2017 · tati o umjetničkoj vrijednosti glazbe, drugi o dostojnoj formi glazbe za liturgiju Crkve, neki opet o pjesmama koje bi bile prikladne za slavlja u raznim (i specifičnim)

Liturgijska glazba50 godina od naputka Musicam sacram

studeni 2017.

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXIV • CIJENA: 13 KN112017

ISSN 1331-2170 – UDK 282ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXIV. (2017.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: [email protected]

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1 Slušati liturgiju

naša tema: Liturgijska glazba 2 Slaviti pjevajući i slušajući, A. Crnčević

Aktualnost naputka Musicam sacram u odmaku od pola stoljeća, I. Šaško

otajstvo i zbilja 18 Biblijska razmišljanja:

D. Runje, I. Raguž, I. Šaško, S. Slišković, A. Vučković

Svi sveti

Trideset i prva nedjelja kroz godinu

Trideset i druga nedjelja kroz godinu

Trideset i treća nedjelja kroz godinu

Isus Krist – Kralj svega stvorenja

u duhu i istini: Prilozi za liturgijski pastoral 38 Dođi Kraljevstvo tvoje, Gospodine!

trenutak 40 Blagoslov naroda evanđelistarom

11 • 2017

Foto: Shutterstock.com

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 11–2017.

živo vrelo 1

RSlušati liturgiju

R asprave o liturgijskoj glazbi danas raspršene su u mnoštvu pi-tanja na koja se želi dobiti »ispravan« odgovor. Jedni će se pi-tati o umjetničkoj vrijednosti glazbe, drugi o dostojnoj formi

glazbe za liturgiju Crkve, neki opet o pjesmama koje bi bile prikladne za slavlja u raznim (i specifičnim) skupinama i zajednicama vjerni-ka, a neki će pak biti zaokupljeni poglavito brigom da cijela zajedni-ca pjeva u bogoslužju. Svako od tih pitanja zavrjeđuje odgovor, ali ni u jednome od njih ne bi smjelo izostati promišljanje o nutarnjemu suodnosu glazbe i liturgijskoga čina Crkve. Sva će nastojanja ostati samo traganja ili nova lutanja, ne nastoji li se glazbu »vratiti liturgiji«.

U govoru o liturgiji bez zdvajanja ispovijedamo istinu da su slavlja sakramenata najintimnije mjesto zajedništva Crkve s Gospodinom, trenutci preobrazbe života zajednice slavitelja i pojedinaca u njoj. Rado govorimo o djelovanju Duha u liturgiji, o trenutcima svetosti, milosti, nadahnuća… No, kada je riječ o glazbi, kao da se još ne usu-đujemo stvaranje i oblikovanje liturgijske glazbe povjeriti toj istoj preobrazbenoj snazi koja po liturgiji struji životom Crkve. Glazbu ne-rijetko stvaramo negdje drugdje, iz nekim drugih nadahnuća i traga-nja, te ju ‘unosimo’ u slavlje pomišljajući da ćemo njome obredni čin učiniti ‘slavljem’ ili većom svečanošću. Liturgija je već u sebi slavlje i zbog toga daje mjesta glazbi kako bismo po njoj mogli proniknuti u otajstvo vjere i biti dionici Slave koja nas milosno zahvaća.

Pedeseta obljetnica naputka Musicam sacram (5. ožujka 1967.) prigoda je zaustaviti misli na načelima obnove liturgije i liturgijske glazbe u svjetlu Konstitucije o liturgiji Drugoga vatikanskoga koncila. Načela i smjernice tih dokumenata mogu pružiti odgovore na mnoga aktualna pitanja liturgijske glazbe, ali još više mogu nadahnuti nova propitivanja o liturgiji i glazbi, kako bi glazba bila ponovno stvarana iz liturgije i za liturgiju Crkve. Glazba u slavlju vjere biva nositeljica navještaja, molitve, iskazivanja hvale, kajanja, uranjanja u sveta otaj-stva, ali također nositeljica milosnoga Božjega zahvaćanja u život Cr-kve. U liturgiji nam nije potrebna tišina da bismo slušali glazbu, nego su nam potrebni glazba i pjevanje da bismo slušali tišinu i u njoj ku-šali preobrazbenu snagu Kristova otajstva i ljepotu zajedništva Crkve. Pjevamo da bismo u svakome slavlju na nov način slušali Neizrecivo.

Urednik

NAŠA TEMA Liturgijska glazba

2

PPet desetljeća od naputka Musicam sacram, kojim su 1967. godine donesene smjernice za pravilnu primjenu konstitu-cije Drugoga vatikanskoga koncila o liturgiji Sacrosanctum

concilium, otkrivaju da je hod liturgijske obnove, sa svojim uspo-nima i zastajanjima, podjednako vidljiv kako na području litur-gijske teologije i liturgijskoga pastorala tako i na području litur-gijske glazbe. Ta usporednost i međuovisnost ujedno ukazuju na opasnost izdvajanja bilo kojega vidika liturgijskoga slavlja iz cje-lovitosti liturgijske zbilje te na pogubnost njegova oblikovanja u zasebnosti. Gdje su elementi slavlja mišljeni i građeni u zasebnosti, biva lako narušena simbolička (ujediniteljska) snaga slavlja vjere. Istinitost slavlja ne dopušta podvojenost, isticanje, nadmetanje bi-lo koga ili bilo čega s onim što i tko je razlog slavlja. Glazba u slav-lju vjere nije tek način oblikovanja slavlja; ona postaje put našega poniranja u otajstva vjere i mjesto iskustvenoga susreta s darom spasenja da bismo, naposljetku, pjevajući i sâmi postali živa hvala iskazana Gospodinu. Malo je reći da pjesmom slavimo Gospodina. Jer je dio nas (hranjena je našim dahom) i jer je nadahnuta istim Duhom koji nam donosi dar vjere, sveto pjevanje preobražava nas u živu hvalu iskazanu Bogu: Laus cantandi est ipse cantator, go-vorio je sveti Augustin (Sermones, 34, 6).

Pedeseta obljetnica Naputka Musicam sacram prigoda je po-novno zaviriti u vrijednost glazbe kao dara kojim zajednica slavlja proniče u slavljeno otajstvo i njegovu darovanost. U ovome ćemo se razmišljanju osloniti tek na prvo poglavlje Naputka, koje govori o »nekim općim propisima«, kako bismo temeljna načela liturgije Crkve prepoznali kao polazišta za oblikovanje liturgijske glazbe te u brizi za ucijepljenost glazbe u liturgijsko slavlje pronalazili pri-kladne odgovore na pitanja koja se nameću suvremenomu glazbe-nom stvaralaštvu.

Pomaci koji su se, glede poimanja svete glazbe, dogodili u mi-jenama dvadesetoga stoljeća, otkrivaju kako je Crkva iznova pro-nalazila sebe u liturgijskome susretu s Kristom i iz toga susreta usmjeravala svoje poslanje u svijetu. Stoga ćemo na početku izni-jeti nekoliko misli koje prate razvoj liturgijske glazbe u 20. stoljeću.

Slaviti pjevajući i slušajućiUz 50. obljetnicu naputka Musicam sacram

Ante Crnčević

Liturgijska obnova nužno zahvaća i glazbu. Svako

obnoviteljsko, kao i svako stvaralačko nastojanje na području liturgijske glazbe zaokupljeno je

pitanjem: kakvu glazbu stvarati za liturgiju Crkve?

No, odgovor na pitanje može stvoriti raznorodne poteškoće previdi li se ili zanemari temeljna briga: za kakvu liturgiju želimo stvarati glazbu? Glazbu

liturgijskom ne čini njezina suprotstavljenost profanoj

ili svjetovnoj glazbi, nego njezina izraslost

iz liturgije i oblikovanost za liturgiju Crkve.

2živo vrelo 3

Liturgija je objaviteljica Božje slave. Foto: Z. Atletic (Shutterstock.com)

Povratak glazbe liturgijiPočetci Liturgijskoga pokreta, začetoga u misli o liturgijskoj obnovi Crkve u za-dnjim desetljećima 19. stoljeća, idu uko-rak s pokretom koji je započeo obnovu svete glazbe u Crkvi, navlastito grego-rijanskoga pjevanja. Takvo vremensko preklapanje nije plod slučajnosti, nego proizlazi iz zrelosti trenutka u koji je dospjela duga čežnja za istinskom obno-vom liturgije, obnovom koja ne isklju-čuje nijedan vidik slavlja vjere. Iznimno je važno primijetiti da se sva ta gibanja i ‘pokreti’ rađaju u okviru zreloga nasto-janja za sveobuhvatnom obnovom Cr-kve. Liturgijski je pokret, primjerice, iz-njedren iz svijesti da se istinska obnova Crkve događa tek ako je Krist postavljen u središte svega života i poslanja Crkve. Obnova koju je predvodio papa Pijo X. pod načelom Instaurare omnia in Christo, teži za tim da Krist bude stožer (stauros) svega stvorenja i svega života. Prepoznajući liturgiju Crkve kao mjesto istinskoga susreta s Kristom, gdje se uz-biljuje i daruje njegovo djelo spasenja, pronositelji obnoviteljske misli prvu su brigu usmjerili na obnovu svetoga bogo-služja. U tome okviru promatramo i pro-buđeno zanimanje za obnovu svete glazbe.

Papa Pijo X. u pismu (motu proprio) Tra le sollecitudini iz 1903. po-jašnjava da »sveta glazba ima ista svojstva koja ima i sama liturgija, a to su, u prvome redu, svetost i prikladnost umjetničkoga oblika« (br. 2.). U tome programatskome dokumentu liturgijska se glazba u određenoj mjeri veže uz narav gregorijanskoga pjevanja, ne preuzimajući ga jed-nostavno kao zadanu formu, nego kao načelo glazbenoga oblikovanja riječi te odnosa prema riječi i obrednome činu. Ondje se naime tvrdi da je »gregorijansko pjevanje bilo oduvijek smatrano najboljim uzorom (exemplar optimum) svete glazbe, te se prema tomu može s pravom po-staviti opće pravilo da je neko glazbeno djelo to više sveto i liturgijsko, što se više u nadahnuću, doživljaju i izvedbi približuje gregorijanskomu napjevu; nasuprot tomu, glazba je to manje dostojna Božjega hrama, što se više udaljuje od toga najvišeg uzora« (br. 3). Vrijeme je to kada je trebalo na jasniji način otkriti vrijednosti gregorijanike, potaknuti nje-zinu obnovu, a liturgiju osloboditi zasjenjenja koje je podnosila pod ne-


4

rijetko teškim zastorom polifonije. Gregorijansko je naime pjevanje oslonje-no na riječ; daje kušati riječ i riječju kušati svetu zbilju koja se slavi. U gre-gorijanskim melodijama ‘čitaju’ se poniranja i uz-dignuća, divljenja i spo-znaja nedostojnosti, kao i druga stanja molitelja, ali se još prije toga ‘kuša’ snaga Božjega silaska k nama, njegovi spasenjski zahvati u svijet i u ranjeno čovještvo. Tu pjesma nije samo riječ o događaju

spa senja; ona ‘uglazbljuje’ otajstvo spasenja te i sama postaje spasenjski događajna.

Potrebu ‘intimne’ združenosti liturgijske glazbe s liturgijskim činom istaknuo je i papa Pijo XII. u enciklici Musicae sacrae disciplina iz 1955. godine, pokazujući u gregorijanskome pjevanju uzvišeni primjer takve združenosti: gregorijansko naime pjevanje, »po tijesnoj suobličenosti melodije riječima svetoga teksta« (intimam modulationum conveni-entiam cum sacro verborum textu), nema tek zadaću glazbeno izreći riječi nego, na neki način »interpretirati njihovu snagu i djelotvornost« (vim atque efficacitatem quasi interpretatur), »budeći u svima osjećaje iskrenoga udivljenja« (br. III).

Tri godine kasnije, s nakanom da – u duhu enciklikâ pape Pija XII. Mediator Dei (1947.) i Musicae sacrae disciplina (1955.) – dade nov za-mah djelu obnove u Crkvi, Kongregacija za obrede izdaje naputak De musica sacra et sacra liturgia, na početku koje naglašava neodvojivost glazbene od liturgijske obnove: »Svakomu je razvidno da između svete glazbe i liturgije stoji tako čvrsta povezanost, da se jedva mogu donositi zakoni i izdavati pravila o jednoj a da se ne bi ticali i druge.«

S tom je sviješću konstitucija Drugoga vatikanskoga koncila o litur-giji Sacrosanctum concilium, šesto poglavlje posvetila liturgijskoj glaz-bi, smještajući tako glazbu među ‘konstitutivne’ elemente liturgijskoga slavlja i jasno naglašavajući da će »sveta glazba biti to svetija što bude tješnje povezana s bogoslužnim činom (quanto sanctior erit quanto arctius cum actione liturgica connectetur), bilo da srdačnije izrazi mo-litvu bilo da potiče jednodušnost, bilo da svete obrede obogati većom svečanošću« (SC 112). Nadalje, kaže se da »bogoslužni čin poprima ple-menitiji oblik (formam nobiliorem) kad se službe Božje svečano slave pjevanjem« (SC 113).

Glazba daje u liturgiji kušati ljepotu zajedništva

nebeske i zemaljske Crkve.Luca della Robbia,

detalj s propovjedaonice iz katedrale u Firenzi,

1431.-1438. (Museo dell’Opera del Duomo).

4živo vrelo 5

U tome razvoju liturgijske misli o glazbi zamjećuje se rast svijesti o potrebi povratka glazbe liturgiji, o njezinoj izraslosti iz liturgije i uci-jepljenosti u liturgijsko slavljenje otajstva vjere. Težnja za nastojanjem približavanja glazbenih oblika gregorijanskomu pjevanju s početka sto-ljeća izrasla je do jasno izrečene potrebe za sraslošću liturgijske glazbe s otajstvom koje se slavi i s nutarnjom dinamikom obrednoga čina. Kon-cilskom obnovom taj put nije dovršen. On je utrt, povjeren kao način glazbenoga uranjanja u otajstvo vjere. Valja primijetiti pomake u takvo-me poimanju glazbe, no možda još uvijek nedostaje svijesti da je sama liturgija u sebi ‘glazba’ te da ju se može promatrati kao ‘glazbeno djelo’, s vlastitim joj ritmom, mjerom i formom. Glazba se u liturgiju ‘ne unosi’ odnekud izvana, niti se pjeva ‘u liturgiji’; još se manje izvodi za vrijeme liturgije; liturgija biva izrečena glazbom, pa glazba postaje izričaj Crkve koja moli, zahvaljuje, razmatra, klanja se, iskazuje hvalu, kliče…

Stoga liturgijska obnova nužno zahvaća glazbu. Svako obnoviteljsko, kao i svako stvaralačko nastojanje na području liturgijske glazbe zaoku-pljeno je pitanjem: kakvu glazbu stvarati za liturgiju Crkve? No, odgovor na pitanje može stvoriti raznorodne poteškoće previdi li se ili zanemari temeljna briga: za kakvu liturgiju želimo stvarati glazbu? Glazbu litur-gijskom ne čini njezina suprotstavljenost profanoj ili svjetovnoj glazbi, nego njezina izraslost iz liturgije i oblikovanost za liturgiju Crkve.

Svježina naputka Musicam sacramPoklad načelâ koncilske liturgijske obnove zahtijevao je brigu Crkve za njihovu primjenu i provedbu u zajednicama vjernika, kao i za odgoj vjer-nika u ponovno otkrivenoj Novosti bogoslužja. Taj je rad na konkretan način započeo još za vrijeme Koncila, netom nakon donošenja Konsti-tucije o liturgiji, osnutkom Vijeća (Consilium) za provedbu liturgijske obnove (1964.) u svjetlu koncilskih načela. U nastojanjima na obnovi liturgijske glazbe prepoznata je potreba zasebnoga dokumenta, koji bi detaljnije razradio zadana koncilska polazišta, pa se u siječnju 1965. godine pristupilo izradi teksta. Dvije godine rada urodile su naputkom Musicam sacram (MS), proglašenim 5. ožujka 1967. Iz prethodne she-me izostavljen je duži uvod koji je na širi način iznosio teologiju i duhov-nost liturgijske glazbe. U uvodu je istaknuto da naputak »ne sadrži sve zakone o svetoj glazbi« nego da su u njemu sabrane samo one odredbe koje su se tada činile najpotrebnijima. Ovdje ćemo, zadržavajući se na prvome poglavlju konačnoga teksta naputka, osvijetliti neke smjernice koje nam se čine aktualnima za današnja traganja na području liturgij-ske glazbe.

