TRANSPORTNO OSIGURANJE

1. predavanje

� Pod pojmom osiguranje općenito razumijevamo gospodarsku djelatnost u kojoj se zainteresiranima pruža ekonomska zaštita od različitih opasnosti koje ugrožavanju njihovu imovinu ili tjelesni integritet.

� Ta se zaštita ostvaruje sklapanjem specifičnog obveznopravnogposla - ugovora o osiguranju.

� Predmet osiguranja mogu biti: � osobe,

� stvari (nekretnine, pokretnine),

� interesi iz pravnih odnosa � interesi iz ugovornih ili izvanugovornih pravnih odnosa, kao i

� razni drugi interesi ekonomske naravi.

�Transportno osiguranje je grana osiguranja u okviru koje se osiguravaju imovinski interesi izloženi prijevoznim i drugim transportnim rizicima, a obuhvaća:�osiguranje plovnih objekata i letjelica, �osiguranje robe i drugih stvari u prijevozu morem, unutarnjim vodama, kopnom i zrakom, samo jednom vrstom prometa ili u kombinaciji više njih, kao i

�osiguranje odgovornosti brodara, prijevoznika i brodopopravljača.

�U suvremenom razvoju prava osiguranja postoji opća tendencija da se pravila pomorskog osiguranja izravno ili na odgovarajući način primjenjuju i na prijevoze koji su tek posredno vezani za pomorsku plovidbu ili čak s tom plovidbom nisu ni u kakvoj vezi, ali se osiguranje provodi prema uvjetima pomorskog osiguranja. Suvremeno pomorsko osiguranje ima obilježje sustava općeg transportnog osiguranja.

� Transportno se osiguranje razvrstava s obzirom na sljedeće kriterije: � prema predmetu osiguranja,

� prema grani prometa,

� prema obliku organizacijskog vođenja poslova osiguranja.

� Prema predmetu osiguranja specifična je podjela transportnih osiguranja na: � osiguranje prijevoznih sredstava - plovnih objekata (plovila) i

zračnih letjelica (kasko osiguranje);

� osiguranje robe u prijevozu (kargo osiguranje);

� osiguranje prijevoznika od odgovornosti (pomorskih brodara, brodopopravljača, cestovnih i zračnih prijevoznika).

� U pomorskom osiguranju osim toga se kao osigurani predmeti javljaju: brodovi u gradnji, kontejneri, platforme za istraživanje i eksploataciju podmorja, stvari što se prije ili poslije prijevoza brodom prevoze drugim prijevoznim sredstvima, vozarine, razni troškovi i imovinski interesi.

� Prema organizacijskom obliku vođenja poslovanja, transportno (pomorsko) osiguranje dijeli se na: � premijsko i

� uzajamno.

� Premijsko osiguranje - sklapanje ugovora o osiguranju uz naplatu fiksne premije osiguranja. Osiguranici međusobno ne stoje ni u kakvom pravnom odnosu – ugovori samostalni i međusobno odvojeni pravni poslovi.

� Uzajamno osiguranje - članovi uplatom uloga (doprinosa) međusobno jamče da će na načelima uzajamnosti i solidarnosti pokriti štete nastale ostvarenjem osiguranih rizika.

� Svi njegovi članovi međusobno su u pravnoj vezi premda s društvom pojedinačno sklapaju ugovore (istodobno su u ulozi osiguranika i osiguratelja). Zbog toga članovi plaćaju doprinos - ulog (engl. call). Konačna visina uloga ovisi o odnosu isplaćenih šteta i uplaćenih uloga.

� Društvo za uzajamno osiguranje ne posluje radi stjecanja dobiti, nego se sredstva prikupljaju u opsegu potrebnom za ispunjenje obveza prema osiguranicima i za stvaranje pričuva sigurnosti.

� P.&I. klubovi (Protecting and Indemnity Clubs) – osiguranje odgovornosti

� Prema grani prometa transportno se osiguranje dijeli na: � pomorsko,

� unutarnje plovidbe,

� željezničko,

� cestovno i

� zračno.

� Kopneno transportno osiguranje - osiguranje u željezničkom i cestovnom prometu (osiguranje robe u kopnenom prijevozu (cestom ili željeznicom) i osiguranje cestovnog prijevoznika od odgovornosti za robu primljenu na prijevoz).

� Zračno transportno osiguranje - osiguranje u zračnom prometu (osiguranje zrakoplova i drugih letjelica, zatim robe u prijevozu zrakoplovom i osiguranje zračnog prijevoznika od odgovornosti).

� Suvremena tehnologija transporta transportni lanac integrira u jedinstven prijevozno-tehnološki proces. Zbog toga se na osiguranje stvari koje se osim morem, prevoze i drugim granama prometa danas primjenjuje jedinstven sustav osiguranja i to sustav pomorskog osiguranja.

� Suvremeno pomorsko osiguranje na taj način poprima obilježje općeg transportnog osiguranja.

� Danas se pod pojmom pomorsko osiguranje podrazumijeva sustav osiguranja koji osim pomorske plovidbe u užem smislu, obuhvaća i prijevoz drugim granama prometa.

� Na taj način gotovo za sva transportna osiguranja vrijedi jedinstven pravni sustav, sadržan u odredbama Pomorskog zakonika.

� Iznimka su kasko osiguranja kopnenih i zračnih transportnih sredstava.

� Pod pojmom pomorsko osiguranje razumijeva se pravni posao osiguranja kojim se osiguravaju brodovi, roba (teret) koja se prevozi brodovima, odgovornost brodara i drugi interesi izloženi rizicima mora ili su u vezi s obavljanjem plovidbe na moru.

� Pomorsko osiguranje uređeno je Pomorskim zakonikom, aostale vrste osiguranja Zakonom o obveznim odnosima. Primjenaodredaba Pomorskog zakonika proširena je i na osiguranjestvari u drugim granama prometa.

� Pomorski zakonik sve predmete osiguranja dijeli u tri tipične kategorije: � osiguranje broda i robe,

� osiguranje vozarine i drugih interesa u svezi s plovidbom i iskorištavanjem brodova,

� osiguranje odgovornosti za štete nanesene trećim osobama.

� PZ primjenjuje se i na osiguranje:a) brodova u gradnji i stvari namijenjenih njihovoj izgradnji,

b) kontejnera,

c) platformi za istraživanje i eksploataciju podmorja,

d) stvari koje se prije ili poslije prijevoza brodom prevoze drugimprijevoznim sredstvima ili se prije, u tijeku ili nakon takva prijevoza nalazeu skladištima,stovarištima ili drugim mjestima (multimodalni prijevozi),

e) odgovornosti brodopopravljača,

f) jahti i brodica.

� Temeljna je gospodarska uloga pomorskog osiguranja zaštita materijalnih interesa sudionika pomorskog pothvata od štetnih posljedica ostvarenja izvanrednih događaja nastalih za vrijeme plovidbe morem ili su s njom u vezi.

