Tamni plamenovi

brenda joyce

plamenovi

bren

da

joyc

e pl

amen

ovi

Stigavši nepozvana u golemo kameno zdanje, drhtala je od užasa – i uzbuđenja. Jane Barclay bila je njegova štićenica.

Njezina vesela nevina priroda bila je potpuno suprotna njegovoj nagloj ćudi. On je bio divlji, eksplozivni, neotesani teksaški

bludnik – upravo ona vrsta muškarca koju ne može pripitomiti ni engleska ljepotica. Zajedno će biti uvučeni u mračnu oluju

njihovih strastvenih sudbina... i divlju, proždiruću ljubav.

BRENDA JOYCE autorica je četrdesetak romana i zbirki priča. Dobitnica je mnogih nagrada, a njezin debitantski roman, Nevina vatra, osvojio je nagradu Best Western Romance. Njezini romani su do sada otisnuti u više od četrnaest milijuna primjeraka i prevedeni na petnaest jezika.

To su romantične i duhovite priče pa stoga i ne čudi da je stekla toliko obožavatelja. Više o Brendi Joyce možete saznati na internetskim

stranicama www.brendajoyce.com. Na hrvatskom su joj jeziku objavljeni romani: Nevina vatra, Rajska vatra, Ljubičasta vatra i Vatrena oluja.

Roman Tamni plamenovi s engleskoga je prevela IVA DIVLJAKOVIĆ.

ISBN 978-953-14-0979-7

w w w.moz aikknjiga.hr

149,00 kn

amniplamenovi

brenda joyce

▴judith mcnaughtKraljevstvo snova

▴susan elizabeth phillips

Zlatna djevojka

k r a l j i c e l j u b av n i h r o m a n a

▴suzanne enoch

Naputci o nedoličnom vladanju namijenjeni mladim gospođicama

▴catherine alliot Oženjeni muškarac

Tamni plamenovi OMOT.indd 1 7/25/11 9:54 AM

TAMNI PLAMENOVI_2.indd 4 13.7.2011. 13:58:28

Brenda Joyce

Tamni plamenovi


KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga četvrta

Naslov izvornika Dark Fires

Copyright ∂ 1991 by Brenda Senior

Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga, 2011.

UrednikZoran Maljković

Nakladnik Mozaik knjiga

Za nakladnika Bojan Vidmar

Grafički urednik Marko Katičić

Ilustracija na naslovnici

Shutterstock

Lektorica

Ivanka Šenda

KorektorDinko Petriševac

TisakRadin Zagreb, srpanj 2011.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim foto-kopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-0979-7CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 774079.


Brenda Joyce

Tamni plamenoviSa engleskoga prevela

Iva Divljaković



Za princa Eliyahua ‒ Volim te

Od srca zahvaljujem Tini Moskow i Leslie Schnur za njihovu čudesnu toplinu i nevjerojatnu podršku

koju su mi pružile.



I.‒ Lord Tame ‒

DRAGMORE, 1874.



1.

Nije baš bio dobro raspoložen.No grof od Dragmorea nije ni bio poznat po svom

dobrom raspoloženju.Dok mu se u ruci klatilo pismo, Nicholas Brag, lord

Shelton, stajao je i zurio s francuskih vrata na gradnji ko-jih je inzistirala njegova supruga. Pogled koji se pružao s balkona bio je spektakularan: bespuća pomno održavanih smaragdno zelenih livada, gusti grmovi ružičastih ruža, dug, zavojit šljunčani prilaz, a iza svega toga zelena brda uokvire-na hrastovima na samom zalazu njihove ljetne bujnosti. No grofa taj pogled nije mogao smiriti. Njegove muževne usne stisnule su se u ravnu crtu; tetiva u njegovoj snažnoj, suncem opaljenoj ruci stegnula se i zgužvao je pismo.

‒ Kvragu! Prasnuo je, divlje odbacivši pismo. Počeo je koračati gore-dolje.Prkoseći diktatima viktorijanskog uređenja koje ga je okru-

živalo, grof je, kao i obično, bio odjeven u mekane, po mje-ri skrojene, jahaće hlače, visoke crne čizme i finu pamučnu košulju, nemarno uvučenu u hlače i raskopčanu na prsima. Svakim novim pokretom do izražaja su sve više dolazili nje-govi mišići prožeti nekom sputanom silom, istovjetnom onoj u divlje pume ili pantere. Zastao je i pogledao u zgužvano pismo na podu; osjetio je djetinjasti nagon da ga zgazi petom. No znao je da time pismo neće nestati. Niti će ona zahvalju-jući tome nestati.

Štićenica.Prokleo je svoju pokojnu suprugu, ne osjećajući pritom ni

trunke grizodušja.


10 Brenda Joyce

Grof je nasrnuo prema prozoru, provlačeći ruku kroz svoju nevjerojatno gustu i crnu kosu ‒ toliko crnu da je na suncu imala plavi odsjaj. Za Boga miloga, pa on je imao previše obveza da bi se uza sve još igrao dadilje nekakvoj štićenici. U njegovu pomno isplaniranu životu nije bilo mjesta za takve komplikacije. Žetva samo što nije počela, a on je još morao otići do Newmarketa kako bi potražio neke rasplodne bikove. Ove se subote na utrkama natječe i njegov pastuh No Regrets (Bez Kajanja), a to, dovraga, neće propustiti. A namjeravao je i iduća dva tjedna provesti u Londonu, pod uvjetom, na-ravno, da na imanju sve protekne glatko.

Kvragu!Koliko joj je, dovraga, uopće godina?Bijesno podignuvši pismo, parao je papir dok ga je odmo-

tavao. Lice bi mu zasigurno bilo potpuno bezizražajno da nije bilo ljutnje koja je sijevala iz njegovih sivih očiju, toliko blijedih da su se, s vremena na vrijeme, činila srebrna, a do-datno ih je svijetlima činio i tamni brončani odsjaj njegove preplanule kože. Bilo joj je sedamnaest. Sedamnaest, za Boga miloga, i prema riječima njezine tete Matilde, bila je nemo-guća, zbog čega i dolaze po njegovu pomoć.

Grof je opsovao. ‒ Smjestit ću je s Chadom ‒ odlučio je cereći se. ‒ Možda bude neke koristi od nje u dječjoj sobi.

Kratko je promislio o tome je li pametno sedamnaestogo-dišnju djevojku smjestiti u istu prostoriju sa svojim petogo-dišnjim sinom, a zatim je otklonio svaku nedoumicu.

Njegova žena imala je sedamnaest kad su se upoznali.Bijes i frustracija rasli su. Ne, neće razmišljati o lažljivoj,

prevarantskoj kuji koja, ako su kršćani u pravu, upravo u tre-nutku dok on ovo misli, gori u paklu. Nasmijao se, bez imalo suosjećanja. Nije vjerovao u pakao, ni u suosjećanje, kad smo već kod toga.

