SVEUČILIŠTE U ZADRU

ODJEL ZA POVIJEST

Mr. sc. Mateo Bratanić

Hrvatski zbjegovi u Egipat 1943.-1946.

Doktorski rad

Mentor:

prof. dr. sc. Mithad Kozličić

Zadar, 2009.

1. UVOD

U ratnim okolnostima ljudi uvijek pate. Bez obzira je li riječ o onima koji su

uključeni u vojne operacije, ili se pak radi o nenaoružanom življu koji nema aktivne uloge

u ratu, tragedija rata zahvaća jedne i druge. Posljedice ratnih zbivanja ostavljaju trajne

ožiljke na svima onima koji su u ratu sudjelovali, ili su ga samo svjedočili. Jedna od težih

posljedica ratova svakako su seljenja stanovništva usred ratnih operacija, opasnosti od

neprijateljskog napada ili opće nesigurnosti života uzrokovane glađu, bolestima i ostalim

nedaćama. Pored različitih elementarnih nepogoda, ratna zbivanja ostaju do danas

najvažniji uzročnik premještanja stanovništva. Tragedija napuštanja domova i seljenje u

druge nepoznate krajeve s nadom da će se u budućnosti ostvariti povratak kući dio je

sličnog obrasca koji se ponavlja u gotovo svim ratnim vremenima. Takvo kolektivno

povijesno događanje, koje također ima društveni karakter, u žiži je interesa ove disertacije.

Cilj disertacije je integralni i znanstveni prikaz pojave koja se zbila u tijeku Drugog

svjetskog rata, a obuhvaća višestruke zbjegove hrvatskog stanovništva s područja južne

Hrvatske, ali i šire. Višeznačnost imenice "zbjeg" omogućuje da se koristi pri opisivanju

kretanja stanovništva na određenom prostoru u smislu sklanjanja pred ratnom opasnošću,

zatim kao skupinu izbjeglog življa koja je negdje smještena, tj. nalazi se u fazi nekretanja,

ali taj prostor nije njihov domicilni teritorij. Dakle, više manjih zbjegova koji se u različito

vrijeme kreću prema nekoj destinaciji zahtijeva korištenje gramatičke množine ove

imenice, dok statičnost izbjeglog stanovništva koje trenutačno boravi na jednom prostoru

zahtjeva da govorimo o zbjegu u jednini promatrajući ga kao kompaktnu cjelinu. Iz tog

razloga u naslovu disertacije koristi se množina kojom se obuhvaća kretanja više skupina

izbjeglica, njihova statičnost na mjestu gdje su privremeno smješteni, a na kraju i njihov

povratak, kada se zbjegovi pretvaraju u tzv. repatrijacijske skupine koje se vraćaju na

mjesto s kojeg su pošle u zbjeg.

Okvirno razdoblje u kojom se promatraju zbjegovi obuhvaća razdoblje od kraja

1943. do početka 1946. kada su se posljednje izbjeglice vratile i zbjeg se u potpunosti

završio. U nešto više od dvije godine ostalo je zabilježeno jedinstveno kretanje

stanovništva s hrvatskih područja u druge, prekomorske, krajeve, njihov boravak i život u

izbjeglištvu, i, na kraju, povratak u domovinu. To razdoblje hrvatskih zbjegova iznimno je

i specifično u odnosu na prethodna kretanja stanovništva. Naime, nikad prije nije

zabilježeno kretanje tolikog broja hrvatskog pučanstva u iznimno organiziranom sustavu

2

dislokacije koja je zahtijevala aktivno sudjelovanje većeg broja raznih čimbenika.

Višestruki naleti zbjegova, nekoliko transportnih dionica, tri kontinenta, i više država na

kojima se proces vrši, samo su neki elementi koji govore o iznimnosti ove pojave ne samo

u hrvatskoj, već i svjetskoj povijesti. U različite etape zbjegova uključeno je više ratnih i

politički zainteresiranih strana, od partizanskog pokreta s Josipom Brozom Titom na čelu,

preko britanskih vojnih snaga na Sredozemlju, kao i američkih Saveznika, rojalističkih

elemenata Kraljevine Jugoslavije koji pokušavaju ostati involvirani u cjelokupan proces,

do lokalnog življa koje se pojavljuje na pojedinim dionicama zbjegova.

Proces kretanja zbjegova iz Dalmacije započinje uslijed lokalnih ratnih operacija

koje su uslijedile nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine. Na prostor koji je do tada

kontrolirala talijanska vojska ulaze partizanske postrojbe i, uz potporu lokalnog

stanovništva, oduzimaju oružje, hranu i ostali materijal od Talijana. Zamašnjak

partizanskog pokreta na prostoru Dalmacije neće potrajati dugo. Zbog njemačke ofenzive,

koja je u studenom i prosincu krenula prema osvajanju cjelokupne Dalmacije, došlo je do

masovnih zbjegova stanovništva, koje se s partizanskim snagama povlači s kopna na

srednjodalmatinske otoke, a uslijed daljnjih napada na otok Vis. Kada je situacija postala

kritična, na samom kraju 1943., započelo je prebacivanje izbjeglica na prostor južne Italije,

što je učinjeno ponajviše zaslugom britanskih Saveznika, koji su od jeseni 1943. aktivno

pomagali partizanski pokret u naoružanju i hrani. Najveći intenzitet zbjegova prema južnoj

Italiji zabilježen je u siječnju 1944. Od tada zbjegovi postaju manji ali i dalje redovito

pristižu u Italiju sve do jeseni 1944. godine.

Prostor južne Italije na kojemu se akumuliralo izbjeglo stanovništvo bio je izrazito

životopisan, jer su se, pored hrvatskih zbjegova, tu nalazile savezničke postrojbe koje su se

spremale za prodor prema sjeveru Italije, brojno internirano stanovništvo koje su Talijani

prethodnih godina dovodili s osvojenih teritorija, kao i izbjeglice, koje su zbog istih

razloga kao i hrvatske, pobjegle iz Grčke. Kompleksnu situaciju dodatno su pogoršavale

pristalice kraljevske vlade u egzilu koje su unosile nemir i pomutnju među hrvatske

zbjegove koji su većinom podržavali partizansku liniju. U takvim okolnostima prostor

južne Italije nije bio dovoljan za smještaj svih hrvatskih zbjegova pa se tražila alternativa.

Saveznici su predložili premještanje većine zbjegova na prostor Egipta koji je u to vrijeme

bio izvan ratnih zbivanja, a postojali su već formirani logori britanske vojske koji su se

prethodnih godina koristili uslijed ratnih operacija u sjevernoj Africi.

Prva polovica 1944. bilježi transporte hrvatskih zbjegova prema Egiptu i njihovo

naseljavanje u sinajskoj pustinji u logoru El Shatt na istočnoj strani Sueskog kanala.

3

Kasnije se otvaraju dodatni logori u El Khatatbi i Tolumbatu, budući da su kapaciteti El

Shatta bili prepunjeni. Nove životne okolnosti hrvatskih izbjeglica, koji su se našli u

drugačijim klimatskim i prostornim uvjetima u odnosu na one u domovini, obilježje su

dvogodišnjeg boravka u Egiptu. U okruženju pustinje i pod utjecajem teških vremenskih

uvjeta, životi izbjeglica poprimaju novu dimenziju koja će se pretvoriti u borbu za

opstanak i život u iznimno surovim okolnostima. Pored prostorno-klimatskih problema,

zbjegovi su se morali suočiti s iskušenjima u suradnji s britanskim Saveznicima koji su

upravljali logorima, kao i s utjecajima kraljevske vlade u egzilu koja je htjela preuzeti

kontrolu nad logorima.

Unutar logora prevladavala je dominantna politika pod utjecajem KPJ i

antifašističkog pokreta, koji su svoje obrasce ponašanja i djelovanja preslikali na logorski

život. Ustrojstvo samouprave po uzoru na narodnooslobodilačke odbore u domovini bilo je

prisutno na svim razinama, od logora do svakog rajona i šatora. Na takav način željelo se

postići što veću unificiranost naroda, kako u političkom opredjeljenju, tako i u njegovanju

želje za što brži povratak u domovinu.

Sa smanjivanjem ratnih operacija u domovini početkom 1945. i oslobođenjem

južne Hrvatske pristupilo se, u suradnji sa Saveznicima, procesu repatrijacije iz Italije i

Egipta. Dok je taj proces iz Italije prema Dalmaciji funkcionirao bez većih poteškoća,

repatrijacija iz Egipta produžila se na više od godinu dana, zbog toga što se organizacija

transporta u domovinu prebacila iz djelokruga britanske vojske na brigu civilnoj

organizaciji UNRRA-i. Duži zastoji između pojedinih repatrijacijskih transporta

uzrokovali su nervozu među pučanstvom zbjega u egipatskim logorima, pa su brojni mislili

da se nikada neće vratiti u domovinu. Međutim, pored svih problema u ožujku 1946.

okončan je proces repatrijacije za sve one koji su se htjeli vratiti u domovinu, a pojedinci

koji su ostali u Egiptu odselili su u druge zemlje ili su ostali i dalje živjeti u Egiptu. Ljude

koji su se vratili u domovinu, u većini slučajeva, dočekao je srušen ili barem opljačkan

dom, što je zahtijevalo ulaganje novih napora u procesu izgradnje i obnove.

Ovako kompleksan proces hrvatskih zbjegova u Egipat, od 1943. do 1946. god.,

zahtjeva višestruki pristup historijskom istraživanju, analizi i interpretaciji. Raznovrsnost

elemenata zbjega, vojne operacije, transporti, smještaji, društveni odnosi, kulturne pojave,

geografske determinacije, zdravstveni uvjeti, izbjeglički standardi, kao i ostali brojni

fenomeni koji će se analizirati u ovoj disertaciji, čine ovu temu kompleksnom i

zahtjevnom. Do sada nisu provedena neka važnija istraživanja, a sve što je napisano o ovoj

temi ima pečat marksistički ideologizirane historiografije, kakva je dominirala u

4

poslijeratnom razdoblju na prostoru socijalističke Jugoslavije. Premda i takvi radovi imaju

korisnih informacija i zaključaka, njihovo usmjerenje na ideološke elemente onemogućilo

je uvid u širu sliku hrvatskih zbjegova u Drugom svjetskom ratu. Također, historiografija

se od tog vremena bitno razvila pa je, pored političkog i vojnog okvira, moguće upotrijebiti

neke nove pristupe historiografskom istraživanju, kao što su nova kulturna historija,

antropologija i oralna historija, koji nam pomažu da dobijemo pouzdaniji, realniji i

cjelovitiji uvid u proces hrvatskih zbjegova u Egipat. Također, u ovoj disertaciji po prvi put

se koristi arhivska građa inozemne provenijencije, koja u ranijim istraživanjima uopće nije

konzultirana. Takva građa omogućuje drugačiji pogled, a onemogućava da se istraživač

oklizne u pripovijedanju i analizi radeći samo na domaćim izvorima koji su, ipak, nastali

pod utjecajem specifičnih ideoloških i političkih premisa.

Važnost istraživanja ove teme prvenstveno treba gledati kroz prizmu suvremene

hrvatske povijesne znanosti. Uvažavajući slobodu istraživanja, koja je osnova svakog

znanstvenog rada, a na poseban način historiografskog, tema, koje se ovdje predstavlja i

analizira, teži da bude maleni doprinos istraživanju hrvatske povijesti 20. stoljeća. Premda

smo vremenski najbliži tom razdoblju, o njemu ima malo kvalitetnih i nepristranih radova.

Razlog tome je skoro pola stoljeća dogmatske historiografije koja je bila u službi vladajuće

ideologije pa su i radovi pisani na ideološkim postavkama. To je naravno ono najgore što

se može dogoditi u historijskom radu, tj. kada potragu za istinom, zamijene neki drugi

prioriteti.

Suvremena hrvatska historiografija zadnjih godina otvara se različitim pitanjima

Drugog svjetskog rata i druge polovice 20. stoljeća koja traže nove znanstvene analize

koristeći nove izvore, odgovore na neriješene probleme i povjesničare koji će

nedogmatskim i znanstvenim integritetom krenuti u istraživanje ovog, premda vremenski

bliskog, ali u nekim elementima najmanje proučavanog razdoblja. Teme koje se stavljaju

kao izazovi pred povjesničare još su uvijek aktualne u društvenom životu naroda, a

učestalo su i izvor različitih ideoloških i društvenih previranja i podjela kao nezavršena

povijest koja i danas "progoni" pojedince i skupine. Upravo iz tog razloga, potrebna su

nova istraživanja, koja će se provesti u skladu sa suvremenim historiografskim metodama,

pa će i rezultati imati širu društvenu korist u nadilaženju prošlosti i okretanju ka sadašnjosti

i budućnosti.

Tema o hrvatskim zbjegovima u Egipat također je prisutna u suvremenom

hrvatskom društvu. Kada se pojavi u tisku, na televiziji ili u svakidašnjem govoru, uvijek u

prvi plan izranja sintagma "El Shatt" što je u biti naziv za mjesto u egipatskoj pustinji gdje

5

je bilo smješteno najviše izbjeglog stanovništva. Ta imenica postala je dio kolektivnog

sjećanja na teško razdoblje povijesti pojedinaca i skupina koje je zatekla jedna od najgorih

sudbina koja se može dogoditi čovjeku, a to je da mora, uslijed ratnih okolnosti, napustiti

vlastiti dom. U proteklih nešto više od 60 godina, imenica El Shatt je u hrvatskom jeziku

poprimila sasvim specifične konotacije koje aludiraju na rat, izbjeglištvo i na napušteni

dom.

