T a m n o M o r e

Hodam alejom mraka, veliko more. Sloj po sloj,

mrak za mrakom, beskonani mrak svugdje oko

mene. Gdje god pogledam, ne vidim nita.

Zamiljam sunce, sputam ga u mrak, ali ono se

gasi. Otvaraju se velovi tame. U utrobi sam

Babalon, utrobi koja je mrak I tuga. Nadziru se

sjenke, poput aveti. Koncentriram se da vidim to

je iza vela tame. Nailazim na pseu utrobu I

bljuvotinu. Carstvo tuge. U prijestolnici sam

Binaha. Prazno je, iako oko sebe osjeam radost

univerzuma, ja sam negdje duboko, u utrobi

svemira. Gledam kroz malu toku svjetove, ljude,

civilizacije I ivot, ali ga ne osjeam, propadam

sve dublje iza velova tame.

Osjeam sve veu tugu I mrak. Nalazim se u

pustinji koja je tamno more, gotovo crno, nema

nikoga. Svi su svjetovi I civilizacije progutane,

sakrivene u slojevima koje ja probijam kroz tugu, mrak vlastitog srca. Beskonanost me ubija, nema kraja. U

ovoj pustoi nema nikoga, sve je na neki nain gore I dole, ali sakriveno u velu. Kao da se sve pretvara u krug.

Vrtlog. Najzad, vidim toku svjetla, ali moja je svijest irina tame. Pokuavam ga dirnuti, ali ne mogu, krug se

ponovno pretvara u ravninu I more.

U toj pustinji, aveti I prokletstvu samoe, traim nekoga. Kada bih bio crv, tada bih bio car, jer tu crv caruje. Ja

sam samo praina u velikoj vodi koja je mrak oko mene. U mraku vidim ivot, koji ne mogu dosei, vidim aveti,

sjenke uma koje se kreu pustinjom. Pribliavam se nekome, ali mu ne vidim lice. Oni su pokriveni, ali ipak,

sada vidim, to su adepti, majstori hrama, inicijanti Babalon koji su vidjeli lice Najsvetijeg, i sada u njegovu slavu

lutaju pustoima mraka, da bi pronali svjetlo.

Ja sam jedan od njih, ali to ne mogu razumjeti. Oni su ja, ja sam oni. Beskonaan je mrak i tuga, koja nema

kraja. To je Babalon, sterilna, bez svjetla, ali upravo adepti trae prolaz, da mrak postane svjetlo. Traimo

kvintisenciju i eliksir, da dopremo do Oca, koji je umoran na prijestolju, trai krv svetaca, koju cijedimo za njega

u mraku Babalon, u tiini tuge, gdje je radost sakrivena u velovima tame.

Otvaram jedan veo tuge, vidim svijet. itavo kraljevstvo je ispred mene, dvorac, kralj, mone vojske, ratnici I

seljaci, obrtnike, velike ume I panjake, planine I potoke, te na kraju more. To je samo jedan svijet sakriven u

velu. Tamo vlada radost. Ljudi ive I rade, sputam se u svijet kao kapljica krvi.

Postajem seljak, pa obrtnik, pa ratnik, pa moni kralj. Mogu biti svatko, ali nisam nitko. Uivam u svjetlosti,

radosti, zaboravljam na mrak. ivim, ali poeo sam da se guim. Ne mogu vie, mrak je moja priroda, otvara se

nebo, vraam se kui, ponovno lutam beskonanim mrakom, u nitavilu. Preuzima me depresija, samoa. U

daljini vidim taj svijet u kome sam ivio, ali samo kao iskru svjetla nasuprot metafizikom suncu koje se nadzire

u daljini.

Pribliavam se suncu. Samnom su svi adepti. Mrak postaje svjetlo, olovo zlato, ja dijamant. Krv je data, otac se

je dignuo sa prijestolja, pribliio majci, prosvijetlio. Sada vidim onaj svijet radosti kao mrak, negdje u ponoru

kozmosa, kao ostatak koji luta, trai svjetlo, ali izmeu je nevidljivi zid. Opet sam u mraku, ali sada razbirem

oblike. Vidim kroz velove, more vie nije tako tamno, tuga nije tako velika. Babalon je oploena, utroba je

prosvjetljenja, moje oi koje su bile vrsto zatvorene, ui zapeaene, polako se otvaraju izmeu svjetla I

mraka, tuge I radosti.