Grofov pastuh bio je smeđ, velik i snažan baš kao i njegov gospodar. Timaritelji su se već bili naviknuli na svoga gospo-


Tamni plamenovi • 11

dara pa nitko nije ni trepnuo kada je Nick zajahao pastuhova široka snažna leđa i natjerao ga u galop. Učinivši to, uništio je šljunčani prilaz koji je svakodnevno pažljivo grabljan kako bi zadržao svoju besprijekornu formu. Njegova je supruga iz-dala nalog o održavanju prilaza još za života, a on se održao i četiri godine nakon njezine smrti jer grofu jednostavno nije bilo dovoljno stalo da ga promijeni. Prilaz je kroz Dragmore vijugao pune četiri milje sve dok se na kraju nije spojio s glavnom cestom prema Lessingu, a potom i prema Londonu. Grof je divlje potjerao konja s prilaza, a zatim i preko pažljivo održavana travnjaka. Znao je da ga zbog toga njegovi vrtlari smatraju pravim ignorantom. Mislili su da nije svjestan či-njenice da takvom jurnjavom uništava travnjak, koji nakon njegovih eskapada oni moraju brzo dovesti u red postavlja-jući čitave busene nove trave, kako on, njihov gospodar, ne bi primijetio štetu. Nick se nasmiješio. Bio je to, naposljetku, njegov travnjak. Mogao ga je uništiti ako je to htio.

Kao jedno biće, u čistom skladu pokreta, kao u baletu, konj i njegov gospodar preskočili su bez puno truda široki visoki kameni zid. No, s druge strane ograde, grof je istog trenutka primirio pastuha i natjerao ga da dotadašnji tempo promijeni u lagani kas kako bi zaobišli stado ovaca ‒ njego-vih ovaca. Kasnije, u drugom dijelu pašnjaka, učinio je istu stvar kako svojim divljanjem ne bi uznemirio kobile i njihovu nejaku ždrebad. Nije jahao kroz žitna polja. Nikada to nije činio i nikada neće.

Činio je to samo po prokletom travnjaku za čije se održa-vanje brinulo petnaest vrtlara.

Vratio se u staju u košulji koja je dotad već bila potpuno natopljena znojem zbog čega je prianjala uz njegov moćni mišićavi torzo. Pastuh je teško disao. Timaritelji su istrčali kako bi prihvatili konja, no grof im je odmahnuo rukom da se ne približavaju. Šetao je s konjem sljedećih trideset minuta, sve dok se obojica nisu potpuno ohladila i osušila.


12 Brenda Joyce

Glavni timaritelj, starac Willard, promatrao ga je s uda-ljenosti žvačući duhan. Razrogačenim očima promatrao ga je i Willardov dvanaestogodišnji nećak Jimmy, tek pristigao u Dragmore. ‒ Je li istina? ‒ šapćući je upitao mali. ‒ Je li istina što govore? Je li on uistinu vrag?

Willard je ispljunuo drugi komadić duhana netremice pro-matrajući grofa, koji je pognuo glavu tik do pastuhova uha dok su mu ruke držale baršunaste uzde. Nije bilo moguće vidjeti je li u tom trenutku nešto govorio, no, prema načinu na koji je hodao, dalo se zaključiti da razgovara sa životinjom. U jedno je Willard bio siguran. Taj je konj nesumnjivo bio vražji stvor. ‒ Možda ‒ promrmljao je. ‒ Možda, ali nemoj da te uhvate da pričaš o tome, dečko.

Grof je ostavio pastuha i žustro krenuo natrag prema kući. Bilo je to golemo zdanje od četrdeset-pedeset soba, no još uvijek neznatno u usporedbi s dvorcem vojvode od Marlborougha. Bilo je popločano tamno sivim kamenim blokovima, čiju su monotoniju razbijali trijemovi, tornjevi i mnogo prozora s uokvirenim kristalnim oknima. Posvuda su zidovi bili obrasli ružama penjačicama, opet djelo njegove pokojne supruge. On je oduvijek više volio bršljan, sada već odavno posječen.

Južno krilo bilo je uništeno požarom. Pocrnjeli zidovi, tek mjestimično uspravljeni, uzdizali su se iznad pougljenjela ka-mena i greda. Na tom dijelu nije bilo krova, ni trijemova, uzdizao se tek jedan usamljeni toranj na kojem su zjapile ru-pe gdje su nekoć bili prozori. Stajao je ondje usred ruševina poput kakva tragičnog stražara. Grof nije pogledao zgarište ni krajičkom oka.

U radnu je sobu ušao kroz francuska vrata, razmišljajući pritom o viskiju i dopisivanju koje je vodio sa svojim najmo-primcem, farmerom u Braddocku. Brendi mu nikada nije prirastao srcu. Zastao je na pragu, pogleda prikovanog na



bujnu zaobljenu žensku pozadinu. Sluškinja se nagnula kako bi s poda pokupila zgužvano pismo.

Na licu mu se pojavio mlaki smiješak. Jedva primjetno za-krivio je kutove usana. Osmijeh bi bio gotovo nezamjetljiv da nije trenutno ublažio oštre crte njegova lica i prodoran po-gled. Bio je to najbolji osmijeh koji je grof mogao ponuditi.

Nekoliko trenutaka samo ju je gledao.Zatim joj se tiho približio, zgrabio je za bokove, pritisnuo

uz nju svoju tek probuđenu muškost, pa kad se ona, usprav-ljajući se, grčevito trznula poprativši to dubokim uzdahom, lagano je gricnuo njezin zatiljak.

‒ Uplašili ste me ‒ ukorila ga je bez daha, ne okrećući se. Sada se već naočigled opustila.

‒ Jesam li? ‒ privio ju je čvrsto uza se, obujmivši je ruka-ma, nabijajući se uz njezinu stražnjicu. Trenje između dva-ju priljubljenih tijela isprva se odvijalo polako, a zatim sve agresivnije.

‒ D-da ‒ izgovorila je hvatajući zrak. Unatoč strasti, kroz glavu joj je prošla misao kako bi mu mogla reći da ga se op-ćenito češće plašila; jedino kad ga se nije plašila bili su tre-nuci u kojima su vodili ljubav. No znala je da mu to nikada neće reći.

Grof je pritisnuo svoje lice uz njezin vrat i rukom počeo prelaziti po njezinim preponama, sve brže i brže, dok se oboje sve snažnije nisu počeli privijati jedno uz drugo.

Divlje ju je gurnuo te potrbuške pritisnuo na svoj radni stol, zadižući joj istovremeno suknje. Bila je mokra i vruća, a on je stenjao od neskrivenog užitka.

‒ Jače, gospodaru ‒ uzdisala je. ‒ Jače.Grof je čvrsto držao njezine bokove i stražnjicu; trenu-

tak kasnije sve je završilo. Nije se čak ni pokušao obuzdati ‒ jednostavno mu nije bilo bitno. Pao je na nju, i odmorio se na trenutak poklopivši je svom svojom težinom, čekajući da i sama završi, a zatim se povukao i ponovno stegnuo hlače.


14 Brenda Joyce

Odmaknuo se i natočio si čašu viskija. Svjestan da sluškinja Molly iza njega popravlja suknje, u mislima je već bio drug-dje. Bilo je nesmotreno tako jahati No Regrets tik prije utr-ke. Vrlo nesmotreno. Srknuo je piće i odlučio da to više neće činiti. Pogled mu je preko francuskih vrata odlutao prema livadama. Molly se usudila tek preletjeti ga pogledom prije nego što je bez riječi nestala iz prostorije. Gotovo da nije ni primijetio njezin odlazak.

