TREĆA BR. 1, VOL. XI, 2009.zenstud.hr/wp-content/uploads/2017/01/Treca_br1_2009.pdfmože odrediti i kao posebni smjer filozofske discipline. Njezine prvakinje i prvaci nikad se nisu

TREĆA, BR. 1, VOL. XI, 2009.

TREÆA, BROJ 1, VOL. XI, 2009., STRANA 3

S A D R Ž A J

FEMINIZAM I (KAO) RODITELJSKA VOKACIJA

Nataša Govedić: UVODNIK ILI MARGARET MEAD, NAŠA BAKA 4

STUDIJE

Marijana Hameršak: MAJČINSTVO I SAVJETNICI: OD MULIHOVA POSZLA APOSTOLSZKOG

DO BUDIZMA ZA MAJKE 9

Nataša Govedić: BLIZINA, BLISKOST, ANGAŽMAN: POLITIKA PRIVRŽENOG RODITELJSTVA 25

Kornelija Kuvač-Levačić: TRUDNOĆA I POROĐAJ – SUBVERZIVNI MOTIVI HRVATSKOG

ŽENSKOG FANTASTIČNOG PISMA 35

Milena Benini: GRIJESI MOJE MAJKE 53

RAZGOVOR

Suzana Marjanić: RAZGOVOR SA ŽELJKOM JELAVIĆ ILI O MAJČINSTVU, KAPITALU

I KONVENCIJI ZA PRAVA MAJKI 67

ESEJI: MAMOPIS

Iva Nerina Sibila: SAMSUNG TEHNOLOGIJA 82

Sanja Beraković: LJUBIČASTI DNEVNIK 87

Manuela Zlatar: ROZVITA 94

RECENZIJE

Manuela Zlatar: KAMERA ILI O (ANTI)MAJČINSKIM FIGURAMA U BAJKAMA 100

Željka Jelavić: KNJIGA ZA ŽENE O ŽENAMA, KOJU TREBAJU ČITATI I MUŠKARCI 105

Tanja Ratković: BABA JAGA JE SNIJELA ROMAN 107

Ivana Ćuk: ČUDESNA LJUDSKA VRSTA 110

Biljana Kašić: KOJE JE VRIJEME ZA TEORIJSKO DISKUTIRANJE FEMINIZMA “PODOBNO”? 113


UVODNIK ILI MARGARET MEAD KAO NAŠA BAKA

Nataša Govedić

Majčinstvo je najjavnija vokacija.

Jane Smiley1

Otkad je John Locke u svojima Mislima o odgoju (1693) predložio da dječju svijest smatramo “neispisanom pločom” do suvremenog danskog psihologa Jespera Juula koji osamdesetih godina prošlog stoljeća uvodi termin “kompetentnog djeteta” nalazi se čitav povijesni dijapazon stavova o roditeljstvu, u kojima se često s jednakom nepokolebljivošću zabranjuju ili kuju u zvijezde potpuno oprečni odgojni pristupi. Tijekom osamnaestog stoljeća svakako postaje jasno da djeca ne rastu i ne saznavaju “sama od sebe”, već uvelike ovise o ponudi sadržaja koju stvara odrasla, roditeljska osoba. U istom periodu govoriti nam je i o prvim pokušajima artikuliranja roditeljske vokacije, koja se definitivno može odrediti i kao posebni smjer filozofske discipline. Njezine prvakinje i prvaci nikad se nisu uspjeli dogovoriti oko zajedničkih ciljeva i metoda. Dva stoljeća kasnije, revolucionari poput Marie Montessori i Rudolfa Steinera pokušali su u vrtiće, škole i privatne domove uvesti različite kreativne principe i etiku uvažavanja djetetova senzornog iskustva, što je paradoksalno imalo trajne institucionalne posljedice prvenstveno zato jer su oboje početkom dvadesetog stoljeća sa socijalno depriviranom djecom postizali bolje akademske rezultate negoli što su to činile konvencionalne odgojne ustanove s autoritarnim programima nastave. Tek šezdesetih godina dvadesetog stoljeća počelo se govoriti o djetinjstvu kao specifičnom razvojnom periodu ljudskog sazrijevanja, kao što se počelo i kritički raspravljati o tome kako institucija obitelji paralelno utječe na opresiju majki i djece: pokret za ljudska prava, brojni feminizmi i ekološki pokret zaslužni su za postepenu dječju emancipaciju od najjeftinije “radne snage” do UN-ove Povelje o pravima djeteta (1959). U istom su periodu uočene i zabilježene ogromne razlike u metodologijama poželjnog roditeljstva na različitim geografskim duljinama i širinama: mame koje stoljećima spavaju sa svojom djecom u Indiji, Kini i Africi ne stvaraju male “edipovce”, nego izrazito samostalnu djecu, ustvrdile su antropološke studije – suprotno svim očekivanjima i narativima u koje vjeruje zapadnjačka psihologija. Podizanje podmlatka u svakom slučaju počelo se smatrati nekom vrstom “kulture” i “učenja”, a pojavio se i sam koncept “djetinjstva” kao perioda u kojem dijete nije dovršena i minijaturna odrasla osoba, već procesno, rodno, klasno i pravno određeni subjekt, čiji socijalni i akademski uspjeh podjednako ovise o posebnostima samog djeteta, političkim prilikama koje ga okružuju (otvarajući ili zatvarajući različite mogućnosti razvoja), kao i o roditeljskom odgovoru na specifične dječje potrebe.

Što se samog feminizma tiče, majčinstvo je jedna od najkontroverznijih tema. Utjecajne feministkinje poput

1 Tekst “Mothers Should” spisateljice Jane Smiley objavljen je u časopisu New York Times Magazine, 5. travnja 1998. godine, str. 37.


Shulamith Firestone sedamdesetih su godina majčinsku vokaciju shvaćale prvenstveno kao “borbu za vlastito tijelo”, odnosno kao borbu za kontrolu trudnoće, pravo na pobačaj te pravo na plaćeni porodiljski dopust. Osamdesetih godina Robin Morgan u djelu Going Too Far (1978) eksplicitno zahtijeva od feminističkog pokreta da prestane s antimajčinskom propagandom i dozvoli ženama da u reproduktivnim iskustvima pronađu i užitak, svakako i mogućnost političkog djelovanja, a ne samo opresivne mehanizme i ideologiju socijalne isključenosti. Devedesetih godina Gayle Letherby u članku “Mother or Not: Mother or What? Problems of definition and identity” (Women’s Studies International Forum, 17/5, 1994, str. 535-532) inzistira na tome da majčinstvo ne može biti “privilegiranija” ženska pozicija od nemajčinstva: oba su izbora veoma kompleksna i ambivalentna, odnosno oba sa sobom donose različite rizike i vrijedna iskustva. Navodim ove primjere kako bih pokazala da unutar feminističkog pokreta nikada nije postojala i ne postoji zajednička fronta kad je u pitanju odnos prema roditeljstvu. U novom mileniju na tržištu feminističke literature veoma su čitane, debatirane i citirane dvije dijametralno suprotne knjige, obje objavljene 1994. godine: The Mommy Myth: The Idealization of Motherhood and How It Has Undermined Women autorica Susan J. Douglas i Meredith W. Michaels te Maternal Desire: On Children, Love and the Inner Life autorice Daphne de Marneffe. I dok prva nabraja frustracije bogatih i siromašnih majki, pri čemu ove prve “moraju” ostaviti posao da bi djeci doma puštale Mozarta i cijedile svježi grejp, dok ove druge ionako nemaju posla nego žive od socijalne pomoći i navodno nemaju nikakve motivacije čitati svojoj djeci divne male slikovnice posuđene u najbližoj knjižnici, Daphne de Marneffe govori o tome da je majčinstvo doista jedinstveno interakcijsko kognitivno i emocionalno stanje koje nije manje etično i manje bogato uvidima time što je i politički i ekonomski stoljećima reducirano na besplatnu “uslužnu djelatnost”.

Vjerujem da su oba svjetonazora utemeljena i argumentirana, kao što ostaje neporecivim da se veliki dio žena i dalje osjeća strahovito ljutito jer su u svojim izborima majčinstva ili nemajčinstva podjednako obilježene patrijarhalnim nasiljem, dok drugi – i rekla bih manji – dio žena pokušava stvoriti autonomne zone i majčinske i nemajčinske kompetencije, za koju se valja izboriti doslovce od porođajne dvorane do načina na koji biramo svoja “srodstva”, prijateljstva, edukaciju, kako starimo i kako prenosimo svoje iskustvo sazrijevanja. Nagrađivani bosanskohercegovački film Grbavica (2006) autorice Jasmile Žbanić dobar je primjer institucije majčinstva u najtegobnijem i najnježnijem smislu: junakinje ovog filma su majka Esma i kćer Sara koje usprkos katastrofalnim političkim i ekonomskim poratnim prilikama uspijevaju zadržati međusobnu bliskost i povjerenje. No najvažnijim elementom Grbavice čini mi se solidarnost siromašnih tvorničkih žena koje u ključnom trenutku prikupe novac za Sarin školski izlet: film pokazuje izrazito vitalističku orijentaciju, prema kojoj pomoći drugome nužno znači pomoći sebi, odnosno pomoći svima.

U svojoj izvanrednoj studiji Mothers and Others (2009), sociobiologinja Sarah Blaffer Hrdy pokazuje da su ljudska društva određena načinom na koji prakticiraju majčinstvo, kao i da je majčinstvo naša središnja civilizacijska škola empatije i kooperativnosti. Učene i zaposlene majke, k tome, kako pokazuje studija The Price of Motherhood: Why the Most Important Job in the World is Still the Least Valued (2001) autorice Ann Crittenden, krucijalni su čimbenik određivanja potencijalnog rasta i razvoja određenog društva: nije čudo što u skandinavskim zemljama, u kojima je zabilježena veća jednakost u zaradama muškaraca i žena te gotovo simetrična briga za potomstvo, prosperiraju i nacionalna ekonomija i sama institucija obitelji. Boljitak čitave zajednice veoma je različita politička filozofija od sustavne marginalizacije roditeljskih profesija.

U ovom broju časopisa Treća pokušale smo sondirati domaću znanstvenu zajednicu po pitanju stavova prema majčinstvu. Dobivene studije veoma su različite, a stiglo nam je i nekoliko iskustvenih zapisa koje smo također smatrali vrijednima objavljivanja. Sve organizacijske, političke, filozofske, odgojne i ekonomske napetosti koje obilježavaju međunarodnu

Nataša Govedić >UVODNIK ILI MARGARET MEAD, NAŠA BAKA


feminističku scenu po pitanju roditeljskih vokacija prisutne su i u Hrvatskoj: govorimo o istoj “nespremnosti” i gurnutosti žena u mitološki pojednostavljene majčinske uloge; o istom krzmanju između profesionalnog majčinstva i jednako profesionalnih, ali samostalnih karijera; o sličnoj hladnoći medicinskih profesija kad je u pitanju porođajno iskustvo; o sličnom spoju idealizacije i brisanja majčinskog ugleda, zbog čega tolike žene koje na kurtoazno pitanje “čime se bavite” odgovore “podizanjem vlastite djece” za jedan veliki dio uglednog svijeta automatski postaju nevidljive. Intervju sa Željkom Jelavić vrlo je precizan u bilježenju socijalne marginalizacije roditeljskih vokacija, kao što je to i pogled u fantastički prostor (ne)realiziranog majčinstva koji potpisuje Kornelija Kuvač-Levačić. Marijana Hameršak bavi se preskriptivnošću roditeljske self-help literature, Milena Benini emancipatorskim dimenzijama planetarnog filmskog hita Mamma mia!, a autorica ovih redaka pokušava prevrednovati predrasude o majčinstvu kao “međusobnoj zavisnosti” ili sužrtvovanju djeteta i roditelja, u korist iskustva i filozofije kreativne podrške, zajedništva i subrižnosti djeteta i roditelja. Tu je i standardni blok recenzija, u kojem smo također pokušali držati fokus na temi roditeljstva. Naglašavam da iz tematskog bloka nisu “namjerno” isključena očinska i queer iskustva: ona nam naprosto nisu pristigla, ali spominju se u samim tekstovima kao veoma važna za razumijevanje roditeljske fenomenologije.

Zaključila bih riječima Margaret Mead2, koje je zapisala kao baka, nakon što je počela čuvati vlastite unuke: “Ekstremno je teško voljeti djecu na apstraktni način, posvetiti se budućim generacijama samo u načelu ili se zbiljskoj djeci obratiti riječima djevojčice i dječaci, vi ste nada našeg svijeta. Naprotiv, samo ono znanje o djeci koje im poklanja ogromnu, detaljnu posvećenost doista zagovara ljudska prava i doista obećaje budućnost onih koji će se tek roditi”.

2 U tekstu “On Being a Grandmother” iz Blackberry Winter: My Earlier Years, 1972, HarperCollins Publishers.

Nataša Govedić >UVODNIK ILI MARGARET MEAD, NAŠA BAKA

STUDIJE


MAJČINSTVO I SAVJETNICI: OD MULIHOVA POSZLA APOSTOLSZKOG DO BUDIZMA ZA MAJKE

Marijana Hameršak

Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb Izvorni znanstveni rad

Sažetak >U radu se iznosi povijesni pregled hrvatskih savjetnika za roditelje u dugom 19. stoljeću s osvrtom na savjetnike objavljene u Hrvatskoj u prvom desetljeću 21. stoljeća. Na temelju makrorazlika u modusu i fokusu, u danom se korpusu uočavaju dvije skupine tekstova – jedna uvjetno rečeno afirmativna, koja čitatelje, odnosno majke reprezentira kao kompetentne i koja je usmjerena na odgoj djece i distribuciju društveno prihvatljivih vrijednosti, te druga, preskriptivna, koja čitatelje definira kao nekompetentne i koja je orijentirana na njegu djece i distribuciju pozitivnih znanja. Uočavaju se, međutim, slične diskurzivne “kontrole majčinstva” u tekstovima oba korpusa.

Ključne riječi >majčinstvo, djetinjstvo, savjetnici, Hrvatska, 19. stoljeće, 21. stoljeće, self-help literatura


... naši stručnjaci dokazaše, da ni Herbart nije svega rekao nego ga popunjuje Spencer, a Spencera ispravlja gdjekad Bain, i tako in innitum. (Koščević, 1899: 7)

Prije no što se otisnem u smjeru prošlosti i okušam u pisanju povijesti majčinstva, na trenutak ću se – u ime otkrića geneze ovog rada – zadržati na sadašnjosti i okolnosti da sam i sama majka. Upravo me je, naime, vlastito bivanje majkom zainteresiralo za probleme diskurzivne proizvodnje majčinstva. Sveprisutni i žanrovski raznoliki, a svjetonazorski nerijetko uniformni imperativi majčinstva – među kojima su me osobno snažno uznemirivali oni kao što su “budi vedra, uspješna i sigurna” – doslovce su me nagnali da se unatoč drugim profesionalnim interesima, kao i kroničnom nedostatku vremena ipak posvetim problemima povijesti tih imperativa.1

Pritom sam se odlučila usmjeriti na hrvatske savjetnike za roditelje, odnosno na povijest fokusa i modusa njihovih izlaganja; na kako i što njihovih reprezentacija majčinstva.2 Radi se o povijesti koju sam stjecajem životnih, podjednako majčinskih i (post)doktorandskih, okolnosti usmjerila na dva različita i u ovom radu opsegom nejednako zahvaćena razdoblja. Prvo, koje obuhvaća ponajprije tzv. dugo 19. stoljeće, dakle razdoblje od Francuske revolucije do Prvoga svjetskog rata. Na to me je razdoblje uputio netom završeni rad na disertaciji o problemima povijesti djetinjstva i dječje književnosti.3 I drugo, koje se odnosi na bitno kraće, ali brojnošću i raznolikošću produkcije nimalo skromnije prvo desetljeće tek započetoga 21. stoljeća. Na njega me uputila okolnost da sam u prvoj polovini tog desetljeća prvi put – a u drugoj polovini i drugi put – postala majka.

Za početnu točku povijesti produkcije savjetnika u dugom 19. stoljeću izabrala sam – budući da je početak zasijecanja u povijest uvijek izbor (Perkins, 1993: 35) – dva djela iz 18. stoljeća kako bih primjenom komparativne perspektive uputila na ishodišta, kontinuitet i diskontinuitet tekstova iz dugog 19. stoljeća. Riječ je o djelima Poszel Apostolszki i Regule roditelov i drugeh starešeh isusovca i revnog misionara Jurja Muliha objavljenim 1742. godine.4

Mulih je brigu za dijete smatrao majčinim i očevim zadatkom te ju je opisivao kao djelovanje majka i oca u različitim domenama. Vrlo slično gledište zastupala je i čitanka iz 1780. godine koja je do sredine 19. stoljeća bili u uporabi u školama sjeverne Hrvatske. U njoj pripadnom patrijarhalnom sustavu rodnih podjela dužnosti i odgovornosti majka je bila zadužena za održavanje kućanstva i djece, a otac za hranu i imetak (Chténya, 1837: 49). 5 Premda je isti udžbenik isticao kako se muž

1 Ohrabrena specifičnim odnosom prema temi o kojoj pišem, a ne mareći pritom za pitanje je li znanstvenom tekstu primjerena posve osobna posveta, ovaj članak s ljubavlju posvećujem Emi, Đuri i njihovu ocu Filipu, trojcu koji je strpljivo promatrao i revno sudjelovao u podizanju i stišavanju turbulencija mojega majčinstva.

2 Usmjerenosti ovog rada na veze između suvremenih i nekadašnjih tekstova o odgoju i njezi djece utjecala je i na u njemu prihvaćeno određenje savjetnika kao bilo kojeg (monografskog, prigodničarskog itd.) teksta upućenog roditeljima ili jednom od roditelja, a zaokupljenog roditeljstvom ili nekim aspektom roditeljstva.

3 Usp. Hameršak, Marijana, 2008, Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj dječjoj književnosti. Filozofski fakultet u Zagrebu. Doktorski rad NSK DCD ZG-391767/09.

4 Navedeni Mulihovi tekstovi nipošto nisu najstariji hrvatski savjetnici. Već je Benedikt Kotruljević (Benedetto Cotrugli) četvrto poglavlje svoje znamenite knjige O trgovini i savršenu trgovcu (napisana oko 1458., tiskana 1573.) posvetio obitelji te, među ostalim, i njezi i odgoju djece (Kotruljević, 1985: 224–227). Dubrovački filozof Nikola Vitov Gučetić (Nicolo Vito di Gozze) 1589. godine objavio je knjigu u cijelosti zaokupljenu Upravljanjem obitelji (Gučetić, 1998). Ovaj je članak, međutim, krenuo od Mulihovih tekstova, jer oni (vremenski, geografski i ideološki) neposredno najavljuju savjetnike kojima je posvećen ovaj rad, a koji datiraju od kraja 18. stoljeća do danas.

5 U tekstu se pozivam na izdanje spomenutog udžbenika iz 1837. godine jer je ono suvremenom čitatelju ili čitateljici jezično pristupačnije od prvotiska. Spomenuti je udžbenik prvi put objavljen 1870. godine kao dvojezična njemačko-hrvatska čitanka pod naslovom Lesebuch von der Rechtschaffenheit zum Gebrauche der Nationalschulen in dem Köningreiche Hungarn und Croatien. Chténya kniga od pravotvornozti za potrebnozt narodnih skòl vugerzkoga y horvatzkoga kralyevstva te je, sudeći prema primjercima pohranjenim u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, do sredine 19. stoljeća doživio barem desetak (više ili manje) izmijenjenih izdanja.

Marijana Hameršak >MAJČINSTVO I SAVJETNICI: OD MULIHOVA POSZLA APOSTOLSZKOG DO BUDIZMA ZA MAJKE


prema ženi neće “zlo” odnositi, niti će svoju moć “zlo potrebuvati” te mu je, štoviše, nalagao kako će s njom s ljubavlju “baratati” (Chténya, 1837: 48–49), dominacija muža nad ženom, a zatim i djecom u tom je tipu tekstova bila ključna odrednica odnosa između roditeljskog para. Muž je “Glava”, a žena njegova “Pomochnica” (Chténya, 1837: 48; usp. i Mulih prema Velagić, 1996: 53). Žena, prema tom udžbeniku, mora biti podložna mužu, ona ga se mora bojati te ga mora poštovati (Chténya, 1837: 48; usp. i Mulih prema Velagić, 1996: 53). Za Muliha, kako to sažima Zoran Velagić, muž i žena nisu stupili u brak prvenstveno da bi pružali jedno drugom zadovoljštinu (niti duhovnu, a još manje zičku). Svrha braka ili, bolje rečeno, njegov smisao jesu djeca (Velagić, 1996: 54). Štoviše, prema Mulihu, najsretnija je žena koja se ne prepušta odnosu poradi zadovoljstva, dapače, koja zadovoljstva i ne osjeti: jer takva će lako roditi i nikakva bola neće osjetiti (Velagić, 1996: 54). Mulih u Poszlu majčinstvu, u smislu odgoja i njege djece, posvećuje puno pozornosti te, za razliku od načina na koji piše povodom bračnih nesuglasica, donosi niz konkretnih savjeta o tome što smije, a što ne smije raditi trudna žena i mlada majka. Trudna se žena treba čuvati podizanja ili nošenja tereta, skakanja, plesanja, saginjanja i sl. Rođeno dijete treba što prije krstiti, “kulikoje moguche” dojiti te ga kad bude nešto starije zajedno s ocem bogobojazno odgajati (prema Velagić, 1996: 55–57). Gotovo iste savjete, uz iznimku onih vezanih uz dojenje, nalazimo i u Mulihovim Regulama roditelov i drugeh starešeh iz 1754. godine (usp. Mulih, 2002).

Nasuprot toj literaturi, koja je bila formulirana u obliku jednostavnih naputaka i koja je vrlo često bila izravno vezana uz crkveni nauk, poželjne su se predodžbe roditeljstva u nas od kraja 18. stoljeća pod utjecajem prosvjetiteljske pedagogije, napose njemačkoga filantropizma, promicale i u stilski bitno drukčijoj formi – kcionalnih pripovijesti. Osim formom, ti su se tekstovi razlikovali od onih koji su im prethodili i time što su njihovi naslovljenici bili istodobno i djeca i odrasli. Promptni hrvatski prijevod koncem 18. stoljeća znamenite Campeove obrade Defoeova Robinzona, kojim se obično otvaraju počeci hrvatske dječje književnosti, apostrofirao je djecu, ali i odrasle, i to ne, kao što je prihvaćeno u literaturi, “samo zato da ga čitaju djeci” (Crnković, 1978: 34).6 Za raspravu o povijesti hrvatske savjetničke literature važno je uočiti da je prema predgovoru hrvatskog izdanja, taj Robinzon trebao imati odgojan učinak na djecu, ali i na odrasle. Campeov je Robinzon odraslima trebao pokazati kako će djecu odgajati i poučavati (Kampe, 1796: 4). Ili, kao što je istaknuo Berislav Majhut, u tom romanu “(o)drasli trebaju iz Očevog ponašanja učiti kako se treba baviti djecom, pružati im objašnjenja i poticati na igru Robinzonom” (Majhut, 2005: 318). Pritom su odrasli naslovljenici tog Robinzona prema predgovoru hrvatskom izdanju bili roditelji općenito, a prema samom romanu očevi, što je posve očekivano jer je riječ o prosvjetiteljskom tekstu.7

Dakako, nisu sve knjige hrvatske književnosti koje su se istodobno obraćale i djeci i odraslima oslovljavale odrasle pod pretpostavkom da će ih oni čitati drukčije nego djeca, niti su sve od njih sebi u zadatak izrijekom stavljale poduku roditelja o roditeljstvu. Štoviše, samo su se rijetke od njih, poput spomenutog Robinzona, ujedno obraćale i roditeljima, ocu i majci ili jednom od njih dvoje s ciljem poduke o roditeljstvu. Uz tek nedavno objavljenu Hižnu knižicu Jurja Dijanića, koja je doduše još 1796. godine bila priređena za tisak (usp. Jembrih, 1994; Majhut, 2001),8 u tu se skupinu tekstova ubraja još samo nekoliko naslova među kojima i roman Srećko pijanac anonimnoga autora objavljen 1848. godine. Srećkova nesretna životna putanja, obilježena neprestanim alkoholnim posrnućima, trebala se dojmiti djece i mladih, ali i odraslih, u ovom slučaju roditelja, koje se u epilogu i izravno oslovljavalo i pozivalo da, poučeni

6 Radi se o dvosveščanom romanu njemačkog prosvjetitelja, pedagoga i književnika Jocahima Heinricha Campea Robinson der Jüngere (1779–1780).

7 Više o ocu kao ključnoj roditeljskoj figuri u doba prosvjetiteljstva vidi npr. u Habermas, 1998.

8 Dijanićeva Hižna knižica, odnosno, kako je Alojz Jembrih (1994: 19-32) naziva, “pedagoški priručnik za roditelje i mladež” upoznavao je svoje čitatelje s poželjnim modelima ponašanja “većinom u književnoj formi pripovijesti”. Temeljem dobrih ili loših postupaka trinaestogodišnje Cilike, desetogodišnjega Tončeka, devetogodišnjeg Jožice i osmogodišnje Francike djeca čitatelji Hižne knižice trebala su, prema Dijaniću “kakti vu zercalu”, spoznati što im je raditi i čega se moraju kloniti (Dijanić, 1994: 14).



Srećkovim zlosretnim završetkom, ne “miluju odviše svoje dijete” (s. n., 1848: s. p.). S druge strane, varijanta bajkovite legende o kreposnoj i lijepoj brabantskoj vojvotkinji Genovevi, koju je hrvatski pravnik i književnik Antun Nagy objavio 1821. godine, izjednačavala je, u skladu s preokretom statusa majke i oca u romantizmu, odraslog čitatelja i roditelja s majkom. Cilj te knjige bio je pokazati majci kako s djecom “baratati mora” (prema Majhut, 2005: 319).9 U skladu s tim preokretom ni roditelji se više nisu upućivali u poduku o prenošenju pozitivnih znanja, nego u poduku o pružanju ljubavi i topline te o odgoju u vjeri (Majhut, 2005: 320–321).10

Kanonizaciju kalendarske produkcije (Zečević, 1982) i početak bujanja periodike (usp. Hergešić, 1936) te tiskarstva općenito (usp. Klaić, 1922) u drugoj polovini 19. stoljeća popratio je i zamah normiranja roditeljstva u najraznovrsnijim diskurzivnim formama u rasponu od savjetnika usmjerenih na fiziologiju djeteta, koji su nerijetko bili formulirani u nenarativnom obliku u užem smislu, do tekstova, doslovce priča, usredotočenih najčešće na odgoj djece. Jačanje hrvatskoga građanskog društva, poimence zamah nacionalnomobilizacijskih nastojanja, tiskarstva, nakladništva te profesija vezanih uz djecu, ponajprije učiteljstva, utjecalo je pak na okolnost da su se hrvatski autori, kako se stoljeće primicalo kraju, sve češće prihvaćali pisanja, a ne samo prevođenja i prilagođavanja savjetnika.

Jedno od zajedničkih mjesta te svjetonazorski i žanrovski visokoraznorodne produkcije svakako je poistovjećivanje roditeljstva s majčinstvom. Dok su, kako sam istaknula, tekstovi iz 18. stoljeća brigu za djecu povezivali podjednako s ocem i majkom (Mulih i dr.) ili samo ocem (Robinzon), tekstovi iz toga korpusa u pravilu su apostrofirali majke.11 Majka je figurirala kao sinonim za roditelja, a otac za pomoćnika, eventualno ključnoga majčina sudruga, čak i u onima od njih koji su uz majke oslovljavali očeve. Za sve je tekstove iz dugog 19. stoljeća bilo neupitno, kako stoji u jednom od njih, da (n)ajviše posla s djecom ima mati. Ona je prva i najznamenitija uzgajateljica. Dobra je mati djetetu svetica. Ali i otac treba da sa ženom složno uzgaja djecu. Otac i mati jesu tek potpuni čovjek, a kad njih dvoje uzgajaju djecu složno, onda bude i lijepa uspjeha (Trstenjak, 1910: 3).

Unatoč raznorodnosti, u tom se korpusu ipak uočavaju dvije, međusobno neisključive, štoviše na razini razdoblja, a katkada čak i jedne publikacije, nerijetko međusobno isprepletene skupine. Prva, uvjetno rečeno armativna, u kojoj je naglasak na kompetenciji majke, odgoju djece i distribuciji vrijednosti te druga, preskriptivna, u kojoj je naglasak na kompetenciji autora, najčešće, liječnika ili učitelja te njezi djece i distribuciji pozitivnih znanja.

***

U prvoj, uvjetno nazvanoj armativnoj, skupini savjetnika iz dugog 19. stoljeća majka je središte, “duša i srce svakoj obitelji” (M. I-c. i M. P-ć., 1871: 3; usp. i Čuvaj, 1886; Koščević, 1899; Jambrišak, 1875: 30; Trstenjak, 1910). Prema tekstovima iz te skupine majka je višestruko ključna, prirodno predodređena i nezamjenjiva roditeljica. Ona je, kao što je već spomenuto, “svetica” (Trstenjak, 1910: 3). “(G)otovo samo pod okriljem i vlašću majčinom” stoji “sreća naroda”, a (z)adaća majkâ je indi zadaća prve hraniteljice i gojiteljice čovječanstva. U njihovu krilu radjaju se i vreže sva čuvstva.

9 Genoveva Antuna Nagya zapravo je nenaznačena prerada u Hrvatskoj iznimno popularnog romana njemačkog pedagoga, teologa i književnika Christopha von Schmida (1768.–1854.). Više o toj i drugim obradama Genoveve vidi npr. u Matić, 1968.

10 Genoveva u progonstvu svojega sina, doduše, podučava o biljnom i životinjskom svijetu, ali njezina je središnja zadaća bio ponajprije odgoj kreposna sina.

11 Iznimka su bili samo katolički orijentirani savjetnici o odgoju djece u duhu vjere koji sus obzirom na to da nisu bili usmjereni na njegu djeteta (sferu za koju se i danas nerijetko primarno brine majka), odgoj i skrb djeteta povezivali s oba roditelja (usp. Filipašić, 1884; Stolac, 1894).



(Jambrišak, 1875: 22) Radi se o tipu idealizacije žena koji, kako upozorava feministička kritičarka Nira Yuval-Davis (2004: 64), dolazi iz sfere nametanja identiteta. Svojim “doličnim” ponašanjem, “doličnim” odijevanjem, žene, ističe N. Yuval-Davis, utjelovljuju granicu koja označava granice kolektiviteta (2004: 65). U skladu s time, ne iznenađuje da predodžba majke kao svetice, nositeljice i graditeljice boljitka pojedinca i zajednice ni u slučaju hrvatskih savjetnika dugog 19. stoljeća nije podrazumijevala i redefiniciju patrijarhalno uređenih rodnih odnosa. Premda unaprijeđena u ključnu figuru za razvoj društva, majka je u istom kontekstu nastavila bivati kao dio patrijarhalne konfiguracije u kojoj je (m)už i otac dužan […] skrbiti se i brinuti za hranu i odielo ženi i djeci svojoj, a žena i djeca treba, da ga slušaju u svemu što je pravedno i pošteno. […] Majka ostaje većinom s djecom kod kuće, a otac odlazi za poslom od kuće; zato je majčina sveta dužnost, da spomenuti posao savjestno i marljivo obavlja oko djece svoje (Kotarski, 1890: 36). Navod iz tog savjetnika kao da potvrđuje zapažanje N. Yuval-Davis o ambivalentnom položaju žena u kolektivitetu. Na jednoj strani, kao što smo spomenuli, često simboliziraju jedinstvo kolektiviteta, čast i raison d’être specičnih nacionalnih i etničkih projekata, poput odlaska u rat. Na drugoj strani, međutim, često su isključene iz kolektivnoga “mi” političke zajednice i ostaju u položaju objekta, a ne subjekta. (2004: 66) No pažljivo iščitavanje te skupine savjetnika iz dugog 19. stoljeća pokazuje da je upravo predodžba majke kao središnje odgojiteljice i učiteljice djeteta pokrenula procese rodne emancipacije u tom tipu diskurza i šire. Naime, kad se u Hrvatskoj početkom 1870-ih prvi put zagovaralo više i sekularno obrazovanje žena (više o povijesti obrazovanja žena vidi u Hays, 1996: 89–90), osnovni je argument bio “da se sreća i bogatstvo čitavog naroda temelji na sreći, blagostanju obiteljskom”, a da je majka “duša i srce svakoj obitelji” (M. I-c. i M. P-ć., 1871: 3; usp. npr. i Jambrišak, 1875).12 Zaključak da je upravo percepcija žene kao majke bila od ključne važnosti u procesima zagovaranja višeg obrazovanja žena u Hrvatskoj potkrepljuju i riječi kojima je pedagog Vjekoslav Koščević potkraj 19. stoljeća obrazložio svoj angažman u tom području. Doista, divimo se radu Stuart Milla, koji je uložio mnogo truda i ljubavi, da dokaže sposobnost žena. No, meni nije namjera, da vojujem za prava žena, nego uzimljem kao obće poznatu istinu, da je ženska dužnost da uzgajaju svoju djecu. (Koščević, 1899: 50–51) Kao što je Dinko Župan zaključio na temelju interpretacije drugog tipa izvora: Sigurnost obiteljskog života bila […] prioritet, a žene su se trebale obrazovati samo u funkciji reprodukcije obiteljskih vrijednosti (Župan, 2001: 438).

Sve do kraja 19. stoljeća na razini prakse i zahtjeva za obrazovanjem žena (Luetić, 2002), a na razini savjetnika i do prvih desetljeća 20. stoljeća (usp. Truhelka, s. a.: 323–331), obrazovanje žena nije se poticalo s ciljem uključenja žena u javnu i gospodarsku društvenu sferu.13 U tom se kontekstu obrazovanje žena zagovaralo sljedećom analogijom. Ako se “osobito po gradovih, toliko” ulaže u “duševni razvitak i osposobljenje” dječaka za “buduće zvanje njihovo”, onda bi i djevojčicama trebalo omogućiti da se pomnije upute u znanja koja će im “trebati u budućem zvanju svojem” (M. I-c. i M. P-ć., 1871: 4–5).14 Pretpostavka je, riječju, bila da će obrazovane majke bolje odgajati djecu i upravljati domaćinstvom. Bude li mati znala uzgajati, bit će sin čestito uzgojen. (Koščević, 1899: 54) Od žena se pritom očekivalo da usvoje drukčija znanja i drukčijim procesima nego muškarci. Za žene se predviđao polazak produljene pučke ili srednje škole te usvajanje znanja o

12 Primjenom iste, na obitelj usredotočene argumentacije, poslije će se zagovarati i pravo izbornoga glasa žena (usp. npr. Peić-Čaldarović, 1996: 72–75 ; Leček i Dugac, 2006: 990 i dr.)

13 U tekstu pišem o “gospodarskoj društvenoj sferi”, a ne o društvenoj sferi općenito jer je podjela na javnu i privatnu sferu nedovoljno istančana za raspravu o ciljevima obrazovanja žena. Naime, dio je žena do udaje ipak participirao u javnoj, ali pretežito ženskoj i gospodarski samo iznimno produktivnoj sferi. Tih se godina, kako ističe Tihana Luetić, smatralo da su za žene prikladna “zanimanja koja se mogu ‘spojiti sa ženskim zvanjem’. U takva zanimanja ponajprije su se ubrajale učiteljice i guvernante, što je bilo i posebno preporučljivo i iz ‘patriotskih’ razloga […]. U nizu preporučljivih zanimanja slijedila su poštanska i ‘brzojaviteljska’ služba, a vrata trgovačke ‘ili računarske’, ljekarničke i liječničke službe tek su im trebala biti otvorena.” (Luetić, 2002: 170)

14 Pritom se zvanje povezano s muškarcima odnosilo ponajprije na zanimanje, službu, dok je povezano sa ženama obuhvaćalo starije značenje riječi u smislu poziva “na neku dužnost ili službu, koji se očituje kao unutrašńa sklonost ili težńa za takav posao ili zanimańe, a nadahnut je najčešće od boga” (Rječnik, 1975–1976: 160).



upravljanju kućanstvom i odgoju djece, a muškarcima viša i visoka škola bilo kojeg smjera. Ne dakle metlu i kuhaču, nego na prvom mjestu nauk o uzgoju, to je što neka uče naše odraslije djevojke u opetovnicama i djevojačkim školama. (Koščević, 1899: 54)

Kao što se može naslutiti već i iz glorificirane predodžbe majke, autoritet savjetodavca u tom se tipu tekstova – uz iznimku već spomenutih priloga školskim izvješćima (usp. Čuvaj, 1886; Tomić, 1866) – nije bio neprijeporan. On se nije temeljio na hijerarhijski uređenu odnosu između savjetodavca i savjetoprimaca, niti se pozivao na autoritet koji je savjetodavac imao kao učitelj, liječnik i sl. Ti su tekstovi, štoviše, potencirali jednakost i bliskost između autora i čitatelja te su na različite načine nastojali poticati poštovanje između implicitnog autora i implicitnog čitatelja ili, konkretnije, pošiljatelja i primatelja, savjetodavca i savjetoprimca. Prisnim, govornim stilom, uglavnom rasterećenim opetovanih prijekora, a prožetim pohvalama, oni su težili uspostavi sugovorničkoga, ravnopravnog odnosa prema čitatelju/čitateljici. Neki su od njih štoviše izrijekom isticali da im nije namjera dociranje, nego dijalog jednakih. Nemoj mi zamjeriti, ako ti koju otvorenu reknem, nemoj je primiti poukom. Nije mi ni na kraj pameti podučavati tebe, već želim da s tobom stupim u prijateljski dogovor (Jambrišak, 1875: 23), isticala je Marija Jambrišak u svojem obraćanju majkama.15

Unatoč tomu što su se, dakle, zalagali za što kvalitetnije obrazovanje majki za majčinski poziv, tekstovi iz te skupine ipak nisu pretpostavljali ili isticali nedovoljnu kompetenciju majki. Majke su prema toj, upravo stoga uvjetno nazvanoj, armativnoj skupni tekstova već znale ili, doduše u nedovoljnoj mjeri, prakticirale željene oblike ponašanja. Iznimka su samo oni od njih koji su bili tiskani u službenim glasilima (godišnjim školskim izvještajima) i koji su, smjerajući na šire društvene slojeve te izbjegavajući nacionalnomobilizacijski diskurz, majčinstvo definirali kroz osvrt na někoje najobičnije pogrěške u domaćem odgojivanju (Tomić, 1866: 10–12; usp. Čuvaj, 1886). U ostalim tekstovima zaokupljenim moralnim vrijednostima majki i odgojem djece, majke se u pravilu nisu podučavale novim oblicima ponašanja. Sporna je bila kvantiteta, a ne kvaliteta. Naglasak je bio na gradaciji, a ne sadržaju:

Eno diete ponaraslo – ali šta vidim? E da mi nije vidjeti! Tvoja uztrpljivost umjesto da se neprestano množi, biva sve manja; a ti popuštaš u brižljivosti svojoj! […] Djetetom ponaraste i živahnost njegova; počelo je živjeti, hoće da živje. Pusti ga živjeti, pusti mu njegove igre, nemoj mu mutiti nedužna veselja, - ali zato pazi nanj opreznije nego prije; vodi ga sveudilj ali ga i drži čvršće s njekom bojazni, nego li prije; pazi mu na korake i neostavi ga, da ne propadne (Šah, 1860: 122 – istaknula M. H.).

Kao što sažimlju istaknuti komparativi (manje, opreznije, čvršće), armativni tekstovi majke nisu poticali na usvajanje i prakticiranje potpuno novih vrijednosti i praksi, nego na aktualizaciju navodno već postojećih vrijednosti, s jedne strane, te, s druge, na veću učestalost aktualnih praksi odgoja i njege djece. Istinoljubivosti, pobožnosti, domoljubnosti (Jambrišak, 1875; Tomić, 1866), nježnosti, požrtvovnosti i taktičnost (Koščević, 1899; Trstenjak, 1810; Tunić, 1875; Šah, 1860) i sl. u toj su se skupini savjetnika prikazivale kao općeprihvaćene i majčinstvu svojstvene vrijednosti. Utoliko se može reći da cilj armativne skupine savjetnika nije bio distribucija novoga vrijednosnog sustava ili sustava praksi, nego promocije nove uloge majke u društvu. Stoga su ti tekstovi, čak i u slučajevima kad su od majke zahtijevali radikalnu promjenu ponašanja prema djetetu, uvijek

15 Vjekoslav Koščević je pak savjetnik otvorio pripoviješću o majci koja je, tražeći upute za odgoj svoje djece, otišla čak do Beča, gdje ju je poznati pedagog uputio u silnu literaturu o toj temi. Nato ona “stade učiti dan i noć” (Koščević, 1899: 7). Kako bi zbunjenu majku uvjerio u “neizvedivost i smiješnost savjeta njemačkog profesora”, Koščević ju je poučio “da i naši stručnjaci dokazaše, da ni Herbart nije svega rekao nego ga popunjuje Spencer, a Spencera ispravlja gdjekad Bain, i tako in infinitum” (Koščević, 1899: 7). Nasuprot tomu, Košćević je smatrao kako je neupitno da “samo mati može da svoje mališe najbolje uzgoji, jer njene ljubavi spram djece ne može nikakova umjetnost da nadoknadi” (Koščević, 1899: 7).



zagovarali globalnu, a ne pojedinačnu promjenu. Pokaži mu se onakova, kakova bi morala biti, a ne kakova jesi više putah (Šah, 1860: 122). Time se majčinstvo definiralo kao ono što majka sama po sebi “jest”, ali bi to još u većem intenzitetu “trebala” ili “morala” biti, dakle, kao vrsta urođenog, ali ne nužno dovoljno osviještenog ponašanja i bivanja.

***

I u drugoj je, uvjetno nazvanoj, preskriptivnoj skupini savjetnika iz dugog 19. stoljeća majka bila ključna roditeljska figura.16 I prema toj je skupini tekstova promjena ponašanja majki bila nužan preduvjet za ostvarenje boljitka obitelji, društva ili naroda. Jer kad bi se na sve strane ovako djeca odhranjivati stala, zaista da bi mnogo manje bilo glupakah, bogacah, lukavacah, da bi se narod naš opet i duševno i tjelesno pomladio, okrepio i došao do svoje stare čilosti i životne snage […] (F[ilipovi]-ć, 1858: 100–101). Odnosno, u nešto galantnijoj varijanti, upućenoj građanskom staležu, a objavljenoj iste, 1858. godine: Odgojivanje djetce ustanovi glavni podpor osobnog i družtvenog zivota, to jest pretanka umjetnost ustrojiti izvrstni kalup za silnu sgradu, koja, ako te osnova izda, ma budi samo u malenih postranicah, svojoj svrhi već doprieti ne može. (Šporer, 1858: 332)

Razlika je, međutim, što se u toj skupini tekstova majke nisu opisivale, niti su se oslovljavale kao najkompetentnije ili barem kompetentne odgojiteljice narodnih sinova (i kćeri). Upravo suprotno, polazište svih tekstova iz te skupine jest pretpostavka da majke treba podučiti majčinstvu. Neovisno o tome je li ih otvarala (usp. Trstenjak, 1886: 171; Šporer, 1858; Zoričić, 1848: 67) ili zatvarala (F[ilipovi]-ć, 1858: 102), ta je tvrdnja uvijek duboko prožimala sve tekstove iz te skupine.17

U skladu s polazištem da kod nas medju ženami [ima – M. H.] svakakih predsuda i krivih misli (Kodym, 1872: s. p.), u toj su se skupini uvriježene prakse majki vrlo često definirale kao retrogradne i neučinkovite. Teza je, naime, bila da su (m)nogi […] roditelji sami krivi, što su im djeca zla ili nezdrava, jer si ju nisu znali valjano uzgojiti. [...] Uzgoj djece je znanost, koju treba da nauči svaki, jer se bez toga ne mogu valjano uzgajati djece i jer svi ukućani, počam od oveće mladeži, pa do sieda djeda pomažu i moraju pomagati majci uzgajati djecu (Trstenjak, 1886: 170–171 – istaknula M. H.). Znanja, vrijednosti i prakse koja je zastupao tekst predstavljala su se pritom kao nadređena, katkada i suprotstavljena znanjima, vrijednostima i praksama čitateljica (usp. npr. F[ilipovi]-ć, 1858: 102; Trstenjak, 1886: 171; Šporer, 1858: 332; Zoričić, 1848: 67). Istodobno ona su se prikazivala kao ipak relativno lako shvatljiva. U protivnom ih ne bi imalo smisla distribuirati u formi savjetnika. Umjesto kao kompleksna i stoga usvojiva samo u okviru dugogodišnjeg školovanja, nužna su se znanja u toj skupini tekstova, za razliku od prve skupine, definirala, riječju, kao jednostavna te uz malo želje i truda lako i brzo shvatljiva i primjenjiva. Budući da su, dakle, bila vrednovana kao jednostavna, moglo ih se formulirati i posredovati u formi taksonomskoga, kataloškog savjetnika ili pak u obliku niza navodno istinitih ili barem reprezentativnih primjera, odnosno priča koje su bile međusobno povezane katkad samo lapidarno formuliranim napucima (usp. npr. Koščević, 1899; Stojanović, 1873).

Spomenuti su se tekstovi razlikovali od prve, uvjetno nazvane, armativne skupine tekstova i fokusom, odnosno vrstom znanja koju su posredovali. Briga za intelektualni, moralni i duhovni razvoj djeteta, obitelji ili nacije u tim je

16 Iznimka je tek pokoji poslovično konzervativniji tekst u pučkim kalendarima (F[ilipovi]-ć, 1858) ili pučki savjetnik (Trstenjak, 1886) koji su isticali važnost oba člana roditeljskog para.

17 Jedan od prvih tekstova tog tipa otvorile su, recimo, sljedeće riječi: “Po običajno misli bi se do duše suditi moglo, da tvoja obrazovanost i tvoje obilno, uljudno ćutjenstvo, spojeno s vriednim ponosom ženske duševnosti, tebi jur dovoljne načine pruža, da izpuniš žahtieve zabilježene na putu tvoje budućnosti; nu to bi posve jednostrano mnienje bilo, jer ako supruga i sve kućevne posle umno svršiti znade te svakoj prigodi svojeg stališu zadovoljeti umje, njoj ostaje svim tim još drugi, skoro u obće ne završeni, mnogo težji dio svoje odredbe, to jest: uputa u ona znanja, koja ženi, kao majki naložena jesu od naravi i od družtvenog zakona, za prvo tjelesno i duhovno obrazovanje svojeg otroka (djeteta).” (Šporer, 1858: 332)



tekstovima ustupila pred brigom isključivo za dijete, njegov tjelesni razvoj i higijenu. Usredotočeni na dijete, ti savjetnici, štoviše, u pravilu nisu izravno oslovljavali ili pozivali majke, niti su izravno opisivali što bi one trebale raditi. Oni su ponajprije opisivali pretpostavljene potrebe djeteta, a samo iznimno i postupke majke ili odgojitelja općenito. Recimo: Svako diete treba da spava u posebnoj posteljici, a sva djeca u posebnoj sobi. Djeca ne smiju spavati nikako sa starijimi ljudmi. Zrak, što ga izdišu stariji ljudi, vrlo je ubitačan za djecu. (Trstenjak, 1886: 177) Središte ovoga neosobnog, autoritativnim stilom pisanog odlomka je dijete, njegove pretpostavljene potrebe i njegova pretpostavljena perspektiva. Odrasli su u njemu prisutni samo kao patološki element. Stoga se može reći da se djelovanje odgojitelja u ovom odlomku implicitno izvodi iz potreba djeteta. Time što ono nije izravno izrečeno, nego je posredovano u obliku neupitnih potreba djeteta i patoloških oblika ponašanja odraslih, očekivano djelovanje dodatno je naturalizirano. Ono se reprezentiralo kao toliko prirodno da ga nije potrebno izgovoriti.

Usporedbe radi, evo primjera kako se isto gledište zastupalo afektivnim stilom s ugrađenim elementima racionalne argumentacije.

Buduć da su majka i diete tako tiesno sdruženi, pomislit ćeš, ne bi li dobro bilo, da diete i majka u jednoj postelji leže. Nema sumnje, da izparivanje zdrave majke, prije svega pako čista toplina tiela njezina, ne može biti nego na korist djetetu, i to osobito zimi, gdjeno perine i sva ostala pokrivala nisu sposobna nadomjestiti djetetu naravne njegove topline. U prve dane iza poroda, kad bi diete to najviše trebalo, majka se, kako rekoh, mnogo znoji, pa izhlapljivanje od njena čišćenja tako je silno, da bi djetetu samo škodilo, kad bi uz nju ležalo. Kašnje pako, kad nema tih zapreka, koja majka zna za cielo, da ne će pokraj sebe ležećega djeteta ozliediti? Dosta ima primjera, ponajviše u prostijeg pučanstva, kako je majka diete kraj sebe ugnjavila. (Kodym, 1872: 53–54)

U tom se savjetniku, dakle, predstavilo, potvrdilo i odobrilo zdravorazumsko gledište čitatelja e da bi se zatim stavku po stavku osporilo na mikrorazini. Zajedničko je spavanje dobro zbog topline, ali u prve je dane štetno jer se majka mnogo znoji, a u kasnije doba jer koja majka zna za cielo, da ne će pokraj sebe ležećega djeteta ozliediti? Sličan je stil i argumentacijska strategija u toj skupini savjetnika, međutim, bila rijetkost. Neosobni, autoritativni stil premrežen pozitivnim podacima i usmjeren na definiciju djeteta i njegovih potreba jedna je od značajki tekstova iz te skupine (usp. Blache, 1884 i 1885; Trstenjak, 1886; Zoričić, 1848, uz iznimku Kodym, 1872). Riječ je o globalnoj (zapadnjačkoj) promjeni diskurza savjetnika vezanoj uz uspon medicinske profesije u devetnaestom stoljeću.

Znanje o tijelu i temeljnim ljudskim aktivnostima brige za dijete nisu se više smatrali dijelom društvene zalihe znanja dostupnog svima. Ton savjetnika iz devetnaestog stoljeća vrlo jasno govori da je znanje o odgoju i njezi djeteta specijalizirano znanje nad kojim liječnici mogu imati stručan nadzor. Iako su to novo znanstveno znanje o prikladnoj brizi za dijete majke i očevi mogli dijeliti s pomoću “populariziranih” savjetnika za njegu djece, očito je da su roditelji u odgoju djece bili partneri medicinarima. (Mechling, 1975: 55)

S druge strane promjena diskurza savjetnika nerazdruživa je od nove predodžbe djeteta. U tim je tekstovima, naime, naglasak premješten s majke i njezinih poželjnih moralnih vrijednosti na dijete i njegove pretpostavljene fiziološke potrebe – želje su preispisane u potrebe, a diskurz o majčinstvu u diskurz o djetinjstvu. Djeca su u tom tipu tekstova, a u skladu s općim trendom percepcije djetinjstva (usp. npr. Cunningham, 1995) postala ne samo središte nego i mjerilo stvari. Umjesto na onomu što bi majka trebala raditi, naglasak je bio na onomu što je potrebno djetetu.



