napisano 2oo2.godine

Eh,Danira…Davno su se zatvorile kapije sreće po ovoj ljepoti kojoj sad

niko ne služi.I umrle su lako riječi koje sestre nisu imale.Tvrđe od kamena.Sad se sve smiješalo ovom sirotinjom štose kočoperi na ljude gdje god oko krene,i niko ne zna šta čini kad nešto čini,šta vidi kad nešto gleda,nit šta zna kad štošta čuje.

Samo laži,Danira…Tiskaju se posvuda,obučene u najsvečanija odijela,po ovoj nedođiji gdje me u zemlju zakopaše.Tumaraju visoko dignutih jedara morima naše nemoći unakažene strahom.Našeg neznanja.I crtaju nam puteve kojim ni sami hodati ne umiju,i lijepe nam na zjene krv neviđenih djela.

To je istina,Danira.Svi se polomiše,izgaziše,da je ugase,oskrnave ili u korist pretvore.I kite se,bijednici,tim svakodnevnicama što prah u prvi sumrak postaju,a ne čuju glas onih u travi zaboravljenih,izgubljenih-što ih zove!

A ko su ti ljudi,Danira,što sa puškama u rukama nude aleme i baldahine?Čijim se oni imenima diče,pa tako lako sablje isukaše iz tama davno zakopanih u srcima vukova i sova!?Zbog njih opet ćutanja ubijaju puteve!Srca su im crna.Lako ih je prepoznati.I opet,evo,olovke prljamo,misli skrnavimo i granice mećemo…I svako je kadija postao,a ništa mi uistinu nismo!

1

A možda,Danira,i nisu krivi ljudizagubljeni u tragovima nekih razvratnih vremena.Niti ptice potrgane zlom što šenluči ovom nesretnom

zemljom.Niti putevi što se zatvoriše u času,i okrenuše

naopako…Krive su riječi,pogane,krvlju umrljane,puštene s lanca da zavedu i prave i krive.Pa se zariše u svaki komadić ove stvarnosti što ni na

šta ne liči-a mi se na nju navikli,pa nam svejedno.

2

Loši su dani! Svi smo zgranuti koliko krvi ima

u ljudskoj muci,puni ljubavi,jednonoćne.Kradu nam spokoj,a krivac nas ne

zanima.

......................

Govore:velika su prostranstva nevjerice,utabana zbunjenim mislima čovjeka kojem se rat urezao u svaku boru,u svaki korak,u svaki budući tren življenja čiji se smisao zagubio u krugovima neimaštine.Ali on drsko nosi u sjaju oka tu priču koju ovdje niko nikome ne priča:o ljudima koji su sahranili svoju djecu u plava predvečerja rukama punim hljeba i pitke vode.A sad se stide zemlje koju oru,stide se svog prosutog znoja,zlobnih jauka u prašini umuklih,vječnim strahom ubijenih…

Njih je šest!Šest pari očiju u istu rupu zure,a ništa još vidjele nisu.Šest srca lupa,a ni zrna ljubavi nema.Šest molitvi svakog jutra planu sa usana,a nebo im se smije…A bilo je prosto tumarati godinama

pogaženim škripavim čizmama dječaka sa puškama,nositi uga-šenu baklju u ruci tražeći svjetlost u tami rata kojeg mnogi nikada neće razumjeti…Bilo je lako ploviti rijekom koja nikuda nije tekla!

Govore:vrijeme će sve da izgrize!Nijemu blizinu ljudi obilježenih zanavijek istim tegobama,plač sakriven iza gordih laži,tugu nemarno prosutu po prošlim godinama.I sve će se predati snazi novoga življenja-samo će se grobovi uzaludnih smijati svemu tome. -«Znam to!»-reče mi jedan starac prije neki dan,pa mahnu glavom-«A kuda ću, dijete?»Starost ga bješe okovala rodoljubljem pa je hitao da posloži kraj svoga postojanja u nekakav trag kojim će se spominjati i njegovo ime,i neprestano laže sebe da sve to što čini ima neku svrhu,neko značenje…Tvrdoglavo se provlači kroz to trnje od želja i nemoći,ali ne želi stati.I svejedno mu je kakav će mu sud natovariti dani koji dolaze,i kakve će mu lance sirotinja vezati oko srca.On se svog jada nimalo ne stidi,već se nezgrapan upravo tom bijedom vrpolji u svakom satu,u svakoj sjeni,pun melemnog bola,razdražljive sjete i vrele krvi.

Cijeloga života nosio je kao po kazni tu svoju dobrotu na vrhu koplja kojim je u bitke upadao,i čudio se koliko je samo vode popio sa otrovanih izvora,a ostajao živ.A sad se poma-lo boji boja svakodnevnica koje sve teže raspoznaje,lijeno ih sklanja iza posrnule starosti.Ta starost,bolest svih njegovih dana,noći,činjenja…

3

E,moj Tare!Sinoć sam sanjao otvorene

krugove,nevjerne žene,ljude bez

želja...

Znaš,više se ne bojim mraka!Najsretniji sam kad nas tama,neprozirna i teška,poklopi tišinomi učini neprimijetnim za sve

oči na svijetu!

Strah me svjetla,svitanja,vedrine…

Možeš li to da zamisliš?

I DIO

1997.godina.Krajem mjeseca jula…

Dan pun omore neupadljivo se zatvarao nadolazećim rumenim daljinama neba,hlado-vina se isprsila skoro cijelim selom,i otpoče ta vječna igra tišine i tragova proteklog dana.Ča-ršija,pusta, polako se predavala modroj magli predvečerja,i tek vriska djece iz daljine,jedva čujna,rasprši to prokletstvo kojeg se stidjela svaka ruševina,svaki kamen,svaki tren prosut nehajno po zaraslim sokacima i avlijama…

Koraj bješe sablasan,dan ga je i uspijevao obojiti slabunjavim bojama života,ali pred sami mrak i u noći on je postajao golem ambis bez dna u koji se svih prošlih godina ulijevalo ljudsko bezumlje,neoprostiva krv uzaludnih bitaka,ali i tanani bijes sakriven iza običnihljudskih slabosti.A svaki dan bio je pun laži…Pratila je ljude na svakom koraku,u svakom htijenju.Bilo je svagdje:pod suknjom svakog uspjeha,u trepavicama kolebanja,u blatu nadanja,u besmislu potrošenih suza...Ljudi su zbunjeno teturali po tajnama sebe uzaludno sputavajući crn bijes da ne iscuri u tu razvratnu ćud vremena,starili su bez cilja,odreðeni samo pjesmama ptica koje se vracaju kući.

A smijao se svaki trag iza njih,i svaka prolivena suza bila je bedem koji nije dozvoljavao povratak...A i kuda bi išli blatnjave odjeće i poderanih,raskrvavljenih tabana? Tamo im je bilo dobro,svakog dana raðali su se i umirali nebrojeno puta.

Tužan,oblačan dan se dovukao do svog kraja.Počela je polako da rominja topla kiša.

Nesigurnim koracima iz jedne od avlija Begić-mahale,jedva izmičući ostrugama i granama osušenih šljiva,na cestu se pomolio stari Ibrahim,obućar po zanatu,a sad tek jedan

od mučenika koji s gorčinom u duši pokušavaju da raskrče avlije i placeve od kojih su ostale samo ruševine.Uskoro će noć,i on se tromo zaputio za Gajeve.U Koraju nije imao gdje ostati,a i da je imao plašio se bandita iz okolnih srpskih sela koji su dolazili često u Koraj i maltre-tirali ljude što su usiljeno pokušavali nešto uraditi.Eto,neki dan su istukli Omera,šezdese-togodišnjaka,slomili mu dva rebra...Tukli su ga pesnicama i nekakvim drvenim palijama.

4 Siktali su dok su se iživljavali na nemoćnom starom tijelu:

-“Majku li vam vašu balijsku!Šta ćeš ovdje...Ovo je srpsko,nek ti Alija pravi kuću u vederaciji!Nemoj da te više vidimo ovdje!”

A Omer se zgrčen,opružen po cesti,prepustio tim mladićima bolesnih pogleda,samo učeći nešto tiho,i bilo mu je,pričao je,svejedno i da su ga ubili.Gdje će i šta će drugo? To malo zemlje sve je što ima na ovome svijetu.

Ibrahima nisu dirali,mada su često prolazili cestom pored njegovog imanja.Nekad se skrivao,a i kad bi ga vidjeli nisu mu se obraćali…Samo su tupo gledali u pravcu ruševina koje je razgrtao.Jadan,mislio je da ga puštaju na miru jer im je nebrojene cipele pokrpio,nebrojene ðonove polijepio...

U čaršiju kad je naišao nije bilo nikoga.Onako star ubrzao je korake i ne osvrćući se ni na jednu stranu stiže do skretanja za Gajeve.Zadihan i već podosta pokisao tu stade i nasloni se na debelu lipu pored ceste.Do Gajeva ima najmanje dva-tri kilometra,i dosta puta će se morati odmarati.

Othuknu hrapavo,razgleda lijeno oko sebe:svud pustahija.Onda čučnu pod tim sta-rim deblom koje ga bješe malo zaklonilo od toplih kišnih kapi,i poče čeprkati drhtavom rukom po prsima tražeći kutiju sa duhanom u džepu znojave košulje.Otvori je,svo vrijeme zagledajući niz cestu i iza sebe,i čudnovato vješto poče motati cigaru.I poče opet ona igra posvaðanih misli u njegovoj glavi.Otrov novog razočaranja ubrzao mu je dah.Otiði…doði…otiði…doði…

Izmučen današnjim poslom,slabunjav i nespreman da se suoči sa istinom da tako mora biti,skoro da bješe zaplakao gledajući Koraj bez krovova,mahale bez puteva.A i ta noć što ga je polako proždirala i sama bješe nekako drugačija,zla tom nepokorivom tišinom kojom se kitila od pamtivijeka.Eh,Koraj živ,a nema duše!

Na Gajeve Ibrahim stiže nakon skoro sat vremena pješačenja.U pušnici koju je spretno pretvorio u jednu sobicu zatvorivši otvore najlonima tinjala je bljedunjavo svjetlost od fenjera.Tu ga je dočekala njegova žena Mina,bješe zaspala pa se onako debela jedvauspravi sa dugačkog dušeka. -„A ðe si vazdan,bolan ne bio?”-upita pomalo ljutito Ibrahima koji se s bolnim ste-njanjem natovari na jednu stolicu pokraj crne furune. -“Sav si eto mokar,nesrećo.Vidio si da će padat’,što ranije ne krenu?”

Ibrahim ne odgovori,već se presvuče,dofati malo pite iz tepsije na furuni,pa se i sam opruži pored žene koja već bješe zahrkala.

Dugo je gledao u provaljeni tavan te hrhorine u koju se vratio prije desetak dana,osluškivao kako kiša lupa po kopitaru strepeći da gdje ne procuri,a onda ugasi fenjer,i pusti da ga noć proguta.Umornog lako ga je san savladao.

Korajsko naselje Gajevi je locirano na obroncima Majevice izmeðu Čelića i Koraja,na pitomim i blagim padinama,plodnoj zemlji na kojoj su se na sve strane rasprostirali svakojaki voćnjaci.Naselje je prije rata pripadalo Koraju sa žiteljima iz Koraja,a sada je u “zoni separacije” izmeðu dva entiteta.Zauzima prostor od oko dvanaest kvadratnih kilometara.

Na tom prostoru je prije rata živjelo 150 domaćinstava,sa oko 500 stanovnika.Od toga je 52 domaćinstva sa 256 stanovnika stalno živjelo na Gajevima,a ostali su imali kuće i na Gajevima i u Koraju.Sve kuće su bile sa pratećim objektima:sušnicama za voće,garažama,štalama,skladišnim prostorimaGajevčani su pred rat imali 15 kamiona,22 traktora sa priključcima i 64 putnička vozila.Imali su telefonsku vezu sa 12 brojeva.Zaposlenih gajevčana prije rata bilo je 2.4 %.Stanovništvo se uglavnom bavilo proizvodnjom žitarica,krmnog bilja,uzgojem stoke,trgovinom…Sva domaćinstva su imala struju.Svaka kuća je imala vodu.

Tokom proteklog rata Gajevi su skroz sravnjeni sa zemljom. Sve je opljačkano,a infrastruktura uništena.

5

Svu noć Ibrahim je sanjao svog oca,kako sjedi na kauču u njihovoj staroj ćerpićari,obučen u najsvečaniju odjeću,sa žutom šargijom na butini,i neobično velikim terzijanom od roga iskrivljenim meðu tvrdim,žuljevitim prstima.Ali nije svirao,kako je običavao prije sva-

kog gašenja lampi,već je opet počeo da priča priče o svojim mukama iz nekakvih zabora-vljenih ratova,Zamišljen,s mislima zakovanim u ta vremena koja su mu crtala životni put.A Ibrahim i njegova dva brata,svaki jedan drugom do uha,morali su ga slušati,sve dok se starac i sam ne bi umorio i prevrnuo napokon zaspavši.I dok se stari Ramo očiju punih sažaljenja i bezazlene strasti borio da ne ispusti nijednu kap sjećanja koja bi se pojavila u tim trenucima,oni su nezainteresovano odmahivali glavama s mislima zalutalim ko zna gdje.Ali poštovali su ga neizmjerno,a pomalo su se i bojali te njegove zanesenosti,te ga nikada nisu prekidali.

I sve se to tada Ibrahimu činilo nevjerovatno i nimalo zanimljivo.Ta kazivanja.A otac,star,izmučen,pričajući o tim dešavanjima liječio se bolje od svih melema svijeta.To mu je bila potreba.To pričanje.Trnje u duši.

A sad je i Ibrahim stajao u redu i čekao.Odlaze polako roðeni,najmiliji,prijatelji,poznanici tek iz viðenja,nepoznati…A rupa duboka,beskrajna,guta bez milosti.I smrt već odavno nije trenutak koji čovjeka zaokupi tek kad stanu rame uz rame,ovdje je razbacana na svakom koraku,ubodena u svaku misao,u svako htijenje.Strah je prisutan posvuda,a ljudske strune pretegnute do bola.

Cijele noći se Ibrahim znojio od tih snova,prevrtao,srce ga je nekoliko puta probudilo jakom lupnjavom,i ujutro kad se svitanje prosulo Gajevima on ustade,činilo mu se,umorniji nego što je legao.

Malo se vrzmao oko pušnice,zagledao unaokolo,popi kafu sa ženom,dogovoriše se o koječemu,a onda uze mali ceger sa nešto hrane i uputi se za Koraj.Valja čistiti,krčiti onu avliju što sad nije ličila ni na šta.

Tek što krenu niz put,kad eto ti Zaima,samotnjaka,stiže ga ubrzo.Ima već nekoliko mjeseci kako se s pameću rastao.Sve mu rat bješe uzeo:dva sina,ženu,samo ima jednog brata negdje u tuðini s kojim se nije čuo više od dvadeset godina.

Bio je to bistar i učen čovjek,i meðu prvima se latio ovih gajevskih njiva i bašči,ali u jednoj noći se nešto u njegovoj glavi okrenulo,i sad tumara bez ikakva cilja,čudnovatih kazi-

vanja i još čudnovatijeg ponašanja.Ljudi koji golemu bitku biju sa življenjem na Gajevima ga žale,i nisu grubi prema njemu,iako ponekad umije tom svojom pričom umoriti čovjeka više od ikakva posla.

I kad već sustiže Ibrahima,u nekakvoj dugoj,crnoj kaputini,raščupane kose i mrlja-vog lica,poče skoro galamiti: -“Uranio,ðede? A ti za Koraj,ha?” -“Valja,Zaime.Neće mlaðarija da se vraća,a mi stari nemamo kud,nesreće!”