Ponovno se oneraspoložio. Pogledom je potražio zgužvano pismo, koje je sada ležalo na stolu gdje ga je djevojka ostavila. Pokušala ga je izravnati. Štićenica. Kriste! Što bi dovraga on trebao raditi sa sedamnaestogodišnjom štićenicom?

Sočno je opsovao.Grof od Dragmorea bio je bijesan.


2

Neće me biti strah.Nije me strah.

Bila je to mantra koju je Jane, u nekoj kombinaciji očaja i odlučnosti, ponavljala kako su se približavali Dragmoreu.

Sjedila je gotovo prilijepljena za sjedalo kočije koju su unaj-mili na željezničkoj postaji u Lessingu. U krilu je očajno lo-mila ruke prekrivene tankim bijelim čipkastim rukavicama. Njezine su se plave oči jedva mogle usredotočiti na livade koje su, uokvirene krošnjama stabala, prkosile tamnom kolo-voškom sutonu. Fina engleska sumaglica prekrivala je seoski krajolik. No ona nije uočavala ljepotu Sussexa. Osjećala je tek stezanje i snažno lupanje svog srca.

O, što ju je nagnalo da napravi onu glupost i prerušena u odjeću pokojne Charlotte Mackinney po hodnicima lo-vi školskog nasilnika Timothyja Smitha? Čitav njezin plan, nadahnut bujnom maštom i željom da pošteno prestraši tog malog, koji je svojim okrutnim nasilništvom zaslužio barem jedno dobro batinanje, poput bumeranga joj se obio o glavu. Charlotte Mackinney bila je Timmyjeva teta, pokojna tek mjesec dana. Jane je prestravila njezina nećaka kada je usred noći dolebdjela u njegovu sobu, mumljajući baš poput pravog duha ‒ ona je, na kraju krajeva, ipak bila glumica. Majstorski je odradila svoju ulogu. Timmy je u tom trenutku bio bljeđi od njezina porculanskog tena, bijel poput bjeloočnica vlasti-tih očiju. Sledio se. Lelujajući na vratima njegove sobe, Jane se toliko uživjela u svoju ulogu da nije čula kako je netko u hodniku. Gotovo je iskočila iz vlastite kože kada je žena iza nje uzviknula: ‒ Što je ovo?


16 Brenda Joyce

U Timmyjevoj sobi bio je mrkli mrak, od punog mjeseca i svijeće u hodniku dopiralo je tek slabo svjetlo. Jane se licem u lice našla s Timmyjevom majkom, Charlottinom sestrom. Kada je Abigail Smith ugledala Charlottinu haljinu i rasku-štranu kosu, istog se trenutka onesvijestila stropoštavši se tik uz Janeine noge. Jane se ipak uspjela obuzdati da ne vrisne. No kad je podigla porub suknje i dala se u trk, u žurbi je za-pela za dovratnik, udarivši se svom snagom u mali nožni prst. Zajaukala je od bola. Bio je to početak kraja.

‒ Ti nisi nikakav duh! ‒ povikao je Timmothy.Jane je bacila pogled prema njemu. Lice mu je pocrvenje-

lo. Je li to bilo od srama ili bijesa, Jane nije mogla razlučiti. No bio je to zločesti petnaestogodišnji nasilnik od svojih 180 centimetara, dvostruko teži od nje, i Jane je s razlogom po-mislila da je u smrtnoj opasnosti. Potrčala je.

Timmothy ju je uhvatio.Jane je iznenada pustila suzu. Sve je bilo dobro dok se

Abigail Smith nije pojavila i onesvijestila se. Kvragu, kvra-gu, kvragu i njezino impulzivno, nesmotreno ponašanje. Da je barem Abigail odabrala drugo vrijeme za odlazak na po-činak, da je barem ona, Jane, malo manje uživala u svom nastupu i završila ga ranije, dok je još bila u prednosti, da joj barem čitava ta ideja nikada nije pala na pamet. Da barem, da barem, da barem...

Zvali su ga Gospodarom Tame. Jane se stresla, a zatim samoj sebi rekla da ne razmišlja

kao glupača. Nije on bio nikakav vrag. Bio je samo muška-rac. Nije ju bilo strah.

Očajno je sijevnula pogledom prema svojoj teti. No znala je da kod te usiljene udovice neće naići na suosjećanje. Matilda je sjedila potpuno uspravno, pogleda fokusiranog na krajolik. Jane je morala pokušati.

‒ Teta Matilda, jesi li sigurna da se nećeš predomisliti? ‒ glas joj je tu pukao, nije ga mogla kontrolirati.



Matilda je okrenula svoje punašno strogo lice prema neća-kinji. ‒ Skoro smo stigli. Nemoj ni pomišljati na to da se poč-neš loše vladati i izvoditi svoje nepromišljene trikove, Jane. Upozoravam te. Bilo ti je lako dok je Fred bio živ: smotala si ga oko malog prsta svaki put kad bi ga pogledala tim svojim velikim plavim očima. A proteklih šest mjeseci, zbog toga što sam ja tugovala za njim, Bog ga blagoslovio, radila si što ti se prohtjelo. Da, jesi. No grof nije priprosti seljak. On neće padati na tvoje trikove ‒ odmahnula je Matilda kažiprstom. ‒ Bez trikova, čuješ li!

Jane je okrenula svoje blijedo pokeraško lice u stranu, gri-zući svoju punu donju usnicu. Matildi se nikada nije sviđala, nikada joj nije bilo stalo. No sviđala se, barem malo, svom ujaku Fredu, koji je prošle zime umro od srčanog infarkta. Možda je tako i bolje. Poludjela bi od života s uštogljenom Matildom koja nije podnosila nikakve nepodopštine.

Razmišljala je i o tome da pobjegne. Napokon, bilo joj je sedamnaest godina, uskoro će navršiti osamnaest. No Matildina odluka o njezinu preseljenju u Dragmore uhvati-la ju je nespremnu i nije imala vremena isplanirati bijeg. Ipak, još uvijek je to mogla učiniti. Neka topla struja ispunila joj je srce i Jane je pomislila na svoje prijatelje ‒ svoju pravu obitelj ‒ koju je prije četiri godine ostavila u Londonu. Pomislila je na Kraljevsku glumačku družinu kazališta Royal Lyceum.

Da je barem Robert nikada nije natjerao da ide.Njezina majka, Sandra Barclay, bila je poznata glumica, a

Jane je odrastala u kazalištima diljem zemlje. Kao novoro-đenče, dadilja je njihala njezinu kolijevku u majčinoj gardero-bi. Jane su uspavljivale ovacije koje je njezina majka dobivala na pozornici. Kao malena djevojčica gledala je kako njezina prekrasna majka plave kose ulijeće u garderobu u različitim sjajnim kostimima punim šljokica, a zatim u drugoj haljini izlijeće u gromoglasni pljesak, zvižduke i urlike. Kao dije-te gledala je kako joj majka na pozornici gestikulira, plače,


18 Brenda Joyce

smije se, pa i umire ‒ samo da bi ponovo ustala i kupila jednu gromoglasnu ovaciju za drugom. Pred njezine noge padale su ruže. Uvijek iznova i iznova.

