To je bilo

neizbježno

Sanja Kobasić-Bužimkić

2

© Sanja Kobasić-Bužimkić 2013.

Zbirka pripovjedaka

Ilustracije: Asja Bužimkić i Sanja Kobasić-Bužimkić

3

SADRŽAJ

PRIČE STVARNE, PRIČE IZMIŠLJENE………………………. 3

THEO (GLAZBA JE MOJA KUĆA)………………………………6

LABORATORIJ LJUBAVI……………………………………… 13

NAJLJEPŠA U EGIPTU………………………………………… 24

MODERNA VREMENA…………………………………………..38

ČOVJEK KOJI JE MOGAO NAPISATI………………………..45

U RITMU GLAZBE……………………………………………….49

DVIJE TISUĆE STOTA (OPERACIJA GOZBA) …………… 59

4

PRIČE STVARNE, PRIČE

IZMIŠLJENE

To je bilo neizbježno. Za nekoga tko živi svojoj glavi. Za nekoga tko u glavi piše više nego

zapravo. Mada, ja sam stalno nešto piskarala, uvijek. Jedino bih samo ponekad napisala

cjelovitu priču u klasičnome smislu.

Pisanjem sam znala da ću se baviti još kao djevojčica. Ispisivala sam bilježnice i

punila ih mislima još prije no što sam znala oblikovati rečenice, prenositi u njih misli. To jest,

znala sam oduvijek bolje zapisati misli i želje no izreći ih. Oduševljavala sam se životom i

tražila zbivanja gdje sam stigla.

U knjigama je sve jednostavnije. One nude fino oblikovane, završene priče u kojima

se točno zna tko što radi, zašto to čini i koja je njegova uloga u pripovijesti. Budući su knjige

tako mudre, uvijek sam mislila da su takvi i pisci. Iznenadila bih se kad bih vidjela da ne

znaju put svoga života, ni važne odgovore, kao ni ostali, obični ljudi. Jednako tapkaju u

mraku kao i drugi. Ali se barem trude. I, književnost je tako lijepa. Tako je primamljiva u

svojoj pretencioznosti da bude „veća od života“. To je fraza koja mi se godinama sve više

sviđa.

U knjigama mi je zastala mnoga misao, ostala sjećanja, sklopljen osjećaj među

stranicama koje sam listala, iščitavala. Tako sam u knjigama ostavila dobar dio vremena.

5

Poklonjenog vremena koje svi trošimo, neki polako, kao što se ispija kava, neki brzo,

halapljivo, kao što se gutaju čokoladni bomboni.

Sviđa mi se ta usporedba čitanja s prejedanjem slasticama i bombonima. Prvo, zato

jer označava strast koja je pretjerana i koju se ne može kontrolirati. Tako ljudi koji vole

literaturu, koji je stvaraju, vole je neograničeno, tako da ponekad u njoj zastanu, ne znaju

izlaz i zaborave put natrag. Jedan je poznanik jednom rekao, komentirajući Morrisonovu

„Probij se na drugu stranu“, kako je to lako, ali nije lako naći put natrag, u stvarnost. I to je

jedna od najljepših rečenica koje sam čula.

Kako su mi se događale neke stvari, neke promjene, neki ljudi, tako sam istovremeno

sudjelovala u pričama drugih ljudi, drugih likova. I onih u knjigama. Voljela sam biografije

pisaca, i one su jednako postajale mojom biografijom, kako sam upijala njihove zaključke i

njihove misli. Tako smo se spleli zajedno, taj veliki organizam, splet svih duša ljudi koji su

pisali i koje sam čitala, i ja. To je bilo neizbježno.

S.K.B.

6

THEO

(GLAZBA JE MOJA

KUĆA)

7

20. studenoga 1791.

Živim u glazbi. Glazba je moja kuća. Okružuje me, posvuda je. Tu je dok jedem, dok spavam,

dok ljubim svoju hirovitu ženu. Hirovita je kao moja žena, uostalom. Uvijek traži još, uvijek

je nezadovoljna, a tako je slatka dok me ljubi, dok me dodiruje, dok me okružuje.

Kažu da sam razmažen. Da nemam smisla za novac i sklon sam izmišljanju. A ja živim u

glazbi. Glazba je moja kuća. Kažu da sam brzoplet i ne znam cijeniti novac. Kud mi odlazi

novac, kud mi odlazi život? Ne znam. Nemam kontrole. Osim dok sviram. To i ne sviram ja,

to svira netko drugi. Samo moje ruke lete po tipkama klavira; crno i bijelo se izmjenjuju

poput boja mojih raspoloženja, boja mog života. Agonija i ekstaza, i sve pretočeno u glazbu.

8

22. studenog 1791.

Imao sam prilično sretno djetinjstvo. Svi su me voljeli. Otac me uokolo pokazivao poput

maloga majmuna, ali nije mi to smetalo. Volio sam zabavljati druge.

Otac je htio da budem uzoran sin. A ja nisam anđeo. Anđeoska je jedino glazba, koju sam

stvarao. Anđeo je nadahnuće, i pojavljuje se u tisuću oblika. Bih li bio to što jesam, da su

sve moje ljubavi bile moguće? Drama mi je uvijek bila dobrodošla. Zato sam zahvalan svemu

što me jednom dotaklo, bilo na tren moje, pružilo se mojoj ruci i mome oku.

27. studenoga 1791.

Osjećam se slabo. Ja, koji sam uvijek pun života! Ja, koji ponovo skladam. Koncertrirao sam

neumorno, zadnjih dana, večer za večeri. Bio zvijezda na zabavama. Uvijek rado zabavljam

druge, još uvijek. Tko će zabaviti mene? Uvijek rado dijelim tu euforiju, taj zanos i polet

posvuda. To je jedino što vrijedi na ovome svijetu; taj kratkotrajni zanos, nadahnuće, dodir

Boga, kratki ushit radosti, osjećaj zadovoljstva životom. Dodir tankih krila krhkoga anđela:

čujem ga kako je prošao.

30. studenoga 1791.

U groznici sam. Već vidim anđele kako mi pjevaju. Oni pjevaju, ja skladam glazbu za njihove

pjesme, pratim ih na čembalu. Uzimam papir, zapisujem. Od ovoga će nešto biti! Kao od svih

mojih zamisli, od zamisli Boga nadahnuća koji mi cijeli život šapće na uho. Da sam bar bio

9

tako uspješan, tako sretan, u životu, kao i u glazbi! No ne žalim se. Uzimao sam ljepotu iz

svijeta, čistio je od zlobe i ružnoće i zatvarao u zlatni kavez iluzije. Kad bih otvarao vata

kaveza, izlazila bi glazba. To je bio najbolji dio moga života, ta paralelna vizija, ta utvara

života, ono u čemu sam najviše uživao. Mila, mila umjetnosti, u tebi sam uživao, tebe sam

volio…

3. prosinca 1791.

Kakva je ovo groznica, pa ona ne prestaje!? Slična je groznici skladanja. Liječnik mi je opet

pustio krv i ja osjećam kao da letim na svoju zvijezdu. Vidim napokon svoju družbu; družbu

sebi sličnih. Ili je to agonija, mašta odlazećeg, tlapnja? Svejedno, divno je. Sliči mojoj glazbi,

glazbi moga oca, moje obitelji, nas. Širim ruke, predajem joj se.

4. prosinca 1791.

Jedva pišem. Dok ovo pišem, naravno, skladam. To ne prestaje; skladam uvijek, note se

množe u mojoj glavi. To je kao prokletstvo. Uklet sam darom. Donosim radost, a odlazim.

Ova groznica je užasna. Donosi mi tužne misli, glazba mi je tužna. Ja ne mogu prestati

skladati čak ni dok odlazim! Pišem svoj vlastiti requiem. Kako je divan! Grabim još malo od

nadahnuća, malo od života koji toliko volim. Kako ovo može ikada prestati?!

Netko viče: «Theo! Wolfgang!». Otac? Dolazim. Uskoro sam tamo. U glazbi. Kod kuće,

napokon. I Bog širi ruke.

10

11

12

LABORATORIJ

LJUBAVI

13

Ova je priča svjedok čiste ljubavi prema njenim likovima; ako se bavi ljudima koji su stvarno

postojali, to je samo iz divljenja jer su dugo živjeli u glavi autorice, utjecali na njezin vlastiti

život – kao i još neki pisci i neke knjige i poneki film – ali ovi osobito. Stoga molim dozvolu

da po svome prepričam ovu priču koja je već jednom ili više puta ispričana, da se još malo

pozabavim ovim likovima i ovim temama koje u sebi nose.

S.K.B.

14

ESTETIKA

Napisala je još jednu priču. Sklopila je ruke na krilu, glavu naslonila na pisaći stroj. Život je

tako sladak i tako strašan, mislila je. Čula je kako Hugo dolazi. Automobil se zaustavio na

stazi pred kućom. Imali su novca za automobil. I inače su imali novca. Imali su novca za

haljine, za večere s piscima, za vino.

Hugo je ušao u njenu sobu, sobu obojenu crveno i plavo kao strast i ravnodušnost,

njene glavne osobine. Hugo je ušao i požurio joj u zagrljaj. Mrzio je vanjski svijet, svijet

odraslih i obaveza i uvijek je kod nje tražio utjehu. Mislio je, naravno, da je ona jaka.

Ona je sjedila mirna nad svojim tekstom, smiješila se, uvijek dotjerana, oprane kose,

namirisana i on ju je obožavao. Obožavao je taj mir za koji je mislio da ga posjeduje.

Obuhvatio joj je rukama lice, a ona se nije potrudila da sakrije tekst na kome je radila. On

nikad nije gledao njene tekstove. Osim onih dijelova koje mu je čitala. Znao je da postoje

dijelovi koji mu se ne bi svidjeli, sigurno je znao, morao je znati, nije bio glup. Bio je samo

obazriv, možda više prema sebi nego prema njoj, možda prema oboma podjednako.

Večerali su u narančastoj blagovaonici dok ih je služavka dvorila, a svijeće gorjele na

stolu, dok su ispijali vino i uveseljavali jedno drugo anegdotama iz njihovih tako različitih

života. Ona je bila spisateljica, a on je bio bankar. I voljeli su se, na svoj način, kako se uvijek

i voli. Dijelili su zajedničke tajne i tajne pojedinačne koje su samo lebdjele oko njih, oko

15

njihova zajednička života. Jer ih se nikad nisu doticali, nikad pričali o njima, nikad pričali da

postoje. Bile su to zapravo njene tajne, a možda je i on imao svoje, a na to da započne i on

imati svoje neobične i ne baš moralne tajne, ona ga je čak i poticala. Možda je tako mislila

opravdati vlastite, nije bila sigurna. Bila je sigurna jedino u njega, Huga.

Jedna je od njenih tajni odnedavno bila ljubav prema Henryju. Henry je bio neobičan i

zapaljiv, pun strasti za životom koju je širio na one čije bi živote dotaknuo i bio je pun

ljubavi, a zato je bio opasan. Hugo ju je upoznao s Henryjem jer su oboje bili pisci; znao je da

ona voli druge pisce i da joj je potrebno prijateljevanje sa sebi sličnima i da će tako biti

zadovoljna. Možda je mislio da će tako biti zadovoljnija njihovim zajedničkim životom,

svojim i Hugovim.

Henry je bio divan, pun životne energije i bio je grozan jer bi svojom strašću, svojom

vatrom palio sve kuda bi prošao, uništavao sve koje bi volio. To je radio i svojoj ženi koju je

volio i mrzio i tražio od nje da bude bolja, da bude drugačija no što je bila i onda bi je u svojoj

prevelikoj ljubavi, prevelikoj potrebi da ga vole, mrzio.

Bila je sličnija Henryju i nju nije mogao uništiti. Ona je bila navikla – jer je bila pisac

– da prelazi iz različitih svjetova nazad u onaj prvi, da se oporavlja, da zaliže rane i ide dalje.

Nije je bilo lako uništiti i Henry je bio zadivljen njenom snagom, nije ju htio ispustiti iz ruku,

tu porculansku lutku, naizgled tako krhku i milu i tako otpornu na korozije i kvarove koje bi

popravljala u hodu i išla dalje.

Ona će jednom predati bitku uslijed svih tih unutrarnjih i vanjskih previranja koja će

se pretvoriti u unutarnje, ali se to neće dogoditi još godinama i ona kao ni ostali o tome još

nije znala ništa.

Ostali su bili Hugo, Henry i njegova žena. Svi zajedno bili su na izletu i vozili su

bicikle; bili su još tako mladi, a naročito Henry. On je bio najstariji među njima, ali najmlađi

duhom. On si je jednom obećao da ga siromaštvo, glad i neizvjesnost egzistencijalnoga –

zbog siromaštva, gladi i hodanja po rubu kojim hodaju svi pravi umjetnici – nikad neće

obeshrabriti, da će uvijek samo tjerati naprijed, gurati svoje granice i preko ograničenja svojih

slabosti i toga se, tog zavjeta Bogu prkosa i želje za optimizmom usrdno držao.

16

Klauni se ponajprije smiju sami sebi, a možda je u njemu ležala prava snaga: ona to

još nije znala dok je sjedila u svome vrtu sa svojim dnevnikom u krilu i promatrala ga.

Dnevnik je kao i svi ostali bio tvrdo ukoričen i obložen svilom koja joj je glatko prolazila pod

prstima dok bi ga zaklapala i maštala. Pribor za pisanje morao je biti savršen: olovke su

meko-oštro klizile po baš koliko treba hrapavim stranicama, a nalivpera bila urešena kao žezla

kraljeva i njihova su pera morala ostavljati vodenasti trag tek što bi dotaknula savršene papire.

Taj je esteticizam detalja, pogotovo onoga što joj je bilo najbliskije i najdraže –

pisaćega pribora - poticao iz želje da uljepša stvarnost, ispravi je, podčini pod svoju vlast

spisateljice - vladarice riječima kojima je brisala stvarnost kakva je bila i stvarala svoju

vlastitu, estetiziranu, uljepšanu i našminkanu poput njenih sjajnih tamnih očiju.