Ibrahim se zagleda u potamnjelo lice tog pedesetogodišnjaka,i čudno mu je bilo kako te krupne zelene oči što su veselo sjale sad robuju šejtanluku što ga bješe obuzeo.

6

Sporim koracima,kao da ih tamo gdje idu čeka neka golema nevolja,njih dvojica kre-nuše uporedo mokrom,vijugavom kaldrmom put porušenog Koraja.

Jutro bješe osunčano,toplo,nebo se poslije sinoćnje kiše potpuno očistilo,i milina je bila slušati prirodu kako se budi u svakojakim svojim odorama.

Dva čovjeka,dva mučenika svaki na svoj način,dugo ne progovoriše ništa,a onda kad se ukazaše prvi obrisi Pašić-mahale,i kad se oči obojice kao u lopova živahno razletiše po toj skoro nestvarnoj slici,Zaim progovori: -“Znaš li ti,Ibro,da je riba starija od čovjeka milion godina?” Ibrahim othuknu. -„Pusti me,bolan Zaime,šta ima veze riba!? Nije mi ni do čega kad znam šta me čeka gore u avliji.Sve me boli od kopanja i lopatanja.Već ako ti je dosadno hajd’ sa mnom,pa makar mi vatru održavaj.Šta veliš?“

Pokaja se Ibrahim što započe razgovarati sa njim,jer ovaj kao da ga neko uključi stade lupetati: -„E,vidiš Ibro,kad hoćeš nekome da pokloniš ljubičicu nipošto je nemoj kidati,ona je najnježniji i najljepši cvijet.Ja kao filozof i humanist što naivno djelujem moram ti kazat’ da nema sreće pod ovim suncem.Muslimani su još od postanka bili jadni,siromašni,huma-

noidi koji su još prije trideset hiljada godina živjeli izmeðu Španije i Portugala na jednoj ravnici,odnosno visoravni,nenadmašni vidovnjaci ovoga svijeta,prirodni umjetnici.Kod njih nije bilo poznato šta je to kraða,to je za njih nepoznato,kao što piše u Kur’anu-to je haram,to znači da je strano.I nasta pomalo pleme.Ne osta od njeg nijedno dijete.Otkriše ih Španci,jurnuše sa medvjeðom i vučijom maskom na glavi,s rogovima.Jureći sa konjima i mačem sve posjekoše do male bebe.Jer oni ne poznavaše šta je to konj u strašnom galopu.Oni to vidješe i prepadoše se.Tako je umrla ta civilizacija.Ne ostade ni mala beba…»

Neobično mlateći rukama kao da ispred sebe nekome nešto pokazuje,nastavi Zaim: -«E,zato su nas opkolili braća Srbi i Hrvati sa teško oklopljenim vatrenim gvozdenim oružjem sa svih strana da nas goloruke potamane.A na onom sarajevskom mostu što piše:»Suada Dilberović-moja kap krvi poteče i Bosna ne presuši,pjesnikinja,mlada Suada iz Bosne…Cijeli svijet je Drinu pio,Savu,Unu i sve druge vode pio i nikada vijek vijekova niko ih od Muslimana nije zamutio…»

I gledao je Ibrahim u njega kao u neko čudo,i pomisli kako glup čovjek i kad skrene nije nešto strašno,a pametan kad se s pameću rastane,e to je izgledalo žalosno.

A Zaim se nije stišavao sve do čaršije,recitovao je svakojake pjesme o toj njegovoj Suadi,Sarajki.A i Ibrahim ga nije brkao,svejedno mu je bilo slušati ga.Bolje je biti i sa njim nego sam tumarati pustim korajskim mahalama.

Kad stigoše u čarsiju,tu ugledaše ispod starog kestena goleme krošnje grupu od desetak sredovječnih ljudi.Bili su to Srbi iz okolnih sela,uglavnom sa Babajače,i sve su jedan drugome dodavali nekakvu flašu iz koje su pili,najvjerovatnije rakiju.Ibrahimu se osuši grlo.Eto,proteklih dana nisu se okupljali,a i pričali su mu drugi Korajci da je policija istukla i zatvorila trojicu mladića koji su napali Omera prije nekoliko dana,te da ih je dobro zaplašila

7da ne diraju taj siroti narod što je skoro svakodnevno sa Gajeva dolazio pješke da čisti placeve i avlije…

I Zaim umuknu sasvim dok su prolazili nedaleko od njih.Vazduh kao da se bješe sav sabrao i napeo u tih tridesetak

metara koliko su trebali proći pa da zamaknu za obližnje orušene kuće.Svaki čas Ibrahim je čekao da ih zovnu,da im šta kažu…Ali oni su samo nešto nerazumljivo gunđali među sobom,gledajući podmuklo u te dvije oronule ljudske prilike.

Trudeći se da koračaju što brže,njih dvojica zamakoše u sokak pored visoke zgrade ambulante,jednog od rijetkih zdanja koje nije srušeno,a onda kroz hantragu, što se bila sklopila i na samom asfaltu, uđoše u avliju Ibrahimovu.

«E,moj pajdo!»-tek tad progovori Ibrahim tražeći u najgušćim ostrugama alat koji je tu ostavljao-«Dobro smo prošli.Jesi l vidio kolko ih ima,na sabahu piju!?Biće danas neki belaj,vidićeš.»

Jutro se već bješe otvorilo svom silinom.Preko malog uzvišenja začuše se glasovi:opet su dobro

poranili i sinovi Osmanovi…Ibrahim se zagleda u ono malo čistine što je bila kao kap u

moru naspram hantrage svud izrasle,a koja ga je toliko lomila proteklih dana.A onda se s nevjericom okrenu prema šušnjaru u kojem se sakrivala ruševina njegove kuće.Eh,mislio je,koliko će još dana punih znoja proći dok ne otkrije tu gomilu u kojoj je pobrkano sad počivalo sve ono u šta se trošio toliko vremena…

Neka,neka,govorio je sebi,sve se ruku boji.Najgore mu je bilo što niko od mlaðih ne dolazi.Starost nema snagu,samo tu tupu,neupadljivu upornost što se kao teg natovarila na leða izmučenih korajaca.

Zadovoljan što je alat našao ondje gdje ga je i ostavio sinoć,on izvuče kosijer i stade mlatiti njime oko sebe.Zaimu dade šibicu da pali vatru,i opet otpoče ta borba sa prirodom čiji se kraj ni u čemu nije prepoznavao.

Kako su sati odmicali,sve više se čulo odjekivanje sjekira i žamor ljudi unaokolo.Ali slabo je ko koga obilazio,sve bješe toliko zaraslo i podivljalo,te su svi žurili da urade što više posla.

I dok su žuljevitim rukama metar po metar svojih imanja osvajali,ljudi se nisu mogli oteti čuðenju kako je malo tragova ostalo od one silne ljepote i miline što je nekada krasila Koraj.

Opet sam prošao tim malenim putićem pokraj stare škole.Kapale su lijeno s neba riječi teže od olova,i otvarale krugove nekih

besmislenih sretanja.I ponovo su psi uplašeni ljudskim koracima lajali tamu izbezumljenih

sudbina,obilježeni zanavijek u sjaju bijesa gorčinom proteklih godina.

Već dugo se nisam toliko smijao,toj modroj prašini uzaludnih pobjeda,

i sad ne marim za davnašnje snove izgrižene jadom prijateljstava,za meleme koje mi svi nude,sad,kad sam se sam rodio.Pokraj džamije se nisam zaustavljao.Tu,u debeloj hladovini

stogodišnjeg kestena,uvijek me pronalazila pjesma o umornoj djevojci zelenih očiju.A ja sam te bitke jedva preživio.Nešto me vuklo u park,u veliku baštu nebrojenih djetinjih sjećanja,u nepregledno more sretnih djetinjstava,u jedino svjetlo tog mraka

kojim nas bez stida pokrivaju.Sjednem,i živim tu tišinu koju sve manje ljudi razumije,i gledam u lipu,u nebrojeno puta sječeno stablo,i oduševljavam se koliko je svake godine sve ljepša,sve stasitija...

8

........................

Koraj bješe prelijepo,pitomo,tipično bosansko mjesto smješteno na blagim obroncima Majevice,omeðeno sa svih strana ogromnim voćnjacima,ponajviše šljive po kojoj je bio nada-leko poznat,gustim šumama i plodnim,obraðenim njivama.

Ono što čini istinu o njemu zapetljano je kao u paučinu bezbrojnim legendama i kazivanjima.Pun treperavih tragova davnina urezanih u svaki djelić te prirode što se tu isticala neopisivom ljepotom u svakom godišnjem dobu,tumarao je od pamtivijeka od velikog ekonomskog i kulturnog procvata do tragičnih padova i totalnog uništenja,do teške nepre-bolne agonije.Njegovi domaćini su preko noći postajali beskućnici.

I nekako oduvijek,pored mnogih teških bitaka,vodio je i tu najtežu,bitku protiv zaborava,da ga ne polome tamama nekih bolesnih umova,i ne ugase svjetlo kojim je sijaoponosno od samog svog postanka.

Sad,kad je prokletstvo novog rata opet otjeralo narod od svojih domova,iz avlija gdje su roðeni i rasli,u još jedan tužan trag se posložiše sve one magle nekad nemarno razbacane po

svakojakim ćoškovima godina,a sa čudnim nekim žaljenjem same se iz srca zaprepašte-nih ljudi odlomiše sve vrline i mane rodnoga mjesta,sve njegove ljepote i prokletstva.

Polomljen najtupijim sabljama ovoga svijeta,skoro sav garav od stida kojeg niko nije htio da prepozna,izboran sudbinama pogrešno osuðenih ljudi,sad se krio u kapljici nadanja bespomoćan i širom otvoren rukama i najmanje dobronamjernosti,gažen tvrdim čizmama novonastalog mira.

Više od tri hiljade njegovih stanovnika je 15.juna 1992.godine protjerano,zarobljeno ili jednostavno mučki ubijeno...Skoro sve kuće i zgrade su uništene,većinom zapaljene...Sudbina mnogih,uglavnom starijih,nemoćnih,i sad je nepoznata.

I onda,poslije lutanja njegovih mještana skoro četiri godine svakojakim stranputi-cama,tuðih kaputa,tuðih cipela,tuðih krovova i naklonosti,kad svi već bijahu potrošeni snagom i otrovani beznaðem,rat je stao.Političke voðe su se po ko zna koji put rukovale i potpisale sporazum o miru.

Srca su zadrhtala,i stidljivo se pokaza u magli nekih budućih dana početak,bosonog,svjetlošću jedva poprskan.Sav znojav i silno umoran od besmislenog trčanja po razvratnim godinama.

9

„Završilo se“-šaputalo se svud unaokolo,bojažljivo sretno.Samo niko nije umio da prepozna šta to sada tačno prestaje,a šta započinje.Narod zanavijek obilježen tugom jednog vremena posvuda nosi tragove takvih stisaka ruku,takvih dogovora...

Sa zaleðenih brda unaokolo gdje se ljudi godinama sakrivaše od svog neznanja,od svojih slabosti,praštale su puške,mitraljezi,bombe su tupo odjekivale u toj zimskoj bajci,tog dana,tog nezaborava.Vriska bolesnih se čula,i svako je slavio na svoj način...

Niko nije slutio umorna jutra,nebrojene noći bez zvijezda,rijeku bez obala...

Psi nijemo njuše tragove srebrne večeri.Suze zaboravljene u travipostaju plašljive zečice hitrih ćudi.

Čudo!Noć puna dana.Trenutak pun vječnosti.Žena bi htjela da se vrati,ali je njena djeca plačom vukudalje kroz ledenu tamu, do beživotne straćare,memljivog groba snova,do bijesne starosti-do ničegašto u čas kratki zablješti kao besprijekorno sve.Iskonski jad.

Negdje daleko gori kuća.Čovjek krvavom strašću ubija prošlosti ključ u bravi modrog zgarištaokreće dva puta.Boji se tragova!Tužno!

Vrelo julsko popodne nježno se prosulo zapuštenim korajskim avlijama i baščama.Borba tišine i bijesnih otkosa ljudi što su se tvrdoglavo čampali sa izdancima i hantragama samo se na kratko prekidala.Da se nešto pojede ili tek predahne.

Ibrahim,kojeg umor bješe nekoliko puta gotovo srušio s nogu,baci kosu i sjede na bolesno stablo šljive koja se kao i on bila sva naherila,i kao da joj je tako lakše,remetila sklad slike te avlije kroz koju su,pomisli on,ljudi toliko cipela pronijeli,a on sad nije mogao pronaći nijedan ðon,nijedno parče kože…Kao da je sam vrag sve pokupio!

Osluškuje:tišina zveči kaldrmom sve do čaršije.Stoji tako...Gleda u onu breskvu ispucale kore,klima glavom i čudi se kako su se lako riječi od ljudi otele,stidom ukrašene,puštene u tamu ovog prelijepog jula,sve ih unakazivši besmislom s kojim se,eto,on hrve tvrdoglavo znajući da povratka nema.Zbog ljudi,zbog istina što se kao leptiri svijaju oko njegovih nogu gdje god da bi kročio,i skoro da zavrišta ljubeći tu tišinu velikog trbuha koja bezobrazno uze sve njegovo,kao da je prvi,kao da je jedini…

Gleda uz kaldrmu,a svagdje vidi nekakve ružne ljude,u sivilu novih događanja,kako kite košulje tugama ovih dana već sutra izopačenih,i kako se tiskaju po ovim vrletima studenim od nemara…I pričaju njima,koji sve dobro znaju,o suzama boje meda i zlata,o krvi nezaboravljenoj…

Kako će im ikada oprostiti što mu zadaju ovu nesnosnu bol!?

10

Cvili tišina mahalom!Slatkorječiva…Trpa mu laži u razmišljanja,vara ga dobrotom koja mu život upropasti.Mlati kosijerom,ljutito ko da mu je on sve na svijetu skrivio.

A nigdje ljudi nema,ni glasova!Samo škripe kolarice negdje niz mahalu… Al ne staje,traži svjetlo…A ljudi nigdje!

U dimu te tražih,unakažen s malo pića!Na čelo zalijepljen novac neobično brzonadje mi mjesto u toj gomili ljudi.

I počeh da psujem,tek da bih prijatelje stekao,

a onda glave da siječem da bih s njima ostao.

Neko me pitao za tebe!Zaledio sam ga olujama probuđene tuge.Sudbine u otrcanim odijelimaglasno su se svađale zbog gluposti-čija je noć najduža.

Curio sam satima umoran niz te slabostikroz rukave dosade,u čašu spoznaje.Nađoh te u njoj.I bijah sretan što sam tu,na dnu!

Zaim već odavno bješe otišao,gonjen svojim ludilom.I bolje,mislio je Ibrahim,ona njegova Suada već mu je bila popila mozak…Ali tek što to pomisli,kad eto ti njega,gegao se uskim prokrčenim putićem,sa nekakvom debelom motkom u ruci,hitro zagledajući na sve strane…

-«A đe ti,đavole,nestade?»-pita ga Ibrahim,ne pokazujući da mu baš i nije milo što se,eto,opet naklatio baš u njegovu avliju.

Zaim se posadi pred ukrivljenog Ibrahima,sav zadihan,ne ispuštajući onu močagu. -“Ja doðo’ da ti kažem da bježiš! Oni Srbi doveli neke kerove,goleme k’o telad!Pa ih puštaju na narod.U Kalatu su izujedali onog Alaginog najstarijeg.Imaju i pištolje!Niko im ne smije ništa!“

Sav se bješe upljuvao dok je govorio.A one njegove krupne zelene oči,pozna to Ibra-

him odmah,bile su pune straha. -„Šta veliš? A kad je to bilo,jarabi...“ -“Eto malo prije,ja se na Dajankuši zatekoh.Te vode,čuvene,ljekovite htjedoh se napiti…A čujem dreku,i kerovi laju,a oni,pustili ih na narod...Svi gvozdene čizme nose…”

Ibrahim zakova mislima.Opet se u njegovu utrobu zari nešto vrelo,kao nož.