‒ Mama ti je prekrasna, zar ne? ‒ upitao bi je otac grleći je, a zatim bi je pustio da jaše na njegovim ramenima. Jane bi uz široki osmijeh potvrdila. ‒ Gotovo prekrasna kao moj mali anđeo ‒ rekao bi gladeći njezinu platinastu kosu. ‒ Moj plavooki anđeo.

Jane bi se nasmijala i počupala ga. Zatim bi se, sjajeći, zanesena rezultatima svog nastupa, pojavila njezina gotovo nemoguće lijepa majka. Jane bi je pozvala, a Sandra bi se, ugledavši je, istog trenutka smekšala i preuzela je iz očevih ruku, grleći je snažno. ‒ Draga moja! Draga moja! Mama je tako uzbuđena. Jesi li uživala u predstavi? ‒ A zatim bi no-som prešla preko njezina mekanog obraza.

Ona je bila glasovita Sandra Barclay, poznata diljem Londona, i smatrali su je najboljom glumicom tog vremena. On je bio lord Weston, treći sin vojvode od Clarendona, vi-kont Stantona. Dandanas Jane se živo sjeća prekrasnog vre-mena koje su njih troje provodili zajedno, uvijek u nekom od kazališta, sve dok otac nije umro kada je imala šest godina.

Bilo je to strašno vrijeme. Njezina majka nije primala ni-koga i Jane više nije mogla prepoznati blijedu ispijenu ženu koja se okretala od nje. Janein ujak, koji joj zapravo nije bio ujak nego voditelj glumačke družine, pažljivo joj je objasnio da je njezin otac otišao u raj. Jane je već bila upoznata s od-lascima u raj pa je odlučno zahtijevala: ‒ Onda mu recite da se vrati.

‒ Ne mogu, Jane ‒ rekao je nježno Robert Gordon. ‒ No, u raju je s Bogom, i sretan je.

Je li tata umro? Iznenađen ovim pitanjem, Robert je oklijevao, a zatim ju

je pogladio po kosi i odgovorio: ‒ Da, anđele. Ali nemoj se bojati. Jednog ćete se dana ponovo sresti.



Jane ga je zgrabila za košulju. ‒ Želim ga odmah vidjeti! ‒ odlučno je zahtijevala. ‒ Recite mu da se probudi!

‒ Ne mogu ‒ rekao je Robert, sada već rastrgan.‒ Da, možeš ‒ rekla je grcajući u očaju. ‒ Mama stalno

umire, ali se uvijek probudi i dođe kući.Isprva Robert nije razumio. Zatim je shvatio da djevojčica mi-

sli na majčine nastupe. ‒ Dušo, ovog je puta drukčije. Tvoja ma-ma samo glumi da odlazi u raj. Tvoj je tata onamo zaista i otišao.

Jane to nije mogla razumjeti. Nije vjerovala Robertu. Njezin će se tata vratiti. Pokušala je to reći i majci, no Sandra je samo zaplakala. Ridala je, grleći snažno kćer, kao da Jane može olakšati njezinu bol. A onda je jednog dana i Jane spo-znala istinu. On se neće vratiti ‒ nikada.

Nakon godinu dana njezina je majka prestala žalovati i vratila se u kazalište. Kazališni kritičari tvrdili su da ju je osobna tragedija koju je proživjela učinila boljom nego ikad. Njezini su nastupi na neki način proganjali one koji su ih vi-djeli: tko god je svjedočio nastupu Sandre Barclay na kaza-lišnim daskama, više je nikada nije mogao zaboraviti.

Sandra je odbila poslati Jane u školu. Umjesto toga, unaj-mila je učitelja, pa je Jane čitati i pisati učila u majčinoj gar-derobi, praznom kazalištu ili, ponekad, u radnoj sobi grad-ske kuće njezine majke u londonskom Chelseaju. Kad joj je bilo deset godina, majka se jako razboljela ‒ preminula je tri mjeseca poslije. Liječnici njezinu smrt nikada nisu uspjeli objasniti.

U dobi od deset godina Jane je već bila prestara i preu-pućena u tajne života i svijeta da ne bi mogla razumjeti što se točno dogodilo. To nije bila predstava. Njezina je majka umrla i nikada se neće vratiti. Robert i ostali majčini prijatelji ‒ glumci, glumice, glazbenici, rekviziteri ‒ nisu dopuštali da tuguje sama. Dijelili su njezinu bol i Jane je pronašla utjehu u svima. Da joj odvrati pažnju, Robert joj je uskoro dao i prvu kazališnu ulogu. Glumila je malenog dječaka u Iscjelitelju iz


20 Brenda Joyce

Zaragoze. Imala je tek pet rečenica, no to što je na pozorni-cu zakoračila kao netko drugi, to što je postala netko drugi i glumila nekog drugog pred tisuću ljudi ‒ bio je to najuzbud-ljiviji događaj u njezinu životu.

Kada je nakon toga izašla na pozornicu kako bi se s osta-lim glumcima poklonila publici, pljesak je bio gromoglasan. Držeći za ruku glumca i glumicu do sebe, Jane se naklanjala ovacijama iznova i iznova. Njezino je lice blistalo od osmije-ha. Njezino se srce nadimalo do nemogućih dimenzija.

Netko je u gomili povikao: ‒ To je kći Anđela! To je Sandrina djevojčica!

Glumica ju je gurnula naprijed. ‒ Nakloni se sama, Jane, žele tebe ‒ rekla je kroz suze. Jane se tada potpuno sama po-klonila na pozornici. Publika je poludjela za malom plavo-okom plavušom.

‒ Anđeo, Anđeo! ‒ vikali su snažno plješćući. Uskoro je postala londonska kazališna miljenica. Publika ju je zvala Sandrin anđeo.

‒ Jane, prestani sanjariti ‒ stigle smo.Matildin nametljivi glas prenuo je Jane iz sentimental-

nih sjećanja. Obrisala je oči, suzne od istovremenog osjeća-ja sreće i boli. Zagledala se u tamno sivi kamen neogotičke arhitekture koja se protezala pred njima. I očekivala je ne-što tako mračno, bezbojno i opasno. Nije bila razočarana. Nedostajao je samo bršljan ‒ ruže penjačice i njegovan trav-njak bili su neprimjereni tom mračnom zdanju. Dok joj je pogled lutao nepreglednim tornjevima uokvirenima obrisom Dragmorea, zaustavio se na južnom krilu, izbočenom, po-crnjelom i opustošenom od vatre. Očito je tako stajalo već godinama. Podrugljivi spomenik prošlosti ‒ ili neka vrsta sablasnog podsjetnika? Jane je zadrhtala osjetivši da joj srce lupa u grlu u trenutku kad su zašli na kružni prilaz zdanju. A onda ga je ugledala. Stajao je na samom ulazu u kuću, pod starim kamenim svodom, tijela djelomično okrenutog prema



njima. U tom trenutku izgledao je poput uskrsnulog duha ne-kog od svojih predaka ‒ nesavladivi poganski lord iz nekog drugog vremena i mjesta.