Uljepšavanje stvarnosti bilo je ono što joj se najviše sviđalo. Pisanje joj je za to

služilo. Za uzimanje stvarnosti, uređivanje po njenom ukusu i zatim vraćanje iste, bez

primjećivanja promjene od drugih. Bez primjećivanja da je uzela njihovu stvarnost, djelić

nečijega života, dana, način na koji živi i na koji diže čašu, način na koji nagne glavu dok

priča ili kako spava, da ga je utkala u svoju priču, da je upravo polegnut unutar korica njenih

vječnih dnevnika, jedine ljubavi koja ne prestaje.

Ljubav prema krađi tuđih života i tuđih snova, djeliću tuđih osobnosti, ljubav prema

zapisivanju i prema ljepoti svojih dnevnika bila je jednaka ljubavi prema Hugu. On ju je

jedini dosljedno pratio na njenim putovanjima - stvarnim, fizičkim, emocionalnim, duhovnim

– jedini se usuđivao ostati tu kad bi boljelo i kad bi se zamorila od putovanja i bjegova i jedini

koji je čekao da ju zagrli kad na njega dođe red i jedini s kojim bi ostajala.

Bio je tu i Henry. Henry je bio njeno drugo ja, bio je zabavan i veseo, dobar i ponekad

strašno zao kad bi imao takav dan i kad bi skidao masku Onoga koji se uvijek smije. Tad bi

povrijeđivao lijevo i desno i bilo je najbolje čekati da se pojavi onaj dobri Henry, da siđe s

bicikla, pozvoni na vratima, skine šešir i kaže Što ima novo, dušo? kao u kakvome filmu, kao

da je život velika kinopredstava i samo treba sjesti u udobno sjedalo, zavaliti se i uživati. To

je njezin ljubavnik uglavnom i činio: zavaljivao se u mekani baršun i promatrao. Ljude,

događaje, kinopredstave.

17

PSIĆ I RUŽE

Kad bi pogledala kroz prozor, vidjela bi svoj lijepi vrt koji nije uređivala sama, ali u čijim je

ružama uživala. U krošnjama je slušala pjev vjetra i voljela je zasad taj vrt. U njemu je uživala

tek koju godinu i zato ju je još oduševljavao.

Kroz koju godinu ona će zamrziti taj vrt i morat će iz njega otići. Ali to se neće još

dogoditi i zato je jutros mogla biti zadovoljna. Jer sreća je kod nje bila stvar odluke. Danas je

eto odlučila gledati lijepe slike koje joj pruža priroda. Gledati ruže u svojemu vrtu, gledati

drveće koje otvara ruke i pruža ulaz u vrt u urednim dvostrukim kolonama sa svake strane

staze koja vodi prema kući. Gledat će i uredno posložene knjige na svojim policama u svojim

lijepim sobama ove lijepe kuće koja je postala njen osobni lijepo uređeni zatvor.

Danas će biti dobre volje i lijepo će se urediti, staviti nove naušnice i odjenuti

najljepšu haljinu. I pozvat će one zgodne poznanike koji su uvijek raspoloženi i puni šala iz

svojega bogatog zanimljivog života slikarice što voli putovati i njega, maloga bogatog psića

koji ju je pratio posvuda.

Što bi još mogla učiniti da si razveseli dan? Našminkat će se pomno, lijepo i diskretno;

našminkat će i osmijeh i samo njega pokazivati drugima. Danas će biti dobre volje.

Prvo će izvesti svoga psića u šetnju; malo divno čudo koje joj je sinoć poklonio Hugo.

On predosjeti njena loša raspoloženja i unaprijed ih pokuša spriječiti, nadmudriti melankoliju

18

prije no što raširi krila nad njenim papirima, njenom radnom sobom, njenom kućom. To je

naravno nemoguće. Veća je mogućnost da joj nešto nestvarno zasjeni pogled i skloni je u

svijet žudnje koja nema odgovora nego da joj čovjek kojega voli osigura sreću: eto, takva je

ona bila.

Rodila se s tim zametkom zla raspoloženja, s tim propuhom u grudima, rupom koja se

ponekad otvarala i iz koje je puhalo hladno, ma kakva vani bila klima. Rodila se s očima koje

su sve vidjele i znale i koje su sve odgovore imale unaprijed, ma kakva bila pitanja. Ali danas

će biti dobre volje.

Živjela je sa strahom da joj nikada neće biti dovoljno; da je Hugo neće zaustaviti, da

su dnevnici tek mala utjeha, da ruže neće biti dovoljno lijepe, nikada.

I sve te lijepe sobe i ova divna ogromna kuća - njen prostrani zlatni kavez - i svo to

razumijevanje koje joj daje Hugo, taj mali vjerni psić, bit će premalo. Jednog dana. Ali danas

će biti dobre volje.

Danas definitivno nije bila dobre volje i morala je nešto učiniti; otići nekamo gdje se

sije ljubav i sreća, gdje se ubire strast i volja za životom. Bilo je podne i još je bila u postelji.

Odložila je dnevnik i pogledala prema prozoru. Dan je vani cvao u žarkim bojama ljeta, u

prezreloj narančastoj i zasljepljujućoj žutoj, u voćkama koje su visjele s drveća u dvorištu i

koje su čekale da ih služavka nabere i donese njoj, vladarici kuće, nevladarici svojih čula i

svojega života. Ovako bi mogla zauvijek: grickati prhki kroasan netom ispečen dolje u kuhinji

odakle se širio miris skorašnjega ukusnog objeda. Još su sati dok će stići Hugo, a u tim

beskrajnim satima, satima do ručka, mogla je učiniti svašta. Mogla je ustati i biti vesela.

Mogla je zaspati zauvijek. Mogla je ostaviti poruku i spremiti kovčege i otići na jedno od

svojih putovanja u nepoznato: mogla je upoznati nekoga, voljeti ga jedno vrijeme i vratiti se,

umorna od bijega i tuđih života, ponovno, uvijek ponovno u otvorene ruke svojega muža. Ah,

kako je bila nepravedna i cinična i pokvarena; sama je to znala i u sebi je raspirivala takve

strasti da bi mogla živjeti dalje, da se ne bi dokraja umorila od života.

Netko je pozvonio, bio je Henry. Nisu se vidjeli nekoliko dana. Pitao ju je zašto nije

dolazila. Sjeo je na rub njene postelje i promatrao oko sebe zidove boje lavande, savršeno

ulaštene tamne komode, cvijeće u vazama. On je sigurno prezirao tu sigurnost koje se ona

morala držati: to da je ručak u određeno vrijeme i da se komode lašte jednom tjedno i to da

19

ima muža koji sve plaća i koji nikad ne pita kako je provela dan. Danas, samo danas i samo

ponekad i njoj se to gadilo. Danas bi mogla pobjeći s ovim muškarcem koji je sjedio na rubu

njenih savršeno izglačanih i izbijeljenih plahta, koji je svu tu čistoću i taj red bilježio negdje u

sebi kako bi sve to zapisao u svojim knjigama koje još nitko nije čitao. A on ih nije prestajao

pisati jer je, kao i ona, inače morao poludjeti, umrijeti, nestati. U tome su bili slični - možda

samo u tome – i on neće naslutiti tu njenu želju da danas sve ovo ostavi zauvijek, da pobjegne

s njime u novu nepoznatu zemlju, da zaboravi tko je bila i kako se zvala i što je zapravo htjela

od svojega života; da zaboravi da je išta htjela i samo da s njime postoji.

Koliko bi potrajalo? Mjesec-dva; godinu, zauvijek? Ona to nikad neće saznati, znala je

jer je on imao Nju koju je obožavao: svoju tajanstvenu ženu koju je pokušavao voljeti iako je

bila drugačija, a možda upravo zbog toga; koja je bila nemoguća - a možda upravo zbog toga.

Sad je June bila u Americi, a ona je bila ovdje i vani je sjalo sunce i mogla je biti sasvim

zadovoljna da nije bilo te rupe u grudima koja ju je boljela, da nije bilo pisanja i dnevnika i

sve te obmane i laži u kojima je nastavljala sanjati; hodati i sanjati i živjeti u toj laži, u toj

kući, u tom lijepo dekoriranom kavezu i dalje.

I zato što joj Henry nikad ništa nije obećao, zato što nisu pokušavali od svoga

poznanstva napraviti priču: brak, dijete, kuća i vrt, zato što je bio neuhvatljiv poput sunca koje

je vani peklo, kukavica i ludo hrabar istovremeno - ona ga je privukla k sebi, dublje na te

plahte bijele od ozakonjene ljubavi i zaboravila da je to jedna nemoguća gesta, nemoguća

veza i da nikada neće imati njega koji je njeno drugo ja - ali to ne znači da je zato poznaje - i

poljubila je usne grube od cigareta, ljubavi i alkohola, od života kojim je hodao kao kroz polja

zarasla korovom gazeći oštro, duboko, nemilosrdno, gledajući uvijek naprijed.

20

EPILOG: IZMIŠLJENE PRIČE, PRIČE STVARNE

Bila je to ljubav koju ju je uznemirivala, ljubav koja je smirivala njezine nemire i pomoću

koje je održavala svoj život kakav je ranije bio, kako bi mogao i dalje postojati. Ta je ljubav

bila injekcija energije i promjene i mogla je donijeti samo dobro.

Bilo je dobro kad je dolazio, kad je bio tu i omogućavao joj izlete bijega od

svakodnevice; bilo je dobro kad bi zaboravljala na sebe, kad bi je vraćao sebi. Bilo je dobro i

bilo je užasno jer je znala da će jednom prestati. To je bilo nemoguće, ta ljubav neće nikada

prestati, znala je: oni su živjeli u jednome isječku stvarnosti, udaljeni od nje i u jednoj novoj,

drugoj koju su stvorili samo za sebe. Živjeli su u svojoj Kući ljubavi koju su izgradili od

prozirnih zidova, zidova tankih kao krila leptira.

Ništa nije postojalo osim njihove novoizgrađene Kuće, ništa nije postojalo i postojalo

je sve; strujalo je oko njih i oko leptirovih zidova i nikada nije doticalo unutrašnjost Kuće,

zaštite koju su podigli kako bi se branili od drugih. Drugi su i sve oko njih i dalje postojali,

ali samo zato da hrane njihovu izdvojenost, da je podržavaju i jačaju. Postojali su i živjeli u

tome drugome svijetu, laganome i nestvarnome kao što je bio svijet njihovih knjiga, njihovih

21

priča koje su tkali od stvarnih ljudi, događaja,okolnosti, preobraženih u njihovim osobnim

laboratorijima stvaranja.

Koliko će dugo izdržati njihova Kuća ljubavi, nitko nije znao i nitko se time nije

zamarao. Čak ni ona sama, nikada, uglavnom, ponekad. Ona je bila načinjena od takve tvari

koja se uvijek morala zamarati, koja je sve analizirala, promatrala, proučavala i vidjela. To

je bilo umarajuće, ali je od toga nastajala njena poezija, njeni dnevnici i njen život, život

kakav nikad nije vodila.

Zaklopila je dnevnik. Još je jedno jutro bilo završilo, još je jedno poslije podne bilo na

dolasku. Neki su očekivali zoru, ona je očekivala popodneva jer je tada njezin život počinjao.

Dolazio je Hugo i ona je dnevnik stavila pod jastuk. Ne da ga on ne bi čitao, nego da bi ona

na njega, bar privremeno zaboravila. Da bi zaboravila da je sve izmislila: da je Henry nikada

nije volio, nikada stvarno (možda zato ne manje stvarnije), da se nikada ne bi usudila učniti

nešto što bi ugrozilo sigurnost zlatnoga kaveza svojega života u ovoj kući s vrtom od ruža i s

Hugom u njemu. To što je izmislila romancu, što je Henryju i ostalima davala uloge kakve je

željela da imaju, a ne kakve su imali doista, nije umanjivalo stvarni utjecaj njenih dnevnika na

njeno postojanje i postojanje ljudi koji su je okruživali. Od tih će ispisanih stranica, obratnim

redoslijedom od onoga uobičajenoga, ona napraviti jednu novu stvarnost koja nikad nije

postojala. Izmislit će priče i ljubavi i romance jer je to mogla i to je najbolje radila. Te će

priče ući u povijest i činiti se stvarnima i provlačiti se kao nit u životima Henryja i drugiih

muškaraca u koje je bila zaljubljena, ali koje također nikad nije dodirnula. Ući će u povijest i

spominjati se u pregledima književnosti. Dokazati koliko je jaka moć imaginacije. Moć

pisanja. Alkemija nastala u njezinom osobnome laboratoriju. U njezinom laboratoriju ljubavi.

22

23

24

NAJLJEPŠA U EGIPTU

25

Štuju me kao veliku kraljicu, a ne znaju tko sam. Štuju me jer me moraju štovati iako ne

znaju što poštuju i koga. Znaju kraljicu s visokom frizurom, obrubljenim očima i tamnim

tenom, glatkim kao svila. Ne znaju ništa! Tako će me i zapamtiti, prema tome glupavome

umjetniku koji me takvom stvorio jer sam mu tako naredila. Napravio bi me bilo kakvom

drugačijom da sam tako poželjela. To ili smrt, ili progonstvo, ili ropstvo. Eto, što znači imati

moć. To straši ponekad, ali u tome sam odrasla.

Od djetinjstva sam imala što sam htjela: zlatni nakit i rijetke ptice u krhkim kavezima. Pjevale

su jedino meni, iako one nisu morale činiti što kažem. One su me voljele, kao i ja njih. Jadne,

sirote malene ptičice iza zlatnih žica, ulovljene zauvijek, poput mene; od rođenja u kavezu,

zauvijek.

Imala sam što sam htjela: odjeću od svile protkane srebrom, zlatne kopče u kosi i

skupocjeno prstenje na rukama. Mirise i bisere, rubine i loše snove. I sramotu jer nisam

smjela biti ono što jesam, samo ono što su od mene napravili. Jednom će tako od mene

napraviti legendu ne znajući što čine; slavit će moju glumu i masku što sam je nosila cijeloga

života.

Bila sam lijepo dijete. Maleno, ali skladno, gipko i mirno. Nitko nije vidio da sam

previše mirna, previše poslušna, suviše ljupka. To se sviđalo i mojoj sirotoj majci koja

također nikad nije pokazivala što misli ni u javnosti, ni pred mojim jadnim ocem. Oca je

vodila ambicija, želja za slavom, pohlepa. Prodao me još dok nisam znala što znači prodaja.

