TKALČIĆ 18

455

UDK 929 Stepinac, A. (044)

929 Pavlović, A. (044)

Stručni članak

Mr. sc. Ivan Armanda

Leksikografski zavod Miroslav Krleža

Zagreb, Frankopanska 26

PISMA NADBISKUPA ALOJZIJA STEPINCA

KRIŽARICI AMADEJI PAVLOVIĆ

Sažetak

U članku se donosi kratki životopis redovnice Amadeje Pavlović (1895.-

1971.) iz Družbe milosrdnih sestara Svetoga Križa, potom kratki osvrt na 21

pismo koje joj je u vremenu od 23. travnja 1952. do 4. srpnja 1959. uputio

nadbiskup Alojzije Stepinac iz kućnoga pritvora u Krašiću. Glavni dio član-

ka predstavlja prijepis spomenutih pisama, koja su popraćena bilješkama s

prijevodima latinskih, francuskih i njemačkih dijelova, te s podatcima o ne-

kim osobama koje nadbiskup spominje u pismima. Prijepis pisama predstav-

lja prinos poznavanju Stepinčevih uzničkih dana u Krašiću, te njegova od-

nosa prema komunističkim vlastima i prema redovništvu, ali su ujedno bogat

izvor za životopis uzorne redovnice Amadeje Pavlović i za analiziranje od-

nosa komunističkih vlasti prema redovnicama u bivšoj Jugoslaviji.

Ključne riječi: Alojzije Stepinac, Amadeja Pavlović, pisma.

Uvod

Život zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala, bl. Alojzija Stepinca, trajno

pobuđuje zanimanje kako znanstvenika, tako i vjernika. Ne čudi stoga da mu

je posvećen veći broj knjiga u kojima su njegov lik i djelo iscrpno i podrob-

no prikazani. Osim toga, sve je više djela koja donose izbor iz njegovih pro-

povijedi, govora i pisama, što je od osobitoga značaja za bolje upoznavanje

toga velikana naše narodne i crkvene povijesti. Upravo tome smjera i ovaj

članak donoseći prijepis pisama što ih je Stepinac od 23. travnja 1952. do 4.

srpnja 1959. uputio s. Amadeji Pavlović iz Družbe milosrdnih sestara Sve-

toga Križa. Smatrao sam shodnim prije prijepisa pisama donijeti životopis s.

I. ARMANDA, Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović,

Tkalčić, 18./2014., 455-483. 456

Amadeje u kratkim crtama, a potom i kratki osvrt na sadržaj pisama koja joj

je Stepinac uputio. Nakon toga slijedi središnji dio ovoga rada, tj. prijepis

samih pisama koja sam popratio nužnim bilješkama, donoseći u njima prije-

vode francuskih, njemačkih i latinskih dijelova, te podatke o nekim osobama

koje nadbiskup spominje u pismima. Osim što daju prinos boljem poznava-

nju Stepinčevih uzničkih dana u Krašiću, pisma koja ovdje donosimo osobi-

to su zanimljiva zbog kardinalovih stavova prema njegovim progoniteljima i

prema redovnicama. Osim toga, iz pisama se jasno i nedvosmisleno očituje

odnos komunističkih vlasti prema redovnicama kroz brojne probleme koje

im stvaraju, a na koje se kardinal osvrće, predlažući ujedno prikladna rješe-

nja. Na kraju, pisma su bogat izvor za poznavanje života s. Amadeje Pavlo-

vić, koja je za sobom ostavila glas uzorne i svete redovnice, pa joj se mnogi

obraćaju u molitvama i predlažu pokretanje postupka za njezinu beatifikaci-

ju.

Kratki životopis Amadeje Pavlović1

Karolina Pavlović rođena je 28. siječnja 1895. u Petrovaradinu, gdje je

polazila šest razreda pučke škole, a sedmi i osmi razred polazila je u Novom

Sadu. Završivši trgovačku školu, dvije godine provela je u roditeljskom do-

mu čekajući posao, a potom je radila kod kotarske oblasti u Zemunu. Osje-

tivši duhovni poziv, 4. studenoga 1922. došla je u Đakovo i ušla u samostan

Družbe milosrdnih sestara Svetoga Križa Trećega franjevačkoga reda. Ulas-

kom u novaštvo 12. kolovoza 1925. dobila je redovničko ime s. Marija

Amadeja. Prve zavjete položila je 15. kolovoza 1926., a doživotne 15. kolo-

voza 1932. Nakon ulaska u samostan završila je učiteljsku školu, a 1929./30.

i Višu pedagošku akademiju u Zagrebu. Od jeseni 1926. radila je kao učite-

ljica na Državnoj pučkoj školi u Đakovu, a od 1930. do 1941. predavala je

hrvatski jezik, zemljopis i povijest na građanskoj školi koju su sestre Sv.

Križa vodile u Đakovu. Već 1937. ušla je u sastav pokrajinskog Vijeća,

1940. imenovana je zamjenicom pokrajinske poglavarice, a 1943. pokrajin-

1 Više o s. Amadeji Pavlović vidi u: In memoriam: majka Amadeja Pavlović. Đakovo,

1971. ― U znaku križa, 30./2009., br. 2 – čitav broj posvećen s. Amadeji povodom

svečanosti proglašenja pravednicom među narodima. ― ARMANDA, Ivan. Odnos ses-

tre Amadeje Pavlović, poglavarice Hrvatske provincije Družbe Milosrdnih sestara

Svetoga Križa, prema komunističkim vlastima u Jugoslaviji. U: Časopis za suvremenu

povijest, 43./2011., br. 2, str. 481-499. ― ARMANDA, Ivan. Lik i djelovanje redovnice

Amadeje Pavlović (1895.-1971.) iz Družbe milosrdnih sestara Sv. Križa. U: Tkalčić,

16./2012., br. 16, str. 9-58.


Tkalčić, 18./2014., 455-483. 457

skom poglavaricom. Tu je službu obnašala do 1955. Doba je to ratnih i pora-

tnih previranja u kojima su se dogodile velike društveno-političke promjene,

precrtane su granice na zemljovidima, a Hrvatska se, nakon krvavoga rata,

našla iza željezne zavjese, u novonastaloj državnoj tvorevini, koju mnogi

opravdano nazivaju tamnicom naroda.

U teškim godinama Drugoga svjetskog rata dio redovnica našao se na

prvim crtama bojišnice, druge su gladovale, treće su bile prisiljene napustiti

svoje samostane, a četvrte su pod svoj krov primale izgnane sestre i civile. U

mjestima i gradovima u kojima su sestre živjele i radile smjenjivale su se

ideologije i vlasti, svaka provodeći svoju diktaturu i nemilosrdno se obruša-

vajući na sve one koji su im se protivili. Blokada prometnica i prekid svih

veza s pojedinim gradovima stvarali su dodatne poteškoće, jer provincijalna

poglavarica ne samo da nije mogla obavljati kanonske pohode pojedinim

zajednicama, nego nije mogla čak ni pisano s njima komunicirati, pa često

mjesecima nije znala što se s tim zajednicama događa ni jesu li pojedine

sestre uobće žive, ili ih je ratni vihor stajao života.

Kao pokrajinska poglavarica, s. Amadeja maksimalno se trudila i nesebi-

čno žrtvovala za svoje sestre, što dovoljno svjedoči činjenica da je jednom u

ratno doba putovala u otvorenom vojnom zrakoplovu kako bi ih posjetila.

No žrtvovala se i za brojne druge koji su bili u potrebi. Spominjem samo

činjenicu da je od lipnja 1941. do svibnja 1945. pod lažnim imenom skrivala

u đakovačkom samostanu židovsku djevojčicu Zdenku Bienenstock, koja je

zbog rasističke mržnje izgubila obitelj. Izlažući tako neposrednoj opasnosti

sebe i ostale sestre, uspjela je spasiti tu židovsku djevojčicu, koja je kasnije

otišla u inozemstvo. U travnju 2008. uputila je molbu Yad Vashemu da se s.

Amadeji Pavlović dodijeli naslov pravednice među narodima, što se dogodi-

lo 2009.

Po isteku službe pokrajinske poglavarice, s. Amadeja Pavlović obnašala

je od 1955. do 1959. službu kućne starješice u samostanu na Sušaku, a po-

tom je preuzela brigu za kandidatice u samostanu na Vrhovcu. Godine 1966.

vratila se u pokrajinsku kuću u Đakovu, odakle je 1971. privremeno otišla

na Sušak gdje je iznenada preminula 26. studenoga 1971. Njezino je tijelo

pokopano u sestarskom grobu na đakovačkom groblju.

Pisma nadbiskupa Stepinca s. Amadeji Pavlović

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac pokazao se pravim otcem i prija-

teljem svim muškim i ženskim redovničkim zajednicama u njegovoj nadbis-

kupiji, ali i šire. Njegovu otčinsku skrb osjetile su, između ostalih, i Sestre


Tkalčić, 18./2014., 455-483. 458

Sv. Križa, a posebno njihova pokrajinska poglavarica Amadeja Pavlović,

koja je s nadbiskupom razvila prijateljske odnose. Vjerojatno su se upoznali

nedugo nakon što je s. Amadeja 1943. postala pokrajinska poglavarica. Po-

četak dobre prijateljske suradnje otežao je Drugi svjetski rat, a potom preki-

nuo komunistički progon nadbiskupa Stepinca koji je doveo do namještenog

sudskog postupka i utamničenja u lepoglavskoj kaznionici. No, nakon što je

u prosincu 1951. Stepinac premješten u kućni pritvor u Krašiću, stanje se u

tom pogledu poboljšalo. Premda uz mnogo muke i rizika, nadbiskupa se

moglo posjetiti i pisano komunicirati s njime.

Župnik Josip Vraneković u svom je dnevniku zabilježio nekoliko posjeta

majke Amadeje Pavlović nadbiskupu Stepincu u krašičkome sužanjstvu.