1. Naslanjajući se na tvrdnju Konstitucije da »bogoslužni čin popri-ma plemenitiji oblik (formam nobiliorem) kada se vrši pjevanjem« Na-putak nastavlja s tvrdnjom da se »tim oblikom ugodnije izražava mo-litva, jasnije očituje otajstvo svetog bogoslužja te njegov hijerarhijski i zajednici svojstven značaj, složnim se glasom dublje zahvaća jedinstvo


6

srdaca, sjajem se svetih stvari duše lakše uznose k višim sferama a čitavo slavljenje ljepše iskazuje unaprijed (praefiguraret) ono bogoslužje koje se vrši u nebeskom Jeruzalemu« (MS 5). Glazba, dakle, ima snagu i za-daću: izražavati molitvu, očitovati otajstvo, zahvaćati zajednicu slavite-lja, uznositi duše te predoznačiti bogoslužje nebeske Crkve. Liturgijska je glazba tako stavljena u tijesan suodnos: s činom molitve, sa slavljenim otajstvom, sa zajednicom slavitelja, s raspoloženjem srca svakoga poje-dinoga vjernika te sa zbiljom neba koja se u liturgiji predokuša.

Te zadaće koje su povjerene glazbi nije moguće ostvariti sve dotle dok se ne dopusti da liturgija bude oblikovateljica glazbe, a glazba vjerna slu-žiteljica (ancilla) svetoga događaja. To joj zacijelo ne oduzima estetičku vrijednost. Udioništvo u događaju spasenja, koji se u liturgiji slavi, zahti-jeva od svih stanovitu mjeru odricanja i izručenja. Udioništvo u slavlju rađa udivljenjem, koje »onesposobljuje« (aisthesis) naše moći i izruču-je nas božanskomu djelovanju (P. Tomatis). Tako liturgija, posredujući Novost koja nadilazi naše stvaralačke moći, posreduje nova ‘estetička’ načela, kadra dati nov okus svemu življenju.

2. Naputak progovara o raznim ‘stupnjevima svečanosti‘ liturgij-skoga slavlja, već prema tomu što se i koliko se u slavlju pjeva. No, tu je važna naznaka da svečanost slavlja ne ovisi o blještavilu obreda ili o zvučnosti i izvrsnosti pjevanja, nego o istinitosti slavlja i brizi za njego-vu cjelovitost, pri čemu će se posebice paziti da slavlje bude vršeno do-stojno i pobožno (digna et religiosa celebratio). Pjevanje i glazba mogu pridonijeti svečanosti slavlja, omogućiti proniknuti u njegovu Ljepotu, ali pjevanje i glazba mogu također biti i iskušenje da svečanost zasjeni Ljepotu i istinitost slavlja. Uvijek me zasmeta rečenica kojom se u iz-

vješćima s liturgijskih slavlja kaže da je neki pjevački zbor (ili možda pjevač solist) »uzveličao slavlje«. Priboja-vam se da iza takvih tvrdnja nerijetko stoji nedostatnost razumijevanja liturgije i glaz-be kao njezinoga sastavno-ga dijela. Svatko tko istinski iskusi slavlje, neovisno koju službu u slavlju vršio, osjetit će se više primateljem nego davateljem. Svaka je liturgij-ska služba davanje, služenje, ali se ljepota slavlja promatra u njegovoj cjelovitosti, u ko-joj se nijedan vidik ne izdvaja nego ispunja ‘mjeru’ koja mu pripada.

Gregorijansko pjevanje, vlastito rimskoj liturgijskoj

tradiciji, izraslo je iz sljubljenosti glazbe s Riječju.

6živo vrelo 7

Skladatelji i nositelji službe pjevanja u liturgijskim su slavljima vrši-telji liturgijske službe, što zahtijeva poznavanje liturgije iz njezine biti, kao i samo iskustvo liturgije – na način kako ju razumijeva i kuša Crkva. Nije prestrogo tvrditi da se mnogi s iskrenim namjerama trude stvarati »liturgijsku glazbu« ili »glazbu za liturgiju«, a da nemaju dostatnih i ja-snih spoznaja što je liturgija u sebi, koje joj je mjesto u životu Crkve i što ona znači za osobni život vjere? Stvarati liturgijsku glazbu znači »misliti liturgiju«, razmatrati o njoj, uranjati u nju, izručiti se njezinoj preobraz-benoj snazi i otvoriti se njezinu nadahnuću. Nakon što se sâm izručio liturgiji koja je Božje djelo spasenja u Crkvi, stvarajući glazbu za liturgiju skladatelj postaje svjestan da ne može liturgiji ništa dati ako sâm od nje prije ne primi. On joj uzvraća ono što je primio; zaodijeva primljeni dar u zvučnost po kojoj će zajednica slavitelja moći uranjati u otajstvo Krista i primati od bogatstva dara. Zato je glazbenik u liturgijsko-glazbenome stvaralaštvu uvijek u uzdarju; ne priznaje se ‘autorom’, autonomnim stvarateljem, ’originalnim‘ skladateljem. Ako se tvrdi da je liturgija fons (vrelo) svega života i poslanja Crkve (SC 10), to zacijelo treba vrijediti za stvaralaštvo koje je usmjereno k liturgiji – osobito glede umjetnosti, kako likovne i arhitektonske, tako i glazbene. Liturgija je origo; u sebi je uvijek originalna, izvorna, jer nas vraća k izvoru spasenja, Kristu, i jer na uvijek nov način uzbiljuje Kristovo otajstvo. Graditi liturgijsko slavlje na nekome drugom ‘nadahnuću’ znači prekinuti povezanost s nepresuš-nim Vrelom spasenja.

Glazba i cjelovitost slavljaČitavo liturgijsko slavlje ima biti promatrano u svojoj cjelovitosti i glazba ga ne smije razbijati ili prekidati svojim ‘interventima’; štoviše, zadaća joj je doprinositi doživljavanju i povezivanju njegovih različitih dijelova. U razumijevanju te jedinstvene cjeline, pjevani i nepjevani di-jelovi izmjenjuju se kao što se u glazbenome višeglasju izmjenjuje glas i stanka. Pjevani i nepjevani dijelovi tvore jedinstvenu skladbu čuvajući ritam, tempo i mjeru. ‘Mjere’ i omjeri pojedinih dijelova slavlja bitan su čimbenik liturgijske estetike. Kao što glazbeno djelo višeglasja, ako bi bilo bez stanki za pojedine glasove, stvara zamor u slušanju, tako i litur-gijski čin koji bi zahtijevao neprekidno slušanje i gledanje biva doživljen kao prisila, priječeći ozračje darovanosti koja traži šutnju, poniranje, če-kanje, nadu… Kao što obred ne može nikada do kraja izreći stvarnost koju uprisutnjuje, nego omogućuje udjela u njoj, tako i glazba omoguću-je udioništvo i rađa čežnju. Liturgijska glazba omogućuje slušati tišinu, više nego što traži slušanje u tišini (M. Brunello).

No, liturgijski se sklad ne ostvaruje samo glazbom. Sve u liturgiji postaje skladba. Obredne geste, čini, molitve, pjesme, trenutci šutnje… postaju ‘neume’ jedinstvene skladbe slavlja, kao što su pojedini dijelo-vi liturgije časova ‘neume’ trajne hvale Gospodinu i posvećenosti dana, a blagdani i dani ‘neume‘ liturgijske godine (F. Cassigena-Trévedy).


8

Litur gijsko pjevanje i glazba imaju liturgijsku zadaću građenja i čuvanja te uskladbe, u kojoj će slavlje biti doživljeno u njegovoj otajstvenoj dina-mici koja raste kroz vrijeme – od preludija do završetka.

Glazba u liturgijskome slavlju tvori zajedništvo s drugim izričajima liturgijske umjetnosti – arhitekturom i ikonografijom. No, glazba je u toj združenosti jedinstvena najprije po svojoj tijesnoj povezanosti s vre-menom, obrednim trenutkom, što ju čini u potpunosti su-vremenom liturgijskome slavlju. Ikonografski program u liturgijskome prostoru stvara se jednom i ostaje nepromijenjen kroz duga razdoblja povijesti (ne niječući pritom umjetničkomu djelu moć ‘novosti’ koju je moguće ‘kušati’ pri svakome susretu s njime). Tako je i s arhitektonskim obliko-vanjem prostora. Događa se, stoga, da liturgijski prostor ‘nadživi’ obred-nu formu slavlja, pa nova obredna forma, oblikovana u ‘novoj’ teološkoj matrici, bude zatomljena u ‘starome’ prostoru s kojim u potpunosti ne korespondira, ili mu možda proturječi. Glazba u slavlju vjere uvijek je, i na najintimniji način, su-vremena sa slavljem; ona ‘nestaje’ već onoga trenutka kada ju se čuje (J. Piqué). Svojom jedinstvenošću, ‘gubitkom’ i ‘nestajanjem’ može biti sretno sljubljena s obrednim trenutkom čija se vrijednost prepoznaje baš u tome gubitku, u nestajanju, darivanju… Ta-ko glazba daje iskusiti neponovljivu novost svakoga liturgijskoga slavlja, koje ima izvor u jedincatome događaju spasenja.

Može se također priznati da se glazbi u slavlju vjere povjerava ono što je neizrecivo. Glazba, kako primjećuje filozof V. Jankélévitch, »može stvoriti ozračje milosti kakvo se ne može pronaći na stranicama ispunjenima poetskim stihovima«. Pjevanje kazuje više od riječi. Riječ izrečena pjesmom smjera za onim širim ozračjima i iskustvima koja ne staju u riječ. U istome duhu sv. Ambrozije, tumačeći psalme, piše: »U psalmu se natječu nauk i milost; istodobno se pjeva da bi se ‘naslađivalo’ i uči da bi se spoznalo« (Certat in psalmo doctrina cum gratia; simul

cantatur ad delectatione, discitur ad eruditio-nem; Explan. Ps. XII, 1.10). Pjesma daje iskusiti ‘slast‘ Božje riječi i omogućuje da budemo za-hvaćeni riječju. Govorom zahvaćamo riječ, pje-vanjem dopuštamo da riječ zahvati nas. Crkveni su oci tako Božjoj riječi pripisivali delectatio (uživanje, slast) i suavitas (ugodnost), a ta su se svojstva Riječi osobito kušala u pjevanju.

Pjesma u liturgiji Crkve ima zadaću upri-sutniti događaj Božje objave i iskazati hvalu Bogu koji se ‘utjelovljuje’ u bogoljudskome či-nu Crkve, izvršujući tako u nama svoje djelo spasenja. Pjevanje se ucjepljuje u ‘obredno pri-povijedanje’ spasenjske povijesti, na tragu koje sâm trenutak slavlja postaje novim trenutkom spasenja. Vodimo li se istinom da je liturgija

Slavljenje Kristova otajstva nadahnjuje Crkvu »Novom

pjesmom« otkupljenih.

8živo vrelo 9

proslava Boga i njegova djela spasenja, spoznat ćemo da ni liturgijsko pjevanje ne može imati neku drugu zadaću. U slavljenje Boga bit će une-sene i naše molitve i nadanja, i tjeskobe i trpljenja, ali uvijek u izruče-nosti preobrazbenoj snazi Kristova otkupiteljskoga djela. Pjevanje koje bi bilo izraz samo naših osjećaja, raspoloženja, osobnih naklonosti i na-gnuća, osobnih tragedija i neuspjeha, postalo bi razjediniteljski čimbe-nik u liturgijskome slavlju. Crkva u liturgiji, naime, nikada nije okrenuta sebi, nego je usmjerena na Boga, otvorena njemu i iznenađujućoj novo-sti njegova spasenja. Liturgijska okrenutost Bogu zacijelo nas ne ostavlja istima, pa sve naše radosti i trpljenja postaju rasvijetljeni i preobraženi otajstvom Krista.

Umijeće slušanjaGodine 1966. u Luganu je, pod imenom Universa laus, ustanovljena Me-đunarodna studijska skupina za istraživanje glazbe u liturgiji. U jedno-me njezinome dokumentu iz 2002. godine (Dokument II) posebno je vrjednovana dimenzija slušanja u slavlju vjere. Slušanje zahvaća cijelo čovjekovo biće. Napeto uho drži budnim cijelo biće; uho zapravo uprav-lja tijelom koje sluša (br. 1.1). Slušanje je čin otvaranja drugomu, prihva-ćanje drugoga, uspostava odnosa s drugim. Da bi se slušalo potrebno je biti ’usklađen‘ s onim koji govori. Tako nas glazba, po iskustvu slušanja, odgaja za slavlje vjere u kojemu se Bog objavljuje. »Slušanje je prvi oblik djelatnoga udioništva u slavlju.« (br. 1.5)

U slavlju su svi slušatelji, pa i oni koji navješćuju riječ ili su vršitelji službe pjevača. Od njih se zahtijeva da imaju »liturgijsko uho«, kako bi mogli biti oblikovatelji riječi, pjesme i liturgijske geste – prikladnih za sveti bogoštovni čin. Pjesma i glazba rađaju stav slušanja, otvorenosti, suživljenja, odnosa koji rađa radošću i zajedništvom. Stoga je i za sve nositelje službe pjevanja važna briga za umijeće slušanja. Osim ‘dobroga sluha’ potrebno im je i umijeće slušanja, kako bi umjeli slušanjem uro-niti u Ljepotu otajstva i kako bi skladnošću pjevanja omogućili drugima »slušati Ljepotu« koja prožima, ispunja i preobražava. ‘Lijepo’ ne pripa-da samo gledanju. Jer je neodvojivo od istinitoga i dobroga, ‘lijepo’ pro-nalazi vlastito mjesto u slavlju vjere, gdje su glazba i pjevanje jedinstven oblik kušanja Istine i izručenja njezinoj Ljepoti.

Nositelji brige za liturgijsko pjevanje vršitelji su liturgijske službe te svojim služenjem omogućuju zajednici punije udioništvo u slavlju.


10

PPremda postoji puno mišljenja o tome što zapravo znači po-jam musica sacra, za koji se čini da mu je dobar doslovni prijevod ‘sveta glazba’, smatram opravdanim stvarnost na

koju se odnosi vidjeti u izrazu ‘liturgijska glazba’ te ću tako preve-den taj pojam i rabiti, jer se sadržaj onoga na što se odnosi ‘musica sacra’ o kojoj govore dokumenti o liturgiji podudara s ‘liturgijskom glazbom’.

U naputku Musicam sacram (MS) u br. 4b izrijekom se kaže što se pod tim nazivkom razumijeva, navodeći redom liturgijske sklad-be, sa završnom naznakom da se to odnosi i na pučko pjevanje, ka-ko liturgijsko tako i šire vjersko, misleći na ono što se može staviti u kontekst crkvenoga. Dakle, premda će se naići i uporabu naziva ‘sveta glazba’, tijekom proteklih desetljeća on je proširio konotaci-je te ga je potrebno razumijevati podudarno s pojmom ‘liturgijska glazba’ ili, ponegdje, s pojmom ‘crkvena glazba’. Tu je ispravnost lako provjeriti tako da se na mjesta na kojima se nalazi pridjev sacer, sacra, sacrum, pokuša staviti prijevod: svet, sveta, sveto. Kao primjer ističem naslov petoga dijela naputka gdje se govori o glazbalima. Sigurno je da je neprimjereno govoriti o ‘svetim glaz-balima’, a sasvim je razumljivo govoriti o ‘liturgijskim glazbalima’. Zapravo poteškoća dolazi i iz činjenice da hrvatski jezik ne razlikuje sacrum od sanctum, pa su odstupanja još veća.

Nutarnje povezana temeljna načelaOvaj uvodni dio nipošto nije suvišan, jer se na primjeru prevođenja i zastupanja pojedinih pojmova otkriva puno dublje pitanje, a to je shvaćanje glazbe povezane s liturgijskim slavljima. Na tome tragu promotrimo što sadrži taj pola stoljeća star dokument, a što budi zanimanje, stvara moguće prijepore i potiče na vjernost Predaji i otvorenost nadahnućima Duha Svetoga u našemu vremenu.

Naputak Musicam sacram ima svoje prethodništvo ponajprije u motupropriju Tra le sollecitudini pape Pija X. (1903.) i naputku O liturgijskoj glazbi i liturgiji iz 1958. godine. Tamo se nalaze temelj-na načela koja proizlaze iz naravi liturgije koja se slavi radi davanja slave Bogu i radi posvećivanja vjernika.

Aktualnost naputka Musicam sacramu odmaku od pola stoljeća

Ivan Šaško

Odlike liturgijske glazbe ovise o liturgiji,

a time se govori o važnosti, prikladnosti

oblika i univerzalnosti. Razumljivo je da

svoje središnje mjesto u tim načelima ima

gregorijansko pjevanje kao ‘model’ koji

omogućuje razvoj i primjenu u raznim

okolnostima. On živi od nutarnje povezanosti

kakva je u živome organizmu. Od organičke

povezanosti s obredom gregorijansko pjevanje,

a zatim i svako drugo liturgijsko pjevanje

dobiva ‘svetost’, odnosno veću liturgičnost.

10živo vrelo 11

Liturgija je slavlje u samoj sebi te traži glazbu i pjevanje kako bi zajednicu zahvatila darom Božje slave.