Jednome starcu koji se dvoumio bi li me uzeo. A ocu je bilo glavno da je – faraon.

26

Faraon je u moje doba bio nešto kao Bog. Njegova se riječ poštivala, njegovi se postupci

blagoslivljali, sve se prinosilo na oltar Njegova Veličanstva. Stoga ne treba previše zamjeriti

mome ocu koji me dao tome starcu.

* * * * *

Učili su me da se svladavam; da je otmjeno biti sabran i nikad ne pokazivati što misliš. Nije

onda bilo teško ne skrenuti pogled, ne dahnuti, ne pomaknuti se kad su me odveli pred Njega.

On naravno o ljubavi nije znao ništa. Kako bi znao kad su ga odgajali da ima što poželi, da ne

misli o tome što osjeća, da ne osjeća ništa? Kako bi on znao što o ljubavi misli jedna mlada

djevojka, jedna djevojčica nježna tijela, nježnih misli i sama odgajana da ne pokazuje

osjećaje, da ih skriva? Nekome osjetljivijemu od mene noći provedene pod plahtama toga

egocentrika sigurno bi bile strašne. Ovako nije bilo traga na mojim usnama, mome osmijehu,

tijelu, duši. Nisam dala da ostane trag. Pa ja sam bila princeza: prvo majčina, očeva, zatim

moga supruga.

Svi su me odgajali i svi su me imali osim mene same. Zato sam izgradila jedan cijeli svijet u

koji nitko nije imao pristupa, koji je pripadao jedino meni. Smješkala sam se u javnosti, u

privatnosti blagovaonice i tajnosti spavaće sobe. Pravila se da me se sve to ne tiče, da je to

neka druga Nefertiti, da nema veze sa mnom. Tako sam počela i pisati da sačuvam sebe, onaj

dio koji nisu mogli taknuti. Tako sam postala i malo luda i bila na putu da logičnim slijedom

postanem pravom umjetnicom. Samo, u moje doba žene nisu smjele imati tu povlasticu da

budu svoje i budu umjetnice (hoće li smjeti ikad?). Pa sam tako postala umjetnica pretvaranja.

Zavođenja također.

27

Onda je došao onaj naivni mladi umjetnik. I vidio me, onako mirnu i s tim tamnim,

glatkim tijelom i tek propupalim znacima ženstvenosti. Rekla sam da hoću biti lijepa,

prelijepa, ljepša i od svoga imena. Hoću da me zapamte zauvijek. Pomislio je da sam strašno

jaka i neumoljiva, pa se jadnik zaljubio. Zaljubio se u moje tamne oči i moje ponosno lice,

lice kojim sam skrivala svoje prave osjećaje i svoju pravu prirodu.

Tako je nastao moj portret, ona statua moje glave i moga poprsja koja će kasnije ostati rijetko

sačuvana stvar iz mojega života i mojega doba i ono što će me slaviti kroz vjekove.

U tome je uspio kipar, slikar, umjetnik koji je znao oponašati prirodu, čak malo

dodati i uljepšati, ali nije nažalost ništa znao o ljudima, a o ženama pogotovo. Donekle je

ublažio moj očaj zbog ljubavi sa starim i bolesnim suprugom, zbog njegove emocionalne

nemoći da voli ikoga - ne samo mene. No, tako sam eto tražila ljubav. Kao većina mladih

žena na krivome mjestu. Barem sam se malo utješila, ublažila svoje boljke. Pisati sam počela

manje. Nisam imala vremena uz tolika poziranja, ljubakanja i plakanja nad vlastitom

sudbinom. Osim kad bih zapisivala svoje jecaje jer me nitko ne voli, vole me pogrešno, ne

shvaćaju me ozbiljno. Razvijala se moja fina melankolija, a ja sam je stavljala na papir,

papirus, glinene pločice, na što bih stigla. Imala sam i jednoga mladoga pisara koji se svojim

pozivom zavjetovao na šutnju. Kasnije kad sam postala stvarno okrutna, pobrinula sam se da

zauvijek šuti o mojim tajnama. To je bio još jedan moj grijeh. Uz mnoge. Najgori je bio taj

što sam se morala odreći sebe. Jer sam bila kraljica i jer sam bila žena.

Moj je umjetnik stvorio svoje djelo: veličanstveni kip koji je svima uzimao

dah. A od mene - vrsnu ljubavnicu. Nikad me zapravo nije upoznao, ali se u tome nisam ni

trudila. Prijetnjom smrću zavjetovala sam ga na šutnju; on je bio kukavica i umjetnik i pristao

je, zatim je otputovao i nikad ga više nisam vidjela. Na sreću, jer me u svojoj slabosti i

mekoći karaktera te lošemu talentu možda malo podsjetio i na mene samu. A nitko ne voli

zrcala. Nitko ne voli da ga se podsjeća na vlastite slabosti.

Onda se dogodilo nešto što mi je preokrenulo život. Moj je stari muž bio na umoru. Takav

bolestan i nemoćan, bio je gotovo čovječan pa me je stajalo muka prezirati ga. U krevetu je

još tražio jedino ruke utjehe, ruke koje miluju umirućega, uspavanke za put prema

zagrobnome životu, poljupce nevinosti (kao da sam ih imala!) i opraštanja. Zatim je otišao.

28

Meni je bilo gotovo žao. Gotovo sam bila stvarno ožalošćena, kakvom sam se pretvarala u

javnosti što je moj položaj tražio. Ipak, izvukla sam se iz te melankolije, tuge i očaja jer nema

ljubavi, nigdje, nigdje oko mene. Jer se pojavio on.

* * * * *

– Oh, radosti, njega bih mogla stvarno voljeti! – uskliknulo je moje srce, uskliknula je moja

jadna duša kad sam ga ugledala, svog posinka koji je bio stigao izdaleka, iz daleke zemlje,

ratnoga pohoda, sav uokviren aureolom pobjede ratnika kao aurom sveca zaštitnika.

Bila sam pošteđena života s bolesnim starcem, života sličnog zagrobnome, bila sam

iznesena na svjetlo dana, na sunčevu svjetlost, jednim pogledom tih tamnih očiju u čijim se

dubinama okupalo sunce i one su od toga postale zlatne. Počelo je divno razdoblje. Ljubav je

dobila nove oblike. Nisam znala da može biti tako slatka i tako divna i da ću je toliko željeti,

da neću moći dočekati večer kad će ovaj faraon-gospodar-kralj-moj divni muž skinuti poveze

s glave, halje s tijela i leći kraj mene!

Ali kako da onaj koji zna samo za svjetlo dana, koji nikad nije volio jer mora (kao

da se to može), nije patio i nikad ni u čemu oskudijevao; kako da taj zna za moje muke, kako

da ih razumije? Tako sam opet bila neshvaćena; znala sam: to me, jednom, ranila melankolija,

tuga, nespokoj, nepravda i to nikad neće proći. Od toga se nemoguće oprati.

Ipak, uživala sam koliko sam mogla. Tko kraj Njega ne bi uživao! Govoreći o tome

danas, vidim da smo bili djeca; tako strašno i ranjivo mladi… ali mi, nitko, nismo živjeli

29

dugo. Moj je narod egipatski umirao od nepoznatih bolesti, neistraženih boljki, od trovanja,

zavjera, izdaje i pohlepe…

Takva sam bila i sama: iskvarena i natrula poput prezrele jabuke; crvena i sočna

izvana, gnjila - iznutra.

Tako sam se mučila. Zapisivala najskrovitije misle, prezirala se. Nikome ih nisam

pokazivala, čak ni Njemu kojega sam obožavala.

* * * * *

Ponekad su ljubavi tako velike da ruše sve oko sebe. Žele promijeniti sve. Treba im prostora

da dišu, žive, rašire se i bujaju. Onda stvaraju nove svjetove, ali uništavaju postojeće. Takva

je bila naša. Htjeli smo promijeniti sve. Htjeli smo da svi vide snagu te ljubavi, da mijenja ne

samo naš, već i sve svjetove, svih ostalih. Naša je ljubav postala naša vjera, uvukla nam se

pod kožu kao što se uvlači jako egipatsko sunce, kao što ono sja i utječe na sve što se kreće i

što stoji i sve hoće u sebe upiti i sve nazvati svojim imenom.

Htjeli smo da svi vide, svi žive u toj energiji koja nam je zarobila srca, ušla u njih,

zagrijala ih na sto stupnjeva, točno onoliko koliko je potrebno da skoro izgore, a ipak prežive.

Htjeli smo da se svi klanjaju tome Božanstvu, Suncu, koje je jače od svega i vidi i upija sve i

svima daje život, a ponekad ga i uzima.

Bio je to strašan preokret; ukinuti jedno Božanstvo i proglasiti drugo. Htjeli smo da

svi žive pod Njegovim sjajem i zato smo porušili zidove i oltare smo prenijeli na svjetlo dana

30

Njemu pred noge. I htjeli smo da poslije nas govore – To su oni učinili, poslije njih ništa više

nije bilo isto.

Oni su nam zamjerili. Nisu razumjeli da smo htjeli dobro, da smo htjeli podijeliti

ljubav, energiju, sunce, tu emanaciju naše strasti posvuda. Da smo postali svećenici ljubavi.

Da je ljubav bila naša svećenica. Dolazila je kad bi se svjetla ugasila. Pozornica zastrla. Bila

je zraka sunca zaostala iz obreda koje smo obavljali danju. Ljubili smo se kao da je to dio

nekoga obreda, obred sam. Polako i u tišini ne žureći, pamteći svaki detalj, svaku zraku

mjeseca koja sja na glavi koju volimo, koja bijeli naša tamna tijela istočnjačka.

Kad se naša ljubav proširila van zidova našega dvorca, zarazila je sve čemu se

približila, što je dotakla. Nas je blagoslovila predivnim kćerima, a ostale zavela svojim

zlatnim sjajem. Unutar zidina našega carstva cvali su razgaljeni osmijesi, zamućeni pogledi,

cvala je strast iz želje za životom.

Njima se nije svidjelo.

Kad se naša ljubav proširila van zidova naših osobnih soba, počela su šuškanja,

došaptavanja izvan naših zidina. Mi smo ih podržavali, to nas je zabavljalo. Nismo u tome

vidjeli opasnost, u toj zabavi da dijelimo radost i u rukama nosimo sunce - usijano srce naše

ljubavi. Poklanjali smo te darove kao djeci naranče. Mislili smo da će se svima svidjeti.

* * * * *

Moram krenuti otpočetka. Prvo, zasadili smo tropsko voće naše čežnje u našim vrtovima.

Okruživalo je naše spavaonice, radne sobe, sobe za odmor i sobe za primanje podanika i one

za prijatelje. Pričam o stvarnome voću. Ono je uspijevalo kao i cvijeće za koje smo naredili da

ga sade posvuda. To je bilo čudo s obzirom na pustinju i pijesak usred kojih smo živjeli.

31

Zatim smo počeli stvarati djecu: divne kćeri, tamnopute i velikih očiju boje lješnjaka, baš

onakve kakve su najljepše.

Zatim smo svrgnuli Božanstva tame i mraka zajedno s njihovim predstavnicima i

štovateljima; istjerali iz mračnih kutova mračnu bogobojažljivost i počeli štovati Gospodara

Sunce.

U međuvremenu zajedno smo vladali. Zajedno smo radili sve.

* * * * *

Zajedno smo radili sve. Zajedno smo ustajali, molili se suncu, hranili kćeri, čitali i smišljali

propise, primali državnike. Zajedno smo se kupali, jeli, spavali… Okupani, namirisani našom

ljubavlju dok su djeca spavala, slušali smo strane predstavnike u sjeni lepeza i hladu kakva

drveta u našim rajskim vrtovima. Ili smo se odmarali u sparnim popodnevima vreloga

vječnoga ljeta; skriveni u nekome zakutku našega svijeta, udisali mirise cvijeća podno

balkona, mirise prirode, mirise sreće.

Bilo je predobro da bi potrajalo. Bila sam jednaka Njemu, zajedno smo odlučivali,

slikali su nas skupa na prijestolju. Bila sam jedina u njegovu životu osim kćeri koje je jednako

obožavao.

Onda sam prestala biti jedina. Nije mi ništa rekao. Osjetila sam to u dodiru Njegovih

usana, na površini prstiju, u sporim dodirima. Osjetila sam to u načinu na koji su se ostali

odnosili prema meni: ne s manje poštovanja nego natruhom znanja o nečemu o čemu jedino ja

nisam znala ništa. Zato sam počela nagađati, istraživati, sumnjati.

32

Nisam bila nesigurna, ali ljubav nas učini suprotnima od onoga što jesmo, promijeni nas. U

strahu da izgubimo ono što volimo, strahujemo, strahujemo, mijenjamo se, naporni smo,

drukčiji i neprepoznatljivi, neoprezni i hiroviti. I onda to stvarno izgubimo.

Gdje je ona ponosna žena kakvom sam ranije bila i čiji je ponos zaustavljen u

vremenu na licu vječne statue lijepe kraljice?

Tako sam postala neoprezna. Nisam više prepoznavala opasnosti. Nisam prepoznala

onu glavnu. Postala sam slaba i lako su me zaveli. Okrenuli protiv Njega, pojačali moje

sumnje i - čekali.

Čekali su da se sama uništim; oni su samo vodili tome, pokretali me – poput

marionete – nevidljivim nitima svoje zlobe, zavisti, nemoći. Urotnici.

Urotnici su čekali u mraku, šaptali u kamenim hodnicima našega dvorca, negdašnje

kuće naše ljubavi. Napokon su me mogli skinuti s prijestolja na kojemu sam sjedila

ravnopravna i zato opasna. Napokon su se mogli riješiti one koja je ljubav, taj ženski princip,

proglasila religijom.