� Suvremeni je tehnološki napredak donekle ublažio prirodne opasnosti, ali su one i dalje imanentne plovidbi. Česte pojave ratnih stanja, a u novije vrijeme naročito opasnost od rizika terorizma, piratstva i zlonamjernih postupaka.

� Vrijednosti u riziku pri prijevozu morem i iskorištavanjem njegovih prirodnih bogatstava sve su veće (povećavaju se kapaciteti brodova, sve vrjednija struktura tereta).

� Porast kovencijskih granica odgovornosti pomorskih poduzetnika također jača važnost osiguranja.

� Najnoviji razvoj prava u zaštiti općih interesa ograničava slobodu ugovaranja, te brojnim OBAVEZNIM OSIGURANJIMA namjenjuje osiguranju javnu funkciju u zaštiti ljudskih i materijalnih vrijednosti te zaštiti vrijednosti prirodnog okoliša.

� SUVREMENI PRAVNI SUSTAV � funkcionira na pretpostavci da svi akteri gospodarskog i javnog života imaju odgovarajuću zaštitu putem osiguranja.

� ULOGA POMORSKOG OSIGURANJA U ODVIJANJU MEĐUNARODNE TRGOVINE � postojanje osiguranja unosi elemente sigurnosti u obavljanju robne

razmjene,

� pridonosi odvijanju i razvoju međunarodne trgovine,

� dodatno osigurava pravna i ekonomska funkcija pomorske police osiguranja.

� EKONOMSKA OSNOVA POMORSKOG OSIGURANJA� disperzija štetnih posljedica ostvarenja pomorskih rizika na širok

krug osiguranika, koji plaćanjem premije formiraju novčane fondove osiguratelja namijenjene isplati novčanih naknada onim osiguranicima koji pretrpe štetu.

� MAKROEKONOMSKI ASPEKT� u fondovima osiguranja kumuliraju se velika novčana sredstva,� svakom nacionalnom gospodarstvu je od prvorazrednog značenja

što je moguće veće njegovo sudjelovanje u ekonomskim učincima iz toga osiguranja,

� OGRANIČAVANJE SLOBODE SKLAPANJA UGOVORA U OSIGURANJUmnoge države, pretežito one u razvoju, propisuju obveznost provođenja osiguranja kod domaćih osiguratelja,

� DOKTRINA SLOBODE UGOVARANJA Freedom of Transport Insurance gospodarski razvijene zemalje promoviraju slobodu trgovine,mora i ugovaranja transportnog osiguranja kao temeljne komponente zdrave međunarodne trgovine.

� Nacionalni pravni sustavi sve više prepuštaju ODLUKU O IZBORU OSIGURATELJA strankama iz ugovora o međunarodnoj prodaji, pa praktično to ovisi o izboru tipa kupoprodaje (tradeterms).

� U EUROPSKOJ UNIJI vrijedi sloboda tržišnog gospodarenja što u području osiguranja znači slobodu u izboru osiguratelja, a osigurateljima slobodu u poslovanju na tržištu pojedinih država članica.

Pretpovijest� UZAJAMNO SNOŠENJE ŠTETA su razvile skupine trgovaca koji su bili povezani zajedničkim interesom.

� 3000 godina pr. Krista kineski trgovci u prijevozu robe rijekom Jangtze - PRVI POJAVNI OBLIK RASPODJELE RIZIKA

� 2250. godine pr. Krista raspodjela rizika između babilonskih trgovaca - sudionika karavana pri prijenosu robe pustinjom -ozakonjeno Hamurabijevim zakonikom

� POČETAK SOLIDARNOG SNOŠENJA ŠTETA U PRIJEVOZU ROBE MOREM vezan je uz običaje drevnih kultura istočnog Mediterana i općenito uz razvoj pomorske plovidbe.

� Prvi je takav oblik bila ZAJEDNIČKA HAVARIJA - običajno pravo na otoku Rodos 9 stoljeća pr. Krista. Osnovno načelo tog početnog oblika zajedničke havarije sadržano je u pravilu o izbacivanju tereta.

� POMORSKI ZAJAM - brodaru se odobrava zajam za izvršenje pomorskog pothvata koji nije trebao vratiti ako brod propadne. Zajam se vraćao, i to s velikim kamatama, samo u slučaju uspješnog završetka pothvata. Zabranjen zbog visokih kamata.

� SIMULIRANA KUPOPRODAJA BRODA I TERETA - stranka koja uzima rizik u pokriće, prije početka putovanja „kupuje” brod i robu uz obvezu isplate kupoprodajne cijene samo ako ne stignu na odredište. Prodavatelj bi prilikom sklapanja ugovora davao određenu svotu novca tobožnjem kupcu, koja se nikad nije vraćala.

Počeci pomorskog osiguranja

� OSIGURANJE UZ PLAĆANJE PREMIJE nastalo je u ranom srednjem vijeku u sjevernom dijelu Italije (Lombardija), a bilo je vezano za osiguranje pomorskih rizika. Brzo se proširilo.

� Posao osiguranja u Englesku su prenijeli trgovci iz hanzeatskih gradova i iz Lombardije. Djelovali su na području današnjeg londonskog CITYA pa je i ulica u kojoj su djelovali nazvana po njima - LOMBARD STREET.

� Zasluge za razvoj pomorskog osiguranja u Engleskoj se pripisuju EDWARDU LLOYDU. U njegovoj su se kavani (Tower Street, kasnije Lombard Street) skupljali trgovci i pomorci i u drugoj polovici 17. stoljeća sklapali poslovi osiguranja (LLOYD’S COFFEE HOUSE). Lloyd je stanovito vrijeme izdavao i novine s informacijama iz pomorstva (NEWS LETTERS).

� PRVI OSIGURATELJI bili su individualni trgovci (fizičke osobe) s određenim kapitalom i dobrom financijskom reputacijom.

� Tada je utemeljena praksa, koja vrijedi i danas, da u snošenju nekog rizika sudjeluje više osiguratelja – pojedinaca (underwriters).

� Iz takve se prakse u drugoj polovici 18. stoljeća razvila asocijacija individualnih osiguratelja nazvana prema Edwardu Lloydu - LLOYD’S (The Society of Lloyd's).

� Poslove osiguranja na našem tržištu obavljaju društva za osiguranje.

� Društva za reosiguranje obavljaju poslove reosiguranja -poslovi kojima se prihvaćaju rizici ustupljeni od strane društva za osiguranje.

� Društva za osiguranje i za reosiguranje pravne su osobe.

� Njihov statusni položaj tj. uvjeti za osnivanje i poslovanje društava uređen je Zakonom o osiguranju.

� Za pitanja koja nisu uređena Zakonom o osiguranju, se primjenjuju odredbe Zakona o trgovačkim društvima.

� Zakon o osiguranju poznaje dva oblika društva za obavljanje poslova osiguranja: � dioničko društvo i � društvo za uzajamno osiguranje.

� Društvo za reosiguranje može se osnovati samo kao dioničko društvo.