Majčinstvo je u tim tekstovima, s obzirom na spomenutu usmjerenost na pozitivna znanja i dijete, posve očekivano imalo svoje jasne granice, određene dakako fazama razvoja djeteta. Donja je granica najčešće bila rođenje djeteta (Kodym, 1872; Šporer, 1858; Trstenjak, 1886; Zoričić, 1848), ali katkad i začeće (Blache, 1884) ili pak sklapanje bračnog saveza (F[ilipovi]-ć, 1858: 89). Gornja granica majčinstva vezala se pak uz prestanak dojenja, odnosno izbijanje prvih – ili prvih osam, dvanaest i sl. – zuba (Blache, 1884; Kodym, 1872), polazak u školu (u nižim slojevima pučku, a u višim gimnaziju ili višu) (Blache, 1884; Trstenjak, 1886; Šporer, 1858: 22; Zoričić, 1848) ili pak početak mladenaštva (usp. F[ilipovi]-ć, 1858). Što se stoljeće više primicalo kraju, to se prostor između gornje i donje granice u tim tekstovima sve više ispunjavao još preciznije definiranim uputama i savjetima o ponašanju trudnice, dojenju, uspavljivanju djeteta, njegovoj odjeći, prostoriji u kojoj boravi i sl. U najstarijem od njih (Zoričić, 1848), na ukupno tri stranice, čak se na jednoj stranici relativno precizno obrazlaže što i kako dijete treba jesti, gdje mora spavati, kojim se aktivnostima valja baviti i kojim ga je kaznama primjereno kažnjavati. Isti je tekst u pogledu prehrane preporučivao:

Svakoj majci, kojoj srěća děteta na sàrcu leži, usudjujem se kazati, da se okani svih dojkah, pak da svoje děte sama doji, samo ako ju je Bog krěpkim zdravljem nadario. Kad već děte jesti počme, imaju jela prosta, lahka i ne odviše hranonosna biti. Voda i kad kada mlěko jesu najbolja pitja za nejaku děcu, kako god što su kava, ćokolada, vino i sva ostala jaka pitja dětetu jako škodljiva. Osobito važna je pri odhranjenju děce navada na redovito i uměreno jelo i pitje; i samo na taj način mogu se děca od proždàrlosti sačuvati, a i neće im svaki dan ni lěkara potrěbno biti. Kad već děca većja postanu, netrěba im dopustiti, da jela prebiru neka se već iz malena na svaku jestivnu navade. (Zoričić, 1848: 68)

U mlađim tekstovima upute su, dakako, bile još preciznije i konkretnije. Tako se, recimo, u savjetniku iz 1884. o načinima “za othranjivanje djece” u prvoj godini života raspravlja na četrnaest stranica, dok se dojenjem, kojem je u najstarijem tekstu iz te skupine (Zoričić, 1848) bila posvećena samo jedna rečenica, bavi cijelo poglavlje. U tom se poglavlju opisuju i imenuju različite faze majčina mlijeka, pomno razlažu višestruke koristi dojenja za majku i dijete, kao i prilike (društveni položaji i zdravstveni razlozi) u kojima se od majke ne očekuje da doji, zatim i šteta koja se čini dojenčetu dodavanjem “nepotrebnijeh sirupa” te konačno vrlo precizna “osnovna načela o higijeničnom othranjivanju djece na prsima” (Blache, 1884: 15; usp. i Kodym, 1872: 46–64; Trstenjak, 1886: 171–173, i dr.). Ta su “osnovna načela” zapravo šest stavaka u kojima se iznose precizne smjernice kada poslije porođaja dijete treba prvi put podojiti (“nakon dvije ili tri ure”), što treba napraviti ako dijete “ne može da sisa” (pregledati usta), u kojem položaju dojiti (najbolje sjedeći, ali u prvo vrijeme može i na boku) te, na posljetku, koliko puta i u koje doba dojiti (Blache, 1884: 15–16). Upravo su posljednje upute bile najiscrpnije i najisključivije.

Dijete ne smije sisati nego svake dvije ure obdan a svake tri ili četiri obnoć, što je sve, u dvadeset i četiri sata, osam do deset puta. Više od 10 do 12 minuta ne valja ga držati na prsima. […] Oko šeste ili desete nedjelje može se pokušati zadojiti ga oko desete ure u večer, tako da do sutrašnjeg dana (oko 6 ura) ne bude mu više od potrebe (Blache, 1884: 16).

U tom je tipu diskurza, kao što zorno prikazuje primjer odnosa prema dojenju, sve vezano uz njegu djeteta, njegov fizički okoliš (hranu, zrak, odjeću i dr.) bilo nepoznanica. Nepoznato je bilo što i kako dijete jede te u kakvoj se kupki kupa. U toj se skupini savjetnika svaki segment odnosa prema djetetu pomno precizirao i jednostrano definirao u obliku iznosa ili naputka o tomu kako treba što činiti. Broj obroka, broj stolica, broj pelena, trajanje obroka, broj kupanja, broj vaganja, količina grama u prvom, u drugom i ostalim tjednima i mjesecima, grami mlijeka po podoju u prva dva tjedna,



nakon drugog mjeseca i sl. (usp. Blache, 1884 i Kodym, 1872). Djetetov svijet, a zatim i majčini postupci nisu više bili kontekstualni i osjetilni, nego predvidljivi i (iz)mjerljivi. Djetetovo se zdravlje moglo, prema jednom od savjetnika, utvrditi prema tvrdoći mesa, rumenilu kože, mirnu snu, živahnosti, svijetlim očim i sl., (a)li najbolji način pak da se sazna pravo stanje djetinjeg zdravlja to su redovna i sistematična mjerenja njegove težine (Blache, 1884: 29 – istaknula M. H.). Sve je imalo svoje vrijeme i svoj iznos. Za pristup svakoj fazi razvoja postojao je samo jedan ispravan (navodno za majku i dijete najbolji) način, i to je bio onaj koji su promicali rečeni savjetnici.

***

U savjetničkom diskurzu dugog 19. stoljeća uočavaju se, dakle, s obzirom na modus obraćanja i fokus savjeta, dvije skupine tekstova. Jedna, uvjetno nazvana, preskriptivna, u kojoj se poželjni obrasci roditeljstva, u pravilu majčinstva, posreduju neosobnim, autoritativnim stilom, i druga, uvjetno nazvana, armativna, u kojoj prevladava razgovorni, prijateljski stil, nerijetko premrežen narativno razvedenim formama, poput, recimo, priča o životu i sl. Prvom, preskriptivnom skupinom pak, s obzirom na fokus, dominira dijete i prenošenje pozitivnih znanja o fiziologiji djeteta i svijeta općenito, dok drugom, armativnom prevladava prenošenje civilizacijskih vrijednosti i veličanje uloge majke u njihovoj distribuciji. U preskriptivnoj prevladavaju prijevodi, dok u armativnoj, posve očekivano s obzirom na to da je riječ o radovima kojima se nastojalo sudjelovati u stvaranju modernoga hrvatskoga građanskog društva, prevladavaju tekstovi hrvatskih autora.

Primjenom istoga kriterija kao i u analizi dugog 19. stoljeća, i u množini popularnih tekstova posvećenih roditeljstvu iz prvog desetljeća 21. stoljeća također se uočavaju dvije skupine. Usmjerimo li se na moduse i fokuse savjetodavnog diskurza za roditelje, i u tom ćemo korpusu (bez obzira na njegovu brojnost te razlike u vrijednostima, predodžbama i dr.) izdvojiti armativne tekstove u odnosu na preskriptivne. S jedne strane, i u tom korpusu imamo tekstove posvećene njezi djece te, s druge, tekstove posvećene ulozi majke u procesu civilizacije, u smislu u kojem Norbert Elias (1996) upotrebljava taj pojam.

Na preskriptivnoj strani nalazimo priloge u periodici specijaliziranoj za djetinjstvo i roditeljstvo te u drugim oblicima (dnevnog, tjednog, mjesečnog, kvartalnog i polugodišnjeg) popularnog tiska, kao i ništa manje brojnije monografije o njezi djece koje potpisuju uglavnom medicinski stručnjaci, najčešće inozemni liječnici, psiholozi, psihijatri i pedijatri (usp. npr. Grgurić i Bošnjak, 2006; Leach, 2004; Sears, 2007; Spock, 2004; Stoppard, 2004) ili timovi liječnika (usp. npr. Alvin et al., 1999; Jovančević et al., 2004; Moja prva godina s. a. i dr.). Riječ je o tekstovima koji su posve očekivano s obzirom na profesiju svojih autora, poput njihovih preteča iz dugog 19. stoljeća, usmjereni prije svega na dijete, njegovu higijenu, bolje rečeno fiziologiju, ali i “fiziologizaciju” svih njegovih tjelesnih, emotivnih, kognitivnih reakcija. U zanimljivim inačicama, koje će se za ovu priliku zanemariti, oni također donose iscrpne podatke o fizičkom, intelektualnom i emotivnom životu djece te precizne upute o poželjnim obrascima roditeljskog, uglavnom majčinskog, ponašanja. Jer ti su savjetnici čak i onda kad se na njihovim koricama uz majku smiješi (usp. Larousse, 1999) ili oslovljava otac (Jovančević et al., 2004), u pravilu upućen izravno i samo majkama. Međutim, jedna je važna razlika između tih preskriptivnih savjetnika i njihovih preteča iz dugog 19. stoljeća. U njima su uvidi o tjelesnosti (veličina, količina i dr.) dopunjeni ili zamijenjeni psihološkim uvidima (potrebe, razvojne faze i dr.). Ako je medicina, pedijatrija rodno mjesto preskriptivnih savjetnika iz dugog 19. stoljeća, onda se može reći da je psihologija rodno mjesto njihovih nasljednika iz prvog desetljeća 21. stoljeća.

Još je jedna važna razlika između preskriptivnih savjetnika iz 19. i 21. stoljeća. Savjetnici iz 21. stoljeća svoj autoritet, za razliku od savjetnika o njezi djece iz 19. stoljeća, ne grade na antitezi između postojećih i poželjnih ponašanja premda



se i oni nerijetko i izravno obraćaju čitatelju majci. Oni, doduše, ostavljaju čitateljima makar i privid mogućnosti izbora jer katkad iznose nekoliko različitih objašnjenja određenih ponašanja. Oni, međutim, majčinstvo također određuju primarno kao skup znanja i postupaka o djeci koje majka treba upoznati želi li udovoljiti prihvaćenim društvenim zahtjevima majčinstva.

Među knjigama iz te skupine nekoliko je naslova koji, sudeći prema broju ponovljenih izdanja,18 načinu distribucije19 ili dostupnim recepcijskim odjecima,20 tvore jezgru iz koje današnji roditelj, a u odnosu na razlike u klasi, regiji, strukturi obitelji, obrazovanju, vjerskoj pripadnosti i sl., bira “omiljenu” knjigu ili knjige o roditeljstvu.

Usporedo s tim sveprisutnim i zato gotovo nezaobilaznim, no ne nužno i općeprihvaćenim preskriptivnim savjetnicima danas se, međutim, nude i bitno drukčiji naslovi koji imaju svoje daljnje srodnike u armativnim savjetnicima iz dugog 19. stoljeća. U tim će savjetnicima, naime, čitatelji ili čitateljice uzalud tražiti relevantne podatke o broju podoja, fazama dječjeg sna, kolikama i sl. Riječ je o tekstovima u kojima također prevladavaju prijevodi, s uočljivom tendencijom uključenja hrvatskih autora/autorica i u taj segment produkcije, osobito u sferi tema s područja ranog ili prvog majčinstva, poimence trudnoće, porođaja i dojenaštva (usp. npr. Babac, 2008; Despot, 2008; Tolj, 2003 i 2007). Naslovi iz te, armativne skupine savjetnika mogu se tumačiti kao dopuna, korekcija tekstova iz prve skupine. Ti su tekstovi, naime, usmjereni na nošenje ili nenošenje s iznevjerenim očekivanjima i zahtjevima proizašlim iz nastojanja da se savjeti iz prve skupine tekstova provedu u djelo. Fokus tih tekstova su, riječju, strategije preživljavanja, oživljavanja ili što uspješnijeg zaborava onog segmenta majčinstva koji nije određen isključivo kao odgovor na potrebe djeteta. Njihovo je polazište da majke ne prestaju biti majke kada, na dulje ili kraće vrijeme, nisu u fizičkom ili emotivnom kontaktu s djetetom, kao, primjerice, kada zbog posla ili zabave sudjeluju u drugim društvenim odnosima i mrežama. Za razliku od preskriptivnih savjetnika, u kojima se uglavnom potiskuju potrebe majki, bilo na način da se inzistira na tome da su one jednake potrebama djece, bilo poričući da su potrebe majki u pravom smislu potrebe (Lawler prema Murphy, 2007: 14), armativni savjetnici potrebe majki, uzmake i frustracije u pravilu ne označavaju kao patološke, već im, štoviše, uz pokoju iznimku (usp. Tolj, 2007), uglavnom posvećuju većinu svoje pozornosti. Svim je tekstovima iz te skupine tako zajednička usmjerenost na majku i njezine (pretpostavljene) potrebe, srdačan, prijateljski ili barem majčinski (očinski) te nerijetko šaljiv ton premrežen navodno osobnim životnim pričama. Središte armativnih savjetnika je majka i ostvarenje njezinih želja i potreba. Utoliko se kao njihove preteče prepoznaju tekstovi o kojima je bilo riječi na samom početku ovog rada, dakle tekstovi koji su bili usmjereni na majku i njezinu presudnu društvenu ulogu. No, za razliku tekstova iz dugog 19. stoljeća koji su nudili upute i smjernice za boljitak nacije i društva, armativni tekstovi iz prvog desetljeća 21. stoljeća usredotočuju se na boljitak pojedinaca raznolikih individualnih životnih stilova i aspiracija u rasponu od budističkih (Napthali, 2007), preko građanskih (Coleman, 2008) do šopingholičarskih (Fraser, 2007), nudeći svojim čitateljicama savjete kako se “smireno brinuti o sebi i svom djetetu” (Napthali, 2007), odnosno “kako pridobiti muškarca da više sudjeluje u kućanskim poslovima i u odgoju djece” (Coleman, 2008) ili “uživati u majčinstvu i biti zadovoljna i seksi” (Fraser, 2007). Za razliku, nadalje, od srodnih tekstova iz dugog 19. stoljeća, koje su u pravilu potpisivali učitelji, učiteljice i svećenici (F[ilipovi]-ć, 1858; Jambrišak, 1875; Šah, 1860; Trstenjak, 1910), te tekstove potpisuju s obzirom na zanimanje iznimno

18 Usp. katalog Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (www.nsk.hr) za sljedeće naslove: Alvin et al., 1999; Jovančević et al., 2004; Moja prva godina s. a.; Leach, 2004; Sears, 2007; Spock, 2004. Zagrebačka Stvarnost objavila je barem četiri izdanja savjetnika Benjamina Spocka, a splitski (supetarski) nakladnik Botteri i sinovi barem sedam. Savjetnik Milivoja Jovančevića, prvi put objavljen 2004. godine, doživio je do danas čak šest izdanja.

19 Savjetnik Moja prva godina (s. a.) dijeli se od 1998. godine svim rodiljama u svim hrvatskim rodilištima, a odnedavno i u nekim ljekarnama (http://www.roditelji.hr/obitelj/anfap.html - 20. 05. 2009).

20 Usp. npr. rasprave o pojedinim savjetnicima na internetskim forumima (http://www.roda.hr/forum/ ; http://mameibebe.biz.hr/phpBB2/ i dr.).



raznoliki autori i autorice. Među autorima tog tipa savjetnika nalazimo i bračne terapeute (usp. npr. Coleman, 2008; Hendrix i Hunt, 2001), bivše i aktualne televizijske voditeljice (usp. npr. Fraser, 2007; Tolj, 2007), “obične” majke (usp. npr. Napthali, 2007) i dr. Pridodaju li se tom korpusu još i autorice u nas promptno prevođenih ogranka ili nastavka (gleda li se iz perspektive životnog ciklusa) chicklita, koji se logikom novih interesa naziva momlit (usp. npr. Coleman, 2007; Kinsella, 2008; Wolf, 2004; Newland i Smets, 2005), profesionalna raznolikost autora novih armativnih savjetnika još je veća. No s druge je, “primateljske” strane majka – kao i u armativnim tekstovima iz dugog 19. stoljeća – ostala njihov, uz rijetke iznimke (usp. npr. Berkmann, 2008), jedini i primarni naslovljenik.

***

Savjetnici iz dugog 19. stoljeća na začuđujući su način bliski savjetnicima iz prvog desetljeća 21. stoljeća. Premda je riječ o korpusu koji okuplja već i na razini pojedinog razdoblja iznimno heterogene tekstove te tekstove koje međusobno razdvaja cijelo – s obzirom na tehnološke, sociološke i ostale promjene – osobito burno stoljeće, u njemu se može pratiti kontinuitet podjele na armativne i preskriptivne tekstove.

I u dugom 19. stoljeću i u prvom desetljeću 21. stoljeća nasuprot, uvjetno nazvanim, preskriptivnim savjetnicima, u kojima je naglasak na kompetenciji autora, njezi djece i distribuciji pozitivnih znanja, nalazimo, uvjetno nazvane, armativne savjetnike u kojima je naglasak na kompetenciji čitatelja, odnosno majki, zatim na odgoju djece i distribuciji vrijednosti. Riječ je, međutim, samo o okvirnom kontinuitetu jer su i u jednoj i u drugoj skupini savjetnika uočljive brojne analitički potentne mikrorazlike u savjetnicima iz 19. i 21. stoljeća. U uvjetno nazvanim preskriptivnim savjetnicima iz prvog desetljeća 21. stoljeća tako se, recimo, unatoč kontinuitetu dječjocentrične perspektive i naglaska na pozitivnim znanjima uočava i niz razlika u odnosu na isti tip tekstova iz dugog 19. stoljeća. Dok su se, recimo, preskriptivni tekstovi iz dugog 19. stoljeća snažno oslanjali na pedijatriju, njihovim je parnjacima iz 21. stoljeća središnji oslonac psihologija. Slično tomu, reprezentacija majke kao kompetentne sugovornice, kao i usmjerenost na distribuciju vrijednosti, omogućili su da se dio savjetnika iz 21. stoljeća prepozna kao nasljednik armativnih savjetnika iz dugog 19. stoljeća. No dok su, recimo, armativni savjetnici iz dugog 19. stoljeća nastojali sudjelovati u osnaživanju nacije, armativni savjetnici iz 21. stoljeća usmjereni su na osnaživanje pojedinaca, bolje rečeno pojedinki.

Zbog tih, kao i brojnih drugih u ovom radu spomenutih i nespomenutih susreta sadašnjosti i prošlosti, kontinuiteta i diskontinuiteta, tekstova i društva hrvatski se savjetnici za roditelje bez pretjerivanja mogu označiti kao ključni tekstovi za povijest majčinstva u Hrvatskoj, kao i njoj ishodišne povijesti žena.



LITERATURA

Alvin, Patrick; Armengaud, Didier; Lavaud, Jean: Lepercq, Jacques i Schmitz, Jacques. 1999. Larousse enciklopedija za roditelje. Trudnoća, rođenje, njega odgoj. Zagreb: Naprijed. Prevele Marija Barišić-Ogresta, Ana Prpić, Julija Šuput, Tatjana Tadić i Jasenka Zmijanac

Babac, Sandra. 2008. Drugo stanje. 43 priče o trudnoći i porođaju. Zagreb: Profil international

Berkman, Marcus. 2008. Očinstvo. Konačna istina. Zagreb: Naklada Ljevak. Prevela Iva Kraljević

Blache, Réne-Henri et al. 1884. Higijena i fizično odgajanje djece u prvo doba života. Dubrovnik: Tipografija Flori. Preveo Niko Selak

Blache, Réne-Henri et al. 1885. Higijena i fizično odgajanje djece u drugo doba života (Od druge do šeste godine). Dubrovnik: Flori. Preveo Niko Selak

Bock, Karl Ernst. 1972. Njega duševnog i tjelesnog zdravlja djačeta. Opomena roditeljem, učiteljem i školskim oblastim. Zagreb: Hartmán. Preveo F[ranjo] Klaić

Chténya kniga od pravo-tvornzti za potrebnozt narodnih skòl vugerzkoga, y horvatzkoga kralyeztva. 1780. Budimpešta: Kràly. mùdro – zkupchine szlovami (ponovljena izdanja i ponovljena izdanja s izmijenjenim naslovom: 1796, 1812, 1815, 1822, 1829, 1833, 1837, 1838, 1846)

Coleman, Joshua. 2008. Lijeni muž. Zagreb: Profil international. Prevela Nada Uglješić

Coleman, Rowan. 2007. Odjednom majka. Zagreb: Naklada Ljevak. Prevela Nada Mihelčić

Crnković, Milan. 1978. Hrvatska dječja književnost do kraja XIX stoljeća. Zagreb: Školska knjiga

Cunningham, Hugh. 1995. Children and Childhood in the Western Society since 1500. London i New York: Longman

Čuvaj, A. [Cuvaj, Antun]. 1886. “Mati, prva učiteljica svoga djeteta.” u Godišnje izvješće Gradjanske i s njom spojene Obće pučke dječačke učione u Sisku za školsku godinu 1885.-86. Sisak: A. Fanto, str. 3–10.

Despot, Kristina. 2008. Odjel za babinjače. Zagreb: Profil international

Dijanić, Juraj. 1994. Hižna knižica. Horvatski dece prijatel. Samobor: Matica hrvatska, Ogranak Samobor

Elias, Norbert. 1996. O procesu civilizacije. Sociogenetska i psihogenetska istraživanja. Zagreb: Izdanja Antibarbarus. Preveo Marijan Bobinac

F[ilipovi]-ć, I[van]. 1858. “Zdravlje djetinjstva i mladosti”. U Narodna knjiga. Koledar za godinu 1858. Ivan Filipović, ur. Osiek: Drag. Lehman, str. 87–103.

Filipašić, Rikard. 1884. Nauk o domaćem uzgoju. Zagreb: Društvo sv. Jeronima

Fraser, Liz. 2007. Vodič za moderne mame. Zagreb: Mirakul. Prevela Nataša Tomanović

Grgurić, Josip i Pavičić Bošnjak, Anita. 2006. Dojenje – zdravlje i ljubav. Zagreb: Alfa

Gučetić, Nikola. 1998 (1589). Upravljanje obitelji. Zagreb: Hrvatski studiji i Aeroba. Prevela Maja Zaninović

Habermas, Rebekka. 1998. “Parent-Child Relationships in the Nineteenth Century”. German History 16(1), Oxford, str. 43–56.

Hameršak, Marijana. 2008. Tvorbe djetinjstva i preobrazbe bajke u hrvatskoj dječjoj književnosti. Filozofski fakultet u Zagrebu. Doktorski rad (Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu – DCD ZG–391767/09)

Hays, Meghan. 1996. “’Valjane majke’ i ‘blage kćeri’” Odgoj i izobrazba žena u nacionalnom duhu u Hrvatskoj 19. stoljeća”. Otium. Časopis za povijest svakodnevice 4(1-2), Zagreb, str. 85–95.

Hendrix, Harville i Hunt, Helen. 2001. Pružimo ljubav koja iscjeljuje. Vodič za roditelje. Rijeka: Dušević i Kršovnik. Prevela Ljiljana Ostojić



Hergešić, Ivo. 1936. Hrvatske novine i časopisi do 1936. Zagreb: Matica hrvatska

Jambrišak, Marija. 1875. “Rieč hrvatskim majkam!”. Hrvatska lipa 1(4 i 5), Zagreb, str. 22–23 i 30–31.

Jembrih, Alojz. 1994. Juraj Dijanić i njegovo djelo. Samobor: Matica hrvatska, Ogranak Samobor

Jovančević, Milivoj et al. 2004. Godine prve. Zašto su važne. Zagreb: Sysprint

Kampe, J. H. [Campe, Joachim H.] 1796. Mlaissi Robinzon, iliti jedna kruto povolyna, y hasznovita pripovezt za detczu. Prvi del. Zagreb: Novoszelska slovotizka

Klaić, Vjekoslav. 1922. Knjižarstvo u Hrvata. Studija o izdavanju i širenju hrvatske knjige. Zagreb: St. Kugli

Kodym, Filip. 1872. Mlada majka. Zagreb: Društvo sv. Jeronima

Kortuljević, Beno. 1985. O Trgovini i savršenu trgovcu. Zagreb: JAZU (Djela znanosti Hrvatske – svezak 1. Pripremili o obradili Rikard Radičević i Žarko Muljačić

Koščević, Vjekoslav. 1899. Nekoliko opazaka o uzgoju. Bjelovar: J. Fleischmann

Leach, Penelope. 2004. Vaše dijete. Novo izdanje za novu generaciju. Zagreb: Algoritam. Prevela Martina Čičin-Šain

Leček, Suzana i Dugac, Željko. 2006. “Majke za zdravlje djece: zdravstveno prosvjetna kampanja Seljačke sloge (1939. –1941.)”. Časopis za suvremenu povijest 38(3), str. 983–1005.

Luetić, Tihana. 2002. “Prve studentice Mudroslovnog fakulteta kr. Sveučilišta Franje Jopsipa I. u Zagreb”. Povijesni prilozi 22, Zagreb, str. 167–207.

M. I-c. i M. P-ć. 1871. “Godišnje izvješće Gradske glavne dječačke i djevojačke učione u Križevcih na koncu školske godine 1870–71.” Zagreb: Drag. Albrechta, str. 3–6.

Majhut, Berislav. 2000. “Mišolovka za Horvatzkog deczepriatela”. Op.a. Kulturni magazin i katalog knjiga 1(1), Zagreb, str. 52–55.

Majhut, Berislav. 2005. Pustolov, siroče i dječja družba: hrvatski dječji roman do 1945. Zagreb: FF press

Matić, T[omo]. 1968. “Motiv Genoveve u starijoj hrvatskoj književnosti”. Građa za povijest književnosti hrvatske 29, Zagreb, str. 41–49.

Mechling, Jay. 1975. “Advice to Historians on Advice to Mothers”. Journal of Social History 9, Fairfax, str. 44–63.

Moja prva godina. XXII. s. a. Zagreb: Anfap

Mulih, Juraj. 2002. Regule roditelov i drugeh starešeh i Regule dvorjanstva. Donja Stubica i Marija Bistrica: Kajkavijana i Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke

Murphy, Elizabeth. 2007. “Images of Childhood in Mothers’ Accounts of Contemporary Childrearing”, Childhood 14(1), Thousand Oaks, London etc., str. 195–127.

Napthali, Sarah. 2007. Budizam za majke. Zagreb: Planetopija. Prevela Gordana Visković

Newland, Bénédicte i Smets, Pascale. 2005. I Bog stvori dadilju. Zagreb: Naklada Ljevak. Prevela Maja Tančik

Peić-Čaldarović, Dubravka. 1996. Ženska profesionalna udruženja u Hrvatskoj 1918–1941. godine. Prilog istraživanju društvenog položaja žena između dvaju svjetskih ratova. Filozofski fakultet u Zagrebu. Magistarski rad (Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu – DCR-ZG-385/99).

Perkins, David. 1993. Is Literary History Possible? Baltimore i London: The Johns Hopkins University Press

Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. 1975–1976. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti

s. n. 1846. Srećko pijanac, ili zlo sěme, zla žetva. Pripovědka. Zagreb: Franjo Suppan



Sears, Martha i William. 2008. Povezujuće roditeljstvo. Priručnik za razumijevanje i odgoj djeteta. Zagreb: Mozaik knjiga. Prevela Irena Vadlja

Spock, Benjamin. 2004. Dr. Spock. Odgoji njega djeteta. Split [i.e. Supetar]: Botteri i sinovi. Preveo Dražen Zec

Stojanović, Mijat. 1873. Zablude uzgoja. Zagreb: Hrvatski pedagogijsko-književni sbor

Stolac, Alban. 1894. Čovjek od rodjenja do ženitbe. Zagreb: Društvo sv. Jeronima. Preveo Stjepan Korenić

Stoppard, Miriam. 2004. Razvoj vašeg djeteta. Kako otkriti i potaknuti djetetove potencijale. Zagreb: Profil international. Prevela Lovorka Kozole

Šah, Boleslav. 1860. “Majci odgojiteljici”. Napredak. Časopis za učitelje, odgojitelje i sve prijatelje mladeži 1(8), Zagreb, str. 120–123.

Šmid, Krištof [Schmid, Christoph]. 1846. Genoveva. Prelepa iz starodavnosti pripovedka. Zagreb: Kolo mladih rodoljuba

Šporer, G[juro] M[atija]. 1858. “Kako ljubežljiva majka goji tielo i duh svomu djetetu. Knjige lječnika, uputjene svojoj kćeri…”. Neven. Zabavan, poučan i znanstven list 21: 332–335; 22: 425–429; 23: 361–363; 25: 393–397

Tolj, Uršula. 2003. Prvi put mama. Iskustvo i savjeti poznate televizijske voditeljice. Zagreb: Profil international

Tolj, Uršula. 2007. Prvi put mama… i drugi put mama. Iskustvo i savjeti poznate televizijske voditeljice. Zagreb: Profil international

Tomić, Janko. 1866. “Cèrtica o uzgajanju naše mladeži”. U Izvěstje Glavne dečačke i děvojačke učione u Karlovcu koncem školske godine 1865–6. Karlovac: Ivan Nep. Prettner, str. 3–12.

Trstenjak, Davorin. 1886. Dobra kućanica. Zagreb: Hrv. pedagog.-knjiž. Sbor

Trstenjak, Davorin. 1910. Uzgajanje djece. Zagreb: Društvo hrvatskih sveučilišnih gradjana za pouku analfabeta

Truhelka, Jagoda. s. a. U carstvu duše. Listovi svojoj učenici. Osijek: Knjižara Radoslava Bačića

Tunić, Ivan Nep. 1875. “Nabožno ćudoredni odgoj mladeži”. Školski prijatelj. Časopis za promicanje pučkoga školstva 8(14), Zagreb, str. 208–211.

Velagić, Zoran. 1996. “Misionar, žena i obitelj u osamnaestom stoljeću”. Otium. Časopis za povijest svakodnevice 4/1–2, Zagreb, str. 49–61.

Wolf, Laura. 2004. Dnevnik luckaste buduće mame. Zagreb: OceanMore. Prevela Ines Jurišić

Yuval-Davis, Nira. 2004. Rod i nacija. Zagreb: Ženska infoteka. Prevela Mirjana Paić Jurinić

Zečević, Divna. 1982. Pučko štivo u hrvatskim kalendarima prve polovice 19. stoljeća. Sv. I i II. Osijek: Izdavački centar Revija

Zoričić, Petar. 1848. “Nĕkoliko rĕčih o gojenju dĕce”. Obći zagrebački kalendar za godinu 1848, Vladislav Vežić, ur. Zagreb: Lavoslav Župan, str. 66–69.

Župan, Dinko. 2001. “’Uzor djevojke’: obrazovanje žena u Banskoj Hrvatskoj tijekom druge polovice 19. stoljeća”. Časopis za suvremenu povijest 33(2), Zagreb, str. 436–452.



SUMMARY

Motherhood and Its Guidebooks: From Mulih’s Poszel Apostolszki to Buddhism for Mothers

A historical overview of Croatian parents’ guidebooks in the long 19th century with a review of guidebooks published in Croatia in the first decade of the 21st century. Using macrodifferences in mode and focus, two groups of texts are covered in the corpus – namely affirmative texts which represent the readers, mothers, as being competent and which are focused on child rearing and the distribution of socially accepted values, and those prescriptive, which define the readers as incompetent and which are focused on child care and the distribution of positive knowledge. Similar discursive “motherhood controls” are discerned in the texts of both corpuses.



BLIZINA, BLISKOST, ANGAŽMAN: POLITIKA PRIVRŽENOG RODITELJSTVA

Nataša Govedić

Zagreb Izvorni znanstveni rad

Sažetak >Tekst je pisan iz pozicije iskustvenog i etičkog povjerenja u sukreativan, duboko privržen i k tome veoma kompleksan odnos roditelja i djeteta. Kritička rasprava tiče se teorija majčinstva u kojima su i djeca i roditelji obično protumačeni kao neka vrsta “nužne” žrtve, dakle prvenstveno protiv psihoanalitičkog tumačenja dječje i roditeljske drame tobože negativne zavisnosti te “neizbježnog” sukoba i gubitka. Protiv ovakvog stajališta “depresivne autonomije” ili dječje samosvijesti realizirane pomoću simboličkog ubojstva i kasnijeg procesa žalovanja za simbolički poraženim roditeljskim “neprijateljem”, svakako vrijedi navesti utjecajna i međunarodno prihvaćena istraživanja psihijatra Johna Bowlbyja (2005 [1979]), čija je daljnja primjena rezultirala pokretom “privrženog roditeljstva” te inzistiranjem na tome da je jaka povezanost djeteta i roditelja, za koju je osim figure majke svakako bitna i emocionalna prisutnost očinske figure, preduvjet kasnijeg djetetova psihofizičkog zdravlja, a ne patološke nesamostalnosti ili seksualne zloporabe. Autorica ističe važnost povjerenja između roditelja i djeteta, tematizirajući i sličnosti između kreativnih i roditeljskih vokacija.

Ključne riječi >psihoanaliza, privrženo roditeljstvo, majčinstvo, kreativne profesije, roditeljski angažman, etika brižnosti, teorije odgoja


Draga Alice,Woolf je imala napadaje ludila; George Eliot je stradala od ostracizma, tuđih muževa i straha od korištenja vlastita imena.Jane Austen nije imala ni privatnosti ni ljubavnog života.Sestre Brontë nikad se nisu nigdje maknule od kuće, a i umrle su mlade, nancijski ovisne o ocu.Zora Hurston (ah!) nije imala ni prebite pare, a bo’me ni dobrog zdravlja.

Ti imaš Rebeccu – ona je neusporedivo divnija i manje naporna od svih onih gore navedenih nevolja.

Alice Walker, Kćeri Rebecci

Uopće ne mogu izbrojati koliko sam puta u životu čula i sažalne i samosažalne komentare žena na temu majčinstva. Za razliku od upravo citirane Alice Walker (2001: 144), koja na mnogo načina afirmira majčinstvo kao stvaralačku profesiju i paralelno je svjesna izazova svake autorske geneze, uobičajeni socijalni topos među majkama i nemajkama tiče se “prigovaranja” oko same činjenice da je majčinstvo nesumnjivo neka vrsta radikalnog angažmana, u kojem se od “nas” očekuje najveća moguća izvrsnost, najveća moguća izdržljivost, apsolutna velikodušnost i još k tome odustajanje od predmajčinskog, “slobodnog” života (svi ovi klišeji održali su se bez obzira na Winnicottov1 koncept “dovoljno dobre majke”, odnosno roditeljice svjesne da ne može ni potpuno zaštititi ni nepresušno nadahnjivati svoje dijete). U razgovorima o tome što majka može i treba biti, međutim, još uvijek je daleko više anksioznosti2 negoli povjerenja u temeljni ljudski odnos roditelja i djeteta.

Ovaj tekst pisan je iz pozicije iskustvenog i etičkog povjerenja u sukreativan, duboko privržen i k tome veoma kompleksan odnos majke i djeteta. Majčinstvo je moja najkreativnija vokacija, u kojoj sigurno radim najveći broj nehotičnih pogreški i najskrušenije pristajem na samokorekcije, ali koja mi pri tom nije oduzela nijednu profesionalnu strast iz perioda prije rođenja vlastita djeteta. Naprotiv, podrška danas šestogodišnje kćeri mnogo mi je puta poklonila ogromnu energiju (pa i žestinu) da se nastavim baviti istraživačkim, baš kao i umjetničkim radom. Kao što pokazuje Jean Liedloff u prijelomnom djelu The Continuum Concept (1986), sama činjenica da smo civilizacijski neprestano desenzitivizirani prema mogućnosti empatijske suradnje s djecom, kao i da su se povijesno brojni oblici zanemarivanja i aktivnog zlostavljanja djece smatrali “preporučenim” odgojnim strategijama, još uvijek nas ne amnestira od odgovornosti da danas i ovdje, s vlastitom djecom, promijenimo opresivnu paradigmu.

1 Usp. Winnicott, Donald (1953): “Transitional objects and transitional phenomena”, International Journal of Psychoanalysis, 34: 89-97.

2 Za pregled nesigurnosti, zabrinutosti i socijalnih pritisaka oko majčinstva usp. posebno knjigu The Impossibility of Motherhood: Feminism, Individualism and the Problem of Mothering autorice Patrice DiQuinzio, 1999, London: Routledge.

Nataša Govedić >BLIZINA, BLISKOST, ANGAŽMAN: POLITIKA PRIVRŽENOG RODITELJSTVA


Ono što ženama oduzima povjerenje u proces majčinstva ima neposredne veze s “teorijama majčinstva” u kojima su i djeca i roditelji obično protumačeni kao neka vrsta nužne žrtve. Recimo, u još uvijek utjecajnoj psihoanalitičkoj tradiciji, u rasponu od Sigmunda Freuda do Julie Kristeve, trudnoća je ne samo kompenzacija ženske žudnje za penisom, nego i siguran znak ženskog mazohizma (usp. Deutch, 1973: 411-420; Chodorow, 1978: 77-92; Benjamin, 1988; Kristeva, 1989).

I premda je Juliet Mitchell (1972) sedamdesetih godina prošlog stoljeća dostatno osporila “determinizam” ovakve interpretacije, tumačeći ga kao Freudov internalizirani društveni seksizam (novo je pitanje zašto ova kritika nije usvojena na razini hrvatske psihijatrijske prakse3), sam ideologijski skript odnosa roditelja i djeteta, upisan u psihoanalitičkoj teoriji, ostao je nepromijenjeno fokusiran na roditeljsku “dramu” sukoba i gubitka, čiji prvi ozbiljni preokret u feminističkoj epistemologiji donosi Judith Butler (1990; 1997), inzistirajući ponajprije na nedeterminiranoj performativnosti roda i srodstva, samim time i na neuniverzalnosti psihoanalitičkih premisa. Ne može se “izgubiti” nekoga koga nismo ni voljeli (Butler, 1997: 138-139), kao što se ne može “izgubiti” ni nekoga s kime od samog početka života dijelimo poziciju krajnje međusobne izloženosti (Butler, 2005: 54-55). Bezakonje ljubavi (Butler, 2000) onemogućava stabilnost njezine simboličke pozornice kao diskurzivnog mjesta kojim bismo mogli unaprijed “kontrolirati” ili unaprijed i konačno skriptirati identifikacijske i dezidentifikacijske procese koje prolazi svaka afektivna povezanost. Odnos roditelja i djeteta neusporedivo je dinamičniji, raznovrsniji i nepredvidljiviji od “neizbježnog ponavljanja” edipalnog “mehanizma” heteroseksualne žudnje. Psihoanaliza, međutim, programatski pokušava razdvojiti ne samo roditelje i djecu (gurajući ih u interpretacijski okvir “neizbježno” incestuozne žudnje), nego i ideologijski razdvaja oba roditelja od spisateljskih vokacija, tvrdeći da kreativne profesije ionako predstavljaju “kompenzaciju” nerealiziranog roditeljstva. Susan Rubin Suleiman (2001: 119):

Tvrdeći da uspostavlja “zakone”, psihoanalitička teorija samo je ponudila elegantno objašnjenje i opravdanje za majčinsku šutnju (pretvarajući svaku majku koja ne bi čekala do klimakterija da napiše svoju knjigu u najmanju ruku “nenormalnom”), a usput je stvorila i elegantno objašnjenje zašto neke žene i neki muškarci bez djece “zapravo” pišu knjige: zato što su im knjige zamjena za djecu. Kad su žene konačno internalizirale ovaj “zakon” (muškarci su to sretno izbjegli, tvrdeći da ipak ne mogu “izabrati” hoće li roditi djecu ili ne), njegova se primjena pretvorila u stvaranje beskonačnih krivnji i uzrujanosti, jer “nenormalnima” su proglašene ne samo majke koje pišu, a nekim čudom imaju i djecu, nego i majke koje ne pišu, a nekim čudom nemaju djecu.

Pisanje i roditeljstvo u iskustvu mnogih autora (oba spola) veoma su povezani4, zato što je za njih potrebna zajednička emocionalna i intelektualna posvećenost, slična hrabrost, baš kao i spremnost da budemo “nezaštićeni” konvencijama te da istražimo kompleksnost naših dokazano simultanih emocionalno-kognitivnih reakcija. Riječima Susan Griffin (2001: 34): “Što sam naučila iz majčinskog iskustva? Naučila sam ranjivost. Tako jednostavnu, zapravo, da me zatekla: suze moje djevojčice. Ali naučila sam i to da je mogu utješiti, da se njezino tijelo opusti u mom zagrljaju, da meni upućuje posebno nježan osmijeh, ne srami se reći mi da je užasno gladna, ne ustručava mi se pokazati svoju ljutnju, ni bilo kakvu reakciju u rasponu od sreće do žalovanja.” Ova sloboda iskazivanja emocionalnog spektra može se odrediti i kao intimnost, ukoliko intimnost s Julie Innes (1992) odredimo kao “dozvolu djeljenja privatnih informacija”, koje se prvenstveno odnose na afektivne reakcije i relevantne, baš kao i trivijalne interpretacije pojedinih događaja. U

3 Usp. primjerice knjigu Ivana Buzova (1999) Freud i Hrvatska, Zagreb: Medicinska naklada.

4 Usp. posebno studiju Creativity: Flow and the Psychology of Discovery and Invention Mihalyja Chikszentmihalyija, New York: Harper Perennial, 1996.



temelju intimnosti ponovno se nalazi povjerenje, s kojim je blisko povezana i sposobnost igre, kao procesa simultano usmjerenih protiv ljudske izolacije (usp. Axline, 1969; Klugman i Smilansy, 1990; Fromberg i Bergen, 1998). Dokazana povezanost ljudskog kreativnog potencijala s metodologijom igre (Gardner, 1993) još jednom svjedoči da roditeljstvo kao proces ulaska u deep play iskustvo potiče, a ne sputava razvoj kreativnih potencijala.

Sara Rudnick u svojoj studiji Maternal Thinking: Toward a Politics of Peace (1995: 101, 156-159) upozorava kako je mater dolorosa jedan od najnasilnijih stereotipa zapadne kulture, jer stalno pretvara žene u “nemoćne” žrtve ovih ili onih opresivnih okolnosti. Svaka teorija koja tvrdi da između majke i djeteta nije moguć nenasilan i međusobno osnažujući odnos, odnosno da djecu praktički treba “zaštititi” od pretjerane ovisnosti o majkama, po Rudnickovoj je svjesno usmjerena na političku degradaciju mačinstva. Rudnick (1995: 132) otvoreno kritizira i mačizam psihoanalize: “Strahujući od pozicije djetetove ovisnosti kojom započinje ljudski odnos, ovi teoretičari postaju ovisni o razdvojenosti, razvijajući ideal objektivnosti koji se pretvara u stalnu separaciju i distancu.”

Dječji odnos s majkom za psihoanalitičare doista je moguć samo kao “bitka za majku” ili “bitka za oca” (ovisno o tome govorimo li o muškom ili ženskom djetetu, dakle u isključivo heteroseksualnoj i isključivo kompetitivnoj matrici žudnje), pri čemu su emocije koje cirkuliraju između djeteta i roditelja određene kao izričaj nagona, nesvjesnog ili instinktnog ponašanja (na tu temu usp. posebno studiju Charlesa Spezzanoa, 2003). Ovdje susrećemo ideologiju nedostupnosti, “opasne” nepredvidljivosti i anarhične zazornosti ljudskih emocija, protiv čega se onda i uspostavlja terapeutski dijalog, kao privođenje afekata jezičnoj konceptualizaciji, odnosno “realizaciji”. Spezzano (2003: ix):

Procesi nesvjesnog u kojima nastaju afektivna stanja nisu nikada dostupni našoj svjesnoj analizi, čak ni onda kada ih pokušava dokučiti pacijent u čijem nesvjesnom ovi afekti nastaju, a još manje kada ih pokušava protumačiti analitička promatračica, koja će neizbježno tuđe afekte prihvatiti kao vlastitu podsvijest.

Paradoksalno, čak i ovo negiranje afektivne pristupačnosti u sebi sadrži ideju transfera između dviju afektivnih zona, odnosno iskustvo relacionalne kvalitete afekata. Njime se psihoanaliza puno bavila pišući o fenomenu transferencije, kao prijenosu nesvjesnih osjećaja i fantazija između pacijenta i analitičara. I tu je temom diskusije svojevrsna “zabrana” osjećaja, barem ako se složimo da analitičarka i pacijent ne smiju upasti u zonu bezrezervne povezanosti, nalik naivnoj, simplificiranoj ideji o primarnom ili infantilnom odnosu majka/dijete. Feministička teoretičarka i psihoanalitičarka Nancy J. Chodorow u svojoj studiji Snaga osjećaja iz 1999. godine priznaje, međutim, da transferencija nije bauk, već kontaktna platforma terapijskog procesa. Chodorow (1999: 27):

Transferencija, dakle, nije samo prepreka nepristranom razmišljanju, niti je u pitanju samo znak pacijentova otpora. Posežući za konceptom transferencije, psihoanalitički teoretičari pokazuju da je emocija uvijek isprepletena s kognicijom, percepcijom, jezikom, interakcijom te iskustvom socijalne, psihičke i kulturne realnosti, barem u onim područjima našeg života u kojima nam je to važno. Loewald je to, kao i obično, najbolje formulirao: “Daleko od toga da bude dugotrajni spomenik čovjekove pobune protiv realnosti i njegova tvrdoglavog inzistiranja na vlastitoj nezrelosti, transferencija je dinamizam kojim naš instinktivni život, id, postaje ego te na taj način dopušta realnosti da bude integrirana i zrelosti da bude dosegnuta.”



Najmanje uvjerljiv dio psihoanalitičkog kanona, barem što se tiče današnjeg poimanja emocija kao kompleksnih spoznajnih procesa, ponovno je vezan za frojdijansku “zabranu” pretjeranih osjećaja između djeteta i majke, odnosno za tumačenje njihove afektivne privrženosti kao incestuozne žudnje. Za Kristevu (usp. posebno Kristeva u Oliver, 2003: 197), matricid predstavlja sastavni dio svakog sazrijevanja, zato što je autonomija pojedinca navodno moguća tek kad simbolički “ubijemo” oceanski sveobuhvatnu majku.

Protiv ovakvog stajališta “depresivne autonomije” ili autonomije realizirane pomoću ubojstva te kasnijeg procesa žalovanja za žrtvom simboličke destrukcije svakako vrijedi navesti utjecajna i međunarodno prihvaćena istraživanja psihijatra Johna Bowlbyja (2005 [1979]), čija je daljnja primjena rezultirala pokretom “privrženog roditeljstva” te inzistiranjem na tome da je jaka povezanost djeteta i roditelja, za koju je osim figure majke svakako bitna i emocionalna prisutnost očinske figure, preduvjet kasnijeg djetetova psihofizičkog zdravlja, a ne patološke nesamostalnosti ili seksualne zloporabe. U tom smislu vrijedi navesti nešto dulji, ali svakako ključni citat iz Bowlbyjeve studije (2005: 86):

Dugo su vremena psiholozi i psihoanalitičari smatrali da su za nastanak i trajanje afektivnih povezanosti zaslužne ljudske potrebe za hranom i seksom. Tako su u pokušaju da objasne zašto dijete postaje privrženo majci, nekadašnji pedagozi (Dollard i Miller, Sears, Maccoby, Levin) i psihoanalitičari (Freud), nezavisno jedni od drugih, pretpostavljali da privrženost nastaje zato jer majka hrani dijete. Pokušavajući shvatiti zašto su odrasli ljudi privrženi jedni drugima, seks se dugo smatrao očitim i dostatnim objašnjenjem. No kad smo zbilja sakupili dovoljnu količinu empirijskih podataka, uvidjeli smo neutemeljenost ovakvih tumačenja. Danas postoji obilje dokaza, ne samo kod sisavaca nego i kod ptica, da mladunčad postaje privržena majci bez obzira na to tko ih hrani, kao što postoje i brojni dokazi da nije svaka privrženost među odraslim osobama popraćena seksualnom žudnjom, pri čemu seksualni odnosi često nastupaju posve nezavisno od uspostavljenih afektivnih povezanosti.

Bawlby i drugi teoretičari privrženog roditeljstva, kao i razvojni psiholozi (usp. Stern, 1977; Ainsworth, 1982; Sears, 2001; Biringen, 2004), doveli su u pitanje pretpostavku da “nezavisnost” od bližnjih predstavlja socijalni ideal. Ne samo da ne postoji osoba koja bi bila potpuno samostalna i samodostatna, nego ovakav zahtjev ide protiv temeljnog načela međuljudske kooperativnosti i solidarnosti. Suprotno ideologiji majčinstva koja pod svaku cijenu nastoji pronaći patološke dimenzije u privrženosti roditelja i djeteta, dokazano je da separacija od voljenih osoba predstavlja duboko traumatsko iskustvo za sve ljudske uzraste, dok savezništvo s majkom jača djetetovu samostalnost, pružajući mu sigurnost za nezavisno istraživanje.

U zasluge proučavatelja privrženosti spada i znanstveno osporavanje mizogine predodžbe o majci kao sveobuhvatnom “čudovištu” koje prijeti djetetovoj emocionalnoj slobodi. Upravo suprotno: opstanak ljudske vrste, u smislu dugovječnosti i trajnih uvjeta stvaranja psihofizičkog zdravlja, doslovce ovise o što dubljem savezništvu, međusobnom poštovanju i emocionalnoj bliskosti roditelja i djeteta (Bowlby, 2005: 87). Majke i očevi ne postoje da bi “asmilirali”, progutali i poništili svoju djecu u beskonačnim konfliktima reizvedbi edipalnih žudnji, kako predlaže psihoanaliza (usp. posebno Eliacheff i Heinich, 2004). Naprotiv, spremni su na izrazito altruističko, mirotvorno i neizvanzivno ponašanje kako bi osigurali dobrobit i socijalni uspjeh podmlatka.

Zbog toga su čak i UN-ovi analitičari 1995. godine počeli govoriti o majčinstvu kao o “ljudskom kapitalu” (usp. Crittenden, 2001: 78-79), čiji se svakodnevni napor brižnosti (fizičke, emocionalne, intelektualne) stoljećima propušta adekvatno ili



čak ikako ekonomski vrednovati, što je izravno povezano i s degradacijom svih profesija brižnosti. S očinskim roditeljskim kapitalom stvari stoje još kompliciranije, jer se tek u posljednjih tridesetak godina počeo vrednovati u disciplinama pedagogije i razvojne psihologije (usp. Peters i Day, 2000; Palkovitz, 2002), ukazavši da angažirano očinstvo utječe ne samo na samosvijest djeteta, nego i na bitno veću emocionalnu stabilnost očeva.

S druge strane ovog iskoraka pozitivnog vrednovanja roditeljske prisutnosti, emocionalne dostupnosti i angažiranosti u životu djece, nalaze se brojni načini na koje je figura majke “izostavljena”, mrtva ili demonizirana u popularnoj medijskoj kulturi, primjerice u Disneyjevim filmskim uspješnicama ili klasicima dječje književnosti (u rasponu od Pepeljuge, Trnoružice, Snjeguljice, Bambija i Knjige o džungli do Kralja lavova, Potrage za Nemom, Legende o medvjedu ili Harry Potter serijala). Njezino “prazno mjesto” može se tumačiti kao strah od gubitka, ali jednako je tako moguće govoriti i o socijalnoj konstrukciji majčinstva iz kojeg izostaje model jake, izdržljive, kompetentne i dugovječne majke, umjesto toga nudeći reprezentacijsko inzistiranje na majčinskoj krhkosti, smrtnosti ili nekoj drugoj vrsti odsutnosti.

U tekstu “Tjelesni susret s majkom”, feministička filozofkinja Luce Irigaray (1995: 34-47) raspravlja o patrijarhatu kao sustavu koji je zaokupljen paralenim nipodaštavanjem, odgurivanjem i zaposjedanjem tijela majke. Irigaray (1995: 39): “Socijalni poredak, čitava naša kultura, pa i psihoanaliza žele da majka bude zabranjena i isključena”. Njezina prisutnost u pravilu je signal emocionalno jakog sadržaja čiju paletu ranjivosti, izdržljivosti i sve umornije i umornije posvećenosti djeci pod svaku cijenu nastojimo izbrisati, eliminirati s javne pozornice. Irigaray (1995: 36):

Žudnja prema majci, baš kao i žudnja koju osjećaju majke, čine središnju zabranu po Zakonu Oca – bilo kojeg oca, obiteljskog, nacionalnog, vjerskog, profesorskog, doktorskog, ljubavničkog. Moralno ili nemoralno, očevi uvijek interveniraju kako bi cenzurirali, potisnuli žudnju majke ili žudnju za majkom. Za njih je ova cenzura isto što i dobro zdravlje, ako ne i vrlina ili čak svetost.

