TÁTRA, HUSZÁR & CO. – Gradnja raZaraČa I torPILjarkI u ...protorpedo-rijeka.hr/wp/wp-content/uploads/2018/04/65.pdf · dvije turbine na vanjskim osovinama i parnim strojem trostruke

IV. međunarodna konferencIja o IndustrIjskoj baštInI 105

TÁTRA, HUSZÁR & CO. – Gradnja raZaraČa I torPILjarkI u rIjeČkIm

brodoGradILIštIma

Tátra, Huszár & Co. – building destroyers and torpedo boats in the shipyards of rijeka

dr. sc. Zvonimir Freivogelsamostalni istraživač, coburg, njemačka

[email protected]

Sažetak

Riječko brodogradilište danubius – schönichen – Hartmann, današnji 3. maj, gradilo je od svog osnutka ratne brodove, prvotno za austrougarsku ratnu mornaricu. Prvi ugovor sklopljen je 29. studenoga 1906., još prije dovršenja i konačnog opremanja brodogradilišta. Narudžba je uključivala deset parnih torpiljarki tada suvremene klase kaiman i šest razarača klase Huszár. Uskoro su slijedili veći razarači klase tátra, manje parne torpiljarke ložene naftom i veće torpiljarke visokog mora. Svi su ti brodovi građeni i opremani na Brgudima u Rijeci i u brodogradilištu u Kraljevici, specijaliziranom za gradnju razarača. Prije i tijekom Prvoga svjetskog rata gradnja je nastavljena: osim novih razarača i torpiljarki, dovršeni su jedan bojni brod, dvije brze izvidničke krstarice i nekoliko podmornica. Riječko brodogradilište bilo je jedno od najvećih u bivšoj Austro-Ugarskoj, ali je nakon raspada Carstva brodogradnja pod talijanskom upravom stagnirala. Škver je pod novim imenom cantieri navali del Quarnaro tek 1923. nastavio graditi ratne brodove, ponovno manje i veće razarače, ali sada za talijansku mornaricu. Kraljevičko brodogradilište pripalo je nakon Prvoga svjetskog rata bivšem Kraljevstvu SHS (poslije Kraljevina Jugoslavija) i bavilo se popravcima brodova, a brodove je gradilo – pod novim imenom Yarrow – tek od 1930. godine. Stručnjaci iz kraljevičkog brodogradilišta sudjelovali su prije Drugoga svjetskog rata i u opremanju dva manja razarača građena u Splitu, a u riječkom 3. maju dovršen je 1958. i razarač split, također započet u Splitu, posljednji i najjači brod tog tipa dovršen na istočnoj obali Jadrana.

Ključne riječi: brodogradnja, ratni brodovi, razarači, torpiljarke, Rijeka, Kraljevica

106 Z. freivogel: TÁTRA, HUSZÁR & CO. – Gradnja raZaraČa I torPILjarkI...

Povijesni okvir

nekoć nije trebalo objašnjavati pojmove torpiljarka i razarač, ali se posljednjih godina pomorska terminologija zaboravlja i sve su češće zabune u vezi s osnovnim pojmovima. miješaju se ratni, bojni i vojni (!) brodovi, razarači i krstarice, topovnjače i torpedni čamci. stoga ukratko: razlikujemo ratne i civilne brodove, a ratni se brodovi dijele – u skladu s odavno definiranim pojmovima – na ratne brodove u užem smislu i pomoćne ratne brodove. Pojam “vojni brod” ne postoji! kod ratnih brodova u užem smislu nekoć su postojali bojni brodovi, naoružani najtežim topništvom (danas su ih zamijenili nosači aviona), zatim krstarice, razarači, torpiljarke, fregate, korvete, motorne torpiljarke i topovnjače, podmornice itd. torpiljarke su bile male plovne jedinice, prvotno na parni pogon, koje su nosile i lansirale torpeda te ugrožavale veće ratne brodove. njihova protežnost i istisnina postupno su rasle i od “brodica” (torpedo boat, Torpedoboot, torpediniere) nastali su pravi brodovi. Za obranu glavnine flote od torpednog napada stvorena je nova vrsta ratnog broda, razarač torpiljarki (torpedo boat destroyer, Torpedobootszerstörer, Cacciatorpediniere) koji je poslije nazvan samo razaračem. taj je pojam ostao u uporabi do danas, premda u flotama više nema torpiljarki, čak ni motornih (ako se izuzmu podmornice koje su nastale kao “podvodne torpiljarke”). razvoj torpiljarki i razarača počeo je potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, pri čemu se ne smije zaboraviti velika uloga rijeke u kojoj je izumljen torpedo i osnovana svjetski poznata tvornica torpeda Whitehead, poslije Torpedo, rijeka.

torpiljarke su morale biti lagane i brze kako bi iznenada napale protivničke brodove i zatim se spasile bijegom. neke su mornarice, poput francuske, bile uvjerene da će torpiljarke i razmjerno laki oklopni krstaši zamijeniti teške i skupe oklopnjače (bojne brodove), ali većina velikih svjetskih mornarica početkom 20. stoljeća prestaje graditi torpiljarke jer su razarači preuzeli i njihovu ulogu torpednog napada. Ipak su torpiljarke ostale zanimljive ratnim mornaricama na “rubnim morima”, poput talijanske i austrougarske, za koje su i dalje građene u velikom broju. jadransko more s nizom otočića i uvala vrlo je pogodno za djelovanje torpiljarki, kako bi u zasjedi dočekale i napale protivnika.