� Zakon o osiguranju SVA OSIGURANJA DIJELI na: � neživotna (pomorsko odnosno transportno osiguranje) i � životna osiguranja.

� DRUŠTVO ZA UZAJAMNO OSIGURANJE obavlja poslove osiguranja samo za svoje članove po načelu uzajamnosti.

� DIONIČKA DRUŠTVA ZA OSIGURANJE obavljaju poslove osiguranja za sve zainteresirane i posluju prema principu premijskog osiguranja (uz fiksnu premiju).

� U stranim zemljama ORGANIZACIJE ZA OSIGURANJE POSLUJU:� po principu premijskog (osiguranje imovine i osoba) ili

� po principu uzajamnog osiguranja (osiguranje od odgovornosti).

� Organizacije koje posluju po principu premijskog osiguranja najčešće su dionička društva za osiguranje. Iznimka je, primjerice, Lloyd's.

� Najznačajnije tržište pomorskog osiguranja i reosiguranja u svijetu je londonsko tržište (London market).

� Na tom se tržištu pretežito reosiguravaju pomorski rizici osigurani u našoj zemlji.

LONDONSKO TRŽIŠTE OSIGURANJADANAS

�Najpoznatije tržište pomorskog osiguranja i reosiguranja je londonsko tržište.

�Londonsko tržište osiguranja danas obilježava djelatnost triju različitih grupacija osiguratelja:�Asocijacija Lloyd’s (Lloyd’s Market Associations –LMA),

�Samostalna društva za pomorsko osiguranje (udružena u International Underwriting Association –IUA) ex. Institute of London Underwriters,

�Organizacije za uzajamno osiguranje (mutualinsurance association – P.&I. klubovi).

�Lloyd’s (Lloyd’s Underwriters Association) izvorno je asocijacija individualnih osiguratelja – fizičkih osoba koji su udruženi u sindikate, koji putem profesionalnih osoba (underwriters) sklapaju poslove osiguranja i reosiguranja.

�Članom sindikata se ne postaje stjecanjem njegovih dionica, nego ulaganjem kapitala u fondove sindikata. ČLANSTVO U SINDIKATU stječe se za određenu godinu i može se promijeniti. Ulagači kapitala mogu biti fizičke i pravne osobe.

�SINDIKATI sklapaju poslove u svoje ime i za račun svojih članova, a ne u ime Lloyd’sa koji ne jamči za poslove sindikata i njegovih članova.

� Osiguranje u Lloyd’sa se može provesti samo preko akreditiranog brokera. LLOYD'S BROKER tada odlazi onom osiguratelju koji ima iskustvo u određenoj vrsti osiguranja.

� LEADER donosi odluku o preuzimanju rizika u pokriće i o uvjetima osiguranja. U mnogim pitanjima djeluje kao zastupnik svih sudjelujućih osiguratelja.

� Prihvat i postotak preuzetog rizika potvrđuje se na posebnom standardiziranom obrascu - SLIP. Ako Leader nije preuzeo u pokriće čitav rizik, broker odlazi drugim osigurateljima sve dok se ne pokrije svih 100 posto osigurane vrijednosti.

� Upotrebom slipa sklapa se toliko ugovora o osiguranju koliko osiguratelja sudjeluje u snošenju rizika. Njihova odgovornost nije solidarna. Suosiguratelji ne odgovaraju osiguraniku za čitavu štetu, nego samo razmjerno svome udjelu.

� INSTITUTE OF LONDON UNDERWRITERS (ILU) utemeljen je 1884. godine kao asocijacija osiguravajućih kompanija registriranih za obavljanje poslova pomorskog osiguranja na britanskom tržištu. Samostalno je djelovao do 1998.

� Godine 1998. ILU spaja se s organizacijom London International Insurance and Reinsurance Market Association u INTERNATIONAL UDERWRITING ASSOCIATION (IUA).

� Temeljna uloga – promicanje poslovanje svojih članica osiguravajući im odgovarajuće poslovne uvjete i zajedničke servisne službe. Članovi ugovore sklapaju u svoje ime a ne u ime Instituta. Za obveze iz tih ugovora ne jamči Institut.

� Djeluje na promicanju struke osiguranja donošenjem standardnih i drugih uvjeta pomorskog osiguranja.

� P&I Clubs su organizacije za osiguranje u koje se udružuju brodovlasnici i drugi pomorski poduzetnici radi osiguranja, prema načelu uzajamnosti, onih rizika koji se ne mogu osigurati na tržištu osiguranja ili se mogu osigurati ali po nepovoljnim uvjetima.

� To su različiti oblici odgovornosti, posebice odgovornost prema trećima (third party liability), kao i izdaci kojima su brodari izloženi u svom poslovanju a nisu pokriveni hull andmachinery osiguranjem.

� P& I. osiguranje po visini nije ograničeno, osim za onečišćenje morskog okoliša i tjelesne štete putnika i posade broda.

� Udruženi su u International Group of P.& I. Clubs.

� Pri sklapanju ugovora plaća se početni doprinos (advancecall).

� Ako fond formiran od početnih doprinosa nije dostatan za plaćanje šteta u odnosnoj poslovnoj godini, članovima se obračunava dodatni doprinos (supplementary call).

� P.&I. klubovi posluju kao neprofitne organizacije.

� Klubovi u osnovi pružaju POKRIĆE ZA TRI KATEGORIJE RIZIKA: � tzv. P& I osiguranje,

� ratni rizici i

� pravna zaštita (defence).

� Pojmom PRAVO POMORSKOG OSIGURANJA označavamo skup pravnih normi kojima se uređuju odnosi iz ugovora o pomorskom osiguranju.

� Pravo pomorskog osiguranja povijesno se razvijalo najprije kao običajno pravo trgovaca ili pomoraca (lex mercatoria), zatim su, putem statutarnog prava autonomnih srednjovjekovnih gradova, a potom velikim nacionalnim kodifikacijama (pretežito trgovačkog prava), formirane posebne pravne norme za pomorsko osiguranje.

� U odnosu na druge vrste osiguranja pomorsko osiguranje formiralo se prvo i imalo je presudni utjecaj na razvoj drugih oblika zaštite putem osiguranja.

� Takav poseban i specifičan razvojni put pravnog normiranja pomorskog osiguranja imao je za posljedicu da PRAVO OSIGURANJA nije jedinstveno kodificirano.

�NORME ZA POMORSKO OSIGURANJE pretežito su kodificirane: �trgovačkim zakonicima, �pomorskim ili plovidbenim zakonicima, �posebnim zakonima o pomorskom osiguranju, �jedinstvenim zakonicima o osiguranju te �jedinstvenim uvjetima pomorskog osiguranja.

�NORME ZA OSTALE VRSTE OSIGURANJA u kodifikacijama građanskog prava (građanskim zakonicima ili zakonima o obveznim odnosima) ili u posebnim zakonima o osiguranju.