Sada bih rado da se vratimo temi majčinskog angažmana, shvaćenog na temelju ženskog autorskog iskustva, primjerice u djelima Adrienne Rich (Of Woman Born: Motherhood as Experience and Institution, 1976), Patricie Hill Collins (Black Feminist Thought: Knowledge, Consciousness, and the Politics of Empowerment, 1991) ili zbornika Mothers & Children: Feminist Analyses and Personal Narratives uredničkog para Susan E. Chase i Mary F. Rogers (2001). I Rich i Collins inzistiraju na tome da se odnos majke i djeteta neprestano mijenja, godinama prolazeći kroz široki spektar dubokih privrženosti i strateških distanci, potpuno drugačijih od rigidnog tumačenja obiteljskih relacija u psihoanalitičkom pojmovniku. Svi navedeni zbornici konkretnog ženskog iskustva, nadalje, uključuju ne samo majčinske narative, nego i iskustva njihove odrasle djece, iz kojih se jasno razabire da djeca nisu nikakvi “objekti” analize i “fiksirane” emocionalne drame, već njezini ravnopravni sudionici, prevrednovatelji, sutvorci odnosa, sugovornici koji razumiju važnost kontekstualiziranja i usporedbe različitih emocionalnih i kognitivnih iskustava odrastanja. U svim je iskustvenim tekstovima, nadalje, prepoznata povijesnost i politička uvjetovanost institucije majčinstva, a u tekstu Collinsove posebno je naglašena i razlika između bjelačkog i crnačkog majčinstva, pri čemu je ovo drugo obilježeno i iskustvima rasizma, a ne samo normativnog šovinizma.

Majčinski angažman ne može ovisiti o tome što nam trenutno poručuju “priznate” teorije odgoja (podložne tako drastičnim promjenama vrijednosnih orijentacija da već i samo nabrajanje njihovih historijskih pretpostavki izaziva pomalo humorni efekt; usp. recimo Vasta, Haith i Miller, 1998 ili Gudjons, 1994). Na policama domaćih knjižara još uvijek se mogu kupiti brojne knjige koje savjetuju “discipliniranje” djeteta fizičkom kaznom, kao i “stručne” publikacije koje elaboriraju zašto novorođenče “mora samo naučiti prestati plakati tijekom noći”, kako ne bi uznemiravalo san svojih roditelja. Pa iako



je razvojna psihologija tijekom posljednjih trideset godina demonstrirala da dijete čijem plaču nije odgovoreno razvija čitav niz ozbiljnih afektivnih poremećaja (usp. posebno Solter, 2001), moram reći da je “pučka logika” mnogih roditelja koje poznajem i dalje uvjerena da je čak i plač novorođenčeta neka vrsta “pretjerane reakcije” na koju se “najbolje ne obazirati.” Ovakvi stavovi rezultiraju daljnjim traumatiziranjem djece, koja pod maskom roditeljske žudnje za “što ranijom samostalnošću” vrlo rano razvijaju različite oblike depresivnih poremećaja (usp. Claar, Simons i Logan, 2008).

Važno je istaknuti da potreba empatijskog ljudskog angažmana oko vlastita podmlatka još uvijek nije postala sastavni dio popularne kulture. Dapače, često svjedočimo sofisticiranijim i nježnijim reakcijama prema kućnim ljubimcima, negoli prema djeci. Barem kad je u pitanju svijest o tome da pojedine vrste sisavaca valja voditi u svakodnevnu šetnju, kontraproduktivno je na njih vikati i u pravilu ih se zabranjuje tući, jer time postaju potišteni i otuđeni, a ne “dobro odgojeni”.

Majčinski angažman podrazumijeva ne samo borbu s vojskom socijalnih stereotipa (od toga kako dijete i kako majka trebaju izgledati, kako se trebaju ponašati, kako trebaju provoditi svoje vrijeme u privatnom i javnom okolišu itd.), nego i dosljedno zagovaranje kulture nenasilja i suradnje, baš kao i trud aktivnog interpretacijskog odnosa prema takozvanim “slatkim šovinizmima”, koji se doslovce prodaju na svakom koraku. Sjećam se scene u ženskoj svlačionici plesne grupe petogodišnjakinja u kojoj sam izazvala skandal glasno utvrdivši da Barbie lutka ne može biti “uzor ženske ljepote” jer takva žena ne postoji, kao i začuđenih priznanja čitave grupe okupljenih djevojčica da zbilja ne poznaju NIKOGA tko izgleda kao barbika, baš što se sjećam i uzrujanog brujanja prisutnih majki o tome da su “barbike ipak slatke” i da “nema ničeg lošeg u tome da se curice igraju s krpicama”. U istoj plesnoj svlačionici nije bilo nijednog dječaka, dakle točno onoliko koliko nam nedostaju modeli djevojčica koje nisu definirane izgledom i krpicama, toliko nam nedostaju i modeli dječaka kojima je dopušteno posegnuti za plesnim izričajem, a ne sportom ili borilačim vještinama. Dospjeti u rod uglavnom znači dospjeti na poprište neumoljivih klišeja, protiv čije bi “samorazumljivosti”, vjerujem, roditeljska osoba trebala intervenirati.

Roditeljski angažman svakako je vezan za svijest o tome da mi, roditelji, imamo pravo i odgovornost odgajati vlastitu djecu, mimo čitavog niza institucija (od vrtića nadalje) u kojima se djeca ostavljaju sa “školovanim osobljem”, ali daleko od posvećene brižnosti za koju se i pedagozi i razvojni psiholozi slažu da čini temelj djetetove samosvijesti. Govorim, dakle, o angažmanu koji podrazumijeva da ćemo svjesno stvoriti kontekst za bliskost s vlastitom djecom tako što planiramo svakodnevno vrijeme u kojem ih možemo upoznavati i stvoriti im osjećaj pouzdanog interakcijskog zajedništva. U tome nema “opasnosti” pretjerane invazivnosti koje nam prijete s psihoanalitičkog kauča. Naprotiv, ako s djetetom aktivno komentiramo i svakodnevne i imaginarne događaje; ako potičemo njezinu i njegovu istraživačku i spoznajnu autonomiju, nudeći pri tom djeci na upoznavanje i različite socijalne sadržaje; ako ne “uvaljujemo” djecu na čuvanje prvoj osobi koja za to pokaže interes i ako mališanima objasnimo čemu služi ekologija medijskih sadržaja (baš kao i ekologija prehrane ili izbor životnih stilova), onda je velika šansa da ćemo biti angažirani, ali ne i nametljivi roditelji. U trenutku kad odaberemo imati djecu odabrali smo osigurati znatno više od osamnaest godina krova nad glavom i punog tanjura: odabrali smo doživotno njegovanje povjerenja, međusobnog učenja i empatije. Bliskost s vlastitom djecom nije ni bauk, niti predstavlja nedostižnu, utopijsku projekciju. Da bi djeca imala povjerenja u svijet i u same sebe, prethodno je dosta važno da imaju povjerenja u svoje roditelje, kao ljude kojima je stalo do toga što djeca misle, čega se boje, čemu se nadaju, koga i zašto smatraju prijateljima. Kao što pokazuje psihologinja Diane Ehrensaft (2002) u svojoj studiji (Raz)maženo dijete, nisu razmažena ona djeca čiji su roditelji oko njih angažirani i koji samim time dobro poznaju vlastite mališane, nego su razmažena ona djeca koju roditelji zasipaju poklonima i razonodama, ali nemaju načina sjesti s njima na pod i upustiti se u zajedničko igranje.



Igra je definitivno angažman.

Ali možemo je odrediti i kao privrženost, jer njezina izvedba podrazumijeva izgradnju međusobnog povjerenja.

Nije li u tom rasponu ujedno sačuvana i mogućnost sukreativnog, obostrano nadahnjujućeg roditeljstva?

LITERATURA

Ainsworth, Mary. 1982. The Place of Attachment in Human Behavior. New York: Basic Books.

Axline, Virginia. 1969. Play Therapy. New York: Ballantine.

Benjamin, Jessica. 1988. The Bonds of Love: Psychoanalysis, Feminism and the Problem of Domination. London: Virago.

Biringen, Zeynep. 2004. Rasing a Secure Child. Berkley: The Berkley Publishing Group

Bowlby, John. 2005 (1979). The Making and Breaking of Affectional Bonds. London: Routledge.

Butler, Judith. 1990. Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity. New York: Routledge.

Butler, Judith. 1997. The Psychic Life of Power. Stanford: Stanford Un. Press.

Butler, Judith. 2000. Antigone’s Claim. Kinship Between Life and Death. New York: Columbia Un. Press.

Butler, Judith. 2005. Giving and Account of Oneself. New York: Fordham Un. Press

Claar, R., Simons, L. i Logan, D. 2008. “Parental response to children’s pain: The moderating impact of children’s emotional distress on symptoms and disability”. Pain 138, 1, str. 172-179.

Chase, Susan E. i Rogers, Mary F. 2001. Mothers and Children. Feminist Analyses and Personal Narratives. New Brunswick: Rutgers University Press.

Chodorow, Nancy. 1978. The Reproduction of Motherhood: Psychoanalysis and the Sociology of Gender. Berkeley: University of California Press.

Chodorow, Nancy J. 1999. The Power of Feelings. New Haven: Yale Un. Press.

Collins, Patricia Hill. 1991. Black Feminist Thought: Knowledge, Consciousness and the Politics of Empowerment. New York: Routledge.

Crittenden, Ann. 2001. The Price of Motherhood. New York: An Owl Book.

Deutsch, Helene. 1974. The Psychology of Women. New York: Bantam.

Ehrensaft, Diane. 2002. Razmaženo dijete. Zagreb: Mozaik knjiga.

Eliacheff, Caroline i Nathalie Heinich. 2004. Majke – kćeri. Odnos utroje. Zagreb: Prometej.

Fromberg, Doris P. i Bergen, Doris. 1998. Play from Birth to Twelve and Beyond. New York: Garland Publishing.

Gardner, Howard. 1993. Creative Minds. New York: Basic Books.



Griffin, Susan. 2001. “Feminism and Motherhood”. U: Mother Reader. Essential Writings on Motherhood. Ur. Moyra Davey. New York: Seven Stories Press, str. 33-45.

Innes, Julie. 1992. Privacy, Intimacy and Isolation. Oxford: Oxford University Press.

Irigaray, Luce. 1995. “The Bodily Encounter with Mother”. U: The Irigaray Reader. Ur. Margaret Whitford. Oxford: Blackwell.

Klugman, Edgar i Smilansky, Sara. 1990. Children’s Play and Learning.New York: Teacher College Press.

Kristeva, Julia. 1989. Black Sun. New York: Columbia University Press.

Mitchell, Juliet. 1972. Psychoanalysis and Feminism. New York: Pantheon.

Liedloff, Jean. 1986. The Continuum Concept. Old Tappan: Addison Wesley Publishing.

Oliver, Kelly. 2002. The Portable Kristeva. New York: The Columbia University Press.

Palkovitz, Robin Joseph. 2002. Involved Fathering and Men’s Adult Development. Mahwah: Lawrence Erlbaum Associates.

Peters, Elizabeth i Day, Randal D. 2000. Fatherhood: Research, Interventions, and Policies. Abingdon: Haworth Press.

Rich, Adrienne. 1975. Of Woman Born: Motherhood as Experience and Institution. New York: Norton.

Rudnick, Sara. 1995. Maternal Thinking: Toward a Politics of Peace. Boston: Beacon Press.

Sears, William. 2001. The Attachment Parenting. London: LittleBrown & Co.

Solter, Aletha. 2001. The Aware Baby. Goleta, CA: Shining Star Press.

Spezzano, Charles. 2003. Affect in Psychoanalysis. London: Routledge.

Stern, Daniel. 1977. The First Relationship. Cambridge MA: Harvard University Press.

Suleiman, Susan Rubin. 2001. “Writer-Mothers. The Fundamental Situation”. U: Mother Reader. Essential Writings on Motherhood. Ur. Moyra Davey. New York: Seven Stories Press, str. 113-139.

Vasta, R.,Haith, M. M. i Miller, S. A. 1998. Dječja psihologija: moderna znanost. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Walker, Alice. 2001. “One Child of One’s Own: A Meaningful Digression Within the Works”. U: Mother Reader. Essential Writings on Motherhood. Ur. Moyra Davey. New York: Seven Stories Press, str. 139-155.

Winnicott, D. 1953. “Transitional objects and transitional phenomena”. International Journal of Psychoanalysis 34: str. 89-97.



SUMMARY

Closeness, Attachment, Engagement: The politics of committed parenthood

The text is written from the position of an experiential and ethical belief in the co-creative, the deeply committed and at the same time very complex relation of the parent and child. The critical argument concerns the theory of motherhood in which both children and parents are often explained as some kind of “necessary” victims, and mainly against the psychoanalytical definition of children’s and parents’ drama of seeming negative dependency and “inevitable” conflict and loss. The influential and internationally accepted research by psychiatrist John Bowlby (2005 [1979]) stands as a counterargument to this kind of viewpoint of “depressive autonomy” or children’s self-awareness realized with the help of symbolic murder and the later process of mourning for the symbolically defeated parental “enemy”. The later application of Bowlby’s work resulted in the movement of “attachment parenthood” and the insistence on the strong bond between the child and parent where, in addition to the mother figure, the emotional presence of the father figure was also important, as the precondition for the child’s later psychophysical health and not pathological non-autonomy or sexual abuse. The author stresses the importance of trust between the parent and child, thematizing the differences between creative and parental vocations.



TRUDNOĆA I POROĐAJ – SUBVERZIVNI MOTIVI HRVATSKOG ŽENSKOG FANTASTIČNOG PISMA

Kornelija Kuvač-Levačić

Sveučilište u Zadru Izvorni znanstveni rad

Sažetak >Hrvatsko žensko fantastično pismo, odnosno njegove sadržajne i izražajne posebnosti nedovoljno su istražene u hrvatskoj znanosti o književnosti iako se značajan broj autorica okušao u fantastičnoj prozi (još od Dragojle Jarnević, Marije Jurić Zagorke, Mare Ivančan, pa sve do suvremene književnosti i Vesne Bige, Dunje Grbić, Dubravke Ugrešić, Nede Mirande Blažević, Branke Slijepčević, Milene Benini i dr.)

Rad istražuje motive trudnoće, porođaja i pobačaja u djelima dviju hrvatskih spisateljica (pripovijesti Mare Ivančan, Čudnovata priča iz 1924. te u priči Dunje Grbić, Krik, svjetlo objavljene u Županovoj antologiji hrvatske fantastične priče Guja u njedrima iz 1980. godine).

I jedna i druga autorica u središte pozornosti stavljaju motiv (izvanbračne) trudnoće, koji će u prvom primjeru eskalirati postporođajnim “ludilom”, odmakom od realnosti protagonistkinje, dok će druga autorica glavnu junakinju suočiti sa psihofizičkim posljedicama odbijanja medicinskog zahvata nakon smrti čeda u utrobi, odnosno početka spontanog pobačaja. Obje glavne junakinje bježe u fantazam, ostvaren mitskim diskurzom (kojemu ćemo posvetiti posebnu pozornost). Istražit ćemo u kojoj mjeri fantastični motivi, proizašli iz posebnoga tjelesnog i psihičkog stanja protagonistkinja, kao i osjećaja vlastite nemoći da promijene patrijarhalno organiziranu zbilju, postaju znakom subverzivna odmaka od takve stvarnosti, ali i znakom odmaka junakinja od vlastite tjelesnosti.

Ključne riječi >fantastika, porođaj, pobačaj, trudnoća, subverzije patrijarhata


Mnoge feminističke znanstvenice još su 60-ih godina 20. stoljeća razmatrale temu ranog majčinstva (koje obuhvaća trudnoću, rađanje, babinje [postpartum] i dojenje) što je iz korijena promijenilo način na koji se dotad razmišljalo o tome.1 Ipak, te su teme još uvijek, čak i u akademskim okvirima, neizgovorene, neizrecive,2 gotovo tabuizirane. Unatoč tomu što je riječ o kontroverzi i u samim feminističkim raspravama, zadržat ćemo se na činjenici da je razdoblje ranog majčinstva najprožetije ženskom tjelesnošću,3 a prema Luce Irigaray najproduktivnije je ono pismo koje preispituje ne samo koncepte muškog i ženskog tijela nego tijelo po sebi, tijelo kao ulog ženske subjektivnosti koja sebe samu iskušava i identificira. U potrazi za modusima oblikovanja rodnog identiteta u književnosti koju pišu žene, značenjsko polje tjelesnosti nametnulo se kao ishodište, kao inkorporirano, fragmentirano tijelo teksta (u kojem je zatočena bolest, rana i smrt), ali i seksualnosti i užitka.4 H. Cixous poziva žene da pišu “bijelo”, “majčinim mlijekom”, da “pišu sebe” jer se njihovo tijelo mora čuti. Tako je žensko pismo uvijek subverzivno, narušava konvencionalnu logiku jezika, patrijarhalne matrice, suprotstavlja se gramatici i sintaksi, žene pišu vulkanski, poriču zakone, podsmjehuju se istinama. Žene prolaze kroz jezik. Žensko pismo je transgresija, narušavanje pravila, antiinstitucionalno, oslobađajuće, heterogeno.5

U radu ćemo istražiti kako fantastični diskurz u prozama dviju hrvatskih spisateljica podupire tekstualnu emanaciju eksplicitne ženske tjelesnosti kroz motive trudnoće, porođaja i spontanog pobačaja (u oba primjera tematizira se željeno, ali neostvareno rano majčinstvo) sudjelujući svojom subverzivnošću (ostvarenu prodorom iracionalnoga, mitskoga i alogičnoga) u subverzivnosti ženskog pisma. Majčinska praksa intrizično potvrđuje različitost i otpor potrebi društva za kontrolom i manipulacijom. Ona zahtijeva da bude ponovno upisana – kao tijelo i kao jezik.6 Prikazat ćemo kako se u spomenutim pričama potvrđuje teza teoretičarke Hélène Cixous da su žene “lomiteljice automatizma”, otvorenije za eksperimente na “tijelu teksta” i “tijelu kao tekstu” kao i to da nije točno da eksperiment, subverzija i emancipacijski projekt nisu tipični za žensko stvaralaštvo, te kako su dvije hrvatske spisateljice obogatile fantastični žanr funkcionalnom uporabom zanemarenih i prešućivanih motiva (trudnoće, porođaja, spontanog pobačaja i postpartuma).

1. Fantastični diskurz Mare Ivančan

Hrvatsku spisateljicu Maru Ivančan (Virovitica, 1891. – Zagreb, 1968.) promatramo u kontekstu hrvatske moderne i ekspresionizma, kada se prvi put u središtu književnog interesa nalaze pitanja ženskoga unutarnjeg bića s naglaskom na različitosti žena i muškaraca, pa čak i s mišlju o nepomirljivosti spolova. Tada nastaje pismo razlike s tragovima tzv. modernog bovarizma jer su svi ženski likovi napravljeni po uzoru na tjeskobnu, egzaltiranu, nesigurnu, ali i pobunjenu ženu. Nakon Prvoga svjetskog rata primijećen je trag ekspresionističkog zahvata u ženski subjektivitet koji počinje tematizirati rasap ženskog identiteta,7 među ostalim podvojenost između želje za financijskom i emocionalnom neovisnošću te istodobnom potrebom za iskustvom materinstva.

1 Primjerice Adrienne Rich, Of Woman Born, Nancy Chodorow, The Reproduction of Mothering, Mary O’Brien, The Politics of Reproduction, Emily Martin, The Woman in the Body, Sara Ruddick, Maternal Thinking, zatim francuske feministkinje Luce Irigaray, Hélène Cixous, Julia Kristeva. Kritičke preglede zapostavljene književnosti o majčinstvu pisale su Patrice DiQuinzio, The Impossibility of Motherhood ili Michelle Boulous Walker’s Philosophy and the Maternal Body, itd. U: Cristina Manzoni, Maternal Impressions, Pregnancy and Childbirth in Literature and Theory, Cornell University Press, Ithaca and London, 2002., str. 2.

2 Ibid., str. 3.

3 Prema C. Manzoni, ibid., str. 4.

4 Renata Jambrešić-Kirin, Treća, 2005, str. 477.

5 Jasmina Lukić, Žensko pisanje i žensko pismo u devedesetim godinama, Sarajevske sveske, 2 (2003), (str. 67– 82), str. 74.

6 Prema Manzoni, op. cit., str. 4.

7 Prema Dunja Detoni-Dujmić, Čudnovata Mara Ivančan, u Mara Ivančan, Čudnovata priča, Zagreb: Naklada Mlinarec-Planić, 2004, (str. 75–83), str. 76.

Kornelija Kuvač-Levačić >TRUDNOĆA I POROĐAJ – SUBVERZIVNI MOTIVI HRVATSKOG ŽENSKOG FANTASTIČNOG PISMA


Mara Ivančan ostavila je dva poznata prozna djela, kraće romane (ponegdje nazvane i pripovijestima) Uskrsnuće Pavle Milićeve (1923) i Čudnovatu priču (1924). Žena se najprije pokazuje kao žrtva svoje vjere u slobodnu ljubav, a materinstvo kao jedina naknada za bolno iskustvo aktualne feminističke ideje o nepremostivoj razlici muškog i ženskog senzibiliteta, kao konačan smisao ženskog života i preduvjet njezina “uskrsnuća”, dok se u drugom, uspješnijem romanu približila (ekspresionističkoj) ideji “nove žene”.8 Još su 1925. godine književni kritičari primijetili fantastični modus koji je poput određene potpriče uključen u glavni narativni tijek Čudnovate priče, no različito su ga tumačili i ocjenjivali. Tako će Ljubomir Maraković pisati o njenoj “napola fantastičnoj, napola realističkoj koncepciji”,9 a fantastični diskurz ocijeniti elementom koji umanjuje vrijednost cijelog teksta.10 Antun Barac piše da psihološki nije vjerojatno da bi heroina priče, Marija Katićeva, mogla uoči rata tako točno sanjati sve ono što se doista događalo i, prema njemu, čitatelj ne zna što je autorica pričom htjela – sama se identificirati s tezom heroine ili je osuditi. On priču svodi na pripovijest o slobodoumnoj djevojci, tvorničkoj namještenici Mariji Katićevoj, koja hoće živjeti neovisno od muškarca, ali si ne želi oduzeti pravo na materinstvo, želi imati dijete i sama izabrati oca svom sinu. U tome je vodi samo seksualni moment i imponira joj samo fizička snaga. Poludi nakon porođaja jer rađa djevojčicu.11

Dunja Detoni-Dujmić pokazuje veće zanimanje i razumijevanje fantastičnoga u Čudnovatoj priči, koju naziva “zamalo avangardnom”.12 Uočava novost autoričine narativne strategije jer stabilna i empirijski provjerljiva priča dobiva usporednu fantastičnu inačicu. Dok naturalistički detaljizirana priča računa s društvenim, fiziološkim i nasljednim korijenima Marijine egzaltacije, ona zamjenska, fantastična, odvija se u njezinu snu o budućem životu te je plod unutarnje zbilje glavnoga ženskog lika i “fikcija u fikciji”. Fantastični sloj priče zapravo je metaforičan prijenos zbiljskog sloja i mimetička priča subordinira drugu, ekspresivniju.13 Krešimir Nemec također primjećuje da je tema socijalne obespravljenosti i ekonomske nesamostalnosti žene ovdje dopunjena drugim, nemimetičkim slojem gdje realno stanje glavne junakinje postaje predmetom fantastičnih promišljanja i događanja.14 Na drugome mjestu isti autor naglašava da je u Čudnovatoj priči znatniji udjel fantastike i groteske te kolažne narativne strategije, čime se autorica na svoj način približila ekspresionističkoj poetici.15

8 Prema D. Detoni Dujmić, Čudnovata priča, str. 77, 79.

9 (…) vrlo vješto izvedenim, stapanjem ktivnog i fantastičkog svijeta patološki raspoložene mašte sa zbiljskom, realnom okolinom. (…) nastaje tim ona posebna poezija neobičnosti, (…) tako sugestivna, te baca čarobno osvjetljenje priče na duboku tragiku zbiljskog događaja.(…) iznosi dubine i težine ženske duše i nastoji da zaroni u čudnu tajnu ženskog bića. Ljubomir Maraković, Novi pripovjedači: Mara Ivančan, Hrvatska prosvjeta, XII(1925), br. 1, (str. 29–30), str. 29.

10 (…) sve to što se tu događa nije drugo nego jedan težak san glavne junakinje baš u dan kad je proglašena mobilizacija i planuo svjetski rat. No otkuda da onda onda Marija proživljava u snu već u tome času ono, što je tek kasnije ratno doba sobom donijelo – sistem ratne aprovizacije – može se dakako govoriti o poetskom maštom pojačanoj telepatiji, ali kao puko priviđenje nečega što još nije faktički iskušeno, stvar gubi na svojoj doživljajnoj vrijednosti, koja inače toj sceni daje toliko relističku sliku. Lj. Maraković, ibid., str. 29–30.

11 Prema Antun Barac, Mara Ivančan: Čudnovata priča, Jugoslavenska njiva, IX(1925), br. 5, (str. 165–166), str. 165 i 166.

12 Dunja Detoni-Dujmić, Ljepša polovica književnosti, Zagreb: Matica hrvatska, 1998, str. 44.

13 D. Detoni-Dujmić, Čudnovata priča, str. 79.

14 Krešimir Nemec, Povijest hrvatskog romana od 1900. do 1945., Zagreb: Znanje, 1998, str. 158.

15 K. Nemec, Leksikon hrvatskih pisaca, Zagreb: Školska knjiga, 2000.



2. Trudnoća kao društveno i individualno subverzivan motiv u Čudnovatoj priči

Julia Kristeva smatra da se trudnoća doživljava kao radikalno iskušenje rascjepljujućeg subjekta; kao udvostručenje tijela, odvajanje, supostojanje sebstva i drugoga, prirode i svijesti, fiziologije i govora.16 Trudni subjekt ipak nije samo jedan rascjep čije dvije polovice leže otvorene i mirne, nego dijalektika.17 U medicinskoj analizi “drugost” unutar same trudnice može biti dijagnosticirana kao oblik histerije koji vodi ženu izvan područja razuma u neznano, mračni kontinent ženskosti, što evocira Freud; gdje žena biva sposobna za bilo što, može biti uvučena u bilo koji eksces i potrebno ju je kontrolirati.18

Fantastično žensko pismo, kada piše o trudnoći i porođaju, ima priliku osloboditi ono što je “kontrolirano” i dati mu mogućnost da postane dominantno, zastrašujuće i opasno, čak i pod cijenu stradavanja vlastitih protagonistkinja.

Svoju pripovijest Mara Ivančan počinje konstatacijama o posebnom psihičkom stanju u kojem se nalazi glavna protagonistkinja,19 dvadesetšestogodišnja Marija Katićeva, otkako je u erotskoj vezi s Nikolom Križanom.20 Odlazak Nikole Križana u Zagreb pobudio je u Mariji kratkotrajnu prazninu iskazanu tjelesnom metaforom, uklopljenom u spoznaju o isključivo tjelesnoj sklonosti koja ih je vezivala.21 Autorica ne ide u detalje toga senzualnoga odnosa, ali detaljno opisuje psihofizičke promjene koje prate vrlo skoro spoznavanje Marije Katićeve da je zatrudnjela:

Večeras, kad se je vraćala sama kući iz ureda, išla je polagano, što je kod nje bilo vrlo rijetko. Bila je neobično blijeda. Od nekoliko dana osjeća ona neku promjenu. Možda je to samo nesvijestan strah, da se s njom nešto događa. (ČP, 10)

Toga je dana Mariji pozlilo na poslu i “drugo” se stanje obznanilo svima, pri čemu trudnoća nje, kao neudane djevojke, zadobiva subverzivno značenje – najprije prema protagonistkinji samoj (jer je mijenja tjelesno, duševno i ekonomski), a zatim i prema cijelom ženskom rodu čiju slabost u odnosu prema društvenim konvencijama takva trudnoća razobličava i potkopava:

16 J. Kristeva, Women’s Time (prev. Jardin i Blake), Signs 7(1981), str. 31; usp. J. Kristeva, Motherhood According to Giovanni Bellini, str. 238., cit. u: Iris Marion Young, Trudnička tjelesnost, Subjektivnost i otuđenje, u: Filozofska istraživanja, god. 15., sv. 3., Zagreb, 1995. (str. 511–524), str. 513.

17 Prema I. M. Young, op. cit., str. 518.

18 Prema Manzoni, str. 31.

19 Egzaltirani ili psihički “pomaknuti” protagonisti vrlo su česta pojava u hrvatskoj fantastičnoj prozi kraja 19. i prve polovine 20. stoljeća (npr. Leskovarov Đuro Martić, doktor Mišić K. Š. Gjalskoga, Vasilije Hvostov R. F. Jorgovanića, Baričevićev Petar Pavlović, Donadinijev Andrija Petrović i dr.). Samim uvođenjem takvoga ženskog lika autorica inducira fantastično.

20 Govorilo se, da je Marija Katićeva eksaltirana. (…)Bila je uistinu ponešto hirovita i vrlo napetih živaca, premda je činila dojam mirne i sređene naravi. (ČP, str. 9) Sve citate izvora preuzimamo iz izdanja: Mara Ivančan, Čudnovata priča, Naklada Mlinarec-Planić, 2004. ČP je kratica za Čudnovatu priču. (op.a. K.K.L.)

21 Bilo joj je kao čoveku kome operacijom oduzmu dio njegova tijela, pa kad se probudi iz narkoze, osjeća veliku i bolnu prazninu, osjeća olakšicu koja boli. No organizam i ćutila vrlo brzo priviknu na to, i kao da treba samo dan dva da čovjek pregori oduzeto udo, a nastalu prazninu ispuni navikom. (ČP, 10)



Dakle, Krznarićka je odmah posumnjala. Sumnjala? A šta ima ona uopće da sumnja? Na šta ima ona da pomišlja? Pa i sve ostale te žene! Kako su žene općenito ružne i podle s tim vječitim sumnjama i nagađanjima. Ovo pomišljanje i ove sumnje, sve se to Mariji tako gadi. (ČP, 11)

U tome je smislu osobito zanimljiv nastavak citata gdje trudnoća razotkriva svoj subverzivni potencijal u (ekspresionističkom) metaforiziranju fizioloških mučnina s gađenjem prema ostalim ženama i malograđanskom društvu. Mučninom (u osvit Prvoga svjetskog rata) Marija sluti kaos i katastrofu:

Kako je sve to odvratno, ružno, gadno, gadno do mučnine. Odvratno, kao ovaj zadah alkohola, luka, dima i znoja što uz viku pijanih kočijaša, ciku prljavih služavki i svirku harmonike dopire iz ovih zakutnih gostiona, kraj kojih Marija već deset godina, svaku večer u isto doba prolazi. To tako više dalje ne može da bude. Ni jedan čas više ne može ovo dulje da potraje, jer eto već počinje i nestajati. Sve se već vrti, sve će propasti, sad ovaj čas, sve se vrti i odmiče…! (ČP, 11)

Marija živi sa starijom sestrom Anom, što će je Barac prilično plošno okarakterizirati kao “radinu domaću životinju koja ekonomski znači ono što u građanskom braku muž”.22 Ana je krupna, nezgrapna pojava “mehka sanjarska pogleda” (ČP, 12) koja je nekom pijancu rodila troje djece, svi su poumirali, nakon čega je s Marijom iznajmila kućicu i u priči funkcionira poput majčinske figure. Isprva kao da zatvara oči pred prvim znacima promjene, na što će Marija reagirati lomljenjem dijaloga s njom, inkorporirajući onomatopeju cvrčkova glasanja koja postaje važnija nego razgovor sam.23 Dekonstruirani tekst uvodi dijalog u začudno, proročko, Ani neshvatljivo i nedokučivo:

“Čini mi se da opet sanjariš,” primijetila je Ana blago, kad je opazila smiješak na Marijinim usnama.

“Ne, to nije više san. Zar ne čuješ cvrčka tamo pod štednjakom? Crn-bjel, crn-bjel, crn-crn-crn.”

“Bože moj, poslije takove mučnine, šta te se doimlje to dosadno cvrčanje! Crn-bjel, crn-bjel! (...)”

“Šuti, Ana! Ne govori! Zar ne čuješ? To ima neko značenje, to cvrčanje. Zar ti to ne naslućuješ?”

“Ništa ne naslućujem! Ostavi!”

“Zar ne znaš, Ana, da već godinama nije bilo kod nas cvrčka...”

(ČP, 14)

Marijina je trudnoća subverzivna prema Ani i njezinu bespogovornom prihvaćanju uloge žene žrtve, baš kao što je subverzivno i Marijino neprestano vraćanje na cvrčka što semantički narušava dijalog jer Ana ne može i ne želi izaći izvan vlastitoga konteksta (nametnuta i prihvaćena života, tijela, teksta), pa ignorira i Marijin pokušaj objave trudnoće i dekonstruirani govor:

“Dapače, još nikad ništa nije cvrčalo i skakutalo tu u toj našoj kući!”

“Tu u toj našoj! Dobro da je takva...”

“O, dobra je, Ana, dobra i lijepa, samo je mrtva. Grobnica. Cvijećem urešena grobnica.”

“Ne vrijeđaj boga! Ajde svuci se, večeraj!”

22 A. Barac, op. cit., str. 166.

23 Spomenimo ovdje majčinsku preedipovsku konstituciju subjektivnosti, prema J. Kristevoj i njezinu razlikovanju “semiotičkog” i “simboličkog”. Ona tvrdi da je semiotički element tjelesni nagon koji se izražava u znakovima, u sklopu ritma, tonova i kretnja, budući da smo svi prebivali u majčinu tijelu. Simbolično je povezano s gramatikom i strukturom značaja. Značenje traži oba elementa jer bez njihove kombinacije ne može postojati komunikacija. Prema Julienne Eden Bušić, Što je pisac bez pimpeka, Kolo, 2(2001), na http://www.matica.hr/Kolo/kolo0201.nsf/AllWebDocs/pimp



“Ostavi! Čuješ li? Slušaj ga! Crn-bjel, crn-bjel! To je vjesnik novoga života u toj kući. Zar ti, Ana, ne možeš baš ništa da naslućuješ?”

“To su sve tlapnje, fantazija. Cvrčak je cvrčak, ako ga nađem ubit ću ga.”

“Možeš ga i ubiti, a ipak, Ana, ipak je sad već kasno. Kasno je i tvoj je mir, Ana, porušen za dugo, dugo...!”

“Molim te, hoćeš li večerati ili ne ćeš?” (ČP, 14)

Trudnoća potkopava sve što je materijalno, racionalno i u svakom smislu ustajalo, ona funkcionira poput egzistencijskog osvješćenja emocija, intuicije, zanosa, tj. onoga što se tradicionalno smatra karakteristikama ženskog principa (pa i ženskog pisanja) te unutarnjim pokretačima protagonistkinja u djelima koja pišu žene. Subverzivno je Marijino relativiziranje općeljudske savjesti24 jer osjećaj da se u njoj stvara novo ljudsko biće ohrabruje je na potkopavanje svijeta utemeljena na računu i hladnoj logici, a gradacija, elipsa i ponavljanje markiraju posebno psihičko stanje, proboj emocija u tekst.25 Potkopan je mučenički Anin svijet u koji se sklonila stvarajući dom za Mariju, a u čemu ona buntovno vidi samo ljubav prema neživim stvarima. Uterus, kao kuća novog života, suprotstavljen je domu – grobnici što ga Marija osvješćuje i nemilosrdno destruira.26 Trudnoća kao tijelo u tijelu razbija uigranost odnosa starije i mlađe sestre. Anu primorava na razmatranje prošlosti, koja, makar tragična i posve podređena patrijarhatu, nije zasjenila osjećaj ljubavi i dužnosti prema Mariji. Tako Ana nipošto ne ostaje nedovoljno karakteriziran ili loše izveden lik, postavljen pod ideološku etiketu bezlične patnice, već njome Marijin karakter biva osvijetljen iz druge perspektive.27 Bunt duše rezultirao je trudnoćom, tom materijalizacijom pobune tijela. U tekstu se (naturalistički i autoironično) naglašava fundamentalna povezanost tjelesnog i duševnog,28 čime Mara Ivančan potvrđuje teorijske tvrdnje da se diskurz o trudnoći nastavlja na radikalno podrivanje kartezijanstva. Istražit ćemo, nadalje, kako taj diskurz unutar ove pripovijesti propituje implicitnu pretpostavku jedinstvenog subjekta te oštru granicu između transcendencije i imanencije.29

Cvrčkova onomatopeja postaje Marijin mantrem, obrana od straha, u noćima koje junakinji donose slutnju prisutnih sablasti što prolaze njezinom sobom za mjesečine. Davanje prednosti zvuku i ritmu s obzirom na značenje (dekonstrukcija smisla), funkcionira kao transcendentalna prenatalna komunikacija s čedom koje je njezin fizički dio i dio njezine svijesti, i upravo tu spajaju se simboličko i semiotičko:

Još je netko danas tu, netko, tko živi, diše i pjeva, netko tko joj je danas bliži od one nezgrapne, proračunate žene tamo u drugoj sobi. (...) Mariji trepeću vjeđe od uzrujanja, a usne slabim smiješkom šapuću nebrojeno puta: crn-bjel, crn-bjel, crncrncrncrncrn... (ČP, 19)

24 “Ta tvoja savjest! Taj tvoj razbor. Ti misliš, da je ljudskoj sreći temelj savjest i da se ljudski rod množi i obnavlja na tako solidnoj bazi kao što je savjest. (...) Meni je već dosta tog razmišljanja i moralisanja. (...)” (ČP, 16)

25 Ti vječiti računi. Dozlogrdilo mi. Računaj vremenom, računaj dohodcima, računaj hranom, računaj s veseljem i osjećajima, računaj sa strašću i željama, računaj sa savješću i računaj i računaj dok se ne utopiš i ugušiš kao idiot, od samog računanja. (ČP, 16)

26 “Ova tišina, ova vječno tiha i čista grobnica što ju zovemo našim domom, ova grobnica što je usjekla bore oko mojih usana, koje žele poljubaca, ukočila prste moje željne milovanja i oglušila uha, željna čuti tepanje, gukanje i tetošenje. Ti voliš cvijeće, čipke, vedrinu, voliš sve što nije živo. Ti kao da ljubiš samo pasivnost, a tjeraš iz kuće svaki život...” (ČP, 16)

27 Mučile ju gorke uspomene na prošlost tužnu i gorku, od koje je konačno ipak malo odahnula prije deset godina, kad je Marija bila još mlado djevojče i uz svu sućut za sestru i sestrina stradavanja, nije Anina nesreća ostavila dubljih tragova u Marijinoj duši. A možda je i dobro tako! Tako valjda mora da bude, da mladost štiti proti svem ozbiljnom shvaćanju, da je mladost onaj slijepi vodič što vodi slijepca. (ČP, 18)

28 Bila je ekscentrična i strašljiva, a koja žena to nije? Izuzev one koje imadu posve zdrave i posve normalne jajnjake i živce. (ČP, 19)

29 Usp, I. M. Young, op. cit., str. 512.



Noću plašljiva i poremećena, danju ustrajna u nakani da bude subjekt vlastite plodnosti i vlastitog erotizma, a ne objekt odabira, Marija ide čak i do uvjeravanja same sebe da nosi sina jer ona tako hoće, kao što je htjela i odabrati mu oca: “Ja sam htjela, i ja hoću sina...! (...) O, da vidiš muža što sam mu ga odabrala za oca!” (ČP, 20) Prezire sve što je društveno tipizirano kao “žensko”, a veliča muževnost. Ideja o sinu materijalizacija je čežnje za snagom i neovisnošću, za “muževnošću” unutar vlastitoga tijela:

“To, Ana, znaš dobro, da je za mene svijeće, leptiri, proljetni lahor, žena, cvrkut ptica, smijeh, plač, strahovanje i drhtaj, da je sve to ženskost koja me nikada ne privlači, dok je orkan, oluja, buka, stroj, snaga, srčanost, i moć ono, što neizrecivo ljubim, ono što me trajno privlači, ono, čemu se najpokornije predajem i čemu ću doživotno da služim.” (ČP, 21)

Pomalo je paradoksalno (jer se Marija suprotstavlja svijetu organiziranu na muškom principu), ali posve razumljivo to erotizirano divljenje muževnosti koju suprotstavlja grotesci muškarca u liku kukavičkog činovnika. Trudnoću bira radi sebe same i potpunog ostvaraja vlastitosti, koja za nju bez materinstva nije izvediva:

“(...) ja osjećam vrlo dobro, da je moja individualnost skoro izrađena, i da treba samo još jedan jedini kamen, da bude potpuna i savrena. A taj kamen mislim da sam već naprtila na leđa svoja i nosim ga, i nositi ću ga sama, makar se i slomila pod njim sva.” (ČP, 22)

Ipak, kad svom direktoru iskaže da će postati majka, samu sebe, makar za tren, iznenađuje plahošću i strahom, koje toliko prezire.30 Trudnoća potkopava (ali ne mijenja) sustav vrijednosti njezina poslodavca. Burno reagira kad joj on predloži sklanjanje na selo da bi se stvar zataškala i ponovno zapada u ekstazu braneći svoj slobodan izbor, što će direktor proglasiti slabošću živaca:31

Ja sam zato, da siromašne djevojke čine najbolje, ako ne rađaju djecu, no tko će ih o tome uvjeriti? Oduševe se, broje zvijezde, sanjaju o sreći i obdare društvo jednim podvornikom, ili bankovnim pisarčićem. Iluzija, ta sreća! Sve su to iluzije bolesnih živaca…! (ČP, 26)

Marijina trudnoća donekle će motivirati kolektiv prisiljavajući pojedince da zauzmu strane, bez utapanja u općem.32 Mlada strojopisačica Elza uspjet će čak nagovoriti podčinovnika Maksima, direktorova “pobočnika”, da pristane biti kum nerođenu djetetu.33 Marija nastavlja raditi, ali kako je trudnoća tjelesno opterećuje, tako se povećava i psihički pritisak. Zbog toga što negira objektivne tjelesne okolnosti, želeći dokazati da je i dalje jednako snažna i sposobna, počinje sumnjati u ljude i dolazi na granicu paranoje:

Bila je čvrsto uvjerena, da ona ni jednu pogriješku ne načini, niti išta zaboravi zato što je trudna, već samo zato što su se svi urotili protiv nje, i što svi

30 Marija je mislila da će to izreći puna ponosa i entuzijazma, no ona je to izlanula tako slabo i suho, da je gotovo izgubila glas. Kao da se rastvorilo tlo pod njenim nogama, ili da je propala nekamo duboko, duboko i odanle viče slabim drhtavim glasom. Glasom koji nije snažan, već slab i suh, glasom, kojim stidljivi prosjak moli milostinju. Iznenađena ovom plahosti, silno se uzruja. (ČP, 24)

31 Lik direktora predstavlja patrijarhalnu matricu zdravlja prema kojoj je trudno tijelo bolesno (takav je stav utemeljen potkraj 19. stoljeća, usp. Cesare Lombroso-Ferrero Guglielmo, La donna delinquente, la prostituta e la donna normale, 1893 ili Paolo Montegazza, Fisiologia della donna, 1893)

32 “Tko se usuđuje dići kamen na majku,” vikala je neka starija činovnica već prosjede kose koja je radi desetgodišnjeg sina podnijela mnogo progona i nepravednosti. (ČP, 29)

33 Elza je bila najmlađa i najneiskusnija. Ona je ružičastom zurmom gledala na slobodu i najviše se žestila. (...) U ime svih nas kumovat će Maksim, a u spomen tog dana osnovati ćemo fond iz kojega će se darivati naša, bila zakonita ili nezakonita djeca, kad dođiu na svijet, a trebaju pomoći. (ČP, 29)



svoj posao i pogriješke podmeću njoj. To ju je razdraživalo i njeni su živci bili u neprestanoj napetosti. U sve je sumnjala i postojano iščekivala nečiji podlost. Mučila se, da otkrije tu podlost još prije nego joj naškodi. Postala je pakosna, svađala se rado i osjećala povrijeđenom i onda, kad nitko nije pravio aluziju na njeno stanje. Bila je kao ranjena zvijer. (ČP, 32)

Tek u svibnju počinje je zaokupljati slika budućeg djeteta. Koliko je trudnoća subverzivna prema njoj samoj, pokazuje kontrastni doživljaj svibanjskog predvečerja gdje se Marija nađe između:

a) tjelesne i duševne potrebe za smirajem uoči porođaja, izražene bogatim vizualno-auditivno-olfaktorno-taktilnim motivima u opisu večernjeg pejsaža (ženski princip):

Voćke su već ocvale, a preko na gradilištu objesili su se teški cvjetni grozdovi divljeg kestena sa svojim ljepljivim pupovima, slatko mirisavim cvjetovima i šire omamljiv miris čitavom gradskom četvrti. U mirisu proljetne večeri, kruže i kupaju se od opojnosti brujeći i zujeći hruštevi, a pogdjekad zaleti se i nespretno udari o zid koji rogač. (…) Sumrak biva sve gušći, a umorna duša željno čeka, da se spusti potpuni mrak, kako bi se odmorila u ugodnoj tišini, koja će pasti i progutati čitav kraj. Marija, naslonjena na prozor čeka tu tišinu. (ČP, 32–33)

b) erotiziranog divljenja snazi i muževnosti, izraženog naglašeno auditivnom i vizualnom slikom – metaforom parostroja koji potpuno narušava prethodnu sliku smiraja (muški princip):

No, najednoć čuje se jak štropot, tutnjava, lomljava, fićuk i dahtanje.

Širokom cestom valja se ponosno i silovito ogroman parostroj i vuče za sobom trup velike mašine za vršenje žita. Mariju obuzme duboko udivljenje, duboko strahopočitanje uz svaki pojedini dahtaj pare, što pokreće čitav taj ogroman trup i drma njime i cestu i kuće sa temeljem. Obuzme ju volja da klekne pred umom, koji je to izumio. Zna ona da je to bio muškarac, jer samo on može da pronalazi nešto što stvara, potresuje, navaljuje, razara, uništuje, samo on može da pronalazi nešto što je snažno. (ČP, 33)

Trudnoća je subverzivna jer je želja za muškim djetetom pokušaj bijega od vlastite ženskosti, što potvrđuje Mariju Katićevu kao pravi podvojeni, fantastično potencijalan lik:

A što će biti, ako rodi kćer, pa onda opet prnje, vrpce, lutke, krpe i krpe?

Ovo joj se pitanje nametnulo prvi puta, i ona je bolnim, očajno čeznutljivim pogledom pratila stroj. Pa kad je već bio zaokrenuo u drugu ulicu, napela je sav sluh, da ulovi još samo jedan štropot, još samo jedan zvižduk i baš još jedan dahtaj mistične bijele pare, duše ovog lijepog stroja. (ČP, 33)

3. Porođaj – motiv fantastičnog otklona Mare Ivančan

Naznake toga fantastičnoga potencijala iz prvog dijela priče ostvarit će se u potpunosti uvođenjem motiva porođaja. Dan kada se i sama stvarnost fantastično preokreće, u kojem će početi Marijini trudovi, ujedno je i prvi dan opće mobilizacije



– početak Prvoga svjetskog rata – 26. srpnja 1914. godine. Autorica ponovno vrlo detaljno opisuje dramatične tjelesne i psihičke promjene protagonistkinje uoči porođaja:

Već je tomu mjesec dana što je Marija izostala iz službe, i sad svakim satom očekuje porođaj. (…) Noge su joj nabrekle, i pocrnile, oči okružene širokim podočnjacima. A bilo udara kao mahnito. (…) Hladna je, apatična, odsutna duhom.(…) Neobično ljubomorna na sve. Ljutila se na sve. Radi sitnice zapadala u ekstazu, onda opet u duboku apatiju. Noću je često glasno govorila u snu. (ČP, 35)

Paralelno s mobilizacijom tijela i duše jedne trudnice, razvija se opća mobilizacija društva uoči početka razdoblja umiranja:

Vani traje buka, spremanje, žurba, plač, jauk, opraštanje i bodrenje, no sve to što zahvaća pojedinca, obitelji, ulicu, grad, države, čitavu Evropu, sve to ne dopire ovamo u ove dvije sobe, do ovih dviju ženskih duša. (ČP, 35)

Marija prvi put spominje čudno lice koje joj je danas nagovijestilo “nesretan dan”, a pratit će je od sada, pa sve do kraja njezina fantazma u koji upada približavanjem porođaja:

“Vidjela sam, prvo lice što sam ga jutros vidjela, grozno je bilo… (…) Čim zaklopim oči, odmah vidim ono lice, ono zagonetno, ružno lice… (…) Ne znam odakle je došao, s koje strane, samo znam, kad sam ustala iz postelje, vidjela sam ga kako stoji pred našim prozorom, licem okrenut ovamo i gleda ravno k meni. Siv u licu, kosa sijeda, sulude oči, smiješak dobričine, i ljubičasta marama svezana oko dugačkog vrata.” (ČP, 35–36)

Ljubičasta boja,34 smrtna glazba i strah od porođaja produbljuju Marijinu slutnju nesreće (osobne i društvene) i vode je postupno ka otklonu od realnog:

“Ljubičasta! Ti znaš, da ta boja za mene znači nesreću. Čvrsto vjerujem u to. Odmah na to prošla je glazba, smrtna glazba milijunima. (…) Strah me je, strah. Misliš li da ne će danas još ništa biti?” (ČP, 36–37)

U pretporođajnim trenucima Marija živi isključivo od Anine snage i smirenosti, a porođaj, baš kao i prije opisan nagovještaj trudnoće, počinje onomatopejom cvrčka. Onomatopeja će tu, na samom kraju 5. poglavlja, označiti odvajanje od dotad realističnog modela teksta u vizionarski i fantastični, koji se odvija tijekom Marijina prvoga porođajnog doba. Stoga porođaj razmatramo kao motiv otklona u fantastično, kojim Mara Ivančan obogaćuje hrvatsko fantastično pismo (i njegove uobičajene motive otklona, npr. ludilo, pijanstvo, san, opsesiju i sl.): Crn-bjel, crn-bjel, crrncrrncrrn. (…) Marijine muke počimaju(…) (ČP, 37) Muka je nagoviještena spomenutom ljubičastom bojom (Kristove muke) koja će se tijekom porođajnog sna sporadično pojavljivati. Upada u snovito, halucinativno stanje (fiziološki karakteristično za porođaj) šapćući svoj mantrem, čime završava 5. poglavlje:

34 Ljubičasto je boja vidovitosti, ravnoteža zemlje i neba, osjetila i duha, strasti i razuma, ljubavi i mudrosti. Ljubičasta tekućina je simbol alkemije, označava utjecaj što ga s pomoću sugestije čovjek ima na drugoga čovjeka, hipnotski nadzor, magiju. Isus Krist odjeven je u ljubičastu halju u vrijeme muke, tj. kada se posve utjelovio, u trenutku ispunjavanja svoje žrtve. Ljubičasto je i boja poslušnosti, podčinjavanja. Usp. Chevalier-Gheerbrandt, Rječnik simbola, s. v. Ljubičasto.



“A voljet će i toplinu, i svijetlo i malog, uvijek raspjevanog cvrčka, crn-bjel,” šaputala je Marija u polusnu. “Crn-bjel, crn-bjel, crncrncrn…” (ČP, 37) Tu počinje lom teksta, tijela i čitateljevih očekivanja.