Lord Tame.O, kako mu je taj naziv pristajao.Priča se da je ubio svoju ženu.


3

To je morala biti ona i grof nije bio zadovoljan.Zastao je na ulasku u kuću, kada je, unatoč divljem

lajanju pasa, začuo kako prilazom stiže kočija. Preplavila ga je neizmjerna razdražljivost te se požurio dvorištem i ušu-ljao u kuću naletjevši na glavnoga slugu. ‒ Pošalji ih unutra ‒ procijedio je kroza zube.

‒ U koji salon da ih uvedem, moj lorde? ‒ upitao je pristoj-no Thomas. Bio je to muškarac u pedesetima, sijede kose, proćelav, uvijek mirna izraza lica. Grof je znao pomisliti da bi kućom mogao paradirati u mokasinkama, odjeven samo u minijaturnu kožu koja bi mu prekrivala prepone i pod ratnim bojama Komanči Indijanaca, a da stari i ne trepne. Nicku se Thomas zapravo i potajno sviđao.

‒ Kako, dovraga, da ja to znam? Što se mene tiče, možeš ih uvesti i u staju. Grof je promarširao mramornim predvorjem ne mareći za to što za sobom ostavlja tragove blata i gnojiva.

Počeo se penjati zavojitim stubama od mahagonija.‒ Da im poslužim čaj i pecivo? ‒ za njim je još uljudno

pitao Thomas.‒ Posluži im somove glave na ražnju ‒ zarežao je.‒ Da, gospodine ‒ mirno je rekao Thomas.Grof je zastao na prvom međukatu, a ruka mu je na ta-

mnom rukohvatu vizualno postala svjetlija. Njegov se hlad-ni pogled susreo s Thomasovim mirnim očima. Gotovo se nasmijao. Thomas je barem znao kada ga ne treba shvatiti ozbiljno, za razliku od onog koji je služio njegovu pokoj-nu suprugu. Taj je kreten jednom prilikom, kada je grof u Patricijinoj odsutnosti bio prisiljen primiti njezine goste, ui-stinu poslužio nešto najsrodnije somovim glavama što je mo-



gao pronaći. Bilo je teško odrediti je li prizor pečenih ribljih glava posluženih uz čaj više šokirao goste ili Nicka. Kad je došao k sebi, Nick se zapravo i nasmijao od srca, no njegovoj supruzi Patriciji ta priča nije bila nimalo smiješna.

Topotom je ušao u svoju spavaću sobu. Nije ga dočekao so-bar; grof ga nije imao. I ta je činjenica izazvala jedan skandal, iako manji, no grof nije mario za to. Sve do smrti supruge, grof je teško podnosio sobarovu nazočnost; smatrao je njegov posao smiješnim i suvišnim. Bio je odrastao čovjek, sasvim sposoban da se sam odijeva. Nedostatak privatnosti smetao mu je baš kao što mu je bilo besmisleno imati sobara, i, nakon suđenja, odmah ga je otpustio. Otpustio bi zapravo i dvije trećine osoblja u svom kućanstvu da ga nije zabrinjavalo što će biti s njima kad ostanu bez posla. Grof je dobro znao da kad ljudi koji svoj radni vijek provedu na imanjima ostanu bez posla, odlaze u gradove i zapošljavaju se u tvornicama. Nije imao srca ljude koje je poznavao izložiti takvoj hladnoj, mučnoj sudbini. Naime, budući da se Nick rodio i odrastao na farmi zapadnog Teksasa, za njega je takav život bio jed-nak životu u paklu.

Košulja mu je bila mokra od znoja te ju je skinuo i objesio na vrata. S radnicima je radio na podizanju novog kamenog zida na jednom od južnih pašnjaka. Uživao je u zadatku sku-pljanja kamenja s livada i njihova spajanja u novu rastuću cje-linu zida. Za razliku od većine njegovih susjeda, koji su svoje posjede koristili samo za uzgoj žitarica i trave, ali ne i za ispa-šu, grof je želio iskoristiti svaki pedalj i prirodni resurs svoje zemlje. Travu nove livade pretvorit će u sijeno za prehranu rastućeg stada. Postao je svjestan činjenice da je ratarstvo na svom zalazu ‒ osjetio je početak njegova propadanja. Znao je da mora biti oprezan, iako je Dragmore zahvaljujući njegovu uspješnom vođenju napredovao. Nicku je bilo kristalno jasno da će, kako bi bio konkurentan jeftinoj američkoj uvoznoj ro-bi, morati dodatno povećati učinkovitost Dragmorea. Bio je


24 Brenda Joyce

to izazov; zadatak u koji je uložio svu dušu i srce i koji ga je gurao naprijed od zore do sumraka.

Čekale su.Grof je namrgođeno zakopčao čistu košulju. Nije to mogao

odgoditi. Čekale su. Ponovno je požalio što se ikada oženio Patricijom Weston.

Čula je kako dolazi.Jane je zadržala dah. Čekanje je bilo nepodnošljivo. Bilo

je to vrlo nepristojno od njega. Vidjela je kako je, kad su ušle u prilaz, okrenuo leđa kočiji. Nije čak ni ostao da ih pozdra-vi kako priliči jednom domaćinu. Već su dobrih pola sata sjedile u žutom salonu, a on još uvijek nije našao za shodno predstaviti svoju plemenitost. Iz čiste dosade i potrebe da se nekako zabavi, Jane je pogledom istraživala svoje trenutno okruženje. Istog je trenutka uočila da salon neko vrijeme ni-je bio korišten, kao ni očišćen, kad smo već kod toga. Iako je sve bilo pospremljeno, posvuda se mogao vidjeti debe-li sloj prašine, a u kutovima stropa iznad brokatnih zavjesa skupljala se paučina. Zidovi su bili prekriveni izblijedjelim, starim, sjajnim pozlaćenim damastom. Na stropu iznad nji-hovih glava, na plavom nebu i baršunastim oblacima, letjeli su naslikani kerubini, nimfe i Bog zna što još. Soba je bila svojevrstan spomenik lošem ukusu. Matilda je bezbrižno pila svoj čaj i u nizu, jedno za drugim, pojela tri peciva. Jane je kušala čaj ‒ neukusnu tekućinu. Kao i njezina majka, više je voljela kavu. Od peciva je odmah odustala ‒ zaključila je da ne bi mogla probaviti niti jedno.

Osluškujući korake, netremice je gledala u vrata koja su se naposljetku širom otvorila. Pogledi su im se sreli.

Od njegove je nazočnosti osjetila snažan trzaj u srcu, koje je zatim stalo, a onda ponovo počelo luđački lupati.

Već je na ulazu kratkim pogledom uhvatila sliku njegovih širokih ramena i vrane kose plavog odsjaja. Sada je bila uhva-ćena u zamku njegovih ledeno sivih očiju bez tračka topline.