Prvi njezin posjet Vraneković bilježi 25. kolovoza 1952.,2 a sljedeći 27.

ožujka 1953. kada je majka Amadeja došla tražiti “važni savjet kod Eminen-

cije.” Premda nije zabilježio o kojem je savjetu bila riječ, Vraneković je

Stepinčev dojam o majci Amadeji sažeo ovim riječima: “Eminencija je zove

mulier fortis.”3 Vraneković majku Amadeju zadnji put u svom dnevniku

spominje 2. veljače 1954., kada, govoreći o njezinu posjetu nadbiskupu,

bilježi: “S. Amadeja me pitala, što bi mi trebalo za kuću? Ništa posebno – ja

joj odgovorim. Vidjela je u sestarskoj sobi jednostruki prozor i odmah im

ostavi 4.000, da nabave još jedan okvir i krila. Sestre joj reknu, da bismo

trebali žlice, vilice i noževe, jer ove iz Nadbiskupskog dvora treba svaki put

dugo čistiti. I brzo dobismo od nje pribor za 8 osoba i lijek za vlč. gospodina

Kadleca (Cortizon).”4

Osim što je posjećivala Stepinca u Krašiću, majka Amadeja se dopisivala

s njime. Vjerojatno već početkom 1952. uputila mu je prvo pismo, na koje je

on odgovorio 23. travnja. Od tada pa do 4. srpnja 1959. Stepinac je majci

Amadeji uputio 21 pismo, od čega 15 dok je obnašala službu pokrajinske

poglavarice i 6 nakon isteka te službe. Također treba napomenuti da pismo

pod brojem 16 nije pravo pismo, nego kratki vlastoručni nadbiskupov zapis

na podsjetnici.5 Nažalost, premda je sačuvala nadbiskupova pisma, majka

Amadeja nije sačuvala kopije svojih pisama Stepincu. Ipak, njihov je sadržaj

2 Usp. VRANEKOVIĆ, Josip. Dnevnik. Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardi-

nala Alojzija Stepinca (5. XII. 1951. – 10. II. 1960.). Izd. Postulatura bl. Alojzija Ste-

pinca. Priredio Juraj BATELJA. Zagreb, 2011., str. 113. 3 VRANEKOVIĆ, J. Dnevnik, (2011.), str. 153.

4 VRANEKOVIĆ, J. Dnevnik, (2011.), str. 261.

5 Izvornici Stepinčevih pisama čuvaju se u Arhivu Hrvatske provincije Milosrdnih ses-

tara Sv. Križa, Fascikl Pisma sluge Božjega Alojzija kardinala Stepinca našoj majci

Amadeji.


Tkalčić, 18./2014., 455-483. 459

moguće rekonstruirati na temelju Stepinčevih pisama iz kojih se vidi da ga

je majka Amadeja hrabrila jer njegovi “kalvarijski časovi još nisu prošli”,6

obavještavala ga je o događajima iz svoga života i iz života svoje redovničke

obitelji, posebno o problemima s kojima se sestre suočavaju. Potonje se po-

najviše odnosi na odpuštanje sestara iz javnih službi, šikaniranje onih koje

su ostale raditi u javnim službama, uglavnom u bolnicama, pokušaj vlasti da

zabrane sestrama nositi redovnička odijela dok rade u javnim službama te

oduzimanje imovine i protjerivanje sestara iz njihovih domova.

Nadbiskup u svojim pismima tješi i hrabri majku Amadeju, a preko nje i

ostale sestre, te joj daje savjete kako se postaviti prema vlastima i kako pos-

tupati u nekim slučajevima. Osim toga, Stepinčeva su pisma bogat izvor

podataka o njegovoj pastoralnoj djelatnosti u krašičkoj župi, o komunistič-

kim provokacijama i problemima koje su stvarali, o nadbiskupovu zdravlju,

o njegovu stavu prema svećenicima koji stupaju u staleška udruženja, te

obćenito o njegovom viđenju stanja i budućnosti Crkve u komunističkoj

Jugoslaviji, ali i o budućnosti samoga komunizma na našim hrvatskim pros-

torima, pri čemu je posebno dojmljiv njegov poziv na molitvu za progonite-

lje Crkve, koji i njega progone. Također, jasno se vidi Stepinčev stav prema

redovnicama i njihovoj ulozi u Crkvi.

Prijepis pisama nadbiskupa Alojzija Stepinca s. Amadeji Pavlović

1.

Krašić, 23. IV. 1952.

Časna gospodjo!

Primio sam Vaše cijenjeno pismo sa dobrim željama k svetim Uskrsnim

blagdanima. Uzvraćam ih isto tako i Vama i cijeloj Vašoj Družbi.

Imate pravo, kada kažete, da naši kalvarijski časovi još nisu prošli. O

tome sam ja bio uvjeren, kada sam izlazio iz tamnice, i nijesam u tom pog-

ledu dijelio optimizam s drugim ljudima. I dogadjaji su pokazali, da sam

imao pravo. Do danas ne znam da li je ovdje prošao dan, a da nisu naši nep-

rijatelji poduzeli bilo što protiv Crkve, u nadi da će i meni i ostalim svećeni-

cima slomiti živce. Hvala Bogu! Jača je od svega milost Božja, s kojom se

diči Sveti Pavao, kad kaže: “Sve mogu u Onom, koji me jača!”

6 Fascikl Pisma sluge Božjega Alojzija kardinala Stepinca našoj majci Amadeji, br. 1,

Alojzije Stepinac majci Amadeji Pavlović, Krašić, 23. IV. 1952.


Tkalčić, 18./2014., 455-483. 460

Pišete mi, da Vam je ponovno produljena briga za Družbu.7 Kad je to

učinjeno mimo Vaše volje, možete biti mirni i prikloniti se svetim odlukama

Božjim. Jer, ako nijedan pametan gospodar ne tovari na svoje živinče više

nego može nositi, zar bismo mogli i pomisliti, da bi dobri Bog nametnuo na

nas više nego što mogu naše bijedne sile da podnesu? Zato i govori apostol:

“Vjeran je Bog, koji ne će dopustiti da budete kušani više nego što možete,

nego će kušnji učiniti kraj, da možete izdržati.”

Nema nikakove sumnje, da će i ovim strašnim patnjama čovječanstva

Gospodin učiniti kraj jednoga dana i svojoj svetoj Crkvi dati da opet odahne

u miru i nastavi svoj posao. Kada, to je Njegova stvar. A na nama je, da se

držimo riječi Duha Svetoga: “Strpljivi izdrži do pravoga vremena; poslije

mu iz toga izraste radost.” Izrasti će jednom sigurno i za Vašu Družbu! Ne

dajte se samo nikada zavesti mržnjom na one, koji nam zlo čine, nego se

molimo za njih, da krv Spasitelja našega ne bude uzalud za njih prolivena,

kad je i za njih umro na križu.

Uz sveti blagoslov Vama i cijeloj Vašoj Družbi,

Alojzije

nadbiskup zagrebački

2.

Krašić, 3. IV. 1953.

Časna gospodjo!

Primio sam Vaše cijenjeno pismo, pa Vam od srca hvalim na dobrim

željama k svetim uskrsnim blagdanima.

Rado ću uključiti u svetu Misu cijelu Vašu Družbu, da ju Bog uzdrži u

svojoj svetoj milosti u ovim burnim danima. Neka Vas medjutim ne dira

odviše otpad onih dviju jadnih sestara o kojima govorite. Isus je bio Bog i

imao je uza Se samo dvanajst apostola. Sigurno im nitko nije mogao dati

boljega odgoja nego što im ga je dao Spasitelj, podupirući ih neprestano

svojom milošću. Ali eto, izmedju dvanajstorice se našao jedan Juda. Bog je

učinio što je mogao. Ali nije dokinuo slobodne ljudske volje. Ako netko tu

slobodnu volju zlorabi na svoju propast, mi možemo žaliti dotičnog čovjeka,

ali mu pomoći ne možemo, ako prezre milost Božju.

7 S. Amadeji Pavlović služba provincijalne poglavarice prvi je put povjerena 1943.

godine. Nakon isteka šestogodišta, služba joj se produžava za dva trogodišta: prvi put

1949., a drugi put 1952. Upravo na potonje produženje službe odnose se gornje Ste-

pinčeve riječi.


Tkalčić, 18./2014., 455-483. 461

Zato i govori mudri Sirah: “On je u početku stvorio čovjeka i predao ga

vlastitoj odluci. Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, i vjernost držati zavisi

o slobodnoj volji tvojoj. On je preda te stavio oganj i vodu. Pruži ruku svoju,

za čim hoćeš. Pred čovjekom su život i smrt. Što hoće dat će mu se.” Dao

dobri Bog, da sve ostale vaše sestre odaberu život a ne smrt!

Na tu nakanu šaljem od srca svoj blagoslov Vama i cijeloj Vašoj Družbi.

Alojzije kard. Stepinac


3.

Časna gospodjo!

Primio sam Vaše cijenjeno pismo sa čestitkom k imendanu. Hvala od

srca Vama i svim Vašim sestrama. Hvala napose na molitvama, koje su sva

naša snaga u ovoj borbi, koja se vodi malne po čitavom svijetu i izmedju

dobra i zla.

Podržavajte u svim Vašim sestrama duh neograničenog pouzdanja u Go-

spodina. “Blažen čovjek, govori Duh Sveti, blažen čovjek čija je nada ime

Gospodnje!” Taj je doista blažen već na ovome svijetu, a da i ne govorimo o

drugom, jer dragi Bog s posebnim nekim miljem gleda na one, koji svu nadu

svoju stavljaju u Njega. To je jedina opasnost zapravo, koja nam prijeti –

malodušnost, nepovjerenje u Gospoda. Sve druge se dadu svladati i pobije-

diti bez većih poteškoća, ako smo čvrsto utemeljeni nadom u Bogu našemu.

Bog je Vašu Družbu upravo čudesno zaštitio kroz ove teške godine. On

će to učiniti i ubuduće, izvan svake sumnje. Imajte puno povjerenje u Njega!



4.

Krašić, 14. VII. 1953.

Časna gospodjo!

Primio sam Vaš cijenjeni brzojav sa čestitkom prigodom imendana, ali

radi raznih okolnosti nisam dospio do sada da odgovorim. Srdačno hvala na

dobrim željama, napose na svetim molitvama.

Ovih dana ste čuli opet štošta o meni, jer se vlastodršci ljute na mene. Mi

se pouzdamo u Boga i ostajemo kod svojih zahtjeva, makar moralo stradati i

to kukavno zdravlje i sam tjelesni život, kad se radi o interesima svete Crk-

ve. Oni idu iznad mojih kukavnih ličnih interesa.


Tkalčić, 18./2014., 455-483. 462

Preporučam se zato ponovno u svete molitve i Vaše i Vaših sestara, da ne

sadjem s puta istine.

Uz sveti blagoslov Vama i svim članovima Vaše provincije

Alojzije

kardinal – nadbiskup zagrebački

5.

Krašić, 15. XI. [1953.]

Časna gospodjo!

Primio sam vaše cijenjeno pismo sa priloženim stvarima. Molim Vas, da

zgodnom prilikom izrazite moju srdačnu hvalu Vašoj vrhovnoj glavarici u

Švicarskoj, napose za poslanu knjigu, sa biografijom utemeljiteljice Vaše

zaslužne Družbe.

