TEORIJA UMJETNOSTI KAO JEZIK/DISKURS

Definicija, osnovni pojmovi, filozofske i povijesne osnove, odnos teorije, kritike i povijesti ikovnih umjetnosti; razvoj teorije likovnih umjetnosti kao autonomne znanstvene discipline.

1.)ŠUVAKOVIĆ: Pojmovnik suvremene umjetnosti (622.-623.)2.)MITCHELL: Word and Image3.)MATTICK: Context

1.) ŠUVAKOVIĆ: Pojmovnik suvremene umjetnosti

TEORIJA UMJETNOSTI

govor i pismo čiji je objekt istraživanja, opisivanja, objašnjavanja, analize i interpretacije umjetnost >>> definicija koja teoriju umjetnosti određuje kao jezičku ili diskurzivnu aktivnost

definicije teorije umjetnosti:1. zbirni naziv za različite specijalističke discipline razvijene u autonomnim

društvenim (ili humanističkim) i formalnim znanostima: povijest umjetnosti, kritika, sociologija umjetnosti, semiotika i semiologija umjetnosti, psihologija umjetnosti, filozofija umjetnosti i estetika

2. autonomna znanstvena disciplina (u smislu društvenih i formalnih, a ne prirodnih znanosti) koja razvija posebne metode, vrijednosti i ciljeve istraživanja i rasprave likovnih i vizualnih umjetnosti

3. nije znanost, nego skup metajezičkih i međužanrovskih, relativno otvorenih deskriptivnih, eksplanatornih i interpretativnih postupaka koji se razvijaju od esejističkog pisanja do filozofske rasprave

teorija umjetnosti je komunikacijski sistem unutar svijeta umjetnosti i između svijeta umjetnosti i drugih svjetova kulture i društva

metajezik koji se naziva teorijom umjetnosti je jezik o pojedinačnom jeziku umjetnosti ili je jezik o jeziku ili diskursima svijeta umjetnosti, institucija umjetnosti, umjetničkih pokreta, škola ili pojedinaca

Arthur Danto Ješa Denegri: Arthur Danto i filozofsko poimanje suvremene umjetnosti

- presudni utjecaj na formiranje njegove analitične kritike izvršili su Ernst Gombrich knjigom Art and Illusion, Thomas Kuhn: Structure of Scientific Revolution, te Clement Greenberg- za njega su ključne točke u umjetnosti XX.st Duchamp i pop-art, stoga s posebnim žarom razmatra pitanje aproprijacije u umjetnosti (prisvajanje uporabnog predmeta i prevođenje tog predmeta u umjetničko djelo) na primjeru Warholovih Brillo Box (1964.)- “svijet umjetnosti” - duhovna svojstva projektirana i integrirana u značenje umjetničkog djela (ideje, ideologije, teorijske i kritičke interpretacije)

- “kraj umjetnosti” - termin koji proizlazi iz nezaustavljivog i nekontroliranog bujanja umjetnosti do kojeg dolazi napuštanjem apriornog ograničavanja o tome što može biti umjetničko djelo

dijalekti teorije umjetnosti često se temelje na terminologiji specifičnih jezika (slenga, žargona) svijeta umjetnosti ili drugih konteksta (politike, masovne kulture, religije)

specijalistički jezici teorije umjetnosti nastaju prenošenjem terminologije, koncepata i referenci različitih disciplina (logike, lingvistike, semiotike, psihologije, sociologije, filozofije) u jezike ili diskurse teorije umjetnosti koji se putem prenošenja i sami preobražavaju

teorija umjetnosti je medijski otvorena – sredstva izražavanja mogu biti: govor, tekst, dijagram, shema, film, postav izložbe ili kombinacija navedenih medija

teorija umjetnosti ima određen utjecaj u određenom društvenom kontekstu u političkim, ekonomskim i obrazovnim sistemima djeluje kao mehanizam

transformiranja materijala slike (umjetničkog djela) u značenja i vrijednosti kulture i društva