Odlike liturgijske glazbe ovise o liturgiji, a time se govori o važnosti, prikladnosti oblika i univerzalnosti. Razumljivo je da svoje središnje mje-sto u tim načelima ima gregorijansko pjevanje kao ‘model’ koji omogućuje razvoj i primjenu u raznim okolnostima. On živi od nutarnje povezano-sti kakva je u živome organizmu. Od organičke povezanosti s obredom gregorijansko pjevanje, a zatim i svako drugo liturgijsko pjevanje dobiva ‘svetost’, odnosno veću liturgičnost.

Slijedeći ista načela objavljeno je niz uputa pod vodstvom stručnjaka u skupini zvanoj Consilium, vezanih uz Kongregaciju za obrede. Ta su na-čela ugrađena i u Koncilsku konstituciju, tako da se može pratiti njihov slijed i rast iz ranijih vremena.

Ipak, postoje i stanovite razlike koje pripadaju obrednoj naravi i for-mi. Jedna je od njih svakako ranije razlikovanje ‘tipova’ mise: missa lecta (doslovno: čitana misa), najčešće korišten oblik prije Koncila, u kojoj se tekst recitirao a ne pjevao, što je bio slučaj s rjeđe prisutnim oblikom zvanim missa in cantu (pjevana misa). Druga je izvanjski brzo uočljiva razlika u jeziku, jer su liturgijski tekstovi bili na latinskome. Liturgijski su se promicatelji trudili poticati vjernike da pjevaju ‘svoje’ dijelove gre-gorijanskoga pjevanja. No, neki su liturgičari upozoravali na praktičku, pastoralnu neprimjenjivost zahtjeva da puk pjeva gregorijanske napjeve. Tako se u redovitim (župnim) liturgijskim slavljima tekst mise nije pjevao nego recitirao, dok je puk pjevao himne i popijevke na narodnome jeziku.

Na tome se tragu, a u širemu kontekstu tumačenja Koncila, stvorila stvarna podjela između dvije skupine crkvenih glazbenika, od kojih su jed-ni pokušali glazbu promicati u uskoj povezanosti s obnovljenim obrednim okolnostima, pri čemu je gregorijansko pjevanje i prijekoncilska polifonija pokazivala svoje nedostatke za vjernički izražaj i sudjelovanje u liturgijskim činima, dok su drugi gregorijansko pjevanje vidjeli kao vrijednost kojoj se treba dati više truda u pastoralu i primijeniti ju na nove obredne zahtjeve.

Neki smatraju da je papa bl. Pavao VI. našao ravnotežu između zahtje-va dviju strana i njihovih stajališta u raspravi te primjereno tu ravnotežu ugradio u tekst naputka Musicam sacram. Očito je da se taj dokument snažno oslanja na liturgijsku konstituciju Sacrosanctum Concilium (SC), što je vidljivo iz čak trideset i dva navoda iz nje, uključujući navode osam od deset odlomaka njezina VI. poglavlja.


12

Foto: Shutterstock.com

Prije drugih rasprava…Ta se rasprava i danas pokazuje vrlo živom. Jedni predbacu-ju drugima da ne poštuju predaju i starinu, odnosno baštinu liturgijske glazbe te prekidaju tradiciju dokidajući svetost i poimajući liturgijsku glazbu i svetost općenito u svjetlu ‘funkcionalnosti’, dok drugi daju prednost ‘aktualiziranju’ liturgijske glazbe kako bi sudjelovanje vjernika u slavljenju otajstava bilo snažnije. No, stvarna podloga – čini mi se – leži negdje drugdje: u shvaćanju liturgije. Zbog toga ističem tri važne teme koje proviru iz Naputka, a u njih treba zadira-ti prije svake druge rasprave: narav, sudjelovanje i rimskoj liturgiji vlastito pjevanje (gregorijansko).

a) Narav Kad god se nađem pred izdvojenim liturgijskim pitanjima, pokušavam ne zanemariti cjelinu, odnosno jezgru iz koje provire cjelina. Dakle, i u pitanju liturgijske glazbe potreban je odgovor na pitanje što je narav liturgije, ‘narav, duh, vr-sta’ liturgijskih čina. Upravo takve sintagme često – dvade-setak puta – spominje ‘Musicam sacram’.

Naputak u br. 6. čak triput koristi pojam ‘narav’ (natu-ra, indoles), navodeći i izrijek SC 28 u kojemu se govori o istinskome, vjerodostojnome uređenju liturgijskoga slavlja, odnosno o dužnoj raspodjeli i vršenju služba, koje trebaju ispunjati ono što pripada nečijoj mjerodavnosti »u skladu s naravi obreda i s liturgijskim propisima (ex rei natura et normis liturgicis pertinet)«. Osim toga, zahtijeva se »pošti-vanje smisla i vlastite naravi svakoga dijela i svake pjesme (ut sensus et natura propria cuiusque partis et cuiusque cantus probe serventur)«, a dijelovi koji zahtijevaju pjeva-nje trebaju biti pjevani »koristeći rod i oblik koji traži nji-hova narav (genere tamen et forma adhibitis, quae eorum indoles requirat)«.

To je ključno: narav i smisao obrednoga čina, nekoga dijela liturgije, propisa koji ga uređuje i daje tumačenje, a zatim i narav i smisao liturgijskoga pjevanja. Naime u Na-putku je pjevanje viđeno kao liturgijski čin. Liturgijski se čin vrši pjevanjem (actio liturgica in cantu peragitur) i tada poprima plemenitiji oblik (usp. br. 5.). Odgovor o naravi li-turgijskoga čina ne nalazi se u pjevanju, nego puno dublje i šire – u otajstvu Krista utjelovljenoga, umrloga i uskrsloga koji je ostao prisutan i djelatan u liturgijskim slavljima po obrednim izražajima Crkve. Polazište nije u glazbi, nego u objavljenome Otajstvu, u daru vjere kojom čovjek sluša Bož-ju riječ, prima Dar, da bi na njega odgovorio jezikom obreda u kojemu je pjevanje važan čimbenik.

12živo vrelo 13

b) Liturgijsko sudjelovanjeUz to pitanje naravi važno je razmotriti što znači ‘sudjelovanje’ i dopu-šta li ono (pre)uska tumačenja. U Naputku se (u br. 5.) traži promicanje djelatnoga sudjelovanja (actuosa participatio foveatur), s time što do-kument iz tadašnje stvarnosti pazi na razliku i stupnjevitost liturgijskoga slavlja općenito i euharistijskoga slavlja posebno, glede pjevanja (sveča-na, pjevana i tiha misa).

To ujedno pomaže da bi se istaknuli ‘važniji’ od ‘manje važnih dijelo-va’, pri čemu postaje jasnijom i ‘narav’ pojedinih dijelova. U br. 7. na prvo mjesto dolaze dijelovi »koje pjeva svećenik ili službenici, a puk odgovara ili ih pak imaju pjevati zajedno svećenik i puk«. Posebno je zanimljivo razmotriti br. 29.-31. u kojima se nalazi popis dijelova euharistije u trima stupnjevima po važnosti za pjevanje. Tamo se u ‘prvi stupanj’ smještaju: pozdrav svećenika s odgovorom puka, usklik kod navještaja evanđelja, molitve proprija, predslovlje s uvodom i ‘Svet’, završna doksologija, Moli-tva Gospodnja s uvodom i dodatkom, poziva na pružanje mira i otpust. To bi značilo da se u svečanijim slavljima ti dijelovi trebaju pjevati.

Zanimljivo je da su na drugi stupanj, osim ‘Vjerovanja’ i molitve vjer-nika, stavljeni i ‘Gospodine, smiluj se’, ‘Slava’ i ‘Jaganjče Božji’. Iznena-đenje je i to da su tek na trećemu stupnju: pjesme na ulasku i za pričest, psalmi i ‘Aleluja’, premda se u br. 33. ističe posebna važnost pjevanja na-kon čitanja, jer je dio službe Riječi.

No, ponovno se u br. 34. ističe načelna odrednica koja inzistira na pje-vanju zajednice: »Pjesme koje pripadaju ordinariju mise, a uglazbljene su i pjevaju se višeglasno, može pjevački zbor izvoditi prema uobičajenim propisima, bilo ‘a cappella’ bilo uz pratnju glazbala, samo ako se puk po-sve ne isključi od sudjelovanja u pjevanju.«

Svu tu raspodjelu treba promatrati u tadašnjemu kontekstu crkvene misli, pazeći da, unatoč svim mijenama liturgijske glazbe kroz proteklo razdoblje, načela ostanu nepovrijeđena. Tijekom pedeset godina razvile su se nijanse drukčije crkvene osjetljivosti, u kojima – da bi liturgijska glazba ispunjala svoju službu – nipošto ne treba odstupati od načela, nego razvijati prikladne forme.

Naputak je obilježen poslijekoncilskim okvirima, traženjima, nastoja-njem povezivanja, što se odražava u terminologiji, u raznim podjelama i stupnjevanjima, u pristupima unutarcrkvenim odnosima, ali se vidi da je – uz svu brigu za poštivanje odredaba – u središtu briga za nosivi sadržaj, za odgoj, za prepoznavanje bogatstva staroga i mogućnosti novoga, umje-sto stvaranja napetosti.

c) Gregorijansko pjevanjeU br. 50. Musicam sacram govori o liturgijskim slavljima na latinskome jeziku (!), oslanjajući se na SC. U tim slavljima »neka gregorijansko pjeva-nje, vlastito rimskoj liturgiji, ima uz jednake uvjete prvo mjesto«. Potiče se stvaranje izdanja s jednostavnijim napjevima, gajenje baštine i primje-na pojedinih gregorijanskih napjeva u slavljima koja nisu na latinskome.


14

Glazba u liturgiji ima zadaću promicati i produbljivati zajedništvo okupljenih.

Ispod ‘praktičnih’ uputa postoji dublji sloj, a on je artikuliran u br. 52.: »Neka se ponajprije promiče učenje i uporaba gregorijanskoga pjevanja, jer je ono zbog njemu svojstvenih osobina važan temelj za gajenje svete glazbe (ob peculiares eius notas, fundamentum magni momenti est cul-tus musicae sacrae).« To je pjevanje dakle temelj i ima osobita svojstva. Što to znači? Ako je temelj, upućuje na nadogradnju, a kakva bi trebala biti nadogradnja, očito pokazuju svojstva. Ona su najvidljivija u uskoj po-vezanosti s obredom, s naravi liturgijskih čina.

Zbog toga će gregorijansko pjevanje biti i danas ‘iskoristivo’, ali je još vi-še važno proniknuti svojstvo njegove liturgičnosti i prema toj neraskidivosti gregorijanskoga pjevanja i prepoznatljivosti obreda, snagom istoga Duha, stvarati nove izražaje. Kada se kaže da je gregorijansko pjevanje vlastito na-šoj liturgiji (liturgiae romanae proprius), onda se ističe da se obred ogleda u pjevanju i da se pjevanje zrcali u obredu. To je dovoljno kao kriterij da novije skladbe i pjesme odmjerimo tom mjerom. Je li naše novo liturgijsko stvaralaštvo takvo da se ostvaruje to zrcaljenje? Ima ga puno i sabrano je u službenim i odobrenim pjesmaricama, ali to ne znači da je zatvoreno i da se ne može i ne mora dalje stvarati. To bi bilo umiranje Crkve i znak nevjere u djelovanje Duha Svetoga. Puno toga treba ispravljati, nadopunjavati, poni-zno propitivati, da bi se Crkva pjevanjem mogla radovati svome Gospodinu i služiti mu.

Radije ‘otključak’ nego ‘zaključak’Završni dio ovoga kratkog izlaganja ne želim zvati ‘zaključkom’, nego ra-dije ‘otključkom’, jer je u raspravi o crkvenoj i liturgijskoj glazbi previ-

še prebrzih zaključavanja. Čini se da puno ljudi ‘zna’ kako se postaviti i unaprijed isključuju pro-mišljanja, ponovna razmatranja i iščitavanja. A nama je potrebna i re-lektura i re-vizija i re-audicija, ne samo dokumenata, nego crkvenih glazbenih remek-djela i nas međusobno.

U naputku Musicam sacram obuhvaćene su gotovo sve tematske cjeline koje su i danas dio naše liturgijsko-glazbene stvarnosti. Vrijedno je predstaviti ovaj dokument voditeljima zborova i crkvenim pjevačima; uputno je zajedno čitati nje-gove dijelove i raspravljati o njima u povezanosti s novim naputcima Učiteljstva Crkve i sa stvarnim okolnostima u kojima se slave liturgijska slavlja, poštujući baštinu i vjerujući u djelovanje Duha u sadašnjosti.

Broj 9. Naputka spominje važnost izabiranja osposobljenih pjevača, napominjući da »Crkva u liturgiji ne zabranjuje nijednu vrstu svete glaz-be, samo ako odgovara duhu dotičnog liturgij-

14živo vrelo 15

skog čina i naravi njegovih pojedinih dijelova (SC 116) a ne ometa ob-vezno/dužno (debitam paricipationem) sudjelovanje puka (SC 28)«. Iz toga proizlazi da je na prvome mjestu narav i duh liturgijskoga čina, zatim sudjelovanje, a potom ‘izvedba’. Zato Naputak (u br. 11.) ističe suodnos obreda i vještine pjevanja ovako: »Istinska svečanost liturgijskog čina vi-še ovisi od dostojnoga i pobožnoga vršenja, koje se obazire na cjelovitost dotičnoga liturgijskog čina i koje vrši sve njegove dijelove prema njihovoj vlastitoj naravi negoli od vještijega pjevanja (ex ornatiore forma cantus) i većega sjaja ceremonije.«

Naputak Musicam sacram

7. Između punoga i svečanoga oblika liturgijskoga obreda u kojima se zaista pje-va što treba pjevati i najjednostavnijeg oblika kod kojeg nema pjevanja može biti više stupnjeva, prema tome daje li se pjevanju više ili manje mjesta. Ipak, kad se izabiru dijelovi koji će se pjevati, neka se najprije uzmu oni koji su po svojoj naravi važniji, naročito oni koje svećenik ili službenici pjevaju a puk od-govara, ili ih pak imaju pjevati zajedno svećenik i puk. Ostalo što pjeva samo puk ili samo zbor pjevača, dodaje se postupno.

28. S obzirom na pastoralnu korist za »pjevanu Misu« predlažu razni stupnjevi su-djelovanja tako da se, prema mogućnostima svakoga pojedinog skupa, lakše može pjevanjem izvesti svečanije slavljenje Mise.

A te stupnjeve treba tako rasporediti da se prvi može i sam izvoditi, a drugi i treći, bio čitav ili djelomice, nikada bez prvoga. Na taj će se način vjernici trajno voditi k punome sudjelovanju u pjevanju.

29. Na prvi stupanj spadaju: a) u obredima ulaza: pozdrav svećenika s odgovorom puka, molitva; b) u bogoslužju riječi: usklici kod evanđelja; c) u bogoslužju žrtve: darovna molitva, predslovlje s uvodom i ‘Svet’, završna

doksologija kanona, Gospodnja molitva s uvodom i dodatkom, poklik ‘Mir Gospodnji’, popričesna molitva, obrazac otpusta.

30. Na drugi stupanj spadaju: a) ‘Gospodine, smiluj se’, ‘Slava’ i ‘Jaganjče Božji’; b) Vjerovanje; c) Molitva vjernika.

31. Na treći stupanj spadaju: a) pjesme kod ophoda za ulaz i pričest; b) pjesme poslije čitanja ili poslanice; c) Aleluja prije evanđelja; d) prikazna pjesma; e) odlomci iz Svetog pisma (čitanja), osim ako ne izgleda da ih je

bolje čitati bez pjevanja.


16

Sv. Cecilija, zaštitnica crkvenih

glazbenika i pjevača.

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

U broju 15., upućujući na SC pobliže se definira pu no, svjesno i djelatno sudjelovanje, koje je nada-sve unutarnje (interior), ali mora biti i izvanjsko (exterior) »kretnjama i dr-žanjem tijela, poklicima, od govorima i pjevanjem«, čime se očituje nutarnje sudjelovanje. Dakle, nije riječ o tome da svi mogu i trebaju raditi sve, niti je sudjelovanje podudarno s izvanjskim aktivnostima sviju u zajednici. Očito je da pjevanje u kojemu živi duh zajedništva na najlje-

pši način očituje nutarnji stav i pobožnost. To je najvidljivije u onim dije-lovima koji pokazuju i nutarnju i izvanjsku liturgijsku komunikacijsku povezanost (poklici, odgovori, izmjenjivanje i ponavljanje zaziva, psalmi s antifonama, himni, hvalospjevi). Uz to, u liturgijskome sudjelovanju ima mjesta i za sam zbor, ali to nije na prvome mjestu, osobito ne ako je puk isključen, što Naputak izrijekom kaže: »Ne smije se odobriti (probandus autem non est) običaj da se zboru samomu prepusti sve pjevanje cijeloga ‘proprija’ i cijeloga ‘ordinarija’, a da se puk posve isključi iz pjevanja.« (16c)

Da se pod ‘sudjelovanjem’ ne misli samo na izvanjsko činjenje i na ula-ženje u sve liturgijske službe, pokazuje naglasak na šutnji i na nutarnjemu raspoloženju kojim se uključuje u otajstvo koje se slavi. I onda, dakle, ka-da se šuti i kada se sluša, ne znači da se ne sudjeluje, nego se i u određe-nim trenutcima sudjeluje na drugoj, dubljoj razini. U svim su pristupima i raspravama zapravo najveća poteškoća pojednostavljivanja i površnost, iz kojih redovito nastaju napetosti i sukobi.