Znam da imate mnogo briga u ovim teškim danima. Ali ne zaboravite one

lijepe riječi Božanskog Spasitelja svojim apostolima: “Ne boj se, malo sta-

do; jer je bila volja Oca vašega, da vam dadne kraljevstvo.” (Lk. 12, 32). A

u poredbi sa kraljevstvom nebeskim, kako veli Sveti Pavao, “trpljenja sada-

šnjega vremena nijesu ništa.” A apostol je dobro znao što govori, kad je i

sam prolazio kroz još teže muke i patnje u onom gadnom poganskom svije-

tu. To stavite i Vi na srce svima svojim sestrama, da sve zajedno postignete

vijenac života vječnoga.

Uz sveti blagoslov

Alojzije

nadbiskup

6.

Krašić, 24. XII. 1953.

Časna gospodjo!

Primio sam Vaše cijenjeno pismo sa čestitkom k svetim blagdanima Bo-

žića, pa od srca zahvaljujem Vama i svima Vašim dragim sestrama, napose

na svetim molitvama. Pitate me, kako je s mojim zdravlje. Nije dugo što me

je došao pogledati prof. Heilmeyer iz Freiburga,8 kao zamjenik g.

Lawrence,9 kojemu je dakako predaleko iz Amerike doći opet ovamo, pa je

našao stanje zadovoljavajuće tako, da nije bilo potrebno dati drugu injekciju

8 Riječ je o dr. Ludwigu Heilmeyeru (München, 6. III. 1899. – Desenzano am Gardasee,

6. IX. 1969.). 9 Riječ je o dr. Johnu Hundale Lawrencu (Canton, Južna Dakota, 7. I. 1904. – Berkley,

Kalifornija, 7. IX. 1991.).


Tkalčić, 18./2014., 455-483. 463

radium-fosfora. Možda tekar iza pola godine. Uostalom, ja sam posve miran

i zadovoljan sa svojim položajem internirca. Volim umrijeti nego popustiti i

trunak prava svete Crkve u korist bezbožnog komunizma, prije nego Sveti

Otac, kao zamjenik Krista Gospodina, kaže svoju riječ. A njega bi rado izlu-

čiti pod svaku cijenu komunisti iz razgovora, da tako lakše podjarme Crkvu

Božju i onda ju unište, jer gdje nema pastira, stado nužno propada. Nalazim

uostalom puno utjehe u ovom priprostom seljačkom puku, koji kraj svih

pogrješaka vjerno stoji uz svoju Crkvu i marljivo polazi službu Božju i dje-

čica kršćanski nauk u svojoj župnoj crkvi. Svete sakramente revno primaju,

a kad nedjeljom i blagdanima puna crkva pjeva, onda mi se čini nemogućim,

da bi dragi Bog kraj svoje prevelike dobrote i milosrdja odbacio narod, koji

griješi iz velike ljudske slabosti, ali i traži iskreno Boga.

Pišete mi, da osim uspjeha u njezi bolesnika ne vidite drugih uspjeha.

Neka se Vaše drage sestre radi toga ni najmanje ne uznemiruju. Prvo zbog

toga, što mi jadni ljudi i tako ništa velika ne možemo dati Bogu. Zato i opo-

minje Sveti Pavao: “Što imaš, a da nisi primio?” Sve što možemo pružiti

dragom Bogu, to je trunak dobre volje. Drugo, ne trebaju se uznemirivati ni

zbog toga, što baš ta ograničenost rada može kadkada staviti na volju veće

zahtjeve i veće žrtve, negoli puna sloboda rada. A Bog nas ocjenjuje po veli-

čini naše žrtve, žrtve naše volje. Zato i vidimo, kako je velika postala u ne-

bu, na zemlji nekad tako mala Sveta Terezija. Sveti Simeon Stilita je prosta-

jao na stupu 38 godina. Ljudi našega doba bi rekli, da nije ništa pridonio

narodnoj zajednici, jer to nije ništa stajati na stupu. Ali Bog, koji ispituje

bubrege i srca, znao je, da je taj siromašni pustinjak pridonio veću žrtvu i

pokazao veću snagu u službi Božjoj negoli jedan Aleksandar Veliki ili Na-

poleon stotinama svojih pobjeda, u najstrašnijim bitkama. To je jedna od

najopasnijih zamki duhovnog života, kad bi potcjenjivali obične malene

stvari. Baš sam u Lepoglavi našao jednu zanimivu i vrlo poučnu zgodu u

životu Svetog Ivana Boska. Baš tada je bjesnila u Italiji hajka protiv katolič-

kih biskupa i mnogi od njih bili su protjerani iz svojih biskupija. Svetac je

tada podnio jedan izvještaj Svetom Ocu, u kojemu mu medju ostalim kaže:

“Sveti Oče, biskupi sada propovjedaju više iz svojih tamnica i internacija

nego da su na svojim položajima.” A ja mogu to isto reći i za rad vaših ses-

tara u ovim skučenim prilikama i teškim okolnostima: možda više pridonose

slavi Božjoj sada, nego su ikada u vrijeme mira. To Vam potvrdjuje i Sveti

Pavao, kad piše Korinćanima: “I ja sam bio medju Vama u slabosti i u strahu

i u mnogom drhtanju. I govor moj i propovjedanje moje nije bilo u uvjerlji-

vim riječima ljudske mudrosti, nego u dokazivanju Duha i Sile.” A zašto sve


Tkalčić, 18./2014., 455-483. 464

to? “Da vjera vaša, zaključuje apostol, ne bude u mudrosti ljudskoj, nego u

sili Božjoj.”

Kada budete pisali Vašoj majci Generalici, isporučite moj blagoslov ne

samo njoj nego i cijeloj Kongregaciji sestara Svetog Križa, čije ime tako

dobro pristaje u ove naše dane. Neka nikad ne zaborave, da iza golgotskog

križa dolazi slavno uskrsnuće. To pokazuje i osnovateljica Vaše Kongrega-

cije, velika žena, Marija Terezija Scherer, koju ćemo, kao što svi znaci kazu-

ju, naskoro častiti na oltaru. Dao Bog, da ta velika majka dobije što više

sličnih kćeri!

Drago bi mi bilo, da Vas vidim opet ovdje, ali ne bi bilo uputno, da se

izvrgavate neugodnostima, a možda i osvetama za čitavu svoju Družbu. Do-

ći će sigurno bolji dani! Za to jamči Presveta Bogorodica, čije materinsko

srce nije izgubilo ni trunak milosrdja, makar je toliko porasla zloba ljudska.

Uz sveti blagoslov Vama i svima Vašim dragim sestrama

Alojzije

kardinal – nadbiskup zagrebački

7.

Krašić, 28. III. 1954.

Časna gospodjo!

Primio sam Vaše cijenjeno pismo, što mi ga je donijela moja rodjakinja,

č. s. Bernardina.10

Samo se po sebi razumije, da me je duboko obradovala vijest o krasnom

odazivu vjernika na korizmene staleške konferencije. Vidi se očito, da dobri

Bog blagoslivlje napore novoga natpastira djakovačke biskupije, koji je,

koliko sam mogao prosuditi, čovjek Božji i kao stvoren za ova sudbonosna

vremena.11

Raduje me i vijest o preuzv. Budanoviću,12 pa ću mu ovih dana pisati,

ako budem našao zgodnu priliku, da mu netko izruči pismo, jer pošta za

mene ne postoji u komunističkoj zemlji.

10

Riječ je o s. Bernardini Stepinac. 11

Riječ je o Stjepanu Bauerleinu (Babina Greda, 3. VIII. 1905. – Đakovo, 9. VIII.

1973.) koji je u Đakovu bio pomoćni biskup od 1951. i potom stolni biskup od 1959.

do smrti. 12

Ljudevit (Lajčo) Budanović (Bajmok, 27. III. 1873. – Subotica, 16. III. 1958.) bio je

vjerski pisac i snažni borac za prava bunjevačkih Hrvata. Od 1923. bio je prvi upravi-

telj Bačke apostolske uprave, a 1927. posvećen je za biskupa sa sjedištem u Subotici.

Nakon što su Mađari okupirali Bačku, odveli su ga 1. VI. 1941. u internaciju u Bu-

dimpešti i potom na Karpate, odakle se vratio 1943., a iduće je godine ponovno preu-


Tkalčić, 18./2014., 455-483. 465

Što se tiče Vaše namisli, da se sestre spreme za rad po župama, mogu ju

samo od srca pozdraviti, jer ja na to mislim od početka dolaska komunista

na vlast. Biti će čak potrebne i dulje vrijeme iza ovih nevolja, jer ne će biti

dovoljno svećenika, a mogu neizmjerno mnogo pomoći. Orguljanje, katehi-

ziranje, pjevanje, krašenje crkve i toliko drugih stvari nisu nikakove malen-

kosti. To možete zaključiti već iz njihovog bjesnila, kad se u mojoj rodnoj

župi trude već toliko vremena, da bi istjerali časne sestre iz područja župe.

Nisu prezali od terora, a nisu prezali čak ni od velikih obećanja udobnog

namještenja, da ih otrgnu od svetoga zvanja, kao što je lani bio slučaj kod

č.s. Penić,13 kad je lani došla kući, da posjeti roditelje. Komunisti osjećaju

jako dobro, da već samo redovničko odijelo jedne časne sestre znači veliku

propovjed puku, premda odijelo još ne čini redovnika. Što istom može da

znači katehizacija djece u crkvi preko časnih sestara, kad nema dovoljno

svećenika! Sjećam se, kako su u Rimu, dakle centru kršćanstva, svjetovne

dobre katoličke učiteljice poučavale djecu u vjeronauku u crkvi, kad nije

bilo dovoljno svećenika za taj posao.

Osim toga, nema sumnje, da bi taj rad na župi donio Vašoj Družbi mnogo

divnih zvanja. Ima na selu još toliko dobrih duša, ali si ne znaju pomoći.

Gledajući pak časne sestre, čule bi od njih nešto više o redovništvu i oduše-

vile se za tako divno zvanje. To vidim u našoj župi. U ovih deset godine i

nešto više, što su ovdje “Služavke Maloga Isusa”, dobile su već preko jeda-

najst sestara iz ove male župe. I sada ima opet nekoliko novih, koje žele da

stupe u njihovu Družbu.

Dakako, kao što dobro naglašujete, najviše paziti na dobar duh Družbe.

Duhom Božjim prožeti ljudi, dvanajst apostola, preokrenulo je čitavo Rim-

sko carstvo. Sveti Ivan Bosko preokrenuo je čitavu Italiju svojim odgaja-

njem mladeži. Sveti Ivan Arški pokrenuo je čitavu Francusku. Jedna mala

Terezija eto stavila je na svoj način u gibanje čitavi svijet.