Joseph Margolis konstatira da definicija umjetnosti ovisi o načinu određivanja značenja

estetike, odnosno, definicija umjetnosti ovisi o značenju, metodi, vrijednosti i ciljevima teorije umjetnosti

mehanizam autorefleksije i utemeljenja jezika i diskursa o umjetnosti kao teorije umjetnosti uključuje:1. usmjerenost teorije umjetnosti spoznajnom i konceptualnom istraživanju

i objašnjavanju umjetnosti2. usmjerenost teorije umjetnosti prevođenju, iščitavanju i stvaranju

značenjskog okvira umjetničkog djela i umjetnosti kao povijesne ili paradigmatske situacije

> produktivan, proizvodan, stvaralački, simulacijski karakter

1735. - Alexander Baumgarten uveo pojam estetike i koncipirao zamisao moderne estetike

1764. - Johann Joachim Winckelmann formulira pojam povijesti umjetnosti nastajanje pojma umjetničke kritike

XVIII. i XIX. st.: Denis Diderot, Joshua Raynolds, Gotthold Ephraim Lessing, Johann Gottfried von Herder, Friedrich Schlegel, Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Friedrich Wilhelm Schelling, Charles Baudelaire, Émile Zola, Stéphane Mallarmé teorijska potka: filozofija prosvjetiteljstva, njemačka idealistička

filozofija i njena estetika, duhovna klima romantizma i filozofija pozitivizma

XX.st: pluralitet pristupa:1. razvoj teorije umjetnosti kao autonomne, humanističke i znanstvene

discipline u rasponu od proučavanja povijesti umjetnosti, preko teorije stila i simbola do primjene hermeneutičkih i fenomenoloških metoda

- Hans Tietze, Alois Riegl, Lorenz Dittmann, Heinrich Wölfflin, Erwin Panofsky, Aby Warburg, Ernst H. Gombrich, Gottfried Boehm, András Rényi

2. razvoj teorije umjetnosti kao formalne semiotičko-lingvističke discipline od ruskog formalizma, Ernsta Cassirera, američke semiotičke estetike 30-ih i 40-ih godina, preko strukturalističke semiotike i semiologije do analitičke estetike i poststrukturalističkih teorija interpretacije

3. razvoj teorije umjetnosti kao teorije moderne umjetnosti i modernizma, analogno suvremenoj modernoj umjetnosti i kritici- Roger Fry, Clement Greenberg, Lawrence Alloway, Max Kozloff, Giulio Carlo Argan, Filiberto Menna, Lucy Lippard, Rosalind Krauss, Meyer Shapiro, Leo Steinberg, Tomaž Brejc, Ješa Denegri

4. razvoj kritičke teorije umjetnosti u duhu kritike društva i sociološke teorije- Walter Benjamin, Arnold Hauser, T. J. Clark, John Berger, Pierre Francastel, Charles Harrison, Michael Baxandall

5. razvoj psihološke i psihoanalitičke interpretativne teorije likovnih umjetnosti od teorije vizualne percepcije Rudolfa Arnheima i Ernsta H. Gombricha preko psihoanalitičkih teorija Ernsta H. Gombricha do poststrukturalističkih lacanovskih teorija Marcelin Pleyneta, Jean-Louis Shafera, Jean Claira, Brace Rotara i Jure Mikuža

postmodernistička teorija umjetnosti (1970-ih do 1990-ih)1. kritika modernizma i autonomije umjetnosti2. antiteorijski stav, razvoj teorijskih analiza umjetnosti koje negiraju

mogućnost znanstvenog i sistemskog promišljanja prirode umjetnosti, zalažući se za dekonstrukciju teorijskih sistema (metafizičke univerzalne teorije umjetnosti i kulture) i razvijanje fragmentarnih specijalističkih studija koje govore o pojedinačnim modelima interpretacije umjetničkog djela i umjetnosti