Stoga je neizostavan odgoj, liturgijska kateheza, puno razgovora s mla-dima i vođenje njihovih obrednih i glazbenih osjetljivosti prema kršćan-skomu sadržajnom i izražajnom smislu. Osobno smatram da se tomu ne daje dovoljno pozornosti, što otvara pitanje izobrazbe i kateheta i vjero-učitelja i voditelja zajednica mladih. Jer, ako onima koji trebaju voditi i poučavati nije bliska narav i smisao liturgije, nije moguće očekivati da će se oni koji su im povjereni moći razvijati u istinskome liturgijskom duhu i biti sposobni plodonosno se suočavati s raznovrsnim pastoralnim okol-nostima glede crkvene glazbe. Liturgijskim pjevačima, članovima zborova potrebne su ne samo glazbene vježbe, nego također liturgijska i duhovna pouka. Sve to ne smije biti viđeno kao neka vrsta napora i prisile. Te stvar-nosti proizlaze iz radosti kršćanstva.

16živo vrelo 17

STUDENI 1 S SVI SVETI 2 Č Spomen svih vjernika pokojnika

Po izboru iz Reda sprovoda: Mudr 3,1-9; Ps 42,2-3.5bcd; 43,3-5; Otk 21,1-5a.6b-7; Mt 11,25-30

3 P Svagdan; ili: Sv. Martin iz PorresaRim 9,1-5; Ps 147,12-13.15-16.19-20; Lk 14,1-6

4 S Sv. Karlo Boromejski, biskup, spomendan: od dana: Rim 11,1-2a.11-12.25-29; Ps 94,12-13a.14-15.17-18; Lk 14,1.7-11

5 N TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU 6 P Svagdan: Rim 11,29-36; Ps 69,30-31.33-34.36-37; Lk 14,12-14 7 U Svagdan: Rim 12,5-16a; Ps 131,1-3; Lk 14,15-24 8 S Svagdan; ili: Bl. Gracija Kotorski, redovnik

Rim 13,8-10; Ps 112,1-2.4-5.9; Lk 14,25-33 9 Č POSVETA LATERANSKE BAZILIKE, blagdan

vl.: Ez 47,1-2.8-9.12 (ili: 1Kor 3,9c-11.16-17); Ps 46,2-3.5-6.8-9; Iv 2,13-22

10 P Sv. Leon Veliki, papa i crkveni naučitelj, spomendanod dana: Rim 15,14-21; Ps 98,1-4; Lk 16,1-8

11 S Sv. Martin Tourski, biskup, spomendanod dana: Rim 16,3-9.16.22-27; Ps 145,2-5.10-11; Lk 16,9-15

12 N TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU 13 P Svagdan: Mudr 1,1-7; Ps 139,1-10: Lk 17,1-6 14 U Sv. Nikola Tavelić, prezbiter i mučenik, spomendan

od dana: Mudr 2,23 – 3,9; Ps 34,2-3.16-19; Lk 17,7-10 15 S Svagdan; ili: Sv. Albert Veliki, biskup i crkveni naučitelj

Mudr 6,1-11; Ps 82,3-4.6-7; Lk 17,11-19 16 Č Svagdan; ili: Sv. Margareta Škotska; ili: Sv. Gertruda, djevica

Mudr 7,22 – 8,1; Ps 119,89-91.130.135.175; Lk 17,20-25

17 P Sv. Elizabeta Ugarska, redovnica, spomendanod dana: Mudr 13,1-9; Ps 19,2-5; Lk 17,26-37

18 S Svagdan; ili: Posveta bazilika sv. Petra i Pavla, apostolaMudr 18,14-16; 19,6-9; Ps 105,2-3.36-37.42-43; Lk 18,1-8

19 N TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 20 P Svagdan: 1Mak 1,10-15.41-43.54-57.62-64;

Ps 119,53.61.134.150.155.158; Lk 18,35-43 21 U Prikazanje Blažene Djevice Marije, spomendan

vl.: Zah 2,14-17; Otp. pj.: Lk 1,46-55; Mt 12,46-50 22 S Sv. Cecilija, djevica i mučenica, spomendan

od dana: 2Mak 7,1.20-31; Ps 17,1.5-6.8.15; Lk 19,11-28 23 Č Svagdan; ili: Sv. Klement I., papa i muč.; ili: Sv. Kolumban, opat

1Mak 2,15-29; Ps 50,1-2.5-6.14-15; Lk 19,41-44 24 P Sv. Andrija Dung-Lac i drugovi, mučenici, spomendan

od dana: 1Mak 4,36-37.52-59; Otpj. pj.: 1Ljet 29,10-11b.11d-12; Lk 19,45-48

25 S Svagdan; ili: Sv. Katarina Aleksandrijska, djevica i mučenica 1Mak 6,1-13; Ps 9,2-4.6.16.19; Lk 20,27-40

26 N ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA 27 P Svagdan: Dn 1,1-6.8-20; Otpj. pj.: Dn 3,52-56; Lk 21,1-4 28 U Svagdan: Dn 2,31-45; Otpj. pj.: Dn 3,57-61; Lk 21,5-11 29 S Svagdan: Dn 5,1-6.13-14.16-17.23-28;

Otpj. pj.: Dn 3,62-67; Lk 21,12-19 30 Č SV. ANDRIJA APOSTOL, blagdan

vl.: Rim 10,9-18; Ps 19,2-5; Mt 4,18-22

PROSINAC 1 P Svagdan: Dn 7,2-14; Otpj. pj.: Dn 3,75-81; Lk 21,29-33 2 S Svagdan: Dn 7,15-27; Otp. pj.: Dn 3,82-87; Lk 21,34-36

LIT

UR

GIJ

SKI

KA

LE

ND

AR

Bl. Pavao VI. odredio je da Naputak stupi na snagu na Duhove 1967. Primijetio sam da se u tekstu Naputka niti na jednome mjestu izravno ne spominje Duha Svetoga, ali u tekstu struji Njegova prisutnost. Vjerujem da na nju treba upućivati i s njome računati, a bilo bi dobro u dokumen-tima o liturgijskoj glazbi i o liturgijskoj umjetnosti općenito dati više pro-stora toj dimenziji. U njemu se nalazi sloboda, radost, ljubav i crkvenost. Razumljivo je da Naputak pripada određenomu književnomu rodu, ali u njemu mi nedostaju ti pojmovi koji su utkani u kršćansko biće: ljubav, ra-dost, sloboda… To je prostor za razgovore, rasprave, za nova oduševljenja, kršćansku i liturgijsku kreativnost, kojoj zacijelo ne nedostaju plodovi no-ve Kristove pjesme koja se lako prepoznaje i od koje Crkva živi.

OTAJSTVO I ZBILJA

18

Ulazna: 623.2 Radujmo se sviOtpj. ps.: Takav je naraštaj (ŽV 11-2009)Prinosna: VI Izvore vode živePričesna: 287 Blaženstva (ili ŽV 11-2005)ili: 136.2 Dođite k meniZavršna: 688 Otkupitelju, Isuseili: 690-691 Poklikuj, svijete, radosno

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

Prvo čitanje Otk 7, 2-4.9-14Čitanje Knjige Otkrivenjasvetog Ivana apostolaJa, Ivan, vidjeh drugoga jednog anđela gdje uzlazi od istoka sunčeva s pečatom Bo-ga živoga. On povika iza glasa onoj četvorici anđela kojima bi dano nauditi zemlji i moru: »Ne udite ni zemlji ni moru ni drve ću dok ne opečatimo sluge Boga našega na čelima!« I začujem broj opečaćenih – sto četrdeset i četiri tisuće opečaćenih iz svih plemena sinova Izraelovih. Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. Viču iza glasa: »Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!« I svi anđeli, što stajahu uokolo prijestolja i starješina i četiriju bića, padoše pred prije-stoljem nice, na svoja lica, i pokloniše se Bo-gu govoreći: »Amen! Blagoslov i slava, i mu-drost, i zahvalnica, i čast i moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen.« I jedan me od starješina upita: »Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?« Odgovorih

mu: »Gospodine moj, ti to znaš.« A on će mi: »Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 24, 1-4b.5-6Pripjev: Takav je naraštaj onih

koji traže lice tvoje, Gospodine!Gospodnja je zemlja i sve na njoj,svijet i svi koji na njemu žive.On ga na morima utemeljii na rijekama učvrsti.

Tko će uzići na Goru Gospodnju,tko će stajati na svetom mjestu njegovu?Onaj u koga su ruke nedužne i srce čisto:duša mu se ne predaje ispraznosti.

On blagoslov prima od Gospodinai nagradu od Boga, Spasitelja svoga.Takav je naraštaj onih koji traže njega,koji traže lice Boga Jakovljeva.

Drugo čitanje 1Iv 3, 1-3Čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostola Predragi! Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo,i jesmo. A zato nas svijet ne poznaje što ne poznaje njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest. I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist.Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesmaRadujmo se svi u Gospodinu!Svetkujmo blagdan u čast svih svetih: njihovu se blagdanu raduju anđelii zajedno s njima slaveSina Božjega.

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, danas zajedno slavimo zasluge svih svetih. Molimo te: što je više zagovornika, udijeli nam i veće obilje svoga milosrđa. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, neka ti budu mili ovi prinosi na čast svih svetih: oni su već postigli besmrtnost, daj da se zauzmu za naše spasenje. Po Kristu.

Svih sveti

1. studenoga 2017.

18živo vrelo 19

MOLITVA VJERNIKA

Bogu Ocu, koji je izvor svake svetosti i vječna nagrada svojim svetima, uputimo svoje iskrene prošnje, zajedno moleći:

Vodi nas putem svetosti, Gospodine.1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika pozvanih na

svetost: da po naviještanju evanđelja bude svjetlo svim narodima te svojim služenjem donosi tvoju dobrotu i ljubav svim potrebitima, molimo te.

2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: čuvaj ih u svojoj svetosti i prodahni ih Mudrošću koja pobjeđuje mudrost svijeta, kako bi bili dostojni predvodnici tvoga naroda na putu evanđeoskoga blaženstva, molimo te.

3. Za sve one koji su pritisnuti životnim križem: udijeli im evanđeoske radosti koja bol i tjeskobu pretvara u blaženstvo tvojih izabranika, molimo te.

4. Za sve kršćane: da se, vjerni svomu krsnom pozivu na svetost, svakodnevno suobličuju tvomu Sinu te zavrijede biti dionici Gozbe Jaganjčeve, molimo te.

5. Za nas koje si sabrao na ovaj sveti susret: da nas svojim Duhom okrijepiš za radosnije služenje u tvojoj Crkvi te u tome služenju prepoznamo put osobnoga posvećenja, molimo te.

6. Za sve one koji su nas prethodili na putu u vječnost: ti ih, Gospodine, pridruži mnoštvu onih što te u nebu bez prestanka slave, molimo te.

Nebeski Oče, po svome Sinu Isusu Kristu ti si paloga čovjeka podigao iz grijeha i pozvao ga na evanđeosko blaženstvo. Rasvijetli nas svojim Duhom da umijemo vjerno hoditi putem svetosti i biti svjedoci novoga neba i nove zemlje. Po Kristu Gospodinu našemu.

Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!Bogorodica i sveti mučenici. Galleria degli Uffizi, Firenze, oko 1360.

Popričesna molitvaBože, ti si jedini svet i u svim svecima častimo tvoja čudesna djela. Molimo te: posveti nas da te ljubimo iznad sve ga te nas, zemaljske putnike, od ovog stola privedi na gozbu u nebeskoj do mo vini. Po Gospodinu.

Pjesma prije evanđelja Mt 11, 28Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni,i ja ću vas odmoriti, govori Gospodin.

Evanđelje Mt 5, 1-12aČitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:»Blago siromasima duhom:

njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima:

oni će se utješiti! Blago krotkima:

oni će baštiniti zemlju! Blago gladnima i žednima pravednosti:

oni će se nasititi! Blago milosrdnima:

oni će zadobiti milosrđe! Blago čistima srcem:

oni će Boga gledati! Blago mirotvorcima:

oni će se sinovima Božjim zvati! Blago progonjenima zbog pravednosti:

njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!«Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

20

Svi sveti

Jer »Ti si jedini svet. Ti si jedini Gospodin. Ti si jedini Svevišnji, Isuse Kriste. Sa Sve-tim Duhom, u slavi Boga Oca.« To su za-

vršne riječi himna »Slava Bogu na visini« koji se pjeva na nedjeljnim i blagdanskim misama. Pjevamo te riječi i na svetkovinu Svi svetih. Možda se u tome trenutku upitamo kako uskladiti svečani usklik »Ti si jedini svet« s ti-me da danas govorimo o svim, to jest mnogim svetima. Na prvi se pogled čini da upadamo u misaono, jezično i slavljeničko proturječje ka-da Isusu Kristu kličemo »Ti si jedini svet«, a onda propovijedamo i pjevamo o mnogobroj-nim svetima u njegovoj slavi.

Dioništvo u životu SvetogaNije potrebno dugo čekati da se to prividno proturječje razriješi na najjasniji način. Već u samome himnu kad pjevamo o Isusu Kristu kao »jedinom svetome« kažemo »sa Svetim Duhom, u slavi Boga Oca«. Time Kristova svetost nije nešto izolirano, nego se ostvaru-je i objavljuje u svojim temeljnim odnosima u vječnome zajedništvu Presvetoga Trojstva. Isus Krist, jedini svet, svet je sa Svetim Duhom u slavi Boga Oca.

Ta tvrdnja temeljna je postavka za govor o svima svetima. Ako svetim nazivamo jedino Isusa Krista, onda o svima svetima možemo govoriti samo ako ih neodvojivo povežemo s njime. A za to nam svetopisamska objava pru-ža neuništiv temelj. Krist u Svetome pismu nije tek jedna od mnogih važnih povijesnih osoba. »On je Glava Tijela, Crkve«, kako stoji u Poslanici Kološanima (1, 18).

Uz to je korisno navesti i redak iz Prve po-slanice Korinćanima: »A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi.« (1Kor 12, 27). To su ri-ječi kojima apostol Pavao često naziva Crkvu, zajednicu krštenika, Kristovih učenika. Pavao naslovnike svojih poslanica redovito naziva svetima, uvijek povezujući ih s Isusom Kri-stom. Kada, dakle, slavimo svetkovinu Svih svetih, slavimo proslavljeno Kristovo Tijelo

Jedini Svet i sveti

i možemo s pravom pjevati Ti si jedini svet. Samo oni koji su pritjelovljeni Jedinomu sve-tom, Isusu Kristu, ostvaruju s njime vječno za-jedništvo sa Svetim Duhom u slavi Boga Oca.

Ostvarenje vječne svetosti Tijela Kristo-va u njegovim udovima ima, naravno, i svoj povijesni zemaljski hod koji je na poseban način izražen u Blaženstvima. Na svetkovi-nu Svih svetih čitamo upravo taj odlomak iz Evanđelja po Mateju. Mnogi čitatelji i tumači smatraju Isusov govor o blaženstvima njego-vom najljepšom propovijedi. Mnogi smatraju blaženstva temeljnim načelima kršćanskoga duhovnoga i moralnoga života. Mnogi rado-sno svjedoče o ispunjenju nagrade obećane siromasima duhom, ožalošćenima, krotkima, gladnima i žednima pravednosti, milosrdni-ma, čistima srcem, mirotvorcima i progonje-nima zbog pravednosti.

Za svako od tih osam zemaljskih životnih stanja i stavova blaženstvo je izraženo odgova-rajućom plaćom na nebesima. Ali stanje bla-

Zahvaćeni Kristovom svetošću. Detalj vratnica na svetištu sv. Ivana Pavla II., Krakow (Foto: Shutterstock.com)

20živo vrelo 21

do kraja posluša nastavak Govora na gori po-kazuje spremnost da postane dio njegova Tije-la. Ali na kraju ostaje još jedan posljednji ispit bez kojega bi Blaženstva ostala samo lijepa ideja i neostvarena misao.