Postojanje rijeke kao velike luke i brodogradilišnog centra možemo zahvaliti i činjenici da su rijekom i Riječkom krpicom u to doba vladali mađari koji su nastojali stvoriti protutežu trstu kao glavnoj luci i brodograđevnom središtu austrijskoga dijela zajedničkog carstva. tako je unatoč silnim tehničkim i logističkim problemima, niveliranjem brda i nasipavanjem zemlje u more stvorena riječka luka, a na brgudima na isti način i veliko brodogradilište Danubius – Schönichen – Hartmann, današnji 3. maj. mađarski vlastodršci dugo su se protivili ulaganjima u “austrijsku” mornaricu te radije naručivali trgovačke brodove u inozemstvu, posebice u Velikoj britaniji, umjesto u austrijskom


trstu, ali im je u doba povećavanja ratne flote postalo jasno kako se i na tom “oruđu” može dobro zaraditi. stoga nije čudno što se većina narudžbi u novom brodogradilištu odnosila na gradnju ratnih brodova, uz nekoliko manjih pomoćnih brodova za lučku infrastrukturu, poput tegljača i pontonskih dizalica, dokova i jednog broda za spašavanje. Planirane novogradnje za trgovačku mornaricu više nisu mogle biti ostvarene zbog izbijanja rata.

raZvoj austrougarskih torPiljarki

nekoliko je brodogradilišta u Velikoj britaniji i njemačkoj bilo specijalizirano za gradnju torpiljarki i razarača. stoga je i austro-ugarska naručivala prototipove i manje serije tih vrsta brodova u tim brodogradilištima, a poslije ih gradila u licenci. Poznata je suradnja pulskoga Pomorskog arsenala s britanskim brodogradilištima Thornycroft i Yarrow (gradnja prototipova u Velikoj britaniji i torpiljarki u Puli) te s njemačkom tvrkom Schichau u elbingu (današnji poljski elblag). Potkraj 19. stoljeća Schichau, pulski arsenal i tršćansko brodogradilište Stabilimento Tecnico Triestino (stt) isporučuju 22 torpiljarke klase Sperber, istisnine oko 80 tona. slijedili su prototipovi Viper (tipa Yarrow, istisnine 124 t) i Natter (tipa Schichau, 166 t) te klasa Cobra (tipa Yarrow, istisnine 131 t). Početkom 20. stoljeća došlo je do zastoja u gradnji torpiljarki, a jedan od razloga bilo je isprobavanje parnih turbina kao nove vrste pogona za brze brodove. brodogradilište Yarrow nudilo je 1903. austrougarskoj carskoj i kraljevskoj (c. i kr.) ratnoj mornarici torpiljarku s kombiniranim pogonom, s dvije turbine na vanjskim osovinama i parnim strojem trostruke ekspanzije na središnjoj osovini. Pokusi održani u engleskoj 1904. nisu zadovoljili nazočne austrougarske pomorske časnike i brodograditelje jer turbinski pogon još nije ispunjavao sve uvjete. stoga je odlučeno naručiti po jedan prototip torpiljarke istisnine 200 tona (Kaiman) i razarača istinine 390 t (Huszár), oba s parnim strojevima trostruke ekspanzije. ugovor o isporuci ta dva broda i licencnoj gradnji ostalih jedinica u austrougarskim brodogradilištima potpisan je 6. kolovoza 1904. godine.

iZgradnja brodogradilišta i Prvih ratnih brodova

mađari su 1868. na osnovi Hrvatsko-ugarske nagodbe pripojili rijeku svom kraljevstvu i na riječkom teritoriju postupno širili trgovačko i lučko središte. u rijeci je već postojalo nekoliko manjih škverova koji ipak nisu mogli konkurirati već jako razvijenim i jeftinijim tršćanskim brodogradilištima. na brgudima je 1893. osnovana i podružnica njemačke tvrtke Howaldt, ali je bila opremljena starim strojevima iz matičnog brodogradilišta u kielu.

ugovor Howaldta s ugarskom vladom istekao je 1902., brodogradilište je 1903. napustilo rijeku, a ugarski poduzetnici odlučili su osnovati novo brodogradilište


� Slika 1. Torpiljarka 71 F (bivši molch) jedna je od deset klase kaiman građenih u Rijeci (Zbirka Karl Schrott /+/).

� Slika 2. Razarač Pandur klase Huszár građen u Rijeci i snimljen poslije osuvremenjenja (Zbirka Dr. Lothar Baumgartner).


� Slika 3. Torpiljarka istisnine 110 tona s loženjem na naftu. Šest ih je dovršeno u Trstu, a šest u Rijeci (Zbirka Schrott).

� Slika 4. Torpiljarka 94 F, jedna od 16 riječkih torpiljarki istisnine 250 tona s turbinskim pogonom (Zbirka Baumgartner).


ulaganjem vlastita kapitala. budimpeštanska tvornica brodova i strojeva Danubius, udružena s manjim tvrtkama, Schoenichen i J. Hartmann, također iz budimpešte, pregovarala je s mađarskom općom kreditnom bankom i mini-starstvom trgovine o izgradnji brodogradilišta u rijeci. jedina ozbiljna konku-rencija bilo je brodogradilište Lazarus koje je (slučajno?) izgorjelo 23. kolovoza 1905., istoga dana kad je u budimpešti potpisan ugovor između mađarskog državnog erara s Danubiusom o gradnji brodogradilišta na mjestu bivše Howaldtove podružnice na brgudima. Danubiusu su obećane brojne povlastice i državna pomoć, besplatno je dobilo i objekte staroga državnog brodograđevnog postrojenja u kraljevici, a država se obvezala na svoj trošak produžiti željeznički priključak do brguda. Gradnja objekata počela je potkraj 1905., a dio ih je dovršen 23. studenoga 1906. godine. Već je 29. studenoga 1906. potpisan s ratnom mornaricom prvi ugovor o gradnji deset od ukupno 23 licencne torpiljarke klase Kaiman i šest od jedanaest razarača klase Huszár. ostale jedinice tih klasa gradilo je tršćansko brodogradilište stt. brodogradnja je brzo napredovala, iako sve radionice Danubiusa još nisu bile dovršene (pogonski strojevi su, primjerice, dopremljeni iz matične tvornice u budimpešti). torpiljarka Triton porinuta je već 18. srpnja 1908., a razarač Turul 9. kolovoza iste godine.1 ostalih devet torpiljarki i pet razarača2 porinuto je do jeseni 1909., a svi su riječki brodovi te dvije klase ušli u službu do početka 1910. godine.

bila je riječ o razmjerno suvremenim brodovima, podobnima za djelovanje na jadranu. unatoč već “zastarjelom” pogonu – parnim strojevima trostruke ekspanzije – torpiljarke su dostizale brzinu do 26, a razarači do 28,5 čvorova. torpiljarke su bile naoružane s tri palubne torpedne cijevi i s dva topa kalibra 47 mm. svi su riječki Kaimani preživjeli Prvi svjetski rat, premda im uloga tijekom rata više nije bila torpedni napad (protivničke flote rijetko su dolazile na jadran), već pratnja konvoja za bojišnicu u albaniji, čišćenje i polaganje mina, potpora hidroplanima i lov na podmornice. jedan je riječki Kaiman nakon rata pripao novom kraljevstvu srba, Hrvata i slovenaca (sHs), a ostale su dobili englezi i uskoro ih izrezali. mala su plovila bila solidno građena. tako je torpiljarka 51 t (bivša Anaconda, građena u trstu) preživjela torpedni pogodak i gubitak cijelog pramca, a ipak nije potonula. Popravljena je i nastavila služiti u sastavu flote.

