz Gora i Dobka iz Olešnice, koji jenekad na turniru u Torunju s konja bacio dvanaestoricu njemačkihvitezova, i golemog Paška Zlođjeja iz Biskupica i svog dobrogprijatelja Povalu iz Tačeva, i Kšona iz Kozjeglave i Martina izVroćimovica, koji je nosio veliku zastavu cijele kraljevine, i FlorjanaJeličika iz Koritnice i Lasa iz Targoviška, strašnog u borbi na šake, iStaška iz Harbimovica, koji je potpuno oboružan mogao skočiti prekodva konja.Bilo je još i drugih slavnih vitezova iz raznih krajeva Poljske i

Mazovije, koji su se zvali »Predstavnici« zato, što su polazili u bitkuu prvoj vrsti. Znanci su, a osobito Povala, veselo pozdravili Matka iZbiška i odmah su s njima počeli razgovarati o davnim vremenima.— Ej — rekne Zbiško gospodin iz Tačeva — ti imaš s križarima

težak račun, ali ja mislim da ćeš im već zasve skupo platiti.— Hoću, makar i krvlju, kao što ćemo im platiti svi mi! — odgovori

Zbiško.— A znaš li da je tvoj Kuno Lihtenštajn sada veliki komtur? —

oglasi se Paško Zlođjej iz Biskupica.— Znam, i moj stric to zna.— Dao mi Bog da se s njime sukobim — progovori ozbiljno Matko

— jer imam s njime svoj posebni račun.— Ej, ita već simo ga izazvali i mi — odgovori Povala — ali nas je

odbio, jer mu njegova dužnost ne dozvoljava da se bije. Eto, sad ćemožda dozvoliti.Nato rekne Zaviša koji je uvijek govorio veoma ozbiljno: — Njega

će dobiti onaj komu ga Bog dosudi!A Zbiško ispripovjedi odmah Zavisi stričevu stvar i upita ga, nije li

već posve dovoljno, što se Matko pobio s Lihtenštajnovim rođakom,koji se borio mjesto njega i kojeg je starac ubio. Svi kliknuše, da je todovoljno, ali sam Matko rekne: — Ipak bih bio sigurniji za svoj spasda se sukobim sa samim Kunom.Zatim stanu govoriti o zauzeću Gilgenburga i o skoroj velikoj bici,

kojoj su se brzo nadali, jer veliki meštar nije sada mogao da učininišta drugo, nego da kralju stane na put.

Upravo su razbijali glavu o tome za koliko bi dana moglo doći dobitke, kadli pristupi k njima visok i mršav vitez, odjeven u crvenuodjeću i s isto takvom kapom na glavi, pa raširi ruke i progovorimekim, gotovo ženskim glasom: — Zdravo, viteže Zbiško izBogdanca!— De Lorhe! — klikne Zbiško. — Ti si ovdje!— Po svoj prilici ima dosta geldrijskih vitezova na protivnoj strani —

odgovori de Lorhe — ali ja sam radi Dlugoljasa dužan da služimsvome gospodaru, knezu Janušu.— Ti si, dakle, poslije staroga Mikolaja vlastelin Dlugoljasu?— Da, jer je poslije smrti staroga Mikolaja i njegovoga sina, koji je

ubijen kod Bobrovnika, Dlugoljas pripao krasnoj Jagjenki, već petgodina mojoj ženi i gospodarici.— Zaboga! — klikne Zbiško. — Pripovijedaj kako se to dogodilo?— Vaš mi je nekadašnji momak Glavač rekao da ću vas ovdje naći,

a sada čeka u mom šatoru i pazi na večeru. To je, doduše, daleko,na drugom kraju tabora, ali se na konju brzo dođe, pođite zato samnom!Zatim se okrene k Povali, kojega je upoznao još u Plocku i doda: —

I vi, plemeniti gospodine! Bit će to za me velika čast.— Dobro! — odgovori Povala. — Lijepo ćemo porazgovarati sa

znancima, a putem ćemo još i tabor pregledati.I iziđoše da sjednu na konje i da odjaše. Prije toga im sluga

gospodina de Lorha prebaci kabanice preko ramena, pa pristupi kZbišku, poljubi ga u ruku i rekne: — Poklon i čast vama, gospodine.Ja sam vaš nekadanji sluga, ali me u tmini ne možete prepoznati.Sjećate li se Sanderusa?— Zaboga! — klikne Zbiško.I začas ožive u njemu uspomene pretrpljenih muka, teške boli i

nekadašnje nesreće, baš kao i kad se poslije duga izbivanja sastao snekadašnjim svojim momkom Hlavom. I rekne: — Sanderus! Ej, jase sjećam i onih vremena i tebe! Šta si odonda radio i gdje si svebio? Zar više ne nosiš svoje relikvije.— Ne, gospodine. Sve do posljednjeg sam ljeta bio zvonar u

Dlugoljasu, ali kako se i moj pokojni otac bavio bojnim poslom,zaboravio sam i ja na svoja crkvena zvona, čim je buknuo rat, pa meobuzela želja za željezom i mjedom.

— Šta to čujem! — klikne Zbiško, koji nikako nije mogao pomislitida pred sobom vidi Sanderusa s mačem ili sjekirom u ruci.A Sanderus rekne držeći mu stremen:— Prije godinu dana bio sam po zapovijedi plockoga biskupa u

Pruskoj, a time sam mu učinio znatnu uslugu; ali o tom ću kasnijepripovijedati, a sada neka vaša milost sjedne na konja, jer onaj češkigrof, kojega zovete Hlavom, čeka na vas u šatoru moga gospodara svečerom.Zbiško sjedne na konja i odjaše k de Lorhu, radoznao da sazna sve

njegove doživljaje.— Veoma mi je drago — rekne — što si na našoj strani, premda mi

je čudno jer si prije služio kod križara.— Služe oni koji beru plaću — odgovori de Lorhe — a ja je nisam

brao. Ne! Ja sam među križare došao samo u potrazi za junačkimzgodama i da steknem viteški pojas, koji sam, kako ti je poznato,dobio iz ruku poljskoga kneza. Boraveći, međutim, dugo u ovimkrajevima, vidio sam na čijoj je strani pravda, a kad sam se ovdje joši oženio i okućio, kako da budem proti vama? Ja sam ovdje domaći ipazi, kako sam vaš jezik naučio. Da, čak sam i svoj već doneklezaboravio.— A tvoj imetak u Geldriji? Kako sam čuo, ti si rođak tamošnjega

vladara i gospodar mnogih gradića i zemalja.— Ja sam svoj imetak ustupio svomu rođaku Fulkonu koji mi ga je

isplatio. Prije pola godine sam bio u Geldriji i dovezao odanle dostablaga, i njim se u Mazoviji okućio.— A kako se dogodilo da si se oženio s Jagjenkom iz Dlugoljasa?— Ah — odgovori de Lorhe — tko može odgonetati žensku? Ona

mi se neprestano rugala, ali kad sam joj rekao, da mi je već sve todozlogrdilo, pa ću otići u Aziju i nikad se više neću vratiti, rasplakalase najednom i rekla: »Onda ću ja postati opatica!« Ja sam joj na teriječi pao pred noge, a dvije sedmice kasnije vjenčao nas je plockibiskup u crkvi.— A imate li djece? — upita Zbiško.— Poslije rata poći će Jagjenka na grob vaše kraljice Jadvige da je

zamoli za blagoslov — odgovori de Lorhe duboko uzdahnuvši.— Dobro. Kažu da je to najbolje i da od naše pokojne kraljice nema

moćnije zagovornice u toj stvari. Odlučna bitka bit će za koji dan, a

onda će zavladati mir.— Da.— Ali križari te sigurno smatraju izdajicom?— Ne! — rekne de Lorhe. — Ti znaš kako se ja držim viteških

običaja. Sanderus je s porukama plockoga biskupa bio u Malborgu,pa sam po njemu poslao pismo meštru Ulriku, u kojem sam muotkazao službu i naveo razloge zbog kojih sam na vašoj strani.— Ha, Sanderus! — klikne Zbiško. — Rekao mi je da je zaboravio

na svoja zvona i da ga je obuzela želja za željezom i mjedom, čemuse vrlo čudim, jer je u njega uvijek h.ilo zečje srce.A gospodin de Lorhe odgovori:— Sanderus ima utoliko posla sa željezom, što bojnu opremu moju

i mojih momaka čisti.— Ah, tako! — klikne razveseljeni Zbiško.Neko su vrijeme jahali šuteći, a onda podigne de Lorhe oči k nebu i

rekne: — Ja sam vas pozvao na večeru, ali dok stignemo, bit će veći ručak.— Mjesec još svijetli — odgovori Zbiško. — Naprijed!I dostigavši Matka i Po valu, jahali su dalje sva četvorica kroz tabor

širokim prolazom, koji bijaše između oganja ostavljen da se možeproći. Da dođu do mazovskih četa na drugom kraju, morali su proćikroz cijeli tabor.— Otkako je Poljska Poljska — oglasi se Matko — nije još vidjela

toliko četa, koje su se sabrale sa svih strana svijeta.— Nijedan ih drugi kralj ne može toliko sakupiti odgovori de Lorhe

— jer nijedan ne vlada nad toliko velikom državom.A stari se vitez okrene k Povali iz Tačeva: — Koliko je četa,

gospodine, došlo s knezom Vitodom?— Četrdeset! — odgovori Povala. — Naših zajedno s mazurskima,

ima pedeset, ali nisu tako jake kao Vitoldove, jer kod njega služikatkad i po više ljudi pod jednom zastavom. Ha, čuli smo, da je velikimeštar rekao da su ti ljudi prikladnji za žlice nego za mačeve, ali daoBog da je to rekao u zao čaš, jer ja mislim da će se Mtvinske sulicekrižarskom krvlju omastiti.— A tko su ovi kraj kojih upravo prolazimo? — upita de Lorhe.— To su Tatari; doveo ih je Vitoldov vazal Saladin.— Jesu li dobri u borbi?

