Upload
others
View
17
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
Tridesetogodišnji rat
Šapina, Matej
Undergraduate thesis / Završni rad
2020
Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / stručni stupanj: University of Pula / Sveučilište Jurja Dobrile u Puli
Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:137:417533
Rights / Prava: In copyright
Download date / Datum preuzimanja: 2021-11-06
Repository / Repozitorij:
Digital Repository Juraj Dobrila University of Pula
Sveučilište Jurja Dobrile u Puli
Filozofski fakultet
Odsjek za povijest
Matej Šapina
Tridesetogodišnji rat
Završni rad
Pula, srpanj 2020.
2
Sveučilište Jurja Dobrile u Puli
Filozofski fakultet
Odsjek za povijest
Matej Šapina
Tridesetogodišnji rat
Završni rad
JMBAG: 03030659859, redoviti student
Studijski smjer: Preddiplomski studiji povijesti
Predmet: Uvod u novi vijek
Znanstveno područje: Humanističke znanosti
Znanstveno polje: Povijest
Znanstvena grana: Hrvatska i svjetska ranonovovjekovna povijest
Mentor: red. prof. dr. sc. Slaven Bertoša
Pula, srpanj 2020.
3
IZJAVA O AKADEMSKOJ ČESTITOSTI Ja, dolje potpisani Matej Šapina, kandidat za prvostupnika Povijesti, izjavljujem da je
ovaj Završni rad rezultat isključivo mojega vlastitog rada, da se temelji na mojim
istraživanjima te da se oslanja na objavljenu literaturu kao što to pokazuju korištene
bilješke i bibliografija. Izjavljujem da niti jedan dio Završnog rada nije napisan na
nedopušten način, odnosno da nije prepisan iz necitiranog rada, te ne krši bilo čija
autorska prava. Izjavljujem, takoĎer, da nijedan dio rada nije iskorišten za neki drugi
rad na bilo kojoj drugoj visokoškolskoj, znanstvenoj ili radnoj ustanovi.
Student
___Matej Šapina___________________
U Puli 10. rujna 2020.
4
IZJAVA
o korištenju autorskog djela
Ja, Matej Šapina, dajem odobrenje Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, nositelju prava
korištenja, da moj završni rad pod nazivom „ Tridesetogodišnji rat“ upotrijebi da tako
navedeno autorsko djelo objavi u javnoj internetskoj bazi Sveučilišne knjižnice
Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli te preslika u javnu internetsku bazu završnih radova
Nacionalne i sveučilišne knjižnice (stavljanje na raspolaganje javnosti), sve u skladu
sa Zakonom o autorskom pravu i drugim srodnim pravima i dobrom akademskom
praksom, a radi promicanja otvorenoga, slobodnoga pristupa znanstvenim
informacijama.
Za korištenje autorskog djela na gore navedeni način ne potražujem naknadu.
Potpis
_____Matej Šapina______________
U Puli 10. rujna 2020.
5
Sadržaj
1. Uvod .................................................................................................................... 6
2. Uzroci ..................................................................................................................... 7
2.1. Religijski uzroci ............................................................................................................................ 7
2.2. Politički uzroci ............................................................................................................................. 9
3. Diplomacija i vojske .............................................................................................. 11
4. Češka faza rata .................................................................................................... 13
5. Albrecht von Wallenstein ...................................................................................... 15
6. Danska faza rata .................................................................................................. 16
7. Švedska faza rata................................................................................................. 18
8. Francuska faza rata .............................................................................................. 21
9. Westfalski mir ....................................................................................................... 23
10. Posljedice rata .................................................................................................... 25
11. Zaključak ............................................................................................................ 27
12. Bibliografija ......................................................................................................... 28
Popis slika ................................................................................................................ 29
Sažetak .................................................................................................................... 32
Summary .................................................................................................................. 34
6
1. Uvod
U prvoj polovici 17. st. Njemačka je bila podijeljena na niz političko-teritorijalnih
jedinica koje su djelovale kao kneževine, vojvodstva, slobodni gradovi i sl.1 Posebna
podjela se vidjela u vjerskom smislu, izmeĎu protestantskog sjevera i katoličkog juga.
TakoĎer, Francuska koja je bila izrazito antihabsburški nastrojena, nastojala je
smanjiti utjecaj Habsburgovaca tako što je sklapala saveze s nekatoličkim državama
poput Danske i Švedske.2
Potrudit ću se što podrobnije u svojem radu opisati Tridesetogodišnji rat te što
je on tada predstavljao za Europu. Tridesetogodišnji rat je prije svega poznat kao
vjerski sukob, no daleko od toga da je vjera bila jedini okidač za takav rat. Politički
sukobi te ekonomske i socijalne prilike dovele su do rata.
1 Vojna enciklopedija, str. 118.
2 Slaven Bertoša, Svjetska povijest modernog doba (XVI.-XIX. stoljeće) s posebnim osvrtom na
Apeninski poluotok, str. 71.
7
2. Uzroci
Kod većine sukoba i ratova uzroci su raznoliki i kompleksni. Uzroci
Tridesetogodišnjeg rata su svakako kompleksni. Tu je vjerski faktor, tj. religijski, no
političke prilike toga doba te ekonomska situacija, ponajprije slabljenje feudalnog
poretka, odnosno sve veće jačanje kapitalizma, doveli su do niza dogaĎaja i sukoba
koji su na kraju kulminirali sveeuropskim sukobom koji poznajemo pod nazivom
Tridesetogodišnji rat.
2.1. Religijski uzroci
Sve je počelo 31. listopada 1517. kada je Martin Luther, protestirajući protiv
indulgencija koje je tadašnji papa Lav X. uveo, prikucao svojih 95 teza na vratima
crkve u Wittenbergu. Car Karlo V. stao je na stranu Katoličke crkve te je 1521. izdao
Wormski edikt kojim je Luther proglašen heretikom. Mnoge tadašnje njemačke
kneževine vidjele su u reformaciji mogućnost jačanja svoje vlasti.3
Neki njemački kneževi pobunili su se protiv odluke katoličke većine te 1530.
stvorili Schmalkaldenski savez za zaštitu reformacije od cara. Izbio je sukob koji je
završio 1548. Augsburškim sporazumom te se u čitavoj Njemačkoj trebalo uspostaviti
katoličanstvo. Stvari su se promijenile kada reformatorski kneževi sklapaju savez s
francuskim kraljem Henrikom II. te pobjeĎuju u ratu. U Augsburgu je 1555. sklopljen
vjerski mir kojim se luteranstvo izjednačilo s katoličanstvom te se vjera odreĎuje u
pojedinim područjima, čime je barem za neko vrijeme situacija stavljena pod
kontrolu.4
Kroz nekoliko desetljeća, gotovo cijeli sjever i istok Njemačke postali su
protestantski te čitava Skandinavija, ali i Engleska i Škotska. Takva podjela je bila
najviše vidljiva u Njemačkoj. Kalvinisti su se krajem 16. stoljeća okupili oko izbornika 3 Isto, str. 19.
4 Isto, str. 21.
8
Falačke, kao pokret obrane od cara za postizanje ravnopravnosti. Pritom su pomoć
našli ponajviše u Englezima.5
Do prvog većeg sukoba je došlo 1606. u pretežito protestantskom gradu
Donauwörthu na jugu Njemačke. Za vrijeme procesije izbio je sukob izmeĎu
protestanta i katolika te je car Rudolf II. reagirao tako što je bavarskom vojvodi
Maksimilijanu povjerio zaštitu katolika u Donauwörthu. Nakon propalih pregovora,
vojvoda Maksimilijan zaposjeo je grad Donauwörth i postavio bavarske povjerenike
da njime upravljaju.6
Protestanti godinu kasnije napuštaju Reichstag, nakon što im se nije odobrio
zahtjev za legalizaciju nekadašnjih katoličkih teritorija stečenih nakon 1555., čime
povećavaju nefunkcionalnost Reichstaga. 7 Nakon duševne bolesti cara Rudolfa II.
