VEČER

POEZIJE

25.10.2016.

U utorak 25.listopada ljubitelji poezije posjetili su školsku knjižnicu.

Snježana Vasić, školska

knjižničarka pozdravila je

prisutne goste i izvođače na

Večeri poezije koja se odvijala

povodom Mjeseca školskih

knjižnica i Mjeseca hrvatske

knjige. Učenici, roditelji i

učitelji čitali su svoje omiljene

pjesme. Poseban ugođaj večeri

dali su učenici sviranjem

klasične glazbe.

Šumi, šumi,

s vjetrom sad,

već tri dana

pere grad.

3.d razred

Pada, pada,

dugo plljušti,

nosi vlagu,

lišćem šušti.

LISTOPAD U GRADU

Šumi kiša,

pere grad,

lišćem šušti

listopad.

Žuto lišće

u naš grad

prosuo je

listopad.

Stanislav Femenić

Čas bučnija,

a čas tiša,

kroz sve krošnje

šumi kiša.

REP O JABUCI

Jabuka crvena, žuta

I zelena

Jedemo je dnevno

Nekoliko puta.

Daje vitamine,

Čisti mi zube,

Koji je ne jedu

Ne znaju što gube.

Poslovica stara

Kaže svima nam,

Jedna na dan, a

Doktor iz kuće van!

2.d

2.d razred

IGRA

Kad se igram,

Ja sam sretan,

Kao cvjetić

Tada cvjetam.

Od radosti

Samo skačem,

Dogodi se da I

plačem.

Kad uz sebe

Imaš druga,

Brzo prođe

Svaka tuga.

Nova igra sada slijedi,

U igri sva tuga blijedi.

Marko Dujić

Marko Dujić

ZEKIN SAT

Iza mnogo gora,

Iza mnogo mora

Ima zemlja priča.

Tamo price rastu

Kao žir na hrastu.

I vjetar ih nosi,

I sjaju u rosi.

Čudesna je zemlja ta,

Tamo priču ptica zna,

Tamo priču drvo zna,

Tamo priču kamen zna,

Tamo priču trava zna,

Tamo priču potok zna,

Tamo sam od neke rijeke

Čuo priču malog zeke.

U šumici, nedaleko

Živio je mali zeko.

Imao je zlatan sat.

A sat mu je bio dat

Kao dar od zeke Brke

Za vrijeme jedne trke.

Grigor Vitez Ana Brkljačić

MORČIĆ

Mačak je z vetrini meso ukral.

Po vrte je nona za njin tekla

i puno mu lepeh besed rekla:

“Morčić, nazad mi meso daj,

te lepo prosin me ne šekaj;

kako ću brižna obed storit

i ča će mi vnuk za jist dobit?”

Ma morčić šegavi meso je jil,

i vavek korak pred nonun bil,

a kad je meso do sleda pojil,

je plot preskočil,

se j’ polizal,

počešjal,

i sit

na fraj susedinoj mačke šal.

Drago Gervais Irina Osmanbašić

ZEC I VJEVERICA

Vjeverici kusat zeko

neki dan pod bukvom rek'o:

- Da je meni takav rep,

k'o sunce bih bio lijep!

Vjeverica k'o u šali

zecu veli: - Ne budali!

Za pos'o se brini svoj,

a ne diraj repić moj.

Svak' ponešto lijepo ima,

Čim prednjači pred drugima.

Duge uši tvoj su dar,

a rep dugi - moja stvar!

Ratko Zvrko

Petra Brnić

MAĆUHICA

U zelenom parku

maćuhica bila,

a došao leptir

lepršavih krila

pa rekao nježno

umiljatu cvijetu:

-Maćuhice, ti si

najljepša na svijetu!

Na te riječi ljupke

maćuhica mila

stidljivo i čedno

u sjenu se skrila,

latice je tamne

prema zemlji svila,

pa je tako skromna

još i ljepša bila.

Ratko ZvrkoMarija Jozak

-gitara

Roko Ciglenečki

PJESMA O JESENI

Lastavica tješi kuće,

Moram ići

Ovdje mi nije vruće.

Sve će biti u redu

Neka vam pjevaju vrapci.

Od te divne glazbe

Sklopit će vam se kapci.

Ali kuća još uvijek plače,

Oni nemaju kao ti

Lijepe hlače.

Potočić je jako tužan bio

Pa se sav zaledio.

Gavranu se od straha

Protresla krila

Dok je mala vjeverica

Kaput šila.

Lastavica svima

Za kraj pjeva,

Dok mali medo

Umorno zijeva.

Tara Đumlija, 4.aTara Đumlija

RADOST

Radost je leptir

što proleti,

zelena biljka

na goleti.

Radost je riječ,

osmijeh i ruža,

ona nam sunce

na dlanu pruža.