3. intertekstualnost, operativno kretanje po različitim teorijskim sistemima (fenomenologija, semiologija, kritička teorija društva, psihoanaliza, filozofija jezika, psihologija percepcije, dekonstrukcija, teorija simulacija i fraktala)

4. predstavnici: Rosalind Krauss, Benjamin Buchloh, Thierry de Duve, Harald Szeemann, Arthur Danto, Craig Owens, Donald Kuspit, Norman Bryson, Mieke Bal, Linda Nochlin, Victor Burgin, Marina Gržinić, Igor Zabel

2.) MITCHELL: Word and Image

Ako je središnji zadatak povijesti umjetnosti proučavanje vizualnog, onda je središnji zadatak teksta i slike (“word and image”) proučavanje odnosa vizualne reprezentacije i jezika, tj. verbalne ekspresije i otkrivanje raznih verbalnog. Suvremeni povijesničari umjetnosti (Norman Bryson, Mieke Bal, Michael Fried, Wendy Steiner, W. J. T. Mitchell) često posuđuju od književne

kritike i disciplina razvijenih od jezičnog ili tekstualnog predmeta (semiotika, strukturalna lingvistika, gramatologija, analiza diskursa, speech-act theory, narativna teorija...). Neshvatljiva je suzdržanost koju neki povijesničari umjetnosti imaju prema ovom strukovnom obratu, pogotovo ako se sjetimo velikana struke, Erwina Panofskog i njegove “ikonologije”. U tekstu se propitkuje opravdanost tradicionalnog povijesnoumjetničkog shvaćanja dihotomije domene teksta (književnost, jezik, diskurs, govor i pisanje, slušanje i čitanje) i domene slike (vizualne umjetnosti, vizualni mediji, prikazivački i promatrački oblici). Jer, domena teksta i domena slike neprestano su u interakciji, a granice među njima su teško odredive. Stoga, pitanje riječi i slike mora postati središnje pitanje suvremene kritičke povijesti umjetnosti. Teorija umjetnosti ovu temu poznaje još od antičkih vremena, kada je bio aktualan natjecateljski odnos poezije i likovnih umjetnosti (Horacijev citat: “Ut pictura poesis”). Suvremena teorija preispituje film. Mogućnost povezivanja teksta i slike jest kulturološka univerzalija, a postoje i biološke osnove za to. Priče kao što je ona biblijska o postanku ljudske vrste pokazuju kako je odnos riječi i slike više od tehničkog pitanja struke, njihov smisao krije se u povezivanju s vrijednostima sistema moći. Koja je točno priroda odnosa riječi i slike? I riječ i slika su znakovi kojima značenje pridajemo na temelju osjetilnih doživljaja. S time da je nužno koordiniranje tih znakova, i to na način da se slici pridaje značenje na temelju sličnosti, a riječi arbitrarno. Znakovi koji ne liče ni na šta, koji nisu nastali oponašanjem, najjasniji su odraz društvenih konvencija. Koliko god se činili različitima, prave razlike pisanog i slikovnog znaka nemoguće je artikulirati. Iz dijagrama kojime je prezentiran vidljivo je da de Saussureov lingvistički znak ima dualnu strukturu (riječ-zvuk i slika-koncept). Slikovni dio nikada nije u potpunosti arbitraran, uvijek sadrži neku poveznicu označitelja i označenog s prirodnim stanjem. Prorez u samom dijagramu odražava nesrazmjer sastavnih dijelova dualne strukture, dok eliptičan oblik i strelice dijagrama upućuju na jedinstven sistem. I slika i riječ znakovi su, ali njihove razlike ne proizlaze iz formalnih i tehničkih karakteristika.