Zamaskirali su se u ćudoređe, u dobre želje, u one koji će vratiti poljuljano

kraljevstvo. Zamaskirali su se u dobronamjerne prijatelje, urotnike s mojom mukom, mojim

strahom, mojom ljubavi. To je sve naravno bila laž. Laž se uvukla unutar zidina našega

carstva, ali ona je već stanovala ovdje otprije. Došla je s Njegovom prvom nevjerom, s

nevjerom moga muža koji se zakleo da neće pogledati druge, koji je pristao živjeti samo s

jednom, s osobenom, s Najljepšom, kako mi je govorio. Kad je počinio preljub, ugrizao je

moje srce. Učinio je to zato jer me skinuo s prijestolja svoje ljubavi, ali još je gori prijestup

bio taj što me skinuo s prijestolja ravnopravnosti, vjetra promjene koji je mogao kod nas,

među nama zapuhati. Jedna žena napokon vrijedi koliko jedan muškarac – takva bi bila

promjena. Ali nije odolio. Njoj, divnoj, mladoj, netaknutoj, puno mlađoj od Njega i nažalost i

od mene jer iako dobivamo svojevrsnu mudrost, zrelu privlačnost i tvrdoglavost, mi, starije,

radije bismo vječno bile mlade, glatke poput zmija koje nam se ponekad uvlače u ložnice.

Tako se uvukla i ona.

33

Sad znam da su je oni podmetnuli. Kad sam to doznala, bilo je kasno. Bila je lijepa

i u tome je bio njen grijeh, njen zločin. Zato sam je mrzila kao i zbog mladosti koja je

prirodno neopterećena razmišljanjima o tuđoj boli, tuđoj povrijeđenosti. Što je znala o braku,

o životu, o starenju? On je bio gad naravno, ali ja sam bila samo žena. Ipak. Velika kraljica

razmišlja srcem, a ne umom!

* * * * *

Mogla sam znati da će me ljubav učiniti slabom. Bila sam lak plijen jer kad sam je se

napokon dočepala, učinila bih za nju sve. S mojim je krajem trebao početi kraj jednoga

preokreta, drukčijega doba. Kad svrgnu mene, svrgnut će i svoga vladara. Zato su podmetnuli

nju. A ona je bila slatka, zanosna i zavodljiva u svome neznanju. Ona nije bila kriva, bila je

nevina kao bijeli lopoč u našim vrtovima, plutala je nošena svojom sudbinom kao što sam ja

nekoć plutala ne znajući kuda i zašto. Bila je lijepa. Tamnoputa i lica kao nacrtanoga, kao

sišloga s reljefa u našim sobama. Velikih očiju obrubljenih neznanjem o ovome svijetu koje je

pojačavalo njihovu ljepotu. Mlada i vitka i nedodirnuta, kao stvorena za ljubav, kao stvorena

za Njega. On je bio pripremljen mojom ljubavlju, ja sam ga naučila da otvara srce i u njega

prima drugo biće. Osim toga bio je muškarac. Bilo ga je lako zavesti. Bio je vladar. Morao je

imati što je poželio.

Ipak, u početku nisam vjerovala glasinama. Nisam mogla vjerovati da je tako lako izgubiti

sve.

Kad sam počela sumnjati, počela sam gubiti vlast kao što sam izgubila dah kad sam ih

vidjela kako šeću i kako tiho govore jedno drugome, prolaze vrtovima, okružuju se stvarima

koje sam ja birala samo za nas. Izgubila sam kontrolu. Nisam mogla lagati, zatvarati oči,

34

praviti se da ih nema. Onda je već bio kraj; u mome pogledu koji ih je obuhvatio jedno

predvečerje zagrljene. U njegovu osmijehu koji sam vidjela; bio je to osmijeh predodređen,

čuvan samo za mene, dotad.

Počela sam kovati urote. Smišljati načine osvete. Mogla sam je ukloniti i zatvoriti tu

stranicu koju nitko ne bi ponovno otvarao jer smo svi imali svoje razloge. On, da ne bi još

više uzdrmao zidove svoje kuće koju je stvarao sa mnom i ipak volio; ja, da ponovno ne

povrijedim svoje srce za koje sam jedina znala koliko je slabo; oni, jer se ne bi usudili još

jednom dirnuti u Njega, u mene kad nas jedanput nisu uspjeli rastaviti. Ali se moje srce

zatrovalo, moralo si je dati oduška jer je bilo ogorčeno sumnjom i uvijek bi nanovo sumnjalo i

više nije moglo ozdraviti. Zato sam htjela nešto veće. Nisam htjela samo ukloniti nju, htjela

sam uništiti i njega. Povezala sam se s urotnicima. Bila sam zaslijepljena od ljubavi,

zaslijepljena od ljubomore, od osjećaja moći koji sam mislila da imam. Mislila sam da mogu

sve. Krivo sam mislila.

* * * * *

Na kraju, uništila sam jedino sebe. I religiju koju sam stvarala, u koju sam ulagala, za koju

sam vjerovala da je vječna: religiju sunca i ravnopravnosti i natruhu ideje da su žene jednake

njima, da zajedno vladaju ne samo iza zidova kuće i u njihovim srcima, već i zakonski i na

papiru, posvuda: da će to priznati. To je bio moj pravi grijeh – što sam se previše žestoko

borila, za jednu ženu.

Kako sam bila prejaka da bih preživjela, oslabili su me. Pristala sam, krivo, na tu igru, ali tada

nisam vidjela da sam u krivu, nisam vidjela ništa. Povezala sam se s grupicom koja je

pripremala kraj Njegova carstva. Privukli su i bivše svećenike bivše vjere koja je prije nas

35

toliko dugo bila važeća. I sad kad je od nas bila zabranjena kao što uvijek biva s onim

zabranjenim, cvala je u tajnosti.

Servirala sam mu otrovano voće. Doslovno. Toliko sam bila otrovana da sam to mogla učiniti.

Otpočetka sam bila otrovna i zla, krivo usmjeravana i vođena krivim principima. Trula poput

jabuke, iznutra - već sam vam jednom rekla. Da me se pravilno vodilo i zaista voljelo, mogla

sam stvarati čuda. Dok me On volio, oslobađao je dio mene koji je bio dobar, želio biti dobar,

stvarao dobro. Promijenio vjeru, izmijenio svijet koji je na čas stao kako bi nas propustio! A

sad me je izdao.

Tako sam samu sebe uvjeravala da je zaslužio to što mu spremam, da ja nisam ništa

kriva. Da ću Ga moći izbrisati iz srca, kad Ga ne bude bilo i dalje ići sama. Nisam ni

razmišljala toliko unaprijed. Bila sam ljuta i htjela sam da nestane, zajedno sa svojom novom

ljubavi, svojim mislima, čak i novim Božanstvom koje smo zajedno izmislili.

Nosila sam taj pladanj i drhtala. Plakala sam u sebi i već se od Njega opraštala. Nje

nije bilo u blizini. Samo On. Njegove oči i Njegov glas – i ja sam skoro odustala.

Nisam znala da su Mu rekli sve. Oni isti koji su me na to nagovarali. Kad sam stigla

pred Njega, pogledao me i pružio voćku svome kušaču – što nikad prije nije činio s hranom

koju bih Mu ja dala. Kušač je problijedio– očito su svi znali o čemu se radi osim mene – i

zagrizao. Spustio se na tlo i pjena mu je potekla na usta prije no što je zauvijek zatvorio oči.

On je pitao jesam li to sama spremila gledajući me, očekujući da kažem Ne dajući

tako priliku da se izvučem, da negiram sve i da mu se bacim u zagrljaj. Taj bi zagrljaj bio

zagrljaj oprosta i ja bih priznala da sam slaba i zaljubljena i manja od njega. Zato sam

gledajući netremice u te smeđe-zlatne oči koje sam nekoć toliko voljela rekla – Da.

Trgnuo se i polako podigao ruku. Zapravo je samo kažiprst zaigrao na njegovoj ruci

kao protiv njegove volje, ali ipak. Morao je biti vladar, neumoljiv, muškarac do kraja. I

stražari su poletjeli, obgrlili me snažnim rukama, odveli. I tada sam umrla.

36

Umrla sam u trenutku u kojemu je ostalima, cijelome svijetu, poretku, muško-ženskome

principu, netrpeljivosti i krivim strastima koje se među tim principima javljaju, svemiru –

dopustio da stane među nas. Nas koji smo stvarali suprotno, a dokazali da nismo imali pravo.

* * * * *

Stoljeća i stoljeća su prošla. Pronađena je moja statua, svi joj se dive. Pronađeni su naši

reljefi i naše slike i dokumenti s našim imenima. Svi znaju za nas. Za Onoga kojega sam

previše voljela i za mene. Pronađena je i moja smrskana glava u nekoj grobnici, piramidi,

nekome dijelu svijeta. A stvari su ostale iste. Pisci pišu, muškarci vladaju, žene vole. Ponekad

se nađu zajedno na istoj strani, u istoj borbi i pojačaju snage. Stoljeća i stoljeća su prošla,

ništa se ne mijenja. Ljubavi se rađaju i umiru, carstva se uzdižu i padaju, urotnika ima

posvuda.

To vam kažem ja, Najljepša u Egiptu, Nefertiti.

37

MODERNA VREMENA

38

1. DIO

Filomena je sjedila na rubu bazena, kupala je blijede noge u vodi koja je bila malo

prehladna. Skromno sunce ranoga ljeta odmaralo se na njenoj tamnoj kosi skupljenoj u rep, na

njenome novome bikiniju, obrubljenome bijelim trakicama koje su čuvale malo materijala

boje šafrana da ne spadne s vitkih ramena, mladih grudi, vitkoga struka i skladnih nogu.

Filomena je bila lijepa. Na njenome uskom licu titrao je osmijeh one koja se rano probudila,

pojela kroasan i vruću čokoladu koju je posluga donijela u krevet. Bila je lijepa i osjećala se

nesretnom. Tugu je ublažavala činjenica da je bila zaljubljena. I da njen suprug to nije znao.

Suprug je imao previše godina i ponešto kila viška i previše novca da bi išta primjećivao osim

sebe i svojih poslova kojima se usrdno bavio i zanemarivao Filomenu. Filomena je na tome

zanemarivanju bila zahvalna jer se mogla baviti sobom i svojim hobijima i jer se opet osjećala

kao u roditeljskoj kući, u svojoj djevojačkoj sobi, pored svojih lutaka i svojih knjiga i

dnevnika.

39

2. DIO

Filomenin je suprug bio muškarac u najboljim godinama. Tako je barem mislio o sebi. Imao

je klasično tijelo, sve preduvjete da dugo zadrži dobru formu, a k tome i svoju sobu za

vježbanje. Na spravama je satima zatezao trbuh i razvijao mišiće. Kad bi došlo ljeto, bio bi

spreman za uske majice i kratke hlačice koje je rado nosio u slobodno vrijeme i većini žena bi

na prvi pogled bio privlačan.

Rano je počeo gubiti kosu. To znači da je do razdoblja kad je upoznao mlađahnu suprugu

izgubio većinu kose. Ali se i tome dosjetio; obrijao je kosu. Imao je pravilnu lubanju i dosta

privlačne crte lica: proporcionalni nos, malčice krupnije oči i pravilna usta, tako da je to

izgledalo zadovoljavajuće. Redovito se kupao i fiizički je bio prihvatljv primjerak muškaraca

u srednjim godinama. Zatim, školovao se u dobrim školama i rado čitao pa je znao i riječima

zabaviti svoje sugovornice. Ispred kazano, ono je što je otprilike on mislio o samome sebi.

Poznavao je vina. Bio u Parizu i Londonu. Bio razgovorljiv. Znao je što treba kada reći. Svi

su ga voljeli. Bio je zadovoljan samim sobom.

40

Radio je na sebi od najranije mladosti. Sam je sebe stvorio (kako je volio isticati). To

mu se mora priznati; za razliku od ostalih iz njegova staroga društva, iz staroga

nepopularnoga kvarta velegrada iz kojega je potekao, on se jedini pokušavao iščupati. Za

razliku od ostalih koji su tonuli, on se uzdizao. Čitao je časopise o «buisnessu», pretraživao

Internet, kupovao dionice, konobario kako bi platio tečaj engleskoga i tečaj menagementa.

Njegovi su prijatelji nastavljali konobariti, on je osnovao prvu tvrtkicu. Zatim još jednu…

Ufurao se na prava mjesta, upoznao prave ljude… Kad se ne bi svidio muževima, išlo bi

preko supruga.

Sve dok jednom nije sreo Filomenu. Filomena je bila drugačija. I tako mlada, nevina.

Kao bijela haljina koju je nosila na toj uredskoj zabavi na kojoj je zapela za oko svojemu šefu.

Bio je kao opčinjen blijedom Filomenom u bijeloj haljini na crne točkice. Krhkom

Filomenom s frizurom, s držanjem Audrey Hepburn iz doba dok su filmovi imali neku

poruku, iz filmova njegove mladosti.

Ona se nedavno zaposlila kao nečija tajnica, u njegovoj velikoj firmi i on je dosad nije sreo,

nije vidio. Inače, on nije bio tip koji zavodi tajnice, ponajmanje svoje osobne. Za to je bio

previše fin, odnosno, predugo se trudio i preusrdno radio na tome da postane fin da bi to sad

samo tako odbacio.

I onda su se sreli. Otpratio ju je do njena iznajmljena stana i ona mu je zahvalila i

zatvorila mu vrata pred nosom. I on joj je na tome bio zahvalan. Vratio se u svoju veliku kuću

i na velikome ekranu gledao «Doručak kod Tiffanyja» . I iz razloga koji i nisu za zapisivanje,

dugo nije mogao zaspati.

Onda su izašli opet i opet. Onda je uslijedilo veliko vjenčanje jer se čovjek jednom mora

skrasiti i jer – kako je izjavio za jedne tjedne novine – dosad za to zbog posla, nije imao

vremena. Također – Nikad nisam sreo nekog tako divnog kao Filomenu – rekao je.

Tada je on to stvarno mislio. Tada je Filomena još bila iskreno zaljubljena u svoga muža.

Ako to nije bila ljubav, bio je zanos.

I ona je isto tako u životu željela uspjeti. Jedino što je ona imala druge načine, one

koji su joj bili dostupni i kojima se mogla iščupati iz bijede. Njegov je način bio stvoriti se iz

41

ničeg, a njen sličan, ali s drugom svrhom: udati se za NEKOG. Naravno, ne BILO KOGA.