U procesu hrvatskih zbjegova u Egipat brojni su umrli. Neki od starosti, drugi od

iscrpljenosti i bolesti, a treći od tuge za rodnim krajem. Međutim, i danas među nama žive

oni ljudi koji su kao djeca sa svojom roditeljima, ponajviše majkama, krenuli na put

izbjeglištva prema egipatskoj pustinji. Također, ima i onih koji su se rodili u zbjegu pa su

zahvaljujući tome, neki od njih dobili specifična imena koja nose, kao obilježje, na surovi

početak svog života izvan roditeljskog kraja. Takva imena su npr. Sinaj, Nila i Elšatka. Svi

su ti ljudi dio kolektivnog sjećanja koje živi u hrvatskom narodu, a koje će se sigurno

nastaviti i nakon što posljednji sudionik hrvatskih zbjegova u Egiptu ode s ovog svijeta.

Zato je i ova disertacija pokušaj da se na znanstveni način utvrdi jedan dio tog sjećanja i

tako ga se istrgne iz zaborava. Za nadati se je da je to barem djelomice postignuto.

6

2. METODOLOGIJA RADA

Proces rada u historiji obilježen je s nekoliko faza znanstvenog postupka koje se

primjenjuju u ovoj disertaciji. Na početku daje se pregled dosadašnje literature o zacrtanoj

temi, zatim se pristupa heuristici i kritici izvora, nakon čega slijedi interpretacija uz

korištenje definiranih historiografijskih metoda, a na kraju se podastire izvješće u obliku

zaokružene monografske cjeline.1

Dosadašnje spoznaje o zbjegu hrvatskog stanovništva u Egipat na razini su

događajne historiografije, umotane u hagiografiju komunističke ideologije. Rijetki su

znanstveni radovi koji su objavljeni o ovoj temi, a začuđujuće, znanstvenih monografija

uopće nema. Ono što je publicirano prilično jednoobrazno promatra problematiku zbjegova

kroz veličanje postignuća Komunističke partije Jugoslavije i sveopće narodne sloge u

logorima. Razvoj događaja uslijed kojega je došlo do zbjegova prikazan je istinito, naravno

izbjegavajući portretiranje metoda na koji su način neke izbjeglice izvlačene u zbjeg, a

zanemarivao se i prikaz partizanskih neuspjeha u ratnim operacijama uslijed kojih je došlo

do masovnog kretanja pučanstva. Situacija u Italiji i Egiptu prikazana je kao svojevrsna

borba između progresivnih antifašističkih snaga i nazadne reakcije koja pokušava

zaustaviti nastanak novog socijalističkog društva. Odnosi sa Saveznicima opisani su kao

ravnopravni, dok se izbjegavalo naglasiti da su odluke o kretanju zbjegova i premještaju u

Egipat bile donošene sa savezničke strane, a rukovodeće strukture unutar partizanskog

pokreta morale su pristajati na odluke Saveznika, jer se njihove samostalne odluke nisu

mogle provesti u djelo. Historiografski rezultati su nastali na postojećim memoarima i

izvornoj građi sačuvanoj unutar Jugoslavije. Zamjetno je da su neki radovi djelo sudionika

zbjega pa se time dovodi u pitanje njihova historiografska vrijednost, ali se mogu koristiti

kao izvor informacija.

Teoretski dosezi dosadašnjih publiciranih radova na temu zbjega su zastarjeli.

Pored dogmatskih elemenata, članci su pisani u maniri tradicionalne pozitivističke

historiografije gdje je nizanje događaja primarni element, uz učestalo veličanje dosega

socijalizma i njegove manifestacije kroz različite etape i aktivnosti u zbjegu. Radovi

hagiografskom metodom opisuju dosege stanovništva u zbjegu, njegove požrtvovnosti i

hrabrosti, socijalističke "prosvjećenosti" i visoko razvijene društveno-kulturne aktivnosti.

1 GROSS, 2001., 384-416.

7

Najobimniji i najvrjedniji rad djelo je Dušana Plenče Jugoslavenski zbjeg u Italiji i

Egiptu.2 U njemu se, koristeći arhivsku građu, donosi sveobuhvatan pregled problematike

zbjegova. Taj rad obiluje s najviše informacija o zbjegovima, a cjelokupnu dionicu opisuje

sa stajališta marksističke historiografije u želji da se prikažu brojna postignuća KP-a u

zbjegu u stvaranju novog socijalističkog društva. Prevladava izvjesni dualizam, tj.

nastojanje da se na problem gleda kao na borbu dviju suprotstavljenih strana.

Drugi značajni doprinos tematici zbjegova je zbornik radova sa znanstvenostručnog

skupa održanog u Podgori 1979. god. pod naslovom Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega

u El Šatu 1944-1945.3 U zborniku su doneseni različiti aspekti iz domena obrazovanja,

sporta, umjetnosti i ostalih društvenih aktivnosti stanovništva u zbjegu. Izloženi radovi su

na razini pozitivističke historiografe uz usputno veličanje prosvjetno-kulturnih postignuća

izbjeglog pučanstva, te nedostatak bilo kakve sociološke, antropološke i psihološke

analize. Većina radova pripada sudionicima zbjega pa je njihovo pisanje rezultat sjećanja, a

manjim dijelom utemeljeno na pravilnom znanstveno-istraživačkom radu.

Slična je situacija i s radovima Mate Barbića, koji je u egipatskim logorima vršio

dužnost sekretara COZ-a. Njegova dva rada Jugoslavenski zbjeg u južnoj Italiji i Egiptu

(1943-1946)4 i Zbjeg s biokovsko-neretvanskog i otočnog područja u južnoj Italiji i El

Shattu5 više su nam izvor dragocjenih informacija kroz prizmu sjećanja, nego utemeljena

znanstvena analiza. Oba rada donose kronološki pregled zbjega, aktivnosti pojedinaca i

skupina, ne ulazeći u dublje historijske i sociološke analize.

Ante Palavršić autor je nekoliko kraćih priloga o različitim aspektima zbjega, a

najvažnija njegova zasluga je iscrpan Inventar arhivskog fonda Jugoslavenski zbjeg u

Italiji i Egiptu, pohranjen u splitskom Državnom arhivu.6 Zahvaljujući njegovom

arhivističkom radu olakšano je snalaženje u moru dokumenata i ostalog materijala, koji bi

bez toga rada bili samo neupotrebljiv materijal u kojemu bi se teško moglo snaći. Uz rad

na sređivanju građe Palavršić je objavio nekoliko vrijednih tekstova o zbjegovima iz kojih

se može vidjeti pravilna uporaba arhivskog gradiva, kao i putokaz za dublja istraživanja.

Od tih radova ističu se: Jugoslavenski zbjeg u Italiji,7 jedini rad koji zaustavlja svoj kut

2 PLENČA, 1967. 3 U zborniku je objavljeno više radova različitih autora koji su u popisu literature doneseni pojedinačno radi lakšeg citiranja. Zbornik je objavljen 1980. god. u Zagrebu. 4 BARBIĆ, 1975. 5 BARBIĆ, 1983. 6 PALAVRŠIĆ, 1963. 7 PALAVRŠIĆ, 1977.

8

gledanja na talijansku dionicu zbjegova, bez da se upušta u detaljnije analize. Ostali

njegovi radovi s područja prosvjete i kulture objavljeni su u gore istaknutom zborniku.

Zatim slijedi niz autora koji su se javljali s različitim temama iz područja zbjegova

u kratkim radovima kojima, većinom, nedostaje historijska metoda i znanstveni aparat, ali

su ipak značajni zbog ponekoga podatka koji se teško može naći u arhivskom gradivu.

Među ostalim potrebno je istaknuti rad Šime Vlasnovića Zbjeg iz sjeverne Dalmacije8 u

kojemu autor ističe povode, uzroke i kretanja izbjeglica prema Visu iz navedenog

geografskog područja. Ante Dragić u svom radu Partizanski grad na vrućem azijskom

pijesku9 prikazuje u kratkim crtama logor u El Shattu fokusirajući se na izbjeglo

stanovništvo s Dugog otoka. Potrebno je istaknuti i rad Zorana Palčoka Zapisi o zbjegu u

Africi,10 kao i rad Veljka Škomrlja Od dalmatinskog krša do afričkog pijeska,11 obojice

sudionika zbjegova i važnih rukovodioca.

* U procesu kretanja zbjegova prema Italiji istaknutu ulogu zauzima otok Vis kao

odredišna točka dolaska svih zbjegova, ali i kao polazišna točka u napuštanju istočne obale

Jadrana. U nekoliko postojećih radova promatra se uloga otoka Visa u ovim procesima. Na

prvom mjestu potrebno je istaknuti Veseljka Huljića koji se u svojoj monografiji Vis 1941-

1945.12 dotiče uloge ovog otoka u procesu kretanja zbjegova prema Italiji. Slično je i s

njegovim radom Otok Vis kao prihvatno-otpremni centar izbjeglica iz srednje i drugih

područja Dalmacije.13 Ovom temom se bavio i Fabijan Trgo u svoja dva rada Strategijsko-

politički značaj o. Visa krajem 1943. i u 1944 godini14 i Strategijsko-političko značenje

otoka Visa u NOR-u,15 kao i Ivo Šišević u radu Vis - baza naše transportne flote.16

Značajan je znanstveni rad Nade Jaman koja tretira proces repatrijacije hrvatskih

zbjegova Povratak jugoslavenskog zbjega iz Italije i Egipta (1945-1946)17 gdje se daje

prikaz repatrijacijskih nizova u svjetlu oslobođenja Hrvatske od okupacije.

*

U nastavku treba skrenuti pozornost i na niz monografskih radova u kojim se na

posredan način piše o tematici zbjegova ili se daju određene informacije koje pomažu u

8 VLASNOVIĆ, 1978. 9 DRAGIĆ, 1997. 10 PALČOK, 1951. 11 ŠKOMRLJ, 1961. 12 HULJIĆ, 1979. 13 HULJIĆ, 1983. 14 TRGO, 1954. 15 TRGO, 1964. 16 ŠIŠEVIĆ, 1964. 17 JAMAN, 1986.

9

stvaranju cjelovite slike o ovoj temi. To su pregledne monografije koje sadržavaju teme iz

povijesti Drugog svjetskog rata ili općenito pišu o hrvatskoj povijesti 20. st. Ovdje je samo

naznaka najvažnijih. Monografija Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske: 1941.-1945.18

autora Nikole Anića može poslužiti za snalaženje u kaotičnom sastavu partizanskih

postrojbi, divizija i korpusa za vrijeme kretanja zbjegova prema Visu. Djelo Ivana Jelića

Hrvatska u ratu i revoluciji 1941.-1945.19 koristi se za dobivanje uvida u razvoj

Komunističke partije i njene uloge u Narodnooslobodilačkoj borbi. Naravno, budući da je

djelo ideološki obojeno, potrebno je pripaziti da se odvoji sloj informacija od glorifikacije

komunističkog pokreta. Najrecentniji prikaz hrvatske povijesti Ive Goldsteina Hrvatska

1918.-2008.20 pomaže nam u sagledavanju različitih političkih procesa 20. stoljeća, kao i u

pregledu Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije. Uz djelo je dragocjen i opsežni

popis literature.

*

Nakon ovih djela koja imaju znanstveni karakter potrebno je istaknuti nekoliko

naslova koji su više memoarski određeni, iako i u njima ima pokušaja da se dade privid

ozbiljnog rada. Dragocjen izvor informacija djela su Drage Gizdića Dalmacija 1943.21 i

Dalmacija 1944-1945.22 koja, uz prateću dogmatsku opterećenost, donose i kronologiju

zbjega. Kao član Narodnooslobodilačkog odbora u Dalmaciji, Gizdić je za vrijeme rata

skupio izrazito veliku količinu dragocjenih informacija koje je objavio u ovom nizu o

Dalmaciji u Narodnooslobodilačkoj borbi. Gizdić je također autor vrlo vrijedne

fotomonografije Dalmacija 1941.-1945.23 koja donosi brojne fotografije iz logora koje su

svakako vrijedan izvor pri analizi ove teme. Potrebno je još istaknuti i Gizdićev rad

Dalmatinski zbjeg u Italiji i Egiptu,24 koji je samo malo izmijenjena varijanta teksta kojega

je autor ponovno objavio u Dalmacija 1944.-1945.25

Vrlo vrijedne informacije donosi nam nekoliko memoarskih radova sudionika

zbjegova. Na prvom mjestu to je manja monografija El Shatt26 Danice Nole u kojoj se

autorica fokusira na postignuća na prosvjetno-kulturnom planu. Autor Neven Bogdanić u

18 ANIĆ, 2005. 19 JELIĆ, 1978. 20 GOLDSTEIN, 2008. 21 GIZDIĆ, 1962. 22 GIZDIĆ, 1964. 23 GIZDIĆ, 1964a. 24 GIZDIĆ, 1961. 25 Tekst iz GIZDIĆ 1961., 732-766, u malo izmijenjenoj varijanti objavljen je u GIZDIĆ, 1964., 383-426. 26 NOLA, 1988.

10

djelu El Shatt naš nezaboravljeni27 usmjerio je pozornost na vjerske prilike u egipatskim

logorima, kao i na sjećanje na one koji su tamo preminuli. Zadnjih nekoliko godina

dogodio se mali "revival" memoaristike o zbjegu jer su objavljene tri knjige u kojima

autori - sudionici zbjegova pišu s vlastitog gledišta o cjelokupnom procesu kretanja, kao i

životu u egipatskim logorima. To su djela: Sjećanje na El Shatt: platneni grad

dalmatinskih izbjeglica 1944./1945. Ive Srhoja,28 Od Korčule do El Shatta u pješčanoj

pustinji Sinaja Frane Klisure29 i U pustinji El Shatta. O doživljenom i pročitanom Vjere

Nižetić.30 Djela memoarskog karaktera poput ovih od iznimne su koristi jer donose osobne

impresije u kombinaciji s opisivanjem stvarnih događaja, što nam može pomoći pri analizi

mentaliteta pojedinca i skupina. Uz to, po raznovrsnoj domaćoj periodici nalaze se brojni

članci i feljtoni koji tretiraju različite etape zbjega, kao i različite probleme iz njegove

povijesti.