Naime, na početku sljedećega, 6. poglavlja događa se nagla promjena narativne strategije: autorica, koja dotada detaljizira trudnoću i pretporođajno stanje lika, porođaj kao da zaobilazi dvjema prilično šturim konstatacijama. Ujedno, pripovjedač postaje sama Marija Katićeva u 1. licu: O, bože, kolika je to muka! Pa ipak je sve prošlo i sve zaboravljeno jednim mahom. (ČP, 37) Odjednom je sve lagano, svijetlo i idealno, Marija je rodila sina, pratimo njegov razvoj do 5. godine. Jedino što remeti tu sliku povremeni su opisi ratnih zbivanja i ponovna pojava starca u ljubičastom čije je lice Marija vidjela na dan svoga porođaja. Pred njime je Marija paralizirana (hipnotizirajuća simbolika boje) od prvog trenutka:

Potrčala sam na ulicu da nađem dijete, no na moje zaprepašćenje, eto, ono već ide, lijepo, polagano, a vodi ga za ruku starac s ljubičastom maramom oko vrata. Onijemim i skamenim se na mjestu. Ne mogu da koraknem, a htjela bih pred dijete.(…)Kao priviđenje došao i nestao. (ČP, 39)

Ljubičasti starac, dapače, dolazi kao sluga živjeti u najbliže susjedstvo. Osvaja joj sina igrom, konjima. On, ovaj užasni starac sa pačjim prolom i ljubičastom maramom oko vrata. (ČP, 42) Marija uz to proživljava ratne aprovizacije, redove za šećer, vijesti o muževima palima na fronti, što su elementi karakteristični za proročke vizije, a ne puka nedosljednost autoričina diskurza. Proročki san upravo pojačava vrijednost realistične fabule jer se odvija kao svojevrsni dance macabre, stravičan spoj porođaja i rata, mimetičkog i nemimetičkog modela pisanja, još jedno kršenje pravila. Događa se paralela između grotesknog35 “tijela u tijelu” i fantastične unutar realistične fabule. Trudno je tijelo “otvoreno” kao i tekst – realistična fabula prodoru fantastičnog. Kad Marija, užasnuta, nalazi sina u društvu starca u vlastitoj kući, na vlastitom krevetu, osjeća samo nemoć i negaciju same sebe (karakteristična obilježja snovitog stanja i fantastičnoga diskurza), dok se vizije miješaju:

Fascinirao je moje dijete. O, kad bi samo mogla da se maknem! Da ustanem sa poda. Ne mogu. Noge su mi teške, drhćem, a strah pritište glavu moju k zemlji. Vani zvone zvona. (…) O bože, a zašto ovaj zagonetni starac ne vidi moju muku i ne ode? Zašto? Eto, sad me opet drsko gleda, onaj mladić sa trahomskim očima. (…) Ne, ta to i nije više mladić, to je stari, taj užasni nepoznati luđak… jao… (ČP, 47)

Takav narativni košmar realističnih i fantastičnih prizora traje do 13. poglavlja u kojem konačno dolazi do potpune prevlasti fantastike: Ulicom ide, ravno prema našoj kući, neka žena. Mlada je i trudna. Na glavi ima ljubičastu maramu s velikim mrtvačkim glavama. Kako je mogla kupiti takav rubac? Mlada je. Pogledam pozornije. O, bože, pa to sam ja sama! (ČP, 61)

Prepoznavanje sebe same u trudnoj prolaznici element je zrcalne magije,36 odnosno fantastičnoga preokretanja što će eskalirati u preobrazbama. Lomi se logika nizanja događaja, Marija odjednom “zna” kako je kupila taj rubac, raste jezovitost, gomilaju se fantastične preobrazbe:

35 Bakhtinovo “groteskno” tijelo veže se za ženskost: tijelo u nastajanju, nikad završeno i upotpunjeno, koje se neprestano izgrađuje te stvara i kreira drugo tijelo. To je otvoreno tijelo u kojem nestaje granica između sebe i drugoga. Usp. Manzoni, op. cit., str. 32.

36 Element zrcalne magije, često korišten u hrvatskoj fantastičnoj prozi i na sadržajnoj i tekstualnoj razini (usp. K. K. Levačić, Mitski jezik hrvatske fantastične proze, npr. str. 29–30, 226, 282 i dr.), također je ono što primjećuje D. Detoni-Dujmić kad u grotesknom starcu prepoznaje činjenicu da dok zbiljni svijet naređuje fantastičnom, on mu se osvećuje njegovom vlastitom, iskrivljenom slikom. Vidi u D. Detoni-Dujmić, Čudnovata Mara Ivančan, Čudnovata priča, str. 80).



Znam ja kako je do toga došlo. (...) Pošla sam u trgovinu da kupim maramu. (...) Trgovac je okrenut leđima, ja ga ne vidim u lice, samo vidim kako raskapa po kutijama da nađe za me rubac. Zadrhćem. Pa to i nijesu više kutije, to su samo mali lijesovi za djecu. Pun ih je dućan. Pune police. Trgovac vadi ovaj ljubičasti rubac s mrtvačkim glavama. Bojim se. Ne ću ja taj rubac, ne ću! (...) Prigovaram, a trgovac se polagano okrene. Gospode bože! To je zagonetni starac s pačjim profilom i suludim očima. Raširi rubac, smješka se.

“To je za vas. Ovaj sa bijelim cvjetovima.” Vidim dobro i jasno, da su to mrtvačke lubanje, no kad on veli, da su to cvjetovi, i da je to za mene, onda ja moram da uzmem, inače ne bih mogla do sudnjeg dana da se maknem s toga mjesta. A rađe ovu maramu, nego biti ukleta pred njim. Uzmem maramu na glavu, i gle ovim časom nestaje lik staroga, a za tezgom stoji mlad momčić i smije se drsko podrugljivo. Smije se zadovoljan što je prodao tako neukusnu robu. (ČP, 61–61)

Motivi preobrazbe (cvjetovi-mrtvačke glave, kutije-lijesovi, starac-mladić) povezani su s makabrističkom tematikom. Čudni ljubičasti starac pada s ljestava i prije same smrti otkriva Mariji da je on zapravo otac Nikole Križana, odnosno djed njezina sina. Nakon toga prestaje fantazam, pripovjedač ponovno uzima svoje 3. lice i početak 14. poglavlja razbija iluziju – Marija Katićeva u stvarnosti je još trudna, točnije – rađa:

Kad je Marija konačno otvorila oči, sav se užas njena teška sna odražavao u njima, i na oznojenom, izmučenom licu. Izgledala je kao luđakinja, a ipak se Ani činilo da su to same prve ozbiljne porođajne muke. (...) I onda su počeli sati i dani plača, boli i strahovanja. (ČP, 64)

Vizija iz prethodnih poglavlja tu je zamijenjena realističnom slikom porođaja, najprije iz perspektive mlađahne Elze: Elza je očajavala. Sav njen entuzijazam o materinstvu utopio se, kad je gledala napor što lomi tijelo žene, koja rađa. (ČP, 64)37

Vjerovanje da je tanka granica života i smrti najintenzivnije prisutna u porođaju (poteklo iz mitskog pa prošireno u narodnom vjerovanju i iskustvu) objašnjava uporabu makabrističkih motiva, postupak lomljenja teksta i narativne strategije, pa i činjenicu da upravo porođaj odvodi protagonistkinju u fantazam. Sve je to dio autoričina angažmana:

Nešto teška i mistična leži u rađanju. Pa ako je svako rađanje, počam od sjemenke cvijeta, koja mora da probije tanku kožicu i istisne se iz nje sazrela, pa do rađanja čovjeka, tako teško, onda je čitav život jedan jedini vječiti napor, jedan intenzivni gubitak snage, o kojem gubitku ovisi čitav razvitak i nastavak života. I čitav taj veliki život leži u rukama žene. (ČP, 65)

Rađanje kćeri rezultira postporođajnim ludilom Marije Katićeve.38 Spol djeteta ono je što su kritičari navodili kao uzrok njezina stanja, no djelo ipak govori drukčije. Mariju, u pravoj fantastičnoj maniri, nastavlja progoniti “ljubičasti

37 Motiv djevojke koja po iskustvu starije uči o mukama ženi zadane reproduktivne uloge nalazi se i u talijanskoj priči, također s fantastičnom “pričom unutar priče”, nobelovke Grazije Deledde, Cosima (1936) Cosima uči o destruktivnosti reprodukcije po iskustvu starije sestre Enze koja umire iznenada i sama, od pobačaja, ubrzo nakon vjenčanja. Baš kao i kod Mare Ivančan, Deleddina fantastična fabula unutar realističke također je subverzivna s obzirom na tadašnji procvat fašističke ideologije. (Usp. Manzoni, str. 36)

38 Postpartalna trauma kao motiv ženskoga fantastičnog pisma poznata je u analizi Frankesteina Mary Shelley znanstvenice Ellen Moers koja u djelu Literary Women piše da je Frankenstein “najviše feminino” djelo u motivu odbojnosti prema novorođenčetu i drami krivnje, straha i bijega koji okružuje rođenje i njegove posljedice. Prema Thelma J. Shinn, Worlds Within Women, Myth and Mythmaking in Fantastic Literature by Women, London, 1986, str. 20.



rubac” iz vizije. Progoni je sve ono što je vidjela u snu – predstojeća glad, strah od smrti i oduzimanja djeteta, ali i svijest o genskoj opterećenosti (samoubojstvo vlastite majke). Poput ostalih junaka hrvatske fantastične proze toga doba, i Marija Katićeva, kroz motiv porođaja kao otklona, doživljava mitsku spoznaju, uvid u “nepoznato nešto” što je njome zagospodarilo:

Ja znam šta je. Ja znam šta ti hoćeš. Ti hoćeš, da me prikažeš slijepom. O, ja vidim sve, sve ja vidim. Eto gledaj, kako su mi oči bistre. Nijesu to oči, to je nešto drugo što mene muči, što je uvijek uz mene. Ono nešto strašna, radi čega se naša mama ubila, ono nešto neizbježiva što sada progoni mene, i hoće da me makne, da bi opet nastavilo živjeti u mom djetetu! (ČP, 68)

Ni u tim trenutcima ona se zapravo ne odriče djeteta iako postaje nesposobna prihvatiti svoju ulogu: A ja ne dam, bar dijete moje ne dam njemu, onom...! Svaki čas je ovdje! Neprestano. I sad će doći, Ana, ja već osjećam blizinu njegovu... jao...! (ČP, 68)

Poput tolikih drugih protagonista hrvatske fantastične proze, Marija završava u umobolnici, dok Ana preuzima brigu o djetetu. Sve što od Marije ostaje cvrčkovo je glasanje: A pod štednjakom se od ugodnosti raspjevao: crn-bjel, crn-bjel, crncrncrn! (ČP, 70)

Kao što je Marijino tijelo skrivalo dijete, tako je autoričin realistički i angažirani tekst skrivao fantastični modus ostvaren elementima mitskog diskurza (davanjem prednosti zvuku i ritmu s obzirom na značenje – cvrčkovom onomatopejom, simbolikom ljubičaste boje, uključivanjem logike sna, kolažnim pripovijedanjem, uključivanjem magije zrcala i preokretanjem odnosa, motivom preobrazbi, mitskog poistovjećivanja i dr.). U istom kontekstu istražujemo fantastičnu priču suvremene hrvatske spisateljice Dunje Grbić koja će naslućeni potencijal fantastičnog diskurza iz djela Mare Ivančan dalje razvijati u svom stvaralaštvu.

4. Pobačaj – motiv fantastičnog otklona Dunje Grbić

Relativno malo poznata hrvatska spisateljica Dunja Grbić, rođena 1950. godine, prirodoslovne je struke (diplomirala je biologiju na PMF-u u Zagrebu, gdje je i doktorirala). Objavila je jednu zbirku kratkih priča za koje je dobivala književne nagrade (npr. Andromedinu 1977. godine), a nalazi se i u najvažnijim antologijama hrvatske fantastične proze. Pripada generaciji tzv. novih prozaista koji počinju stvarati potkraj 60-ih i poč. 70-ih godina u hrvatskoj književnosti stavljajući u središte svoga književnog interesa fantastični žanr.39

U priči Krik, svjetlo40 glavna protagonistkinja Marija nalazi se u bolnici zbog komplikacija trudnoće. Fabula počinje in medias res, smrću fetusa: Ujutro, poslije nekoliko nečujnih uzastopnih vriskova, ugušenih u naborima sluznice u snu, Marija odjednom osjeti da je dijete u njoj umrlo. (KS, 47) Osjećaj koji prati tu činjenicu je osobno rasulo, odmak od sebe same iskazan najprije negacijom: Marija pomisli da je sve odumrlo, zbrisano, da je mrtva i sama i da se ništa više ne može dogoditi, ništa boljeti – osjetila su se rasula, ugasla uz sve slabiju fosforescenciju. (KS, 47)

39 U te nove prozaiste obično se uključuje Nenada Šepića, Alberta Goldsteina, Stjepana Čuića, Dragu Kekanovića, Pavla Pavličića, Dubravka Jelačića Bužimskog, Gorana Tribusona, Irfana Horozovića, Sašu Meršinjaka, Božu V. Žiga, pri čemu V. Visković spominje jedinu spisateljicu – Dunju Grbić. Usp. V. Visković, Umijeće pripovijedanja, Zagreb: Znanje, 2000., str. 140.

40 Objavljena u Guji u njedrima, Panorami novije hrvatske fantastične proze (odabrao i uredio Ivica Župan), Izdavački centar Rijeka, 1980. Svi navodi bit će iz toga izdanja, kratica KS (Krik, svjetlo). (op. a.)



Početak spontanog pobačaja lomi njezinu ličnost poput zrcala iz čijih će krhotina nastati nova stvarnost, ali organizirana prema drukčijim zakonima. Mithos će zamijeniti logos, u što nas Dunja Grbić uvodi “razlomljenim” dijalogom, slično Mari Ivančan. Protagonistkinja Marija negira smrt čeda i njezine ponavljajuće negacije destruiraju dijalog ostalih trudnica koje, unatoč tomu što su i same u bolnici, još mogu sanjati o svojoj budućoj djeci:

Nije istina, prevarila sam se, nije istina, nije istina.

“Sanjala sam svoje dijete. Buduće. Nerođeno.”

“Muško ili žensko?”

“Muško. Divan dječačić.”

“Pljunuti otac, zar ne?”

“Naravno.”

“Nedostaje ti ono, ha?”

“Ne lajte, spavajte. Vrag vas odnio. Spavajte. Kuje.”

Nije istina, evo miče se, učinilo mi se, nije istina, nije istina. Miče se. Živo je. Živo je. Živo je!

“U krevet, Marija, u krevet.” (KS, 48)

Iako krvari, Marija i dalje negira, vjerujući da će joj liječnici izvaditi živo dijete iz utrobe, obuzima je mitski strah od nepoznate i strašne sile, jače od smrti, iskazane metaforama i govorom koji lome ponavljanja:

Ona zatetura, natrag u krugu, natrag, crni zrak ju je ujedao za usne, nije istina, nije mrtvo, živo je, živo, pomakla je lijevo stopalo, i tada golemi nož bola, golemi nož u utrobi, veliki sluzni ovlaženi nož, nije istina, nije--- (KS, 48)

“Oni će ga ubiti. Izvadit će ga van. Kliještima. Ne dam. Ono je živo, živo je, živo!” (KS, 48)

Kao kod Mare Ivančan, trudnoća je kod Dunje Grbić postavljena subverzivno prema junakinji samoj (lomi joj tijelo, dušu, govor) i prema vlastitom ženskom rodu. Ostale trudnice okreću se od Marije, ne pokazuju razumijevanje, boje se slične sudbine i nastoje je silom gurnuti u ruke liječnika:

“Krv!”

“Krv! Krv! Krv!”

“Krv!” “Prokrvarila je, za ime božje!”

“Krv! Krv!”

“Zovite nekoga, u materinu, sav krevet joj je pun krvi, zovite nekoga!” (…)

“Jesi li luda? Kapalo je za tobom sve do prozora! Pogledaj!” (…)

“Misliš li ti da je u redu krvariti u petom mjesecu?”

“Zovite nekoga!” (KS, 48)

Spontani pobačaj motiv je fantastičnoga otklona od realnosti, pa i Dunju Grbić promatramo kao spisateljicu koja je tom novinom obogatila hrvatsko fantastično pismo. Njezina junakinja upada u fantazam sličan apokaliptičnoj viziji pakla, u kojem



bolničko osoblje poprima izgled i djelovanje čudovišnih, mitskih kukaca i lešinara kao zoo-metafora društva i institucija kojima je dano pravo i dužnost da odlučuju o njezinoj sudbini i pred kojima je, kao jedinka, apsolutno nemoćna:

U izvijuganom crijevu hodnika zaštropotaše koraci. Veliki tvrdi kukci golemih čeljusti, lešinari, s udovima zašiljenim u igle, hrupili su odasvud, nesiti, iz jazbina. Ćutio se smrad ustajalih legla. (…) u nozdrve joj prokulja teški slatkasti zadah svlakova grabežljivih ličinki (…) (KS, 49)

Kako se žestoko branila od osoblja koje ju je nastojalo smiriti i uspavati, tako je dobila udarac u sljepoočicu te u nesvijesti doživljava vizije vlastite borbe s vladarom lešinara, koje dijeli u “krugove smrti”. Taj potpuni odmak u mitski diskurz autorica naglašava uporabom kurziva:

A vladar lešinara, mužjak golemih polukružnih čeljusti s bodljastim završecima, ispriječi se pred njom, poluuspravljen – njegova romboidna glava lelujala je pod njenim izjedenim usnama – i reče:

“Daj mi ga.”

A ona zadrhti i reče:

“Neću”

I on vidje drugi krug smrti u njenim očima (…) (KS, 49)

Osjećaj bolničkoga okružja kao grobnice prati junakinju, što izražava u viziji: i teški tromi zrak rake počeo je kliziti padinama. (KS, 49) U borbi s čudovištem, Marija će se služiti tradicionalnim formulaičnim oblicima tjeranja zle sile, s tim da će njezin zaziv u pomoć biti jednako upravljen Bogu i vragu: Bože daj da se odmakne. Sotono daj da ode. (KS, 50), stoga je heretičan i subverzivan.

Trauma vlastite tjelesnosti i strahovita potreba junakinje da sama odluči što će biti s njezinim tijelom i tijelom fetusa, našla je svoj najpotpuniji izraz u mitskom diskurzu fantastike koji, kao što je poznato,41 podupire samu subverzivnost fantastičnoga teksta, a ovaj, vidjeli smo, subverzivnost ženskoga pisma, u ovom slučaju progovarajući o moći društva da kroz medicinsku praksu kontrolira žensko tijelo:

(…) i tada osjeti divlji snažni uzlazni pokret uz butine, nož, nož, okomitu ranu, ledeni odvratni ugriz među nogama, čeljusti kukca suknuše joj kroz donji dio trbuha, fetus se tresao u njoj, uvučen, sklupčan, obamro, istegla je tijelo i vrištala, ne dam, ne dam, proklete životinje, gadovi, ne dam, bacala se po stijenju otkidajući golemi crni trup od svoga tijela i krv je obli, krv i voda, otkotrljala se nevidljivim mračnim prolazom, rastrganog uterusa, i crne ralje odumriješe na njoj, sklopljene, bez trzaja. (KS, 50)

Zanimljivo je da se i kod Mare Ivančan i kod Dunje Grbić trauma ženskog tijela – u prvom slučaju u porođaju, a u drugom u spontanom pobačaju – daje aluzijom na Kristovu patnju (ondje kroz ljubičastu boju, tu motivima krvi i vode).

Marija je, kao i glavna protagonistkinja priče M. Ivančan, trudna bez muža: Ana je bila trudna šest mjeseci. Muž joj je svakodnevno dolazio u posjete (…) Mariji nije dolazio nitko. (KS, 50) Podudarnost između dviju spisateljice postoji i na razini imenovanja i angažmana likova: obje su Marije nekonvencionalne i “egzaltirane”, obje su Ane podčinjene i patrijarhalne. Večer prije početka pobačaja, iskustvo “tijela u tijelu” bio je vrhunac sreće za Mariju:

41 Više o tome: K. Kuvač-Levačić, Mitski jezik u hrvatskoj fantastičnoj prozi, doktorska disertacija, Sveučilište u Zadru, 2006.



Tajanstveni pokreti u njoj kucali su u ritmu nekog drugog bila koje nije bilo njezino, ne u potpunosti njezino. Ćutjela je micanje još nikad viđenih udova. Gurnula je glavu pod jastuk i čvrsto ga zagrizla zubima, da ne bi zaurlala od sreće. (KS, 50)

No, tekst sjećanja ovdje se ponovno lomi umetanjem fantazma koji potom zamjenjuje govor liječnika i njezin unutarnji monolog.

“Još ste mladi. Vrlo je vjerojatno da ćete moći imati još djece.”

Lažeš. Nikada neću više imati djece. Nikada. Bolesna sam. Nikada. (…)

“Vi ionako niste udati, zar ne? Ovo, na neki način – oprostite na grubosti – rješava vaš problem, nije li tako?”

Nesretna ludo, nesretna kratkovidna ludo. Misliš li da se samo u braku može željeti dijete? U braku s kime? S nekim kao što si ti? Što ti znaš o meni? Misliš li da sam se valjala s ocem svoga djeteta – onako kao što je uobičajeno – iz razonode, zar ne? (…) I da sam usput ponavljala u sebi – ne daj bože da mi se dogodi? (…) Što ti znaš o osamljenosti? Što ti znaš o žudnji za nekim tko će pripadati tebi, tebi i potpuno i samo tebi? (…)

“Glupane”, reče Marija. (KS, 51)

Marija Dunje Grbić sama bira postati majkom, no – kao i kod Marije Mare Ivančan – majčinstvo se neće realizirati. Marija Dunje Grbić u sebi nosi mrtvo tijelo, što da naslutiti makabrističku tematiku, primijećenu i u ranije obrađenoj priči:

“Vi nosite u sebi leš, razumijete li, ženo?” iznervirao se liječnik.

“Raspast će se u vama. Veliki proces truljenja. Dobit ćete sepsu, jeste li vi pri sebi?” (KS, 52)

Vizija i java miješaju se u Marijinu govoru liječniku, formulaično ponavljanje sugerira prodor iracionalnoga, dekonstrukciju teksta:

“Lažete. Ne dam da ga ubijete. Ne dam da ga ubijete. Ne dam da ga iščupate napolje. (…) I mislite li da ne znam zašto ga želite izvući? Mislite li? Vi, i oni koji čekaju u pokrajnjim hodnicima – spremni na žderanje – mislite li da ne znam?” (…) Ali ja ga ne dam, ono je živo i živjet će, nitko me ne mož spriječiti, nitko mi ne može oduzeti moje dijete, nitko, nitko!” (KS, 52)

Apokaliptički motivi (grotlo, insekti, strvinari, ponor, krugovi smrti, jezero) središte su Marijine (maniristički opisane) vizije koja se konstruira iz tjelesne boli:

Zgrabila je rukama trbuh, priljubila se leđima uz nepomične raspukline u kamenu – mišići su joj drhtali kratkim nesvjesnim impulsima užasa – trebalo je podići glavu, otvorenih očiju, i gledati, gledati, u visini je plutao grimizno osvijetljeni, oštri, iskrzani rub grotla, i na njemu ogromne glave insekata izbuljenih očiju, s ticalima koja su lelujala oko njih uz mrmorenje, čopor, leglo, naseobina strvinara, podizali su blistava crna pokrilja, spremni da se survaju k njoj, dolje, bezbrojni, daleko isturenih čeljusti koje su žudjele meso. Odbacila se od stijene i skočila, pod njom su zjapili ponori, u izmjeničnom palucanju



crvene svjetlosti i tame vidjela je ljevkasto izbrazdano bezdano ždrijelo, slabi curak vode, mračne taložine bez obličja, i još dublje, dublje, golemi sfinkter koji se širio, srn, sveobuhvatan, drugi krug smrti, nalik na skamenjeno jezero. (KS, 53)

Bol je stalno bila prisutna u njoj, tanka paučinasta nit koja joj se granala kroz unutrašnje organe. Nije jenjavala. Bujala je mjestimično, u kratkim amplitudnim trzajima. (KS, 53)

Fizička je trauma zajednički nazivnik porođajnog fantazma Marije Katićeve i pobačajnog Marije u djelu D. Grbić. Osjet tijela koje više ne živi u njoj tri se puta ponavlja:

Dijete se nije micalo (str. 53)

Zatim je opet žderala, halapljivo, životinjski, ne za sebe. Ne za sebe. Za njega. Dijete se u njoj nije micalo. (str. 54)

Trbuh joj više nije rastao, mirovao je, jedva vidno podignut, gotovo splošten. Dijete se nije micalo. Prošlo je tjedan dana otkako su je htjeli natjerati da pobaci. (str. 54)

Paralelno s tom spoznajom nastavlja se vizija u kojoj je fetus još živ i brani se od proždiranja: Fetus je grčevito mlatarao udovima, sasvim je jasno ćutjela ručice kako je udaraju o trbuh, iznutra. (str. 54) I ova Marija u viziji spašava svog “sina”.

(…) da nas nikad ne pronađu, i ondje ću postepeno otkidati meso sa svojih udova i jesti, kako bih ti pribavila hrane, da narasteš golem kao mjehur svjetlosti, veći od svih, moj sine. (KS, 55) Ali Marijino se tijelo raspada, postaje bolesno, žene počinju bježati od nje zbog smrada gnoja kojim ispunjava prostoriju: A plod koji je bez prekida hranila sokovima vlastita tijela, veliki mjehur gnoja, rastao je u njoj nezaustavljen, u tišini. (KS, 65)

Marija je dehumanizirana; na fantastičnoj razini to su učinila kukcolika čudovišta i strvinari,42 na realističkoj razini – tijelo samo:

“Pa ona se raspada!”

“I najprimitivnijoj ženi čovjek bi mogao dokazati, a ona…”

“Doktor znanosti!” (KS, 58)

Mariju nakon tri tjedna odbijanja kiretaže odvode, više nema snage da se brani, a završetak priče donosi kontrast tekstualnih strategija: najprije isprekidanog dijaloga ostalih trudnica koje nastavljaju snatriti o svojoj djeci, bez imalo osvrtanja na Mariju nakon što je odnesena iz sobe, a zatim potpuno dekonstruiranih, “nesuvislih” Marijinih rečenica o “trećem krugu smrti”. Dva tipa teksta razdvaja ritualno, trostruko ponavljanje imenice svjetlo, s tim da je tu ritual posve suprotan “mitskoj pobjedi svjetlosti nad mrakom, života nad smrću, plodnosti nad jalovošću.”43 Završetak je ambivalentan, ne znamo pobjeđuje li svjetlo ili tama:

42 Motiv dehumanizacije kao mitske osvete nad čovjekom koju će izvršiti životinje čest je u hrvatskoj fantastičnoj prozi. O tome vidi K. Kuvač-Levačić, Dehumanization of reality in Croatian fantastic prose – symbolism of apocalyptic animals, IKON, Časopis za ikonografske studije, br. 2, Rijeka, 2009, str. 347–354.

43 B. Donat, Fragmenti fantazmosfere, Izabrana djela, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1991, str. 230.



“Danas mi dolazi muž.”

“I meni.”

“Prepuna sam mlijeka, i krvi, svega, svjetla sam prepuna.”

“Svjetla”.

Svjetla.

Svjetla

I onda su dovršili, žderali su, čula je rad čeljusti, prazna, rastrgana, šum čeljusti je romonio u zraku, kad bi se samo svod urušio, rastrgana, ničega više ne bijaše u njoj, trebalo je cvjetove, neke cvjetove, učiniti, cvjetove, žutobijele, izjeli su ga i ništa nije ostalo, požderite i mene, tako, žderite, i ne čuje se više ništa, ovdje nema ni jednog plamena, rastrgana, krvi nema, usahle gnojave vene, nema, usahle, dolje je potpuna tama, mirna, okamenjena tama, ne čuje se, usahla tama, treći krug smrti, treći, treći krug smrti,

bez oštrica, igla, u kosturu,

kosti,

treći krug smrti,

nečujan, ništavan, bez gnoja, bez boli, bez obala. (KS, 58–59)

U Mariji se dokidaju – smisao, svjetlo, život i tijelo, pa je tekst, shodno tome, i sam destruiran, upućen u mitsko “ništa”.

5. Subverzija tijela, psihe i teksta – zaključak

Komparativnom analizom dviju priča hrvatskih spisateljica koje problematiku ranog majčinstva razvijaju kroz prepletanje realističkog i fantastičnog modela pripovijedanja, dolazimo do zaključka da i jedna i druga u tekstove snažno unose specifično iskustvo “tijela u tijelu”. Trudnoća je za njih individualno, društveno pa čak i rodno subverzivan motiv koji uvjetuje strukturu teksta čineći ga otvorenim fantastici na način da fantastični diskurz uklapaju unutar realističnoga stvarajući “tekst unutar teksta”. Tako se forma trudnog tijela upisuje u obje priče. Kao što u Bakhtinovu “otvorenom” tijelu nestaje granica između sebe i drugoga, tako u pričama Mare Ivančan i Dunje Grbić mjestimično nestaje oštra granica između fantastičkog i realističnog.

Dunja Grbić groteskno konceptualizira ideju trudne žene koja je potencijalno opasna (što je poznato u arhetipskom tumačenju majke gdje su njezina tri glavna aspekta: skrbnička i hraniteljska dobrota, ali i orgijastička moć emocija i paklensko mračnjaštvo44) jer ne želi biti objekt znanstvene analize i kontrole. Ona još snažnije i dosljednije od Mare Ivančan podriva sintaksu i narušava logiku diskurza uspostavljajući ono što H. Cixous naziva kritičkom distancom prema samom jeziku koji je “falocentričan” i za ženu sputavajući,45 ali pritom se ipak uklapa u stvaralačke tendencije svoga vremena i žanra, za koji je poznato upravo poigravanje jezikom i njegovo destruiranje te šifriranje. Obje dekonstruiraju logocentričnu strukturu naracije, mjestimično lome dijalog uključivanjem onomatopejskih sekvenci ili ponavljanjem njegovih dijelova.

44 Prema B. Donat, op. cit., str. 234.

45 Usp. Jasmina Lukić, Sarajevske sveske, 2(2003), str. 74.



Mara Ivančan koristi porođaj kao motiv otklona u fantazam, dok je Dunji Grbić s istom svrhom poslužio motiv spontanog pobačaja, čime autorice obogaćuju hrvatsko fantastično pismo. Fizička je bol njihov zajednički nazivnik i ona ih odvodi u halucinaciju. Kod Mare Ivančan fantazam se, u obliku postpartalnoga ludila, nastavlja i odvodi priču prema nesretnom završetku, dok kod Dunje Grbić postpartuma i nema jer nema ni porođaja – dapače, sugerira se umiranje protagonistkinje od posljedica zadržavanja mrtvog djeteta. I jedna i druga služe se simbolikom, mitskim preobrazbama, groteskom, makabrističkom tematikom, vizijama.

Upravo zato što žene uzimaju riječ “da bi oslobodile imaginaciju vlastitoga spola, potiskivanu i žigosanu od logocentričnog uma kao bezumni prodor iracionalnoga”,46 fantastični diskurz pruža ženskom pismu velike mogućnosti izražavanja njegovih temeljnih preokupacija jer oba su subverzivna (pa i heretična), antiinstitucionalna, mjestimice hermetična i alogična, transgresivna, uz tematiziranje metafizičkog. Narušava se time predrasuda da muškarac pripada svijetu metafizičkog, a žena svijetu biološkoga47 jer u tim primjerima ženski lik snažno participira u metafizičkom, preuzimajući muškarčevo “pravo” na uvid i “pravo” na spoznaju.. Uključivanjem fantastičnoga modusa subvertira se ideja o toj opasnoj kulturološkoj opreci.

SUMMARY

Pregnancy and childbirth – subversive motifs of Croatian women’s fantasy writing

Croatian women’s fantasy writing and its contextual and expressive features have been inadequately researched in Croatian literary scholarship even though a substantial number of female authors has tried their hand at fantasy prose (dating back from Dragojla Jarnević, Marija Jurić Zagorka, Mara Ivančan to the present with Vesna Biga, Dunja Grbić, Dubravka Ugrešić, Neda Miranda Blažević, Branka Slijepčević, Milena Benini and others).

The text explores the motifs of pregnancy, childbirth and abortion in the works of two Croatian women authors (Mara Ivančan’s short story Čudnovata priča from 1924 and Dunja Grbić’s story Krik, svijetlo, published in Župan’s anthology of Croatian fantasy tales Guja u njedrima from 1980).

Both authors put the motif of pregnancy (out of wedlock) into the centre of attention. In the first case this escalates in the protagonist’s post-partum “insanity”, escape from reality while the second author confronts her main heroine with the psychophysical consequences of refusing to have a medical procedure done after her fetus dies in the womb, or the beginning of a miscarriage. Both central characters escape into phantasm, realized with mythic discourse (to which we will dedicate special emphasis). The text will explore to what degree fantastic motifs arising from the unique corporal and psychic state of the protagonists, as well as the feeling of one’s own powerlessness to change the patriarchally organized reality, become the symbol of subversive detachment from such reality, but also a sign of the protagonist’s detachment from her own corporality.

46 Jakobović-Fribec, Slavica, Upit(a)nost ženskog pisma, Republika, 11–12, 1983, str. 4.

47 Na tu kulturološku predrasudu upozorava Judith Butler.



GRIJESI MOJE MAJKE

Milena Benini

Zagreb

Sažetak >Tekst se bavi politikom jukebox-musicala redateljice Phyllide Lloyd, odnosno jednim od najprodavanijih europskih filmova dosad distribuiranih: riječ je filmskoj uspješnici Mamma Mia! te njenim specifičnim, emancipatorskim politikama majčinstva. Film je specifičan i po različitim otklonima od srednjostrujaških narativnih očekivanja: ženski se promiskuitet ne osuđuje, obitelj se distancira od nuklearnog oblika koji je za žene najopasniji, promovira se međugeneracijsko, međuklasno i međunacionalno sestrinstvo među ženama koje nemaju nijedan od uobičajenih atributa što bi ih učinili prihvatljivim tradicionalnom muškom pogledu. Dapače, žene preuzimaju položaj promatrača, što se dodatno naglašava time što se muškarce umnogome tretira kao seksualne objekte, prikazujući ih u mokrim košuljama ili polugole, izložene ženskim pogledima, za žensku zabavu. U isto se vrijeme takav pristup ironizira, ilustrirajući kako je ridikulozno i neprihvatljivo prilaziti drugom ljudskom biću isključivo na takav način. Dodatno, patrijarhalan koncept koji omogućuje identifikaciju samo putem oca doslovno se dekonstruira (na tri dijela), a vrijednost predanosti i skrbi prikazuje se kao pozitivna, no ne nužno definirana spremnošću na samopožrtvovnost žene.

Ključne riječi >Majčinstvo, žudnja, identifikacija, užitak, politike roditeljstva, politike odgoja, europska kinematografija.


Zašto je jedan od najuspješnijih filmova prošle godine, Mamma Mia! redateljice Phyllide Lloyd navukao na sebe toliki bijes mnogih kritičara? Zašto je dobio toliko oprečnih kritika i zašto je, usprkos svemu tome, uspio privući toliku publiku? U godini koja je imala čak dva “ženska” blockbustera, jedan (Seks i grad) je dobio samo mlake kritike, dok je drugi – Mamma Mia! – uzrokovao izlaženja iz kina, zapjenjeno užasavanje, a čak su se i pozitivne kritike usredotočile na to da film prikažu kao savršenu, ali (implicitno ili eksplicitno) bezumnu zabavu. Usuđujem se tvrditi da je jedan od razloga tako burnih reakcija to što je riječ o filmu koji ženske likove i pitanje majčinstva/roditeljstva tretira s profinjenom subverzivnošću, potkopavajući okoštale stereotipe na način koji je kod nekih, očito, izazvao želučane tegobe, barem na nesvjesnoj razini.

Da je riječ bila o nečem drugom, Mamma Mia! imala bi, i kao kazališna predstava i kao film, već poodavno regularni status fenomena. Kao predstava, bila je ključna za oživljavanje cijelog podžanra, jukebox-musicala. Kako kaže Ken Mendelbaum: “Mamma Mia! je učinila da uklapanje omiljenoga suvremenog popa u novu pripovijest djeluje kao dobra zamisao.” (Mendelbaum, 2005.) Stvorena 1999. godine, kazališna predstava Mamma Mia! postala je 2008. godine komercijalno najuspješniji mjuzikl svih vremena, zaradivši više od dvije milijarde dolara u izvedbama diljem svijeta, uz procjenu da ga je vidjelo 30 milijuna ljudi (Donnel, 2008).

A ni filmska verzija ne zaostaje po uspješnosti: 2008. bila je po zaradi peti najuspješniji film godine – treći ako se isključi tržište Sjeverne Amerike – i 42. najuspješniji film svih vremena. Taj je film 26. listopada 2008. postao i po zaradi najuspješniji filmski mjuzikl te općenito najuspješniji britanski film svih vremena. Također, to je najuspješniji film koji se ikad prikazivao u Velikoj Britaniji i Grčkoj. DVD izdanje filma postalo je najprodavaniji DVD svih vremena u Velikoj Britaniji, gdje je izašao 24. prosinca 2008. i istog dana prodao u 1,669.084 primjeraka, za više od pola milijuna primjeraka prestigavši rekord Titanica. Do kraja godine u Velikoj Britaniji prodano je više od pet milijuna primjeraka; svako četvrto kućanstvo ima po primjerak, što ga čini najprodavanijim DVD-om svih vremena u toj zemlji. U Finskoj ga je prodaja 110.000 primjeraka učinila prvim DVD-om koji je u toj zemlji postigao platinastu nakladu, a u Švedskoj je također najprodavaniji DVD svih vremena, uz prodaju od 545.000 primjeraka. Film je, među ostalim, komercijalno najuspješniji projekt što ga je ikad proizveo studio Universal Pictures (Škurić, 2008).

Očito je, dakle, da je riječ o pravom fenomenu. Milijuni i milijuni ljudi diljem svijeta spremni su uložiti vrijeme i novac u Mammu Miu!, do te mjere da i film i kazališni izvornik obaraju sve moguće rekorde. No o toj se pojavi u medijima relativno malo govori. Samo primjera radi, pretraga na Googleu za “Mamma Mia! review” (dakle, prikazi koji će obuhvatiti i filmsku i kazališnu verziju) daje 443.000 rezultata. To se možda čini velikim brojem, no ista takva pretraga za “Dark Knight review” donijet će čak – 12 milijuna i 400 tisuća rezultata.1 Iz ovoga nije teško vidjeti koji je od ta dva filma dobio više medijske pozornosti.

Osim toga, kritički prijam filma Mamma Mia! bio je izrazito neujednačen. Neki su kritičari film proglasili posve nepodnošljivim, drugi su ga oduševljeno prihvatili, a treći su pokušali pronaći neki srednji put, ograđujući se od “narodnog” prihvaćanja koje nisu mogli zanemariti, no ipak pronalazeći zamjerke.

Samo po sebi kritičko neslaganje o vrijednosti nekog filma i nije baš tako nova stvar, no zanimljivo je da su prigovori i pohvale bili jednako tako suprotstavljeni. Tako je, na primjer, jedan od najčešćih prigovora bio onaj koji se odnosi

1 Nekoliko puta ponavljane pretrage s istim ključnim riječima tijekom dva i pol mjeseca, od siječnja do sredine ožujka 2009. godine; posljednja pretraga (s navedenim rezultatima) obavljena 13. ožujka 2009. godine. Točan rezultat pretrage može varirati od dana do dana, ali u odnosima nema bitnih promjena.

Milena Benini >GRIJESI MOJE MAJKE


na sadržaj filma, gdje su ga neki uspoređivali s “ranim Shakespeareom” (Scott, 2008), drugi ga povezivali s filmom iz 1968. godine Buona Sera, Mrs. Campbell (Corliss, 2008; Mintzer, 2008), a treći ga pak, kao npr. Owen Gleiberman koji piše za Entertainment Weekly, nazivaju “neukusnim” (Gleiberman, 2008).

Jednako tako, dok jedan kritičar tvrdi da bi nazvati koreografiju u filmu Mamma Mia! “najgorom koreografijom u bilo kojem filmskom mjuziklu ikad snimljenom” bilo previše dobrohotno jer bi to “impliciralo da ono što se u filmu događa doista jest koreografija” (Gleiberman, 2008), drugi prigovara režiji plesnih brojeva, koju proglašavaju “premontiranom, što onemogućuje uživanje u kompletnim, dobro koreografiranim izvedbama” (Mintzer, 2008). Ista se situacija ponavlja s fotografijom, kamerom i režijom: dok npr. Pete Hammond hvali odluku da se zadrži izvorna redateljica Phyllida Lloyd (Hammond, 2008), Stephanie Zacharek naziva je “Phyllida Ne Ostavljaj Svoj Redovni Posao Lloyd” (Zacharek, 2008).2

No najveća zabuna, čini se, vlada u pokušajima ocjenjivanja glumačkih izvedbi u filmu: Meryl Streep za svoju je ulogu u filmu dobila nagradu kao najbolja glumica u britanskom filmu (National Movie Awards) te nominacije za Zlatni globus i IFTA-u kao i za najbolju izvedbu pjesme za People’s Choice Awards, koju je i dobila. Mnogi kritičari oduševljeni su njezinom interpretacijom: ona je “prirodna sila” koju se može usporediti s Barbrom Streisand (Hammond, 2008), nije “nimalo teško zamisliti je kako dobiva Oscara” za ovu izvedbu (Bennett, 2008), ona je “prpošna i pomlađena” (Mintzer, 2008). No upravo ta prpošnost, izgleda, druge kritičare tjera na škrgutanje zubima: tako je istodobno optužena za “izvedbu koja viče: ‘Volite me!’” i koja je čisti “horror show” (Zacharek, 2008), to je “najgora izvedba njezine karijere” (Scott, 2008), prigovara joj se “hihotanje i djevojački govor tijela” (Corliss, 2008). Čak i sâm izgled kao da je podvojio kritičare: dok, u inače iznimno nepovoljnoj kritici, Stephanie Zacharek tvrdi kako je M. Streep “prelijepa” i “sjaji” (Zacharek, 2008), Owen Gleiberman prigovara njezinim “očima crvena ruba” (Gleiberman, 2008), a Richard Corliss upozorava kako “bljesak grčkog sunca kažnjava svako lice starije od 30 godina” (Corliss, 2008).

Promatrajući tako proturječne reakcije, nemoguće je ne zapitati se što ih je izazvalo. Zapravo, s obzirom na to da je riječ o izrazito ženskom proizvodu – film ima scenaristicu (Catherine Johnson), redateljicu (Phyllida Lloyd) i producenticu (Judy Craymer), nešto što se gotovo nikad ne događa u suvremenom srednjostrujaškom filmu – gotovo da se, u tako žučljivim reakcijama, može prepoznati odjek onih mizoginih “navalimo svi” narativa koji su toliko česti u masovnim medijima današnjice, sa žrtvama kao što su Britney Spears, Paris Hilton, ali i Angelina Jolie ili, očito, Meryl Streep. Ni naši mediji nisu ostali pošteđeni toga pristupa. Zašto je, na primjer, Jutarnji list imao potrebu ustvrditi da Mamma Mia! prednjači među nominacijama za Zlatnu malinu, i poimence navesti Meryl Streep iako uopće nije bila nominirana za tu nagradu, a sâm je film općenito dobio samo jednu nominaciju – Pierce Brosnan za najlošiju sporednu ulogu – dok su neki drugi filmovi pokupili sedam ili pet nominacija? (Kuterovac, 2009).

Naravno, s jedne strane, mizoginija u srednjostrujaškim medijima sama je po sebi barem djelomično objašnjenje za tu pojavu, no ne i dovoljno. Potrebno je, stoga, pobliže proučiti sâm film. Komedija zabuna o djevojci s tri moguća oca, naime, sama po sebi ne zvuči kao da bi trebala izazvati nečiji bijes. Što je, onda, izazvalo tako snažne reakcije?

Zasnovan, kao što smo već rekli, na superuspješnom mjuziklu iz 1999. godine, film, snimljen prema scenariju Catherine Johnson, pripovijeda priču o Sophie Sheridan (Amanda Seyfried), odrasloj samo s majkom Donnom (Streep) koja vodi hotel Villa Donna na izmišljenome

2 “Redovni posao” Phyllide Lloyd je režija, i dok joj je Mamma Mia! doista bila prvi dugometražni film, godinama se bavila kazališnom režijom, i to vrlo uspješno, te ju je dnevnik The Independent 2006. godine čak proglasio jednom od 100 najutjecajnijih homoseksualnih osoba u Velikoj Britaniji (Tuck, 2006).



grčkom otočiću Kalokairiju. Neposredno prije svoga vjenčanja, Sophie odlučuje razriješiti tajnu koja je progoni cijelog života i otkriti tko joj je zapravo otac. Pritom se služi majčinim starim dnevnikom, iz kojeg otkriva da je onog ljeta kad je začeta, njezina majka bila u ljubavnoj vezi s čak trojicom muškaraca: irskim arhitektom Samom Carmichaelom (Pierce Brosnan), švedskim putopiscem Billom Anderssonom (Stellan Skarsgård) te britanskim glazbenikom, danas bankarom, Harryjem Brightom (Colin Firth). Ne znajući koji je od njih trojice njezin otac, Sophie svoj trojici šalje pozivnice za vjenčanje potpisavši na njima svoju majku, uvjerena da će se odazvati samo onaj tko još osjeća neku vezu s Donnom, tj. tko zna da mu se udaje kći. Ono što Sophie ne zna jest da su sva trojica odlučila odazvati se na poziv.

Jedine osobe kojima Sophie povjerava svoju tajnu njezine su najbolje prijateljice, Ali (Ashley Lilli) i Lisa (Rachel MacDowall). Zanimljivo je već ovdje primijetiti da Donnine ljubavne avanture nimalo ne smetaju nijednoj od triju djevojaka, nego ih doživljavaju kao nešto posve prirodno, pa čak i, na određen način, slatko, smijući se Donninu diskretnom izražavanju: kad Sophie prvi put iz majčina dnevnika pročita “i onda smo… tri točkice”, Lisa zbunjeno pita kakve su to tri točkice,3 a Sophie i Ali joj objašnjavaju: “Ma, to se onda tako zvalo: tri točkice!” Poslije, kad se susretnu s Donnom, na njezin uzdah “I ja sam se nekad zabavljala”, Lisa odgovara: “Znamo!” Dakle, od samog početka uspostavlja se aksiom da ženski promiskuitet nije nešto što bi na bilo koji način trebalo biti problematično. Osim toga, narušava se stereotipno prikazivanje odnosa prema seksualnosti roditelja: dok je u srednjostrujaškim uracima inače standardno komičko sredstvo izrazito gađenje koje djeca osjećaju kad makar i pomisle na svoje roditelje kao seksualna bića, Sophie je samo znatiželjna i možda pomalo ponosna na majku koja je tako uživala u svoje “tri točkice”.

U sklopu priprema za vjenčanje, na otok stižu i Donnine najbolje prijateljice, Rosie (Julie Walters) i Tanya (Christine Baranski). Njih su tri u mladosti bile članice ženske grupe Donna and The Dynamos, koja se poslije u filmu opisuje kao “prvi grrl-power band”. Danas, Rosie je uspješna autorica, dok je Tanya “profesionalna razvedenica” s nekoliko brakova iza sebe. Nijedna od njih tri nema (trenutačno) muškarca u životu, no to ih ne zabrinjava previše, osim kad se radi o seksu. Scena u kojoj Tanya pita Donnu: “Brine li se tko za tebe?” i zatim stišće ručnu bušilicu posve nedvojbeno govori kakva je to “briga” na koju Tanya misli. No Donna se više brine za svoj hotel, koji joj ne donosi dovoljno novca. Tanya i Rosie smjesta joj nude i financijsku pomoć, no Donna je odbija, povjeravajući im svoju zabrinutost što se Sophie udaje tako mlada: tek joj je 20 godina. Donna se nikad nije udavala. Od samog početka, dakle, situacija koju većina romantičnih komedija (pa tako i razvikani i navodno profeministički Seks i grad) postavlja kao sine qua non – želja glavne junakinje da se uda – ovdje je prikazana kao suspektna. Ni Rosie se nije udavala, dok Tanya, po svemu sudeći, muževe mijenja više u funkciji financija nego ljubavi. No Tanyina pripadnost “prihvatljivom” kanonu ženskog ponašanja višestruko se izvrgava ruglu: kad Rosie iz Tanyine prtljage izvadi noćnu kremu, njezini su sastojci “zlatni prah i magareći testisi”, što je otvoreno parodiranje paraznanstvenih i lažno luksuznih sastojaka kojima nas svakodnevno bombardiraju reklame kozmetičke industrije. Tanya pak, umjesto da se uvrijedi što je prijateljice zafrkavaju na račun preskupe kozmetike, mrtvo hladno odgovara: “To je žrtva koju moraš podnijeti ako želiš piti prije 11 sati.” Očito je, dakle, da je Tanyino serijsko bračno iskustvo i prihvaćanje standardizirane ženskosti također pitanje njezina izbora. Nijedna od žena u ovom filmu nije žrtva.

U međuvremenu, na otok stižu i trojica potencijalnih očeva, a Sophie ih skriva u tavansku sobicu, bojeći se majčine reakcije. Kad ih Donna otkrije, prvi osjećaj koji se u njoj javlja jest uvrijeđenost. Otkrivamo, tako, da je barem jedan od njih trojice duboko iznevjerio njezina očekivanja. Pokušava svu trojicu istjerati iz kuće i zatvara se u zahod da bi sama izašla na kraj sa svojim osjećajima. No, Rosie i Tanya ne dopuštaju joj da se skriva od njih i nude joj razne “klasične”

3 U izvorniku: “dot, dot, dot”.



oblike ženske utjehe: šminku, tablete za smirenje i koktele. Donna nevoljko prihvaća njihovu brigu, a zatim prijateljicama povjerava tajnu: ni ona sama ne zna tko je od ove trojice Sophiein otac. I opet, film izvrće očekivanja: nema Donna probleme s očinstvom kao takvim; ona se samo boji da bi trojno očinstvo zbunilo Sophie, a progoni je i sumnja da su trojica muškaraca na otok došla s namjerom da na neki način pokvare Sophieino vjenčanje. Vjenčanje koje Donna zapravo ne želi, ali kako poštuje izbor svoje kćeri, ne želi da ga išta pokvari.

Kako bi razvedrile Donnu, Rosie i Tanya podsjećaju je na dane njihove mladosti. Tu se odvija možda i najdojmljiviji glazbeni broj u filmu, Dancing Queen, u kojem Donna, Rosie i Tanya načas odbacuju svakodnevne brige, a pridružuju im se, postupno, i druge žene iz hotela i s otoka. Prizor u kojem grčke žene, prikazane kao utjelovljenje patrijarhalne vizije, s rupcima i pregačama, napuštaju svoje tradicionalne ženske uloge kako bi sudjelovale u ženskom veselju djeluje kao neka vrsta “lakoga” feminističkog manifesta. Možda bi se konceptu mogla prigovoriti određena doza imperijalističkog pristupa – strankinje su te koje Grkinje “povlače” u slobodu – no, zanimljivo, nijedan kritičar nije smatrao potrebnim komentirati taj aspekt. Mnogima je, međutim, zasmetalo što tako “stare” i “ružne” žene plešu i pjevaju, a snimljene su kao da je riječ o najklasičnijem hollywoodskom proizvodu, u kojem bi ista mjesta zauzimale dugonoge “tits and ass” plesačice koje bi odgovarale očekivanjima muške publike. Neskriveno sredovječne žene (Maryl Streep ima 59 godina, Julie Walters 58, a Christine Baranski 56) ne samo da ne ispunjavaju muška očekivanja – one su još i toliko drske da se usuđuju dobro se zabavljati (bez muškaraca!), pa čak i navoditi druge žene – a tijekom te pjesme stvara se kolona žena čije se godine protežu od jedva pubertetskih do duboke starosti – da se toj ženskoj zabavi pridruže. Nedopustivo!

U međuvremenu, Sophie razgovara sa svojom trojicom potencijalnih očeva u nadi da će sama otkriti tko je “onaj pravi”. Njih trojica s nostalgijom se prisjećaju svojih veza s Donnom, otkrivajući, među ostalim, kako su, s iznimkom Billa, napustili svoje mladenačke ideale i dali se “pripitomiti” – nešto što nijedna od žena, zapravo, nije učinila. Da, Donna se možda povremeno osjeća zarobljenom na otoku, ali, doznajemo, zapravo živi svoj san, koji je nekada dijelila sa Samom, sve dok on nije otišao, oženio se i počeo karijeru uspješnog arhitekta. Na povratku, Sophie razgovara sa zaručnikom Skyem sve dok ga njegovi prijatelji ne “otmu” kako bi ga odveli na momačku večer.

Čak se i u toj, inače klasičnoj ljubavnoj sceni Mamma Mia! poigrava očekivanjima. U trenutku kad Sophie i Sky polegnu na pijesak, u parafrazi slavne scene iz Odavde do vječnosti, iz mora izranjaju Skyevi prijatelji i razdvajaju ih – prikriveno, usput, nagovješćujući kako zahtjevi “muškog svijeta” mogu stati na put pravom razumijevanju između spolova.