Svoj Govor na gori Isus završava prispodo-bom o kući na stijeni i kući na pijesku. Kuća na pijesku – to su oni koji riječ Isusovu slušaju, ali ju ne vrše. Njih lako i brzo sruše vanjske nepo-gode. Ako su na trenutak i osjetili blaženstvo, to je stanje brzo prolazi. Stoga, ako žele ponovno sagraditi pravu kuću, moraju pronaći čvrst te-melj. Kuća na stijeni – to su oni koji riječ Isuso-vu slušaju i vrše. Budući da im je temelj neuni-štiv, nijedna vanjska nepogoda ne može srušiti njihovu kuću ni narušiti njihovo blaženstvo.

Na svetkovinu Svih svetih slavimo one lju-de, muškarce i žene, koji su dospjeli u neuni-štivu kuću vječno blaženih. Oni su blaženi jer su postigli najviši stupanj životnoga smisla i sreće, a možemo ih nazivati svetima jer su Ti-jelo Jedinog svetoga – Krista. Mogu nam biti primjer života jer nam njihovi tragovi otkriva-ju put u Život. Možemo ih slaviti jer kao udovi Kristova Tijela sudjeluju u njegovu božansko-me životu sa Svetim Duhom u slavi Boga Oca.

Domagoj Runje

ženstva ne počinje tek na drugome svijetu. Ono započinje i živi se već ovdje i sada. Kada se kr-šćani nazivaju svetima u Kristu, onda ta svetost nije samo znak njihove nominalne pripadnosti Kristu, a odvojenosti od svijeta. Svetost kršća-na ostvaruje se u njegovu stalnome suobliča-vanju Kristu koje se konkretizira u življenju Kristovih životnih stavova. Sadržaj Blaženstva ne skriva tegobnu stranu kršćanskoga života, ali ga definira kao život ispunjen smislom i sre-ćom. Stanje blaženstva definira se kao najviši stupanj osjećaja životnoga smisla i sreće. Da bi se ono postiglo barem jednom u životu, mno-gim je ljudima potrebno da se ‘poklope’ razne sretne okolnosti. Ali kršćaninu stanje blažen-stva ne ovisi o vanjskim okolnostima, nego o stupnju njegova zajedništva s Kristom.

Na stijeni vječnoga blaženstva U rasporedu Evanđelja po Mateju Blaženstva stoje na početku velikoga Isusova Govora na gori. Na tom mjestu Blaženstva funkcioniraju kao preduvjet koji Isusovi učenici trebaju is-puniti da bi uopće mogli razumjeti i izvršiti sve ostale njegove riječi. Onaj tko nakon što čuje Isusova blaženstva još uvijek ostane s njime i

MU

DR

OST

CR

KV

E Prva želja koju u nama sjećanje na svece rađa, ili još pospješuje, jest da bismo uživali u njihovu veoma poželjnom društvu i za-

vrijedili postati sugrađani i sudrugovi blaženih duhova, pridružiti se zboru patrijarha, redu proroka, zboru apostola, brojnim četama mu-čenika, društvu ispovjedalaca, korovima djevica i napokon okupiti se i suveseliti u zajedništvu svih svetih. Očekuje nas ona prvotna Crkva, i to zanemarujemo; žele nas sveti, a mi malo do toga držimo; čekaju nas pravednici, a mi ne hajemo. Braćo, jednom ustanimo; uskrsnimo s Kristom, tražimo ono što je gore, čeznimo za onim gore. […] Trebamo čeznuti ne samo za društvom već i za srećom svetih da bismo najžarčim nastojanjem težili za slavom onih čiju želimo prisutnost. […] Žudimo, dakle, potpunom i sigurnom čežnjom za tom slavom. Ali da bi nam bilo dopušteno da se njoj nadamo i čeznemo za takvim blaženstvom, nadasve su poželjni zagovori svetaca. Ono što ne postiže naša sposobnost, daje nam se njihovim posredovanjem.

Iz Govorâ sv. Bernarda, opata

Zrnje…Nebo, kao stvarnost kojom izri-čemo ono što je ‘gore’, što je ’iznad’, razumijevamo u svjetlu Kristova otajstva. Čovjek može biti ‘u ne-bu’ u onoj mjeri u kojoj je u Kri-stu, kod Krista. ‘Biti u Kristu’ za nas kršćane nije slika, nego mo-gućnost koja je podarena njego-vim utjelovljenjem, smrću i uskr-snućem. ‘Biti u nebu‘ slika je to-ga dara, koji nam se u potpunosti, kao eshatološka stvarnost, daruje na koncu povijesti. Spa-šenici stoga nisu negdje ‘u nebu‘; oni su, zajedno s Kristom, ‘nebo‘ - jer su ‘u Kristu’.

OTAJSTVO I ZBILJA

22

Ulazna: 207 Prigni se, svako koljenoili: 237 Mir svoj, o BožeOtpj. ps.: Čuvaj dušu moju (ŽV 10-2011)ili: Čuvaj dušu moju (www.hilp.hr)Prinosna: XIV Evo nas, OčePričesna: 247 Uzmite, jediteZavršna: 859 Spasitelju dobri, Isukrste


5. studenoga 2017.

Trideset i prva nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Gospodine, ne ostavljaj me,Bože moj, ne udaljuj seod mene. Požuri se menina pomoć, Gospodine,spase moj.

Ps 38, 22-23

Zborna molitvaSvemogući, milosrdni Bože, tvoja je milost da ti dostojno i uzorno služimo. Daj da bez zapreke težimo za obećanim dobrima. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Mal 1, 14b–2,2b.8-10Vi ste s puta zašli, učinili ste da se mnogi o Zakon spotiču.

Čitanje Knjige proroka MalahijeJa sam velik kralj – govori Gospodin nad vojskama – i strašno je ime moje među narodima. A sad vas opominjem, svećenici! Ako ne budete poslušali, ako ne budete k srcu uzeli da proslavite ime moje – – govori Gospodin nad vojskama – kletvu ću na vas svaliti. Vi ste s puta zašli, učinili ste da se mnogi o zakon spotiču, raskinuli ste savez Levijev – govori Gospodin nad vojskama. Zato učinih da vas preziru i ponizuju svi narodi jer se putova mojih vi držali niste, nego ste bili pristrani primjenjujući zakon. Nemamo li svi jednog Oca? Nije li nas jedan Bog stvorio? Zašto smo onda jedan drugome nevjerni te skvrnimo savez svojih otaca?Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 131,1-3Pripjev: Čuvaj dušu moju u miru

kod sebe, Gospodine!Gospodine, ne gordi se moje srceniti se oči uznose.Ne idem za stvarima velikimni za čudima što su iznad mene.

Ne, ja sam se smirioi upokojio dušu svoju;kao dojenče na grudima majke,kao dojenče duša je moja u meni.

U Gospodina se, Izraele, uzdajodsada dovijeka.

Drugo čitanje 1Sol 2, 7b-9.13Htjedosmo vam predati ne samo evanđelje Božje nego i naše duše.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola SolunjanimaBraćo! Bili smo među vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoju djecu. Tako, puni ljubavi prema vama, htjedosmo vam predati ne samo evanđelje Božje nego i naše duše jer ste nam omiljeli. Sjećate se doista, braćo, našega truda i napora. Propovijedali smo vam evanđelje Božje i radili noću i danju da ne bismo opteretili koga od vas. Zato, eto, i mi bez prestanka zahvaljujemo Bogu što ste, kad od nas primiste riječ poruke Božje, primili ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju koja i djeluje u vama, vjernicima.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, nek ova žrtva u tvojim očima bude čista, a nama plemenit dar tvoga milosrđa. Po Kristu.

22živo vrelo 23

Činite i obdržavajte sve što vam kažu… Pellegrino Tibaldi: Isusov prijekor farizejima, 1553.

Ujedinjeni u molitvi obratimo se Bogu, dobrome Ocu, da svojim Duhom prati naš hod prema vječnosti. Molimo zajedno:

Obnovi nam vjeru, Gospodine.1. Gospodine, budi svojoj Crkvi svjetlo

na putu kroz svijet, kako bi svima mogla životom svjedočiti ono što riječju naviješta, molimo te.

2. Gospodine, obnovi u svojim pastirima i svim svećenicima odgovornost za Istinu koju si im povjerio i obdari ih radosnim predanjem za rast tvoga kraljevstva, molimo te.

3. Gospodine, pomozi svim kršćanima da u tebi prepoznaju Učitelja života, a u svim ljudima pronađu braću i sestre, molimo te.

4. Gospodine, ravnaj našim mislima i željama: ne dopusti da budemo zavedeni prolaznim dobrima i čašću među ljudima; nadahni nas za istinsku ljubav i snagu služenja svima koje stavljaš na naš životni put, molimo te.

5. Za braću i sestre koji su usnuli u vjeri: oprosti im grijehe i primi ih u svoj nebeski dom, molimo te.

Primi naše molitve, Gospodine. Prati nas svojim Duhom da dar vjere koji si nam povjerio bude plodan po svjedočenju evanđelja i po djelima istinskoga služenja svim ljudima. Po Kristu, Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKAPjesma prije Evanđelja Mt 23, 9b.10Jedan je Otac vaš onaj na nebesima; i vođa je vaš jedan – Krist.

Evanđelje Mt 23, 1-12Govore, a ne čine.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: »Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismo-znanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sje-dala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ’Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ’Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, nahraniosi nas nebeskim otajstvom.Molimo te, nek djelujeu nama sve snažnijei pripravi nas na dar što ga obećava. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

24

»Ja sam ništica.«

XXXI. nedjelja kroz godinu

Ivan Tauler, veliki dominikanski teolog i duhovni pisac, na jednom je mjestu napi-sao sljedeće: »Postoji jedan put kojim bi

svatko trebao krenuti, nitko za njega nije pre-star ili preslab, nitko nije prejednostavan ili premlad, nitko jako siromašan ili jako bogat. Taj put glasi: ‘Ja sam ništica.’ Ah, kakav je ne-izrecivi život u tomu: ‘Ja sam ništica.’ Ah, ka-mo god pogledaš, nitko ne želi poći tim putem. Bože mi prosti! Uistinu mi jesmo i želimo, stalno smo željeli biti nešto, uvijek pred drugi-ma. Tom su težnjom svi ljudi tako opsjednuti i vezani da nitko ne želi sebe napustiti. Čovjeku bi bilo lakše obaviti deset poslova, nego sebe jednom temeljito napustiti.«

Svi žele biti neštoTe misli Ivana Taulera uvode nas u današnji evanđeoski odlomak. Krist progovara o osoba-ma koje se svim silama trude da ne budu ništi-ce, kojima je jedini smisao života biti »nešto«, biti hvaljen i slavljen. Ne radi se o bilo kojim osobama, nego o pismoznancima i farizejima, dakle o vjernicima, odnosno o onima koji služ-beno predstavljaju vjernički život i koji bi zato trebali biti uzor svima ostalima. No, njima nije stalo do Boga, do toga da bu-du ništica, nego do sebe sa-mih, da budu »nešto« pred drugima. Zastrašujuće zvuči kako oni koji se nalaze na samom vrelu vjerničkoga ži-vota mogu biti iskvareni, ka-ko se i njima može dogoditi ono što se dogodilo Luciferu i ostalim palim anđelima koji su htjeli biti »nešto« i koji su tražili svoju slavu.

Krist nam time kazuje da i sami vjernici, čak i oni koji bi trebali biti uzori, predvod-nici ostalim vjernicima (bi-skupi, svećenici) nisu lišeni težnje da budu »nešto«, da

traže isključivo svoju slavu: da ih se vidi, da ih se pozdravlja, da ih se časti i slavi. Slava među ljudima toliko je opasna da se vjernik, duhovna osoba, može udaljiti od Boga ne samo time što sâm traži slavu, nego i time što ga drugi slave i hvale. Lako si može umisliti da je »nešto«. Zato je dobro što Bog u svojoj providnosti ne dopušta da sveci u ovom zemaljskome životu, u društvu i Crkvi, budu slavljeni i čašćeni: Bog želi da budu zaista prave ništice. Tako ih za nji-hova zemaljskoga života malobrojni prepozna-ju u njihovoj svetosti, malo je onih koji ih slave i hvale; uglavnom su neshvaćeni i progonjeni, žive u znaku križa, nasljedujući Krista koji je također završio svoj zemaljski život kao krajnja »ništica«, kao ruglo i sramota, raspet na križu.

Krist želi biti ništicaVratimo se evanđeoskomu tekstu. Krist nam govori da mi težimo biti »nešto«, odnosno da se želimo »uzvisivati«. To od nas očekuje svi-jet i tako se mi, nažalost, uglavnom ponašamo. No, to od nas ne očekuje Isus Krist. On nam poručuje da tko želi biti »nešto«, tko se »uzvi-suje«, taj će biti »ponižen«, taj ne dolazi k Bo-gu, taj se udaljuje od Boga. On »ponižava« se-

Vladimir Blažanović: Isus i farizeji.

24živo vrelo 25

be i drugoga: on sebe ponižava, jer čovjek nije stvoren da bude svoj, da živi za sebe, nego da ne bude svoj, da živi za drugoga; on time i dru-goga ponižava, jer uvijek želi biti iznad drugo-ga, ne želi biti ni s drugim, ni za drugoga.

Nevjerojatno je kolika je snažna ta težnja da budemo »nešto«. Ustrajavamo u toj težnji premda uviđamo kako ona nas i druge stvarno ponižava i uništava. Krist zato i spominje fari-zeje i pismoznance želeći nam upravo na njiho-vu primjeru pokazati koliko je ta težnja prisut-na kod svih ljudi, ako je već tako vidljiva kod onih koji su službeni predstavnici vjerničkoga života. Jedini put kojim bismo trebali krenuti – da se prisjetimo Taulerovih riječi i Kristova poziva – jest put ništice, odnosno poniznosti: »Najveći među vama neka vam bude posluži-telj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.« Do Boga se ne dolazi tako da se »uzvisujemo«, da se penjemo, ne-go da se »ponizujemo«, da silazimo, do Boga ne dovodi babilonska kula, nego drvo križa. Čudna je to Božja logika: do Božjih visina do-lazimo tako da se spuštamo, velikim u Božjim očima postajemo time što postajemo manji, što postajemo ništice, ništice u služenju drugomu. Najbolji nam je primjer dao sam Isus Krist, Bog koji je sišao k nama, učinio se »ništicom« (usp. Fil 2, 7), došao nam služiti kao »ništica«, kao sluga, rob (Fil 2, 8). Zato nitko ne uzlazi Bogu osim po silasku, po silasku samoga Boga u Isusu Kristu: »Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji.« (Iv 3, 13)

»Pratique des riens«Sv. Pavao u današnjemu čitanju snažnim ri-ječima opisuje istinsku službu biskupa i sve-ćenika, ali i poslanje svakoga vjernika: »Bili smo među vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoju djecu. Tako, puni ljubavi prema vama, htjedosmo vam predati ne samo evan-đelje Božje nego i naše duše jer ste nam omi-ljeli.« Pavao je toliko bio zavolio svoju braću u Solunu da im je predao ne samo evanđelje, nego i svoju dušu. Nije mu bilo do toga da bu-de »nešto«, da se izolira, da bude nedodirljiv od drugih, nego, naprotiv, poput brižne majke

Zrnje…Riječ upućena mnoštvu o farizejima i pi-smoznancima riječ je o određenome na-činu ponašanja, koje ne pristaje zajedni-ci Isusovih učenika. ‘Farizej’ je ovdje slika nevjerodostojnosti i prijetvornosti živo-ta. Briga za Ono što je u prvome dijelu od-lomka izrečeno o njima, pronalazi odgo-vor u drugome dijelu koji bi mogao biti sa-žet u riječi: »Među vama neka ne bude ta-ko.« Tako su suprotstavljena dva puta: fa-rizejski i evanđeoski. Pred težnju da se bu-de velik Isus stavlja malenost; štoviše, po-ziva da se bude ‘najmanji’. Služenje je put uzvišenja.

hranio je svoje vjernike, brinuo se za njih toli-ko da im je predavao cijeloga sebe, svoju dušu. Nije li to poziv svakomu svećeniku da on bude prva »ništica« među ostalim »ništicama«, da prednjači u »ništenju« samoga sebe? Nije li to poziv svima nama, vjernicima, da tražimo Bo-ga, da žudimo za Isusom Kristom te pred njim budemo »ništice«? Ne trebamo li svi zajedno čeznuti i u ovom zemaljskome životu za svim onim u čemu ćemo moći postajati i biti »ništi-ce« (obitelj, posao), da se posvećujemo stvari-ma koje su ništavne (svakodnevne obveze, isti posao, isti ljudi, isti mi), koje u sebi nemaju ničega spektakularnoga i velikoga, ali koje nas dovode do Boga? Sv. Terezija od Djeteta Isusa s pravom govori o važnosti »prakticiranja tih ništica«: pratique des riens.

