SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

Zlatna Jandrić

ULOGA MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA U SMANJENJU SIROMAŠTVA

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2014.

SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

ULOGA MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA U SMANJENJU

SIROMAŠTVA

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Međunarodna politička ekonomija Mentor: Doc. dr.sc. Dunja Škalamera - Alilović Student: Zlatna Jandrić

Studijski smjer: Gospodarstvo Europske unije JMBAG: 0081124017

Rijeka, lipanj 2014.

SADRŽAJ

1. UVOD 1

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja 1

1.2. Radna hipoteza 1

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja 2

1.4. Struktura rada 2

2. POJMOVNO ODREĐENJE MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA 4

2.1. Pojam međunarodnih organizacija 4

2.2. Uloga i ciljevi međunarodnih organizacija 5

2.3. Kritike upućene MMF-u, WTO-u i Svjetskoj banci 19

3. TEMELJNE ODREDNICE SIROMAŠTVA 23

3.1. Pojam siromaštva 23

3.2. Mjerenje siromaštva 27

3.3. Učinci siromaštva 29

4. UTJECAJ MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA NA SMANJENJE

SIROMAŠTVA

36

4.1. Investicije Svjetske banke 36

4.1.1. Bujagali Hydropower 41

4.1.2. Kosovo Power projekt 42

4.1.3. RESP II – potpora ruralnom sektoru u Uzbekistanu 44

4.2. Utjecaj trgovine na smanjenje siromaštva 45

4.3. Kreditiranje od strane Međunarodnog monetarnog fonda 49

4.3.1. Reforme uzrokovane naftnom krizom – Egipat, Jordan, Maroko,

Tunis

50

4.3.2. Slučaj Argentinske krize 53

5. PERSPEKTIVE I IZAZOVI SMANJENJA SIROMAŠTVA POMOĆU

MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA

57

5.1. Svjetska banka – zaštita okoliša i ljudska prava 57

5.2. WTO – prilagodba uvjeta članstva 58

5.3. MMF – reforme sustava upravljanja 60

6. ZAKLJUČAK 62

LITERATURA 66

POPIS TABLICA 72

POPIS GRAFIKONA 73

1

1. UVOD

Kako bi se provela kvalitetna analiza tematike istraživačkog rada potrebno je prethodno

definirati: 1) problem, predmet i objekt istraživanja, 2) radnu hipotezu, 3) svrhu i cilj

istraživanja te 4) strukturu rada.

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja

Problem istraživanja je nepoznavanje uloge međunarodnih organizacija u smanjenju

siromaštva.

Za prethodno navedeni problem istraživanja moguće je definirati predmet istraživanja,

odnosno projektni zadatak: istražiti i utvrditi ulogu međunarodnih organizacija, ciljeve

njihovog djelovanja te koja je njihova uloga u smanjenju siromaštva, odnosno imaju li

utjecaj na njegovo smanjenje.

Iz problema i predmeta istraživanja proizlazi i objekt istraživanja. Tako, prethodno

navedeni problem istraživanja ima dva objekta istraživanja, a to su: međunarodne

organizacije i siromaštvo.

1.2. Radna hipoteza

U skladu sa predmetom, problemom i objektom istraživanja postavljena je temeljna

hipoteza prema kojoj međunarodne organizacije svojim djelovanjem pozitivno utječu na

siromaštvo, odnosno doprinose njegovom smanjenju.

2

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja

Svrha i ciljevi istraživanja:

- objasniti pojam međunarodnih organizacija

- definirati ciljeve i ulogu odabranih međunarodnih organizacija u smanjenju

siromaštva

- prikazati razliku između teorije i prakse

- prikazati sve veću nejednakost u raspodjeli bogatstva

- ukazati na sve veći rast siromaštva

- utvrditi povezanost između odabranih međunarodnih organizacija i siromaštva

- analizirati perspektivu smanjenja siromaštva

- iznijeti sintezu rezultata istraživanja kojima smo dokazali postavljenu hipotezu.

1.4. Struktura rada

Rezultati istraživanja predočeni su u šest međusobno povezanih dijelova.

U Uvodu su navedeni problem, predmet i objekt istraživanja, radna hipoteza, svrha i

ciljevi istraživanja, te je obrazložena struktura rada.

Naslov drugog dijela rada je Pojmovno određenje međunarodnih organizacija. U tome

dijelu rada analizirani su: pojam međunarodnih organizacija, uloga i ciljevi Svjetske

banke, Svjetske trgovinske organizacije i Međunarodnog monetarnog fonda te je

prikazana razlika između ideologije i prakse.

Temeljne odrednice siromaštva naslov je trećeg dijela rada. U tom dijelu rada objašnjen

je pojam siromaštva, vrste siromaštva i načini na koje se siromaštvo može mjeriti. Uz to

su prikazani određeni čimbenici, koji utječu na stvaranje siromaštva.

U četvrtom dijelu rada s naslovom Utjecaj međunarodnih organizacija na smanjenje

siromaštva, provedena je analiza odabranih programa Međunarodnog monetarnog fonda,

Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije.

3

Peti dio, Perspektive i izazovi smanjenja siromaštva pomoću međunarodnih organizacija

iznose se izazovi sa kojima se međunarodne organizacije susreću, te mogućnosti za

poboljšanje njihovog djelovanja.

U posljednjem dijelu, Zaključku, dana je sinteza rezultata istraživanja.

4

2. POJMOVNO ODREĐENJE MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA

Kako bi se razumjela i shvatila bit postojanja određenih međunarodnih organizacija,

potrebno je objasniti: 1) pojam međunarodnih organizacija, 2) ulogu i ciljeve

međunarodnih organizacija, 3) razliku između ideologije i prakse.

2.1. Pojam međunarodnih organizacija

Međunarodne organizacije su tvorevine novijeg vremena i kao takve predstavljaju

odgovor na zahtjeve suvremenog svijeta. Sukladno brzom ekonomskom i tehnološkom

razvoju rasla je i potreba za jačom međunarodnom suradnjom i udruživanjem država u

međunarodne organizacije, kako bi uspjele ostvariti zajedničke interese, a pritom ne

izgubiti svoju ravnopravnost ili vlast.

Tokom godina dolazi do sve većeg rasta broja međunarodnih organizacija, te ih je krajem

dvadesetog stoljeća bilo oko 5800. Danas su gotovo sve države svijeta dio neke od

međunarodnih organizacija te su djelatnost i rezultati rada međunarodnih organizacija

postali predmetom zanimanja širega kruga ljudi, dok su nekada bili rezervirani za uži krug

specijalista. (Archer, 2001)

Sve važnije ljudske djelatnosti imaju svoju međunarodnu komponentu i ne mogu se

uspješno razvijati bez međunarodne suradnje i bez poznavanja mogućnosti koje pruža

postojanje međunarodnih organizacija. Međunarodne organizacije predstavljaju aktere

novog tipa globalizacije i uvelike utječu na ponašanje država i svih tržišnih dionika.

Osnivaju se s određenom svrhom, koja može biti usmjerena na rješavanje određenih

problema i pitanja kroz institucionalnu suradnju.

Postoje mnoge definicije pojma „međunarodna organizacija“, te se teoretičari ne mogu

dogovoriti oko jedne univerzalne koja bi vrijedila za sve tipove takvih organizacija. Do

neslaganja dolazi zbog različitog kuta gledanja; jedna skupina teoretičara pristupa ovome

pojmu sa stajališta međunarodnog prava, dok druga skupina pristupa sa stajališta

međunarodnih političkih odnosa.

5

„Međunarodne organizacije su višestranim ugovorima osnovani trajni oblici

institucionalnog općenja tri ili više država, s posebnim statusom i stalnim tijelima, u

okviru kojih se, na način predviđen statutima i drugim temeljnim dokumentima

organizacija, odvijaju procesi multilateralnog pregovaranja i zajedničkog odlučivanja

država – članica u odgovarajućim područjima međunarodne suradnje“. (Dimitrijević i

Račić, 1971, str. 12)

Moguće ih je klasificirati na temelju različitih mjerila, od kojih su najpoznatija

(Dimitrijević i Račić, 1971):

1) širina članstva

2) stupanj otvorenosti pristupanja

3) trajnost

4) područje djelovanja

5) ovlasti organizacije.

Većina međunarodnih organizacija ima prilično specifične ciljeve, te su tokom povijesti

odigrale značajnu ulogu u socijalnom i gospodarskom razvoju.

2.2. Uloga i ciljevi međunarodnih organizacija

Međunarodne organizacije su nastale iz želje i potrebe zemalja za ostvarivanjem nekih

zajedničkih ciljeva, a njihovi osnivači su, prilikom osnivanja, imali na umu aktivnosti

koje se moraju odvijati u određenom vremenskom periodu kako bi se ti ciljevi ostvarili.

U današnje vrijeme, međunarodne organizacije imaju veliku ulogu u međunarodnom

sustavu i postepeno su dobile određene funkcije koje su tradicionalno bile rezervirane

samo za suverene države i njihova upravljačka tijela. One su dio globalnog političkog

tržišta, gdje se odvijaju poslovi između različitih skupina ljudi, multinacionalnih

korporacija, nacija, država i svjetskih blokova.

6

Kao tri najvažnije uloge, koje međunarodne organizacije imaju na tržištu, mogu se navesti

sljedeće (Archer, 2001):

1) služe kao instrument za postizanje krajnjih zajedničkih ciljeva članova

2) povremeno predstavljaju arene ili forume unutar kojih se vrše međuodnosi između

članica

3) ne toliko često, imaju ulogu nezavisnih aktera u globalnom sustavu.

Nakon Drugog svjetskog rata broj novoosnovanih međunarodnih organizacija se naglo

povećava, zbog sve bržeg tehnološkog napretka i sve veće potrebe država za

međusobnom suradnjom. Pojačana suradnja između zemalja nije odmah dovela do

osnivanja međuvladinih organizacija. Međudržavni odnosi su se u početku koordinirali

putem diplomatskih kanala, a tek kasnije putem međunarodnih sporazuma. Prve

međunarodne organizacije bavile su se uskim područjem djelovanja, najčešće tehničke

prirode, dok u 20. stoljeću nastaju prve organizacije sa širim područjem djelovanja, koje

uključuje i očuvanje svjetskog mira i sigurnosti.

Moderne međunarodne organizacije imaju krucijalnu ulogu u određenim poljima i putem

kompetentnih tijela veoma utječu na međudržavne aktivnosti. Kao primjer mogu se

navesti Svjetska trgovinska organizacija i Svjetska banka, koje imaju veliku ulogu u

međunarodnoj ekonomiji, NATO, koji je sinonim za međudržavnu sigurnost, te Europski

sud pravde i Komisija UN-a za ljudska prava, koji za cilj imaju zaštitu međunarodnih

ljudskih prava. Može se zaključiti kako međunarodne organizacije aktivno sudjeluju u

istraživanju, dijeljenju informacija, regulaciji i nadzoru državnih aktivnosti u ovim vrlo

važnim sferama.

Kao dio globalnog političkog tržišta međunarodne organizacije imaju različite ciljeve,

kao što su održavanje mira, redistribucija i povećanje bogatstva, zadovoljenje određenih

religijskih i kulturoloških zahtjeva i slično. Kako bi se ti ciljevi ostvarili države, skupine

ljudi i individualci djeluju zajedno bilateralno, multilateralno, ad hoc, na konferencijama

ili unutar organizacija. Sve organizacije sadrže određene vrijednosti, norme ponašanja i

pravila prema kojima djeluju te kao cilj imaju širenje svoga utjecaja na što veći broj

zemalja.

7

Prema Paulu Tharpu (Tharp, 1971, str. 5) tradicionalni principi na kojima se bazira većina

pravila međunarodnih organizacija su:

1) pravila se donose jednoglasno ili gotovo jednoglasnim konsenzusom članova

2) članovi imaju praktičnu mogućnost napuštanja organizacije čime prestaje njihova

obveza prema donesenim pravilima

3) čak i unutar granica članstva, država ima pravo na unilateralno tumačenje pravila

na koje je pristala

4) „izvršno – birokratska“ struktura organizacije ima malu ili nikakvu snagu u

formuliranju i provođenju pravila

5) Delegati koji sudjeluju u stvaranju pravila upućeni su od strane svoje vlade i ne

mogu djelovati kao nezavisni zastupnici

6) Međunarodna organizacija „nema izravne veze sa privatnim građanima država

članica“.

Iako su kao dio globalnog sustava međunarodne organizacije vrlo značajne, mora se uzeti

u obzir ograničavajuća priroda odnosa između njih i njihovih članova. Teoretičari su

utvrdili da iako su međunarodne organizacije instrument međudržavne suradnje, one nisu

autonomni politički sustavi i njihove mogućnosti su veoma ograničene. Većina njih nema

samostalnost u provođenju odluka te njihove operacije i stupanj učinkovitosti velikim

dijelom ovise o vladama država članica.

Unatoč svojim nedostacima, međunarodne organizacije čine ključnu komponentu

današnjeg međunarodnog sustava i značajno pridonose napretku u pojedinim područjima

interesa.

U sljedećim potpoglavljima bit će prikazana uloga i ciljevi triju međunarodnih

organizacija, čiji se postanak veže uz konferenciju u Bretton Woodsu, a to su Svjetska

banka, Svjetska trgovinska organizacija i Međunarodni monetarni fond. Navedene

organizacije su odabrane zbog svojeg značaja na međunarodnoj razini, a prvenstveno

zbog direktnog i indirektnog utjecaja koje imaju na životne uvjete stanovništva pojedinih

zemalja.

8

2.2.1. Svjetska banka

Godine 1944. na konferenciji u Bretton Woodsu, rasprave su se vodile gotovo isključivo

o formiranju Međunarodnog monetarnog fonda, dok se ostalim idejama o formiranju

organizacija pridavalo manje pažnje. Unatoč tome, osnovana je Svjetska banka za obnovu

i razvoj (IBRD) kao prva od institucija Svjetske banke sa ciljem da pomogne u

poslijeratnoj obnovi Europe putem usmjeravanja financijskih sredstava iz razvijenih

zemalja u zemlje u razvoju.

Grupa Svjetske banke sastoji se zapravo od pet specijaliziranih institucija koje su se

razvile tokom vremena (World Bank, 2007a):

1) Svjetska banka za obnovu i razvoj (International Bank for Reconstruction and

Development - IBRD) nudi razvojne i jamstvene kredite te analitičke i

savjetodavne usluge. IBRD posuđuje na niskim interesnim ratama prodajom

obveznica na privatnom tržištu kapitala u Prvim zemljama svijeta i na taj način

osigurava beskamatne zajmove zemljama Trećeg svijeta.

2) Međunarodno udruženje za razvoj (International Development Association –

IDA) daje zajmove zemljama koje obično nisu kreditno sposobne na

međunarodnom financijskom tržištu. Krediti Međunarodnog udruženja za razvoj

ne nose kamatu, ali zato se naplaćuje 0,75 posto administrativnih troškova

godišnje. Godišnje se najsiromašnije zemlje kreditiraju u prosjeku 6 milijardi

dolara, što se financira iz nacionalnih budžeta vlada zemalja članica.

3) Međunarodna financijska korporacija (International Financial Corporation – IFC)

je najveći multilateralni izvor kredita i financijskog kapitala za projekte privatnog

sektora zemalja u razvoju.

4) Multilateralna agencija za investicijske garancije (Multilateral Investment

Guarantee Agency – MIGA) je osnovana 1988. godine i glavna uloga joj je

promicanje izravnih stranih ulaganja u zemlje u razvoju kako bi se podržao

gospodarski rast, smanjilo siromaštvo i poboljšao život ljudi. MIGA to

omogućava nudeći osiguranje od političkih rizika investitorima i zajmodavcima.

9

5) Međunarodni centar za rješavanje investicijskih sporova (International Centre for

Settlement of Investment Disputes - ICSID) olakšava rješavanje eventualnih

investicijskih sporova između vlada i stranih ulagača.

Iako grupaciju svjetske banke čini ovih pet institucija, pojam Svjetske banke odnosi se

samo na Svjetsku banku za obnovu i razvoj i Međunarodno udruženje za razvoj.

Danas Svjetska banka posluje kao razvojna agencija sa misijom „Rad za svijet bez

siromaštva“. Uloga Svjetske banke je pružanje finansijske i tehničke pomoći zemljama u

razvoju, te podrška u borbi protiv siromaštva. Uz to Svjetska banka potiče ljude da

pomogni sami sebi i svom okolišu tako što osigurava resurse kojima se financira

obrazovanje, izgradnja kapaciteta, stvaranje novih partnerstava u javnom i privatnom

sektoru i slično. (World Bank, 2014a)

Svrha Svjetske banke, kako je navedeno u članku 1. Izvornog sporazuma iz Bretton

Woodsa je (World Bank, 2012):

1) pomoć u obnovi i razvoju područja zemalja članica ulaganjem kapitala u

proizvodne svrhe, uključujući i obnovu gospodarstava uništenih ili oštećenih

ratom, te prenamjena proizvodnih objekata u skladu sa mirnodopskim potrebama

i poticanje razvoja proizvodnih objekata i resursa u manje razvijenim zemljama

2) promicanje stranih privatnih ulaganja putem jamstava ili sudjelovanja u

pozajmicama i ostalim investicijama privatnih investitora

3) promicanje dugoročnog uravnoteženog rasta međunarodne trgovine i održavanje

ravnoteže u bilanci plaćanja poticanjem međunarodnih investicija za razvoj

proizvodnih resursa članova, čime se povećava produktivnost, životni standardi i

uvjeti rada u njihovoj zemlji

4) razvrstavanje zajmova na taj način da se najkorisniji i hitni projekti, bilo veliki ili

mali, financiraju prvi

5) voditi svoje poslovanje s dužnim obzirom na utjecaj koji međunarodne investicije

imaju na poslovne uvjete u zemljama članicama, u prvim poslijeratnim godinama,

kako bi se pomoglo u lakšem prijelazu sa ratnog doba na mirnodopsko

gospodarstvo.

10

Svjetska banka je većim dijelom stvorena od strane Sjedinjenih Američkih Država, koje

su je od samog početka opskrbile, kako potrebnim ljudstvom, tako i većinom kapitala

potrebnog za rad. Rezultat toga je jak i dugotrajan američki utjecaj na djelovanje banke,

njezinu strukturu, opći smjer politike, kao i na oblike kreditiranja.

Preteča današnje Svjetske banke, Svjetska banka za obnovu i razvoj, bila je u velikoj

mjeri ovisna o prodaji obveznica kako bi podigla glavnicu svog kreditnog kapitala, dok

je ostatak raspoloživih sredstava došao iz pretplate zemalja članica. Tokom prvih deset

godina, dio pretplate koji su plaćale Sjedinjene Američke Države iznosio je oko jednu

trećinu ukupnih uplata, što je omogućavalo pravilno funkcioniranje Svjetske banke s

obzirom da je američki dolar u poslijeratnom razdoblju bio glavna valuta za međunarodne

transakcije. Dodatno je 85 posto obveznica Svjetske banke denominirano u američkim

dolarima te prodano na Wall Streetu.

Banke i osiguravajuća društva, koja su u postratnom razdoblju bila glavna tržišta

obveznica, su u početku gledale na Svjetsku banku sa zadrškom, smatrajući je nekom

vrstom dobrotvorne ustanove.