— Litvini umiju s njima ratovati i znatan su ih dio upokorili, pa suzbog toga i morali u ovaj rat. Ali zapadnim je vitezovima teško snjima, jer su strasniji na bijegu, nego u borbi.— Pogledajmo ih malko bolje — rekne de Lorhe.I oni prijahaše vatrama oko kojih su ležali ljudi golih ruku, ali ipak

odjeveni u janjeće kože premda je bilo ljeto. Većina ih je spavala nagoloj zemlji ili na mokroj slami, koja se pušila na ognju, a drugi suhrpimice sjedili uz vatre. Neki su noćno vrijeme kratili pjevajući svojedivlje pjesme i udarajući konjskom potkovom o drugu, a to je unoćnoj tišini odjekivalo; drugi su imali malebubnjeve ili neku vrst gusala s konjskom strunom. Jedni su iz

žeravice vadili velike, još krvave komade mesa i puhali u njih svojimmodrim ustima. Svi bijahu tako divlji i strašni, mnogo sličniji kakvimšumskim stvorovima negoli ljudima. S ognja se podizao gust ismradan dim, jer se na žeravici pržilo tusto salo, a osim toga seposvuda širio neugodan vonj pripaljenih kožuha i nabrzo pečenamesa. S druge strane, na kojoj su stajali konji, dolazio je zapahnihovog znoja. Ti su konji, uvijek spremni, pasll u blizini ono malotrave, rzali i grizli se među sobom.S Tatarima se nije bilo dobro upuštati, jer su bili strašni i bez osobita

zapta. Malo dalje od njih stajali su isto tako divlji Besarabijci, srogovima na glavi, pa dugokosi Vlasi, koji su mjesto oklopa nosilioslikane drvene daske na prsima i na leđima, a preko njih šarenekože divlje zvjeradi. Dalje bijahu Srbi, a u njihovu se taboru čulaneprestana svirka, toliko je tu bilo gusala, tambura, duda i drugihglazbenih sprava.Stajali su ognji i s neba je između gustih oblaka, gonjenih od vjetra,

blistao veliki i jasni mjesec, a naši su vitezovi uz njegovo svjetlopregledavali tabor. Iza Srba bijahu nesretni Zmujđini. Nijemci su iznjih istočili potoke krvi, a oni su pak na svaki Vitoidov poziv polazili unovu borbu. I sada, kad su slutili da će njihovoj bijedi uskoro bitizauvijek kraj, dođoše ovamo potaknuti duhom junačkoga Skirvojla,koji je Nijemcima već samim svojim imenom nagonio strah u kosti.Žmujđinski su se ognji upravo miješali s litvinskima, jer je to i pojeziku i po običajima bio gofovo jedan te isti narod.Ali kad su ulazili u litvinski tabor, pokazao se očima naših vitezova

osobit prizor. Na prilično visokim vješalima visjela su dva ljudska

trupa, a vjetar ih je ljuljao i okretao tako jako da su vješala pod njimatužno škripala. Opazivši ta trupla zaustaviše se konji, a vitezovi ihpotjeraše, i kad prođoše, reče Povala:Knez Vitold je bio s kraljem, a i ja sam bio kod kralja kad su doveli

te krivce. Već prije tužili su se naši biskupi i dostojanstvenici daLitvini odveć okrutno ratuju, pa da ni samih hramova ne štede. Bili suto znatni ljudi, ali su i sam sveti sakramenat oskrvnuli, pa kad su ihdoveli, rasrdio se knez tako da ga je bilo strašno pogledati, i odmahje zapovjedio da se objese. I ti su siromasi morali sami podići vješalai sami se objesiti, i još je pri tom jedan drugoga nagonio: »Brže, brže,jer će se knez još višerasrditi!« I strah je obuzeo sve Litvine i Tatare, jer se oni boje

kneževe srdžbe više negoli i same smrti.— Da, i ja se sjećam — rekne Zbiško — da mi je onda kad se kralj

u Krakovu na me bio rasrdio radi Lihtenštajna, mladi knez Jamontodmah savjetovao da se sam objesim. I dobrim mi je srcem davaotaj savjet, premda bih ga ja zato bio pozvao na megdan na utoptanojzemlji, da mi ionako, kao što znate, nisu imali glavu odsjeći.— Knez Jamont je već naučio viteške običaje — odgovori Povala.Razgovarajući tako prođoše kraj velikog litvinskog tabora i kraj triju

ruskih pukovnija, od kojih je najbrojnija bila smolenska, pa dojahašedo poljskog tabora. Tu bijaše pedeset zastava, jezgra i glavna snagasve vojske. Tu bijahu konji veći, oružje ljepše i vitezovi odlučniji, usvemu ravni zapadnim vitezovima. Kako su bili vični svim ratnimteškoćama, bijahu strasniji i od zapadnih bojovnika. Običaji su im biliprostiji, oklopi surovije skovani, ali su zato bili mnogo hrabriji, te sutako prezirali smrt da su im se silno divili francuski i engleski vitezovi.De Lorhe, koji je već odavna poznavao poljske junake, progovori

ovako: — Ovdje je sva sila i sva nada. Sjećam se kako su uMalborgu naricali, da se u borbi s vama svaki pedalj zemlje moraotkupiti rijekom krvi.— Krv će i sada rijekom poteći — odgovori Matko — jer ni križarski

red nije još nikada sakupio takve sile.Nato će Povala:— Vitez Kocborg, koji je od kralja nosio pismo velikomu meštru,

rekao je da su križari govorili kako takve sile nije nikada sakupio ni

rimski cesar, ni ma koji drugi kralj, i da bi križarski red mogao svekraljevine osvojiti.— Ej, ipak je nas više! - rekne Zbiško.— Da, ali oni do Vitoldovih četa malo drže; kažu da su to ljudi koji

će se raspršiti pred prvom navalom, baš kao što se razbije glinenilonac. A je li to istina ili ne, to ne znam.— Istina je i nije! - oglasi se iskusni Matko. — Ja i Zbiško ih

poznamo, jer smo s njima vojevali. U njih je gore oružje i lošiji konji,pa zato se često dogodi da odstupe pred boljim vitezovima, ali suipak hrabri kao i Nijemci.— To će se uskoro pokazati — rekne Povala. — Kralju navaljuju

suze na oči kad pomisli da će se proliti tolikokršćanske krvi, pa bi do posljednjeg časa želio sklopiti častan mir,

ali to ne da križarska oholost.— To je istina! Ja poznam križare i mi ih svi poznamo — potvrdi

Matko. — A Bog je već priredio vagu na koju će položiti našu krv ikrv naših neprijatelja.Već su bili nedaleko mazovskih četa, među kojima bijahu i šatori

gospodina de Lorha, a uto ugledaše u sredini »ulice« hrpu ljudi kojisu gledali u nebo.— Stojte! Stojte! - vikne jedan glas iz sredine hrpe.— A tko to govori i što vi tu radite? — zapita Povala.— Ja sam prior Klobucki. A tko ste vi?— Povala iz Tačeva, vitezovi iz Bogdanca i gospodin de Lorhe.— Ah, to ste vi, gospodine! — rekne prior tajanstvenim glasom i

pristupi k Povalinu konju.— Pogledajte samo mjesec i pazite što na njemu biva. Kobna je to i

čudna noć.Vitezovi podignu glave i počnu gledati mjesec koji je već bio blijed i

blizu zapada.— Ne mogu ništa razabrati — rekne Povala. — A šta vi vidite?— Redovnik pod kapuljačom bori se s kraljem pod krunom!

Gledajte! O, gle! U ime Oca i Sina i Duha svetoga! O, kako sestrašno bore! Bože, budi milostiv nama grešnicima!Naokolo nastade potpuna tišina, jer su svi suspregnuli dah u

prsima.— Gledajte! Gledajte! — klikne svećenik.

— Uistinu, nešto je tomu slično! — rekne Povala.— Uistinu! Uistinu! — potvrde drugi.— Ha, kralj je srušio redovnika! — klikne najednom prior Klobucki.

— Nogu je postavio na nj! Hvaljen budi Isus Krist!— Na vijeke vjekova!U taj čas prekrije gusti i crni oblak mjesec i nastade tamna noć...

samo je oganj bacao svoje turobno svjetlo preko ceste.Vitezovi odjahaše dalje, a kad su već bili prilično daleko, zapita

Povala: — Jeste li šta vidjeli?— Ispočetka ništa — odgovori Matko — ali kasnije sam vidio kako

se kralj bori s redovnikom.— I ja!— I ja!— To je znak božji! — odgovori Povala. — Hm, usprkos kraljevim

suzama neće biti mira!— Nego će biti takva bitka, kakve nije zapamtio svijet! — rekne

Matko.I odjahaše dalje šuteći, a srca im bijahu svečano uzbuđena.Kad su već bili blizu šatora gospodina de Lorha, podiže se opet

takav vjetar da su se u tili trenutak ugasili mazovski ognji. Zrakom jetitralo na tisuće iskara, a dim se širio na sve strane.— Ej, dim je strašan! — rekne Zbiško i skine s glave kabanicu koju

je bio podigao vjetar.— A u toj oluji kao da se čuje i plač ljudski.— Uskoro će svanuti, ali nitko ne zna šta će mu donijeti dan —

doda gospodin de Lorhe.

XXVIIIUjutro nije oluja prestala, već se još i povećala, tako da se nije

mogao razapeti šator, u kojem je kralj običavao svaki dan slušati potri svete mise. Napokon dođe Vitold s molbom da se služba božjaodgodi za prikladnije vrijeme i da vojska pođe naprijed. Kralj udovoljiželji jer nije mogao drukčije.Čim je svanulo pođe vojska naprijed, a za njom nepregledna

povorka kola. Za jedan se sat utiša vjetar, tako da su se mogle razvitizastave. Dokle je god moglo doseći oko, prekrise se polja kaokakvim raznobojnim cvijećem. Jedan pogled nije mogao obuhvatitisvih četa i čitave šume bojnih znakova, pod kojima su stupalepojedine pukovnije. Krakovska je četa išla pod crvenom zastavom sokrunjenim bijelim orlom, a to bijaše glavna zastava cijele kraljevine,glavni bojni znak za svu vojsku. Nosio ju je Martin iz Vroćimovica,koji je u svom grbu imao polukozu, moćan vitez i slavan po svijetu.Za njim su išli dvorski dostojanstvenici; jedan je nosio dvostruki fcrstlitvinski, a drugi malu zastavu. Pod barjakom svetog Jurja stupao jeodio najamnika i stranih dobrovoljaca, ponajviše Moravaca i Čeha.Njih je mnogo došlo na ovu vojnu, pa su i sačinjavali gotovo cijelučetrdesetdevetu četu. Bijahu to ljudi divlji, osobito pješaci, koji su išliza kopljanicima, ali tako hrabri i bijesni u boju, da su od njihodskakivali svi koji su se na njih namjerili, baš kao psi od ježa. Bili suoboružani kosama, sjekirama i željeznim toljagama, kojima su sestrašno borili. Oni su se unajmili svakome tko ih je platio, jer su živjelisamo od rata, grabeža i otimačine.Uz Moravce i Čehe išlo je pod svojim bojnim znakovima šesnaest

poljskih četa, od kojih bijaše jedna pšemijska, jedna lavovska, jednahalička i tri podolske; a za njima su stupali poljski pješaci oboružaniuglavnom kosama i sulicama. Mazovski knezovi Januš i Zjemovitvodili su dvadeset i prvu, drugu i treću četu. Iza njih su stupali ljudiJakša iz Tarnova i Andrije iz Tečina, Ščitka Lelive i Kšona iz Ostrova,Mikolaja iz Mihalova i Zbignjeva iz Brezja, Kšona iz Kozjeglave iJakova iz Konjecpolja, Jaška Ligezej Kmita i Zaklike, pa momciGripita, Bobovskih, Kozjih Rogova i mnogi drugi, koji su se hrabroborili u svakoj borbi.Pod njima je procvjetala zemlja kao što procvjeta livada u proljeće.