razarači klase Huszár imali su po dvije palubne torpedne cijevi, jedan top kalibra 66 mm d/45 (službeno 7 cm) i sedam kalibra 47 mm d/44, a potonji su poslije zamijenjeni s pet topova kalibra 66 mm d/30. razarači Velebit i Csikos na krmi su umjesto jednocijevnih dobili dvocijevne torpedne sprave, a svi su

1 Podaci prema f. f. bilzeru, Die Torpedoboote i Die Torpedoschiffe; monografija 3. maj iz 1984. spominje 10. srpnja kao dan porinuća “torpiljarke Turul” i 24. srpnja “razarača Triton”. monografija P. trinajstića iz 2005. navodi točna imena i vrste brodova (torpiljarka Triton i razarač Turul).

2 Popis brodova i osnovne tehničke podatke vidi u tablicama.


tablica 1. austrougarske torpiljarke građene u rijeci (Danubius, brgudi i kraljevica)

ime

ozn

aka

(od

1913

.)

kla

sa(i

godi

ne g

radn

je)

istis

nina

snag

a st

roje

va i

brzi

na

nao

ruža

nje

(top

ovi i

torp

. ci

jevi

)

sudb

ina

triton 64 f “kaiman”(1907.–1910.)

200 t parni strojevi trostruke ekspanzije, kotlovi na ugljen3000 ks, 27 čv

2-47 mm, 3-450 mm tc

britanski plijen, izrezaneHydra 65 f

skorpion 66 fPhönix 67 fkrake 68 fPolyp 69 f sHs: t 11 echse 70 f britanski plijen,

izrezanemolch 71 fkormoran 72 falk 73 ftb. 7 (ex-VII) obalne

torpiljarke istisnine 110 t(“naphtha-boote”)(1909.–1911.)

110 t Parni strojevi, kotlovi na naftu, 2400 ks, 26,5 čv

2 – 47 mm,2 – 450 mm tc

talijanski plijen, carinski brod

tb. 8 (ex-VIII) britanski plijen, sve tri izrezanetb. 9 (ex-IX)

tb.10 (ex-X)tb. 11 (ex-XI) tal. francesco

rismondotb. 12 (ex-XII) nasukala se u

listopadu 1919.82 f “torpiljarke

visokog mora” ili 250-tonske torpiljarke(1913.–1916.)

244 – 267 t

Parne turbine, kotlovi na ugljen i naftu, 5000 – 6000 ks,28 – 29 čv

2 – 66 mm,4 – 450 mm tc

rumunjska naluca

83 f rum. Zmeul84 f rum. fulgerul85 f portug. Zezere 86 f port. ave87 f sHs t 5, jugosl.

cer88 f port. cavado89 f port. sado90 f port. Liz91 f port. mondego92 f grčka Panormos93 f sHs t 694 f gr. Proussa95 f gr. Pergamos96 f sHs t 797 f sHs t 8


tablica 2.austrougarski razarači građeni u rijeci i kraljevici (Danubius)

ime

klasa

(i godine gradnje)

istisnina(konstrukcijska i

najveća)Pogon

naoružanje

sudbina

turul“H

uszar”(1907.–1909.)

390 – 420 tona2 parna strojatrostruke ekspanzije, 6000 k

s,28,5 čv

1–66/45 mm

i7–47 m

m, poslije

1–66/45 mm

i5–66/30 m

m,

2–450 mm

tc (Velebit: 3 tc)

talijanski plijen, izrezanPandur

francuski plijen, izrezanc

sikostal. plijen, izrezan

rekafranc. plijen, izrezan

Velebittal. plijen, izrezan

dinara

tal. plijen, izrezantatra

“tatra”(1911.–1914.)

850 – 1050 t2 parne turbine, 20.500 k

s,32,6 čv

2–100 mm

,6–66 m

m,

4–450 mm

tc

tal. fasana, otpisan 1923.

balatontal. Zenson, otpisan 1923.

csepel

tal. muggia, potonuo 1929.

Likapotonuli od eksplozija m

ina 29. 12. 1915.

triglavo

rjental. Pola, od 1931. Zenson (II), otpisan 1937.

triglav (II)“ersatz triglav“ (zam

jena za triglav)

880 – 1050 t2 parne turbine, 20.650 k

s,32,8 čv

2–100 mm

,6–66 m

m,

4–450 mm

tc

tal. Grado,

otpisan 1937.Lika (II)

tal. cortellazzo, otpisan 1937.

dukla

franc. matelot Leblanc,

otpisan 1936.u

zsoktal. m

onfalcone, otpisan 1939.


� Slika 5. Razarač tátra istoimene klase (zbirka Georg Pawlik)

� Slika 6. Talijanski razarač daniele manin klase nazario sauro (zbirka Dr. Achille Rastelli)


� Slika 7. Talijanska brza izvidnica (Esploratore) antonio Pigafetta (WZ-Bilddienst, Wilhelmshaven)

� Slika 8. baleno i njegov blizanac fulmine posljednji su talijanski razarači građeni u Rijeci (zbirka Rastelli).


tablica 3. talijanski razarači građeni u rijeci (Cantiere navale del Quarnaro)

ime

kla

sa

(gra

dnja

)is

tisni

na (s

tand

ardn

a i n

ajve

ća)

snag

a pa

rnih

tu

rbin

a i b

rzin

an

aoru

žanj

e (t

opov

i i t

orpe

dne

cije

vi)

sudb

ina

dan

iele

man

in“n

azar

io s

auro

”

(192

4.–2

7.)

1137

–158

0 t

36.0

00 k

s i 3

5 čv

(naj

veća

37,

4 čv

, sta

lna

31 č

v)

4–12

0 m

m,

2–40

mm

,2–

13,2

mm

,6–

533

mm

tc

Poto

plje

n na

crv

enom

mor

u 3.

4. 1

941.

fran

cesc

o n

ullo

Poto

plje

n na

crv

enom

mor

u 21

. 10.