1608., sukob se zaoštrava. U protestantsku uniju se pod vodstvom Falačke 14.
svibnja 1608. udružuju Württemberg, Baden, Ansbach, Kulmbach, Pfalz – Neuburg te
većina gradova u južnoj Njemačkoj. Ta unija nalazi političke saveznike u Francuskoj
te političkim staležima u Češkoj i Austriji.8
Reakcija katolika na stvaranje protestantske unije dolazi godinu dana kasnije.
Bavarski vojvoda Maksimilijan se 10. srpnja 1609. udružuje s opatima i biskupima iz
južne Njemačke u Katoličku ligu, kojoj se pridružuju tri kneza izbornika (Köln,Mainz i
Trier) te većina ostalih katoličkih staleža. Katolička liga je našla političkog saveznika
u Španjolskoj.9
Kada su Ferdinanda II. češki staleži prihvatili kao prijestolonasljednika, on je
svoju protureformacijsku politiku nastojao provesti u Češkoj. Novi kralj Ferdinand II.
nije poštivao vjerske slobode kao njegov prethodnik. Sva ta napetost je kulminirala
23. svibnja 1618., kada je skupina radikalnih plemića kroz prozor izbacila dvojicu
kraljevskih službenika u Pragu. Tim činom započinje pobuna koja je na kraju dovela
do Tridesetogodišnjeg rata.10
5 Brendan Simms, Europa: borba za nadmoć, od 1453. do danas, str. 18.
6 Velika ilustrirana povijest svijeta, str. 5331.
7 Isto, str. 5332.
8 Na i. mj.
9 Velika ilustrirana povijest svijeta, str. 5335.
10 Isto, str. 5336.
9
2.2. Politički uzroci
Iako je Tridesetogodišnji rat ostao upamćen kao vjerski sukob protestanata i
katolika, to je bio sukob daleko kompleksniji od pitanja same vjere. Politička situacija
prije i za vrijeme rata bila je njegov glavni uzrok. Kada bi religijski sukob bio glavni
razlog, onda ne bismo mogli naći objašnjenje za savezništvo izmeĎu pretežito
katoličke Francuske i protestantske Švedske.
Kada je Karlo V. izabran za svetorimskog cara 1519., uvelike se promijenila
geopolitika Europe. S obzirom na to da je vladao nad Španjolskom, Napuljem,
Austrijom itd., vladao je i sve većim područjem Novog svijeta. Univerzalna monarhija
pod Habsburgovcima činila se kao realna mogućnost, sve dok se Karlo V., iscrpljen
ratovima protiv Turaka, Francuske i njemačkih kneževa, nije morao odreći ambicije
da zagospodari nad cijelom Europom.11
Njegov sin Filip II. Španjolski bio je uspješan na oca. Ostvario je vlast nad
Portugalom i njegovim prekomorskim carstvom, kolonizirao je Filipine te je povećao
dobavu plemenitih metala iz Novog svijeta. Potaknut tim uspjehom, njegove su se
ambicije počele povećavati, no iscrpljen bitkom protiv nizozemskih pobunjenika te
uzdrman zbog katastrofalnog pohoda Armade protiv Engleske, Filip II. morao je
odustati od europskih ambicija.
Francuska je bila glavna protivnica habsburškoj hegemoniji. Stvarala je
alijansu s njemačkim kneževima protiv cara. Franjo I. bio je najveći podupiratelj
Schmalkaldskog saveza. Njegov nasljednik Henrik II. takoĎer je vjerovao da
sigurnost Francuske ovisi o neovisnosti njemačkih kneževa od cara.
Nakon što je odbacila španjolsku vlast na kraju šesnaestog stoljeća, prioritet
Nizozemske bila je obrana prostora koji je bio omeĎen Sjevernim morem na zapadu,
takozvanog „ vrta Nizozemske “. MeĎutim, istočna granica nove republike bila je vrlo
ranjiva. Vilijam Oranski, voĎa pobunjenika, nakon što je 1567. pobjegao u Njemačku,
odande je novačio većinu svojih vojnika i započeo svoje glavne napade. Odmah su
vojno intervenirali protiv Habsburgovaca, nakon što su se uplašili habsburških
projekata u obližnjem vojvodstvu Kleve. Sudbina Nizozemaca tijesno je bila
povezana sa sudbinom Svetog Rimskog Carstva.
11 Brendan Simms, Europa: borba za nadmoć, od 1453. do danas, str. 9.
10
Engleska je takoĎer vidjela stratešku važnost u održavanju reda u Niskim
Zemljama i Svetom Rimskom Carstvu. Tako je kraljica Elizabeta vojno intervenirala u
Niskim Zemljama sredinom 1580-ih, kako bi spriječila da to kritično područje osvoje
Španjolci. TakoĎer, strah od habsburškog prodora u sjeverozapadnu Njemačku
ponukao je Engleze na akciju. Značajna engleska sila bila je na vrijeme poslana u
vojvodstvo Kleve.12
„Godine 1609. Henrik IV., bojeći se habsburškog pripojenja sjeverozapadnog
njemačkog područja Kleve kao još jedne karike u okolnom lancu španjolskih
ispostava, izjavio je da će iskazati potporu za svoje stare saveznike u Njemačkoj i za
sprečavanje Cara da se uveliča na trošak drugih“.13
12 Isto, str. 9. – 12. 13
Isto, str. 11.
11
3. Diplomacija i vojske
Za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata bilo je puno sklopljenih ugovora, kao i
diplomata te meĎunarodnih pravobranitelja koji su na sudu predstavljali razne
narode. Savezima koji su tijekom 14. i 15. stoljeća bili čvrsti u cijeloj Europi,
reformacija je dodala u 16. stoljeću i veze konfesionalnog karaktera, ali, nažalost, te
dvije vrste saveza nisu bile kompatibilne. Nakon što je Engleska prihvatila
protestantizam, savezništvo izmeĎu Engleske i Kastilje bilo je naglo prekinuto.
TakoĎer, savez izmeĎu Škotske i Francuske bio je takoĎer prekinut napredovanjem
reformacije u Škotskoj.14
Vjerske manjine u drugim državama, poput francuskih hugenota u Engleskoj ili
engleskih katolika u Španjolskoj, prouzročile su velike političke nestabilnosti. Vladari
država poput Španjolske često nisu uspijevali pomiriti interese vanjske politike s
motivima vjerskog karaktera. TakoĎer, vanjska politika vjerski podijeljenih nacija, kao
što su bile Francuska i Engleska, često se mijenjala tijekom Tridesetogodišnjeg
rata.15
Nakon poraza Fridrika Falačkog na Bijeloj gori 1620. potaknulo se sve jače
stvaranje protestantske i katoličke internacionale. Falački diplomati su pokušavali na
sve moguće načine naći nove saveznike na europskim protestantskim dvorovima.
Jedan od najbliskijih saveznika Fridrika Falačkog, komornik Ludvig, proputovao je
pola Europe ne bi li uzvisio cilj svojeg vladara. U knjižnicama kao što je na primjer
Cancelleria Hispanica, objavljivane su kopije zaplijenjenih pisama koja su
razmjenjivali meĎusobno Bavarska, papinstvo, Španjolska i car. Ta pisma su bila
bitna jer su upućivala na postojanje mreže posebnih izaslanika, meĎu najbrojnijima
su bili kapucini, koji su tijekom češke krize koordinirali antiprotestantske akcije Rima,
Beča, Bruxellesa, Monaka i Madrida.16
14
Zrinka Blažević (ur.), Povijest, doba apsolutizma (17. stoljeće), str. 155. 15
Isto, str. 156. 16
Na i. mj.