�U Republici Hrvatskoj pomorsko osiguranje regulirano je Pomorskim zakonikom. a osiguranje imovine i osiguranje osoba Zakonom o obveznim odnosima.

� Sva formalna PRAVNA VRELA PREMA PODRIJETLU možemo podijeliti na dvije skupine: � zakonska i

� autonomna pravna vrela.

� SLOBODA UGOVARANJA temelji se na činjenici da su zakonski propisi pomorskog osiguranja pretežito dispozitivne pravne naravi, pa je strankama ostavljena široka mogućnost, uz uvjet poštivanja prisilnih zakonskih normi pravila morala, da slobodno uređuju svoj ugovorni odnos.

� KODIFICIRANJE UGOVORNOG PRAVA OSIGURANJA RH provedeno je prema metodi odvojenog, a ne jedinstvenog kodificiranja.

� Jedan je sustav sadržan u Zakonu o obveznim odnosima (2005.), a drugi u Pomorskom zakoniku (2004.).

� Ta dva sustava pravnih normi izvorno kao lex specialis uređuju odnosne pravne odnose i međusobno nisu u subordinirajućem odnosu.

� Opće je načelo da se odredbe ZOO, koje uređuju ugovor o osiguranju, ne primjenjuju na pomorska osiguranja, kao ni na druga osiguranja na koja se primjenjuju pravila o pomorskom osiguranju ili su uređena posebnim zakonom.

� Za uređivanje odnosa u pomorskom osiguranju primjenjuje se:� Pomorski zakonik, 2004.� Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, 2005. - odredbe o

pomorskim obveznim osiguranjima od odgovornosti� Zakon o osiguranju, 2005. - imovinskopravne odredbe � Zakon o obveznim odnosima, 2005. - podredno se i na odnose iz

pomorskog osiguranja primjenjuju opća načela obveznog prava.

� PREDNOST U PRIMJENI

1. specifične pravne norme za ugovor o pomorskom osiguranju (lex specialis),

2. norme trgovačkog prava u mjeri u kojoj se ono izdvaja iz općeg sustava obveznog prava,

3. opće norme obveznog prava.

� Obrnuto nego prema ZOO, u Pomorskom je zakoniku dispozitivnost zakonskih odredaba pravilo, a kogentnost iznimka.

� KOGENTNE ZAKONSKE ODREDBE se odnose samo na sljedeće: � tko može biti osiguranik - načelo naknade štete – osigurljivog interesa;

� polica osiguranja se prije nastanka štete može prenijeti samo na osobu koja može biti osiguranik,

� dužnost obavještavanja o relevantnim okolnostima pri sklapanju ugovora,

� dužnost obavještavanja kod višestrukog osiguranja,

� isključenje iz osiguranja zbog namjernog postupka osiguranika.

� zastarni rokovi predviđeni Pomorskim zakonikom (arg. čl. 218. ZOO).

� U svim ostalim pitanjima Zakon ostavlja strankama slobodu pri ugovaranju sadržaja ugovornog odnosa.

� Pod pojmom AUTONOMNO UGOVORNO PRAVO OSIGURANJA podrazumijevamo autonomno formulirane pravne regulative za ugovor o osiguranju.

� AUTONOMNI REGULATIVI su formulirani izvan zakonodavnih tokova u odnosima samih sudionika poslovnog prometa i njihovih asocijacija. Njihova se primjena temelji na autonomiji volje stranaka.

� U autonomno ugovorno pravo osiguranja ubrajaju se: � uvjeti osiguranja, � trgovački običaji i praksa, � ugovorne klauzule i termini.

� Sloboda autonomnog uređivanja ugovornog odnosa (samouređivanja) kreće se u granicama koje je propisao nacionalni zakonodavac.

� Pod pojmom UVJETI OSIGURANJA podrazumijevamo svaki od strane osiguratelja unilateralno stipulirani obrazac odnosno popis (zbirku) ugovornih odredbi (klauzula) radi uporabe u redovitom poslovanju pri sklapanju ugovora o osiguranju.

� Uvjete osiguranja samostalno donose osiguravajuća društva ili njihove asocijacije.

� Uporabom uvjeta osiguranja ostvaruje se ujednačenost sadržaja ugovornog odnosa, pojednostavnjuje se i olakšava sklapanje ugovora te postiže veći stupanj pravne sigurnosti stranaka.

� Ugovor o osiguranju uz uporabu uvjeta osiguranja ima značajke ugovora po pristupanju.

� Stranke mogu svoj odnos urediti drukčije nego je određeno i Pomorskim zakonikom.

� Uvjeti osiguranja ne moraju biti sukladni dispozitivnim zakonskim odredbama.

� Uvijek će se primijeniti zakon kada pojedino pitanje nije posebno riješeno uvjetima osiguranja ili posebnim ugovornim odredbama.

� Uvjeti osiguranja imaju prednost pred trgovačkim običajima.

� PRISILNE ZAKONSKE NORME uvijek će se primijeniti neovisno o tome jesu li sadržane u uvjetima osiguranja ili nisu. Protivnost uvjeta osiguranja prisilnim (kogentnim) propisima ima za posljedicu apsolutnu ništavost ugovora koji je prema njima sklopljen.

� Pod pojmom TRGOVAČKI OBIČAJ podrazumijeva se komercijalna praksa koja je u tako širokoj primjeni da trgovci očekuju da će ugovorne strane postupati u skladu s njom.

� Primjena običaja počiva na autonomiji volje sudionika. Običaji se smatraju dijelom ugovora na temelju pretpostavljene volje ugovornih stranaka. Time imaju prednost u primjeni pred dispozitivnim propisima obveznog prava.

� Običaji formirani u pomorskom osiguranju u primjenu imaju prednost pred općim običajima. Za odnose iz pomorskog osiguranja posredno su važni i POMORSKI OBIČAJI I UZANCE (lučke uzance).

� Običaji su mjerodavni samo u pitanjima koja nisu posebno riješena ugovorom.

PRAKSA MEĐU STRANKAMA

(course of dealing).

� Uobičajena postupanja nemaju značenje trgovačkih običaja jer su se razvila u odnosima konkretnih stranaka. Ta se praksa smatra prešutno ugovorenom i kao dio ugovora u primjeni ima prednost u odnosu na trgovačke običaje i dispozitivne propise prava osiguranja.

STANDARDIZIRANA PRAKSA NA NEKOM TRŽIŠTU

(course of business)

� Na formiranje takve prakse posebice utječe primjena u primjeni kojih se formiraju jedinststandardiziranih ugovornih formulara veni načini postupanja.

� Općenito postoji razlika između zemalja common law sustava i kontinentalnih pravnih sustava (civil law), kojem pripada i naš pravni sustav.

� SUDOVI COMMON LAW sustava ovlašteni da sustavom precedenata formiraju pravna pravila (case law; The BindingRule of Precedent).

� SUDOVI KONTINENTALNIH pravnih sustava takvo ovlaštenje nemaju. Tu sudska praksa nije formalni izvor prava. Prevladava stajalište da sudska praksa i u tim pravnim sustavima po svom stvarnom učinku ima značenje faktičkog izvora prava.