Publicirana su i dva kataloga s izložbi u Makarskoj Makarski primorci u zbjegu

1943.-1946.31 i Zadru Hrvatski zbjeg u El Shatt 1944-1946.,32 koji donose kratke prikaze

zbjega i popis izložene građe, mahom fotografskog materijala. Krajem 2007. godine u

Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu otvorena je izložba El Shatt: Zbjeg iz Hrvatske u

pustinju Sinaja, Egipat (1944.-1946.), uz koju je publiciran katalog istoga naziva, što

predstavlja, do sada, najpotpuniji prikaz procesa hrvatskih zbjegova u Egipat. Katalog,

pored fotografija s izložbe, donosi nekoliko tekstova vrsnih hrvatskih muzealki, koje su s

gledišta struke obradile kulturno-umjetnički rad i djelovanje u zbjegu.33

Nažalost, od strane literature osim jednog kratkog članka, nema drugih djela koja su

se bavila pitanjem hrvatskih zbjegova. Autor članka Yugoslav Refugees in Camps in Egypt

and Austria 1944-194734 John Corsellis radio je kao humanitarni djelatnik u hrvatskim

logorima u Egiptu. Tekst donosi samo najosnovnije informacije o hrvatskim logorima. Od

strane literature može se još samo navesti djelo Fitzroya Macleana, voditelja Savezničke

misije pri Vrhovnom štabu,35 koji se u svojim memoarima s pokojom rečenicom spominje

zbjegova.36

27 BOGDANIĆ, 1994. 28 SRHOJ, 2005. 29 KLISURA, 2007. 30 NIŽETIĆ, 2007. 31 URLIĆ, 2003. 32 ALAVANJA, 2006. 33 KATALOG, 2007. 34 CORSELLIS, 1993. 35 Suvremeni hrvatski jezik za vojno sjedište koristi riječ "stožer", a ne "štab", međutim u radu se ostavlja termin koji je bio aktualan tijekom rata, sljedeći ustaljeni način hrvatske historiografije. Za inozemne vojne

11

*

Izvori koji se koriste u ovoj disertaciji mogu se podijeliti na domaće i inozemne.

Dok su prethodni autori, koji su pisali o ovoj temi, koristili samo domaće izvore, ovdje se

po prvi put koriste inozemni izvori, tj. dokumenti koji su nastali djelovanjem Saveznika, a

pohranjeni su u britanskom arhivu The National Archives u Londonu.

Pri korištenju gradiva domaće provenijencije potreban je naročit oprez, zbog

mogućnosti da se informacije koje se dobiju ne podudaraju s istinom. To se posebno

odnosi na različita izvješća koja pokušavaju predočiti pozitivnu sliku razvoja događaja i

aktivnosti u logorima kroz veličanje socijalističkih postignuća. Dominantan je naglasak

uspjeha, a propusti i negativne pojavnosti su rijetke. Međutim, i pored tih nedostataka,

takvi izvori su dragocjeni, jer su nastali tijekom promatranog procesa, pa nude sustav

razmišljanja, vrijednosti i ideja sudionika zbjega.

Ogroman je broj domaćih dokumenata o promatranoj tematici. Sustavno čitanje i

analiza svih dokumenata vremenski bi nadilazila čovjekov životni vijek. Zbog toga,

pristupilo se ciljanom traženju i analizi onih dokumenata koji svjedoče o najznačajnijim

pojavama i procesima hrvatskih zbjegova. U sklopu Državnog arhiva u Splitu nalazi se

fond Jugoslavenski zbjeg u Italiji i Egiptu koji sadrži većinu svih dokumenata potrebnih za

rad na ovoj temi.37 Zahvaljujući radu, gore navedenog, Ante Palavršića, arhivsko gradivo

je sređeno, tako da se pomoću kataloga može potražiti specifične dokumente koji

istraživača zanimaju.38 Gradivo je podijeljeno na knjige i spise. Knjige su nastale unutar

djelovanja različitih službi u zbjegu, najviše su to različiti protokoli, blagajničke knjige,

nastavni dnevnici, zapisnici odbora i drugih tijela u zbjegu. Važniji dio izvora čine spisi

koji nam daju uvid u političku situaciju u logorima, kao i u odnose sa Saveznicima i

ostalim političkim tijelima izvan logora. Važno je naglasiti da su svi logorski odbori,

odjeli, odsjeci, pa sve do najnižeg tijela, pisali mjesečna izvješća o svom radu, tako da se

broj dokumenata umnaža brojem tijela u logorima. Većina knjiga je pisana rukopisom, a

spisi su nastali na pisaćem stroju. Brojni su duplikati izvora koji su rasijani po drugim

arhivima, a u Splitu ih se sve može naći na jednom mjestu. Tako veliki broj izvora, premda

za istraživača znači ulaganje dodatnog napora, ujedno predstavlja mogućnost komparacije

postrojbe koristi se aktualni izraz "stožer". Također, vojni činovi inozemnih postrojbi usuglašavaju se sa suvremenom hrvatskom vojnom nomenklaturom činova. 36 MACLEAN, 1964. 37 Arhivsko je gradivo podijeljeno prema svežnjevima na signature Jugoslavenskog zbjega (J.Z.) s pripadajućim brojem. Unutar svežnja nema posebnih oznaka za svaki dokument, pa se prilikom citiranja koristi opis dokumenta, a u slučaju da je to pismo navodi se adresat i pošiljatelj s relevantnim datumom. 38 PALAVRŠIĆ, 1963.

12

čime se postiže jače približavanje povijesnoj istini. U svakom slučaju, bogatstvo

pohranjenih izvora u Državnom arhivu u Splitu zalog su potencijalne kvalitete znanstvenog

rada. Pored ovog arhiva, koristila se i građa Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu gdje se

nalaze dokumenti Komunističke partije iz zbjega. Važnost ovih izvora je u tome što su

nastali "unutar" jednog tijela i koriste se samo za potrebe tog tijela, pa je u njima prisutan

nivo samokritike i ukazivanje na negativne pojave i propuste.

Zahvaljujući stipendiji udruge British Scholarship Trust bilo je moguće izvršiti

istraživanja u, gore spomenutom, arhivu u Londonu.39 Gradivo koje se tamo nalazi od

izvanredne je vrijednosti za dobivanje pravilnog uvida u istraživačku temu. Tamošnji

dokumenti izvor su, do sada, nepoznatih informacija, ali su i korektiv dokumenata domaće

provenijencije. Zahvaljujući činjenici da je vanjsku upravu nad zbjegovima i njihovim

kretanjem vodila saveznička vojska, uglavnom britanska, nastao je niz dokumenta o toj

tematici koji su dali drugačiji pogled na temu. Višestruki pogledi su jamstvo kvalitete i

vrijednosti predstavljenih rezultata. Dokumente u britanskom Nacionalnom arhivu

možemo podijeliti na dva dijela. To su oni koji su nastali u sklopu Ministarstva rata (War

Office) i u sklopu Ministarstva vanjskih poslova (Foreign Office). Iz dokumenata

Ministarstva rata dobiva se uvid u kretanje zbjegova, njihov smještaj, političke okolnosti,

odnose s rojalistima i ostale detalje koje su bilježile britanske vojne snage. Za rad na tim

dokumentima bilo je potrebno uložiti dodatni napor jer su većinom šifrirani. Dokumenti

Ministarstva vanjskih poslova daju uvid u širu političku sliku zbjegova, posebice odnos

prema Narodnooslobodilačkom pokretu, balansiranje između Tita i kraljevske vlasti, a sve

u odnosu na problematiku zbjegova. Nisu to neke velike analize, nego većinom

pojedinačni slučajevi iz kojih se može dobiti slika ukupnih prilika. Sa sigurnošću se može

konstatirati da bi disertacija bez britanskih izvora bila izrazito osiromašena, a možda čak i

historiografski upitna.

Britanski izvori služe kako bi se mogao dobiti uvid u neke procese koji nisu

istaknuti u domaćim izvorima, ili su, pak, zanemareni. Također, kroz te izvore može se

ocrtati realnija slika o odnosu predstavnika partizanskog pokreta i zbjega naspram

savezničke vojske, ali i gledišta Saveznika prema zbjegovima općenito. Dok su domaći

izvori više pristrani kada prikazuju proces zbjegova i njihovo preživljavanje u logorima,

39 Arhivsko gradivo ima svoje signature svežnjeva (FO - Foreign Office, WO - War Office, CAB - Cabinet) kao i pripadajući broj. Unutar nekih svežnjeva dokumenti imaju dodatnu oznaku koja se naznačuje prilikom pozivanja. Međutim, ima i onih koji je nemaju, pa se, zbog toga, navodi naslov dokumenta.

13

britanski izvori iznose pojave određenih negativnosti unutar zbjegova koje se ne navode u

domaćim izvorima.

Tako se konzultirajući britanske izvore može utvrditi da odluka o smještaju

zbjegova u Egiptu nije bila toliko stvar konsenzusa obje strane, već unilateralna odluka

Saveznika na koju je vodstvo partizanskog pokreta naprosto moralo pristati. Isto tako,

pravi uvid u odnose predstavnika partizanskog pokreta i predstavnika zbjegova s

rojalistima nije moguće ostvariti bez pomoći britanskih izvora. Ovo se posebno odnosi na

talijansku dionicu povijesti zbjegova, kada su na području južne Italije prisutni različiti

rojalistički i četnički elementi. Dok domaći izvori jednostrano prikazuju sukobe s

rojalistima, kao vrstu "borbe s reakcijom", britanski izvori korigiraju te poglede kroz

realniji prikaz odnosa ovih, uvjetno rečeno, dviju suprotnih pozicija.

Transporti zbjegova od Italije prema Egiptu isključivo se mogu pratiti zahvaljujući

britanskim vojnim izvorima. Iz njih se uočavaju polasci i kretanja brodova, brojčano stanje

transporta i problemi s kojima se suočavaju pri kretanjima. Cjelovit proces odnosa

savezničkih zapovjedništava u Italiji i na Bliskom istoku s odlukama o terminima prijevoza

i broju ljudi dostupan je samo zahvaljujući britanskim izvorima. Također, iz njih se mogu

saznati ideje o nekim alternativnim lokacijama smještaja izbjeglica, koje nisu bile

realizirane.

Za egipatsku dionicu hrvatskih zbjegova britanski izvori nam donose podatke o

razvoju odnosa između unutarnjeg vodstva zbjega i savezničkog zapovjedništva za logore.

Dok bi se promatrajući samo domaće izvore dobila slika kako je djelovanje unutarnjih

organa zbjega proces borbe za samoupravu, kroz britanske izvore vidimo da se ipak radi o

sukobu ideologija s obje strane, ali da je bilo i neodmjerenih stavova Centralnog odbora

zbjega prema Saveznicima. Također, domaći izvori škrto govore o sukobima političkih

ideologija unutar egipatskih logora, dok britanski izvori naglašavaju postojanje sukoba u

kojima dominira vodstvo logora sa svojom komunističkom ideologijom.

Pored toga, britanski izvori važni su nam kako bi se mogla dobiti "izvanjska" slika

o zbjegovima, tj. kako drugi percipiraju život zbjegova u Italiji i Egiptu. Naravno, u više

slučajeva strani izvori nam služe za potvrdu onoga što pronalazimo u domaćim izvorima.

*

Pored neobjavljenih arhivskih izvora, u radu su se koristile i objavljene zbirke

izvora. To su serijske publikacije s dokumentima o Narodnooslobodilačkoj borbi u

14

Hrvatskoj,40 dokumentima Vrhovnog štaba,41 kao i posebna serija Dejstva na Jadranu.42

Uz to, važni su zbornici dokumenata o Narodnooslobodilačkoj borbi u Dalmaciji,43 kao i

dvosveščano izdanje dokumenta o vanjskoj politici SFRJ-a od 1941. do 1945. god.44

Budući da se u ovim publikacijama daje hrestomatija dokumenata, a ne svi postojeći

dokumenti, potreban je oprez da bi se provjerila točnost, kao i komparacija s drugim

izvorima.

*

Istraživanje teme predstavljalo je izazov zbog nemogućnosti da se iskoristi neka

postojeća historijska metoda koja bi bila prikladna za istraživanje problema zbjegova

unutar ratnih okolnosti. Kako ova tema ima više implikacija, od političke, pomorske,

vojne, društvene i kulturne povijesti, bilo je potrebno pristupiti istraživanju na način da se

sve te tematske dionice jednakomjerno inkorporiraju. Također, pitanje izbjeglištva, koje je

u svjetskoj historiografiji dobilo poseban status, u hrvatskoj historiografiji, kao zasebna

disciplina, ne postoji. Zbog toga je bilo potrebno potražiti primjere iz inozemstva koji

mogu dati pravac kretanja u ovakvom istraživanju. S tim ciljem od izrazite vrijednosti su

radovi Petera Gatrella Introduction: World Wars and Population Displacement in Europe

in the Twentieth Century45 i Displacing and Re-placing Population in the Two World

Wars: Armenia and Poland Compared.46 Iz tih radova može se dobiti uvid u problem

izbjeglištva i osnovne istraživačke podteme kao što su međukulturni susreti, utjecaji

nacionalnih ideologija, izmještenost iz domaćeg prostora i sl. Odgovore na pitanja što su to

izbjeglice, logor, granica i sl. mogu se potražiti u teoretskim radovima objavljenim u

časopisu Treći program Radio Beograda u tematskoj cjelini Studije o izbeglištvu.47 Premda

je časopis publiciran u trenutku kada je disertacija bila oblikovana, pristupilo se određenim

izmjenama, kako bi se inkorporirale ideje iz spomenutih tekstova.

