2

Tatiana de Rosnay

Sarin klju

Naslov izvornika

Elle s'appelait Sarah

S francuskoga prevela

TATJANA SMOJVER

3

Mojoj majci Steli

Mojoj lijepoj i buntovnoj Charlotte

Mojoj baki Nataschi (1914.-2005.)

4

Moj Boe! to mi ini ova zemlja!

Jer me odbacuje, promotrimo je hladno,

Pogledajmo je kako gubi svoju ast i ivot.

IRENE NEMIROVSKY, FRANCUSKA SUITA

Tigre, tigre, plamen jak

to sijeva kroz umski mrak,

Koji vjeni dlan, i kad,

Stvori taj tvoj strani sklad?

WILLIAM BLAKE, PJESME ISKUSTVA

5

PREDGOVOR

Likovi u ovom romanu u potpunosti su izmiljeni, no neki od opisanih dogaaja to nisu, osobito oni koji su se zbili tijekom ljeta 1942.godine dok je Francuska bila pod

okupacijom Njemake.

Masovno uhienje idova na zimskom biciklistikom stadionu u Parizu (Velodrome d'Hiver ili skraeno Vl dHiv) dogodilo se 16. srpnja 1942. u samom sreditu grada.

Ova knjiga nije djelo povjesniara i nema namjeru to biti. To je osobni hommage djeci Vl dHiva koja su nestala. Hommage onima koji su preivjeli i svjedoili taj strani zloin.

6

PARIZ, SRPANJ 1942.

jevojica je prva zaula snano lupanje po vratima. Njezina je soba bila najblie ulazu u stan. Jo zbunjena od sna, u prvom je trenutku pomislila da se njezin otac

popeo iz podruma u kojem se skrivao, da je zasigurno izgubio kljueve i da je snano udarao jer ga nitko nije uo dok je tiho kucao. No uskoro su se, snani i grubi, glasovi pojaali u tiini noi. Nije bio njezin otac.

Policija! Otvorite! Odmah! Udaranje se nastavilo jo snanije. Osjeala ga je do dna kraljenice. Njezin mlai brat, koji je kraj nje spavao, poeo se micati u svom krevetu. Policija! Otvarajte! Otvarajte! Koliko je bilo sati? Bacila je pogled kroz zastore. Vani je jo bio mrak.

Bojala se. Mislila je na one razgovore, nona aputanja koja su njezini roditelji razmjenjivali mislei da ona spava. Ali ona je sve ula. Odsklizala bi se sve do vrata dnevne sobe i skrivena sluala i gledala svoje roditelje kroz mali otvor u vratima. ula je nervozni glas svoga oca. Vidjela je tjeskobno lice svoje majke. Razgovarali su na

njihovom materinskom jeziku koji je djevojica razumjela iako ga nije dobro govorila. Otac je sasvim tiho govorio da e vremena koja dolaze biti teka. Da treba biti hrabar i jako oprezan. Izgovarao je udne i nepoznate rijei kao logor, uhienje i masovno uhienje i ona se pitala to bi sve to moglo znaiti. Njezin otac, jednako tiho bi dodao da su samo mukarci u opasnosti, da se ene i djeca nemaju ega bojati i da e se svaku veer odlaziti sakriti.

Sljedei dan, objasnio je svojoj keri da je u ovom trenutku sigurnije da spava u podrumu. Dok se stvari ne vrate u red. Koje stvari? mislila je. Vratiti se u red, to to zapravo znai? I kada e se to dogoditi? Gorjela je od elje da ga pita to su znaile neobine rijei koje je bila ula, logor i uhienje. Ali onda bi mu morala priznati da ih je prislukivala. I to vie puta. Iza vrata. Nije se usuivala.

Otvorite! Policija!

Je li policija pronala tatu u podrumu? Jesu li zato doli da odvedu tatu na neko od tih mjesta o kojima je govorio kada je nou aptao s majkom, u te logore koji su se nalazili negdje izvan grada?

Malena se kriom iskrala prema majinoj sobi, na drugom kraju hodnika. im je osjetila kerkinu ruku na ramenu, majka se probudila.

Mama, dola je policija, proaptala je djevojica, udaraju po vratima.

Majka je izvukla noge ispod pokrivaa i zagladila kosu koja joj je padala preko oiju. Djevojici je izgledala umorno i staro, mnogo starije od njezinih trideset godina.

Jesu li doli odvesti tatu? moleivo je zapitala stiui se u majin zagrljaj, jesu li doli zbog njega?

Majka nije odgovorila. Ponovo su se zauli snani glasovi sa stubita. Majka se na brzinu omotala u kuni ogrta, uzela djevojicu za ruku i krenula prema vratima. Ruka joj je bila vlana i topla. Poput djeje, pomislila je djevojica.

D

7

Da? srameljivo je rekla majka iza reze.

Muki glas je viknuo njezino ime.

Da, gospodine, to sam ja, odgovorila je. Naglo se vratio njezin snaan i gotovo tvrd akcent.

Odmah otvorite. Policija.

Majka je ruku prinijela grlu. Djevojica je primijetila kako je blijeda. Izgledala je zaleena, ispranjena, nesposobna da se pomakne. Djevojica nikada nije vidjela toliko straha na njezinu licu. Tada je osjetila tjeskobu od koje su joj se suila usta.

Mukarci su posljednji put udarili. Majka otvori vrata drhtavom i nespretnom rukom. Djevojica je ustuknula oekujui zelenosive uniforme.

Dva su mukarca stajala na njihovim vratima. Policajac, u marinsko-plavom ogrtau koji mu je dosezao do koljena i vojnikim eirom i drugi, odjeven u be kabanicu, koji je u ruci drao listu. Ponovio je ime njezine majke. A zatim ime njezina oca. Govorio je savrenim francuskim. Nemamo se ega bojati, mislila je djevojica. Ako su Francuzi, a ne Nijemci, nismo u opasnosti. Francuzi nam nee uiniti nita naao.

Majka je privukla ker k sebi. Malena je osjeala kako joj srce udara kroz kuni ogrta. eljela je odgurnuti svoju majku, vidjeti da se uspravila, vidjeti ju da gleda te mukarce sa sigurnou umjesto da se povlai, umjesto da joj srce tue u grudima kao nekoj uplaenoj ivotinji. Htjela je da njezina majka bude hrabra.

Moj mu nije... ovdje, mucala je majka. Ne znam gdje je. Ne znam.

Mukarac u be kabanici odgurnuo ju je da bi uao u stan.

Pourite se gospoo. Dat u vam deset minuta. Uzmite nekoliko stvari, dovoljno za dva ili tri dana.

Majka se nije ni pomakla. Tupo je gledala u policajca. On je ostao stajati na

stubitu, leima blokirajui izlaz. inilo se da je ravnoduan i da se dosauje. Stavila je ruku na njegov marinskoplavi rukav.

Gospodine, molim vas, poela je.

Policajac se okrenuo i odgurnuo joj ruku dobacivi joj grub i indiferentan pogled.

Niste uli? Slijedite nas. Vi i vaa ki. Radite ono to vam se kae.

8

PARIZ, SVIBANJ, 2002.

ertrand je, kao i obino, kasnio. Uzalud sam se trudila ne brinuti se. Zo se, vidljivo umorna, naslonila na zid. Toliko je sliila na svog oca da me to ponekad

nasmijavalo. Ali ne danas. Digla sam pogled prema staroj zgradi u kojoj je nekad

stanovala Mam. Stari stan Bertrandove bake u koji smo se trebali preseliti. Napustiti buni i prometni Montparnasse, neprestane prolaske ambulantnih kola koja su hitala prema oblinjim bolnicama, njegove kafie, restorane, da bismo ivjeli u ovoj uskoj i mirnoj ulici na desnoj obali Seine.

Nisam dobro poznavala etvrt Marais, ali sam se divila njegovoj dekadentnoj ljepoti iz prolih vremena. Je li mi bilo drago to se selimo? Nisam bila sigurna. Bertrand me zapravo nije ni pitao za miljenje. Nismo o tome, iskreno govorei, niti uistinu popriali. U njegovom uobiajenom stilu, sam je donio odluku. Bez mene.

Evo ga, ree Zo. Sa samo pola sata zakanjenja.

Vidjeli smo ga kako dolazi prema nama svojim neobaveznim i senzualnim korakom.

Vitak, potamnio, jako privlaan. Arhetip Francuza. Razgovarao je, kao i uvijek, na telefon. Nekoliko koraka iza njega slijedio ga je njegov pomonik Antoine. Crvenokos i bradat. Ured im se nalazio u ulici Arcade, odmah iza crkve svete Magdalene.

Bertrand je dugo radio u jednom arhitektonskom uredu, mnogo prije nego to smo se vjenali, ali posljednjih pet godina, osnovao je vlastiti ured s Antoineom. Mahnuo nam je, a zatim prstom pokazao na telefon i nezadovoljno se namrtio.

Kao da ne moe poklopiti, alila se Zo. Pa naravno da moe!

Zo nije jo bila napunila 11 godina, ali katkad se inilo da je ve djevojka. Bila je za glavu via od svih svojih prijateljica, i s proporcionalno velikim stopalima, dodavala bi alei se, ali i stoga to je pokazivala lucidnost od koje mi je zastajao dah. Bilo je neeg odraslog u ozbiljnosti njezinih smeih oiju, u nainu na koji bi digla bradu zamiljenog izraza lica. Oduvijek je bila takva. ak i kada je bila sasvim mala. Smirena, zrela, ak i previe, za svoju dob.

Antoine nas je doao pozdraviti dok je Bertrand nastavljao telefonski razgovor, dovoljno glasno da cijela ulica uje, maui rukama, sve vie i vie kreveljei se i okreui se svako malo prema nama da bi bio siguran da ga zainteresirano sluamo.

Ima problem s jednim arhitektom, objasnio je Antoine s poluosmijehom.

Konkurencija? upita Zo.

Da, konkurencija, odgovori Antoine.

Zo uzdahne.

to moe znaiti da bismo mogli ovdje trunuti cijeli dan.

Sinula mi je ideja.

Antoine, ima sluajno kljueve od stana gospoe Tzac?

B

9

Naravno Julia, ree on iroko se osmjehujui. Antoine mi je uvijek odgovarao na engleskom kada bih govorila francuski. Pretpostavljam da je to inio iz njenosti, ali to me je zapravo iritiralo i davalo mi neugodan osjeaj da je, unato godinama provedenim u Parizu, moj francuski i dalje jednako lo.

Antoine je pobjedonosno mahao kljuevima. Odluili smo se svi troje uspeti u stan. Zo je spretno ukucala lozinku. Prolazili smo kroz dvorite, svjee i puno zelenila, sve do lifta.

Mrzim ovaj lift, ree Zo. Tata bi ga trebao popraviti.

Draga moja, ureuje stan tvoje bake, a ne cijelu zgradu, odgovorila sam joj.

Ali, trebao bi, odgovori ona.

Dok smo ekali lift, zazvonio mi je mobitel. Gledala sam broj koji je svijetlio na ekranu. Bio je to moj ef Joshua.

Javila sam se: Halo?.

Joshua je bio kratak i jasan. Kao i obino.

Trebam te tono u tri sata. Zavravamo srpanjski broj!

Gee whiz! rekla sam sama sebi. Sluala sam cerekanje s druge strane linije dok nije poklopio. Joshua je uvijek volio kada bih rekla gee whiz. Moda ga je to podsjealo na njegovu mladost.

Antoine se inio zabavljenim mojim starinskim amerikanizmima. Zamiljala sam ga kako pokuava to ponoviti svojim francuskim naglaskom.

Bio je to lift kakav se moe nai samo u Parizu, s majunom kabinom, reetkama od kovanog eljeza i dvostrukim drvenim vratima koja bi se neizbjeno zalupila u lice. Stisnuta izmeu Antoine i Zo koji je snano zalupio vratima, kradom sam se pogledavala u zrcalu dok se lift uspinjao. Izgledala sam jednako iscrpljeno kao taj stari

kripei lift. to se dogodilo s onom mladom i svjeom ljepoticom iz Bostona? ena koja me gledala u zrcalu dosegla je crvenu zonu koja se nalazi negdje izmeu etrdeset pete i pedesete godine, to je niija zemlja oputanja koe, dubokih bora i neizbjenog pribliavanja menopauze.

I ja mrzim ovaj lift, rekla sam natmureno.

Zo se nasmijala i utipnula me za obraz.

Mama, ak bi i Gwyenth Palthrow izgledala kao zombi u ovom zrcalu.

Nisam mogla suzdrati osmijeh. To je bila tipina Zoina primjedba.

10

*

ajka je poela tiho plakati. A zatim sve jae i jae. Djevojica ju je gledala, zateena. U svojih deset godina, nikada nije vidjela majku kako plae. Uasnuto

je promatrala kako se suze slijevaju niz majino slomljeno i blijedo lice. Htjela joj je rei da prestane plakati, ne bi mogla podnijeti sram da vidi majku kako mrca pred ovim stranim ljudima. No njih dvojica nisu obraali ni najmanju pozornost na majine suze. Govorili su joj da se pouri. Nije bilo vremena za gubljenje.