� Prema Zakonu o sudovima (2005.), pravno shvaćanje odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske obvezno je za sudove u svim postupcima na koje se to pravno shvaćanje odnosi. Na taj način pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH dobivajukvaziprecedentno značenje.

� Pravna se znanost ne ubraja u formalnopravne izvore prava.

� Pri donošenju odluke sudovi nisu vezani stajalištem doktrine, a niti se pri donošenju sudske odluke mogu pozvati na takvo stajalište.

� Pravna znanost, kao skup znanja koja se tiču pravnih normi u praktičnoj primjeni, može posredno utjecati na donošenje sudskih odluka.

1. ugovor u mjeri u kojoj nije suprotan Ustavu, prisilnim propisima ipravilima morala (uključujući ugovorene uvjete osiguranja tepraksu razvijenu među ugovornim strankama),

2. trgovački običaji (ako nisu izričito ili prešutno isključeni),

3. dispozitivni propisi

4. sudska i arbitražna praksa,

5. pravna znanost, neizravno.

� Pravni odnos iz osiguranja nastaje sklapanjem ugovora o

osiguranju.

� Ugovor o pomorskom osiguranju je ugovor kojim se ugovaratelj

osiguranja obvezuje da će osiguratelju platiti premiju osiguranja ili

doprinos, a osiguratelj se obvezuje ugovaratelju osiguranja da će

osiguraniku, ako nastane događaj koji znači osigurani slučaj, u skladu

s odredbama ugovora, isplatiti naknadu za štetu (osigurninu), ili na

drugi odgovarajući način ispuniti svoju ugovornu obvezu.

� Ugovori o pomorskom osiguranju mogu biti: a) ugovori na vrijeme,

b) ugovori za putovanje.

� Iz toga proizlazi da su bitni elementi ugovora o

pomorskom osiguranju:

� osigurani predmet,

� osigurani rizik,

� premija osiguranja ili doprinos (kod uzajamnih

osiguranja) i

� osigurnina koja predstavlja naknadu za štetu ako se ostvari

osigurani slučaj.

� Ugovorne stranke iz ugovora o pomorskom osiguranju

jesu osiguratelj, osiguranik i ugovaratelj osiguranja.

�Osiguratelj je osoba koja se ugovorom o osiguranju

obvezuje ugovaratelju osiguranja da će prema uvjetima

ugovora nadoknaditi osiguraniku štetu koja je nastala

kao posljedica ostvarenja osiguranog slučaja.

� Glavne su obveze osiguratelja izdavanje police

osiguranja i isplata naknade za štetu.

� Osiguranik je osoba koja je ovlaštena potraživati od

osiguratelja naknadu za štetu pokrivenu osiguranjem. To

svojstvo može imati samo osoba koja ima ili koja može

očekivati da će imati opravdani materijalni interes da ne

nastupi osigurani slučaj (tzv. osigurljiv interes).

� Ugovaratelj osiguranja je osoba koja u svoje ime sklapa

ugovor o osiguranju s osigurateljem. Ugovaratelj osiguranja

kao stranka iz ugovora, prema osiguratelju ima samostalna

prava i obveze, neovisno o pravima i obvezama osiguranika.

� On može sklopiti ugovor za svoj račun i za račun druge

osobe.

1.Pojedinačnim ugovorima osiguravaju se pojedini brodovi ili pojedine ugovorom točno određene pošiljke robe koje se prevoze na određenoj relaciji.

2.Opći ugovori su ugovori oni kojima se osigurava više brodova ili veći broj pošiljaka koje se uzastopce otpremaju i koje su u ugovoru označene samo u općim crtama. Postoji više vrsta općih ugovora o osiguranju robe. U praksi se pretežno primjenjuju ova tri oblika: otpisna (flotantna) polica, otvoreno pokriće (open cover) i generalna (opća) polica.

� Ugovori o pomorskom osiguranju mogu biti: � ugovori na vrijeme (ugovori o osiguranju brodova),

� ugovori za putovanje (ugovori o osiguranju robe u prijevozu).

� moguća je i njihova kombinacija u okviru istog ugovora.

� Trajanje ugovora kod ugovora na vrijeme određuje se navođenjem u ugovoru ili polici osiguranja prvog i posljednjeg dana osiguranja. Uobičajeno je da osiguranje na vrijeme počinje teći u 0 sati prvog i završava u 24 sata posljednjeg dana predviđenog ugovorom.

� Ugovorom za putovanje osigurani se predmet osigurava za vrijeme prijevoza na određenoj relaciji koja se utvrđuje ugovorom. Osigurano se putovanje može odrediti pomoću tri elementa: relacijom, pravcem puta, trajanjem putovanja. U policama osiguranja najčešće se navodi samo relacija putovanja.

� Prava iz ugovora o pomorskom osiguranju mogu se prenositi na druge osobe, ako među strankama nije drukčije ugovoreno.

� Prava iz ugovora mogu prenositi obje ugovorne stranke: osiguratelj i osiguranik. Sadržaj ugovornih prava i obveza ostaje isti kao što je bio prije prijenosa. Osiguranik može prenijeti svoja prava iz ugovora samo na osobu koja može imati svojstvo osiguranika.

� Prava iz osiguranja općenito se mogu prenositi prije i poslije nastanka osiguranog slučaja. Taj se prijenos obavlja posebnim obveznopravnim poslom - ugovorom o ustupu prava (cesija).

� Prava iz ugovora o osiguranju mogu se prenositi: � ugovorom, � prijenosom police osiguranja.

� Prijenos prava iz osiguranja obavlja se indosiranjem police ili na drugi odgovarajući način. Način prijenosa police osiguranja ovisi o vrsti police. Polica može biti na ime, po naredbi, na donositelja i za račun koga se tiče.

� Sve razloge za prestanak ugovora o pomorskom osiguranju možemo svrstati na redovne i izvanredne.

� Istek ugovorenog roka osiguranja je redovan način prestanka ugovora.

� Izvanredni razlozimogu biti: � propisani,

� ugovoreni. Razlozi prestanka ugovora predviđeni su standardnim uvjetima osiguranja ili posebnim ugovornim odredbama.

� Institutske klauzule za osiguranje brodova na vrijeme navode kao razloge za prestanak osiguranja: promjenu klasifikacijskog društva; promjenu ili istek klase broda; promjenu osobe vlasnika, zastave ili uprave nad brodom; promjenu u osobi plovidbenog poduzetnika davanjem broda u zakup; rekviziciju broda. U svim tim slučajevima osiguranje broda će automatski prestati, osim ako se osiguratelj pismeno ne suglasi s produženjem osiguranja.

� Ugovor o pomorskom osiguranju je neformalan obveznopravni posao. To znači

da se za njegov postanak i valjanost ne traži da bude sastavljen u određenom

obliku. Za valjanost ugovora dovoljno je da se stranke sporazume o bitnim

elementima ugovora.