Bijaše to more konja, more ljudi, a nad njima šuma koplja s malim

zastavicama, pa iza njih sva sila pješaka. Svi su znali da polaze ustrašnu bitku, ali su također znali da to mora da bude, pa su išliradosna srca.Na desnom su krilu stupale Vitoldove čete pod raznobojnim

zastavama, ali sve s istom litvinskom hrabrošću. Nijedan pogled nijemogao pregledati svih odjela, jer su se preko polja i livada protezalidalje od jedne njemačke milje.O podne stiže vojska do Logdaua i Tanenberga i zaustavi se na

obronku šume. To mjesto bijaše dobro za počinak i sigurno od svakenenadane navale, jer im je s lijeve strane bilo Dubravsko jezero, a sdesne jezero Ljufojec, dok se pred samom vojskom otvarala jednumilju široka prostrana poljana. U sredini te poljane, koja se premazapadu malko dizala uvis, zelenio se lug kod Grinvalda, a nešto daljeljeskali su se slamni krovovi i pusti, tužni bregovi oko Tanenberga.Lako bi se mogao vidjeti neprijatelj, ako bi se spustio k šumi, ali senitko nije nadao da bi on mogao doći prije sutrašnjeg dana. Ovdje sezaustavi vojska samo na kratak čas, ali je ipak boju vješti Zindram izMaškovica razvrsta tako da se uvijek može upustiti u borbu. Ponjegovoj zapovijedi budu laki konjanici poslani preko Grinvalda iTanenberga da razvide svu okolicu; adotle na visokoj obali jezera Ljubjec razapeše kraljevski šator da

kralj pod njim može poslušati svoje obične svete mise.Jagjelo, Vitold, mazovski knezovi i ratni vijećnici pođoše u šator.

Pred šatorom se okupiše ugledniji vitezovi da se prije strašnog danapreporuče Bogu i da vide kralja. I vidješe ga kako dolazi u šarenojvojnoj odjeći, ozbiljna lica na kojem se zrcalila teška zabrinutost.Godine su ga tek malo promijenile i nisu naborale njegovo lice nipobijelile kosu, koju je i sad zavrćao za uši kao i onda kad ga jeZbiško prvi put vidio u Krakovu. Ali išao je kao prignut nadbremenom strašne odgovornosti koja je ječala na njegovimramenima, i kao da ga obavija velika tuga. U vojsci su govorili dakralj neprestano plače nad kršćanskom krvlju, koja se imala proliti, atako je zaista i bilo. Jagjelo se bojao rata, napose s ljudima koji nasvojim plaštevima i zastavama nose sveti krst, te je svom dušomžudio za mirom. Uzalud su mu poljski dostojanstvenici, pa čak iugarski posrednici Scitor i Gorjanski, isticali križarsku preuzetnost,kojom je veliki meštar Ulrik bio obuzet tako da je cijeli svijet htio

izazvati na borbu; uzalud mu je njegov vlastiti poslanik PetarKožborg prisizao na gospodinov križ i na svoj riblji grb da križarskired neće ni da čuje o miru i da su komtura gnjevskoga, grofa vonVendea, koji je jedini sklon miru, svi drugi pogrdili i osramotili — kraljje još uvijek gajio nadu da će neprijatelj priznati pravednost njegovihzahtjeva, pa požaliti ljudsku krv i mirnim načinom riješiti svezadjevice.I sada je pošao u šator da se za to pomoli Bogu, jer je dobru i blagu

njegovu dušu mučio najveći neimar. Jagjelo je nekad mačem iognjem harao križarske krajeve, ali je to radio kao poganski knezlitvinski, a kad je sada kao poljski kralj i kršćanin vidio zapaljenasela, pusta zgarišta, krv i suze, prestrašio se gnjeva božjeg, utolikoviša što je bio dstom početak vojne.Kad bi bar time bilo sve svršeno! Ali eto, danas će se ili sutra sva

zemlja natopiti krvlju.Uistinu nema taj neprijatelj pravo, ali ipak nosi sveti krst na svojim

plaštevima, a brane ga tako velike i svete relikvije da svaka misaoostane pred njima poražena. U svoj vojsci pomišljali su na njih sastrahom; Poljaci se nisu bojali ni strelica ni mačeva ni sjekira, negosamo tih svetih moći. - Kako ćemo na velikog meštra podići ruku —govorili su najneustrašiviji vitezovi — kad on ima na svom oklopurelikvijar, u kojem su kosti svetaca f drvootkupiteljeva krsta! — Vitold je težio za ratom, podjarivao ga i silio

na bitku, ali je kraljevo pobožno srce upravo podrhtavalo k d sesjetilo nebeskih moći kojima križarski red zaklanja svoje nepravde.

XXIXUpravo je svećenik Bartoš iz Klobuka dovršio jednu misu, a Janoš,

prior kališki, imao čitati drugu; uto je kralj izišao pred šator da malkoprotegne klečanjem izmučena koljena, kadno na zapjenjenu konjudojuri poput vjetra plemić Hanko Ostojčik i zavikne još prije nego jeskočio sa sedla:— Nijemci, milostivi gospodaru!Na te se riječi uskomešaše vitezovi, a kralj se promijeni u licu i

klikne: — Hvaljen budi Isus Krist! Gdje si ih vidio i koliko ih je četa?— Vidio sam jednu četu kod Grinvalda — odgovori usopljenim

glasom Hanko — ali se iza uzvisine dizala takva prašina kao da ihjoš više dolazi.— Hvaljen budi Isus Krist! — ponovi kralj.Uto se Vitolđ, kojemu je na prve Hankove riječi udarila krv u lice,

okrene k dvoranima i klikne:— Pođi ti, brate, a ja ću ostati i poslušati drugu misu.Vitold i Zindram iz Maškovica skoče na konje, i upravo htjeđoše

odjahati k vojsci, ali uto dojuri i drugi glasnik, plemić Petar Oksa izVlostova, i vikne još izdaleka: — Nijemci! Nijemci! Vidio sam dviječete!— Na konje! — začuše se glasovi među dvoranima i vitezovima.Petar još ne bijaše zašutio, kadno se opet začu topot, te dojuri i

treći vjesnik, a za njim četvrti, peti i šesti; svi su vidjeli njemačke četekoje su dolazile u velikom broju. Više nije bilo sumnje da svakrižarska sila zakrčuje put kraljevoj vojsci.Vitezovi odjuriše u tren oka k svojim četama. S kraljem ostade uz

crkveni šator samo šaka dvorana, svećenika i plemićkih dječaka. Ali,u taj se čas začuje zvono, u znak da kališki prior započinje drugusvetu misu, a Jagjelo sklopi pobožno ruke i digne oči k nebu, papođe laganim korakom u šator.Kad je poslije dovršene mise ponovo izišao pred šator, mogao se

već svojim očima uvjeriti, da su vjesnici rekli živu istinu, jer se naobronku uzvisine sve zacrnjelo. kao da je najednom na pustoj poljaniporasla šuma, a nad tom šumom leprša pod jasnim suncem bezbrojzastava. A tamo dalje za Grinvaldom i Tanenbergom dizao se k nebugolemi oblak prašine. Kralj pogleda jednim pogledom sav taj grozni

vidokrug, pa se onda okrene k svećeniku potkancelaru Mikolaju izapita ga:— Kakav je danas blagdan?— Blagdan apostolskog poslanja — odgovori potkancelar.A kralj uzdahne:— Dan apostola bit će zadnjim danom za mnoge tisuće kršćana koji

će danas izginuti na ovom polju.I pokaže rukom pustu, široku ravnicu, na kojoj je samo u sredini, na

pola puta do Tanenberga, stajalo nekoliko visokih hrastova.Uto mu dovedoše konja, a u daljini se pojavi šezdeset kopljanika,

što ih posla Zindram iz Maškovica da budu kraljeva tjelesna straža.Kraljevu je tjelesnu stražu vodio Aleksandar, mlađi sin kneza u

Plocku, a brat onog Zjemovita, koji je bio veoma vješt bojnomumijeću, te je sjedio u ratnom vijeću. Njegov je zamjenik bio kraljevlitvinski sinovac, Sigmund Koribut, mladić velikih nada i velikebudućnosti, ali nemirna duha. Među vitezovima bijahu najslavniji:Jaško Mužik iz Dubrave, pravi orijaš, ravan svojim uzrastom Paškuiz Biskupica, a svojom snagom gotovo i samome Zavisi Crnom, paZolava, češki barun, mršav i malen, ali veoma okretan, slavan načeškom i ugarskom dvoru zbog svojih megdana na kojima jepobijedio nekoliko austrijskih vitezova, i drugi Čeh Sokol, strijelacnad strijelcima, pa Veliko-Poljak Benjoš Vjeruš, pa Petar Milanski ilitvinski boljar Sjenko iz Pokosta, čiji je otac Petar predvodio jednusmolensku četu, pa kraljev rođak knez Fjeduško i knez Jamont, tenapokon sami poljski vitezovi, izabrani iz one tisuće, u kojoj su svi dojednog prisegli da će kralja braniti do posljednje kapi krvi i da će gasvojim životom zaštititi od svake opasnosti. A neposredno uzkraljevu osobu bijahu svećenik potkancelar Mikolaj i sekretar Zbiškoiz Olešnice, mladić učen, vješt čitanju i pisanju i veoma snažan. Nakraljevo su oružje pazila tri plemićka momka: Čajka iz Novog Dvora,Mikolaj iz Marovice i Danilko Rusin, koji je nosio kraljev luk. Ukraljevoj pratnji bijaše još nekoliko dvorjana koji su imali odnositivojsci žurne vijesti.Plemićki momci stave na kralja oklop i dovedu mu tr.kođer »iz

tisuće« izabranog vranca, koji je veselo zarzao navještajući timedobru kob i malko prikleknuo k zemlji, kao ptica kad hoće da poleti.Kad je kralj pod sobom osjetio konja i koplje u ruci, najednom se

promijenio. Tuga mu je iščezla s lica, male, crne oči silno blijesnuše,a lice mu oblilo rumenilo. Ali to je potrajalo samo čas, jer kad ga jesvećenikpotkancelar prekrstio znakom svetoga krsta, uozbiljio seponovo i pokorno prignuo glavu pokrivenu sjajnim srebrnim šljemom.U to vrijeme siđe njemačka vojska u ravnicu, pa prođe kraj

Grinvalda i zaustavi se u potpunom bojnom redu na sredini polja.Odozdo, iz poljskog tabora, vidjelo se čitavo more konja i vitezovapod željeznim oklopima. Bistrije su oči, koliko je to dopuštao vjetar,razabirale čak i različite znakove na pojedinim zastavama: krstove,orlove, mačeve, šljemove, janjce, te bivolske i medvjeđe glave.Stari Matko i Zbiško, koji su se već prije borili s križarima i poznavali

njihove čete i grbove, pokazivali su svojim Sjeradanima dvije četevelikog meštra u kojima služi odabrani cvijet križarskih vitezova,glavnu četu cijelog reda koju predvodi Fridrik von Valenrod, jaku četusvetog Jurja, nad kojom se vijorila zastava sa crvenim krstom nabijelom polju, i mnogo drugih križarskih odjela. Nepoznati im bijahusamo različiti bojni znakovi stranih gostiju, kojih su tisuće i tisućenadošle sa svih strana svijeta: iz Austrije, Bavarske, Švapske,Švicarske, iz slavne Burgundije, iz bogate Flandrije, a o francuskimje vitezovima jednom govorio stari Matko da čak i onda kad ih oborišs konja, dovikuju ratoborne riječi. Bilo ih je iz prekomorske Engleske,gdje je usred neprestanih borba sa Saracenima bila izvanrednoprocvala viteška hrabrost.A u tvrdim plemićima ispod Sjerađa, iz Konjecpolja, iz Kšešnje, iz