Njegova osobnost bila je snažna i prijeteća. I tako mračna. Svojom je pojavom ispunio čitav prag. Njegova je preplanula koža poprimila boju tikovine. Zbog toga su na oštrim crtama njegova lica njegove svijetle oči pomalo zastrašujuće blistale. Bio je golem. Viši od Timothyja, mišićav, širokih ramena i uskih snažnih bokova. Šokirana, Jane je tada uvidjela da na sebi ima samo pamučnu košulju, nemarno uguranu u jahaće hlače. Bez veste. Bez jakne. Bez kravate. Čak ni košulju nije zakopčao do kraja. Mogla je vidjeti crne dlačice na njego-vim mišićavim prsima. Njegove blijede uske jahaće hlače od jelenje kože, koje su prekrivale velika moćna bedra, bile su uprljane blatom i travom. I čizme su mu bile blatne. Bilo je očito da su tragovi blata po kući bili njegovi.

Bio je surov. Bio je barbarin. Bio je sve ono što su o njemu pričali. Bio je toliko mračan da je odmah shvatila odakle mu potječe nadimak. I on je zurio u nju.

Shvativši da gleda u nju istim intenzitetom i neotesanošću kojima je ona gledala njega, osjetila je kako joj krv munje-vito navire u obraze pa je brzo spustila pogled u svoje krilo. No još je uvijek mogla osjetiti njegov, hladan i prijeteći ‒ ali istovremeno i nekako vruć.

‒ Ja sam Janeina teta po udaji ‒ počela je Matilda. ‒ Vjerujem da ste dobili pismo?

‒ Jesam. ‒ Žao mi je ako sam Vas uznemirila, no otkad je moj dra-

gi suprug preminuo, ja se jednostavno više ne mogu brinuti o Jane, a Vi...

‒ Ja nemam vremena za štićenicu.Njegove su riječi bile teške i odrješite, i Jane je zinula od

iznenađenja. Pogledi su im se ponovno sreli. Pogled njego-vih hladnih očiju skliznuo je s njezina lica na njezin struk takvom brzinom da joj se učinilo da si je to samo umislila. Okrenuo se Matildi. ‒ Žao mi je ‒ rekao je. Bilo je to jasno odbijanje.


26 Brenda Joyce

Matilda je stajala, krv joj je navrla u lice, no nije bila upla-šena. ‒ Ne mogu se s njom nositi sama. Ja sam stara žena, a s njom su pune ruke posla. Impulzivna je, nemarna, vječito s prstima u nekoj vragoliji. Vraćam se u svoju župnu kuću. Bez Jane.

‒ Koliko želite?Matilda je još snažnije pocrvenjela. ‒ Nisam ovamo došla

zbog novca. No, mi smo se o njoj brinuli skoro četiri godine, od njezine četrnaeste. Ako mi želite nešto dati, naći ću načina da to iskoristim. No s Jane se više ne mogu nositi ‒ zaječala je Matilda odlučno. ‒ Ako je ne primite, izbacit ću je na ulicu!

Zavladala je tišina. Jane su previše pogodile Matildine ri-ječi da bi se odmah oduševila mišlju o tome da pobjegne od dvoje skrbnika, jer ako je oboje ne žele, to je bila njezina šansa. ‒ U redu je ‒ rekla je hrabro, pokušavajući se slabašno nasmiješiti. ‒ Otići ću u London. Ondje imam prijatelje.

‒ Prijatelji! Svašta! ‒ povikala je Matilda. ‒ Ono kazališno smeće čijim je dijelom bila tvoja majka!

Grof nije slušao Matildu. Gledao je u Jane. Imala je anđe-oski glas. Svakim mu se trenutkom situacija u kojoj se našao sve manje sviđala. Nije to očekivao ‒ ljepota i nevinost i te velike plave oči. I ‒ bila je dijete. Poslati je u London značilo je osuditi je na život u prostituciji. U najboljem slučaju, ako bi imala sreće ‒ život u tvornici. Naglas je opsovao. ‒ Prokleta Patricia!

Šokirana Matilda duboko je udahnula. Jane je razrogačila oči, sada velike poput tanjurića. Pogledao je u Matildu. Nije mu bilo bitno što te dvije misle, davno je prestao mariti za to što drugi misle o njem. Sve od suđenja nije ga bilo briga za ogovaranja. ‒ Jeste li sigurni da nema drugih Westona? No u trenutku kad je to izgovarao, bilo mu je jasno da sa smrću njegove supruge više nije bilo Westona koji ju je mogao pri-miti. ‒ Što je s obitelji njezine majke?



‒ Nema nikoga, osim Vas i mene ‒ odgovorila je Matilda čvrsto. Zatim mu je ljutito nastavila govoriti o Janeinoj po-sljednjoj eskapadi. Izraz grofova lica nije se mijenjao, no opet je zurio u Jane. ‒ Abigail Smith zamalo je doživjela srčani udar ‒ završila je Matilda u pobjedničkom tonu ‒ Kako bih uopće mogla kontrolirati nekoga poput nje? Ja sam stara žena!

Nije mislio da je taj prijestup ozbiljan, zapravo, on se zbog cijele situacije ne bi naljutio ‒ možda bi ga čak i zabavila.

‒ Nisam vičan tome. Ne znam ništa o odgoju djevojaka ‒ rekao je namrgođeno.

‒ Imate sina ‒ istaknula je Matilda, sad se već smiješeći jer je nanjušila pobjedu. ‒ On ima guvernantu, a Jane će se tu lijepo uklopiti. I, moj lorde, čovjek vašeg ugleda i statusa može joj brzo naći muža. Onda će Jane biti zbrinuta, a sa-vjest svima čista.

Nick je ponovno gledao u Jane. Bilo joj je sedamnaest. Bila je lijepa. Bila je Weston. Osim što je znao da je unuka starog vojvode, bio je upoznat s vrlo malo pojedinosti. No i s tim krnjim podacima vrlo joj je lako mogao naći supruga. A njegov će se život tada vratiti u normalu.

‒ U redu ‒ rekao je. ‒ Može ostati. Odmah ću joj pronaći supruga.

‒ Ne želim se udati ‒ zavapila je Jane. Obje su se glave naglo okrenule prema njoj. Matilda je

bila bijesna, a grof iznenađen. Dok je Matilda počela prije-titi, njegovo se iznenađenje polako pretvorilo u izraz koji je odavao da se dobro zabavlja. ‒ To što ti želiš ili ne želiš nije bitno ‒ prosiktala je. ‒ Ušuti!

Jane je otvorila usta kako bi protestirala, a zatim joj se po-gled susreo s grofovim sivim očima. Progutala je svoje ne-godovanje. U tom je trenutku znala da ono što ona želi više nema nikakvu težinu. Bit će onako kako grof kaže, bez ob-zira na bilo čije želje.


4.

Matilda je otišla.Naglo i iznenada, Jane se osjetila samom i napu-

štenom. Uspjela se ipak blistavo osmjehnuti slugi koji joj je odnio torbe do sobe. Sada je i on otišao, zatvorivši za sobom teška vrata od ružina drveta. Sobom je trenutno zavladala teška tišina.