*

Disertacija je pisana s pozicije zbjegova. Kroz cijeli proces kretanja zbjegova

postoje različite varijable koje uključuju politiku, vojsku, diplomaciju i svakodnevicu.

Važno je istaći da su zbjegovi "glavni lik" ovog rada i da se sve drugo što je bilo potrebno

40 ZB. NOR, V, sv. 1-39. 41 ZB. NOR, II, sv. 1-15. 42 ZB. NOR, VIII, sv. 1-3. 43 NOB U DALMACIJI, sv. 1-10. 44 DOSP, sv. 1-2. 45 GATRELL, 2007a. 46 GATRELL, 2007b. 47 To su radovi sljedećih autora: Hannah ARENDT, Giorgio AGAMBEN, Bülen DIKEN, Suvendrini PERERA i Etienne BALIBAR, 2008.

15

istaći mjeri prema intenzitetu utjecaja na problem zbjegova. Ništa drugo nije važno, ako ne

utječe neposredno ili posredno na zbjegove.

Struktura disertacije prati kronološki razvoj procesa hrvatskih zbjegova, a u nju su

utkane teoretska podloga, analize i tumačenja određenih pojava. Na početku se daje prikaz

vojno-političkih zbivanja koja će dovesti do Drugog svjetskog rata, fokusirajući se na

područja i skupine koji će u procesu zbjegova imati određene funkcije. Zatim se prelazi na

samu pojavu zbjegova, sagledavajući uzroke i pojave koje su dovele do pokreta

stanovništva, pravce kretanja na istočnoj obali Jadrana, sve do polaska za južnu Italiju.

Posebno poglavlje posvećeno je situaciji u Italiji u kojoj se prikazuje dolazak zbjegova s

Visa, njihov razmještaj u Italiji, pravce kretanja, odnosi sa Saveznicima i rojalistima, kao i

daljnje kretanje prema Egiptu. Ovo poglavlje podijeljeno je na dva dijela s obzirom na

vremensko razdoblje boravka hrvatskih zbjegova u Italiji: tranzitno razdoblje i razdoblje

stalnog boravka.

Središnji dio disertacije zauzima poglavlje o životu hrvatskih zbjegova u Egiptu.

Ono je također podijeljeno na više manjih, ali se mogu uglavnom raspoznati dvije veće

cjeline: političko-organizacijska komponenta i prikaz logorske svakodnevice. Prva se

cjelina fokusira na društveno-političke prilike nastanka logora, odnose sa Saveznicima i

rojalistima, kao i unutarnje uređenje logora. Druga cjelina pokušava portretirati čovjeka

kao pojedinca, a često i skupine u svakodnevnom životu koji se nalazi izvan političkih

okolnosti. U tom smislu, promatraju se različite aktivnosti svakodnevice kao što su rad,

prehrana, obrazovanje, kulturne aktivnosti, vjerski život i zdravstvo.

Proces repatrijacije iz Italije i Egipta dio je zasebnog poglavlja zbog specifičnosti

koje je taj postupak predstavljao kako za Saveznike, tako i za hrvatske zbjegove. S tim

poglavljem zatvara se puni krug i izbjeglice dolaze na mjesto s kojeg su krenuli u zbjeg.

Na kraju se daju zaključak, popis izvora, literatura i prilozi.

*

U radu se koristilo nekoliko historijskih metoda. Na prvom mjestu tu je nova

kulturna historija koja nam pomaže da se društveno-političke prilike mogu promatrati kroz

kulturne pojavnosti, rituale, simbole i određene naracije koje dominiraju u tom društvu.48

Ta metoda je izrazito važna kada se analizira život u logorima sa svim praksama i ritualima

koji su tamo vršeni. U radu je prisutna vojno-politička povijest koja nam objašnjava kako

je došlo do pojave zbjegova, daje pravce kretanja i političke odnose. Za praćenje kretanja

48 Usp. BONNEL - HUNT, 1999; HUNT, 2001.

16

zbjegova, od izrazite je važnosti i pomorska povijest jer su sva kretanja obavljana morskim

putem. Da bi se promotrili uvjeti života hrvatskih zbjegova u Egiptu u odnosu na prostor

koristila se metoda historije okoliša (ekohistorija). Komparacija prirodnih okoliša iz

domovine i egipatskih logora, i kako su te promjene okoliša utjecale na život izbjeglica,

posebno je zanimljiv aspekt ovog rada. Na kraju, tu je i metoda oralne historije, jer se uz

pomoć živućih sudionika zbjegova mogu dobiti vrijedne informacije i razmišljanja koja

potvrđuju pouzdanost pisanih izvora, ali i daju impresije koje se nikada ne mogu naći u

dokumentima.

Na kraju se može konstatirati da je ovo prava integralna povijest hrvatskih zbjegova

u Egipat u Drugom svjetskom ratu, koja uključuje povijest kao događajnicu, i povijest kao

problem, tj. namjeru da se prikažu svi važni događaji iz procesa zbjegova, ali da ih se

analizira i obrazloži korištenjem metoda historijske profesije.

17

3. VOJNO-POLITIČKA SITUACIJA DO POJAVE ZBJEGOVA

Povijest 20. stoljeća bremenito je obilježena dvama svjetskim ratovima. Premda su

i prethodna stoljeća svjedočila ratnim sukobima na općem planu koja su se istovremeno

zbivala na različitim stranama zemaljske kugle, neosporno je da su u ovom stoljeću ratovi

poprimili karakter općeg svjetskog konflikta. Prvi i Drugi svjetski rat postali su tako

odrednice cjelokupne povijesti 20. st., prijelomni trenutci nakon kojih dolazi do velikih

promjena na političkom, gospodarskom i društvenom planu onodobnog svijeta. Prvi

svjetski rat samo je ostavio posljedice koje će doprinijeti razbuktavanju novog globalnog

sukoba. Stvorena je nova Europa u kojoj više nije bilo moćnog Habsburškog carstva koje

je vladalo njenim središnjim djelom, a na istoku je nestalo moćnog carstva Romanovih

koje se preobrazilo u novu komunističku državu koja će obilježiti 20. stoljeće. Staro

Otomansko carstvo, smješteno na dodirnoj točki Azije i Europe također je prestalo

postojati zbog svoje uloge u ratu, kao i unutarnjih državnih reformi. Na prostoru ta tri stara

carstva niknut će male nacionalne državice koje se neće moći snaći u gospodarskim i

političkim previranjima međuraća. Rješenja koja su donesena i nametnuta nakon završetka

rata postat će u bliskoj budućnosti djelomični uzroci koji će izazvati novu opću ratnu

tragediju. Samo dvadeset godina49 nakon nove versajske Europe ponovno je umjesto

diplomacije i pregovaranja, trgovine i gospodarstva, progovorilo oružje.

Međuratna Europa bila je nagomilana frustracijama i nedostatnim rješenjima koja

su proizašla iz versajskih podjela dogovorenih nakon Prvog svjetskog rata. U tim

podjelama iskristalizirali su se pobjednici i gubitnici. Britanija i Francuska kao prvenstveni

pobjednici u ratu, uz priključenje SAD-a, diktirale su uvjete i donosile rješenja oko

političkog uređenja nove Europe. Nekoliko ugovora koji su nastali nakon rata ostavili su

Njemačku u lošem položaju, Austriju suzili, Tursku raskomadali, dok su Bugarsku i

Mađarsku podijelili.50 Upravo krhkost nove podjele Europe i nedefinirani ishod Prvog

svjetskog rata čine dugoročne povode novog sukoba.51 Dok su europski pobjednici i

poraženi bili oslabljeni četverogodišnjim sukobom, na suprotnim stranama zemaljske kugle

ekonomski i vojno su ojačali SAD i Japan. Obje su zemlje mogle u međuratnom razdoblju

parirati bilo kojoj europskoj kolonijalnoj sili.

49 Britanski povjesničar E. H. Carr nazvao je svoju studiju međunarodnih odnosa u međuratnom razdoblju The Twenty Years' Crisis (Dvadesetogodišnja kriza). 50 SULZBERGER, 2005., sv. 1, 17. 51 To su teze najpoznatijeg britanskog povjesničara A. J. P. Taylora koje iznosi HENIG, 2005., 4.

18

Najveći konferencijski gubitnik bila je svakako Njemačka, izravno odgovorna za

rat i stradanja, s nametnutim reparacijama i razoružanjem. Nametnuti zahtjevi Saveznika

koje je trebalo izvršavati nisu bili provedivi bez njemačkog pristanka i suradnje pa su

britanskoj i francuskoj vladi preostala dva rješenja: nasilna implementacija Versajskog

sporazuma ili polagano popuštanje uzde, prvenstveno smanjivanjem uvjeta, a kasnije

zatvaranje očiju pred jasnim njemačkim naoružavanjem i vojnom proizvodnjom. Većina

Nijemaca nije prihvatila da je prethodni rat izgubljen, pa tako nisu prihvaćali ni versajske

namete. Niti jedna njemačka vlada nije mogla dvadesetih godina pristati na te uvjete bez da

to izazove javni prezir unutar države. U takvim okolnostima razvija se stanje svijesti koje

će Njemačku odvesti na novi put koji je vodio u drugi rat. "Sramota Versaillesa" i "laž o

ratnoj krivnji" stalne su teme koje su zaokupljale njemačke nacionaliste, a neprijatelji koji

su "zabili Nijemcima nož u leđa" bili su Židovi, socijalisti, komunisti i druge izdajice.52

Krhka demokracija Weimarske republike nije uspjela održavati uvjete Versaillesa

pred starim birokratskim i vojnim elitama koje nisu priznavale poraz u Prvom svjetskom

ratu. Preko milijun vojnika isključeno je iz operativnog sustava, 1923. tenzije su porasle

problemom oko predaje Rurske oblasti Francuskoj što je duboko potreslo državu. Tek je

Gustav Stresemann, kancelar (1923.) i ministar vanjskih poslova (1923.-1929.) za kratko

vrijeme, doprinio stabilizaciji republike kroz stabilizaciju valute koja je bila na putu

hiperinflacije, prizivajući kraj građanske neposlušnosti u Ruhru i Rajnskoj oblast nakon

francuske invazije, radeći na umjerenom revizionizmu kroz bolje odnose s Francuskom i

ublažavanju mirovnih uvjeta. Međutim, svi su ti pozitivni pokušaji doživjeli svoj krah

nakon početka velike gospodarske krize 1929. koja se žestoko prelila u Njemačku.

Nastupila je nova hiperinflacija, rapidno se povećavala nezaposlenost i stvorila se situacija

u kojoj je svima bilo vidljivo da se više ne mogu otplaćivati reparacije.

U takvim okolnostima uspon Nacionalsocijalističke stranke s Adolfom Hitlerom na

vlast bio je olakšan i ubrzan. Stanovništvo je vjerovalo Hitlerovim tvrdnjama po kojima su

za patnju naroda krivi versajski nameti kao i međunarodna konspiracija židovskih

komunista. Nacistička stranka bilježila je progresivni uspjeh na izborima što je kulminiralo

1933. kada je svaki treći Nijemac glasovao za tu stranku, a Hitler je postao kancelar i dobio

kontrolu nad Reichstagom.53 Ermächtigungesetz (Zakon o ovlaštenju) iz ožujka 1933. dao

je Hitleru diktatorske ovlasti nakon čega je imao punu kontrolu nad državom i njenim

aparatom. Nakon tog sudbonosnog događaja uslijedila je dobro poznata šestogodišnja

52 HENIG, 2005., 5. 53 SULZBERGER, 2005., sv. 1, 19.

19

etapa njemačke povijesti na putu prema ratu. To je razdoblje ubrzane militarizacije,

kovanja vojnih planova, širenja svijesti o njemačkom "životnom prostoru", kao i mračnih

rasističkih stavova koji su doveli do tragičnog proganjanja Židova i svih ostalih koji se nisu

uklapali u Hitlerov "novi poredak".54 Sile pobjednice prvog rata zbunjeno su i sa čuđenjem

gledale na događanja u Njemačkoj. Hitlerovi planovi militarizacije jasno su ukazivali na

mogućnost novog rata, a vanjskopolitička djelovanja pokazala su regrutiranje saveznika

prema njegovim političkim i vojnim ambicijama. Progoni i umorstva Židova, postupci s

onima koji nisu bili njegovi istomišljenici, kao i metode strahovlade ukazivali su na ideje i

metode provođenja Hitlerove ideologije. Austrijski Anschluss 1938. kao i okupacija Sudeta

iste godine bili su zadnji upečatljivi dokaz da je opći rat na pomolu.