U sobi, njezin mlai brat i dalje je spavao.

Ali kamo nas vodite? moleivo je zapitkivala majka. Ki mi je Francuskinja, roena je u Parizu, zato elite da i ona ide? Kamo nas vodite?

Oba mukarca su utjela. Gledali su ih svisoka, ogromni i prijetei. Majine oi bile su ispunjene uasom. Otila je u svoju sobu i sklupala se na krevetu. Nekoliko trenutaka kasnije, ustala je i okrenula se prema svojoj keri.

Lica zaleenog poput maske, rekla joj je u jednom dahu:

Probudi brata. Odjenite se. Uzmi malo odjee za vas dvoje. Pouri se, pouri se, idemo.

Njezin mlai brat je zanijemio od straha kada je primijetio dva mukarca na vratima. Gledao je majku koja je jecala nespretno pokuavajui spremili stvari. Skupio je svu snagu djeaia od 4 godine i odbijao se pomaknuti. Sestra ga je pokuavala pomaknuti mazei ga. Uzalud. Ostao je kao ukopan, nepomian, ruku prekrienih na prsima.

Djevojica je skinula spavaicu, dohvatila pamunu koulju, suknju. Navukla je cipele. Brat ju je promatrao nepomian. Iz sobe su uli majku kako plae.

Idem u nae sklonite, proaptao je.

Ne! naredila je njegova sestra. Ide s nama!

Zgrabila ga je, ali se oslobodio njezinog stiska i uvukao se u dug i dubok ormar u

zidu. Tamo gdje su se obino igrali skrivaa. Stalno su se tamo skrivali, zatvarali. To je bio njihov mali dom. Mama i tata su znali za skrovite, ali su se pretvarali da ne znaju. Zazivali su ih lijepim jasnim glasom. Gdje su nestala djeca? udno, pa tu su bili prije minutu! A ona i njezin brat su se zadovoljno hihotali.

U tom ormaru, uvali su depnu lampu, jastuke, igrake, knjige i ak i vr za vodu, koji je mama svaki dan punila. Kako njezin brat jo nije znao itati, djevojica bi mu itala. Volio je priu Dobri avoli. Oboavao je sluati o siroiu Charlesu i stranoj gospoi MacMiche i kako se Charles uspio osvetiti. Stalno mu je iznova itala tu priu.

Djevojica je primijetila lice svoga brata, koje ju je gledalo iz tame. Drao je najdraeg plianog medvjedia i nije se vie bojao. Moda e ipak ovdje biti na sigurnom. Imao je vode i depnu lampicu. Mogao je gledati slike iz knjige grofice Segur to je najvie volio. Moda bi bilo bolje da ga zasad ostavi ovdje. Policajci ga nee nikada ovdje pronai. Ona e se kasnije vratiti po njega tijekom dana kada im dopuste

M

11

da se vrate. A tata, u podrumu, znat e da je njegov sin ovdje skriven kada se popne u stan.

Je li te strah unutra? upitala ga je njeno, dok su ih ljudi dozivali.

Ne, rekao je. Ne bojim se. Zatvori me. Nee me uloviti.

Zatvorila je vrata pred malim bijelim licem i okrenula klju. Spremila ga je u dep. Kljuanica je bila skrivena iza lanog okretnog prekidaa. Bilo je nemogue otkriti obrise ormara u zidu. Da, bio je zatien. Bila je u to sigurna.

Djevojica je posljednji put izgovorila ime svoga brata i pritisnula dlan o drvo.

Vratit u se kasnije. Obeajem ti.

12

*

li smo u stan traei prekidae. Nije bilo svjetla. Antoine je otvorio kapke na prozoru. Sunce je ulo u stan. Sobe su bile gole i pranjave. Bez namjetaja, dnevna

soba se inila ogromnom. Zlatne zrake probijale su se kroz prljave visoke prozore iscrtavajui svjetlosne figure na smeim podnim letvama.

Gledala sam stan, prazne police, duguljaste tragove na zidovima na kojima su nekada

visile slike, mramorni dimnjak ijih se lijepih zimskih vatri, nad kojima je Mam grijala svoje bijele i fine ruke, sjeam.

Pribliila sam se jednom prozoru i gledala mirno i zeleno dvorite. Bila sam sretna da znam da je Mam otila, a da nije svoj stan vidjela prazan. To bi je duboko pogodilo. Mene je pogaalo.

Jo mirii na Mam, rekla je Zo. Shalimar.

Mirii i na groznu Minette, kaem tipajui se za nos. Minette je bila njezin posljednji kuni ljubimac. Inkontinentna sijamska maka.

Antoine me je pogledao iznenaen.

Maka, objasnila sam. Na engleskom.

Naravno da znam enski rod od maka, ali znam i njegovo drugo znaenje na francuskom. A uti Antoinea da umire od smijeha ne znam kojem dvostrukom znaenju je posljednje to sam sada eljela. Promatrao je prostor znalakim okom.

Elektrika nije po dananjim standardima, primijetio je pokazajui na stare porculanske osigurae. I grijanje je prastaro.

Ogromni radijatori bili su crni od prljavtine i izgrebaniji od zmijske koe.

ekaj da vidi kuhinju i kupaonicu, kaem mu.

Kada ima noice u obliku eljusti, kae Zo. Nedostajat e mi ako je maknemo.

Antoine je prouavao zidove, kuckajui.

Pretpostavljam da je Bertrand i ti elite potpuno renovirati? kae gledajui me.

Slegla sam ramenima.

Ne znam tono to eli napraviti. To je njegova ideja da uredi ovaj stan. Ja i nisam ba za. Voljela bih neto praktinije. Neto novo.

Antoine se nasmijeio.

Ali bit e potpuno novo kada zavrimo.

Moda. Ali za mene to e uvijek biti stan Mam.

Mamin trag bio je posvuda iako je bila u domu za umirovljenike devet mjeseci. Baka moga mua u ovom je stanu ivjela godinama. Sjetila sam se naeg prvog susreta,

U

13

prije 16 godina. Bila sam impresionirana starim slikama, mramornim dimnjakom

na kojem su stajale obiteljske fotografije u srebrnim okvirima, namjetajem elegantne i nenametljive jednostavnosti, brojnim knjigama na policama biblioteke, velikim klavirom

prekrivenim bogatim crvenim pliem. Taj svijetli dnevni boravak gledao je na mirno unutranje dvorite, a zid preko puta bio je prekriven gustim slojem brljana. Upravo ovdje sam ju prvi put vidjela, nespretno sam joj pruila ruku, nenaviknuta na ono to je moja sestra zvala francuskom manijom ljubljenja.

Jednoj Parianki se ne stie ruka, ak ni kod upoznavanja, nego se je poljubi u oba obraza.

Ali ja to tada nisam jo znala.

14

*

ukarac u be kabanici ponovo je pogledao u svoju listu.

ekajte, rekao je svom kolegi, nedostaje jedno dijete. Djeak. Izgovorio je njegovo ime.

Srce djevojice je na trenutak prestalo kucati. Majka je pogledala prema njoj. Malena je kriom stavila prst na usta. Gesta koju mukarci nisu vidjeli.

Gdje je djeak? upitao je mukarac u kabanici.

Djevojica je krenula prema njima lomei ruke.

Moj brat nije ovdje gospodine, kae ona, na svom savrenom francuskom. Materinskom francuskom. Otputovao je poetkom mjeseca prijateljima na selo.

Mukarac u kabanici uporno ju je promatrao. A zatim je napravio znak bradom policajcu.

Pretraite stan. Brzo. Moda se i otac ovdje skriva.

Policajac je pregledao sve sobe u stanu jednu za drugom, otvorivi brino sva vrata, zavirivao je ispod kreveta, otvarao ormare.

Dok je jedan pretraivao stan, drugi je ekao hodajui gore dolje. Kada se okrenuo, djevojica je brzo pokazala majci klju. Tata e ga doi potraiti, tata e doi kasnije, proaptala je. Majka je kimnula glavom. U redu, inilo se kao da govori, razumijem gdje je. Poela je micati obrvama, oponaati klju, traei gestama gdje je ostavila klju za oca i kako e on znati gdje se nalazi. ovjek se naglo okrenuo i promatrao ih. Majka se ukoi. Djevojica je drhtala od straha.

Na trenutak ih je promatrao, a zatim naglo zatvori prozor.

Molim vas, ovdje je vrue, kae majka.

Mukarac se nasmije. Malena je sama sebi rekla da tako ruan osmijeh nikada nije vidjela.

Drae nam je da prozori budu zatvoreni gospoo, ree. Neto ranije jutros jedna je ena bacila svoje dijete kroz prozor prije nego to je sama skoila. Ne bismo eljeli da se takvo neto ponovi.

Majka nije nita rekla, uasnuta. Djevojica je gledala u mukarca s mrnjom u oima. Mrzila je svaki centimetar njegove osobe. Proklinjala je njegovo ivahno lice, vlana usta, tmuran i hladan pogled. Proklinjala je nain na koji se drao, koni eir koji je nosio prema nazad, debele ruke prekriene na leima.

Mrzila ga je svom snagom volje, kako nikada nikoga u ivotu nije mrzila, vie nego to je mrzila onog groznog djeaka iz kole, onog Daniela koji joj je aptao grozne stvari, poluglasno, odvratne stvari o naglasku njezinog oca i majke. Pozorno je pratila

M

15

detaljnu pretragu policajca. Nije pronaao malog brata. Ormar je bio previe znalaki sakriven. Djeak je na sigurnom. Nikada ga nee pronai. Nikada.

Policajac se vratio. Slegnuo je ramenima kimajui glavom.

Nema nikoga, rekao je.

Mukarac u kabanici gurnuo je majku prema vratima. Zatraio je kljueve od stana. Ona mu ih je u tiini predala. Silazili su niz stubite jedni iza drugih usporeni teretom torbi i paketa koje je majka ponijela. Djevojica je brzo razmiljala: kako da dade kljueve svome ocu? Gdje bi ih mogla ostaviti? Pazikui? Je li budna u ovo doba?

Zaudno, stara je ve bila na nogama i ekala iza vrata svoga stana. Djevojica je primijetila da joj je na licu bio nekakav smijean izraz, poput zluradog likovanja. Stoje to znailo? pitala se djevojica. Zato nije gledala ni u nju ni u majku nego samo u mukarce, kao da nije eljela sresti njihove poglede, kao da ih nikada nije vidjela? Ali majka je uvijek bila ljubazna prema toj eni, ponekad se brinula za njezino dijete, malu Suzanu koja je esto plakala jer ju je bolio trbuh. Da, njezina majka je bila zaista strpljiva, pjevala je Suzani pjesme na svom materinskom jeziku, a da se nije umarala, i

djetetu se to svidjelo pa bi mirno zaspalo.

Znate li gdje su otac i sin? pitao je policajac dajui joj kljueve od stana.

Pazikua je slegla ramenima. Jo uvijek nije gledala ni u djevojicu niti u majku. Brzo je gurnula kljueve u dep s gramzivou koja se malenoj zgadila.

Ne, rekla je policajcu. Mua nisam mnogo viala u posljednje vrijeme. Moda se skriva. Zajedno s djeakom. Trebali biste pogledati u podrume ili sobe za poslugu na zadnjem katu. Mogu vas tamo odvesti.

Iz stana se zaulo dijete koje je poelo plakati. Pazikua je pogledao preko preko njezina ramena.

Nemamo vremena, ree mukarac u kabanici. Moramo ii. Vratit emo se kasnije ako bude potrebno.

Pazikua je otila po dijete i vratila se nosei ga na grudima. Rekla je da zna da ima drugih obitelji u zgradi do. Izgovorila je njihova imena s gaenjem kao da je izgovorila kakvu prljavu rije, mislila je djevojica, jednu od onih groznih rijei koje nam nikad nije doputeno izgovoriti.

16

*

ertrand je napokon spremio telefon u dep i obratio pozornost na mene. Poklonio mi je jedan od svojih neodoljivih osmijeha. Zato imam tako beskrajno privlanog

supruga? pitala sam se po enti put. Jo za naeg prvog susreta, prije mnogo godina, u Courchevelu, bio je vitak mukarac. Danas, sa etrdeset sedam godina bio je snaniji, jai, odisao je muevnou na francuski nain, muevnou presvuenom patinom profinjenosti. Bio je poput dobrog vina starei mono i dostojanstveno, dok sam ja bila uvjerena da sam mladost izgubila negdje izmeu rijeke Charles i Seine. etrdesete mi nisu nita donijele. Dok su sijede vlasi i bore isticale dodatno Bertrandovu ljepotu, moju su, u to nisam uope sumnjala, umanjivale.

Onda? kae mi hvatajui me za stranjicu bezbrino i posesivno ne brinui se hoe li tu gestu primijetiti njegov partner ili ki. Zar nije ovo super?