194

0.a

lvis

e da

mos

to

(ex-

a. c

adam

osto

)“n

avig

ator

i”

(192

7.–3

1.)

1950

–260

0 t

50.0

00 k

s i 3

8 čv

(naj

veća

41,

57

čv, s

taln

a 32

čv;

da

mos

to n

a po

kusn

oj

plov

idbi

45

čv u

z 71

.000

ks)

6–12

0 m

m,

2 do

3 -3

7 m

m, 8

do

10–2

0 m

m,

4 do

6–5

33 m

m tc

Poto

plje

n ko

d tr

ipol

isa

1. 1

2. 1

941.

Gio

vann

i da

Vera

zzan

oPo

topl

jen

19. 1

0. 1

942.

ant

onio

Pig

afet

tanj

emač

ki t

a 4

4, p

otop

ljen

u tr

stu

17. 2

. 45.

nic

olo

Zeno

u t

rstu

ga

je 9

. 9. 4

3. p

otop

ila

vlas

tita

posa

daba

leno

“fol

gore

”

(192

9.–3

2.)

1240

–192

0 t

44.0

00 k

s i 3

8 čv

(naj

veća

38,

8 čv

, sta

lna

30 č

v)

4–12

0 m

m,

2–37

mm

,8–

20 m

m,

6–53

3 m

m tc

Poto

nuo

17. 4

. 194

1.fu

lmin

ePo

topl

jen

9. 1

1. 1

941.


tablica 4. talijanske torpiljarke građene u rijeci (Cantiere navale del Quarnaro)

ime

klasa

(i godine gradnje)

istisnina (standardna i

najveća)snaga turbina i brzina

naoružanje (topovi i torpedne cijevi)

sudbina

Libra“spica”(potklase “Perseo” i “a

lcione”)

(1934.–1938.)

642–1000 t, odnosno679–1050 t

19.000 ks

34–35 čv(u službi od 26 do 29 čv)

3–100 mm

,6 do 10–20m

m,

4–450 mm

tc

otpisana 1964.

Lincepotopljena 28. 8. 1943.

Lirapotopljena 4. 11. 1944.

Lupopotopljena 2. 12. 1942.

Perseopotopljena 4. 5. 1943.

Vegapotopljena 10. 1. 1941.

siriootpisana 1959.

sagittariootpisana 1964.

stella Polare“a

riete”(poboljšana “spica”)(1942.–)

757–1127 t22.000 k

s31,5 čv(u službi postignute znatno m

anje brzine)

2–100 mm

,10–20 m

m,

6–450 mm

tc

njemačka ta

36, potopljena 18. 3. 1944.

spicanjem

ačka ta 45,

potopljena 13. 4. 1945.balestra

jrm u

čka (1949.), otpisana 1967.

fiondaizrezana nedovršena


naoružani protuzrakoplovnim strojnicama kalibra 8 mm. od razarača klase Huszár, građenih u rijeci, nijedan nije izgubljen u ratu,3 ali su nakon primirja svi predani francuskoj i Italiji gdje su brzo izrezani.

nastavak gradnje torPiljarki – Naphtha-Boote i turBiNeNBoote

nije sasvim jasno zašto je c. i kr. mornarica nakon klase Kaiman naručila dvanaest još manjih obalnih torpiljarki s parnim strojevima i kotlovima loženim na naftu (Naphtha-Boote). bile su slabije od klase Kaiman i po dovršenju 1910./1911. prebačene na drugotne zadaće. šest ih je naručeno u trstu (tb. I – tb. VI), a šest (tb. VII – XII) u rijeci. dvije su se serije međusobno razlikovale izgledom pramčanog nadgrađa i pogonom (tršćanske torpiljarke imale su parne kotlove Yarrow i strojeve najveće snage od 2.500 ks, a riječke kotlove White-Foster i strojeve snage 2.400 ks) te najvećom brzinom (28,5 čv kod tršćanskih i 27,5 čv kod riječkih jedinica). naoružanje im je uključivalo dvije palubne torpedne cijevi i dva topa kalibra 47 mm. nijedna nije potopljena tijekom rata, ali je tb. 11 (bivša tb. XI) prebjegla talijanima 5. listopada 1917. i pod talijanskom zastavom dobila novo ime Francesco Rismondo. tb. 12 se nasukala u oluji kod splita 17. listopada 1919., poslije je spašena i izrezana, a ostale su predane pobjedničkim mornaricama. talijanske su služile kao carinski brodovi, dok su britanske odmah izrezane.

još je tijekom gradnje obalnih torpiljarki – u ožujku 1910. – planirano graditi veće torpiljarke “otvorenog mora” (Hochsee-Torpedoboote), istisnine do 550 tona i brzine do 30 čvorova. Planovi su zbog štednje postupno reducirani pa je mornarički odsjek ministarstva rata u lipnju 1910. zatražio od brodogradilišta stt i Danubius da podnesu svoje prijedloge za torpiljarke s parnim turbinama, istisnine 250 tona i brzine do 28 čv. unatoč manjoj istisnini i doplovu, još su uvijek nazivane “torpiljarkama visokog mora”. stt je podnio svoj projekt godinu dana poslije, ali je zbog nužnih izmjena ugovor o gradnji prvih osam (74 t – 81 t ili Triestine) sklopljen tek u siječnju 1912. godine. sljedeće četiri torpiljarke s oznakama od 82 f do 85 f (Fiumane) naručene su u rijeci, ali je narudžba zahvaljujući intervenciji mađarskog ministra trgovine povećana na ukupno 16 (od 82 f do 97 f). još su tri torpiljarke sličnih svojstava naručene u brodogradilištu Cantiere Navale Triestino (cnt) u monfalconeu (98 m – 100 m). riječke jedinice su imale dva dimnjaka, a tršćanske samo jedan. dok su Triestine dobile parne turbine Parsons snage 5000 ks, Fiumane su imale turbine

3 razarač Huszár izgubljen je kad se nasukao još prije rata, ali je u Puli – uz uporabu nekih spašenih dijelova – sagrađen novi razarač istog imena. u trstu je sagrađen i 13. brod te klase, Warasdiner, započet za kinu kao Lung-Tuan i zaplijenjen kad je izbio rat. dva su tršćanska razarača izgubljena u ratu: Wildfang je potonuo 1917. od eksplozije mine, a Streiter 1918. u sudaru s parobrodom Petka.