*

Hitlerova vanjskopolitička ofenziva priskrbit će mu najvažnijeg ratnog saveznika:

Kraljevinu Italiju. Ta je zemlja iz Prvog svjetskog rata izašla kao pobjednička sila ušavši u

rat 1915. na strani Saveznika, a svoje je zasluge zajamčene Londonskim ugovorom

pokušavala naplatiti akvizicijom novih teritorija na štetu susjeda. Najveće aspiracije

fokusirale su se na istočnu obalu Jadrana što je Italija većim dijelom realizirala Rapallskim

ugovorom 1920. s Kraljevstvom SHS-a koja nije mogla pregovarački parirati snažnoj

Italiji.55 Unutarnji problemi Italije nakon završetka Prvog svjetskog rata bili su opterećeni

zahtjevima za ekonomskim promjenama i demobilizacijom. Partikularni stranački interesi i

sukobi, posebice na relaciji Socijalistička stranka - Katolička crkva, bili su zasjenjeni

pojavom fašističkog pokreta, koji će uzrokovati dodatnu destabilizaciju.56 Upravo su

fragmentacija stranaka i zajednička neprijateljstva onemogućili formiranje ujedinjene

antifašističke platforme, što je pospješilo dolazak na vlast Benita Mussolinija u poznatom

maršu na Rim 1922., kojeg su fašisti nazivali vlastitom "revolucijom".57

Od tada Mussolinijeva fašistička Italija prolazi kroz nekoliko faza. Na početku, od

1922. do 1925., vrijeme je zajedničke vladavine sa starim elitama, a vlada je još uvijek

imala nefašističkih članova. Nakon što su 1924. fašisti oteli i ubili Giacoma Matteottija,

istaknutog umjerenog socijalista,58 nastupila je veća nelagoda prema fašizmu na koju je

Mussolini odgovorio pojačavajući totalitarno djelovanje s ograničenjem na svim

područjima javnog života. Zabranjen je stranački život, a fašisti su se infiltrirali u sudstvo i

54 HENIG, 2005., 11-21. 55 GOLDSTEIN, 2008., 37-40. 56 BLINKHORN, 2006., 17-23. 57 BOSWORTH, 2002., 167-168; BLINKHORN, 2006., 27-28. 58 BLINKHORN, 2006., 33. Kao posljedica ovog ubojstva izbila je tzv. "Matteottijeva kriza" 1925. god., što se pokazalo presudnim trenutkom u razvoju fašističkog režima.

20

osnovali javne organizacije ukidajući stare sindikate, klubove i društva. Lateranski

sporazum koji je 1929. utanačio Mussolini s papom prekinuo je sukob star 60 godina

između papinstva i Kraljevine Italije. Tim sporazumom stvorena je država Vatikan i

riješeni su crkveno-državni odnosi, a Mussolini je dobio potporu umjerenih konzervativnih

snaga, brojnih, inače pasivnih, katolika koji bi inače bili protivnici njegovog režima i

djelovanja.59 Sljedeća faza fašističkog djelovanja koja je dobila međunarodnu pozornost

rat je u Abesiniji (1935.-1936.) kojim je Mussolini htio učvrstiti poziciju u domovini kroz

formiranje talijanskog Istočno-afričkog carstva. Bila je to prva naznaka velikog rata zbog

počinjenih strašnih zlodjela koja će kasnije postati uobičajena praksa.60 Drugi simptom

svakako je Španjolski građanski rat u kojem su Mussolini i Hitler imali svog udjela

pomažući desničarskim snagama predvođenim Franciscom Francom.61 Zajedničko

djelovanje u Španjolskoj pridonijelo je sklapanju sporazuma u studenom 1936. koji je

Mussolini nazvao "osovinom". Bio je to sporazum Berlina i Rima koji se pokazao prvim

korakom budućeg bliskog odnosa, a nakon njemačkog pripojenja Austrije, čime je Italija

došla na granicu s Njemačkom, potpisan je Minhenski sporazum prema kojem je Hitler

dobio slobodne ruke u istočnoj Europi.62 Već sljedeće godine globalni rat započeo je s

Hitlerovim napadom na Poljsku 1. rujna 1939., a Mussolini se, još pola godine ranije,

okomio na Albaniju. Italija je službeno stupila u rat u srpnju 1940. godine objavivši rat

Britaniji i Francuskoj.

*

Te dvije savezničke države sigurno su najodgovornije što nisu na vrijeme reagirale

na očiglednu ratnu opasnost koja se spremala iz Njemačke. Kao pobjednice prethodnog

sukoba uživale su u vlastitoj dominaciji nad poslijeratnim uređenjem Europe i u nametima

poraženim silama, prvenstveno Njemačkoj. Snažno Britansko carstvo, izgrađeno na

kolonijalnim akvizicijama prethodnih stoljeća iz kojih se crpila gospodarska i ljudska sila,

bilo je svjesno novih prilika koje je prouzročio rat i moralo se prilagoditi novom svjetskom

poretku. Nova sila na zapadu - Sjedinjene Američke Države - polako je preuzela onu ulogu

59 BOSWORTH, 2002., 237-238; BLINKHORN, 2006., 52. 60 SULZBERGER, 2005., sv.1, 20. 61 Španjolski građanski rat (1936.-1939.) smatra se u više pogleda najavom Drugog svjetskog rata. Bio je to prvi sukob modernog doba u kojem su se koristile pomorske, zračne i ostale mehanizirane snage. Francisco Franco s grupom generala podignuo je vojničku bunu protiv antiklerikalne republike. Buna se iz Maroka prelila na Iberski poluotok i pretvorila u trogodišnji krvavi građanski sukob koji je završio pobjedom antirepublikanskih snaga. Tu stranu je pomagao Hitler šaljući tenkove, zrakoplove i ljudstvo (HENIG, 2005., 30.), kao i Mussolini koji je u tom sukobu vidio mogućnost širenja talijanskog utjecaja na zapadno Sredozemlje (BLINKHORN, 2006., 65-66). 62 SULZBERGER, 2005., sv.1, 20.

21

koju je Velika Britanija imala prethodnih stoljeća. Ideja o ostvarivanju potpune neovisnosti

malih naroda koju je američki predsjednik Woodrow Wilson iznio kroz četrnaest točaka,

osim u Europi, bila je prihvaćena u Aziji i Africi što je potkopalo kolonijalnu snagu

Britanskog carstva.

Opća gospodarska kriza snažno je uzdrmala industrijsku proizvodnju zbog prekida

svjetske trgovine, uzročne pojave nezaposlenosti i ostalih financijskih problema. U takvim

okolnostima nije se na vrijeme reagiralo na rastuću prijetnju koja je dolazila iz Njemačke,

a većinom se i zatvaralo oči pred očiglednim opasnostima. Posljednjih godina pred rat

Britanija se polako oporavljala od gospodarske depresije, što je koincidiralo s izborom

Nevila Chamberlaina kao premijera u svibnju 1937. godine.63 On je imao nesreću da

postane premijer u trenutku kada je rat već bio izvjestan. Nakon napada na Poljsku nije

bilo drugog rješenja nego objaviti rat Njemačkoj. Britanija i Francuska to su učinile 3.

rujna 1939. nakon što je istekao dvadesetčetverosatni ultimatum Njemačkoj da se povuče

iz Poljske.

Na Sredozemlju, uz Francusku, Britanija je bila ključni čimbenik stabilnosti što je

bilo neprihvatljivo Mussoliniju koji je uz pomoć Njemačke želio poništiti tu situaciju.

Upravo na tom području, na kojem se u ratu odvijaju zbjegovi koji se analiziraju u ovom

radu, Britanija je imala nekoliko interesnih područja, među kojima se posebno ističu

Gibraltar, Malta, Bliski istok i Egipat.

Krajnja odredišna točka hrvatskih zbjegova u Drugom svjetskom ratu - Egipat - bila

je izrazito nerazvijena država koja je od 1882. bila pod upravom Velika Britanije. U Prvom

svjetskom ratu proglašena je britanskim protektoratom, a služila je kao britanska baza za

ofenzive protiv otomanskih presezanja na Levantu. Nakon rata egipatski su nacionalisti

zatražili neovisnost na principu samoodređenja prema Wilsonovim točkama. Pregovori s

Britanijom nisu urodili plodom, pa je London 1922. izdao unilateralnu deklaraciju kojom

je Egiptu dana formalna neovisnost, a zadržani su kontrola nad Suezom, vojna prisutnost,

zaštita stranaca i manjina. Egipat je 1923. postao ustavotvorna monarhija s kraljem

Fuadom I. na prijestolju. U početku je kralj bio eksponent britanske politike, a kasnije to

postaje Wafd kao predstavnik egipatskog naroda s kojim se Britanija lako sporazumijeva.

Nakon talijanske invazije Abesinije postaje vidljiva britanska slabost kao i

egipatska ranjivost od napada. Godine 1936. potpisan je britansko-egipatski sporazum u

kojem je okončana britanska vojna nazočnost, a sljedeće godine Egipat je primljen u Ligu

63 DONNELY, 2005., 6.

22

naroda. Sporazum je priznao egipatsku suverenost nad Sueskim kanalom, ali su i dalje

zadržane britanske postrojbe zbog sigurnosti carstva. Britanske vojne vlasti sporazumom

su stekle pravo korištenja egipatskog teritorija i luka, a na prostoru Sueskog kanala

Britanci su mogli podizati i vojne logore kako bi zaštitili nesmetanu plovidbu kroz kanal.

Među ostalim logorima, 1938. izgrađen je logor u El Shattu, uz istočnu stranu kanala, na

kojem su uređeni tereni za podizanje dvije tisuće šatora u kojima su se vojne postrojbe

mogle duže zadržati.64

Kao i ostatak svijeta, Egipat je osjetio posljedice velike gospodarske krize. Ona je

utisnula nove ideje na nacionalnom i ideološkom planu. Dok su dvadesete godine bile više

liberalne i sekularne, tridesetih se bilježi zaokret prema egipatskom identitetu kao arapskoj

i islamskoj zemlji. Muslimansko bratstvo koje se osniva 1928. u početku zahtijeva

društvene i moralne reforme, a kasnije se znatno politizira. Kada je izbio Drugi svjetski rat

Egipat je ostao neutralan, čak i u trenutku kada su sile Osovine prodrle iz Libije. U isto

vrijeme britanska vojna prisutnost nadišla je gabarite utanačene sporazumom iz 1936.

god.65 U ratnom vihoru na područje Egipta početkom 1943. god. prispjet će brojne

izbjeglice iz hrvatskih krajeva, a britanska vojna uloga u tom procesu bit će od presudne

važnosti.

64 PLENČA, 1967., 359. 65 Informacije o egipatskoj međuratnoj povijesti crpljene su iz EUROPE SINCE 1914, 2006., sv. 2, 934-938.

23

3.1. Kraljevina Jugoslavija prije zbjegova

U vremenu Prvog svjetskog rata raspadala su se velika carstva, a mali narodi, koji

su prethodnih stoljeća bili dio tih velikih zemalja, koristili su prilike da nacionalno

osviješteni pokušaju zatvoriti svoj etnički prostor unutar granica vlastite države. Kraljevina

SHS nastala je u zadnjoj godini velikog rata, u teškim uvjetima europskih vojnih i

političkih prilika.66 Sastavnice te države bili su Država SHS, područje bivše Austro-

Ugarske monarhije (Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina i Vojvodina), nastala nešto

više od mjesec dana prije ujedinjenja, zatim Kraljevina Crna Gora i Kraljevina Srbija koje

su se u 19. stoljeću oslobodile otomanske prevlasti. Ideja jugoslavenskog ujedinjenja

postojala je još u 19. st. prvenstveno u Hrvatskoj kroz djelovanje iliraca i biskupa

Strossmayera.67 Nova država je uređena kao parlamentarna monarhija na čelu sa srpskom

kraljevskom kućom Karađorđevića.

Prve godine obilježene su nesređenom situacijom s granicama države o kojima se

raspravljalo na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu. Posebno teški pregovori vođeni su s

Kraljevinom Italijom koja nije htjela odstupiti od onoga što su joj Saveznici obećali

Londonskim ugovorom, a kao jača sila i članica pobjedničke koalicije mogla je pristupati s

boljih pregovaračkih pozicija. Uz to, njena vojska je pod kraj rata okupirala Istru i dio

Dalmacije do rta Ploča, kao i većinu dalmatinskog otočja. Također, tešku situaciju za

pregovore još je više otežao talijanski fašistički pjesnik Gabrielle D'Annunzio koji je

ujesen 1919. upao u Rijeku sa svojim postrojbama gdje je terorom i politikom "svršenog

čina" pokušao taj grad priključiti Italiji.68

Kraljevina SHS bila je u lošoj pregovaračkoj poziciji i njena diplomatska nastojanja

nisu mogla lako uroditi plodom. Predvođena šefom delegacije Nikolom Pašićem, koji nije

baš mario za hrvatsku stranu granice, sav pregovarački napor činio je Ante Trumbić,

ministar vanjskih poslova. Na njenu stranu stao je američki predsjednik Wilson koji je

pokušao ublažiti talijanske pretenzije i predložiti vlastita rješenja koja nisu bila u

potpunom skladu s Londonskim ugovorom koji SAD-e nisu ni potpisale. Međutim,

talijanska strana je ostajala u više navrata čvrsto na vlastitim pozicijama po cijenu

napuštanja konferencije. Dogodilo se najgore. Konferencija je okončana u siječnju 1920.

god. a sporazum o razgraničenju između Italije i Kraljevine SHS nije postignut. Sada su

66 Zemlja se na početku službeno zvala Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, od Vidovdanskog ustava 1921. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a nakon uvođenja diktature 1929. Kraljevina Jugoslavija. 67 MATKOVIĆ, 1995., 7-9, 20-23. 68 GOLDSTEIN, 2008., 37; MATKOVIĆ, 1995., 78-80.

24

obje države trebale nastaviti razgovore u direktnim pregovorima koji su se vodili u više

navrata a okončani su Rapallskim ugovorom iz studenog 1920. god. Prema tom ugovoru

Italija je dobila Istru, Snežnik i Idriju, otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu, te grad

Zadar.69 Rijeka je proglašena slobodnom državom, međutim već 1924. pripast će Italiji

Rimskom sporazumom. Talijanske postrojbe trebale su se povući s ostalih okupiranih

dijelova istočne obale Jadrana, što se moralo definirati dodatnim ugovorom. U travnju

1921. započelo je povlačenje talijanskih vojnih snaga odlaskom s Korčule, Hvara, Visa i

Mljeta, a Šibenik su napustile u lipnju iste godine. Lokalno stanovništvo s velikim je

olakšanjem i ushitom popratilo odlazak Talijana, ne znajući da će se oni ponovno vratiti za

točno dvadeset godina unutar novog ratnog sukoba.