Super, ponovi Zo. Antoine nam je upravo rekao da treba sve popraviti. to znai da se neemo moi ovamo preseliti bar jo godinu dana.

Bertrand je prasnuo u smijeh.

To je bio problem s mojim muem. Taj opijajui arm koji je volio iskoritavati. Pitala sam se od koga ga je naslijedio. Od svojih roditelja, Colette i douarda? Oboje su bili inteligentni, fini, kultivirani ljudi, ali ne i armantni. Od svojih sestara, Laure i Ccile? Dobro odgojene, inteligentne, savrenih manira, ali smijale su se jedino ako je obaveza ili situacija nalagala. arm je naslijedio od Mam. Buntovne, ratnice Mam.

Antoine je okorjeli pesimist, ree Bertrand smijui se. Vrlo brzo emo srediti zidove. Ima stvarno puno posla, ali uzet emo najbolje radnike.

Slijedili smo ga niz hodnik po kripeem parketu do soba koje su gledale na ulicu.

Treba sruiti ovaj zid, izjavio je. Antoine je kimnuo. I spojiti s kuhinjom jer e u protivnom gica Jarmond smatrati da nismo praktini.

Rekao je praktini na engleskom dobacivi mi zloest pogled i crtajui prstima navodnike u zraku.

Stan je velik, primijetio je Antoine. Uistinu sjajno!

Danas, da. Ali nekad je bio mnogo skromniji, ree Bertrand. Moj djed je tek u ezdesetima poeo dobro zaraivati i tada je kupio susjedni stan i spojio ih. To je bilo vrlo teko razdoblje za moju baku i djeda.

Znai, kada je djed bio mali, ivio je u ovom dijelu? upita Zo.

Da, tako je, odgovori Bertrand. Odavde do tamo. To je bila soba njegovih roditelja, a spavao je ovdje. Bio je to mnogo manji prostor tada.

Antoine je struno kucao po zidovima.

Da, znam na to misli, osmjehne se Bertrand. eli spojiti ove dvije sobe, zar ne?

B

17

Tono! priznao je Antoine.

To je dobra ideja. Ali treba o njoj malo razmisliti. Nee biti jednostavno s ovim zidom, pokazat u ti poslije. Nosivi zid s cijevima i gomilom instalacija iznutra. Nije tako jednostavno kako se ini.

Pogledala sam na sat. Dva i pol.

Moram ii. Imam sastanak s Joshuom. to emo sa Zo? upita Bertrand.

Zo je pogledala u nebo.

Pa, mogu se vratiti autobusom do Montparnassea.

A kola? upita Bertrand.

Ponovo je pogledala u nebo.

Tata! Danas je srijeda i podsjeam te da srijedom popodne nema kole, sjea se?

Bertrand se poeao po glavi.

U moje vrijeme...

Nije bilo kole etvrtkom, dovrila je Zo kao refren koji je tisuu puta otpjevala.

Taj smijeni francuski sistem obrazovanja, uzdahnula sam. A kole subotom! Antoine se slagao sa mnom. Njegovi sinovi ili su u privatnu kolu u kojoj nije bilo nastave subotom ujutro. Ali Bertrand kao i njegovi roditelji, bio je gorljivi zastupnik

dravne kole. Htjela sam upisati Zo u dvojezinu kolu kojih je bilo nekoliko u Parizu, ali pleme Tzac nije htjelo ni uti o tome. Zo je bila Francuskinja, roena u Francuskoj. Ila je u francusku kolu. U gimnaziju Montaigne, u blizini Luksemburkog parka. Tzacovi su izgleda zaboravljali da ona ima ameriku majku. Sreom, njezin je engleski bio savren. S njom sam uvijek govorila samo engleski i esto je odlazila u posjet mojim roditeljima u Boston. Provodila je vei dio ljetnih praznika na Long Islandu kod moje sestre Charle.

Bertrand se okrenuo prema meni. Imao je u oku ono malo svjetlo kojeg sam se

klonila, koje je moglo znaiti neto smijeno, ali i okrutno ili oboje istovremeno. Antoine je takoer znao to moe oekivati ako je suditi po nainu na koji je pogled koncentrirano uronio u svoje kone mokasine.

Naravno, znamo to gica Jarmond misli o naim kolama, bolnicama, neprestanim trajkovima, dugim praznicima, vodovodnom sistemu, poti, televiziji, politici, pseim govnima na cestama, ree Bertrand pokazajui mi svoje savreno zubalo. uli smo taj refren stotine puta. Zaista stotine, zar ne? Volim Ameriku, sve je clean u Americi, svi skupljamo govna svojih pasa u Americi!

Tata, prestani! Teak si! ree Zo dajui mi ruku.

18

*

z dvorita djevojica je ugledala susjeda u pidami naslonjenog na prozor.

Bio je to pristojan gospodin, profesor glazbe. Svirao je violinu, a ona ga je voljela

sluati. esto je svirao njoj i njezinom bratu s druge strane dvorita stare francuske pjesme Sur lepont dAvignon, A la claire fontaine i melodije iz domovine njezinih roditelja, koje su u njoj budile elju da s njima veselo zaplee. Majine papue su klizile niz parket dok ju je otac okretao i okretao dok joj se nije zavrtilo.

to to inite? Kamo ih vodite? povikao je.

Njegov glas proao je dvoritem prekrivi bebin pla. Mukarac u kabanici nije odgovorio.

Ali ne moete to initi, nastavio je susjed. To su poteni ljudi, dobri ljudi! Ne moete to initi!

Na zvuk njegovog glasa, poeli su se otvarati prozorski kapci, lica su se pojavila iza zastora.

Ali djevojica je primijetila da se nitko nije pomakao, nitko nita nije rekao. Zadovoljili su se s time da promatraju. Majka se zaustavila, nesposobna da nastavi

hodati, lea su joj se svinula od jecanja. Grubo su je gurnuli da nastavi. Susjedi su scenu promatrali u tiini. ak je i profesor glazbe sada utio. Najednom se majka okrenula i zaurlala ime svog supruga. Tri puta. Mukarci su je zgrabili za ruke i protresli bez rijei. Ispustila je prtljagu i pakete. Djevojica ju je htjela zaustaviti, ali su je odgurnuli.

Mukarac se pojavio na trijemu. Mrav mukarac koji je nosio zguvanu odjeu i tri dana staru bradu oiju pocrvenjelih i umornih. Proao je dvoritem uspravno hodajui.

Kada je doao pred mukarce, rekao im je svoje ime. Govorio je francuski s istim tvrdim naglaskom kao i njegova supruga.

Vodite me s mojom obitelji, ree.

Djevojica je primila oca za ruku.

Govorila je sebi da je sada sigurna. Sigurna sa svojom majkom i ocem. Sve e ovo brzo zavriti. To je bila francuska policija, ne Nijemci. Nitko im nee uiniti nita naao.

Vratit e se u stan, a mama e pripremiti dobar doruak. Mlai brat e izii iz svog skrovita. A tata e se vratiti u radionicu na dnu ulice u kojoj je radio kao nadglednik, u kojoj su proizvodili remenje, vree i novanike. Sve e biti kao prije. Vrlo brzo, ivot e ponovo postati siguran.

Vani je bio dan. Uska je ulica bila prazna. Djevojica se okrenula prema zgradi u kojoj su ivjeli, prema tihim licima na prozorima, prema pazikui koja je ljuljala malu Suzanu.

Profesor glazbe polako je digao ruku u znak pozdrava. I ona je uinili isto osmjehujui se. Sve e biti dobro. Ona e se vratiti, svi e se vratiti. No lice violinista

I

19

izraavalo je takvo aljenje. Suze su mu se slijevale niz obraze. Nijeme suze koje su govorile o nemoi i sramu i koje djevojica nije razumjela.

20

*

eak? Ja? Ali tvoja majka to oboava! guio se od smijeha Bertrand pogledavi na tren Antoina. Zar ne ljubavi? Ti to voli? Nije li tako draga?

Okrenuo se oko sebe u dnevnom boravku puckajui prstima melodiju iz mjuzikla West Side Story.

Osjeala sam se smijenom, glupom pred Antoineom. Zato se Bertrandu toliko svialo da me prikazuje kao glupavu Amerikanku punu predrasuda, uvijek spremnu da kritizira Francuze? I zato sam ostala kao ukopana i doputala mu da to ini, a da nisam reagirala? Postojalo je vrijeme u kojem me to zabavljalo. Na poetku naeg braka to je bila naa omiljena ala koja je do suza nasmijavala nae francuske i amerike prijatelje. Na poetku. Nasmijala sam se kao i obino. Ali pomalo nervozno.

Jesi li posjetio Mam u posljednje vrijeme? upitala sam ga. Ve je bio preao na neto drugo, zabavljen uzimanjem mjera. Molim?

Mam, strpljivo sam ponovila. Mislim da bi te jako voljela vidjeti. Usreilo bi je da s njom malo porazgovara o stanu. Presjekao me pogledom.

Nemam vremena ljubavi. Idi ti!

Moleivo me pogledao.

Bertrand, ja je posjeujem svaki tjedan, to dobro zna. Uzdahnuo je.

To je tvoja baka napokon, kaem.

Ali ona te oboava, gospoice Amerika, ree s osmijehom. I ja te oboavam draga.

Krenuo je prema meni da me poljubi u usta.

Amerikanka. Dakle ti si ta Amerikanka? zapitala me je Mam u znak upoznavanja godinama prije u ovom istom stanu promatrajui me uzdu i poprijeko svojim sivim i sanjivim arenicama. Amerikanka. Ah da, do koje sam se samo mjere osjeala ameriki s mojom kratkom frizurom, tenisicama i irokim osmijehom, pred tom kvintesencijom francuske ene od ezdeset i pet godina, koja se drala tako uspravno, aristokratskog profila, sa savrenom punom i zlobnim oima. Pa ipak, zavoljela sam ju na prvi pogled. Njezin iznenadan i grleni smijeh. Njezin hladni humor.

Jo i danas morala bih priznati da je vie volim nego Bertrandove roditelje koji me uvijek podsjeaju na to odakle dolazim iako sam provela 25 godina u Parizu i iako sam supruga njihovog sina i majka njihove unuke.

Naputajui stan, ponovo sam se suoila s onim groznim odrazom u zrcalu lifta i odjednom postala svjesna da sam predugo trpjela Bertrandova podbadanja ljubazna

kakva jesam.

Ali danas, po prvi put i zbog nekog nejasnog razloga osjetila sam da je to vrijeme

prolo.

T

21

*

jevojica se drala stalno blizu roditelja. Sada su ve doli do kraja ulice, a mukarac u kabanici nije im prestajao ponavljati da se poure. Pitala se kamo idu.

Zato moraju tako brzo hodati? Natjerali su ih da uu u veliku garau. Prepoznala je mjesto, nije bilo daleko od mjesta gdje su ivjeli i njezin otac radio.

Unutra su bili mukarci u plavim zamaenim kombinezonima, koji su popravljali motore. Radnici su ih tiho pogledali. Nitko nije izgovorio ni jednu rije. Zatim je djevojica primijetila jednu grupu ljudi, koja je tamo stajala, s vreama i koarama koje su drali na nogama. Primijetila je da je bilo najvie ena i djece. Neke od njih je poznavala. Ali nitko ih se nije usudio pozdraviti. Prozivali su imena. Njezin otac je digao

ruku kada su proitali njegovo.

Djevojica je pogledala oko sebe. Primijetila je djeaka iz kole, Leona koji je izgledao umorno i preplaeno. Nasmijala mu se. Htjela mu je rei da e sve biti dobro, da e se brzo vratiti kui, da ovo nee dugo trajati, da emo ih ponovo vidjeti. Ali Leon ju je gledao kao da je poludjela. Spustila je pogled na svoja stopala zacrvenjevi se. Moda je potpuno u krivu. Srce joj je snano kucalo. Moda se stvari nee odvijati onako kako je mislila. Osjetila se jako naivnom, glupom, jako mladom.

Otac se nagnuo prema njoj. Njegova loe obrijana brada joj je pokakaljala uho. Izgovorio je njezino ime. Upitao ju je gdje joj je brat. Pokazala mu je klju. Djeak je bio na sigurnom u njihovom tajnom ormaru, proaptala je, ponosna na ono to je uinila. Bio je na sigurnom.

Oi njezina oca udno su se rairile. Osjetila je kako je stie za ramena.

Ali to e biti dobro, rekla je, sve e proi dobro za njega. Ormar je velik, ima dovoljno zraka za disanje. Ima i vode i depnu lampu. Sve e biti dobro s njim tata.

Ne razumije, ree joj otac, ti ne razumije.

I na svoje veliko razoaranje, vidjela je suze u njegovim oima.

Povukla ga je za rukav. Nije podnosila gledati oca kako plae.

Tata, ree ona, vratit emo se kui, zar ne? Idemo nakon to nas prozovu? Tata?

Otac je obrisao suze. Gledao ju je toliko strano tunim oima da nije mogla podnijeti njegov pogled.