12
U nastavku rata, zajednički interesi izmeĎu papinstva i njemačkih katolika polako su
nestajali. Za vrijeme pape Urbana VIII. papinska je diplomacija nastojala pronaći
rješenje za sukob u Njemačkoj, tako da ne prevlada ni jedna sila. Mogućnost
postizanja mira za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata, dok su velike države bile vodile
diplomatske spletke usmjerene ka produljivanju neprijateljstva, bile su jako male. Iako
nije poslao nikakvu vojsku, papa je uspio za vrijeme rata poslati značajnu novčanu
pomoć caru i Bavarskoj. Novac je u Tridesetogodišnjem ratu bio značajan koliko i
ljudstvo, ako ne i više, zbog toga što se u 17. stoljeću ljude novačilo prilično lako te
su plaćeničke vojske imale veliki značaj. Samo Švedska je nakon 1623. uvela sustav
novačenja radi pronalaska ljudstva potrebnog za vlastitu vojsku. Ostale države taj
zadatak su dale vojnim novačiteljima. Poznato nam je oko 1500 vojnih novačitelja koji
su uložili vlastitu imovinu u mobiliziranje satnije ili pukovnije za jednog ili više
generala. Novačitelj je trebao dopuštenje za novačenje i obećanje da će plaće biti
isplaćene. Ostalo je obavljao o vlastitom trošku. Tako se cijela vojska mogla
mobilizirati općim ugovorom. Najbolji primjer nalazimo kod Wallensteina. On je to
učinio dvaput za cara (1625. i 1631. ). Drugi koji su slično učinili bili su Mansfeld za
Fridrika V. 1624. te Bernard od Saxen – Weimara za Francusku 1636.17
Kredit vojnih novačitelja nije bio neiscrpan, nego su trebali i druge izvore
novca kako bi uzdržavali svoju vojsku. Kao dokaz imamo pismo Wallensteina koje je
napisao ministru carskih financija 1626., gdje je trebao par milijuna talira svake
godine za nastavak rata. TakoĎer, stalni sustav poreza morao je postojati, na osnovu
kojeg bi se osigurale namirnice, smještaj itd. Velika većina plaće se isplaćivala za
vojsku u naturi dok se ostali dio isplaćivao u gotovini ili se nije uopće plaćalo 18
17
Zrinka Blažević (ur.), Povijest, doba apsolutizma (17. stoljeće),, str. 156. – 157. 18
Isto, str. 159.
13
4. Češka faza rata
Na početku 17. stoljeća Češka se našla u sukobu reformatora i katolika oko
novog državnog ureĎenja. Dok su reformatorske snage nastojale sačuvati privilegije
dobivene u 15. i 16. stoljeću, katolici, točnije Habsburgovci, inzistirali su na državi s
centraliziranom monarhijom. Na kraju „češko pitanje“ nije bilo važno samo unutar
češke granice, već je postajalo dijelom europskih konfrontacija koje su, naposljetku,
izrodile Tridesetogodišnji rat.19
Češka je u carstvu igrala vrlo važnu ulogu kao izborna kneževina. U Češkoj
se, nešto više nego što je to bilo u drugim zemljama, razvijao separatistički pokret.
Još od vremena husitskog pokreta, Češka je zadavala vladarima probleme, a k sebi
je sve više privlačila susjedne zemlje.20
Izravan vanjski uzrok ratu se dogodio kada su se politički staleži češkog
kraljevstva pobunili i svrgnuli cara Rudolfa s kraljevskog prijestolja te izabrali
njegovog brata Matiju za svojega kralja. U praškom dvorcu, 23. svibnja 1618.
dogodila se nemila scena, kada su kroz prozor izbačeni članovi češkog državnog
vijeća. To je bio vidljivi vanjski znak pobune ujedinjenih čeških staleža Nijemaca i
Čeha. Nakon smrti kralja Matije 1619. nasljeĎuje ga njegov brat Ferdinand Štajerski.
MeĎutim, problem je bio u tome što je Ferdinand bio katolik te je htio učvrstiti
katolicizam u Češkoj, odnosno u cijelom carstvu. Češki staleži su reagirali tako što su
svrgnuli Ferdinanda s prijestolja češkog kralja te umjesto njega su postavili Fridrika
V. Na takav splet dogaĎaja reagira Katolička liga pod vodstvom vojvode
Maksimilijana od Bavarske te dolazi do Tridesetogodišnjeg rata.21
Nakon što je Fridrik V. okrunjen za kralja, odgovor cara i Lige bio je brz i oštar.
Svoju vojsku poslale su Poljska i Toscana, potpora je došla i iz Rima i Genove. Nije
mu pomoglo ni to što su države koje su podržavale Fridrika ostale neutralne. Dok je
španjolska diplomacija držala Englesku izvan sukoba, Francuzi su nastojali uvjeriti
Evangelističku uniju da se ne miješa. Godine 1620. španjolska vojska je zauzela
19
Ivan Rada i sur. Povijest Češke, od seobe Slavena do suvremenog doba, str. 269. 20 Slavko Pavičić, Hrvatska vojna i ratna poviest i Prvi svjetski rat, str. 127. 21 Isto, str. 127. – 130.
14
poranjsku Falačku, dok je vojska cara došla do središta pobunjeničkih zemalja.
Nakon što je 20. prosinca 1620. na Bijeloj gori poražen od strane cara i Lige, Fridrik
je pobjegao prema sjeveru. To bi bio najvjerojatnije i kraj rata da se nisu umiješale
Republike Ujedinjenih Pokrajina. Naime, u travnju 1621. primirje izmeĎu Španjolske i
Republike Ujedinjenih Pokrajina je došlo kraju. Kako bi se osigurali od eventualnog
napada od strane Španjolaca ili austrijskih Habsburgovaca, Nizozemci su pružili
utočište Fridriku te ga poduprli u njegovoj borbi. Tako se na primjer novačila
Fridrikova vojska nizozemskim novcem22.
Otpor su i dalje pružale jedinice generala Mansfelda u južnoj i zapadnoj
Češkoj. U prvoj polovici 1621. mu se pridružio šlezijski knez Johann Georg von
Jagerndorf koji je pripremao protuakciju sa sedmogradskim vojvodom Gaborom
Bethlenom. MeĎutim, izostankom pomoći saveznika, u prvom redu Nizozemske,
nastavak rata više nije bio moguć. Vojvoda Bethlen je 1622. u Mikulovu s carem
potpisao primirje, a u svibnju 1622. predala se i posljednja Mansfeldova posada.23
Poraz u ratu, posebice nakon bitke na Bijeloj gori, najviše je pogodio voĎe
staleške oporbe. Knez Karlo od Lihtenštajna bio je na čelu izvanrednog suda koji je
osnovao sam car. Sve voĎe oporbe koje su napustile zemlju su se nalazile na popisu
sudionika „gnjusne bune“ te su u odsutnosti osuĎene na „gubitak života, časti i
imanja.“ Ostali pobunjenici koji nisu uspjeli pobjeći zatočeni su. „Četrdesettrojica od
njih osuĎena su na najvišu kaznu, a 21. lipnja 1621. na praškome trgu Staromestske
namesti pogubljena su dvadesetsedmorica (trojica pripadnika gospodskog staleža,
sedmorica vitezova i sedamnaestorica graĎana)“. Najviše su profitirali katolički
plemići i strani velikaši koji su dobili većinu zaplijenjene gospoštije.24
Što se tiče druge strane, carev položaj je u nekoj mjeri tijekom 1623. ipak
oslabio. Iako je odnio veliku pobjedu na samom početku Tridesetogodišnjeg rata, to
se ne bi moglo dogoditi bez stalne financijske i vojne pomoći Katoličke lige, na čelu s
vojvodom Maksimilijanom Bavarskim. Samim time, znajući da je odigrao ključnu
ulogu u ratu, Maksimilijan Bavarski želio je da ga se nagradi u zemljama te se želio
22
Zrinka Blažević (ur.), Povijest, doba apsolutizma (17. stoljeće), str. 163. – 164. 23 Isto, str. 164 24
Ivan Rada i sur. Povijest Češke, od seobe Slavena do suvremenog doba, str. 296. – 297.