Nitko ne može ni slutiti, što može proizaći iz rada jedne jedine sestre,

makar u prvi mah bilo sve nevidljivo našim očima, i nama se možda priči-

njalo tako sitno. I imala je potpuno pravo ona velika svetica, Sveta Katarina

Sijenska, kad je rekla: “Život se sastoji iz malih čina a krijepost iz malih

pobjeda.” To se tako lijepo poklapa sa pričom Spasiteljevom o gorušičnom

zeo upravu bačke crkvene pokrajine kao generalni vikar kaločkoga nadbiskupa. Od

1946. do smrti ponovno je crkveni poglavar sa svim obvezama, pravima i povlastica-

ma stolnoga biskupa. 13

Riječ je o s. Sekundi Penić Grgaš (Brezarić, 3. V. 1922. – Zagreb, 25. II. 2008.), re-

dovnici Družbe sestara služavki Maloga Isusa.


Tkalčić, 18./2014., 455-483. 466

zrnu, najmanjem medju sjemenjem, a eto kad uzraste razgrana se, da sve

ptice nebeske imadu mjesta na granama njegovim.

Čujem konačno, da slavite imendan ovih dana. Primite moju srdačnu

čestitku. Svjetovni ljudi slave dakako rodjendan. Medjutim nas Crkva lijepo

opominje na Veliku Subotu, kad svećenik pjeva: “Ništa nam ne bi koristilo

što smo se rodili, kad se ne bismo preporodili”. A to biva na svetom krstu,

kad dobivamo ime sveca, a na svoj način i preko redovničkog zvanja, kad

pojačanim korakom stupamo prema nebu.

Uz sveti blagoslov Vama i svima Vašim redovničkim sestrama.



8.

Krašić, 16. VI. 1954.

Časna gospodjo!

Primio sam čestitku Vaše provincije prigodom imendana kao i tri sveska

meditacija na francuskom pod naslovom “Face au Seigneur”.

Srdačna hvala na jednom i na drugom. Na molitvama, bez kojih ne mo-

žemo ništa, jer je ponizna molitva jedina moć, pred kojom se i svemogući

Bog sagiblje, a o Bogu smo posve ovisni na svakom koraku i u svakom času

života. Ne veli naime uzalud Sveti Pavao: “U Njemu živimo, mičemo se i

jesmo.”

Na dobrim knjigama, u ovoj poplavi književnog smeća, na kojem se truju

tolike duše. Mnogi naši ljudi nekad nisu marili za dobru knjigu, dok im je

bila pri ruci u katoličkim knjižarama. Danas bi ju rado, ali se eto i tu ispunila

na svoj način riječ proroka Amosa, na čija usta govori Gospod: “Gle, doći će

dani, kad ću poslati glad u zemlju, ne glad kruha ni žedju vode, nego sluša-

nja riječi Gospodnjih”.

Ali, kako sve misli Božje smjeraju ne na propast nego na spas čovjekov,

ufamo se, da će i ova gorka škola života biti tisućama i tisućama nakon ove

oluje poticaj, da cijene darove Božje, medju kojima je i dobra knjiga.

A to daju naslućivati mnogi i mnogi znaci, napose u ovoj svetoj godini

Bogorodice, kako čujemo iz vanjskog svijeta a gledamo i svojim očima u

vlastitoj domovini.

Dao dobri Bog milost svete ustrajnosti Vama i Vašim sestrama do kraja!

Ta ustrajnost biti će jednog dana divno okrunjena.

Uz sveti blagoslov Vama i cijeloj Vašoj provinciji




Tkalčić, 18./2014., 455-483. 467

9.


Časna gospodjo!14

Primio sam danas Vaše cijenjeno pismo od 16. VII. o.g. kojim mi javljate

nove pokušaje sa strane vlasti, ili bolje komunističke partije, da liše redovni-

ce njihovog odijela. Nema nikakove sumnje, da za to ne postoji nikakova

praktička potreba, nego je i to zahtjev mržnje na sve što podsjeća na Boga.

Istina je, da odijelo još ne čini redovnika ni redovnice, kako veli pobožni

Kempenac u “Nasljeduj Krista”. Ali je istina i to, da je redovničko odijelo

golema zaštita redovničkom duhu, kao što pokazuje tisućgodišnje iskustvo

Crkve. Vaše su dakle bojazni posve opravdane. I ako danas univerzalna

Crkva na oko popušta i daje redovnicama, kao što pokazuje kongres u Rimu

od prije, a možda će o tome biti govora i na novom sastanku u Rimu, mogu-

ćnost pojednostavljenja redovničkog odijela, to još ne znači, da Crkva odba-

cuje redovničko odijelo, nego da čini nešto slično, što je Isus predbacio Ži-

dovima, kad su se htjeli opravdati radi razvoda braka: “Mojsije je dopustio

vama samo radi tvrdoće srca vašega” … Tako bismo mogli reći i u ovom

slučaju. Ako Crkva daje mogućnost redovnicama pojednostavljenja odijela

(ili možda čak civilnog odijela) nije to učinila po mom uvjerenju iz odušev-

ljenja, nego radi pokvarenosti svijeta, ne bi li mu ipak i dalje mogla pomaga-

ti, da se posve ne odijeli od Boga, izgovarajući se sad radi ovoga sad radi

onoga, kao što je recimo odijelo redovničko, jer nije u skladu sa “progre-

som” vremena.

Po mom mišljenju na svaki način neka sve redovnice jedinstveno traže

pismeni nalog. Neka djavolski prst bude očit svemu svijetu, a ne da se prema

vanjskom svijetu pokazuju liberalni (nikada tobože nisu izdali naloga) a

prema unutra čine sve, da nestane redovništva. Kad dobijete pismeni nalog,

onda neka na temelju toga svi biskupi jedinstveno nastupe i izdadu nalog

svoj svim Družbama što imadu činiti. Na jednostavni usmeni nalog nikako

ne popustiti, i boriti se za svoje odijelo, dok imade i trunak mogućnosti. Mo-

žda da pita Episkopat (preko dr. Ujčića15) hitno Svetu Stolicu, da se čuje i

njezino mišljenje u konkretnom slučaju našem, koji ne samo da nije ništa

14

Ovo je pismo već objavljeno u zbirci: STEPINAC, Alojzije Viktor. Pisma iz sužanjstva

(1951.-1960.). Priredio Juraj Batelja. Izd. Postulatura Sluge Božjega Alojzija Stepin-

ca. Zagreb, 1998., str. 71-73, br. 33. 15

Josip Ujčić (Stari Pazin, 10. II. 1880. – Beograd, 24. III. 1964.) bio je nadbiskup beo-

gradski od 1936. do smrti te predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije od 1946.

do 1961.


Tkalčić, 18./2014., 455-483. 468

bolji od svih komunističkih zemalja, nego je, kako s pravom naglašujem,

perfidniji od svih ostalih zemalja. Na oko su se odijelili od Rusije i boljševi-

zma, a svi znaci govore, samo za to, da to sigurnije mogu provoditi svoje

bezbožne osnove. Dobar dio zapadne Evrope još ni danas nema poima, što

je komunizam u našoj nesretnoj zemlji. Ne bih se čudio, da im ga Bog za

kaznu priušti na neko vrijeme.

Konačno, da Vam pravo kažem, ja lično nastojao bih sestrama radije

omogućiti rad po župama (u malim zajednicama i u redovničkom odijelu)

negoli se mučiti pod stalnim djavolskim pritiskom u tim klinikama i bolni-

cama bez redovničkog odijela i redovničkog života. Jer kao što pravo prim-

jećujete, to je samo prvi korak, iza kojega će neminovno slijediti drugi. Kad

bi na primjer redovnice htjele propagirati komunizam u redovničkom odijelu

i sve ostale prljavštine s tim spojene, budite uvjerena, da njih ne bi ni naj-

manje smetalo redovničko odijelo, kao što ih nisu smetale ni tijelovske pro-

cesije u početku, dok su se nadali pridobiti Crkvu na svoju stranu.

Ja sam uvjeren, da će doći vrijeme, kad će tražiti redovnice kao ozebli

kruha, jer bez duha (a toga nema ni za lijek u komunističkim namještenica-

ma) nije moguće na dugo vrijeme voditi bolnice.

Ne ću ipak nikome narivavati svoga mišljenja. Neka biskupi stvar dobro

promisle. Do mene teško dospije kakova vijest iz Rima, štampe nemam sko-

ro nikakove, stražama podvostručenim okružen sam dan i noć. Kako mi je

teško slati poštu na sve strane, možda biste Vi mogli kratak sadržaj ili smi-

sao moga pisma priopćiti preko Vaših sestara povjerljivim putem svim bis-

kupima: neka dobro stvar promisle i neka budu jedinstveni i odlučni. Ne dati

se ni u kojem slučaju preplašiti. Sotona nije nikada junak kao što izgleda. On

je mnogo veća kukavica nego što se nama čini. Jedinstveni nastup Episkopa-

ta!

Konačno, časna gospodjo, ponovno Vam stavljam na srce, a recite to

(možda i sadržaj gornjeg pisma) i drugim redovnicama: ne klonite duhom!

Što su veći udarci to veće pouzdanje u svemogućeg Boga i zagovor Bogoro-

dice! Zar nije na primjer začudno, da upravo sada tako niču redovnička i

svećenička zvanja? Mislim u našoj domovini, tako teško pritisnutoj od ko-

munizma. Nije li to na svoj način povik Isusa našega: “Ne bojte se! Ja sam s

vama do svršetka svijeta.” Ali i u drugim krajevima svijeta: koliko divne

vjere u Boga u ovim teškim danima! Ja sam uvjeren: dolazi vijek Isusa i

Marije!

Uz sveti blagoslov




Tkalčić, 18./2014., 455-483. 469

10.

Krašić, 20. XI. 1954.

Časna gospodjo!

Iz Rima sam primio pismo od bivše vrhovne glavarice Vaše Družbe, koja

je zajedno s Vama bila kod mene u Krašiću prije dvije godine, a sada vrši

dužnost oberice u poznatoj klinici Quisisana u Rimu.16

Medju ostalim mi piše, da mi šalje dvije knjige. Nisu do sada stigle, osim,

da su medju onih desetak knjiga, što sam ih primio iz inozemstva, a ne sje-

ćam se više od kuda su pojedine stigle.

Ako imate prilike, molim Vas, da ovo pismo povjerljivim putem pošalje-

te u Rim. Ako nemate prilike, onda ga možete spaliti, a u vlastitom pismu,

ako eventualno pišete poštom, izraziti joj u moje ime zahvalnost uz blagos-

lov, koji šaljem njoj i cijeloj Vašoj Družbi.