Bogdanca, iz Rogova i Brzozove, kao i iz drugih poljskih krajeva,uzavri krv u žilama na misao, da će se za koji čas uhvatiti ukoštac sNijemcima i sa svim tim slavnim viteštvom. Lica starijih postadošemrka i ozbiljna, jer su dobro znali kako će to biti strašan i težakposao. Srca mlađih počeše se otimati, baš kao što se otimlju lovačkipsi na remenu kad u daljini ugledaju divlju zvjerad.Neki stegnu u svojoj ruci koplje, mač ili sjekiru, a konji im se popnu

ma stražnje noge kao da će poskočiti; a drugi stanu brže disati kaoda im je najednom pod oklopima postalo tijesno.Ali iskusniji ih bojovnici umire govoreći: — Ni vas neće to minuti,

nego će biti posla za svakoga, i dao Bog da bude sretno!Križari su gledajući s uzvisine na šumsku nizinu vidjeli na obronku

šume samo nekoliko poljskih četa i nisu bili posve sigurni, da li je to

cijela kraljevska vojska. Nalijevo, kraj jezera, vidjelo se, istina, višešarenih odjela poljskih bojovnika, a po grmlju su se blistale sulicekojima se bore Litvini. Ali to su mogle biti samo poljske predstraže.Tek su bjegunci iz srušenog Gilgenburga, kojih je nekoliko bilodovedeno pred velikog meštra, svjedočilo da pred njemačkimčetama stoji sva poljsko-litvinska vojska.Ali uzalud su mu govorili o njezinoj sili. Meštar Ulrik im nije htio

vjerovati; on je od početka rata vjerovao samo ono što mu se sviđaločuti i što mu je naviještalo sigurnu pobjedu. On preda se nije slaovjesnike i glasonoše jer je znao da i bez toga mora doći do odlučnebitke, a ta se bitka ne može završiti drukčije nego strašnim porazomneprijatelja.Uzdajući se u silu kakve još nijedan veliki meštar nije doveo na

bojno polje, potcjenjivao je svog protivnika; a kad mu je komturgnjevski, koji je na svoju ruku izviđao okolicu, javio da su Jagjelovečete ipak brojnije, odgovorio mu je: — Kakve su to čete! Nešto poslaimat ćemo samo s Poljacima; a svi drugi, da ih je još i više, samo suljudi sposobniji za žlicu negoli za oružje.I žudeći svom dušom za bitkom, razveseli se sada veoma našavši

se najednom pred neprijateljem; a kad je ugledao glavnu zastavucijele kraljevine kako se crveni na tamnoj pozadini šume, nije višesumnjao da je pred njime glavna poljska vojska.Ali Nijemci nisu mogli udariti na Poljake dok su ovi stajali u šumi i

na rubu šume, jer su vitezovi bili strašni samo na otvorenom polju, anisu se znali boriti u šumskoj guštari.Zato se glavni je vođe sakupiše oko velikog meštra na kratko ratno

vijeće kako da iz šume izmame neprijatelja.— Tako mi svetog Jurja! — klikne meštar — mi smo prešli dvije

milje ne počivajući, a vrućina biva sve veća i tjelesa nam se znojepod oklopima. Mi nećemo ovdje čekati da neprijatelj iziđe naotvoreno polje.A nato progovori grof Vende, čovjek star i iskusan: — Već su se

ovdje narujgali mojim riječima, a narugali su se takvi ljudi koji će, posvoj prilici, umaći s ovog polja, na kojem ću ja poginuti — (i tupogleda na Vernera von Titlingena) — ali ću opet reći što mi nalažemoja briga i ljubav za križarski red: — Poljaci nisu plahi, a njihovkralj, siguirno to znam, očekuje sve do zadnjeg časa poslanike mira.

Verner von Tetlingen ne odgovori ništa, nego se samo prezirnonasmiješi, ali ni velikom meštru ne bijahu drage riječi grofa Vendea,pa rekne: — Zar je sada čas da se misli na mir! Mi moramo vijećati oposve drugom poslu.— Uvijek je čas da se učini djelo božje — odgovori von Vende.Ali okrutni čluhovski komitur Henrik, koji je prisegao da će narediti

da se pred njim nose dva gola mača dok ih posve ne omastipoljskom krvlju, okrene k velikome meštru svoje tusto, znojno lice ignjevno vikne:— Meni je milija smrt od sramote! Pa ako ostanem i sam samcat,

navalit ću ovim mačevima na čitavu poljsku vojsku!Ulrik malko namršti obrve:— Ti govoriš neposlušno! — A zatim će komturima: — Vijećajte

samo o tome kako da se neprijatelj izmami iz šume.I razni su ljudi davali različite savjete dok se na kraju nije i

komturima i svim uglednim gostima najbolje svidjelo mišljenjeGersdorfa, neka se poljskom kralju pošalju dva glasnika s porukomda mu veliki meštar šalje dva mača i da Poljake izazivlje na smrtniboj, a ako mu je malo polja da će meštar sa svojom vojskom malkoodstupiti da mu ga očisti.Kralj je upravo bio odjahao s obale nad jezerom i pošao k poljskim

četama na lijevom krilu, gdje je morao proći kraj velike skupinevitezova, kad mu najednom obznaniše, da dolaze dva glasnika izkrižarske vojske.Srce kralja Vladislava se napuni nadom: — Sigurno dolaze s

prijedlozima za pravedni mir!— Dao Bog! — odgovore mu duhovnici.Kralj pošalje po Vitolda, a uto se glasnici, ne žureći se, približe k

taboru. Svi su ih u jasnom svjetlu sunca posve dobro vidjeli kakodolaze na golemim, lijepo urešenim bojnim konjima: jedan je nasvom štitu imao crnoga orla na zlatnom polju, a drugi, glasnik knezaštitinskog, jastreba na bijelom polju. Bojni se redovi razmaknu prednjima, a oni siđu s konja i nađu se začas pred velikim kraljem, pa muse smjerno poklone i ovako progovore: — Veliki meštar Ulrik —rekne prvi glasnik — izaziva tvoje veličanstvo, gospođine, i knezaVitolda na sretnu bitku, a da bi podigao vašu hrabrost, koje vam činise nedostaje, šalje vam ova dva gola mača.

Iza tih riječi položi mačeve pred kraljeve noge. Jaško Mužik izDubrave protumači njegove riječi kralju, ali čim je dovršio, istupidrugi glasnik s jastrebom na štitu i progovori : — Veliki vam meštartakođer poručuje, gospodine, da će, ako vam je malo polja za bitku,odstupiti s vojskom da se ne usmrtite u ovoj šumi.Jaško Mužik prevede i njegove riječi, te nastade tišina, samo što su

vitezovi u kraljevoj pratnji počeli na takav bezobrazluk škrgutatizubima.I zadnje Jagjelove nade rasplinuše se poput dima. On je očekivao

poslanstvo nagodbe i mira, a to je bilo poslanstvo pogrde i rata.Zato digne suzne oči uvis i odgovori:— Mačeva je u nas dovoljno, ali primam i te kao znakove moje

pobjede, koju mi sam Bog po vama šalje. A i polje bitke će onoznačiti. Ja se uzdam u njegovu pravednost i svaljujem svu krivicuna vašu oholost. Amen.I dvije velike suze srune mu se niz opaljeno lice. A uto počnu klicati

vitezovi u njegovoj pratnji:— Nijemci odstupaju i ostavljaju nam bojno polje! Glasnici odu i

začas su ih vidjeli kako ponovo odlazena uzvisinu na svojim golemim konjima, a na suncu im se ljeskala

svila što su je nosili povrh oklopa.Poljske čete iziđu iz šume i postave se u bojni red. Sprijeda je

stajao takozvani »pročelni«odio, u kojem su bili najstrašniji vitezovi, a za njim glavni, a za

glavnim pješaci i najamnici.Između tih odjela bijahu dva duga prolaza, kojima su prelijetali

Zindram iz Maškovica i Vitold.Ovaj potonji bijaše bez šljema na glavi, pod sjajnim oklopom, sličan

zlokobnoj zvijezdi ili vjetrom nošenu plamenu.Vitezovi su zadržavali dah u prsima i smještali se u sedlu što su

udobnije mogli.Bitka je imala početi svaki čas.Uto je vrijeme veliki meštar promatrao kraljevske čete kako izlaze iz

šume.Dugo je promatrao njihovu mnogobrojnost, njihova krila raširena

kao u kakve velike ptice, njihove vjetrom nošene zastave i najednommu srce stisne neki nejasni ali strašan osjećaj.

Možda je svojim duševnim očima ugledao gomile lešina i rijeke krvi.Ne bojeći se ljudi, možda se pobojao Boga koji već tamo nanebeskoj visini drži vagu pobjede.Prvi put mu pade na um kakav je to zlokoban dan svanuo i prvi put

osjeti kakvu je neizmjernu odgovornost preuzeo na svoja leđa.I lice mu problijedi, usnice mu zadršću, a iz očiju mu poteku obilne

suze. Komturi pogledaju u čudu na svogvođu.— što vam je, gospodine? — zapita ga grof von Vende.— Ovo je, doista, pogodan čas za suze! — progovori okrutni