15
okruniti titulom izbornika koju je imao Fridrik Falački. U siječnju 1623. car je postavio
Maksimilijana za falačkog izbornika. Ono što se moglo očekivati je golemo
nezadovoljstvo, pogotovo zbog toga što je takva izbornička dužnost bila protuustavna
jer je Zlatna bula iz 1356., do koje se u Njemačkoj jako držalo te ju se smatralo
nepromjenjivim zakonom Carstva, odreĎivala da bi izborništvo trebalo trajno ostati u
falačkoj obitelji. Na neki način možemo reći da je Fridriku takav razvoj dogaĎaja
dobro došao. Nakon što je u Njemačkoj počeo buktati rat koji su pojačale javne
uvrede na račun Maksimilijana i Ferdinanda, u inozemstvu naklonost i potpora
Fridriku je sve više počela rasti.25
5. Albrecht von Wallenstein
Albrecht von Wallenstein bio je jedan od najvažnijih protagonista
Tridesetogodišnjeg rata. O njegovom liku i djelu se možda i najviše raspravljalo.
Rodio se 1583. u Češkoj, kao češki protestant. Otišao je studirati u Altfold na
luteransku Akademiju. Izbačen je iz grada nakon optužbe za svaĎe i ponašanje koje
se smatralo bogohulnim, što mu je najvjerojatnije i bio poticaj da se prebaci na
katoličanstvo. U Češkoj se borio na strani Habsburgovaca te je kao nagradu dobio
brojne zemljišne posjede. TakoĎer nasljeĎuje veliko bogatstvo svoje žene Lukrecije
von Landeck, kojom se oženio 1609., a koja je umrla nakon šest godina.
Prvotno na čelu katoličkih snaga, kasnije ima privatnu vojsku koja se sama
financirala pljačkanjem i utjerivanjem poreza u okupiranim zemljama. Sposoban i
pametan, brzo je došao do zaključka da se može obogatiti pomoću plaćeničke vojske
o kojoj su ovisili tadašnji vladari. Nakon pobjede nad Petrom iz Mansfelda te nakon
što je uspio odbaciti vojne trupe Kristijana IV. Danskog, imenovan je za carskog
princa. Kako to inače biva kada netko stekne previše moći, tako je bilo i s
Wallensteinom. Mnogi su na dvoru sumnjali da želi postati car. Njegov pad tako
počinje 1630., nakon što je otpušten na zahtjev samih snaga Katoličke lige. No
švedska uspješnost na vojnom polju natjerala je cara da vrati Wallensteina natrag.
25 Zrinka Blažević (ur.), Povijest, doba apsolutizma (17. stoljeće), str. 164. – 165.
16
Prvotno je poražen u bitki kod Lützena 1632., no uspijeva poraziti ŠveĎane u Steinu
1633. Nakon optužbe za izdaju, car izdaje tajno nareĎenje za njegovu smrt te je
ubijen 25. veljače 1634.26
6. Danska faza rata
Protestanti nisu mogli samo mirno gledati dominaciju katolika na čelu s
austrijskim Habsburgovcima. Najprije se Nizozemska i Engleska udružuju u
zajednički savez. Nešto kasnije im se odlučio pridružiti švedski kralj Gustav II. Adolf u
borbi protiv Habsburgovaca. Godine 1625. nakon pregovora je u Haagu stvorena
protuhabsburška koalicija u koju su ušli Engleska, Nizozemska, Danska i donjosaski
kneževi. Potporu su joj još pružile države poput Francuske i Osmanskog Carstva.27
Jedan od najbogatijih vladara tog vremena je bio danski kralj Kristijan IV., koji
je u lipnju 1625. napao sjevernu Njemačku. Tadašnji zapovjednik, grof Tilly, zatražio
je od cara dodatno pojačanje jer je procijenio da samo njegove snage nisu dovoljne u
borbi s koalicijskom vojskom. Tu na scenu dolazi Albrecht von Wallenstein, vojni
namjesnik u Pragu, kojeg je u proljeće 1625. car Ferdinand ovlastio da unovači
vojsku od 25.000 ljudi i da krene s njom na sjever, kako bi se suprotstavio danskoj
prijetnji.28
U travnju 1626. Wallenstein je porazio čete protestantskog generala
Mansfelda kod Dessaua. Danski kralj Kristijan IV. pokušao je zauzeti carske
primorske krajeve izmeĎu ušća Labe i Wesera. Ujedinjene protestantske vojske
imale su ambiciju i povesti pohod na Beč, no nakon poraza kod Dessaua te otezanja
i špekuliranja vojvode Bethlena morali su odustati od tih ambicija.29
Danci su ponovno krenuli u napad, ali su slomljeni u bici kod Luttera. Vojske
grofa Tillya i Wallensteina slijedile su poražene prema sjeveru, gdje su nakon što su
zauzeli zemlje njemačkih kneževa poput Mecklenburga, napali Dansku. Budući da u
to vrijeme Danska nije mogla računati na pomoć saveznika zbog vlastitih problema
26
Isto, str. 158. 27
Ivan Rada i sur., Povijest Češke, od seobe Slavena do suvremenog doba, str. 297. 28 Zrinka Blažević (ur.), Povijest, doba apsolutizma (17. stoljeće), str. 165. 29
Ivan Rada i sur., Povijest Češke, od seobe Slavena do suvremenog doba, str. 297. – 298.
17
koje su saveznici tada imali, ostavljena je na cjedilu i prepuštena sama sebi.
Wallensteinova vojska je napredovala, no nije bila u mogućnosti zauzeti dansku
prijestolnicu, za što mu je trebala snažna flota koju on nije u tom trenutku imao. Kralj
Kristijan napokon se odlučuje za mir koji je potpisao u Lübecku 1629., uz obećanje
da neće više pružati potporu protestantskim saveznicima, tim više jer i on sam nije
imao njihovu podršku u ratu.
Nakon bitke kod Luttera mnogo njemačkih pristaša pobunjenika je stiglo u
pomoć caru. U habsburškim zemljama počela se provoditi velika konfiskacija
zemalja. Procjenjuje se da su oko dvije trećine Češkog Kraljevstva promijenile
vlasnike oko 1620. te se stvorila nova klasa zemljoposjednika odanih caru, kao što je
to bio Wallenstein. Nakon danske faze rata možemo reći da su katolici izašli kao
veliki pobjednici. Smanjena je moć staleža te je u nekim područjima ograničena
sloboda vjere za protestante ili je potpuno ukinuta. Ferdinand je bio čvrst u svojoj
politici, tako da ga niti pobune poput one velike koja se dogodila u Gornjoj Austriji
1626. nisu pokolebale. Odlučio je takoĎer zamijeniti nevjerne kneževe pa je tako
Falačka pripala Maksimilijanu, a Mecklenburg Wallensteinu. Vratio je i crkvene
imovine koje su bile došle u protestantske ruke. Godine 1629. car se odlučuje na
radikalan potez. Naime, u ožujku je objavio Edikt o restituciji, u kojem stoji da se sva
crkvena zemlja, koja je sekularizirana nakon 1555. vrati te da je kalvinizam bio
nezakonit u Carstvu i da crkveni knezovi imaju jednako pravo kao i svjetovni knezovi
nametati svoju vjeru svojim podanicima. Za raspravu nije bilo nikakve mogućnosti s
obzirom na to da je carski edikt bio proveden odmah u djelo uz pomoć vojne sile
grofa Tillya i Wallensteina. Ti potezi cara su zapravo gurnuli Europu dalje u krvavi rat
koji je mogao završiti 1629. danskim porazom.30
30
Zrinka Blažević (ur.), Povijest, doba apsolutizma (17. stoljeće), str. 166.