Ne, rekao je, neemo se vratiti. Nee nam to dopustiti.

Osjetila je kako je uznemiruju i hladan vjetar proao kroz nju. Ponovo se prisjetila onoga to je ula od razgovora svojih roditelja, skrivena iza vrata, njihovog straha i tjeskobe koja je prijetila u noi.

to eli rei tata? Kamo idemo? Zato se ne vraamo? Mora mi rei! Molim te!

Skoro je vikala posljednje rijei.

D

22

Otac ju je ponovo pogledao. Jo jednom je vrlo njeno izgovorio njezino ime. Oi su mu bile vlane, vjee pune suza. Stavio joj je ruku na potiljak.

Budi hrabra, moje lijepo zlato. Budi hrabra, najhrabrija to moe.

Nije mogla zaplakati. Toliko se bojala da je strah progutao sve ostalo, udisala je

najmanje svojih osjeaja to je mogla kao da izbjegava neku stranu i prodrljivu rupu.

Ali ja sam mu obeala da u se vratiti tata! Obeala sam mu!

Ponovo je zaplakao i nije ju sluao. Bio je zatvoren u svoju vlastitu bol, u svoj strah.

Svi su morali izii. Ulica je bila pusta, samo je dugi niz autobusa stajao parkiran na ploniku. Obinih autobusa, kao onih s kojima su s majkom ili u grad: svakodnevni autobusi, s platformama na kraju.

Naredili su im da se popnu u autobuse, gurajui ih jedne kraj drugih. Djevojica je pogledom traila zelenosive uniforme, pozorno je sluala kako bi ula grub i grlen jezik kojeg se nauila bojati. Ali tu su bili samo policajci. Francuski policajci.

Kroz pranjavo staklo autobusa, prepoznala je jednog od njih, mladog policajca crvene kose, koji joj je esto pomagao da prijee cestu kada se vraala iz kole. Kuckala je u prozor kako bi mu privukla panju. Kada ju je primijetio, odmah je odvratio pogled. inilo se da mu je neugodno, da je gotovo iziritiran. Pitala se zato. Dok su ih naguravali u autobuse, jedan ovjek se poeo buniti. Udarili su ga. Zatim je policajac zaurlao da e izudarati svakoga tko bude pokuao pobjei.

Djevojica je promatrala zgrade i drvee u prolazu kao u magli. Mislila je samo na brata zatvorenog u ormaru u praznom stanu i na to da ju je on ekao. Nije bila u stanju misliti ni na to drugo. Proli su preko mosta, vidjela je Seinu koja se svjetlucala. Kamo su ili? Tata nije znao. Nitko nije znao. I svi su se bojali.

Odjednom je zaula grmljavinu. Kia se spustila na Pariz. Tako gusta da se autobus morao zaustaviti. Djevojica je sluala kapi koje su se razbijale o krov autobusa. Stanka je trajala tek trenutak. Autobus je nastavio, uz kripu guma po trotoaru. Sunce se ponovo pojavilo.

Autobus se zaustavio i morali su izii. U kaosu paketa, kovega i djece koja su plakala. Djevojica ovu ulicu nije poznavala. Nikada nije bila u ovoj etvrti. Vidjela je liniju zranog metroa na drugoj strani ulice.

Vodili su ih prema velikoj sjajnoj zgradi. Neto je bilo na fasadi napisano ogromnim crnim slovima, ali nije uspjela proitati to. Zatim je vidjela kako je cijela ulica puna obitelji poput njezine, koje su izlazile iz autobusa pod urlicima policije. Francuske

policije i samo francuske.

Naslonjenu na oevu ruku gurali su je i udarali dok nisu stigli do ogromnog natkrivenog stadiona. Neizbrojiva gomila bila je ve ovdje okupljena, u sreditu stadionske arene i na tvrdim i metalnim stolicama na tribinama. Koliko ih je bilo? Nije

znala rei. Stotine? Bez prestanka su dolazili novi.

Djevojica je podigla oi prema ogromnom plavkastom staklenom krovu u formi kupole. Sunce je kroz njega probijalo nemilosrdno.

23

Otac je naao mjesto za sjedenje. Djevojica je promatrala neprekinuto pristizanje ljudi koje je stalno poveavalo gomilu. Buka je bila sve vea i vea. Buka koju je stvaralo tisue glasova, pla djece, jecaji ena. Vruina je bila neizdriva i sve nepodnoljivija kako se sunce na nebu podizalo. Bilo je sve manje i manje prostora i bili su stisnuti jedni uz druge. Promatrala je mukarce, ene, djecu i njihova izmuena lica, oi ispunjene strahom.

Tata, koliko dugo emo ostati ovdje?

Ne znam duo.

Zato smo ovdje?

Naslonila je ruku na utu zvijezdu saivenu na grudima.

To je zbog ovoga zar ne? upita. Svi je ovdje imaju.

Njezin otac se tuno nasmijei.

Da. Zato.

Zatreptala je.

To nije pravedno tata, ree ona stisnutih zubiju. To nije pravedno!

Uzeo ju je u naruje i mrmljao njezino ime.

Da ljubavi moja. Ima pravo. To nije pravedno.

Sjela je kraj njega obraza naslonjenog na zvijezdu koju je nosio na sakou.

Prije mjesec dana, majka je saila utu zvijezdu na njihovu odjeu. Osim na onu njezinog brata. Neto ranije, na njihovim osobnim iskaznicama pikalo je idov ili idovka. Zatim je postojala gomila stvari koje vie nisu smjeli initi. Igrati se na trgu. Voziti bicikl. Ii u kino. U kazalite. U restoran. Na bazen. Posuivati knjige u knjinici.

Svugdje je vidjela ploe na kojima je pisalo: Zabranjeno za idove. A na vratima tvornice u kojoj je radio njezin otac, pisalo je idovsko poduzee i Mama je morala odlaziti u trgovinu nakon 16 sati, kada vie niega nije bilo, zbog tednje. Morali su putovati u zadnjem vagonu u podzemnoj eljeznici. Morali su se vratiti kui prije policijskog sata i nisu smjeli izii prije zore. to im je jo bilo doputeno da rade? Nita. Nita, mislila je.

Nepravedno. Jako nepravedno. Zato? Zato oni? Zato sve to? inilo se da joj nitko nije mogao objasniti.

24

*

oshua ju je ekao u sobi za sastanke srui bljutavu kavu iz aparata koju je oboavao. Pourila sam se da uem i sjela izmeu Bambera, direktora fotografije i Alessandre

koja je pratila drutvena pitanja.

Ured je gledao na prometnu ulicu Marbeuf na dva koraka od Elizejskih poljana.

To nije bila moja omiljena etvrt; previe ljudi, previe trendovski, ali svaki dan sam ovamo dolazila, navikla sam se probijati kroz aveniju, po pranjavim i irokim plonicima zakrenim turistima u svako doba dana bez obzira na godinje doba.

Ve est godina piem za ameriki tjednik Seine Scenes. Izlazi u tiskanom izdanju, ali i u internetskoj verziji. Piem kroniku dogaanja koja bi mogla zanimati amerike iseljenike. Dodajem lokalnu boju, piem o svemu onom to se moe nazvati drutvenim i kulturnim ivotom - o izlobama, filmovima, restoranima, knjigama, ali i skorim predsjednikim izborima.

To zapravo i nije tako lak posao kako se moe initi. Rokovi su bili kratki, a Joshua se ponaao kao pravi despot. Voljela sam ga, ali nije zbog toga bio manje tiranin. On je bio tip efa koji je odbijao uzeti u obzir privatan ivot, brak, djecu. Ako je neka suradnica zatrudnjela, odmah bi postala nevidljiva. Ako je neije dijete bilo bolesno, ibao bi majku pogledom. S druge strane, imao je pronicljivo oko, istinski uredniki talent i znao je savreno pogoditi pravi trenutak. Pred njim smo se pokoravali, a im bi okrenuo lea, alili smo se, ali smo i naporno radili. Imao je pedeset godina, rodio se i odrastao u New Yorku, a u Parizu je ivio posljednjih deset godina. Joshua je odavao miran izgled u koji je bilo bolje ne mijeati se. Imao je izdueno lice i uvijek gledao u pod. Ali im bi otvorio usta, bio je ef. Bespogovorno. Sluali smo ga. I nitko ga se nije usuivao prekidati.

Bamber je bio iz Londona i imao je jedva trideset godina. Bio je vii od metar osamdeset, nosio je naoale s ruiastim staklima, razliite piercinge i bojio je kosu u naranasto. Imao je izvrstan britanski humor koji sam nalazila neodoljivim, ali kojeg je Joshua rijetko shvaao. Bamber je bio diskretan i uinkovit kolega. Bio je i velika podrka kada Joshua nije imao dobar dan i na nas prenosio svoje raspoloenje. Bio je vaan saveznik.

Alessandra je bila napola Talijanka savrene koe i nezasitne ambicije. Bila je lijepa djevojka kovrave crne kose s napuenim usnicama zbog kojih su mukarci ludili. Ne znam jesam li je voljela ili ne. Bila je upola mlaa od mene, a zaraivala je koliko i ja iako se moje ime pojavljivalo ispred njezinog u impresumu novina.

Joshua je protrao kroz listu lanaka za idui broj. Trebalo je napisati lanak o buduim predsjednikim izborima, velika tema nakon kontroverzne pobjede Jean-Marie Le Pena u prvom krugu. Nisam se ba htjela time baviti i potajno sam se veselila kada su i Alessandri dali taj posao.

Julia, ree Joshua gledajui me kroz stakla svojih naoala, ezdeseti i roendan Vl dHiva. To je tvoja domena.

J

25

Proistila sam grlo. to je rekao? ula sam neto kao veldiv.

Ni na to me to nije asociralo.

Alessandra me prezrivo pogledala.

16. srpnja 1942.? To ti nita ne govori? ree ona. Mrzila sam taj sladunjavi sveznadarski ton kojim bi mi se katkad obraala. Kao na primjer danas.

Joshua nastavi: Masovno uhienje idova na zimskom biciklistikom stadionu. Skraeno Vl dHiv. Slavni natkriveni stadion na kojem su se odravale biciklistike trke. Tisue idovskih obitelji u njemu su boravile i bile zatvorene danima u groznim uvjetima. Zatim su ih poslali u Auschwitz i svi su ubijeni u plinskim

komorama.

Sada mi se poelo vraati. Ali nije mi bilo sasvim jasno.

Da, kaem sigurnim tonom gledajui Joshuu. U redu, to trebam napraviti?

Uvukao je glavu meu ramena. Moe poeti s traenjem svjedoka ili preivjelih. Zatim provjeri detalje komemoracije, tko ju organizira i kada. Zatim elim injenice. to se tono tamo dogodilo. To je delikatan posao, zna. Francuzi jo uvijek oklijevaju govoriti o tome svemu, Vichyu, okupaciji... stvarima na koje nisu ba jako ponosni.

Znam nekoga tko ti moe pomoi, kae Alessandra malo manje grubo. Franck Lvy. On je utemeljitelj jedne od velikih organizacija koje pomau idovima da pronau svoje obitelji nakon Holokausta.

ula sam za njega, kaem zapisujui njegovo ime.

Franck Lvy je oito netko poznat. Odravao je konferencije i pisao lanke o krai idovskih dobara i deportacijama.

Joshua je otpio gutljaj kave.

Ne elim neto mlako, kae. Bez sentimentalizma. injenice. Svjedoanstva. I..., bacio je pogled na Bambera, ... dobre okantne fotografije. Prokopaj arhive. Nema toga mnogo, kao to e i sam shvatiti, ali moda ti taj Lvy moe pomoi da nae neto vie.

elio bih poeti s odlaskom na stadion, ree Bamber. Da dobijem predodbu.

Joshua se ironino nasmijao.

Stadiona vie nema. Sruen je 1959.

to se dogodilo? upitala sam veselo konstatirajui da nisam jedina neznalica.

Alessandra je opet imala odgovor.

Ulica Nelaton. U 15. okrugu.

Jo uvijek moemo tamo otii, kaem gledajui Bambera. Moda se neki ljudi u toj ulici sjeaju to se dogodilo.

Joshua je slegnuo ramenima.

26

Pokuaj ako eli, rekao je. Ali iskreno sumnjam da e nai puno ljudi spremnih za razgovor. Kako sam vam ve rekao, Francuzi su jako osjetljivi na tu temu, to je jo uvijek jako delikatno. Ne zaboravite da je francuska policija uhitila sve idovske obitelji. A ne nacisti.