Radost je lopta

i ljuljačka.

i nenadana

ljubav đačka.

Kada se dijeli

postaje veća!

Sestrica njena

zove se sreća.

Radosti nikada

nije zima-

kad stan svoj

topli, tajni ima

u očima

u grudima

u srcima

i u snima!

Stjepan Jakševac

Damir Dolić

VOLIM PRIRODU

4.e razred

I ja volim prirodu,

a Ti?

Ja volim kad ruke grana njiše pred

oluju i kišu

a Ti?

Ja volim kad se oblaci brišu i mirisi

udišu,

a Ti?

Ja volim kad trave uzrastu

i rijeke nenadano poteku

olujno naraste,

a Ti?

I ja volim kad čisto sjeme nikne i

pastir svirne, jelen rikne,

a zeleno šikne…

a Ti?

Ja volim vrt kad se veselo naseli i

voćke ožive, popnu uvis sunce u

suton zavali

a Ti?

I ja volim kad jako zašume vali i lađa

napne jedra bijela kad je pučina cijela

a Ti?

Ja volim kad mi mjesec sjedi nad

sanjivom glavom i kad se posvađa s

javom

a Ti?

Ja volim kad misli izmisle dobro

stanje i čist zrak utječe na nadu i

ufanje kad su glavne sanje

aTi?

I ja volim kad je jednostavno

biti i kad je sve samo ljepota oko

nas kad odjekne stasit glas

a Ti?

Ja volim kad se objasni okoliš i

kad priroda čini dobre stvari i

kad usneš duboko u travi

a Ti?

I ja volim kad se priroda budi i

kad krenu po sebe ljudi…

a Ti?

NI ZAGORJE MALO

Joj, mama draga, denes vu skoli

si sme tak tihe kak nigdar bili,

o Zagorju nasem smo vucili.

Pak nis ni znal, nit sem senjal gdaj

da zagorski je kraj tak velke ljude dal.

Pri nam se rodil Matija Gubec i Gaj,

Mihanovic pri Sutli je spisal Lepu nasu,

a Josip Broz kak decec je hodil tu na

pasu.

Pak ak je tak, ak se to navek znalo,

zakaj, mama, veliju da je Zagorje malo.

Stjepan JakševacIrina Osmanbašić

-violina

Gabriela Kalle

VOĆKA POSLIJE KIŠE

Gle malu voćku poslije kiše:

Puna je kapi pa ih njiše.

I bliješti suncem obasjana,

Čudesna raskoš njenih grana.

Al nek se sunce malko skrije,

Nestane sve te čarolije.

Ona je opet kao prvo,

Obično, jadno, malo drvo.

Dobriša Cesarić

Maja Brnić

PROLJEĆE KOJE NIJE MOJE

Ja ne vidim od svoje sjene

Ni sunca, ni te mlade boje.

Proljeće svuda sja i cvate,

Al ono nigdje nije moje.

Ne živim u njem, već sa strane.

I kuda god mi noga krene

Na svim je putovima radost,

A sva je radost izvan mene.

Bez pokoja sam. Kakvom tugom

Kažnjava život svog bjegunca!

Nijedna zraka nije moja

Od ovog svima danog sunca.

Dobriša Cesarić

Danijela Dumančić Brnić

NOĆ BEZ JABLANA

Večeras je srušen

Jablan, pored potoka.

Umrle su tvoje grane,

Viti jablane;

Nikad više nećeš

Lišćem šumiti.

Noć dohodi crnim korakom.

Jablan sniva mrtvim snom.

Ja sam žalostan.

Možda zato što je srušen

Jablan, a noć dolazi?

Dragutin Tadijanović

Gabriela Kalle

Balada iz predgrađa

I lije na uglu petrolejska lampa

Svjetlost crvenkastožutu

Na debelo blato kraj staroga plota

I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe

U njezinu svjetlost iz mraka,

I s licem na kojem su obično brige

Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,

A moro bi proć;

I lampa gori,

I gori u magli,

I već je noć.

I nema ga sutra, ni preksutra ne,

I vele da bolestan leži,

I nema ga mjesec, I nema ga dva,

I zima je već,

I sniježi...

A prolaze kao i dosada ljudi

I maj već miriše -

A njega nema, i nema, i nema,

I nema ga više...

I lije na uglu petrolejska lampa

Svjetlost crvenkastožutu

Na debelo blato kraj staroga plota

I dvije, tri cigle na putu.

Dobriša Cesarić

Antonija Horvat

JESENJE VEČE

Olovne i teške snove snivaju

Oblaci nad tamnim gorskim stranama;

Monotone sjene rijekom plivaju,

Žutom rijekom među golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju5

Kućice i toranj; sunce u ranama

Mre i motri, kako mrke bivaju

Vrbe, crneći se crnim vranama.