18
7. Švedska faza rata
Nakon poraza kralja Kristijana IV. i njegove Danske u ratu, Nizozemci su se
našli ugroženi od strane Španjolaca. Naime, Španjolska je namjeravala uz pomoć
carske vojske ovladati Baltičkim morem te protjerati njihove brodove s tog područja.
U to vrijeme izbila je kriza nasljedstva u Mantovi i Monferratu koju Španjolci naprosto
nisu mogli ignorirati. Nakon napada na Lombardiju od strane Španjolaca pred kraj
1627., vojne jedinice Mantove i Monferrata obratile su se za pomoć roĎaku pokojnog
kneza, vojvode od Neversa, francuskog podrijetla. Nevers nije imao dovoljno
sredstava da bi se mogao suprotstaviti Španjolcima pa je zatražio pomoć od
Francuske. Francuska nije mogla odmah reagirati u pomoć budući da je i sama imala
u to vrijeme borbu protiv hugenotskih podanika. Tek 1629. kralj Luj XIII. dolazi na
Apeninski poluotok. Pred prijetnjom Francuza, car šalje vojsku u Italiju umjesto u
Flandriju. Rat u Mantovi se smirio 1630.31
Upravo se tada Gustav Adolf, kralj Švedske, odlučio za napad na Njemačku.
Gustav Adolf, nakon što je naslijedio kralja Karla IX., mudrom je politikom učvrstio
jedinstvo svojeg naroda te se oslanjao na plemstvo i poboljšao uvjete života za niže
slojeve. TakoĎer je osnažio financijsku moć države te razvio trgovinu. Imenovao je za
svojeg kancelara Axela Oxenstiernu, koji je bio uspješan političar i nakon njegove
smrti te je nastavio voditi njegovu vanjsku politiku. Potaknut dobrom unutarnjom
politikom te nakon pobjede protiv Sigismunda III. Vase, kralja Poljske, učvrstivši svoj
položaj na Baltiku, Gustav Adolf osjećao se dovoljno snažno da bi se mogao
suprotstaviti Ferdinandu II.32
Osjećajući se ugroženim na Baltiku od strane carske vojske, Gustav Adolf je u
ljeto 1630. sa svojom Armadom upao u Pomeraniju. Nedugo nakon toga ŠveĎani
sklapaju saveze s Brandenburgom i Saskom.33 Još jedan uspjeh švedskog kralja bio
je svakako sklapanje ugovora o pomoći s Francuskom i Nizozemskom u siječnju
31
Isto, str. 167. – 168. 32
Isto, str. 170. – 171. 33
Ivan Rada i sur., Povijest Češke, od seobe Slavena do suvremenog doba, str. 298.
19
1631. Tako je mogao plaćati svoju sve brže rastuću vojsku.34 Definitivno je kralju
Gustavu išlo i na ruku to što je u ljeto 1630. grof Von Wallenstein bio otpušten iz
službe te je time Ferdinand „izgubio jedinog čovjeka koji bi vjerojatno mogao zadržati
sva područja koja su osvojili carski vojnici u prethodnih deset godina i ujediniti
Njemačku u snažnu monarhiju“. 35
Do prvih vojnih sukoba izmeĎu carske vojske i švedskog kralja došlo je u
svibnju 1631. Najprije je Tilly osvojio grad Magdeburg nakon dva tjedna opsade. Tom
prilikom je Gustav Adolf ušao u Sasku i osvojio Merseburg. Tad je saski knez –
izbornik sklopio savez sa švedskim kraljem te mu je ustupio svoju vojsku na
raspolaganje. Veliki uspjeh Gustava Adolfa dogodio se u rujnu 1631., kada je u bitci
u Breitenfeldu porazio Liginu vojsku pod Tillyjevim zapovjedništvom.36 Iste godine u
studenome, saska vojska je ušla u Češku te su tom prilikom uspjeli osvojiti i Prag.
Tada se u svoju domovinu vraća i velika skupina čeških emigranata.37
Nakon smrti grofa Tillya 1632., Ferdinandu nije preostalo ništa drugo nego da
vrati Albrechta von Wallensteina u službu. Tada Wallenstein dobiva neograničene
ovlasti. Za kratko vrijeme Wallenstein je pokazao svoju sposobnost te je okupio
vojsku i ponovno osvojio Prag. Premda brojčano moćniji, izbjegao je tada sukob sa
ŠveĎanima sve dok mu se Gustav Adolf nije suprotstavio 16. studenog 1632. Tada je
došlo do bitke kod Lützena u kojoj su ŠveĎani došli do pobjede, meĎutim, njihov kralj
Gustav Adolf biva ubijen. Do mirovnih pregovora ipak nije došlo jer s jedne strane car
nije bio spreman na ustupke, a s druge strane Švedska je, unatoč smrti kralja
Gustava Adolfa, i dalje bila jaka jer ju je vodio novi politički voĎa, protestantski
kancelar Oxenstierna. Već u proljeće 1633. pokazuje svoju sposobnost tako što
povezuje četiri državna okruga južne Njemačke u Heilbronski savez.38 U
meĎuvremenu von Wallenstein više nije bio poslušan Ferdinandu te je često provodio
neke svoje ideje. Naime, počeo je tada pregovarati sa švedskom i francuskom
stranom, ali nije otvoreno ih podržao. Takav način političkog ponašanja samo je
doveo do nepovjerenja s obje strane. Tako je, primjerice, nakon što je porazio
34
Velika ilustrirana povijest svijeta, str. 5343. 35
Zrinka Blažević (ur.), Povijest, doba apsolutizma (17. stoljeće), str. 168. 36 Velika ilustrirana povijest svijeta, str. 5343. – 5344. 37
Ivan Rada i sur., Povijest Češke, od seobe Slavena do suvremenog doba, str. 299. 38
Velika ilustrirana povijest svijeta, str. 5344. – 5345.
20
ŠveĎane kod Stinave, odmah pustio na slobodu sve zarobljene časnike. Sve je to
dovelo do toga da mu je car u siječnju 1634. oduzeo zapovjedništvo te ga je
napustila većina podreĎenih časnika, sve do njegova ubojstva 25. veljače 1634. u
Chebu.39
Axel Oxenstierna nastavio je provoditi politiku svojeg prethodnika te je veći dio
Njemačke i dalje držao pod svojim nadzorom. Stanje se promijenilo tek s dolaskom
Španjolske u pomoć caru, u rujnu 1634. Španjolska vojska, udružena s carskom u
bitci kod Nördlingena, ŠveĎanima nanosi odlučujući poraz te je ona primorana povući
se iz velikog dijela južne Njemačke.
Švedska je svojim uplitanjem u rat svakako željela obraniti protestantizam u
Njemačkoj i vratiti svrgnutim knezovima njihova prijestolja. TakoĎer možemo reći da
se Švedska pribojavala da sve većim jačanjem cara na Baltiku i sama ne bude
napadnuta. Oxenstierna je želio odreĎena područja Carstva poput Pomeranije na
Baltičkom moru, što se svakako nije svidjelo njegovim saveznicima u Njemačkoj.