Sluajui Joshuu, postala sam svjesna koliko malo sam znala o dogaajima koji su se zbili u Parizu 1942. To nije bilo na kolskom programu u Bostonu. A od kada ivim u Parizu, 25 godina, nisam poitala ni jednu reenicu o toj temi. To je bila tajna. Neto zakopano u prolosti. Neto o emu nitko nije govorio. Pourila sam se do svog raunala kako bih zapoela pretragu na internetu.

im je sastanak zavrio, pojurila sam prema prostoru koji mi je sluio kao ured, iznad glasne ulice Marbeuf. Bili smo stisnuti u uredu. Ali navikla sam se na to i bilo mi

je svejedno. Nisam imala mjesto za rad kod kue. U naem novom stanu, Bertrand mi je obeao veliki ured samo za mene. Moj ured. Napokon. To je zvualo prelijepo da bi bilo istinito. Vrst luksuza na koju se lako naviknuti.

Upalila sam raunalo, otila na internet, pretraivala. Ukucala sam zimski stadion Vl dHiv. Stranice su bile vrlo brojne. Veina ih je bila na francuskom. I bile su vrlo precizne.

itala sam cijelo poslijepodne. Nisam nita drugo radila nego itala i zapisivala informacije, traila knjige o okupaciji i uhienjima.

Primijetila sam da tu mnogih djela nije bilo. Pitala sam se zato. Jer nitko nije htio itati o tome? Jer to vie nikoga nije zanimalo? Nazvala sam nekoliko knjinica. Odgovorili su mi da mi nee biti jednostavno nabaviti knjige koje sam traila. Uinite to moete, rekla sam.

Kada sam ugasila raunalo, osjetila sam se iscijeenom. Pekle su me oi. Srce i glava su mi bili teki. Pritiskalo me to to sam saznala.

Vie od etiri tisue idovske djece dovedeno je na stadion Vl dHiv. Veina njih bila je stara izmeu dvije i dvanaest godina. Gotovo sva ta djeca bila su Francuzi, roeni u Francuskoj.

Niti jedno od njih se nije vratilo iz Auschwitza.

27

*

zgledalo je kao da taj dan nikada nee zavriti. Bilo je nepodnoljivo. Glave naslonjene na majino rame, djevojica je promatrala obitelji kojima su bili okrueni

kako postepeno gube razum. Nije bilo niega da piju, da jedu. Vruina je bila nepodnoljiva. Zrak je bio pun suhe i iritirajue praine koja ih je bola u oi i grlo.

Velika stadionska vrata bila su zatvorena. Cijelom duinom zidova stajali su policajci ozbiljnih lica, koji su im tiho prijetili pukama. Nikamo se nije moglo otii. Nita se nije dalo uiniti. Osim ostati ovdje i ekati. Ali to ekati? to e se s njima dogoditi, to e se dogoditi s njezinom obitelji i svim ovim ljudima? Zajedno s ocem, pokuala je doi do toaleta na drugoj strani stadionske arene. Zaplahnuo ih je nezamisliv smrad. Bilo je premalo sanitarnih vorova za toliki broj ljudi i vrlo brzo su postali neupotrebljivi. I djevojica je morala unuti uza zid da bi se olakala, borei se sa nezadrivom eljom da povrati, s rukom preko usta. Ljudi su piali i nudili gdje bi mogli na gadno tlo, posramljeni, slomljeni, sklupani poput ivotinja. Vidjela je jednu staru enu kako pokuava sauvati neto malo dostojanstva sakrivi se iza ogrtaa svoga mua. Druga se guila od uasa i mahala glavom prekrivi rukama nos i usta.

I djevojica je slijedila oca kroz gomilu da bi se vratili na mjesto na kojem su ostavili majku. Teko su se probijali kroz tribine zakrene paketima, vreama, madracima, kolijevkama. Stadionska arena bila je crna od svijeta. Pitala se koliko ljudi je bilo sve

skupa unutra. Djeca su trala po stazicama prljava, gladna, vikala su da hoe vode. Jedna trudna ena, skoro onesvijetena od vruine i ei, vikala je iz sve snage da jedino to joj je preostalo jest da umre, da e umrijeti sljedeeg trena. Starac se najednom sruio, pao je cijelim tijelom na pranjavo tlo. Lice mu je bilo plavo i imao je greve. Nitko nije reagirao. Djevojica je sjela kraj majke. Majka je bila neobino smirena. Vie nita nije govorila. Djevojica ju je uzela za ruku i stisnula je uz svoju. Nije bilo nikakve reakcije. Otac je krenuo prema policajcu da ga zatrai vode za svoju enu i dijete. Mukarac mu je suho odgovorio da trenutno nema vode. Otac mu je rekao da je to uasno, da ih nemaju pravo tretirati kao pse. Policajac mu je okrenuo lea i udaljio se. Djevojica je ponovo ugledala Leona, djeaka kojeg je vidjela u garai. Lutao je kroz gomilu ne putajui iz vida velika zatvorena vrata. Primijetila je da nije nosio svoju zvijezdu, da ju je iupao. Digla se da mu se pridrui. Lice djeaka bilo je prljavo i imao je modricu na lijevom obrazu, i jo jednu na kljunoj kosti. Pitala seje li i ona izgleda tako jadno i iscrpljeno. Izii u odavde, tiho je rekao. Roditelji su mi rekli da tako uinim. Sada.

Ali kako e to uiniti? rekla je. Policajci e te zaustaviti.

Djeak ju je pogledao. Bio je star kao i ona, ali inio se mnogo starijim. Svaki trag djetinjstva mu je nestao s lica.

Pronai u nain, rekao je. Moji roditelji su mi rekli da bjeim. Oni su mi strgali zvijezdu. To je jedino rjeenje. Ako ne, to je kraj. Kraj za svakog od nas.

Hladan vjetar straha ju je zapahnuo. Kraj? Je li mogue da je djeak imao pravo? Je li ovo zbilja bio kraj?

I

28

Odmjerio ju je pomalo prezirno.

Ne vjeruje mi, zar ne? Pa ipak, trebala bi poi sa mnom. Iupaj zvijezdu i slijedi me. Sakrit emo se. Brinut u se za tebe. Znam kako.

Mislila je na svog malog brata koji ju je ekao u ormaru. Prstima je pomilovala klju koji joj se nalazio u depu. Zato da ne poe za ovim ivim i inteligentnim djeakom? Moda bi mogla spasiti i brata i sebe istovremeno.

Ali osjeala se premalenom, preranjivom da tako neto uini. Previe se bojala. A zatim i roditelji... njezina majka i otac... to e s njima biti? Je li Leon govorio istinu?Je li mu mogla vjerovati?

Stavio joj je dlan na ruku. Osjeao je da ona oklijeva.

Poi sa mnom, pritiskao ju je.

Nisam sigurna, proaptala je.

Ustuknuo je.

Ja sam odluio. Idem. Zbogom.

Gledala ga je kako hoda prema izlazu. Policajci su uvodili sve vie i vie ljudi, starce na u kolicima, nepregledne redove djece i ena koji su plakali. Promatrala je Leona kako se provlai kroz gomilu i eka pravi trenutak.

U jednom trenutku, policajac ga je zgrabio za ovratnik i bacio ga prema nazad. Ali

Leon je bio spretan i brz. Brzo se podigao, nastavio hodati polako prema vratima, kao

pliva koji strpljivo pliva protiv struje. Djevojica ga je gledala fascinirana.

Grupa majki je zauzela ulazna vrata i luda od ljutnje traila vode za djecu. Policija ih je jedno vrijeme pustila ne znajui kako da reagira. Djevojica je vidjela malog djeaka kako se provlai kroz taj nered spretno, brzo kao zvijezda. A zatim je nestao.

Vratila se kraj roditelja. No je poela padati, a njezin je oaj, poput tisua ljudi oko nje, poeo rasti kao udovino stvorenje izvan kontrole. Potpuni, apsolutni oaj koji ju je ispunjavao panikom.

Pokuala je zatvoriti oi, nos, ui, odgurnuti smrad od sebe, vruinu, tjeskobne krikove, slike uplakanih odraslih ljudi, djece koja jecaju, ali nije uspijevala.

Jedino to je mogla napraviti bilo je gledati, nemono i tiho. Na zadnjim tribinama, blizu staklene kupole, gdje su se ljudi smjestili, primijetila je naglo komeanje. Urlik koji probija srce, odjea koja pada, i tup zvuk udarca o pod arene. A zatim ubrzavanje uasa meu gomilom.

Tata to je to bilo? upitala je.

Otac je pokuao okrenuti lice djevojice.

"Nita duo, ba nita. Samo je pala neka odjea.

Ali ona je dobro vidjela. Znala je to se upravo dogodilo. Mlada ena stara kao njezina majka i malo dijete. Bili su stisnuti jedno uz drugo. Skoili su. Sa zadnjeg sjedala na tribinama.

29

Od tamo gdje je sjedila, vidjela je raspadnuto tijelo ene, okrvavljenu glavu djeteta, raspadnutu kao zrela rajica.

Djevojica je spustila glavu i poela plakati.

30

*

ok sam bila sasvim mala i ivjela u ulici Hyslop na broju 49 u Brooklinu u dravi Massachussets, nisam zamiljala da u jednog dana ivjeti u Francuskoj niti se

udati za Francuza. Mislila sam da u cijeli ivot ivjeti u SAD-u. S jedanaest godina zaljubila sam se u Evana Frosta, sina naih susjeda. Bio je to uspravan klinac koji kao da je ietao iz stripova Normana Rockwella, lica prepunog crvenih pjegica i s aparatiem na zubima, a iji je pas Inky oboavao rasturati gredice s cvijeem moga oca.

Moj otac, Sean Jarmond, predavao je na Institutu za tehnologiju drave Massachussets. Bio je tip profesora Nimbusa sa svojom neukrotivom kosom i naoalama poput sove. Bio je popularni profesor meu acima. Moja majka, Heather Carter Jarmond, bila je biva teniska ampionka Miamija, visoka, atletski graena i preplanula ena na kojoj vrijeme kao da nije ostavljalo traga. Vjebala je jogu i jela zdravo.

Nedjeljom, moj otac i susjed, gospodin Frost, iznad ivica su se bez prestanka svaali zbog Inkya koji je gazio po naim tulipanima. Za to vrijeme u kuhinji moja majka je pripremala kolaie od meda i cjelovitog ita, uzdiui. Ona je mrzila sve vrste konflikata. Moja mlaa sestra Karla, potpuno ravnoduna prema vanjskom dogaanju, nastavljala je gledati svoje omiljene televizijske serije prodirui kilometre slatkog korijena. Na katu, moja najbolja prijateljica Katy Lacy i ja pijunirale smo iza zastora fantastinog Evana Frosta koji se zabavljao s objektom ljutnje moga oca, labradorom crne dlake.

Bilo je to mirno i sigurno djetinjstvo. Bez svaa, bez prekida. kola na kraju ulice. Mirne proslave Dana zahvalnosti. Topli Boici. Dugaka lijena ljeta u Nahantu. Mjeseci bez povijesti sainjeni od tjedana bez povijesti. Moju je sreu kvarila jedino profesorica engleskog u 5. razredu, platinasta gica Seebold koja me je straila itajui nam Izdajniko srce Edgara Allana Poea. Zahvaljujui njoj godinama sam imala none more.

U mladenakim godinama sam prvi put osjetila poziv Francuske, fascinaciju koja je s godinama rasla. Zato Francuska? Zato Pariz? Francuski jezik me oduvijek privlaio. inio mi se njenijim, senzualnijim od njemakog, panjolskog ili talijanskog. ak sam odlino imitirala francuskog tvora Pepe le Pewa iz animiranih filmova Looney Tunes. No u sebi sam znala da moja rastua elja za Parizom nema nieg zajednikog s kliejima koje je o njemu imala veina Amerikanaca kao romantinom, seksi i ik gradu. To je za mene bilo neto sasvim drugo.

Kada sam otkrila Pariz prvi put, njegove su me suprotnosti zaarale. Popularne etvrti oaravale su me jednako kao i etvrti iz doba baruna Haussmana. eljela sam znati sve o njegovim paradoksima, tajnama i iznenaenjima. 25 godina ivota sam uloila da bih se unijela u taj univerzum, ali sam napokon uspjela. Nauila sam se nositi sa loim raspoloenjem konobara i nepristojnou taksista. Nauila sam voziti po trgu dEtoile da me ne iznerviraju uvrede iziritiranih vozaa autobusa i elegantnih plavua u crnim mini morisima. Nauila sam odgovoriti arogantnim pazikuama, umiljenim

D

31

prodavaicama, blaziranim telefonisticama i pompoznim lijenicima. Nauila sam do koje se mjere Pariani osjeaju superiorni ostatku svijeta, a naroito svim ostalim stanovnicima Francuske od Nice do Nancya osjeajui jo dodatan prezir prema stanovnicima parikih predgraa. Nauila sam da ostatak Francuske naziva Pariane teleim glavama i da ih ne vole. Nitko ne moe vie voljeti Pariz od roenog Parianina. Nitko nije na svoj grad ponosniji od roenog Parianina. Nitko nije jednako arogantan gotovo podrugljiv, odvratan i tako neodoljiv. Zato toliko volim Pariz, pitala sam se. Moda zato to znam da nikada neu biti uistinu njegov dio. Ovaj grad e mi ostati zatvoren podsjeajui me na ono to jesam i to u zauvijek biti. Amerikanka.