Osim toga, film na mnogo mjesta muškarce tretira onako kao se inače tretiraju žene: jedini chorusline koji se pojavljuje, upravo u toj sceni, uz pjesmu Lay All Your Love on Me, sastoji se od samih (mladih, zgodnih, dugonogih) mladića, a čak im je oduzet i dignitet plesne otmjenosti jer skakuću opremljeni perajama, dok ih promatra Sophie koja sjedi na stijeni. Standardizirani postulat muškog pogleda zamijenjen je ženskim pogledom, nečim što je, očito, mnogim kritičarima neprihvatljivo do te mjere da nisu u stanju ni percipirati tu činjenicu.

Na Sophieinoj “djevojačkoj večeri”, pak, Donna, Rosie i Tanya ponovno se, samo za jednu večer, pojavljuju kao Donna and the Dynamos, pjevajući pjesmu Super Trouper. I opet, film izokreće očekivanja. U izvorniku, pjesma govori o pop-zvijezdi koja osjeća prazninu života sve dok u publici ne ugleda svoga ljubavnika. U filmskoj izvedbi, pak, pjesma postaje neka vrsta himne majčinskoj ljubavi: izmjenjujući krupne planove Donne i Sophie, jasno nam daje do znanja da Donna pjesmu ne pjeva nijednom od muškaraca koji je slušaju iz prikrajka, nego kćeri. Istovremeno, naglašava se i “amaterski” karakter koji često nužno prati prirodu “ženske” kulture. Iako su Donna and the Dynamos očito bile posve



legitimna grupa (vidimo postere s najavama koncerata, one se pojavljuju u svojim nekadašnjim scenskim kostimima), kad ih vidimo na djelu, pjevaju uz pratnju s kazetofona koji pokreće jedna od lokalnih žena iz Dancing Queen. Uza svu njihovu očitu sposobnost, zahtjev “ženskog” života – Donnino majčinstvo – očito ih je natjerao da odustanu od svoje izvorne karijere i pronađu drugi smisao života. Ne, doduše, iz istih razloga kao i muškarci: dok smo prije imali prilike iz Harryjevih i Samovih usta čuti da ih je na zaboravljanje nekadašnjih snova natjerao konformizam, nijedna od triju žena ni u jednom trenutku ne izjavljuje ništa slično: implicira se, dakle, da im se izbor nije ni ponudio.

Današnjim se djevojkama, međutim, nudi izbor triju muškaraca te uz Gimme! Gimme! Gimme! navaljuju na njih, preuzimajući tako pravo seksualne agresivnosti, koja dvojicu potencijalnih očeva natjera na bijeg. Jedini koji ostaje na zabavi je pustolov Bill, no ni za njega nismo sigurni koliko je to dobrovoljno.

Tijekom zabave, Sophie razgovara s jednim po jednim svojim potencijalnim ocem i sva tri razgovora imaju isti ishod: Bill, zatim Sam, i na posljetku Harry – svi sami zaključuju da su očevi i, što je posebno zanimljivo, sva trojica reagiraju na isti način: oduševljeni su tom činjenicom. Umjesto očeva koji padaju u nesvijest ili bježe glavom bez obzira, kakvi se uglavnom viđaju po klišeiziranim srednjostrujaškim proizvodima, ova trojica muškaraca, sami za sebe, smjesta odlučuju objeručke prihvatiti svoje očinske odgovornosti. I dok bi se kod Billa i Harryja to još moglo donekle objasniti “olakotnim okolnostima” – nijedan od njih nema obitelji – Sam već ima dva sina. No, bez obzira na to što je, dakle, već ostvario tradicionalnu mušku želju za potomstvom (sinovi), on sâm zaključuje da je Sophiein otac i prva mu je pomisao da bi je on morao “predati” na vjenčanju, uspostavljajući tako svoje očinsko pravo.

No pitanje je koliko će prava moći dobiti. Odlazeći sa zabave, Donna bjesni što se trojka njezinih bivših još nije pokupila s otoka i napominje kako je sasvim sama i sasvim dobro odgojila Sophie, dodajući: “Neće me sad izgurati nekakva ejakulacija!” Tako se publika još jednom podsjeća da, koliko god bi možda neke standardne konvencije to zahtijevale, Sophie zapravo nije patila zbog nedostatka oca te da nema nade da će netko tko u njezin život upadne s dvadeset godina zakašnjenja biti makar i blizu važnosti majke koja ju je podigla.

Zabava eskalira kad se djevojkama pridruže i mladići, rušeći tako još jednu konvenciju, onu odvojenih “momačkih” i “djevojačkih” večeri. Ponovno se ističe ravnopravnost u ljubavnim odnosima, uz pjesmu Voulez-vous u kojoj se djevojke udvaraju mladićima isto koliko i oni njima. No, suočena s tri oca koji ne znaju jedan za drugoga i svi je žele predati na sutrašnjem vjenčanju, Sophie na kraju pada u nesvijest.

Sutradan, Donna razgovara s kćeri u pogrešnom uvjerenju da je razlog njezine loše volje nevoljkost prema vjenčanju i predlaže joj da sve zajedno jednostavno otkažu. Sophie to ljutito odbija, prigovarajući majci što se nikad nije udala i naglašavajući kako ne želi da njezina djeca rastu ne znajući tko im je otac jer je to totalno bez veze.4 Sophie bijesno odjuri, a Donni prilazi Sam, kojeg Sophieino rano vjenčanje zabrinjava jednako koliko i Donnu. Prigovara Donni što dopušta Sophie da se uda i “smiri” a da prije toga nije upoznala svijet i samu sebe, što Donnu, naravno, dodatno razljuti. Bez obzira na svađu – ili, možda, upravo zbog nje – oboje shvaćaju da između njih još postoje i te kako snažni osjećaji.

Ovdje opet moram zastati i pripomenuti kako je Pierce Brosnan bio drugi veliki kamen spoticanja u ocjenama glumačkih izvedbi. Dok ga je većina kritičara proglašavala nepodnošljivim i užasnim, izvlačeći prispodobe kao što su “metkom pogođen los” (Travers, 2008) “riječno govedo” (Edelstein, 2008) “grgljanje TCP-ja” (Robey, 2008) i “probavni

4 U izvorniku: “It just sucks!”, izrazito djetinjast izraz.



problemi” (Lane, 2008), drugi su ga hvalili. Tako Zacharek kaže: “Ali Brosnan svoje nimalo samouvjereno pjevanje pretvara u dio izvedbe: toliko je spreman sudjelovati u toj loše definiranoj ulozi i toliko je u dodiru s romantičnom patnjom svoga lika da mi je gledanje njegove izvedbe bio jedan od rijetkih užitaka u filmu” (Zacharek, 2008). Drugi pak tvrde da Brosnan pjeva dobro (Bennet, 2008), a konfuziji dodatno pridonosi činjenica da je Brosnan bio nominiran za najboljega glumca na britanskim National Movie Awards, no isto je tako nominiran i za najgoru sporednu mušku ulogu u Zlatnoj malini 2009. – a tu je nagradu i dobio.

Mislim da nije pretjerano ustvrditi kako je barem dio toga “kažnjavanja” Brosnana uzrokovan njegovim pristajanjem na “srozavanje”: nekadašnji James Bond, koji bi trebao biti utjelovljenje svega što je muško i mačističko, pristao je glumiti ne osobito hrabrog muškarca koji je cijelog života dopuštao ženama da mu zapovijedaju – i pritom pjevati! Čak i kritičari koji su prihvatili njegovu interpretaciju naglašavaju koliko je to dobrohotno od njega: “mora mu se odati priznanje za trud” (Hammond, 2008), “Jedini mu je grijeh, zapravo, taj što je dobar sportaš”5 (Lane, 2008), on je “pristao na igru” (Zacharek, 2008). Mora se, dakle, pronaći opravdanje za to što je nekadašnji 007 pristao samoga sebe ne shvatiti ozbiljno. Do neke mjere, nije to činio ni u filmovima o slavnom agentu, no kad prikrivenu ironiju zamijeni otvorenom ranjivošću, malo tko to cijeni – o odijevanju blještavih kostima da i ne govorimo.

Vratimo se, međutim, samome filmu. Prema dogovoru s Donnom, Rosie i Tanya pokušavaju zaposliti mušku trojku. Tanya tako odvodi Harryja na plažu, no čuvši kako je glavna uloga mladenkina oca na vjenčanju ta – da ga plati, Harry odjuri, ostavljajući Tanyu s Pepperom (Philip Michael), prijateljem Sophiena budućeg supruga koji joj se uporno udvara. Tanya mu odgovara pjesmom Does Your Mother Know, još jednom – po tko zna koji put – obrćući očekivanu situaciju. Dok je pjesma u izvornom obliku bila predviđena za muški vokal i tradicionalnu patrijarhalnu situaciju znatno starijeg muškarca koji se pokušava nježno riješiti pažnje puno mlađe djevojke, u ovoj izvedbi iskusna Tanya odbija Pepperovo udvaranje, a broj se na kraju pretvara u himnu ženskoj nadmoći u udvaranju i završava s Tanyom koja predvodi hrpu djevojaka u odlasku s plaže, komentirajući: “Dobro smo to obavile, cure.”

Zanimljivo je ovdje primijetiti i kako je upravo taj broj dobio najusuglašenije i najpovoljnije kritike. Barem jednim dijelom, to je vjerojatno zbog toga što je najklasičnije režiran kao plesno-pjevačka scena, dok drugi vjerojatno leži u tome što je komika situacije u kojoj iskusna žena ismijava mladog muškarca koji je progoni ipak relativno “benigna” u patrijarhalnom kontekstu. Tanyino se ponašanje – iako ona odbija Peppera – shvaća kao ponašanje loviteljice na piletinu: Scott je tako čak i otvoreno naziva “cougar-on-the-prowl”6 (Scott, 2008).

U međuvremenu, Sophie priznaje Skyu što se događa. Sky se ljuti što je Sophie cijelo (tradicionalno) veliko vjenčanje inscenirala prije svega kako bi otkrila oca, a još mu više smeta što mu ništa nije rekla, pogotovo zato što je on sve svoje planove odbacio kako bi udovoljio njoj. To je još jedan rodni stereotip postavljen naglavačke: dok je standardno očekivanje da će žena odbaciti svoje planove kako bi izašla u susret muškarcu, tu se susrećemo s obrnutom situacijom – i to prezentiranom kao da ona uopće ne treba dodatno objašnjenje. Sky se ne osjeća zakinutim zato što je pristao na takvo rješenje, nego ga boli Sophien nedostatak povjerenja.

Sophie se opravdava svojom velikom potrebom za otkrivanjem oca, tvrdeći: “Htjela sam se udati znajući tko sam.” Sky na to uzrujano odgovara: “Nećeš doznati tko si ako si pronađeš oca, nego ako pronađeš sebe!” U toj se

5 “Good sport”.

6 “Cougar” je u američkom engleskom standardni izraz za stariju ženu koja voli mlađe muškarce.



sceni, dakle, potpuno poništava jedna od bazičnih premisa patrijarhata – određivanje identiteta preko oca – i to još iz usta jednog muškarca. Tema se dodatno razrađuje u nastavku scene, kad Sam pronalazi Sophie i pokušava je natjerati da mu se povjeri, pozivajući se na svoje očinsko pravo. No, Sophie to odbija, govoreći mu kako je on ne može ni približno tako dobro poznavati kao majka koja ju je odgajala cijelog života.

A to odbacivanje očinske važnosti odlazi još korak dalje kad Sophie zamoli Donnu da je ona prati do oltara. Uz tri oca, sva tri prisutna i voljna to učiniti, Sophie se odlučuje za majku. Pomažući joj da se spremi, Donna se prisjeća prebrzo prohujala Sophiena djetinjstva uz pjesmu Slipping Through My Fingers, jednu od relativno rijetkih pjesama koje su u potpunosti zadržale izvorni smisao i rekontekstualizirane su u film.

U toj se sceni pojavljuje još jedan bitan element: Sophie napokon izravno izražava zabrinutost da je “na neki način izdala” majku već samom odlukom o udaji. Donna joj objašnjava kako ona sama nije imala neku veliku mogućnost izbora jer joj je njezina majka, kad joj je javila da je trudna, odbrusila neka se i ne trudi vratiti kući. To je važan trenutak jer pokazuje kako je Sophie i te kako svjesna da su neke njezine odluke puno bliže klasičnom patrijarhalnom modelu nego što bi se to možda očekivalo od djeteta koje je odraslo samo s (očito vrlo feministički svjesnom) majkom. U isto vrijeme, na određen način, Donna, kao neka vrsta simbola feminizma druge generacije, dobiva priliku objasniti svoje postupke. Danas je, naime, vrlo popularno smatrati feministkinje, osobito one malo starije, dosadnim, ukočenim akademskim tipovima koji mrze muškarce. Nije stoga loše vidjeti situaciju u kojoj netko tko je imao priliku izbliza vidjeti drugi val feminizma tumači kako je barem dio te ozbiljnosti bio uzrokovan nužnošću, a ne nedostatkom volje. Donna od početka do kraja dosljedno poštuje izbore svoje kćeri, slagala se s njima ili ne: kao najveća vrijednost prikazuje se, dakle, tolerancija prema različitosti, čime se uklanja stigma “fanatizma” i, na određen način, pruža ruka pomirenja prema suvremenim feminističkim kretanjima.

U crkvi svećenik pozdravlja mladence, a zatim i Donnu, koju, u još jednom bitnom iskoraku od uobičajenih standarda, određuje kao onu “koja predstavlja vašu obitelj”. Potaknuta tim riječima, Donna javno priznaje Sophie da je prisutan i njezin otac i iznenađuje se kad otkrije da Sophie to već zna. Sva trojica muškaraca ustaju s ponosnim izrazom na licu, a zatim se zapanje čuvši Donninu tvrdnju da ni ona ne zna tko je od njih pravi Sophien tata. Nakon prvotne zbunjenosti, sva trojica priznaju da bi im status “trećine oca” bio sasvim dovoljan. Iako Sam napominje kako “postoje načini da se to točno utvrdi”, svi su, uključujući tu i Sophie, savršeno sretni ostajanjem u neznanju. Iako Tanya to ironično komentira: “Dvadeset godina nema nikoga, a onda trojica odjednom! Tipično muški!”, zapravo je prilično očito da je tako standardan heteronormativan happy end zamijenjen izrazito drukčijom vrstom obitelji.

No, ni tu nije kraj preokretima: u času kad svi očekuju da se obred vjenčanja realizira, Sophie, simbolično oslobođena opterećenja, govori zaručniku: “Nemojmo se još vjenčati.” Jer ono što zapravo žele jest – istraživati, i svijet, ali i sebe, i – lako je pretpostaviti – svoj međusobni odnos. Tako se događa situacija koja je inače u srednjostrujaškim romantičnim proizvodima posve nezamisliva – sretno otkazivanje vjenčanja. No da se ipak ne bi odbacile baš sve konvencije, Sam stupa naprijed i prosi Donnu, objašnjavajući joj kako je sve zajedno zapravo bila zabuna: nakon svađe koja je izbila kad je, prije 20 godina, Donna otkrila da je Sam zaručen, on je otišao kući s namjerom da raskine zaruke i vrati se Donni. No dok je opet stigao do Grčke, Donna je već otišla s drugim. Ostavši bez žene koju je volio, Sam se vratio kući, gdje mu je zaručnica “rekla da je budala, a onda ga je i oženila da mu to dokaže.” Brak se nakon nekog vremena raspao zbog Samove uporne ljubavi za Donnu i, još od povratka na otok, on joj to pokušava reći. Pa kad već imaju spremnu crkvu i gozbu, zašto se Donna ne bi napokon udala za njega, koji je voli 20 godina?



Čak i ta prosidba, koja priču prividno vraća u heteronormativan sustav, znatno je ublažena formulacijom. “Treba ti netko kome ćeš šefovati na tom svom otoku, Sheridan”, govori Sam, obraćajući se ženi svog života po prezimenu, izrazito izvan okvira klasične romantike. Otok je pritom definiran kao njezin, a muškarac je spreman i voljan biti pasivan partner. Donna svejedno oklijeva, usprkos nagovaranju prisutnih, no na kraju pristaje. No ta je veza prezentirana kao zrela i promišljena, što se naglašava i izborom pjesme, When All Is Said and Done. U jednom od rijetkih odstupanja u odnosu na kazališnu verziju, tu pjesmu pjeva Sam na završnom piru, govoreći kako su protratili puno vremena, a sad su “malo istrošeni, ali dostojanstveni, i još ne prestari za seks”.

Tijekom pira Rosie kreće “u napad” na Billa, a kako se stvari ne bi previše udaljile od veselo subverzivne naravi filma, Harry pronalazi sreću s lokalnim muškarcem te je na kraju cijelo veselje blagoslovila Afrodita osobno, prskanjem legendarnog izvora u dvorištu hotela. Završivši tako radnju, film nas ostavlja s pravim pravcatim happy endom kojeg se doista ne bi posramila nijedna romantična komedija – ako se, dakle, zanemari činjenica da je sretan kraj dobila posve nekonvencionalna obitelj.

A zatim, kao dodatni komentar, prije odjavne špice dobivamo kratku i posve zafrkantsku scenu u kojoj Donna and the Dynamos ponavljaju Dancing Queen. I tu je opet na djelu određena doza dekonstrukcije: tri žene koje izvode pjesmu izranjaju iz mora, parafrazirajući “Rođenje Venere”, dakle zamjenjujući jedan ženski ideal (gola mlada prelijepa žena ponuđena muškom pogledu, koja se pridržava patrijarhalne moralnosti pokrivajući spolovilo rukom) drugim, potpuno suprotnim: ovog puta, “Venere” koje se rađaju iz valova sredovječne su, odjevene, u otvorenoj suprotnosti s kanonom ljepote, i pjevaju za svoju zabavu, isključujući muški pogled iz konteksta. Osim toga, nije slučajno što se ponavlja upravo ta pjesma, koja je, kako smo već rekli, tijekom filma postavljena kao neka vrsta veseloga ženskog manifesta. Ponavljanjem se važnost tog broja naglašava, podsjećajući još jednom kako je moguće – barem u mjuziklu – biti i slobodna i vesela.

Za sâm kraj pridružuju im se i muški članovi postave, također odjeveni u parafraze Abbinih kostima iz sedamdesetih, i do kraja se prepuštaju zabavi u izvedbi najvećega Abbina hita, eurovizijske pobjednice Waterloo, a na kraju ih blagoslovljuje cijeli grčki panteon, zajedno s Björnom Ulvaeusom (jednim od izvornih članova Abbe i koautorom pjesama iz filma). Netko bi možda mogao reći da se takvim krajem – u kojem su sve pretenzije prema narativnoj logici i realizmu odbačene – do određene mjere niječe cijeli prethodni trud oko prikazivanja alternativnog, pozitivnog modela, pomalo kao da se film u završnici odriče samoga sebe, no zapravo je riječ samo o isticanju njegove oniričke prirode: ono što smo odgledali nije stvarnost i svi koji su u filmu sudjelovali toga su svjesni. To ne znači da takvi snovi – koji obuhvaćaju slobodne žene, nekonvencionalne muškarce i sretne obitelji bez unaprijed fiksiranog broja roditelja – nisu lijepi i vrijedni snivanja.

Zbog svega navedenog, čvrsto vjerujem da Mamma Mia! kao film predlaže put za “pomirenje” druge i treće generacije feministkinja, svjesno se suprotstavlja patrijarhalnom i heteronormativnom modelu te donosi neke tvrdnje koje spadaju u pravi postfeministički svijet, što je, naravno i neizbježno, dovelo do žučljivog otpora mnogih – uglavnom muških – kritičara koji možda i nisu svjesno registrirali što im smeta te su se stoga okomili na druge stvari.

Mora se, međutim, priznati da su i neke kritičarke našle brojne zamjerke ovom filmu. Dovoljno, barem, da mu Udruženje novinarki u filmu dodijeli nagradu kao “filmu koji smo željele voljeti, ali nismo uspjele”, dok je Meryl Strep, iako je bila nominirana u kategoriji “glumica koje prkose godinama i ažizmu”7 izgubila od Catherine Deneuve. Možda

7 EDA Female Focus i Special Mention Awards, dostupno na: http://awfj.org/2008/12/14/2008-eda-awards-winners/, posljednji posjet 13. ožujka 2009. godine.



takav stav pomalo čudi. Iskreno, čini mi se da je barem dijelom uzrokovan time što je Mamma Mia! izrazito i namjerno komercijalan, zabavan film. Upravo je to, naime, kost u grlu: film u kojem se sredovječne žene dobro zabavljaju i živo im se fućka što netko misli o tome.

Da je ista ta problematika (žena koja sama odgaja dijete, položaj žene, razlika među izborima koji su bili realni za 2. i 3. generaciju itd.) obrađena u formi ozbiljne drame, Meryl Streep vjerojatno bi bila nominirana za Oscara. S druge pak strane, govoreći namjerno zabavno, film je zapravo puno teže zanemariti. Dok bi se ta hipotetska komorna drama lako otpisala kao doduše dubok, ali suštinski neatraktivan film, Mamma Mia! okupila je brojno gledateljstvo, što je čini puno “opasnijim” propagandnim sredstvom no što su to, recimo, bili Sati.

U toj formi, naime, koncepti koje film predstavlja znatno su lakše probavljivi: ženski se promiskuitet ne osuđuje, obitelj se distancira od nuklearnog oblika koji je za žene najopasniji, promovira se međugeneracijsko, međuklasno i međunacionalno sestrinstvo među ženama koje nemaju nijedan od uobičajenih atributa što bi ih učinili prihvatljivim tradicionalnom muškom pogledu. Dapače, žene preuzimaju položaj promatrača, što se dodatno naglašava time što se muškarce umnogome tretira kao seksualne objekte, prikazujući ih u mokrim košuljama ili polugole, izložene ženskim pogledima, za žensku zabavu. Istovremeno se takav pristup ironizira, rječitije od deset pamfleta ilustrirajući kako je ridikulozno i neprihvatljivo prilaziti drugom ljudskom biću isključivo na takav način. Dodatno, patrijarhalan koncept koji omogućuje identifikaciju samo putem oca doslovno se dekonstruira (na tri dijela), a vrijednost predanosti i skrbi prikazuje se kao pozitivna, no ne nužno definirana spremnošću na samopožrtvovnost žene.

Na kraju, moram primijetiti kako mnogi ljudi uopće ne shvaćaju zašto se film zove Mamma Mia!, a uglavnom se i širi tumačenje po kojem je to upotrijebljeno kao izraz iznenađenja/zbunjenosti, dok se sustavno izbjegava tumačenje u kojem bi se krenulo od doslovnog značenja – moja majka. A upravo tu leži ključna vrijednost – i najveći grijeh – Mamme Mie! U javnom razotkrivanju dugo prešućivane činjenice da majke mogu biti zabavne, pametne, požrtvovne, pune ljubavi za svoju djecu, a pritom ipak zadržati vlastitu osobnost i život. I da je suživot majki i kćeri moguć.

Doista neoprostiv grijeh.



LITERATURA

Bennett, Ray. 2008. “My, my, clear the aisles”. The Hollywood Reporter 29. lipnja 2008., dostupno na: http://www.hollywoodreporter.com/hr/film/reviews/article_display.jsp?&rid=11342, posljednji posjet 13. ožujka 2009.

Corliss, Richard. 2008. “Take a Chance on Mamma Mia!”. Time Magazine 17. lipnja 2008., dostupno na: http://www.time.com/time/magazine/article/0,9171,1823927,00.html, posljednji posjet 13. ožujka 2009.

Donnel, P. 2008. “Mamma Mia! is the world’s most successful musical ever”. The Gazette 7. siječnja 2008., Montreal, dostupno na: http://www.canada.com/cityguides/montreal/story.html?id=806d88ca-fa20-4c48-8051-197db9e56b0f&k=87439&p=2, posljednji posjet 13. ožujka 2009.

Edelstein, David. 2008. “Bat Out of Hell”. New York Magazine 12. lipnja 2008., dostupno na: http://nymag.com/movies/reviews/48514/index1.html (kombinirani prikaz tri filma: The Dark Knight, Mamma Mia! i The Exiles), posljednji posjet 13. ožujka 2009.

Gleiberman, Owen. 2008. “Mamma Mia! (2008.)”. Entertainment Weekly 16. lipnja 2008., dostupno na: http://www.ew.com/ew/article/0,,20212997,00.html, posljednji posjet 13. ožujka 2009.

Hammond, Pete. 2008. “Mamma Mia! What a Movie”. Hollywood.com 2008. dostupno na: http://www.hollywood.com/review/Mamma_Mia/5275579, posljednji posjet 13. ožujka 2009.

Kuterovac, Martina. 2009. “Meryl Streep i Paris u borbi za Zlatnu malinu”. Jutarnji list 11. siječnja 2009., dostupno na: http://www.jutarnji.hr/clanak/art-2009,1,11,,148017.jl, posljednji posjet 13. ožujka 2009.

Lane, Anthony. 2008. “Euro Visions”. The New Yorker 28. srpnja 2008., dostupno na: http://www.newyorker.com/arts/critics/cinema/2008/07/28/080728crci_cinema_lane?currentPage=1, posljednji posjet 13. ožujka 2009.

Mendelbaum, Ken. 2005. “Insider: Preview ‘05-’06: The Jukebox Plays On”. Broadway.com 27. srpnja 2005., dostupno na: http://www.broadway.com/Preview-05-06-The-Jukebox-Plays-On/broadway_news/515736, posljednji posjet 13. ožujka 2009.

Mintzer, Jordan. 2008. “Mamma Mia!”. Variety 5. srpnja 2008., dostupno na: http://www.variety.com/VE1117937623.html, posljednji posjet 13. ožujka 2009.

Robey, Tim. 2008. “Mamma Mia! and more”. The Telegraph 12. prosinca 2008., dostupno na: http://www.telegraph.co.uk/culture/film/filmreviews/3556138/Film-reviews-Mamma-Mia-and-more.html, posljednji posjet 13. ožujka 2009.

Scott, A.O. 2008. “Does Your Mother Know You Sing Abba Tunes?”. The New York Times 18. srpnja 2008., dostupno na: http://movies.nytimes.com/2008/07/18/movies/18mamm.html?ref=movie, posljednji posjet 13. ožujka 2009.

Škurić, Tajana. 2008. “Mamma Mia! ispred Pottera”. Jutarnji list 1. studenoga 2008., dostupno na: http://www.jutarnji.hr/clanak/art-2008,11,1,,139362.jl, 2008., posljednji posjet 13. ožujka 2009.

Travers, Peter. 2008. “Mamma Mia!”. Rolling Stone 17. srpnja 2008., dostupno na: http://www.rollingstone.com/reviews/movie/18263990/review/21842469/mamma_mia, posljednji posjet 13. ožujka 2009.

Tuck, Andrew. 2006. “Gay Power: the Pink List”. The Independent 2. srpnja 2006., dostupno na: http://www.independent.co.uk/news/uk/this-britain/gay-power-the-pink-list-406297.html, posljednji posjet 13. ožujka 2009.

Zacharek, Stephanie. 2008. “Mamma Mia!”. Salon.com 18. srpnja 2008., dostupno na: http://www.salon.com/ent/movies/review/2008/07/18/mamma_mia/, posljednji posjet 13. ožujka 2009.



SUMMARY

She was Born an Original Sinner: Mother(s) in Mamma Mia!

The text deals with the politics of the jukebox-musical by director Phyllida Lloyd in what is one of the best-selling European films distributed to date, namely the film success Mamma Mia! and its specific, emancipatory politics of motherhood. The film is specific for its various deflections from mainstream narrative expectations: women’s promiscuity is not judged, the family is distanced from its nuclear form which is the most dangerous for women, it promotes intergenerational, interclass and international sisterhood among women who are lacking the customary attributes which would make them more acceptable to the traditional male gaze. Consequently, women take on the role of observer, which is particularly emphasized in the men being treated as sexual objects, showing them in wet shirts or half-naked, displayed to the female gaze, for women’s entertainment. At the same time, this approach is ironized, illustrating how ridiculous and unacceptable it is to approach other human beings exclusively in that way. Also, the patriarchal concept that enables identification only through the father is literally deconstructed (in three parts), and the value of virtue and care are shown as being positive but not necessarily defined as readiness to self-sacrifice by women.


RAZGOVOR


RAZGOVOR SA ŽELJKOM JELAVIĆ ILI O MAJČINSTVU, KAPITALU I KONVENCIJI ZA PRAVA MAJKI

Suzana Marjanić

U okrilju Centra za ženske studije u Zagrebu dobro je poznata uloga Željke Jelavić, koja je na hrvatskoj znanstvenoj sceni među prvima, uz Lydiju Sklevicky, pronašla uporišne poveznice između etnografije/etnologije/antropologije i feminizma na ovim našim interdisciplinarno-znanstveno skučenim prostorima. Upravo iz navedenoga razloga, ali i zbog njezina dugogodišnjega stručnoga zanimanja za temu porođaja, u ovom broju časopisa Treća, posvećenom temi feminističkoga roditeljstva, donosimo razgovor sa Željkom, jednom od osnivačica spomenutoga centra.

Naime, u hrvatskoj etnografskoj praksi, točnije kad se krene od običaja životnog ciklusa, i to od porođaja, zamjetljivo je da je uz naveden postupak vezano pregršt vjerovanja o kojima svjedoče i usmene predaje, pa se tako npr. u njima spominju vile, suđenice, dobrice, more, štrige, mrakovi i orci, dakle fantastična bića koja utječu na sudbinu i zdravlje djeteta ili mu pak noću ometaju san (usp. I. Lozica, “Usmena književnost”, Etnograja. Svagdan i blagdan hrvatskoga puka, ur. Jasna Čapo-Žmegač et al., Zagreb: MH, 1998, str. 247). Odnosno, kao što bilježi etnologinja Jadranka Grbić u spomenutoj monografiji, etnografska građa, pretežno za središnji i sjeverozapadni dio Hrvatske, zabilježila je vjerovanja vezana uz porodna demonska bića – npr. suđenice, sudbine, sudbinice, sujenice, sudnice, rođenice, rejenice – nekih vrsta vilinskih bića koja određuju djetetovu sudbinu u trenutku rođenja te su predočena pretežno kao tri žene koje se pojavljuju nakon porođaja dolazeći rodilji ili pak djetetu, dogovarajući se o djetetovoj sudbini. Svaka nešto predlaže, a obično će biti upravo onako kao što je predložila, odlučila posljednja (usp. Etnograja. Svagdan i blagdan hrvatskoga puka, ur. Jasna Čapo-Žmegač et al., Zagreb: MH, 1998, str. 310). Jednako tako monografija Narodna medicina (usp. 11. poglavlje “Oko trudnoće i porođaja”) npr. bilježi kako se bez obzira na siromaštvo i teške životne prilike od mlade žene očekivala sposobnost rađanja zdravoga i obično brojnoga potomstva te se stoga mladenka na dan vjenčanja štitila od utjecaja zla oka i uroka koji bi je onemogućili da postane majkom (usp. Narodna medicina, ur. Aida Brenko, Željko Dugac i Mirjana Randić, Zagreb: Etnografski muzej Zagreb, 2001–2002, str. 173). Tako je češki liječnik i etnograf Oskar Hovorka na Pelješcu, među ostalim, zabilježio vjerovanje da se budući spol djeteta može prepoznati po licu noseće žene: ima li, dakle, žena na licu puno pjega (mača), bit će cura, a ako joj je lice lijepo i bez pjega, bit će momak te su tako spomenutom etnografu i liječniku kazivali da žena može bolje rađati na tlu nego u krevetu (usp. Oskar Hovorka pl. Zderas: “Narodna medicina na poluotoku Pelješcu u Dalmaciji”, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, 1900, 1, str. 136). Pritom – za razliku od navedenih vjerovanja koja su prilično dobro zabilježena – s druge strane ipak,


Suzana Marjanić >RAZGOVOR SA ŽELJKOM JELAVIĆ ILI O MAJČINSTVU, KAPITALU I KONVENCIJI ZA PRAVA MAJKI

Željka Jelavić kao viša kustosica za radnog svagdana – u Etnografskom muzeju u Zagrebu – ponjava – prekrivač s cvjetnim uzorkom za postelju mladoga para. U cvjetnom uzorku na ponjavi kriju se simboli plodnosti – falusa i vulve. (Selo Kaniža kod Slavonskog Broda, kupljeno za Muzej 1969. godine, vlasnica Manda Grgurević; inv. br. 22078)

kao što ćemo vidjeti u razgovoru sa Željkom, o nekim ključnim elementima vezanim uz porođaj naša etnografska građa šuti. Zašto je tako, doznat ćemo iz razgovara ugodnoga koji slijedi.

Prije toga, navedimo ukratko radnu biografiju naše sugovornice. Željka Jelavić, magistrica rodnih studija, diplomirana etnologinja i sociologinja, jedna je od osnivačica Centra za ženske studije, koordinatorica od 1995. do 2005. godine. Od studentskih dana zanima je feminizam te je od samih početaka sudjelovala u radu sekcije Žena i društvo Sociološkog društva Hrvatske, a početkom 1980-ih godina u dvogodišnjem joj razdoblju bila i koordinatoricom. U okviru ženskih studija do sada je predavala kolegije Uvod u ženske studije te kolegije s temom feminističke antropologije i antropologije tijela. Bila je glavna urednica časopisa Treća (1998.–2001.) i voditeljica postdiplomskog seminara Feminist Critical Analysis na IUC-u u Dubrovniku (2000.–2004.). Surađuje sa ženama iz različitih feminističkih organizacija iz Hrvatske i regije, suorganizatorica je Feminističke ljetne škole Ženske mreže Hrvatske (2001.–2006). Profesionalno je angažirana u Etnografskom muzeju, gdje u zvanju više kustosice vodi programe muzejske edukacije. Članica je nekoliko strukovnih udruga, a predsjednica Hrvatskog etnološkog društva od 2005. godine.

Grg

ur D

žudž

ko


Otvorimo ovaj razgovor podatkom o tvojemu zanimanju za porođaj. Kako je došlo do tvoga otvaranja prema navedenoj temi i kako si u tome prožela etnološko i feminističko iskustvo? Koliko etnološka građa, recimo na primjeru babinja, čini vidljivim navedeni segment ženskoga života? Primjerice, u knjizi Žensko tijelo, ženska mudrost Christiane Northrup navodi da se u nekim tradicionalnim kulturama o ženama s novorođenčadi brinu njihove primalje, majke ili druge žene dva-tri mjeseca nakon porođaja. Za to je vrijeme njihova jedina dužnost dojiti, odmarati se i oporaviti se tako da mogu biti potpuno prisutne za svoju novorođenčad. Ipak, monograja Narodna medicina ističe kako je u našim krajevima trudna žena obično obavljala sve poslove kao i prije trudnoće te se često događalo da i rodi na polju (Narodna medicina, ur. Aida Brenko, Željko Dugac i Mirjana Randić, Zagreb: Etnografski muzej Zagreb, 2001–2002, str. 173). Pritom se ističe i kako o mjestu rađanja postoje brojni podaci u literaturi, a spominje se i rađanje izvan kuće, i to obično u staji. Ipak, u proteklih stotinjak godina porođaj se najčešće odvijao u kući, u zajedničkoj prostoriji.

– Tema vezana uz porođaje privukla me davno, još za studentskih dana osamdesetih godina prošloga stoljeća. Iako nismo imali poseban kolegij koji je tematizirao porođaj, obitelj ili odnose žena i muškaraca na primjer, najviše sam o toj temi koja me zanimala doznala preko upitnica iz Etnološkoga atlasa i iz dijelova monografija koje su objavljivane u okviru Zbornika za narodni život i običaje. U to sam vrijeme već bila dosta sumnjičava prema idealiziranoj slici o majčinstvu koja je postojala u društvu. Etnografska literatura nudila je s jedne strane ono što bi Lévi-Strauss nazvao zamišljenim redom, ono kako bi trebalo biti, a teško je bilo otkriti kako doista jest, što je ostvareni red. To se moglo doznati posredno, preko bilješki da, na primjer, nisu sve žene mogle iskoristiti mogućnost poštede od poslova tijekom prvih četrdeset dana od porođaja, tzv. babinja. Opus Christiane Northrup novijega je datuma i široj publici u nas dostupan putem prijevoda izdavačke kuće Biovega, odnosno Planetopija. Iako ona kao liječnica školovana u zapadnjačkom sustavu pokazuje izuzetnu otvorenost i kulturnu osjetljivost, uzela bih ipak s rezervom njezinu interpretaciju o brizi za ženu nakon porođaja u drugim kulturama; radije mislim o tome kao još jednom primjeru zamišljenog reda.

Posebno mi je bio zanimljiv konstrukt majčinstva u kršćanstvu, za koji mislim da ima odlučan utjecaj na stvaranje mitske slike o sretnoj majci koja se usprkos boli nadvije nad kolijevku te majci koja je spremna podnijeti svaku žrtvu. Kršćanstvo je, kao što ističe i Simone de Beauvoir, majčinstvo moralo podčiniti, preobraziti ga da bi se umanjila opasnost žene majke. Majci Mariji poriče se njezina uloga kao supruge, ona je očišćena od svih natruha seksualnosti upravo da bi se istaknula prije svega kao žena-majka. I bit će slavljena samo ako prihvati podređenu ulogu! Kao što kaže S. de Beauvoir, “Prvi put u istoriji čovečanstva majka kleči pred svojim sinom i otvoreno priznaje svoju inferiornost” (Drugi pol, Beograd: BIGZ, 1982, str. 229).

I knjiga Vere Stein-Erlich Jugoslavenska porodica u transformaciji (Zagreb: Liber, 1971) izazvala je moju pozornost. Usprkos, iz današnje perspektive gledano, poopćavanjima pa i idealiziranju, ona donosi vrlo slojevitu građu, u kojoj otkrivamo da je u stvarnom životu bilo mnogo različitih pristupa i rješenja u ostvarivanju majčinstva i roditeljstva općenito. Pažljivije čitanje pokazuje da nije baš bilo idealnoga kršćanskog ponašanja, reprodukcije isključivo u braku. Mnogi su krajevi poznavali brak na probu ili vjenčanje tek nakon rođenja jednog djeteta ili više djece u izvanbračnoj zajednici koja se tolerirala. To nam djelo Vere Stein-Erlich, usput budi rečeno, može biti vrlo zanimljivo i za analizu ženske seksualnosti, kao i odnosa žena i muškaraca te odnosa unutar obitelji općenito. Mislim da ta knjiga zaslužuje znatno veći interes etnologa, koji je dosad uglavnom izostao. (Izuzev pokušaja Lydije Sklevicky da se revalorizira njezin opus).

Iz etnografske građe moglo se doznati, dakle, da su žene često rađale same ili u polju te bi dijete donijele kući i prerezale mu pupkovinu, da se rodiljama davala bolja hrana, ali ništa se nije moglo doznati o tome kako su se te žene konkretno



osjećale – što je njima na emocionalnom planu značilo rađanje muškog ili pak ženskog djeteta. U vrijeme kada se skupljala etnografska građa, dakle potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, to su radili ljudi koji su bili školovani – mjesni župnici, učitelji – uglavnom muškarci, što znači da nisu mogli postaviti pitanja iz perspektive koja bi nama danas bila zanimljiva, iz ženske perspektive. Oni uopće nisu propitivali postojeći poredak niti su postavljali neka od pitanja koja bi možda postavila žena. Iako, naravno, postoje varijacije individualnih iskustava, ono što jest specifično samo za žene, i što jest jedinstveno žensko iskustvo, upravo je čin rađanja.

Kako mi etnološka, a i sociološka literatura, koju sam čitala tada nije nudila odgovore, neke sam odgovore pokušala pronaći u okviru feminizma. Feminizam mi je bio zanimljiv upravo u tome što je postavljao pitanja koja sam si i ja postavljala tada kao mlada žena. Je li doista pravo poslanje žene da bude majka, kako povezati majčinstvo s profesijom, je li majčinska ljubav bezuvjetna? Na koncu, što je sa ženama koje ne mogu, a htjele bi biti majke ili onima koje ne žele ostvariti majčinstvo? Jesu li one zbog toga manje žene, zašto su diskriminirane, zašto ih negdje i preziru, a negdje im čak zavide?

Budući da si jedna od osnivačica Centra za ženske studije, zanima me kako si u počecima djelovanja centra dolazila do potrebne literature za kolegije u kojima si se bavila i feminističkim roditeljstvom? Pritom možemo spomenuti, čini mi se kao jedno od ključnih djela kad je posrijedi feminističko roditeljstvo, knjigu Of Woman Born: Motherhood as Experience and Institution (1977) Adrienne Rich, koja nudi pristup majčinstvu kao instituciji patrijarhata i pritom navedenu instituciju analizira od antike do danas. Naime, smatra da je iskustvo majčinstva različito od institucije majčinstva, gdje je iskustvo majčinstva za bilo koju ženu potencijalan izvor reproduktivne samosvijesti, dok je institucija majčinstva način na koji majčinstvo muškarci drže pod kontrolom te je izvorište dominacije nad ženama. Dakle, kad jednom dođe do oslobođenja iskustva majčinstva od muške kontrole, prema shvaćanju Adrienne Rich, tada će i iskustvo žena povezano s majčinstvom postati izvorište društvenih transformacija.

– U vrijeme kad smo počinjale rad, sredinom 1990-ih, internet još nije bio aktualan kao izvor podataka. Bile su nam dostupne knjige u knjižnici koju smo obnavljale kako su nam financijske prilike omogućavale, a dobile smo i nekoliko donacija pojedinki iz inozemstva. Trudile smo se tada da u okviru razmjerno skromnih sredstava svaka od voditeljica predloži kupnju knjiga koje je smatrala relevantnima bilo za svoj kolegij, bilo kao prinos obnovi fonda knjižnice. U svojim kolegijima, a počela sam predavati kolegij feminističke antropologije pod nazivom K antropologiji žene, školske godine 1995./96., a potom sam dugo predavala Uvod u ženske studije, majčinstvom sam se bavila integrirano s drugim temama kao, na primjer, odnosom patrijarhata i obitelji. Pokušavala sam dekonstruirati patrijarhalni kôd i tu temeljnu prirodnu povezanost žena uz rađanje. Pritom sam koristila patrijarhalni obrazac upravo zato da bih pokazala koliko je majčinstvo za žene istodobno i uteg, prepreka. Sam potencijal za majčinstvo ženama je u patrijarhalnom društvu prepreka da se konstruiraju kao autonomni društveni subjekti. Također sam, s druge strane, željela pokazati koliko feminizam otvara nove perspektive prema interpretiranju uloge majčinstva na osobnoj i društvenoj razini, dovodeći stereotipe u pitanje. Dakle, s jedne strane biti žena znači biti majka, međutim biti majka ne znači automatski bolju poziciju ženskog subjekta u društvu. Odnosno, majčinstvo sužava žensko samo na taj segment postojanja. Druga je razina povezivanje majčinstva sa ženskom mogućnosti izbora. Riječ je o redefiniranom poimanju majčinstva kad ono postaje izvorom ženske moći.

Osobno mi je zanimljivo koliko danas u suvremenom svijetu i s pomoću novih reproduktivnih tehnologija žene mogu utjecati na to da promijene prirodan tok. Otvara se tu dosta zanimljivih pitanja. Što zapravo žena čini sebi kad pokušava zatrudnjeti in vitro uz, recimo, pet-šest neuspješnih pokušaja? Dakle, kako prihvaćamo poruku koju nam Majka Priroda



šalje, moramo li je čuti na drugi način ili moramo nadilaziti Prirodu? Treba li, primjerice, više raditi na informiranju i promoviranju adoptivnog majčinstva? Naravno, i u slučaju adoptivnog roditeljstva potreban je pozitivan stav i otvorenost društva prema tome, jednako kao što je potrebno imati razmjerno jednostavne i fleksibilne procedure unutar institucija. Čini mi se da su u nas prilično restriktivni po tom pitanju te da se ne prati procese unutar društva posljednjih desetljeća. Ljudi se sve kasnije odlučuju za roditeljstvo, a za to postoji niz razloga. Oni su prije svega ekonomsko-socijalne naravi, a za žene osobito zahtjevni jer ostavljaju malo mogućnosti za kombiniranje majčinstva i profesionalne karijere. Nadalje, u nas je situacija takva da se roditelj posvojitelj može postati do 35. godine života; iznimno ako je jedan partner/ica mlađi/a od te dobi, drugi može biti starosti do 45 godina. Razlika između roditelja i djeteta mora biti najmanje 18 godina, posvojitelj/ica ne može biti mlađi od 21 godine. U današnjim uvjetima, s druge strane, ima sve više žena koje se odlučuju na majčinstvo upravo u četrdesetima. Postavljam stoga pitanje zašto bi nekoj ženi bilo onemogućeno da postane adoptivna majka bebe starosti do godine dana ako zadovoljava sve ostale tražene uvjete?

Paradoksalno je da kad par ili žena samostalno odluči imati dijete pa ga začne ili u suradnji s partnerom ili potpomognuto medicinskom oplodnjom, država neće tražiti dodatni dokaz o postojanosti i sigurnosti osobe da će biti dobar roditelj, dok se u slučaju ostvarivanja adoptivnog roditeljstva mora podastrijeti niz dokaza da ste sposobni biti roditelji, što te osobe stavlja u nejednaku poziciju. Pitam se ne bi li se zapravo trebalo malo više pozornosti posvetiti svakom individualnom slučaju. Sama kronološka dob potencijalnih roditelja ne bi trebala biti odlučujući faktor za posvajanjem dojenčadi.

U kolegijima koje sam predavala sa studenticama sam pokušavala razmatrati na koje su načine i koliko su žene ulovljene u klopku razmišljanja o majčinstvu. Na primjer, čini mi se da u većini žena koje se nisu odlučile na majčinstvo čuči negdje pitanje je li to pravi izbor – nerealizirano majčinstvo. Nadalje, koliko su žene same spremne govoriti o tome i koliko se mogu o tome otvoriti – je li to nešto što ih opterećuje ili stoji kao tema koje se ipak ne žele doticati. Posebno mi je zanimljivo analizirati majčinstvo unutar političkoga diskursa. Majčinstvo se danas u Hrvatskoj idealizira u kršćanskom smislu. S druge strane, država svojim politikama apsolutno ne čini dovoljno da bi promovirala i zaštitila majčinstvo te afirmirala odgovorno roditeljstvo; tu mislim prije svega na ulogu očeva, a ne samo majki. U neoliberalnom kapitalističkom društvu, kakvo je i hrvatsko danas, želja za profitom je primarna, a socijalna država ne funkcionira. Stoga su i žene u fertilnoj dobi u lošijem položaju na tržištu rada jer su prisiljene činiti izbore između majčinstva i karijere. Država i društvo ne čine dovoljno da bi omogućili povezivanje tih dviju sfera i tako dolazimo do srži feminističke kritike – kako povezati sferu privatnoga i sferu javnoga, kako redefinirati rodne uloge i afirmirati ono što bell hooks naziva “feminističko roditeljstvo”? Vjerojatno je da bi odnos kapitala prema roditeljstvu bio drukčiji kad bi muškarci i žene imali iste startne pozicije, kad bi se i muškarci brinuli o onome o čemu se brinu žene u fertilnoj dobi – o obitelji kao i o karijeri. Dodatno valja napomenuti da se putem medija u popularnoj kulturi ženama zapravo šalju vrlo tradicionalne, patrijarhalne poruke o tome koje su njihove uloge u društvu. Rječnikom feminističkih antropologinja, pozicionira ih se kao one bliže prirodi. Dakako, takve je poruke na prvi pogled teško dekodirati jer su upakirane roditeljima na način koji potiče njihov konzumerizam. Najčešće toga mnoge žene i nisu svjesne. Živimo u potrošačkom društvu, a upravo se poticanjem na konzumerizam preko tradicionalnih rodnih uloga one dodatno i učvršćuju; roditeljstvo se tako pokazalo odličnom kategorijom za razvijanje potrošnje, odnosno kupnje. Majčinstvo tako postaje robna kategorija. Čini mi se da se na taj način gubi ono o čemu govori Adrienne Rich, da majčinstvo jest izvor snage i moći za žene. Majčinstvo u konzumerističkom društvu služi učvršćivanju patrijarhalnih odnosa! I da paradoks bude veći, vidim da se na neki način gubi intuitivnost i spontanost žene, majke, koju bi ona trebala imati, jer danas za odgoj djece moramo imati dodatne kompetencije, koje moramo ovjeriti. Tako se, na primjer, otvaraju škole za roditelje u kojim stručnjaci poučavaju majke i očeve roditeljstvu. Uočljivo je da je sve širi spektar tema u kojima se traži potpora stručnjaka, profesionalnih savjetodavaca. U vrlo kompleksnim odnosima



suvremenoga zapadnjačkoga društva u kojemu su neke tradicionalne veze popucale ili su se izgubile, majke su upućene da pronađu rješenje sa stručnjacima. Čini mi se da je to katkada dobar izbor, napose kada je riječ o suzbijanju nasilja prema djeci. (A nasilje je produkt hijerarhijskih, patrijarhalnih odnosa.) No opet, s druge strane, gubi se transfer znanja sa starijih žena na mlađe, nestaje spontanosti, pa na taj način i mudrosti starijih žena. Paradoksalno, u našem su društvu zbog ekonomske zavisnosti mnogi orijentirani upravo na baka-servis. Tako je majčinstvo (i roditeljstvo) došlo na neku nesigurnu razinu, s jedne strane ekonomska nesigurnost i zavisnost od starije generacije, a s druge strane osiguranje kompetentnosti za ostvarenje majčinstva uz pomoć profesionalaca.

Kako komentiraš izjavu Marijane Petir, bivše predsjednice Kluba HSS-a, iz studenoga 2008. godine, da djeca dobivena umjetnom oplodnjom češće obolijevaju, na čiju su izjavu SDP-ovci uzvratili komentarom da je njezino mišljenje o medicinskoj oplodnji na razini srednjega vijeka. Naime, vladajući saborski klubovi početkom 2008. godine nisu podržali SDP-ov Prijedlog zakona o liječenju neplodnosti i postupcima oplodnje s biomedicinskom pomoći. Pritom je Marijana Petir dodala kako Prijedlog zakona isključivo vodi računa o ljudima koji ne mogu imati djece na prirodan način, a ne vodi se računa o pravima te djece, dodajući kako je pravo djeteta “spoznaja o vlastitom podrijetlu”, što mu se, smatra, ovim zakonom ne omogućava (usp. http://pollitika.com/kurjak-je-ubacivao-nesto-svoje-u-zene).

– Pitanje medicinski potpomognute oplodnje je pitanje o kojem se nije u nas na žalost vodila temeljita i ozbiljna javna rasprava tijekom proteklih godina. Država se zbog najvećeg pritisaka Katoličke crkve, ali i drugih crkava također, potpuno pasivizirala po pitanju donošenja zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. Ono što je sve donedavna građankama i građanima bilo na raspolaganju jest stari socijalistički Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine koji, gle čuda, nikada nije stavljen izvan snage te Obiteljski zakon iz 2003., odnosno 2004. godine.

Postojao je prijedlog Zakona o oplodnji uz medicinsku pomoć koji je izradila grupa stručnjaka 2004. godine, ako se ne varam. Osobno sam u ime Centra za ženske studije pisale prijedloge za izmjene i dopune tadašnjem ministru zdravstva Andriji Hebrangu. Valja reći i to da je nacrt Zakona o oplodnji uz medicinsku pomoć iz 2004. godine bio prilično restriktivan. Po njemu je homologna (muževim sjemenom) i heterogena (sjemenom drugog muškarca) inseminacija bila moguća samo heteroseksualnim bračnim parovima uz obostrani pristanak. Žena samica je potpuno onemogućena u izboru majčinstva na taj način. Dakako, u Nacrtu ovoga zakona nigdje se ne imenuje homoseksualne partnere i veze, oni su potpuno prešućeni te to smatram očitim primjerom diskriminacije osoba homoseksualne orijentacije. Priređivači Nacrta zakona su time zapravo pokazali da imaju vrlo suženo poimanje seksualnih identiteta s jedne strane te roditeljstva s druge. Smatram da su ženama narušena njihova temeljna ljudska prava u koja ubrajamo i reproduktivna prava kao i pravo na medicinsku pomoć. Nadalje, Obiteljski zakon donosi vrlo upitnu, i usku definiciju majke, članak 53. toga zakona kaže “Djetetova majka je žena koja ga je rodila”. Jasno je da je i to ispod civilizacijskog dosega i pokazuje izuzetnu uskoću u poimanju majčinstva koju pokazuje donositelj zakona.