3.) MATTICK: Context

Tekst naslovljen “Kontekst” zapravo tematizira dekontekstualizaciju likovnog djela što se javlja nakon utemeljenja muzejske djelatnosti. Smještanjem u muzejski prostor umjetničko djelo gubi svoj raniji (sakralni ili profani) kontekst, a do izražaja dolazi njegova autonomija. Muzejski djelatnici nužno, no ne i namjerno kreiraju novi kontekst tih djela. Djelo transmutacijom kultne vrijednosti dobiva na izložbenoj vrijednosti. Umjetničko djelo valoriziraju tržište i povijest umjetnosti, oni se razlikuju prema tome kako su strukturirani. Tržište okuplja umjetnike, kolekcionare, trgovce, kustose i institucije čime tvori difuzni kontekst. Povijest umjetnosti je strukturirana pomoću kategorija kao što su tradicija, utjecaj, stil, tehnika čime tvori čvrst kontekst umjetničkih djela. Umjetnost podrazumijeva heterogenost svojih korisnika i postupaka, što implicira istraživanje socijalnog aspekta povijesti njene prakse. Djela se u muzejskom prostoru uvijek referiraju na nešto povijesno, klasificiraju. Jedan takav univerzalni princip klasifikacije i ocrtavanja povijesnog kontinuiteta jest i Wölfflinova podjela formalnih karakteristika djela na parove. Primjer dekontekstualizacije su i primjeri indijske srednjovjekovne hramske arhitekture (smještajem u muzeje zapadnog svijeta lišeni su svog izvornog arhitektonskog i društvenog okoliša). Postavlja se i pitanje trajnog postavljanja

kolekcionarskih zbirki.

Primjer: Piet Mondrian: Mol i Ocean, 1914./1915., MoMA, NY Uvrštavanjem u stalni izložbeni postav njujorške MoMA-e djelo je uvršteno i u prezentaciju geneze moderne umjetnosti. Naime, postav muzeja iz 1992. godine povijest moderne umjetnosti razlaže u nisku kronoloških stilova, umjetničkih pokreta i dominantnih umjetničkih ličnosti, među kojima je i Mondrian. Konkretni koncept kronološkog razvojnog slijeda preuzet je od izložbe Cubism and Abstract Art kustosa Alfred Barra iz 1936. godine. Dvije su značajne evolucijske linije umjetnosti što vode prema apstrakciji predstavljene na toj izložbi: kubizam – konstruktivizam – neoplasticizam – geometrijska apstrakcija i ekspresionizam – nadrealizam – organska apstrakcija. Postav slika u prostoriji u kojoj se nalazi “Mol i ocean” odraz je autorovog osobnog umjetničkog razvoja prema apstraktnoj umjetnosti.Za Mondriana umjetnik je instrument kroz koji se duh vremena estetski ostvaruje. Njegov umjetnički razvoj prema apstrakciji bio je sputan buržujskim porijeklom koji ga je vezivao uz materijalno shvaćanje svijeta, a s druge strane potaknut kubističkim (nakon boravka u Parizu) shvaćanjem prema kojem umjetnik sam kreira stvarnost. Polazišna točka ovog djela su prirodne stvari, priroda sama (grad Domburg). No, Mondrian se odlučio prirodu ostvariti što bliže istini, ali ne i konkretno. Djelo stvara horizontalnim i vertikalnim linijama svjesno, ali bez kalkulacija. Suprostavljanje vertikalnog i horizontalnog naglašava opreku umjetno stvorenog i prirodnog, konačnog i beskonačnog. Dualizam prikazane prirode zapravo su prikazi muškog (vertikalno, materijalno) i ženskog (horizontalno, duhovno – tradicija i religija) roda inspirirani teozofskim učenjem. Odraz njegovih teških veza sa ženama i specifičnog ženskog pitanja (rekonstrukcija rodnih kategorija u doba modernog društvenog poretka) na kraju XIX. stoljeća (žena izjednačena sa tradicijom u vrijeme brojnih prikaza Salome, sfinga i vampira).