U svojim ranim godinama, tokom kasnih 1940-ih, Svjetska banka je omogućila kredite

zapadnim europskim vladama za obnovu, da bi 1950-ih skrenula pažnju prema bogatijim

zemljama Trećeg svijeta i počela stjecati povjerenje privatnih investitora, posebno onih

na Wall Streetu. Povjerenje Wall Streeta zadobila je inzistiranjem na fiskalnoj i

monetarnoj disciplini zemalja koje se zadužuju, kao i strogim nadzorom isplata kredita i

provedbe kreditiranih projekata. U početku su to bili infrastrukturni projekti za koje se

pokazalo da su održivi u pogledu potencijalne kamate i otplate glavnice. (Peet, 2003)

Takav način kreditiranja je do danas ostao temeljna funkcija Svjetske banke, s time da se

naknadno proširio sa infrastrukturnih projekata na dodatne projekte vezane uz

obrazovanje, zdravlje i ostala socijalna pitanja.

11

2.2.2. Svjetska trgovinska organizacija

Ideja kako trgovina između zemalja treba biti oslobođena državne intervencije kroz

povijest nije bila općeprihvaćena. Za vrijeme kapitalizma na snazi je bila merkantilistička

politika koja je uključivala državna ograničenja uvoza i poticaj izvoza, jer se smatralo

kako će na taj način zemlja steći nacionalnu i političku snagu.

Do promjene u ekonomskim politikama došlo je početkom 19. stoljeća u Velikoj Britaniji,

kada je industrijska buržoazija u nastajanju postala zainteresirana za uvoz hrane za

radnike po što nižim cijenama i širenje izvoznih tržišta tekstila i ostalih proizvoda

industrijske revolucije, za koje su imali povoljne cijene i time prednost nad ostalim

zemljama.

Ipak, britanski zakon o kukuruzu, uveden 1815. godine, držao je cijenu hrane visokom,

ograničavajući uvoz žitarica te je na taj način osiguravao visoke prihode za klasu

zemljovlasnika. Taj zakon je ukinut 1846. godine što je označilo odlučnije kretanje u

smjeru tržišno orijentirane i slobodne trgovine.

Cobden – Chevalierovim ugovorom iz 1860. godine, kojim su dogovorene smanjene

tarife na robnu razmjenu između Velike Britanije i Francuske, započeta je liberalizacija

trgovine i povećana integracija nacionalnih gospodarstava. Uslijedio je niz bilateralnih

trgovinskih sporazuma diljem Europe. (Peet, 2003, str. 179)

Međunarodna trgovina se naglo razvila u drugoj polovici 19. stoljeća, a globalna

ekonomija postaje sve više regionalno specijalizirana, osobito između industrijske jezgre

i poljoprivredne periferije.

Sporazumom iz Bretton Woodsa iz 1944. godine predviđeno je osnivanje tri

međunarodne organizacije: Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke i

Međunarodne trgovinske organizacije (International Trade Organization), čija je uloga

trebala biti smanjenje carinskih i necarinskih barijera radi unapređenja međunarodne

razmjene. Iako je SAD imao vodeću ulogu u osnivanju Međunarodne trgovinske

organizacije, upravo su konzervativci iz američkog Kongresa odbili ratifikaciju

sporazuma. Oni su, zajedno sa svojim korporativnim saveznicima, bili u strahu da bi

12

Međunarodna trgovinska organizacija prekomjernom regulacijom mogla kršiti nacionalni

suverenitet. Smatrali su kako će ITO biti prenametljiva i diktirati unutarnju politiku na

mnogim područjima.

Godine 1950. američki predsjednik Harry S. Truman najavio je kako neće predati povelju

vezanu uz ITO na ratifikaciju Kongresu. Njegova administracija je tada predložila

pregovor o multilateralnom komercijalnom ugovoru o tarifnim smanjenjima, jer takav

ugovor nije zahtijevao odobrenje Kongresa.

U rujnu 1947. godine potpisan je privremeni sporazum između 23 zemlje, koji je poznat

kao Opći sporazum o carini i trgovini (GATT). GATT je poslovao kroz uspostavu rundi

pregovora, koje su ponekad trajale godinama, pokušavajući postići sporazum između

članica o nižim tarifama i otvorenom tržištu. Tijekom svog postojanja, GATT se

usredotočio na liberalizaciju trgovine proizvodnih dobara, putem komparativnih

prednosti naprednih industrijskih zemalja. Međutim, liberalizacija tržišta je bila mnogo

ograničenija u proizvodima tekstilne industrije i poljoprivrednim proizvodima, što bi

najviše koristilo zemljama u razvoju.

Posljednja runda trgovinskih pregovora započela je u Urugvaju 1986. godine, a završila

je u Maroku 1994. Konačnim sporazumom odlučeno je kako će GATT, koji je u to

vrijeme narastao na 128 članova, biti zamijenjen sa WTO. (Reis, 2009, str. 44)

Svjetska trgovinska organizacija započela je sa radom 1. siječnja 1995. godine, preuzevši

pravila GATT-a, sa statusom međunarodne organizacije i mnogo širim poljem djelovanja.

Temeljni cilj Svjetske trgovinske organizacije je liberalizacija trgovine, a ujedno služi

kao forum državama za pregovore o smanjenju carina i ukidanju ostalih prepreka na putu

do slobodne trgovine robom, uslugama i intelektualnim vlasništvom.

Načela prema kojima funkcionira WTO su (Kandžija i Cvečić, 2008, str. 63):

- Klauzula najpovlaštenije nacije (Most – favoured nation – MFN) – iako pojam

najpovlaštenije nacije sugerira kako odabrane nacije imaju poseban tretman,

slučaj je u stvarnosti suprotan. Načelo najpovlaštenije nacije znači da će svaka

13

država postupati jednako prema ostalim državama, dakle sve će biti

„najpovlaštenije“.

- Nacionalni tretman – prema ovome načelu domaći i uvozni proizvodi moraju se

tretirati jednako, nakon ulaska na domaće tržište.

- Postupna implementacija slobodne trgovine vrši se pregovorima – zemlje članice

moraju se složiti sa snižavanjem carinskih i necarinskih barijera.

- Predvidljivost i transparentnost – putem stabilnosti i predvidljivosti potiču se

investicije i zapošljavanje te se potrošačima omogućuje puna korist od povećanja

konkurencije, tj. najširi izbor robe i najniže cijene.

- Pravila nediskriminacije – promoviranje fer tržišne konkurencije. U tu svrhu

kreirani su MFN i nacionalni tretman.

- Poticanje razvoja i gospodarske reforme – sustav WTO-a doprinosi razvoju,

međutim države u razvoju trebaju fleksibilnost za vrijeme implementacije

sporazuma.

WTO je reguliran kroz ministarske konferencije na kojima se svake dvije godine u

različitim dijelovima svijeta okupljaju poslanici zemalja članica. Navedene konferencije

predstavljaju najviše tijelo odlučivanja sastavljeno od članova WTO-a. Na čelu sudionika

rasprave nalaze se ministri zemalja članica. (Matić i Lazibat, 2001, str. 699)

Osim ministarskih konferencija, tu su i teške i dugotrajne runde pregovora, koje bi trebale

dovesti do što slobodnije trgovine. Od osnutka GATT-a bilo je osam takvih rundi, a kao

što je navedeno, neke su trajale godinama. Posljednja, takozvana Doha runda, započela

je 2001. godine i još nije dovršena, iako se nadaju da će se dovršiti upravo ove godine.

(World Trade Organization, 2014)

Ova runda je trebala obuhvatiti pitanja od posebnog interesa za zemlje u razvoju, kao što

su poljoprivreda, radni standardi, okoliš, transparentnost i patenti. Iako se većina

stručnjaka slaže kako je Doha runda bila otvorenija nego prethodne runde i dalje je

neizvjesno kakav će biti njezin rezultat. (Reis, 2009)

14

Svjetska trgovinska organizacija, koja danas broji 159 zemalja, pokušava putem svojih

temeljnih vrijednosti, administrativnih konferencija i rundi pregovora, postaviti pravila

svjetske razmjene.

WTO osigurava pravni i institucionalni okvir za vođenje trgovinskih odnosa među svojim

članovima, postavljajući pred njih obvezujuća pravila. Ako na kraju bilo kojeg

integriranog spora nije pronađen način za rješavanje problema, može doći do

multilateralno odobrenih trgovinskih sankcija. Paradoksalno za jednu trgovinsku

organizaciju, ali WTO kažnjava zemlje ograničavanjem njihove trgovine.

Za razliku od GATT-a, koji je bio privremen, WTO je organizacija sama po sebi, te može

zahtijevati od zemalja članica da prihvate njezina pravila. Zemlje se više ne mogu žaliti

na postojeće domaće zakonodavstvo, kako bi izbjegle pravila koja su prihvatila ulaskom

u WTO. Članice ne mogu selektivno primjenjivati niz sporazuma u okviru WTO-a,

odnosno odlučiti što im se sviđa, a što ne, već moraju sporazum primijeniti u potpunosti.

Svjetska trgovinska organizacija djeluje dalje od nacionalnih granica, prodire duboko u

zemlju i utječe na mnoga pitanja vezana uz trgovinu i međunarodnu razmjenu. Osim

pitanjima vezanim uz trgovinu robe, bavi se i uslugama, trgovinskim aspektima prava

intelektualnog vlasništva (TRIPS) i trgovinskim mjerama ulaganja (TRIMS). Kritičari u

tome vide još jednu prijetnju nacionalnoj suverenosti zemalja. (Pavletić Župić, 2001)

Kao što se može primijetiti WTO u usporedbi sa GATT-om ima nametljivija, formalnija

i bolje provediva pravila.

2.2.3. Međunarodni monetarni fond

Međunarodni monetarni fond osnovan je 1945. godine, kada su čelnici vlada 29 zemalja

potpisali članke sporazuma proizašlog 1944. godine u Bretton Woodsu. Sa radom je

započeo 1947. godine sa ciljem da postane primarna nadnacionalna institucija koja će

regulirati odgovarajuće uvjete za uspješno funkcioniranje svjetskog gospodarstva.

15

Kao što je navedeno u članku I. izvornog Statuta (Peet, 2003, str. 68) ciljevi MMF-a bili

su:

1) promicanje međunarodne monetarne suradnje kroz trajnu ustanovu koja pruža

aparat za savjetovanje i suradnju na međunarodnim monetarnim problemima

2) olakšanje ekspanzije i uravnoteženog rasta međunarodne trgovine, a samim time

doprinos visokim razinama zaposlenosti i realnog dohotka, te kao primarnom cilju

gospodarske politike, doprinos razvoju proizvodnih resursa svih članica

3) promicanje stabilnosti tečajeva i održavanje urednih aranžmana razmjene između

članova, kako bi se izbjegla deprecijacija uzrokovana međusobnim natjecanjem

4) pomoć u uspostavljanju multilateralnog sustava plaćanja u odnosu na tekuće

transakcije između članova te ukidanje deviznih ograničenja koja otežavaju rast

svjetske trgovine

5) pružanje povjerenja da vladama članica dajući im sredstva Fonda privremeno

dostupnima uz adekvatne zaštitne mjere, čime im se pruža prilika da isprave

neprilagođenosti u svojoj platnoj bilanci, bez pribjegavanja mjerama koje bi

mogle biti destruktivne za nacionalni ili međunarodni prosperitet

6) u skladu s navedenim, skratiti trajanje i smanjiti stupanj neravnoteže u

međunarodnim platnim bilancama članica.

Teoretski, Međunarodni monetarni sustav nalazi se u sklopu sustava Ujedinjenih naroda.

On je središnja institucija međunarodnog monetarnog sustava, sustav međunarodnih

plaćanja i tečajeva nacionalnih valuta, čime se sprječavaju krize u platnom prometu. To

čini putem praćenja ekonomskih politika zemalja članica i djeluje kao rezervni fond koji

se može koristiti od strane članova koji trebaju privremeno financiranje za rješavanje

problema u platnoj bilanci.

Međunarodni monetarni fond se uglavnom fokusira na makroekonomske politike vlada,

uključujući politike vezane uz državni proračun, upravljanje novcem, kreditima i tečajem,

te regulaciju i nadzor banaka i ostalih financijskih institucija.

Uz to, MMF prati strukturne politike koje utječu na makroekonomske rezultate, odnosno

svojstva gospodarskih agregata kao što su nacionalni dohodak, ukupna nacionalna

potrošnja, investicija i novčana masa.

16

Prema Sporazumu svaka zemlja članica obvezala se kako će usmjeravati svoje

ekonomske i financijske politike prema propisnom gospodarskom rastu uz osiguranje

stabilnosti cijena, izbjegavajući manipuliranje deviznim tečajevima ili međunarodnim

monetarnim sustavom, kako bi se efektivno spriječile prilagodbe bilanci plaćanja ili

stjecanje nepoštenih konkurentskih prednosti nad ostalim članicama.

Međunarodni monetarni fond prikuplja financijska sredstva na više načina, uplatom kvota

od strane zemalja članica, prodajom zlatnih pričuva ili zaduživanjem kod „Kluba

desetorice“, kojeg čine predstavnici deset najrazvijenijih zemalja Zapada. Većinu

financijskih sredstava MMF prikuplja uglavnom od kapitalnih pretplata koje zemlje

plaćaju prilikom pridruživanja organizaciji ili kada se temeljem periodičnih vizija

navedene kvote povećaju.

Zemlje plaćaju 25 % svojih kvota u lako konvertibilnim valutama, kao što su američki

dolar ili japanski jen, a ostatak u svojim nacionalnim valutama. Količina međunarodnih

sredstava bila je prvobitno uplaćivana u zlatu 25 %, a nakon 1969. uplata tih sredstava

izražena je u tzv. specijalnim pravima vučenja. (Vizjak, 2006)

Kvote utvrđuju upisninu zemalja, njihovu glasačku moć i iznos financiranja koji mogu

primiti od strane fonda. One odražavaju veličinu gospodarstva i obujam trgovine

određene zemlje. Prikaz kvota odabranih zemalja Međunarodnog monetarnog fonda

vidljiv je na grafikonu 1.

17

Grafikon 1. Prikaz odabranih kvota Međunarodnog monetarnog fonda (u %)

Izvor: Izrada studenta prema podacima IMF-a, 2014a (20.04.2014.)

Prema zadnjoj raspodjeli kvota Europska unija najviše doprinosi Međunarodnom

monetarnom fondu, te uplaćuje 32% od ukupnih kvota i sukladno tome ima najveći broj

glasova. Nakon nje slijede Sjedinjene Američke Države sa 17%, Japan sa 6,10%, Kina sa

3,7% te Saudijska Arabija, Kanada i Rusija sa oko 3%.

Nadovezujući se na reforme iz 2008. godine, 14. Općim pregledom kvota obavljenom

2011. godine, kvote su udvostručene sa oko 238,5 milijardi SDR na oko 477 milijardi

SDR, što približno iznosi oko 737 milijardi američkih dolara. (IMF, 2014b)

Glavna odgovornost MMF-a je osigurati zajmove zemljama članicama koje doživljavaju

stvarne ili potencijalne probleme u bilanci plaćanja. Dobivena financijska pomoć

omogućuje zemljama da obnove svoje međunarodne pričuve, stabiliziraju valutu, nastave

plaćati uvoz i ostvare uvjete za snažan gospodarski rast. Za razliku od razvojnih banaka

Međunarodni monetarni fond ne daje zajmove za specifične projekte.

EU - 27; 32%

SAD; 17%

Japan; 6,10%

Kina; 3,70%

Saudijska

Arabija;

3,20%

Kanada; 2,90%

Rusija; 2,70%

Indija; 1,90%

Švicarska; 1,60%

Australija; 1,50%Meksiko; 1,50% Brazil; 1,40% Koreja; 1,40%

18

Država članica može zatražiti financijsku pomoć od MMF-a, ako ne može pronaći

dostatna sredstva po povoljnim uvjetima kako bi ispunila svoja neto međunarodna

plaćanja (npr. uvoz, otkup vanjskog duga). MMF-ov zajam osigurava olakšava politiku

prilagodbe i reforme koju zemlja mora napraviti kako bi ispravila svoje platne probleme

i vratila uvjete za snažan gospodarski rast.

Obujam zajmova Međunarodnog monetarnog fonda značajno je varirao tijekom vremena.

Naftni šok 1970-ih i dužnička kriza iz 1980-ih popraćeni su velikim povećanjem

kreditiranja od strane MMF-a. Do daljnjih potraživanja za kreditima došlo je tokom 1990-

ih u vrijeme procesa tranzicije u srednjoj i istočnoj Europi i nastanka krize u novim

tržišnim gospodarstvima. Duboke krize u Latinskoj Americi i Turskoj u ranim 2000-im

tražile su također velika sredstva, kao i globalna financijska kriza krajem 2008. godine.

(IMF, 2014c)

Tijekom godina, Međunarodni monetarni fond je razvio različite programe davanja

pomoći koji su prilagođeni za rješavanje specifičnih okolnosti zemalja članica, a neki od

njih su (Leko, 1998, str. 309):

a) rezervna tranša (engl. Reserve Trench)

b) kreditna tranša i stand – by sporazumi

c) produžena sredstva Fonda (engl. Extended Fund Facilities)

d) sredstva za financiranje kompenzacija (Compensatory Facility)

e) sredstva za financiranje tamponskog udjela (Buffer Stock Financing Facility)

f) dodatna sredstva financiranja (Supplementary Financing Facility)

Na zahtjev zemlje članice, sredstva Međunarodnog monetarnog fonda dostupna su putem

kreditnog „dogovora“, koji se mogu, ovisno o kreditnom instrumentu koji se koristi,

propisati konkretne gospodarske politike i mjere koje je zemlja pristala provesti kako bi

riješila svoje platne probleme. Program ekonomske politike formuliran je od zemlje

članice i Međunarodnog monetarnog fonda i u većini slučajeva predstavljen Izvršnom

odboru Fonda u „Pismu namjere“. Jednom kada je aranžman odobren od strane Odbora,

sredstva Međunarodnog monetarnog fonda se najčešće puštaju u fazama kako se program

provodi.

19

2.3. Kritike upućene MMF-u, WTO-u i Svjetskoj banci

U početku je Svjetskoj banci, Međunarodnom monetarnom fondu i Svjetskoj trgovinskoj

organizaciji bila dodijeljena različita uloga od one koju obnašaju danas.