Čudesna je ta Božja logika: kad smo »ništi-ce«, onda smo njegovi; kad smo ništice, ma-leni poput djeteta, tada smo u miru s Bogom, sa sobom i s drugima, kako sve dosad rečeno snažno sažima psalmist: »Gospodine, ne gor-di se moje srce niti se oči uznose. Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene. Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao do-jenče duša je moja u meni. U Gospodina se, Izraele, uzdaj odsada dovijeka.«

Ivica Raguž

OTAJSTVO I ZBILJA

26

Ulazna: 78.3 O Bože, spasi meili: 214 Molimo tebeOtpj. ps.: 107 Tebe žeđaPrinosna: XVI Nosimo darePričesna: III Gospodin je pastir mojZavršna: I Svi kliknimo Kristu


12. studenoga 2017.

Trideset i druga nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaNek dopre do tebe molitva moja, prigniuho k vapaju mome, Gospodine.

Ps 88, 3

Darovna molitvaGospodine, obazri se na ovu pomirnu žrtvu. Daj da pobožnošću i ljubavlju postignemo što slavimo u otajstvu muke tvoga Sina, Isusa Krista. Koji živi.

Prvo čitanje Mudr 6, 12-16Mudrost nalaze oni koji je traže.

Čitanje Knjige MudrostiMudrost je sjajna i ona ne tamni: lako je vide koji je ljube i nalaze je oni koji je traže. Ona pretječe sve koji je žudei prva im se pokazuje. Tko zorom rani njoj, taj se ne muči: nalazi je gdje sjedi kraj vrata njegovih. Jer je i sama misao na nju mudrost savršena, a tko radi nje bdi, brzo je bezbrižan. Ona hodi naokolo i traži sebi dostojne; i pojavljuje im se dobrohotno na stazama i ususret im dolazi u svakoj misli.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 63, 2-8Pripjev: Tebe žeđa duša moja,

Gospodine, Bože moj!O Bože, ti si Bog moj:gorljivo tebe tražim;tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje,kao zemlja suha, žedna, bezvodna.

U svetištu sam tebe motriogledajuć ti moć i slavu.Ljubav je tvoja bolja od života,moje će te usne slaviti.

Tako ću te slavit za života,u tvoje ću ime ruke dizati.Duša će mi biti kao sala i mrsa sita,hvalit ću te kliktavim ustima.

Na postelji se tebe spominjem,u bdjenjima noćnim mislim na tebe.Ti postade meni pomoć,kličem u sjeni krila tvojih.

Drugo čitanje 1Sol 4, 13-18Bog će one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola SolunjanimaBraćo! Nećemo da budete u neznanju o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime. Ovo vam uistinu velimo po riječi Gospodnjoj: mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli. Jer sâm će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak.I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom. Tješite se dakle uzajamno ovim riječima!Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Mt 24, 42a.44Bdijte i budite pripravni jer ne znate čas kad će Sin Čovječji doći.

Zborna molitvaSvemogući milosrdni Bože, ukloni sve protivštine duhai tijela da ti služimo slobodnai radosna srca. Po Gospodinu.

26živo vrelo 27

Bdijte jer ne znate dana ni časa!Vladimir Blažanović: Lude i mudre djevice.

Braćo i sestre, Bog nam je u Kristu povjerio dar vjere da bismo u živjeli u njegovoj istini i prispjeli u vječno zajedništvo s njim. Molimo zajedno:

Rasvijetli nam vjeru, Gospodine.

1. Obnovi, Gospodine, lice svoje Crkve: daj da u njoj nikad ne ponestane ulja mudrosti i svetosti te u radosnoj spremnosti hodi ususret Kristu Zaručniku, molimo te.

2. Prodahni svojom mudrošću pastire Crkve da hrabrim naviještanjem Istine i nasljedo-vanjem Kristove ljubavi izgrađuju tvoje Kraljevstvo među ljudima, molimo te.

3. Za one kojima je povjerena odgovornost vlasti i upravljanja: ispuni ih brigom za sve opće dobro, prikladnom skrbi za sve potrebite i odgovornošću za budućnost našega naroda, molimo te.

4. Čuvaj u budnoj vjeri ovu zajednicu vjernika: ne dopusti da nas zarobe brige za zemaljsko i prolazno; otvori nam oči vjere da uvijek težimo za vječnim i neprolaznim, molimo te.

5. Braći i sestrama, koji su nas pretekli u odlasku s ovoga svijeta, otvori vrata svoga Kraljevstva i uvedi ih u radost vječnosti, molimo te.

Bože, izvore svjetla i darivatelju svakoga dobra, usliši nam smjerne molitve. Rasvijetli nam pameti i srca da sva svoja zalaganja i htijenja umijemo ugrađivati u rast tvoga Kraljevstvana dobrobit i spasenje svih ljudi. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

Evanđelje Mt 25, 1-13Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja. Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ’Evo za-ručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustado-še sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ’Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ’Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’ Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale dje-vice pa stanu dozivati: Gospodine! Gospo-dine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ’Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Zahvaljujemo ti, Gospodine, za svete darove po kojima smo primili nebesku snagu. Molimo te, prožmi nas svojim Duhom, da budemo iskreni i postojani. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

28

U Isusovo vrijeme svadba je bila veoma svečana i trajala je otprilike tjedan da-na. U pratnji zaručnice do novoga do-

ma, gdje je bilo svadbeno slavlje, bile su pri-jateljice koje su pjevale, plesale, a ako je bila noć, nosile su upaljene baklje u radosnoj po-vorci. Da bi nam objavio vječnu radost i sreću i da bi nam rekao ono do čega mu je stalo, Isus više puta rabi sliku svadbenoga slavlja.

Deset djevica predstavljaju izabrani narod koji čeka Mesiju. Jedan je dio pripremljen za njegov dolazak, dok se drugi ne obazire na Božji plan; ostaje nevjeran i zbog toga ostaje izvan gozbene dvorane. U Bibliji se ludim, be-zumnim, naziva čovjek koji ne računa na Bo-ga, koji se oslanja na čovjeka i na zemaljsko. To nije čovjek koji ne bi vjerovao da postoji Bog, nego onaj tko svoj život ne ravna prema Božjoj volji.

Središnja misao današnjega navještaja Radosne vijesti izrečena je rečenicom: Bdijte, dakle, jer ne znate ni dana ni časa. U skladu s onim što nam je objavio jasno je da Isus želi da budemo sretni, da budemo dio radosti njegova slavlja. Baš zato zvuče grubo riječi: Ne pozna-jem vas. U Bibliji poznavati nekoga uključuje cjelinu bića, ne samo spoznaju razumom, ne-go i osjećaje, nutarnju povezanost. U skladu s time, ne prepoznati nekoga, ne poznavati ga, znači odijeljenost. Čini se da se djevice jedne od drugih po vanjštini ne razlikuju, a ipak se

radi o nepoznavanju. Jer, u dubini života nešto nedostaje, jer nutrina ne progovara odrazom smisla. Izgubljen je smisao poziva na gozbu. On ne odjekuje u nutrini. Premda je ova pris-podoba složena i nudi prostora za puno tuma-čenja, čini se da je ulje koje nedostaje zapravo pokretačka snaga koja čovjeka usmjerava pre-ma susretu s Bogom u radosti.

Pribaviti uljePrispodobe najčešće imaju više likova. I u današnjoj je prispodobi tako, te se s pravom pitamo tko je središnji lik. Na prvi pogled čini se da je to Zaručnik. Pa ipak, koliko god bio važan, Zaručnik nije ključan. To nisu niti djevice, premda tako neophodne za odvijanje slavlja. Postoji nešto u središtu, tako prisutno, ali istodobno skriveno: vrijeme. Ta neopisiva zbilja koja se očituje kao nedostatak. Običava-mo reći da ‘gubimo vrijeme’, da smo ‘izgubili vrijeme’, ovisno o tome što smo u svoj život unijeli kao najvažnije.

Pet je djevica izgubilo vrijeme kada je uze-lo premalo ulja; kada su otrčale kupiti ulje, kada se vraćaju i nailaze na zatvorena vrata. Izgubile su i vrijeme i Zaručnika. Vrijeme ui-stinu mjeri našu dobru volju, našu nakanu, našu predanost i ljubav. Kada nešto istinski volimo, uvijek nalazimo vremena! Glatko od-govoriti da se nema vremena, u stvari znači reći: imam nešto važnije; zarobljen sam ili da-

XXXII. nedjelja kroz godinu

Neobično ulje pripravljeno od: vremena, radosti, susreta i ljubavi

MU

DR

OST

CR

KV

E Razlika između jednih i drugih djevica iz Isusove prispodobe očituje se tek kada dođe Zaručnik. Do tada su u iščekivanju – sve zajedno. Dok je dan, ulje u svjetiljci čini se nepotrebnim, a briga za

ulje nekorisnim naporom. Dan lako zasjeni misao na noć koja dolazi. U trenutku Pojavka, »o ponoći«, otkrit će se mudrost iščekivanja. Mudrost života predstavljena je kao ulje za svjetlo u noći Pojavka. One koje ostaše bez ulja, ne će biti u mogućnosti »posuditi ga« od onih koje ga pripremiše jer ulje je život sam. Njega se ne posuđuje od drugih. Njega se živi. Nije moguće živjeti tuđim životom. Istina življenja i iščekivanja je u prepoznavanju vlastitoga dara, ulja koja još za dana ‘izgara’ za svjetlo u Noći. Briga za ulje i svjetiljku još dok traje dan čini se nekorisnom i uzaludnom, no mudrost života je baš u tome pogledu »onkraj danjega svjetla«.

28živo vrelo 29

rovan nečemu važnijem. U obitelji, u prijatelj-stvu ili u društvu znači dati do znanja koja je ljestvica vrijednosti. I u jednome se trenutku zatvaraju vrata. I vremena više nema. Vrijeme je životni pratitelj koji je uvijek uz nas, u naše-mu življenju i poput velikoga kipara oblikuje nas za vječnost. Tako vrijeme, osobito za nas vjernike, ne proizvodi novac, nego vječnost.

Kao vjernici možemo izabrati dva po-grješna pristupa. Prvi je pasivno čekanje, smatrajući beskorisnim svako nastojanje i trud, pretvarajući život u dosadnu čekaoni-cu, sažalijevajući sami sebe, jer se – navodno – ništa ne može učiniti. Drugi je zauzimanje stava u ovome dijelu života kao da nikada ne ćemo morati otići s ovoga svijeta i kao da j e sav ljudski život zatvoren u zemaljsko; tada nema iščekivanja susreta, tada je nepotreban Bog koji dolazi.

Vidimo da u sebi nosimo ne samo nejasnu ljudsku čežnju koja nadilazi prolaznost, nego nosimo vjeru da nam je Bog darovao vječnost u svome Sinu, ali da od nas očekuje budnost. U prispodobi smo čuli da su sve djevice, bez razlike, zadrijemale i zaspale. Bog zna da smo krhki i da svi možemo zadrijemati, poput apostola u Getsemanskome vrtu, kad je bilo najvažnije bdjeti. No, razlika postoji. Ona je u ulju. Tako se čini da Isusov poziv na budnost nije vezan toliko uz našu krhkost i umor koji nas svladava na životnome putu, nego uz pri-bavljanje ulja.

Jesmo li mi mudriji?Slobodno možemo reći da se mudre od ludih nisu razlikovale po vanjštini, niti po spavanju, nego po nečemu što istinski razlikuje ljude, a to je ljubav. Njih pet je imalo vjeru, ali su bile

nepokretne, bez djela; imale su oduševljenja, ali bez čvrstoće; nosile su osjećaje kako bi ne-što trebalo mijenjati, ali nedovoljno snage za obraćenje. No, u svemu ne smijemo biti pre-strogi prema njima, jer opet moramo – prije gledanja drugih – vidjeti sebe. One koje su na-zvane ludima, barem su čekale Zaručnika, a mi se toliko puta ponašamo kao da Zaručnik ni ne postoji. Ostavile su svjetiljke bez ulja, a mi kao da više nemamo ni svjetiljke. One ponizno mo-le malo ulja i, nakon što ga ne dobivaju, traže ga dalje; a u našoj sadašnjosti ili se nikoga ništa ne moli, ili se nasilno uzima ono što drugomu treba. One mole da budu primljene na nebesku gozbu, a mi raspredamo o tome postoji li uop-će nebo. Nismo li puno luđi od ludih djevica?

Zar se i nama, našemu vremenu toliko pu-ta ne može reći baš to: ponašamo se kao da nikada nismo čuli za evanđelje? Djelujemo bezvoljno, nepokretno, kao da nam je netko ugasio plamen u duši.

Deset djevica ne predstavljaju više neki drugi narod, nego nas, Crkvu; nas koji čeka-mo drugi Kristov dolazak da nas uvede u za-jedništvo života sa sobom, u svoju slavu. Cr-kva je Zaručnica koja čeka svoga Zaručnika – Krista. Po čemu se vidi da ga čekamo? Je li naše ponašanje, naša molitva, naše poštivanje bližnjih takvo da i drugi mogu reći: Da, oni če-kaju dolazak Isusa Krista; oni žive drukčije od onih koji ne vjeruju.

Naš život nije neka vrsta čekaonice kada će Isus doći, jer on dolazi svakoga dana i želi nas pronaći zauzete oko dobra, u služenju drugo-mu čovjeku u brizi za one koji su u potrebi. A to jest uistinu radosna Vijest – Bog nas u svo-joj mudrosti čeka…

Ivan Šaško

Felix

Hof

fman

n

OTAJSTVO I ZBILJA

30

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJEUlazna: 226 Od sva se četiri vjetraOtpj. ps.: 388 Blago svimaPrinosna: 230 Darove prinesitePričesna: 188 Na Isusov se spomen samZavršna: 753 Do nebesa

16. studenoga 2014.

Trideset i treća nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Gospodin govori: Ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – naume mira a ne nesreće: za zi vat ćete me i ja ću vas usli šati i sabrat ću vas iz svih naroda.

Jr 29, 11-12.14

Darovna molitvaGospodine, daj da nam darovi, prineseni tvome imenu, udijele vjernostu tvojoj službi i vječno zajedništvo s tobom u slavi. Po Kristu.

Prvo čitanje Izr 31, 10-13.19-20.30-31Vješto radi rukama marnim.

Čitanje Knjige Mudrih izrekaTko će naći ženu vrsnu? Više vrijedi ona ne-go biserje. Muževljevo se srce uzda u nju i blagom neće oskudijevati. Ona mu čini dobro, a ne zlo, u sve dane vijeka svojeg. Pribavlja vunu i lan i vješto radi rukama marnim. Rukama se maša preslice i prstima drži vreteno. Siromahu dlan svoj otvara, ru-ke pruža nevoljnicima. Lažna je ljupkost, ta-šta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu. Plod joj dajte ruku njezinih i neka je na vratima hvale djela njezina!Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 128, 1-5Pripjev: Blago svima koji se boje

Gospodina!Blago svakome koji se boji Gospodina,koji njegovim hodi stazama!Plod ruku svojih ti ćeš uživati,blago tebi, dobro će ti biti.

Žena će ti biti kao plodna lozau odajama tvoje kuće;sinovi tvoji ko mladice maslineoko stola tvojega.

Eto, tako će biti blagoslovljen čovjekkoji se boji Gospodina!Blagoslovio te Gospodin sa Siona,uživao sreću Jeruzalemasve dane života svojega!

Drugo čitanje 1Sol 5, 1-6Da vas Dan ne zaskoči kao kradljivac.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola SolunjanimaO vremenima i trenucima nije, braćo, potrebno pisati vam. Ta i sami dobro znate da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noći. Dok još budu govorili: »Mir i sigurnost«, zadesit će ih iznenadna propast kao trudovi trudnicu i neće umaći.Ali vi, braćo, niste u tami, da bi vas Dan mogao zaskočiti kao kradljivac: ta svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame. Onda i ne spavajmo kao ostali, nego bdijmo i trijezni budimo.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Iv 15, 4a.5bOstanite u meni i ja u vama, govori Gospodin, tko ostaje u meni, taj donosi mnogo roda.

Evanđelje Mt 25, 14-30U malome si bio vjeran, uđi u radost gospodara svoga!Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova.

Zborna molitvaGospodine, Bože naš,daj da naša vjernost tebi bude i naša radost; jer duboka je i trajna sreća postojano služiti tebi, Stvoritelju svega dobra. Po Gospodinu.

30živo vrelo 31

MOLITVA VJERNIKA

Uzmite od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset.

Paula Maria Walter: Prispodoba o talentima, reljef u betonu, Gmünd-Straßdorf, Njemačka, 1963.

Poniznom se molitvom utecimo Bogu, dobromu Ocu i izvoru svakoga dobra:

1. Svojoj Crkvi povjerio si dar vjere: okrijepi ju proročkom hrabrošću da vjerno i ustrajno naviješta spasenje svim ljudima, molimo te.

2. Rasvijetli svojom mudrošću papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve da u vršenju svoje službe umiju prepoznavati svaki dar koji im povjeravaš za izgradnju tvoga Kraljevstva, molimo te.