Ve u Zoinoj dobi htjela sam biti novinarka. Poela sam pisati u kolskom tjedniku. I od tada se nisam zaustavila. Dola sam ivjeti u Pariz s dvadeset i neto godina, nakon to sam u Bostonu diplomirala englesku knjievnost. Moj prvi posao bio je na mjestu pomonice u amerikom modnom asopisu, ali sam ga ubrzo napustila. Htjela sam raditi neto sadrajnije od pisanja o duljini suknji ili novim smjerovima u modi za proljee i ljeto.

Nakon te kratke epizode prihvatila sam prvi posao koji mi je bio ponuen. Preraivala sam obavijesti za jednu ameriku televiziju. Plaa nije bila bogzna to, ali je bilo dovoljno da platim najam u 18. arondismanu u stanu koji sam dijelila s dvojicom

homia Francuza: Herveom i Christopheom koji su mi postali pravi prijatelji.

Trebala sam s njima veerati ovaj tjedan, u ulici Berthe gdje sam ivjela prije no to sam upoznala Bertranda. Rijetko je odlazio sa limom k mojim bivim cimerima. Katkada sam se pitala koji je bio razlog njegovom nezanimanju za Hervea i Christophea. Zato jer tvoj dragi suprug, poput veine dobro odgojenih buruja u ovoj zemlji, vie voli ensko od homo drutva, duo!. Moja prijateljica Isabelle mi je to jednoga dana rekla svojim leernim glasom. Imala je pravo. Bertrand je definitivno volio ene. Cijelim sobom, rekla bi Charla.

Herv i Christophe i dalje su ivjeli u stanu koji smo dijelili, a moju bivu sobu su pretvorili u garderobu. Christophe je bio prava rtva mode i to ga je potpuno okupiralo. Veerati s njima za mene je bio uitak. Uvijek je kod njih bila mjeavina zanimljivih ljudi slavni maneken, pjeva, pisac polemiar, sladak susjed homi, ameriki novinar poput mene ili kanadski poetnik-urednik... Herv je radio kao odvjetnik za jednu meunarodnu tvrtku. Christophe je bio muziar.

Oni su bili moji pravi, jako dragi prijatelji. Imala sam i druge prijatelje u Parizu amerike iseljenice Holly, Susannah i Jan koje sam upoznala preko posla u asopisu za koji sam radila ili amerike kole u kojoj sam ostavljala oglase kada sam traila dadilju. Bilo je jo nekoliko bliskih prijatelja poput Isabelle, koju sam upoznala na Zoinim satovima plesa u dvorani Pleyel. Ali Herv i Christophe bili su jedini koje sam mogla nazvati u jedan ujutro kada sam bila nesretna zbog Bertranda. Oni su doli u bolnicu kada je Zo pala sa svog romobila i uganula gleanj. Oni nikada nisu zaboravljah moj roendan. Oni su znah koji film pogledati, koji novi album nabaviti. Njihove veere uz svijee bile su uvijek vrlo profinjene.

Stigla sam s buteljom ohlaenog pjenuca. Christophe je jo pod tuem, rekao mi je Herv otvarajui mi vrata. Herv, brkovi, crne kose, vitak etrdesetogodinjak, bio je sama ljubaznost. Puio je jednu za drugom. Nitko ga nije mogao uvjeriti da prestane. Pa smo odustali od uvjeravanja.

32

Lijepa haljina, prokomentirao je, odlaui cigaretu da bi otvorio ampanjac. Herv i Christophe uvijek su bih paljivi prema odjei koju sam nosila, nisu zaboravljah primijetiti moj novi parfem, minku, novu frizuru. U njihovom drutvu nisam se osjeala kao Amerikanka koja mora initi nadljudske napore da bi dosegla kriterije parikog ika. Osjeala sam se kao ja. I to je bilo ono to sam kod njih najvie cijenila.

Ova plavo-zelena nijansa prekrasno pristaje uz boju tvojih oiju. Gdje si je kupila?!

U H&M-u, u ulici Rennes.

Izgleda sjajno. Onda, kako ide s tvojim novim stanom? pitao me dodajui mi au i ohlaen prepeenac premazan salatom od ikre.

Sa svime to se u njemu treba napraviti, neemo se preseliti jo mjesecima! uzdahnula sam.

I pretpostavljam da je tvoj mu arhitekt sav uzbuen zbog novog zadatka?

Kimnula sam. eli rei da je neumoran.

Ah, da, ree Herv, ali s tobom je strano naporan.

To si ti rekao, kaem otpivi gutljaj pjenuca.

Herv me je paljivo gledao kroz svoje staklene naoale. Oi su mu bile blijedosive, a trepavice smijeno preduge.

Ajde micek, reci mi jesi sigurna da je sve u redu?

iroko sam se osmjehnula.

Da, Herv, vrlo sam dobro.

Ali dobro je bilo vrlo daleko do mog trenutanog stanja. Sve to sam nedavno saznala o dogaajima iz srpnja 1942. uinilo me ranjivom probudivi u meni neto to sam oduvijek ubijala i to me sada pritiskalo i proganjalo. Taj sam teret neprestano osjeala od trenutka od kada sam zapoela istraivanje o Vl dHivu.

Ba i ne izgleda tako, ree Herv zabrinuto. Sjeo je kraj mene i stavio svoju dugu bijelu ruku na moje koljeno. Poznajem taj izraz lica, Julia. To je izraz lica tune djevojke. Ispriaj mi to te mui.

33

*

edini nain koji je pronala da izbjegne pakao koji ju je okruivao, bio je da stavi glavu meu koljena, a rukama prekrije ui. Njihala se naprijed-natrag pritiui lice

uz noge. Morala je misliti na lijepe stvari, na sve lijepe stvari koje je voljela, na sve

stvari koje su je usreivale, prisjetiti se svih arobnih trenutaka koje je upoznala. Kada ju je majka odvela frizeru i svih komplimenata koje je dobila za svoju gustu kosu boje

meda i kako su je svi uvjeravali da e biti na nju ponosna kada odraste.

Ruku svojega oca koje su obraivale kou u radionici, snanih i spretnih ruku. Divila se njegovom talentu. Njezinog desetog roendana i novog sata u lijepoj plavoj kutiji s konom narukvicom koju je njezin otac izradio, snanog, opijajueg mirisa koe i tihog kucanja sata. Oh, bila je tako ponosna na svoj poklon. Ali mama joj je rekla da ga ne

nosi u kolu. Da ga ne bi slomila i izgubila. Pokazala ga je samo svojoj najboljoj prijateljici Armelle, koja je umirala od ljubomore!

Gdje je sada bila Armelle? ivjela je na kraju njihove ulice, ile su u istu kolu. Ali Armelle je napustila Pariz poetkom kolskih praznika. Otputovala je s roditeljima nekamo na jug. Primila je od nje jedno pismo i to je bilo sve. Armelle je bila sitna, vrlo

inteligentna crvenokosa djevojica. Znala je sve tablice mnoenja i ak i najkompliciranija gramatika pravila.

Ono emu se djevojica najvie divila kod svoje prijateljice bilo je to to se Armelle nikada nije bojala. ak i kada bi sirene za uzbunu zazvonile za vrijeme sata poput vukova koji zavijaju, Armelle bi ostala smirena dok su svi oko nje skakali. Uzela bi ju za

ruku i odvela u kolski podrum koji je smrdio po plijesni, neprobojna za prestraena aputanja drugih aka i nareenja koja je drhtavim glasom izvikavala gica Dixsaut. Potom bi se stisnule jedna uz drugu, rame uz rame, u vlazi i tami koju je jedva

osvjetljavala titrava svjetlost svijea u dugim satima. Sluale su zujanje aviona iznad njihovih glava, dok im je gica Dixsaut itala Jean de la Fontainea ili Molierea pokuavajui prikriti drhtanje ruku. Pogledaj njezine ruke, aptala je Armelle, boji se, jedva moe itati, pogledaj. A djevojica bi pogledom ispitivala svoju prijateljicu i aptala: ti se ne boji? Niti malo? Odgovor bi zapoeo odmahivanjem crvenih kovra. Ja? Ne. Ne bojim sr. Ponekad, kada bi od zujanja aviona drhtao prljavi pod podruma, a glas gice Dixsaut probijao, a zatim utihnuo, Armelle bi primila prijateljicu za ruku i vrsto je stisnula.

Nedostajala joj je, toliko bi bila voljela da je ovdje da je dri za ruku i da joj kae da se ne boji. Nedostajale su joj njezine pjegice i lukave oi i velikoduan osmijeh. Misli na stvari koje voli, na stvari koje te ine sretnom.

Prolo ljeto, gdje je sada bilo to prolo ljeto, vie se nije sjeala, tata ju je odveo na nekoliko dana na selo kraj mora. Vie se nije sjeala imena rijeke, ali voda je bila tako njena na koi, tako ugodna. Njezin otac se trudio da je naui plivati. Nakon nekoliko dana, nauila je samo veslati rukama poput nespretnog psia zbog ega su joj se svi smijali. Kraj rijeke, njezin je mlai brat ludovao od sree i uzbuenja. U to je vrijeme bio jo dojene. Provela je cijeli dan trei za njim i lovei ga da ne padne u vodu.

J

34

Mama i tata izgledali se tako mirno, mlado, zaljubljeno. Sjeala se malog hotela na obali rijeke, u kojem su jeli jednostavna i ukusna jela, svjee pripremljena, u vrtu pod sjenicom. Gazdarica ih je zamolila da joj pomognu donijeti kave i osjeala se lako velikom i ponosnom sve dok nije prolila kavu na cipele jednog gosta. Ali gazdarica se

nije naljutila, bila je jako ljubazna.

I djevojica je podigla glavu i vidjela majku kako razgovara s Evom, mladom enom koja je ivjela blizu njih. Eva je imala etvero djece, pomalo divlje djeake koje djevojica nije previe voljela. Evino lice nosilo je iste znakove kao i lice njezine majke, inilo se ogrubjelim i ostarjelim. Kako su te ene mogle toliko ostarjeti u jednu no? pitala se djevojica. Eva je isto bila Poljakinja. A francuski nije dobro govorila ba kao i njezina majka. Kao njezini majka i otac, i Eva je jo uvijek imala obitelj u Poljskoj. Roditelje, tetke i ujake. Djevojica se sjeala onog groznog dana, kada je to ono bilo? Ne tako davno, kada je Eva primila pismo iz Poljske i pourila se k njima sva u suzama i pala u naruje njezinoj majci. Majka ju je pokuavala utjeiti, ali djevojica je znala da je i ona bila okirana. Nitko joj nije elio rei o emu se zapravo radilo, ali djevojica je shvatila, koncentriravi se na svaku rije izgovorenu na jidiu izmeu jecaja. Grozna stvar se dogodila u Poljskoj; itave obitelji su ubijene, domovi spaljeni. Ostao je samo pepeo i ruevine. Pitala je svog oca jesu li njezini djed i baka dobro, roditelji njezine majke, oni ija je fotografija stajala na mramornom zidiu dimnjaka u dnevnoj sobi. Vijesti iz Poljske bile su loe, ali joj je odbijao bilo to rei.

Gledajui majku i Evu, djevojica se pitala jesu li roditelji dobro postupili jer su je od svega uvali, drali je postrani od tekih i uznemirujuih vijesti, fesu li dobro uinili to joj nisu objasnili zato se toliko stvari za njih promijenilo od poetka rata. Poput onog dana prole godine kada je nestao Evin mu i nije se vratio. Gdje je on? Nitko joj to nije elio rei. Nitko joj to nije elio objasniti. Mrzila je to to se prema njoj ponaaju kao prema maloj bebi. Mrzila je to sputaju glas kada ue u sobu.

Da su joj sve rekli, da su joj rekli sve to su znali, bi li joj sada bilo lake?

35

*

obro sam. Samo malo umorna. To je sve. Onda, tko sve dolazi veeras?

Prije no to je Herv stigao odgovoriti, Christophe je uao u sobu, poput savrene slike parike otmjenosti, odjeven u kaki i prljavobijelo, zamirisavi na luksuzan parfem. Christophe je bio malo mlai od Herva, tamnog tena cijelu godinu, a svoju sjedinama proaranu kosu nosio je a la Lagerfeld.

U istom trenutku, zaulo se zvono na vratima.

Ah, ree Christophe poslavi mi pusu, to je sigurno Guillaume. Potrao je otvoriti.

Guillaume? promrmljala sam Hervu.

Na novi prijatelj. ljaka u kafiu. Razveden je. Inteligentan deko. Jako e ti se svidjeti. Bit emo samo nas etvero. Svi su otputovali na selo, vikend od tri dana na to obavezuje.

Guillaume je bio visok, smeokos i pribliavao se etrdesetoj. Donio je mirisnu svijeu i buket rua.

Ovo je Julia Jarmond, ree Christophe. Naa jako draga prijateljica novinarka koju poznajemo iz vremena kada si ti bio jo mali.