Kako je odrasla u malenome stanu u predgrađu, gdje se gurala s nezadovoljnom majkom

kućanicom i ocem željezničarom koji je jedva prehranjivao obitelj, jedva je čekala da

pobjegne. I ona se obrazovala koliko je mogla, završila je srednju školu (za visoku nisu imali

novaca) i rano shvatila da šarm kupuje puno toga. Koketirala je iako se nije prodavala i

odlazila na kavu u kafić u koji su navraćali poslovni ludi. Posao je dobila zahvaljujući večeri s

rukovoditeljem jednoga odjela tvrtke svoga budućeg muža i obećanju za nešto više – od

ispunjenja čega ju je budući muž spasio i ne znajući one večeri kada ju je upoznao i dopratio

kući.

Nije bila sasvim proračunata jer joj se isti zapravo i svidio. S vršnjacima nikad nije išla na

sastanke; od ljubavi radi ljubavi je odustala; nije joj mogla donijeti ništa osim zastranjena na

putu ka uspjehu. Ali gospodin u dobru odijelu, finih manira i rječit, bio je njen princ na

bijelome konju. Prva je bračna noć bila ostvarenje snova za oboje. Za njega jer nije mogao

vjerovati da je njegova božica čekala baš njega, a za nju jer nije poznavala druge.

42

3. DIO

Kad se pojavio čistač bazena njenih godina, Filomena je bila izgubljena. Jer ona nikad nije

zamišljala svoj život nakon ostvarenja svoga cilja – udaje za uspješnog bogatog muškarca.

Nikad nije bila u stalnoj kušnji od prisutnosti zgodnoga mladića svojih godina jer nijednog

nije puštala preblizu sebi. Nenaučena na takve kušnje zapravo nije bila kriva kad se prepustila

zagrljaju mladoga ljubavnika. Kad je vidjela kakva ljubav može biti – neobuzdana, slatka i

eksperimentalna (mladi je ljubavnik tražio sve ono što je stariji odlučio odgoditi iz obzira

prema neiskustvu svoje supruge), Filomena je sve teže svoje tijelo prepuštala rutini muževih

večernjih seansi koje su joj postajale sve odbojnije.

Ipak, prošli su mjeseci prije no što je suprug shvatio o čemu se radi; čemu tolike glavobolje i

toliki seks na brzinu i bez strasti kakva je postojala u početku. Razmišljao je: uništiti ih oboje,

ili samo njega, ili samo nju, djevicu koju je cijeli život čekao i koja ga je tako prozaično i lako

iznevjerila? Načiniti da nikad nigdje ne uspiju; povući veze i osigurati da nikad nigdje ne

nađu svoje mjesto pod suncem, ni u jednome gradu u ovoj zemlji. Ili ih pustiti da odu i žive

svoje bijedne živote; pustiti je, da se sama uništi, pretvori u svoju majku, propadne.

43

4. DIO

Onda joj je, ipak, dao razvod, alimentaciju i lijepu kuću na obali. Ona je otišla sama; imala je

pravo u svojim predviđanjima o ljubavi s muškarcima svoje dobi, istoga staleža i obrazovanja

(imala je pravo jer se sama davno cijepila protiv ljubavi i da ne bude ranjena, ranila je sebe za

cijeli život). Dao joj je sve to njen bivši suprug zbog jedne večeri iluzije da se snovi ostvaruju,

jedne bijele haljine i slike djevojke kakva je bila: blijedoputa i krhka, s frizurom glumice iz

nekih drugih vremena. U vremenu bez puno morala, oni su bili gotovo moralni, gotovo

iskreni i gotovo su imali iskrene osjećaje. Znajući da su se zato i rastali, gotovo su ostali

prijatelji.

44

ČOVJEK KOJI JE MOGAO

NAPISATI

45

Bio je to čovjek koji je mogao napisati priču o svemu što mu je palo na pamet. Time se volio i

hvaliti.

- Mogu napisati priču o zrncu prašine - govorio je.

Jutros je bio raspoložen za pisanje. Volio je pisati. Pisao je otkako je znao za sebe. Zapisivao

što mu se događalo, izmišljao što nije doživio, ljude oko sebe pretvarao u likove iz svojih

priča. Trenutno je bio zaljubljen pa je i o tome pisao.

Jutros ga je djevojka u koju je bio zaljubljen zvala u šetnju i on je nevoljko pristao: htio je

zapisati priču i žurio je kući da sjedne za računalo. Prošetali su gradom, popili kavu i on ju je

poljubio i odjurio kući. Sjeo je za stol kako bi zapisao gdje su sve bili, kakvo je vrijeme bilo,

koliko je sunca upila njezina zlatna kosa, a pogotovo kako se smijala; o tome je odlučio

napisati i pjesmu, o njezinu osmijehu: o tome kako se smijala očima, smeđim očima koje su

postajale zlatne kad bi ih obasjalo sunce. A kad se nasmijala, smijale su se i zlatne oči, blijedi

kapci i sitne bore pod njima koje je isto volio. Smijalo se cijelo lice i cijela ulica zvonkim

zvukom njena glasa.

Kad je završio pjesmu, Čovjek koji je mogao pisati o svemu što mu je palo na pamet,

osjećao se ushićenim i ogladnio je pa je Djevojku pozvao na večeru. Nakon večere krenuli su

k njemu i ljubili se cijelu noć i bilo je divno i nezemaljsko. Ujutro dok je Djevojka još

spavala, spremio je doručak i napisao priču o protekloj noći.

Nekoliko mjeseci zatim doznao je da će mu objaviti zbirku priča. To je značilo da će

morati raditi na njima i neće moći previše izlaziti. Otkazao je susret s Djevojkom i susret s

prijateljima s fakulteta. Sjeo je za stol i pisao. Prolazili su dani. Izašla je zbirka, ali se njegova

Djevojka nije pojavila na promociji. Osjetio se povrijeđenim, ali je sreća zbog ostvarenoga

sna, zbirke, brzo pokrpala tu rupu u srcu.

Ipak, kad je došao kući, zvao je Djevojku; javljala mu se telefonska sekretarica, a onda

je o tome napisao priču.

46

Zalazio je u kavanu u kojoj su se okupljali pisci. Volio je to mjesto jer je volio biti

okružen književnicima, ali ga je isto tako sve više volio jer je ondje mogao raditi na

bilješkama za sljedeću priču.

Onda je shvatio da najbolje piše kod kuće.Imao je već dvadesetak novih priča, ugovor

s novim izdavačem i najvažnije inspiraciju. Sve ga je nadahnjivalo: prošlost, sadašnjost, bivša

djevojka, stvari oko njega. Shvatio je da stvarno može pisati o svemu o čemu poželi.

Radio je na novoj knjizi. Zvala se „Stvari“. Svakoj je davao život i opisivao vlasnike

koji su ih koristili, njihove međusobne veze, tkanje kojim su bili povezani; svemir motiva koji

su ih vodili u svakodnevnim nastojanjima da otkriju smisao svojega postojanja. Zapravo je

knjiga koketirala s psihologijom i bio je siguran da će se prodavati. Tako bi mogao nadalje

živjeti od pisanja, živjeti pišući.

Onda je zazvonio telefon. Bila je Djevojka i htjela ga je vidjeti. Rekao je da ju nije

zaboravio, da će je nazvati. Samo je prije morao napisati priču o stolu, stolcu i svjetiljki –

jedinim stvarima iz dnevne sobe koje još nije opisao.

Zatim je na vratima zvonio dostavljač brze hrane. Zahvaljujući dostavi i Internetu,

Čovjek više nije morao izlaziti. Na putu prema vratima pomislio je kako će možda prijeći na

opisivanje stvari u hodniku, možda i u kuhinji. Zatim na priču o prostorijama stana. Ionako je

mogao pisati o svemu što mu je palo na pamet. I onda je shvatio kako je cijeli život više volio

pisati o životu nego ga živjeti. Možda i o tome napiše priču.

47

U RITMU GLAZBE

48

Billie Holiday je tužno pjevala iza njenih leđa, stara dobra Billie, zbunjena u ovome životu

od kojega nema oporavka i koji ju je nosio kamo i kako je htio. Billie je „voljela svoje

muškarce“ i nije odustajala od ljubavi i snova čak i kad bi zbog istih patila - a zatim patnju

tkala u glazbu, sve uz pomoć svojeg anđeoskog glasa kojim je uzdizala do nebesa i spuštala

do pakla.

Bura je skidala pokrov od prašine s pločnika, spuštala se u hirovitim veselim naletima tog

predvečerja u kojemu se Anita zabavljala gledajući u mrak kroz izloge, kroz stakla i preko,

izvan njih.

Stajala je za staklenim pultom, a iza njenih leđa smiješio se vječni Jagger, uvijek mlada Cher,

neodoljivo tragični Jim Morisson, pa Curt Cobain, Morissey, Sex Pistolsi i Shakira: za

svakoga ponešto, bio je moto njezina šefa, vlasnika prodavaonice.

Ipak, klasični rock and roll bilo je ono što je prevladavalo na zidovima, policama, na starim

gramofonskim pločama koje su krčale po uglovima malena dućana.

U kutu je bio stari gramofon, vani je hučala bura, trebalo je zatvoriti i zaključiti promet: dvije

ploče jazza i jedna prodana knjižica o grupi U2. Te su knjižice bile dio inventivna plana šefa,

vlasnika trgovine, Dilana – kojega je, ipak, u sebi najradije zvala Šef – koji je povremeno o

sebi imao iskrivljenu, naravno, (ali nemamo li svi iskrivljenu sliku samih sebe) sliku kao

uspješnog poslovnog čovjeka.

49

* * * * *

Stajala je i nije stajala; stajala je sanjajući, pjevušila s Billie i zamišljala da je negdje drugdje,

možda na obali Azurnog mora, umjesto dvadeset koraka od obale Jadranskoga koje je, onako

domaće i sirovo, visokim hladnim valovima, prijetilo ulazu u prodavaonicu.

Danas joj je odgovarala stara jadna Billie kao jučer Morrissey, a prekjučer sihodelični bijes

protiv svega i ničega već s lica zemlje nestalih britanskih punkera iz sedamdesetih.

Mijenjala je raspoloženja kao čarape, a to si je mogla i priuštiti jer nije bilo nikoga tko bi je

zbog raspoloženja ostavio, kao recimo jadnu dragu Billie njeni muškarci. Dobro, ponekad je i

bila u nekoj takozvanoj vezi, ali to je bilo rijetko – i stoga je bila opasnija za druge – jer je

mlada žena uvijek opasnija što je češće sama i usamljena – ali to muškarci ne znaju. Naime,

kad se ljubav dijeli bezobzirno i bez puno razmišljanja, ne vrijedi ništa. A ako je tu i tamo

udijelimo, znači da o sebi i nemamo neko mišljenje pa tako ni o drugima. Međutim, ako

ljubav čuvamo skrivenu duboko i daleko u tamnim podrumima svojih dvoraca, duša – kula od

bjelokosti, znači da je cijenimo i puštamo da je vide i osjete samo odabrani. Ako i sebi

dopuštamo tek povremeni užitak u toj dragocjenosti, znači da je ocjenjujemo kao fini raritet i

nakon jednokratne upotrebe opet je omatamo u baršun i skrivamo u škrinjicu i sklanjamo u

tamne kule podsvijesti.

Eto, to je bila Anitina teorija o ljubavi i ona je bila dovoljno mlada da u tu teoriju i vjeruje;

nitko je nije u ljubavnome smislu povrijedio i mogla je o ljubavi lamantirati što je htjela. Iako,

u njenoj je teoriji bilo istine: onaj koji ne zna da u ljubavnim igrama neminovno mora i sam

biti povrijeđen, a tko je još uz to mlad i lijep, taj je zaista opasan.

50

* * * * *

Pjevao je Morrissey tog dana kad je otvorila vrata ove prodavaonice, kad je zazvonilo malo

zvonce na staklenim vratima i kad je Šef – Dilan, Anđelko – digao pogled i vidio je kako

ulazi. Njezin prvi posjet toj malenoj prodavaonici i prvi dan u kojemu je stala iza pulta i

počela raditi. Raditi ovdje bio je posao kao smišljen za Anitu: nije se morala pretjerano

truditi, nije imala previše posla, a mogla je slušati glazbu kakvu je voljela. I još je dobivala

kakvu-takvu naknadu.

Pjevao je Morrissey i pozivao nekoga da ga „izvede večeras van“; vikao je - prigušeno i kroz

melankoličnu glazbu koja je obilježila djecu devedesetih – kako ne želi ostati kod kuće.

Pjevao je o tome kako je drugačjiji, pjevao je svojim raspuklim androginskim glasom i

pozivao na bijeg mladost koja može trčati do kraja svijeta, koja ne gubi dah i nikad ne

odustaje, osim u snovima.

Na vratima je pisalo da traže prodavača/icu i Anita je iako je ušla skloniti se od kiše i

pregledati ploče, (tko još prodaje ploče, pomislila je čim je ušla) dobila posao. Dobila ga je

51

zbog svoje crne kose, zbog zelenih očiju, zbog srcolika malena blijedog lica i zbog malog

broja svojih godina. Tih čarobnih devetnaest vrištalo je posvuda oko nje, titralo oko blijede

puti i vitka tijela i značilo da još ima vremena za maštanja. Vrijeme je tijesto u njenim tankim

prstima i toliko je zamisli koje još stigne ostvariti: još je i sama tijesto u rukama sudbine i

toliko je toga još mogla vidjeti, tolika mjesta obići.

Šef ili Anđelko ili Dilan – kovrčava kosa i cinični smiješak na usnama – da, obožavao je Boba

Dylana – imao je petnaestak godina više i stoga se trenutno zaljubio u Anitinu mladost. Anita

je bila nemirna djevojčica koja je željela doživjeti pustolovinu i stoga je ušla i ostala u toj

prodavaonici. Stalni je gost bio Fredi koji je naravno potajno bio zaljubljen u lijepu Anitu, ali

koji to nikada ne bi priznao. Fredi je bio neurotični novinar lokalnoga radija, lokalni

intelektualac i pomalo pijanac – onaj simpatični koji nakon koje čašice mrmlja o smislu i

nesmislu postojanja, o ženama i nikada objavljenim ljubavnim stihovima koje čuva ispod

svojega skromnog kreveta u skromnome stanu nekoga potkrovlja nekoga bezličnoga grada

poput njihova; bezličnoga kad bi ga mrzila i htjela pobjeći od bure i hladnoće, monotonije i

nebivanja.