Pored uređenja granice prema Italiji, Kraljevina SHS je separatnim sporazumima

uredila svoje granice s Austrijom (u Saint-Germainu u rujnu 1919.) i Mađarskom (u

Trianonu u lipnju 1920.), većim dijelom dijelu na vlastitu štetu.70

*

Život u Kraljevini Jugoslaviji nije bio za hrvatski narod ono što su zamišljali idejni

začetnici jugoslavenstva u 19. stoljeću. Dominacija Karađorđevića na političkom planu,

prvenstveno kroz djelovanje srpske Radikalne stranke pokazivala je velikosrpske ideje koje

su se provodile u političkom, društvenom, gospodarskom i kulturnom životu. Izborni

sustav je pogodovao Radikalnoj stranci, tako što je uz minimalnu izbornu pobjedu

ostvarivala premoćan broj zastupnika u Narodnoj skupštini. Hrvatske interese branila je

Hrvatska seljačka stranka na čelu sa Stjepanom Radićem koji je bio popularan u hrvatskom

narodu, posebice među seljacima koji su činili većinu u industrijski nerazvijenoj zemlji.

Radić predvodeći HSS prolazi kroz različite faze političke borbe, od oštrog sukobljavanja

sa srpskom stranom do sporazuma s radikalima, a kasnije i s Demokratskom strankom s

kojom je formirao Seljačko-demokratsku koaliciju (SDK). U centralističkoj i unitarističkoj

državi bilo je potrebno tražiti različite mogućnosti za poboljšanje položaja hrvatskog

naroda. Međutim, njegovo djelovanje okončano je u tragičnom atentatu u lipnju 1928. u

Narodnoj skupštini kada je na članove stranke pucao poslanik radikala Puniša Račić.

Mjesec i pol dana od atentata Stjepan Radić je preminuo u Zagrebu a hrvatski narod time je

još više dobio poticaj da se bori za svoja prava u zajedničkoj državi.

Međutim, već sljedeće godine kralj Aleksandar pristupa uspostavi diktature i

ukidanju parlamentarnog života, a vodstvo HSS-a preuzima Vladko Maček. U rujnu 1931.

69 MATKOVIĆ, 1995., 81. 70 GOLDSTEIN, 2008., 41; MATKOVIĆ, 1995., 81.

25

donesen je Oktroirani ustav kojim se vraća parlamentarni život ali uz čvrstu kraljevu

kontrolu što je nazvano "prikrivenim apsolutizmom". Osnovana je režimska politička

formacija koja će se prozvati Jugoslavenska nacionalna stranka (JNS), a djelovat će na

pozicijama Oktroiranog ustava i po nalozima kralja. U takvim okolnostima djelovanje

Seljačko-demokratske koalicije i Vladka Mačeka bilo je znatno otežano, a učestala su bila i

uhićenja koja su rezultirala dugotrajnim internacijama. Nakon što je kralj Aleksandar

ubijen u atentatu u Marseilleu 1934. god. što ga je organizirala ustaška emigracija,

formirano je tročlano namjesništvo na čelu s knezom Pavlom koje je trebalo ostati na vlasti

do punoljetnosti Aleksandrovog sina kralja Petra II.71

Zaredali su novi izbori (1935. god.) u kojima je polako ojačala pozicija SDK, i

unutar nje HSS-a, premda je izborni sustav i dalje bio na strani pobjednika (vladine liste na

čelu s Bogoljubom Jeftićem). Još veći uspjeh postignut je na izborima 1938. Premda i dalje

ostaje u opoziciji zbog nepoštenog izbornog sustava, Maček je postao osoba bez koje se

nije moglo obavljati normalno funkcioniranje vlasti. Knez Pavle, uklonivši Milana

Stojadinovića, za novog premijera postavio je Dragišu Cvetkovića koji će u kolovozu

1939., samo nekoliko dana pred njemački napad na Poljsku, sporazumjevši se s Mačekom,

dopustiti formiranje Banovine Hrvatske. Ona je funkcionirala kao upravna jedinica s

kojom je razgrađen centralistički ustroj koji je bio u osnovi Kraljevine Jugoslavije.72

Banovina Hrvatska imala je svoj definirani teritorij, nadležnosti nad različitim privrednim i

društvenim granama, kao i zakonodavnu, upravnu i sudsku autonomiju. Dr. Ivan Šubašić

imenovan je za bana.73 Međutim, ovakvo rješenje imalo je svojih pristaša i protivnika

među hrvatskim narodom ali je u svakom slučaju bilo kratkotrajno zbog nastupajućih

ratnih okolnosti.

*

Ovdje je potrebno ukazati i na pojavu Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) koja

će preuzeti odlučujuću ulogu u ratnim okolnostima u sklopu partizanskog pokreta, a bit će i

jedan od ključnih čimbenika u funkcioniranju hrvatskih zbjegova koji su u središtu interesa

ovog rada. Ova je stranka74 osnovana u Beogradu 1919. god. kao Socijalistička radnička

partija Jugoslavije, a program koji je uzela bio je na platformi Treće internacionale, tj.

Kominterne (Komunističke internacionale) čije je sjedište bilo u Moskvi. Takav

boljševički i lenjinistički koncept društvenog uređenja produbljen je na Drugom kongresu

71 MATKOVIĆ, 1995., 144. 72 GOLDSTEIN, 2008., 189-190. 73 MATKOVIĆ, 1995., 155-158. 74 U daljnjem tekstu koristiti će se izraz "partija" kako se stranka sama nazivala.

26

u Vukovaru 1920. kad se ime partije mijenja u KPJ, a svoju konačnu potvrdu dobiva na

Trećem kongresu u Beču 1926. god.75 U sklopu partije snažnu ulogu imao je pomladak, tj.

organizacija Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) iz koje su se iznjedrili

brojni ugledni pojedinci. Članstvo partije najvećim djelom sastojalo se od radnika i

socijalno ugroženog građanstva, mladih intelektualaca koji su kritički gledali na društveno

uređenje, na monarhističku represiju i težak položaj radnika i seljaka. Osnova programa

partije bilo je rušenje kapitalističkog uređenja Kraljevine Jugoslavije i uvođenje sovjetske

republike što je potpuni odmak od socijaldemokratskih principa komunizma prethodnog

stoljeća. S pozicije nacionalnog pitanja KPJ je u početku zagovarala unitarizam

jugoslavenske nacije, ali je od 1924. prešla na ideju o više nacija koje su imale pravo na

svoje samoodređenje i odcjepljenje. Naravno, takav program nastao je pod utjecajem

moskovske Kominterne. Nakon prvih izbora 1920. god., na kojima je KPJ dobila treće

mjesto po broju zastupnika u skupštini, vladajuće strukture više nisu mogle tolerirati njeno

djelovanje zbog ideja koje su se kosile s ustrojstvom države i njenim legalnim poretkom,

pa je pred sami kraj 1920. donesena tzv. Obznana - uredba kojom se zabranjuje

komunistička djelatnost, a sljedeće godine Zakon o zaštiti države kojim su propisane teške

kazne za komunističku aktivnost.76

Nakon toga nastupilo je ilegalno djelovanje KPJ koje je imalo svojih uspona i

padova. Različite frakcije u partiji sukobljavale su se oko ideoloških pitanja što je dovelo u

pitanje egzistenciju KPJ. Potkraj dvadesetih godina partija ponovno skuplja svoje rasute

snage predvođena metalskim radnikom Đurom Đakovićem, a posebno zapaženu ulogu

dobivaju, na Osmoj zagrebačkoj partijskoj konferenciji 1929. god., Josip Broz (kasnije

nazvan Tito) i Andrija Hebrang koji pokušavaju smiriti frakcijske sukobe te usmjeriti

partiju više k "radničkoj klasi i strujanjima u narodu".77 Iste godine Josip Broz uhićen je s

grupom komunista i suđeno mu je na tzv. Bombaškom procesu. Bilo je to vrijeme nakon

atentata na Stjepana Radića kada je cijela zemlja bila u stanju destabilizacije, što je

rezultiralo uvođenjem diktature unutar koje je uslijedio još jači val progona komunista što

će do krajnjih granica oslabiti KPJ. Već u to vrijeme rukovodstvo partije je na ideološkim

principima Kominterne zagovaralo politiku oružanog ustanka, što je osujećeno snažnim

policijskim djelovanjem protiv njenog članstva.

75 MATKOVIĆ, 1995., 99-100; GOLDSTEIN, 2008., 51-52, 111. 76 MATKOVIĆ, 1995., 100. 77 GOLDSTEIN, 2008., 112.

27

U sljedećih nekoliko godina, u razdoblju "bijelog terora" nastupila su ubijanja,

progoni i zatvaranje komunista. Prema nekim procjenama ubijeno je 328 osoba, dok druge

procjene iznose više brojke ubijenih, među kojima je i organizacijski sekretar KPJ Đuro

Đaković.78 Napuštena je ideja oružanog ustanka, ali je zadržan stav među članovima o

revolucionarnom putu i oslobođenju proletera.

Nakon zatvorske kazne Josip Broz je neko vrijeme boravio u inozemstvu, a

povratkom u jesen 1936. preuzeo je vodstvo KPJ.79 Iste godine osnovana je i KP Hrvatske,

a zatim i ostale nacionalne KP unutar Jugoslavije što pokazuje okretanje partije prema

nacionalnim vrijednostima kroz ideje nacionalne slobode, ravnopravnosti, bratstva i

jedinstva na čemu će se kasnije izgraditi ideologija ustrojstva druge Jugoslavije. Unutar

partije osuđeno je stvaranje Banovine Hrvatske kojom se hrvatsko nacionalno pitanje nije

riješilo, a s druge strane nije bio zadovoljan ni jedan dio srpskog građanstva što je dodatno

potpirivalo "nacionalni šovinizam".80 U takvim okolnostima KPH kao i KPJ povećavaju

svoje članstvo koje je nezadovoljno političkom i gospodarskom klimom u državi, a u isto

vrijeme antiimperijalistički i antifašistički stavovi partije mnogima predstavljaju pravo

rješenje jer se čini da Jugoslaviju rat neće mimoići.

78 GOLDSTEIN, 2008., 113. Također u to vrijeme SKOJ je izgubio dosta članova, a među njima i sedam rukovodioca, poznatih kao "sedam sekretara SKOJ-a" što se pretvorilo u legendu u vrijeme socijalističke Jugoslavije. 79 JELIĆ, 1978., 14-21. 80 JELIĆ, 1978., 26.

28

3.2. Prve tri ratne godine

U proljeće 1941. rat je trajao već godinu i pol dana, otvoreno je više fronti, a Hitler

je kovao planove za napad na SSSR. U takvim okolnostima trebalo je stabilizirati situaciju

na Balkanu, osigurati talijansku pobjedu u Grčkoj kao i neutralizirati sve potencijalne

opasnosti. Već prethodno, Trojnom paktu pristupile su Mađarska, Rumunjska i Bugarska,

nakon čega je Njemačka htjela osigurati i poziciju Jugoslavije. Pritisci oko pristupa

Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu urodili su plodom 25. ožujka 1941. god. kada je

ministar vanjskih poslova Aleksandar Cincar-Marković potpisao u Beču Protokol o

pristupanju.81 U zemlji su reakcije na pristupanje bile negativne, još prije su održane manje

demonstracije u nekim gradovima, a nakon pristupa one su se intenzivirale. U nekim

mjestima demonstracije su održane na inicijativu komunista. 27. ožujka uslijedio je vojni

puč kojeg su izvršili probritanski nastrojeni časnici na inicijativu britanskih obavještajnih

službi i samog ministra vanjskih poslova Anthonyja Edena. Britanska namjera je bila da

Hitleru pomrsi planove u stvaranju Balkana kao sigurne zone za koju nije trebalo izdvajati

vojne potencijale.82 Čak je i britanski premijer Winston Churchill reagirao izdavši

priopćenje u kojemu veliča "patriotski pokret" protiv sila Osovine i obećava pomoć

Britanskog carstva i SAD-a.83 Pučisti su svrgnuli namjesništvo i instalirali

prestolonasljednika kao punoljetnog kralja Petra II., a knez Pavle je napustio zemlju

otputovavši preko Grčke, za Južnu Afriku. General Dušan Simović formirao je koalicijsku

vladu u kojoj je bilo ljudi iz različitih stranaka i oprečnih političkih gledišta. Uskoro je bilo

evidentno da su britanska obećanja ostala bez stvarne realizacije pa se Simovićeva vlada

preplašila svog postupka. Uvjeravali su Njemačku da vlada nije istupila iz Trojnog pakta

nego da je puč unutarnja stvar države i da se i dalje ostaje pri potpisanom dokumentu.84

Međutim, Hitlera takve garancije nisu uopće zanimale nego je brzom reakcijom

odlučio Jugoslaviju napasti i pokoriti. Početak ratnih operacija na području Kraljevine

Jugoslavije zbio se 6. travnja 1941. ulaskom njemačke vojske iz više pravaca i

81 GOLDSTEIN, 2008., 2005-2006; MATKOVIĆ, 1995., 166. Njemačka je tom prilikom obećala Jugoslaviji da se njen teritorij neće koristiti za ratne operacije, niti će tražiti sudjelovanje jugoslavenskih vojnika u ratnim operacijama, a nakon rata imat će u vidu jugoslavenske želje za izlazak na more kod Soluna. To su bili tajni segmenti Protokola za koje ostali članovi Trojnog pakta nisu trebali znati. 82 BARKER, 1978., 98-100. Pučiste su predvodili generali Bora Mirković i Dušan Simović koji su bili u dosluhu s britanskim agentima. Zanimljivo je da je puč izveden bez prolijevanja krvi i da komunisti nisu znali da se sprema državni udar. 83 DOSP, sv. 1, 15-16. 84 GOLDSTEIN, 2008., 207; MATKOVIĆ, 1995., 168.