Henrik, komtur čluhovski.A veliki komtur Kuno Lihtenštajn rekne: — Ja ti otvoreno

prigovaram, meštre, jer bi ti sada morao da podižeš viteška srca, ane da ih slabiš. Mi te, zaista, nismo prije takvoga viđali.Ali meštru su, usprkos svemu tome, na crnu bradu tako tekle suze,

kao da u njemu plače netko drugi.Napokon se malko svlada, pogleda svojim strogim pogledom

komture i vikne: — K četama!Svaki skoči odmah k svojoj, a on pruži ruku k svom plemićkom

momku i rekne: — Daj mi šljem.Već su strašno kucala srca u obim vojskama, ali trublje još uvijek

nisu davale znaka za borbu.Nastade čas očekivanja, možda teži i od same bitke. Na polju,

između Nijemaca i kraljevske vojske, stajalo je na strani Tanenberganekoliko osamljenih hrastova na koje su se popeli okolišni ljudi dagledaju pokrete tih tako mnogobrojnih četa, kakvih svijet još nijevidio. Osim tog jedinog drveća bijaše cijelo polje pusto, nalik naobamrlu stepu. Njime je samo šumio vjetar, a nad njim se krilila smrt.Oči vitezova vraćale su se i nehotice na tu zlokobnu, mučaljivuravnicu. Oblaci nošeni vjetrom zaklanjali su od časa do časa sunce,a onda je na ravnicu padao smrtni mrak.Uto prestane vjetar, pa zašumi u šumi, strese na tisuće lišća, odjuri

na polje, zašušti suhom travom, podigne silan prah i ponese ga u očikrižarskim četama. U isti se mah pronese zrakom glas rogova,trubalja i bubnjeva i cijelo se litvinsko krilo pokrene poputneizmjernog jata ptica naprijed. Svi potrče odmah po svom običajutrkom. Konji protegnuvši vratove i naćulivši uši pojuriše svom silom;

a konjanici su, mašući mačevima i sulicama, jurili sa strašnom vikomna križarsko lijevo krilo.I veliki je meštar bio na tom krilu. On nije više bio tronut, a iz očiju

su mu umjesto suza sijevale iskre. Ugledavši pred sobom litvinskekonjanike, okrene se k Fridriku Valenrodu, koji je zapovijedao na tojstrani, i rekne:— Vitold je prvi stupio u borbu. Stupite i vi u ime božje!I mahnuvši desnom rukom krene odmah četrnaest željeznih

vitezova.— Gott mit uns!1 — klikne Valenrod.Čete spuste koplja i pođu naprijed korakom. Ali, kao što se kamen

srušen s grane kotrlja sve brže i brže, tako i one iz koraka prijeđošeu laki kas, pa onda u najbrži trk, ali su išle tako strašno, neobuzdano,kao lavina koja mora satrti i uništiti sve pred sobom.Zemlja je ječala i stenjala pod njima.Bitka se zapodjene i raširi po svoj liniji, a poljske čete počnu pjevati

staru bojnu pjesmu svoga Vojtjeha. Sto se tisuća željezompokrivenih glava podiže k nebu, a iz sto tisuća prsiju razlijegne seogroman glas sličan nebeskom gromu: »Bogorodice, djevice,Bogom slavljena Marijo!U tvoga sina, GospodinaMajko presveta, majko jedina,Izmoli oprost grijesima!Kirie Elejson!«i Bog budi s nama.I odmah im silna snaga uđe u kosti, a srca im bijahu spremna na

smrt. U tim glasovima i u toj pjesmi bijaše tako neizmjernapobjednička sila kao da su se gromovi stali razlijegati nebom.Koplja zadrhtaše u viteškim rukama, zadrhtaše zastave i zastavice,

zadršće zrak, uskoleba se granje u šumi, a probuđena se šumskajeka počne odazivati u šumskoj dubini, šireći se po jezeru i lugu i pocijeloj zemlji kako je duga i široka.»Izmoli oprost grijesima! Kirie Elejson!«A oni su pjevali dalje:»Tvog je sina Spasitelja svečan čas! Misli nam prosvijetli, čuj naš

glas! Čuj nas sada, što te molimo, Uslišaj nas što te prosimo:Pobjedu nam daj na svijetu, A po smrti vječnost svetu!

Kirie Elejson...«Jeka ponovi poput odgovora: »Kirie Elejsooon!« a dotle je već na

desnom krilu bjesnila žestoka borba i približavala se k središtu svebrže i brže.Stroipat oružja, rzanje konja i glasni povici bojovnika miješali su se

s pjesmom. Ali, načas se sva ta vika utiša kao da je svim tim ljudimaponestalo daha, i u jednom su se takvom času mogli još jednom čutigromki glasovi:»Adame, ti slugo božji Ti u božjem vijeću sjediš, Smjesti i nas, svoju

djecu Gdje su božji anđeli! Tamo je radost, Tamo je milost, Tamo jeviđenje Tvorca Anđeosko bez konca! Kirie Elejson...«I nanovo se razlijegne jeka po šumi: »Kirie Elejson!« Vika na

desnom krilu još se poveća, ali nitko nije mogao ni vidjeti ni razabratišto se ondje događa, jer je meštar Ulrik, koji je s uzvisine promatraobitku, bacio u taj čas pod Lihtenštajnovim vodstvom na Poljakedvadeset četa.A pred poljski »pročelni« odio, u kojem su bili najbolji vitezovi, bane

kao grom Zindram iz Maškovica i pokazavši mačem na oblakeNijemaca, koji su se približavali, vikne tako gromko, da su se konji uprvoj vrsti propeli na stražnje noge: — Na njih! Naprijed!I vitezovi pojuriše naprijed prignuvši se nad konjske vratove i

naperivši koplja preda se.A Litva se uskoleba pod strašnom navalom Nijemaca. Prvi redovi

najbolje oboružani i složeni iz najhrabrijih boljara, u gomilama pokrijuzemlju. Drugi se bijesno pograbe ukoštac s križarima, ali ih nikakvahrabrost, nikakva odvažnost, nikakva moć ljudska nije mogla spasitiod propasti i poraza. Pa kako je i moglo da bude drukčije, kad su sena jednoj strani borili vitezovi posve okovani u željezne oklope i naisto tako oklopljenim konjima, a na drugoj ljudi, istina, jaki i hrabri, alina malim konjima i zaštićeni samo kožama...? Uzalud je uporni Litvintražio kako da dođe do njemačke kože. Sulice, koplja, sablje,željezni i kameni buzdovani odbijali su se od željeznih oklopa kao odžive pećine ili jakog gradskog zida. Teški ljudi i konji gazili sunesretne Vitoldove vojnike, lomili njihove mačeve i sjekire, boli ih,sjekli im kosti, gazili konjskim kopitima. Knez Vitold je uzalud u terulje slao nove i nove odjele, uzalud bijaše sav otpor, uzalud svahrabrost: ništa im nije pomoglo preziranje smrti, ništa im nisu koristile

rijeke krvi! Najprije pobjegoše Tatari, Besarabijci i Vlasi, a doskorapuče liitviska stijena, te divlji strah obuze sve bojovnike.Veći dio njih pobježe k jezeru Ljubjec, a za njima pojuriše glavne

njemačke sile, sjekući ih tako strašno da se cijelo polje prekrilolešinama.A drugi, manji dio Vitoldovih četa, u kojem bijahu i tri smolenske

pukovnije, uzmače k poljskom krilu, a za njim pođe u potjeru šestnjemačkih četa, kojima se kasnije pridružiše i oni, što su se vraćali izsječe. Ali dobro oboružani Smolenčani stanu se junački opirati. Bitkase na tome mjestu pretvori u pravo klanje. Potoci krvi zalijevali susvaki korak, svaki pedalj zemlje. Jedna od smolenskih pukovnijaizgine gotovo posvema, dok su se dvije druge branile s najvećomžestinom. Ali pobjedonosne Nijemce nije više ndšta moglo zaustaviti.Neke njihove čete obuze pravi bojni bijes. Pojedini su vitezovipodbadali svoje konje i slijepo s mačem i sjekirom u ruci navaljivalina najgušće neprijateljske hrpe i sjekli ih upravo nadljudskomsnagom. Potiskivali su ih tako da su najzad ostaci smolenskih konja ivitezova zašli za bok poljskom pročelnom i glavnom odjelu, koji seveć cijeli sat borio s Nijemcima koje je predvodio Kuno Lihtenštajn.Kunu nije bilo baš lako, jer su snage bile podjednake u pogledu

oružja i konja, pa i jednake bojne vještine. Nijemce su potisnulapoljska koplja najviše zato što su na njih prve udarile tri strašne čete:krakovska, brza pod Henrikom iz Brohoćica, i dvorska koju jepredvodio Povala iz Tačeva. Ipak je prava borba nastala tek ondakad su bojovnici polomili svoja koplja, pa dohvatili mačeve i sjekire.Tada je štit udario o štit, čovjek se uhvatio s čovjekom; konji supadali, rušili se bojni znakovi, pod udarcima pucali su buzdovani,šljemovi, naramenici, oklopi, oblijevalo se krvlju željezo, rušili sehrabri vitezovi sa svojih sedala poput posječenog drveća. Oni križari,koji sa već pod Vilnom vidjeli kako se bore Poljaci, znali su kakvi suto žilavi i neustrašivi ljudi, a goste i novake obuzeo je pred njimasilan strah i strepnja. Mnogi je i nehotice zaustavio konja, nesigurnopogledao preda se, pa još prije nego što je mogao da bilo šta učinipoginuo pod strašnim zamahom poljske desnice. I baš kao što iztmurnog oblaka nemilosrdno pada grad na žitno polje tako su gustopadali grozni udarci, sjekli mačevi, udarali buzdovani, sjekle sjekire,sjekle bez predaha i milosrđa, a pod njima su, kao u kovačnici,

zvečali oklopi i smrt je poput vjetra gasila živote, uzdasi se izvijali izprsiju, gasle oči, a ruse i junačke glave padale u noć vječnu.Zrakom su letjele iskre izazvane udarom željeza u željezo, komadi

polomljena oružja, nojeve i paunske perjanice. Konjska su kopitagazila okrvavljena tjelesa onih nesretnika što su ležali na zemlji. Tkoje god pao ranjen, toga su pogazili konja.Ali još uvijek nije pao nijedan od viđenijih poljskih vitezova, već su

svi hrlili naprijed zazivajući imena svojih zaštitnika ili kličući lozinkesvojh rodova, baš kao što po suhoj stepi juri oganj koji proždiregrmlje i travu. Prvi je Lis iz Targoviška navalio na hrabrog komturaGamrata iz Osterode, koji je bio izgubio štit, pa je oko lijeve ruke oviosvoj Bijeli plašt i njeme se branio od udaraca.Lis je oštrim mačem presjekao plašt i naramenik i odsjekao mu ruku

do ramena, a drugim mu je udarcem probo trbuh, tako da mu se vrhmača zadjenuo u hrptenjaču. Ugledavši smrt svog vođe, kriknuše odstraha ljudi iz Osterode, a Lis nasrne među njih kao jastreb međugolubove.Kad su mu još Staško iz Harbimovica i Domarat iz Kobiljana

priskočili u pomoć, počeli su sva trojica rušiti tako strašno, kao štomedvjeđi ruše slabe prutove kad se namjere na polje zasijanomladim graškom.Paško Zlođjej iz Biskupica usmrti slavnog brata Kunca Ađelsbaha.