Kako je prvotno zamišljeno u Bretton Woodsu, Međunarodni monetarni fond trebao je

biti nadnacionalno tijelo koje će se baviti dvjema stvarima: regulacijom stopa razmjene

valuta između zemalja članica i osiguranjem pomoći tijekom kriza u bilanci plaćanja

zemalja članica, putem međunarodnih kredita za stabilnost. Danas police Međunarodnog

monetarnog fonda direktno utječu na ekonomije 188 zemalja, te ponekad drastično i

katastrofalno na živote većine ljudske populacije. Međunarodni monetarni fond do

nedavno je bio vjerojatno najsnažnija nedržavna institucija svijeta. Vlade koje su dobivale

kredite od MMF-a morale su javno uzdizati njegov rad, dok su se privatno žalile na uvjete

koji su im nametnuti. Nasuprot tome, tisuće radnika i studenata organiziralo je prosvjede

protiv Međunarodnog monetarnog fonda, tvrdeći kako je „pomoć“ dobivena od strane

fonda uzrokovala dodatne poteškoće, siromaštvo i glad. (Peet, 2003, str. 66)

MMF od ranije prikupljenih sredstava daje kratkoročne zajmove zemljama članicama,

koje proživljavaju krizu u ravnoteži platne bilance, sa bitnom razlikom da se krediti daju

u "težoj" (međunarodno prihvatljivijoj) valuti od depozita. Izvorno, na temelju sporazuma

iz Bretton Woodsa, uvjeti za zajmove MMF-a zemljama članicama bili su stvaranje

učinkovitog programa za uspostavljanje ili održavanje stabilnosti valute zemlje članice

prema realnom tečaju. (IMF, 1958)

Tokom vremena ovi uvjeti su poprimili vrlo negativnu konotaciju, jer su vlade zemalja

kojima su očajno trebala novčana sredstva postale sredstvo putem kojega MMF ima

mogućnost reguliranja ekonomskih politika široke palete zemalja. Vlade su prisiljene

prihvatiti skup ekonomskih politika i prepisanih financijskih mjera za koje MMF misli da

će osigurati ekonomsku stabilnost i povećati mogućnost vraćanja pozajmljenih sredstava.

Politike predložene od strane MMF-a gotovo uvijek zahtijevaju smanjenje tarifnih

barijera na uvoz, povećanje kamatnih stopa kako bi se snizila inflacija, što eliminira radna

mjesta. U isto vrijeme, nameću programe štednje državnim službama i uklanjanje

državnih subvencija koje su držale cijene hrane niskima. (Stiglitz, 2002, str. 12)

20

Kritičari tvrde kako navedene politike stvaraju nezaposlenost i siromaštvo, dok istodobno

utječu na smanjenje nacionalne moći države da ukloni nastale socijalne probleme. Ljudi

koji si to mogu najmanje priuštiti otplaćuju kredite svojih vlada, čije je dosadašnje

politike Međunarodni monetarni fond proglasio neuspješnima i nevažećima. Nameće im

svoja ekonomska uvjerenja, iako bi se zemlje možda mogle i htjele razvijati u drugačijem

smjeru od onoga kako je to MMF odlučio. Poznat je slučaj Argentine, koja je nakon što

se „oslobodila“ od MMF-a i prestala biti ovisna o njegovim kreditima, doživjela

poboljšanje ekonomske situacije i izašla iz krize. (Akkerman i Teunissen, 2003)

Nije samo MMF na meti kritičara, već i ostale međunarodne organizacije nastale u

Bretton Woodsu. Tako je primjerice, Svjetska banka od 1986. godine pa nadalje, pod sve

većim kritikama nevladinih organizacija koje se bave socijalnim pitanjima i zalažu za

zaštitu okoliša, kao i ostalih ljudi i skupina građana koji su zabrinuti rastućim

siromaštvom.

Za razliku od MMF-a i WTO, Svjetska banka je odmah počela reagirati na kritike i

priznala kako joj je potrebno restrukturiranje i nova sveobuhvatna strategija putem koje

će se istaknuti demokratski, pravedan i održivi razvoj.

Izvorno su krediti Svjetske banke bili namijenjeni za fizičko – infrastrukturne projekte i

inženjerske usluge, koji su trebali dovesti do povećanja produktivnosti i gospodarskog

rasta. U kasnim 1980-im kao fokus kreditiranja sve se više ističe društveni razvoj i

infrastruktura javne politike koja bi trebala olakšati aktivnosti privatnog sektora, pod

pretpostavkom da navedene mjere pomažu u ublažavanju siromaštva. Projekti

obuhvaćaju raznolika područja i probleme, kao što su urbana stanogradnja za ruralni

razvoj, voda i odvodnja, upravljanje prirodnim resursima, obrazovanje i zdravstvo.

Svjetska banka je često bila kritizirana upravo zbog pozajmljivanja novca za kredite koji

uzrokuju štete velikih razmjera za okoliš. Prvi veliki slučaj bio je projekt „Polonoroeste“,

kojim je brazilska vlada htjela izgraditi 1500 kilometara autoceste u sjeverozapadnoj

regiji Amazone.

Autocesta je trebala povezati granična područja amazonske prašume sa više naseljenom

centralnom južnom regijom, što je trebalo pomoći integriranom ruralnom razvoju.

21

Betonirana autocesta je završena u roku tri godine, mnogo prije nego što su se državna

vlast i uslužne djelatnosti uspjele raširiti na to područje. U šest godina došlo je do

značajnog porasta populacije na navedenom području, te uništenja šireg područja

amazonske prašume, a tisuće ljudi je umrlo od malarije, zbog nedostupnosti usluga javnog

zdravstva.

Kao rezultat toga, Svjetska banka je jako kritizirana od strane brazilskih i američkih

skupina za štitu okoliša i pripadnika Američkog kongresa. (Wade, 2011)

Slučaj iz Brazila tek je jedan u nizu mnogih drugih, štetnih projekata, koji su na različite

načine negativno djelovali na populaciju u područjima izvedbe. Na primjer, Svjetska

banka je financirala izgradnju brana u hidroelektranama u različitim zemljama, što je

dovelo do iseljavanja autohtonog stanovništva sa tog područja (Inclusive Development

International, 2013)

Uz već navedene negativne posljedice, javlja se i strah da bi partnerstvo Svjetske banke

s privatnim sektorom moglo potkopati ulogu države kao primarnog pružatelj osnovnih

roba i usluga, kao što su zdravstvo i obrazovanje, što će rezultirati manjkom tih usluga u

zemljama kojima su te usluge najpotrebnije. IFC u svom poslovanju sve više koristi

financijske posrednike, kao što su privatni dionički fondovi i financiranje od strane tvrtki

povezanih s poreznim oazama.

Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond kritizirani su i zbog svoje strukture vlasti,

u kojoj dominiraju industrijalizirane zemlje. Vodeće industrijalizirane zemlje, koje su

najveći donatori, donose i provode politike, dok se najsiromašnije zemlje i zemlje u

razvoju ništa ne pita. (Bretton Woods Project, 2005)

WTO se susreo sa sličnim kritikama na svoj račun. Uz to građani nemaju povjerenja u

ideju Svjetske trgovinske organizacije, kako će širenje slobodne trgovine na cijeli svijet

osigurati globalno razumijevanje i mir. Naprotiv, dominacija stranih bogatih zemalja u

međunarodnoj trgovini i zadovoljavanje njihovih individualnih interesa, ne čini slabije

zemlje ništa boljima, već nemoćnima i siromašnijima.

22

Korporacije koriste WTO kao sredstvo kojim uspijevaju zaobići lokalne i nacionalne

zakone o zaštiti okoliša, koji su napadnuti kao „zapreka u trgovini“. Osim uništavanja

prirodnih dobara, sve je veća privatizacija osnovnih javnih usluga, kao što su

obrazovanje, zdravstvo, energija i vode. Oni kojima su te usluge najpotrebnije, najčešće

ih nisu u mogućnosti platiti, što vodi do mnogih negativnih posljedica, kao na primjer

širenje raznih bolesti. (The Progress Report, 2007)

U područjima poput Subsaharske Afrike, gdje tisuće ljudi svakodnevno umire od virusa

HIV-a i raznih drugih bolesti. Iako za većinu tih bolesti postoje lijekovi, oni su od strane

WTO-a zaštićeni kao „trgovinsko intelektualno vlasništvo“ (TRIPS), te kompanije na njih

polažu svojevrsnu vrstu monopola. Takvi lijekovi su preskupi za ionako izuzetno

siromašno stanovništvo, ali bi se mogli proizvoditi generički lijekovi po mnogo nižim

cijenama u zemljama u kojima su potrebni. Međutim, 2003. godine na snagu su stupili

određeni zakoni koji za te zemlje otežavaju proizvodnju takvih lijekova te je WTO time

još jednom dokazala kako je na strani korporacija i njihovog profita, zanemarujući ljudske

živote. (Watal, 2000)

Uzevši u obzir širok spektar djelovanja Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske

trgovinske organizacije i Svjetske banke, ne čudi zabrinutost ljudi zbog utjecaja koje

njihove djelatnosti mogu imati na njih i njihovu okolinu. Uslijed sve brže globalizacije i

sporosti strukturnih promjena unutar navedenih organizacija, moguće je da rezultati

njihova djelovanja nisu uvijek u skladu sa njihovom ideologijom. Kako bi se razlučilo na

koji način djeluju na siromaštvo, u sljedećem poglavlju će se obraditi temeljne odrednice

siromaštva.

23

3. TEMELJNE ODREDNICE SIROMAŠTVA

Kao jedan od najznačajnijih svjetskih problema modernoga doba navodi se upravo

siromaštvo. U današnje vrijeme kada vladaju velike multinacionalne korporacije i kada

sposobnost brze prilagodbe novim uvjetima života znači opstanak, za sve više ljudi se

može reći da su siromašni. Siromaštvo je opća pojava koja se susreće u svim dijelovima

svijeta, pa tako i u visoko razvijenim zemljama. Kako bi se stekao bolji uvid u temeljne

odrednice siromaštva, u sljedećem poglavlju potrebno je objasniti: 1) pojam siromaštva,

2) mjerenje siromaštva, te 3) učinke siromaštva.

3.1. Pojam siromaštva

Iako je siromaštvo prisutno svuda u svijetu i svi ljudi su upoznati sa tim pojmom, ne

postoji jedinstvena i općeprihvaćena definicija siromaštva. Siromaštvo kao termin

najčešće označava nedostatak osnovnih uvjeta za život, odnosno posjedovanje premalo

novaca, imovine ili drugih sredstava kojima bi se osigurale osnovne ljudske potrebe za

prehranom, domom, obrazovanjem i ostalim.

Prema definiciji Ujedinjenih naroda donesenoj 1998. godine, siromaštvo je uskraćivanje

izbora i mogućnosti i povreda ljudskog dostojanstva. Ono predstavlja nedostatak

osnovnih kapaciteta za učinkovito sudjelovanje u društvu, tj. nedostatak sredstava i

odjeće za obitelj, nemogućnost školovanja ili zdravstvene skrbi, neposjedovanje zemljišta

na kojem bi se uzgojila hrana ili posla na kojem bi se zaradilo za život, nemogućnost

dobivanja kredita. Siromaštvo znači nesigurnost, nemoć i isključenost pojedinaca,

kućanstava i zajednica. Ono predstavlja osjetljivost na nasilje i često podrazumijeva život

u marginalnim i osjetljivim područjima, bez pristupa čistoj vodi ili sanitarijama. (Gordon,

2005)

Iako postoji i više nego dovoljno resursa kako bi svi zadovoljili svoje potrebe, mnogo

ljudi diljem svijeta živi u siromaštvu i na rubu egzistencije. Kao uzrok tog problema često

se navode velike multinacionalne korporacije, koje gomilaju svoje bogatstvo na račun

najugroženijih. Socijalna nejednakost je sve izraženija; najviše su pogođena nerazvijena

24

područja poput Subsaharske Afrike, Latinske Amerike i Azije, međutim ni ostale zemlje

nisu pošteđene ovog globalnog problema. „U svijetu 61 milijun imućnih ima iste prihode

kao i 3,5 milijardi ljudi s najnižim prihodima, odnosno na svaki dolar bogatih

najsiromašniji dobivaju 1,7 centi.“ (Vijesti.ba, 2012)

Potraga za čimbenicima siromaštva među ekonomistima traje i danas. Što je razlog tome

da su neke zemlje bogate dok su ostale izuzetno siromašne, predmet je mnogih

ekonomskih istraživanja. Postoje različiti pogledi na čimbenike siromaštva i način kako

se boriti protiv njih. Tako s jedne strane, postoji mišljenje određenih ekstremista kako

nema smisla činiti ništa po pitanju siromaštva, zato što su određene skupine ljudi,

temeljem svoje osobnosti, kulture ili geografskog položaja, predodređene za život u

siromaštvu. S druge strane, sa gledišta Washingtonskog konsenzusa, siromaštvo je

posljedica sve bržeg ekonomskog rasta, te su potrebne kvalitetne trgovinske politike kako

bi se rast odvijao u svim zemljama. (Banerjee, Benabou i Mookherjee, 2006)

Kao navodni kulturni čimbenici siromaštva najčešće se navode prevelika naseljenost,

korupcija i etnički konflikti. Siromašnije zemlje su zasigurno sklonije navedenim

problemima, te se stoga lako može zaključiti kako su to neki od važnih strukturnih

čimbenika siromaštva. Uzevši u obzir vrlo čest mišljenje kako vlade svojim politikama

ne mogu utjecati na fertilitet, korupciju i sukobe između skupina, vrlo se lako može

zauzeti negativan stav kako se malo toga može učiniti kako bi se ublažilo globalno

siromaštvo. Čak i kada bi takvo mišljenje bilo točno, ne može se u potpunosti isključiti

mogućnost ublažavanja siromaštva, zato što politike vlada utječu na određene postojane

kulturne uvjete koji zasigurno indirektno utječu na navedene čimbenike siromaštva.

Kao dva glavna kandidata, koja bi mogla objasniti osnovne uzroke razlika između

blagostanja zemalja, mogu se uzeti geografija i institucije. Prema geografskoj

pretpostavci, koja ima mnogo sljedbenika, kako među općom populacijom tako i među

istraživačima, geografski položaj, klima i ekologija određuju tehnologiju i djelovanje

ljudi. Postoje barem tri glavne verzije geografske pretpostavke, svaka sa naglaskom na

različiti mehanizam kojim geografija utječe na prosperitet. Prema prvoj, klima ima jak

utjecaj na trud koji se ulaže u rad, poticaj i produktivnost. Druga tvrdi kako geografija

25

može odrediti vrstu tehnologije koju će društvo razviti, posebice u poljoprivredi. Treća

varijanta, posebice popularna nakon 1990-tih, povezuje siromaštvo sa teretom bolesti.

Dok geografska pretpostavka naglašava snagu prirode kao primarnog čimbenika

siromaštva, institucijska pretpostavka se bazira na utjecaju čovjeka. Prema ovome

stajalištu neka su društva organizirana na način koji uključuje građane, potiče svakovrsne

investicije i tržišne transakcije, odnosno imaju dobro uređene institucije. Tri ključna

elementa dobrih institucija su (Banerjee, Benabou i Mookherjee, 2006):

1) primjenjivanje imovinskih prava za široki presjek društva, tako da razne osobe

imaju poticaj za investiranje i sudjelovanje u gospodarskom životu

2) ograničavanje djelovanja elita, političara i drugih moćnih skupina, kako ne bi

mogli oduzeti prihode i ulaganja drugih ljudi ili stvoriti izrazito nejednake uvjete

3) određeni stupanj jednakih mogućnosti za široke segmente društva, tako da oni

mogu ulagati, osobito u ljudski kapital, te sudjelovati u proizvodnim

gospodarskim djelatnostima

U većini društava ne postoji navedena vrsta institucija, već se pravila selektivno

primjenjuju, a vlasnička prava su nedostupna za većinu populacije. Politička i ekonomska

moć elita je neograničena i samo maleni dio građana ima pristup obrazovanju,

investicijama i proizvodnim mogućnostima, što izrazito negativno utječe na sposobnost

stanovništva za rad i osiguranje osnovnih životnih uvjeta, te vodi u siromaštvo.

Siromaštvo se najčešće dijeli na dva glavna tipa, dohodovno i nedohodovno siromaštvo.

Dohodovno siromaštvo predstavlja nemogućnost zadovoljavanja minimalnih životnih

potreba zbog nedostatka novčanih sredstava. Kućanstva koja žive dnevno sa manje od

jednog dolara smatraju se dohodovno siromašnima. Najčešće ljudi koji žive u takvim

uvjetima nemaju zemlju i mogućnost uzgoja vlastite hrane te u većini slučajeva skončaju

život preuranjenom smrću.

Za razliku od dohodovnog siromaštva, nedohodovno siromaštvo se javlja kada ljudi imaju

određenu količinu novca, no unatoč tome životni uvjeti im nisu zadovoljavajući. Prilikom

razmatranja nedohodovnog siromaštva uključuju se osim razine dohotka i ostale

26

varijable, kao što su razina obrazovanja i pismenosti stanovništva, razina zdravstvene

zaštite i pokazatelji o prehrani. (Bejaković, 2005)

Općenito, sociolozi i istraživači najveću pozornost pridaju dvjema vrstama siromaštva:

apsolutnom i relativnom dohodovnom siromaštvu.

„Apsolutno siromaštvo temelji se na ideji preživljavanja – to su osnovni uvjeti koji se

moraju zadovoljiti kako bi se zadržala fizički zdrava egzistencija.“ (Giddens, 2007, str.

311) Može se reći kako je to situacija u kojoj su pojedincu nedostupna sredstva potrebna

za preživljavanje. U apsolutno siromaštvo ubraja se postotak stanovništva koji živi ispod

granice siromaštva, odnosno preživljava sa manje od jednog američkog dolara dnevno. U

današnje vrijeme takvih je ljudi više od 1, 2 milijarde. (World Bank, 2014b)

Relativno siromaštvo se određuje unutar nekog društva kroz uspoređivanje raspoloživih

sredstava između različitih pojedinaca ili skupina. Koncept relativnog siromaštva

najlakše je definirati kao nemogućnost zadovoljenja potreba ili sudjelovanja u

aktivnostima koje čine dio prihvatljivog životnog standarda. Bez obzira na zadovoljenje

apsolutnih potreba, ljudi se mogu smatrati siromašnima ukoliko imaju znatno niži životni

standard u usporedbi sa ostatkom stanovništva u promatranoj zemlji ili regiji. Tako su se

automobili, mobiteli, kućanski aparati, računala, internet i ostala pomagala nekada

smatrali luksuzom, a danas je život bez njih gotovo nezamisliv. Unatoč tome, velik dio

stanovništva si i dalje ne može priuštiti većinu tih stvari, ali si mogu osigurati osnovne

životne uvjete, te ih stoga svrstavamo u skupinu relativno siromašnih.

Razina relativnog siromaštva vrlo se razlikuje od zemalja Trećeg svijeta u odnosu na

razvijeni svijet. Kada bi se uspoređivao prosjek dohotka, tada bi većina zemalja Trećeg

svijeta u stvari bila na razini apsolutnog siromaštva. (Šundalić, 2006, str. 128)

Unatoč nepostojanju jedinstvene i općeprihvaćene definicije siromaštva, ono je

sveprisutno i ima veliki utjecaj na sve ljude. Još su uvijek nejasni čimbenici koji uzrokuju

siromaštvo, što otežava samu borbu protiv njega i stvara osjećaj nemoći na svjetskoj

razini.

27

3.2. Mjerenje siromaštva

Siromaštvo je opća pojava koja se susreće u svim dijelovima svijeta, pa tako i u visoko

razvijenim zemljama. Najširi pristup proučavanja i mjerenja siromaštva usredotočuje se

na sposobnost pojedinca da funkcionira u društvu. Siromašni ljudi su u tom pogledu često

uskraćeni; nemaju dovoljno prihoda i zbog nedostupnosti javnih institucija su slabije

obrazovani, lošeg zdravstvenog stanja, osjećaju se bespomoćni, a često su im uskraćene

i političke slobode, koje ostali ljudi imaju. Potreba za mjerenjem siromaštva javlja se

upravo kako bi se lakše moglo identificirati siromašne skupine ljudi i kako bi se moglo

prikladno intervenirati na rješavanju tog problema. Mjerenje siromaštva omogućava

praćenje i vrednovanje projekata i političkih intervencija usmjerenih na najugroženije

skupine, kao i procjenu učinkovitosti institucija čiji je cilj pomoći siromašnim ljudima.