* * * * *

Ponekad je voljela taj maleni smiješni grad i to je bilo za hladnih zima kao i za ljeta kad bi

oblačila kupaći kostim i nakon posla odlazila na neku od plaža. Dilan bi joj se zadnjih tjedana

pridruživao i zajedno su se radovali suncu, moru i školjkama; to jest, uz Anitu cinični Dilan se

ponovno naučio radovati tim poklonima prirode, poklonima trenutka i dobra raspoloženja.

Ponekad ljubav daruje te dobre trenutke zadovoljstva životom i tako se uživanje u prirodi,

52

moru i pješčanim plažama stopilo u jedno, zajedno s uživanjem u Aniti. Dilan je u tome

uživao i više nego Anita kojoj je to bila prva ljubav i koja joj se prepuštala s oprezom.

Tako je i Anita bila ranjena zapravo već tada te večeri u kojoj je slušala Billie Holiday. Iako

to još nije priznavala sebi ni Šefu. Šef, Dilan još o tome nije znao ništa; dobro se prikrivala,

pravila da je odrasla, starija, neosjetljiva i pomalo hladna i nastavljala je uživati u njegovu

ciničnome društvu, u odstojanju njegovih zagrljaja, u poljupcima darivanima s rezervom.

* * * * *

Nije se pomaknula kad su se vrata otvorila. Stajala je naslonjena na staklo pulta koji ju je

dijelio od rijetkih kupaca, očiju poluotvorenih smiješeći se sebi kako se smiješi glazbi davno

umrle dive, tako tragične, tako daleke i tako bliske.

Zakoračio je prema njoj i pogledao je u lice. Imao je oči mladoga propalice; oči Marlona

Branda u najboljim godinama, oči vječno tugujućeg izgubljenog buntovnog dječaka, oči

onoga koji se nikada ne okreće ni za kim, ni za čim. Imala je godina toliko malo da ju je još

mogao raniti pobunjeni sin razmetni u svome kasnome pubertetu, između dva honorarna

posla, sam na kraju svijeta, na kraju grada u jednoj maloj prodavaonici ploča. Glumac u

prodavaonici glazbe, prišao je pultu i pogledao to malo nasmiješeno srcoliko lice obrubljeno

crnim dugim vlasima koje su se spuštale do polovice leđa. Lice je bilo blijedo, nenašminkano,

oči su bile zelene i poluotvorene, zanos je bio na licu i udaljenost od sveg zbivanja na tome

malenome llicu te djevojke na rubu snova, na rubu grada u toj smiješnoj prodavaonici ploča, u

doba kad su ploče davno rekle zbogom i kad su ih zamijenila sva tehnička čuda svijeta.

U toj večeri u kojoj je pred kraj radnoga vremena u prodavaonicu u kojoj je radila ušao on,

završilo se poglavlje njena života. Nitko nije znao da je to završetak, ostali sudionici u toj

53

priči koju je sama režirala mislili su da je početak ili pak vrhunac. Jer kad je otvorila svoje

snene zelene oči kako bi se pogledom susrela s pridošlicom, započelo se razmotavati klupko

njezinih maštarija, odluka i previranja. U njemu taj je pogled zanjihao lavinu koja se dotad

grčila u njemu i kojoj nije dao van. Tako se dječak s kraja svijeta koji je slučajno zalutao u tu

pustu staromodnu prodavaonicu zaljubio. Odlučio je ostati neko vrijeme u tome malenome

pustom gradu. Šetali su skupa kamenim ulicama tog divnog i pustog gradića čije je pločnike

kupalo more, čije je fasade snenih kućica i starih crkvi ljuljala bura i koji je bio jezivo hladan

i pust osim u doba turističke sezone, tih nekoliko mjeseci s proljeća i ljeta kad su cvjetale

magnolije i kad bi najezde bića iz drugih gradova – drugih svjetova, nagrnule sa svojim

ručnicima, kremama za sunčanje, bikinijima, obiteljima i novčanicima.

Te su zajedničke šetnje Aniti davale priliku da ostvari svoj plan: u slatkim je ljubavnim

šaptanjima bilo i rečenica koje su bile drugačijega žanra. Tako je svoju novu ljubav

nagovorila na pomoć. Pomoć o kojoj je sanjala već one večeri kada je opijena glazbom slavne

Billie stajala naslonjena na pult i maštala; pomoć pri bijegu iz ovoga malenog grada, pomoć

za ostvarenje svoje osobne pustolovine, pustolovine svojega života.

* * * * *

Nagovorila ga je da isprazni blagajnu; kako to grozno zvuči, kad se napiše ovako, ogoljelo,

bez ikakvih stiliskih, naracijskih dodataka, bez objašnjenja. Marlona, pridošlicu, svojega

novog ljubavnika; dakle, jedne je večeri, kad je završila s poslom, zaboravila zaključati ulazna

vrata malene prodavaonice. Utržak nije bio neki, ali je bio samo uvod u daljnje zabranjene

radnje. Zato je ona večer, večer u kojoj su se upoznali Marlon, neznanac, i ona bila samo

uvod kraja, završetak jednoga razdoblja njezina života, početak (samo) njene životne

pustolovine.

54

Dilan, Šef (njezina srca, ali to je bila tajna koju je Anita umotala u baršun i sakrila u skrivenu

odaju svoje duše – kule od bjelokosti – zabranjena grada) imao je niz dučančića rasutih po

cijelome gradu. Jedan je bio suvenirnica i taj je dobro poslovao, posebno ljeti kada bi grad

okupirali turisti i stranci. Drugi je – najisplativiji – bio dućan mješovitom robom, a treća je

bila pekarnica u centru grada. Pekarnicu je Anita naročito voljela jer je bila ispunjena

mirisima kruha i peciva i slanoga mirisa mora i pustolovine koji je bura donosila s bliske

obale. Ključeve navedenih prodavaonica Aniti nije bilo teško dobiti jer je još uvijek bila

gostom Dilanovih odaja iako ju je u njih puštao sa sve manjim oduševljenjem; ipak je on bio

odgajan na glazbi Sistersa i Missiona i, da, i tog plačljivog i divnog Morisseya, i stoga je

njega bilo teško voljeti (Anita bi ipak tu zadaću naučila da si je dala više vremena i da je to

zaista htjela).

Nakon što je iz blagajni pokupio ono što nije bilo njegovo, dakle, sav sadržaj, Marlon,

nepozvani, onaj treći i mladi buntovnik, u svakodnevnome životu Karlo, svojim je plijenom

napunio džepove traperica i kožne jakne i u maniri romantičnoga junaka, kakvoga bi sigurno

opjevao Hendrix, Morrison ili možda čak i Jagger, odnio plijen svojoj dragoj.

Ono što Karlo nije znao bila je činjenica da je Anita zaboravila ugasiti kamere u spomenutim

prodavaonicama. Zato se iznenadio kasnije te večeri kad je policija zakucala na vrata njegove

iznajmljene sobe – koju je plaćala Anita i, kako je Karlo mislio, u šali je zvala svojom

isplativom investicijom.

Baš je u tome trenutku Karlo pakirao svoj kovčeg. Nažalost, kovčeg mu još dugo neće trebati.

55

* * * * *

Anita je mjesecima ranije spakirala svoje kovčege. Mjesecima ranije izvadila je putovnicu i u

trenutku u kojemu je jadni Karlo zaglavio na policiji, a Dilan, ipak, s nešto žaljenja pomišljao

na njeno malo lice i blijedo tijelo, sjedila je u kupeu međunarodnoga vlaka.

Jutro poslije već je blijede prste vitkih nogu kupala u slanoj vodi Azurnoga mora dok je s

prijenosnoga radija kraj nje šansonijer pjevao o izgubljenoj ljubavi što je zvučalo daleko

petičnije na jeziku njene nove domovine, Francuske.

I tad je Anita osjetila maleni, lagani ubod nostalgije za onim malenim gradom, onom

prodavaonicom ploča, onim muškarcima koji su je voljeli i koji su podcijenili snagu

ostavljene djevojke, opasnost koja prijeti od oniih koji rijetko, vrlo rijetko puštaju na slobodu

zlatnu pticu ljubavi i koju inače čuvaju dobro skrivenu od tuđih pogleda, dodira, srca.

Iako je u ostavljeni gradić bila gotovo zaljubljena, to je nije sprječavalo da cijeli svoj mladi

život mašta o bijegu: takva je bila, nije voljela osjećati uže oko vrata i zapešća, željela je

slobodu kretanja, makar to značilo da će za uspomenu čuvati ožiljke na mjestima gdje su bili

uzlovi, gdje je bilo stegnuto uže. Makar to značilo da će zauvijek bježati. Cause „I am the

passenger, and I ride, I ride...“

56

57

DVIJE TISUĆE STOTA

(OPERACIJA „GOZBA“)

58

FILIP

U proljetno je jutro 2100. godine Filip sjedio za svojim pisaćim stolom u prostranome

uredu na dvadesetome katu visokog nebodera najvećeg grada u državi .

Država se zvala Justicija - to je ime za koje je Filip digao ruku na sastanku dioničara

najvećih poduzeća na svijetu. Osim te države, postojale su i druge, manje bitne.

Najmanje bitna , iako u nekom smislu najvažnija, bila je Manja država, neslužbena naziva

Zemlja siromašnih, Podzemlje: odandje su se regrutirali radnici i vojnici, iako je oružanih

sukoba bilo sve manje, jer je na vlasti bilo najpravednije moguće društveno uređenje,

politokraciji, u kojoj preko svojih predstavnika vladaju državljani sami.

Filip se protegnuo u naslonjaču i stisnuo dugme na stolu. U ured je ušao

59

jedan od regrutiranih za Pomagače. Bio je to mladić u ranim dvadesetima, Filipov

osobni pomagač, a imao ih je nekolicinu.

Pomagači, odnosno sluge, bili su jeftiniji i stoga su se regrutirali umjesto da se za

svakodnevne fizičke poslove koristi robote. Pomagači, jeftini radnici kojima je plaća stan,

hrana, odjeća, a zatim duhovne potrebe: jedan slobodni dan u tjednu, kad su mogli otići u

centar Najvećega grada i gledati filmove na velikome ekranu postavljenome na zid najvišega

nebodera, upravo ovog u kojemu je sjedio Filip za svojim pisaćim stolom i jutros, iznenada,

dobio poriv nostalgije za izgubljenim. Krivo je tome bilo i pismo.

60

PISMO

Filip ponovno spusti pismo na radni stol i ponovno ga podigne. I opet spusti, kao opečen

njegovom bjelinom i upitnosti njegova sadržaja. Kako je do njega došla ova imitacija

papirnatoga lista, imitacija tinte kojom mora biti ispunjen, nije mogao ni zamisliti. Pošta

odavno ne postoji, ne ona u negdašnjemu smislu. Papir i tinta već su dugo dio muzejskih

postavki, a sasvim sigurno više nitko ne piše pisma.

Pismo je dočekalo Filipa jutros na stolu njegova prostranog ureda s pogledom na

virtualni zid koji je prenosio događaje s jedne od plaža, kakvih je nekoć bilo mnogo, a koje

su izumrle zbog nepoštivanja prirode i njezinih zakona, zbog pokušaja da se ona preoblikuje,

prilagodi ljudskim potrebama. Priroda je uzvratila udarac i, onakva kakva je nekoć bila,

nestala.

„Šteta što smo uništili prirodu“, pomislio je Filip gledajući nestvarnu boju plaže i

mora koje ljubi oblake, snimku jednoga prošlog vremena, prošlog zauvijek, nepovratno: na

snimci se izmjenjuju ljudi, kadrovi, zasloni u svjetlu, sjeni i osunčanosti – ovisno o dobu

dana, tog ljetnog dana s početka tisućljeća; 2010. je godina i more je još nestvarno plavo i

oblaci vilinski bijeli, a kupači na snimci sretni.

Obično pismo, ono starinsko, u obliku omotnice i lista papira, bijelo, sramežljivo u svojoj

nepripadnosti ovome svijetu, ovoj stvarnosti, ležalo je na stolu ispod prozora s pogledom na

virtualni prizor prenesen iz prošlosti. Dobio ga je danas. I nemalo ga je uznemirilo. Jer ga je

netko uspio pronaći, onaj dio njega kojega je tako dobro sakrio da ga ni sam više nije mogao

pronaći. Onaj dio koji mu i nije bio potreban, kojega se odrekao i bacio ga daleko od sebe.

61

* * * * *

Čim je dotaknuo pismo, znao je da je njezino. Jednom davno, u jednoj drugačijoj prošlosti,

njegovoj prošlosti, postojala je Ana. S njom je dijelio prošlost, zajedničku, opojnu, tešku,

ljudsku,punu slabosti i strasti. I u toj zajedničkoj, za Filipa diskriminirajućoj prošlosti,

postojalo je skladište, ondje su se čuvala stara računala, i ondje se sastajao s Anom.

„Čim sam te vidjela, znala sam da si to ti. Kao što sam znala da si to ti, još otkad smo

se skrivali u skladištu računala, sjećaš se? Znala sam da si to ti, da ćeš to uvijek biti ti, još

otkad si prvi put rekao moje ime, naglas, usred kiše koja je padala dok smo hodali mračnim

ulicama Podzemlja, ulicama punima sjena, uvijek u bijegu od nekoga pogleda, znajući da ne

možemo pogledima pobjeći, da će nas naći ma kuda krenuli, a ipak smo išli, ususret ljubavi,

budućnosti, mladosti koja je brzo prolazila i koju smo htjeli zaustaviti, usred tog paralelnog

svemira naše stvarnosti, naše priče, susreta koji će jednom postati priča: to sam znala, jer su

bili predobri da bi trajali zauvijek. Znala sam da ćeš otići, a ja ću ostati sa svojim pričama,

sa svojom pričom o tebi koja će mi ostati i koja će postati mojom pričom, mojom literaturom,

i od mene napraviti ženu koja bilježi život, radije nego ga živi, i prije no što sam bila

predoređena za tu ulogu, uloga mi je sama došla u život. Tako je to postala jedina stvar koju

sam odabrala, jedina, osim tebe, osim ove ljubavi prema tebi koja ne prestaje.“

Filip je nakon čitanja pisma pomislio kako je Anin stil pretjerano sentimentalan.