To e rei od juer... promrmljao je Guillaume s tipino francuskom galantnou.

Pazila sam da ostanem nasmijana znajui da me Herv promatra. Bilo je to pomalo neobino jer bih mu se obino povjerila. Bila bih mu rekla kako sam se udno osjeala proli tjedan. Govorila bih o problemima koje imam s Betrandom. Uvijek sam se dobro nosila s provokacijama mog supruga, s njegovim humorom koji je katkad bio neugodan.

Nije me nikada ranjavao ili smetao. Ali sada je bilo drugaije. Prije sam se divila njegovom duhu, njegovoj sarkastinoj strani. Bila sam zbog nje jo zaljubljenija u njega.

Ljudi su se smijali njegovim upadicama. ak su ga se i pribojavali. Iza neodoljivog osmijeha, sjajnih plavih oiju, nalazio se teak i zahtjevan ovjek koji je obiavao dobiti ono to je elio. Podnosila sam to jer se svaki put kada bi shvatio da me je povrijedio, ispriavao prekrivi me cvijeem i poklonima. I strastvenom ljubavlju. U krevetu smo Bertrand i ja uistinu komunicirali i to je bilo jedino mjesto u kojem nitko nije dominirao.

Sjetila sam se neega to mi je Charla jednom rekla, nakon jedne posebno zainjene tirade o mom muu: Je li se to udovite ikada ponaa prijateljski prema tebi? A zatim, nakon to sam se zacrvenjela, dodala je: Moj boe! Ve vidim natpis. Pomirbe na branom jastuku. Djela govore vie od rijei! A zatim je uzdahnula potapavi me po ruci. Zato veeras nisam otvorila srce Hervu? Neto me je zadravalo. Usta su ostala zatvorena.

Kada smo sjeli za velik oktagonalni stol, Guillaume me upitao za koji asopis radim. Kada sam mu rekla, lice mu je ostalo nepromijenjeno. To me nije iznenadilo. Francuzi

nisu poznavali Seine Scenes. asopis su itali iskljuivo Amerikanci. Bilo mi je

D

36

svejedno. Nikada nisam trala za slavom. Imala sam dobro plaen posao koji mi je ostavljao slobodno vrijeme unato Joshuinim despotskim krizama i to me je u potpunosti ispunjavalo.

I na emu sada radite? pristojno je upitao Guillaume zavrtivi zelene rezance oko vilice.

Na Vl dHivu, odgovorim. Uskoro e biti ezdeseta obljetnica.

eli pisati o tom masovnom uhienju za vrijeme rata? upita Christophe punih ustiju.

Krenula sam mu odgovoriti kada sam vidjela da se Guillaumeova vilica zaustavila

izmeu usta i tanjura.

Da, o velikom uhienju idova na zimskom biciklistikom stadionu, kaem.

Ali zar se nije to dogodilo izvan Pariza?, nastavi Christophe vaui.

Guillaume je njeno odloio vilicu. Oi su mu bile uprte u mene. Tamne oi iznad tankih i njenih usana.

Nacistiki udarac, pretpostavljam, ree Herv posluivi se ponovno Chardonnayem. Nijedan od njih inilo se nije primijetio napetost na Guillaumeovom licu. Nacisti koji su hapsili idove tijekom Okupacije.

Zapravo, to nisu inili Nijemci... poela sam govoriti.

Nego francuska policija, prekinuo me Guillaume. I to se dogodilo u centru Pariza. Na stadionu na kojem su se odravale slavne biciklistike trke.

A da? Zaista? upita Herv . Mislio sam da su to uinili nacisti i da se to dogodilo u predgrau.

Istraujem tu temu ve tjedan dana, kaem. Po njemakoj naredbi da, ali je uhienje provela francuska policija. Nisu te to uili u koli?

Ne sjeam se. Ne vjerujem, priznao je Christophe.

Guillaume me ponovo pogledao, kao da bi htio neto iz mene izvui, testirati me. To me je uznemirivalo.

To je nevjerojatno, ree Guillaume s ironinim osmijehom, koliki broj Francuza dan-danas ne zna to se dogodilo. A Amerikanci? Jeste li vi znali neto prije nego to ste poeli raditi na toj temi Julia?

Nisam spustila pogled.

Ne, nisam znala i nisu mi o tome govorili dok sam ila u kolu u Bostonu u ezdesetima. Ali danas znam vie. I ono to sam proitala, na mene je snano djelovalo.

Herv i Christophe su utjeli. Izgledali su izgubljeno ne znajui to bi rekli. Guillaume je napokon ponovo progovorio.

U srpnju 1995. Jacques Chirac bio je prvi predsjednik Republike Francuske koji je skrenuo pozornost javnosti na ulogu koju je odigrala francuska vlada za vrijeme

37

Okupacije. A zatim osobito na ovaj dogaaj. Njegov je govor bio na naslovnici svih novina. Sjeate li se toga?

Naila sam na Chiracov govor za vrijeme istraivanja. Bio je vrlo eksplicitan. Ali est godina ranije kada sam ula novost to mi je promaklo. A djeaci uvijek sam ih tako zvala jer je to bilo jae od mene nisu pokazivali nikakav znak da se sjeaju tog govora. Gledali su Guillaumea oiju punih nelagode. Herv je puio cigaretu za cigaretom, a Christophe je grizao nokte to je inio svaki put kada bi bio nervozan ili mu je bilo nelagodno.

Tiina se spustila nad veeru. Bilo je neobino da je ovo mjesto tiho. U njemu se odvio toliki broj veselih i glasnih tuluma, ljudi koji umiru od smijeha, beskrajne ale, zagluujua glazba. Toliko igara, roendanskih govora, plesa do zore usprkos mrzovoljnim susjedima koji su metlom udarali u strop.

Tiina je bila teka i bolna. Kada je Guillaume ponovo progovorio, glas mu se promijenio. I lice. Problijedio je i nije nas vie mogao pogledati u oi. Glavu je drao sputenu u tanjur, a jelo nije ni taknuo.

Moja baka imala je petnaest godina na dan uhienja. Rekli su joj da je slobodna jer su uzimali samo najmlau djecu, izmeu dvije i dvanaest godina, s roditeljima. Ostala je sama. Sve druge su odveli. Njezinu mlau brau, mlau sestru, majku, oca, ujaka. To je bio posljednji put da ih vidjela. Nitko se nije vratio. Nitko.

38

*

jevojiine oi nisu se oporavile od uasa od prole noi. Previe su toga vidjele. Malo prije zore, trudna ena prerano je rodila mrtvoroeno dijete. Djevojica je

bila svjedokom suza i urlika. Vidjela je djetetovu glavicu kako izlazi, zamrljana krvlju

meu nogama njegove majke. Znala je da bi bilo bolje odvratiti pogled, ali to je bilo jae od nje. Nije mogla prestati promatrati tu scenu fascinacijom pomijeanom s uasom. Vidjela je mrtvo dijete, njegovu namrekanu i sivu kou, koje je izgledalo poput skamenjene lutke i kako su se pourili sakriti ga pod prljavu plahtu. ena je isputala nepodnoljive jecaje koje nitko nije mogao zaustaviti.

U zoru, njezin otac skliznuo je ruku u njezin dep da bi uzeo klju od ormara. Zatim je razgovarao s jednim policajcem. Pokazao mu je klju. Objasnio situaciju. Pokuavao je ostati miran, to je djevojica primijetila, ali sada je doao do svojih granica. Objasnio je da apsolutno mora pronai svog sina koji ima samo etiri godine. Mora se vratiti u njihov stan. Otii e po sina i odmah se vratiti, obeaje. Policajac mu se nasmijao u lice rekavi mu:

I ti jadni moj mladiu misli da u ti ja povjerovati otac je inzistirao, predloio policajcu da ga otprati, ponovio da ide samo po svoje dijete, i da e se odmah nakon toga vratiti. Policajac mu je rekao da se ostavi toga. Otac se vratio na svoje mjesto

sputenih ramena. Plaui.

Djevojica mu je uzela klju i vratila ga u dep. Pitala se koliko dugo e njezin brat izdrati. Morao ju je ekati. Vjerovao joj je. Potpuno, apsolutno vjerovao.

Nije podnosila ideju da zna da je on eka sam u mraku. Sigurno je bio gladan, edan. Vjerojatno ve dugo nije imao vode. Niti baterija za depnu lampu. Ali sve je bilo bolje od biti zatvoren ovdje, to je ono to je mislila. Nita ne moe biti gore od smrada, zaguujue vruine, praine i ljudi koji su vikali ili umirali.

Gledala je majku koja sklupana nije progovorila ve dva sata. Zatim je pogledala svog oca, izgubljenog pogleda, sluenog izraza lica. Zatim oko sebe. Vidjela je Evu i njezinu jadnu izmuenu djecu. Vidjela je obitelji, sve te ljude koje nije poznavala, ali koji su, kao ona, nosili utu zvijezdu na prsima. Vidjela je tisue djece, uznemirene, preuzbuene, izgladnjele, oednjele, najmanje, koji nisu nita razumjeli, koji su nalazili da je ova udna igra predugo trajala i koji su traili da se vrate kui da bi pronali svoje krevetie i pliane medvjedie.

Pokuala se odmoriti prislonivi bradu na koljena. Toplina, koja je malo jenjala, vratila se s prvim zrakama sunca. Nije mogla shvatiti kako bi mogla podnijeti jo jedan dan na ovom mjestu. Osjeala se jako oslabjelom, umornom. Grlo joj je bilo suho kao pergament. Bolio ju je trbuh od gladi.

U jednom trenutku je zaspala. Sanjala je da se vratila kui, u svoju sobu koja je gledala na ulicu, da je prola dnevnom sobom u kojoj je sunce ulazilo kroz prozore i iscrtavalo lijepe motive od svjetlosti na mramoru dimnjaka i fotografiji njezine bake. U

snu, ula je profesora violine, koji je svirao s druge strane zelenog dvorita. Na mostu

D

39

Avignon, pleemo, pleemo, na mostu Avignon, svi pleemo u krug1. Njezina majka je pripremala veeru pjevuei Fina gospoda ine ovako i ovako. Njezin mali brat igrao se sa svojim crvenim vlakom u hodniku, vozio ga po parketu sa zvukovima bing i bang.

Lijepe gospoe ine ovako i ovako. Mogla je osjetiti miris svoga doma, taj utjeni miris voska i zaina koji su se mijeali s finim mirisima jela koje je spremala njezina majka. ula je i glas svoga oca koji je itao svojoj eni. Bili su sigurni. Bili su sretni.

Osjetila je svje dodir ruke na svom elu. Podigla je pogled i ugledala mladu enu koja je nosila plavi veo oznaen kriem.

Mlada joj se ena nasmijeila davi joj au hladne vode koju je pohlepno popila. Zatim joj je bolniarka dala suhi keks i sardine u konzervi.

Treba biti hrabar, promrmljala je ena.

Ali djevojica je vidjela da ona to govori, kao i njezin otac, sa suzama u oima.

elim otii odavde, rekla je djevojica. eljela se vratiti u svoj san, u tu luku sigurnosti i mira.

Bolniarka je kimnula glavom. Pokuala se jo jednom osmjehnuti, ali to je bio tuan mali osmijeh.

Razumijem. Nita ne mogu uiniti. ao mi je.

Podigla se i krenula prema drugoj obitelji. Djevojica ju je uhvatila za rukav.

Molim vas recite mi kada emo otii odavde.

Bolniarka je odmahnula glavom i njeno pogladila obraz djevojice. A zatim se udaljila.

Djevojica je mislila da je poludjela. Imala je elju urlati, udarati nogama, eljela je napustiti ovo odvratno i uasno mjesto. eljela se vratiti kui, svom prijanjem ivotu, svom ivotu prije ute zvijezde, prije policijskih udaraca palicom po vratima.

Zato joj se ovo dogaalo? to je uinila, to su uinili njezini roditelji da su ovo zasluili? Zato je bilo tako strano biti idov? Zato su se prema idovima ponaali na ovaj nain?

1 Stihovi prve dvije kitice francuske tradicionalne pjesme Sur le pont dAvignon

Sur le pont dAvignon Lon y danse, I'on y danse

Sur le pont dAvignon Lon y danse tous en rond Les beaux messieurs font comm a Et puis encore comm a

Sur le pont dAvignon Lon y danse, lon y danse Sur le pont dAvignon Lon y danse tous en rond Les bell dames font comm a Et puis encore comm a

40

Sjeala se prvog dana kada je morala nositi zvijezdu u kolu. Trenutak u kojem je ula razred, a svi su se pogledi usmjerili u nju. Velika uta zvijezda, velika kao dlan oeve ruke na njezinim malim pleima. A zatim je vidjela da nije sama, da i druge djevojice u razredu nose zvijezdu. Kao na primjer Armelle. Osjetila je olakanje. Za vrijeme odmora, sve djevojice sa utom zvijezdom bile su grupirane. Drugi aci, oni koji su im prije bili prijatelji pokazivali su ih prstom. Gica Dixsaut je inzistirala na tome da ta pria sa utom zvijezdom nita ne mijenja. Prema svim acima e se jednako ponaati, kao i do tada, sa ili bez zvijezde.