Kako bi se siromaštvo pravilno izmjerilo potrebno je utrošiti mnogo vremena, energije i

novaca, jer jedini pravi način za prikupljanje podataka je anketiranje od kućanstva do

kućanstva. Unatoč tome, mjerenje siromaštva je vrlo važno, jer vjerodostojno mjerenje

može biti snažan instrument putem kojeg će loši životni uvjeti siromašnih doći u fokus

politike i na taj način se ako ne riješiti, onda barem pokušati ublažiti. Ako podataka o

siromaštvu nema, najugroženije skupine postaju statistički nevidljive i na taj način

jednostavnije za ignoriranje.

Kako bi se učinkovitije interveniralo potrebno je prikupiti što više podataka o siromašnim

skupinama, te prilikom ispitivanja uzorka zaključiti kako siromaštvo ovisi o geografiji

(od regije do regije, urbano i ruralno područje, planine i ravnice), karakteristikama

zajednice (sredine sa i bez škole) i kućanstva (razina obrazovanja nositelja kućanstva,

veličina kućanstva)... Putem tih informacija moguće je ciljano zapošljavanje i razvijanje

kvalitetnih strategija za smanjenje siromaštva. (Haughton i Khandker, 2009)

Kao što je već ranije navedeno u skupinu apsolutno siromašnih ubraja se postotak

stanovništva koji živi ispod utvrđene minimalne razine prihoda nužne za zadovoljenje

osnovnih životnih potreba, tj. ispod linije apsolutnog siromaštva. Međunarodna linija

siromaštva kreće se između jedan ili dva dolara dnevne potrošnje prema paritetu kupovne

moći. Međutim, ta linija je donekle proizvoljna, zbog različitih životnih standarda u

zemljama. Za utvrđivanje pojedinačnih linija siromaštva, specifičnih za svaku zemlju,

28

potrebno je utvrditi cijenu potrošačke košarice pojedinačne zemlje, koja obuhvaća

troškove prehrane, odjeće i obuće, stanovanja i medicinske skrbi.

Stavljajući u omjer broj stanovnika čiji se prihod nalazi ispod linije siromaštva i ukupni

broj stanovnika dolazi se do indeksa apsolutnog siromaštva, odnosno relativnog udjela

siromašnog u ukupnom stanovništvu. Nedostatak navedenog indeksa je nemogućnost

prikaza koliko siromašnima nedostaje prihoda za preživljavanje. Zbog toga je potrebno

izračunati ukupni jaz siromaštva koji kazuje koliki je ukupan iznos prihoda neophodan

kako bi svi stanovnici koji se nalaze ispod linije siromaštva dosegli navedenu liniju.

Ukupni jaz siromaštva (Total Poverty Gap) izračunava se tako da se zbroje iznosi koji

predstavljaju razliku između prihoda na razini linije siromaštva i prihoda koje ostvaruje

siromašna osoba. (World Bank, 2014d)

Koncept apsolutnog siromaštva često je na meti kritičara, koji smatraju kako apsolutni

minimum životnih potreba nije moguće odrediti na taj način da bude jednak za cijelu

svjetsku populaciju. Apsolutno siromaštvo ne obuhvaća različite kulturne potrebe i ne

uzima u obzir različite norme i standarde društava u kojima žive pojedinci. Primjerice, u

razvijenim zemljama se kao standard podrazumijeva da svako kućanstvo ima tekuću vodu

i posjeduje televizor, dok to sigurno nije standard u siromašnim regijama poput Afrike.

Zbog navedenih razloga, često se koristi koncept relativnog siromaštva.

Relativna granica siromaštva utvrđuje siromaštvo u odnosu prema nacionalnom životnom

standardu, jer se unatoč apsolutnim potrebama, ljudi mogu smatrati siromašnima ako je

njihov standard znatno niži od standarda drugih ljudi u promatranoj zemlji. (Bejaković,

2005, str. 134)

Relativno siromaštvo utvrđuje se prema minimumu prihvatljivog životnog standarda u

pojedinom društvu i izražava se kao određeni postotak medijalnoga ili prosječnoga

dohotka kućanstva. Svjetska banka siromaštvo određuje prema polovici medijalnog

dohotka, koji koristi kao osnovu za međunarodne usporedbe.

29

Kao i konceptu apsolutnog siromaštva, relativnom siromaštvu se zamjera poopćavanje

rezultata i zanemarivanje činjenice da čak i u razvijenim društvima postoje ljudi koji nisu

u mogućnosti zadovoljiti osnovne životne potrebe.

Apsolutna i relativna stopa siromaštva pokazuju prosjek za cijelo stanovništvo i zapravo

ne govore tko je u boljem, odnosno lošijem položaju. Stoga je potrebno utvrditi stope

siromaštva za pojedine skupine stanovništva. (Bejaković, 2005, str. 135)

Mjerenje siromaštva je od izuzetne važnosti, jer se samo pravilnom kvantitativnom i

kvalitativnom analizom može doći do zaključka na koje varijable i na koji način je

potrebno djelovati, kako bi se problem riješio ili barem ublažio. Sukladno dobivenim

podacima, moguće je razviti dugoročnu strategiju djelovanja i na taj način umanjiti

učinke siromaštva.

3.3. Učinci siromaštva

Siromaštvo je složen, višedimenzionalan i univerzalan socio-ekonomski problem.

Siromašni mogu biti kategorizirani na (Anyanwu, 1997):

1) kućanstva ili pojedince ispod linije siromaštva i čiji prihodi nisu dovoljni

da osiguraju osnovne potrebe

2) kućanstva ili pojedince kojima nedostaje pristup osnovnim uslugama,

političkim kontaktima i drugim oblicima potpore

3) ljude u izoliranim ruralnim područjima koji nemaju bitnu infrastrukturu

kao što su osnovne usluge (npr. zdravstvo)

4) kućanstva na čelu sa ženama (pogotovo trudnice i dojilje majke i

dojenčad) čije prehrambene potrebe nisu zadovoljene na odgovarajući

način

5) osobe koje su izgubile svoja radna mjesta i one koji ne mogu naći posao

(npr. maturanti i visoko obrazovani)

6) pripadnike nacionalnih manjina, koji su marginalizirani i progonjeni

ekonomski, socijalno, kulturno i politički.

30

Siromaštvo nije svugdje u svijetu jednako prisutno, već na karti svijeta postoje više i

manje siromašne regije. Tako se primjerice kao najsiromašnije regije, redovito ističu

zemlje Subsaharske Afrike, Južne Azije te Istočne Azije i Pacifika. Na grafikonu 2.

prikazan je udio stanovništva po regijama koje živi sa manje od 1,25 dolara dnevno, za

razdoblje od 1990. – 2010. godine.

Grafikon 2. Udio stanovništva po regijama koji živi sa manje od 1,25 $ dnevno (%)

Izvor: Izrada studenta prema podacima WB, 2014c (28.04.2014.)

Uvidom u statistiku da se primijetiti kako se tokom godina udio siromašnog stanovništva

postupno smanjuje. Azijske zemlje bilježe najveći pad apsolutno siromašnog stanovništva

u razdoblju 1990. – 2010. godine. Tako primjerice za navedeni period, Istočna Azija i

Pacifik bilježe pad apsolutnog siromaštva za 43,76 postotnih poena, dok Južna Azija

bilježi pad od 22,78 postotnih poena. Zemlje Subsaharske Afrike, koje su najugroženije,

imaju jako spori pad siromaštva, te je od ukupnog stanovništva na tom području 2010.

godine, čak njih 48,47% živjelo ispod apsolutne linije siromaštva, što je izuzetno

zabrinjavajući podatak.

Dok je na globalnoj razini došlo do smanjenja pothranjenosti, različite stope napretka po

regijama dovele su do promjena u raspodjeli pothranjenih ljudi u svijetu. Većina

0

10

20

30

40

50

60

70

1990 1993 1996 1999 2002 2005 2008 2010

Subsaharska Afrika

Južna Azija

Istočna Azija i Pacifik

Latinska Amerika i Karibi

Bliski Istok i Sjeverna Afrika

Europa i Centralna Azija

31

pothranjenih ljudi se još uvijek nalazi u Južnoj Aziji, iza koje slijede Subsaharska Afrika

i Istočna Azija. (FAO, 2013) Regije sa zabilježenim najvećim padom su Istočna Azija i

Jugoistočna Azije, dok je u Južnoj Aziji, Subsaharskoj Africi, Zapadnoj Aziji i Sjevernoj

Africi zabilježen porast pothranjenih ljudi, što se može vidjeti na grafikonu 3.

Grafikon 3. Pothranjeni ljudi u svijetu

Izvor: Izrada studenta prema podacima FAO, 2014 (28.04.2014.)

U Africi je više od jedne osobe na pet pothranjeno, što je čini regijom s najvećom

učestalosti pothranjenog stanovništva. Razine i trendovi pothranjenosti razlikuju se prema

kontinentima. Iako Subsaharska Afrika ima najvišu razinu pothranjenosti, tijekom

posljednja dva desetljeća došlo je do nekih poboljšanja, sa padom pothranjenog

3,7

4,1

4,3

4,4

222,7

224,6

224,5

221,6

5,5

6,1

6,6

7,0

166,6

166,8

166,7

169,1

294,7

297,4

306,1

309,9

64,5

69,7

76,2

80,5

20,6

20,1

19,7

19,1

47,0

48,0

49,1

50,3

1,2

1,1

1,1

1,1

15,7

15,9

15,9

15,2

252,1

253,4

253,8

252,4

0,0 50,0 100,0 150,0 200,0 250,0 300,0 350,0

2011-2013

2010-2012

2009-2011

2008-2010

Stanovništvo u milijunima

Razdoblje

Najslabije razvijene regije

Razvijene regije

Oceanija

Latinska Amerika i Karibi

Zapadna Azija

Jugoistočna Azija

Južna Azija

Istočna Azija

Kavkaz i Središnja Azija

Subsaharska Afrika

Sjeverna Afrika

32

stanovništva sa 32,7% na 24,8%. S druge strane, Sjevernu Afriku karakterizira znatno

niža razina pothranjenog stanovništva.

Kako broj, tako i udio pothranjenog stanovništva, značajno se smanjio u većini azijskih

zemalja, posebno u Jugoistočnoj Aziji, gdje je u posljednja dva desetljeća ostvaren pad

sa 31,3% na 10,7% pothranjenog stanovništva, dok je u Južnoj Aziji napredak bio nešto

sporiji. (FAO, 2014)

Koncept apsolutnog siromaštva pridonosi povećanom mortalitetu i skraćuje životni vijek

ljudi. Zbog života bez osnovnih uvjeta veća je vjerojatnost od obolijevanja, nego kod ljudi

većeg životnog standarda. Trudnice umiru tijekom trudnoće ili za vrijeme poroda, a

brojna djeca uslijed siromaštva ne dožive svoju petu godinu života. Broj umrle djece

mlađe od 5 godina prikazan je na grafikonu 4.

Grafikon 4. Broj umrle djece mlađe od 5 godina na 1000 rođenih

Izvor: Izrada studenta prema podacima UN, 2014 (28.04.2014.)

Iako se globalna brojka smrtnosti djece mlađe od 5 godina smanjila od 1990. godine,

rezultati su i dalje izuzetno nezadovoljavajući, te je 2012. godine dnevno umiralo gotovo

98

118

77

60

30

20

19

19

177

195

163

129

71

58

54

47

0 50 100 150 200 250

Subsaharska Afrika

Zapadna i Središnja Afrika

Istočna i Južna Afrika

Južna Azija

Bliski Istok i Sjeverna Afrika

Istočna Azija i Pacifik

Latinska Amerika i Karibi

Centralna i Istočna Europa

1990 2012

33

18000 djece. Infektivne bolesti (kao što su upala pluća, dijareja i malarija), pothranjenost

i neonatalne komplikacije su odgovorni za veliku većinu smrtnih slučajeva djece, od kojih

su se gotovo svi mogli spriječiti.

Kao jedan od većih problema koji izaziva smrtnost djece u zemljama trećega svijeta

spominje se i nezdrava i nepravilna prehrana, te zagađena voda čija je posljedica dijareja

zbog koje dolazi do dehidracije, a nakon toga i smrti. U posljednjih 20 godina došlo je do

značajnog napretka u ovome području, što je vidljivo iz grafikona 5.

Grafikon 5. Stanovništvo s pristupom pitkoj vodi (%)

Izvor: Izrada studenta prema podacima FAO, 2014 (28.04.2014.)

U razdoblju od 1990. do 2010. udio svjetske populacije bez pristupa pitkoj vodi pao je sa

24% na 12%. Međutim, napredak je bio neujednačen po regijama, te najnoviji podaci

ukazuju kako u Subsaharskoj Africi samo 61% stanovništva ima pristup poboljšanim

izvorima vode, dok u Sjevernoj Africi, Latinskoj Americi i većini Azije ta brojka iznosi

90%.

Djeca su česta meta i zaraznih bolesti poput crijevne zaraze, spolnih bolesti, naročito

AIDS-a, malarije, a u posljednje vrijeme pojavljuju se i neke nove zarazne bolesti (npr.

0

10

20

30

40

50

60

70

80

90

100

Svijet Afrika Azija Latinska Amerika i

Karibi

Oceanija

1990 2010

34

Ebola). Na grafikonu 6 prikazana je stopa učestalosti HIV-a prema regijama za 2001. i

2011. godinu.

Grafikon 6. Stopa učestalosti HIV-a

Izvor: Izrada studenta prema podacima UN, 2014 (28.04.2014.)

Širom svijeta, broj ljudi nedavno zaraženih HIV-om nastavlja padati, te je u razdoblju od

2001. do 2011. godine pao za 21%. Unatoč globalnom padu, 2011. godine se HIV-om

zarazilo dodatnih 2,5 milijuna ljudi, od kojih 1,8 milijuna obitava na području

Subsaharske Afrike.

Unatoč napretku u ukupnom poretku, trendovi u nekim regijama su zabrinjavajući. U

2001. godini broj zaraženih HIV-om u Kavkazu i Središnjoj Aziji se više nego

udvostručio, te je novooboljelih bilo 27.000. U zemljama sa niskim i srednjim dohotkom,

2011. godine broj žena i muškaraca u dobi od 15 do 24 novozaraženih HIV-om iznosio

je oko 820.000, a više od 50% zaraženih su činile žene. (UN, 2013a)

Mlade žene su osjetljivije na infekciju HIV-om, zbog složenog međudjelovanja

fizioloških čimbenika i neravnopravnosti spolova. Zbog niskog gospodarskog i

0

0,5

1

1,5

2

2,5

2001 2011

35

društvenog statusa u mnogim zemljama, žene i djevojke su često u nepovoljnom položaju

kada je u pitanju pristup informacijama i uslugama za prevenciju HIV-a.

Siromaštvo je neizbježna pojava. Unatoč pozitivnim rezultatima, vidljivima iz statistike,

ne može se reći kako se problem siromaštva rješava. Dvadeseto je stoljeće završilo s

ozbiljnim upozorenjima na porast siromaštva i globalne nejednakosti. Rasprave o

budućnosti svijeta polazile su od ove teme i vraćale joj se. Danas, u 21. stoljeću, čini se

kako napretka gotovo i nema. Uzevši u obzir kako na svijetu postoji dovoljno resursa,

kojima bi svi mogli namiriti svoje životne potrebe, nejasno je zašto i dalje postoje ljudi

koji nemaju pristup pitkoj vodi i hrani, a kamo li krov nad glavom ili obrazovanje i

zdravstvenu skrb.

U sljedećem poglavlju povezat će se pojam i djelovanje međunarodnih organizacija sa

siromaštvom, te vidjeti kakav točno utjecaj međunarodne organizacije imaju na njegovo

smanjenje.

36

4. UTJECAJ MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA NA SMANJENJE

SIROMAŠTVA

Veliki projekti koji se provode od strane međunarodnih organizacija često se smatraju

kao nužno zlo razvoja, jer njihove koristi nisu odmah vidljive, dok u početku zahtijevaju

puno odricanja. Kako bi se razumio utjecaj međunarodnih organizacija na siromaštvo i

životne uvjete stanovništva, potrebno je dublje proučiti njihove aktivnosti i način na koji

djeluju. Stoga će u sljedećem poglavlju analitički biti obrađene teme: 1) investicija

Svjetske banke, 2) utjecaja liberalizacije trgovine na smanjenje siromaštva i 3)

kreditiranja od strane Međunarodnog monetarnog fonda.

4.1. Investicije Svjetske banke

Samo pet godina nakon velike međunarodne financijske krize, financijski sektor je

najveći korisnik investicija Grupe Svjetske banke. Poticaj za kanaliziranje novca kroz

privatni financijski sektor odvija se unatoč neuspjesima financijskih sustava SAD-a i

europskih zemalja u posljednjih pet godina.

Donatori, međunarodne financijske institucije i elite u zemljama u razvoju vrše tzv.

financijsko produbljivanje, što je jedna od komponenti financijalizacije – porasta važnosti

financijskih tržišta, motiva, institucija i elita u radu gospodarstva.

To je samo jedan korak u promjeni načina na koji financijske institucije vrše interakciju

sa ostatkom gospodarstva, koji ima značajne implikacije za dugogodišnji gospodarski

razvoj. Svjetska banka i Međunarodna financijska korporacija (IFC), koja predstavlja

njezinu poveznicu sa privatnim sektorom, su lideri u ovome području.

Iako su mnogi znanstvenici i istraživači osporavali takvu vrstu ulaganja, IFC opravdava

svoja ulaganja u financijski sektor kao poticaj za ekonomski rast te širenje dosega i

utjecaja na ciljanim tržištima. Financijski sektor, odnosno financijski posrednici, uzimaju

od IFC-a resurse koje zatim reinvestiraju u projekte, ljude i tvrtke. Prema tvrdnjama

Međunarodne financijske korporacije, kreditiranje financijskih posrednika dovelo je do

stvaranja oko sto milijuna radnih mjesta. (Bretton Woods Project, 2014)

37

Kauzalna veza između ulaganja IFC-a u financijske posrednike i poboljšanja životnih

uvjeta siromašnih ljudi u zemljama u razvoju je izrazito nejasna.

Prema reviziji IFC-a, objavljenoj u veljači 2013. godine, sam IFC je ustvrdio kako zbog

nedostatka sustavnog alata za mjerenje uspješnosti financijskih ulaganja, ne mogu raditi

procjene o tome kakav potencijalni društveni ili ekološki utjecaj ostvaruju. Dok Svjetska

banka ima kao cilj smanjenje siromaštva, te to pokušava ostvariti putem točno određenih

procedura, putem kojih prati kakav učinak imaju njezine investicije, u slučaju IFC-ovih

ulaganja u financijske posrednike odgovornost prosudbe je u rukama financijskih

posrednika. (José Romero, 2013)

Vrste i podvrste prekograničnih financijskih tokova su doživjele rast u posljednjem

desetljeću. Sredstva namijenjena zemljama u razvoju nisu više uredno podijeljena na

sredstva za hitne slučajeve, kredite i strana ulaganja, već se sva sredstva premošćuju

putem javno-privatnog sektora i kanaliziraju putem financijskih posrednika. Na taj način

se postiže financijsko produbljivanje, a sam taj proces uključuje i liberalizaciju

financijskog tržišta, razvoj tržišta kapitala i uvođenje složenijih financijskih instrumenata,

u čemu često igraju ulogu neregulirane financijske institucije i investitori, poput hedge

fondova i privatnih dioničkih fondova.