Zatim je pomislio kako je znao da je pismo njezino. Pomislio je i kako se sjeća skladišta i to

ga je pomalo začudilo. Ono što nije pomislio, bilo je, kako je njezina ljubav jaka, i nakon

62

toliko godina. Nije pomislio kako je iskrena i hrabra jer mu je poslala pismo. To nije

pomislio, ali razlog nije bila njegova oholost. Razlog nije bila neosjetljivost, hladnoća

karaktera, samoživost ili sebičnost, a možda je bilo sve to zajedno, no tome nije bio kriv sam

Filip, nego godine provedene na pogrešan način i u pogrešnim uvjetima, na krivim mjestima i

s krivim ljudima: sve je to otklonilo čovječnost iz njegova ponašanja i razmišljanja, i učinilo

ga gotovo strojem, robotom, emocionalnim čudovištem.

Među takvim se ljudima Filip kretao i na kraju je takvim i postao. Zamalo istim.

Još je, ipak, imao sjećanja. Filip je krenuo u šetnju, a sjećanja su navirala. Navirala su

sjećanja dok je hodao perivojem od umjetnog drveća, a onda nije bilo drveća: umjetno

stvorena stvarnost (izraz moguć jedino u Filipovo doba!) postala je samo njegova stvarnost, i

taj je artificijelni perivoj postao perivoj njegova sjećanja, a sjećanja su ga vodila u šetnju,

šetnja ga je vodila u prošlost, u jednu drugu stvarnost, koja je jednom davno, bila sastavljena

od stvarnih događaja i osjećaja. Drugim riječima, tada je još osjećao senzacije stvorene za

čovjeka, od čovjeka i njemu po mjeri.

Osjećao je tada još privrženost drugome čovjeku, naklonost ženi, prvi puta u životu, zadnji

puta. Žena je bila toplo tijelo uskovitlano pored njegova, dah joj je bio topao na njegovu

vratu; žena je bila topli dah i miris svojstven zaljubljenoj djevojci: mirisala je na želju

kupljenu snovima, na kupku od ruža i želja, na mladu ženu prvi put zaljubljenu. Bila je to

ljubav posesivna, kao uostalom sve nemoguće ljubavi, nestvarne, opčinjeni kojima misle da

nekoga mogu posjedovati zaista, i da će ga, ako ga čvrsto vežu ljubavlju ogromnom,

posesivnom, snažnom i zbog svega toga strašnom, tog nekog dakle onda i dobiti, nagnati da

im pripada, sada, uvijek, zauvijek.

Kako je mlada prvi put zaljubljena žena mogla znati da se nekoga veže tako što mu se daje

sloboda, a da ga se posesivnom, sebičnom ljubavlju može samo otjerati? Ona to nije mogla

znati. Uz to, on je imao svoje ambicije, i morao je naći načina i prostora za njihovo

ostvarenje. Filipove su ambicije bile veće od njegovih trenutnih mogućnosti, ali on nije

odustajao. Nije odustajao od želje da se promijeni, postane netko drugačiji, netko drugi,

netko bolji.

63

PROMJENA

I postao je netko drugi, mislio je sad dok je šetao pored ekološki stvorenih stabala koja su

proizvodila kisik i imala su savršena glatka debla koja nikad nisu starila te se tako smanjivao

trošak uzgoja novih. Danas su puno toga pokušavali poboljšati. Radili su na usavršavanju

biljaka, živih bića, strojeva. Ponekad se jedna vrsta miješala s drugom i tako je nastajala

savršena vrsta polu-ljudi, polu-bića, polu-strojeva.

Hodao je sad i mislio kako je stvarno postao netko drugi, netko drugačiji i različit od onoga

mladića kakvim je jednom bio, ali se nije osjećao boljim. Postajanje takvim čovjekom bio je

dugotrajni proces. Takav čovjek kakvim je zamislio da će postati trebao je kao prvo otići,

promijeniti okolinu kako bi mogao promijeniti sebe, iskoračiti iz svakodnevice, izaći iz Reda

koji mu je bio namijenjen i stvoriti sebe iznova.

Jednom je Filip već bio stvoren, onaj stari Filip koji je bio siromašan, koji je živio u uskoj

sobi s malenom kupaonom i čiji se kutak u toj sobici sastojao od ležaja i gomile knjiga

na polici nad ležajem. Stvoren je kad je predodređen za red Pomagača, podanika, dio puka

onih koji postaje korisni jedino kad služi drugima.

„Prirodu smo srećom klonirali“, mislio je Filip, umnožili je u bezbroj primjeraka, pohranili u

pretince laboratorija, mape poput onih u koje pohranjujemo dokumente, dobivenu poštu

(različitu od one koju je danas dobio), suvremene razglednice. Tako je razmišljao Filip, opet

se vrativši pismu. Podsjećalo ga je na prošlost kad je dobivao prava pisma – zadnji trzaji

romantičarstva i skribomanije staromodnih pripadnika društva.

64

Poznavao je jednu skribomanku, nekoć. Imala je ruke, bijele ruke spisateljice bez

budućnosti, imala je usne, tople usne zaljubljenice u pustolovine, u ljubav i, začudo, u njega

samog, imala je lice, malo lice sanjalice, koje je bilo lako zapamtiti i teško, jednom,

ostaviti. Ostavljaju li se, međutim, lica, ostavljaju li se ljudi, bivši ljubavnici, kao da su

zaboravljene stvari, kišobrani kod fizera; napuštaju li se ili se samo pohrane u nekome fajlu,

mapi za dokumente na kojoj piše „ZABORAVLJENE STVARI, LJUDI I OSTALO“?

65

ANA

Anino se pismo pojavilo jednoga dana na Filipovu stolu, kao magijom, a Filip bi i povjerovao

da je tako ondje stiglo. Povjerovao bi jer je Ana bila čarobnjakinja riječi. Ali ipak nije bilo

tako. Ana je upoznala Filipova Pomagača, i on mu je pristao odnijeti njezino pismo.

Vidjela je Filipa jednoga kako ulazi u zgradu Uprave, upravo izašao iz svojega

luksuznog vozila s autopilotom. Isprva ga nije prepoznala jer su ipak prošla dva desetljeća

otkad je vidjela to pravilno lice, mršavo i očiju sivih kao nebo nad Justicijom. Onda ga je

prepoznala: nešto u hodu, pokretima i izrazu lica podsjetilo ju je na bivšega Filipa, mlađega,

nasmiješenijega, koji se krio u ovome sadašnjemu. To je bilo kao postojanje kipa u komadu

mramora, o čemu znaju kipari kad u materijalu prepoznaju sadržaj, u neobrađenoj stijeni vide

ljepotu buduće skulpture. Samo je to ovdje bilo obratno: u sadašnjemu je liku bio negdašnji, u

sredovječnomu muškarcu mladić, zarobljen negdje ispod nekoliko kilograma viška, nekoliko

bora više, nešto mrštenja i neprospavanih noći previše. Nešto ambicija i zacrtanih ciljeva

manje, ako bi se oduzele sve te godine koje su ga stvarale ovakvim kakav je bio sada, i ispod

sadašnjega izvirio bi nekadašnji Filip.

I Ana je napisala pismo.

66

PLATONIJA

Život u Platoniji bio je savršeno uređen. Bio je uređen, uredan, savršen u svojoj urednosti,

unaprijed uređenu redu i organizaciji.

Sluge su prolazile obuku, sluge su davale otmjenost svojim gospodarima. Gospodari su im

bili vječni gospodari. To nisu bili robovi. Bili su dio pravedne raspodjele ljudi i zanimanja,

potjecali su od savršene ideje da je svatko stvoren za nešto i na svoj način može pomoći

državi.

Oni koji su upravljali, bili su zauzeti sastancima na kojima su se donosile važne odluke, inače

su pratili kretanje dionica i položaj važnih tvrtki koje su imale značenje nekdašnjih gradova-

država, jer su brojile tisuće ljudi, stotine onih u upravama i još stotine radnika koji su im

pomagali.

Ana je dovršila poglavlje i zagledala se u imaginarni prozor iznad stola: omiljena kulisa za

pisanje bila joj je – jedna plaža i kupači snimljeni negdje 2010. – i nadahnjivala je više nego

sivi betonski neboderi u magli, ikonografija njena grada u sadašnjosti.

Voljela je zapisivanje misli, želja, osjećaja, voljela je titranje slova na ekranu, kao i starinski

pribor za pisanje. Oduvijek je o sebi voljela razmišljati kao o spisateljici , iako nije bila

regrutirana za red Umjetnika.

67

DAVID

Ana je držala kopiju naliv-pera u ruci, zamišljajući da je jedna od onih pjesnikinja prošloga

stoljeća čije je slike čuvala u mapama svojega maloga računala na dodir, i koje je obožavala

kao osobne Božice stvaralaštva, umjetnosti i originalnosti, svega što je izumrlo s tim prošlim

dobom u koji bi se, mislila je Ana, puno lakše uklopila nego u ovo današnje.

Kopiju je naliv-pera Ana dobila od svojega prijatelja Davida. David je bio vodič u Gradskome

muzeju, bio je nekoliko godina stariji od Ane, dakle bio je u srednjim četrdesetima i još se

sjećao vremena kad su osjećaji bili dopušteni a priroda živa.

David je još pio čašicu vina uz večeru i radije je kuhao nego pio pilule za nadopunjavanje

potreba organizma za hranjivim tvarima. Odbijao je popiti tabletu za dobro raspoloženje i

protiv pretjeranih osjećaja i zbog toga se osjećao slobodnim.

68

DRUGO PISMO

U drugome je pismu pisalo:

„Kad bih morala sačuvati jednu pjesmu, koju ću zapamtiti – ako bih jednu morala spasiti

– bila bi to sljedeća:

Mraz i sunce,

Čudesan je dan,

Još spavaš, prijateljice,

Lijepa kao san.

Na istoku zora već rudi,

Draga, daj se probudi.

Otvori snene svoje oči,

Jutro već se pod prozorom koči.

Sinoć, sjeti se,

Oluja je bila

I ti si se za

Zastorom krila.

69

A sad: pogledaj kroz prozor.

Vidi bijeli snijeg po ravnici,

Prepoznaj moju ljubav

U sleđenoj krošnji,

U među smrzle grane zalutaloj ptici.

Prepoznaj moju ljubav

U jurnjavi na nestrpljivim konjima,

Posjetit ćemo obalu

Rijeke meni drage,

I pustoši smrznuta krajolika.

Sve one promrzle jele i opustjela polja,

I bježat ću pred sudbinom,

Ljubavi, i vikati u uho šumi,

Da ti si moja, ti si moja,

Ti si moja...1

Drugo je pismo bilo dozirano sentimentalno, lukavo u pogođenosti doze samoironije i

ljubavničkoga sjećanja. Filip i Ana su, prije milijun, prije dvadesetak godina, dok su bili

mladi i ludi - a u mladosti sve je srećom moguće, jer jedino tada život pleše u punini zanosa i

seže blizu Božanskoj iskri strepnje i stvaranja – dakle, dok je još sve bilo moguće i njima

nadohvat ruke, zajedno su čitali pjesme u svojoj ljubavnoj jazbini skladišta starih računala.

Zaboravljeni od ostatka svijeta poput tih starih strojeva, ležali bi u improviziranoj postelji i

nakon ljubavi jeli krekere i jagode, a uz to još čitati knjige – tad su već papirnate knjige

bile teško dostupne i rijetke – i to im se činilo poput dana provedenog u raju.

I tada je Filip potražio Anu. Pretražio je klubove Podzemlja i u jednome našao nekoga tko je

poznaje. Konobar je viđao ženu koja dolazi u klub kako bi pisala. Jedina koja nije dolazila

1 Prema pjesmi: Zimsko jutro. Aleksandar Sergejevič Puškin. Prev. S.B.

70

radi zabave, zaborava ili utjehe, jedina koja je uvijek uza se imala olovku i bilježnicu. Jedina

koja je u svojoj usamljenosti bila lijepa.

- Tamna kosa i blijedo lice, zgodna iako malo tužna, - rekao je mladić, i Filip je znao da je to

ona. Ostavio je poruku:

„Sutra u osam navečer“, glasila je, i konobar se začudio jer Filip nije ostavio nikakve podatke.

Filip se začudio jer je pokleknuo, i, još više, jer je osjetio nemir i ushićenje – već dugo

zanemarene osjećaje.

71

LJUBAV

Što je bilo s ljubavi u suvremenome svijetu, što je bilo s osjećajima u svijetu u kojemu su

dominirali roboti? Nije bila zabranjena ljubav kao takva, samo se gdje god je bilo moguće

ograničavala. Stanovnici Podzemlja mogli su se zaljubljivati, jedino je to imalo cijenu. Cijena

je bila predodređenost djece takvih parova kao onih koji nikada neće napredovati, nikada biti

odabrani za klasu višu one Pomagača i sluga.

SASTANAK

Dok je išao na sastanak s Anom, prolazio je pored velikog ekrana na kojemu se upravo

prikazivala reklama za tablete koje popravljaju raspoloženje. Prekrasna manekenka

72

deklamirala je da onaj tko svakodnevno pije tablete uzima eliksir mladosti i uz smiješak

predivnih bijelih zubi popila jednu.

U kafić u predgrađu, kraj staroga ruševnog kolodvora, Filip je stigao prvi. Sjedio je za

svojom kavom – napitak je zadnji put pio prije desetak godina – i kroz stakleni izlog

promatrao mračnu ulicu. Sjedio je za mramornim stolom i drhtao od neizvjesnosti susreta i

kofeina od kojega se odviknuo. Onda ju je ugledao. Nailazila je mrakom ulice, nalik na vitku

sjenu, priviđenje iz prošlosti. Prilazila je staklenim vratima i našla se kraj njega, sjena

prošlosti, podsjetnik na bivši život, ugodan ali ipak podsjetnik. Filipu je bilo i nije bilo drago

što je ponovno vidi.

Prišla mu je i nasmiješila se. Anino je lice bilo lice žene koju je volio, ali je bilo i novo lice:

imalo je crte poznate i one nepoznate, nove, nastale u godinama koje su proveli odvojeni: o

događajima i ljudima koji su joj te nove crte, obrise sreće, tuge, razmišljanja, nacrtali na licu,

on nije znao ništa.