Nadam se, da ste još uvijek dobre volje i puna pouzdanja u Boga, kao što

i moramo biti.

Uz sveti blagoslov vama i cijeloj Vašoj provinciji



11.

Krašić, 30. XI. 1954.

Časna gospodjo!

Primio sam Vaše cijenjeno pismo od 17. XI. i s velikim ga interesom

pročitao. Drago mi je da je ona hajka tako svršila. Opet Vam je to jedan novi

dokaz, kako su istinite riječi Svetoga Pavla apostola: “Onima, koji Boga

ljube sve se obraća na dobro”. Budite uvjereni, da naši protivnici u duši poš-

tuju i cijene one, koji odvažno zastupaju svoje vjersko osvjedočenje, makar

se prema vani drugčije ponašali. Ostanite dakle čvrste i odlučne i nadalje, i

nikada popustiti na njihov kakav usmeni nalog. Pismeno mora da bude, da

imamo dokument u ruci. Ali ni onda odmah ne popustiti, nego opet odlučno

braniti svoja prava. Kad bi pak brutalna sila učinila svoje, onda stvar prepus-

timo Bogu dragome, jer smo učinili što je ljudski bilo moguće. Bog ne voli

kukavica. Više puta nalazimo u Svetome Pismu opomenu Božju: “Budi jak i

16

Riječ je o časnoj majci Diomiri Brandenberg, koja je u kolovozu 1952. zajedno s

majkom Amadejom, nakon obavljene vizitacije u Hrvatskoj provinciji Družbe sestara

Svetoga Križa pohodila kardinala Alojzija Stepinca. Službu generalne poglavarice

Družbe obavljala je od 1942. do 1954. i nakon toga je otišla na novu službu u Rim.


Tkalčić, 18./2014., 455-483. 470

odvažan!” To vrijedi za sva vremena, jer je nedostojno kršćanina, da bude

kukavica, kad ima uza se svemogućeg Boga.

Vašoj novoj Časnoj Majci šaljem svoj blagoslov.17 Kad joj budete pisali,

recite joj, da ću za nju i cijelu Družbu sestara Svetog Križa imati posebnu

Misu na dan Svete Lucije, djevice i mučenice, jer je velik interes Crkve, da

se Družba Svetog Križa i dalje razvija i radi. Neka joj dobri Bog pomogne u

radu kao vrhovnoj glavarici, što danas sigurno nije lako, kao što sama najbo-

lje znadete, boreći se već toliko godina sa ljudima, koji kao da su prestali

biti ljudi i pretvorili se, reć bi u divlje zvijeri, poput onih vojnika, što su

okovana pratili Svetog Ignacija mučenika u Rim na stratište. Ali, ipak je

naša dužnost, da se i dalje za njih molimo, za svoje progonitelje, ako želimo

biti pravi sljedbenici Raspetoga Krista, koji i na križu moli za progonitelje:

“Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine”.

Što se tiče moga zdravlja, za koje pitate, baš je u subotu bio kod mene

prof. Heilmeyer iz Freiburga, da bi mi dao drugu “atomsku”, to jest radium-

fosfor injekciju. Medjutim, makar ju je donio, nije mi je dao, jer smatra da

nije potrebna. Djeluje, izgleda, dobro još ona prva pred godinu i pol dana, pa

je dovoljno, da mi od časa do časa puste krv. Do sada, nemojte se čuditi,

istočili su mi 11 litara. Ali me ni najmanje ne boli sve to točenje. Izvještaj o

dječici, vrlo će me veseliti, pa mi ga pošaljite. Uz sveti blagoslov



12.

Krašić, 4. I. 1955.

Časna gospodjo!

Primio sam Vaše cijenjeno pismo sa čestitkom k Božiću, koju isto tako

uzvraćam Vama i cijeloj Vašoj Družbi.

S najvećim interesom sam pročitao i ja i moji supatnici ovdje izvještaj o

životu djece u Marijinoj Godini. Meni se pak čini, da prava Marijina Godina

istom počinje, to jest pohod Bogorodice širom svijeta sa milostima, da se

tvrda srca ljudska konačno vrate k Bogu. Možda će te milosti biti i u obliku

bičeva, bilo u ovoj ili onoj formi, ali ne smeta. Mi smo imali prilike ovdje

doživjeti preporod jedne župe u okolici, koja je izgledala već posve mrtva.

Ali eto, dolaskom misionara sve se diglo i opet čudna stvar: djeca su se po-

17

Riječ je o časnoj majci Eleni Giorgetti, koja je bila generalna poglavarica Družbe

Milosrdnih sestara Sv. Križa od 1954. do 1966.


Tkalčić, 18./2014., 455-483. 471

kazala skoro najhrabrijom i za sobom povlače starije koji su zanemarili svo-

je kršćanske dužnosti toliki niz godina.

Dao Bog dakle svima neograničeno pouzdanje! Vaša je Družba već osje-

tila, da pouzdanje ne vara, a osjetit će u budućnosti opet, i to više, što pouz-

danje bude veće.

Vjerujem, da je i toliki broj kandidatica i novakinja u ovo vrijeme pred-

znak još većih milosti Božjih, pogotovo, kad ih, kako pišete, uzgajate na

život žrtve i odricanja, što je znamen Božjih duša.

Uz sveti blagoslov Vama, svima Vašim sestrama, novakinjama i kandida-

ticama, kao zalog milosti Božjih u ovoj godini.



13.

Krašić, 21. II. 1955.

Časna gospodjo!

Primio sam vaše cijenjeno pismo, u kojem mi javljate, da morate i dalje

nositi teret provincijalne glavarice, jer vrhovna glavarica ne može da dodje

ovamo. Budite mirni! Ja znam, da bi Vam mnogo lakše bilo, kad bi se ta

odgovornost skinula s Vas, ali je isto tako sigurno, da je volja Božja po sri-

jedi, da taj teret dalje nosite, kad nije omogućio puta vrhovnoj glavarici. Kad

je pak volja Božja po srijedi, onda je sasvim sigurno, da će dati i potrebnu

milost, da se dužnost povjerena uzmogne časno i izvršiti.

Koliko ja prilike odavle mogu da vidim, bez posebnog zahvata Božje

providnosti ne će naši vlastodršci tako skoro dati te dozvole, ni njima, da

dodju amo, ni Vama, da podjete tamo. Tkogod naime ne sagne koljena pred

komunističkom partijom, taj je eo ipso,18 po njihovom mišljenju, i protivnik

države i s njime se ne smije imati obzira. Ja sam već mnogima rekao, da mi

nismo nikakve bundžije protiv redovite vlasti u zemlji, jer smo se dužni po-

koravati, kako veli Sveti Petar apostol, “gospodarima ne samo dobrima nego

i zlima”, ali kad su u pitanju prava Božja, onda vrijedi ona Kristova: “Više

se valja pokoravati Bogu negoli ljudima”. I kao što smo dužni dati caru ca-

revo, isto tako i puno više, dužni smo dati i Bogu što je Božje. Mi pak nismo

krivi, ako komunistička partija Jugoslavije i svih ostalih zemalja svijeta

imade u svom programu kao temeljnu ideju istrebljenje imena Božjega i

Crkve Božje, i svega što je s time u vezi. Tu ih slušati ne možemo i ne smi-

jemo, pa ni uz cijenu života. Budite dakle strpljivi, molite se za progonitelje

18

U prijevodu: samim time.


Tkalčić, 18./2014., 455-483. 472

i na to potičite sve svoje sestre, a u svemu, opet ističem, imajte neograničeno

pouzdanje u milosrdje Spasitelja našega, koji brižno bdije u ladjici svoje

Crkve, makar se valovi uzburkani dizali baš do neba. Doći će sigurno dan,

posve sigurno, kad će reći: “Zašuti i umukni!” Uz sveti blagoslov i pozdrav

u Gospodinu



14.

Krašić, 12. IV. 1955.

Časna gospodjo!

Primio sam Vaše cijenjeno pismo i srdačno zahvaljujem na čestitci k

Uskrsu. Mi smo doduše imali pravo opsadno stanje u Krašiću kroz sve dane

Velikog Tjedna i samog blagdana, ali ništa zato. Župniku su za osvetu baš

na Veliku Subotu odveli jedinu kravu, što je imao, da se osvete za korizme-

nu ispovjed, kad se je šest svećenika probilo na pomoć uprkos svih njihovih

straža, a narod krasno odazvao svojoj uskrsnoj dužnosti. Pod mojim prozo-

rima, kako mi pričaju seljaci, koji su ranom zorom išli u Karlovac stražilo je

osam milicionera, premda i onako svaku noć stoji straža s puškom na rame-

nu.19 Sve nas to uz milost Božju ne će ništa poplašiti, a tako neka ni Vas ni

Vaših sestara ne plaše sve njihove mjere, koje protiv redovnica i naših usta-

nova poduzimlju. Svaka sila za vremena!

Kad se je starac Matatija na samrti opraštao sa svojim sinovima, da ih ne

bi možda poplašila težina situacije, u kojoj se nalazio narod njegov, rekao

im je: “Ne bojte se prijetnja bezbožnika, jer će sjajnost njegova biti smeće i

hrana crvima. Danas je uzvišen a sutra ga više nema: vratio se u svoj prah,

nestao je sa svojim osnovama. Zato djeco moja, ohrabrite se! Stojte mužev-

no za zakon (Božji)! Jer slavu svoju naći ćete u njemu.”

Nastavite samo, časna gospodjo, sa svim svojim sestrama vapiti k milo-

srdju Božjemu, i ne ćete se prevariti! Ali, ne zaboravite ni neprijatelja naših!

Dok nas mrze i progone, molimo se vruće i za njih, da ih milost Božja pros-

vijetli i vrati na pravi put s puta propasti kojim idu, gazeći svaku pravdu i

zakone Božje. I za njih je Krist umro, i dok živu na toj zemlji, dužnost nam

je moliti se za njih.

19

Da je kroz Veliki tjedan i na Uskrs 1955. vladalo pravo opsadno stanje u Krašiću

svjedoči i dnevnik župnika Josipa Vranekovića. Usp. VRANEKOVIĆ, J. Dnevnik,

(2011.), str. 392-395.


Tkalčić, 18./2014., 455-483. 473

Zahvalite časnoj majci za knjigu, što mi je poslala, a što se tiče moga

zdravlja, ne mogu se tužiti. Sad su mi nakon dva mjeseca i koji tjedan pustili

doduše opet jednu litru krvi, ali me to ni najmanje ne smeta. Do sada dakle

13 i pol litara, ali me ni najmanje ne boli. Hvala Bogu! Uz sveti blagoslov

Vama i svim Vašim sestrama



15.

Krašić, 26. VI. 1955.

Časna gospodjo!