Uspravi se i poče osluškivati.I tek onda primijeti da se niotkud ništa ne čuje.Narod se razbježao.U njegovoj glavi misli se počeše svaðati,komešati…Polako poče sabirati alat i bacati ga nevoljko u onu najgušću ostrugu.

11 -“Znao sam ja…”-namršten,k’o da nekog kudi,reče-„Nesreće jedne,ne daju oni nama da živimo...Ma da smo,bogdom,s puškama ušli u Koraj...Ih...Drukčije bi bilo...Moj Zaime,nije džaba moj otac govorio:kad strpaš jednog u vreću i sjedneš na njega,a s drugim piješ kafu-što ti misli onaj u vreći misli ti i ovaj drugi...Bog da ih kazni...“ -„Jes’,jes’,nema sa njima života.A mi Muslimani svaku sirotinju skrenemo,damo im komad hljeba i prenoćište.Bolesnim pomažemo.Eto,ja nisam znao za koprivu dok nisam ozdravio.Strogo šećeraši treba da troše koprivu kao kuhanu hranu,ali što više koprive razumije se kao tjesteninu ili u zamjenici-umjesto kao špinat,spanać,kako ko naziva,to jest’ doktorskom receptu toliko masno,slano,umjesto šećera,to važi za svakog čovjeka bilo da je zdrav kao lav,samo ako nema reumu.Ali reuma nema veze sa apetitom.A oni koji boluju od kamenca na bubrege neka traže menadžera,neko jako preduzeće,neka otvori firmu kamenolom...Nek se udruže...“

Taman Ibrahim htjede da drekne na njega da zaćuti,kad se ovaj naglo ukoči i nape lice iskrivljujući vrat koliko god je mogao na jednu stranu. -„Eto ih vamo,Ibro! Čuj!“

I zaista,izmeðu čaršije i njih,sve bliže i bliže,čula se galama i pseće cviljenje.

Njih dvojica čučnuše,a kako se ovi brzo približavaše,polako se uvukoše u onu gustu ostrugu iza alata ne mareći što ih je grebala jakim trnjem. -“Sad šuti!”-Ibrahim naredi Zaimu,strepeći potajno od njegovog ludila,da šta blesavo ne uradi.

Ne proðe nekoliko minuta kad cestom kroz Begiće,dvadesetak metara daleko od mjesta gdje su se oni

sakrili,naiðe grupa onih istih ljudi što su jutros pili u čaršiji.Najniži rastom od njih vodio je na dugačkom kajšu vučjaka,baš kako Zaim reče-k’o tele. A to psetočija se smeða dlaka silno presijavala na jarkom suncu,uz njih i samo izgledaše još strašnije…

U strahu da ih vučjak ne osjeti,oni skoro da prestadoše disati.Topla krv od ogre-botina lijeno se spuštala niz njihova lica,ali oni kao skamenjeni umiriše svaki djelić svojih tijela.

Tek ponekad vidio ih je Ibrahim kroz gusto trnje. -„Ðe ste,balije...“-zakreča jedan od njih,bradat,skoro ćelav po cijeloj glavi,neobično crve-nog lica-„Da vas vidim,mamu li vam Tursku,da vas ja obrežem...“

Stavi ruku u džep šarenog vojničkog prsluka iz kojeg izvadi pištolj,i pucajući malo preko ruševina kuća s obje strane ceste isprazni čitav šaržer. -„Dosta,Čedo“-drugi reče-„Sutra ćemo opet...Haj’mo dok nije stigla milicija!“ -“Majku li im…”k’o da ga je obuzelo neko ludilo taj maleni,smiješni čovječuljak je poskakivao asfaltom drhteći neobično čitavim tijelom.

Zamakoše za prvu krivinu,a kad već stigoše do zadnjih korajskih kuća opet se na kratko začuše cika i psovke,te još jedan pucanj iz pištolja.Odoše prema Babajači.

Iza svake smrti ostaje zrno svjetlosti da i dalje vara.I džaba je sve što se sad zabo-ravlja i oprašta,pomisli Ibrahim.Ove ulice poklopljene hantragom,a kojim on i Zaim žurno krenuše za Gajeve,možda se i skrivaše tom svojom silnom ružnoćom od razuzdanog zla svih prošlih godina....

Treba,znao je on,ovim ljudima malo tuðih koraka.Drskih ali gordih…Ko to dočeka…

12U sjeni crnog kišobrana kojim si crtala bore na

licu naših sretanjaja se opet sapletoh od riječi koje zajedno ubismo,i padoh u nemir izobličen u svakodnevnicu,u rijeku bez početka,punu straha od onog što se

skameniloznojem naših zaluda,naših,sad to

znam,bezobraznih snova.Krovove naših srećnih trenutaka

već odavno su popalili ljudi izmišljeni greškamanekih naizgled običnih dešavanja.i tvrđavu naše ljubavi lako su srušili dječaci s

puškama u rukama...I mada se sve zaustavilo tog ponedeljka kad si se

prvi put naljutila,i rekla riječi iz kojih i dan danas učim,ja sam lutao stepama svojih slabosti svih ovih

godinai tražio te u svakom mraku da ti kažem ono što

nisi željela čuti…Nisam ni slutio da će se prsti tvoje daljine u zmije

pretvoriti,i da ne postoji grad niti planina gdje te ne služe

mravi i ptice.Lako si otišla jedinim putem kojim te nisam mogao

pratiti,ni majku nisi poljubila.A sad tvojim tragovima korov raste!

Predvečerje!Svud unaokolo trepere stidljivo slike uvijek istih

boja,tumaraju besciljno prepozna-tljivi zvuci…Umornim mislima,polako gazeći putem koji se kao zmija vijugao prema Gaje-vima,ljudi su tražili uzaludno u tragovima prošlosti,u nemirima nebrojeno puta odbolova-nim,razloge ovog zla što je lutao korajskim baščama i avlijama…I opet,studena od stida,sreća se bješe stisla u bistru kapljicu neznanja i nemoći,sakrivenu u zgarištima što su donosila radost.U prevrtljivoj nadi,kurvi i svetici u isti mah.U prokletstvu i jednih i drugih…

Ljudi,svi stariji od četrdeset godina,pognuto koračajuci starim gajevskim putem nazad u svoje šatore,pušnice,magaze,opet su se pokrivali istim onim utjehama davno izmi-šljenim da ih ne bi kakve nesmotrene ruke zaludom umile,i padali su kao u san u još jedan nemir izobličen u svakodnevnicu.U rijeku bez početka…Heroji izmišljeni greškama nekih naizgled običnih dešavanja lako su još jedanput osvojili naizgled neosvojivo…

Ibrahim,kome bješe naoko svejedno što se ptice već odavno ne vraćaju pod njegove krovove,i što ga ljudi prepoznavaše samo po slabostima,zastade kod jedne bare pored puta i poče se umivati.

K’o da se neki golemi teg,od jada i tuge pretežak da bi ga ikakve ruke odatle pomakle,natovario iza njegovog vrata.Pomisli kako se nebrojeni put ta nada u neku svjetliju budu-ćnost lako rasprši.

Bol u grudima,tup,neobičan,natjera ga da sjedne na travu. I opet se slike rastrgane prošlosti prosuše njegovim

mislima:on,sa rukama u džepovima,stoji na Begluku i gleda nijemo prema Koraju…A tamo isprsila se vatra,krvava jara zaplesala viroviti ples sa vrelim junskim popodnevom.I u trenu sve se promijeni,čudnovato izbezumljeno stradanjem…Gorilo je njegovo selo,sva njegova radost,njegova nadanja.A neka kolebljiva tuga razli se po nutrinama unesrećenih ljudi što su jecali okolo njega,iskolačenih očiju prema svojim kućama,svojim njivama,svojim suzama,tražeći u svakoj prilici najmilije zaostale u zbijegu.Nebo bješe porumenilo,i polako htjelo bi noći da se preda…Slutnje,nemiri i strah,usne rastavljene a nijeme,bolom iskrivljene…Ponedeljak,petnaesti jun! I sjeti se kako je to jutro bilo sasvim obično.

13Ničime nije nagovještavalo kraj jednog življenja.Sve što imadoše da će u trenu postati samo gomila pepela,modra magla jedne lijepe prošlosti…

Gorilo je njegovo selo.A on,sirot,na raskršću od kojeg vode milioni nepoznatih pravaca, htio bi utješiti druge a za samog sebe nije prepoznavao utjehu.Noć je dočekao kao najbolju prijateljicu,bila mu je tada najpotrebnija.Ali nije mogao zaspati tu,u grmlju,mada ga je strah na to nagonio…Očiju uperenih prema Koraju gledao je nepomičan kako ga raskidaju krvave ruke vatre,slušao kako padaju krovovi,bijesno laju kerovi,a tišina cvili pogažena zlom.Pamtio je svaki trenutak,svaki zvuk…

Zamišljenog,a i sam je znao,bolesnog od tih sjećanja,prenuše ga glasovi ljudi koji su im se približavali putem. -«Ohani,Zaime,eto idu Kalaćani,da čujemo šta to bi…»-reče brišući lice krajičkom pogu-žvane košulje.

A ovaj,naget preko jedne obale,čupajuci nekakve trave,stade lupetati:

-«Mene je majka rodila u hamamu pa udarih glavom na kamen,a hranila me čistom ječme-nicom uz dodatak heljde.A babo mi kukuruz kop'o dok mi je majka žganjce pripremala.Kad je toga bilo ponestalo zelje je brala pa mi je kuhala sa šakom brašna i malo solila.Tako joj je soko odrast'o i vinuo se po silne planine.Tako šetam po visoravna polja a kad skočim na vitom jablanu slušao sam svakojake zvuke,al' najljepše su sa šeher luka,a to znači sevdah…

Pa zapjeva svim glasom:«Šeher Bosno,šeher Sarajevo, a ko se to šeta šeherima. Oj,Suada,pjesnikinjo mlada, oj,Suada,tebi ravne nema. Prekrila si brda i doline, oj djevojko,nepoznata ženo!»

A onda se istegnu sav zagledavši se u jednog goluba što nedužan proleti,pružajući ruke za njim: -«Galebe,vječiti putniče,ti si najveći putnik svijeta,sve rijeke i jezera poznaješ.Molim te,spusti ovo jedno pismo na izvoru rijeke Temze i rijeke Misisipi i Misuri.Spusti i u rijeku Nil,pa svrati na Volgu i rijeku Sanu.Hvala ti,galebe moj,puno ti hvala,bar malo me rastereti…» -«Ma ko ti je ta Suada,bolan ne bio?»-prekide ga Ibrahim ne mogavši a da se ne nasmije toj njegovoj predstavi.Znao je da mu se žena drugačije zvala,a on je nikada ne spomenu.Samo Suada…Suada… -«E,Ibro,Suada…Čudom ljudskog čuda na čuðenog ljudskog čuda nečuvenog do tad ne viðeno i ljudima nepoznato…To je digit u oku ljudske ljepote svijetovima tajanstvenim ženskim i ljudskim čarima,filozof,humanoid.Sa tako malo riječi rekla je sve ljepote ovog svijeta i gostoprimstva na tolike vijekove…Ono što na vijeke sokoli gledaše to je na njoj sve u trenu jednom u oko stalo…»

Ibrahim se sav bješe napeo ne bi li bar nešto povezao iz tog njegovog lupetanja. 14 -«Bio sam ja u Sarajevu,jednog augustovskog dana,i šetao sarajevskim ulicama i alejama,kad naiðoh na most gdje je poginula Suada,na izlazu pri kraju mosta…I viðoh stih «Moja kap krvi poteče i Bosna ne presuši»,to

kad sam vidio jeza me je spopala od ovog strašnog stiha.Istina je živa,suze su mi same jurnule na lice.Taj stih,tako veličanstven,plemenit i nježan…Suada viðe svoju smrt i pogleda u trenu svoju Bosnu i bosanske ljepote.I reče na izdahu «Moja kap krvi poteče i Bosna ne presuši».Suada,nebeski sjaju,Suada,lijepa Suada,dženetli hurijo…»

Ibrahimu tek onda sinu da on stvarno bješe išao u Sarajevo,i to taman malo prije nego što će se s pameću posvaðati.Eh,šejtanima se pobjeći ne može,pomisli,sve se više čudeci tim njegovim kazivanjima,i sad kad je već navikao na njega takvoga poče vjerovati da je to što ga bješe obuzelo nekakvo,rekao bi on,pametno ludilo.Bunilo ga je samo to što je puno toga o čemu je ovaj bezobzirno ali nevjerovatno tečno čangarao i sam gotovo prepoznavao u zaću-talim tamama sopstvene sudbine…

Ibrahim bješe dosta star,sedamdesetu je prevalio.Tako star i nesiguran,eto,stojao je u sredini zatvorenog kruga iz kojeg još niko utekao nije.Žuljevitim rukama je nebrojena zgari-šta tvrdoglavo prevrtao,neprestano varan nadom da će svakojaki poroci vjetrovitom strašću razblažiti tamu duge,besciljne noći.Godine su vrištale u njemu dok je trapavo koračao šarenilom smisla…Ljudi oko njega su čudne pjesme pjevali.Svi su ih slavili ne znajući šta donose sobom.A on se samo smijao tugama i oplakivao radosti kad god se nemiri razigraju u toj glavi tvrdoj od nesna,svaki put pobijeđen spoznajom koliko je beznačajan.Tek jedna kap velikog mora gonjena bijesnim talasima od nemila do nedraga.

Očima od srebra umaraš veče.Prstima od bijesa daviš moj glas.Ljudi plaču zaglavljeni u liftovima

budućnosti.Djeca grizu fasade s kuća mudrih.

Kosom zlatnom od prevarapleteš zamku za moje oči.

Kad izgubi sve čovjek prvi put ugleda sebe!

Dan neprimjetno poče da malaksava.Umorna rumen zapada kao meki plašt bačen s visine osvoji oboljele bašče i zapuštene njive gdje god bi oko pogledalo.

Ibrahim sakri i najmanji trag svoje nesreće i muke s lica dok su trojica ljudi prilazili.

Najkrupniji meðu njima bješe Redžo iz Kalata,pedesetogodišnjak čvrste graðe i mrkih vjeða,a za njim su išli Hamdija,mlaði mu brat,nesretnik kojeg je logor u Batkoviću zanavijek obilježio mrakom ljudskog bezumlja,i Bego,kovač,kojem je sad preostalo samo da proba iskovati od znoja i strpljenja malo kakve bilo sreće za to života što mu je preostalo. -«Selam,ljudi»-nazva Redžo rukujući se sa Ibrahimom,samo pogledavši nevoljko u Zaima koji se bio otkučio desetak koraka.