� Međutim, uobičajeno je u dugogodišnjoj praksi, radi pravne sigurnosti, da se

izdaje isprava (pisana potvrda) o osiguranju kao potvrda o sklopljenom ugovoru

o osiguranju.

� Osnovni oblici isprava o pomorskom osiguranju su:

� list pokrića,

� potvrda o sklopljenom ugovoru o osiguranju,

� certifikat osiguranja i

� polica osiguranja.

� Najvažnija isprava o sklopljenom ugovoru o osiguranju je polica

osiguranja, koju osiguratelj uručuje ugovaratelju osiguranja pri

sklapanju ugovora ili nakon toga.

� U pomorskom osiguranju najčešće se koristi polica osiguranja koja

se naziva pomorska polica (Marine Policy).

� Polica koja se izdaje za osiguranje robe naziva se kargo-polica

(Cargo Policy), a za osiguranje brodova pomorska kasko-polica

(Marine Hull Policy ili Hull & Machinery Policy).

� Oblik pomorske police osiguranja nije propisan. Osiguratelji se u

svom poslovanju redovito koriste vlastitim obrascem pomorske

police.

� Danas je u uporabi tzv. nova pomorska polica (New Marine

Policy Form). Počela se primjenjivati od 1982. i zamijenila je

S.G. pomorsku policu. Jednostavnog je oblika i ne sadrži, za

razliku od S.G. police, uvjete osiguranja. Sadržaj ugovornog

odnosa se postiže navođenjem u polici institutskih klauzula ili

drugih uvjeta osiguranja i posebnih pogodbi.

� Pomorska polica sadrži broj police, ime osiguranika, ime

broda, oznaku putovanja ili trajanje osiguranja, oznaku

osiguranog predmeta, ugovorenu vrijednost (ako je

ugovorena), osiguranu svotu, premiju osiguranja, ugovorene

uvjete osiguranja.

� U poslovnoj praksi formiralo se više vrsta pomorskih polica.

� Međusobno se razlikuju s obzirom na oblik, sadržaj i namjenu.

� Mogu se razvrstati uporabom različitih kriterija.

� Najpoznatije su ove grupe polica: � kasko i kargo police;

� pojedinačne i generalne (opće);

� uvozne i izvozne;

� valutirane i nevalutirane;

� police za određeno putovanje i police na određeno vrijeme;

� police na ime, po naredbi, na donositelja, za račun onoga koga se tiče.

� Ugovor o pomorskom osiguranju je ugovor kojim se ugovaratelj osiguranja obvezuje da će osiguratelju platiti premiju osiguranja ili doprinos, a osiguratelj se obvezuje ugovaratelju osiguranja da će osiguraniku, ako nastane događaj koji znači osigurani slučaj, u skladu s odredbama ugovora, isplatiti naknadu za štetu (osigurninu), ili na drugi odgovarajući način ispuniti svoju ugovornu obvezu.

� Elementi ugovora o pomorskom osiguranju su:

� osigurani predmet,

� osigurana svota,

� osigurani rizici,

� premija osiguranja i

� osigurnina.

� Osigurani predmet bitan je element ugovora o osiguranju.

Postojanje osiguranog predmeta uvjet je postojanja i valjanosti

ugovora.

� Osigurani predmet mora biti označen u ugovoru ili polici

osiguranja na način koji omogućuje utvrđivanje njegova

identiteta.

� Ako se osigurani predmet nedovoljno ili pogrešno označi tako da

se ne može ni posredno utvrditi je li bio izložen osiguranom riziku i

oštećen, osiguratelj nije obvezan nadoknaditi nastalu štetu.

� U polici se roba kao osigurani predmet označava:

� pojedinačno (osigurani predmet s identitetnim oznaksma) ili

� generično (koja je vrsta robe).

� Brod kao osigurani predmet u polici se označava navođenjem:

� imena broda,

� osiguranog interesa u odnosu na taj brod (npr. hull and machinery).

� Kao osigurani predmet u pomorskom osiguranjumogu biti:

� brod i roba (teret) i druge stvari koje se prevoze brodom ili se na njemu nalaze,

� jahte i brodice,

� vozarina, očekivana dobit, troškovi osiguranja, troškovi opskrbe broda i druge imovinske koristi i prava,

� odgovornost brodara za štete nanesene trećim osobama u vezi iskorištavanjem broda,

� odgovornost brodopopravljača,

� brodovi u gradnji, kontejneri, platforme za istraživanje i eksploataciju podmorja.

� Rizik obuhvaćen osiguranjem naziva se osigurani rizik.

� Osigurani rizikmora biti budući, neizvjestan događaj i

nezavisan od isključive volje ugovaratelja osiguranja ili

osiguranika zbog kojeg osiguranik može pretrpjeti

imovinsku štetu.

� Sklapanjem ugovora o osiguranju osiguratelj preuzima

snošenje štetnih posljedica ostvarenja osiguranog rizika.

� Pojam osigurani rizik valja razlikovati od pojma osigurani

slučaj. Osigurani slučaj je događaj nastao ostvarenjem

osiguranog rizika.

� Brod i roba za vrijeme prijevoznog pothvata izloženi su brojnim rizicima. Neki su od njih imanentni prijevozu, dok su drugi rezultat radnji odnosno propusta stranaka i trećih osoba ili su u svezi sa svojstvima samog osiguranog predmeta.

� U osiguranju robe svi se rizici za vrijeme prijevoznog pothvata dijele u četiri osnovne grupe: � osnovni rizici,

� dopunski rizici,

� dopunski rizici koji nisu obuhvaćeni pojmom “rizik”,

� ratni rizici i rizici štrajka.

� Osigurani se rizici u osiguranju brodova dijele na:� pomorske rizike (puno i ograničeno pokriće),

� ratne rizike i rizike štrajka.

� Osiguranje se sklapa na određenu svotu. Nazivamo je osiguranom svotom.

� Kriterij za procjenu visine svote na koju će se sklopiti osiguranje broda jest tržišna vrijednost osiguranog predmeta na početku osiguranja (stvarna vrijednost).

� Visinu osigurane svotemože jednostrano odrediti ugovaratelj osiguranja, ali vrijednost osiguranog predmeta stranke mogu utvrditi dogovorno, tzv. ugovorena vrijednost osiguranog predmeta.

� Ugovorena vrijednost osiguranog predmeta mora biti navedena u ugovoru ili polici osiguranja, tzv. valutirane police. Ako vrijednost nije ugovorena, polica se naziva nevalutirana polica.

� Osigurana svota navedena u ugovoru ili polici osiguranja imatrostruku osnovnu funkciju:a) gornja je granica obveze osiguratelja za štete pokrivene

osiguranjem,b) služi kao osnovica za obračun naknade štete,

c) služi kao osnovica za obračun premije osiguranja.