29

bombardiranjem prijestolnice Beograda.85 Njemačkom napadu priključila se i Italija koja

je imala svoje velike na interese istočnoj obali Jadrana i u zaleđu. Travanjski rat potrajao je

vrlo kratko jer se demoralizirana i slabo opremljena i obučena jugoslavenska vojska nije

mogla oduprijeti njemačkoj sili. Jugoslavenski časnici, opterećeni antikomunizmom i

nacionalnim razlikama u vojsci, nisu bili dorasli njemačkom vojnom mentalitetu

"Blitzkriega", već su veličali francusko i srpsko iskustvo iz Prvog svjetskog rata. Takav

mentalni sklop pridonio je da se već 17. travnja 1941. potpiše bezuvjetna kapitulacija što je

učinio general Radivoje Janković. Kralj Petar II. zajedno s vladom povukao se iz Beograda

i preko Užica, Sarajeva i Nikšića napustio zemlju, ponijevši sa sobom sve zlatne rezerve

državne blagajne.86

Država je uskoro bila podijeljena u interesne zone između Njemačke i Italije, a

određena područja pripojena su Mađarskoj i Bugarskoj. Na prostoru Hrvatske i BiH

osnovana je Nezavisna Država Hrvatska, kontradiktorno svom nazivu - iznimno zavisna i

pod utjecajem njemačke i talijanske samovolje. Italiji je Rimskim ugovorom od 18. svibnja

1941. pripao veći dio istočne obale Jadrana,87 a i ostatak države bio je podijeljen na

njemačku i talijansku zonu. Vladajuća elita, koju je predvodio Ante Pavelić, proistekla je iz

ustaškog pokreta koji je u međuratnom razdoblju ojačao u emigraciji i sada je iskoristio

ratnu situaciju za dolazak na vlast. Većina članova HSS-a i Maček ostali su rezervirani

prema novoj državi, prvenstveno zbog zavisnosti o fašističkim snagama, a zatim i zbog

zločinačkih i rasističkih djelovanja. Naime, NDH je sustavno provodila teror i genocid nad

Židovima, Romima i Srbima što je bila politika Trećeg Reicha.88 Oduzimana im je

imovina, a oni su deportirani ili odvođeni u koncentracijske logore, gdje su vršene

masovne likvidacije. Među proganjanima bili su i Hrvati koji se nisu slagali s državnom

politikom ili su bili članovi i podupiratelji komunističkog pokreta.

*

Postojeće stanje u zemlji najbolje je iskoristila KPJ. Broj njenih članova bio je u

stalnom porastu, a ratne okolnosti zahtijevale su početak borbe protiv okupatora. Nakon što

je Njemačka u lipnju 1941. napala SSSR, što je značilo prekid pakta o prijateljstvu između

ove dvije države, KPJ na čelu s Titom prestala je sa suzdržavanjem od napada na njemačke

85 GILBERT, 2003., 165-176. 86 GOLDSTEIN, 2008., 208-209; MATKOVIĆ, 1995., 168; ANIĆ, 2005., 17. 87 Nakon potpisivanja Rimskih ugovora, NDH je svoju obalu svela na podvelebitski dio Hrvatskog primorja i obalu od Omiša do Dubrovnika s otocima Pagom, Bračem i Hvarom. Zabranjeno je bilo građenje vojnih objekata na tom teritoriju kao i formiranje ratne mornarice, osim za potrebe policije i financijske službe. Također, Italiji je ponuđeno da njihov kralj Viktor Emanuel III., uzme "krunu kralja Zvonimira" i tako Hrvatska postane kraljevina. Više kod MATKOVIĆ, 1995., 172. 88 O tome kod GOLDSTEIN, 2008., 256-271.

30

snage.89 Za koncept ratovanja uzet je partizanski (gerilski) način, koji je omogućavao male

akcije diverzantskog tipa, veliki faktor iznenađenja, kao i dobro skrivanje od neprijatelja u

brdovitim i teško pristupačnim krajevima. Komunisti su svoju borbu prozvali

Narodnooslobodilačkom borbom (NOB) u cilju privlačenja što šireg broja ljudi s

antifašističkom orijentacijom među kojima je bio velik broj nepartijskih članova.90 Prve

veće akcije zabilježene su u ljeto 1941. napadima na neprijateljske postaje, željezničke

pruge, skladišta oružja i streljiva, kao i ostale strateške točke. Formiraju se partizanski

odredi, ustrojava se vojna disciplina, a cijela borba dobiva strukturu i zapovjedni lanac.91

Naravno, unutar partizanskog pokreta postojale su razmirice ideološkog porijekla, nije to

bio jedinstven pokret, a unutarnje stanje često je rješavano strijeljanjem i likvidacijom.

Tako je zabilježeno "lijevo skretanje", ponajviše u Bosni i Crnoj Gori, gdje se pokušalo

akcentirati ideološku nad vojnom komponentom pokreta. Međutim, takav smjer je potisnut

u drugi plan najviše zbog pritiska Kominterne i očuvanja kompaktnosti pokreta, dok je

oslobođenje i antifašizam prekrio ideološki i klasni sadržaj.92

Uz sukobe s okupatorskim postrojbama i ustašama, poseban problem partizanskog

ratovanja svakako predstavljaju okršaji s četnicima. Oni su bili velikosrpske vojne snage

oformljene pod vodstvom pukovnika Draže Mihailovića. Predstavljali su se kao vojska

debelirane Kraljevine Jugoslavije. Izbjegla vlada u Londonu priznala je četnički pokret kao

državnu vojsku, a Mihailović je promaknut u generala. Još u jesen 1941. Tito i Mihailović

sastajali su se i surađivali u borbi protiv zajedničkog neprijatelja. Međutim, ideološke

razlike kao i određeni rivalitet na terenu urodili su četničkim napadima na partizane, koji

su već u proljeće 1942. postali učestali pa su izbili sukobi u Crnoj Gori, Bosni i

Hercegovini i Hrvatskoj. Četnički pokret je bio razjedinjen, bez zajedničkog vođe, a u ljeto

1942. jedan odred uključen je u talijanske postrojbe pa su ga ustaške snage bile prisiljene

priznati kao saveznika.93

Kroz cijelu 1942. god. Narodnooslobodilački pokret (NOP) bilježi razvoj s

uspjehom u borbi. Učvršćuje se vojna hijerarhija, formira se zapovjedni lanac tako da

89 Prvi organizirani otpor uslijedio je nakon što je u šumi Brezovica nedaleko od Siska formiran Sisački partizanski odred koji je već 23. lipnja minirao željezničku prugu između Siska i Slunja kod Blinjskog Kuta, ANIĆ 2005., 34; GOLDSTEIN, 2008., 279. 90 JELIĆ, 1978., 61-73. Programska podloga borbe bila je "sprječavanje bratoubilačkog rata i raspirivanja nacionalne mržnje što ih zagovaraju i potiču okupacijske sile i njihovi domaći saveznici". 91 Objedinjavanje partizanskog ratovanja, struktura postrojbi i planiranje taktike napada riješeno je na sastanku u selu Stolice kraj Krupnja 26. rujna 1941. Dotadašnji Glavni štab preimenovan je u Vrhovni štab, a formirani su i pokrajinski glavni štabovi, budući republički štabovi. O tome više kod ANIĆ, 2005., 47-51 i passim. 92 GOLDSTEIN, 2008., 287. 93 GOLDSTEIN, 2008., 292.

31

partizanski pokret dobiva na snazi i organiziranosti. Dolazi do oslobođenja pojedinih

naselja i širih teritorija, a rezultat toga je mogućnost tiskanja vlastitih novina, te rad na

kulturnom i edukativnom području. Također se na okupiranim teritorijima širi svijest o

partizanskom pokretu što potiče na masovne ustanke. U srpnju 1942. zabilježen je ustanak

protiv Talijana na dalmatinskim otocima, a središte ustanka je bilo u Malom Ižu odakle se

dvjestotinjak mladića uputilo u partizane.

*

Život u Dalmaciji pod talijanskom okupacijom bio je izrazito težak; uz opću

nestašicu hrane i ostalih životnih potrepština, provođena je jezična i kulturna talijanizacija.

Talijani su otvorili logor na Molatu u kojemu su smještali obitelji čiji su se članovi

priključili partizanskom pokretu. Molat je služio i kao sabirni logor odakle su brojni

zarobljenici transportirani u Italiju na prisilne radove ili u druge logore.94 U logoru na

Molatu samo je u razdoblju od lipnja do kraja studenog 1942. preko 400 ljudi umrlo od

tuberkuloze, malarije i nestašice hrane. Pored logora na Molatu postojali su i talijanski

logori u Lovranu i Kamporu na Rabu u kojem su deportirani slovenski građani. Talijani su

formirali i logor na Zlarinu u ožujku 1943., gdje su deportirali muškarce starije od 15

godina s područja Šibenika, Trogira i Drniša.95 Talijanska vojska počinila je niz zločina, a

najupečatljivije je u narodu ostalo, pored ubojstava, učestalo paljenje kuća.

Početkom 1943. god. Hitler je bio duboko svjestan "komunističkog problema" koji

je okupacijskim postrojbama zadavao sve više muke. Zbog toga je pokrenuta nova

ofenziva, poznata kao operacija "Weiss"96 koja je natjerala partizanske formacije na

povlačenje prema jugoistoku Bosne. Rezultat ovog njemačko-talijanskog napredovanja

dvije su velike bitke, na Neretvi i Sutjesci, koje su partizanskim snagama zadale velike

gubitke. Te dvije bitke bile su posljednji veliki udar partizanskom pokretu, nakon čega

Nijemci više nikada nisu mogli udariti na glavninu partizanskih snaga, niti im nanijeti

nenadoknadive gubitke.

Pored borbenih djelovanja partizani su paralelno radili na organizaciji narodne

vlasti kao civilnih organa koji su se osnivali u selima i gradovima pod partizanskom

kontrolom. Bilo je i istih koji su se osnivali na okupiranim područjima, naravno kao

ilegalni organi. KPJ je šireći razinu svoje borbe na prostoru cijele Jugoslavije formirala i

predstavničko tijelo jugoslavenskih zemalja u Bihaću u studenom 1942. Bilo je to

94 Početkom 1944. god. dobar dio tih "interniraca" priključivat će se pojedinim zbjegovima u južnoj Italiji, odakle će se vraćati u borbu u domovinu ili će, pak, produžiti sa zbjegovima prema Egiptu. 95 GOLDSTEIN, 2008., 303. 96 ANIĆ, 2005., 109.

32

Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) koje je imalo ulogu

stvaranja buduće zajednice ravnopravnih naroda. U lipnju 1943. formirano je i Zemaljsko

antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) koje je funkcioniralo kao

predstavničko tijelo hrvatskog naroda i ostalih narodnosti u Hrvatskoj. Međutim, u

stvarnosti Tito i KPJ imali su i dalje vodeću ulogu u političkom i vojnom životu.97

U svakom slučaju, 1943. pokazala se kao presudna godina u Drugom svjetskom

ratu, kako na svjetskoj tako i na domaćoj fronti. Veliki rat već je trajao na području Europe

pune četiri godine kada je u rujnu 1943. kapitulirala Italija. To je i trenutak kada se pokreće

proces koji je u središtu pozornosti ove disertacije.

97 MATKOVIĆ, 1995., 186-187.

33

4. U ZBJEG

U srpnju 1943. britanske i američke trupe iskrcale su se na Siciliji.98 U brzom

napredovanju preko otoka bilo je evidentno da će uskoro prijeći na talijansko kopno.

Mussolinijeva politička i vojna pozicija naglo se urušila, pa ga je krajem mjeseca fašističko

Veliko vijeće svrgnulo, a kralj je na njegovo mjesto imenovao maršala Badoglia. Prestanak

Mussolinijeva vodstva bio je značajni događaj nakon kojeg Njemačka gubi najvažnijeg

europskog Saveznika. Badogliova vlada je "okrenula kabanicu"99 i sporazumjevši se sa

Saveznicima potpisala kapitulaciju Italije 8. rujna 1943. godine. Istog dana savezničke

snage otpočele su operaciju "Avalanche", započevši iskrcavanje na talijansko kopno u

Salernu, a Hitler je izdao zapovijed za početak operacije "Axis", tj. njemačku okupaciju

Italije.100

Kapitulacijom Italije nastupile su nove okolnosti na bojišnici širom Jugoslavije.

Specifično se takva situacija odražava kroz nagle promjene koje su nastupile u Istri,

Primorju i Dalmaciji. Na prostorima gdje nije bilo partizanskih postrojbi javljaju se

spontani ustanci kao reakcija na talijansku kapitulaciju. Cjelokupna Istra, osim Pule,

oslobođena je do 13. rujna.101 Na području Dalmacije u to vrijeme nalazilo se više

talijanskih vojnih formacija, kao i dvije potpune divizije talijanske vojske. U sjevernoj

Dalmaciji nalazila se divizija "Zara", a u srednjoj Dalmaciji divizija "Bergamo", dok se na

području južne Dalmacije nalazio dio divizije "Marche". Na otocima i uzduž obale bilo je

još raspoređenih postrojbi talijanske vojske.102 Istovremeno u Dalmaciji je dodatno osnažio

partizanski pokret unutar kojeg se formiraju nove postrojbe unutar reformirane Operativne

zone (OZ).103 Evidentno je da su se partizanske postrojbe spremale u potpunosti iskoristiti

povlačenje Talijana iz rata kako u zauzimanju okupiranog prostora, tako i u oduzimanju

talijanskog naoružanja. U tome pravcu Tito je izdao zapovijed da se stupi s Talijanima u

vezu radi "predavanja oružja i eventualne suradnje protiv Nijemaca". Uz to je naložio da se

98 Prije iskrcavanja na Siciliju, u razdoblju od studenog 1942. do svibnja 1943. provedena je operacija "Torch" (baklja), najveće amfibijsko iskrcavanje dotad, u kojom je sjeverna Afrika oslobođena od njemačke i talijanske prisutnosti; GILBERT, 2003., 371-380. 99 SULZBERGER, 2005., sv. 2, 371. 100 GILBERT, 2003., 459. 101 GOLDSTEIN, 2008., 318. 102 KVESIĆ, 1960., 600; ANIĆ, 2005., 165. 103 Pred kraj kolovoza 1943. obnovljen je Štab 4. OZ, koji je zamijenio Operativni štab za Dalmaciju. Unutar ovog štaba postojale su Operativna grupa (9. divizija u formiranju), Grupa bataljuna sjeverne Dalmacije, Grupa bataljuna iz Muća, Šibenski partizanski odred, Splitski odred, Grupa bataljuna Trilja, te Cetinski i Biokovski partizanski odred. Pri Štabu je bila i britanska Vojna misija; ANIĆ, 2004., 47.