15 -«Vala,ljudi,šta to bi u Kalatu.Zaim veli da je nekog 'seto izujedalo?»-kao usputice zapita Ibrahim,a sav je treperio od želje da što prije čuje sve o belaju što se tamo zbio. -«Nastrada dijete,eto ti…»-otpoče Redžo dok su polako kretali putem za Gajeve-«Doðoše najednom,iza obale banuše,niko ih nije primijetio.Počeše nam psovat i hodat nervozno oko nas,a dvojica imadoše i pištolje u rukama…Bi i onaj slinavi Rajko,bog ga kaznio,sa mnom je u Rijeci radio,i sve sam ga branio kad ga udaraše cigančad…Ja im samo kazah nek nas puste da radimo,dosta je,velim,nesreće bilo,a oni se uzjoguniše i onaj mali pendo,dabogda crko nazor,pusti džukelu,a i džukela k'o da zna,navali pravo na dijete…I dok mi doðosmo da ga odbranimo sav je izujedan bio…Oni se još malo nakrečaše,prijete bezdušnici,a kad viðoše da smo i mi braneći dijete od kera gotov i živote halalili,pokupiše se i odoše…Ciktali su i vrištali ko ludi sve dok ne siðoše do kalatskog potoka…» -«A dijete…Je l' puno?» -«E moj Ibro,puno,ja šta! Noge mu je sve izrovo zubima.I ruku što se poš'o braniti njome…Alagi kad srce ne puče.Odnese ga na rukama do asfalta.Sreća,stade ubrzo neko auto…»

Ibrahim zaćuta.I svi drugi su posve malo govorili sve dok ne stigoše do prvih gajevskih hrhorina,zaokupljeni razmišljanjem šta im je sada činiti…

Ponekad,u rumena predvečerja,kad se nebo zažari tajanstvenim,zlatnim dubinama,

mene drhtave,strahom obojene misli ponesu na vjetru od željastaroj čaršiji rodnoga mjesta, ,

te se u kapljicu stope sve muke izmučene, ,sve tuge isplakane,i dušu mi razgali treperava blagosti neizmjerna sreća što umijem,i još mogu,eto,da se sjećam…Ljeta su mi najbolnija!Kad se vazduh rastvoria njegove dubine okupane jarompočnu da mame moju dušu željnu skitanja…Zamirišu lipe,i trave…I svagdje svjetlost se isprsi vesela i svemoćna…Stišće,guši…Ta sjećanja,prokleta,kako samo bole…

Nebo se stislo.Noć puna mjesečine kao da se zlobno rugala tom svojom tišinom nemo-ćnim naporima umornih ljudi da utonu u san.

Ibrahim se bješe zavalio u stolicu pokraj furune,pušio smotuljaču,tupo pogledom prateći dim koji se sporo zavlačio u šupljinu babure.Nije mogao spavati.Nasuprot njemu,na dušeku,pokrivena dekom,već odavno je hrkala žena mu Mina.Eh,da mi je biti drven ko ona,zamisli se,da ovu dušu odmorim.

Viseći na klinu pored prozora zatvorenog debelim najlonom,treperio je slabašno stari,ishrðali fenjer.Žućkasta svjetlost se igrala po ćoškovima pušnice sve više brkajući misli u njego-voj glavi.Miris petroleja pomiješan sa mirisom mema nježno se bješe razlio svud okolo.

16Bilo je već skoro jedanaest sati kad mu se učini da čuje korake

oko pušnice.Ukoči se,oslušnu…Jest,neko hoda oko pušnice…Taman poče tražiti očima po pušnici kakvu motku ili nešto slično,kad ču glas: -«Ibrahime,jesi l' zasp'o? Hamdija je,ne boj se…» -«Otkud tebe u ovaj čas,bolan?»-tiho je gunðao Ibrahim dok se provlačio kroz niska vrata izlazeći na avliju sav bunovan-«Hoćeš koga prepasti pa glavom platiti.Bombu će ti ko baciti pod noge…» -«Ma,vala,i nek baci,svejedno mi je…Viðo,gori ti fenjer,a ja ne mogado' nikako da zaspim,pa pones'o malo mučenice…»-i izvadi iz džepa olindranog prsluka polovkicu rakije,odvrćući

čep i nudeći ovome-«Nešto mi se sve sabralo,pa mi došlo hoću da svisnem…»

Ibrahim se zagleda u njega.Poguren,ćelav,očiju sakrivenih debelim,modrim podočnja-cima,mršav k'o prut,činio mu se sad na toj mjesečini kao avet. -«Ma nek si…I ja se evo rasklapam od umora a neće mi san na oči.Čekaj,malo pite da nam iznesem…»

Noć se okitila zvijezdama kao biserima,mjesec se bješe sav razgoropadio svojim sja-jem,i njih dvojica sjedeći na gomili suharaka što je Ibrahim prošlih dana pomalo sabirao una-okolo,ne sakriše oduševljenje koliko daleko je bilo vidno. -«Ne mogu,Ibro,da spavam po noći.Boli me sve u leðima od logora.K'o da nisu moja.» -«Vala,nevolja ti je.Ja,pravo da ti kažem,kad god te vidim svoje se muke stidim…»

Hamdija pruži ruku i pusti mu je na koljeno,a zadrhta k'o prut. -«Čudo je šta insanu život zna udesiti.Kol'ko jadni insan može istrpit' i podnijet'…Nikom kriv ni dužan,bolan Ibro,a tukli su me k'o da sam im sve pobio.A danas me gleda ono kopile Stevanovo,sjetio se kad me je u Kosama k'o zeca ganj'o…A ne može on mene u mojim njiva-ma uloviti,već me prevari Omer blentavi…Hajd' vamo,hajd' vamo,naši smo…Ja se pomoli a iza njega Srbi sa puškama…Ej,ima nas svakak'ih.Mi muslimani,mi sami sebi ne valjamo,u stomak skačemo…»

Ibrahim je klimao glavom,i sam se sjećajuci kako se i on skrivao po šikarama i obalama gotovo mjesec dana,ali sreća ga je pratila pa ga ne naðoše,mada su ga jednom kod Šehića šume gotovo pregazili nogama dok je ležao u hantragi.I zvao je i tad taj isti Omer,ali čuo je on ka-ko su druge po korajskim njivama i zabitima varali,pa je ćutao…I spasio se. -«Samo,Ibro,nisu ni oni svi isti…»

Ibrahim ga pogleda čudnovato.Isti,ja šta su,mislio je otrovan prošlim godinama.I vrati mu se pred oči lik stare Izete,hadžijinice.Skoro je bilo podne,i svijet je već krenuo da bježi pre-ma Radovači i Gajevima…

On uðe u njenu kuću u Murselovićima,a ona spava,hrče.Stara i uvijek umorna,zaspala na

kauču.Sama.Probudi je. –«Hajde,Izeta,ustani!» -«Uh,nek si doš'o.Vala ću nam kafu pri-stavit'.» -«Kakva kafa,bona Izeta.Moramo bježati!» -«Kud,sine,bježala sam ja.Sad ne bihstigla daleko!” -“Ama,moraš,hoće da nas napadnu!” -„Neće,ne mogu oni nas napasti,to su naša djeca,komšije...“ -“Ma spremaj se ženo,nemamo vremena,hajde,kreći!” -„Nikud ja neću,ne mogu!“

Stiže i brat joj Haso,mole je,ubjeðuju...A ona će njima:-“Nemojte me,molim vas,ne dirajte me,ja ne mogu nikud,stara sam i bolesna.Ne mogu ja nikud.A vi spašavajte svoje glave.Bježite,halalite mi,i ja ću vama,i haj'te,brže!»

17 -«A šta ćeš ti kad oni doðu?» -«Lijepo ću ja:haj'te 'vamo.Hoćete l' kafu? Skuhaću im.Hoćete l' da koljete? Koljite!» -«Pa zaklaće te!» -«Neka će,emerala,ni ovako ne mogu daleko,stići će me.Komšije su to naše,naša djeca,zajedno ste rasli,neće mi oni ništa.Šta će od mene stare,nemoćne…»

I probaše njih dvojica malo i silom da je natjeraju da krene.Ali ne htjede.Svima je halalila,poželjela da spase svoje glave.I spasiše ih.A ona je ostala da dočeka njih,svoju djecu i komšije,da popiju kafu.A oni su je ubili pa zapalili.Ostala je u pepelu.Samo glava i noge nisu izgorjele.Valjda da ih sjeća i da im dokaže da nogama bolesnim,koje nisu mogle ni izgorjeti,nije mogla poći sa njima.

Hamdija ne opazi kako se ovaj bješe zanio mislima,već poče pričati s mukom žvakajući pitu u ustima s tek nekoliko prednjih zuba: -«Kad nas pofataše u Čelikovićima sabraše nas oko 150.Njih desetak se dovukoše preko jednog brda,i počeše pucat' preko nas da nas zaplaše.Nije se imalo kud.A glavni im je bio onaj Rajo iz Puškovca,zvali su ga «majore».I povedoše nas pješke do Brda,do onoga zadružnog višnjika,tu nas potovariše u kamione i povezoše za Tutnjevac.Sve Puškovljani,moj Ibro, opremljeni,svi u maskirnim uniformama i sa avtomatima.Nisi smio pisnut.A u Tutnjevcu nas smjestiše u školu,u učionice.Da vidiš,snaše su nam donosile pite,kajmak,svašta nešto,

cigare,govorili su nam:»Šta nam je ovo trebalo,ko nas ovo zavadi,opet ćemo mi zajedno živiti…» Tu sam prepoznao i Slavku što je radio u korajskoj zadruzi,on nas je popisivao.Niko nas tu nije dirao. Eh,al' sutradan popodne tu odnekud doðoše desetak-petnaest nekak'ih boraca svi u ma-skirnim uniformama,i htjedoše da nas pobiju.A bogami,gorio ko cigara ako lažem,tutnjevčani s puškama nas stadoše braniti:»Ne bojte se,braćo,prvo moraju pobiti nas pa onda vas!»Mi smo stajali napolju,jadni,prepadnut svijet,a jedan stari od pedesetak godina nam priðe i zaplaka govoreći da nas neće pobiti.A oni banditi vidiše da je vrag odnio šalu,povukoše se u kamion i odoše“... -«Ma ima njih,ne velim ja,i dobrih,ali pamet im je popijena…»-reče i nage flašu cugnuvši podobar gutljaj Ibrahim-«Vidiš da nam ne daju ni na ovu sirotinju da dolazimo.A oni to sve rasturiše i opljačkaše.» -«Jest,Ibro,pravo veliš.Nisu oni s pameću načisto.Neko ih je otrov'o zlom.Eto,mi kad smo u logor došli oni su pričali da smo zločinci i koješta izmišljali,i onaj svijet nas je htio zubima pojesti…Al' kad kasnije vidiše kolika smo sirotinja,i da nas tu strpaše ni krive ni dužne,drukčije nas gledaše…»

Ibrahimu se neka milina natovarila u grudi pod tim prelijepim plaštom noći,zagrija mu rakija krv,i sav se raspilavi. -«A kako ti gore u onom mutvaku,sav se bogme naherio?»-upita. -«Eh,koga briga.Dobro…Nešto se priča da bi se uskoro mogla pokoja kuća popravljati ovdje na Gajevima,pa akobogda…Arapi se neki pojavili,donatori…» -«Ma znaš,Hamdija,da je nama u Koraj.Gajevi su Gajevi,a Koraj je drugo.Tamo bi sav svijet nagrnuo,a neće ovde,samo mi stari što smo sve halalili…»

18 -«Teško u Koraj»-zaklima ovaj glavom-«One njihove porodice što žive po ono malo čitavih kuća sad prodaju svoja imanja po Potpeći,Lukavici…Neće da se vraćaju u šume.Pametni su oni,hoće u čaršiju,znaju šta je Koraj bio…Navikli su oni,moj Ibro,sad u cipelama hodat'.» -«Ne može to tako bit'»-othuknu Ibrahim pa ispi zadnji gutljaj iz one flaše-«Mora se svakom njegovo vratit'.Eto,ja ti kažem,sve će se vratiti na staro,samo ko upamti!»

-«Inšallah,inšallah…»-jedva se uspravljajući na noge mrmljao je ovaj,a onda se k'o malo protegnu,otrese prašinu sa pantola i zaplićući već pomalo jezikom reče: -«E,hajd',lahka ti noć,moj Ibro.Ja se gotov napi.Oprosti ako sam te bihuzurio,a i fala na društvu.» -«Pusti,bogati,fala tebi,dobra ti ta mučenica bješe.Već ujutro na kafu,pa da zajedno riješimo šta nam je činit…» -«Ejvala»-ovaj protavrlja,pa se gegajući zaputi uzbrdo prema naherenom mutvaku,pedesetak koraka odatle.

Ibrahim sabra rukama ono granje što ga razbacaše sjedeći na njemu,pa se i sam uvuče u pušnicu i ubrzo zatim zaspa.

Sam sam,na raskršću.Srebrom isprskane staze

pocrnile sirotim naprezanjima uma.

Jame se porađaju poslije svakog susreta.

Daljine se stisle od uha do uha,a suze peru mulj svega što sčinih.

Da zaboravim najlakše bi bilo.U malo tuge da sakrijem usne od bronze,dane pune stida.

Ništa Ibrahima nije veselilo.Ni novo jutro što se prosulo Gajevima,ljepše nego ikada.

Dani odlaze u nepovrat,a on opružen u krilu tuge,korak od dna,vidio je samo kako tom prazninom luta barjak smrti,kako leprša bezobrazan i moćan…I zalud se trudio da shvati te omče oko vrata,mada je znao da svi s istim takvim gorčinama bitke dobivaju i gube.I zaludna je,pomisli,svaka strast,i vjera i nevjera…Psi laju!Ljudi se bude,buncaju,psuju.

Eto,jutro,prelijepo!Začuše se glasovi iz Ramizove pušnice,malo podalje.-«Ohoohoooj»-zapomaga Ibrahim u tom pravcu.-«Ooo,Ibro!Uranio!»-otud viknu okruglast čovječuljak,pa se

izdiže iza obale da ga ovaj bolje vidi.I to bi sve.To malo vike.Svaki krenu gdje je naumio.

-« A čudo je taj mali Ramiz,čigra od insana»-pomisli Ibrahim pa se sjeti njegove priče kako je s bratom pobjegao iz logora u Batkoviću.

19

Kuda sad krenuti?I šta činiti?Ibrahim othuknu i gotov se zakašlja.Eh,starost,prokleta…Nema on više oči pune čudesa koje tragovi pred njim

porađaju..Pustio je da se ugase sve daljine koje je godinama skrivao po ćoškovima razuma,ne razmišljajući šta će činiti kad lupi od zid još jedne samoće…Samo je htio da zaškripi tim starim,utabanim ulicama kojima se početak izbrisao besciljem.Da pusti glas tek da ga prepoznaju lopovi i pjesnici.Da mu ne smetaju…Jer hoće da živi!

Otima se svom silinom bića da pusti taj glas.Ali kuda ga prosuti,i kome,ovih dana kad se sve smjestilo u malenu kapljicu boje sirove budućnosti,,i kad se svi okreću nekim novim oblacima i vjerovanjima…Kome se podati kad više niko ne kopa davninu kojoj sve dugujemo,i kad svako nosi na vrhu oka šta god poželi…

II DIO

Ne pjevaj pjesme moje duše,pjesme o njoj!Bila je mir,i neka sve ostane mir.Ne vuci uzicu moga psa!Taj te neće poslušati.Samo će ti oči pojesti.

Stisnula je usne,okrenula glavu u stranu,i hitro mislima pobjegla u studenu smrt dana.U tišinu kojom se oduvijek branila od grubih prstiju svakodnevnica.Od tog nepremo-stivog zla što se skamenilo u svakom trenu,u svakoj kapi njenog nesretnog življenja.

Polako zatvori oči,i u trenu sve jasno sagleda:lepršava toplina tuđe sreće tumarala je bezbrižno pustim sokacima sela.Uzalud je grbavi prosjak trčao za njom.Vjere su vrištale pogažene stopalima brkatih dječaka,trudnih djevojčica…Gdje se nekada plačom prizivala milost neba,sada psi trgaju ostavštine laži,prevrtljivosti,vrelih pohlepa…

A onda se sjeti kako je otišla,vesela,očiju punih čudnovatog sjaja kojeg nije mogla da obuzda.Zanavijek obilježena riječima koje je lako ubila...Kako je svakim danom tonula sve dublje u nemire izobličene bezobraznim snovima,u strah znojav od zaluda,u ove dane boje nevjere.