� Ugovorena vrijednost obvezuje stranke neovisno o tome odgovara li stvarnoj vrijednosti osiguranog predmeta. Ako vrijednost osiguranog predmeta među strankama nije ugovorena, uzima se njegova stvarna vrijednost.

� Prilikom određivanja naknade iz osiguranja uspoređuje se osigurana svota i stvarna vrijednost osiguranog predmeta.

� Osiguranje provedeno na stvarnu vrijednost - puno osiguranje. Osiguranje provedeno na veću vrijednost od stvarne -nadosiguranje. Osiguranje provedeno na manju vrijednost od stvarne vrijednosti -podosiguranje. Osiguranje samo dijela ugovorene vrijednosti osiguranog predmeta - djelomično osiguranje.

� Premija osiguranja je novčana naknada koju mora platiti ugovaratelj osiguranja u zamjenu za preuzimanje rizika u osiguranje.

� Premija je novčani ekvivalent rizika preuzetoga u osiguranje, pa se općenito može reći da njezina visina ovisi o težini i veličini rizika.

� Visina premije u osnovi ovisi o:

� stupnju vjerojatnosti nastupa osiguranog rizika i

� mogućoj visini štete.

� Premiju osiguranja dužan je platiti ugovaratelj osiguranja neposredno poslije sklapanja ugovora o osiguranju.

� Osigurani slučaj je događaj prouzročen osiguranim rizikom.

� Sastoji se od uzroka i posljedica.

� Kao posljedica ostvarenja osiguranog slučaja pojavljuje se

osigurana šteta.

� Štetne promjene postojećeg stanja mogu biti u ovim

oblicima:

� fizičko uništenje ili pogoršanje stanja osiguranog predmeta,

� sprječavanje povećanja materijalnog dobra osiguranika, u

slučaju osiguranja očekivane dobiti.

� Za nastanak obveze osiguratelja na isplatu naknade za štetu, relevantni su samo oni uzroci (osigurani rizici) i samo one posljedice koje su osigurane (osigurane štete).

� Premda je šteta nastala kao posljedica osiguranih rizika, mora se raditi o šteti koja nije isključena iz osiguranja.

� Osigurani se rizikmora ostvariti za vrijeme trajanja osiguranja. S obzirom na mjesto nastanka događaja, rizik se mora ostvariti u okviru granica koje nisu isključene iz osiguranja.

� Pod pojmom osigurane štete razumijeva se gubitak ili oštećenje osiguranog predmeta, ali i svaka druga osiguranjem pokrivena šteta ili trošak nastala kao posljedica osiguranih rizika.

� Posljedice ostvarenja osiguranog rizika mogu se ogledati u potpunom ili djelomičnom gubitku osiguranog predmeta, njegovu oštećenju, raznim troškovima i obvezama osiguranika prema trećim osobama.

� Pomorskim osiguranjem pokriven je samo fizički gubitak ili oštećenje osiguranog predmeta nastalo zbog osiguranih rizika. Posljedične (daljnje) štete financijske naravi nisu pokrivene.

� Pravo pomorskog osiguranja poznaje tipizirane vrste osiguranih slučajeva prema posljedicama pod nazivom vrste (kategorije) šteta. Pomorski zakonik poznaje ove kategorije šteta:

� potpuni gubitak osiguranog predmeta,

� djelomični gubitak ili oštećenje osiguranog predmeta,

� osiguranikovi troškovi spašavanja,

� troškovi neposredno uzrokovani nastupanjem osiguranog

slučaja,

� zajedničke havarije i nagrade za spašavanje,

� troškovi utvrđivanja i likvidacije štete pokrivene osiguranjem.

� Ugovornim odredbama mogu se osigurati i samo neke kategorije tih šteta.

� Potpuni gubitak osiguranog predmeta može se javiti kao stvarni potpuni gubitak ili kao izvedeni potpuni gubitak.

� Stvarni potpuni gubitakmože se manifestirati na tri različita načina:

� potpuni materijalni gubitak osiguranog predmeta (na primjer fizičko uništenje osiguranog predmeta u požaru, potonuće osigurane jahte bez mogućnosti vađenja i sl.),

� osigurani je predmet oštećen u takvu opsegu ili su oštećenja takve naravi da njegov popravak nije moguć i prestaje biti stvar određene vrste,

� nestanak ili trajno oduzimanje cijelog osiguranog predmeta.

� Izvedeni potpuni gubitak ekonomski je, a ne fizički gubitak osiguranog predmeta.

� Pod pojmom izvedeni potpuni gubitak u smislu osigurane štete razumijevamo slučaj kada osigurani predmet nije potpuno fizički izgubljen (fizički i dalje postoji), ali su posljedice ostvarenja osiguranog rizika takve naravi i opsega da bi troškovi popravka osiguranog predmeta, troškovi spašavanja i drugi potrebni troškovi bili jednaki ili veći od njegove stvarne vrijednosti.

� Da bi osiguranik ostvario pravo na osigurninu za izvedeni potpuni gubitak, prijeko je potreban uvjet da objavi osiguratelju napuštanje osiguranog predmeta(abandonmnent).

� Djelomični gubitak ili oštećenje osiguranog predmeta kao

posebna kategorija štete obuhvaća:

� potpuni gubitak dijela osiguranog predmeta,

� oštećenje osiguranog predmeta.

� Takvu štetu, za razliku od potpunog gubitka, nazivamo

djelomičnom štetom. Djelomični gubitak znači potpuni

gubitak dijela osiguranog predmeta. Na primjer, potpuni

gubitak vijka broda. Oštećenje osiguranog predmeta znači

njegovo fizičko oštećenje.

� Izgubljeni se dijelovi zamjenjuju novima u postupku

popravka, a oštećeni dovode popravkom u prijašnje stanje.

� Pojam osiguranikovi troškovi spašavanja odnosi se na

izvanredne troškove osiguranika ili njegova

opunomoćenika nastali da bi se izbjegle štete od

neposredne opasnosti ili smanjile već nastale štete.

� Time nisu obuhvaćene nagrade za spašavanje i

zajedničke havarije u smislu instituta pomorskog prava.

� Specifičnost je te vrste troškova u usporedbi s drugim

oblicima šteta u tomu što te troškove poduzima sam

osiguranik.

� Troškovi uzrokovani nastupanjem osiguranog

slučaja naknadivi su iz osiguranja samo ako su

neposredna posljedica osiguranog slučaja, a ne i kad su

posredno time uzrokovani.

� Dok su osiguranikovi troškovi spašavanja naknadivi i

preko osigurane svote, ovi se troškovi naknađuju iz

osiguranja samo do osigurane svote.

� Osiguranjem zajedničkih havarija iz osiguranja se nadoknađuju:

� gubici ili oštećenja osiguranog predmeta i troškovi osiguranika u vezi s tim predmetom koji su priznati u pravovaljanoj diobnoj osnovi;

� doprinosi u zajedničku havariju koji su za osigurani predmet određeni u takvoj diobnoj osnovi.