AEG-Curtis iste snage. brzina im je bila podjednaka, stalna do 28 čv i najveća do 29 čv. sve su bile naoružane s dvije dvocijevne palubne torpedne cijevi i dva topa kalibra 66 mm. Gradnja riječkih “torpiljarki otvorenog mora” počela je potkraj 1914., a sve su dovršene do prosinca 1916. godine. sudjelovale su u većini operacija na jadranu, pratile konvoje i lovile podmornice, ali nijedna nije izgubljena u ratu. torpiljarke istisnine 250 tona podijeljene su nakon 1918. manjim pobjedničkim mornaricama poput Grčke, rumunjske i Portugala, a osam ih je pripalo mornarici kraljevstva sHs, od čega četiri građene u rijeci. Većina je otpisana prije ili je stradala tijekom drugoga svjetskog rata, osim dvije jugoslavenske i dvije rumunjske, koje su ostale u službi do 1950-ih godina. neke su promijenile niz zastava, ploveći pod jugoslavenskom, talijanskom, njemačkom i ponovno jugoslavenskom zastavom, dok su rumunjske jedinice nakon rata plovile i pod sovjetskom zastavom.

raZarači klase tátra i drugi austrougarski Projekti

najstariji austrougarski razarači (klase Meteor, Blitz, Planet, Trabant, Satellit) bili su prije Prvoga svjetskog rata već zastarjeli i prespori za djelovanje s torpednim flotilama. razarač Magnet i brodovi klase Huszár bili su suvremeniji, ali su imali stapne parne strojeve, pogon koji je tada dostigao razvojni vrhunac. budući da su se veće brzine mogle postići tek uvođenjem parnih turbina, mornarički odsjek ministarstva rata pozvao je 1909. putem natječaja domaća i inozemna brodogradilišta da pošalju prijedloge i projekte za razarače istisnine 600 tona. brodogradilišta stt i Danubius nudila su brodove s dva topa kalibra 100 mm, četiri topa kalibra 47 mm i dvije do tri torpedne cijevi kalibra 450 mm. njemačko brodogradilište Germania iz kiela ponudilo je razarač s dva topa kalibra 100 mm i četiri torpedne cijevi, dok je njemački Vulcan iz stettina projektirao brod s dva topa kalibra 105 mm i tri torpedne cijevi. tvrtka Schichau iz elbinga predlagala je razarač s tri topa kalibra 100 mm i četiri torpedne cijevi. britanski Yarrow nudio je brod nalik povećanom Huszáru, naoružan sa šest topova kalibra 66 mm i četiri torpedne cijevi, a Thornycroft razarač s dva topa kalibra 100 mm, dva kalibra 75 mm i samo dvije torpedne cijevi. Zanimljiv je egzotični projekt tvrtke Schnabl & Co. iz trsta u ime američkog brodogradilišta Lewis Nixon iz new Yorka: predloženi razarač imao bi benzinske (!) motore, četiri topa kalibra 127 mm, šest strojnica kalibra 6,5 mm i četiri torpedne cijevi.

nijedna od tih ponuda nije zadovoljavala uvjete pa je zapovjedništvo austro-ugarske ratne mornarice u siječnju 1910. ponovno pozvalo četiri brodogradilišta – stt iz trsta, Cantiere Navale Triestino (cnt) iz monfalconea (tržiča), Danubius iz rijeke i Vulcan iz stettina – da podnesu nove projekte za razarače istisnine 800 tona. Zadnji rok za slanje ponuda bio je 15. srpnja 1910. godine. brodovi su trebali dostići brzinu do 32,5 čv i održavati je tijekom četiri sata.


� Slika 9. Nakon razarača u Rijeci su za talijansku ratnu mornaricu građene torpiljarke, poput Perseo klase spica (Bibliothek für Zeitgeschichte/BfZ, Stuttgart).

� Slika 10. Talijanska spica (II) dovršena je 1944. za njemačku ratnu mornaricu kao TA 45, a potopljena je 13. travnja 1945. uz obalu Krka (BfZ).


� Slika 11. Gradnja razarača split počela je 1939. u Splitu za mornaricu Kraljevine Jugoslavije, a dovršena je tek 1958. u Rijeci (zbirka ing. Krešimira Šurine)

� Slika 12. Fregata kotor sagrađena je u Kraljevici za bivšu JRM, a sad je u službi Mornarice Crne Gore kao RF-33 (ing. Juraj Crnković)


morali su imati pouzdane i iskušane parne turbine, vodocijevne kotlove Yarrow s loženjem na ugljen (1/3) i naftu (2/3), biti naoružani s dva topa kalibra 100 mm d/50, četiri kalibra 66 mm d/45 i s tri jednocijevne torpedne sprave za ukupno šest torpeda kalibra 450 mm. tri brodogradilišta poslala su prijedloge u lipnju 1910., dok je Danubiusova ponuda slijedila u srpnju. Zbog izravne intervencije ugarskog ministra trgovine, u uži izbor ušao je jedino projekt riječkog brodogradilišta. Planovi su preinačeni prema zahtjevima austrougarske mornarice: pramčani kaštel produžen je do zapovjednog mosta kako bi se povećao prostor za smještaj posade, nadgrađe iznad kotlovnica sniženo kako bi se smanjila težina, a trup produžen. Pomoćno naoružanje pojačano je na šest topova kalibra 66 mm, pramčana torpedna cijev je ukinuta, a dvije krmene cijevi preinačene su u dvocijevne. šest brodova, koji su prema brdima i jezerima austro-ugarskog carstva nazvani Tátra, Balaton Orjen, Csepel, Lika i Triglav, naručeno je 13. lipnja 1911., a detaljni planovi i proračuni težine predani su tek tri mjeseca poslije. konstrukcijska istisnina u međuvremenu je narasla na 850 tona i puna na 1050 t, a razarači su nakon početnih problema s pogonom dostizali i držali brzinu do 32,6 čv. budući da je u rijeci počela gradnja lakih krstarica Helgoland i Novara, a zatim i bojnog broda Szent István, jedino je rješenje bilo prebaciti gradnju i opremanje svih šest razarača klase Tátra i nekih torpiljarki klase 82 F u brodogradilište u kraljevici. tamo je također trebalo nivelirati teren i proširiti postojeće pogone te rješavati administrativne probleme. u kraljevici su se, naime, nalazili hotel i lječilište, čiji se vlasnik protivio širenju industrije pred “svojim vratima”. Godine 1911. s riječkim se Danubiusom povezalo poduzeće Ganz te se brodogradilište otad zove Ganz--Danubius. kada je izbio rat, poništena je narudžba dodatnih šest razarača klase Tátra, što se c. i kr. mornarici jako osvetilo. razarači klase Tátra istaknuli su se u Prvome svjetskom ratu u svim operacijama lakih snaga, zajedno s brzim krstaricama klase Admiral Spaun/Saida, ali su u prosincu 1915. na minama pred dračem izgubljeni razarači Lika i Triglav. tek je tada odlučeno graditi još četiri broda poboljšanog tipa Tátra (ili Ersatz Triglav),4 dovršenih sredinom i potkraj 1917. dva su nazvana Triglav (II) i Lika (II), a druga dva Dukla i Uszok, po prijevojima u karpatima na austrougarskoj bojišnici prema rusiji. razarač Csepel je tijekom rata dokazao otpornost i čvrstoću konstrukcije. Iako mu je 4. svibnja 1916. torpedo francuske podmornice Bernoulli raznio krmu, brod nije potonuo, odvučen je u Pulu i popravljen. svih osam preživjelih brodova služilo je na jadranu do kraja rata, kad ih je sedam predano Italiji i jedan francuskoj, gdje su neki ostali u službi do 1930-ih godina.