I sve češće se sakrivala u te tišine davno odbolovanih kajanja,još uvijek određena djetinjim razmišljanjima,a ljepša nego ikada.Ukrašena tom tugom što se oko nje svijala,sva mirisna na budućnost raskošnu i bistru.

20Suviše mlada da bi razumjela zašto su se tragovi iza nje

uvijek svađali,i zbog čega se neprestano plašila dosade izranjavane ostacima proteklih godina,Danica se polako zaputi ka Dajankuši,noseći dva prazna kanistera,vode da nalije. I opet je prošla tim malim putićem pokraj starog kestena.Kapalo je lijeno s neba popodne teže od olova,otvaralo ambise nekih besmislenih sretanja.

Ljudi su kraj nje prolazili,i odlazili:Pero iz Lukavice,Drago iz Potpeći,ona debela žena iz Zenice,poštar sa naočarima kojem ime nije znala…Tako je malo tih ljudi što su već godinama nastanjeni u Koraju poznavala,uglavnom stariji svijet,a i svako se bio zakopao u to sivilo svoga jada.

Sve je podsjećalo na budućnost,treperavu,krhku,a Danica je tako željela da doživi prošlost!

Dajankuša,ta najstarija prirodna česma u Koraju,sagrađena još u vrijeme Turskih pohoda po ovim bosanskim krajevima,sad se bješe pokorila rukama nekakvih drugačijih neimara,ali još uvijek sva isprskana srebrom te neoprostive davnine,i tek jedva primjetno izborana sudbinama različitih stoljeća…Hladovinom krošnji pored nje uporno se sakrivala od svakog sunčanog dana,kao da se plašila kad god se svjetlo isprsi.I govorila je više od ijednog kazivanja,od ijednog zapisa,tim kamenjem,tim žuborom kojeg nikakve neprilike od pamtivijeka ne zaustaviše…

Danica opazi dvije žene u crnini kako peru rublje.Svaka je zauzela po jednu roru.Najviše je voljela kad nikog tu nema.Pustila bi da je taj žubor jakog vrela opije čudnovatim mirom,umivala bi se nebrojeno puta.Ponekad je ostajala i satima,sve dok neko ne bi naišao.Kao da su tu,pod tim starim deblima iskrzanim godinama koje hitro proletiše,bili sakriveni svi melemi njene mladosti,i kao da je tu opet sretala ona predvečerja puna lukavih manira dječaštva.One riječi što je kao omču oko vrata nosila u sjećanjima…

Voljeli su se tu,njih dvoje.Studenom večeri sakriveni od očiju zidova,nježnim šapu-tanjem tu zbaciše teške amove straha s mlađanih srca,dlanova punih suza radosnica…Silinom razumijevanja pripijeni jedno uz drugo vrištali su divljinu probuđene sreće umišlja-jući da će tom ljepotom i ljubavlju trajati zauvijek,kao kakav orden na grudima nekog slavnog ratnika…Kao kakav prelijepi stih u kamenu isklesan…

I sjeti se kako se naljutila na njega poslednji put kad su bili skupa,baš tu,zarobljeni istom ovom milinom kojoj se nikada nije mogla oteti.Krivonog,ljepuškast,hrabar do krajnosti,pričao joj je o nekoj smiješnoj djevojci i putevima bez kraja.I dugo je uvjeravao da istina ima rep i čelo,a noć,sirota,da je sluga besmisla i zla.Smijuljila se nestašno,ali nije htjela da se pokori riječima boje nevjere,i u tami susreta još jednom je glupost početkom nazvala…Nije ni slutila koliko ljubavi u isto vrijeme tako rađa i ubija…

Sad zna!Hiljade bogova…Jedno nebo…Jedan on!Ona raskomadana na hiljade ratnika.Pjevaju starci vinom zaneseni pjesme zdrave…Krvlju okupane!Čudila se neizmjernokoliko je grozna ljubav uplašena sobom.Hiljade molitvi…A jedna nada!

21

Uzalud je tišinu otvarala,bez bola.I stari mostić nerazumijevanja novom nadom

gradila.Daljina se natovarila na sve što je mirisalo na smisao,i shvati skoro zaplakavši kako je tad prvi put lagala ne bi li ga zadržala…A sad,da li bi ga smjela pogledati u oči!?

Danica sjede na jedan panj pored kamenog korita

Dajankuše,a one žene je i ne po-gledaše,zarobljene borbom sa kamarama haljina razbacanih posvuda okolo njih.Umilna svježina što je voda žuboreći prosipala na sve strane s mukom se otimala od vreline julskog popodneva.

Prelijepim plavim očima zaluta po mahalama bez krovova,opet zbunjena kako se lako otvarala tim sjećanjima što je živu istrgaše.I pomisli koliko samo malo ljudima treba da poslože sudbine u nekakav smisao,u nekakav trag kojeg se neće stidjeti djeca njihove djece,putevi njihovih uspjeha…Ali kako uvjeriti ljude velikih trbuha da ptice bez krila ne mogu da lete,ali su ipak ptice,i da ne beru više cvijeće prije nego li iscvate…Kako sada obojiti sretanja,kad su i bajke posvađane,i kad sve što se rodi mora biti smrću uokvireno…

Sva su se neba u njenoj glavi odavno naoblačila.Ova noć u sred dana malo je zanijela,pa ni sama ne zna ko je:ona od prije ili ona od poslije!Ne žudi ničemu,i ništa joj osobito drago nije.

Pomisli:kad bi on sada mogao da čuje ovu groznu tišinu oko nje!Kad bi mogao vrelim poljupcem da je probudi i otrgne iz mekih kandži ove svirepe noći…Nigdje ni pas ne laje!Ni grbave smrti.Duša živi jer mora.Nigdje pijanca poganih misli.Nigdje krika žene crvenih očiju.

-«Ti si ona Stevanova školarka,a curko…»konačno završivši pranje i natovarivši se na korito upita je krupna žena neobično velike glave,i još neobičnije malih očiju.

-«Aha!»-kratko uzvrati Danica.--«Stevan je dobar čojek»-nastavi ona-«Dok je nakih neće

balije vamo dolaziti!»Pa uze onu svoju kamaru haljina,pobaca ih nemarno u

plastičnu korpu,i krenu putem.I ona druga isto to učini.Odoše.

Danica stavi ona dva kanistera pod one dvije kratke rore,da se sipaju,a onda opet sjede na onaj panj,i rukama podboči glavu.

Već odavno kanisteri bijahu puni,i voda se niz njih žurno slivala u široko korito,pa onda kroz maleni otvor preko puta,u jednu njivu,stvarajući potok koji je vijugao kroz Kora-jske bašče i avlije…

Danica za to nije marila.Sjediće dok ko ne naiđe,dok je ne umore misli,dok joj ne do-jadi ta milina samoće kojom se krijepila svakog dana već godinama.Mislila je o ocu,Stevanu.Pravo je kazala ona žena.On se napio podobro bojama prošlosti,garav od beznađa kojeg je sam izmislio,namjerno zaboravljen u tami prošlih godina,silno tvrdoglav tim bijesom kojeg nikako nije uspjevala razumjeti.

Rekao je da će se vratiti!Te riječi od vjetra vrištale su i tog prelijepog poslijepodneva,a ona ih je opet gazila ljutito koracima pogrešnih uvjerenja.Psovala je u sebi dobronamje-rnost tog susreta kojeg je tvrdoglavo umišljala,a onda suzama prala tišinu pretočenu

22u zlo…One noći pojela ga je a da nije znao,prosula svud po tijelu nemarno i drsko.I krenula mrakom svoje gluposti!

Nije umjela izmisliti smisao od ničega,pa da poteče hrabro brazdama što nesvjesno samo za nju postoje…

Htjela je da ga vidi,svim svojim bićem,da bar čuje nešto o

njemu.Ali se plašila istine,još jedne ružne vijesti…Zato nije trčala za tim svjetlom što se sve više širilo.Pustila je da je šibaju svakodnevnice kako god im drago,stareći tiho tom svojom tugom,tom svojom nesrećom…

Kuda krenuti i šta činiti!?Kako preći taj mostić od gluposti sad kad se hrabrost razuzdala i postala zlo?

Ptice omirisale krv beznađa pa im ni pjesma više pjesmom ne liči…

Danica uzdahnu,ustade sa onog panja…Treba poći!Ljudi unaokolo zaključavaju zgarišta,boje se tragova…Već se i sunce počelo sakrivati od ovog dana.

Uze kanistere i krenu teško koračajući prema čaršiji.

III DIO

Poslednje jutro u mjesecu julu otvori se prepuno sunčeve topline i sjaja.Na sve strane s kapljicama srebrne rose lako su umirali tragovi protekle noći.

Ibrahim već odavno budan,sav ogrnut bijelim dimom od furune ko kaputom,gunđao je što taj ishrđali kočijaš neće da povuče. -«A ljudi,šta ga handri…Sve sama suhovina …»-pa otvori vratica šporeta,pa zatvori,pa se ushoda i najposlije viknu: -«Ustaj,ženo.Ja ovo naložit ne mogu…» Navuče duboke vojničke čizme i izleti na avliju.U jednom trenu svud razbacana ljepota zrelih bašči i zatravnjenih njiva ko neki melem proleti kroz njegovo tijelo,i sav se predade toj milini,i zažmiri udahnuvši duboko,al ga odmah presiječe teški kašalj.Vidiš,zamisli se,tolike godine ove zemlje ljudske ruke skoro i ne taknuše,a opet sve u sebi sačuva nešto od ljepote suđene im…

Pojede nekoliko mehkih šljiva sa smolave julke što granama gotov da bješe krenula kroz pušnička vrata,kad eto ti Zaima,silazi niz put od Karasuljića,gledajući sebi pod noge,ko da nešto traži.A sve se Ibrahim pitao gdje li on noćiva.Od njegovog,znao je,ništa čitavo ostalo nije…

Zakloni se iza kamare granja u prvi mah poželivši da ga ovaj ne opazi,a onda se sam ko osudi zbog toga,i postidi,pa ipak izađe na čistinu gdje ga ovaj odmah ugleda.

Zaim samo mahnu rukom jedva glavu okrečući,i krenu nizbrdo.

23Ma žao mi ga je,siromah,pomisli Ibrahim stiskajući tanke

ispucale usne,grehota je izbjegavati takva nesretnika.Ako ga je pamet napustila ne moraju i ljudi…

I povika za njim: -«Zaime…Zaime…Hajd vrni na kafu…Evo,sad će bit…»

Onaj stade,ko da se omišlja,tisnu obadvije ruke u široke džepove one njegove kapu-tine što je nosio sjalo il padalo,a onda se poče pentrati uz brijeg do Ibrahimove pušnice.Eto ti i Hamdije s druge strane,selama

izdaleka,nosio je nekakvu kesu u ruci,a u njoj ko da ništa nije bilo…

Ne prođe malo a Mina,sva rumena,u pogužvanim dimijama,još se ni počešljala nije,slatkorječiva ,iznese tablju s šarenim ibrikom iz kog se pušila kahva i fildžanima,te je stavi na nekakvu praznu gajbu ispod golemog duda,i naruži Ibrahima kako se sve usmrdilo u pušnici na dim,i kako nije umio cug da uhaviza…

-«Deder,deder…»-priječio se Ibrahim kobajagi,a plaho ne mareći za njenu besjedu,već poče redati klade oko one gajbe,a kad ona uđe u pušnicu trčeći da šta za doručak spremi,samo promrlja nešto za sebe.

Zuka raspuštenih pčela,stršljenova,cvrkutanje svakojakih ptica i nježno šuštanje krošnji šljiva što izdaše sa rodom,bolesne a i ostarile,sve se to prostrlo kao najmekši čaršaf iznad glava trojice ljudi ,od kojih dvojica požuriše da srknu koji put iz fildžana pa da počnu zavijati prve današnje smotuljače. Hamdija otvori onu kesu što je donio i stavi je na tablju. -«Na,Ibro,probaj ovo,Mostarski…»

I počeše njih dvojica motati spretno cigare,oblizujući ih silno,a Zaim koji nije pušio samo se gnijezdio na tvrdoj kladi što se klimala ispod njega. -«Eh…Eh…Kahva bez cigare ko džamija bez munare…Ha,Ibro…»-tavrljao je Hamdija paleći i sebi i ovome cigaru.-«Vala,Zaime,nek si se riješio ovih govana,mene jutro svo izlomi od kašlja i hropanja…A ne more se,jarabi,bez njih…» -«Ma more se ono,da je lijepa života,lahko bi se ja prošo…»- -«A lijep ti ovaj duhan,otkle ga nabavi?»

Ibrahim gurnu prste u onu kesu cijeneći duhan zadovoljno klimajući glavom. -«Hoće l ko za Koraj»-upita ih Zaim,te prekide njihovo pametovanje o duhanu,a ova dvojica se zgledaše. -«Ma,vala ja bi išo,Ibro.Policija je sigurno došla,ne smiju oni opet na narod…»-Hamdija je gledao u Ibrahima ko u kadiju. -«A Redžo,jel on nakastio?»-Ibrahim će.-«Bolje da nas ima više,a još bolje bi bilo da smo skupa.Dan kod jednog,dan kod drugog…Nema nas bog zna,desetak…» -«Ih,kad bi šćeli,bilo bi pravo.Otiću ja poslije gore do Karasuljića,pitaću i Redžu…»

Ibrahim nasu svima fildžane,pa se zagleda u Zaima.Sav krmeljav,ukočene kofrdžave kose,ne bješe nikako dobre volje. -«Šta si se ti uhmuljio,đe si spavo.Ko da ti je neko jezik odgrizo…»-pita ga,ne bi li njegove zelene oči što su uvijek bile čudnovato sjajne,opet zaigrale. A ovaj šuti li šuti,gleda preko njiva,samo glavom klima…

24I pjesma umrla od želje da se

rodi, tiha,nenavikla na službu,

ljuta na sav svijet!

Teturav i spor,penjao se strmom kaldrmom Ibrahim.Košulja na njemu bijaše skroz mokra od znoja,ali nijednom

ne zastade da se odmori.Neka,govorio je sebi,treba ići sa ljudima,pa ma kuda taj put vodio.Jutros se svi nakaniše za Koraj,pa i on.

I kad se pope uz to brdo,ipak stade,jer,činilo mu se,bez duše bi ostao da je samo jedan korak još napravio..Tu počinje Pašić mahala.A u njoj živi najviše Srba izbjeglica.

Podupret o debelu močagu stade se omišljati kojim bi putem bilo najbolje da krene u čaršiju pa svojoj hrhorini,kad malo pred njega iz jedne avlije izađe žensko čeljade od dvade-setak godina,sve se bojažljivo okrečući okolo sebe,i skoro da ga uplaši onako zamišljenog.

Gleda u nju,a ona ide pravo njemu.Čudo!Šta li ona hoće-uzjoguni se Ibrahim.Niko se od tih nesretnika nikad ne pomoli ni na prozor,a kamoli da se obrate imalo,a koliko je samo puta pregazio prašinu po ovim zaraslim cestama.

Jest,vala,meni ide-zaključi i ispravi se Ibrahim.A ono čeljade dođe na korak pred njega,pa se bez riječi suznim plavim očima zagleda u to oronulo staro tijelo.