Naime, oni su željeli vratiti prijeratnu situaciju, a tu nije bilo mjesta za Švedsku. Što
se tiče Edikta o restituciji, odlučeno je da će se on provoditi u područjima koja su
osvojena od strane katolika prije studenog 1627. Okupljanje francuske vojske 1634. i
1635. duž granice uz Njemačku natjeralo je cara da prihvati mir sa Saskom. Tako je
potpisan Praški mir izmeĎu cara i Saske, u svibnju 1635. U roku od godine dana
većina luteranskih knezova napustila je savez sa Švedskom, no rat tu ipak nije bio
završen.40
39
Ivan Rada i sur., Povijest Češke, od seobe Slavena do suvremenog doba, str. 299. 40 Zrinka Blažević (ur.), Povijest, doba apsolutizma (17. stoljeće), str. 168. – 169.
21
8. Francuska faza rata
Posljednja faza rata, koja je trajala od 1635. do 1648., uključivala je savez
Francuske, Švedske i Nizozemske, s pristašama iz Italije. Tu se ponajprije misli na
savojskog vojvodu Vittorija Amedea I. koji je, potpisavši 1635. ugovor u Rivoliju,
došao u vazalni odnos s Francuskom. Tu su još bili kao saveznici Francuske
mantovanski vojvoda Carlo I. Gonzaga – Nevers i parmski vojvoda Odoardo
Farnese.
U početku su habsburške snage bile jače, no to se počelo mijenjati 1640.
zbog unutarnjih problema u Španjolskoj. Naime, te godine izbila je pobuna u
Kataloniji, koja se nedugo zatim pretvorila u separatistički rat. Luj XIII. pomogao je
Kataloniji te se Katalonija pod zaštitom Francuske proglasila republikom. Nedugo
zatim, Portugal se takoĎer proglasio neovisnim pod novim kraljem Juanom, vojvodom
od Bragançe. Habsburgovcima nije olakšala situaciju ni smrt tadašnja prva dva
čovjeka Francuske. Najprije je umro kardinal Richelieu 1642., a zatim i kralj Luj XIII.
1643. Naime, francusku politiku nastavio je voditi vrlo sposoban kardinal Mazarino.
Uspješno se borio protiv Fronde te je osigurao francuski trijumf u meĎunarodnoj
politici.41
Godine 1642. habsburška je vojska poražena u Saskoj te u drugoj bitci u
okolici Leipziga, a Habsburgovce je spasio još jednog poraza rat izmeĎu Danske i
Švedske (svibanj 1643. – kolovoz 1645.). ŠveĎani su ipak prije predaje Danaca
1645. uspjeli u Jankowu 6. ožujka 1645. uništiti još jedan carski odred. Dok su
ŠveĎani napredovali po Dunavu, za to vrijeme Ferdinand III. i njegova obitelj su
pobjegli u Graz.42 Francuski princ Conde Habsburgovce je porazio 1643. kod
Rocroia, grada na sjeveru Francuske, na granici s Belgijom, te kasnije 1648. kod
Lensa, takoĎer grada blizu granice s Belgijom.43
41
Slaven Bertoša, Svjetska povijest modernog doba (XVI.-XIX. stoljeće) s posebnim osvrtom na Apeninski poluotok, str. 81. 42
Zrinka Blažević (ur.), Povijest, doba apsolutizma (17. stoljeće), str. 173. 43 Slaven Bertoša, Svjetska povijest modernog doba (XVI.-XIX. stoljeće) s posebnim osvrtom na
Apeninski poluotok, str. 81.
22
Dvije odlučujuće bitke su bile u Jankowu i Alerheimu, zato što su katolicima
oduzele bilo kakvu mogućnost sklapanja mira koji bi išao njima u korist. Saski
izbornik se povukao iz sukoba nakon što je u rujnu 1645. potpisao separatni mir sa
Švedskom. To su isto učinili Brandenburg i Braunschweig. Na mirovnom kongresu
koji je upravo tada trajao u Vestfaliji carski su izaslanici počeli nuditi veće ustupke.
Nadalo se tada kako je kraj rata na vidiku, meĎutim, za to se moralo pričekati još tri
godine.
Europskih vladara je bilo 194, bili su predstavljeni na kongresu u Vestfaliji i
razgovori su trajali kontinuirano od proljeća 1643. sve do jeseni 1648.44
Westfalskim mirom, koji je potpisan 24. listopada 1648., a koji se sastojao od
dva odvojena ugovora, prvi su u Münsteru sastavile katoličke, a drugi u Osnabrücku
reformatorske države, konačno je bio završen Tridesetogodišnji rat.45
44
Zrinka Blažević (ur.), Povijest, doba apsolutizma (17. stoljeće), str. 173. 45
Slaven Bertoša, Svjetska povijest modernog doba (XVI.-XIX. stoljeće) s posebnim osvrtom na Apeninski poluotok, str. 82.
23
9. Westfalski mir
Nakon spoznaje da u ovom ratu neće biti pobjednika već da će se samo
nastaviti pljačke, ubojstva, silovanja te ostale grozote, vladari ondašnjih sila odlučili
su napokon stati tome na kraj. Svetorimski car, francuski kralj i švedska kraljica
usuglasili su se da je mir potreban te da o njemu trebaju odlučivati svi sudionici rata.
Za pregovore su izabrani gradovi Osnabrück i Münster u njemačkoj pokrajini
Vestfaliji. Njihova lokacija je bila poželjna zbog toga što se ti gradovi nalaze na pola
puta izmeĎu glavnog grada Švedske i Francuske. Pregovori su započeli 1643., dok je
rat još uvijek trajao.46
Nakon pet godina pregovora rat je konačno okončan u Münsteru 24. listopada
1648. S jedne strane pregovora nalazio se car Ferdinand lll., a s druge strane kraljica
Kristina Švedska te formalno francuski kralj Luj XIV., no zbog svoje maloljetnosti
umjesto njega je tada vladao kardinal Jules Mazarin. Nakon postignutog mira,
Francuska i Švedska su proširile svoj teritorij te je Švedska dobila i 5 milijuna talira
odštete. TakoĎer, svoj teritorij su proširili Bavarska, Saska i Brandenburg, a sve na
štetu Svetog Rimskog Carstva.47
Mirom je potvrĎen vjerski pluralizam u Carstvu. Nakon mira Švedska je postala
sila koja je ovladala južnim obalama Baltika te je dobila glasove u carskom saboru.
Francuska je takoĎer sve više jačala svoj utjecaj u Europi, a posebice zapadno od
Elbe. S druge strane, kraj rata je ujedno označio i kraj španjolske vojne nadmoći i
kraj sna o obnovi carstva Karla V.48 Nakon Westfalskog mira možemo početi govoriti
o suvremenoj Europi. Priznato je teritorijalno pravo i suverenost zemalja. Doduše,
treba napomenuti da su neke države dobile više nego ostale. Nizozemska i Švicarska
stekle su neovisnost. Jedino njemačkim teritorijima sporazum nije išao u prilog.
„Koliko su njemački knezovi dobili ili izgubili ovisilo je o apetitu vodećih sila –
Francuske, Švedske i Austrije.“49
Nakon što su katolička, luteranska i kalvinistička vjera postale ravnopravne,
papa Inocent X. sporazum je proglasio nevrijedećim. No osim toga, u sljedećim
46
https://wol.jw.org/hr/wol/d/r19/lp-c/2004205, [Pristupljeno 10. lipnja 2020.] 47
https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=64409, [Pristupljeno 10. lipnja 2020.] 48
John Morris Roberts, Povijest Europe, str. 291. 49 https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=64409, [Pristupljeno 10. lipnja 2020.]