Međunarodna financijska korporacija je kroz povijest ulagala u financijski sektor, još od

2001. godine. U 2003. godini brzi rast dijela portfelja koji otpada na financijske

posrednike nadmašio je kapacitet IFC-a za koncipiranje učinkovitog sustava. Od tada

organizacije civilnog društva nastavljaju vršiti pritisak na IFC o ovom pitanju, kao i zbog

sve veće zabrinutosti oko nedostatka dokaza o pozitivnom razvoju ishoda od ulaganja u

financijski sektor. (Bretton Woods Project, 2014)

Ukupne investicija Svjetske banke u razdoblju od 2010. do 2013. godine prikazane su u

tablici 1.

38

Tablica 1. Iznos ukupnih investicija Grupacije Svjetske banke u razdoblju od 2010. do

2013. godine (milijuni $)

2010. 2011. 2012. 2013. Ukupno

IBRD 44,197 26,737 20,582 15,249 106,765

IDA 14,550 16,269 14,753 16,298 61,870

MIGA 1,500 2,100 2,700 2,800 9,100

IFC 12,664 12,186 15,462 18,349 58,660

posredničke

investicije

7,062 8,176 9,859 11,014 36,111

direktne

investicije

5,602 4,010 5,602 7,335 22,549

Ukupno 72,911 57,292 53,497 52,696 236,395

Izvor: Izrada studenta prema godišnjem izvještaju Svjetske banke, Annual Report 2013

(29.04.2014.)

Ukupne investicije IFC-a su 2013. godine iznosile više od ostalih institucija Svjetske

banke. Iznos namijenjen posredničkim investicijama narastao je sa 10% na gotovo 21%

od ukupnih investicija u 2013. fiskalnoj godini. Ukupne posredničke investicije IFC-a su

u razdoblju od 2010. do 2013. godine iznosile 36.111 milijuna, dok su direktne investicije

iznosile 22.549 milijuna dolara.

Kako bi se dobio širi uvid u koje sektore Svjetska banka najviše investira, u tablici 2.

prikazana je usporedba odabranih investicija IDA-e i IBRD-a te posredničkih investicija

IFC-a.

39

Tablica 2. Usporedba odabranih investicija IDA-e i IBRD-a sa posredničkim

investicijama IFC-a (milijuni $)

2010. 2011. 2012. 2013. Ukupno

Posredničke

investicije (IFC)

7,062 8,176 9,859 11,014 36,111

Zdravstvo

(IBRD/IDA)

6,792 6,707 4,190 4,363 22,052

Obrazovanje

(IBRD/IDA)

4,945 1,733 2,959 2,731 12,368

Voda, sanitarije i

zaštita od

poplava

(IBRD/IDA)

4,103 4,617 3,605 2,220 14,545

Izvor: Izrada studenta prema godišnjem izvještaju Svjetske banke, Annual Report 2013

(29.04.2014.)

Uzevši u obzir ukupnu razinu investicija od strane Grupe Svjetske banke, lako se da

primijetiti kako je u financijski sektor uloženo tri puta više novaca, nego li primjerice za

zdravstvo te gotovo šest puta više, nego li na obrazovanje i omogućavanje pitke vode i

kvalitetnih sanitarija stanovništvu. Za posredničke investicije je 2013. godine izdvojeno

11.014 milijuna američkih dolara, dok je za poboljšanje obrazovanja izdvojeno tek 2.731

američkih dolara.

Iako svaka od institucija iz Grupe Svjetske banke funkcionira na različitim vrstama

kapitala, za sve vrste njihovih investicija postoji određeni oportunitetni trošak. Svaki

dolar uložen u banke ili ostale financijske institucije predstavlja dolar manje za

investiranje u drugu vrstu, moguće korisnijih, projekata. Dok posrednici koriste

investicije IFC-a za vlastito kreditiranje ili investiranje, nejasno je imaju li navedene

investicije ulogu i kakva je ta uloga, u smanjenju siromaštva i poticanju ekonomskog

razvoja, te jesu li investicije usklađene sa nacionalnim i međunarodnim ciljevima razvoja.

Iako Međunarodna financijska korporacija pruža određenu razinu informacija o svojim

40

investicijama u godišnjem izvješću, one nisu dovoljne da bi se napravila detaljna

sektorska analiza prema klijentima, zemlji ili instrumentima investiranja.

Svjetska banka je najistaknutija međunarodna agencija za razvoj. Neki je nazivaju

najboljom, drugi najgorom, ali gotovo nitko ne može izbjeći njezinom utjecaju. Projekti

Svjetske banke imaju značajan utjecaj na ljude, njihovu okolinu i način života. Svjetska

banka često navodi kako projekti u koje ulaže pridonose ostvarivanju ljudskih prava,

poboljšavaju pristup zdravstvu, obrazovanju, hrani i vodi, te promiču sudjelovanje

autohtonog stanovništva u donošenju odluka za njihovu dobrobit i borbi protiv korupcije

te povećanoj transparentnosti vlada. Iako je sama misao vodilja tih projekata pozitivna,

postoje slučajevi koji ne pomažu ugledu Svjetske banke. Mnogi projekti se održavaju na

uštrb najsiromašnijih i najugroženijih te umjesto da stvore dodatnu vrijednost za tu

skupinu ljudi, često oduzimaju i ono malo prava što imaju. (Payer, 1982)

Ovakvi slučajevi ostavljaju izrazito negativan trag na najugroženije i potrebno ih je što

prije riješiti. Iz tog razloga veliki broj neprofitnih organizacija, pa čak i UN savjetuju

Svjetskoj banci što prije uvođenje jačih sigurnosnih mjera koje će osigurati poštivanje

ljudskih prava i smanjiti štetu na okoliš.

Uoči ključnog sastanka za pregled socijalne politike Svjetske banke, grupa neovisnih

stručnjaka Ujedinjenih naroda u svojem je priopćenju pozvala Svjetsku banku na

usvajanje standarda ljudskih prava kojima bi se osigurale sve mjere zaštite te spriječile

buduće nenamjerne štete na račun najranjivijih članova društva. Prema njihovom

mišljenju, sve aktivnosti podržane od strane Svjetske banke, ne samo njezini investicijski

krediti, trebaju biti uključeni u provjeru kako bi se uskladile s međunarodnim standardima

ljudskih prava. Na taj način bi se poboljšali ishodi razvoja i ojačala zaštita najsiromašnijih

od neželjenih štetnih utjecaja djelatnosti koje se financiraju od strane banke. (UN, 2013b)

Iako joj je glavni cilj iskorjenjivanje siromaštva, Svjetska banka najveći dio svojih

sredstava ulaže u financijski sektor. Čini se kako poboljšanje obrazovanja, adekvatne

zdravstvene usluge i omogućavanje pitke vode i kvalitetnih sanitarija, kojima bi se

poboljšali životni uvjeti najsiromašnijeg stanovništva, nisu prioritet Svjetske banke.

41

Zbog nedovoljnih i nedostupnih podataka teško je odrediti kakav točno utjecaj projekti

Svjetske banke imaju na način života određenih skupina ljudi, međutim, slučajevi u

Africi, Aziji i Srednjoj Europi, pokazuju kako rupe, praznine i nedostaci u trenutnim

sigurnosnim policama mogu dovesti do osiromašenja i ozbiljnog kršenja ljudskih prava,

kao i štete za okoliš, što se može vidjeti iz projekata kao što su izgradnja brane za

hidroelektranu na rijeci Bujagali u Ugandi, izgradnja termoelektrane na Kosovu i

investiranje u poljoprivredni sektor u Uzbekistanu.

4.1.1. Bujagali Hydropower

Izgradnja brane za hidroelektranu od 250 megavata na rijeci Bujagali u Ugandi započela

je u kasnim 1990-im. Od brane se očekuje da će donijeti ekonomske koristi povećanjem

pristupa električnoj energiji i na taj način stvaranju mogućnosti za nove investicije,

pogotovo u industrijskom sektoru, čime će se smanjiti siromaštvo i povećati zaposlenost.

Nakon početnih neuspješnih pokušaja pokretanja projekta, vlast Ugande je pokrenula

novi proces traženja sponzora za razvoj projekta Bujagali, uz potporu Svjetske banke.

(World Bank, 2007b)

Uganda je jedna od najsiromašnijih zemalja u svijetu, a njezino siromaštvo je glavni

razlog zašto manje od 5% stanovništva ima pristup struji. Istraživanje Svjetske banke

navodi kako si ne više od 7% ukupnog stanovništva Ugande može priuštiti struju bez

subvencije. Nadalje, smatra nerealnim kako bi se svim stanovnicima ruralnog područja

mogao omogućiti pristup električnoj energiji konvencionalnim putem, već predlaže

alternativne i nekonvencionalne pristupe elektrifikaciji.

Unatoč tome, IFC je odlučio sudjelovati u projektu izgradnje brane, što je dobar primjer

kako je IFC-ov proces evaluacije projekata često iskrivljen prema unaprijed određenim

ishodima koji favoriziraju velike korporacije. (Pottinger, 2000)

Unatoč svim procjenama vezanim uz provedbu projekta, čini se da IFC nije ocijenio kako

će Bujagali projekt utjecati na poboljšanje života siromašnih. Zbog tog projekta, oko 8700

ljudi je raseljeno, preseljeno ili izgubilo imovinu. U 2001. godini oko 35 domaćinstava s

oko 350 članova preseljeno je u Naminyau. Raseljenom stanovništvu obećane su mnoge

prednosti, kao što su električna energija u domovima, čista voda, dobivanje obradivih

42

površina u posjed, olakšani pristup školi, zdravstvenom centru i tržnicama i bolja

cestovna povezanost, međutim, većina tih prednosti nikada nije ostvarena, što je najgore

utjecalo na djecu. Uslijed nedostatka hrane, djeca su često obolijevala, a bolesti su se

pogoršale nedostatkom pristupa adekvatnoj zdravstvenoj skrbi. Uz to, škole su toliko

daleko od mjesta preseljenja te je prisustvovanje nastavi gotovo nemoguće za vrlo malu

djecu i djecu s teškoćama u razvoju. Neka djeca su prisiljena propustiti školu kako bi

našla posao kojim bi pokrila školarine koje si njihovi roditelji više ne mogu priuštiti.

(Inclusive Development International, 2013)

Teško je utvrditi kakav će utjecaj brana dugoročno imati na okoliš i prirodne resurse.

Postoji mogućnost kako će izgradnja brane negativno utjecati na riblju populaciju zbog

novonastalih promjena u riječnom ekosustavu i biološkoj proizvodnji. Uz to dostupnost

pitke vode će se smanjiti, što ne da nije pomoglo stanovništvu toga područja, već ga

dodatno osiromašuje. Marginalizacija stanovništva je posebno jaka u smislu nedostatka

mogućnosti i prilika, te ograničenost stanovnika toga područja da išta poduzmu po tom

pitanju, zbog okruženja u kojemu žive. (Hansen Heinen, 2007)

Projekt izgradnje brane za hidroelektranu na rijeci Bujagali, koja bi proizvodila električnu

energiju za stanovnike koji nemaju pristup električnoj energiji, djeluje kao jako dobar

projekt, koji bi mogao imati pozitivan učinak na poboljšanje životnih uvjeta stanovništva

Ugande. Problem se javlja kod procesa evaluacije projekta i određivanja je li dovoljno

kvalitetan te kakav će utjecaj imati na okolinu. Unatoč ne baš pozitivnim ocjenama koje

je projekt dobio prilikom evaluacije, IFC ga je ipak odlučio financirati, što dovodi u

pitanje ulogu i smisao Svjetske banke kao organizacije koja se bori protiv siromaštva, kad

i sama svojim projektima doprinosi razvoju navedenoga.

4.1.2. Kosovo Power projekt

Sa 14,700 milijardi tona, Kosovo je na petom mjestu u svijetu prema rezervama lignita.

Iako je niske kvalitete, ugljen u kosmetskom bazenu pogodan je za eksploataciju jer ne

samo da su otkrivene velike rezerve, s relativno velikom debljinom slojeva, već se lignit

nalazi na maloj dubini zalijeganja u odnosu na površinu tla stoga ne čudi zainteresiranost

stranih investitora za ulaganje u gradnju nove termoelektrane Kosovo C. Cilj im je

proizvodnja električne energije za izvoz, s obzirom da potrošači na Kosovu ne mogu

43

potrošiti više od četiri milijarde kW struje, a kapacitet nove termoelektrane Kosovo C je

oko 13 milijardi kW struje. (Poslovni Dnevnik, 2007)

Energetski sektor na Kosovu trenutačno pokreće energija dobivena od lignita, koja je

izrazito štetna za okoliš i zdravlje stanovništva. Uz to, distribucijska mreža je stara i

neučinkovita. Zbog lošeg tehničkog stanja mrežnog sustava Kosovo se suočava sa

nedostatkom energije, što koči ekonomski i društveni razvoj. Svjetska banka razmatra

novi projekt pod nazivom „Kosovo Power Project“ kao pristupačno rješenje za energetska

pitanja Kosova. Projekt uključuje izgradnju nove termoelektrane na lignit, zajedno sa

novim rudnikom lignita nedaleko od glavnog grada, Prištine. (Inclusive Development

International, 2013)

S time se ne slaže većina stanovništva Kosova, na čelu sa Kosovskim konzorcijem

civilnog društva za održivi razvoj (KOSID). Razlog tome je što se lignit smatra ugljenom

niže klase i postojeće termoelektrane su već uzrokovale dovoljno štete tamošnjem

stanovništvu. Prema procjeni same Svjetske banke zagađenje zraka na Kosovu godišnje

uzrokuje 835 preranih smrti, 310 novih slučajeva kroničnog bronhitisa, 600 bolničkih

liječenja i 11 600 hitnih posjeta bolnici. Procjenjuje se da ukupni ekonomski troškovi

navedenih učinaka na zdravlje iznose oko 158 milijuna eura godišnje. Ukoliko bi se

izgradila nova termoelektrana, navedene brojke bi se očekivano povećale.

Osim toga, postoji mogućnost potencijalnog prisilnog preseljenja oko 7000 Kosovara,

kako bi se izgradio novi rudnik lignita u blizini novoizgrađene termoelektrane. Prisilno

raseljavanje stanovništva moglo bi imati mnoge negativne posljedice kao što su

povećanje nezaposlenosti i broja beskućnika, gubitak sredstava za život, povećan rizik za

zdravlje uslijed nedostatne prehrane, poremećaj formalnih obrazovnih aktivnosti,

marginalizacija i samim time gubitak osnovnih građanskih i ljudskih prava. (KOSID,

2014)

Unatoč ekonomske isplativosti lignita, postoje i drugi, obnovljivi izvori energije, kojima

se mogu postići jednako dobri rezultati, a sa manje napravljene štete. Ukoliko bi se

navedena termoelektrana izgradila, ona ne mora biti velika kao što je trenutno planirano,

jer je njezin proizvodni kapacitet mnogo veći, nego li što je potrebno za stanovništvo te

44

regije. Može se zaključiti kako su ciljevi određenih institucija, uključujući Svjetsku

banku, ispred ciljeva ljudi kojima se zapravo želi „pomoći“.

4.1.3. RESPII – potpora ruralnom sektoru u Uzbekistanu

Prisilni rad djece u poljoprivrednom sektoru u Uzbekistanu, prvenstveno u berbi pamuka,

uzbekistanskom najvažnijem usjevu, košta naciju izostanak djece s oko 10 milijuna sati

školske nastave godišnje i izlaže ih ozbiljnim zdravstvenim i sigurnosnim rizicima. Takav

rad djece je osuđen od strane Međunarodne organizacije rada (ILO), tijela Ujedinjenih

naroda, Europske unije, Sjedinjenih Država, kao i velikog broja privatnih tvrtki i

nevladinih organizacija.

Tokom planiranja i odobravanja kredita RESP II, čija su sredstva namijenjena

poljoprivrednom sektoru, Svjetska banka nije ispravno procijenila i riješila pitanje

prisilnog rada djece. Unatoč mnogim dokazima prisilnog rada u uzbekistanskom sektoru

poljoprivrede, socijalne procjene provedene prije odobravanja kredita odnosile su se

samo na pitanje dječjeg rada na poljima pamuka, a čak je i ta površna analiza sadržavala

brojne nedosljednosti i pogreške.

Javni dokumenti Svjetske banke koji se odnose na navedeni projekt u potpunosti

ignoriraju činjenicu da dječji rad na poljima pamuka nije slučajan ili potaknut od strane

obitelji ili lokalne zajednice, već je dio sustavne kampanje prisilnog rada organiziranog

od strane uzbekistanske vlade. (Inclusive Development International, 2013)

Aktivisti smatraju kako Svjetska banka ne bi trebala nastaviti s projektima koji izravno

pogoduju uzbekistanskoj pamučnoj industriji dok uzbekistanska vlada ne poduzme

značajne korake za okončanje teške povrede ljudskih prava u proizvodnji pamuka,

uključujući i prisilan rad.

Tijekom berbe 2013. godine uzbekistanska vlada prisilila je preko milijun vlastitih

građana, kako djece, tako i odraslih, na berbu pamuka u nasilnim uvjetima pod prijetnjom

kazne. Premda je Vlada smanjila broj djece mlađe od 16 godina koju prisiljava na takav

rad, autobusi puni djece u dobi od 16 i 17 godina i dalje su se slali na polja pamuka,

unatoč trajanju školske godine.

45

Uzbekistanska vlada tjera poljoprivrednike da zadovolje određene godišnje kvote

proizvodnje pamuka pod prijetnjom kazni, koje uključuju gubitak najma farme, zemlje i

kaznene sankcija, kao što su izbacivanje iz škole za djecu ili gubitak zaposlenja za

odrasle. Vlada posjeduje svu zemlju, jedini je kupac pamuka i isplaćuje seljacima cijenu

za sirovi pamuk ispod troškova proizvodnje, čime poljoprivrednicima onemogućuje

angažiranje radne snage, ulaganje u poboljšanje proizvodnje ili zaradu adekvatnih

prihoda. (Human Rights Watch, 2014)

Ovakav sustav je u suprotnosti s ciljem održivog gospodarskog rasta u koji je uključeno

pomaganje siromašnim zemljama, za koji se Svjetska banka zalaže.

Analizom navedenih projekata u koje je Svjetska banka investirala, može se zaključiti

kako je vjerojatno došlo do problema prilikom same pripreme projekata, zbog neuzimanja

u obzir svih mogućih štetnih posljedica koje bi mogle nastati uslijed implementacije. Iz

tog razloga, često se događaju, moguće i nenamjerne greške, iz kojih nastaju izuzetno

neugodne situacije za ljude i okoliš.

Uslijed izgradnje različitih pogona, ne uzimaju se u obzir alternativni izvori energije, već

se zbog svoje niske cijene, koriste oni najštetniji. Uz to, stanovnici se uslijed izgradnje

takvih pogona, često moraju raseljavati, što im stvara dodatne neugodnosti i uskraćuje im

ostvarenje osnovnih prava, kao što je pravo na zdravstvenu skrb.