Kad je Kune pred sobom ugledao diva s krvavom sjekirom u ruci, nakojoj su s krvlju bile prilijepljene i ljudske kose, silno se prestraši ihtjede se predati. Ali u onoj strašnoj lomljavi Paško ga nije čuo, negose malko podigao na sedlu i presjekao mu glavu zajedno saželjeznim šljemom kao da tko jabuku presijeca nadvoje. Odmah jezatim ubio Loha iz Meklemburgije i Klingenštajna i ŠvabuHelmsdorfa iz moćnog grofovskog roda Limpaha iz Majnca iNahtervica također iz Majnca i napokon su pred njim lijevo i desnostajali uzmicati prestravljeni Nijemci, a on se zabio među njih kao usrušenu stijenu i svaki čas se Vidjelo kako se diže u sedlu, a zatim jesijevnula njegova sjekira i jedan je njemački vitez opet pao međukonje.Hrabri je Andrija iz Brohoćica, slomivši mač na glavi viteza koji je

imao sovu na svom štitu i na svom šljemu, dohvatio tog istog vitezaza ruku, pa mu je iščašio i zatim ga probo nožem i tako ga rastavio

sa životom. On je zasužnjio i mladog viteza Dinhajma, kojeg jezatekao bez šljema, pa ga nije htio usmrtiti, jer je bio još pravi dječaki pogledao ga upravo djetinjim pogledom. Andrija ga je izručio svojimmomcima ni ne sluteći da je u njemu dobio zeta, jer je taj vitezkasnije uzeo njegovu kćer za ženu i zauvijek ostao u Poljskoj.Nato su bijesno navalili Nijemci jer su htjeli da otmu mladog

Dinhajma, koji je poticao iz moćnog roda grofova nadranskih, ali ihviteški »predzastavnici«: Šumik iz Nadbroža, dva brata iz Plomikova,Dobko Ohvia i Zih Pikna, zadržaše na mjestu kao što lav zadrži bikai potisnuše ih k četi svetoga Jurja unoseći među njih propast iuništenje.S viteškim se gostima srazila i kraljevska dvorska četa, koju je

predvodio Čolek iz Željihova.Tu je Povala iz Tačeva s nadljudskom silom obarao ljude i konje,

mrvio željezne šljemove kao kakva jaja i navaljivao posve sam nacijele gomile, a uza njišu išli Leško iz Gora je, drugi Povala iz Vihučai Mistislav iz Škšina, te dva Čeha: Sokol i Zbislav.Tu je dugo trajala bitka, jer su na jednu četu udarile tri njemačke; ali

kad joj je dvadeset i sedma pod Jaškom iz Tarnova došla u pomoć,izjednačile su se sile manjeviše, pa su Poljaci potisnuli Nijemce stokoraka od mjesta na kojem su se najprije bili uhvatili ukoštac.A još ih je dalje bacila velika krakovska četa, koju je predvodio

Zindram, a na čelu joj je među »predzastavnicima« išao najstrašnijiod svih Poljaka: Zaviša Crni Sulimčik. Uz njega su se borili: njegovbrat Farurej i Florijan Jeličik iz Koritnice, Skarbek iz Gora, slavni Lisiz Targoviška, Paško Zlodjej, Jan Naleči, Stan iz Harbimovica. Podgolemom Zavišinom rukom ginuli su najhrabriji muževi kao da impod onim crnim oklopom sama smrt dolazi u susret, a on se borionamrštenih obrva i stisnutih nosnica, ozbiljan i miran kao da obavljasvoj obični posao; časkom je podizao svoj štit i odbijao udarce, asvakom je blijesku njegova mača odgovarao strašan jauk pogođenamuža, ali on se nije ni ogledao, već je jurišao sličan crnome oblaku izkojega udaraju strašni gromovi.Poznanjska četa, koja je na svojoj zastavi imala orla bez krune,

borila se također na život i smrt, a nadbiskupska i tri mazovske išlesu za njom. Iz sjerađske navaljivao je mladi Zbiško iz Bogdanca kaobik u najgušće redove, a uza nj je išao stari strašni Matko boreći se

posve mirno kao što se bori vuk, koji ne ugrize drukčije negolismrtno.On je posvuda tražio očima Kuna Lihtenštajna, ali ga u onoj vrevi

nije mogao naći, pa je zato udarao na one koje su na sebi imalisjajnije oklope, i nesretan je bio svaki vitez koji se morao s njimepobiti. Nedaleko obojice vitezova bogdanaških protiskivao se grozničtan iz Ragorva.Kod prve navale razbiše mu šljem, pa se sada borio gologlav

strašeći svojim okrvavljenim i dlakavim licem Nijemce, kojima sečinilo da pred sobom nemaju čovjeka nego nekakvu šumskuspodobu.Međutim padoše s obje strane stotine i tisuće vitezova na zemlju,

ali se napokon pod strašnim udarcima Poljaka počeše kolebatinjemački redovi. Uto se dogodi nešto što je u jedan jedini trenutakmoglo odlučiti sudbinu cijele bitke.Vraćajući se iz potjere za Litvinima navališe bijesne i svojom

pobjedom opijene njemačke čete na bok poljskog krila.Misleći da je već sva kraljevska vojska razbijena i bitka sigurno

dobivena, vraćali se Nijemci u velikim i neurednim skupinama vičući ipjevajući, kadno najednom ugledaše pred sobom strašnu sječu ipobjedonosne Poljake gdje pred sobom potiskuju njemačke redove.Križari prignuše glave i pogledaše u čudu na sve što se tu zbiva, pa

onda obodoše konje i pojuriše i sami u borbu.I tako udari množina na množinu i doskora navališe tisuće i tisuće

na bojem izmučenu poljsku četu. Videći da im dolazi pomoć, Nijemcikliknuše radosno i navališe još žešće na Poljake.Strašna borba plane na čitavoj liniji, zemlja se zalije potocima krvi,

a nebo se smrači i s njega zagrmi silna grmljavina kao da se i samBog želi umiješati među te grozne borce.I pobjeda počne opet naginjati na stranu Nijemaca. Već se stadoše

kolebati poljski redovi, a križari počeše jednim glasom pjevatipobjedonosnu pjesmu: »Christ ist erstanden...!«Ali se uto dogodi nešto strašno.Jedan križar, koji je ležao na zemlji, raspori nožem trbuh konju na

kojem je sjedio Martin iz Vroćimovica držeći veliku krakovskuzastavu s okrunjenim orlom, svetu čitavoj krakovskoj vojsci. I konj ikonjanik padoše naglo, a zajedno s njima pade i zastava.

U tili trenutak mašiše se za njom stotine željeznih ruku, a iz svih senjemačkih prsa izvije usklik radosti. Pričinilo im se da je to konac, daće sada strah i trepet obuzeti Poljake, da je nadošao čas poraza,klanja i sječe, i da će još samo ubijati poljske bjegunce.Ali baš njih je čekao strašan i krvav poraz. Poljski vojnici, doista,

očajno kriknuše kao jedan muž videći da im je pala sveta zastava, alitaj očajni krik ne bijaše izraz straha nego strašnoga bijesa. Rekao bida je živi oganj pao na njihove oklope. Kao ranjeni lavovi nasrnušena ono mjesto najhrabriji muževi s obje strane i čovjek bi rekao da seoko kraljevske zastave uskovitlala strašna bura. I ljudi i konjispletoše se u ogromni vrtlog, a iz toga su se vrtloga podizale ruke,sijevali mačevi, blijeskalesjekire, udaralo željezo o željezo, čuo se divlji vrisak i očajni vapaj

ranjenih ljudi slijevajući se u jedan jedini glas, kao da su senajednom iz dubine pakla oglasili prokletnici. Podiže se prašina, a iznje su trčali strahom zaslijepljeni konji bez konjanika, s krvavimočima i raščupanom grivom.Ali to potraja kratko. Nijedan Nijemac ne iziđe živ iz te bure, a

uskoro nad poljskom četom ponovo zaleprša spašena zastava.Vjetar je podigne i razvije, a ona se raširi kao golemi cvijet, kao znakbožjeg gnjeva na Nijemce, a pobjede za poljske vitezove.Sve je čete pozdraviše pobjedonosnim poklikom, i udariše tako

žestoko na Nijemce, kao da se svakoj četi i svakom vojnikupodvostručila snaga.Udarani bez milosrđa, bez predaha, kakav je čovjeku potreban da

nanovo živne, potiskivani sa svih strana, sječeni nemilosrdnomačevima i sjekirama, Nijemci se ponovo pokolebaju i počnuuzmicati. Ovdje i ondje začuše se glasovi moleći za milost; ovdje iondje iziđe iz bojnog reda mnogi inozemni vitez, sav blijed u licu odstraha i čuda i pobježe naslijepo kamo ga je nosio njegov prestrašenikonj. Većina bijelih plašteva što su ih preko oklopa nosili križariležala je već na zemlji.I teški nemir obuze srca križarskih vođa jer uvidješe da im je sav

spas još samo u velikom meštru koji je dosad stajao u pričuvi držećipod sobom još šesnaestak netaknutih četa.Promatrajući s uzvisine bitku uvidi i on da je došao odsudni čas, pa

pojuri sa svojim željeznim odjelom kao što juri vjetar goneći pred

sobom tamni ledeni oblak.Ali još prije toga, na svom se zadahtanom konju pojavi pred trećom

poljskom linijom, koja dotad još nije sudjelovala u boju, slavniZindram iz Maškovica koji je budno pazio na sve i brižno promatraocijeli razvoj bitke. Ondje je među poljskom pješadijom stajalo inekoliko četa najmljenih Čeha. Jedna je od njih još prije borbe bilaponešto uzmakla, ali se odmah postidila i ostala na mjestu planuvšiželjom za bojem, željom da hrabrošću ispravi svoju časovitu slabost.Ali i tu bijahu uglavnom poljske konjaničke pukovnije, sastavljene odsiromašnijih plemića bez oklopa, pa kmetskih i seljačkih pješaka,oboružanih toljagama, željeznim vilama i oštrim kosama.— Spremaj se! Spremaj! — vikao je gromkim glasom Zindram iz

Maškovdca leteći ispred četa poput munje.— Spremaj se! — ponavljale su niže vođe.A kad su seljaci vidjeli da je kucnuo i njihov čas, spustiše svoje

toljage, vile i kose na zemlju i prekrstivši se znakom svetoga krstastadoše pijuckati u svoje tvrde i velike dlanove.I cijelom se linijom čulo to zlokobno pljuckanje, a zatim je svatko

pograbio svoje oružje i udahnuo u se mnogo zraka. U taj čas dohrliZindramu kraljev glasnik i šapne mu nešto usopljenim glasom u uho,a Zindram se okrene k pješacima, pa mahne mačem i vikne: —Naprijed!— Naprijed! Svi zajedno! Ravno! — začuju se zapovijedi nižih vođa.— Naprijed! Na pasju braću! Na njih!I pođoše. A da idu jednakim korakom i da ne poremete red, počnu

svi u jedan glas govoriti: — Zdra-vo-Ma-ri-jo-mi-lo-sti-pu-na-Go-spo-din — s — Tobom!I tako su stupali naprijed. Stupali su najamnici i domaći ljudi, seljaci

iz Male Poljske, iz Velike Poljske i Šle-ske, koji su se prije vojnesklonuli u kraljevinu, i Mazurci ispod Elka, koji su pobjegli od križara.Od kosa i tesaka na ručkama zablijesnu i zasine cijelo polje.I dođoše na određeno mjesto.— Udri! — viknuše potzapovjednici.— Uh!I svaki uzdahne kao krepak drvar kad prviput zamahne teškom

sjekirom, a zatim stanu sjeći i rušiti što im je samo dopuštala snaga.Jauk i vika podiže se k nebu.