24
godinama nije bilo većih problema što se tiče vjere.50 Cijela Europa je odahnula
nakon trideset godina rata. Westfalskim mirom okončan je posljednji vjerski rat.
Granice Europe su se preoblikovale, smanjen je utjecaj pape, Španjolske i Carstva, a
ojačan utjecaj Francuske i Švedske.
50
https://wol.jw.org/hr/wol/d/r19/lp-c/2004205, [Pristupljeno 10. lipnja 2020.]
25
10. Posljedice rata
Gospodarski rast koji se dogodio tijekom 16. stoljeća prekinut je s početkom
Tridesetogodišnjeg rata. Takva gospodarska kriza trajala je kroz cijelo 17. stoljeće, s
vrhuncem od 1618. pa do polovine stoljeća. Popuštanje inflacije prouzročene
španjolskim uvozom velikih količina zlata i srebra u Europu tijekom 16. stoljeća,
svakako je pokazatelj jedne od kriza, odnosno nastupio je ciklus deflacije. 51
Osim krize cijena koja je nastupila tijekom 17. stoljeća, jedna od većih kriza je
ona demografska. Osim općenitog smanjenja broja stanovništva kao direktne
posljedice rata, takoĎer imamo i smanjivanje broja roĎene djece. Tijekom 17. stoljeća
razvio se trend povećanja životne dobi pri ulasku u brak. Samim time smanjivala se i
plodnost u braku. Razlog tomu najvjerojatnije je pogoršavanje uvjeta života
stanovništva. Zbog smanjenja prihoda po glavi stanovnika, brak se odgaĎao.52 Ono
što je takoĎer prethodilo demografskoj krizi svakako je poljoprivredna kriza. Porast
cijena prehrambenih proizvoda dovela je do neimaštine te se smrtnost samim time
snažno povećala. TakoĎer, pojavu kuge i drugih endemskih bolesti možemo povezati
s neimaštinom te samim time povećanjem stope smrtnosti.53
Nakon rata gospodarsko središte svijeta postala je tzv. atlantska Europa, s
naglaskom na Nizozemsku i Englesku, čije se gospodarstvo temeljilo na trgovačkom
kapitalizmu. U istočnoj Europi, istočno od rijeke Labe, dolazi do refeudalizacije te
povećavanja velikaške moći i pogoršanja zavisnog položaja seljaka.54
Što se tiče posljedice rata na čovjeka kao pojedinca, one su nesumnjivo bile
velike. Povjesničar Golo Mann napisao je: „ ...životinje jedne drugima nikad ne čine
ono što su u tome ratu vojnici činili stanovnicima osvojenih gradova i sela. Riječ
čovjek izgubila je svoj smisao, osim ako ljudima ne pripišemo vražja svojstva. Ljudi
su se pretvarali u zvijeri... kanibalizma je takoĎer bilo, o čemu postoje
svjedočanstva.“ 55
51
Meri Kunčić (ur.), Počeci novog doba (16. stoljeće), str. 631. 52
Isto, str. 448. 53
Isto, str. 446. 54
Isto, str. 632. – 633. 55 Gerhard Staguhn, Knjiga o ratu, zašto ljudi ne mogu živjeti u miru?, str. 66. – 67.
26
Fenomen siromaštva mijenja se nakon rata, odnosno prestaje biti osobna
stvar te na inicijativu državnih tijela osnivaju se mjesta poput bolnica, zatvora,
utočišta i lazareta.56
56 Meri Kunčić (ur.), Počeci novog doba (16. stoljeće), str. 633.
27
11. Zaključak
Tridesetogodišnji rat predstavlja izuzetno turbulentno razdoblje u ljudskoj
povijesti. U tih trideset godina, koliko je trajao rat, došlo je do gore spomenutih
dogaĎaja i tragedija. Uz veliki demografski pad, nastala je i gospodarska kriza. Sve je
to dovelo do masovnog napuštanja obraĎenih površina te dodatnog siromašenja već
siromašnih graĎana.
Geopolitička karta Europe se mijenja. Nekoć moćno i veliko Carstvo više nije
toliko veliko i moćno. Druge države, poput Švedske i Francuske, preuzimaju primat u
Europi. Nakon rata, imamo Europu koja je preteča suvremenoj Europi koju danas
poznajemo.
Nakon rata nastaje vjerski mir te religija prestaje biti glavni razlog budućih
sukoba i ratova.
28
12. Bibliografija
Knjige:
1. Slaven Bertoša, Svjetska povijest modernoga doba (XVI. – XIX. stoljeće) s
posebnim osvrtom na Apeninski poluotok, Profil, Zagreb, 2004.
2. Zrinka Blažević (ur.), Povijest, doba apsolutizma (17. stoljeće), Jutarnji list,
Zagreb, 2007.
3. Meri Kunčić (ur.), Počeci novog doba (16. stoljeće), Jutarnji list, Zagreb, 2007.
4. Slavko Pavičić, Hrvatska vojna i ratna poviest i prvi svjetski rat, Knjigotisak,
Zagreb, 1943.
5. Ivan Rada i sur., Povijest Češke, od seobe Slavena do suvremenog doba,
Sandorf, Zagreb, 2014.
6. John Morris Roberts, Povijest Europe, Biblioteka povjesnica, Zagreb, 2002.
7. Brendan Simms, Europa: borba za nadmoć, od 1453. do danas, Zagreb, 2016.
8. Gerhard Staguhn, Knjiga o ratu, zašto ljudi ne mogu živjeti u miru?, Mozaik
knjiga, Ljubljana, 2007.
9. Velika ilustrirana povijest svijeta, Svezak 12., tisak Delo, Rijeka, 1977.
10. Vojna enciklopedija, Drugo izdanje, Beograd, 1975.
Internet:
1. https://wol.jw.org/hr/wol/d/r19/lp-c/2004205 , [Pristupljeno 10. lipnja 2020.]
2. https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=64409, [Pristupljeno 10.
lipnja 2020.]
3. https://wol.jw.org/hr/wol/d/r19/lp-c/2004205, [Pristupljeno 10. lipnja 2020.]
Slike:
1. https://www.slideshare.net/batica1/europske-zemlje-na-poetku-novog-vijeka,
[Pristupljeno 4. rujna 2020.]
2. https://sh.wikipedia.org/wiki/Tridesetogodi%C5%A1nji_rat,
[Pristupljeno 4. rujna 2020.]
29
3. https://www.dnevno.hr/ekalendar/na-danasnji-dan/car-ferdinand-iii-vladar-u-
cije-je-vrijeme-okoncan-krvavi-tridesetogodisnji-rat-1657/,
[Pristupljeno 4. rujna 2020.]
4. https://hr.wikipedia.org/wiki/Albrecht_von_Wallenstein,
[Pristupljeno 4. rujna 2020.]
5. https://hr.wikipedia.org/wiki/Kristina_%C5%A0vedska,
[Pristupljeno 4. rujna 2020.]
Popis slika
Slika 1. Prikaz karte Europe za vrijeme trajanja Tridesetogodišnjeg rata u njegovim granicama
Izvor 1: https://www.slideshare.net/batica1/europske-zemlje-na-poetku-novog-vijeka
30
Slika 2. Karta Europe 1848.
Izvor 2: https://sh.wikipedia.org/wiki/Tridesetogodi%C5%A1nji_rat
Slika 3. Portret cara Ferdinanda III.