Vidim vrt. Vidim vrtlara. On je NEMO, inicijant koji je razotkrio veo mraka, ugledao Najvieg. Prekriven je, ne

vidim mu lice. U vrtu ima stotine cvjetova, brine se za svakoga. Jednoga njeguje, drugoga lijei. Brine se, da

zemlja bude plodna, odstranjuje korov. Promatram ga, pribliavam mu se. On nema lica, jer lice mu je izgorjelo

dok je gledao najvieg. Odrekao se je vlastitog lica, zato uzgaja vrt. Gledam ga, shvaam da sam to ja, ali ne

mogu postati on.

Sada miluje jedan cvijet. Gledam cvijet, vidim da je to prekrasna ena, sve je cvijee, prekrasne ene, koje on

slui. A onda se jedna pretvara u list knjige, knjige magijske mudrosti i moi. Vrt je knjiga, on je vrt, I svaki je

cvijet on, I ona vrt I knjiga. Gledam u procjep, vidim velove, a ispod vidim svjetove. Svaki cvijet izvire iz jednog

svijeta, alje svoje mirise, bolesti, tvrdou I mekou. On brine o cvjetovima, on brine o svjetovima I

kraljevstvima koje njeguje, da bi sve opet prenio u mrak, te da bi prosvijetlio mrak, zadovoljio Oca svog.

On moe diskreirati hram, zakljuiti vlastitu karmu, dovriti veliko djelo potezom tapa, ali on to nije uradio. To je

njegova tajna, ne zato jer se boji da nee zadovoljiti Oca, prosvijetliti majku, jer on nezna za strah, ve on to ne

eli, on je majstor hrama, inicijant Binaha.

Ona, Babalon, najvea je bludnica I svetica, koja je zavela cjeli svijet, te povrh toga ostala vjena djevica, sama

u mraku u pustoi gradi svjetove i civilizacije. O koje je moje prokletstvo, ja koja dajem svima, meni nitko ne

vraa i nita ne daje. To je moja najvia tajna I radost. Ljubovala je sa svima, od prosjaka do cara, stvarala

svjetove, spaavala civilizacije, ali je nitko nije vidio, nitko je nije osjetio, niti prepoznao. Ona je sakrivena, u

vlastitoj utrobi nosi cjeli univerzum.

Vani je tijelo, veliki ovjek, koji luta pustinjom, dijelovi njega, cjelo njegovo tijelo je kozmos. To je Avatar, Veliki

ovjek koji nosi sve. On je sunce koje sve grije, ali svi su na njemu, hladno im je. Zato je potrebno ui u utrobu I

mrak, tugu I patnju, biti gaen I ponien, biti pas koji jede vlastitu utrobu I lie vlastitu bljuvotinu, jer se tako

otvara sakriveno. To je tajna Babalon I Binaha, to je tajna koju nosi NEMO, to je tajna koju e otvoriti najuporniji,

koji su svoje srce otvorili prema svijetu, preuzeli njegov teret na vlastitu duu, i sada vise na kriu, lutaju

pustinjom elei ledeni dijamant sa sjevera dovesti na jug, ali to je nemogue.

Oni koji to uspiju, prenijeti led sjevera kroz pustinju, a da se led ne otopi, biti e inicirani u Maga, i onda idu u

nezamislivi pakao pakla, u svojoj najveoj radosti I srei, na otrici maa, razapeti na uetu ponora, oni e

sjesti, jer su vidjeli neizrecivo, neoitovano izgubili sve.

Oni koji su zatvorenu u kuli vlastitog srca, u gradovima I kraljevstvima, rtvuju njih da bi bili oni, oni e platiti

prokletstvom vlastite due. Oh koja je to velianstvena igra, tako sakrivena I tajnovita, svugdje oko nas, ali mi je

ipak ne vidimo. To su crna braa, jer su prokleli sebe, ne ele opiti s Babalon, primiti njezine poljupce I vino,

njezin kteis, u koji je zabijeno beskonano igala koje su bol. Zato se ona prostituira, ali nitko je ne vidi, jer nitko

nema hrabrosti I snage da ue u njezin kteis, da izdri bol. NEMO je to uspio, odrekao se je sebe radi nje, ubio

je sebe da bi uao u nju, postao je bol I patnja.