Kralj, koji je s uzvišena mjesta upravljao svom bitkom, slao je nasve strane glasnike i već je bio ohrapavio od izdavanja zapovijedi;kad je napokon vidio da su se već sve čete upustile u borbu, stanese i sam spremati u boj.Njegovi ga dvorjani nisu htjeli pustiti, jer su se bojali za posvećenu

osobu vladarevu. Zolava pograbi za uzde konja i ne htjede ih pustitipremda ga je kralj udario po ruci. I drugi mu stadoše na put molećiga i uvjeravajući da ionako on neće odlučiti bitku.A u taj čas zaprijeti najveća opasnost i kralju i svoj njegovoj pratnji.Veliki meštar se povede za primjerom onih Nijemaca, koji su se

vraćali iz potjere za Litvindma i htjede također s boka navaliti naPoljake, pa povede svojih šesnaest odabranih četa malko u stranu,uslijed čega su one morale proći tik ispod brežuljka na kojem jestajao Vladislav Jagjelo.Kraljevi ljudi opaze odmah opasnost, ali više nije bilo vremena za

uzmak. Smotaše samo kraljevsku zastavu, a kraljevski pisarZbignjev iz Olešnice odjuri odmah na svom konju najbržim trkom knajbližoj četi, koja se upravo spremala da ponovo dočekaneprijatelja, a koju je predvodio vitez Mikolaj Kjelbasa.— Kralj u opasnosti! U pomoć! — vikne Zbignjev. A Kjelbasa, koji je

već prije izgubio svoj šljem, skinesvoju od znoja mokru i okrvavljenu kapu s glave, pa je pokaže

glasniku i vikne strašno ljutitim glasom:— Gledaj, zar mi ovdje stojimo prekrštenih ruku! Luđače! Zar ne

vidiš da na nas dolazi onaj oblak koji bi se inače sručio na kralja;odlazi, jer ću te probosti mačem.I zaboravivši s kim govori, poleti, zaista, kao mahnit na glasnika, a

ovaj uvidi s kime ima posla i da stari vojnik ima pravo, pa se brzovrati kralju i javi mu šta je čuo.A kraljeva garda okruži poput zida svog vladara da ga zaštiti svojim

prsima. Ali kralj se ne dade zadržati, nego se postavi u prvi red. Alitek što se postaviše, dođoše im njemačke čete tako blizu da su segrbovi na križarskim štitovima mogli posve dobro razabrati. Njihov biizgled prestrašio i najhrabrija srca, jer je to bio odabrani cvijetnjemačkog viteštva. Oklopljeni sjajnim oklopima, sjedeći na golemimkonjima i još neizmoreni bojem u kojem dosad nisu ni sudjelovali,dolazili su poput oluje, sa strašnim štropotom, sa šumom svojih

zastava i zastavica, a sam je veliki meštar jahao pred njima u svombijelom, širokom plastu, koji se širio na vjetru posve sličan krilimagolemog orla.Meštar prođe kraj kraljeve pratnje i odjuri u glavnu bitku, jer šta mu

je bilo do šake vitezova na malom brežuljku, među kojima nije nislutio da se nalazi sam kralj! Ali od jedne se čete odvoji golemiNijemac, koji je ili prepoznao Jagjela ili ga je zamamio kraljev srebrnioklop ili se htio iskazati osobitim junaštvom, pa prigne glavu, naperikoplje i navali ravno na kralja.Ali kralj podbode konja i pohrli k njemu još prije nego što su ga

mogli zadržati. I bili bi se nesumnjivo pobili na smrt, da Zbignjeviz Olešnice, mladi kraljevski sekretar, nije bio jednako vješt bojnom

poslu kao i latinskom jeziku. Držeći u ruci slomljeno koplje, dojašeZbignjev k Nijemcu sa strane, pa ga tresne po glavi, zbaci mu šljem isruši ga na zemlju. U isti trenutak udari ga i sam kralj mačem pootkrivenu čelu i ubije ga tako svojom rukom.Tako pogibe slavni njemački vitez Diplod Kikiric von Diber.

Njegovog konja uhvati knez Jamont, a on je sam ležao na zemljismrtno ranjen pod svojim sjajnim oklopom i s pozlaćenim pašom.Oči mu pobijelješe, ali je nogama još uvijek strugao sve dok munajveća ljudska uspokojiteljica smrt, nije mrakom prekrila glavu iupokojila ga zauvijek.Nato skočiše vitezovi ispod helminjske zastave da osvete smrt

svoga druga, ali im sam veliki meštar zakrči put doviknuvši im:Herum! Herum! — i odvede ih onamo gdje se imala odlučiti sudbinatog krvavog dana, to jest u glavnu bitku.I nanovo se dogodi nešto čudno. Mikolaj Kjelbasa koji je bio

najbliže prepozna neprijatelje, ali ih u silnoj prašini ne prepoznašedruge poljske čete i, misleći da se to Litvini vraćaju u boj, nespremiše se da ih dočekaju kako treba.Prvi poleti Doipko iz Olešnice u susret velikom meštnu koji je jahao

sprijeda i prepozna ga po plastu, po štitu i po velikom relikvijaru štoga je nosio na prsima, na oklopu. Ali poljski se vitez nije usudio dakopljem udari u relikvijar premda je velikog meštra nadilazio svojomsnagom, a meštar mu odbije mač na stranu i rani mu malko konja, azatim se rastanu i svaki odjašek svojima.— Nijemci! Sam veliki meštar! — vikne Dopko.

Čuvši to, maknuše se poljske čete s mjesta i pojuriše najvećombrzinom na neprijatelja. Prvi navali sa svojima Mikolaj Kjelbasa iborba plane nanovo.Sad ili zato što vitezovi iz helminjskog kraja, među kojima je bilo

mnogo ljudi poljske krvi, nisu udarili dovoljno smjelo ili zato što višeništa nije moglo zaustaviti poljsku navalu, ne urodi taj njemačkinapadaj onim uspjehom kojem se nadao veliki meštar. Njemu sečinilo da će to biti zadnji udarac zadan poljskoj sili, a međutim uvidiuskoro da navaljuju Poljaci, da idu naprijed, da biju i sijeku i okružujunjegov odio, a njegovi vitezovi se više brane negoli napadaju.Uzalud ih je on gromkim glasom bodrio, uzalud ih je golim mačem

gonio u boj. Oni su se, doduše, branili i branili su se hrabro, ali unjima nije bilo ni onog zanosa ni one žestine koja vodi vojsku kpobjedi i kojom bijahu obuzeta poljska srca. U slomljenim oklopima,u krvi, ranama, s polomljenim oružjem i bez daha u prsima udarali supoljski vitezovi na najgušće hrpe Nijemaca, a ovi su zaustavljalisvoje konje i obazirali se iza sebe, kao da se žele uvjeriti nije li većpukao željezni obruč koji ih okružuje sa svih strana, pa su uzmicalipolako, ali neprestano, kao da žele umaći iz tog bojnog vrtloga. Adotle su od šume zagrmjeli novi poklici. To je Zinđram vodio u bojseljačke pješake. Uskoro zazveknuše po željeznim oklopima oštrekose, a lešine stadoše da sve gušće padaju na zemlju; krv se počnelijevati potokom i bitka plane neizmjernim plamenom, jer Nijemciuvidješe da im je spas samo u maču, pa se stadoše očajno braniti.I tako su se borili još neko vrijeme; pobjeda je bila neizvjesna, a

onda se najednom podigne silna prašina na desnoj strani bitke.— Litva se vraća! — kliknuše radosni poljski glasovi.I pogodiše. Litva, koju je bilo lakše razbiti negoli pobijediti, vraćala

se u boj jureći poput vjetra na svojim brzim konjima.Odmah priskoči k velikom meštru nekoliko komtura, a pred njima

Verner von Tetlingen.— Spasi se, gospodine! — dovikne mu blijedim usnama komtur

Elblong. — Spasi sebe i red dok nas posve ne opkole!Ali viteški ga Ulrik pogleda tužno, podigne ruku k nebu i klikne: —

Ne dao Bog da ja ostavim ovo polje na kojem je poginulo tolikojunaka! Ne dao Bog!

I doviknuvši svojim ljudima da pođu za njim pojuri u sredinu bitke.Uto nadode Litva i nastade takav strašni vrtlog da ljudsko oko nijemoglo više ništa razabrati.Veliki meštar udaren šiljkom litvinske sulice u usta i dvaput ranjen u

lice odbijao je neko vrijeme oslabljenom desnicom silne udarce; alise napokon pogođen vilama u šiju sruši na zemlju kao posječenihrast.Kao mravi prekriše ga bojovnici odjeveni u zvjerske kože.Verner von Tetlingen dade se s nekoliko četa u bijeg, a sve druge

opkoli željezni obruč kraljevske vojske. Bitka se pretvori u klanje i utako nečuven poraz križarski, da mu je u sivoj ljudskoj povijesnici bilomalo sličnih. Još se nikada nisu u kršćansko vrijeme, od borbeRimljana s Gotima i Karla Martela s Arapima borile tako silne vojskemeđu sobom. Ali sad je jedna od njih ležala na zemlji kao žito kosompokošeno. Na kraju se predadoše one čete koje je u boj doveo samveliki meštar. Halminjci zabodoše u zemlju svoje zastave. I druginjemački Vitezovi poskakaše s konja u znak da se predaju ipokleknuše na okrvavljenu zemlju. I cijela četa svetog Jurja u kojojsu služili strani gosti predade se zajedno sa svojim vođom.Ali bitka potraje još neko vrijeme, jer su mnoge križarske čete

voljele izginuti nego da mole za milost i da se predaju u sužanjstvo.Nijemci se po svom starom običaju postave u ogroman krug i stanuse braniti kao što se brani čopor divljih veprova kad ih opkole vuci.Poljsko-litvinski prsten okruživao je taj okrug i sužavao ga sve više iviše. I nanovo su se podizale ruke, udarali buzdovani, zveketalekose, sjekli mačevi, bole sulice, rubile sjekire. Naši su sjekli Nijemcekao kakvu šumu, a oni su umirali šuteći, stojeći nepomično, hrabro ineustrašivo.Neki su se opraštali jedan od drugoga ljubeći se prije smrti, drugi su

srtali u bojni vrtlog naslijepo kao da su pomahnitali; treći su se borilikao u snu, a četvrti su se ubijali sami probadajući se malimnoževima ili su molili svoje drugove: — Udri...!Poljska žestina razbi uskoro veliki krug na nekoliko mjesta i onda je

bilo pojedinim vitezovima mnogo lakše da umaknu. Ali, i u tojrazbijenoj gomili borili su se ljudi još uvijek s najvećim očajem.Malo je tko kleknuo na zemlju i zamolio za milost, a kad je strašni

napadaj Poljaka raspršio omanje skupine, nisu se ni pojedini vitezovi

htjeli živi predati u ruke pobjednika. Bijaše to za križarski red i za svezapadno viteštvo dan najvećeg poraza, ali i najveće slave. Podorijaškim Arnoldom Badenskim, kojeg bijahu opkolili seljački pješaci,ležala je cijela gomila poljskih lešina, a on je stajao na njimanesalomljiv i nepobjediv, kao što stoji stup na pograničnoj uzvisini itkogod se približio njegovom maču poginuo je kao da ga je grompogodio.Napokon dojaše do njega sam Zaviša Crni Sulimčuk, ali; videći

viteza bez konja i ne hoteći da na njega, po viteškom običaju navalistraga, skoči također s konja, i dovikne mu izdaleka: — Okreni,Nijemce, glavu i predaj se, ili setpobij sa mnom!A Arnold se okrene i prepoznavši Zavišu po, crnom oklopu i štitu

rekne sam sebi u svojoj duši:— Smrt dolazi i moj je čas kucnuo, jer pred njim, ne uzmakne nitko