Sve je mračno, hladno; u prvom

sutonu9

Tek se slute ceste, dok ne utonu

U daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lisjem suhijem12

Šapće o životu mrakom gluhijem

Kao da je samac usred svemira.

AG Matoš

Laura Šiprag

-flauta

Maša Ciglenečki

SAVJEST

Savjest je kao cvijet:

Kada učinimo nešto lose,

Taj cvijet pušta trnje.

PROŠLOST

Prošlost je kao jedno veliko more:

Svakim danom ga punimo kapljicama sjećanja.

OVDJE SI

Kad god sam tužna,

Ovdje si da mi budeš rame za plakanje.

Kad god se osjećam usamljeno,

Ovdje si da se drzužimo.

Kad god trebam prijatelja,

Ovdje si.

Ema Odeljan

Ema Odeljan

JEN TIČEK

Jen se tiček mali

dal na dalki let,

štel je tič domaći

najt si lepši svet

Lezil tiček, letil,

prešel dalko tam,

gda je dol si zletil

tak se čutil sam.

Pak je zapopeval

naj ga čuju vsi,

ali skor ga nigdo

tam poslušal ni!

Tiček je poletil

vre nazaj domov.

Srečen je doletil

pak pod rodni krov.

Stjepan JakševacRomana Jozak

PJESMA MRTVOG

PJESNIKA

Moj prijatelju, mene više nema,

Al nisam samo zemlja, samo trava,

Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,

Samo je dio mene koji spava.

I ko je čita - u život me budi.

Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,

Jeseni nemam, niti zima.

Siroti mrtvac ja sam, koji u se

Ništa od svijeta ne može da prima.

I što od svijetlog osta mi života,

U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko

mogoh)

U stihove. U žaru sam ih kovo,

Al zatvoriš li za njih svoje srce,

Oni su samo sjen i mrtvo slovo.

Otvori ga, i ja ću u te prijeći

Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim

U grudima ti. Sve svoje ljepote

Ja ću ti dati. Sve misli, sve snove,

Sve što mi vrijeme nemilosno ote,

Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,

Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!

Ja hoću svjetla! Sunca, koje zlati

Sve čeg se takne. Ja topline hoću

I obzorja, moj druže nepoznati.

I zanosa! i zvijezda, kojih nema

U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne

Oko života tužaljke mi kruže.

Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,

Da ruke mi se u čeznuću pruže.

Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,

I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.

Probudi me! Proživjet ćemo oba

Sve moje stihom zadržane sate,

Sve sačuvane sne iz davnog doba.

Pred vratima života ja sam prosjak.

Čuj moje kucanje! Moj glas iz

groba! ....

Dobriša Cesarić

Anita Hržić

-violončelo

Ania Avirović

PISMO MAJCI

Jesi l živa, staričice moja?

Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.

Nek uvečer nad kolibom tvojom

Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često

zbog mene veoma zabrinutu

i da ideš svaki čas na cestu

u svom trošnom starinskom

kaputu.

U sutonu plavom da te često

uvijek isto priviđenje muči:

kako su u krčmi finski nož

u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!

Od utvare to ti srce zebe.

Tako ipak propio se nisam

da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,

i srce mi živi samo snom,

da što prije pobjegnem od jada

i vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu

rašire se grane pune cvijeta.

Samo nemoj da u ranu zoru

budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,

nek miruje ono čega ne bi:

odveć rano zamoren životom,

samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!

Nema više vraćanja ka starom.

Ti jedina utjeha si moja,

svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često

viđaju onako zabrinutu,

i ne idi svaki čas na cestu

u svom trošnom starinskom kaputu.

Sergej Jesenjin

Snježana Vasić

ZATVORI PROZORE

Kad umrem

zatvori prozore

i

ne ljubi me više

da se mrtva ne vraćam

na tvoje krovove

i

ne ulazim

u naše odaje.

Kad umrem

ne ljubi me više

jer

zaboravit ću

kako je bilo lijepo

kad ljubio si me

u tijelu žene.

Kad umrem

ne ljubi me više

pusti

da vjetrovi me njišu

i ljube me kiše

u bezbojnim daljinama

u dalekim cjelinama.

Ljubavi

samo me pusti

da budem bijela

i

da zauvijek nestanem

u jatu anđela

Biserka Glasnović

Alemka Potkonjak

ALTATÓ

Lehunyja kék szemét az ég,

lehunyja sok szemét a ház,

dunna alatt alszik a rét -

aludj el szépen, kis Balázs.

Lábára lehajtja fejét,

alszik a bogár, a darázs,

velealszik a zümmögés -

aludj el szépen, kis Balázs.

A villamos is aluszik,

- s mig szendereg a robogás -

álmában csönget egy picit -

aludj el szépen, kis Balázs.

Alszik a széken a kabát,

szunnyadozik a szakadás,

máma már nem hasad tovább

-

aludj el szépen, kis Balázs.