- Ista si kao prije, - rekao je, kao što bi svaki muškarac rekao bivšoj ljubavi, zanemarivši ono

novo, loše, drugačije, naglasivši lijepo, poznato, ono što bi se ženi kojoj su upućene te

ljubazne riječi svidjelo, izabravši ljubazne, prikladne riječi. Ali u toj laži ima obzirnosti, i

žene radije slušaju laž ako je obzirna, nego neobzirnu istinu. Ana nije bila takva žena, ali

Filip to nije znao. Filip je sretao žene u svojoj okolini, ali su to bile žene dotjerane u

radionicama ljepote, izglačanih bora, zatvorenih pora, izbrisanih nepravilnosti, savršene žene

– lutke koje se više nisu mogle smijati ni plakati – a nisu to više ni željele. Ana je bila prva

prava, stvarna žena koja je puštala svoje i lice i tijelo da se mijenjaju u skladu s godinama,

prva takva koju je izbliza promatrao, nakon mnogo godina. I Filip se sam spremao dati uskoro

ugraditi čip koji će mu s lica i tijela izbrisati godine.

73

* * * * *

Sjedili su jedno nasuprot drugome, u smrznutoj namještenoj pozi sličnoj kakvoj sceni iz

filma, dva lika koja su se srela nakon dugog rastanka i sad su čekali redatelja da im kaže što

im je činiti dalje. Sjedili su poput dva lika iz romana, pobjegla sa stranica Anine bilježnice,

izbjegla iz njezine nedovršene priče, zatečeni u vremenu, prostoru, situaciji na koju nisu bili

naviknuli, nisu bili spremni. Nisu se osjećali ugodno.

Ana je čekala ovaj susret godinama . Čekala je toliko dugo da je nastavljala živjeti svoj

svakodnevni život bez Filipa uvijek u djeliću svijesti zadržavši ideju o neminovnome

ponovnom susretu. Naviknula je živjeti uz tu ideju, tu nadu, ne razmišljajući o njoj danima,

mjesecima, baveći se drugim stvarima, a onda bi se ta ideja ponovno rodila iz tmine njena

duha i ona je opet na njega mislila, opet pomišljala kako je izvjesno da će se ponovno sresti,

zamišljala ponovni susret, uvijek iznova.

Zaboravila je tijekom godina Filipa, dok je bila zaljubljena u druge muškarce, i, iako toj

prvoj ljubavi, tome fatalnom liku divljega samosvojnog Filipa s visokim ambicijama, nije

bila vjerna u onome smislu u kojemu je bila vjerna Penelopa, ipak je zauvijek ostala

Penelopom upravo tome Filipu koji je sad sjedio nasuprot nje.

- Zašto si otišao?, - pitala je iznenada, popravila dugu tamnu kosu i jedan je pramen pao

sasvim blizu Filipova lica.

- Otišao sam jer sam kukavica, naravno, - rekao je iskreno, uz uzdah, i iznenadio samoga sebe

tolikom izravnosti i iskrenosti.

74

- Otišao sam jer mi je trebalo zraka, jer sam htio napredovati, a to sam mogao jedino sam,

znaš već, - skoro nervozno je odgovorio, brzo pogledavši u njezino lice: nije smio biti tako

nervozan i tako direktan, ne nakon što je ovu ženu-djevojku-nepoznanicu-bivšu-ljubavnicu

zadnji puta vidio nagu, bijelu u polumraku uredskih svjetala koja je zastirala šalovima kako

bi prostor djelovao barem malo intimnije.

75

DAVID, PONOVNO

Kasnije te večeri, Ana se kupa i tješi. Kupa se i umišlja kako se oprala od susreta s Filipom,

od njegove blizine, mirisa i sjećanja. U kupki koja miriše na ruže i uspomene, ona se pretvara

da se opušta, uz mirisne svijeće upaljene svuda oko nje, po malenoj kupaoni namještenoj

skromnim namještajem, po sobici koja prethodi toj kupaoni, po cijelome neveliku stanu.

Zatim čuje kucanje. Nitko ne dolazi tako kasno, misli Ana i ustaje iz kade. Budući

stanari imaju videonadzor, nisu potrebni ključevi i brave.

- Nemoj ustajati, - govori David dok rukama zaklanja oči, smijući se. David se često smije,

pomišlja tada Ana nešto što nikada nije pomislila: kako se često smije i kako često i nju

uspijeva nasmijati.

- Kako je bilo, - pita David iza zaklona od svojih ruku, tankih ruku umjetnika, filozofa,

mislioca, probisvjeta, onih skoro prozirnih ruku tanke kože na mršavim dugim prstima, ruku

kakve je Ana uvijek voljela, a koje kod njega prije nije primjećivala.

- Bilo je odlično!, - sad se i ona smije, jer je to jedna velika laž, to da je susret prošao

odlično, zatim, to da je susret bio prilika da se nastavi jedna fatalna ljubav, a zatim se prestaje

smijati, pa se smije sve jače, histerično, u grčevima, naletima besmislena smijeha koji joj

potresa ramena, i, napokon, u suzama koje joj teku niz blijedo lice, a zatim se smije, jer osjeća

olakšanje, jer se svemu može nasmijati, smijati do suza, do besmisla, do boli.

76

-Morat ću popiti tabletu, eliksir mladosti, povratak prirodi, svemoguću tabletu protiv boli i

starenja i pretjeranih osjećaja, - ona govori, još kroz suze i smijeh, kroz suze-smijeh, i gleda

Davida u oči, tamne oči koje na svjetlu postaju žute, jantarne, oči lisice koju je Mali Princ htio

pripitomiti (to, isto tako, ona vidi tek sada).

On se smješka, zatim se smije manje, ozbiljno promatra njezino malo lice u grmu bujne

tamne kose, i ona zna: korak, dva, i bit će kraj nje, još korak, i priča, još jedna, započet će, i

zatim, ona dopušta da se priča razvije, da je on ljubi, i tad shvaća da je oduvijek bio uz nju, i

uvijek će biti. I zbog toga je, napokon, manje nesretna. I, jer uvijek zna što treba reći, on kaže,

šapće joj u kosu, u pregib između glave i vrata, u grudi dok se smješta kraj nje u kadu:

- Sloboda je u glavi , kaže David, - samo trebaš odlučiti biti hrabra.

77

ISTINE I LAŽI (JOŠ O FILIPU)

Naravno da se sjećao svega. Nikad se nije prestao sjećati. Samo se nije želio prisjećati.

Potisnuo je sav taj bivši život, pravio se da ne postoji.

78

Postojao je u dalekim kulama njegove novoizgrađene osobnosti, tajnim prostorijama

podsvijesti, u paralelnome svijetu neželjene stvarnosti, jedne davne, prežaljene slike samoga

sebe koju bi najradije izbrisao a bez koje ne bi bio to što jest.

Rekao je „Ne sjećam se“, jer je tako bilo lakše, jer je Ana bila rođena da živi slobodno, stvara

pjesme i priče, jer bi je uništio, jer bi uništio oboje, da je pristao obnoviti tu priču koja je

davno završila. Ana će večeras uvidjeti, da ga nikad nije poznavala, zaboravit će ga s

vremenom i tako će biti bolje.

Lako je bilo postati strojem. Popiješ tabletu za dobro raspoloženje ujutro, uz energetski

napitak, i prioneš uz novi dan osvježen i nov, kao novo računalo na stolu; svako toliko novi

modeli, poboljšane memorije, uređena programa. Samo sjedneš i radiš, ne moraš razmišljati;

radiš-ne razmišljaš, ne razmišljaš-ne postojiš.

* * * * *

Tako je razmišljao Filip večeras, kad se vratio sa sastanka s Anom, i dok je sjedio u svojemu

uredu i promatrao maglu oko glomazne zgrade – nije navukao zastor s virtualnim prizorima

– i dugačkom zlatnom žlicom miješao energetski napitak.

Opet je bio sam, kao uvijek, kao na početku, mislio je. Odlučio se odreći Pomagača, a

pomišljao je i da od ilegalnih dobavljača nabavi alkohol i otkaže sutrašnje poslovne sastanke.

79

Sjedit će ipak, znao je, sutradan među ljudima-robotima, stvarnim i živim ljudima i polu-

robotima koje su ti ljudi stvorili. I svi će izgledati jednako, ukočeni nad svojim računalima i

odjeveni u jednaka tamna odijela koja su se oblikovala po tijelima i svima stajala savršeno.

Sjedit će Filip među svojim poslovnim partnerima i razmišljati kako sjedi u sobi punoj robota,

a ljudi su u toj sobi veći roboti od ovih koje su stvorili.

I neće biti strašno to što je položio oružje, prestao se za sebe boriti ni to što sjedi u društvu

polu-stvari, polu-bića i donosi odluke važne za sudbinu zemlje, a za koje zapravo nije

sposoban ni mjerodavan. Strašno će biti to što će odsada svega toga biti svjestan.

80

KRAJ IGRE

(GAME OVER)

Eksperiment je bio završen, a predviđeno, sudionici zavjere, igrači u igrokazu o davnoj

ljubavi ponovno pronađenoj, nisu željeli skočiti stepenicu niže, unazad, prema položaju

goremu od onoga na koji su već bili naviknuli, iako oboje djeca Podzemlja, siromaštva i

druge klase, one lošije.

81

KRAJ OPERACIJE „GOZBA“

Eksperiment je bio završen, a polu-robot-poluživo biće, zatvorio je poglavlje „OPERACIJA

„GOZBA“/ANA I FILIP“ u glavnome računalu, računalu svih računala.

Sutradan je sjedio Filip na sastanku na kojemu se govorilo o njegovu životu. Govorilo se o

ženi njegova života, a on se pravio kao da ga se sve to ne tiče. Nije promijenio izraz lica, izraz

nezainteresiranosti, kad je humanoid otvorio dosje na kojemu je pisao „ANA“ i počeo čitati

treće pismo njemu namijenjeno.

82

U trećemu je pismu par riječi bilo napisanih starim naliv-perom:

„Filipe, dragi,

Kiša iz sjećanja na tebe, polako nestaje. . Ona kiša koja je padala kad smo hodali ulicama

našega grada, kraj starih kuća, pročelja kojih više nema… sjećaš se?

Ne čujem više kišu, ne mislim više ni o tebi; ostao si, dječak iz moje prošlosti, u toj

prošlosti… a o tebi danas neću ni misliti. Sigurna sam da sam se i ja promijenila.

Uglavnom, neću te više gnjaviti. Ostani u svome miru, miran i dalek, neka nova slika,

hladna slika bivšega Filipa, kakvog sam nekoć znala.

Sve najbolje,

Ana.“

Humanoid nije naglasio kako je primalac ovdje prisutan, kako je to Filip. Zatim su se svi opet

pretvarali kao da ih se stvarnost ne tiče, kao da su činjenice fikcija, a fikcija cilj u daljini

kojemu svi teže, kao da pričaju o životu novoga ekološki uzgojenoga perivoja koji će zasaditi

u virtualnu vrtu dioničkoga društva kojemu predsjedavaju, a ne o stvarnim životima još

živućih ljudi. Bila je to neka jeziva igra kojoj se stupanj jezivosti povećavao, svakim danom,

svakim sastankom sve više, a kojoj je Filip sve ravnodušnije prisustvovao. Imao je osjećaj da

bi se, da prekine tu igru, dogodilo nešto strašno, da bi svijet stao, da bi se probudio ili

zauvijek zaspao. Stoga je igru igrao dalje, nije je prekidao, pravio se da ga se sve to skupa ne

tiče.

83

„I čovjek opet, još uvijek, ne zna tko ga čeka na kraju puta“, mislio je Filip,„možda je čak i

Tvorac, Stvoritelj, onaj koji čeka na kraju tunela, ponovno – robot?“

ANA I FILIP

( EPILOG )

Ana je osjećala vjetar kako joj struji preko lica, uneređuje kosu, pretvara od nje još veći

nered zakovrčanih niti, i zažmirila je udišući slobodu koja je lebdjela oko njena lica, tijela,

ruku sklopljenih u ruci vozača automobila u kojemu je sjedila.

Kroz otvoreni je prozor gledala umjetna polja zasađena recikliranim nasadima boje

zelene tempere svježe istisnute iz tube. Oponašajući prirodu, zelenilo su zamijenile nasade

stotina suncokreta žutih kao žumanjci s kojima je majka radila kolače u njezinome

djetinjstvu.

Suncokreti su Anino omiljeno cvijeće. Sunce je uspjelo proviriti iza naslaga magle i smoga

i Ana uhvati taj tračak svjetla prstima, osjeti njegovu toplinu, upije ga i spremi među sjećanja.

84

U sjećanju će joj, zauvijek, ostati ovaj dan, ova vožnja i Davidova raskuštrana kosa boje

suncokreta dok gleda u daljinu, u koju nosi i nju, i ona, u djeliću budućega sjećanja, jedan

cijeli trenutak, jedan cijeli dan svojega bijega od prošloga života, vjeruje: još postoje predjeli

gdje se može uloviti zraka sunca, ljubav postoji, može se biti slobodan, more je još ondje i

čeka ih, duboko i nadmoćno i poput neba kakvo je bilo nekoć, prozirno i plavo - ma što o

tome drugi govorili, ma što o tome mislili. Ana zaklapa oči dok čeka da stignu u usamljeno

mjesto na obali, gdje ljudi još vjeruju u sve te stvari, gdje budućnost još nije stigla.

@ Sanja Kobasić-Bužimkić, proljeće 2005.- ljeto

2013., Hrvatska Kostajnica

85

Zbirku „To je bilo neizbježno“ objavilo je 2014. Društvo prijatelja knjige „Milivoj Cvetnić“

iz Hrvatske Kostajnice.

Autorica je nositeljica autorskih prava, a nakladnik nositelj istih za prvo izdanje.

Knjiga se, u cijelosti ili djelomice, ne smije kopirati ili koristiti u ikakve svrhe (objavljivanja

djelomice ili u cijelosti, prezentiranja publici, u časopisima, publikacijama itd.) bez znanja

autorice.

Gradska knjižnica Petrinja ima suglasnost autorice da knjigu objavi na svojim stranicama:

http://www.gkc-petrinja.hr/ u sklopu projekta „Objavi roman“.

Sanja Kobasić-Bužimkić, 18.02. 2016.

Više o autorici saznajte na stranici:

http://www.hdkdm-klubprvihpisaca.hr/buzimkic-sanja/