Po mome je mišljenju posve neprimjereno koristiti se argumentima kojima se u 21. stoljeću služe neki protivnici toga zakona pozivajući se na božju volju, konzumiranje seksualnih odnosa isključivo u braku te na manipulacije s rezultatima medicinskih istraživanja vezanih uz sterilitet žena.

Kad smo već mislile da će pitanje medicinski potpomognute oplodnje ostati trajno neregulirano, donesen je na iznenađenje svima novi zakon u srpnju 2009. godine, i opet bez ozbiljnije javne rasprave. Prijedlog je rađen daleko od očiju javnosti – u



tišini, do danas javnosti nije poznato tko su mu autori, bez dovoljno sučeljavanja argumenata medicinske i pravne struke i stručnjaka za etiku, na koncu i zainteresiranih građanki i građana. U odnosu na Prijedlog iz 2004. godine za koji sam rekla da je restriktivan, ovaj je još restriktivniji. Jednako kao i u Prijedlogu zakona iz 2004. godine izvanbračni parovi i neudane žene su uskraćeni za mogućnost ostvarivanja roditeljstava, no pored toga dopušta se samo zamrzavanje jajnih stanica, nije dopušteno zamrzavanje zametaka, nije predviđena mogućnost oplodnje za oboje partnera, a kontrola je osigurana putem akreditiranih ustanova koje će se isključivo moći baviti tim postupcima. Zbog ogromnog je pritiska javnosti došlo do kozmetičkih izmjena, pa nevjenčani parovi ne moraju podastrijeti potvrde da zajedno žive više od tri godine! Posebno mi se čini zanimljivim tumačenje prof. dr. sc. Dubravke Hrabar s Katedre za obiteljsko pravo sa zagrebačkog Pravnog fakulteta koje je poslužilo kao temelj tumačenja što je bračna veza za ovaj zakon, u kojem ona tumači da su bračna i s njome izjednačena izvanbračna veza jedino po pitanju imovinskih odnosa. To vidim kao izravno usmjeravanje “vode na mlin” konzervativaca. Vidjet ćemo koji će biti pravorijek Ustavnog suda, nadam se u nekoj bližoj budućnosti.

Feministička perspektiva u raspravama o reproduktivnim tehnologijama stavlja naglasak na ženino autonomno pravo izbora te donošenja odluke o vlastitom tijelu. Međutim, imamo li u vidu da je medicinski sustav upravo u dijelu koji se bavi ženskim reproduktivnim zdravljem maskuliziran, pitanje je koliko je riječ o zaista o ženskoj autonomiji. Da, točno je, muška se patrijarhalna politika vodi preko ženskih tijela! Uostalom sva događanja u vezi ovoga zakona doista to i potvrđuju. Nema boljeg načina patrijarhalne kontrole žene nego da ih se drži u pokornosti, kontrolirajući im tijela putem zdravstvenog sustava. Stoga mislim da je potrebno da se što veći broj žena angažira u raspravama o ovome zakonu, čak i kada nisu zainteresirane iz osobnih razloga. Nadalje, u našem društvenom kontekstu za feminističku je analizu važna i činjenica da se često neplodne žene dodatno stigmatiziraju. S druge pak strane inzistiranje i prenaglašavanje majčinstva utječe na kreiranje rodnih uloga. Tu se nalazimo na vrlo skliskom terenu, jer se profesionalna angažiranost žena ističe kao bitan faktor u nemogućnosti realiziranja majčinstva. Na koncu, kada je o etičkim raspravama vezanim uz reproduktivne tehnologije riječ, u nas valja još učiniti dodatne napore da one postanu učestalije i javnosti dostupnije.

Kada me pitaš za komentar na izjavu Marijane Petir – on proizlazi iz katoličkog svjetonazora koji je ujedno i temelj za program Hrvatske seljačke stranke. Nisam pronašla znanstvene podatke koji upućuju na direktnu povezanost većeg stupnja obolijevanja djece i medicinski potpomognute oplodnje. Može se dakako razmatrati činjenica što nam, prije svega, s etičkog aspekta donosi napredak medicine, kad već i prije rođenja možemo otkriti određene malformacije ploda, te se može započeti i s određenim postupcima liječenja. Ono što je Marijana Petir, možda malo nespretno, iznijela dotiče se rasprave o potiranju dvaju prava. I to onoga prava na anonimnost donatora sjemena i prava djeteta da zna svoje podrijetlo. Je li pravo djeteta da zna svoje podrijetlo iznad prava na anonimnost biološkog oca? Ako bi se slijedila praksa vezana uz prava posvojene djece, tada bi i djeca začeta uz medicinsku pomoć trebala znati tko im je biološki otac. Naime, članak 7. Konvencije o pravima djeteta koji glasi “Tvoje je pravo da imaš ime, a kad se rodiš, tvoje ime, zajedno s imenima tvojih roditelja i tvojim datumom rođenja mora se zapisati. Imaš pravo na državljanstvo, pravo da znaš tko su ti roditelji i da se oni brinu za tebe.”

Kao što vidimo, problematika ostvarivanja roditeljstva uz medicinsku pomoć je izuzetno složena. U Europi zakoni koji reguliraju umjetnu oplodnju egzistiraju već više od dva desetljeća, i rasprave još uvijek nisu završile. Odnos prema takvoj vrsti začeća se mijenjao od neprihvaćanja i moralnih prodika do današnjih rasprava o surogat majčinstvu koje Europa u većini za razliku od Amerike ne prihvaća. Etički je surogat majčinstvo dosta prijeporno, a dodatno se komplicira i činjenicom da u Americi to postaje ogroman posao, a cijene se kreću i do 45.000 USD. (usp. Marko Turudić: “Oplodnja uz medicinsku pomoć – poredbeni pristup” na http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=54168).



U svakom slučaju, ono što se meni čini da je jako opasno – konkretno u našem društvu – jest to da je izostao ozbiljan pristup i više krugova ozbiljnih javnih rasprava o ovoj tematici. Također smatram izrazito neprihvatljivim da se vladajuća većina u parlamentu rukovodi vjerskim principima, a ne principom ostvarivanja ljudskih prava. U konkretnom slučaju riječ je o apsolutnom ograničavanju prava žena, i ako je o tome riječ, uvijek sam za opciju izbora. Smatram da bez obzira na to što postoje različita tumačenja, u konačnici žena je ta koja posljednja ima pravo odluke o trudnoći ili njezinu prekidu i tu se nitko drugi ne bi trebao miješati.

S obzirom na to da u Etnografskom muzeju, gdje si zaposlena kao voditeljica Odjela muzejske edukacije, vodiš brojne radionice na kojima si u kontaktu i s mladim majkama, zanima me koja opcija kod tih mladih žena, rođenih, recimo, osamdesetih, prevladava i radi li se kod njih o konceptu savršenog roditeljstva, o kojemu se danas tako često govori. Mislim, naime, na knjigu Savršeno roditeljstvo (Zagreb, Mozaik knjiga, 2001), jedno od brojnih djela s temom roditeljstva Elizabeth Pantley, edukatorice roditelja i majke četvero djece.

– Rekla bih da prevladava želja i potreba da se djetetu omogući maksimum i da su – riječ je o mojim impresijama s obzirom na to da nikad nisam radila istraživanje s tom temom – mlade generacije roditelja pod velikim pritiskom i žele svoje roditeljstvo realizirati u skladu s ovjerenim znanstvenim principima te se vrlo često pozivaju na ono što im sugeriraju stručnjaci: psiholozi i pedijatri… Roditelji koji s djecom dolaze u Muzej nastoje s njima doživjeti sasvim iznimno iskustvo. Učenje u muzeju može biti zabavno i opušteno. Iz dosadašnjeg rada zaključujem da u muzeje dolaze obitelji u kojima se izgrađuju demokratski odnosi s djecom. Moram reći da mi se ta vrsta postizanja roditeljskog savršenstva jako sviđa. Osim toga, vrlo često, posebno na radionicama, roditelji i djeca zajedno rade. Posebno mi je drago kada djeca koja češće dolaze pokazuju i svojim roditeljima da poznaju muzej i da se u tom prostoru osjećaju suvereno te da imaju i ona njima štošta pokazati.

Ne treba zaboraviti i sljedeće: suvremeno društvo kasnog 20. stoljeća do danas je društvo koje je usmjereno na dijete; govorim o zapadnom bogatom razvijenom svijetu, gdje je smisao obiteljskoga života usmjeren isključivo na djecu. U predmoderno doba, u seljačkim društvima kao i u mnogim suvremenim društvima danas siromašnoga dijela svijeta, gdje se mnogo djece rađa, a isto tako i umire, djeca su zapravo datost koja se događa bez nekakvog planiranja obiteljskog života kao i bez planiranja budućnosti za djecu, u koju će školu i na koje aktivnosti ići, koje će strane jezike učiti i slično. Ono što je odlika suvremene zapadnjačke obitelji jest malen broj djece i usmjerenost roditeljskog para na djecu.

No htjela bih spomenuti još nešto, što nije direktno vezano uz Muzej, ali dijelom jest uz postizanje savršenog majčinstva, tj. roditeljstva te utjecaj literature i profesionalaca na kreiranje roditeljstva. Tu mi je zanimljiv transfer praksi i vrijednosti zapadnjačkih društava jer su autori roditeljskih, majčinskih priručnika koje se može naći na našem tržištu knjiga uglavnom sa Zapada. Tako je bilo i u doba kad sam i sama prvi put bila majka, prije više od dvadeset godina. Tada smo čitale prijevode američkih i britanskih autora/ica koje su tada nudile neka rješenja što u našoj stvarnosti u to socijalističko vrijeme nisu uopće egzistirala. Sjećam se npr. savjeta jedne engleske autorice, mislim da je to bila Penelope Leach, iz njezine knjige Odgoj i njega djeteta, koja je slovila kao Biblija majčinstva moje generacije, da ako dijete ne može sisati, najbolje je otići u najbližu ljekarnu po bočicu pripremljene hrane. Naravno, ona koristi njihovo iskustvo, jer su engleske majke već tada imale mogućnost kupovanja u ljekarnama bočica s pripremljenom hranom za bebe. Naša je stvarnost bila daleko od toga. Naime, tada su se kod nas mogle kupiti samo određene vrste bebi-hrane u prahu. Kod mene su savjeti toga tipa izazvali sumnjičavost i malo gorkog smijeha.



Kad je o dojenju riječ, zanimljivo je pratiti kako se odnos prema njemu mijenja u suvremenom društvu, pa i kod nas. Zacijelo treba u pristupu dojenju razlikovati i ekonomski i politički kontekst, često ljudi zaboravljaju, ne razmišljaju o tim razlikama. Što dojenje znači majkama i djeci u nesigurnim uvjetima života, u uvjetima siromaštva, gladovanja ili rata na primjer, gdje majka na taj način othranjuje više djece, i razmjerne sigurnosti uređenih društava gdje majka rodi jedno ili dvoje djece.

Iako mnogi priručnici ističu prednost dojenja, i uz velike kampanje koje potiče Svjetska zdravstvena organizacija, velik se broj žena odriče dojenja u bogatom dijelu svijeta. Pretpostavka je da se odriču dojenja iz nekoliko razloga: jedan je od razloga taj što dojenje zahtijeva vrijeme prilagodbe, a osobito za prvorotke dojenje nikako, barem u početku, nije blažen i veseo čin. On u prvih nekoliko mjeseci izaziva nelagodu i bol te tek nakon nekoliko mjeseci postaje aktivnost koja ne izaziva tolike neugode. Nadalje, majkama je često problem i to što nisu sve bebe spremne otprve sisati. Bebe isto tako trebaju prilagodbu, i one uče. O takvim stvarima žene unaprijed rijetko imaju priliku čuti i nisu pripremljene na ono što ih čeka. Radi se o stresnom razdoblju kad žene trebaju podršku i ohrabrenje da ustraju u dojenju. Savjetovanje medicinskih profesionalaca najčešće je neuspješno upravo zato što su oni ipak u većini prilično distancirani i najčešće se nemaju vremena uživljavati u individualne priče (čast iznimkama!). Zato mislim da je vrlo dobro da se unutar civilnoga društva otvara mogućnost za programe podrške majkama i roditeljima. Kad mene žene danas pitaju za savjet ili mišljenje o toj temi, uvijek ih podržavam da ustraju u dojenju jer mislim da je to ipak u konačnici puno jednostavnije za majku nego pripremanje bočica. A što se očeva tiče, oni zaista mogu pridonijeti podjeli poslova na mnogo drugih načina! Smatram da je danas prepreka dojenju svakako snažan pritisak na žene da moraju izgledati seksi, lijepo, predivno, kao da imaju dvadeset u svim razdobljima svog života. Ipak, nisam sigurna da je velik broj žena u potpunosti osvijestio pritisak kojem su izložene već od djetinjstva. Ne treba graditi mitove o dojenju, naravno, no držim da je to sasvim jedinstveno žensko iskustvo. Osobno, drago mi je da sam ga iskusila, nemjerljiv je to osjećaj, posebna vrsta povezanosti s djetetom, napose nakon trećeg mjeseca djetetova života, kad malo biće prepoznaje majku i počinje više komunicirati s njom i okolinom.

S obzirom na to da živimo u kulturi koja izrazito komodificira žensko tijelo i seksualizira ga, mnogi teško mogu razlučiti dojku koja doji od dojke kao seksualno privlačnog objekta. I dok je u mnogim ne-zapadnim kulturama normalno da majka podoji svoje dijete ma gdje se našla, u modernim zapadnim društvima mnoge će se žene nastojati udaljiti, skriti od pogleda i željet će zadržati dojenje kao intiman čin. Naša etnografska građa pokazuje da su djeca u nekim obiteljima već samostalno hodala i bila stara nekoliko godina te da su ih bez obzira na to majke dojile. To je bilo uobičajeno s obzirom na to da su žene tada stalno rađale dok su bile u fertilnoj dobi pa su mogle dojiti i stariju djecu. Eto, i moj djed, koji je umro u 96. godini života, još kao dječačić s pet-šest godina čekao je na stolčiću kod prozora da se majka vrati s polja kako bi ga podojila. Ništa neobično za seoske zajednice ranog 20. stoljeća.

Zaustavimo se ukratko na stavu feminizma/feminizama – liberalnog, socijalističkog i radikalnog prema majčinstvu.

– Liberalne feministkinje tzv. drugog vala poput Betty Friedan osobito inzistiraju na odbacivanju mita o “sretnoj kućanici”. Obitelj i dom prepoznati su kao mjesto gdje se žena ne može do kraja ispuniti. Inzistiraju na jednakosti u privatnoj i javnoj sferi pa tako i mogućnosti izbora za žene, napose kad je riječ o reproduktivnim pravima žena. Posebno inzistiraju na obavezi države u osiguranju rodiljskog dopusta i naknada te obavezi osiguranja brige o djeci kako bi žena mogla imati profesiju.



Feministkinje marksističke/socijalističke orijentacije kao što je npr. Juliet Mitchell u Engleskoj ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća prije svega kritiziraju ekonomsko izrabljivanje žena te se zalažu za vrednovanje neplaćenoga kućnog rada. Upravo su majke višestruko izrabljivane i kao radnice i kao žene koje za uložen rad oko djece ne dobivaju nikakvu naknadu i održavanje obitelji temelji se na njihovu neplaćenu radu. Marksistkinje se prije svega zalažu za revalorizaciju obiteljskog rada žena te promjenu obiteljske podjele rada.

Radikalne feministkinje prije svega u muškarcima vide izrabljivače žene, a ne poput marksističkih feministkinja – kapitalizam. Iako se unutar radikalne struje feminizama pojavljuje niz razlika, svima je zajedničko da dominaciju nad ženama koju provode muškarci vide kao univerzalan oblik eksploatacije. Jedna od najradikalnijih svakako je Shulamith Firestone, autorica djela Dijalektika spolova. Smatra da su trudnoća i majčinstvo opresivni za žene te da bi se prekinula potlačenost žena, majke ne trebaju rađati, nego valja razvijati reproduktivne tehnologije i koristiti mogućnosti rađanja u umjetnim maternicama. Laura Purdy zalaže se za to da feminizam treba osporiti općeprihvaćenu pretpostavku da je imanje djece nešto poželjno za svakoga i u svakom slučaju. Ona kaže kako je pogrešna pretpostavka da svaka žena teži životu u paru – tu uključuje i lezbijke – i majčinstvu. Kako bi pokazale muškarcima koliko je vremena, odricanja i energije potrebno za majčinstvo, predlaže obustavu rađanja, babystrike!

Kad je riječ o majčinstvu, ne treba zaboraviti ni feminističku kritiku psihoanalize. Nancy Chodorow u djelu iz 1978. godine Reproduciranje majčine skrbi kao temeljnu iznosi tezu da su majke narcistične, na razini nesvjesnoga, više povezane s kćerima, doživljavajući ih kao produžetak sebe. Time im zapravo onemogućavaju autonomiju pa su onda djevojčice, žene više upućene na stvaranje sebstva u odnosu prema drugom. S dječacima, sinovima to nije slučaj jer majke, imajući veću distancu s njima, postavljajući čvršće granice, zapravo omogućavaju da se oni formiraju kao autonomni subjekti.

Postmoderne feministkinje, odbacujući poopćavanja, pitaju se prije svega o različitosti ženskih iskustva. One si postavljaju pitanja kao što su primjerice: Što čini majku? Što za mene znači biti majka? Kakva sve značenja može imati majčinstvo? Judith Lorber dovodi u pitanje zapadnjačku tezu o bezuvjetnoj majčinoj ljubavi prema djeci, ističući prije svega da je riječ o procesu iskustvenog učenja te da majčinstvo sadrži niz vještina, kompetencija i emocionalnih odnosa, koji su dakako podložni promjenama. Za postmodernistkinje majčinstvo je specifično iskustvo, izvor ženske moći i snage.

Sociologinja Helen Mederer govori o nečemu što možemo nazvati menadžment emocionalnih odnosa, gdje uglavnom majke, odnosno supruge nastoje održati, odnosno bitno pridonose stvaranju harmoničnih odnosa među članovima obitelji. A to je također jedna vrsta neplaćenog rada što zahtijeva priličan angažman.

Feministkinje se slažu da treba mijenjati odnose u obitelji i rodne uloge. Dodala bih da je osim obitelji u našem društvu potrebno napraviti bitne zahvate u smislu iskorjenjivanja rodno/spolnih predrasuda i stereotipa u školskim kurikulumima. Iako se aktivistkinje u nas dosta bave time, institucije su na žalost učinile vrlo male pomake. Posebno zabrinjava što se, primjerice, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa oglušuje čak i na direktive, naputke što stižu iz Vladina Ureda za ravnopravnost spolova!

Kad govorimo o današnjem društvu, osobno mi je vrlo zanimljiv odnos između roditeljstva i proizvodnje kapitala. Je li uopće moguće ublažiti tenzije koje proizvode s jedne strane pritisak za što većom učinkovitosti na poslu, i ostvarivanje kvalitetnog roditeljstva? Da bi se stvarao profit, granice obiteljskog i poslovnog gotovo su potpuno nestale; ako ne ostajemo dulje na



poslu, posao donosimo kući. Kad zaposlena majka tome pridoda kućanske poslove, a istraživanja pokazuju da se više od 90 posto žena brine o pranju rublja i glačanju te da otprilike samo 40 posto muškaraca kuha, uz brigu o pisanju zadaća, aktivnostima djece i njezi, jasno je da im ostaje vrlo malo vremena za sebe same. Dakako, svjesna sam da u našem društvu s izraženim socijalnim razlikama ima žena koje ipak mogu ostvariti barem dio onoga što je za njihovo osobni razvoj važno. Ipak, znatno je veći broj onih koje zbog nezaposlenosti ili niskih primanja nisu to u mogućnosti.

Ako se rodni odnosi u obitelji mijenjaju razmjerno sporo, može li se putem promjena u institucionalnom sustavu ubrzati proces prema pozitivnim rješenjima? U socijalizmu, društvu jednakosti, povijest je pokazala, rodni su se odnosi vrlo malo promijenili. Žene su dobile mogućnost školovanja, zapošljavanja, ali obiteljska je struktura ostala vrlo tradicionalna. I žene su zapravo doživjele višestruku opterećenost, kako u privatnoj tako i u javnoj sferi. Socijalizam je bio patrijarhalno društvo. Danas pak usprkos uspostavljanju mehanizama koji bi trebali osigurati ravnopravnost spolova, institucionalne poluge društva, poput obrazovnoga sustava, pokazuju izuzetnu patrijarhalnost. U školskim je programima izuzetno visoka razina stereotipa i predrasuda, posebno kad je riječ o rodnim ulogama. Kad se uzme u obzir da se u pojedinim školama rade priredbe s temom reality showa te da nisu rađene ni s kakvim kritičkim odmakom, nego se jednostavno kopiraju modeli komercijalnih TV emisija, moramo biti zabrinute. I kao majke, i kao građanke, aktivistkinje. Stoga mi se čini važnim da se u pritiscima na Ministarstvo obrazovanja fronta proširi s organizacija civilnog društva na šire građanstvo. Paradoksalno je i to da MZOŠ čak i financira neke programe organizacija civilnog društva, koje je onda vrlo teško implementirati. Primarna je odgovornost Ministarstva da osigura uvjete za kontinuirano izvođenje programa, a ne civilnog društva. Ovako je problem riješen samo polovično. Po mom su mišljenju oni elementi koji pridonose promjeni kvalitete društvenih odnosa marginalizirani u odnosu prema onima usmjerenima na potrošnju.

Koliko mi je poznato, u Zadru si neko vrijeme predavala kolegij Sociologija obitelji, u okviru kojega si, dakako, predavala i o patrijarhatu. Kako gledaš na interpretacije matrijarhata, primjerice one koju je navela Riane Eisler – o tome da alternativa patrijarhatu ne može biti matrijarhat jer je to samo druga strana dominacijskoga novčića?

– Da, predavala sam tri godine, od 2005. do 2008. godine, na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru kolegij Sociologija obitelji studentima posljednje tri generacije studija sociologije po starom programu. U svojim sam predavanjima isticala kako i znanost proizvodi mitove, a posebno joj se mili promicati patrijarhalne mitove. Jedan je od znanstvenih mitova i onaj o matrijarhatu kao izvrnutoj slici patrijarhata u kojoj su žene tlačile muškarce. Evolucijskim slijedom, na višoj se razini valjda pojavljuje patrijarhat. Pa, eto, sad se kao nekako pokušavamo nakon više tisuća godina riješiti i njega ili ga barem malo poboljšati... Posebno je teško rastočiti znanstvene mitove jer iza njih stoji, navodno, objektivni autoritet. Kad sam krenula učiti o prošlosti ljudskog roda u osnovnoj i srednjoj školi, susretala sam se najčešće sa slikama praljudi, lovaca koji opkoliše nekakvog mamuta kopljima. Muškarci love, žene skupljaju plodove. Točno je, muškarci lovci su lovili mamute, ali nisu ih lovili svaki dan. A za opstanak ljudske grupe bilo je izuzetno važno ono što su radile žene, i to svakodnevno. E, taj “sitni” detalj o doprinosu ženskog rada uvijek isklizne iz priče! Ne sjećam se tih skupljačica s ilustracija, a ni dječice. Historičarka Rajka Polić pokazala je kako u našim povijesnim udžbenicima i nema ilustracija na kojima se može vidjeti žene i djecu! Nadalje, kako o matrijarhatu zapravo znamo vrlo malo, lako se upada u drugi tip stereotipa i predrasuda. A taj je da na temelju evolucionističkog promišljanja o razvoju ljudskih društava, promatrajući neka suvremena ne-zapadnjačka društva iz udaljenih dijelova svijeta, s egzotičnih mjesta, procjenjujemo o društvima u prošlosti. Time onda ta suvremena društva držimo niže pozicioniranima na ljestvici razvoja. Nepotrebno je isticati da to što danas postoje neka društva koja imaju drukčije odnose od naših, ne znači da su takvi obrasci postojali i prije nekoliko tisuća godina. I u svom radu s učenicima i studentima u Etnografskom muzeju nastojim upozoriti da kulture



ne možemo procjenjivati po principu tko je bolji, a tko lošiji, nego da postoje različite kulture. Jednostavno, mi smo različiti i na naše spoznaje o svijetu, o nama samima, kao i o djeci i roditeljstvu utječu mnogi faktori.

I naravno – pitanje koje je neizbježno: zbog čega je neformalna institucija babica izbrisana? Npr. Zorica Vitez u Etnograji. Svagdan i blagdan hrvatskoga puka, a jednako tako i Jagoda Vondraček-Mesar u svome magistarskom radu Izolacija rodilje u Hrvata u južnoslavenskom kontekstu (Zagreb, 1993, rukopis), bilježi kako su žene nekoć rađale stojećki, klečeći, čučeći, sjedeći između dvaju stolca ili pak ležeći, većinom uz pomoć vješte starije seljanke (babe, babice), ali i same; nadalje, između trudova su hodale, pomagale trudovima puhanjem u nešto (npr. boca, zavoj) i povlačenjem nečega (npr. konopa, lanca stojeći uz ognjište), pile vruće napitke i stavljale vruće obloge. Tako u monograji Narodna medicina pronalazimo podatak da su izučene babice na hrvatskom selu radile od početka 19. stoljeća te da su ih u sjevernim krajevima Hrvatske uvježbavali kotarski liječnici i županijski zici na tečaju koji je trajao četrnaest dana i donosio im naslov licenciranih primalja (usp. Vladimir Bazala, Poviestni razvoj medicine u hrvatskim krajevima, Zagreb, 1943).

– Odgovor na to pitanje glasi: zato što je norma postala porođaj u bolnici koji vodi liječnik porodničar. Razvojem sustava zdravstvene skrbi te potrebom za što većom kontrolom, i porođaj se medikalizira. U današnjim zapadnjačkim društvima kompetencije primalja preuzimaju ginekolozi. Primalje su u antičko doba bile izuzetno cijenjene. Iz povijesti primaljstva znamo da su u Rimu obstetrices bile one koje su porađale djecu, ali su također imale i pravo liječenja. U srednjovjekovnoj su se Europi isključivo babice bavile porođajima. Sve do 16. stoljeća one su znanje stjecale iskustveno, a od toga doba, točnije od Regensburškog pravilnika 1555. godine, propisano je da se u slučaju komplikacija moraju obratiti liječniku te isto tako da moraju imati dozvole za rad. U nas je prva primaljska škola otvorena 1786. godine u Rijeci. (Usput, zanimljivo je znati da su prvi kirurzi bili iz ceha brijača, a ginekologija se također ubraja u kirurške grane medicine.) Smatram da je u suvremenoj medicini kod nas uloga babica podcijenjena. One nemaju mogućnost školovanja na univerzitetskoj razini, statusno su uvijek ispod liječnika iako je zapravo kod nepatoloških porođaja uloga babica ključna.

Dovoljno je možda spomenuti samo razinu imenovanja; kao što je poznato, muškarci su medicinski tehničari – nisu braća. A tehničar znači da se ističe njegova profesionalna kompetencija, za razliku od sestre, koja ne ističe stručnost i profesionalne kompetencije, nego prije svega priziva sestrinske osobine, a to su brižnost, blagost, uslužnost. Mislim da bi trebalo izbjeći stavljanje u nejednak položaj muškaraca i žena u praktično istom zanimanju, različitim imenovanjem. Ili ćemo imati medicinsku sestru i medicinskog brata ili medicinsku tehničarku i medicinskog tehničara. I još nešto, na razini srednje škole u zanimanju primalje, odnosno babice, gdje se isključivo školuju djevojke, trebalo bi, s obzirom na to da imamo Zakon o ravnopravnosti spolova, omogućiti muškarcima da postanu primatelji, odnosno babci!

Naime, ono što danas mnoge alternativne klinike žele promijeniti jest sam način rađanja. U bolnicama žena rađa u položaju koji ne odgovara njoj, nego olakšava posao liječniku. U svijetu postoje mnoge alternativne klinike koje vode žene, a poticaj za njihovo otvaranje upravo je želja da se ženama olakša porođaj te da on bude što je više moguće ugodno iskustvo. Ženama se omogućuje da se porode na za njih najbolji način, što prirodnije, bez nepotrebne tehnicizacije samoga porođaja. Zapadnjačka medicina negira ili, blaže rečeno, vrlo teško prihvaća iskustvo drugih kultura kao i iskustvo alternativnih modela rađanja u zdravstvenim klinikama. Rijetke su, na primjer, klinike gdje je omogućeno rađanje u vodi (kao kod nas u Rijeci) ili rađanje klečeći, čučeći, a tu je ključna uloga babice koja će pomoći ženama. U bogatim zapadnim društvima sve se češće prakticira rađanje kod kuće, ako je trudnoća uredna. Ipak, mislim da je u zapadnjačkoj medicini, u porodništvu, glavni lik doktor, muškarac. Znam da nekim ljudima zvuči radikalno i gotovo nevjerojatno da u procesu rađanja ključnu



ulogu ima doktor, zatim dijete, a na posljednjem je mjestu žena. Mnoge su alternativne klinike koje vode žene i nastale upravo zbog toga jer su ginekologinje željele promijeniti dominantnu zapadnjačku medicinsku perspektivu i okrenule su se tome da žene same pronađu načine na koje žele rađati.

Pišući o radikalnom feminizmu, Alison Jaggar napominje kako je feminističko znanje kreirano direktno iz ženskog iskustva te održava žensku bol i ljutnju (Feminist Politics and Human Nature, 1983). Na temelju moje boli koja je dovela do ljutnje stojim na tome da je ginekologija u Hrvatskoj mizogina te da su najveća poniženja koja se ženama mogu dogoditi ona u rađaonici. Na žalost, u tome sudjeluju i neke ginekologinje, što pripisujem obrazovnom sustavu kroz koji su prošle. Obrazovane su u sustavu u kojem žena nije subjekt, gdje se gleda bolest, a ne zdravlje, gdje je izostao holistički pristup. U zapadnjačkoj medicini usmjerenost je na partikularno, na bolest. Michel Foucault drži medicinu moćnim sredstvom kontrole, a u porodništvu je muškarac taj koji pokazuje svoju vlast nad ženom i koji kontrolira sve, i rodilju i babicu.

Molim te, možeš li ukratko u cijeloj toj nimalo idealnoj priči opisati svoje iskustvo majke dvoje djece, iskustvo trudnoće, rađanja, medicinskoga sustava nadzora, mita o sretnoj rodilji…

– Nakon prvog porođaja, koji je trajao trinaest sati, shvatila sam da je mit ono o sretnoj majci što nadvi se nad kolijevku nakon što porodi djetešce. Shvatila sam da je to obična mizogina podvala. Tijekom porođaja i nakon njega sve boli; nisam bila svjesna koja je količina boli u pitanju. A čitajući svu tu etnografsku građu, pa onda razne majčinske priručnike, uopće nisam naišla na to da se posebno ističe fizička bol koja prati porođaj. Osim toga, mene je bilo strah hoću li znati napraviti sve da mojoj bebi bude dobro, hoće li sve proći u redu. U rodilištu nisam znala što učiniti kad su mi donijeli sina na hranjenje, a on nije htio sisati... samo je spavao. Slijedila su pitanja: kako ću se ponašati kao mama, hoću li znati reagirati na pravi način… A pravi primjer mizoginije koji sam i ja doživjela jest kad me je doktor zašio “na živo” i kad sam se gotovo ja njemu morala ispričati jer, eto, “ne znam u kakvim uvjetima on radi”. O patrijarhalnosti govori i anegdota kad je rodilja do mene pri jakom trudu zavapila: “Druže Tito, pomozi mi!” Žene često doživljavaju uvrede od ginekologa u rađaonici kad stenju i jauču tipa: “Šta jaučeš, jesi li tako i kad si dijete pravila?” Sjećam se da se u rodilištu prepričavalo kako je u Splitu jedan muž nokautirao doktora uz objašnjenje: “To ti je od bika one krave što se jebavala!”

Isto tako bilo bi vrlo zanimljivo istražiti insajdersku ginekološku supkulturu – ginekologija je u temelju mizogina i rasistička iako nitko od ginekologa to neće baš tako lako priznati. Nema, naravno, nigdje evidentiranih “crno na bijelom”, ali žene doživljavaju i čuju, prepričavaju se vicevi i šale koje ginekolozi izmjenjuju međusobno na račun žena i koji su doista ponižavajući.

Na drugom sam porođaju bila već znatno više relaksirana, znala sam što me čeka, i odlučila sam vjerovati sebi i slušati svoj unutarnji glas.

Svakako bih napomenula da je izuzetno važno što u našem društvu postoje nevladine organizacije, kao na primjer RODA, koje pridonose i pozitivnim promjenama u rodilištima prema rodiljama, ali i prema očevima koji žele sudjelovati na porođaju.

Budući da u Etnografskom muzeju kao viša kustosica vodiš Odjel muzejske edukacije, čime si, kako si spomenula, uključena i u rad s učenicima i studentima na radionicama, koliko u radu s njima možeš promovirati teme feminističkog majčinstva i roditeljstva te teme vezane uz prihvaćanje različitosti?



– U svim oblicima svoga rada nastojim progovarati iz feminističke perspektive. Nastojim u našim izložbama i stalnom postavu upozoriti na potrebu prihvaćanja različitosti i poštovanja Drugog. Tu je posebno dragocjen materijal koji su nam darovala braća Seljan, onaj iz Etiopije i Južne Amerike, te materijal iz Konga, koji je donirao Dragutin Lerman. Za razliku od svojih suvremenika, koji su bili europocentrični, Lerman (1863.–1918.) je bio otvoren prema domaćim, autohtonim kulturama. U radionicama s mladima na primjeru Lermana i njegova doba razmatramo što znači europocentrizam i kako se oblikuje Drugi. Etička pitanja i odnose prema kulturama razmatramo i na primjeru izloška iz Južne Amerike, ratnog trofeja tsanste, smanjene glave neprijatelja, koji je u stalnom postavu Muzeja još od 1972. godine, a potječe od naroda Jívaro. Nadalje, upozoravam na problematiku izlaganja takvog predmeta – kako u muzeju izložiti dijelove ljudskog tijela? Naime, prilikom izlaganja takvih eksponata u europskim se muzejima otvaraju velike etičke dileme: treba li ih uopće izložiti; ako da, na koji način? Kako se odnositi prema predmetima koji u nekoj zajednici imaju sasvim određenu namjenu, u muzeju su izloženi pogledima, a može ih, na primjer, vidjeti samo šaman ili samo određeni pripadnici dotičnog društva. Otvaramo, dakle, etičke teme i teme intelektualnog vlasništva kao dijela nematerijalne kulture.

Za upoznavanje s temama o majčinstvu, roditeljstvu, pa i seksualnosti također ima zanimljivog materijala. Tako mi, primjerice, slavonska ponjava, prekrivač s cvjetnim uzorkom za postelju mladoga para, odlično služi kao uvod u rečene teme. U cvjetnom uzorku na ponjavi kriju se simboli plodnosti – falusa i vulve. Dotaknem se i toga kako su nekoć udavali djevojčice a da one nisu imale mogućnosti biranja partnera, da je ljubav povijesni konstrukt, zašto nam je važno čitati lektiru i stare pisce – jer vidimo kako se razvijala pojava romantične ljubavi. Pa onda malo i o seksualnosti (to posebno vole, ja pak kada dođu s vjeroučiteljicom), pa onda pričam kako ljudska seksualnost ima različite varijetete, da biti homoseksualac nije grijeh niti greška prirode, nego može biti nečije prirodno stanje ili pak politički stav, da je seksualnost promjenjiva kategorija – jedan dio života možeš biti hetero, a drugi dio homo… Nadalje, upućujem ih u to kako se u literaturi može naići na podatke da su tijekom 19. i početkom 20. stoljeća slavonske snahe u miraz dobivale aparaturu za izvođenje pobačaja, u što su ih upućivale starije žene, a kako bi kontrolirale broj djece. Poznat je i naziv bijela kuga, odnosno izvođenje pobačaja kao kontracepcijske metode, koja se provodila u Slavoniji najčešće iz ekonomskih razloga kako se zemlja, imanje, ne bi trebala dijeliti među više djece. Ali upućujem ih i u to da nisu dužni trpjeti poniženja i batine te da postoji pravobraniteljica za djecu i Konvencija o pravima djeteta. A onda se malo i šalim pa predložim Konvenciju za prava majki.


ESEJI: MAMOPIS


SAMSUNG TEHNOLOGIJA

Iva Nerina Sibila

Budi je tiho zujanje iz kuhinje. Obično oko 5. Njezina nova vešmašina. Samsung silver nano tehnologija. S odgodom starta. Pere 7 kg mokrog rublja. Ima i timer na kojemu se vidi koliko još minuta do kraja programa. Tada odsvira nekoliko tonova i rublje izlazi savršeno ocijeđeno, gotovo suho.

Spava u velikom krevetu s djecom. Njih je troje. Dvije djevojčice i Malimaleni. Misli da je to u redu, spavati s djecom. Sobu po noći osvjetljava ulična svjetiljka, a onda, od zore, sunce. Istočno. Kuća je na brijegu i kroz prozor vidi kako se dan polako diže nad gradom.

Pogleda djecu. Pokrije ih. Razmakne. Ustane. Polako, oprezno. Da ih ne uznemiri. Parket zaškripi (živi u staroj kući). Uzme kućni ogrtač s vješalice i tiho iziđe. Do kuhinje. Ostalo je nešto posuđa od jučer na večer. Tanjuriće sa stola odloži u sudoper. Neće sada prati. Zveckanje i šum vode mogli bi probuditi djecu. Pogleda na display na vešmašini. Još 20 min. Mašinu uvijek puni na večer i odgodi start do jutra. Da rublje ne stoji dugo mokro.

I njezina je majka imala vešmašinu. Ne ovakvu usavršenu. Nego običnu. S malim problemom. U trenutku kada je trebala prijeći na centrifugu, trebalo je ručno okrenuti gumb i preskočiti jedan program. Inače bi stala. Mama bi tako sjedila na rubu kade i čekala da dođe taj trenutak. Onda bi okrenula gumb i rublje bi se pralo dalje.

Pristavi vodu za čaj. Zeleni s jasminom. Od kave joj je mučno. Razmišlja da si kupi čajnik. Neki fini. Maleni. Samo za sebe. Kavu je pila njezina mama. Tursku, s malo mlijeka i šećera. Kuhala ju je u maloj zlatnoj džezvi. Kuhala bi je i gostima. Svi su govorili da je ta kava odlična.

Pogleda košarice s povrćem. Da vidi što ima za ručak. Neke mrkve i povrće. Možda za juhu. Izvadi ih iz košarice i stavi u cjedilo.

Odlazi u kupaonicu. Ostavlja vrata poluotvorena. Da je Malimaleni odmah vidi ako se probudi. Nogom povuče krpom po mokrom podu. Negdje nešto curi. Valjda oko bidea.


Vraća se u kuhinju i preljeva vodu preko zelenih listića čaja. Miris jasmina ispuni prostor. Uzme mrkve i opere ih pod laganim mlazom vode. Vrati ih u cjedilo. Tiho, što tiše.

Vraća se u kupaonicu. Pogleda se u zrcalo. Svjetlo je prigušeno. Vidi samo lice i dio torza. Ne zna izgleda li doista ovako kako se ovdje vidi. U kosi vidi sve više sijedih. Inače joj je kosa tamna, gotovo crna. Razmišlja hoće li se uskoro morati farbati. Ili će ostaviti sijede. Mama se farbala već od ranih 20-ih, a ona je eto dogurala skoro do 40. sa svojom vlastitom crnom kosom. Ima i sve više bora oko očiju. Kada se nasmije, sežu od oka pa preko obraza skoro do usta. Na lijevoj ih strani ima više. Tko zna zašto.

Uzima pincetu da malo uredi obrve. U ženskim časopisima kažu da “obrve čine lice”. Redovito skida i dlačice s nogu. Voskom. Uvijek u kozmetičkom salonu, i to od svoje 15. godine. Da noge budu potpuno glatke. Prošle je godine, prvi put u života, otišla na plažu nedepilirana. I ništa se nije dogodilo. U svemiru i bliže.

Ipak odloži pincetu. Jutro je pretanahno za takvu vrstu boli. Za suze zbog obrva.

Ulazi u kadu. Tušira se vrućom, prevrućom vodom. Dok joj koža ne pocrveni. Ujutro je bole leđa i ramena, a toplina opušta, ublažava bol. Boli je, valjda, od lošega kreveta. Ili od nošenja djece. Premalo se kreće. Trebala bi vježbati. Možda sada, rano ujutro. Dok djeca spavaju ima mira. Nekad je bila u odličnoj formi. Vježbala je satima. Sada se promijenila. Tijelo je mekše, punije, ima strije na trbuhu od trudnoća, a grudnjak skida samo kad ide spavati. Dojila ih je. Sve troje. A malenog još uvijek. Nije više za one ljetne majice s bretelicama. Trebala bi ih izbaciti iz ormara. Da se ne povlače bez veze.

Zatvara tuš. Izlazi iz kade i ovije se velikim ručnikom. Kupaonica je puna pare. Uzima četkicu za zube i rukom otire paru sa sredine zrcala. Pročitala je da jedna uvažena dizajnerica interijera s karijerom u Parizu drži u kupaonici sliku svoje pokojne majke. Kao ritual dnevnog povezivanja. (Ili kao dekoraciju…). Pomisli kako bi takav oltar izgledao u ovoj ruševnoj i uvijek mokroj kupaonici. Slika bi se sigurno uništila. Ne samo majčina, nego bilo kakva slika.

Nedavno je srela staru prijateljicu svoje majke. Oduševljeno joj je rekla kako je “ista kao mama u njezinim godinama”. Na to se sledila, brzo pokupila djecu i krenula drugim putem.

Ne želi – sličiti.

Sada, u zamagljenu zrcalu, u 5 i 15 ujutro, okružena mirisom jasmina (šalicu uvijek ponese u kupaonicu), pere zube. Mama se mučila sa zubima, imala je probleme cijeli život. Ona ne. Njezini su savršeni. Kao u djevojčice.

Osjeća majčin život kao poraz. Ne zbog zuba, nego zbog svega. Pedesetak godina bolesti, zabrinutosti, nervoze, operacija, gorčine, umora. Tako joj se barem čini. Mama je htjela u penziji, kada će imati vremena, gajiti ruže… Nije stigla. Do penzije. Zato je ona pokušala gajiti ruže već sad, u tridesetima, da doskoči problemu, prevari proces i stigne sve na vrijeme. Da ne žali na kraju. No smrznule su joj se. Valjda ih je predugo ostavila vani. Nije to tako jednostavno. Gajiti ruže.

Pita se je li to doista bilo tako. S mamom. Je li se ona osjećala zaista tako – poraženom. Ili je to samo njezina slika, njezin osjećaj, njezina krivnja koju nosi ni sama ne zna zašto. Možda je majka zapravo bila sasvim – zadovoljna. Možda to uopće nije bio loš život.

Iva Nerina Sibila >SAMSUNG TEHNOLOGIJA


Ispire zube. Katkad vidi tračak krvi na četkici. Uz farbanje kose i to je uspjela izbjeći. Paradentozu u tridesetima.

Ulazi u radnu sobu. I ona je okrenuta na istok. Pregleda nekoliko papira koji su na stolu. Stavi ih na drugu stranu kompjutora. Pogleda popis poslova. Doda još nekoliko. Da ne zaboravi poslije. Pažljivo planira kojim će redom obavljati zadatke. Zapisuje ih nekim svojim sistemom. Uživa kad jedan za drugim prekriži, kad ih završi. Ima cijelu bilježnicu prekriženih bilješki. Pokatkad je prelista. Tada osjeća da ima kontrolu.

Pogleda prema prozoru. Vani je još tako mirno. Zaboljet će je glava ako sada počne raditi. Obriše prašinu s ekrana i zaklopi kompjutor.

U kuhinji uzme mrkve iz cjedila i krene ih guliti onim posebnim nožem za guljenje mrkvi, jabuka i krumpira. Čula je da se takvim nožem skine s mrkve ono najzdravije što se nalazi ispod korice. Vitamini. Prave kuharice stružu gornji dio običnim nožem, sasvim tanko. Sok tada šprica naokolo i sitni komadići korice pretvore se u prljavu kašicu. Prsti postanu narančasti. Pokušala je to nekoliko puta. I vratila se svom nožu.

Počinje rezati mrkvu na sitne kolutiće. Brzim, izvježbanim pokretima. Možda bi ih trebala staviti u vodu da se ne osuše do ručka. Ima nešto s krumpirom i stajanjem u vodi, ali ne zna vrijedi li to i za mrkve. Bolje da ih ostavi. U komadu. Nenarezane. Do ručka.

Vraća se u kupaonicu po čaj. Prelijeva kroz maleno, usko cjedilo. U svoju šalicu. Pogleda na display vešmašine. Još nekoliko minuta i pisat će END, i mašina će lagano zasvirati pjesmicu. Tu-tu-ru-tu-tuu. Gorkasta, mirisna, zlatnožuta tekućina čaja klizi joj kroz grlo. Osjećaj nekoga finoga luksuza. Neke samosvojnosti. Samodostatnosti ili samostalnosti. Samosamosti.

Taj čaj, u ovoj kući, pije samo ona.

Pita se, može li izbjeći taj dijalog, usporedbu, utrku… možda bi se trebala odseliti, ne živjeti više u majčinoj kući? Možda je kuća – ukleta? Što uopće želi od nje, od svoje majke? Zašto je priziva? Da je sada, recimo, ipak može sresti, da sjednu u kafić na kavu, ona u 38., a majka u 50 i nekoj, što bi je pitala, što bi od nje tražila? Bi li bile bliske? Ili bi se držale – suzdržano. (To čuje često o sebi, da je suzdržana. Prefina.)

Kći: Bok, mama.

Mama: Bok, kćeri.

Kći: Kako si?

Mama: Odlično, gajim ruže, imam ih pun cvjetnjak, a ti? Kako si?

Kći: …ide pomalo… moje su se smrznule...

Mama: Kako djeca?



Kći: Eto, rastu. A tvoja?

Mama: Već su odrasla, imaju svoj život… ne trebaju me više.

(Čitala je nedavno isječke iz knjige švedske novinarke koja je u četrdesetima polako umirala od neke teške bolesti. I pisala sve do kraja. Kći joj je u jednom trenutku, kad je već bila nepokretna, rekla: Mama, cijeli sam život željela provesti s tobom jedan cijeli dan. A ti nikada nisi imala vremena. Taj je citat proganja danima).

Ili bi se, ne suzdržano, ipak usudila pitati ono najvažnije:

Ej, mama, proganja me tvoj život. Kako ti je zapravo bilo? Jesi li uživala, jesi li se zabavljala, je si napravila što si htjela? Je li ti bilo dovoljno? Života, mislim. Jesam li te ja usporila? … jesi li krenula prema kraju zbog – mene?

Ili je ta trauma samo šum u mojoj glavi? Taj osjećaj poraza, odmaknutosti, izmicanja koji me prati od mladosti. Nekog srljanja u glavobolju iz kojeg se izlazi samo dugim snom. Osjećaj da nikada nisam na vrhu, na vrhu svojih snaga i svojeg života. Osjećaj da sam već u startu potonula ispod površine i samo ronim do druge strane. Pitam te, je su li moji odabiri zaista moji? Ili sve što radim, radim i dalje kroz neku imaginarnu nepostojeću sliku tvojeg odobravanja i tvoje sreće. Pokušavam li još uvijek biti poslušna?

Ludo, potpuno ludo.

Ili možda nije.

Ludo.

Ako se s oca na sina prenosi ime i obiteljski imetak, što se, osim recepata, prenosi s majke na kćer? Glavobolja? Zabrinutost? Depresija? A možda nam je, zapravo i osnovni životni zadatak jednostavno prenositi majčinu ostavštinu, i modificirati je i projicirati i oživotvoriti kako god znamo i umijemo… Možda je to EVOLUCIJA, pa makar i uz migrene? Možda od toga i ne treba biti bijega. Možda je to jednostavno – to.

Identitet. Moj.

Ha.

No, mama, pitanje od kojeg ipak nesuzdržano ne odustajem glasi: kako prenijeti brižnost, a ne zabrinutost, kako svojeglavost bez glavobolje, a pronjenost bez prenjenosti. (U prijevodu – ona se ne zna izboriti za sebe).

Ili: kako kroz cijedilo iz tih mrkvi isprati osjećaj poraza i u juhu ukuhati – radost? Jer, uza sve one savršene recepte za rožatu, sacher tortu i alavild, pripremanje čega sigurno nikada neću poduzeti, recept za radost ne vidim ni u tvojoj, a ni u bakinoj kuharici. Mama.

Uzima te kuharice u ruke. Požutjele stranice ispisane odlučnim, elegantnim i potpuno nečitkim rukopisom. Ne zna zapravo zašto ih čuva. Valjda zato što – mora. Jer bi se kuhinja urušila da ih baci. No doista ne mora više sjediti ispred



svoje nove vešmašine i razgovarati s njom. A i od tog joj je čaja zapravo mučno. Morat će smisliti neku novu ranojutarnju opsesiju. I ostati bez kineskog čajnika.

Neće sada ni vježbati.

Ni pisati.

Vraća se u sobu gdje spavaju djeca. Pogleda kroz prozor. Dan se digao. Još jedan.

Sunce. Surya. Solis. Amon-Ra. Uvijek ovdje. Eonima. Neumorno. Za nas. Za nju. Uvijek isti raspored dana i noći. Uvijek isti rituali. Iste navike. Iste misli.

Još jedan šansa. Svaki dan još jedna – šansa. Samo za što, pita se.

Što li to trebam razumjeti kroz ovu koreograju pokreta i misli koju tako minuciozno, godinama, svakodnevno ponavljam? … osim da dan ima 24 sata i da sam prolaskom svakog od njih neumitno i denitivno sve – starija?

Odškrine prozor. Da uđe svjež zrak. Pogleda djecu. Skine kućni ogrtač i polako, da ih ne uznemiri, legne među njih.

Zatvor oči.

Polako utone.

U san.



LJUBIČASTI DNEVNIK

Sanja Beraković

Minute za sebe

Kako sam znala uživati u dosadi – gledati TV do iznemoglosti (prije bi posustala kvaliteta TV programa nego moja odlučnost da vrijeme provedem pred ekranom), čitati i čitati (pa makar se radilo i o jeftinim romanima; možda mi jednoga dana pomognu u pisanju chick lita!), isprobavati nove recepte u kuhinji, samo ležati i sanjariti…

Danas ne znam gdje bih prije: umijesiti tijesto za kruh i peciva (prehrambeno sam osviještena majka pa i kruh mijesim sama; energiju svoje ljubavi prema obitelji i kuhanju pečem od integralnog brašna i u glinenoj posudi), uključiti pećnicu za kolač (priznajem, kriva sam, volim slatko), potopiti svežanj blitve u slanu vodu (korisno: slana voda “skida” nametnike i dio štetnih tvari s kupovnog povrća), promijeniti pelene bebi (na kat po kremicu, u potkrovlje po pelenicu, u kupaonicu po maramice), nacrtati kćeri cvijet (moja je petogodišnjakinja sada u fazi bojenja i crtanja), uključiti video sinu ili mu pročitati nekoliko redaka iz enciklopedije o dinosaurima (šestogodišnjak je čvrsto odlučio da će postati arheolog – ne želi ni čuti da najprije ide u osnovnu školu kad on “već zna čitati i pisati “), uključiti jednu pa drugu perilicu, usisati onu prašinu što se u kuglicama već udomaćila ispod fotelja u dnevnoj sobi…

Čeznem ukrasti koju minutu za sebe, minuticu – sićušnu, mirnu i spokojnu…

Bombardiraju me zahtjevima da igramo memory ili crtamo.

Ostavljam ručak u fazi mirovanja 15-ak minuta.

Osjećam se korisno i ispunjeno: provela sam kvalitetno vrijeme sa svojom djecom – san svake mame koja misli kako nije dovoljno dobra u svom “novom poslu”, najljepšem i najtežem na svijetu, bez radnog vremena i novčane naknade.