4.2. Utjecaj trgovine na smanjenje siromaštva

Većina ekonomista se slaže kako je na dugi rok otvoreno gospodarstvo u prednosti nad

onim zatvorenim i kako relativno otvorene politike značajno doprinose ekonomskom

razvoju. Međutim, mnogi se slažu, kako u kratkome roku liberalizacija trgovine može

naštetiti siromašnijim dionicima ekonomije, te u dugome roku ostaviti ljude u siromaštvu.

Primjerice, afričke zemlje u današnje vrijeme spadaju u skupinu najsiromašnijih zemalja

svijeta, iako su doživjele značajan napredak u liberalizaciji trgovine. Čini se kako su

pozitivni učinci od otvaranja tržišta, što se Afrike, a posebice najsiromašnijeg dijela

stanovništva tiče, izostali.

46

Dok tradicionalna teorija trgovine predviđa socijalne koristi od otvorenosti zemlje kroz

specijalizaciju, ulaganja u inovacije, poboljšanje produktivnosti ili bolju raspodjelu

resursa, teoretski utjecaj trgovine na siromašne i dalje je neizvjestan. Rezultati postojećih

empirijskih istraživanja, provedenih od strane Subramaniana i Weia (2006) i Rosea

(2002, 2004a) se ne podudaraju, te je izuzetno teško odrediti jesu li sve zemlje jednako u

stanju iskoristiti mogućnosti koje proizlaze iz povećanog pristupa tržištima u razvijenom

svijetu i je li WTO uistinu utjecao na povećanje međunarodne trgovine.

Predviđa se kako bi uklanjanjem carinskih i necarinskih barijera, kao što su uvozne i

izvozne zabrane i restriktivna pravila o podrijetlu, koje su još uvijek izrazito visoke u

Africi, došlo do poboljšanja trgovine što bi pozitivno utjecalo na gospodarski razvoj

Afrike. Na grafikonu 7. prikazan je udio odabranih regija u ukupnoj svjetskoj trgovini u

razdoblju 1960. – 2011. godine.

Grafikon 7. Udio odabranih regija u svjetskoj trgovini, 1960. – 2011. (u %)

Izvor: Le Goff, Singh, 2013

Iako sudjelovanje Afrike u globalnoj trgovini i dalje ostaje ograničeno, razina afričke

trgovine se ipak povećala. Kako je vidljivo iz grafikona 7. udio afričke trgovine u ukupnoj

svjetskoj trgovini 2010. godine iznosio je samo 3,5%, što predstavlja pad u usporedbi sa

1980. godinom kada je udio iznosio 5,3%. Uspoređujući udio ostalih regija u svjetskoj

47

trgovini 2010. godine, da se primijetiti kako afrička trgovina ima najmanji udio, dok

najveći udio u trgovini nakon zemalja u razvoju bilježi Azija sa udjelom od 32%.

Unatoč malome udjelu u ukupnoj svjetskoj trgovini, izvoz i uvoz afričkih zemalja ipak

raste, te je u razdoblju između 1990. i 2000. godine izvoz doživio rast od 15%, dok je

uvoz narastao za 17%.

Usporedba otvorenosti trgovine Afričkih zemalja u razvoju, prema ostalim regijama u

razdoblju od 1980. – 2011. godine prikazana je na grafikonu 8.

Grafikon 8. Otvorenost trgovine prema regijama, 1980. – 2011. (% BDP-a)

Izvor: Le Goff, Singh, 2013

Prema otvorenosti trgovine na prvome mjestu se nalaze azijske zemlje u razvoju, čija

otvorenost iznosi oko 40% BDP-a, dok najmanju otvorenost trgovine imaju zemlje

Latinske Amerike, oko 20%. Unatoč vidljivom povećanju otvorenosti trgovine Afričkih

zemalja u razvoju, veliki broj afričkog stanovništva je i dalje siromašan, posebice u

Subsaharskoj Africi, gdje gotovo 50% stanovništva živi u apsolutnom siromaštvu.

48

Veliki dobici očekivani od otvaranja prema ostalim zemljama i liberalizacije trgovine do

sada nisu imali učinka u većini afričkih zemlja, a posebice za najugroženiju skupinu

stanovništva. (Le Goff, Singh, 2013)

Empirijskim istraživanjem provedenim od strane Le Goffa i Singha (2013) došlo se do

zanimljivih rezultata, tako se na primjer usporedbom zemalja iz gornje trgovinske skupine

i onih iz donje skupine prema financijskom razvoju, obrazovanju i upravljanju došlo do

zaključka kako učinak koji otvorenost trgovine ima na siromaštvo ovisi o mnogim

karakteristikama zemlje. Postoji jaka negativna veza između dohotka po stanovniku i

siromaštva, što znači kako su više razine ekonomskog razvoja povezane s nižim razinama

siromaštva.

Stavljanjem u odnos otvorenosti trgovine i siromaštva s institucionalnim okruženjem u

zemlji, došlo se do zaključka kako bi otvorenost afričkih zemalja prema trgovini mogla

imati povoljne učinke za siromašne. Međutim, za to je potrebno bolje zakonodavno

uređenje, koje bi omogućilo lakše otvaranje novih poduzeća i samim time stvaranje novih

radnih mjesta.

Iako je liberalizacija trgovine aktivno promovirana kao ključni element strategija razvoja,

kako teorijski tako i empirijski, njezin utjecaj na siromaštvo je dvosmislen. U najboljem

slučaju, prednosti slobodnije trgovine zaobilaze siromašne. Viša otvorenost gospodarstva

rezultira smanjenjem siromaštva, samo onda kada je financijski sektor bolje razvijen,

razina obrazovanja je viša, a državno uređenje efikasnije.

Kako bi se ostvario pozitivan utjecaj od liberalizacije trgovine, potrebna je veća razina

podrške slabije razvijenim zemljama, prilikom izgradnje potrebnih kapaciteta i isticanja

komparativnih prednosti s kojima bi mogle nastupiti na tržištu kao stvarni dionik.

Prema istraživanjima provedenim od Andrew K. Rosea (2002, 2004a, 2004b) malo je

dokaza kako članstvo u GATT-u, odnosno WTO-u potiče trgovinu. Postoji mnogo drugih

čimbenika koji su mogli utjecati na porast trgovine, kao što su viša stopa produktivnosti

dobara, pad troškova prijevoza, regionalne trgovinske udruge, prijelaz s primarnih

djelatnosti k proizvodnji i uslugama ili porast međunarodne likvidnosti. Nažalost, ne

postoji dovoljno podataka kojima bi se točno ustvrdilo koji je od navedenih čimbenika

49

najviše utjecao na porast međunarodne trgovine i je li sam WTO utjecao pozitivno na

porast trgovine i smanjenje siromaštva. Uz to teško je ustvrditi stabilnost međunarodne

trgovine pod okriljem WTO-a.

Nasuprot njemu, Subramanian i Wei (2006) tvrde kako su GATT i WTO obavili sjajan

posao po pitanju promicanja trgovine, te da se zahvaljujući njima svjetski uvoz značajno

povećao. Utjecaj na uvoz zemalja u razvoju bio je manji, nego li na uvoz industrijskih

zemalja, gdje je zabilježen veći porast, što je automatski rezultiralo povećanjem izvoza

zemalja u razvoju. Prema njihovim procjenama, zemlje u razvoju su zahvaljujući GATT-

u i WTO-u imale oko 1,5 puta veći izvoz.

Teško je razlučiti je li Svjetska trgovinska organizacija doista utjecala na siromaštvo i na

koji način, jer unatoč promicanju slobodne trgovine i dalje postoji velika razlika između

razvijenih i slabije razvijenih zemalja. Slabije razvijene zemlje se i dalje bore sa

postizanjem većih rezultata i dostizanjem razvijenih zemalja, što nije jednostavno, s

obzirom da njihovo državno uređenje najčešće koči njihov vlastiti gospodarski napredak.

4.3. Kreditiranje od strane Međunarodnog monetarnog fonda

Kao dvije glavne zadaće Međunarodnog monetarnog fonda mogu se istaknuti reguliranje

tečajeva po kojima se valute razmjenjuju među državama članicama i dodjeljivanje

zajmova u kriznim vremenima. U prva dva desetljeća djelovanja MMF-a, pola

financijskih sredstava otpalo je na razvijene zemlje, dok su danas gotovo sve zemlje, bez

obzira na gospodarski status, klijenti MMF-a. (Peet, 2003)

Izvorno, krediti MMF-a su bili namijenjeni za ispravljanje problema u platnoj bilanci i

sprječavanje ekonomskih problema. Tijekom vremena, ova misija se proširila, te uz

promicanje gospodarskog rasta na prvome mjestu, MMF izdaje kredite za različite

ciljeve, kao što su smanjenje siromaštva, razvoj infrastrukture i pomoć uslijed prirodnih

katastrofa.

MMF u pravilu zahtijeva određene reforme koje zemlja mora provesti kao uvjet za isplatu

kredita. Na taj način se sprječava moralni hazard na primatelja kredita, omogućuje se

50

praćenje provedbe mjera i osigurava dobro upravljanje u svrhu napretka. Strukturne

prilagodbe uglavnom čine najveći dio uvjeta kreditiranja uz brojne recepte ekonomske

prilagodbe povezane sa liberalizacijom, uključujući fiskalnu stabilizaciju, financijsku

liberalizaciju, porezne reforme, privatizaciju državnih tvrtki, deregulaciju industrije i

ostale reforme.

Iako su ovi zahtjevi kreirani kako bi se potakla makroekonomska stabilnost i ekonomski

razvoj zemalja, oni stvaraju velike troškove za primatelje i mogu značajno ograničiti

djelovanje vlade zemlje primateljice kredita i umanjiti njezin suverenitet. (Brown, 2009)

Zahtjevi koje MMF postavlja prilikom kreditiranja kritizirani su zbog svoje strogoće,

orijentacije na kratki rok i neuzimanja u obzir utjecaja na rast i dohodovnu distribuciju.

Najčešće se isti uvjeti i reforme primjenjuju za zemlje sa različitom ekonomskom

situacijom, stoga ne čudi kako mjere zadane od strane MMF-a nemaju jednako djelovanje

i ne osiguravaju jednako pozitivne rezultate. (Buira, 2003)

U sljedećim potpoglavljima prikazat će se na primjerima kakav su utjecaj imali kreditni

aranžmani MMF-a na odabrane zemlje.

4.3.1. Reforme uzrokovane naftnom krizom- Egipat, Jordan, Maroko, Tunis

MMF i Svjetska banka izdvojile su Jordan, Egipat, Maroko i Tunis kao uspješne

reformatore u regiji Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Sve četiri zemlje su imale dulje

razdoblje ekonomske reforme pod vodstvom MMF-a i Svjetske banke, čiji je cilj bio

stabilizacija makroekonomije i stvaranje osnova za uspješan rast.

Sve četiri zemlje doživjele su slične ekonomske trendove u razdoblju neposredno prije

svoje ekonomske reforme. Njihove su ekonomije ubrzano rasle u kasnim 1960-im i 1970-

im, te su kasnih 1970-ih godina sva četiri ekonomija mogle biti opisane kao „mješovita

gospodarstva“ s dirigiranim politikama, pri čemu je postojao određeni stupanj

liberalizacije i poticanje privatnog sektora uz državnu dominaciju i reguliranje

gospodarstva. (Shahin i Dibeh, 2000)

51

Kolaps cijena nafte u ranim 1980-im rezultirao je padom renti u obliku migrantskih

doznaka i potpora iz Zaljevskih zemalja, što se očitovalo u padu prihoda od izvoza nafte

i fosfata, dok je recesija na Zapadu rezultirala u padu potpore iz zapadnih zemalja. Iako

su vanjski faktori bili važni čimbenik gospodarske krize, ona je jednim dijelom bila

uzrokovana i slabošću ekonomske politike.

Kroz veći dio 1970-ih i ranih 1980-ih, priljev rentijerskih prihoda vodio je ka aprecijaciji

realnog tečaja i povećanoj atraktivnosti sektora dobara, što je popraćeno sve većim

deficitom tekuće bilance, financiranim od strane sve većeg vanjskog duga. Visoka razina

uključenosti države u gospodarstvo također je dovela do rasta neučinkovitosti, pogotovo

u paradržavnom sektoru, gdje su državne regulacije i intervencije dovele do iskrivljenja

sustava poticaja. (El – Ghonemy, 2002, str. 81)

Tunis, Maroko i Egipat proveli su ograničene i uglavnom neuspješne pokušaje izlječenja

makroekonomske neravnoteže, prije pokretanja reformi MMF-a i Svjetske banke. Jordan,

za razliku od ostalih triju zemalja, nije primijenio stabilizacijski program do 1989. godine,

već je umjesto toga slijedio ekspanzivne politike u svjetlu krize između 1983. i 1988.

godine. U tablici 3 prikazani su ekonomski pokazatelji koje su Tunis, Maroko, Egipat i

Jordan imale neposredno prije početka korištenja programa Međunarodnog monetarnog

fonda i Svjetske banke.

52

Tablica 3. Ključni ekonomski pokazatelji Egipta, Jordana, Maroka i Tunisa na početku

programa MMF-a i Svjetske banke

Egipat 1991. Jordan

1989.

Maroko

1983.

Tunis 1986.

Rast BDP-a % 1,08 -13,45 -0,56 -1,4

Inflacija % 19,75 25,7 6,2 6,2

Trenutačna

bilanca kao %

BDP-a

-9,11 9,32 -6,4 -6,7

Izvoz roba i

usluga % BDP-a

3,33 57,31 21,27 30,18

Rezervni mjeseci

izvoza

4,84 0,33 N/A N/A

Bruto domaća

štednja %BDP-a

13,19 4,98 16,1 19,48

Realna kamatna

stopa

0,50 N/A -0,30 5,45

Nezaposlenost % 9,6 19,2 (1992.) N/A 16,4 (1984.)

Omjer otplate

duga %

18,03 22,77 46,63 31,19

Fiskalni deficit

%BDP-a

2,47 N/A N/A N/A

IZVOR: El-Said, Harrigan, 2010, str. 3

Zemlje su započele s gospodarskim reformama, propisanim od strane Međunarodnog

monetarnog fonda i Svjetske banke, u različitim vremenima. Maroko je prvi započeo sa

reformom 1983. godine, nakon čega je uslijedio Tunis 1986., Jordan 1989. i Egipat 1991.

godine. Kada su započele sa reformama sve četiri zemlje su imale slične karakteristike,

kao što su visoka razina neodrživosti, manjak deviznih rezervi, fiskalni deficit i

nediverzificirano gospodarstvo.

53

Iznimka je bio Tunis, koji je već ostvario znatan stupanj gospodarske raznolikosti u

razdoblju od 1970. do 1986. godine, kada je vlada dobrovoljno razvijala pojedine

aktivnosti te kada bi postale isplative pretvarala ih u privatni sektor. To je osobito vidljivo

u transformativnim industrijama poput tekstila, odjeće, kože, drveta i prehrane. Kao

rezultat, ukupan udio izvoza proizvodnih dobara porastao je sa 15,1% iz 1970. godine na

38% do 1979. godine. Moguće je da je to jedan od razloga zašto su ekonomske reforme

u Tunisu bile uspješnije, nego li u preostale tri zemlje. (El-Said i Harrigan, 2010)

S izuzetkom Jordana, sve zemlje su ostvarile uspješan stabilizacijski program, što je

smanjilo fiskalni deficit i srušilo inflaciju. I Svjetska banka i MMF su pohvalile uspješne

stabilizacije u Tunisu, Egiptu i Maroku, jer su unatoč početnim kratkim kontrakcijama

unutar stabilizacijskog programa uspjele ostvariti rast.

4.3.2. Slučaj Argentinske krize

Nakon više od desetljeća visoke inflacije i ekonomske stagnacije i nekoliko neuspjelih

pokušaja stabilizacije ekonomije, Argentina je krajem 1989. godine doživjela

hiperinflaciju. Kao odgovor na takvu situaciju, u travnju 1991. godine donesen je zakon

o konvertibilnosti, kojim je pesos vezan uz američki dolar. Novi tečajni režim kreiran je

kako bi se stabilizirala gospodarska situacija i bio je dio većeg plana konvertibilnosti,

zajedno sa reformama za promicanje efikasnosti i produktivnosti. Uslužni sektor je

dereguliran, trgovina je liberalizirana, a cijene su prilagođene kako bi se potakla

kompetitivnost na tržištu. Navedene promjene rezultirale su naglim poboljšanjem

financijske bilance i smanjenjem deficita. (IMF, 2004)

No, dolar je bio precijenjen, a uz njega i pesos, što je dovelo do vrlo skupog izvoza i

jeftinog uvoza, zbog kojega se zemlja zaduživala kako bi sačuvala konvertibilnost svoje

valute. Ubrzo su srezane plaće i mirovine, čime je smanjena potrošnja i oslabljena

cirkulacija novca. BDP je u jednoj godini pao za petinu, a građani su zbog straha od

devalvacije pesosa krenuli podizati ušteđene novce iz banke. Organizirani su masovni

prosvjedi, sve dok predsjednik Nestor Kirchner nije povukao određene drastične, ali za

tadašnju situaciju, učinkovite poteze. (Županić, 2010)

54

Kirchner je tada, zajedno sa tadašnjim ministrom gospodarstva, Robertom Lavagnaom,

proglasio nelikvidnost države, sklopio aranžman s MMF-om i iz knjiga izbrisao dobar dio

inozemnih dugova, ignorirajući strane ulagače kojima je Argentina dugovala novac. Do

siječnja 2006. Argentina je potpuno prekinula veze s MMF-om otplativši 9,5 milijardi

dolara duga.

Glavni pokretači Kirchnerove ekonomske politike bili su akumulacija deviznih rezervi i

držanje pesosa na niskoj razini, radi konkurentnosti izvoza. U isto vrijeme njegova je

vlada oporezivala izvoznike da bi održala fiskalni višak i upotrijebila ga za financiranje

populističkih mjera, poput niske cijene komunalija i prijevoza, što mu je priskrbilo veliku

potporu nižih klasa. (Figenwald, 2007)

Na grafikonu 9. prikazana je razina javnog duga u postotku BDP-a, koju je Argentina

imala u razdoblju od 1997. do 2013. godine.

Grafikon 9. Ukupni javni dug Argentine u razdoblju od 1997. – 2013. (% BDP-a)

Izvor: Izrada studenta prema podacima Economy Watch-a, 2014 (20.06.2014.)

Nakon provedenih reformi došlo je do smanjenja javnoga duga, te je 2003. godine iznosio

42,445% BDP-a, što je gotovo četiri puta manje nego 2002. godine kada je iznosio

164,991% BDP-a. Osim smanjenja javnoga duga, došlo je i do rasta BDP-a per capita,

što se može vidjeti na grafikonu 10.

0

20

40

60

80

100

120

140

160

180

% BDP-a

55

Grafikon 10. BDP per capita u razdoblju od 1990. – 2013. (US $)

Izvor: Izrada studenta prema podacima Economy Watch-a, 2014 (20.06.2014.)