Jane su istodobno probadali osjećaji povrijeđenosti, tuge, boli, samoće i nostalgije. Progutala je knedlu u grlu koja ju je gušila i prošla pokraj kreveta uokvirenog svilenim balda-hinom do debelog kristalnog prozorskog okna. Pogledala je van.

U skladnoj bujnosti pred njezinim su se očima prostirali travnjaci. Vijugajući kroz Dragmore, šljunčani prilaz sjajio se poput dijamanata hvatajući kroz izmaglicu sunčeve zrake. Na sivom horizontu valjala su se bogata brda, vlažna od rose, prepuna ovaca, krava, kukuruza i žita koje se njihalo na vje-tru. Nad njima su se na nebu nadvili teški oblaci. U daljini je mogla vidjeti crkveni toranj ‒ kapelice u Lessingu, možda? Pitala se koliko od toga svega pripada Dragmoreu.

Ona se neće udavati.Ona će, baš kao i njezina majka, postati slavna glumica.Okrenula se od prozora, samo da bi na rukama primijetila

crni trag prašine od daske na koju se bila naslonila. Namrštila se. Imao je četu sluga, vidjela ih je. Na što su trošili svoje vri-jeme? To je se, naravno, zapravo nije ticalo, ionako su došle iznenada, gotovo nenajavljene.

Je li uistinu ubio svoju ženu?Netko je pokucao na vrata i Jane je osjetila kako joj se

kralježnica ukrutila, a srce zgrčilo od pomisli da bi to mo-



gao biti on. U tom trenutku preplavila ju je slika njegovih mračnih, oštrih crta lica i blijedih, blijedih očiju... A tada su se vrata otvorila i iza njih je provirila sluškinjina glava, koja joj se nasmiješeno obratila. ‒ Dobar dan gospođice, ja sam Molly. Rekao je da ćete objedovati s Chadom i Randallicom u dječjoj sobi.

Osjetila je kako joj je u obraze šiknula vruća krv. Strpat će je u dječju sobu, je li? ‒ A gdje je to?

‒ Idete samo ravno i vidjet ćete je na dnu hodnika ‒ lje-puškasta sluškinja rukom joj je pokazala smjer. ‒ Jake Vam nosi vruću vodu za kupku i svježi čaj. Ručat ćete u šest, gos-pođice.

Jane je kimnula. ‒ U redu, Molly, hvala. Molim Vas, zabo-ravite na čaj i donesite mi malo kave. Molly ju je iznenađeno pogledala, no kimnula je i izašla iz sobe. Jane se namrgođe-no okrenula prema velikom zrcalu koje je u kutu sobe stajalo u okviru od lijeske. Je li uistinu izgledala kao dijete? Zurila je u svoj odraz u zrcalu, obraza još uvijek rumenih od bijesa i nelagode.

Bila je niska i vrlo sitne građe. Gledala je u svoju malenu figuru i bijelo trokutasto lice koje je odavalo dojam da pripa-da nekom malom izgubljenom mangupu. Imala je izražene jagodične kosti, maleni prćasti nos i usne prepune za njezino malo lice. Plave oči boje zumbula bile su joj širom otvorene. U plavom šeširiću i kariranoj haljini zakopčanoj do grla, koju je nosila bez uobičajene krinoline, izgledala je kao dvanae-stogodišnjakinja. Strgnula je šeširić s glave i bacila ga na već pretrpanu stolicu. Niz leđa su joj se prosuli gusti pramenovi plavih kovrča boje šampanjca. Bilo je to previše kose za ne-koga njezine sitne građe.

Još je uvijek izgledala kao da joj je dvanaest godina.To se nije moglo osporiti i Jane je osjetila kako je iznenada

preplavljuje osjećaj frustracije. Pred očima joj se stvorila gro-fova slika, njegova mračnjaštva, intenziteta i moći. Gotovo


30 Brenda Joyce

je mogla osjetiti njegovu prisutnost, stoga je brzo pogledala preko svog ramena. U sobi, naravno, nije bilo nikoga. Bila je sama. No još ga je uvijek mogla vidjeti, osjetiti, i kao da ju je u tom trenutku nešto pogodilo. Prošli su je žmarci. Od straha... ili možda ipak uzbuđenja?

Ponovno se okrenula prema zrcalu. Njezini su obrazi po-primili blistav rumeni sjaj. Zurila je u svoj odraz. On ju je vidio baš ovakvu, u zgužvanoj dječjoj haljinici koja je pokri-vala njezino malo, gotovo dječačko tijelo. No ona nije bila dijete. Bilo joj je sedamnaest godina.

U tom je trenutku postalo najvažnije da grof uvidi da je ona odrasla žena.

Grof je zastao na trećem katu. Mogao je čuti kako se ku-ćom pronio bogati zvuk dubokog veselog ženskog smijeha koji je neodoljivo podsjećao na zvuk zvona. Jane Weston. Njegova je reakcija bila trenutna ‒ bilo je to stezanje i posljed-njeg mišića u njegovu tijelu. Zatim je, kao odgovor na njezin smijeh, začuo djetinjasti hihot svoga sina. Njegovo je izne-nađenje izblijedjelo. Na kraju krajeva, sam je izdao nalog da ju se smjesti u dječju sobu. No guvernanta Randall nikada se tako nije smijala, pomislio je dok se tiho približavao sobi.

Nečujno je zastao pred otvorenim vratima. Znao je bi-ti tih. Bio je odgojen na ranču, njegov je otac bio poluin-dijanac apaške krvi; njegova je majka bila skvo iz pleme-na Mescalero1. Njegov otac Derek bio je kapetan teksaških rendžera i svu je svoju djecu, uključujući i Nickovu sestru, naučio kako se bešumno kretati. Uvijek je govorio da je to dio njihova naslijeđa i da će im, jednog dana, takva vještina možda spasiti život.

U tom je trenutku grof osjetio kako ga probada stara bol, toliko intenzivna i duboka da je pomislio da će, ne riješi li 1 Mescalero je pleme Istočnih Apača nastanjeno u rezervatu Mescalero Apache

u Novom Meksiku. Njihovo područje protezalo se između rijeke Rio Grande i Pecosa, i južno u područje Staked Plainsa i Coahuile.



je se odmah, prestati biti muškarcem. I uspio je se riješiti. Ispravio se, tiho, razvukavši usne u gorak podrugljivi smi-ješak. Nije to bio njegov otac. Njegov ga otac nije odgojio, njegov otac bio je mrtav. Mučki ubijen rukom čovjeka koji ga je odgojio i nazivao se njegovim ocem ‒ čovjeka kojeg je Nick obožavao čitav svoj život. Sve do trenutka dok nije do-znao istinu.

Pokušao je otresti se tog osjećaja, no nije se mogao rije-šiti samoprezira i osjećaja mržnje prema samome sebi. Sve je to bio jedan obični vic. On nije bio Nicholas Bragg, lord Shelton, grof od Dragmorea. On nije bio ništa više od gro-tesknog proizvoda divljeg silovanja.

Bilo mu je drago što je Derek ubio njegova pravog oca, komančerosa Chaveza. Da on to nije učinio, Nick bi ga sam ubio.