Zapovjedništvo austrougarske mornarice namjeravalo je početkom 1916. naručiti još veće torpiljarke (1000-tonske za otvoreno more i 500-tonske za obranu obale) i raspisalo natječaj za razarače istisnine 2000 tona. svoje su

4 Ersatz triglav = zamjena za triglav.


prijedloge poslala domaća brodogradilišta, njemački Blohm & Voss i morna-ričko-tehnički odbor u Puli. Danubius je 1917. poslao projekt za brod istisnine 1600–1915 t, naoružan s četiri topa kalibra 120 ili 150 mm, dva protuzračna topa kalibra 90 mm i četiri torpedne cijevi. turbine snage 36.000– 41.000 ks omogućavale bi vršnu brzinu do 37,5 čv. sljedeće je godine predložen razarač konstrukcijske istisnine 2.272 t i najveće 2.448 t, naoružan s četiri topa kalibra 150 mm, četiri protuzračna kalibra 90 mm ili 105 mm (!) i četiri torpedne cijevi. Parne turbine snage 43.000 ks omogućavale bi najveću brzinu do 34 čv. kraj rata spriječio je razvoj i gradnju tih brodova, a da je rat i potrajao, gradnja bi zbog opće oskudice i pomanjkanja potrebnih tvariva sigurno dugo trajala.

Međuratno raZdoblje

rijeka je kratko razdoblje nakon 1918. zadržala određenu samostalnost, ali su je 1919. zaposjeli d’annunzijevi legionari koji su vladali gradom i okolicom do 1921., a uskoro ju je Italija priključila ostatku okupirane Istre, što je 1924. potvrđeno rimskim ugovorom između kraljevstva sHs i Italije. budući da se rijeka odjednom našla na periferiji talijanske države, industrija je stagnirala, a brodogradilište Ganz-Danubius praktički prestalo postojati. dionice su potkraj 1919. prodane – s gubitkom – talijanskim poduzećima i bankama, a 20. veljače 1920. službeno je osnovano novo poduzeće Cantieri navali del Quarnaro (cnQ), odnosno kvarnerska brodogradilišta. u brodogradilištu se nalazilo nekoliko objekata u gradnji poput austrougarskih podmornica i putničkog parobroda Hunyad (poslije dovršen za jadransku plovidbu iz sušaka kao Jugoslavija). trebalo je graditi nove navoze, a nedovršene podmornice izrezati. u brodogradilištu su popravljani talijanski ratni i pomoćni brodovi, sagrađena su i dva tankera, a 1923. naručeni razarači Daniele Manin i Francesco Nullo. Pripadali su klasi Nazario Sauro, jednoj od prvih poslijeratnih klasa talijanskih razarača, standardne istisnine 1.137 tona i brzine do 37,4 čvorova, s četiri topa kalibra 120 mm u dvostrukim postoljima i šest torpednih cijevi. brodovi su zajedno s druge dvije jedinice (Nazario Sauro i Cesare Battusti), sagrađene u brodogradilištu Odero u sestri Ponente, djelovali tijekom drugoga svjetskog rata na crvenom moru gdje su svi izgubljeni u sukobima s britanskim pomorskim i zračnim snagama.

Puno zanimljiviji i jači brodovi bili su razarači – vođe flotila klase Navigatori, klasificirani u talijanskoj mornarici kao “brze izvidnice” (Esploratori), a od 1938. samo kao razarači. Čak su četiri od dvanaest Navigatora sagrađena u rijeci od 1927. do 1931. godine. brodovi su dobili imena talijanskih pomoraca – Alvise da Mosto, Giovanni da Verazzano, Antonio Pigafetta i Nicolo Zeno. konstrukcijska istisnina dostizala je 1.950 tona, a puna 2.580 t, bili su naoružani sa šest topova kalibra 120 mm u tri dvostruka postolja i s brojnim protuzračnim topovima, a imali su četiri do šest torpednih cijevi. Zahvaljujući parnim


turbinama snage 50.000 ks, mogli su razvijati brzinu do 38 čv i najveću do 41,57 čv. stalna najveća brzina tijekom rata ipak nije prelazila 32 čv, iako su riječki Alvise da Mosto5 i Antonio Pigafetta6 na pokusnim plovidbama (koje su, doduše, obavljane u “lakom” stanju, bez naoružanja i dijela opreme) uspjeli uz snagu turbina do 71.000 ks postići brzine veće od 45 čvorova! brodogradilištu se njihova gradnja ipak nije isplatila. turbine tipa Beluzzo7 pretrpjele su havarije pri prvim plovidbama te ih je brodogradilište moralo zamijeniti na vlastiti račun. Da Verazzano i Nicolo Zeno su i zapeli na navozu pri porinuću, što se dogodilo i rumunjskome pomoćnom ratnom brodu Constanta, isto građenom u rijeci.