Argentina je najniži BDP per capita imala 2002. godine, te je iznosio 2656,22 američkih

dolara. Ako se izuzme 2009. godina kada je nakratko opao, može se reći kako je BDP per

capita u konstantom porastu i prošle godine je dosegao dosadašnji maksimum od

12019,17 američkih dolara.

Kriza koja je 2001. godine pogodila Argentinu jedna je od najtežih valutnih kriza u

posljednjih nekoliko godina. S obzirom na visoku razinu nezaposlenosti iznenađujuće je

kako su dugo građani izdržali bez da su se pobunili protiv tadašnjeg režima. Kriza je imala

poražavajući ekonomski i socijalni učinak, te je dovela u pitanje ulogu MMF-a i njegovih

kreditnih aranžmana koje je Argentina koristila cijelo desetljeće prije krize. (Stiglitz,

2002)

Iz primjera Argentine vidljivo je kako krediti MMF-a nisu uvijek najidealnije rješenje za

sve zemlje. Postoje mnoga različita istraživanja o utjecaju Međunarodnog monetarnog

fonda i njegovih zajmova na siromaštvo u zemljama, međutim teško je sa sto postotnom

sigurnošću zaključiti djeluje li na siromaštvo pozitivno ili negativno. Uzevši u obzir

istraživanje kauzalnosti između MMF-ovih kredita i odabranih makroekonomskih

indikatora provedeno od Ilhana Ozturka (2009) može se doći do zaključka kako MMF

negativno utječe na makroekonomske indikatore zemalja kojima pruža usluge

0,00

2000,00

4000,00

6000,00

8000,00

10000,00

12000,00

14000,00

1990 1992 1994 1996 1998 2000 2002 2004 2006 2008 2010 2012

US $

56

kreditiranja. U istraživanju je analizirana uzročnost između odabranih makroekonomskih

varijabli i MMF-ovih kredita, koristeći panel podatke za 88 zemalja u razvoju, u razdoblju

od 1975. do 2004. godine.

Kauzalnost je je pronađena u osam od deset slučajeva obuhvaćenih istraživanjem te se

može zaključiti kako krediti i stabilizacijski programi MMF-a više pogoršavaju

makroekonomske performanse zemalja u razvoju nego što umanjuju njihove ekonomske

probleme.

Analizom djelovanja Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske trgovinske organizacije

i Svjetske banke, dolazi se do zaključka kako niti jedna od organizacija nije dovoljno

kvalitetno ustrojena, niti zna koji je konkretan utjecaj njezina djelovanja na okruženje.

Svjetska banka često investira u projekte, koji su dobro zamišljeni, ali tokom

implementacije dolazi do problema.

Svjetska trgovinska organizacija s druge strane, tvrdi kako svi imaju jednake uvjete i

mogućnosti trgovanja sa drugim zemljama, što baš i nije točno. Čak i kada bi se izuzeli

određeni propisi koji pogoduju određenim velikim zemljama, manje zemlje opet ne bi

ostvarivale jednake rezultate, zbog slabije komparativne prednosti.

Slučaj MMF-ovog kreditiranja je vrlo diskutabilan. Čini se kako kreditni aranžmani za

neke zemlje funkcioniraju, dok je nekima ipak bolje bez njih. Javlja se potreba za

prilagodbom navedenih aranžmana, individualnim potrebama pojedinih korisnica, u

skladu sa njihovom gospodarskom slikom.

Djelovanje Svjetske banke, Svjetske trgovinske organizacije i Međunarodnog

monetarnog fonda je vrlo kompleksno i teško za shvatiti. Sve tri organizacije putem svojih

aktivnosti žele osigurati gospodarsku stabilnost i smanjiti siromaštvo, međutim, čini se

da to ne rade na pravi način. Pomoć koju pružaju često je upitne kvalitete i prema

prvotnim procjenama čine više štete, nego li koristi za okolinu. Ukoliko nastave raditi na

jednaki način kao do sada, ne uzimajući u obzir mišljenje i stav onih kojih se određeni

projekt ili investicija najviše tiče, sigurno se neće približiti svojim ideološkim ciljevima,

već, udaljiti se od njih.

57

5. PERSPEKTIVE I IZAZOVI SMANJENJA SIROMAŠTVA POMOĆU

MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA

Posljednjih nekoliko godina međunarodne organizacije su u središtu kritika i debata.

Snage usmjerene na kontinuiranu i sve veću globalizaciju svakim su danom sve snažnije,

a zadaće Svjetske trgovinske organizacije i Međunarodnog monetarnog fonda su usko

povezane s tim dimenzijama globalnih tokova, te se može reći kako su zadužene da

osiguraju funkcioniranje globalizacije. S druge strane, Svjetska banka i UN se više

fokusiraju na razvoj, odnosno prilagodbu globalizacije najsiromašnijima.

Navedene organizacije su ovisne o globalizaciji u jednakoj mjeri u kojoj je globalizacija

ovisna o njima. Sukladno sve većim globalnim društvenim promjenama, međunarodne

organizacije će morati provesti reformu svojih programa, kako bi ostale u skladu sa

vremenom i ostvarile željeni utjecaj. U sljedećim potpoglavljima prikazat će se mogući

smjer djelovanja Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske trgovinske

organizacije, a sve u svrhu pozitivnih rezultata.

5.1. Svjetska banka – zaštita okoliša i ljudskih prava

Od početka svojega djelovanja Svjetska banka je pokrenula gotovo 12000 projekata u 172

zemlje. Često je bila optuživana da „radi previše“, odnosno bavi se raznolikim projektima,

kao što je očuvanje tigrova, umjesto da se fokusira na prioritete, a to je prema njezinoj

misiji iskorjenjivanje siromaštva.

Kroz povijest, Banka je uvijek imala grandiozne reorganizacije strukture koje nisu puno

doprinijele njenome radu. Svakih 10 godina ima novu reorganizaciju. (The Economist,

2013)

Mnogi smatraju kako se Banka ne fokusira na kvalitetne projekte, koji utječu na

smanjenje siromaštva, nego baš suprotno, ulaže novac u kontroverzne projekte, koji kao

rezultat imaju onečišćenje okoliša, raseljavanje stanovništva, pogoršanje zdravstvenih

uvjeta i životnih uvjeta.

58

Stav Svjetske banke vezano uz očuvanje zdravlja je sljedeći: „Globalna zajednica bi se

trebala fokusirati na pomoć zemljama pri kreiranju politika kojima bi se siromašnima

omogućio pristup poboljšanim zdravstvenim uslugama...“ (Ervik, Kildal i Nilssen, 2009)

Unatoč svom stavu, ne može se reći kako Svjetska banka djeluje u skladu sa njime. Iz tog

razloga je često na meti kritičara, koji joj predlažu različite promjene.

U jesen 2012. godine Svjetska banka je započela dvogodišnju reviziju svojih zaštitnih

politika, a koje su namijenjene kako bi se osiguralo da njezina ulaganja ne čine štetu za

ljude i okoliš. Što banka odluči napraviti, utjecat će na ponašanje međunarodnih

investitora i vlada diljem svijeta. To će utjecati na budući dizajn razvojnih projekata, te

će promijeniti razinu odgovornosti međunarodnih institucija. Globalna kampanja, koja je

trenutno u tijeku zahtijevat će snažnije standarde i njihovu punu provedbu u Svjetskoj

banci i drugim međunarodnim financijskim institucijama koje će slijediti vodstvo Banke.

(Inclusive Development International, 2014)

Revizijom bi se trebalo poboljšati situaciju oko ljudskih prava i raseljavanja stanovništva,

jer unatoč međunarodnim zakonima, koji to zabranjuju, svake godine oko 15 milijuna

ljudi bude prisilno izbačeno iz kuće ili sa vlastitog posjeda, kako bi se napravilo mjesta

za izgradnju rudnika, cijevi, tvornica i sl. Ovakvi projekti imaju izrazito negativan utjecaj

kako na ljude tako i na okolinu, posebice na djecu, koja su najosjetljivija. Možemo se

samo nadati kako će Svjetska banka uzeti u obzir kritike i napokon učiniti nešto po pitanju

osiguravanja životnih minimuma ljudima na mjestima provedbe projekata.

5.2. WTO – prilagodba uvjeta članstva

Najveći problem s kojim se unutar WTO-a suočavaju zemlje u razvoju je konstantan

pritisak od strane razvijenih zemalja da prihvate širenje djelovanja WTO-a na područja

koja nisu direktno povezana sa trgovinom. Zemljama u razvoju se zauzvrat nudi otvaranje

poljoprivrednog tržišta razvijenih zemalja, kao nadoknada za „implementacijske

probleme“. Međutim, ovakvi dogovori i obaveze, štete napretku zemalja u razvoju. S

druge strane, upitno je hoće li zemlje u razvoju doista pružiti veći pristup svome tržištu.

59

Moć u WTO-u je trenutačno koncentrirana u nekoliko sjevernih država, koje čine većinu,

koja se protivi svim inicijativama koje bi mogle smanjiti njihov utjecaj ili ugroziti sustav

koji im koristi. Zbog neadekvatne vladajuće strukture i načina donošenja odluka unutar

WTO-a, ostale članice su zakinute. Problemi manjih zemalja članica su rijetko prioritet

WTO-a i često se zanemaruju, dok se u prvi plan stavljaju potrebe velikih zemalja, pa čak

i multinacionalnih korporacija. (Alqadhafi, 2014)

Postoji racionalna potreba za reformom i poboljšanjem WTO-ovog sustava

multilateralnih pravila i načina donošenja odluka. Razvijene zemlje moraju pružiti više

mogućnosti zemljama u razvoju, kako bi poboljšale svoje izvozne mogućnosti. Svjetska

trgovinska organizacija mora omogućiti jednake uvjete svima, bez favoriziranja velikih i

razvijenih zemalja na uštrb siromašnih. Zemljama sa niskom razinom međunarodne

razmjene ne može se pomoći ukoliko se preko noći ukinu sve carinske i necarinske

barijere, a ništa se ne učini po pitanju organizacije njihovih institucija. Potrebna je veća

uključenost međunarodnih organizacija, te dijeljenje znanja i iskustava koja mogu biti od

velike pomoći najugroženijim zemljama. (Buira, 2003, str. 238)

Kako bi Svjetska trgovinska organizacija postala što efektivnija i zadržala relevantnost

potrebne su određene strukturne reforme. WTO mora usvojiti fleksibilniji pristup

trgovinskim pregovorima, prilagođen potrebama kako pojedinih zemalja, tako i ključnih

skupina. WTO se mora aktivno uključiti u rješavanje pitanja od izuzetne važnosti, kao što

su sigurnost hrane, međunarodne financijske regulacije u svjetlu globalne financijske

krize i klimatske promjene. (Dadush, 2009)

Razvijene zemlje se moraju obvezati na otvaranje svojih tržišta zemljama u razvoju i to

u sektorima u kojima bi navedene zemlje mogle profitirati. To uključuje tekstilnu,

poljoprivrednu, proizvodnu industriju, kao i uslužne djelatnosti.

Potrebno je dati zemljama u razvoju određenu dozu fleksibilnosti prilikom primjene

Poljoprivrednog Sporazuma, te izdvojiti hranu proizvedenu za potrebe domaće potrošnje

malih farmera iz Sporazuma

Usluge potrebne široj javnosti, posebice siromašnima, kao što su opskrba vodom i

zdravstvena zaštita i obrazovanje trebaju biti izdvojene od GATS-a, a donošenje odluka

60

mora biti demokratičnije, transparentnije i sa jednakim pravima prisustvovanja zemalja u

razvoju. (Buira, 2003)

WTO ima određena pravila koje zemlje moraju prihvatiti kako bi bile primljene u

članstvo. Navedena pravila često ne uzimaju u obzir slabije razvijene zemlje članice, te

stoga nemaju jednako pozitivan efekt na njihovu trgovinsku bilancu, kao primjerice na

onu razvijenih zemalja. Pravila WTO-a trebala bi se prilagoditi tako da podjednako

pogoduju razvoju svih zemalja, jer se samo na taj način može osigurati liberalizacija

trgovine, povećanje blagostanja i smanjenje siromaštva.

5.3. MMF – reforme sustava upravljanja

Međunarodni monetarni fond vjeruje kako ispunjava ulogu koja mu je zadana još u

Bretton Woodsu; promoviranje globalne stabilnosti i pomoć zemljama u razvoju kako bi

doživjele stabilnost, ali i ekonomski rast. Ta uloga je jako upitna, uzevši u obzir

neuspješne primjere kreditiranja zemalja. Možda najbolji primjer neuspjeha MMF-a

predstavlja upravo Argentina, koja je tek kada se „oslobodila“ MMF-ovih kreditnih

aranžmana, doživjela oporavak. (Stiglitz, 2002)

Iako MMF tvrdi kako je naučio lekciju iz svojih prijašnjih grešaka, čini se kako nema

velikog napretka. Gotovo sve zemlje kojima je MMF bio zajmodavac, opet su zatražile

zajam. MMF treba znati prepoznati kojoj će zemlji pružiti kratkoročni kredit za oporavak,

a koju zemlju će takav kredit samo uvući u ciklus traženja novih kredita.

Osim toga, potrebno je izmijeniti sustav glasovanja unutar MMF-a, jer se trenutačno

većina glasova nalazi u rukama velikih zapadnih ekonomija. SAD, primjerice, ima 17%

ukupnih glasova. Takav način glasovanja nije liberalan, niti se može smatrati pravednim.

(Andreou, 2014)

Međunarodni monetarni fond mora sniziti svoje kriterije za davanje kredita pojedinim

zemljama i promijeniti svoju ekonomsku politiku u skladu sa sadašnjim događanjima,

kako bi stvarno mogla pomoći zemljama, kojima je to potrebno.

61

Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond i Svjetska trgovinska organizacija moraju

provesti značajne strukturne reforme, kako bi uspješnije poslovale i ostvarile veći utjecaj.

Potrebna je prilagodba postojećih programa i smanjenje zahtjeva kojima se omogućuje

kreditiranje najsiromašnijih zemalja, kako bi više zemalja moglo dobiti pomoć. Također,

potrebno je uzeti u obzir mišljenje slabije razvijenih zemalja u koje se investira, jer bez

toga nije moguć dugoročan rast njihovih gospodarstava, već će vječno ovisiti o pomoći

neke od međunarodnih institucija i na taj način zapasti u krug „dužničkog ropstva“.

Potrebno je individualno pristupiti svakoj državi primateljici pomoći, zbog različite

infrastrukture, državnog aparata i gospodarske situacije u zemlji.

Svjetska banka mora revidirati svoje police za zaštitu okoliša i ljudskih prava, kako bi se

izbjegle nepotrebne negativne posljedice prilikom implementacije projekata i kako bi

projekti u koje ulaže novac stvarno mogli ostvariti pozitivan utjecaj na društvo. S druge

strane Svjetska trgovinska organizacija treba uzeti u obzir kako njezina sadašnja pravila

utječu na razvoj trgovine među zemljama i pronaći način na koji će mjeriti utjecaj koji

ima na međunarodnu razmjenu i blagostanje. Međunarodni monetarni fond treba

revidirati svoje kvote, kojima se utvrđuje glasačka moć i iznos financiranja koji zemlje

članice mogu primiti od fonda, kako bi i slabije razvijene ekonomije dobile priliku

aktivnije sudjelovati u donošenju odluka.

62

6. ZAKLJUČAK

Obradom teme rada, istraženi su pojam, uloga i ciljevi međunarodnih organizacija, te

djelovanje njihovih politika na siromaštvo. Na temelju dostupnih podataka napravljena je

procjena aktivnosti Svjetske banke, Svjetske trgovinske organizacije i Međunarodnog

monetarnog fonda, te su predložena idejna rješenja za poboljšanje njihovog djelovanja.

Međunarodne organizacije su vrlo važne, jer pored država imaju jednu od najznačajnijih

uloga u reguliranju međunarodnih odnosa. Putem svojih aktivnosti sudjeluju u

promoviranju jače međunarodne suradnje, kako bi države uspjele ostvariti zajedničke

interese.

Unatoč tome što u svijetu postoji dovoljno resursa, kojima bi se osigurale svačije životne

potrebe, siromaštvo je neizbježna pojava. Siromašnima se smatraju svi oni čiji prihodi

nisu dovoljni da osiguraju osnovne potrebe, ljudi u izoliranim ruralnim područjima koji

nemaju pristup osnovnim uslugama (npr. zdravstvenim), kućanstva na čelu sa ženama

(pogotovo trudnice i dojilje, majke i dojenčad) čije prehrambene potrebe nisu zadovoljene

na odgovarajući način, osobe koje su izgubile svoja radna mjesta i one koje ne mogu naći

posao, pripadnici nacionalnih manjina, koji su marginalizirani i progonjeni ekonomski,

socijalno, kulturno i politički.

Međunarodne organizacije, poput Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske trgovinske

organizacije i Svjetske banke, imaju za cilj poboljšanje gospodarske slike u svijetu. Putem

svojih djelatnosti, kreditiranja projekata i sklapanja sporazuma o zajedničkoj suradnji

pokušavaju smanjiti siromaštvo i poboljšati životne uvjete stanovništva.

Analizom navedenih projekata Svjetske banke, može se primijetiti kako se često događa

upravo suprotno. Umjesto da se životni uvjeti stanovništva poboljšaju, oni se pogoršavaju

uslijed implementacije projekata. Implementacija projekata često ide na ruku privatnim

tvrtkama, dok se zanemaruje utjecaj na ljude i okolinu.

Svjetska trgovinska organizacija s druge strane, tvrdi kako svi imaju jednake uvjete za

maksimizaciju trgovinske razmjene i poboljšanje svoje gospodarske situacije. Kako bi

bile primljene u članstvo, zemlje moraju prihvatiti određena pravila postavljena od strane

63

WTO-a. Kritičari često navode kako navedena pravila nisu dobra, jer pogoduju

razvijenim zemljama i njihovoj trgovini, dok slabije razvijene zemlje nemaju pretjerane

koristi od njih. Slabije razvijene zemlje zbog nedovoljno razvijenog financijskog sektora,

niske razine obrazovanja i neefikasnog državnog uređenja često ne mogu iskoristiti

pozitivne utjecaje koje bi im liberalizacija trgovine mogla donijeti.

Međunarodni monetarni fond putem svojih kreditnih aranžmana podupire oporavak

gospodarstava zemalja koje se nalaze u lošoj gospodarskoj situaciji. Prilikom istraživanja

kredita i stabilizacijskih programa MMF-a, od strane Ilhana Ozturka pronađena je

kauzalnost u osam od deset slučajeva obuhvaćenih istraživanjem, te se može zaključiti

kako krediti i stabilizacijski programi MMF-a više pogoršavaju makroekonomske

performanse zemalja u razvoju nego što umanjuju njihove ekonomske probleme.

Navedeni zaključak iznenađuje, s obzirom da su reforme provedene od strane MMF-a

pomogle za vrijeme naftne krize Tunisu, Maroku i Egiptu.

Analizom djelovanja Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske trgovinske organizacije

i Svjetske banke, dolazi se do zaključka kako niti jedna od organizacija nije dovoljno

kvalitetno ustrojena, niti zna koji je konkretan utjecaj njezina djelovanja na okruženje.

Svjetska banka često investira u projekte, koji su dobro zamišljeni, ali tijekom njihove

provedbe dolazi do problema.