Znao je Ibrahim odnekud te plave oči,tu duboku crtu ispod lijepog čela što se sad bješe sva otvorila,ali vrag da ga nosi.sjećanje ga izdalo pa se sav ukoči.A i ona,ne zbori,govori cijelim tijelom:»Zar me ne poznaš,ti starudijo?» «Ne mogu ja tebe poznati,curo prelijepa»,naredi sam sebi Ibrahim,da se ne muči više jer je zalud lutao podrumima svoje umorne pameti.

-«Dobar dan,đede!»-prozbori ona vidjevši da je ovaj zinuo u nju ko tele u šarena vrata. Eh,dobar dan,pomisli Ibrahim.Sad da joj kažem selam,hoćel joj pravo bit.Bi mu krivo što tako misli,što ikako misli o tome,bi mu krivo jer odmah shvati da su godine koje lako proletiše ostavljajući samo dim i zgarišta iza sebe,eto,i u njemu bunilo ostavile…Ih,ko da to ima veze,dobar dan,selam,pomoz bog…Ih,ljudi samo razlike prave…Oj,pa što me to muči toliko,smrknu se on u trenu,pobjeć se ne može.Sad reci,sad riješi tu nevolju kojom eto i tebe obilježiše…Sad se pokaži!Kuneš u tišini,svemoćan svojom samoćom,sad kaži «selam» tom djetetu što reče «dobar dan».Sad prospi svu vjeru i nevjeru kojom si se napio dok su ti drugi crtali puteve…Pa što si,nesrećo,zbunjen?Pa nema to veze,tješi se!Pa onda što misliš o tome ikako?Što ne reče u trenu «dobar dan»?

-«Dobar ti dan,cura!»-reče,i ko da izdade sav svijet.Ko da mu ruka otpade.A «selam»,sirotinjo,đe ti je «selam»?Što ne zari nož u to dijete što prekrasno tu stade,na raskršće tvog života,što i ti ne prosu zlo po toj dobroti što se tu isprsila,da te zavede,ili spasi…

-«Je l ti mene ne poznaš?»-upita ga ona umilnim glasom,ko da je znala da on teške bitke u sebi bije,da se sav zagubio u toj magli starosti,da ne umije ništa.

-«Jok,vala!»-reče mrklo.Pokaja se Ibrahim što to ne reče bar malo veselije,ozbiljno zagledajući u kuće preko njene glave.Dijete je to,šta ona zna!? «Ne prkosi djeci,Ibro!»«Jes,jes,dijete,a djeca nam kuće zapališe,živote uništiše…» «Eh,što pameti nemam,da ne mislim…Ko Zaim!»

25Lijepa,prelijepa,puna daljina zaćutalih pokorno u tim

plavim očima,zbuni se.Sve posta crno,u trenu,na to malo vrelog sokaka.Ona pozna noć koju Ibrahim nesmotreno porodi.Prepozna lako sve godine mržnje u to malo riječi što ih ovaj reče,i htjede pobjeći bilo gdje.Ali,neka,sad je gotovo!Pitaj ga,valjda će htjeti reći!

-«Ne znaš ti mene,vidim ja.Al neka…»-nače tišinu njen glas-«Ja te gledam kako svaki dan prolaziš ovud,a da mi je da čujem za Mujagu.Je l živ,đe sad!?»

Eee,sad se sjeti Ibrahim.To je ono mršavo žensko što je s Mujagom vazda bila.Kući im je dolazila nebrojeno puta…A vidi

sad,cura čitava,golema.Prepoznao je on sjaj njenog oka čim je vidio,al godine su ga uništile,pa je vazda svašta miješao…

-«Ti si ona Stevanova…»-«Danica,đede!Danica!Znaš da sam kod vas dolazila…»-

pomože mu ona da se sjeti.Jes,jes,sad se starost otvori i sve se ukaza jasno kao

dan.Đavolica jedna,to je.Briga njihova velika.Djeca se bila zaljubila pa da crknu jedno za drugim.

Ibrahim se još više natakari na onu debelu močagu.-«Eh,Danice…»-malo zastade,tvrdo zagledajući niz njeno

lice,pa nastavi-«Nema više njega ni tebi ni meni.Poginuo je Mujo…»-i htio bi ko nešto još reći,al tu stade,obrisa rukavom oči natopljene suzama,i pogleda tupo niz kaldrmu,prema mirosavačkim brdima.

Uz prasak slomi se sve što bješe sazdano nadanjem i tihim pokajanjem.I sunce se slomi u njenoj kosi.Šenlučio je bol u njenim očima.Sakri ih rukama naglo,zadrhta vidno,pa potrča u onu avliju iz koje je i izašla.Čuo je Ibrahim kako teško grca dok je zamicala za golemi jorgovan.

Kasno je popodne.Ljudi se mole za bijesnu igru oblaka,za crno

nebo,neimaštinu da sputaju.I sve su prilike da će kiša protutnjati našim

krajem,našim uvehlim livadama,našim strahom

umorenim mislima.Sakrivaju se neke davno zanemarene

čežnje iza te nade,lutaju zle duše uništenim parkovima punim

stogodišnjih lipa,piju krv nevini sa izvora kojima se krijepe

bezdušnici.

Kiša nas je obišla,po ko zna koji put,i milion razloga ljudi otkidaju od srca…

Gledao je Ibrahim dugo preko gajevskih njiva i šuma,sav pijan od te treperave tuge što mu je suzila oči i drhtaje stvarala,i onda pusti onu močagu da se prevrne niz onu strmu kaldrmu koju jedva bješe savladao,pa oporavi kroz sokak u Pašić-mahalu.

Gonjen nemirima što su ga živa trgali,brzo je koračao.Samo se kratko osvrnu udesno gledajući veliko mezarje u kojem se od travuge nije poznavala nijedna humka.Tu mu je otac,tu mu je mati,tu mu je sva familja ukopana,a on sad ne smije otići da im šta prouči.Gledaju,nesreće,vire iza prozora,neko će se prenuti i eto ti belaja…

26

Zbuni se.Eh,čime sada dane crtati,kakve boje oteti iz šarenila ove nesreće kad su se sve već davno nemarno pomiješale,krvlju umivene…Svejedno je sve,pomisli,mržnja se,eto,ulila u svaku brazdu ove nesretne zemlje,ljubav se u lukavu vučicu stvorila pa postala i ona zlo…Svejedno je i što kiše padaju,i što sunce sja…Svejedno je ovim ljudima sve što biva i nestaje.Nigdje radosti ni zrna,nigdje svjetlosti da se isprsi svemoćna,i ulije malo sjaja u njihove oči...Tih ljudi što se tvrdoglavo guraju sa životom…

Zagleda se Ibrahim u prašinu oronule ceste,uspori korak,i ode s pameću…Sjećanjima rob…

Bila je noć boje ludila što se bješe razgranalo na sve strane.Bio je mjesec u punom svom sjaju,kao kakav kadija narogušen na to zlo što je šenlučilo bosanskim brdima…Bio je pokret,u bitku,u prokletstvo kojim se narod napio…

Ibrahim je stojao s petnaestoricom pored same obale Gnjice.Tišina je režala svud oko njih,gladna stradanja.Iz šljivika pokrivenog tamom naiđe Mujaga,i još deset njih,činilo se u tom mraku istih prilika,istih koraka…Tu,u sjenci topola što kao kakav zid stajaše čvrsto između rovova i jednih i drugih,oči im se na kratko sretoše.

Oči!One sve kazuju.U njima ko traži sve će da nađe.Mujaga namjesti bombe što su mu visile na prsluku,malo namaknu traku oko glave,pa stade pred Ibrahima.Pred oca!Zadnji put,ko da je znao.Ko da ga je nešto tiskalo da prvi put poljubi oca,i da priča onim glasom drugačijim,predsmrtničkim…Suze Ibrahimu krenuše.

«Babo,ja odo.Ako šta bude,halali…»I ode,ko vjetar,za onim drugovima što rijeku pregaziše.

Zalaja ker duboko iz jedne avlije.Ibrahim se trže.Ko tele ker.Namiriso Muslimana,zatutnjaše misli.Al šta ker zna,Srbin il Musliman!?Njegovo je da laje,a naše da sudimo.

Sreća,bješe svezan debelim kajšom,pa Ibrahim mirno krenu dalje.

27

28

Stidljivim kretnjama stat ću na drveno nebo

i izdrhtati pjesmu.Neko će mi uz smijeh

aplaudirati,neko će sakriti rumen lica

obarajući glavu.Meni je svejednodok god postoji nada!

1992.godina

Ljeto je,šesnaesti juni,a jutro grbavo i studeno.Rijetka magla rasula se baščama mo-krim od sinoćnje kiše.Nebo se stislo uz krvava tjemena unesrećenih ljudi.Bijesno tuku po čelu i kičmi blistave kapljice još jučerašnjeg dana…

Lako je umrlo vrijeme,zagrljaj proljeća.Po suhoj,nemirnoj nadi migolji grcav plač slabih duša.Smrt ne bi bila teška da nije tog plača.Vrište trave,i rijeke…I dobro je biti gluh!I slijep!Ljubav se zaključala u podrum samosažaljenja,a sva osjećanja trepere lukavštinom i koristoljubljem.

Šta se to zbiva!?Gore krovovi na sve strane,pucketa drsko vatra…Ove ulice nisu nikada toliko plakale.Ciljevi su udavljeni suzama.Tamo gdje su jutra započinjala puna taja-nstvenih odora duša,sad umorna tijela prizivaju zoru.

Jutro!Umorno se dovuklo niotkud nizašto,i sasvim običnim mislima poklonilo treptaj besmrtne čežnje.Neodređene.Kao meka zavjesa bačena s visine nemarno sakriva treperavunostalgiju za nekim zaboravljenim danima.Vatra zbunjene mladosti isturila bijele zastave,a malaksale trube uma zasvirale pjesme pokajanja.

Srne se plaše vukova!Zna to ona,sakrivena u širokom zovinom žbunu,sva drhteći i lomeći bezobzirno prste na rukama… Ćuti,ne diše!Milion slika ko lopovi lijepe se u trenu za taj mlitavi strah od zla što se šepuri bez stida korajskim mahalama.

Zaplaka.Srebrom se bješe prokapalo nebo,a tihe grcaje je,u staklenom srcu,vjetar raznosio dimom i pepelom.Prvi put jasno niz njene obraze potekoše kolebljivost i strah.Iscrtaše brazde…

Koraj pun divljih kerova!Smiju se i vrište!Prevrću nemarno ideale i srasle krugove života,dok zadah stradanja puni nozdrve nostalgičnim žarom za divljinom duše…Krv se obojila kaljavim lažima.Jauk nemoći gubi se u zveketu željeza i pušaka…Odlazi skliskom kaldrmom zaborava i nestaje u kolebljivoj utrobi stogodišnje lipe,netaknut ni od čijeg bljedunjavog sažaljenja.

Prosule se kolijevke.Zlata se malo pomaknu,sva ukočena,samo čekajuci tup

udarac bijesa u zgrčeni potiljak…Umjesto udarca,prenuše je glasovi.Bili su blizu,na cesti,samo nekoliko koraka od njene avlije.Malo izviri iz gustog žbuna.U čaršiji se skupila gomila četnika,galame,cikte kao ludi,pucaju nasumice na sve strane…Zamuti joj se u glavi od tog haosa što je bivao sve silniji.

29

Šta da čini!?Zna šta biva kad pijan čovjek grize nebo.Kad kune i

sopstvenu krv.Ugleda,skoro vrisnivši,u trenu,ženu što je klekla na koljena pred tom bradatom prilikom.Znojava muška stopala gaze njeno suho čelo-gordu gomilu laži..Dlanom slomljena prašina u očima nježno je ordenje na prsima dana.Sni su puni zveketa čaša,krvavih grlica,debelih nogu grbave plesačice…Sve ono što će se desiti mutno je,strepnjom porođeno.Kao mač zariveno u šištanje jutarnje tuge.

Ne umije ona ovu bitku da bije.Ne nosi svako dobrotu na vrhu oka kao ona.Ne umije da odlomi istinu na dva dijela,boje da pomiješa.Neka,tješila se,tu u tom zovinom grmu.Kazna neba i njih će jednog jutra tiho probuditi,i pomilovati po gruboj naravi kojom se diče. Plakaće,i kajaće se…A biće kasno!

Da,treba samo da zgrabim taj pehar kiselog vina

i ispijem ga u cugu,umišljajući bolesnu žeđ.

Treba samo da lanem nekoliko psina,

i heroj sam besmislene noći već!

Očima hitro preleti na sve strane.Podijeliše se u grupe,i počeše paliti kuće redom:staru Hadžipovu,Sinanovu,hadžijinice Esme…Vrište,ko ludi!Pijani zlom,bolesni životom!

Da se preda!?Da prkosno pregazi tu galamu što čudnovato treperi svud oko nje,njenog života gladna?Da porodi smisao od zla i nesreće,od nevolje što traje već od jučer popodne?

Samo zatvori oči,i ugleda kamen,u magli neke daljine,bijel kao snijeg,a na njemu ispisano njeno ime.Ali naopako!?Smiju se zmije,i neba,tome!

Neka,pomisli,sve će to vrijeme uokviriti,i podijeliti grijehe.Pa sveza hitro sve svoje u maramu tišine,pusti da prođu pored nje kolone ratnika-izopačenih razmišljanja,i pomilova život strasnije nego ikada.

«Eto ih,idu u moju avliju»-zadrhta i kao da je neke ruke zatresoše.Vatra se nije kole-

bala,već brzo zauze unutrašnjost kuće.A oni,odoše nizbrdo,kući Husinoj…

Nema pameti u njenoj glavi.Izleti iz žbuna,uze kantu i pravo na bunar.Sipa,nosi i gasi,a vatra ne jenjava.A onda plamen poče posustajati,i skoro da bješe utihnuo,kad se začuše glasovi sa ceste:-«Vidi,ova kuća ne gori!»

Prestravljena, istrča u avliju,i mahnito skoči u krečanu zaraslu u duboku travu,duboku,bez kreča.

-«Vidi vode po kući!Ovde je neko gasio!»-ču ona dubok muški glas koji onda bijesno naredi:-«Pretražite oko kuće!»

Hodaju po avliji,prevrću sve na što naiđu,psuju i prijete.Zlata kao da živa nije.Godine se nemirno zakomešaše u

kapljici njenih želja.Kao da čuje da neko viče:»Bijednica!Leptiri je nose a gmiže poput zmije!»I opet ugleda kamen,pun nježnih riječi,skoro izrečenih.I njeno ime.Naopako!

30

Bilo jedno ljeto,čovjek od vjetra

i žena bez srca:subota,gitara i vino… Bio jedan Put,i cvijeće na njemu!

Koračaju po njenoj utrobi,vrište njenim bolom,al uzalud!Ne nađoše je.Trava tu oko krečane bješe prevelika i niko od njih ne htjede zaći tamo.Odoše!I opet psuju,vrište,i pucaju na sve strane. Čuje se pucketanje vatri svud unaokolo.

Zlata poče drhtati silno,uplaši je lupa u grudima.Sjeti se da čudaci,kao i ludaci, imaju velike šake,mekan bijes...Da su im oči umorne,daleke…Daleke!! O tome pričaju ptice izranjavane mračnim stijenjem ćutnje.Smrskane uzaludnim borbama postale su kletve,tvrdoglavi ponos.

Otvori oči.Puna leptira,tuđih!Buknu mir.Dade krv za pehar sirote nade,dade dušu za malo pjesme koju pljuju i gaze…

Isturi glavu iz trave,nigdje nikoga.Samo gore prema školi čula se galama i vika.Uze jednu granu i krenu prema kući.Sva je bila u plamenu.Opet uze onu kofu i poče sipati vodu na bunaru,i

poče gasiti.Ali stade ubrzo.Bila je nemoćna.Vatra se razgoropadila.