3. Svojom utjehom budi bliz svima koji trpe u siromaštvu i onima koji žive pod prijetnjom rata i progonstva, a kršćane nadahni da djelotvornom ljubavlju budu bližnji svima koje susreću, molimo te.

4. Nas ovdje okupljene ispuni radošću života da, u zahvalnosti za svaki tvoj dar, sve svoje djelovanje i htijenje usmjeravamo prema konačnomu susretu s tobom, molimo te.

5. Braću i sestre koji dovršiše dane zemaljskoga života primi u radost svoga Kraljevstva, molimo te.

Vječni Oče, u svojoj beskrajnoj ljubavi obdario si nas darovima života. Prati naš svojom milošću naš hod kroz svijet da budemo uvijek djelitelji tvoje dobrote svim ljudima te zavrijedimo ući u vječno zajedništvo s tobom. Po Kristu Gospodinu našemu.

Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj napro-tiv koji je primio jedan ode, otkopa zemljui sakri novac gospodarov. Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slu-gu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet tale nata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata pre-dao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjer-ni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’ Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospo-daru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u ra-dost gospodara svoga.’A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod nov-čara i ja bih po povratku izvadio svoje s do-bitkom.’‘Uzmite stoga od njega talenat i podajte ono-mu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’«Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Častili smo se, Gospodine, svetim otajstvom što smo ga prinijeli na spomen tvoga Sina, kako nam je on naredio. Daj da po njemu rastemou ljubavi. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

32

Oni o kojima govori Isusova prispodoba slika su dvaju oprečnih načina življenja: život u otvo-renosti Božjim darovima koji obvezuju i život u strahu pred Božjim pozivom. Za prve je život

mogućnost, za druge opasnost. Prvi će prihvatiti Božji poziv, svjesni svoje slabosti i rizika da »izgube sve«; drugi će ga odbiti, zabrinuti kako ga sačuvati netaknutim. No, samo onaj tko ‘izgubi’ svoj život, taj će ga pronaći – u njegovoj novosti. I pet primljenih talenata i onih pet stečenih – unatoč vrijednosti koju je ‘talent’ imao u Isusovo doba – tek su zrnce pred Darom koji se zadobiva životom koji je uzdarje. Gospodar i onomu koji je primio pet kao i onomu koji je primio dva talenta jednako kaže: »U malome si bio vjeran… uđi u radost gospodara svoga.« Doista, sve što imamo i sve što gradimo, malo je pred onim što nam je pripravljeno. Smisao života nije u onome što je stečeno vlastitim radom, nego u dostojnosti dara koji nadvisuje svaku zaslugu i trud.

Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu. (Iv 13, 1a). Neposred-no prije posljednjega ulaska u Jeruzalem

učenicima je ispričao prispodobu o gospodaru koji povjerava talente slugama, poučavajući ih kako do njegova ponovnog dolaska oni posta-ju odgovorni za blago Crkve. Svaka pojedina osoba, u skladu sa svojim sposobnostima, tre-ba preuzeti inicijativu, čak i po cijenu rizika, a u skladu s Gospodinovim riječima: »Izabrao sam vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane.« (Iv 15, 16).

Darovano vrijemeCijela je ljudska povijest vrijeme »odsutnosti gospodara«. Čovječanstvo je u stanju slugu kojima je gospodar povjerio veliku odgovor-nost. Svjetske prilike i životi ljudi nerijetko se odvijaju kao da je Bog potpuno odsutan. Vjernici su izloženi riziku prihvatiti takvu lo-giku, ili pak u svjetovni način življenja ugra-diti vjeru u slavni Kristov dolazak. Pritom je lako upasti u zamku stanovite proračunatosti, što je vidljivo već kod zajednice u Solunu kojoj piše sveti Pavao. Zaokupljeni Kristovim po-vratkom, jedni su postali nezainteresirani za svakodnevicu, dok su drugi željeli znati njegov točan trenutak kako ih ne bi zatekao uljuljane u sigurnost svijeta. Apostol stoga ne govori o povratku, nego o dolasku. Povratak bi značio njegovu potpunu odsutnost, a On, čak i ako

je nevidljiv u tjelesnome obliku, nije odsutan nego je stalno nazočan. Ta svijest treba obli-kovati vjernički život. Gospodin je prisutan! On je i sada među nama, a dolazak Kraljevstva također ovisi i o nama. Apostol opisuje »Dan Gospodnji« rabeći sliku kradljivca, čime isti-če nepredvidivost ovoga događaja i potrebu stalne spremnosti, dok govorom o trudovima naglašava njegovu neminovnost. Krist će si-gurno doći u svojoj slavi, ali ne znamo kada. Pavao tako učvršćuje vjeru čitatelja da ne po-sustanu, bez obzira koliko čekanje bilo dugo, te da imaju odvažnosti svjedočiti Gospodnji dolazak unatoč svim teškoćama vremena.

Povjerenje u slobodiU beskrajnome poštovanju čovjekove slobode i povjerenju u njegove mogućnosti, Bog je pre-uzeo rizik povjeriti mu izgradnju svoga Kra-ljevstva i darovati mu za to potrebno vrijeme i sposobnosti. Evanđeoski odlomak višekratno spominje riječ davanje u smislu ‘povjerava-nja’ odnosno ‘davanja u dobroj vjeri’. U Isu-sovo vrijeme talent je kao novčana jedinica označavao gotovo cjeloživotnu zaradu jednog radnika. Unatoč različitom broju talenata, sva trojica slugu dobila su ogromno blago. Gospo-dar im ga povjerava i očekuje od njih preuzi-manje inicijative, čak i rizika, tijekom njegove odsutnosti. Tako je govor o talentima pohvala ljudskoj slobodi.

XXXIII. nedjelja kroz godinu

Što ćemo vratiti Gospodinu?

MU

DR

OST

CR

KV

E

32živo vrelo 33

Prva dvojica prihvatila su izazov. Istina, udvostručili su povjereno, ali su ga mogli i u cijelosti izgubiti. Treći je bio mudar. Nije mogao dobiti, ali ni izgubiti. Prva dvojica pre-poznala su i opravdala uka-zano povjerenje, pa im gos-podar daje još. Raste spirala povjerenja. Treći je zauzeo suprotan stav. On povjerenje vidi kao kušnju i izgovor za mogućnost kažnjavanja. Plaši se. Od straha nije učinio ništa loše, ali ni dobro. Gospodaru je vratio točno onoliko koliko mu je bilo povjereno. I upra-vo je to problem! Gospodar je slobodan, a sluga se plaši. To je njegova osobna drama, ali i drama čovječanstva. Strah paralizira i zaustavlja. Hranjeni strahom, nesigurnošću i brigom, ljudi ne uspijevaju u punini živjeti, vo-ljeti i biti sretni. Sa strane gospodara stoje slobo-da i povjerenje, a kod sluge strah i nepovjerenje. To je izvor nesporazuma. Imao je iskrivljenu sli-ku o gospodaru. Smatrao ga je strogim i nemilo-srdnim tiraninom koji »žanje gdje nije sijao« pa pred njim sluga može biti samo kriv.

Pogrješna slika Boga izvor je prvoga i sva-koga grijeha. Ostaje teška rečenica kako će se uzeti onomu koji nema i dati onomu koji već ima. Evanđelistu Mateju ona je bila tako važ-na da je donosi i u prispodobi o sijaču (Mt 13, 12). Talenti simboliziraju osobne darove, na-ravne sposobnosti, koje je svaka osoba primila rađajući se, zajedno s odgovornošću da njima mudro upravlja i usavršava ih. Evanđelist že-li poučiti kako osoba s određenim sposobno-stima treba svoje darove razvijati i razborito ulagati u smislu postajanja još sposobnijom i uspješnijom. Onaj tko misli da bilo koji talent može sačuvati samo za sebe, pa ga ne koristiti, već ga je izgubio. Ako ih se zanemari i njima ne upravlja, oni propadaju. Slično je i s povjere-njem. Gospodar je imao povjerenje u svu tro-jicu. Prva dvojica također su imala povjerenje u njega, pa ono raste i postaje još veće. Treći

Marko I. Rupnik

ga nije imao prema gospoda-ru, pa je onda i sam izgubio gospodarevo povjerenje. Ta-ko će se »onomu koji ima još dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima«.

Sposobnosti i djelaGospodar talente povjerava »svakomu po njegovoj spo-sobnosti«. Ova nejednakost nije poniženje, nego ohrabre-nje i znak osobne brige. Ni-koga se ne želi preopteretiti, nego olakšati. Od svakoga se traži da učini onoliko koliko može, kako ne bi bilo među-

sobnih optužbi i nezdravoga natjecanja. Svat-ko može pridonijeti. Obitelj u zajedničkom pothvatu tako raspoređuje poslove da se niko-ga ne preoptereti, ali da se svi osjete korisnima. Računa se s različitim sposobnostima, a kona-čan je cilj zajednička radost. Pritom ni jedno područje nije manje vrijedno. Zato prvo čitanje današnjega slavlja donosi portret idealne žene, čiji je posao često kroz povijest, a nažalost ne-rijetko i danas, nedovoljno vrjednovan. Ona je bila slika malenosti, a Bog poručuje da upravo njezino djelo »vrijedi više nego biserje«. U opi-su nema ničeg izvanrednoga, nego tek običan svakodnevni život. No, ta žena svojim osob-nim darovima oplemenjuje svijet čineći dobro ljudima oko sebe. Zbog nje je on topliji, ljepši, humaniji i pravedniji. U čitanju od tek nekoli-ko rečenica pet puta se spominju njezine ruke. Pred Bogom nisu dovoljne čiste ruke, nego one koje čine dobro. Zato »zaslužuje hvalu«.

Cijelo poglavlje u kojem se nalazi ova po-hvala napisano je u akrostihu, odnosno svaka strofa počinje novim slovom židovskog alfa-beta. Osim što je takvim načinom sastavlja-nja olakšano njegovo pamćenje kao vjerske i ljudske pouke, tekst ujedno poručuje kako se talenti razvijaju i rabe od prvoga do zadnjega dana u svakodnevici života te tako izgrađuje Kraljevstvo Božje.

Slavko Slišković

OTAJSTVO I ZBILJA

34


Ulazna: 75.5 Dostojan jeOtpj. ps.: 94 Gospod je pastir moj

(strofe: 1.,2.,4. i 5.)Prinosna: 207 Prigni se, svako koljenoili: 183.1 i 5 Ti, Kriste, Kralj si vjekovaPričesna: 222 Gospodin kraljujeili: 273-274 Ja sam s vamaZavršna: 183 Ti, Kriste, Kralj si vjekovaili: 180 Isuse Kralju

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti žrtvu kojom je Krist ljude pomirio s tobom. Molimo te, nek tvoj Sin dade narodima dobra jedinstva i mira. Koji živi.

26. studenoga 2017.

Isus Krist – Kralj svega stvorenjaUlazna pjesma Dostojan je zaklani Jaga njac primiti moć i bogatstvo i mudrost i snagu i čast: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova.

Otk 5, 12; 1, 6

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, svome ljubljenom Sinu dao si svu vlast na nebu i na zemlji i postavio ga glavarom cijelom svijetu. Molimo, oslobodi sva stvorenja iz ropstva zla da tebi jedinome služe i tebe bez kraja slave. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Ez 34, 11-12.15-17Čitanje Knjige proroka Ezekiela»Ovo govori Gospodin Bog: ’Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti! Kao što se pastir brine za ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ću se pobri-nuti za svoje ovce i skupit ih iz svih mjesta u koja se raspršiše u dan oblaka i mraka. Sam ću pasti ovce svoje i sam ću im dati počinka’ – govori Gospodin Bog. ’Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom – past ću ih pravedno.’ A vama, ovce moje, ovako govori Gospodin Bog: ’Evo me da sudim između ovce i ovce, između ovnova i jaraca!’«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 23, 1-3.5-6Pripjev: Gospodin je pastir moj:

ni u čem ja ne oskudijevam.Gospodin je pastir moj:ni u čem ja ne oskudijevam;na poljanama zelenimon mi daje odmora.

Na vrutke me tihane vodii krijepi dušu moju.Stazama pravim on me upravljaradi imena svojega.

Trpezu preda mnom prostirešna oči dušmanima mojim.Uljem mi glavu mažeš,čaša se moja prelijeva.

Dobrota i milost pratit će menesve dane života moga.U Gospodnjem ću domu prebivatikroz dane mnoge.

Drugo čitanje 1Kor 15, 20-26.28Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnu-lih! Doista po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu Dolasku; potom – – svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako vrhovništvo, svaku vlast i silu. Doista, on treba da kralju-je dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. Kao posljednji neprijatelj bit će obes-krijepljena smrt. I kad mu sve bude podlo-ženo, tada će se i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio, da Bog bude sve u svemu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Mk 11, 9-10Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje: Blagoslovljeno kraljevstvooca našega Davida koje dolazi.

34živo vrelo 35

Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Krist Sudac svijeta.

Adventskirche, Hamburg-Schnelsen, Njemačka.

MOLITVA VJERNIKA

Kristu, izvoru života i Kralju svega stvorenja, uputimo svoje prošnje zajedno moleći:

Dođi kraljevstvo tvoje, Gospodine!1. Za Crkvu u svijetu: da u svome zemaljskom

hodu bude vjerna tvojoj riječi te o tvome ponovnom dolasku bude dostojna dara vječnosti koju si joj pripravio, molimo te.

2. Za pastire Crkve: da budu vjerni nasljedovatelji Isusa Krista, istinskoga pastira i učitelja, te, služeći u ljubavi, predvode tvoj narod u izgradnji tvoga kraljevstva te, molimo te.

3. Za vladare koji upravljaju ‘kraljevstvima’ ovoga svijeta: nadahni ih da promiču pravednost te se zauzimaju za izgradnju mira u cijelome svijetu, molimo te.

4. Za našu domovinu: probudi u svim njezinim građanima odgovornost za sve što nam je zajedničko, a kršćane nadahni da vjernim življenjem evanđelja preobražavaju lice cjelokupnoga društva, molimo te.

5. Za braću i sestre koji pred nama pođoše iz ovoga života: uvedi ih u svoje nebesko kraljevstvo, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, Kralju svega stvorenja, Ti si početak i dovršetak svega. Upravi naše misli i djela putem na koji nas zoveš te na kraju zemaljskoga hoda budemo dostojni Kraljevstva koje si nam svojom smrću i uskrsnućem pripravio. Ti koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Pričesna pjesmaStoluje Gospodin – Kralj dovijeka. Gospodin narod svoj mirom blagoslivlje.

Ps 29, 10-11

Popričesna molitva Gospodine, pozvao si nas da služimo Kristu, Kralju svega svijeta. Okrijepi nas ovom hranom, koja daje besmrtnost, da budemo dionici njegova kraljevanjai vječnog života. Po Kristu.

Evanđelje Mt 25, 31-46Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme reče Isus svojim učenicima: »Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli nje-govi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlu-čuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zde-sna, a jarce slijeva. Tada će kralj reći onima se-bi zdesna: ’Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripra vljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dado-ste mi jesti; ože dnjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; obo-ljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’ Tada će mu pravednici odgovoriti: ’Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i na-hranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zao-grnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im od-govoriti: ’Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ Zatim će reći i onima slijeva: ’Odlazi-te od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi pi-ti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zao-grnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’ Tada će mu i oni odgovoriti: ’Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stran-ca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslu-žismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ’Zaista, ka-žem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’ I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.«Riječ Gospodnja.

OTAJSTVO I ZBILJA

36

Matejevo 25. poglavlje govori o koncu vremena. To čini dvjema prispodoba-ma i opisom posljednjega suda. Isus je

pri kraju svoga javnoga djelovanja i u ovim pris-podobama govori o onome što će se dogoditi na koncu svega. Kao da na svijet, neposredno prije svoje muke, gleda s njegovoga kraja i svoje slu-šatelje poučava o tome što će na koncu vremena biti važno. Prispodoba o deset djevica govori o koncu vremena kada će se pokazati tko je živio budno i spreman dočekao dolazak Zaručnika, a tko je odgađao ozbiljnost života i prespavao pri-gode za dobro. Prispodoba o talentima govori o koncu vremena kada će u radost Gospodara ući onaj tko je njegove talente umnožio svojim radom, a u Kraljevstvo nebesko ne će ući tko se iz straha nije odvažio ni u što ulagati i tko je nje-gove talente zakopao. Treća slika govori izrav-no o sudu pa zapravo i nije riječ o prispodobi i o metaforičnom govoru. Isus izravno opisuje posljednji sud. Metaforičnost nalazimo samo u nutarnjoj usporedbi Sina Čovječjega s pastirom koji razlučuje svoje ovce.

Isus se pojavljuje u svojoj slavi okružen svojim anđelima. On će na koncu vremena sje-sti na svoje prijestolje, a pred njim će se sabrati svi narodi svijeta. Cijeli će se svijet razdvojiti na dvije strane: na desno i lijevo. Kriterij raz-dvajanja jesu djela učinjena drugim ljudima.