Tako je bilo, tako e biti, dok postoje svjetovi I civilizacije, dok postoji cjeli kozmos, u vjenosti I trenutku koji to

nije, ali eli postati. Babalon e nestati, jer nikada nije ni postojala, svjetovi e se raspasti jer nikada nisu niti bili,

I ostae samo ono to jeste,

Apsolutno.

ak e I bog biti ubijen da bi sve postalo nita jer nikada nije niti bilo.

Crno ulje tee. Nalazim se u moru koje me guta, crnog ulja. Nema nikakvog traga ivota, ne vidim niti dubine,

niti kraja. Iznad mene je crno nebo, mali crveni oblaci, mutno sunce u visini bez kraja. U ovom uasu imam

osjeaj da sam progutan negdje u dubinu, ali ni sam neznam gdje se nalazim.

Ipak znam, dobivam trenutno odgovor negdje iz dubine due, nalazim se u klifotima, palim svjetovima, palih

dua, propalih carstva anela I bogova, neispunjenih elja ovjeanstva, koje lutaju praznim prostorom

kozmosa. Progutan sam u nitavilo koje guta drugo nitavilo, jo vee I stranije od crnog ulja. Misli su mi

ubijene, nemam nikakvog osjeaja, sublimiran sam, ubio sam sve u sebi elei postati prosvijetljen, odrei se

svijeta, materijalnog naina ivota, ali postao sam sublimat u talogu ovjeanstva, grob svijeta.

Vjerojatno je to kazna Najvieg, jer sam zatvorio srce prema svijetu, elio sam vlastito spasenje koje je ego, ali,

razmiljam, postajem svjestan zablude, ego se utopio u crnilu, koje gledam kao stranog demona, Satanu, od

koga sam bjeao traei iluziju ljubavi, sada vidim istinu i la svega.

Nema demona i satana, sve samo ljudi stvaraju u fatamorganama vlastitog uma. Negdje u dubini due, vidim

malenu ruu, crna je I tamna, ali me usisava u svoj vrtlog. Predajem se rui, jer latice su sve to mogu da

zamislim u toj pustoi I stravi, za koju sam mislio da je istina i svjetlo. Postajem latica, latica se pretvara u jednu

enu. Mislim, odakle ena u toj pustoi, ali ja joj se predajem, opim s njom. Otvara se druga latica, I jo jedna

latica, jo jedna ena.

I tako jedna za drugom, pet se latica otvorilo, pet ena mi se je prikazalo s kojima sam opio, nebi li spalio

crnilo u orgazmu svjetlosti. U dubini cvjeta vidim malu toku svjetlosti. Koncentriram se prema njoj, sve jae I

jae, svjetlost se pribliava meni, a pet ena postaju moje tijelo, I svi nakon toga postajemo jedno.

Elementi se slau. Rua se je rascvala, svjetlost me progutala, ali ja traim I dalje, ulazim u dubinu svjetla.

Vidim veliku urnu, kada bi ova galaksija bila nogometno igralite, ta velika urna koja stri u mraku kozmosa

postaje lopta, I sve se okree oko nje. Ona postaje sve vea, postaje cjela galaksija, crno ulje slijeva se u nju, ili

je progutano.

Napokon, svjetlost orgazma je zapalila veliku kozmiku vatru jednog unitenja ljudske ludosti, koju upravo sada

gledam. Sve sulude misli I propasti svijeta gore u ovoj nebeskoj vatri pomirenja I zaborava, ali samo je jedan

mukarac dodirnuo enu, ena mukarca, apsurd koji moj ego jo ne moe zamisliti i razumjeti. Crno ulje je

izgorilo u toj stranoj vatri koja se desila u nekom metafizikom, viem kozmosu, I opet sam sam, ali um mi

radi. Promatram prazninu koja se ispunjuje, formiraju se svjetovi, otvaram oi u svijetu zemlje.