Vaša sestra, koja je donijela pismo, sretno se probila. Nije doduše mogla

u župni dvor, ali sam ju sreo u kapeli Svetog Ivana, koju sada uredjujemo

iza ratnih pustošenja i gdje sam taj dan imao svetu Misu.

Srdačna hvala na čestitci k imendanu Vama i svima sestrama Vaše pro-

vincije. Provodio sam imendan pod najstrožom paskom milicije, ili bolje

UDBE. Toliko su se razbjesnili, da su, bojeći se, da se ja ne bih slikao sa

prvopričesnicima, naredili župniku, da se nitko ne smije slikati osim župni-

ka. Nisu ni slutili, da su meni lično time samo ugodili, jer za slikanje imam

zbilja malo živaca. Jučer su opet silno bjesnili, jer sam ja imao Misu po dru-

gi put u obnovljenoj kapeli Sv. Ivana Krstitelja, koju naš narod toliko voli i

nekad su dolazile procesije sa svih strana. Sad su dovukli pojačanja milicije i

zaposjeli sve prilaze i skriveni bili po sušama u nekim selima, da se ne bi

koji stranac probio do mene. Sve ipak nije koristilo. Crkva je bila dupkom

puna i vani su stajali ljudi, makar su neke, kako mi pričaju i tukli, dok su

dolazili i nisu se dali vratiti.

Pitate me za zdravlje. Ono je u glavnom jednako. Svakih par tjedana

(obično svakih šest ili devet tjedana) puste mi prilično krvi, koji put i preko

litre. Onda je opet sve u redu. Neprilika je samo s lijevom nogom, na kojoj

sam operiran. Radi te operacije nema prave cirkulacije krvi, pogotovo u mo-

jim skučenim prilikama, kad ne mogu više van, jer župnik mora po svojim

poslovima, a svjedoka moram imati i na šetnji, zbog djavolske zlobe komu-

nizma, za kojega nikad ne znamo što snuje: jedno misli, drugo govori, treće

radi, da bude prava slika pakla, koji ga je izmislio i po čijim direktivama

radi. Inače, kad zadjem u divnu zelenu prirodu, pa se upustim u razgovor s

pastirima i seljacima na radu, osjećam se kao drugi čovjek, koji ni ne zna što

je bolest. Dokle će tako, to je u Božjim rukama. Ali jedno znam: popustiti se

ne smije ni pod cijenu života. Makar ja otišao u grob, ali Crkva će Božja

izaći sigurno kao pobjednik iz ove strašne borbe, jer znam, da Ju sada pose-


Tkalčić, 18./2014., 455-483. 474

bno štiti Mati Božja, koja je paklu strašna, “terribilis ut castrorum acies or-

dinata.”20

Ne dajte se dakle pokolebati ni za čas, niti obećanjima niti terorom! Va-

šoj nasljednici, s. Arkandjeli21 šaljem svoj blagoslov, da ju prati u teškoj i

odgovornoj službi. Koliko će imati pouzdanja u Gospodina, toliko će biti i

jaka, poput Abrahama, koji je “vjerovao protiv nade” i protiv nade doživio

što je želio.

Uz blagoslov i pozdrav u Gospodinu Vama i cijeloj provinciji



16.

Dr. Alojzije kard. Stepinac nadbiskup zagrebački srdačno zahvaljuje na

čestitci k Božiću i svetim molitvama i želi svima časnim sestrama, da pod

okriljem Trsatske Gospe bez straha nastave svoj životni put zacrtan svetim

redovničkim pravilima. Crkva Božja trpi, ali isto tako ide sigurno ususret

svome triumfu nad zlom u svijetu!

17.

Krašić, 13. VIII. 1958.

Časna sestro predstojnice!

Ima već puno vremena, što sam primio Vašu cijenjenu čestitku sa Sušaka

prigodom imendana, ali do danas nisam dospio, da Vam odgovorim. Zato

sada srdačna hvala i Vama i svima tamošnjim Vašim sestrama!

Kao što znate, teška me bolest držala gotovo tri mjeseca prikovana uz

krevet. Tako je teško bilo, da g. prof. Riesner22 kaže našem župniku, da me-

dicina ne može protumačiti, kako sam mogao ostati na životu. To je valjda i

razlog bio, da je g. prof. Riesner cijelu noć probdio u Krašiću kraj mene, da

ne bi umro bez asistencije liječnika. Nato se dobri Bog pobrinuo, pa mi je

poslao iskusnu bolničarku, čs. Izidoru, milosrdnicu, koja je tek prošle nedje-

lje napustila Krašić.23 Nema doduše još govora o pravome zdravlju, a i pita-

nje je, da li će ga ikada više biti, ali ipak mogu barem odslužiti svetu Misu u

20

U prijevodu: strašna kao vojska pod zastavama. (Pj 6, 4) 21

S. Arkanđela Nađ (Filipovac kraj Lipika, 12. III. 1906. – Zagreb, 2. XII. 1992.) bila je

od 1943. asistentica s. Amadeji, a 1955. naslijedila ju je na službi pokrajinske pogla-

varice, koju je obnašala do 1964. 22

Dr. Danko Riesner (Hrvatska Kostajnica, 21. III. 1907. – Zagreb, 23. VII. 1973.). 23

Riječ je o milosrdnici Izidori Bertolek-Micek (†Zagreb, 3. XI. 1968.).


Tkalčić, 18./2014., 455-483. 475

crkvi i napisati koje pismo, dok većinu dana ili ležim ili sjedim sa operira-

nom nogom na povišenom mjestu, a tek koji pola sata se sa štapom proše-

ćem ispred kuće, dakako uz budni nazor milicionera, koji dan i noć straže s

jedne i s druge strane kuće, da se nitko ne može približiti.

Medjutim, Bogu hvala na svemu! Nemam nikakve posebne želje za živo-

tom na tome svijetu, a za budućnost naše Crkve se ne bojim ni najmanje, jer

njezin nevidljivi kormilar Isus Krist budno bdije nad njom preko svoga

Namjesnika.

Kako duboko žalim one zaslijepljene svećenike, koji su se dali zavesti

obećanjima, prijetnjama, te izdali Crkvu sotoni u formi komunizma. Ne di-

ram u njihovo subjektivno mišljenje i znam, da se ogradjuju protiv takve

tvrdnje, ali objektivno se apsolutno ne varam, kad je poznata stvar, da je

osnovna misao komunizma istrebljenje imena Božjega s lica zemlje i unište-

nje Crkve Kristove. Tko će dakle razborit vjerovati, da je UDBA osnovala to

svećeničko udruženje24 u kakvu drugu svrhu, nego da žedne prevede preko

vode, te polaganije doduše, ali tim sigurnije uništi Crkvu, kad je nije moguće

brzim nasilnim mjerama.

Molite se s Vašim sestrama za te jadnike! Znam da bi mnogi od njih rado

se istrgnuti iz sotonskog zagrljaja, ali sotona ne pušta plijena tako lako. Tre-

balo bi vratiti novac, što su ga primili ili poći u logore i tamnice, a to je teš-

ko. Samo molitva može tu pomoći.

A onda, djelujte, koliko možete medju svojim dragim sestrama, da sve

ostanu vjerne Isusu i svojoj Družbi Svetog Križa. I medju redovnicama raz-

nih Družbi su se nekoje pokolebale i lakoumno napustile divno zvanje, ko-

jega ništa na svijetu ne može nadoknaditi, a najmanje kakovo žalosno nam-

ještenje, što im ga je pružila partija ili udaja za smrtnoga čovjeka, za kojega

su ostavile neumrloga Zaručnika Krista.

Uvijek mi je pred očima divno pismo, što ga je svojoj dragoj kćerki Abri

pisao iz svoga progonstva iz Male Azije Sveti Hilarije, da ju oduševi za sve-

to djevičanstvo: “Ja poznajem, veli svetac, moja ljubljena Abro, jednog Za-

ručnika, čije je plemstvo tako uzvišeno kao nebo, čija ljepota nadilazi sjaj

ljiljana i ruže, čiji pogled blista kao skupocjeno drago kamenje, čiji je nakit

nečuvenoga sjaja, čije odijelo triumfira nad bjelinom snijega, čijeg bogatstva

nisu u stanju primiti sva kraljevstva. Njegova je mudrost neshvatljiva, Nje-

24

Riječ je o Staleškom društvu katoličkih svećenika koje su, preko Vjerske komisije,

osnovale komunističke vlasti s ciljem da Katoličku crkvu na području čitave tadašnje

Jugoslavije odvoje od Svete Stolice. Nadbiskup Stepinac iz zatočeništva se odlučno i

snažno borio protiv toga društva.


Tkalčić, 18./2014., 455-483. 476

gova blagost nadilazi slast meda, Njegova stidljivost je neranjiva, Njegovo

blago nepropadljivo.

Taj Vladar pruža svojoj zaručnici odijelo, čije je tkivo neisporedive jed-

nostavnosti, biser, u čijoj poredbi svi dijamanti svijeta, sav sjaj prirode, blis-

tave zvijezde neba, gube sav svoj sjaj. No odijelo ne bi imalo više svoje vri-

jednosti, kad bi ga se kušalo zamijeniti za neku tobože vrijedniju haljinu;

biser ne bi se mogao združiti sa draguljima zemlje, a da ga odmah ne nesta-

ne.

Dakle, draga moja kćerko, zaključuje svetac pismo, čitaj i opet čitaj ovo

pismo! Smiluj se meni u mojoj stisci i sačuvaj se za taj nakit i za taj biser.

Odgovori mi, nakon što si konzultirala svoje srce. Kad saznam za tvoju od-

luku, onda ću ti saopćiti volju i ime toga Nepoznatoga.” Abra je shvatila

misao svoga oca i danas se njezino ime nalazi u martyrologiju tamošnje

Crkve. Kako će dakle postidjene biti jednom one, koje su na tako laku ruku

ostavile Isusa, kao da je sve propalo, što nekoliko godina progonstva bijesni

nad Njegovom Crkvom u našoj domovini. Ništa nije propalo, jer Isusu Bogu

sve živi, ali bi žalosno mogli propasti i svećenici i redovnice, koje se na laku

ruku igraju sa svojim svetim i divnim zvanjem.

Zato uvijek stavljajte na srce svojim sestrama ono što Isus govori andjelu

Crkve u Filadelfiji u knjizi Otkrivenja: “Evo dolazim brzo: drži što imaš, da

nitko ne uzme vijenca tvojega!”