Predlaže se restrukturiranje samih organizacija, na način koji bi pogodovao zemljama

korisnicama njihove pomoći. Svjetska banka prilikom odabira projekata mora početi

uzimati u obzir utjecaj na ljudska prava, te bi bilo poželjno da postroži pravila oko biranja

projekata.

Svjetska trgovinska organizacija treba pomoći manje razvijenim zemljama, tako što ih

neće ograničavati raznim sporazumima, koji pogoduju trgovini velikih zemalja. Potrebna

je pomoć u obrazovanju i dijeljenje primjera dobre prakse, kako bi se manje razvijene

zemlje lakše izborile za sebe.

Međunarodni monetarni fond mora sniziti svoje kriterije za davanje kredita pojedinim

zemljama i promijeniti svoju ekonomsku politiku u skladu sa sadašnjim događanjima,

kako bi stvarno mogla pomoći zemljama, kojima je to potrebno. Uz to mora

64

preraspodijeliti kvote i prava glasa, kako bi sve zemlje dobile barem približna, ako ne i

jednaka prava, jer trenutačno se moć odabira nalazi u rukama velikih zapadnih zemalja.

Uzevši u obzir u radu iznesene tvrdnje, teško je zaključiti imaju li Svjetska banka,

Međunarodni monetarni fond i Svjetska trgovinska organizacija pozitivan ili negativan

utjecaj na smanjenje siromaštva. Kroz povijest došlo je do niza kontradiktornih situacija,

te istraživanja koja su se međusobno pobijala. Sa svakodnevnim promjenama na

globalnoj razini, neizbježno je moralo doći i do promjena u načinu rada međunarodnih

organizacija.

Od svojega osnutka 1944. godine politike Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske

banke su se mnogo izmijenile. U početku svojega djelovanja Međunarodni monetarni

fond je nudio bezuvjetne kredite gospodarstvima u krizi i brinuo oko uspostavljanja

mehanizama za stabilizaciju tečaja i olakšavanje monetarne razmjene. Danas

Međunarodni monetarni fond svoje kredite nudi pod strogim uvjetima, koje zemlje

moraju prihvatiti kako bi primile pomoć. Strukturne prilagodbe i mjere štednje određene

od strane Međunarodnog monetarnog fonda, zemljama često ne pomažu, već ih uvlače u

još veće probleme i potrebu za dodatnim pozajmljivanjem, što ih dugoročno čini ovisnima

o Međunarodnom monetarnom fondu.

Svjetska banka, koja je prvotno zamišljena kao institucija koja će financirati obnovu

infrastrukture u zemljama koje su pretrpjele velike štete u svjetskom ratu, danas financira

razne industrijske razvojne projekte, kao i privatni financijski sektor. Takvi projekti

redovito imaju negativne posljedice za stanovništvo, jer se prilikom njihove pripreme ne

vrši detaljna analiza ekonomskih i socijalnih rizika, već se svi resursi i pozornost

usmjeravaju prema analizi mogućih financijskih rizika. Svjetska banka prilikom odabira

zemalja u čije će projekte ulagati, često zanemaruje političku situaciju u kojoj se zemlje

nalaze, tako da su mogući i slučajevi ulaganja u zemlje u kojima vladaju diktatorski

režimi, što sigurno ne djeluje pozitivno na smanjenje siromaštva i poboljšanje životnih

uvjeta stanovništva.

65

Aktivnosti provođene od strane Svjetske banke, Svjetske trgovinske organizacije i

Međunarodnog monetarnog fonda nisu uvijek pozitivno djelovale na socijalni i

gospodarski razvoj zemalja. Uz njih se vežu različiti skandali i nepromišljeni potezi, koje

pokušavaju opravdati svojim pozitivnim ciljevima. Projekti su uslijed implementacije

imali štetne posljedice za ekosustav, kao i za ljude, čime se postojeća loša ekonomska

situacija još više pogoršava.

Sve tri međunarodne organizacije su često kritizirane zbog svojih zahtjeva prema

vladama zemalja članica da stave interese privatnih investitora iznad potreba i dobrobiti

svojih građana. Aktivnosti koje navedene organizacije provode često su isticane od strane

njih samih kao nužne za poboljšanje životnih uvjeta stanovništva, dok je prilikom

primjene istih rezultat izostao.

Unatoč navedenim nedostacima, sve tri međunarodne organizacije, Međunarodni

monetarni fond, Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija su potrebne na

današnjem globalnom tržištu, kako bi se barem na neki način odredili uvjeti njegovog

funkcioniranja. Teško je odrediti kakav točno utjecaj navedene međunarodne organizacije

imaju na siromaštvo i pitanje je bi li situacija u svijetu po pitanju smanjenja siromaštva

bila bolja ili lošija da ne postoje.

U budućnosti potrebno je njihovo restrukturiranje, u skladu sa sve više rastućim

potrebama zemalja, te što veća transparentnost u radu i sistematiziraniji procesi, koji

omogućavaju lakše praćenje učinaka njihovih politika i aktivnosti. Zbog nedovoljne

količine konkretnih podataka, trenutačno nije moguće ustvrditi na koji način navedene

institucije utječu na smanjenje siromaštva, ali evidentno je kako između navedenih

varijabli postoji povezanost.

66

LITERATURA

I) KNJIGE

1) Akkerman, A., Teunissen, J. J. 2003, The crisis that was not prevented: Argentina,

the IMF, and Globalisation, FONDAD, Netherlands

2) Archer, C. 2001, International Organisations: 3rd Edition, Psychology Press,

Routledge

3) Banerjee, A.V., Benabou, R., Mookherjee, D. 2006, Understanding poverty,

Oxford University Press, New York

4) Buira, A. 2003, Challenges to the World Bank and IMF: Developing Country

Perspectives, Anthem Press, London

5) Dimitrijević, V., Račić, O. 1971, Međunarodne organizacije, Savremena

administracija, Beograd

6) El – Ghonemy, M. R. 2002, Affluence and Poverty in the Middle East, Routledge,

London

7) Ervik, R., Kildal, N., Nilssen, E. 2009, The Role of International Organizations

in Social Policy, Edward Elgad Publishing, Inc., Northampton

8) Giddens, A. 2007, Sociologija, Nakladni zavod Globus, Zagreb

9) Haughton, J., Khandker, S. R., 2009, Handbook on Poverty and Inequality, World

Bank, Washington

10) Kandžija, V., Cvečić, I. 2008, Makrosustav Europske unije, Ekonomski fakultet

Sveučilišta u Rijeci, Rijeka

11) Leko, V. 1998, Rječnik bankarstva, MASMEDIA, Zagreb

12) Payer, C. 1982, The World Bank: A critical analysis, Monthly Review Press, New

York

13) Peet, R. 2003, Unholy trinity: the IMF, World Bank, and the World Trade

Organization, Zed Books, London, New York

14) Reis, R. A. 2009, The World Trade Organization, Infobase Publishing, New York

15) Shahin, W. N., Dibeh, G. 2000, Earnings Inequality, Unemployment, and Poverty

in the Middle East and North Africa, Greenwood Publishing Group, Westport

16) Stiglitz, J. 2002, Globalization and its discontents, Allen Lane, London

17) Tharp, P. A. 1971, Regional International Organisations: Structures and

Functions, St Martin's Press, London

67

II) ČLANCI

18) Brown, C. 2009, 'Democracy's Friend or Foe? The Effects of Recent IMF

Conditional Lending in Latin America', International Political Science Review,

vol. 30, br. 4, 431–457

19) El-Said, H., Harrigan, J. R. 2010, 'The Economic Impact of IMF and World Bank

Programs in the Middle East and North Africa: A Case Study of Jordan, Egypt,

Morocco and Tunisia, 1983 – 2004', Review of Middle East Economics and

Finance, vol. 6, br. 2, čl. 1

20) Matić, B., Lazibat, T. 2001, 'Od GATT do WTO', Ekonomski pregled, vol. 52,

br. 5-6

21) Ozturk, I. 2009, 'Kauzalnost između MMF-ovih kredita i makroekonomskih

indikatora: primjeri zemalja u razvoju, 1975-2004', Ekonomska istraživanja, vol.

22, br. 1

22) Pavletić Župić, M. 2001, 'WTO: Urugvajski krug pregovora i postulati prava i

politike konkurencije', Ekonomski pregled, vol. 52, br. 7-8

23) Rose, A. K. 2002, 'Do WTO Members have More Liberal Trade Policy?', NBER

Working Paper, br. 9347

24) Rose, A. K. 2004a, 'Do We Really Know that the WTO Increases Trade?',

American Economic Review, vol. 94, br.. 1, str. 98–114.

25) Rose, A. K. 2004b, 'Does the WTO Make Trade More Stable?', NBER Working

Paper, br. 10207

26) Subramanian, A., Wei, S. 2006, 'The WTO Promotes Trade, Strongly but

Unevenly', NBER working paper, br.10024

27) Šundalić, A. 2006, 'Osiromašivanje i nerazvijenost – Slavonija i Baranja u očima

njezinih stanovnika', Socijalna ekologija, vol. 15, br. 1-2

28) Vizjak, A. 2006, 'Djelovanje Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) unutar

međunarodne ekonomije', Tourism and Hospitality Management, vol. 12, br.1

29) Watal, J. 2000, 'Access to Essential Medicines in Developing Countries: Does

the WTO TRIPS Agreement Hinder It?' Science, Technology and Innovation

Discussion Paper br. 8, Center for International Development, Harvard

University, Cambridge

68

III) OSTALI IZVORI

30) Alqadhafi, S. A. 2014, Reforming the WTO: Toward More Democratic

Governance and Decision-Making, Gaddafi Foundation for Development, Tripoli

31) Andreou, A. 2014, The IMF is failing. Let's reform it, The Guardian, dostupno na:

http://www.theguardian.com/commentisfree/2014/apr/03/imf-failing-reform-it

(21.06.2014.)

32) Anyanwu, J. C. 1997, Poverty in Nigeria: Concepts, Measurement and

Determinants, in Nigerian Economic Society (NES), Poverty Alleviation In

Nigeria, Proceedings of the 38th Annual Conference, NES, Ibadan, 93 – 120.

33) Bretton Woods Project, 2005, What are the main concerns and criticism about the

World Bank and IMF?, dostupno na:

http://www.brettonwoodsproject.org/2005/08/art-320869/ (21.04.2014.)

34) Bretton Woods Project, 2014, Follow the money: The World Bank Group and the

use of financial intermediaries, dostupno na:

http://www.brettonwoodsproject.org/wp-

content/uploads/2014/04/B_W_follow_the_money_report_WEB-VERSION.pdf

(29.04.2014.)

35) Dadush, U. 2009, WTO Reform: The Time to Start Is Now, The Global Think

Thank, dostupno na: http://carnegieendowment.org/2009/09/15/wto-reform-time-

to-start-is-now/pfp (22.06.2014.)

36) Economy Watch, 2014, Argentina Economic Statistics and Indicators, dostupno

na: http://www.economywatch.com/economic-statistics/country/Argentina/

(20.06.2014.)

37) FAO, 2013, The State of Food Insecurity in the World, FAO, IFAD and WFP,

Rome, dostupno na: http://www.fao.org/docrep/018/i3434e/i3434e.pdf

(25.04.2014.)

38) FAO, 2014, Search Data, dostupno na: http://faostat3.fao.org/faostat-

gateway/go/to/home/E (28.04.2014.)

39) Figenwald, V. 2007, Cristina Fernández nastavlja rat protiv MMF-a, LIDER,

dostupno na: http://liderpress.hr/arhiva/29962/ (18.06.2014.)

40) Gordon, D. 2005, Indicators of Poverty & Hunger, University of Bristol, Bristol

69

41) Hansen Heinen, K., 2007, Local Livelihoods and the Bujagali Hydro-Power Dam,

Uganda, Agder University College, United Nations University

42) Human Rights Watch, 2014, World Bank: Reconsider Uzbekistan Projects,

dostupno na: http://www.hrw.org/news/2014/06/09/world-bank-reconsider-

uzbekistan-projects (18.06.2014.)

43) Inclusive Development International, 2013, Human Rights and the World Bank:

Case Studies from IDA Countries, dostupno na:

http://www.inclusivedevelopment.net/wp-content/uploads/2012/02/IDA-Case-

Study-Book-FINAL_10-4-13.pdf (10.06.2014.)

44) IMF, 1958, International Reserves and Liquidity: A Study by the Staff of the

International Monetary Fund, IMF, Washington

45) IMF, 2004, Evaluation Report: The IMF and Argentina, 1991-2001, dostupno

na: https://www.imf.org/external/np/ieo/2004/arg/eng/pdf/report.pdf

(18.06.2014.)

46) IMF, 2014a, Quota and Voting Shares Before and After Implementation of

Reforms Agreed in 2008 and 2010, dostupno na:

http://www.imf.org/external/np/sec/pr/2011/pdfs/quota_tbl.pdf (20.04.2014.)

47) IMF, 2014b, IMF Quotas, dostupno na:

http://www.imf.org/external/np/exr/facts/quotas.htm (20.0.4.2014.)

48) IMF, 2014c, Lending by the IMF, dostupno na:

http://www.imf.org/external/about/lending.htm (20.04.2014.)

49) Inclusive Development International, 2014, Campaign to Reform the World

Bank's Policies and Practice on Land and Human Rights, dostupno na:

http://www.inclusivedevelopment.net/world-bank-safeguards-

campaign/#!prettyPhoto (21.06.2014.)

50) José Romero, World Bank “knows very little about potential environmental or

social impacts of its financial market lending”, Eurodad, dostupno na:

http://eurodad.org/Entries/view/1544619/2013/02/1544536/)

51) KOSID, 2014, Kosovo says no to World Bank's dirty coal, dostupno na:

http://www.kosid.org/news/kosovo-says-world-banks-dirty-coal (18.06.2014.)

52) Le Goff, M., Singh, R.J., 2013, Can Trade Reduce Poverty in Africa?, World

Bank, dostupno na:

http://siteresources.worldbank.org/EXTPREMNET/Resources/EP114.pdf

(20.04.2014.)

70

53) Poslovni Dnevnik, 2007, Na Kosovu više od 12 milijardi tona ugljena, dostupno

na: http://www.poslovni.hr/after5/na-kosovu-vise-od-12-milijardi-tona-ugljena-

40537 (10.06.2014.)

54) Pottinger, L. 2000, Uganda's Bujagali Dam: A Case Study in Corporate Welfare,

International Rivers Network

55) Andreou, A. 2014, The IMF is failing. Let's reform it, The Guardian, dostupno na:

http://www.theguardian.com/commentisfree/2014/apr/03/imf-failing-reform-it

(21.06.2014.)

56) The Economist, 2013, Zen and the art of poverty reduction, dostupno na:

http://www.economist.com/news/finance-and-economics/21588119-calm-and-

confusion-worlds-biggest-development-institution-zen-and-art (21.01.2014.)

57) The Progress Report, 2007, WTO Plans to Force Privatization of Services Such

as Education, Health Care, dostupno na: http://www.progress.org/tpr/wto-plans-

to-force-privatization-of-services-such-as-education-health-care/ (21.06.2014.)

58) UN, 2013a, The Millennium Development Goals Report, UN, New York,

dostupno na: http://www.un.org/millenniumgoals/pdf/report-2013/mdg-report-

2013-english.pdf (29.04.2014.)

59) UN, 2013b, UN experts urge World Bank to adopt human rights standards in its

policies, dostupno na: http://www.un.org/apps/news/story.asp?NewsID=44699

(10.06.2014.)

60) UN, 2014, Millennium Indicators Database, dostupno na:

http://unstats.un.org/unsd/databases.htm (28.04.2014.)

61) Vijesti.ba, 2012, Broj siromašnih raste četiri puta brže od broja bogatih, dostupno

na: http://www.vijesti.ba/vijesti/svijet/69736-Broj-siromasnih-raste-cetiri-puta-

brze-broja-bogatih.html (18.04.2014.)

62) Wade, R. H. 2011, Boulevard of broken dreams: the inside story of the World

Bank’s Polonoroeste Road Project in Brazil’s Amazon, Grantham Research

Institute on Climate Change and the Environment, London

63) World Bank, 2007a, A Guide to the World Bank, Second Edition, dostupno na:

http://elibrary.worldbank.org/doi/book/10.1596/978-0-8213-6694-3

(20.04.2014.)

71

64) World Bank, 2007b, Financial Solutions: Partial Risk Guarantee, dostupno na:

http://siteresources.worldbank.org/INTGUARANTEES/Resources/UgandaBujag

aliNew.pdf (15.06.2014.)

65) World Bank, 2012, International Bank for Reconstruction and Development:

Articles of Agreement, dostupno na:

http://siteresources.worldbank.org/BODINT/Resources/278027-

1215526322295/IBRDArticlesOfAgreement_English.pdf (23.04.2014.)

66) World Bank, 2013, Annual Report 2013, dostupno na:

https://openknowledge.worldbank.org/bitstream/handle/10986/16091/97808213

99378.pdf?sequence=1 (29.04.2014.)

67) World Bank, 2014a, What We Do, dostupno na:

http://www.worldbank.org/en/about/what-we-do (20.04.2014.)

68) World Bank, 2014b, Powerty Overview, dostupno na:

http://www.worldbank.org/en/topic/poverty/overview (25.04.2014.)

69) World Bank, 2014c, World DataBank, dostupno na:

http://databank.worldbank.org/data/home.aspx (25.04.2014.)

70) World Bank, 2014d, Poverty Measures, dostupno na:

http://info.worldbank.org/etools/docs/library/93518/Hung_0603/Hu_0603/Modu

le4MeasuringPovertyMeasures.pdf (18.06.2014.)

71) World Trade Organization, 2014, The Doha Round, dostupno na:

http://www.wto.org/english/tratop_e/dda_e/dda_e.htm (23.04.2014.)

72) Županić, S., 2010, Argentinci „vole“ MMF kao Amerikanci Al-Qa'idu, Večernji list, dostupno na: http://www.vecernji.hr/svijet/argentinci-vole-mmf-kao-

amerikanci-al-qaidu-144430 (18.06.2014.)

72

POPIS TABLICA

Redni

broj

Naslov tablice Stranica

1. Iznos ukupnih investicija Grupacije Svjetske banke u razdoblju od 2010. do 2013. godine (milijuni $)

38

2. Usporedba odabranih investicija IDA-e i IBRD-a sa posredničkim investicijama IFC-a (milijuni $)

39

3. Ključni ekonomski pokazatelji Egipta, Jordana, Maroka i Tunisa na početku programa MMF-a i Svjetske banke

52

73

POPIS GRAFIKONA

Redni

broj

Naslov grafikona Stranica

1. Prikaz odabranih kvota Međunarodnog monetarnog fonda (u %) 17

2. Udio stanovništva po regijama koji živi sa manje od 1,25 $ dnevno (%)

30

3. Pothranjeni ljudi u svijetu 31

4. Broj umrle djece mlađe od 5 godina na 1000 rođenih 32

5. Stanovništvo sa pristupom pitkoj vodi (%) 33

6. Stopa učestalosti HIV-a 34

7. Udio odabranih regija u svjetskoj trgovini, 1960. – 2011. (u %) 46

8. Otvorenost trgovine prema regijama, 1980. – 2011. (% BDP-a) 47

9. Ukupni javni dug Argentine u razdoblju od 1997. – 2013. (% BDP-a)

54

10. BDP per capita u razdoblju od 1990. – 2013. (US $) 55