Nalazim se u velikoj aleji. Nema kraja, sve je igralite svijeta, cjeli svijet je samo igralite, ljudi se igraju, u isto

vrijeme oni su gledaoci koji navijaju za svoje timove, ali to nitko ne vidi, niti nezna. Velika poasna loa iznad

svih loa i gledaoca. Znam, gore je Najsvetiji, elim ga vidjeti, upoznati, razgovarati s njim.

Diem se iz igralita, i itav taj svijet postaje malen kako se pribliavam toj loi koja zahvaa cjeli univerzum.

Kako se penjem prema gore, kako mi se svijest iri, vidim sve ljude svijeta, osjeam njihovu patnju i radost u

dubini svoje due koja je jedinstvo. Bol je nezamisliva, ne samo da osjeam njihovu patnju kao jednu iglu u

vlastitoj dui, ve njihovu radost kao dve. Ipak, gledam veliko svjetlo, punim duu, smanjujem bol, ali veliko

svjetlo mora imati oblik, I zato su svi ljudi prevareni, ali ja elim vidjeti oblik, elim konano spoznati njega, da

ga najzad vidim kakav je, a ne kao mutno svjetlo koje vara lutalice.

Ulazim u veliko svjetlo koje me je trenutno progutalo. Bol je prestala, putujem negdje u dubinu, srce kozmosa,

radostan i miran. Najednom, naem se pred vratima, crna ruka ne dozvoljava mi ulazak.

"Tkoo si ti !!!", upitam glasom koji se iri prostranstvom praznog prostora.

"Ja sam demon istine, I ne putam te unutra".

Ne!, nisam se dao zavesti, gledao sam u oi demona koji me je elio prestraiti, uao sam u njegovu duu i

srce, koja je najvei mrak, propadam u beskonanu dubinu, abyss univerzuma.

Padam, padam, padam, ali nikako da padnem, neznam ni gdje se nalazim, tko sam, ima li spasa za mene

progutanog od demona kome sam se predao, ali ja o svemu tome ne razmiljam, propadam, propadam,

propadam, najednom izgubim svijest

U velikoj sam aleji. Svjetlost. Tiina. Beskonanost. Nema nikakvog oblika, onaj strani demon koji me je

progutao u svoju utrobu, samo je isprana sjenka mog lanog uma, sve anele vidim kao isprane sjenke, svu

svjetlost, radost i patnju. Tiina. Ubija me jednino monotoni zvuk, poput centrale i crne oi koje gledan.

"Tko si ti?", pitam.

"Oh, najzad je netko doao do mene da me posjeti. Ja koji sjedim na ovom prokletom prijestolju kozmosa, ja

koji sam Bog, Najvii od svih anela I bogova, mene nitko ne posjeuje, jer drevni zakon kae, da nitko nasmije

ui ovdje gdje ja ivim tko je ita primio od mene, ali svima sam dao sve".

Sluam glas u sebi koji je samo govor mog ispranog uma, jer svaka je rije la u toj velikoj svetosti, glas

nastavlja,

Ti koji si se drznuo doi, vidjeti moju tajnu beskonanog oaja I patnje, biti e proklet poput mene znajui istinu u koju nitko ne eli vjerovati, jer svi su nasjeli laima I poklonim koje im moram davati, nebi li ih zaveo I

prosvijetlio.

O proklet bio ti, jer prokletstvo je ime moje,

a sve ono to znaju o meni,

a sve ono to su ikada uli o meni,

sve to mi darivaju,

sve u to vjeruju,

sve to znaju i osjeaju,

i sve to ele,

to e vidjeti i saznati

Najvea je la i iluzija, jer oni ne ele vidjeti istinu, uas i pakao prosvjetljenja, svjetlo oaja, depresiju praznog

prostora, najveu istinu koja je sakrivena duboko iza treih vratiju..."

I reeno mi je mnogo toga, ali tajne ostaju tajnama, zapisane u svima nama tako da ih nitko ne moe proitati,

otvoriti i vidjeti,

a oni koji uspiju, nikada ih nee moi nikome opisati, objasniti i objaviti,

Jer e time biti zauvijek prokleti u istini,

koju samo oni znaju.

www.drevnamagija.com

Tamno More