Pogleda u noge,vunene čarape u kojima je gasila požar bile su propržene,a lice joj je gorilo.Posu se vodom i osjeti olakšanje.

Zaluta očima po mahali.Vatre se isprsile,padaju krovovi…Odnekud zalaja ker uplašen vrelinom što je osvajala ulice.Gore,prema školi,pored asfalta,iskrivljeno,ležalo je neko tijelo.

Začu se galama iz Pašić mahale.Poznat glas,a onda psovke,i kratak rafal.Ženski plać.A onda sve utihnu.

Jutra se rađaju,i umiru.Ne znaju dušmani,te ulizice,koliko mržnje rađaju

zanavijek.Koliko puteva svaki metak ispaljen iz njihovih pušaka briše!Neka ih!

Zlata stoji sred avlije,zagledana u dim zgarišta što je lijeno umirao u zraku,treperava kao kamen u dubini rijeke.Vidiš ga,a ne znaš koliko je velik!

Neka ih!Uplašiće se oni jednoga dana istine.Jer srce ište samo jednu milinu,a te pohotne krhotine gazi nabujalim bijesom,bez žalosti i gađenja.

Niko ne zna gdje se uistinu rađaju heroji,gdje vječnost iskrsava.

«Nesreće jedne,banditi…»-grcala je Zlata tražeći u pepelu bar nešto svoje.Napuni se snagom kroz taj bijes što je poklopi nemilice,pa opet zaplaka,glasno,ne misleći vidi li je ko…Svejedno je,pomisli,sad otimati se od ovog prokletstva.I džaba je plašiti se ovog zla što drsko izobliči korajske mahale.

Misli tromo.Puna ljepote koju je nosila bez volje…Ranjena zlom,zbunjena samoćom.Ode u zovin žbun.Leže na stari mantil,malo popravi granje,umorna kako nikad nije bila.Ubrzo zaspa.

31

Ne pitaj me gdje sam to bio svih ovih godina!

Smiju mi se kad o tome pričam.

Tražio sam te neprestano,nebrojena zgarišta prevrtao

mrak pio iz utroba davno zaboravljenih sanjara,

i posrtao kad god bih te prepoznao u bilo čemu!

Uzalud svanjiva!Srce lako zaboravlja i preboljeva bijedne stranputice

strasti.Iz repa stravične noći cijede se dani puni košmara,tame pune suza…Toliko banalnih stvari se isturilo po tom zlu razlivenom nadomak ljudskih požuda…Toliko ljepota se otima od zaborava,sluđene,neisplakane,uplašene sobom…

Sve se zakopa u daljinu!A daljine se voleći dotiču.I vole još više.

Malodušnost prema novom danu skameni u Zlati svako htijenje,svaku misao koja bi se razigrala,želeći da prkosi toj nevolji.Svaka kuća puna dima,prokletstvom obilježena.Tišina ječi neizvjesnošću i strahom po mahalama unaokolo…Kako glupo!

Koraj gori!Sav!Danima.Sedmicama.Lipe se okupale zorom,pa se smiju toj nevolji.Po njivama,po šumama,po jazbinama gdje ni životinje ne

zalaze,narod se skriva od smrti koju u rukama nose komšije,prijatelji,školski parci, radne kolege…Nose i nude.Ne pitaju!Ta hrpa jada,hor bijelih slova…Ne slute,ne znaju:djeca će zadovoljno ubijati svoje potomke sjekirama od očiju,očima od sjekira…I smijaće se pogurenom prosjaku koji pru-ženog dlana ište ništavnost da ga spasi…

Narod bježi od tog zla-uvele ideje donose beznađe!

Zlati zasmeta smisao razbarušene kose.Garav se isprsio u žilama stida.Bole je jutra!Ne zna ni sama koliko dana je prošlo kako se skriva po Koraju,najviše po toj svojoj avliji,u zovinom žbunu koji joj je bio konak.Sve teže podnosi dane bez očiju,samoću u kojoj se krije.Poželila je majku,sve ostale rođene,nerođene…Ne zna ni kud su otišli,onog popodneva kad se cijelo selo zaputilo put Radovače,Gajeva,gonjeno bijesom bolesnih umova,tjerano topovi-ma,puškama…

Teče noć,davna ili buduća,ko zna!Zlatine misli,lako uznemirene,umorne od beznađa u kojem

se našla,jedva su čekale da se okamene maglom nekih novih pokušaja.Sve češće je sanjala otvorene krugove,pomalo uplašena svjetlom nade koju je slijepo slijedila.Neće ona više nikada slušati riječi otrovane nevjerom-promišljenom tišinom sagradiće nebo za sebe,čije je kiše neće razboljevati.

32Zbunjena tamom što se umilno svijala svud oko

nje,sakrivena granjem žbuna koji se već izobličio njenim kretanjem,sva se bješe pokrila pokajanjem što ne krenu za onim narodom,onog dana,onog nezaborava.Drugim bi se zvijezdama krijepila.

A sad,svaki dan gleda kako ovim cestama odvoze kamione,traktore,stoku…Pucaju silno,vrište,i pljačkaju.Ubijaju… -«Sad imamo sve,od igle do lokomotive»-kao da su govorile njihove prilike dok su iznosile iz kuća stvari,da bi potom tu ostavili samo zgarište.

Nesreće jedne,neće ih kazna obići,tješila se,a u toj utjehi ni zrno vjere nije počivalo.

Kerovi laju,jezivo.Noć zveči samoćom koja se nemilice zarivala u svaku kapljicu njenog razmišljanja,i ona se opruži na onaj mantil što joj je bio sav imetak koji je imala.Taman pomisli kako je neobično što večeras nema četnika u parkiću pored zapaljene džamije,gdje su skoro svaku noć sjedili i pili,kad začu zveket željeza,i glasove.

Razazna,pričaju o onom bijelom konju što je svaki dan po nekoliko puta dolazio u čaršiju i tu dugo ostajao.Konj je sad stojao u čaršiji.Zbunjen i on,gledao je čudnovato u te bradate prilike.Prelijep,obasjan mjesečinom. -«Da je čojek mjesto konja što bi mu glavu odrubio!»-glasno će jedan. -«Da mi je da nađem Mačora oči bi mu vadio!Dao bi deset iljada maraka da mi ko nađe Mačora!»-drugi će još glasnije.

I pričaju,uz psovke,puni davnine kojom se diče,tog zla što neko prosu u narod,namje-rno,da zavadi.A Zlata drhti,u žbunu,i dugo ih sluša,i riješi:ići će za Čelić!Pa šta bude!Ovdje neće preživjeti.Jednog dana će je pronaći.

Prođe sat ili dva,i odoše oni zlotvori.Zlata isturi glavu,vidje da nema više nikog u čaršiji,i krenu.Za Čelić!Da se spasi,da ne

sanja kako je četnici kolju…Probuđena tim snovima da se više nikad ne otima sa životom dok ne spozna gdje se nalazi…

Ide gajevskim putem,gazi tamu kao da je cvijećem posuta,a znoj se sliva niz cijelo joj tijelo.Gleda,na sve strane,neprestano.Šušte šume okolo,sove huče,kerovi laju.Dođe blizu mosta,na oko pola puta do Gajeva,i stade tridesetak metara prije njega.Sjeti se,nesretnica,majčine davne priče o prikazi koja se na tom mjestu navalila nekom čovjeku na glavu i naredila mu:»Nosi me!».

Uplašena,okrenu se hitro i potrča prema Koraju.Dođe u avliju,do onog žbuna,pade i onesvijesti se.

......Opet noć!Prijateljica ili dušman-ni sama nije znala!Samo

othuknu teško,i dade oduška pjesmama strpljenim u sebi,da kroz tuđe riječi i djela prenu njen usnuli um…

Gust mrak!Svaka pomisao instinktivno putuje u ćutanje,a radost življenja gubi svaki smisao uz puščane rafale što odnekud paraju tamu.

Zlata pogleda unaokolo,u avlije pune stida zanavijek tu ostavljenog da vrišti sjeća-jnima,puna leptira,opet tuđih.Sita popodneva!Gladna pokore malaksalih sati,smrti te dosade što se u njeno garavo nebo ubola,blijeda,bezobrazna…Noć je ogromna,a strah težak.Najteži.Debele oči je povrijediše.Oči neizvjesnosti.Hladna i unakažena postala je pjesma njene duše.

33Samo strah!Ostavština ludila ljudskog.Želje su

sagorjele.Pepeo tuši nozdrve istra-janja,pluća mladosti otrovana pište.Zalud je Zlata dugim prstima živo milovala nadu zanesena ljepotom tog prokletstva.I maštala,nesretnica,i tukla bijesno po gordosti nekih umišljenih likova…Zalud!Istina se porađala pri svakom njenom uzdahu.

Ima tu tišinu,i tanani bijes u grudima.Ništa više.Misli na majku,i grči se od siline ljubavi koju nikada prije nije umjela da prepozna.Ludo je srce.I pamet.

Riješi da opet krene za Čelić.Pa šta bude!I krenu hitro koračajući,malo prije ponoći.I prođe onaj most kojeg se onomad uplašila,i poče se penjati uz Gajeve.Kaldrma je svijetlila pod njom obasjana mjesečinom,šume su lijeno šuštale na sve strane.I kad već

bješe skoro na vrh Gajeva stigla,iz jedne njive pored puta pred nju banuše kerovi,deset-petnaest njih,ni sama ne zna koliko.I krenuše na nju.Reže.Zlata se okrenu i stade kao luda trčati putem nazad.A oni kerovi za njom,pa skoro da je oboriše.Ali uteče,ostadoše iza nje,laju kao da prijete,u to gluho doba.Zlata se vrati u Koraj.Iscrpljena opet izgubi svijest kad stiže u avliju,i pade preko nekog granja,ne stigavši da se uvuče u onaj žbun.

Tiho teku hladne rijeke.Promrzle srne piju krv,sred ljeta.Raskvašenih utroba postaju lak plijen gladnih vučica.U oku zore blista zlatna rosa,suza neba.Mahale se plaše čeljusti dana.Zrakom leprša tišina vječnosti,barjak unakaženog ljudstva.U plamenu nadanja sago-rjevaju zbunjene mladosti-put slave.Trnje života.

Ovakvih jutara nigdje nema.Okupane raskošnim bojama svitanja,mokre,lipe pričaju tišini opruženoj po Koraju legende o bradatim starcima.O sanjarima koji su umirali zbog ljubavi,o ljudima koji se nisu mrzili…O čovjeku u jadnom šinjelu koji postaje besmrtan.Perom umakanim u krv zaslužuje divno cvijeće na prsima zemlje.Tiho,snovi kamenje postaju!Sve se omeđilo zlom.Zanavijek!I lipe,i trave…Pluća mladosti otrovana pište.

Pozna Zlata u novom danu lice svoje nesretno,tijelo zgureno,sudbinom unakaženo.Naslonjena na deblo stare tunje niskih a širokih grana,zaplaka kako nikad plakala nije.Nije tražila ovaj šljam.On sam buknu,nošen crnim krilima ljudskih nemira,zagledan u prošlost,u ono što joj drago nije.Da je bar slutila šta on donosi.

Začuše se rafali sa Babajače,ona bolesna vriska iz Milinog Sela,zabrujaše kamioni korajskim cestama…Osamdeset dana je prošlo kako je Koraj napadnut,a oni još i sad pljačkaju,pale.Misle,bolesni svojim životima,da mogu tamom svojih umišljanja zatrti tragove jednog naroda,da ga zavedu u postelju gluposti i ubiju tim izmišljenim crnim snovima…A ne znaju da time nove tvrđave njima grade,i sve jače,i sve visočije…

Najteže je Zlati bilo to što se počela navikavati na taj čemer življenja posvuda razbacan strahom i mukom postojanja.Srce joj

se počelo zadovoljavati kapljicama sve te nevolje što se po Koraju zbiva,a sva se opet gušila željom da bježi iz one avlije što je cijelu razboli.Da zaboravi lipe.Da razbudi koracima spasa uspavanu djecu davnine,izgubljene u svemu onom što će se prećutati… Oči im mirne,čaršaf od neba otrovom se plavi…

34

Riješi:krenuće po danu.Pa nek je uhvate,nek je zakolju,nek čine šta im drago.Dosta je ona robovala sebi.

Skoro da je trčala,i kad već bješe na skretanju za Gajeve,iza jedne ograde od granja pojaviše se dva čovjeka u maskirnim uniformama.Zovnuše je:»Ovamo,ovamo polazi!»Gotovo je,pomisli.To je,znači,kraj.Smrt je dira po ramenu,nježno,oprezno.Ukočila se sva.A onda pogleda malo bolje:pa to je Nedžad,a pored njega Hurem. -«Majko moja mila,pa to su naši!»

Sreći kraja nema-spašena je!

35

36

Sniva…Vidi zastavu pobjede,bijelu,visoko u noći.Da je svi vide!Da

se liječe tuđom nevoljom,i da se opet rode iz trbuha ove gluposti što se skamenila posvuda.Jede zvijezde i laje pakošću na mrak koji ne može otjerati,potpuno svjesna da je pamet napustila.Da ludi!

A mislila je da je ne mogu udaviti dugi prsti ovog bescilja i neimaštine,da je ne mogu zbuniti zakrvavljene zjenice ovog haosa,ovih svakodnevnica…Da je ne mogu ograditi trnjem ovog jada kojeg tvrdoglavo živi…

Sad zna!Guta je utroba pijane noći.Uzalud lupa pehare pitkih tegoba,i pjeva pjesme tuđih duša.Uzalud tone u slabosti izobličene strahom od sati koji dolaze…

Zadrhta i probudi se.Gluha noćna tišina.Kao da rat nije počeo.Eto,i cvrčci se čuju.I laje Šargo oko kuće.Pomisli:možda je sve sanjala.Sva zatreperi od vrele nade da je to uistinu tako.Okrenu se:Velid spava,hrka ga stoji.Zbuni se.Ta nada što protrča bezobzirno njenom pameću svu je raspameti.Ustade i izađe pred kuću.

I sve se ukaza jasnije nego ikada.Tragovi rata sijali su poput najsjajnije zvijezde u toj mrkloj noći.Kuće su tu,nagorile,srušene,nedirnute…Samo ljudi nema.Narod se razbježao na Gajeve,prema Radovači…Kud je ko stigao…

Stisnu ljutito usne ne bi li ubila teški uzdah što se vrpoljio negdje duboko u njoj.U trenu pokida sve krugove posvađane ovim zlom što je šenlučio korajskim mahalama.To trnje što se razuzdalo bezobrazno ljudskim slabostima.Eto,i zvijezde se smiju nemoćnim napo-rima zatečenih umova.Sve je sklisko i nestvarno…Smisao se rasipa carstvom želja,gaze ga široka stopala bratskih košmara…Zaplaka u sebi,šapnu imena svojih sinova,i pobježe u stvarnost.U tu noć što se sva razgoropadila svojim tajnama.U nezaborav kojeg će se stidjeti djeca iskrivljenih vratova,paučine satkane od snova,isprskana istinom bez kraja i početka,ubijena pitanjima zaludom pokopanim…Ko će im tada reći šta je bilo!?

Skoro će zora,i Refija stade buditi Velida.-«Hajd,hajd,sad će svanut.Valja nam bježat!De,de…»A Velid se teško pridiže,pa promrlja nešto zatvorenih očiju,i

ko da opet zaspa onako sjedeći iskrivljen.-«Ustaj,nesrećo!Hoćeš da nas zateknu četnici!»-zagalami

tiho ona,pa stade kupiti u nekakvu kesu svakojake sitnice.Jutro samo što se nije bilo otvorilo,kad oni krenuše put

njiva na Gajevima.Mirisale su trave uplašene sad čudnovato drugačijim rosama.Uzalud se vjetar naprezao da ga prepo-znaju stari prijatelji,da ga udahnu lijeno…

Kako sad koračati utabanim stopama umrlih,nemire tišinom lomiti a sreću prihvatati ma kakva ona bila…Kako naći Put u toj tmini punoj studenih bespuća i planina laži…Kako ubiti sjećanje na čovjeka koji nije osjećao promjene,i neznanjem porodio hiljade sumnji?