Moj muž kaže kako on jedan vrijedi za šest Šveđana jer su istraživanja pokazala da su Šveđani očevi koji provode najviše vremena sa svojom djecom.

Ideje koje mi padaju na pamet u “mom labosu” zapisujem na stickere i lijepim na hladnjak. Ondje čekaju noć, kad s


pričom, koju sam netom izmislila da uspavam klince, ulaze u kompjutor u potkrovlju i pod mojim umornim prstima i pospanim pogledom postaju tekstovi pjesama, kuharskih recepata, kolumni, priča ili jednostavno mailova koje šaljem svojim “supatnicama”, cyber-mamama.

To su moje minute, kad sat otkucava “tik-a mogla si spavati- tak-naplaćuju ti impulse-tik…”

Kao sad…

Orlovi rano ne lete

“Mama, ne mogu više! Umorna sam, bole me leđa! Spava mi se… Mama, nitko me ne sluša, ni na poslu ni kod kuće… Ovo dvoje se tuku i svađaju, kao da ih nije ista majka rodila, ova mala nikako mi ne silazi s ruku… Gladna sam, ne stignem sjesti i jesti… Mama, kad će me malo ostaviti na miru?” jadikujem majci preko telefona. Želim joj se uvući u krilo, skupiti se ondje poput djeteta i zaspati sigurna, neometana, sita…

“Nikada, sine”,odgovara mi moja brižna majka iz daljine, toplinom koju ni svi optički kabeli i moderna tehnologija ne mogu prigušiti, suzom koja peče i u mom i u njezinu grlu istodobno:”I kad budu imali 35, još će ti biti teško. Onda će te zvati telefonom.”

I tu ja puknem, što od smijeha, što od gorke istine, što od razumijevanja, kao što samo mama mamu može razumjeti.

Čudan je život ljudskog bića, nikad ne znaš kada treba podvući crtu i kad je pravo vrijeme za životne odluke. Životinjama je to u genima, evolucijskom kodu ili nečemu sličnom –valjda u dan znaju kad napuštaju gnijezdo, kad odlaze iz starog čopora da bi osnovale novi…

Ljudi koje sam kao klinka smatrala sredovječnima (25–35) sada su – mladi; mnogi još nezavršeni studenti, diplomci bez posla, honorarci i akviziteri, žive s roditeljima jer im honorar nije dovoljan da plaćaju ratu za vlastiti stan. Horor film o obitelji bez novca priječi im da se i sami odluče imati obitelj pa životare s nekim prijateljima, znancima, usputnim curama/dečkima, od danas do sutra, čekajući valjda da im roditelji u nasljedstvo ostave stan… Cijele generacije zaustavljene u čekanju… Žao mi je kad vidim mnoge od njih, svoje “neodlučne” znance i znanice, kako još čekaju od “nekoga nešto”, uvjereni kako im je život ispunjen i sadržajan, a možda upravo propuštaju posljednji poziv za ukrcaj na neki brod želja, za koju treba imati samo hrabrosti odvezati konopce i zaploviti – u život.

Nestade Ćopića s dječjega književnog obzora, pa ni orlovi ne polijeću rano iz gnijezda.

Mama je konj koji uvijek pobjeđuje

Njiiiiiha… Tako se glasam pri kraju dana, dok izlazim iz dječje sobe nakon pričanja priče i ušuškavanja dvoje starijih klinaca. Spavaju s mirom anđela, male energijske bombe napokon ugaslih fitilja…

Sanja Beraković >LJUBIČASTI DNEVNIK


Prelazim u noćnu smjenu – uspavljivanje bebe, dojenje, presvlačenje pelena i pobljuckane pidžame. Svoju pidžamu presvlačim barem dvaput tijekom noći – ova mala bljucka koliko prethodno dvoje zajedno (je li to moja pogreška jer sam preumorna pravilno je postavljati tijekom dojenja pa se naguta zraka? Starim…). Ubija me bol u leđima, hladno mi je i sanjarim o toplom brujanju grijalice. Stižem do kreveta i liježem potpuno nesvjesna da spavam već u zraku.

Tiho i uporno plakanje trgne me već nakon pet minuta. Još jedna opaka treća smjena – bit ću sretna ako ustanem samo 3-4 puta…

Jutro počinje bebinim mljackanjem rukava pidžamice – lijep i tih način da se mami pokaže da je gladna. Mama, naravno, mora imati uho za takve zvukove, to dolazi samo po sebi, razvije se vjerojatno tijekom trudnoće. Ili možda evolucije? Stavljam je k sebi u krevet (revni pedijatri, imajte razumijevanja – umorna sam, ne mogu je hraniti sjedeći), legnem kraj nje i puštam je da se sama posluži jer ja zaspim za minutu (znam, zato se i naguta zraka…).

Suđe oprano, kuhinja čista, kava miriše na stolu…

Naravno da samo sanjam! Starija je kći već kraj kreveta, zavlači glavu u moju kosu, nježno mi rukama prima lice i pristojno me moli: “Mama, ja bih večerala…” Nije još svladala imena glavnih obroka i logiku njihovih naziva, ali zna tko joj treba dati jesti… Ustajem umornija nego što sam legla. “Proći će to”, rekla bi moja mama, “prvih 4-5 godina su samo fizički najteže, poslije dolaze muke Tantalove…” Lijep način da te utješi životna vodilja i utjeha. “Maaama!!!” vičem ja u mislima, a moj sin iz kupaonice: “Maaamaaa, kakao sam!!!”. Da, doista je krajnje vrijeme da krenem na posao. Na svu sreću, još ne radim! Ili bi odlazak na posao bio učinkovit bijeg od kuće dok se “kockice” same ne poslože? Čekaju me “samo” svakodnevne obaveze “nezaposlene” majke/majke na rodiljskom: priprema doručka, ljuljanje bebe nogom u kolicima dok pristavljam ručak, trčanje tijekom bebinih sat vremena prijepodnevnog sna (ribanje kupaonica, spremanje kreveta, startanje prve u nizu mašina veša…), opet dojenje, igra sa starijim klincima…

Poslovi se nižu kao prepone na stazi konja s početka priče.

U jednom filmu neko siroče upita svoga skrbnika što je to mama, a ovaj mu u maniri kladioničara konjskih utrka odgovara: “Sine, mama je konj koji uvijek pobjeđuje!”

Njiiiiha!!!

Kad mama kaže da se boji…

Ležim na krevetu i dojim kćer. Ručicama pokušava dohvatiti rub moje majice i pokriti njome oči. Mlatara rukama kao da nisu njezine. Do hodnika se čuje kako uživa, mumlja i glasno guta. Obrazi su joj puni i rumeni, kao mali hrčak je – topla, draga i mazna…

Gledam je i plačem. Buuuaaaa, ridam kao kišna godina, sve poskakujem od jecaja dok ona pokušava neometano sisati. Hvata me kao jahač podivljala konja na rodeu – bori se za tekućinu koja život znači. Znam da moram prestati, ali mi ne ide…



“Što ti je, jesi li dobro?” redaju se ukućani svojim brižnim pitanjima, obazrivo se držeći malo podalje od mene (tko zna, možda je nešto opasno, zarazno, možda ih ozlijedim u nastupu divljanja pod utjecajem hormona, kao što ženama ubojicama “oproste” nekoliko godina zbog gadnog PMS-a). “Ma, ništa, ništa…”, odbijam isprva njihovu dobronamjernu znatiželju, a onda odjednom provali iz mene bujica riječi prekidanih jecajima: “Vidi je kako je slatka… Moja mala djevojčica… A udat će se za neku budalu… I tko zna kako će joj biti u životu… A bila je moja mala djevojčica…”

Svi se valjaju od smijeha, samo ja još jače ridam…

Postporođajna depresija, strah od odvajanja (kud prije, nije joj još ni šest mjeseci) ili jednostavno neminovna istina o životu u današnjem svijetu?

U mladosti sam čeznula za svjetlima velegrada, oduševila se dolaskom na studij u Zagreb, gomilom u kojoj ću se utopiti, zaploviti, zajedriti punim jedrima… I sve slične metafore.

Prođe i ta mladost… Svjetla velegrada ne daju noću mirno spavati, buka je preglasna kad se prevali trideset i neka, gomila je okrutna i brza, često nas nosi putovima kojima ne bismo htjeli, postalo je pogubno utapati se, asimilirati, ploviti burnim morima gradske vreve i nasilja…

Danas nema dovoljno “primitivne i zatucane” seoske sredine za koju bih potpisala da želim da mi ondje djeca sigurno odrastaju.

Prijateljica mi kaže kako svoje školarce svaki dan vozi u školu, teško joj pada još i ta dnevna obaveza, ali strah uvijek negdje pritajen čuči i vreba, kao pedofil iz novina, manijak s interneta, sumanuti susjed ili jednostavno kakav “uvozni” luđak u prolazu.

Kad mama kaže da se boji… misli ozbiljno.

Rudimanija

Ma kakvi Beatlesi, kakvo ludilo i pomama! Rudi je zakon!

U našoj kući već nekoliko mjeseci vlada prava Rudimanija. “Rudi!!! Rudi!!!” ori se dvorištem kad se nakon čupave crne prethodnice u liku osamdesetogodišnjega psećeg veterana Điđija, na vrhu bijeloga puta, s obronka borove šumice, zanjiše okruglasta dječja prilika.

Ostavlja se u trku zalogaj omiljenoga kruha s čokoladnim namazom, baca se žličica kašice pred bebinim širom otvorenim ustima, papuče lete u travu jer nisu stigle pošteno sjesti na bosu nogu – Rudi je stigao, praznik počinje!

Prvo pravo prijateljstvo mojih klinaca još je užareno željom za druženjem, slašću otkrivanja privrženosti i povjerenja, tajnovitošću lutanja seoskim ulicama, napuštenim kućama i zapuštenim dvorištima, pentranjem na drveće, rovanjem pod zemljom i nad zemljom i još tko zna čemu drugome, što pomno skrivaju od nas odraslih. Otkrili su kraljevstvo prijateljstva.



I dok ne zaboli prva prijateljska svađa i ne zapeku prve ružne riječi, zavist i problemi, gledam sjaj u njihovim očima dok prepričavaju crtiće, glume svoje omiljene likove, grcaju od smijeha ispuštajući prdljive zvukove koji su samo njima urnebesno smiješni, iznose sve iz kuće nesebično darivajući svome prijatelju, prepričavaju danima i smiju se noćima u svojim krevetima, snivajući dnevne doživljaje.

Blaženo odrastaju u malome selu, voze bicikle do prvoga debelog mraka, kad već pomislim da će mi netko poslati socijalnu skrb jer mi djeca još nisu u kući, smiju se punim ustima i snažno tabanaju bosim nogama, bez bojazni da će roditelji viknuti: “Tiše, vikat će susjedi u stanu ispod nas!”, tako odrastaju zaštićeni od okrutnosti vanjskoga svijeta.

Neka, ima vremena da okuse sve životne okuse. I ljutu bol, i slanu mržnju, i slatku ljubav, i gorko razočaranje i kiseo okus poraza.

Ležim kraj kćeri, mrsi mi kosu u ritualu uspavljivanja od kada je postala svjesna majčine blizine i slušam je kako govori pred san: “Mama, puno te volim. Uvijek ću te najviše voljeti. Volim te više od svih ljudi na svijetu. Volim te više od Rudija…”

U posjetu kod gospodina Greena

Predstava je jedna od najizvođenijih svjetskih predstava, kritike u hrvatskoj dižu je visoko na ljestvici uspješnica, pohvale pljušte sa svih strana: maestralna izvedba genijalnog barda hrvatskoga kazališta Pere Kvrgića, vrlo uspješan i uvjerljiv mladi Luka Dragić u izvrsnoj režiji Aide Bukvić i po izboru Marka Torjanca…

Predstava se izvodi svuda po Hrvatskoj, što još nije dovoljno blizu da bih je i ja pogledala… Samo sam čitala o njoj…

Dok gospodin Green nije ušetao u naš vrt.

Gospodin Cucumis sativus prvo je povrtno čedo mojega nestašnoga sina (krastavci su trebali biti posađeni na sasvim drugoj strani vrta, ali ne, on je morao hodati okolo s vrećicom sjemena). I dok je mojoj roditeljskoj brizi za uredan vrtni poredak i upornom inzistiranju da me se sluša kad nešto radimo opaljena vruća pljuska time što od mojih gredica krastavaca nije iznikla nijedna biljčica, sinov gospodin Cucumis sativus ponosno se razbaškario kraj crvenog radiča (koji je, usput budi rečeno, izrastao potpuno zelen, ni nalik onomu na vrećici).

Ponosu nije bilo kraja kad je biljka urodila prvim plodom – gospodinom Greenom! Priređena je ceremonija branja, pokazivanje krastavca, oprostite, gospodina Greena cjelokupnom pučanstvu što se kreće našom ulicom i zalazi nam u kuću, mažen je, pažen, nošen, pokrivan i glancan gotovo tjedan dana (“A mogu ga sad ja malo nositi? Ti si ga već nosio!”). Ni govora da bi se to čedo pojelo!

Kad je gospodin Green počeo dobivati prve bore, klinci su nevoljko pristali da ga se napokon stavi u hladnjak i gotovo uništili dragi mi primjerak bijele tehnike stalno otvarajući vrata – u posjetu gospodinu Greenu.

Krastavac je nakon dva dana u hladnjaku ipak pojeden, uz glasno mumljanje od zadovoljstva iako je već bio pomalo gorak (što klinci nikako nisu željeli priznati), a ja sam vidjela predstavu – doduše, pred vlastitim hladnjakom…



Probudih se jutros sa strašnom željom da mijenjam svijet

Da uzmem svoj vrtlarski pribor iz stare konobe i počupam korov.

Da klečeći pažljivo okopam i zagrnem nježne biljke ljudske dobrote i istine.

Da zavrnem vratom svim povijušama i davilicama.

Da nogama bijesno izgazim sav puzajući jad što se zavukao i sije pustoš zasijanom gredicom.

Bajke nas plaše vješticama i čarobnjacima dok demoni od krvi i mesa u našem susjedstvu proždiru našu djecu, njihovu budućnost, sretnu zalihu poljubaca iz nekih davnih vremena.

Nije banalno – tužno je…

I treba ugasiti televizor da ne vidim njihova iscerena lica bez morala.

I treba začepiti uši da ne čujem njihovu psovku pred nevinim licem svoga djeteta.

I treba reći DOSTA!

I treba reći HOĆU!

I treba dići ruku i lupiti šakom o stol.

Ne želim svom sedmogodišnjaku objašnjavati što znači uzdignuti srednji prst.

Ne želim petogodišnjakinji objašnjavati zašto teta na naslovnici novina plače.

Ne želim nositi njihove igračke u najlonskim vrećicama onima koji nikada nisu imali igračku.

Ne želim gutati suze gledajući širom otvorene nasmijane oči afričkih anđela koji umiru kao muhe bez naših skupocjenih cjepiva dok dajemo basnoslovne svote za sjajniju dlaku skupoga kućnog ljubimca.

Ne želim više…

Grašak ljevičar

Jučer ušla u 17. tjedan svoje četvrte trudnoće! Bolje zvuči nego da kažem kako sam napunila 16 tjedana – čini se bliže kraju, a razmjerno količini sreće što će se tim danom sve završiti/početi, raste i količina straha; da, i poslije tri uspješna porođaja. Još sam u fazi napeta iščekivanja prvih bebinih pokreta… Pretpostavljam da su krive naslage, koje su poput spomenara na mom trbuhu, u obliku polunapuhanih šlaufa ostavili njegovi prethodnici – što sada, bezbrižno proživljavajući svoje djetinjstvo, ostavljaju naslage bora na mome licu (kako smijalica, tako i onih brigalica).



Legnem na lijevi bok i pokušavam zaspati, ali me muževo hrkanje dovodi u napast da ga malo grublje upozorim na kućni red koji propisuje noćnu tišinu. Pogurnem ga nježno i okrenem se na desni bok – trbuščić se poslušno prevali i nastavim napeto pratiti situaciju – jedva susprežući disanje. Evo ga! Osjeti se blago komešanje! Čini se da je mali/mala ipak zauzeo stav prema centru, umakao lijevo. I dok razmišljam kako će maleno biće biti možda poznati ljevičar, uvijek spreman ustati u obranu svojih utopijskih ideja o jednakosti i solidarnosti (na žalost, ljudska rasa vjerojatno još stoljećima neće dorasti tu razinu prevladavanja vlastitoga ega i odreći se materijalističkih shvaćanja), kroz glavu mi naglo prozuji da bi mogao biti i lijevi napadač (ili ono nešto u nogometu što trči stalno po lijevoj strani terena dok naganjaju loptu od gola do gola) i stresem se pomislivši da bi mogao izrasti u dečka kojega samo lopta i trava zanimaju dovoljno da bi pokrenuo svoje male sive stanice, a zatim u 17. na treningu nekog Ž-ligaškoga seoskoga kluba sredi nogu pa zezne i sebe i mene za dalju budućnost. Stresem se od misli što ih donosi njegov izbor “ljevice”.

Na lijevom boku pokušavam ne gledati kišu što se slijeva po prozorskom staklu – dvije mašine veša već se treći dan suše na vlažnoj južini, a sad još i kiša…

Desni bok i blagi pokreti “ljevičara”…

A možda je to samo današnje varivo od graška na svom (ne)sretnom putovanju mojim probavnim traktom?



ROZVITA

Manuela Zlatar

Čvrsto je stisnula dječakovu ruku, zgrabila je, ščepala, iščašila, uvrnula i privila je svojem dežmekastom bedru. Zdanje je pravokutno, položeno uzdužnom stranom na asfaltni znoj onih koji se u pravi čas uvuku u tuš-kabine i dok si rekao “keks” (jao što je gladna!) speru sparinu sa sebe. Ona je nije mogla saprati, bila je ljepljiva Pelinmela, gorki Karamelinkovac. Provjerila je jesu li bomboni u torbu.

- Sada ćemo na još jedan razgovor, dušo.

- Oće me primit u školu?

- Sigurno hoće, samo ne znam u koju, ljubavi.

Vrludavo je preletjela po užeglu mirisu kantinske kuhinje, okus se uvukao u jednjak i zadraškao pepsine. Tako i treba, sve treba miješati, sve, ama baš sve, jer bilo koji nered bolji je od ovog reda u koji se mora udjenuti.

Zastala je. Dječak se klatio amo-tamo migoljeći ruku neuspješno, Ona je ipak jača. Za sada. Iako mlohava bedra, još je mogla stisnuti.

Čistačice uvijek sve znaju. Roza kuta i krpa. Srdačna žena smakla je prašinu s njezinih etnocipelica rekavši “prvi kat, zadnja vrata desno”, a tkanina se prostrla po stubama.

I vrata su bila roza.

- Imamo zakazano u 11. (Koji glupi broj, XI. M. V – undecimila, undicimilla, who cares. Svetu Ursulu pamte po 11000 djevica i točka.)

Ovo nije rekla, to je pelinkovac sukljao iz ulcerozne sluznice.

- Oće me primit u školu?


- Ma vidi ti njega, mudrijaša jednog, sigurno će te primiti.

Najradije bi joj začepila glupu gubicu, ali ne bi to bilo mudro. Još ne! Ili ipak?

- Hoće, hoće, samo pitanje je u koju!

- Gospođo!!

Sparina se razlegla kao viskozna pličina. Dno se zamutilo.

- Osvrnula se na rockaste niti što se zahvatiše na dovratnik. Izvadila je bombone iz torbe. Neka miriše, neka lijepi... i osmjehnula se. Izgovorila formalije, tutnula mukom skupljene papire i osmjehnula se.

Cuclale su sve osim dječaka. Dječak se okrenuo prema prozoru. Vani su dečki haklali nogomet.

Rečenice su trajale i prazno se vukle po zidovima kabineta.

- A sada biste ga morali ispitati jer pozornost je distraktibilna, lijepo piše, znate, odugovlačenjem umanjujemo sposobnost usmjeravanja pozornosti. ADHD – parcijalni tip.

- Oh, evo formulara. Slobodno sjednite na klupicu ispred kabineta, ako neće biti problema.

- Oprostite?

- A, ne, ne, vjerujte mi. Neće biti problema.

Pokupila je obrazac uvjerivši ih da će dječak biti miran.

Nepoznate prostorije i neznane osobe za njega su intrinzična motivacija. To nije rekla. Uostalom, i to je pisalo u papirima.

Obrazac je bio kopija prošlogodišnjeg, s prekriženom osmicom i malom devetkom. Kao računska operacija. Osam na devetu.

Uredno je pisala štampanim slovima: godište, adresa, zanimanje... Kako to već ide.

Pitanje: Tko se najviše bavi odgojem djeteta?

Multiple choice.

a) Majka

b) Otac

Manuela Zlatar >ROZVITA


c) Oboje

d) Netko drugi.

Zaokružila je c) pa onda d). A onda ulijepila strelicu prema opciji a). I dodala opciju e) navodeći školu kao odgojnu ustanovu. Ipak – “najviše”, još jedna strelica prema a).

Niti su se rastkivale, pitanja o traumi bila su mučna i bespredmetna. Prekrila crnim križićima sva bijela polja i ukrstila pogled. Undicimila, undecimila, who cares? Dovratnik je opustošio, torba se mlohavo njihala na kukici za dječje kaputiće, zvono je zazvonilo, djeca su vrištala, jedan se bacio na pod i šeretski promatrao neku djevojčicu.

Ispunila je sve, išarala je sve, ispresijecala strelicama – vidi nalaze, učinila kolaž od letećih gusaka i počela se smijuljiti.

- Gospođo, vi čekate?

- Svojeg sina. Na razgovoru je sa psihologinjom.

- Oprostite, a vi ste… baka?

- Da, ja sam baka, ali i učiteljica. Znate, i bake mogu biti učiteljice.

Stisnula je nabore indijske suknjice i uvukla u se posljednji okus sladorne amajlije. Možda je trebala talisman? Sve je pobrkala. Što bi je koštalo da je ovjesila češnjak o vrat? Jednu kunu i sijaset glupih pogleda.

- Oprostite, potpuno ste u pravu. Preuzimate li možda prvi razred?

- Ne, gospođo.

- Uistinu mi je žao. Sviđate mi se. Tako bih željela da ste učiteljica prvog razreda.

Žena se trže ko iglom probodena, razvlačeći svoje umiljato lice u smjeru kolegice koja je čekala po strani.

Odjednom osjeti toplu slinu na suknjici i čvrst stisak oko bedra. Ma koji talismani! Još jedan čvrst stisak. Možda im postane i maskota, tko bi ga znao. Odvukli su se do kabineta, a onda:

- Jeste li primijetili autostimulaciju?

- Oprostite?

- Autostimulaciju.

- Ah, mislite na natezanje spolovila, da, da, primjećujem ja to, ali to vam kod njega ide u fazama.



- Ja sam mu objasnila da se to radi doma, a ne u školi.

- Kako lijepo od vas – mogla je reći i ozeleniti svoju memu. Otvrdnula bi bedra u tom slučaju, a ona bi se uzdigla iznad dovratnika.

- Mislite da ne znam termin socijalno prihvatljivog ponašanja – mogla je reći dok bi krv suknula u bjeloočnice.

Mogla je šutjeti, no glava bi joj se ovjesila kao divovski češnjak, zasmrdjelo bi i snizilo tlak svima, pa i dječaku.

Mogla je, ali nije.

- Mislim da je to u ovoj situaciji od minorne važnosti – prozborila je i prije no što su se karamele pretvorile u ugarke.

- Jeste li razmišljali o Sloboštini? To je specijalna škola.

- Ne, o tome nisam, znate, jer to je u ovom slučaju potpuno neprimjerena destinacija.

- Ja samo mislim da bi on tamo bio sretniji.

- Kako ste skrbni, brižni, ganuli ste me do suza – mogla je reći, ali nije! Ironija bi bila pelinkovac. Linkovac. Bez Karame. Posegnuli bi za njom. Za njim. One u ime dobrobiti dječaka, a ona u ime slobode što se otvara pred njom poput spermatozoidnog ćilima prepunog žitkih ugoda.

- Ping-pong! – rekla je nasmiješivši se. Ugarci su uprskali verbalni vatromet, a onda je suknulo iz zviježđa samoprijegora, dužničkog ropstva potomstvu, iz religijskih skriptā, iz ljubavi, iz gladnih bedara, iz usahlog ulkusa, iz žege petnih žila užarenog asfalta – tamo dolje gdje su dečki haklali nogomet……

- Zar vi mislite da ja nisam obišla punktove te nazovisreće? Zar ste mogli i pomisliti da kao ovca (ne kao božja ovčica, nego kao ovca – beee, beeee) nisam obilazila i ovo i ono, da nisam razmišljala, da nisam dvojila, da nisam češnjake o vrat vješala, amulete, amajlije, talismane ? Zaboga! Pravilnik kaže…..

I tu je stala. Pedagoginja je htjela udaljiti dječaka od nepoćudne lutnje disharmoničnog zvukovlja dok bi tkanje čistačičine kute razasulo svoje niti po dugačkom hodniku.

Ustala je, odvela dječaka do plakata na kojem je stajalo “Ja nisam zločest, ja samo ne znam učiti” i spokojno, uz uzduh češnjakovine s noći usmudila svoj mali speakers corner:

- Krasan je ovaj plakat. Samo ne znam zašto su dječaku prekrivene oči crnom vrpcom. Odiše karminama. Evo, stojim ispred TOG dječaka. Odjenut ću kartonski kostimčić i put pod noge. Gradskog ureda? Ministarstva? Bandić možda? RTL? Elaborirajte, zaboga, vičite, grupna dinamika, stigma, senzibilizacija, ostracizam, regresija.

- Ali gospođo, recesija je.



- Jebeš recesiju! Mogla je reći, ali nije. Ispala bi vulgarna, prostakuša, histerična divljakuša, a koljena bi klecnula pa bi se još i pomolila nad tim zidnim ukrasom.

- Znam, potpuno vas shvaćam. Nije pogodan trenutak. Da, mogla je, ali nije. Tuš-kabina bi rastvorila svoje dveri i bila bi naga, u potkrovlju trošnog zdanja položenog pravokutnika.

Na kraju je razgolitila poprsje, a kolostrum je progovorio:

- Autostimulacija u pubertetu još nije opasna stvar, ali poslije…. Zlostavljanje uslijed neubrojivosti, psihijatrijsko vještačenje, nekoliko godina bajboka; jeste li razmišljali o tome? Mladić će lupati glavom o rešetke i neće shvatiti što je učinio. Razdjevičena djevojčica će platiti, je li; otkud znate da to neće biti baš vaša kćer?

- Vi ste još dobri. Majke svakojako reagiraju.

- Oh, vjerujem vam – mogla je reći i rekla je.

Ugarci su stišali svoje tinjanje, a pelinkovac je odradio svoje. Dječak je upao u stereotipiju, karamele su zamirisale iz njegovih gaćica, a ona je užarenih vjeđa treptala ko undicimilla verginae.

- Javit ćemo vam se.

- Dobro, recimo da vam vjerujem!

Odvukla je dječaka do dovratnika koji je sada bio zastrt paučinom. Napipala je karamelu u njegovu džepu, halapljivo je tutnula u želudac, rekla da će – za svaki slučaj – ipak nazvati u lipnju i pristojno odzdravila podrignuvši se sveudilj.

Dvorište je bilo puno djece. Dječak je zaslužio jednu rundu. Grašci znoja slijevali su joj se niz pazuh, preko grudi do pupčanog otvora, a bjelina mlijeka prekrila je šljunčani teren dječjeg igrališta.

- Ovaj je lud!

Mirno je promatrala djecu, njihove komentare, dječakove karamelizirane pokušaje da sklizne niz tobogan u šoder.

Već je bilo kasno da se pripremi ručak. Propušten termin, što ćeš. Smislit će nešto. Bublasta boca s mlijekom već je čekala u hladnjaku. Müsli s kozmičkom energijom, eto, to će biti za ručak.

A onda će dječaka staviti na pladanj.


RECENZIJE


KAMERA ILI O (ANTI)MAJČINSKIM FIGURAMA U BAJKAMA

Uz knjigu Nathelie Blaha-Peillex, Mütter und Anti-Mütter in den Märchen der Brüder Grimm, Tübinger Vereinigung für Volkskunde e.V., Tübingen, 2008., 266 str.

Manuela Zlatar

Ako nespretno pokušate priključiti kameru na svoj PC, može vam doletjeti komentar da živite u 19. stoljeću. Ima li ovakav uvodnik ikakve veze s knjigom Mütter und Anti-Mütter in den Märchen der Brüder Grimm (Majke i anti-majke u bajkama braće Grimm) koja je pod naslovom Die Verbürgerlichung der Mutter: Kulturgeschichtliche Analyse der Transformation eines Erzählmotivs (Buržoaziranje majke: kulturno-povijesna analiza transformacije jednog pripovjedačkog motiva) prije četiri godine na Fakultetu društvenih i bihevioralnih znanosti Sveučilišta Eberhard-Karls u Tübingenu prihvaćena kao doktorska disertacija folkloristkinje Nathalie Blaha-Peillex? Budimo iskreni, i nema baš neke veze. Osim što sam majka, i to nespretna. Međutim, ako živjeti u 19. stoljeću kontekstualno ukazuje na nazadnost, onda ovakav komentar pogađa “ravno u sridu”.

Uvod

Naime, do istog zaključka, barem što se tiče recepcije majčinstva i onoga što bi ono imalo značiti na razini očekivano realnoga fenomena i u današnjem društvu, nadošla je i Nathalie Blaha-Peillex. Polazeći, naime, od 19. stoljeća, kada se u građanskom društvu zapadne Europe peu à peu konstruirao visokostilizirani profil majčinskoga roditeljstva, što svoje ispunjenje nalazi u rodnospecifičnoj,

bogom i prirodom danoj predispoziciji žene da se brine o svojem potomstvu, Blaha-Peillex, citirajući Yvonne Schütze, već u uvodnome dijelu svoje disertacije navodi sljedeće: “Vrlo je zanimljivo da su ovi novi elementi majčinske ljubavi i uloge postali toliko uobičajeni u našem suvremenom društvu da ih se gotovo uopće ne dovodi u pitanje” (str. 24).

Pri tome ovi “novi elementi” predstavljaju čitav jedan niz konstelacija koje se (a u tome se znanstvenici slažu) oblikuju već krajem 18. stoljeća, a autorica nas podsjeća kako se oni odnose na posvemašnju sakralizaciju socijalne uloge žene kao majke, domaćice, supruge i odgojiteljice. Ženin se djelokrug svodi isključivo na ono privatno i zatvoreno, intimno, pasivno, emocionalno i kućansko. Posebice nakon Rousseauova Emile ou de l’éducation (Emil ili o odgoju), gdje dojenje vlastitog, biološkog djeteta ima zagarantirati “bračnu i roditeljsku sreću i zdravlje”, a medicinski komentari idu tako daleko da tvrde kako unajmljene dojilje preko svojega mlijeka ozbiljno doprinose degeneraciji rase (str. 19).

Knjiga ove folkloristkinje koncentrira se na 19. stoljeće i na majčinstvo kao društveni konstrukt, procesualnost kojega se dade promatrati i na jednom vrlo uskom, ali nimalo nevažnom segmentu literature, s obzirom da predstavlja najčitanije i najprevođenije djelo njemačke literature, a to


su bajke braće Grimm. Pomnim znanstvenim ispitivanjem, poglavito komparativnom tekstualnom analizom, Blaha-Peillex prati četiri izdanja Kinder- und Hausmärchen (KHM) braće Grimm (iz 1812/1815., 1819., 1837. i 1857. godine) te kao centralnu okosnicu svojega rada postavlja sljedeće pitanje: u kolikoj mjeri su uopće bajke Grimmovih bile “autentične”, tj. do kolike mjere su tekstovi prerađivani i mijenjani, frizirani i usklađivani, a sve kako bi prenijeli idealnu sliku majke i majčinstva ondašnje epohe.

Uvodni dio knjige posvećen je stoga historijskom razmatranju stvaranja slike o ženi-majci kao bitnom elementu građanskog i buržoaskog konstrukta, utvrđivanju dihotomija sfere privatnog i javnog te uzdizanju gotovo marijanskog kulta što ga napose njemački romantičari pripisuju majci, a popraćen je sažetim prikazom izdavačke povijesti Grimmovih bajki, uz bibliografska upućivanja na mnoge stručnjake i stručnjakinje iz ovog područja kao što su Max Lüthi, Heinz Rölleke, Jack Zipes, Ruth Bottigheimer i dr.

Odmah na početku nailazimo na podatak koji se često zanemaruje, a taj je da KHM dobivaju na popularnosti tek nakon što je skraćena zbirka bajki u engleskom prijevodu 1823. godine polučila veliki interes tamošnje publike, fokusirajući se isključivo na djecu kao ciljnu skupinu, što se sasvim uklapalo u koncept Grimmovih, s obzirom da su u pogovoru izdanju iz 1815. godine obojica okarakterizirala svoju zbirku i kao odgojni materijal. Autorica se stoga dotiče i pojma Gattung Grimm, literarno-pedagoškog termina za oznaku jednog čitavog žanra, što ga je već 1985. godine Heinz Rölleke anticipirao, uvrstivši Grimmove bajke u zasebnu kategoriju naziva Buchmärchen jer se – po Röllekovu mišljenju – ovdje i ne može govoriti o usmenoj književnosti, već o procesu stapanja ne samo različitih verzija neke bajke nego i stapanja intervencija autora i djela (Verschmelzung von Autor und Werk).

Autorica u više navrata naglašava kako svoja razmatranja poglavito upravlja na predodžbu o majci i majčinstvu u Njemačkoj u 19. stoljeću, s obzirom na činjenicu da je Rousseauov pedagoški spis kao klasično djelo o filozofiji odgoja naišao na veliki eho u Njemačkoj, a bibliografski

opravdava i mišljenje da je potencirani kult dobre majke specifičnost upravo njemačkoga građanskoga društva (str. 35).

Tematika i materijal istraživanja

Budući da se knjiga bavi motivom majke, odnosno motivom loše/zle majke, Blaha-Peillex preuzima od Shari Thurer (Mythos Mutterschaft. Wie der Zeitgeist das Bild der guten Mutter immer wieder neu erndet, München, 1995.) termin Antimutter (anti-majka) kako bi označila negativne protagonistice u bajkama, što pak, po autoričinim riječima u bajkama vrlo jednostavno funkcionira – tko čini zlo, taj je zao! (str. 56). Izraz stoji za one ženske likove koji predstavljaju samu negaciju majke kao ideala žene dotične epohe, a to su maćeha, vještica i svekrva/punica. Možda se isprva čini zbunjujuće lik vještice uvrstiti u (anti)majčinske likove, ili one bajkovne majke koje po počinjenom funkcionalnom zlu finska škola motivski grupira u “maćehinstvo” (kao primjerice KHM 130, Jednooka, dvooka, trooka) nazivati majkama, no nakon pomnijega zadubljivanja u materiju i u razredbenu terminološku logiku što ju autorica primjenjuje na istraživački materijal (a to su 43 od 64 Zaubermärchen ili “pravih, čudesnih bajki” u kojima se pojavljuju zli ženski likovi) primjećuje se konsekventna logika, a provodna se misao zorno dokazuje na primjeru tekstualnih analiza. A ona je sljedeća: Wilhelm Grimm je sustavno četiri osnovna tipa ženskih likova, a to su biološka majka junakinje/junaka, maćeha, svekrva/punica i vještica, podvrgavao promjenama i na taj način “iskristalizirao” negativno načelo percepcije majčinskog (ili bolje reći – maćehinskog?) kao živi primjer onoga kakva majka ne bi trebala biti, nudeći na taj način u antimajčinskim likovima izvrnuti princip ideala.

U potrazi za tragovima vrijednosnih ideala 19. stoljeća, posebice u odnosu na odgoj, dojenje, prehranu ili općenito na skrb o potomstvu, autorica nekih četrdesetak stranica posvećuje pozitivnim majčinskim figurama, a dijeli ih na četiri kategorije: prvu kategoriju sačinjavaju biološke majke junakinje/junaka, drugu – pomajke, treću – junakinje koje su istodobno i biološke majke, a četvrtu one koje inače

Manuela Zlatar >KAMERA ILI O (ANTI)MAJČINSKIM FIGURAMA U BAJKAMA


predstavljaju negaciju dobre majke, a to su antimajčinske figure maćehe, vještice i svekrve.

Biološke majke junakinje nadalje dijeli na mrtve majke, žive majke koje pomažu, žive pasivne i žive aktivne biološke majke, a maćehe promatra u njihovoj ulozi bioloških majki s obzirom da su i maćehe majke (uglavnom zlih polusestara junakinja). Načelo filijacije nalazi svoju opravdanost i kod najizopačenijih majčinskih likova, što Blaha-Peillex naziva “zov krvi” (str. 29).

Kada je riječ o pozitivnim majčinskim likovima, autorica ustvrđuje kako se ne može govoriti o tome da im je W. Grimm kroz tekstove pridijevao elemente ljubavi i instinkta (jer ti su elementi i prije Grimmovih obrada bili prisutni u bajkama), no da se može govoriti o sukcesivnom intenziviranju spomenutih elemenata, tako da ono majčinsko, instinktivno i samorazumljivo (jer funkcionira po principu filijacije) biva potpuno usklađeno s idealom žene-majke 19. stoljeća.

Tako primjerice konstatira da je u skupini mrtvih majki najuzvišenija ona Pepeljugina, no nju je – naglašava autorica – Wilhelm Grimm dodatno stilistički ukrasio, dodajući i kristijanizirani simbol golubova kao egzekutora okrutne osvete nad zlim polusestrama. Bajku KHM 51, Machandelboom (Borovnica) navodi kao još jedan primjer dobre mrtve majke pa je dovodi u vezu s Pepeljugom jer se u obje bajke pojavljuje i simbol drveta kao simbola uskrsnuća dobre majke. Treba doduše pripomenuti da se – osim ovdje spomenutoga motiva drveta – autorica zbog jasno zadanog cilja koji prati u svojem istraživanju gotovo uopće ne posvećuje proučavanju motiva u smislu finske škole te da to predstavlja svojevrsni nedostatak za ono čitateljstvo koje je – zainteresirano za inačice KHM bajki – naviklo na pragmatičnu motivsku numeraciju Anttija Aarnea i Stitha Thompsona.

Klasikacija metoda

Izdvojiti valja trikove, odnosno metode kojima autorica ulazi u trag, a pomoću kojih je primjerice teško razumljiva

selektivna ljubav biološke majke vremenom postala razumljiva, nakon što je Wilhelm Grimm u priče uvodio lik maćehe: npr. u verziji bajke KHM 24 Frau Holle (u nas prevođena kao Baka Zima ili Gospođa Berta) iz 1812. godine pojavljuje se biološka majka dviju kćeri, koja voli svoju ružnu i lijenu, a mrzi lijepu i radišnu kćer. Godine 1819. W. Grimm “ubija” majku i zamjenjuje je maćehom, ali samo u odnosu na junakinju (koja je lijepa i radišna), dok “majčinski biološki segment”, odnosno filijacijski faktor zadržava u novouvedenom liku kroz samorazumljivu sklonost majke koja iskazuje ljubav prema svojoj biološkoj kćeri, dajući joj prednost u svemu, iako je ružna i lijena. Izmjestiti nepoćudnu i zlu biološku majku u područje mrtvih (jer onda je nedodirljiva i nedostižna, usavršena do idealnog) bio je jedan od načina kako negativnu sliku o majci dovesti u sklad s očekivanjem publike. Ovaj postupak izmještanja nepoćudne majke u lik maćehe autorica prati i na primjeru KHM 15, Hänsel und Grätel (Ivica i Marica) te KHM 53, Schneewittchen (Snjeguljica), pri čemu naglašava da W. Grimm ovo nije činio bez ikakva uporišta, jer su mu na raspolaganju stajale mnoge inačice, kako one s majkama tako i one s maćehama, ali ustvrđuje da je nesumnjivo indikativno kako se u kasnijim izdanjima odlučio upravo za verzije s maćehama, iako inačice s majkama brojčano nadvladavaju (str. 105).

Autorica konstatira i da promjena roda likova predstavlja još jednu metodu kojom se Wilhelm Grimm poslužio kako bi zle biološke majke eliminirao iz zbirke. U ovom smislu analizira bajku KHM 25 Die drei Raben (Tri gavrana) koja se od 1819. u zbirci pojavljuje pod naslovom Die sieben Raben (Sedam gavranova): u prvotnoj verziji bajke iz 1812. godine majka izgna sinove, pretvorivši ih u gavranove, a od 1819. to čini otac, dočim se majka pomiče u sferu dobre i pasivne (pomicanje u pasivnost potpuno se uklapa u recepciju majke patrijarhalnoga društva), a otac – koji nakon što junakinja dovodi kući svoju braću – pokazuje iskreno žaljenje pa ga se u najmanju ruku može svrstati u kategoriju lošeg, ali nikako zlog oca.

“Ovo je aspekt koji susrećemo isključivo kod figura očeva. Jer, čak ako majka i reagira iz afekta, u pripovjedača nikada



ne nailazimo na istu ispriku. Njima se ne prašta i vrednuje ih se kao zle. Na taj način se udijeva u logiku sabranih Grimmovih priča KHM da je onaj član roditeljske zajednice koji pokajnički sudjeluje u slavlju nakon što se djeca živa i zdrava vrate kući upravo otac, a ne majka” (str. 209).

I baš ovakvi zaključci koji proizlaze iz striktno znanstvene tekstualne analize 43 bajki s antimajčinskim likovima iskazuju se nadasve zanimljivim materijalom u okviru feminističkoga diskursa. Jer iako se autorica često ograđuje od valorizacije koja bi i tangencijalno spomenula feminizam, istraživanje Blaha-Peillex potpunoma dokazuje ono što je Torborg Lundell (Fairy Tale Mothers, New York, 1990., str. 11), primijenivši jungovsku analizu i interpretaciju te stopivši je s kontekstom historijskoga pristupa bajkovnim i bajkovitim majkama, a osvjetljavajući majčinske inkarnacije od vještice do svetice, nazvala sentimentalizacijom i glorifikacijom majčinstva.

Za negativne majčinske figure koje se pojavljuju kao već spomenute četiri kategorije likova, mogli bismo izdvojiti rezime glede bioloških negativnih majki (misli se na majke junakinja) i iznijeti statistički podatak – kojima inače ova knjiga obiluje pa je čak na mahove vrlo teško oteti se dojmu suhoparnosti i ponavljanja – a taj je da su u izdanju 1857. godine ostale još samo dvije, dok je njihov broj 1812. godine bio kudikamo veći (13 loših majki junakinja); ili su jednostavno nestale isključenjem pojedinih bajki iz korpusa ili su bile zamijenjene ostalim antimajčinskim figurama.

Komparacija

Ono što ovo štivo, usprkos zamornim tabelarnim prikazima i statističkim podacima, čini vrlo zanimljivim pretposljednje je poglavlje u kojemu Blaha-Peillex razmatra očeve u zadanom korpusu bajki nakon kojega nudi komparaciju očinskih i (anti)majčinskih figura.

Očeve grupira u šest kategorija: očevi čija se uloga svodi samo na uvođenje maćehinske figure s obzirom na junaka/junakinju, pasivne očeve koji također ne igraju neku bitnu ulogu, ali svakako veću od one da samo uvedu maćehinski

lik, treću grupu sačinjavaju nemoćni očevi, a četvrtu oni snažni. Peta grupa čini se i najzanimljivijom jer u njoj se autorica posvećuje lošim/zlim očevima. Sedmu grupu pak čine posebni slučajevi kojih je mali broj, kao što su poočimi ili očusi. Tako se u bajci KHM 179 Guščarica na studencu (koja po AT sistematizaciji potpada pod numeraciju 923, odnosno nosi naslov “voljeti kao sol”, a srodna je s bajkama Pepeljuga, Kosmata i Jednooka, dvooka, trooka) figuri oca u konačnici oprašta njegovo nedjelo, što se – vodeći se gore spomenutom logikom – ne bi moglo dogoditi da se radilo o majci. U okviru ovoga poglavlja razmatra se i drugi slučaj rodnog izvrtanja koje je W. Grimm učinio u bajci KHM 14 Drei Spinnerinnen (Tri tkalje), samo što se ovdje radi o tome da je figura oca zamijenjena figurom majke e da bi se – kako ustvrđuje autorica – naglasila odgojna uloga majke, što se opet savršeno uklapa u percepciju obiteljskoga građanskoga života 19. stoljeća. Dok smo u izdanju iz 1812. godine još imali posla s aktivnom majkom koja lukavošću nadmudri oca jer na dvor naručuje žene koje su dugogodišnjim tkanjem fizički unakažene pa kralj zabrani svojim kćerima da se laćaju tkalačkoga stana, od 1819. godine susrećemo majku koja tuče svoje kćeri jer su lijene i ne žele raditi, pa tako majka zauzima mjesto zlog oca; na taj način uslijed rodnog obrta iz korpusa Grimmovih nestaje još jedna skrbna i lukava majka.

Zaključna razmatranja

U završnom dijelu knjige, Blaha-Pheillex promatra odgojni aspekt zbirke KHM kao bitni faktor u formiranju kolektivnoga pamćenja, a potom se posvećuje i nekim bajkama što ih je iznjedrila francuska tradicija umjetničkih bajki 17. stoljeća: uz kulturalni i historijski osvrt uspoređuje ih s odgovarajućim verzijama bajki po zapisu nakon obrade braće Grimm, a kao facit ove komparacije ustanovljuje specifičnost njemačkoga područja, a to je sustavno usavršavanje idealne slike jer – dok biološke majke junakinja u francuskim umjetničkim bajkama često pokazuju izrazito negativne crte, postupajući nepoćudno i loše, ista kategorija ženskih likova u korpusu Grimmovih prije je iznimka nego pravilo.



Autorica zaključuje da su negativni ženski likovi u zbirci KHM izrazito tipizirani te da služe kao primjer nakaradnosti i zla non plus ultra, rezimirajući rezultat svojega istraživanja koji je pokazao da se idealna slika o majci u zbirci KHM ostvarivala na dva načina: intenziviranjem principa filijacije (bilo da se radi o maćehama ili majkama) i negiranjem pozitivnih majčinskih karakteristika što ih utjelovljuju antimajčinske figure.

Koliko smo se pomakli u percepciji majčinstva od 19. stoljeća te da li još uvijek na jedno Marijino dijete (KHM 3 Marienkind) gledamo kao na zoran primjer edukativne, kristijanizirane, svetačke i skrbne pomajke ili smo više skloni kameru upraviti na zabranjene odaje, pa bile one i nebeske, pitanje je koje bi se uklopilo u problematiku ove knjige pa se ne čini neumjesnim postaviti ga.

A živuće maćehe (i pomajke) možemo utješiti da je Ludwig Bechstein još 1856. godine u knjizi Neues Deutsches Märchenbuch (Nova knjiga njemačkih bajki) mislio na nezahvalnu poziciju u kojoj bi se mogle naći te stoga odlučio poštedjeti ih njihove antimajčinske nepoćudnosti jer je polazio od pretpostavke da bajke usprkos svojoj čudesnosti kod publike mogu evocirati asimilaciju literarnog i stvarnog svijeta.



KNJIGA ZA ŽENE O ŽENAMA, KOJU TREBAJU ČITATI I MUŠKARCI

Uz knjigu Natalie Angier, Žena – intimna geograja, prevele Milica Lukšić i Suzana Keleković, Planetopija, Biblioteka Osjetila i osjećaji, Zagreb, 2008., 390 str.

Željka Jelavić

Natalie Angier rođena je u znaku Vodenjaka 1958. godine u New Yorku. Nije to nevažno napomenuti, jer Vodenjacima najbolje odgovaraju zanimanja vezana za znanost ili umjetnost, a ne treba zaboraviti niti da im je pri tome važna dobrobit čovječanstva. Studirala je engleski jezik i književnost, fiziku i astronomiju. Nebitno je sad što se neki možda iščuđavaju takvoj kombinaciji studija ili razmišljaju o tome jesu li joj zvijezde odredile put da spoji književnost i fiziku. Ovako ili onako, ona je ipak svojim radom i talentom ostvarila studentski san da o znanosti piše na laicima razumljiv i zabavan način. Svakako, kada bi se njezini tekstovi koristili u nastavi prirodnih znanosti u školama, mnogi bi zavoljeli biologiju ili fiziku, na primjer. A to bismo mogli povezati s dobrobiti za barem jedan dio čovječanstva.

Nije doduše uspjela pokrenuti vlastiti časopis, kao što je planirala, ali je vrlo mlada počela pisati za Discover, potom za Time magazine, a zatim i za New York Times. Prestižnu Pulitzerovu nagradu osvojila je 1991. godine za seriju od deset članaka u kojima je obrađivala različite teme iz znanosti poput biologije škorpiona, važnosti parazita u evoluciji ili one o humanom genomu. Prihvaćala se ona tema o životu polarnih medvjeda, hijena, jaguara, kornjača, kao i toga zašto psujemo, te zašto ženske cipele ne odgovaraju ženskim stopalima, menopauzi, altruizmu,

babunima, evoluciji obitelji, djetinjstvu, mandrilima, delfinima, ribicama i balegarima... Naslućujete, nije baš hard core, ima nešto ljudski privlačno u svemu tome. Sve u svemu, Natalie Angier je uz stotine članaka objavila do sada četiri knjige i primila još k tomu naramak priznanja i nagrada za svoj rad.

A sada ukratko što nam to donosi knjiga Žena – intimna geografija koju je devet godina od izdavanja, 2008. godine objavila zagrebačka nakladnička kuća Planetopija u biblioteci Osjetila i osjećaji.

To je knjiga o ženskom tijelu. No to nije priručnik, kako veli autorica, nije zdravstveni priručnik, za samopomoć u doslovnom smislu.

No opet i jest, jer kad je pročitate, možda ćete i na sebe gledati drukčije i pomoći si. Pomoći si razabrati da su nas žene, naša tijela, biologiju i fiziologiju naših tijela znanstvenici pogrešno interpretirali. Možda ćete se i malo više zavoljeti, baš onakvu kakvom vas je Majka Priroda učinila. S naslagama masnoga tkiva oko bokova i trbuha. I zamislite samo, koje još k tome ima i svoju funkciju!

Ako ništa drugo, uhvatit ćete se barem nekoliko puta dok čitate knjigu kako se smiješite. A smijeh je, kao što znamo, ljekovit. Evo, ja sam se na primjer uhvatila smješkajući


dok sam čitala kako je “klitoris glazba Johanna Sebastiana Bacha... Dinosauri su umrli da bi Bach mogao živjeti” (str. 82).

Natalie Angier piše s lakoćom, britka je, pokatkad ironična. Istovremeno, iz njezina je teksta vidljivo da ona poštuje i voli žensko tijelo. No daleko je od toga da ga idealizira. Nema niti toliko često prisutne nadmenosti homo sapiensa nad drugim bićima. Donosi usporedbe s drugim životinjskim vrstama, vjerujući iskreno da možemo učiti i od onih koji su prema Darwinu na nižoj evolucijskoj ljestvici od nas.

Ona piše o ženskom tijelu u slavu ženskoga tijela. Ne pristaje na stoljećima promicanu, i u znanosti lako prihvaćenu, ideju o tome da se “žensko tijelo smatralo drugorazrednim spolom, probnom verzijom, slabijim spolom, zadanim spolom, utješnom nagradom, sukubom, neuspjelim muškarcem”.

Biologiji, kemiji, evoluciji dodaje sasvim osoban pogled čuvajući se pritom pozitivističkoga biološkog determinizma. U devetnaest poglavlja bavi se jajašcima, kromosomima, klitorisom, maternicom, jajnicima, menstruacijom, grudima, hormonima, braku, mozgu i ljubavi.

O tome što nas čini ženama, ona piše preplićući medicinske spoznaje, biološke teorije, ali isto tako istražuje povijest, književnost i različite kulture. Kritična je i ukazuje na pogrešne interpretacije o ženskom tijelu utemeljene na predrasudama kojih se teško oslobađa i suvremena znanost. Tako na primjer navodi kako čvrsta znanstvena falocentričnost potječe od zabluda još iz vremena starih Grka. Galen je, kao i ostali grčki liječnici, razumijevao ljudsko tijelo kao uniseksualno pa su tako žensko tijelo tumačilo kao izokrenuto muško, kao nesavršeno muško.