te su havarije dovodile do sve većih financijskih gubitaka, ali je brodogradilište 1929. ipak sklopilo ugovor o gradnji dva razarača klase Folgore – Baleno i Fulmine – dovršena do 1932. godine. bili su naoružani s četiri topa kalibra 120 mm, s protuzračnim topovima i sa šest torpednih cijevi. Ponovno je došlo do havarija turbina tipa Beluzzo koje su s 44.000 ks trebale omogućavati vršnu brzinu do 38 čv. ta je brzina nadmašena na pokusnim plovidbama, ali je u službi dostignuto najviše 30 čv. Baleno i Fulmine bili su suvremeni brodovi sa samo jednim dimnjakom, svojstvom na koje je talijanska mornarica bila ponosna, a koje su poslije preuzele i druge svjetske ratne flote, ali ne treba zaboraviti da su torpiljarke s jednim dimnjakom građene još tijekom Prvoga svjetskog rata u tada austrijskom trstu (klasa 74 t)! smanjenje broja dimnjaka omogućilo je bolji raspored protuzračnog topništva i povećanje kutova paljbe.

nijedan od ta četiri veća i dva manja razarača nije preživio drugi svjetski rat. svi su izgubljeni na sredozemnoj bojišnici: razarač Nicolo Zeno potopila je vlastita posada u trstu 9. rujna 1943., a ta 44 (ex Pigafetta) također je izgubljen u trstu, ali pod njemačkom zastavom u zračnom napadu. Da Verazzano je 19. listopada 1942. torpedirala britanska podmornica Unbending, a Da Mosto je potonuo 1. prosinca 1941. kod tripolija od posljedica britanske topovske paljbe. Fulmine i Baleno izgubljeni su još 16. i 17. travnja 1941. u sukobu s britanskim razaračima.

klasa Folgore poslužila je kao uzor za gradnju talijanskih klasa Maestrale, Oriani i Soldat, ali su ti razarači građeni u drugim talijanskim brodogradilištima, dok su Cantieri navali del Quarnaro dobili zadaću graditi torpiljarke za talijansku ratnu mornaricu.

5 Prema knjizi a. fraccarolija, Italian Warships of World War II.6 Prema: skupina autora, 3. maj, monografija, sour brodograđevne industrije 3. maj, rijeka,

1984.7 ostali brodovi te klase, građeni u Livornu, Genovi, rivi trigoso i anconi, imali su parne turbine

Parsons ili Tosi.


Prvih osam torpiljarki klase Spica – Libra, Lince, Lira, Lupo, Perseo, Vega i Sirio– građeno je od 1934. do 1938. godine. Imale su istisninu od 790 do 1055 tona, bile naoružane s tri topa kalibra 100 mm, šest do deset kalibra 20 mm i četiri torpedne cijevi. turbine snage 19.000 ks trebale su omogućavati brzinu do 35 čv, ali je u službi dostizano samo 26–29 čv. od osam riječkih Spica, samo su tri preživjele rat (Libra, Sirio, Sagittario) i služile pod zastavom nove talijanske mornarice 1950-ih i 1960-ih godina. tijekom rata za talijansku je mornaricu naručena i velika serija torpiljarki klase Ariete (poboljšana Spica), kao zamjena za brojne razarače i torpiljarke, izgubljene u pratnji konvoja između Italije, Grčke i sjeverne afrike. brodovi su bili naoružani s dva topa kalibra 100 mm, s većim brojem protuzračnih topova i sa šest torpednih cijevi. samo je Ariete dovršena u Genovi prije talijanske kapitulacije u rujnu 1943. te je ušla u službu talijanske mornarice,8 dok su niz nedovršenih brodova zaplijenili nijemci. u rijeci su građene Stella, Polare, Spica,9 Balestra i Fionda. Prva, dovršena za njemačku mornaricu u siječnju 1944. kao ta 36, sudjelovala je u samo dvije operacije i potonula zbog navigacijske pogreške u minskom polju kod rapca 18. ožujka 1944. godine. torpiljarka Spica (II) dovršena je 9. rujna 1944. kao njemačka ta 45, a 13. travnja 1945. potopile su je kod krka britanske motorne torpiljarke i topovnjače. Balestra je ostala ležati na navozu brodogradilišta, oštećena eksplozivom pri njemačkom povlačenju iz rijeke, ali je 1949. ipak dovršena za bivšu jrm kao Učka (re 54). Fionda je potopljena u opremnom bazenu, a nakon rata je podignuta i izrezana, premda se katkad spominje da je trebala biti dovršena za jrm kao Velebit.

kraljevičko brodogradilište nastavilo je u međuratnom razdoblju graditi i popravljati brodove, ali su prve jedinice za ratnu mornaricu kraljevstva sHs/jugoslavije dovršene tek 1931. godine. bili su to mali minopolagači istisnine 130 tona, naručeni za austrougarsku mornaricu, a dovršeni kao klasa Marjan. stručnjaci kraljevičkog brodogradilišta (koje je od 1930. radilo kao podružnica tvrtke Yarrow) sudjelovali su u gradnji i opremanju dva razarača klase Beograd, građenih u splitu za kraljevsku jugoslavensku mornaricu prema francuskom projektu. razarači Zagreb i Ljubljana imali su standardnu istisinu od 1210 tona i najveću do 1700 tona, i bili naoružani s četiri topa kalibra 120 mm, četiri kalibra 40 mm i šest torpednih cijevi. razarač Zagreb potopila su dva časnika 17. travnja 1941. u boki kotorskoj kako ne bi pao u ruke talijanima. Ljubljana je potonula u šibenskoj luci u siječnju 1940. i poslije je izvađena. još je bila na popravku u travnju 1941., kad su je zaplijenili talijani i preimenovali u Lubiana. nasukala se kod tunisa 31. ožujka 1943., a uništena je sljedećeg dana.