Ovih dana bila je kod mene jedna Krašićanka, koja se naselila u okolici

Lipika, pa mi priča da se je tamo naselilo u vlastitoj kući devet Vaših sestara

i lijepo rade sa župnikom. To mi je silno drago čuti, jer nisam dosada toga

od nikoga čuo, makar sam župu bio otvorio ili dao nalog za to još dok sam

bio na slobodi. Neka ih dobri Bog pomogne u radu, jer je ta točka vrlo važna

i za Crkvu i za narod naš!

Neka dobri Bog krijepi Vas i sve Vaše sestre, da ostanu vedre i pune po-

uzdanja u Boga i Spasitelja našega, čijeg gospodstva i vlasti nitko nije u

stanju srušiti, ni svijet ni pakao ni komunizam, makar se gradio gospodarom

svijeta.

Uz blagoslov i pozdrav u Gospodinu




Tkalčić, 18./2014., 455-483. 477

18.

Krašić, 16. X. 1958.

Časna sestro glavarice!

Primio sam Vaše cijenjeno pismo sa prilogom vlč. g. Kelenca.25 U prilo-

gu šaljem Vam jedan paketić sa 500 potpisanih sličica, kako me je molio

vlč. Kelenc. Ako je još u zatvoru, neka sve ostane kod Vas, dok se vrati, da

mu onda to izručite. A ako se je već vratio (to ćete Vi sigurno brzo saznati)

onda mu izručite odmah.

Jako me raduje, da je taj svećenik pun poleta i revnosti u službi Božjoj.

Budite uvjereni, kad bi svi zasukali rukave i neustrašivo se prihvatili posla,

da bi već davno kriza u svijetu bila riješena. Ali što ćemo! Jedne suzdržava

strah, da se ne bi zamjerili vlastodršcima, kao da ne znaju za onu apostolo-

vu: “Ako je Bog s nama, tko će protiv nas?” Druge komotnost, da ne kažem

lijenost. A ne znadu, da si time navaljuju na grbaču stotine jada više, kako

lijepo veli negdje poznati p. Meschler: “Wer arbeitet, hat es bloss mit einem

Teufel zu tun, mit dem Teufel der Trägheit; wer aber faulenzt, hat sich mit

hundert Teufeln herumzuschlagen.”26

Ima i takovih čudaka (imao sam već i ja posla s njima) koji bi željeli sa-

mo “velike stvari”. Za njih je premalena stvar župa sa 1.000 ili 2.000 duša.

A ne znaju, što je rekao pok. kardinal Faulhaber, kad je bio kod smrtne pos-

telje svoje majke: “Eine Seele ist genug grosse Dioecese für einen Bisc-

hof.”27

Nije čudo, da onda takovi velikani svrše na nuli, kao što su i ti stanoviti

moji nekadanji svećenici, koji su tražili velike stvari, svršili na nuli i danas

služe kao laici neprijatelju, da brišu prašinu rukavima po raznim kancelari-

jama, za onu gorku mrvicu kruha, što je dobiju.

Učite Vaše drage sestre uvijek cijeniti svaku malenkost, jer mi jadni ljudi

i onako ne možemo ništa velika dati Bogu. Sva je naša veličina u trunku

ljubavi, što ju Bogu dajemo, a to možemo i kod najmanje stvari, kao i kod

onih najvećih (u ljudskim očima). Baš sam nedavno čitao u knjizi “Un appel

à l’ amour”28 (predgovor je toj knjizi napisao sada u Gospodinu preminuli

Sv. Otac Pijo XII. kao državni tajnik) gdje Isus govori onoj svetoj duši S.

25

Riječ je o svećeniku salezijancu Tomi Kelencu (Ptuj, 5. XII. 1901. – Ljubljana, 1. X.

1969.). 26

U prijevodu: Tko radi ima posla tek s jednim đavlom, s đavlom tromosti, ali tko ljen-

čari mora se brinuti s njih stotinu. 27

U prijevodu: Jedna je duša dovoljno velika biskupija za jednog biskupa. 28

U prijevodu: Poziv na ljubav.


Tkalčić, 18./2014., 455-483. 478

Josipi Menendez: “Svaka duša može služiti kao oruđe za ovaj uzvišeni po-

sao (spasavanje duša i širenje kraljevstva Božjega). Za ovo nisu potrebne

velike stvari, dostaju i najmanje: jedan korak što se načini, jedna slamka,

koja se digne, jedan pogled što si ga čovjek uskrati, jedan ljubezni osmi-

jeh… sve ovo, kad se prikaže iz ljubavi (Isusu, Bogu) jest u stvari od velike

koristi za duše i pribavlja im bujicu milosti. Nije potrebno ni govoriti o plo-

dovima molitve, žrtve, svakog čina prikazanog u svrhu naknade za grijehe

ljudi….”

Kako je divan i dobar Bog naš! Pa kad se s tako malim zadovoljava i kad

tako, upravo prosjači za našom ljubavlju, želim i Vama i svima Vašim ses-

trama, da Isusa svaki dan mnogo puta razveselite svojim (u ljudskim očima)

sitnim radom i pomognete Mu spasiti duše, za koje je umro na križu.

Uz blagoslov i pozdrav u Gospodinu Vama, časna sestro glavarice, i svi-

ma Vašim susestrama



19.

Krašić, 20. XII. 1958.


Primio sam Vaše cijenjeno pismo sa čestitkom k Božiću i Novoj godini.

Srdačna hvala na dobrim željama Vama i svima Vašim sestrama!

Kako vidim, ne daju Vam mira, nego gledaju oteti i ono, što je ostalo. Ne

čudite se tome puno! To je točno prema riječima prorokovim: “Nema mira

bezbožnicima, veli Gospod”. Kako to? “Oni su kao uzburkano more, veli

prorok, koje se ne može umiriti i kojega voda izmeće mulj i blato.”

Jasno je medjutim, da imate pravo braniti svoje svim dopuštenim sred-

stvima. Ako dragi Bog ipak dopusti, da neprijatelji uspiju u svom naumu,

onda primite mirno iz ruke Božje tu otimačinu. I tu će se onda ispuniti ona

Svetoga Pavla: “Onima, koji Boga ljube, sve se obraća na dobro”.

Sigurno očekuju, da ćete početi hvaliti rad KP. Kad bi još htjele biti i

doušnice, sve bi Vam ostalo na miru. Čuli biste ono, što je i Isus nekoć od

sotone, kad Mu je pokazao sva kraljevstva ovoga svijeta uz riječi: “Sve ovo

dat ću Tebi, ako padneš te mi se pokloniš”. A odgovor Isusov bio je kratak:

“Pisano je: Gospodinu Bogu svome se klanjaj i Njemu jedinome služi!”

Godine 1932. umro je u Americi milionar Minford i ostavio imetak od

milijun dolara. U oporuci je naredio, da se četvrtina od toga uruči njegovoj

kćerki Graciji, ali uz uvjet, da istupi iz samostana i vrati se u svijet. Bila je to

velika napast za kćerku. Ali nije krzmala ni jednog časa. “Rado se odričem


Tkalčić, 18./2014., 455-483. 479

toga bogatstva, odvratila je ova dobra redovnička duša, jer znam, da mogu

biti sretna samo na onom mjestu, na koje me je dragi Bog u svojoj divnoj

providnosti postavio.”

Samo dakle Boga držati pred očima i Njegovu svetu volju. Ako Vam i

otmu imovinu samostana, ali mira duše ne mogu Vam oteti. “Nema mira

bezbožnicima, govori Gospod”, ali ima “mira ljudima, koji su dobre volje”,

kako nas uči božićno otajstvo.

Ludvig Arthofer, duhovnik neke njemačke kaznione pripovjeda, kako je

jednog dana došao do nekog jadnog robijaša, potpuno zabačenog od svojih.

“Kako ste?” upitam ga. “Velečasni, mnogo bolje nego vani.” “Kako to?

Valjda ste vani trpjeli veliku oskudicu?” “O ne! Ja sam imao svega u izobi-

lju i kretao sam se u otmjenom društvu.” “Pa kako ste sada sretniji?” “Vele-

časni, ja imam ovdje vremena misliti o Bogu. A znate što je Bog? Bog je

mir. Što je čovjek dalje od Boga, tim je manje mira u njegovoj duši, a mir

duše je jedina sreća čovjekova. Vi znate, velečasni, da sam ja uredio svoje

račune s Bogom i našao svoj mir. Mnogo mi je dakle bolje sada ovdje nego

vani, kad sam plivao u obilju i kretao se, po tako zvanim odličnim društvi-

ma.”

Imate pravo, kao što sam rekao, da branite svoju redovničku imovinu

svim dozvoljenim sredstvima od nasrtaja bezbožaca. Ako ipak otmu, saču-

vajte svoj sveti redovnički mir, a za progonitelje molite, da nadju put k Bogu

i postignu i oni mir duše poput ovoga robijaša. Nastavite, kao što sam Vam

zadnji put pisao, priredjivati Isusu veselje svojim dnevnim radom i životom,

jer je sve veliko u Njegovim svetim očima, što se čini Njemu iz ljubavi. Što

je veća ljubav prema Njemu, tim je veće i djelo u očima Njegovim, a onda i

odgovarajuća plaća u vječnosti.

Uz blagoslov i pozdrav u Gospodinu Vama i svima Vašim sestrama



20.

Krašić, 31. III. 1959.

Časna sestro nadstojnice!

Primio sam Vašu čestitku za Uskrs, na kojoj Vam srdačno zahvaljujem, a

tako i svima sestrama tamošnje Vaše zajednice.

Pitate me za zdravlje. Nije najbolje, ali ipak, Bogu hvala, mogu obavljati

poslove, koliko je to uopće moguće u zatočeništvu, koje je u stanovitom

pogledu gore od lepoglavske tamnice. Ja se medjutim ni najmanje ne tužim

radi toga, jer “nije sluga nad gospodara svojega”, veli božanski Spasitelj.


Tkalčić, 18./2014., 455-483. 480

Kad bi Spasitelj bio znao nešto bolje i uspješnije za širenje kraljevstva Bož-

jega na zemlji, nema sumnje, da bi nam to bio i pokazao i riječju i primje-

rom. Ali eto, odabrao je baš patnje kao zalog za širenje i učvršćivanje toga

kraljevstva. Njegov je život svršio na križu, glave apostola pale su što od

mača, što od koplja, što od drugih ubojničkih sredstava, i, protivno svakoj

ljudskoj logici, što su više padale glave mučenika, to se više širilom kraljev-

stvo Kristovo. Što bismo se dakle tužili ili jadikovali? Ne bi se nijedan se-

ljak, rekao je netko, ljutio, da mu najplodniji vinograd pomlati gusta tuča

zlatnih dukata.

Vašu nakanu, za uspjeh pučkih misija ondje, rado ću preporučiti Gospo-

dinu u svetoj Misi. Pred dva tjedna bile su ovdje u susjednoj župi Pribić.