Szundít a lapda, meg a sip,

az erdő, a kirándulás,

a jó cukor is aluszik -

aludj el szépen, kis Balázs.

A távolságot, mint üveg

golyót, megkapod, óriás

leszel, csak hunyd le kis

szemed, -

aludj el szépen, kis Balázs.

Tüzoltó leszel s katona!

Vadakat terelő juhász!

Látod, elalszik anyuka. -

Aludj el szépen, kis Balázs.

József Attila

Andrea Eberling

ANIMA CROATORUM

(DUŠA HRVATA)

Ja sam roditeljica i hraniteljica.

Ja sam tvoja ljubav: djevojka i

zaručnica, žena i vjernica.

Ja sam ratnica, mučenica, uznica

i patnica: brojim korake po rubu

i strepim da se ne polome niti

između biti i sniti. Između

opstati i nestati, jer ja sam

java i san naše plovidbe što zori

i čeka da na pladanj jesenske

gozbe padne jednom sve što se

sijalo: nad čim se bdjelo i sve

što se moglo i smjelo...

Ja sam to nagnuće. Nevidljiva

slutnja, bljesak i visina.

Tvoja misao i tvoja dubina.

Sjećanje i pjesma koju ruka

zapisuje dok me raspinju i

dok ostavljam crveni trag

ljubavi i krvi. Ja sam kruh

što se mrvi dok domahuješ,

odmahuješ životu. Dok se

žalostiš, raduješ. Dok boluješ,

sumnjaš i samuješ.

Ja sam tvoj Ne i tvoj Da.

Tvoj Kako, Gdje i Što.

Tvoja blizina i onda kad

misliš da me nema. Ja i tad

lebdim između tebe i visina.

Tebe i mraka. Tebe i dubina.

Sve sam tvoje: tvoja davnina.

Tvoj krvotok, tok koji se

ulijeva u Rijeku Neprolaza.

Ja sam tvoje jastvo. Ja sam

ljudskost, bratstvo i tvoje

hrvatstvo: korablja tvojih

kraljeva i vila tvoga mora.

Ja sam neuništivi dio tebe

satkan od niti koje povezuju:

vezuju i obvezuju. Tvoja

silina i tvoja milina. Tvoj

mir i nemir. San i nesanica.

Sapetost i propetost.

Ja sam tvoja zemlja, tvoje

rijeke, tvoje nizine, tvoje

more i tvoje gore: šum, žubor,

huk i jauk.

Ja sam tvoj Kaj, Ća i Što.

Tvoj jezik, tvoje tijelo,

duh, grob i spomenik.

Ja sam Jedina

koju se ne zaboravlja:

amanet, oporuka, znamen

i Amen.

Ivan Tolj

hrvatski general

Slavica Pervan

ZAGREBU

Povrh starog Griča brda,

kao junak lijep i mlad,

smjele glave, čela tvrda,

slavni stoji Zagreb-grad;

živ, ponosit,

jak, prkosit,

kad slobode plane boj.

Tko tu kliko ne bi:

Slava, slava tebi,

Zagreb-grade divni moj!

Mnoge bure povrh njega

prosu svijeta udes ljut,

al' pod krilom našeg stijega

on stajaše tvrd i krut.

Ljutit stresa

juriš bijesa

i razmrvi vraga roj.

Tko tu kliko ne bi:

Slava, slava tebi,

Zagreb-grade divni moj!

Nad njim bljesnu zlatna

zvijezda,

da ugleda druga drug;

kao soko iz svog gnijezda

u daleki prhnu jug

glas Hrvatstva,

doziv bratstva.

Preni mi se, rode, oj!

Tko tu kliko ne bi:

Slava, slava tebi,

Zagreb-grade divni moj!

Ti uskrisi naše pleme,

ti rastjera duha noć,

ti nam siješ znanja sjeme,

ti nam dižeš roda moć.

Svijetlobornih,

Umotvornih

glava rađaš silan broj.

Tko tu kliko ne bi:

Slava, slava tebi,

Zagreb-grade divni moj!

Kad zarudi mlada zora,

a iz zore dvor i hram,

zlatno polje, zelen-gora,

sjajna Sava, loze plam:

od miline

duša gine,

po krasoti bludec' toj.

Tko tu kliko ne bi:

Slava, slava tebi,

Zagreb-grade divni moj!

Zagreb-grade, naša glavo,

Zagreb-grade, štite naš,

Zagreb-grade, naša slavo,

kao sunce ti nam sjaš.

Budi velik, jak k'o čelik,

tisuć' ljeta slavan stoj!

Tko tu kliko ne bi:

Slava, slava tebi,

Zagreb-grade divni moj!

August ŠenoaIrina Osmanbašić

IRINA OSMANBAŠIĆ