8 nakon rata je kao dio ratne odštete predana jugoslaviji i nazvana Durmitor (re 53).9 Prva je Spica 1940. zajedno s torpiljarkom Astore prodana švedskoj mornarici.


raZdoblje nakon drugoga svjetskog rata

riječko brodogradilište dočekalo je kraj drugoga svjetskog rata s teškim oštećenjima, djelomice od savezničkih zračnih napada, a djelomice zbog njemačkog miniranja lučkih i brodogradilišnih postrojenja. brodogradilište je obnovljeno pod novim imenom 3. maj u znak sjećanja na dan oslobođenja rijeke, a 1950-ih je godina ponovno bilo u stanju graditi razarače! manje se zna da je razarač Split, čija je gradnja počela 1939. u splitu, a tijekom rata je dvaput potopljen, konačno dotegljen u rijeku i dovršen u brodogradilištu 3. maj. bio je to najveći razarač građen na hrvatskoj obali jadrana. Zahvaljujući istisnini do 2.800 tona trebao je u izvornoj inačici nositi pet topova kalibra 140 mm, deset kalibra 40 mm i šest torpednih cijevi. dovršen je prema preinačenim planovima tek 1958., standardna istisnina iznosila je 2.400, a najveća više od 3.000 tona. bio je naoružan s četiri topa kalibra 127 mm, 12 kalibra 40 mm i pet torpednih cijevi, a turbine snage 50.000 ks omogućavale su brzinu do 31,3 čvora. ostao je u službi do 1984., u posljednjem razdoblju samo kao školski brod na lučkom vezu, a izrezan je oko 1988. godine. od broda ništa nije sačuvano kako bi nas podsjetilo na dugu tradiciju gradnje razarača i torpiljarki na našoj obali.

treba spomenuti i dvije lake “raketne” fregate klase Kotor, građene 1980-ih godina u kraljevici za bivšu jrm, a danas u sastavu mornarice crne Gore. brodovi su poboljšana inačica ruskih velikih patrolnih brodova (VPbr) tipa Koni (Projekt 1159t). Po dovršenju su se zvali Kotor i Pula, a danas se vode samo pod oznakama rf 31 i rf 32. uz istisninu od 1.250 do 1.492 tone fregate su bile naoružane s četiri protubrodska projektila P-20 ili P-21 (nato oznaka SS-N-2C), s jednom dvocijevnom kulicom s topovima kalibra 76 mm, s protuzračnim topovima kalibra 30 mm i protuzračnim projektilima osa-m i strela-2m. kombinacija plinske turbine snage 20.000 ks (14.720 kW) na srednjoj i dva dizelska motora ukupne snage 10.560 ks (2 x 3883 kW) na vanjskim osovinama omogućavala je vršnu brzinu do 34 i ekonomičnu do 24 čvora.

riječka i kvarnerska brodogradilišta mogu biti ponosna na tradiciju u gradnji razarača, torpiljarki i njima srodnih brodova, na tehnologiju za koju se danas čini kako više nije potrebna, ali je dokaz visoke kakvoće gradnje specijalnih vrsta brodova, koja je uz manje prekide trajala od 1906. do 1989. godine.

literatura skupina autora, 3. maj, monografija, sour brodograđevne industrije 3. maj, rijeka,

1984.aichelburg, Wladimir, Register der k. (u.) k. Kriegsschiffe – Vor Abbondanza bis Zrinyi,

neuer Wissenschaftlicher Verlag, beč – Graz, 2002.bagnasco, erminio, brescia, maurizio, Cacciatorpediniere classi “Freccia/Folgore”,

“Maestrale”, “Oriani”, prvi dio, izd. ermanno albertelli, Parma, 1997; drugi i treći dio, Parma 1997.


bargoni, franco, Esploratori italiani, ufficio storico della marina militare, rim, 1996.bilzer, franz f., Die Torpedoboote der k.u.k. Kriegsmarine von 1875–1918, H. Weishaupt

Verlag, Graz, 1996.bilzer, franz f., Die Torpedoschiffe und Zerstörer der k.u.k. Kriegsmarine 1867–1918, H.

Weishaupt Verlag, Graz, 1990.brescia, maurizio, Cacciatorpediniere classe “Navigatori”, izd. ermanno albertelli,

Parma, 1995.fioravanzo, Giacomo, Paolo m. Pollina et al, I Cacciatorpediniere italiani, 1900 – 1971,

ufficio storico della marina militare, rim, 1971.fraccaroli, aldo, Italian Warships of World War II, Ian allan, London, 1969.Pollina, Paolo m., Le Torpediniere italiane 1881 – 1964, ufficio storico della marina

militare, rim, 1964.rastelli, achille, Le Navi del Re, Sugarco Edizioni, milano, 1988.trinajstić, Petar, Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci, “3. maj” 1905.–2005., fotomo-

nografija, 3. maj, rijeka 2005.

Summary

danubius-schönichen-Hartmann Shipyard, present-day 3. maj, has from its very beginning built warships, initially for the Austro-Hungarian Navy. The first contract with the Imperial and Royal Navy was signed on 29th November 1906, even before the shipyard had been completed, commissioning ten torpedo boats of the then modern kaiman class, and six destroyers of the Huszár class. Larger destroyers of the tátra class were commissioned after that, as well as smaller torpedo boats with oil firing, and High seas torpedo boats. All these vessels were built and fitted at Bergudi in Rijeka/Fiume and in the shipyard in Kraljevica/Porto Ré that specialised in destroyer building. Construction activities continued before and during World War I and, apart from destroyers and torpedo boats, one battleship, two fast scout cruisers and several submarines were completed.The shipyard in Fiume/Rijeka was one of the largest in the Austro-Hungarian Empire, but after the decline of the Monarchy and under Italian rule shipbuilding stagnated. The yard was renamed cantieri navali del Quarnaro, and it was only in 1923 that the construction of new warships (smaller and larger destroyers) continued, for the Italian Navy. Well known are the destroyers daniele manin and francesco nullo, navigatori class destroyer-leaders nicolò Zeno and Giovanni Verazzano, and the destroyers baleno and fulmine. There followed steam torpedo boats of the spica (Perseo, sirio, Vega, sagittario) and ariete classes (stella Polare, spica, fionda, balestra), some completed for the German Navy, while one of the latter was completed for the new Yugoslav Navy (ucka, ex-balestra).After World War I, Kraljevica Shipyard stayed on the territory of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes (later Kingdom of Yugoslavia), but was mostly engaged in ship repair. New shipbuilding activities continued only in 1931, under the name of Yarrow shipyard. Specialists from Kraljevica were engaged in the completion of two smaller destroyers – Zagreb and Ljubljana – built in Split, and in 1959 3. maj Shipyard completed a larger destroyer, the split, whose building started in Split. This was the last and the strongest ship of this type built on the eastern Adriatic coast.

Key words: shipbuilding, warships, destroyers, torpedo boats, Rijeka, Kraljevica

Documents

TÁTRA, HUSZÁR & CO. – Gradnja raZaraČa I torPILjarkI u ...protorpedo-rijeka.hr/wp/wp-content/uploads/2018/04/65.pdf · dvije turbine na vanjskim osovinama i parnim strojem trostruke