� Naknada za gubitak ili oštećenje osiguranog predmeta utvrđuje se prema pravilima za posebne havarije (primjena ugovorene franšiza). Isplatom takve štete osiguratelj subrogacijom stupa u prava osiguranika iz zajedničke havarije do visine isplaćene naknade.

� Osiguratelj naknađuje doprinos u zajedničku havariju u punom iznosu samo ako kontribuirajuća vrijednost ne prelazi osiguranu svotu. Primjena pravila podosiguranja.

� Pod pojmom nagrada za spašavanje podrazumijevaju se potraživanja spašavatelja na temelju pomorsko-pravnih propisa za pruženu uslugu spašavanja.

� Uključivanje nagrade za spašavanje u pokriće osiguranjem temelji se na pretpostavci:� da se radi o spašavanju osiguranog predmeta,

� da je spašavanje nastalo kao posljedica osiguranih rizika,

� da je spašavanje dalo koristan rezultat.

� Naknada iz osiguranja odgovara iznosu koje osiguranik u vidu nagrade duguje spašavatelju.

� I u ovom osiguranju vrijedi temeljno načelo prava spašavanja da bez korisnog rezultata ne postoji ni pravo na nagradu, što znači ni pravo na naknadu iz osiguranja. Daljnja je posljedica primjene toga načela da je visina nagrade ograničena vrijednošću spašene imovine što vrijedi i za osiguranje.

� Ako je nastala šteta pokrivena osiguranjem, iz

osiguranja se uz naknadu za štetu nadoknađuju i

troškovi osiguranika potrebni za utvrđivanje i

likvidaciju štete.

� Ti se troškovi nadoknađuju u potpunosti i u slučaju

podosiguranja, te kad zajedno s naknadom za štetu

premašuje osiguranu svotu.

� Pod troškovima utvrđivanja štete razumijevaju se

troškovi pregleda štete i razborito učinjeni troškovi

osiguranika pri izvođenju radova popravka.

�Pod pojmom isključeni rizici razumijevaju se:�Rizici koji uopće nisu osigurljivi (nezakonite radnje), �Rizici koji su inače osigurljivi, ali su zakonom ili ugovorom isključeni iz osiguranja (rizici koji su u zakonu dispozitivnom odredbom isključeni iz osiguranja mogu se osigurati posebnim odredbama).

�Štete isključene iz osiguranjamogu biti: a) propisane, b) ugovorene.

� Štete nastale posredno ili neposredno zbog namjernog postupkaosiguranika ne mogu se osigurati ni izričitim ugovornimodredbama.

� Dok se mogu osigurati štete nastale posredno ili neposrednozbog:- krajnje nepažnje osiguranika,- namjernog postupka ili krajnje nepažnje osoba za čije postupke,prema samom zakonu, odgovara osiguranik,

- nastupanje ratnih i političkih rizika i rizika štrajka,- nastupanja nuklearnih rizika.

� Stranke mogu ugovorom predvidjeti da osim osiguratelja dio osigurane štete snosi i osiguranik. Ugovorno se provodi ugovaranjem franšize.

� Pod franšizom se podrazumijeva iznos ili postotak predviđen ugovorom o osiguranju do kojeg iznosa šteta nije naknadiva iz osiguranja (snosi je osiguranik), premda je ta šteta inače pokrivena osiguranjem.

� Svrha primjene franšize je da potiče osiguranika na poduzimanje preventivnih mjera, te da se iz osiguranja isključe male štete.

� Franšize se uzima u obzir pri određivanju premije osiguranja. Što je franšiza veća, premija osiguranja je manja.

� Odbitna franšiza osiguranik snosi svaku štetu do ugovorenog iznosa franšize. Integralna franšiza osiguranik snosi štetu u cijelosti ako visina nastale štete nije premašila ugovoreni iznos.

� Subrogacija osiguratelja označava pravo osiguratelja da isplatom osigurnine stupi u osiguranikovu pravnu poziciju prema trećim odgovornim osobama za štetu.

� Pravni razlozi za subrogaciju: � Oštećeni ne može ostvariti veću naknadu nego li je vrijednost

pretrpljene štete.

� Treće osobe ne mogu imati koristi od činjenice što postoji ugovor o osiguranju u okviru kojeg one nemaju položaj stranke.

� Oštećenom (osiguraniku) ima pravo izbora. On može tražiti naknadu štete ili od osiguratelja ili od osobe odgovorne za štetu (štetnika).

� Za subrogaciju osiguratelja potrebno je ispunjenje ovih pravnih pretpostavki:� da je osiguratelj isplatio osigurninu,

� da postoji odgovornost treće osobe za štetu za koju je isplaćena naknada iz osiguranja,

� da osiguranik ima pravo na odštetni zahtjev prema trećoj osobi (osiguranik mora imati svojstvo vjerovnika u pravnom odnosu odgovornosti za štetu.

� Subrogacijom osiguratelj stupa u pravnu poziciju osiguranika. Na osiguratelja prelazi tražbina u opsegu i visini kakvu je imao i osiguranik.

� Na temelju prava subrogacije potraživanje osiguratelja po visini je ograničeno na: � iznos isplaćene naknade,

� iznos koji odgovorna osoba duguje osiguraniku prema propisu koji se primjenjuje na obveznopravni odnos odgovornosti za štetu.

� Primjenjuje se u slučaju izvedenog (ekonomskog) potpunog gubitka osiguranog predmeta prema kojem osiguranik ima pravo na naknadu iz osiguranja kao da je nastao stvarni potpuni gubitak, uz uvjet da osiguratelju prepusti oštećeni osigurani predmet. Mora osiguratelju objaviti napuštanje osiguranog predmeta u njegovu korist (notice of abandonment).

� Ako osiguranik propusti objaviti napuštanje osiguranog predmeta, šteta će se tretirati kao djelomična šteta.

� Objava napuštanja osiguranog predmeta je osiguranikovopravo, ali ne i dužnost.

� Osiguranik ne može ostvariti naknadu iz osiguranja za potpuni gubitak i zadržati oštećene osigurane stvari.

� Isplatom naknade za izvedeni potpuni gubitak, na temelju prihvata objave napuštanja osiguranog predmeta, sva pravakoja je osiguranik imao na osiguranom predmetu prelaze na osiguratelja. Među tim je pravima dominantno pravo vlasništva, sve dužnosti i eventualno odgovornosti u vezi s osiguranim predmetom.

Razlika između instituta subrogacije i napuštanja

� Institut subrogacije isplatom naknade iz osiguranja ne dolazi do promjene u subjektima stvarnopravnih odnosa. Na osiguratelja prelaze samo osiguranikova prava prema trećim osobama. Tako stečena prava ograničena su po visinido visine isplaćene osigurnine.

� institut napuštanja dolazi do promjene u subjektima vlasničko-pravnih odnosa. Osiguratelj je ovlašten pri korištenju prava vlasništva ostvariti i zadržati za sebe i više nego je isplatio osiguraniku jer ostvarivanje prava vlasništva nije ničim ograničeno.