Držali su ih oci Dominikanci. Uspjeh je bio izvanredan. To se uostalom naj-

bolje vidi iz činjenice, da UDBA na veliko ispituje, što su misionari govorili,

koji je svećenik bio na misijama, koliko puta je bio krašićki župnik ondje

itd. Kako ih boli taj uspjeh, vidi se iz činjenice, da su zvali kuharicu iz žup-

nog dvora, što su jeli svećenici te dane, da li su jeli na petak meso? Pazite

dakle i Vi i Vaše sestre, što ćete kuhati, jer se UDBA zanima i za Speisezet-

tel.29 Dotle smo došli.

Naši bi svećenici ĆMDaši30 dakako u ovakvom slučaju otkazali misije,

jer “se ne smije zamjeriti vlastima”. A zašto se ona zamjera gradjanima u

stvarima, koje ni najmanje na nju ne spadaju? Zar mora dobar svećenik i

želudac okrenuti, da mu ga UDBA pregleda? To je u najgorem slučaju (teš-

ke naime bolesti) posao liječnika specialiste, pa onda kirurga, a ne UDBE.

Nije pogibelj ni za državu ni za narod u pučkim misijama, nego u nečem

drugom, u mahnitoj jurnjavi za dobrima ovoga svijeta i na Istoku i na Zapa-

du nažalost, i u kapitalizmu i u komunizmu.

Baš sam ovih dana pročitao jedan članak iz časopisa “Die Hoffnung” o

samoubijstvu jednog mladića u Berlinu. Članak glasi: “Tu svršava 20-

godišnji sin berlinskog milionera kao samoubojica. On odbacuje od sebe

život jednim prezirnim pokretom ruke. U muzičkom salonu sjajne bijele vile

svoga oca ustrijelio se Dieter D. iz lovačke puške. Motiv za samoubijstvo –

pogotovo za vjernoga čovjeka – je naprosto nevjerojatno. On smatra, da je

dovoljno okusio život. Prije nego je završio svoj život metkom i stupio u

vječnost pred Suca, otvorio je aparat za tonsko snimanje i na njega izrekao:

29

U prijevodu: Jelovnik. 30

Riječ je o svećenicima koji su bili članovi već spomenutog Staleškog društva, koje je

u Sloveniji bilo osnovano pod nazivom Cirilo-metodsko društvo. Bilo je poznato pod

kraticom CMD, ali ga Stepinac ovdje navodi s hrvatskom kraticom ĆMD.


Tkalčić, 18./2014., 455-483. 481

‘Žene su trčale za mnom. Imao sam novca, imao sam auto, imao sam sve,

što si jedan čovjek može poželjeti. Ja ne znam više, što bi mi život još mo-

gao pružiti. Zato hoću još samo smrt. Kod moga lijesa neka svira jazz-

muzika.’ I tako je išlo devedeset minuta dalje. Devedeset minuta govori si

života presiti mladić u osami svojeg roditeljskog stana, u nerazumijevanju,

koje ga okružuje, hoće da skine zdvojnost sa srca. ‘Ja ne znam, što bi mi još

život mogao pružiti.’ Tako govori jedan dvadesetgodišnjak. Zar nije nikada

mislio na život, ispunjen kršćanskim duhom i kršćanskom sviješću odgovor-

nosti? Takav mu život ne bi bio dosadio. Ali o tome nije jadni čovjek vjero-

jatno ništa znao, jer toga nije učio poznavati usred sjaja i luksusa.”

Tu je vidite, časna sestro nadstojnice, tu je pogibelj za čovječanstvo, a ne

patnje, kojima nas Bog u svom milosrdju okružuje, ne jer bi želio patnje,

nego po patnjama naše dobro. I u kapitalizmu i u komunizmu je upravo bije-

sna jurnjava za dobrima ovoga svijeta i kad ih se njihovi poklonici zasite,

svršetak im je metak u glavu i zamoljena jazz-muzika kod mrtvačkog lijesa

umjesto blagoslova svete Crkve.

Zato molite, a i ja ću s vama za uspjeh misija, da se slijepcima otvore oči.

Zato budite sretne, da Vas je sve Bog zaštitio redovničkim siromaštvom,

čistoćom i poslušnošću protiv demona užitka ovoga svijeta.

Uz blagoslov i pozdrav u Gospodinu



(Pazite na pismo, jer lov na moja pisma sa strane UDBE traje dalje)

21.



Primio sam jučer Vašu cijenjenu čestitku k imendanu i 25. godišnjici

biskupskog jubileja, na kojoj toplo zahvaljujem Vama i svima Vašim dragim

sestrama. Slavio sam jedno i drugo manje više ležeći, jer me muči opet

tromboza već nekoliko tjedana. Ali Bogu hvala, da sam većinom mogao

služiti svetu Misu svaki dan. Neko vrijeme u sobi, a sada opet u crkvi, makar

još ne služim običajne poldane Mise za narod nedjeljom i blagdanima. Mo-

gao sam ipak podijeliti i prvu svetu Pričest djeci. S njima se jako dobro ra-

zumijem, počem od najmanjih, koji me svaki dan posjećuju. Kadkada se

časne sestre i ljute, da mi nenajavljeni provale u sobu, ali ja se nimalo ne

ljutim, jer mi razvedre mnogi čas, kad inače nitko živ ne smije do mene.

Milicija se ipak ne usudjuje braniti ovakovim ljudima pristup.


Tkalčić, 18./2014., 455-483. 482

Jako me raduje uspjeh misija na Sušaku. Nikada ne smijemo zdvajati nad

dušama. Korint je bio u vrijeme Svetoga Pavla silno pokvareni lučki grad.

Ljudski sudeći za sve zgodniji nego za propovijedanje Evandjelja. Pa što

veli Gospodin apostolu? “Ne boj se, nego govori i da ne šutiš; jer Ja sam s

tobom… jer imam mnogi narod u ovome gradu.” Zato je svake hvale vrijed-

na Vaša misao, da obave na godinu devetnicu Presvetom Srcu Isusovu, a

onda opet misije.

Neka priča govori, kako se u stanoviti dan u godini otvara jedno brdo i

sretniku, koji se nadje u blizini, pušta slobodan put do golemog blaga, koje

se skriva u njegovoj nutrini. Ono, što ova priča dočarava gladnima za ze-

maljskim zlatom, to dobri Bog preko Crkve, kad se daju pučke misije stvar-

no čini, samo u mnogo uzvišenijem smislu svima, koji hoće da se obogate za

vremenitost i vječnost, ne zlatom, koje tatovi kradu, nego zlatom, koje daje

pravo na život vječni u nebu, a na sreću srca na ovome svijetu. Kako je malo

te sreće danas u srcima ljudi! A razlog je, što sreću traže u maglovitom brdu

priče, umjesto u Srcu Sina Božjega, koje je otvoreno za sve ljude, kad je

probodeno na Kalvariji.

Priložemo pismo Vas molim, da ga izručite vlč. g. Kelencu. Ako ga nema

kod kuće, neka stoji kod Vas, dok se vrati.

Drago mi je da je ovako poletan i aktivan za Božju stvar. Pun sam nade,

da će se za koju godinu naši redovi popuniti dobrim svećenicima. Sjemeniš-

ta su nam tako puna, da već sada moramo misliti, što ćemo, ako se istim

tempom nastavi priliv novih kandidata. Čujem, da se slično pune i novicijati

raznih Družbi. Nije dugo, što je kod mene bila jedna Vaša kandidatica prije

stupanja u novicijat, a rodom je iz susjedne župe. Sestra učiteljica joj je otiš-

la u Uršulinke, a ona Križaricama. Bog ih blagoslovio! Jedna moja Kraši-

ćanka učiteljica čak u Karmel u Brezovicu. Kako su čudni putevi Božji i

kako je snažna milost Božja! Škola je sve učinila, da ih pokvari, otudji Bo-

gu, a završuju evo kao posebne zaručnice Kristove.

Neka Vas sve te utješne pojave sokole i dalje na putu Božjem! Nijedna

molitva, nijedna žrtva, makar se činila tako malenom, ne ostaje bez uslišanja

pred Bogom dragim, makar na drugi način, nego smo možda očekivali.

Mnogo, jako mnogo, mogu dakle učiniti tihe molitve i žrtve časnih sestara

širom domovine, makar ih svijet ne vidi i ne zna za njih. Bog znade i vidi!

To je glavno.

Uz blagoslov i pozdrav u Gospodinu Vama i svima Vašim sestrama




Tkalčić, 18./2014., 455-483. 483

Zaključak

Prijepis dvadeset i jednog pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca s. Amadeji

Pavlović što ih ovdje donosimo prilog su boljem poznavanju nadbiskupovih

uzničkih dana u Krašiću, te su osobito zanimljiva zbog njegovih stavova

prema komunističkim vlastima i prema redovnicama. Iz pisama se također

jasno vidi odnos komunističkih vlasti prema redovnicama kroz brojne prob-

leme koje im stvaraju, a na koje se kardinal osvrće i predlaže prikladna rje-

šenja. Na kraju, pisma su bogat izvor za poznavanje života uzorne redovnice

Amadeje Pavlović, preminule na glasu svetosti. Njezin lik i djelo nedvojbe-

no zaslužuju više pažnje, te bi bilo poželjno predstaviti je široj javnosti u

zasebnoj knjizi. Osim toga, poželjno je i objavljivanje drugih izvora za poz-

navanje njezina života, poglavito osobnih pisama i okružnica što ih je kao

pokrajinska poglavarica slala svojim sestrama.

Summary

THE LETTERS OF ARCHBISHOP ALOJZIJE STEPINAC TO

AMADEJA PAVLOVIĆ, NUN OF THE HOLY CROSS SISTERS OF

MERCY

The article presents a short biography of the nun Amadeja Pavlović

(1895-1971) of the Order of the Sisters of Mercy of the Holy Cross. This is

followed by a short account of the 21 letters which she received from Arch-

bishop Alojzije Stepinac dating between 23rd April 1952 to 4th July 1959

from his internment at Krašić. The major part of this article consists of cop-

ies of these letters, accompanied by notes containing translations of Latin,

French and German sections, as well as information about some of the per-

sons mentioned by the Archbishop in his letters. The transcription of these

letters represents a contribution to the days Stepinac spent as a convict at

Krašić and his attitude towards the communist government and with reli-

gious orders. It is also a rich source for the biography of this outstanding

sister and for the analysis of the relationship between the communist author-

ities and nuns in the former Yugoslavia.

Key words: Alojzije Stepinac, Amadeja Pavlović, letters.

Translated by Ivan Mirnik

Edited by Robin Harris

Documents

TKALČIĆ 18