živ. Ali ako ga ipak pobijedim,, steći ću neumrlu slavu, a možda ću isvoj život spasiti.To rekavši, skoči k njemu i oni se na zemlji prekrivenoj lešinama

sraze kao dvije oluje. No Zaviša je bio . strašno jak, jao svim onimroditeljima čiji sinovi su se s njim morali ogledati u boju. Podnjegovim teškim udarcem puče štit skovan u Malborgu, puče kaoglineni lonac željezni šljem i hrabri Arnold pade s raspolovljenomglavom na zemlju.Henrik komtur ištihovski, taj najveći đušrrianin poljskog plemena

koji je bio prisegao da će dva gola mača dati pred sobom nositi svedotle dok oba posve ne: omasti poljskom krvlju, uzmicao je sadabrzo s bojnog polja kao što lisac uzmiče iz lovačkog kruga, ali mu putzakrči Zbiško iz Bogdanca. Komtur zavikne videći nad sobompodignuti mač: — Erbarme dich meinerl — i prekrsti od straha ruke,a kad je to začuo mladi vitez, nije više mogao uzdržati zamaha, ali jeipak sustegao mač i zahvatio komtura samo malko po njegovu tustulicu. Zatim ga je predao svome momku, koji mu je prebacio konopacpreko vrata i kao vola odvukao ga onamo kamo su vodili svekrižarske sužnje.Stari je Matko na krvavom bojištu tražio neprestano Kuna

Lihtenštajna i sudbina, koja je toga dana ;bila Poljacima u svemusklona preda mu: ga. napokon, u ruke u maloj guštari, u koju se bilosklonilo nekoliko njemačkih vitezova što su umakli iz poraza. Blijesak

sunca, koji se odražavao na njihovim oklopima, izdade ih njihovimneprijateljima. Svi padoše na koljena i odmah se predadoše; a kad jestari Matko saznao da je medu njima i križarski veliki komtur, dadega dovesti preda se,: pa podigne šljem s glave i zapita;ga: — KunoLihtenštajne, da li me poznaš?Kuno namršti obrve pa upre svoj pogled u lice i rekne časak

kasnije: — Vidio sam te na dvoru u Plocku. — Ne — odgovori Matko!- Vidio si me još prije!Vidio si me u Krakovu kad sam te molio za život svoga sinovca koji

je zbog nepromišljenog napađafja na te bio osuđen da mu seodsiječe glava. Tada sam zavjetovao Bogu i prisegao na svojuvitešku čast da ću te potražiti i da ću se s tobom pobiti na smrt.— Znam — odgovori Lihtenštajn i našfeubi prezirno usta premda je

ujedno i strašno problijedio — ali! ja sam sad tvoj sužanj pa bi se tisamo osramotio, kad bi na me podigao svoj mač.— Kuno Lihtenštajne - progovori - Ja neću podići svoj mač na

čovjeka bez oružja; ali velim ti da ću te dati objesiti kao psa, ako sesa mnom ne pobiješ.— Nemam drugog izbora, pa zato stani! — klikne veliki komtur.— Na smrt, a ne na sužahjstvo! ponovi još jednom Matko.— Na smrt!I za časak se pred poljskini i njemačkim, vitezovima uhvate u

koštac. Kuno je bio mlađi i okretniji, ali je Matko svoga protivnikasnagom svojih ruku i nogu nadilazio tako da ga je u tren oka srušiona zemlju i pritisnuo mu koljenom trbuh.Komturove oči skameniše se od straha.— Smiluj mi se! - zajeca, a pjena mu udari na na usta.— Ne! — odgovori neumoljivi Matko.I položivši svoju »mizerikordiju« na protivnikov vrat, udari ga diva

puta, a Kuno hrtene užasno: struja krvi poteče mu iz usta, a tijelo muse strese u smrtnim trzajima, zafoth se protegne i velikaupokojiteljica smiri ga zauvijek.Bitka se pretvori u pravo klanje. Tko se nije htio predati, taj je

poginuo. U ono je vrijeme bilo na svijetu mnogo bitaka i bojeva, alinitko od živih ljudi nije pamtio tako strašnog poraza. Pod nogamavelikog kralja nije pao samo križarski red nego su pali i svi oni

Nijemci koji su svojim najboljim viteštvom pomagali toj »prednjojstraži« teutonskoj, koja je sve više i više zadirala u slavensko tijelo.Od sedamdeset »bijelih plašteva« što su predvodili te germanske

čete, ostade ih na životu jedva petnaest. Preko četrdeset tisućatjelesa ležalo je u vječnom snu na onom krvavom bojištu.Bezbrojne zastave, koje su još u podne lepršale nad neizmjernom

vojskom križarskom, padoše sve u krvave i pobjedničke poljske ruke.Nije ostala, nije se spasila ni iedna jedina, i sad su ih poljski i litvinskivitezovi stavljali pred noge kralja Jagjela koji je, podigavši pobožnooči k nebu, ponavljao ganutim glasom: — Bog je tako htio! — Predkralja su dovodili i uglednije sužnje. Abdank Skarbek iz Gora dovedeštetinskog kneza Konrada, a Pšedpelko Kopidlovski teško ranjenogJurja Gercdorfa, koji je pod zastavom svetog Jurja predvodio sveviteške goste.Dvadeset i dva naroda sudjelovala su u toj bici križara s Poljacima,

a sad su kraljevski pisari popisivali sužnje koji su klečali prednjegovim veličanstvom moleći, ga za milost da se uz otkup moguvratiti kući.Cijela križarska vojska prestade postojati. Poljaci osvojiše golemi

križarski tabor, a u njemu neizmjerni broj kola punih veriga zaPoljake i vina priređena za veliku gozbu poslije pobjede.Sunce je klonulo na zapad. Pade kratka, ali obilna kiša i pokupi

prašinu. Kralj Vitold i Zindram iz Maškovica htjedoše upravo da pođuna bojište, kadno počeše, pred njih donositi tjelesa palih vođa. Litvinidonesoše na složenim sulicama krvlju i prašinom prekriveno tijelovelikog meštra UMka von Jungingena i položiše ga pred kralja, a onuzdahne žalosno i rekne: — To je, dakle, čovjek koji je još jutrosmislio da je veći od svih moćnika na svijetu!Zatim mu počnu suze kapati na lice, a onda ponovo progovori: — A

budući da je poginuo kao hrabar borac, dat ćemo poštovanjenjegovoj hrabrosti i pokopati ga kršćanskim pokopom.I odmah zapovjedi da mrtvo tijelo operu u jezeru, da ga obuku u

sjajno odijelo i dok lijes ne bude gotov prekriju križarskim plaštem.Dotle su neprestano donosili nove lešine koje su prepoznavali

sužnji. Donesoše velikog komtura Kuna Lihtenštajna s užasnoprobodenim grlom i križarskog maršala Fridrika Valenroda i velikogupravnika grofa Alberta Švazberga i glavnog blagajnika Tomu

Merhajma i grofa von Vendea, kojeg je usmrtio Povala iz Tačeva, ijoš preko šezdeset tjelesa znamenitih komtura i križara. Ljudi su ihpostavljali jednog do drugog, a oni su ležali poput posječenihpanjeva dok su im lica bila okrenuta k nebu i tako bijela kao i njihoviplaštevi, a oči u kojima se još uvijek ljeskao gnjev i strah, bile su imstaklene i razrogačene.Nad njihovim glavama zatakoše osvojene zastave... sve! Večernji ih

je vjetrić svijao i razvijao, a one su šumjele kao da žele mrtvaceuljuljati u san. Dalje su se pod večernjim rumenilom vidjeli litvinskiodjeli, kako pobijeđenim četama oduzimajući oružje, kojim su se prviput u velikoj bici poslužili križari, ali kojim nisu pobjednicima nanijelivelike štete.Na uzvisini se oko kralja sakupiše najveći vitezovi i dišući

izmučenim prsima promatrali su zastave i lešine što leže do njihovihnogu, kao što oznojeni kosci promatraju pokošene i povezanesnopove. Težak je bio dan i strašan uspjeh te kosidbe, ali je, eto,nastupala velika, božja i radosna večer.I neizmjerna sreća razvedri lica pobjednika, jer su svi spoznali da je

to večer koja ih je oslobodila svih muka ne samo tog dana, nego icijelih stoljeća.Kralj je, doduše, znao svu veličinu poraza, ali je ipak zamišljeno

gledao preda se i na koncu zapitao:— Zar cijeli križarski red tu leži?Nato mu potkancelar Mikolaj, kojemu je bilo poznato proročanstvo

svete Brigite, odgovori: — Nadošao je čas te su im slomljeni zubi iodsječena desna ruka...!Zatim podigne ruku i prekrsti znakom svetoga krsta ne samo one

koji su ležali najbliže, nego i cijelo polje među Grinvaldom iTanenbergom. U jasnom večernjem svjetlu i u kišom pročišćenomzraku posve se dobro vidjelo ogromno krvavo bojište posutoslomljenim kopljima, vilama i kosama, gomilama konjskih i ljudskihlešina, usred kojih su uvis stršile mrtve noge i ruke... i to se žalosnopolje smrti s desecima tisuća mrtvaca protezalo dalje nego je mogaodoseći ljudski pogled.Ljudi su se vrzli po tom ogromnom grobljuu skidajući oružje i oklope

s palih boraca.

A u visini su pod rumenim nebom već kružila jata vrana, orlova igavranova klikćući i radujući se obilnoj hrani.I nije samo vjerolomni križarski red potučen hametom iežao do

kraljevih nogu nego se i sva njemačka moć, koja je dotada poputpoplave plavila nesretne slavenske krajeve, na taj dan spasa razbilao poljska prsa.A tebi, velika, sveta prošlosti i tebi, žrtvovana krvi, čast i slava u sve

vijeke!

XXXMatko i Zbiško vratiše se u Bogdanac. Stari je vitez živio još dugo,

a Zbiško je u zdravlju i u potpunoj muževnoj snazi dočekao sretančas, u koji je na jedna vrata izlazio suznih očiju iz Malborga križarskiveliki meštar, a na druga na čelu svojih četa ulazio poljski vojvoda,da u ime kralja i kraljevine zaposjedne i taj grad i cijelu pokrajinu, svedo sinjih valova Baltičkog mora.

Kraj