Ovdje se zrcale blaženstva o kojima je bilo riječi na početku Isusova javnog djelovanja. Prihvaćanje i ulazak u Kraljevstvo ili odbaciva-nje i zabrana ulaska ovisit će o tome što je tko činio drugom čovjeku. Na koncu vremena ne će biti ni saslušanja niti rasprava. Sud o sud-bini naroda i pojedinaca već je donesen. Ne na temelju nekoga suda unaprijed ili nekoga usuda. Donesen je na temelju onoga što smo činili drugom čovjeku. Odnos s Bogom i vječ-na sudbina ovise o ljudskim odnosima prema najbližima i nadasve prema najneznatnijima.

Krist ima zadnju riječ o sudbini svih naroda. On razlučuje ljude na dvije skupine. Tako naliči pastiru koji razlučuje ovce od jaraca. Vjerojat-no je u Matejevu tekstu riječ o ovcama i koza-ma pri čemu neki tumači Pisma misle na to da su ovce bijele, a koze crne pa se razlučivanje na koncu vremena pojavljuje kao razlučivanje do-brih od zlih. Ukoliko se u usporedbi s pastirom misli na odvajanje jednog dijela blaga određe-nog za klanje, onda ova slika dobiva izrazito ja-ko obilježje konačnoga suda na kojemu će jedni biti spašeni, a drugi bačeni u propast.

Blagoslov i prokletstvoIsus nakon usporedbe Sina Čovječjega s pasti-rom nastavlja izravan govor. One s desna naziva blagoslovljenima, a one s lijeva prokletima. Kao što je Bog po Mojsiju izabranomu narodu dao na izbor blagoslov i prokletstvo, tako sada, na koncu vremenâ, Sin Čovječji izriče konačan sud te jedne proglašava blagoslovljenima, a druge prokletima. Tko je izabrao život i dobro drugog čovjeka, sada je blagoslovljen, a tko nije, sada je proklet.

Isus se poistovjećuje s najmanjima. O to-me što je tko činio najmanjima ovisi konačna sudbina. Ona ne ovisi o dogmatici ili znanju, o umijećima ili častima, o titulama ili uspjesima. Isus na ljudski život gleda iz perspektive naj-manjih, neprimjetnih, onih od kojih nitko nije mogao očekivati ništa. Iz njihove se perspekti-ve vidi tko je nahranio gladne, napojio žedne,

Krist Kralj

Zadnje mjerilo: patnja drugog čovjeka

Izabrani za Božje kraljevstvo. (Lorenzo Maitani: Posljednji sud, detalj, katedrala u Orvietu, oko 1310. )

36živo vrelo 37

Zrnje…

MU

DR

OST

CR

KV

E

primio strance, zaogrnuo gole, pohodio bole-sne i zatvorene. Jedni su proglašeni blagoslov-ljenima. O njima se ne kaže da su susreli Isusa u propovijedanju ili evangelizaciji. Odlučujuće je što su prema najmanjima imali odnos po mjeri Isusova navještaja. Sluti se da vjera u Isusa i odnos s njim nisu svrha u sebi samima. Tko ima odnos s njim, otkriva svijet drugih ljudi i zna kako odgovoriti na njihove potrebe. Odnos vjere je otvaranje očiju za tuđu glad i žeđ, za tuđu golotinju, bolest ili utamničenost, za drugog čovjeka koji nije moje krvi, jezika, naroda i vjere. Tko vjeruje da je Isus Sin Čo-vječji, on druge ljude gleda njegovim očima i u najmanjima prepoznaje njegovu prisutnost.

Prokletima Sin Čovječji govori da ga nisu nahranili, napojili, zaodjenuli, pohodili. Oni su zatečeni tim sudom jer se ne sjećaju da su ga ikada susreli. Isus im tada otvara oči da vide kako se on sâm skrivao u gladnima, žednima, golima, bolesnima, strancima i utamničenima. Sve što su propustili činiti najmanjima, nisu učinili njemu. Sada im ne sude najmanji, nego Sin Čovječji koji se poistovjetio s njima. Ova slika pojednostavnjuje pitanje ljudskoga zla. Naravno da se ljudsko zlo ne sastoji samo u propustima. Ljudi nisu samo propustili činiti dobro. Oni čine i zlo iz raznih razloga i na ra-

Ako se bit kršćanskoga života sastoji u osobnoj povezanosti s Kristom po ljubavi, treba mati na umu da ljubav uključuje uza-

jamno potvrđivanje te uzajamno davanje i primanje. Vjerno zna-demo da od Krista stalno primamo, ali što i kako i Njemu u ovom životu dajemo, kako m i njega potvrđujemo? Njegova je poduka, kao odgovor na to pitanje, sadržana u Mt 25, 31-46 sa sažeto u retku 40. Matejev tekst upozorava na ugrožene materijalno, socijalno, politički (izraženo kroz tipične situacije), ali treba dohvatiti njegov adekvatniji smisao, a to je: prihvatiti čovjeka u njegovoj potpunoj konkretnosti i drugosti, kao svoj »Ti«, u kojemu prihvaćam Krista. […] Evanđeoski odlomak upozorava da je čovjek u svojim konkret-nim vezanostima u pravome smislu »teološko mjesto« (vrelo teo-loške spoznaje), u smislu onoga što je rekao Pavao VI. na svršetku Koncila: »Da bi se upoznalo Boga, potrebno je upoznati čovjeka.«

T. J. ŠAGI-BUNIĆ, Prema civilizaciji ljubavi, 211.-212.

Prepoznavanje Krista u gladnima, bolesnima, napuštenima i svim potrebitima, nije poziv koji bi dopi-rao tek iz Kristova konačnoga suda na kraju vremena; to je poziv koji je upućen već iz njegova zemalj-skoga života koji je živio suobličen u potpunosti onima koju su bez bogatstva, bez doma, bez prava… a na koncu, lišen haljinâ, i bez dostojanstva umiranja. Isti Krist – prepoznat u patnji svijeta i u sudu svijetu – otkriva nam nerazdruži-vost križa i slave, življenja sadaš-njega trenutka i vječnosti koja nam je pripravljena.

zne načine. Pa ipak, zadnji kriterij suda ostaje isti: pitanje odnosa prema drugom čovjeku.

Kada se vjernici nedjeljom saberu oko Kri-stove prisutnosti u Riječi, u tijelu i krvi, su-sreću se s ovim Matejevim tekstom i osjećaju kako su pozvani propitati svoje odnose i svoje stavove, svoja politička i ljudska opredjeljenja, stavove svojih predstavnika i stavove svojih pastira. Svi su podložni zadnjoj mjeri Isusova suda, odnosu prema neznatnima. Nisu pozva-ni brinuti se samo za svoje ili samo za članove svoje zajednice. Krist poziva na otvaranje oči-ju za najmanje, za najneznatnije, za najmanje primjetne. Oni mogu biti začeta djeca kojima prijeti ubojstvo, bolesni i stari izloženi odba-civanju, izbjeglice istjerane iz svoje domovine, nezaposleni i siromašni, zapušteni i osamljeni. Svaka zajednica ima svoje neznatne. Krist je u njima bez obzira na njihov vanjski izgled. On se i dalje nalazi u gladnima i žednima, u stran-cima, u golima, bolesnima i zatvorenima. Tako vjernici iskustveno znaju da se euharistijski susret s Uskrslim zrcali u svakodnevnome od-nosu prema potrebama drugih ljudi, a susret s neznatnima doživljava kao lomljenje kruha od kojega živi svijet. Zadnje mjerilo suda, patnja i potreba drugog čovjeka, prvo je mjerilo i prvi imperativ žive vjere.

Ante Vučković

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

38

Dođi Kraljevstvo tvoje, Gospodine!Razmišljanje uz prispodobe o Božjemu kraljevstvu

Ispovijedamo da kraljevstvo Božje, koje ima početak ovdje na zemlji u Kristovoj Crkvi,

nije od ovoga svijeta kojega obličje prolazi (1Kor 1, 31), i da se njegov istinski rast ne može poistovjetiti s napretkom ljudske civilizacije, znanosti ili tehnike. Rast se njegov sastoji u tome da uvijek što dublje upoznajemo neistraživa Kristova bogatstva, da se uvijek sve snažnije nadamo vječnim dobrima, da uvijek sve gorljivije odgovaramo ljubavi Božjoj, da među ljude uvijek sve više širimo milost i svetost. Ali, ista ljubav potiče Crkvu da se stalno brine i za istinsko vremenito dobro ljudi. Premda ne prestaje dozivati u pamet svojoj djeci da ovdje na zemlji nemaju stalna prebivališta, ipak ih potiče da rade, svaki u svojemu zvanju i sa svojim sredstvima, za dobro svojega zemaljskog grada, da promiču pravdu, mir i bratstvo među ljudima, da obilno pomažu svojoj braći, osobito onima najsiromašnijima i najpotrebitijima. Silna briga Crkve, Kristove Zaručnice, za potrebe ljudi, za njihove radosti i nade, muke i napore, nije ništa drugo nego njezina velika želja da bude uz njih kako bi ih rasvijetlila Kristovim svjetlom i sve sabrala u njemu, njihovu jedinomu Spasitelju. Ta se briga nikada ne smije shvatiti kao da se Crkva hoće prilagoditi stvarima ovoga svijeta ili kao da bi se smio umanjiti žar kojim ona iščekuje svojega Gospodina i vječno kraljevstvo.

38živo vrelo 39

Vjerujemo u vječni život. Vjerujemo da duše svih onih koji umiru u milosti Kristovoj –

bilo da im je još potrebno čišćenje u čistilištu, bilo da ih Isus, čim se odijele od svoga tijela, uzima u nebo, kao što je to učinio s dobrim razbojnikom – čine Božji narod s onu stranu smrti, koja će konačno biti pobijeđena u dan uskrsnuća, kada će se te duše opet sjediniti sa svojim tijelima.

Vjerujemo da mnoštvo onih duša koje su sabrane oko Isusa i Marije u nebu čine Nebesku Crkvu,

gdje u vječnome blaženstvu gledaju Boga kakav jest (usp. 1Iv 3, 2) i gdje također, prema različitim stupnjevima, sudjeluju zajedno sa svetim anđelima u božanskoj vlasti koju vrši proslavljeni Krist, posredujući za nas i pomažući našoj slabosti svojom bratskom brigom (usp. LG 49).

Vjerujemo u zajedništvo svih Kristovih vjernika: onih koji putuju ovdje na zemlji,

pokojnih koji dovršavaju svoje očišćenje, i blaženika na nebu – svi oni zajedno čine samo jednu Crkvu; vjerujemo također da je u tome zajedništvu milosrdna Božja ljubav i njegovih svetih uvijek spremna slušati naše molitve, kao što nam je Isus rekao: »Ištite i dat će vam se.« (Lk 10, 9-10) Stoga s vjerom i nadom očekujemo uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka.

Blagoslovlje Bog – Sveti, Sveti Sveti! Amen.

Iz »Ispovijesti vjere naroda Božjega«pape Pavla VI., 30. lipnja 1968. (br. 20.-23.)

živo vrelo40

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK Pisma čitatelja

Blagoslov naroda evanđelistarom

Navještaj evanđelja predstavlja vrhu-nac liturgije Riječi u svim liturgijskim slavlji-ma. ‘Dimenzija vrhunca’ pokazuje se u očito-vanoj vjeri da se po navještaju riječi evanđelja uprisutnjuje sama Riječ, Krist koji govori oku-pljenoj zajednici. Taj susret Crkve s Gospo-dinom po govoru i slušanju u liturgijskome obrednom izricanju pronašao je razne obred-ne znakove vjere i štovanja: navještaju Evan-đelja prethode procesija, kađenje, poklik Kri-stu, znamenovanje znakom križa; Evanđelje se naviješta svečano, pjevanjem, a zajednica ga sluša stojeći; na kraju đakon ili svećenik ljubi evanđelistar – na sličan način kako se na po-četku mise iskazuje čast oltaru, znaku Kristo-ve prisutnosti. U svoj toj obrednosti, uz znak ambona s kojeg se naviješta (samo) Božja riječ, posebna je pozornost od najstarijih vremena bila pridavana Evanđelistaru, knjizi koja sadr-ži tekst svetoga Evanđelja. Evanđelistar je bio poiman kao znak Kristove prisutnosti. Zato je kao knjiga posebno oblikovan i urešen, sve-čano ga se nosi u procesiji (kao i Gospodinov križ), iskazuje mu se čast kađenjem i poljup-cem (na sličan način kao i oltaru), a u liturgij-skome prostoru daje mu se posebno mjesto.

Na tragu te liturgijske osjetljivosti može se govoriti i o blagoslovu puka evanđelistarom nakon navještaja evanđelja. Ipak, potrebna su neka razjašnjenja. Čin blagoslova puka evanđe-listarom izvorno ne pripada rimskoj liturgijskoj tradiciji. Nakon Drugoga vatikanskoga eku-menskoga sabora nerijetko se, osobito u papin-skim slavljima, želi istaknuti zajedništvo cijele Crkve i povezanost liturgijskih tradicija, pa se u rimski obred unose neki elementima iz bogate baštine kršćanskoga Istoka. Tako je čin blago-slova puka evanđelistarom na svečanim papin-skim slavljima preuzet iz bizantske tradicije.

U bizantskome obredu ta gesta pripada jednako svećeniku kao i biskupu. Rimski pak

obred u novije vrijeme preuzima tu gestu, ali s izvjesnim ograničenjem. Nova Opća uredba Rimskoga misala (br. 175) dala je legitimnost toj obrednoj gesti u rimskomu odredu, ali s napomenom: »Kad đakon poslužuje biskupu, donosi knjigu biskupu da je poljubi ili je sam poljubi (…). U svečanijim slavljima biskup može, ako je zgodno, blagosloviti narod evan-đelistarom.« Jasno je naglašeno da je ta gesta u rimskome obredu pridržana samo za slavlja kojima predsjeda biskup, i to za ona svečanija slavlja (in celebrationibus sollemnioribus).

Razlog pridržanosti toga obrednoga znaka za svečanija slavlja kojima predsjeda biskup sto-ji, čini se, u činjenici da je rimski obred uvijek naglašavao tijesan suodnos biskupske službe s naviještanjem evanđelja (P. Sirboni). Biskup je, naime, prvi odgovorni služitelj naviještanja Kri-stove evanđelja, a što se u liturgiji biskupskoga ređenja izražava znakom polaganja evanđelista-ra na biskupovu glavu. Odnos biskupske službe i naviještanja evanđelja još je jače naglašen u slav-lju euharistije prema ambrozijanskome obredu: nakon naviještenog evanđelja, đakon pristupa biskupu koji sjedi na katedri te ga kadi, na sličan način kao i evanđelistar prije navještaja evanđe-lja. Činom kađenja biskupa želi se pokazati da biskupova pastirska riječ, izrečena u homiliji, ne-ma za cilj samo tumačiti riječ, nego biti nastavak i aktualizacija same naviještene Božje riječi. I bez uvođenja toga znaka u rimski obred, on može biti nadahnuće dubljem razumijevanju liturgije Rije-či, osobito homilije.Gesta blagoslova puka evanđelistarom uvedena je, dakle, u rimski obred kao ‘novost’, ali samo za slavlja kojima predsjeda biskup, te nije predvi-đena ni dopuštena za druga slavlja. Tako je znak u rimskoj obrednoj interpretaciji i uporabi zado-bio svoju značenjsku specifičnost, koja bi njego-vim proširenjem na sva slavlja bila izgubljena ili barem zasjenjena.

Cijenjeni, primjećujem zadnjih godina u slavljima mise jednu meni nepoznatu gestu: nakon navještaja evanđelja i iskazivanja počasti evanđelistaru, biskup blagoslivlja puk evanđelistarom. Je li riječ o nekoj liturgijskoj novosti ili o proizvoljnosti pojedinaca?

p. Marko B.

USKORO U PRODAJI!

U Liturgijskom kalendaru su za svaki tjedan kroz godinu predviđene po dvije stranice s naznakom liturgijskih čitanja za svaki dan te citatom iz evanđelja dana.

Na kraju kalendara nalazi se Mjesečni preglednik za 2018. godinu. Kalendar ima 152 stranice i tiskan je dvobojno na kvalitetnome papiru u PVC koricama,

što mu osigurava otpornost na habanje i jamči cijelogodišnje korištenje. Na veće količine odobravamo popust. Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu kalendara.

Kalendar možete naručiti e-mailom na: [email protected],faksom na broj +385 (0)1 5635 051 ili pozivom na broj +385 (0)1 5635 050.

Cijena: 28,00 kn

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X

Nic

olas

de

Staë

l

Documents

2017 · tati o umjetničkoj vrijednosti glazbe, drugi o dostojnoj formi glazbe za liturgiju Crkve, neki opet o pjesmama koje bi bile prikladne za slavlja u raznim (i specifičnim)