Misli tromo,čvrsto se držeći za Velidov dugi olindrani kaput.37

Vijugavim putem za Gajeve,bez volje,ali opet uporne da istraju,cure dvije stare prilike.Velid i Refija.Stari,zbunjeni svjetlom od kojeg se tvrdoglavo skrivaše sve ove godine,gazili su kaldrmu bez ijedne riječi.

Ne poslušaše sinove onog ponedeljka,kad je narod bježao.»Neće oni nama ništa»-galamio je ljutito Velid u avliji dok su ga djeca vukla da pođu i oni-«To su moji jarani,

ja sam s njima više hljeba pojeo nego i s jednim Korajcem!!!»I ostadoše.Sad s bijesom neznanjem sagorjele čežnje opet

vežu u šareni krug posto-janja.Vrišti kajanje u njima,neprestano.Tuga im oči obojila.Dani bez sretanja su zvijezde njihovog garavog neba.

Kriju se posvuda poslije napada na Koraj.Druge su hvatali,mučili,ubijali ili odvodili ko zna gdje,ali njih je sreća pratila.Gaze umornim nogama šume,obale,šušnjare,spavaju po štalama i vrletima,i izmišljaju razloge za sve to što čine,sami,zbunjeni tom nevoljom što je zadesila nedužni narod.

Sretoše Begu kovača i Rašida zidara,iza Radovače.Banuše iz jednog šljivika,nena-dano,i nasta pometnja među njima.Ali se brzo prepoznaše,progovoriše nekoliko besmislenih riječi,i odoše svaki gdje je naumio.I oni su noćivali u korajskim kućama,a sa svitanjem su se hvatali njiva i šuma krijući se od četničkih hajki.Jer po cio dan su po Koraju rovarile grupe Srba iz okolnih sela,pa i daljih mjesta-pljačkali su i hvatali one koji nisu uspjeli pobjeći petnaestog juna.

Dođoše blizu kuća Mujića na Gajevima.-«Dal' mi je mati živa,jarabi…Kako li ona…»-stade se

prenemagati Refija dok su zalazili kroz šušnjar od topola.Idu polako prema naherenom mutvaku u kojem je bilo smje-šteno nekoliko starih,iznemoglih žena,koje nisu mogle tumarati i kriti se korajskom okoli-com.I taman kad zakoračiše u avliju Rizvanovu u kojoj bješe ostao čitav samo taj mutvak,iza hrhorina zgrada banuše dva četnika,s puškama uperenim u njih,očiju skamenjenih zlom,i polako im se približavaše.

-«Predajte se!»-zagalami visoki mladić od skoro dvadesetak godina,od glave do pete uniformisan u maskirnu odjeću,sav išaran svakojakim amblemima na kojima se upinjao dvoglavi orao.I prođe malo u stranu,ne mičući onu pušku uperenu u Velida i Refiju.

-«Đe ste vi,ptice,mi vas tražimo danima!»-cinično i samouvjereno otpoče onaj drugi,stariji,pedesetih godina,isto držeći nekakvu malenu pušku na gotovs.

-«Ja sam se predao,ne bježimo!»-reče mirno Velid,gledajući u obojicu naizmjenice.

Onaj stari priđe Velidu,opipa ga od glave do pete,pa će:-«Tako i treba,da vas ne ganjamo ko zečeve.Hajd sad

ispred nas,u Mariće,i ne do ti bog,starkeljo,da ti šta na pamet padne.Znaš šta te čeka!»

I krenuše:Velid prvi,Refija za njim,a ona dvojica s puškama natovarenim na ramena desetak koraka iza njih.Nizbrdo,polako.

38

Refija posta blijeda,oblivena strahom ućutkanih iluzija,osmijehom sudbine.Ne srlja mislima u kaznu što se prostrla pred nju i Velida.Začudi se kako lako sve pade na koljena,u trenu,pred tom istinom.Postade puno čudesa sve ono što je na dlanu godinama bez volje nosila,i nemarno pretvarala u nijemu kap prošlosti…A sad bješe kasno.Ide kao lancem vezana za Velidom,a one puške joj za vratom sjede.

Zna ona onog mladića.S njenim Mirsom u školu je išao.A da li on nju zna?To malo nade sakri u grudi,izmisli svjetlo kojem se stidljivo okrenu,i stisnu šake,bijesno,kako nikad nije.Tumara utrobom utiska koji je stvorila,i napi se nadom što protrča pored nje.Nesretnica!Tako pijana od tih boja prošlosti sva se trgala pretvarajući sadašnjost u neki smisao,nježno šapučući gomilu sramežljivih molitvi,riječi koje se tiskaše pameću...

U Marićima ih odvedoše u podrum neke velike kuće.To im je bila nekakva komanda.Krupan brkati čovjek sa zvjezdicama na ramenima,kratko im reče:

-«Nije dobro što se niste predali,niko vas ne bi pipnuo.Al ja s vama neću deverat,već»-pa se okrenu onoj dvojici što ih dovedoše:»Vodite ih u Milino Selo!»

Dođe neki debeli čovjek kosmatih obrva s traktorom,i povezoše ih za Milino Selo.Tamo opet velika kuća,a u njoj nekakva komanda.Uvedoše ih unutra.Velid i Refija ni riječ skoro ne progovoriše dok su ih tumbali tamo-vamo,a tu odmah poznaše Iliju,koji je prije rata radio u Koraju kao portir u fabrici tekstila.Pozdraviše ga,u nadi

da to poznanstvo nešto znači,i da će im možda pomoći.I kao da tako i bješe.Ilija glasno reče:

-«Velide,hajd pravo kući,nemoj nikud da lutaš,ni dlaka ti neće faliti s glave!»

Pa zovnu nekakav kamion,i posla ih na Babajaču,kod Milke Stevanovića i Đorđe Markovića.Samozvanih vojvoda.

Kako su se samo slike bezobrazno lijepile u njihovim očima u tom danu punom neizvjesnosti-drsko su se po njihovim mislima crtali nekakvi drhtavi krugovi što su se kočoperili kao spas,i pokri ih licem nade blato nekušanih jada.

Na Babajači bješe u jednoj kući grupa Srba,a Milko se isturao ispred njih.Reče,u tom smradu od kojeg su se mrštila lica:

-«Đe si Velide,šta se bojiš.Đe vas nađoše?»Velid ponešto kaže,ponešto prećuti,a oni,navalili,pitaju za

sinove,pametuju,laž premeću iz jedne rečenice u drugu,i na kraju ih pustiše u Koraj.Dugo se njih dvoje okretaše gledajući prati li ih ko.Idu asfaltom,guši im nozdrve miris svježe paljevine.Idu kući,ni veseli ni tužni.Sve se okovalo tom nevoljom što ih je zagrlila čvrsto.Svejedno im je,jer ne umiju,ne znaju šta da čine.

Stigoše kući.Veče se spustilo.Koraj pun tišine odgorjeva u zlobi jednog razvratnog vjerovanja.Skučeni među zidove nametnutog grijeha,umorni od današnjih zbivanja,zaspaše za čas.

39

Nikad srcu teže nije bilo!Dogorjevaju kuće,avlije,i Refija dogorjeva.A kiše stalno padaju,jurišaju blistave kapljice na tu tišinu što se isprsila zlom,kao da ljeto nije.I tješi je Velid da će sve na dobro izaći.Da će se opet pod ovim lipama roštilj paliti,komšiluk sastajati,da će se narod vratiti,i potrgati paučinu nevolje što im se objesila oko vrata.To se,veli,samo djeca vatrom igraju,ne znaju…

Jest,misli ona,ne znaju,a dole u čaršiji mrtvi leže oni što su tako mislili.I u Donjoj mahali,i kraj asfalta prema školi…Oni nose sablju,moj Velide,a mi ništa nemamo,samo pustu želju za životom,iglenu da krivi nismo…A kome riječi trebaju,te riječi što se tvrdoglavo otimaju rukama nijeme ravnodušnosti?Kome pričati o noćima umornim od ćutanja i strepnje,o prokletstvu zanavijek sakrivenom iza ulojanih kragni vojnika…

Grizu ružne sjene prošlosti.Komadaju ruke pijane aveti.

Mijesi u tepsiji brašno,a svaki šum joj misli zakuje,pa odmah zavrište tuge u njoj:gdje su djeca,dal' su se spasili…Odjekuju topovi prema Brčkom,oko Čelića,čaršijom jure svako-jaka vozila,pucaju i vrište…A ona mijesi.Gleda Velida.Zapalio cigaru,naslonio se na onu iskrivljenu tunju i ćuti.Smrdi paljevina na sve strane.Ali ne mrdaju iz avlije.

Kasno popodne bješe već prizivalo veče,kad preko malenog brijega,kao vojnici jedan za drugim,idu u njihovu avliju Mehmed,djever joj,njegove dvije kćeri i komšija Ferid.I brzo svi uđoše u kuću.

-«Živi ste,fala bogu,huuu,huuu…»-govori ostarjeli Mehmed.Nema beru na glavi pa im izgleda čudnovato,s onom golemom kosom.

-«Vodali nas,moj Meša,od komande do komande,a Milko reče da budemo kod kuće,niko nas neće dirati…»

-«Jes,jes…Milko!A viđel ti kolko pobiše svijeta,moj Velide.Kuće nam i sad gore,i pale jednako.Nije njima vjerovat.Već treba bježat u njive.Nešto će vala bit…»-prekide Velida Mehmed.Pa stavi ruku u džep ispod poluvera,i izvadi malo suhog mesa,pruži im.

-«A đe se vi krijete?»-pita Refija.Ona punačka cura se uzjoguni:-«Svađe,strina,najviše po njivama Gajevskim.Neki dan su

nas zamal ufatili…Zalaja ker kod Alijine vikendice i oni tamo okrenuše,a da nisu,bog zna…»

I tako pričaju,a ništa ne umiju riješiti,niti mogu,pa se ubrzo rastadoše-oni odoše za Gajeve,a Velid i Refija ostadoše u kući u Pašićima.

Riječi su tajne,u svakom osobito žive.Neimari ljudske sreće,blagostanja i muke.One su ptice bijelih krila koje niko ne

lovi,slobodne,beskraja gladne…Eto,to malo što progovoriše bi kao melem Refiji i Velidu na ovaj košmar što se porodio u njihovim životima,i nekako lakše dočekaše noć,onu gluhu tišinu što kao kadija svojim prstima ljudima presuđuje…I blista,nevoljom,neizvjesnošću šta će se desiti.

Sakriše se snom od svih očiju gladnih ničega,u maloj sobici što je treperila sjećanjima na sve što rat poremeti.I opet misle na djecu,šapuću,glasa se boje…

40

Treći dan!Jutro se lijeno prosulo korajskim mahalama izranjavanim

vatrom,pustim,bez ljudi.Ne čuju se autobusi u čaršiji što su u ranim jutarnjim satima kretali na razne strane:za Brčko,Bijeljinu,Lopare,Tuzlu…Nema one živosti što bi zavladala cijelim mjestom kad bii poslednji autobus zamakao za oštre krivine Brda.Tad bi niz ceste zakloparale zaprege natovarene plugovima,drljačama,sepetima…Zabrujali bi traktori…Narod je odlazio na njive da radi,a čaršija se napuni ljudima koji prije odlaska na posao malo proćaskaju,popiju prvu kafu u čitaonici otvorenoj još od prije svitanja,ili prelistaju kakve novine u velikoj zadružnoj prodavnici.

Nema sad u čaršiji nikog.Sem onih mrtvih,ubijenih,ostavljenih tu da leže.

Refija pristavi kafu.Velid se bješe nageo kroz prozor verande,i gleda prema Kovačevićima.Prođe kamion pun vojske.Ode za Luke.Onda se zagleda u Abazovu kuću što se polako rušila,i zaklima glavom.Smrknut.Blijed.Kad eto ti Mehmeda.Prispio.Sa kćerima.

Taman progovoriše nekoliko riječi,kad odjeknu puščani rafal nedaleko od njih.U Delagićima.Tamo su samo u jednoj kući ostali bolesni Harnaga i žena mu Zejna.Na postelji.

Misli im se rastrčaše.Šta se to zbiva!?Ubiše li ih!?Refija reče onim pridošlim da se sklone.Mehmed se sakri u

onu malu sobu gdje su ona i Velid spavali,a ostali pobjegoše u

jednu načetu kuću nedaleko odatle.Njih dvoje ostadoše sjediti na verandi.

U toj gluhoj tišini začuše se vojničke cipele.-«Velide,neko ide!»-sva drhteći od straha šaptala je Refija.I banuše u avliju.Milko sa puškom prvi,a oniski bradonja

malo iza njega.Gledaju drsko na sve strane.-«Ja sam ovdje!»-javi se Velid s verande misleći da je tako

najbolje činiti.A Milko se iznenadi,pa se sav iskrivi podižući onu pušku

ispred sebe.-«Majku ti jebem,zar se još i javljaš!?»Pa sasu rafal po Velidu i Refiji.Velid bez glasa pade na

stranu,a Refija se onesvijesti.Topla krv isprska verandu.

Zalaja ker uplašen pucnjavom ispod stare torkule u ćošku avlije.Zavrišta nada poga-žena ludilom nevjernika,sirota,ostavljena da kopni u tamama budućih dana.Kažu:da se ne spominje.Zlobnici!Kako mogu!?Kako smiju da ne spominju kiše ovog nesretnog juna,ovu pjesmu krvlju napisanu,vjerom ukrašenu!

Rađa se vječnost u vjetru,u tromom šapatu nepožnjevenog klasja,u jauku zabodenom u tišinu dana što se sa zlom hrve…Na ljuljački od straha ljubav se njiše.Zalud misliše,nesre-tnici:vječna je,i nikad prestati neće.

41

-«Ne ljuti se!»-šapuću leptiri tuđih duša-«To mi samo ponekad oduška damo pjesmama strpljenim u sebi,da vas prenu,da vas vrate na pravi put!»Krvlju isprskan,ludilom izboran.

Kao da ne zna ovaj narod šta slijedi kad očevi djecu sahranjuju,kad neizgovorene riječi poredaju zidove od ćutnje svud unaokolo,sramota da ne pobjegne…Kao da nikad junibio nije,i šljive cvale,a trešnje zrile…

Kao da nikad tajne namjerno ostavljene u srcima ranjenih dječaka niko kazao nije…

Varaju se,zalud su sablje isukali!Neka čine šta im je drago.Ote se pjesma!Diže se barjak otriježnjenja,visoko iznad krovova,da kaže svima da narod zna šta mu čine.Da pamti!

Refija otvori oči.Vidi Mehmeda,djevera,nageo se nad nju.Suze mu u očima.

-«Je l Velid živ?-upita ga,zatvarajući oči od bolova.-«Ubijen je,Refija.»-reče mirno,a oči su mu igrale od sreće

što ta žena oživi,i gleda ga,a sedam rana od metaka nosi na grudima.I ispriča joj da četnici nisu ulazili u kuću.Milko je poslije pucnjave pitao.»Ima li još koga!?» A onaj drugi ga tad pozva,i otišli su dalje.

Dolaze i ostali.Ona sva u krvi.Cijepaju košulje i zavijaju rane po prsima,na ramenu i ruci.Hrabre je!

42