Izvor 3: https://www.dnevno.hr/ekalendar/na-danasnji-dan/car-ferdinand-iii-vladar-u-cije-je-vrijeme-
okoncan-krvavi-tridesetogodisnji-rat-1657/
31
Slika 4. Portret Albrechta von Wallensteina
Izvor 4: https://hr.wikipedia.org/wiki/Albrecht_von_Wallenstein
Slika 5. Portet Kristine Švedske
Izvor 5: https://hr.wikipedia.org/wiki/Kristina_%C5%A0vedska
32
Sažetak
U ovom radu bavimo se tematikom rata koji je ostavio trag na svim poljima
ljudskog djelovanja tijekom 17. stoljeća, ali i kasnije. Rat koji je trajao od 1618. do
1648. bio je prvi totalni rat na europskom tlu, a prema vremenskom okviru u kojem se
odvijao naziva se Tridesetogodišnji rat. Taj naziv ustvari označava niz meĎunarodnih
oružanih sukoba na širem prostoru Svetog Rimskog Carstva u prvoj polovici 17.
stoljeća. Iako se često prikazuje kao klasični vjerski sukob, Tridesetogodišnji rat je
bio puno više od toga. Na vidjelo je izašla dugo potiskivana meĎusobna mržnja i
netrpeljivost velikih europskih vladarskih kuća. Iako je povod i početni sukob nastao
radi vjerske raznolikosti, uzroci su kao i uvijek bili puno kompleksniji. Slabljenje
feudalizma, a samim time i nastanak prvih kapitalističkih odnosa, dodatno su
opterećivali veliki broj europskih zemalja. Nakon stotina godina vjerskog jedinstva
europskih zemalja, pojavom Martina Luthera stvari su se zauvijek mijenjaju.
Najizraženija podjela na protestante i katolike dogodila se upravo na području
Njemačke, u kojoj će desetak godina kasnije bjesnjeti rat velikih razmjera. Sam rat
započinje fazom koja se najčešće naziva češkom ili češko-falačkom. Defenestracijom
u Pragu, kojom češki staleži dižu pobunu i smjenjuju regente, dolazi do neizbježnog
početka sukoba. Car šalje vojsku da smiri pobunu, ali je ona ubrzo poražena i
prisiljena na povlačenje i sukobljene strane ostaju u pat poziciji. Borba za vlast u
Češkoj bila je od krucijalne važnosti za obje strane, prije svega jer su u Carstvu
trojica kneževa izbornika bili protestanti, a trojica katolici. Vjera češkoga kralja, kao
sedmog kneza izbornika, nosila je prevagu. Nakon odreĎenog vremena carska
vojska ipak uspijeva poraziti ustanike, a Ferdinand u Frankfurtu biva izabran za cara.
Danska faza rata nastavila se u istom tonu. Protestantski danski kralj Kristijan IV. uz
potporu Engleske i Nizozemske prelazi sjeverne granice Carstva, meĎutim, grof Tilly i
general von Wallenstein najprije zasebno, a nakon toga i udruženi, nanose težak
poraz Dancima. Ubrzo se u rat uključila i Švedska, koja je takoĎer zauzimala stranu
reformista te je u ozbiljnoj mjeri zaprijetila carskoj moći. Gustav II. Adolf svoje je bitke
pažljivo birao, često nanoseći teške poraze carskoj vojsci (pogotovo onoj na čijem je
čelu bio grof Tilly). U većini bitaka švedska koalicija odnosila je pobjede, meĎutim,
kod Nördlingena doživljavaju težak poraz s kojim su bili primorani napustiti južnu
Njemačku. Već sljedeće godine raspada se i Heilbronnška liga, nakon čega se
direktno uključuje sila koja je do sada ratovala iz sjene. Francuska je dugo vremena s
33
prijezirom gledala na habsburšku vladarsku kuću. Iako je bila uglavnom katolička
zemlja, Francuska se pridružila protestantskoj strani prije svega zbog rivaliteta sa
Svetim Rimskim Carstvom i Španjolskom. Kardinal Richelieu je bio predsjednik vlade
kralja Luja XIII. te je donosio sve bitnije vanjskopolitičke odluke u ime cara. Nakon
niza sukoba, većinom sa Španjolskom koja je u jednom trenutku zaprijetila čak i
samom Parizu, većih teritorijalnih izmjena nije bilo. Nakon smrti Richeliea i Luja XIII.
nova vlast pokušava postići mir. Konačni mir dolazi 1648., a dogovoren je u Münsteru
i Osnabrücku, dok je u povijesti ostao zapamćen kao Westfalski mir. Posljedice
Tridesetogodišnjeg rata bile su strašne, neviĎene za stanovništvo do tada, a društvu
je trebalo dugo vremena kako bi se oporavilo.
Ključne riječi: Tridesetogodišnji rat, vjera, Europa
34
Summary
In this paper, we deal with the theme of the war which left its mark on all fields
of human activity during the 17th century and later. The war that lasted from 1618 to
1648 was the first total war on European soil, and because of the time frame in which
it took place it is called the Thirty Years' War. This name actually denotes a series of
international armed conflicts in the wider area of the Holy Roman Empire in the first
half of the 17th century. Although often portrayed as a classic religious conflict, the
Thirty Years’ War was much more than that. The long-suppressed mutual hatred and
intolerance of the great European ruling houses had finally come to light. Although
the cause and the initial conflict arose due to religious diversity, the causes were, as
always, much more complex. The weakening of feudalism and thus the emergence of
the first capitalist relations further burdened a large number of European countries.
After hundreds of years of religious unity in European countries, things are forever
changed with the appearance of Martin Luther. The most pronounced division into
Protestants and Catholics took place in the area of Germany, where a large-scale
war would rage ten years later. The war itself begins with a phase that is most often
called the Bohemian Revolt. The defenestration in Prague, in which the Czech
classes revolted and removed the regents, led to the inevitable beginning of the
conflict. The king sent an army to quell the rebellion, but it was soon defeated and
forced to withdraw, and the conflicting parties remained in a stalemate. The struggle
for power in the Czech lands was of crucial importance to both sides primarily
because in the Empire, three of the Dukes electors were Protestants and three were
Catholics. The faith of the Czech king, as the seventh Duke elector, would prevail.
After some time, however, the imperial army managed to defeat the insurgents and
Ferdinand was elected emperor in Frankfurt. The Danish Phase of the war continued
in the same tone. The Protestant Danish King Christian IV crosses the northern
borders of the empire with support from England and the Netherlands, however
Count Tilly and General Wallenstein first separately and then jointly inflict a heavy
defeat on the Danes. The war was soon joined by Sweden, which also sided with the
reformists and seriously threatened imperial power. Gustav II Adolf chose his battles
carefully, often inflicting heavy defeats on the imperial army (especially the one led by
Count Tilly). In most battles the Swedish coalition claimed victories, however at
35
Nördlingen, they suffered a heavy defeat with which they were forced to leave
southern Germany. The following year, the Heilbronn League disintegrated, after
which the force that had been fighting from the shadows until now was directly
involved. France had long been watching the Habsburg ruling house with disdain.
Although it was a predominantly Catholic country, France joined the Protestant side
primarily because of its rivalry with the Holy Roman Empire and Spain. Cardinal
Richelieu was the prime minister of King Louis XIII, and made all the important
foreign policy decisions on behalf of the emperor. After a series of conflicts, mostly
with Spain, which at one point threatened even Paris itself, there were no major
territorial changes. After the deaths of Richelieu and Louis XIII, the new government
was trying to achieve peace. Finally, it was reached in 1648 and was negotiated in
Münster and Osnabrück. it is remembered as the Peace of Westphalia. The
consequences of the Thirty Years' War were terrible, unprecedented for the
population until then, and it took society a long time to recover.
Keywords: Thirty Years' War, religion, Europe
– Prijevod: Viktor Vojnić, prof. engl. jezika