No moguće je i posve drugačije tumačenje koje nam daje zanimljive rezultate. Ono u kojem je ženski spol prvobitni, a muški je drugi.

Muškarci su ipak izvedeni iz žena, nemaju izbora nego da se drže zajedničkih osobina – tih

ženskastih osobina, tih ružičastih pidžamica! – koje se modificiraju u njihovu razvoju. Ali, ženski spol se ne oslanja na muški prototip dok definira sebe. Ženski spol polazi od sebe, mi definiramo sebe. Ne trebamo Adamovo rebro, nismo ga iskoristile, naše su se kosti kalcificirale i karlice očvrsnule bez ikakve muške pomoći (str. 54).

Ova je knjiga Natalie Angier posvećena rastakanju predrasuda o ženskom tijelu, ali i onih koje se na njih nastavljaju. Onih o ženskoj psihologiji i ženskoj društvenosti. Ženama je biologija toliko puta prepreka da se realiziraju kao politička bića. Pa sjetite se samo koliko se često ponavlja ideja da smo neuračunljive, jer menstruiramo pa zbog toga, eto, ne možemo biti relevantne donositeljice političkih odluka!

Oni koji bi očekivali da će Angier sasuti salve na muškarce i pokušati dokazati da smo mi žene bolje od njih razočarat će se. Nju primarno ne zanima dokazivanje ženske nadmoći. Ovo nije knjiga koja se bavi rodnim razlikama niti ratom spolova. Ovo je, kako sama kaže, naprosto “knjiga o ženama” a koju trebaju čitati i muškarci.

Konačno, ipak je na svakoj ženi da sama pronađe odgovore što je to čini ženom. Tijelo je samo dio odgovora, “karata koja vodi do smisla i slobode”. I kako kaže autorica na kraju predgovora: “Potrebno nam je oslobođenje, neprestana revolucija. A za početak ustanka, ima li boljeg mjesta od vrata palače u kojoj živimo sve ove godine?”

Nema naravno, dodajem.

Željka Jelavić >KNJIGA ZA ŽENE O ŽENAMA, KOJU TREBAJU ČITATI I MUŠKARCI


BABA JAGA JE SNIJELA ROMAN

Uz roman Dubravke Ugrešić, Baba Jaga je snijela jaje, Vuković & Runjić, Zagreb, 2008., 312 str.

Tanja Ratković

Roman Baba Jaga je snijela jaje prilog je Dubravke Ugrešić biblioteci “Mitovi” škotske nakladničke kuće Canongate koja je 2005. pozvala niz svjetskih spisateljica i spisatelja (između ostalih i Margaret Atwood, Viktora Pelevina, Davida Grossmana, Isabel Allende, Orhana Pamuka, Karen Armstrong) da izaberu neki od klasičnih mitova, reinterpretiraju ih i osuvremene u romanesknom obliku. Tako je, primjerice, Margaret Atwood oživjela mit o Penelopi i Odiseju, Viktor Pelevin o Tezeju i Minotauru, a Dubravka Ugrešić o “disidentkinji, izopćenici, usamljenici, staroj curi, rugobi, gubitnici” (str. 303) – slavenskoj Babi Jagi.

Roman se sastoji od tri različita dijela koja se mogu čitati zasebno i naizgled ih je teško povezati, no zapravo čine čvrstu i dobro osmišljenu cjelinu kroz koju se dosljedno provlači motiv starosti i sve ono što taj fenomen nosi sa sobom. Prvi dio naslovljen “Pođi tamo – ne znam kamo, donesi to – ne znam što” funkcionira kao novela s autobiografskim elementima. Pripovjedačica je književnica srednjih godina koja njeguje svoju ostarjelu, bolesnu i senilnu majku u njezinu stanu u jednom novozagrebačkom naselju. Majčina bolest i senilnost uvjetuju svakodnevicu, prostor i njihov odnos koji i nosi težinu cijeloga prvog dijela romana. U priču nas uvodi kratak tekst naslovljen Isprva ih ne vidite koji se odnosi na razdoblje u kojem počinjemo zamjećivati “slatke stare gospođe” po svuda. One traže

našu pomoć, a mi osjećamo sućut i pomažemo. Čim se smilujemo, u njihovoj smo vlasti, a još nije kucnuo naš čas (starosti). Padamo u vlast starosti, ona postaje vidljivom, a mi postajemo dijelom njezina svijeta koji je do tog trenutka izostajao našoj percepciji. Tako pripovjedačica prvog dijela romana postaje dijelom staroga i čangrizavog svijeta svoje majke, svaka se koprcajući s njezinom starošću na svoj način. U drugom, najopsežnijem i stilski drugačijem dijelu romana koji stoji pod kapom naslova “Pitaj, samo znaj, svako pitanje ne vodi dobru”, nailazimo na “sveznajuću” pripovjedačicu i priču o trima staricama Kukli, Bebi i Pupi koje odlaze na šestodnevni odmor u toplice u Češkoj. Naizgled je jedina poveznica drugog dijela s prvim lik majčine prijateljice Pupe. Tri starije žene proživljavaju komične zgode, svaka opterećena svojim teretom života, odnosno svojom tjelesnošću koju neminovno karakterizira minulo vrijeme. Na bizarnim bi im dogodovštinama, peripetijama i obratima pozavidjele mnoge televizijske sapunice. Beba živi s netrpeljivošću prema svome tijelu. Njezine su grudi s vremenom postale velike od čega su joj se izobličila ramena, nadlaktice postale krupne kao u lučkih radnika i povukle za sobom vrat, stražnjica joj se spljoštila, oko očiju su joj se pojavile masne vrećice, kosa joj se prorijedila, a stopala narasla za dva broja. Ni zubi joj nisu išli na ruku. Trudila se da popravi situaciju prikrivavši raznim rekvizitima i metodama


pojavnosti na vlastitome tijelu koje ju čine nesretnom. “A s druge strane, što ženama, kada zagaze u godine, preostaje? Rijetke su sretnice koje imaju ibermenš-gene, kao onaj Hitlerov babac Leni Riefenstahl, koja je doživjela sto i prvu, i svima pokazala što znači trijumf volje!” (118) Sva nesretna, Beba je pri samom dolasku u svoj apartman isplanirala samoubojstvo. Kukla, profesorica engleskog jezika i književnosti, zauvijek je ostala žrtvom događaja pri prvom seksualnom iskustvu kojeg je obilježio njezin vaginalni grč. Nedugo nakon toga, udala se za mladića iz prethodno spomenute zgode koji je vrlo brzo obolio od leukemije i umro. Drugog muža je ubio moždani udar, a trećeg pad niz stepenice. “Sahranila je tri muža i ostala djevica, gotovo u doslovnom smislu” (154). Pupi je život obilježio Drugi svjetski rat koji ju je prisilio da svoju malenu kćer pošalje sa suprugovim roditeljima u London jer je 1941. u Hrvatskoj donesen rasni zakon, a Pupa i njezin suprug su bili Židovi. Pupa umire na odmoru u toplicama. Cijeli je ovaj “roman u romanu” istkan velikom količinom ironije, komike i groteske pa ga to stilski i diskurzivno čini potpuno različitim od prvog dijela romana koji je realistički i pisan u autobiografskom ključu. Pun je metanarativnih upadica koji podsjećaju na stil bajke pa tako ukazuju na njegovo parodiranje, ali i autoričinu neposrednu ironiju (tako karakterističnu za Dubravku Ugrešić) kojom razbija potencijalno patetičnu atmosferu (“A mi? Mi idemo dalje. Zaželimo miran san Pupi, Kukli i Bebi, a mi ćemo ostati budni, da priča nam pobjegla ne bi...”; str. 100). Na kraju krajeva, nisu li tri starice na šestodnevnom odmoru u češkim toplicama već same po sebi bajka? U našoj je kulturi starost fenomen koji se vezuje uz bivanje u svojoj kući, bivanje nevidljivima, postrance u svojoj bespomoćnosti. Život ne završava smrću, već starošću, a starost kao takvu treba izolirati u nevidljivom privatnom prostoru. Uz tri se glavne junakinje ove priče ističu i likovi doktora Topolaneka – kreativnog rukovodstva wellness centra, Mevludina – masera koji nakon eksplozije za vrijeme rata u Bosni kao posljedicu ima neprestanu erekciju i Mr. Shakea – Amerikanca, kralja industrije prašaka i napitaka ili tzv. food supplementa. “Mr. Shake je napipao temeljnu opsesiju našeg vremena, i odatle njegov uspjeh. U nestanku svih

ideologija ljudskoj imaginaciji je kao jedino utočište preostalo tijelo. Ljudsko tijelo jedini je teritorij koji njegov vlasnik može kontrolirati, stanjiti, smanjiti, napumpati, povećati, oblikovati, učvrstiti i prilagoditi svome idealu, zvao se ideal Brad Pitt ili Nicole Kidman. Da, Mr. Shake je uspješno muzao opsesiju.” (94) Mr. Shake ima samo jednu brigu, a to je njegova kćer Rosie koja ima višak kilograma što uzrokuje njegovu bojazan za njezinu životnu putanju jer je debljina u današnje vrijeme relevantan faktor sreće i uspješnosti. Tako Mr. Shake postaje simbolom zapadnjačke kulture lijepoga i stesanog, odnosno savršenog i vječno mladog tijela. Sasvim suprotno tim idealima stoje likovi Pupe, Kukle i Bebe čija je starost, prirodnim tokom obilježila i njihova tijela, a to je, kao i sama starost u zapadnjačkoj kulturi – neukusno i sramotno. “Pogled na pokojničine (Pupine, op. T.R.) noge i stopala ispunjavao je prisutne laganom jezom. Koža na nogama bila je ispremrežena popucalim kapilarima i nabreklim venama koje su poput hobotničinih krakova obavijale tanjušne listove. Od koljena naniže sve se pretopilo u zastrašujuću boju trulog mesa. Nokti na stopalima bili su toliko okoštali i iskrivljeni da su sličili na kandže” (str. 173). U trećem nas dijelu romana (“Što više znaš, brže stariš”) dočekuje pismo stručnjakinje za slavenski folklor Abe Bagay uredniku romana Baba Jaga je snijela jaje koji je od nje zatražio da pogleda rukopis i ukaže na značenjske veze između rukopisa i lika Babe Jage. Sastavlja mu kompilacijski tekst “Baba Jaga za početnike”. Aba Bagay je ujedno lik koji se spominje u prvom dijelu romana. “Baba Jaga za početnike” je pisana znanstvenim stilom. Njome je mlada znanstvenica stvorila pojmovnik tema i motiva iz slavenske mitologije vezanih za Babu Jagu kako bi se prethodna dva dijela romana mogla uopće rastumačiti. Prvo izlaže činjenice o temama i motivima, a zatim u opaskama njihove reperkusije u samome tekstu romana (koje su, doduše, isforsirane, a i to nas opet vodi autoričinoj sveprožimajućoj ironiji). Ono što ovaj dio romana čini najzanimljivijim jest ironijski komentar Abe Bagay koji izvire iz njezinih znanstvenih natuknica i tako se udaljava od “hladnoga”, “objektivnog” i “nepristranog” stila znanosti što ujedno ukazuje i na njegovu kritiku. Aba

Tanja Ratković >BABA JAGA JE SNIJELA ROMAN


Bagay govori iz feminističkog rakursa, a njezin je tekst izrazito angažiran, do te mjere da za uspomenu uredniku ostavlja pero koje ga ne treba podsjećati na nju, već na mač pod glavom usnule Babe Jage jer “zamislimo da žene, Baba Jage, izvade mačeve ispod svojih glava i krenu u naplatu računa” (str. 311). Sada napokon doznajemo tko je Baba Jaga. “Baba Jaga je vještica, ali ne pripada vještičjem klanu; ona može biti i dobra i zla; ona je majka, ali i ubojica svojih kćeri; ona je žena, ali nema, niti je ikad imala muža; ona je pomagačica, ali i kovateljica zavjera; ona je ekskomunicirana iz ljudske zajednice, ali i komunicira s ljudima; ona je ratnica, ali i kućanica” (str. 300). Ona je “jedinstveni oralno tekstualni patchwork sastavljen iz raznovrsnih folklornih i mitološko ritualnih tradicija” (str. 236). Ali, uza sve što se Baba Jagi može pripisati, njezino otpadništvo leži u njezinoj starosti. “Ona je disidentkinja, ali samo u sistemu životnih vrijednosti koji smo mi stvorili, drugim riječima, mi smo je prisilili na otpadništvo” (str. 301). Staroj, time i ružnoj babi nije mjesto među ljudima, njoj je mjesto u šumi, na osami, u kolibi na trima kokošjim nogama. Baš kao što je i Kukli, Pupi i Bebi mjesto u njihovim domovima, a ne na odmoru prepunom dogodovština. Baš kao što je pripovjedačičinoj majci u prvom dijelu mjesto u njezinom stanu ili eventualno u bolnici. Uglavnom, neka to budu mjesta izolacije. No, Baba Jaga nije sama, ona ima “bezbrojne sestre ne samo u slavenskoj nego i u mnogim drugim mitskim i ritualno-folklornim tradicijama” (str. 303). Cijeloj je toj “babljoj internacionali” zajedničko to što su ženskog roda i stoga ovo nije roman o starosti kao takvoj, ovo je roman o ženskoj starosti i svemu što ona nosi, a u zapadnjačkoj kulturi ona nosi dvostruki teret – teret “starog” i teret “ženskog”. Starost je ružna, staro tijelo još ružnije, a staro žensko tijelo još ružnije. Na kraju, Baba Jaga izvire iz svakog slova romana. Podnaslov prvog dijela romana ujedno je i naslov poznate ruske bajke i jedna od najpopularnijih Baba Jaginih zagonetki, a podnaslov drugog jedna od njezinih replika. Pripovjedačica i njezina majka iz prvog dijela romana su Babe Jage, Kukla, Beba i Pupa također. Aba Bagay već samim imenom upućuje na Babu Jagu (anagram), a na kraju se romana njome i

proglašava (“...da, ja sam ona tamo!”). I sama je Dubravka Ugrešić Baba Jaga. Govorila je zmijskim jezikom. Eksplicitno proglašena vješticom zato što misli drugačije, izopćila se/bila je izopćena iz hrvatskoga (književnog i intelektualnog) društva i negdje dalje, u, u tom smislu, osamljenoj i izoliranoj poziciji snijela roman. Sve to, opet, bez imalo patetike, dapače uz snažnu autoironiju i duhovitost. Snesenim je romanom Dubravka Ugrešić nanovo sebe potvrdila kao izvanrednu književnicu.

Tanja Ratković >BABA JAGA JE SNIJELA ROMAN


ČUDESNA LJUDSKA VRSTA

Uz knjigu Desmonda Morrisa, Beba – zadivljujuća priča o prve dvije godine života, prevele Iva Alebić i Sandra Krstev, Profil International d.o.o., Zagreb, 2009., 192 str.

Ivana Ćuk

Knjiga Desmonda Morrisa Amazing Baby kod nas je prevedena kao Beba. Pridjev amazing u našem je prijevodu iz glavnog naslova premješten u podnaslov, međutim upravo je on ključna riječ. Autor je oduševljen bebama i činjenicom da se unutar tako malog organizma odvijaju tako “veliki” procesi nevidljivi običnom promatraču. Za razliku od većine knjiga koje su pisane sa stajališta roditelja i kojima je cilj savjetovati roditelje, ova je knjiga pisana s ciljem da “dočara preciznu sliku djeteta u prve dvije godine života, promatranu iz dječjeg kuta” (str. 6). Morris, kao zoolog i etolog, istražuje razvoj s evolucijskoga gledišta, odnosno istražuje evolucijske uzroke ponašanja. Zbog toga je prvenstveno zainteresiran za djetetov razvoj tijekom prve dvije godine života tijekom kojih su urođena ponašanja najočiglednija. U najmlađoj dobi moguće je proučavati ona ponašanja koja se pojavljuju kod sve djece, koja nije potrebno učiti i koja su pod malim utjecajem okoline. Najmlađe razdoblje života također se naziva “osjetljivo razdoblje” tijekom kojega se određena ponašanja mogu najlakše učiti, i tijekom kojega se stvara bliska veza između majke i djeteta (kod ljudi i većine viših vrsta) ključna za opstanak. John Bowlby, britanski liječnik i psihoanalitičar, prvi je utjecao na primjenu etološkog modela na dječji razvoj i približio etologiju razvojnoj psihologiji. Prema njegovoj teoriji, upravo nam nužnost bliske veze majke i djeteta za preživljavanje govori o urođenosti ponašanja koja majka

i dijete upotrebljavaju kako bi ostali u bliskom dodiru. Bowlby je isticao da ukoliko tijekom osjetljivog perioda ne dođe do stvaranja privrženosti, dijete više nikada ne može postići istinski prisan emocionalni odnos.

U skladu s time, Morris daje zapanjujuće informacije o razvoju bebe od začeća do druge godine života koje potkrepljuje evolucijskim objašnjenjima. Evolucija je opremila novorođenče različitim značajkama bitnim za preživljavanje i razvoj, te je djetetu potrebno samo prijateljsko okruženje u kojem može razviti sve svoje potencijale. Jedna od evolucijskih stečevina je i “neodoljiva privlačnost” djeteta koja osigurava da se roditelji brinu o njemu. Prema Morrisu, upravo pružanje utočišta, sigurnog i poticajnog okruženja je sve što roditelj treba osigurati kako bi djetetu omogućio razvoj u zdravu odraslu osobu. Kao što bebe imaju urođene genetske predispozicije, i odrasli imaju urođene roditeljske sposobnosti koje se aktiviraju kada dobiju djecu. Zbog toga Morris smatra da su informacije o bebi koje on daje dovoljne da roditelji na temelju njih sami shvate kako se brinuti za svoje dijete. S obzirom da je čitanje ove knjige kod mene izazvalo osjećaje koji bi se mogli nazvati roditeljskim/majčinskim instinktom a za koje dosada nisam znala da ih imam, mogu tek zamisliti intenzitet emocionalnih reakcija koje doživljavaju ljudi kada postanu roditelji. Međutim, pitam se jesu li stvari tako


jednostavne kao što ih Morris prikazuje. Kao studentica psihologije slušala sam predavanja iz razvojne psihologije na kojima smo obrađivali teorije o razvoju djece i različitim stilovima roditeljstva. Kroz povijest psihologije postojale su brojne teorije, često i međusobno vrlo različite, o fazama razvoja djeteta, koji su predviđeni kognitivni, emocionalni i drugi procesi koji se odvijaju u svakoj fazi, te koji sve faktori utječu na razvoj u pojedinim fazama. Različiti teoretičari imali su različito mišljenje o utjecaju odgoja i gena na razvoj osobe, te različita mišljenja o tome kakav bi odgoj trebao biti. Danas se većina slaže da na ljudski razvoj djeluju i geni i okolina, i da je za različite osobine taj omjer različit ali da se uvijek radi o zajedničkom utjecaju. Također, postoji slaganje o autoritativnom stilu odgoja kao najboljem za djetetov razvoj. Autoritativni roditelji su brižni, osjetljivi prema djeci i puni ljubavi, ali istovremeno postavljaju jasne granice i pravila. Međutim, pitanja kako to primijeniti u svakodnevnim situacijama i koji su konkretni odgovori na mnoge probleme s kojima se roditelji susreću još uvijek nemaju jasne odgovore. Sa svim tim spoznajama i teorijama u svježem sjećanju, čitajući Morrisovu knjigu nameću mi se pitanja: Da li je sam pogled na slatko, malo, bespomoćno dijete koje nas gleda svojim velikim okicama – dovoljno da nas učini dobrim roditeljima? Ima li roditeljski instinkt odgovore na pitanja na koja znanost još nije dala jasne odgovore?

Upravo zbog današnje popularizacije metoda odgoja temeljenih na starim znanstvenim teorijama koje su se pokazale štetnima za fizički i emocionalni razvoj djeteta, Morris želi ohrabriti roditelje da vjeruju instinktu i ne ponavljaju pogreške koje su i njegovi roditelji činili. Sam Morris se kao beba ozbiljno razbolio od upale pluća jer je njegova majka slijedila savjete tada popularne biheviorističke teorije Johna Watsona. Watson je smatrao da su promjene u ponašanju prvenstveno rezultat procesa uvjetovanja, a ne urođenih bioloških mehanizama. Prema Watsonu roditelji oblikuju djetetovo ponašanje uvjetovanjem na način da nagrađuju željeno ponašanje, a kažnjavaju neželjeno. Ovakav odgoj umanjivao je važnost emocionalnoga odnosa djeteta i roditelja, a stekao je popularnost jer je uvjeravao roditelje da se od bilo kojeg

djeteta može “napraviti” uspješnog doktora ili odvjetnika. U današnje vrijeme kada se promijenio način života, roditelji su često prepušteni sami sebi, bez savjeta i pomoći od vlastitih roditelja ili šire obitelji. U mnoštvu informacija i savjeta koji preplavljuju knjižare i internet portale, Morris ističe da je razumljivo da se majke oslanjaju na savjete koji ne zahtijevaju razinu njege i odgoja za koju nemaju ni vremena ni uvjeta. I upravo zbog trenda udaljavanja od primarne njege i ljubavi, te mnoštva često kontradiktornih savjeta, Morris se vraća onom osnovnom – brizi za dijete koja proizlazi iz roditeljske ljubavi.

Neovisno o tome kakav je naš pogled na roditeljstvo i stilove odgoja, ono s čime se većina ljudi može složiti – jest da su bebe čudesna mala bića. Informacije koje Morris daje možda neće biti dovoljne da roditelji sami shvate kako se brinuti za dijete, ali one će sigurno zadiviti sve koji pročitaju Bebu, bili oni roditelji ili ne.

Knjiga prikazuje fizički razvoj bebe od trenutka začeća, preko rođenja i razvoja tijekom prve dvije godine života te obuhvaća prikaz razvoja živčanog sustava, mišića i kostiju, razvijanje osjeta vida, okusa i mirisa, učenje sjedenja i hodanja. Iako autor daje pojednostavljen prikaz svih ovih procesa, uspijeva pokazati svu njihovu složenost. Tako nas može fascinirati činjenica da se dječja masa tijekom devet mjeseci, od začeća do rođenja, povećava 30 milijardi puta. Ili podatak o tome da se bebina lubanja sastoji od nekoliko koštanih pločica koje se postupno spajaju. Impresivna je i bebina gipkost, beba je pravi mali “čovjek od gume” koji može uhvatiti svoje nožne prste i privući stopalo ustima. Jedna od vještina koja je urođena a koja nestaje nakon trećeg, četvrtog mjeseca te, prema Morrisu, predstavlja primitivnu fazu evolucije, je bebina sposobnost plivanja u vodi. Ove fascinantne činjenice pokazuju nam koliko je kompleksan razvoj u odraslu osobu i kolike razvojne promjene se odvijaju unutar ljudskog organizma.

Također, autor opisuje razvoj osobnosti djeteta, emocionalni razvoj, učenje igara, razvijanje komunikacije (neverbalne i verbalne), izgradnju odnosa s roditeljima, braćom i sestrama i drugom djecom, te razvoj inteligencije,

Ivana Ćuk >ČUDESNA LJUDSKA VRSTA


samosvijesti, samopouzdanja i samostalnosti. Autor naglašava da su djetetu potrebni ljubav i osjećaj sigurnosti, te se opis stvaranja fizičke i psihičke veze između djeteta i “određene odrasle osobe – gotovo uvijek majke” (str. 31) provlači kroz nekoliko poglavlja. Blizak fizički kontakt bebe i majke poželjan je neposredno nakon rođenja – Morris ističe da je pupčana vrpca upravo dovoljno dugačka da bebi omogući majčin zagrljaj prije nego ju doktori i sestre preuzmu na pregledavanje i pranje. Istraživanja pokazuju da već 45 sati nakon rođenja beba majku prepoznaje samo po njezinu mirisu. Također, majka prepoznaje plač svoje bebe i na njega reagira, a bebe također reagiraju na glas svoje majke. Morris navodi ove zanimljive činjenice kako bi dočarao posebnost veze majka-dijete koja se stvara odmah nakon rođenja i značajno utječe na razvoj bebe. Iako se u pravilu autor obraća roditeljima, u dijelovima knjige u kojem govori o emocionalnim vezama, brizi oko hranjenja i mijenjanja pelena obraća se ipak većinom majkama. Time Morris daje tradicionalnu sliku roditeljskih uloga u kojima je majka odgovorna za prvotnu brigu oko djece tijekom koje dolazi do stvaranja veće bliskosti djeteta i majke u odnosu na oca. Povezanost majke i bebe biološki je uvjetovana vremenom provedenim u maternici te dojenjem. Ipak, ono što se zanemaruje u ovoj knjizi je uloga oca kod ostalih aktivnosti kao što su hranjenje (u slučaju kad majka ne doji), presvlačenje i briga oko djece koja uključuje fizičke kontakte i zagrljaje tijekom kojih se također stvara emocionalna veza otac-dijete.

Osim što je autorov pogled na spolne razlike moguće iščitati kroz njegov prikaz majčine i očeve uloge, on je također eksplicitno izražen kroz poglavlja u kojima opisuje spolne razlike počevši od razlika u razvoju mozga. Mozak muškaraca i žena razlikuje se po svojoj građi, organizaciji i djelovanju, a te se razlike uočavaju već oko polovice trudnoće i pod utjecajem su testosterona. Morris navodi spolne razlike u veličini mozga, njegovoj (a)simetričnosti i količini sive, odnosno bijele tvari u pojedinim dijelovima mozga. Podatak o tome da je lijeva polutka (zadužena za analitičko razmišljanje) veća u muškom, a desna (zadužena za intuitivno) veća u ženskom mozgu, prema Morrisu ukazuje da “stara bapska priča o ‘ženskoj intuiciji’ ipak

ima ozbiljnu podlogu u činjenicama” (str. 144). Porijeklo spolnih razlika Morris vidi u pretpovijesnom vremenu kada je muškarac bio zadužen za lov, a žena za brigu o djeci i organizaciji zajednice. Iako priznaje važnost i utjecaj različitog odgoja muške i ženske djece te različitih očekivanja roditelja koja mogu dovesti do različitih ponašanja i osobina dječaka i djevojčica, Morris prvenstvo u objašnjenju spolnih razlika daje evoluciji.

Posebnost ove knjige su ilustracije – velike slike slatkih beba koje se smiju, igraju, sjede, puze i hodaju, pričaju i gledaju svijet oko sebe. Dijelovi knjige su ilustrirani na način da su prozirne stranice složene preko slike bebe tako da vidimo bebinu “unutrašnjost”. Te prozirne stranice prikazuju živčani sustav bebe, krvožilni sustav, probavni sustav, mišiće i kosti, kosti lubanje i presjek oka i ilustriraju svu složenost bebinog organizma koja se ne vidi “golim okom”. Slike su prekrasne, velike i kvalitetne te djelovanjem na emocionalni aspekt uvelike pomažu u ilustriranju čudesnosti tih malih bića. Morris vjerojatno u jednom ima pravo – samim čitanjem i gledanjem ove knjige pokreću se kod osobe tople emocije i potreba da se divimo tom malom biću i istovremeno poduzmemo sve da ga zaštitimo. Pod djelovanjem emocija moguće je razumjeti Morrisa kada kaže da su roditeljska ljubav, nježnost i toplina sve što je djeci potrebno, a da su djeca sve što je potrebno da se roditeljski nagoni razviju kod roditelja. Gledajući slike beba u ovoj knjizi – pitam se kako itko može prema bebama reagirati ičim osim ljubavlju. Uz mnoštvo literature koja u najsitnije detalje savjetuje roditelje za sve moguće situacije – pomišljam da je možda jednostavna priča ono najbitnije na što svi zaboravljamo. Pored savjetodavne literature – koja je ponekad i međusobno proturječna a tijekom godina mijenjale su se znanstvene spoznaje o tome što je najbolje za dijete – korisno je imati i knjigu čija jedina svrha nije dati roditeljima odgovore na sva njihova pitanja. Knjiga Beba nas kroz ilustriranje složenosti bebinog organizma podsjeća koliko su savršena, složena, čudesna i predivna sva ljudska bića. Kada bi se s više poštovanja odnosili prema svim ljudskim organizmima (pa i nama samima), možda bismo bili bolji ne samo roditelji, već i djeca, braća i sestre, unuci i unuke, te prijatelji i prijateljice.

Ivana Ćuk >ČUDESNA LJUDSKA VRSTA


KOJE JE VRIJEME ZA TEORIJSKO DIJALOGIZIRANJE FEMINIZMA “PODOBNO”?

Uz knjigu Vjerana Katunarića, Ženski eros i civilizacija smrti, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2009., 363 str.

Biljana Kašić

Pisati o knjizi Ženski eros i civilizacija smrti zahtijeva istodobno teorijski govor o dva vremena, o dva diskurzivna prostora, o dva ideologijska motrišta na feminizam koja ih prošivaju ali prave i nove raspukline. Ili preciznije, čini se da ova knjiga možda više od drugih potražuje govor o tekstu i kontekstu, o feminizmu i situaciji feminizma, odnosno feminizama.

Premda se istodobno postavlja pitanje što s “onim između”, a što sam autor u pogovoru novog izdanja imenuje “zgusnutim rasporedom” proteklog vremena, u kojemu tzv. glas moralne većine u ozračju hrvatskog konzervativizma, putem svojih oglasitelja upozoruje žene na njihovo “pravo mjesto”, ono onkraj emancipacijske paradigme, obračunavajući se posebice devedesetih godina s feminizmom i feministkinjama. Ili je, možda, upravo “ono između” utjecalo na autorovu namjeru da se akademski auditorij nanovo sučeli s teorijskim paradigmama i njihovim nelagodama, a tiču se spoznaje i spoznavanja i feminizma kao činjenice ali i nepotrošivog etičkog projekta i imaginarija?

Vjeran Katunarić odgovor na ovo pitanje zacijelo zna, iako spoznajne implikacije sučeljavanja s njima u 2009. godini u odnosu na 1984. godinu, potražuju višeslojni kritički dijalog onkraj subjektivnog tumačenja samog autora no prije

svega onkraj olakog ideologijskog etiketiranja vremena i feminizma(-izama) kao teorijske pozicije.

Knjiga Ženski eros i civilizacija smrti znakovita je knjiga kao što su znakovita vremena njena pojavljivanja, ovo sadašnje i ono tada, a pomno čitanje njezina sadržaja kroz leće jednog i drugog situacijskog vremena, odnosno konteksta iziskuje napor i istodobno zauzimanje pozicije kritičke bliskosti i razdaljine.

Knjiga se pojavljuje 1984. godine u tada respektabilnoj biblioteci izdavačke kuće Naprijed kojoj je glavni urednik bio Milan Mirić, a svoje drugo izdanje doživljava 2009. godine u sociološkoj biblioteci Naklade Jesenski i Turk (urednica Snježana Delalić), izazivajući nanovo sličan tip ustreptale pozornosti. Pitanje koje se odmah postavlja je koji razlozi su tomu posrijedi, odnosno nije li obznanjivanje teorijske problematike feminizma nekad sklupčane u marksističku sintagmu “žensko pitanje” ono preko kojeg, kako profesor Rade Kalanj, recenzent novog izdanja knjige značajno kaže, “dolaze na vidjelo svi deciti modernog društva kao i deciti modernih teorijskih paradigmi”. Čini se da upravo ovaj ne slučajno odabran iskaz pokazuje i prokazuje bit temeljne epistemologijske nelagode koja poput mutirajuće utvare lebdi nad teorijskom situacijom u Hrvatskoj posljednja tri desetljeća neovisno o promjenama


sustava, neovisno o feminističkim doprinosima i iskoracima ili apsurdnije, usprkos njima, neovisno o proklamiranoj rodno osviještenoj politici i njenim mjerama te mimo uspostavljenih disciplinarnih polja i podjela.

Prije nego što se upustim u elaboraciju ovako zaoštrenog polazišta, osvrnula bih se na nekoliko osnovnih značajki knjige.

Knjiga je konceptualizirana oko dvije suodnosive matrice koje u jednoj gotovo psihoanalitičko-diskurzivnoj maniri okupljaju sadržajno tkivo u dva poglavlja: “Paradigme i njihove nelagode” i “Oblici potiskivanja žene – oblici društva”. Prva matrica tiče se nosivih preciznije dominantnih stupova teorijskog pristupa društvu i teorijskih fenomena o društvu (paradigme, argumenti društvenih znanosti, društvene predrasude, organizacija društva i društvena struktura, tradicija, društvena emancipacija čovjeka i sustav (ne)jednakosti, društveni pokreti, produkcija i reprodukcija, feminizam i diskriminacija, metode i pristupi) i s njima povezivih teorijskih nelagoda; druga matrica tiče se različitih, često strukturalno, metodički i teorijski neusustavljenih mikrorazina (od npr. psihičkih korijena agonalnog društva u interpretaciji Sigmunda Freuda do, u deskriptivno-nabrajajućem slijedu, različitih ženskih profesija kao posljedice tzv. hedonističkog rastvaranja društva i patrijarhalnih nejednakosti) a koje u figuri “oblici društva” pokazuju svu rasutu kompleksnost diskriminacije žene, ali naviještajući i transgresiju.

Kad je riječ o pristupu, jedna od dimenzija knjige koja je sve vrijeme prisutna, svojevrsna je napetost između tzv. provjerenog analitičkog modela s različitim subjektivnim ulascima i autorove nakane da impregnira teorijski raster koji mu se otvorio čitanjem Jacquesa Lacana, Gillesa Deleuzea, Jacquesa Derride, a što se dogodilo više na sadržajnoj negoli na epistemologijsko-metodičkoj razini.

Ono nedvojbeno jest da sadržaj knjige na začudan način ne samo korespondira već i dijalogizira s teorijskim i društvenim prijeporima vremena u kojem se pojavljuje. I to čini posve jednostavno, preciznije na jedan znanstveno

“elegantan” (op. suveren i prohodan) i etički jasan način ne podilazeći nikakvim “trendovima” i/ili ideologijskim naputcima i bez primisli da svoje nedvosmisleno feminističko pozicioniranje brani ili zakriva pred ondašnjim znanstveno-disciplinarnim autoritetima. Primjerice, kada analizira ulogu žena u društvenoj ekonomiji rada u zapadnoevropskim i istočnoevropskim zemljama, autor ne samo što jasno objašnjava načine na koje je konstrukcija ženskih uloga utisnuta u njihovu specifičnu socioekonomsku strukturu (one kapitalističke potrošačke ekonomije nasuprot državnoj politici ekonomije u socijalističkim sustavima) već pokazuje kako ekonomska struktura u socijalističkim društvima, poput sovjetskog, izravno utječe na konstruiranje nosivih društvenih stereotipa žene kao što su “majka-heroina” i “maskulizirana žena” kao i na modele tzv. ženskih profesija što dovodi do različitih vidova diskriminacije i otuđenja po spolnoj osnovi. Rasterećenost od kojekakvih ideologijskih prišivki a ujedno i lucidnost u pristupu pokazao je i u jednom dodatku podpoglavlja “Društvena emancipacija u užem smislu” u kojemu analizira troškove ekonomskog izjednačavanja žena s muškarcima, uključujući preraspodjelu privatnog vlasništva, renti i akcija u kapitalističkim obiteljima između nasljednika i nasljednica, troškove “part-time” posla dvostruko opterećenih žena, izjednačavanje ženskih dohodaka s muškim kad je posrijedi ista razina odgovornosti, otvaranje dodatnih servisa i ustanova za djecu, ironizirajući logiku tržišne ekonomije u kojoj žene u radu “spadaju gotovo u cijelosti u čiste ‘troškove’, a ne u zaradu” (str. 54).

Svoju poziciju čini razvidnom u kritici patrijarhata, patrijarhalnog autoriteta i patrijarhalnog poretka, usmjerujući je, posebice u prvom izdanju knjige, na društvenu svijest patrijarhalnog socijalizma kao glavnu prepreku emancipacije žena. Skiciranje društvene strukture u ondašnjoj Jugoslaviji, premda je autor u više navrata nazivlje “specifičnom” ili “atipičnom”, ima značajke patrijarhalnih tradicijskih nanosa i koncepata kako u kulturnom oblikovanju nejednakosti, tako i u ekonomskoj i političkoj nejednakosti žena kao njenim osnovnim odrednicama.

Biljana Kašić >KOJE JE VRIJEME ZA TEORIJSKO DISKUTIRANJE FEMINIZMA “PODOBNO”?


Ne mogu se oteti dojmu da je upravo ta, u grubim namazima ocrtana struktura jugoslavenskog društva, poslužila u to vrijeme autoru tek kao predložak za društveno kontekstualiziranje kao i kontekstualiziranje feminizma kojeg on motri, analizira, sa simpatijom utopijski priziva ne bi li se ostvarila ideja građanskog pluralizma i ženske emancipacije, te otvara za nova promišljanja sa sviješću da je feminizam u osnovi dio njegova izravnog subjektivnog iskustva i socijalnog miljea. Iako to podpoglavlje naziva “Tipični stavovi o ženskom pitanju s društvenom legitimacijom” odlikuje gusta tekstualnost, koja se očituje kako u preciznim analitičkim kodovima (npr. kada autor prezentira tipične stavove o ženskom pitanju, nav. dj., prvo izdanje, str. 238-242) tako u autorovim jezgrovitim elaboracijama teorijskog i društvenog konteksta, ono funkcionira i kao prolog za moguću novu teorijsku eksplikaciju onoga što autor naziva “izgledima (…) alternativnih aktivnosti u prilog ženskom pitanju” (isto, str. 241). Pritom je mislio prije svega na teorijski smisao feminizma i feminističkog angažmana koji od kraja sedamdesetih godina postaje jedan od orijentacijskih markera hrvatske a djelomično jugoslavenske intelektualne situacije, a o čijim je dometima, iz blizine tog vremena, prema autorovom priznanju, “(J)oš (…) prerano donositi određenije sudove” (isto, str. 241).

Tribine “Čovjek i sistem”, a posebno Sekcija Žena i društvo Sociološkog društva Hrvatske bile su tada mjesto feminističke artikulacije i sporenja s novim argumentacijskim premisama kad su posrijedi teorijska misao i društvena zbilja i na drukčiji način. Teorijskim prostorima istodobno su “hodali” postmoderni, radikalni, psihoanalitički i marksistički feministički pristupi unutar jednog malog teorijskog kruga, a feminističke teoretičarke na koje se i sam autor referira, poput Juliet Mitchell, Carole Pateman, Luce Irigaray, Kate Millet, Angele Davis, bile su suvremenice upravo tog vremena. U godini kada se pojavljuje ova knjiga, teorijskog podsjetnika radi, Blaženka Despot objavljuje tekst o mogućnosti utemeljenja marksističkog feminizma, Rada Iveković piše “O ženskom u grčkoj filozofiji prije Platona”, Đurđa Milanović i Lydia Sklevicky brane magistarske radove naziva “Ženska štampa

kao fenomen masovne kulture” i “Žene i moć – povijesna geneza jednog interesa”, Mirjana Morokvašić piše o ekonomskim ali i patrijarhalnim razlozima migracije žena iz Jugoslavije, a svoje priloge promjeni paradigme spoznaje u etnologiji, sociologiji, antropologiji, historiografiji daju i Dunja Rihtman-Auguštin, Vesna Pusić, Silva Mežnarić, Gordana Cerjan-Letica i Rajka Polić. Iste godine, pojavljuje se i prvo autobiografsko prozno djelo Irene Vrkljan Svila, škare. Časopisi poput Gordogana, Naših tema, Polja, Gledišta, Filozofskih istraživanja, Revije za sociologiju, Sociologije te su, i nekoliko sljedećih godina bili u znaku feminističkih teorijskih “upada”, prihvaćajući ih s ambivalentnošću i izvjesnom podozrivošću ali ipak u korist novih teorijskih premisa. Premda, njihovi urednici nisu posve razumjeli implikacije feminističkih analiza, izvjesni “prolaz” bio je omogućen.

Knjigu Ženski eros i civilizacija smrti moguće je čitati u ključu tog vremena, što je posebno uzbudljivo za njegove svjedoke/inje, no to zacijelo nije dostatno. Ona sabire teorijsko-epistemologijska pitanja o feminizmu koji predmnijeva protulinearna motrenja, psihoanalitičke prijepore i tumačenja spolnih kategorija i odnosa, znanstveno-metodičke skice o socijalizmu i o moći feminizma koji je autor u zapitanom stilu imenovao jednim od posljednjih izvora emancipacijske alternative u ondašnjem jugoslavenskom društvu (nav. dj., prvo izdanje, str. 239).

Pitanje koje se odmah postavlja jest kako analizirati ovu knjigu danas, dvadeset pet godina nakon njena pojavljivanja? Različite mogućnosti novih čitanja i iščitavanja se otvaraju i imaginiraju, uključujući i ono postkolonijalno kad su posrijedi strategija kapitala, globalna komodifikacija, umnožavanje Drugosti i prepleti manjinskih identiteta (op. autor rabi pojam manjine – spolne, etničke, rasne) ili pak primjena diskurzivne analize. Zanimljivim se čine i nova čitanja marksističkog doprinosa feminizmu, odnosno kako u kontekstu globalnih neoimperijalnih procesa i novih tipova opredmećenja uključujući i “novu radničku klasu” kao mogući subjekt (u Negrijevu, Hardtovu i Mignolovu razumijevanju pojma “multitude”) i koncept



suvremenog ropstva, protumačiti spolni karakter otuđenja, kao i nova pozicioniranja spram i nadalje aktualnih tipičnih stavova o tzv. ženskom pitanju poput lažnog univerzalizma, instrumentalizma i konzervativizma.

Ima tu, isto tako, različitih teorijskih naputaka važnih za promišljanja, studiranja i podučavanja počevši od kulturnih predrasuda prema ženama i njihovim ulogama, stereotipiziranja feminizma temeljenog na i nadalje nenadiđenim konfliktnim modalitetima tzv. ženskog pitanja (“sistem-žena”, “antifeminizam-feminizam” i modalitet “zamjena uloga”) a koji ukotvljuju pozicioniranja, kao i pitanja političke ovjere feminizma uključivši i prijetnju patroniziranja te nužde dekodiranja binarnih dihotomija i permanentnog rastakanja sustava dominacije.

Kako danas surađivati s tekstom u ovoj knjizi, tiče se pristanka na ovo potonje, na isti tip teorijske zapitanosti koju je autor, gotovo u meta-diskurzivnoj maniri, na jednom mjestu nazvao “teorijskim utemeljenjem emancipacijske logike”.

Time je, iako u to vrijeme nije mogao dokučiti domete feminističkih promišljanja a ponajmanje recepciju feminizma unutar društvenih i humanističkih znanosti, na neki način nagovijestio već spomenutu temeljnu epistemologijsku nelagodu. Sažeto, kako se nositi s teorijskim utemeljenjem emancipacijske logike onkraj disciplinarnog autorstva i “vlasništva” na tu istu, odnosno kako, na drugoj razini, omogućiti emancipaciju žene a da se pritom ne dokinu okviri u kojima se ona zbiva? Autor je stavom da upravo “(e)mancipacija žene u odnosu na paradigmske okvire suvremenih društava, ne unosi bitne promjene u njih nego im proturječi” (isto, str. 16) centrirao ključni problem, konstruirajući dijelom argumentaciju oko nepronične a ponajprije funkcionalne održivosti onoga što Rade Kalanj pristojnom i znanstveno primjerenom terminologijom nazvao “svi deciti modernog društva kao i deciti modernih teorijskih paradigmi”.

Pokušat ću na drugi način, a koristeći autorovu argumentaciju, radikalizirati ovu poziciju i to prije svega

imenovanjem nerazrješivog prijepora ženskih studija i sveučilišta, a što uključuje i problem nepodnošljive ovjere feminističkog diskurza u odnosu na tzv. verificirane i u okviru akademske zajednice usustavljene pristupe i načine spoznaje. Za razliku od njegova negativnog atribuiranja (“intuitivnost”, “emocionalnost”, “neanalitičnost”) posebno unutar društvenih znanosti, autor feministički diskurz označava emancipatorskim jer je, prafrazirajući njegovo polazište, jedini sposoban analizirati, odnosno istražiti društvene pojave diskriminacije (nav. dj., str. 292), prije svega strukturalnu potlačenost žena.

U nekoliko navrata u knjizi Katunarić zastupa tezu o važnosti integracije ženskih studija u akademski svijet, smatrajući upravo sveučilište prvim mjestom feminističke kulture (isto, str. 67) premda svjestan različitih otpora kako onih društveno-strukturalnih tako i teorijskih. Naime, razlog zbog kojih je feministička teorija “još u sjeni paradigmatskih teorija društvene strukture” (isto, str. 68) nije, ako pokušam ispravno razumjeti autorovu poziciju, oko dozvole razrješenja teorijskih i inih deficita kojima je spoznaja zasuta. Naime, on prije svega leži u nepristanku na temeljnu preobrazbu moći po spolnoj/rodnoj osnovi i dekolonizaciju spoznajnih povlastica i spoznaje same, a koju sam autor pregnantno sažimlje u teorijskom iskoraku ka feminističkom pristupu strukturi. “A nova teorija strukture je u biti teorija nove strukture” (nav. dj., str. 72)

Upravo zbog ovog demistificirajućeg, posve jednostavnog a teorijski i nadalje prijetećeg iskaza koji feminizmu daje moć kritičke i utopijske pozicije, ova knjiga je iznimno relevantna danas. U prilog tomu, moguće je tek djelomice nazrijeti razlog zbog kojega autor pravi tek prividno mali sadržajni poduhvat svojim pogovorom novom izdanju “2008.: Ženski eros i civilizacija smrti – Post scriptum” kao i zašto istodobno odustaje od neprocjenjivo vrijedne analize uloge feminizma u kompleksnosti društvenih procesa osamdesetih godina. Ono što se na prvi pogled ne vidi, a meni se čini znakovitim, to je neka vrsta osobnog projekta koji je istodobno “obračun” (s feminizmom) i doprinos feminizmu kao teoriji nove strukture. Katunarić to čini s



jedne strane, “izmještajem” sadržaja nekoliko podpoglavlja koja se odnose na tzv. žensko pitanje u jugoslavenskom društvu u osobno post scriptum kritičko očište, a s druge strane svjesnim umještanjem sebe u feministički kontekst “ja-diskurzom”, odnosno pozicijom subjektivnosti. Potvrđujući time epistemičku povezivost ova dva teorijska iskoraka, on nanovo otvara pitanje subjekta feminizma, ali iz jedne za neokonzervativnu mušku disciplinarnu spoznaju i poduzetničko-korporacijski okoliš, krhkije i rizičnije rodne pozicije, izborom osobne izloženosti. I ma koliko se ponekad redukcionistički čine autorovi iskazi protiv visoke tehnologije i njoj supripadnih muških homosocijalnih prostora kao novih utočišta “bijega” muškaraca kao i protiv tzv. radikalnih feministkinja koje isključuju muškarce, a nerijetko patetičnim, stavovi kojima se oblikuje utopijski sadržaj feminizma “trećeg vala”, moć njihova dosega tiče se iskrenosti i onih spoznajnih uvida koji ulaze u polje kritičke humane geografije. U prilog tomu moguće je razumjeti i motiv koji centrira autorov jednoznačan pogled kad je posrijedi ljudsko društvo, a tiče se kulture mira i nenasilja, odnosno moguće slobode. U spomenutom pogovoru, polazište o suodgovornosti muškaraca i žena temeljeno je posve zorno na svijesti o nuždi zajedničkog angažmana na temeljnoj preobrazbi muških i ženskih uloga u podjeli rada ali i na spolnoj/rodnoj razlikovnosti i zahtjevu da se to ozbiljno uzme u obzir. Autor smatra da “svijet slobode za žene i muškarce nastaje na drugačijim premisama od ovih koje su nam sada nametnute kao neprelazne, gube našu maštu i čine nas besavjesnim suučesnicima u svim budućim zločinima postojećeg sustava moći” (isto, str. 345), a što politiku lokacije spoznaje čini ponovno napetom i etički obvezujućom.



UPUTE SURADNICAMA/SURADNICIMA

Prethodno neobjavljeni rukopisi dostavljaju se redakciji Treæe u elektronskom formatu (na disketi, CD-u ili putem elektronske

pošte) u Microsoft Wordu (.doc). Tekstovi ne smiju obasizati više od 25 stranica, a prikazi 5 stranica. Rukopis znanstvenog rada

mora sadržavati sažetak do 100 rijeèi i popis kljuènih rijeèi. Poželjno je da sažetak bude priložen i na stranom jeziku (engleski,

francuski, njemaèki) od 300 do 500 rijeèi. Sve rukopise prvo èitaju urednici/urednica broja, koji/koja odluèuje o tome hoæe li

ih proslijediti dalje, dvama vanjskim recenzentima.

Tekstove treba pisati s dvostrukim proredom i širokim marginama (lijeva margina 4 cm). Tablice i ostale ilustrativne materijale

treba predati u zasebnim dokumentima s obaveznom naznakom gdje se nalaze u rukopisu. Sve termine i nazive na stranim

jezicima treba pisati kurzivom. Bilješke u tekstu oznaèiti arapskim brojkama i navesti na dnu stranice. Navedenu literaturu u

tekstu i bilješkama navesti u skraæenome obliku, npr. (Rich 2002:49). Dakle, navode se autor, godina izdanja i broj stranice

koja se referira.

Raspored elemenata u tekstu: 1. Naslov teksta; 2. Ime, prezime, institucija i adresa; 3. Sažetak do 100 rijeèi na jeziku na kojem

je tekst pisan; 4. Posveta ili epigraf; 5. Tekst èlanka; 6. Popis literature; 7. Sažetak na stranom jeziku (300-500 rijeèi).

Popis navedene literature urediti abecednim redom prema prezimenima autora i kronološki za svakog autora (a ukoliko su istih

godišta, naznaèuju se abecednim redom, npr. 2006a, 2006b). Popis navedene literature treba urediti prema ovom modelu:

a) za knjige

Russo, Mary. 1993. The female grotesque: risk, excess and modernity. New York i London: Routledge.

b) za èlanke u èasopisu

Prica, Ines. 1991. “Granice obièaja”. Narodna umjetnost 28, Zagreb, str. 243-267.

c) za tekstove iz zbornika

Juriæ, Hrvoje. 2000. “Princip oèuvanja života”. U: Izazovi bioetike. Ur. Ante Èoviæ. Pergamena, Hrvatsko filozofsko

društvo, Zagreb, str. 141-148.

Lijepo molimo suradnice i suradnike da se pridržavaju uputa, u protivnom æe radovi biti vraæeni na doradu. Uredništvo nije

dužno vraæati zaprimljene tekstove.

Rukopise slati na adresu: Centar za ženske studije

Berislaviæeva 12

10 000 Zagreb

e-mail: [email protected]


Treæa

Èasopis Centra za ženske studije Zagrebbr. 1/vol. XI, 2009.ISSN: 1331-7237

Izdavaè/PublisherCentar za ženske studije / Centre for Women’s Studies

Adresa uredništva / AddressBerislaviæeva 12, 10000 Zagreb, Hrvatska Tel./Fax: +385 1 48 72 406E-mail: [email protected]

Glavna urednica / Editor in ChiefNataša Govediæ

Uredništvo / Editorial BoardBiljana Kašić, Renata Jambrešiæ Kirin, Suzana Marjaniæ, Sandra Prlenda

Dizajn / Design Bachrach/Krištofiæ

Prijelom / LayoutSusan Jakopec

Lektura / Language editingPatricia Lucija Tomasoviæ

Naklada / Circulation300

Tisak / Printed byGipa d.o.o., Magazinska 11, Zagreb

Tiskanje ovog broja nancijski su omoguæili: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva (institucionalna potpora)

“Tiskanje ove publikacije omogućeno je na temelju financijske potpore Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva u skladu s Ugovorom broj 421-02/06-PP-6/13. Mišljenja izražena u ovoj publikaciji su mišljenja autora i ne izražavaju nužno stajalište Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Nacionalna zaklada za ravoj civilnog društva, Zagreb, Kušlanova 27, http://zaklada.civilnodrustvo.hr”

Documents

TREĆA BR. 1, VOL. XI, 2009.zenstud.hr/wp-content/uploads/2017/01/Treca_br1_2009.pdfmože odrediti i kao posebni smjer filozofske discipline. Njezine prvakinje i prvaci nikad se nisu