Ali lijepe rijei gice Dixsaut nisu nita rijeile. Od toga dana, veina djevojica nije se obraala onima koje su nosile utu zvijezdu ili ih je, jo gore, promatrala sa prezirom. To nije mogla podnijeti. A zatim je tu bio taj djeak, Daniel, koji je njoj i Armelle, na ulici, ispred kole, usta iskrivljenih od okrutnosti govorio: Vai roditelji su prljavi idovi!. Kako to prljavi? Zato je biti idov znailo biti prljav? To ju je rastuivalo, posramljivalo. Osjeala je elju da zaplae. Armelle nije odgovorila tom djeaku. Samo se ugrizla za usnicu do krvi. To je bilo prvi put da je vidjela da se

njezina prijateljica boji. Djevojica je eljela iupati svoju zvijezdu. Rekla je roditeljima da se odbija vratiti u kolu takva. Ali njezina majka je rekla da naprotiv mora biti ponosna na svoju zvijezdu. A njezin se mlai brat inatio jer je i on elio svoju zvijezdu. Ali imao je manje od 6 godina, njeno mu je objasnila majka. Morao je priekati jo dvije godine. Cijelo poslijepodne je uvrijeeno utio.

Neprestano je mislila na brata, samog u tamnom i dubokom ormaru. eljela je uzeti njegovo malo toplo tijelo u naruje, poljubiti njegove plave kovre, njegov mali djeji vrat. Stavila je ruku u dep i stisnula klju svom snagom.

Briga me za ono to mi govore, rekla je samoj sebi. Nai u nain da iziem odavde da bih ga spasila. Sigurna sam da u pronai nain.

41

*

akon veere, Herv nas je ponudio Limoncellom, likerom od limuna s juga Italije, koji se posluivao hladan i imao fantastinu boju. Guillaume je polako

ispijao svoju au. Nije mnogo govorio za vrijeme jela. Izgledao je utueno. Nisam se usudila gurnuti temu pod tepih. On se nagnuo prema meni.

Moja baka je danas stara, ree. Ne eli vie o tome govoriti. Ali ispriala mi je sve to trebam znati, sve mi je ispriala u vezi s tim danom. Mislim da je za nju najgore to to je preivjela, a svi drugi su umrli. Nastaviti ivjeti bez njih. Bez svoje obitelji. Nisam znala to bih rekla. I djeaci su utjeli.

Nakon rata, moja baka je svaki dan odlazila u hotel Lutetia na bulevaru Raspail, nastavio je Guillaume. Tamo se moglo dobiti obavijesti o onima koji su se vratili iz logora. Postojale su liste i organizacije koje su se brinule za preivjele. Odlazila je tamo svakog dana i ekala. I onda je prestala odlaziti. ula je to se govorilo o onome to se dogaalo u logorima. Shvatila je da su svi mrtvi. Da se nitko od njih nee vratiti. Prije nitko nije znao to se uistinu tamo dogaalo. Ali danas, preivjeli priaju svoje prie i itav svijet saznaje za taj uas.

I dalje smo utjeli.

Znate to me najvie okira u vezi s Vl dHivom? upita Guillaume. Ime koje je policija koristila za tu akciju.

Poznavala sam ga zahvaljujui dugim istraivanjima. Operacija Proljetni vjetar, promrmljala sam.

armantno ime, zar ne, za jednu tako uasnu stvar, kae. Gestapo je od francuske policije zatraio da isporui odreeni broj idova izmeu 16 i 50 godina. Francuska policija se pokazala gorljivom, odlunom da deportira maksimalni broj idova i zato je isto tako uhitila djecu, onu koja su bila roena u Francuskoj. Francusku djecu.

Gestapo nije traio tu djecu? upitala sam.

Ne, odgovorio je. Ne u tom trenutku. Deportacija djece bi otkrila istinu: bilo bi oito da svi idovi nisu poslani u radne logore nego u smrt.

Zato su onda uhitili djecu? upitala sam.

Guillaume je otpio gutljaj Limoncella.

Francuska policija je vjerojatno mislila da djeca idova, ona koja su roena u Francuskoj, nisu manje idovi. Za kraj, Francuska je poslala oko 80 000 idova u logore smrti. Samo su dvije tisue od njih preivjele. Ali praktiki niti jedno dijete.

Dok sam se vraala kui, nisam si iz glave mogla izbiti tuan i taman Guillaumeov pogled. Predloio mi je da mi pokae fotografije svoje bake i njezine obitelji. Ostavila sam mu moj broj telefona. Obeao je da e me uskoro nazvati.

Kada sam stigla, nala sam Bertranda kako gleda televiziju. Leao je izvaljen na kauu s rukom iza glave.

N

42

Onda? rekao je ne maknuvi pogled s ekrana, kako su djeaci? Po obiaju?

Skinula sam cipele da bih sjela kraj njega. Gledala sam njegov elegantan i fin profil.

Veera je bila savrena. Bio je jedan vrlo zanimljiv gost. Guillaume.

A tako? ree Bertrand gledajui me zabavljeno. Homi?

Ne, mislim da ne. Ali to nije neto to inae primjeujem.

A po emu je taj Guillaume tako zanimljiv?

Ispriao nam je priu o svojoj baki koja je uspjela izbjei sudbinu Vel dHiva 1942.

Aha ree promijenivi kanal.

Bertrand, upitam ga, kada si iao u kolu, jesu li ti govorili o Vl dHivu?

Nemam pojma duo.

Radim na toj temi za magazin trenutano. Uskoro se slavi ezdeseta obljetnica tog dogaaja.

Bertrand je uzeo jedno moje golo stopalo i poeo me masirati sigurnom i toplom rukom.

Misli da e to zanimati tvoje itatelje? upitao me. To je sada prolost. To nije neto o emu ljudi ele itati.

Zato jer se Francuzi toga srame? kaem. Onda treba zakopati sve to i nastaviti kao da se nita nije dogodilo kako to Francuzi ve rade?.

Odgurnuo je moje stopalo koljenom i ugledala sam dobro poznatu iskricu u njegovim

oima. Pripremila sam se na najgore.

Kako ti govori, rekao je avolskim osmijehom, ne eli propustiti priliku da pokae svojim sunarodnjacima do koje su mjere abari devijantni, uasni suradnici koji jadne obitelji alju u smrt da bi se svidjeli nacistima... Mala gica Nahant otkriva cijelu istinu! I to e uiniti? Zabiti nos u to do kraja? Briga ikoga za to danas. Nitko se toga ne sjea. Radi na neem drugom. Na neem veselom, slatkom. To dobro zna. Reci Joshui da je ta pria pogreka. Nitko o tome ne eli itati. itatelji e umirati od dosade i prei direktno na sljedei stupac.

Ustala sam beznadno.

Mislim da se vara, pjenila sam se. Mislim da ljudi ne znaju dovoljno o toj temi. ak i Christophe nije znao gotovo nita, a on je Francuz.

Bertrand je poludio.

Oigledno Christophe jedva da zna itati. Jedine rijei koje uspijeva deifrirati su Gucci i Prada.

Izila sam iz sobe u tiini i ula u kupaonicu. Zato mu nisam rekla da ode sam vidjeti? Zato sam se slomila kao svaki put? Jer sam bila luda za njim? Luda za njim od prvog dana iako je bio grub, egoist i tiranin? Ali isto tako inteligentan, lijep, duhovit i

sjajan ljubavnik, dakle zato? Tolike noi za koje se inilo da e trajati zauvijek,

43

senzualnih noi, noi punih zagrljaja i poljubaca, zguvanih plahti i njegovo tijelo, tako lijepo tijelo, topla usta, vragolasti osmijeh. Bertrand. Uistinu neodoljiv. Tako estok. Zato da bi se uvijek pred njim slomila? Ali jo koliko dugo? Prisjetila sam se nedavnog razgovora s Isabelle. Julia, da li ti podrava Bertranda samo zato jer se boji da ga ne izgubi? Sjedile smo u malom kafiu u blizini dvorane Pleyel, ekajui da zavri sat plesa naih keri. Isabelle je upalila svoju stotu cigaretu i pogledala me ravno u oi. Ne, odgovorila sam joj. Volim ga. Uistinu ga volim. Volim ga takvog kakav jest. Zafukala je od divljenja, ali to je bila ironija. Prokletnik! Ali za ime boje, kada prijee granicu, reci mu to. Reci mu molim te.

Ispruena u kadi, sjetila sam se naeg prvog susreta. U diskoteci Courchevel. Bio je s grupom glasnih prijatelja i nekoliko plavua. Ja sam dola s tadanjim dekom Henryem kojeg sam upoznala dva mjeseca ranije na televiziji na kojoj sam radila. Imali smo

jednostavnu i mirnu vezu. Niti jedno od nas nije bilo istinski zaljubljeno. Bili smo

naprosto dva amerika sugraanina koja su vodila lijep ivot u Francuskoj.

Bertrand me pozvao na ples. Nije ga smetalo to sam u drutvu. Iziritirana njegovom nepristojnou, odbila sam ga. Ali tada je poeo inzistirati. Samo jedan ples gospoice. Samo jedan! Ali obeajem vam da e biti nezaboravan! Bacila sam pogled prema Henryu koji se zadovoljio time da slegne ramenima. A zatim mi je i rekao: Idi, namignuvi mi. Ustala sam i zaplesala s odvanim francuzom.

Imala sam 27 godina. Bila sam ak izabrana za Miss Nahanta sa 17. Jo uvijek uvam dijademu od trasa negdje. Zo se voljela s njom igrati kada je bila mala. Nikada nisam pridavala svom izgledu previe vanosti. Ali sam utvrdila da me, otkada ivim u Parizu, primjeuju vie nego s druge strane oceana. Otkrila sam i to da su Francuzi drskiji, poduzetniji kada je rije o flertu. Shvatila sam da nemam ni trunke sofisticiranosti jedne Parianke previsoka, preplava, previe zubiju ali moj novoengleski izgled se inio po ukusu trenutka. Prvih mjeseci koje sam provela u Parizu, bila sam iznenaena nainom na koji Francuzi i Francuskinje otvoreno bulje jedni u druge. Neprestano se odmjeravajui od glave do pete. Prouavajui lice, odjeu, modne dodatke. Sjeam se mog prvog parikog proljea, hodala sam po bulevaru Saint Michael Susannah, koja je bila iz Oregona, i Jan koja je bila iz Virginije. Nismo bile neto posebno sreene, nosile smo traperice, majice i japanke. Ali smo sve tri bile plave, atletski graene i tako oigledno Amerikanke.

Mukarci su nam se neprestano udvarali. Dobar dan gospoice, vi ste iz Amerike, gospoice? Mladi i stariji mukarci, studenti, mukarci svih vrsta traili su nas nae brojeve telefona, pozivali nas na veere, na au vina, zezajui se, moleivo, neki armantni, drugi manje. To se kod nas nikada nije dogaalo. Amerikanci nisu na ulici djevojkama izraavali svoj ljubavni ar. Jan, Susannah i ja smo to glupo prihvaale od nemoi, osjeajui se neugodno i polaskano istovremeno.

Bertrand uvijek govori da se u mene zaljubio za vrijeme tog prvog plesa, u diskoteci

Courchevel. Odmah. Ali ja to ne vjerujem. Mislim da se to dogodilo poslije. Moda drugo jutro kada me odveo na skijanje. Sranje, Francuskinje ne znaju tako skijati, rekao je sav zadihan promatrajui me s otvorenim divljenjem. A kako one skijaju? upitala sam. Dva puta sporije, odgovorio je smijui se, a zatim me strastveno poljubio. Kako god bilo, ja sam se u njega zaljubila na plesnom podiju. Do te mjere da Henrya

nisam vie ni pogledala, a iz diska sam izila u Bertrandovom naruju.

44

Ubrzo je poeo govoriti o braku. Nikada mi nije to tako brzo palo na pamet. Biti njegova djevojka bilo mi je u tom trenutku dovoljno. Ali on je inzistirao i pokazao se

tako zavodljivim i tako zaljubljenim da sam na kraju prihvatila da se udam za njega.

Vjerujem da je mislio da u biti savrena majka i supruga. Bila sam inteligentna, kultivirana, uspjeno diplomirala (s pohvalama na sveuilitu u Bostonu) i dobro odgojena za jednu Amerikanku, skoro sam ga mogla uti kako razmilja. Bila sam zdrava, robusna i dobro sam se osjeala u svojoj koi. Nisam puila, nisam se drogirala, gotovo uope nisam pila i vjerovala sam u Boga. Uskoro sam upoznala sam obitelj Tzac. Bila sam tako nervozna prvi put. Njihov lijepi, klasian stan, u Sveuilinoj ulici. Hladan i plav douardov pogled, suzdran osmijeh. Diskretno naminkana