Prisjetio se kroz maglu svoje prekrasne pokojne supruge. Lice joj je bilo potpuno bijelo, no toliko dobro našminkano da je djelovalo prirodno. Gustu plavu kosu skupila je u pun-đu, a izraz njezina lica bio je užasnut.

Nije čak ni podijelio svoju tajnu s njom. Započeo je, istina, no stigao je tek do dijela na kojem je priznao svoje indijansko podrijetlo. Već je tada bila ustuknula...

Naglo je otjerao mračne misli. Ugledavši svog sina, Nick se smekšao.

Sve se smekšalo. Njegovo lice i oči poprimili su blag izraz, a iz tijela mu je nestao i posljednji trag napetosti. Chadu je bilo pet godina, imao je tamno smeđu, maslinastu put i zele-ne oči koje je naslijedio od majke. Hihotao je, iako se trudio ostati ozbiljan. Grof je gledao kako mu Jane toči vodu u vin-sku čašu, a zatim podiže svoju. ‒ U Vašu čast, moj lorde ‒ re-kla je visokim afektiranim tonom. ‒ Za lorda od Dragmorea. Guvernanta Randall, visoka, koščata žena konjskog lica, na-mrštila se negodujući i pročistila grlo.


32 Brenda Joyce

‒ Za Vas, moja gospo ‒ nazdravio je Chad, a zatim su oboje ispili čaše.

Grof se nasmiješio.‒ Moj lorde, bojim se da Vas u sobi očekuje pismo na koje

hitno morate odgovoriti ‒ nastavila je Jane. ‒ Ako ste gotovi s jelom, možda bismo se mogli pobrinuti za njega.

‒ Gotov sam ‒ objavio je Chad. ‒ Idemo li dolje? ‒ nje-govo je slatko lice poprimilo upitan izraz. ‒ Možda je tata u knjižnici!

‒ Ali, moj gospodaru ‒ reče Jane, stojeći dostojanstveno, širokom gestom ruke pokazujući na kut dječje sobe ‒ Vaša Vas knjižnica čeka ovdje.

Chad je stajao uspravno, oponašajući njezine otmjene, od-mjerene pokrete. Grof više nije gledao svog sina. Sada je pro-matrao Jane. Svoju je školsku haljinu zamijenila jednostav-nom suknjom, bez krinoline, i svilenom košuljom na crte s čipkastim okovratnikom. Kosa u pletenici širine njegove ru-ke spuštala joj se sve do stražnjice. Već je vidio par njezinih pramenova koji su izvirivali ispod šeširića, stoga ga svije-tla boja šampanjca nije iznenadila. Imala je prekrasnu kosu. Rep pletenice poigravao se sa završetkom njezinih leđa. Bio je to drzak, besramni obris ispupčene i zaobljene stražnjice. Shvativši u tom trenutku u što je zurio, naglo je skrenuo po-gled. Što to, dovraga, nije bilo u redu s njim?

‒ Tata! ‒ zaskvičao je Chad.Grof je uhvatio sina koji se zaletio u njegovo naručje, po-

digao ga i zavrtio. Zatim ga je spustio na noge, raskuštravši mu gustu kosu. ‒ Kakva je bila večera, sine? Čučnuo je.

‒ Jane i ja smo se igrali ‒ uzbuđeno je počeo pričati Chad. ‒ Ja sam bio lord, a ona je bila moja dama! Ono je naša knjiž-nica. Hoćeš li ući?

Grof se znao igrati sa svojim sinom. Naučio ga je jahati, pecati, loviti i tragati. Onako kako je to Derek naučio njega. No sada je, dok ga je Chad vukao za ruku pokušavajući ga od-



vesti u knjižnicu, osjećao nelagodu. Osjećao je kako mu lice gori. ‒ Možda kasnije ‒ rekao je, pogladivši dječaka po kosi. Zadržao je ruku na njegovoj glavi, a Chad nije bio razočaran. Uputio je ocu pogled pun obožavanja.

Dok je stajala u svojoj suknji od serža bez krinoline, uočio je da ima duge, duge noge.

‒ Moj lorde ‒ umiješala se guvernanta Randall ‒ uistinu mislim da su ovakve igre za stolom vrlo neumjesne. Chad se treba naučiti ponašati, a ne...

‒ Mislim da se Chad može naučiti i ponašati i igrati se s Jane ‒ prekinuo ju je grof. Pogled mu je s guvernante skre-nuo na Jane. Držala se poput ptice koja se sprema poletjeti; zatim se opustila i iskreno široko nasmiješila. Bio je to topao lagani osmijeh, bila je to sreća. Nick je osjetio nalet topline u svom srcu. Zurio je u nju, potpuno smeten. Postao je svje-stan njezina pogleda i osjećaja topline koji je polako rastao u njegovim preponama.

Ustuknuo je. Što to, dovraga, nije bilo u redu s njim?Ona je dijete. Njegova štićenica.No toplina je i dalje rasla. Bilo ga je strah, jako strah, da

točno zna što to nije u redu s njim. Naglo se okrenuo na peti i napustio sobu; prvi put u životu nije čuo kako ga sin doziva. Njegovi su koraci bili dugi, teški i brzi. Kao da je njima po-kušavao prestići misao koja mu se već bila stvarala u glavi.

No nije mu uspjelo.Mislio je na svog oca, komančerosa Chaveza.


brenda joyce

plamenovi

bren

da

joyc

e pl

amen

ovi

Stigavši nepozvana u golemo kameno zdanje, drhtala je od užasa – i uzbuđenja. Jane Barclay bila je njegova štićenica.

Njezina vesela nevina priroda bila je potpuno suprotna njegovoj nagloj ćudi. On je bio divlji, eksplozivni, neotesani teksaški

bludnik – upravo ona vrsta muškarca koju ne može pripitomiti ni engleska ljepotica. Zajedno će biti uvučeni u mračnu oluju

njihovih strastvenih sudbina... i divlju, proždiruću ljubav.

BRENDA JOYCE autorica je četrdesetak romana i zbirki priča. Dobitnica je mnogih nagrada, a njezin debitantski roman, Nevina vatra, osvojio je nagradu Best Western Romance. Njezini romani su do sada otisnuti u više od četrnaest milijuna primjeraka i prevedeni na petnaest jezika.

To su romantične i duhovite priče pa stoga i ne čudi da je stekla toliko obožavatelja. Više o Brendi Joyce možete saznati na internetskim

stranicama www.brendajoyce.com. Na hrvatskom su joj jeziku objavljeni romani: Nevina vatra, Rajska vatra, Ljubičasta vatra i Vatrena oluja.

Roman Tamni plamenovi s engleskoga je prevela IVA DIVLJAKOVIĆ.

ISBN 978-953-14-0979-7

w w w.moz aikknjiga.hr

149,00 kn

amniplamenovi

brenda joyce

▴judith mcnaughtKraljevstvo snova

▴susan elizabeth phillips

Zlatna djevojka

k r a l j i c e l j u b av n i h r o m a n a

▴suzanne enoch

Naputci o nedoličnom vladanju namijenjeni mladim gospođicama

▴catherine alliot Oženjeni muškarac

Tamni plamenovi OMOT.indd 1 7/25/11 9:54 AM

Documents

Tamni plamenovi