34

izbjegavaju jače borbe s Nijemcima "dok ne dođe do jače demoralizacije među njima".104

Zamjetno je da se uz partizanski pokret u Dalmaciji, u razoružavanju Talijana, u više

slučajeva, uključio i narod. Naime, dvogodišnja talijanska okupacija, kao i ustaški režim,

ostavili su tragove među pučanstvom koje, do tada, nije aktivno sudjelovalo u ratnim

operacijama. Budući da se više vremena osjećao raspad fašizma i talijanske vojske, u

narodu se sa snažnim oduševljenjem dočekala kapitulacija Italije i odlazak neomiljene

vojske. Sve više ljudi pristupa uz Narodnooslobodilački pokret (NOP) i uključuje se u

aktivnosti pljenidbe talijanskog oružja i zaliha hrane. Kapitulacija Italije izazvala je u

narodu veliku euforiju, uvećanu partizanskim zauzimanjem obale i otoka, a neki su

smatrali da je i rat završen.105

Među prvim velikim gradovima koji će biti oslobođen od fašističke okupacije

nalazio se Split. Već sljedeći dan nakon kapitulacije u Splitu, Vicko Krstulović i Ivo Lola

Ribar pregovarali su sa zapovjednikom talijanske divizije "Bergamo" oko predaje.

Talijanima je dopušten transport u Italiju osim za one koji su počinili ratne zločine, dok se

od onih koji su dragovoljno prešli na partizansku stranu formirao bataljun dragovoljaca

"Garibaldi" koji je ušao u sastav 1. dalmatinske brigade.106 Nakon Splita oslobođena je

skoro cijela dalmatinska obala i otoci, osim Zadra, Šibenika, Knina, Trogira, Sinja, Omiša i

Makarske. Talijanska divizija "Marche", koja se nalazila na dubrovačkom području,

također je bila voljna predati se. Međutim, tamo su Nijemci brzom akcijom ušli u grad,

sukobili se s Talijanima, od kojih su nekolicinu strijeljali, a grad je brzo prešao u njihove

ruke.107

Na području Dalmacije u vrijeme nakon talijanske kapitulacije osjeća se zamašnjak

unutar Narodnooslobodilačke borbe. Sve više ljudi aktivno se uključuje u partizanske

postrojbe smatrajući da je oslobođenje zemlje blizu. Prema grubim procjenama u Dalmaciji

je neposredno nakon kapitulacije razoružano preko 20.000 talijanskih vojnika i drugih

vojnih osoba, a u nekoliko sljedećih tjedana taj se broj udvostručio.108 Popriličan broj

različitog oružja koji je ostao Talijanima sada se stavlja u aktivnu funkciju unutar NOB-a.

Također, dolazi se u posjed veće količine hrane i druge opreme koja se nalazila po

talijanskim vojnim skladištima. Tradicionalna historiografija govori o "dobro

pripremljenom i organiziranom ustanku" na novooslobođenim područjima, dok su novija

104 DOSP, sv. 1, dok. 241, 377. 105 ANIĆ, 2005., 169; KVESIĆ, 1960., 608-610. 106 ANIĆ, 2005., 169. 107 GIZDIĆ, 1962., 560. 108 GIZDIĆ, 1962., 537-538.

35

istraživanja pokazala kako NOP (Narodnooslobodilački pokret) nije svugdje mogao

kanalizirati antifašističko raspoloženje na pravi način; lokalni rukovodeći kadar bio je

iznenađen silinom narodnog odaziva i pokreta koje je trebalo "ispravno" politički

angažirati.109 U takvim, često kaotičnim okolnostima, naoružanje dobivaju i mlađi članovi

NOB-a, tzv. skojevci,110 koji su u većini slučajeva nepunoljetne osobe koje su se

priključile NOB-u u euforiji nakon talijanske kapitulacije. Osjeća se brojčana jakost

postrojbi, moralna nadmoć i sigurnost u cilj borbe. Sve ovo je zahtijevalo vojni preustroj

formacija na način povećane efikasnosti, kontrole nad postrojbama, koordiniranu

zapovjednu vertikalu po pitanjima borbenih akcija i discipline. S tim ciljem pristupilo se

preustroju vojske prema sektorima i brojčanoj snazi. Sektorska podjela uključivala je

Šibenski (uključuje Šibensku i Trogirsku brigadu), Sinjski (uključuje 9. dalmatinsku

diviziju i Splitsku brigadu), Imotski (uključuje Cetinsku brigadu, Omišku grupu bataljuna i

Imotski odred) i Obalni sektor (uključuje srednjodalmatinske otoke sa 1. otočkom i

Biokovskom brigadom).111 Međutim, ovakav se teritorijalno-zapovjedni ustroj nije mogao

duže održati pa se u Glavnom štabu Hrvatske i Vrhovnom štabu (VŠ) razmatrala

mogućnost formiranja korpusa. Put do formiranja korpusa išao je ujedinjavanjem više

brigada unutar divizija, tako da su pred osnivanje korpusa postojale četiri dalmatinske

divizije koje su djelovale unutar, a ponekad i izvan područja ove regije. Konačno je 7.

listopada 1943. donesena "Odluka o formiranju Osmog korpusa"112 koju je potpisao

vrhovni zapovjednik Tito. Prema tekstu odluke u korpus ulaze 8., 9., 20. i 26. divizija

NOVJ-a, kao i svi partizanski odredi koji su djelovali na teritoriju kopnene Dalmacije i na

otocima. Na čelo korpusa postavljen je Pavle Ilić, za političkog komesara imenovan je Ivo

Kukoč, a načelnik je bio Maks Baće.113 Osnutkom korpusa prestalo je djelovanje 4. Štaba

operativne zone.

Samo desetak dana kasnije nakon osnutka 8. dalmatinskog korpusa osnovana je i

Mornarica NOVJ-a.114 Naime, nakon povlačenja Talijana s obalnog područja, otvorila se

mogućnost za širenjem djelovanja na moru i iskorištavanje svih potencijala koje takvo

109 GOLDSTEIN, 2008., 318. 110 SKOJ (Savez komunističke omladine Jugoslavije) i USAOJ (Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije) s hrvatskim ogrankom USAOH okupljali su većinu mladosti koja se stavila na raspolaganje NOB. Razlika između ovih dvaju organizacija u tome je što je SKOJ partijska organizacija komunističkog pokreta, dok se USAOJ više fokusira na zajedničko antifašističko djelovanje partijskih i nepartijskih članova. 111 ANIĆ, 2005., 171. 112 Tekst odluke vidjeti kod GIZDIĆ, 1962., 664-665. 113 Ovakvo ustrojstvo Štaba zadržat će se do prosinca 1943. kada je zbog "jednog perifernog događaja" (ANIĆ, 2005., 173.) došlo do smjene glavnih zapovjednika. Na čelo je došao Sreten Žujović (NOB U DALMACIJI, 9, dok. 123, 355-360.), kojeg će kasnije zamijeniti Pero Ćetković. 114 ANIĆ, 2005., 172.

36

djelovanje može dati. Od talijanske vojske preuzeti su parobrodi "Bakar", "Ston",

"Vardar", "Albanija", "Bosna" i "Doksat" kao i više manjih plovila. Određeni broj njih

preuređen je i naoružan, od čega su formirane ratne flotile, a duž oslobođenog dijela

istočne jadranske obale osnovano je pet mornaričkih baza, od kojih je svaka raspolagala

flotilom naoružanih brodova.115 Kao i kod kopnenih postrojbi, veliki porast pomorskih

snaga zahtijevao je određeni preustroj, pa je Vrhovni štab 18. listopada donio odluku da se

formira Štab Mornarice NOVJ kako bi se moglo jedinstveno rukovoditi pomorskim

snagama i vojnim operacijama na moru. Za zapovjednika Mornarice imenovan je Srećko

Manola, načelnik štaba postao je Velimir Škorpik, a političkim komesarom imenovan je

Sergije Machiedo.116 Šest dana nakon te odluke za zapovjednika Mornarice postavljen je

Josip Černi, kapetan korvete bivše jugoslavenske vojske, a Srećko Manola je imenovan

njegovim zamjenikom. Štab je u početku imao sjedište u mjestu Hvaru, a kasnije je

prebačen na Vis. Prvenstveni cilj Štaba bilo je organiziranje jedinstvene Mornarice, obrana

otoka i zaštita obalnih komunikacija, prvenstveno na potezu od Visa do Podgore. Detaljno

je razrađena unutarnja organizacija mornarice, propisane su dužnosti, prava i odgovornosti

unutarnjih organa, kao i zadaće i rad pojedinih sastavnica. Oslobođeni dio Jadrana

podijeljen je na pet pomorskih obalnih sektora (POS) od kojih je svaki imao svoj štab.117

Snaga Mornarice prvenstveno se manifestirala u malim pokretnim čamcima s

izvrsnim maritimnim karakteristikama koji su mogli izvršavati različite zadaće napada,

diverzija, brzog udaljavanja i povlačenja, tj. svega onoga što je situacija nalagala. Pokazalo

se da je upravo mali brod najinventivnije i najkvalitetnije mornaričko plovilo što je

tradicija hrvatskog brodarstva iz prethodnih stoljeća.118 Problem mornaričkih snaga i

njihovog djelovanja od izrazite je važnosti za zbjegove s područja Dalmacije koji će

uslijediti neposredno nakon formiranja Štaba Mornarice NOVJ. Upravo će mornaričke

snage napraviti prve kontakte sa Saveznicima na zapadnoj stani Jadrana i tako, na određeni

način, odrediti pravac kretanja zbjegova koji su uslijedili. Ova dva procesa, formiranje

mornaričkih snaga i njihovi kontakti sa Saveznicima, kao i zbjegovi koji će uslijedili, na

određeni način su komplementarni i zato je potrebno njihov razvoj paralelno promatrati.

*

115 KVESIĆ, 1960., 632-634. 116 ZB. NOR., VIII, 1, dok. 40, 126. Zapovjedna struktura mornarice NOVJ učestalo će se mijenjati zbog preraspodjela na nove dužnosti. 117 VASILJEVIĆ, 1978., 80. 118 KOZLIČIĆ, 1993., 229 i passim.

37

Pojavu prvih zbjegova i njihovo kretanje uočava se jačim prodiranjem njemačkih

snaga na područje Dalmacije. Prostor koji su zauzele partizanske trupe Nijemci nisu

odlučili olako prepustiti, što se manifestiralo zamjetnim akumuliranjem vojnih snaga s

kojim su namjeravali zauzeti istočnu obalu Jadrana i tako ponovno zavladati područjem

koje im je izmaklo talijanskom kapitulacijom. Najveća bojazan bila je mogućnost

iskrcavanja anglo-američkih snaga na istočnoj obali Jadrana ili u Grčkoj, pa se iz tog

razloga pristupilo preustroju zapovjedne strukture i vojnih snaga na jugoistoku Europe. U

tu svrhu dovode se nove trupe, a područje Hrvatske našlo se u središtu zbivanja za budući

tijek ratnih operacija u ovom dijelu Europe. Njemački operativni plan "Achse" koji je

stupio na snagu u trenutku talijanske kapitulacije podrazumijevao je novi zapovjedni

raspored kao i kretanje armija u ponovnom osvajanju teritorija. Zapovjednik 2. oklopne

armije, povučene s istočne fronte, Lothar Rendulic dobio je ovim planom zadaću razoružati

talijanske postrojbe, zauzeti teritorij na kojem su one prethodno djelovale i slomiti svaki

otpor NOVJ-a. Rendulic je svoje snage rasporedio najviše po Hrvatskoj, tako da je 13. SS

oklopni korpus postavio u središnjoj Hrvatskoj na razmeđu Zagreb - Sisak - Karlovac,

pričuvni 69. korpus doveo je na sektor Bjelovar - Slavonija, brdski 15. armijski korpus (s

hrvatskom legionarskom divizijom "Tigar" i 114. lovačkom divizijom) na teritorij Like,

Gorskog kotara, Zapadne Bosne i dijela Dalmacije, a 5. SS brdski korpus (sa 7. SS

divizijom "Prinz Eugen" i 118. lovačkom divizijom) usmjeren je u Dalmaciju na područje

između Splita i Dubrovnika.119 Na područje Istre usmjerene su postrojbe 2. SS oklopnog

korpusa pod zapovjedništvom generala Hausera, koji se sa svojim korpusom istaknuo na

afričkom ratištu pod vodstvom poznatog generala Erwina Rommela.120

Ovako velik i osnažen broj njemačkih korpusa naznačio je da NOVJ neće moći, bez

iznimnih napora, pružiti učinkovit otpor. Bilo je evidentno da će se pojedini teritoriji,

zauzeti odlaskom Talijana, ponovno naći u rukama okupatora. Kretanje njemačkih trupa

prema oslobođenim obalnim područjima uslijedilo je odmah po kapitulaciji Italije, što je

bila naznaka da će doći do žestokih borbi, u kojima je NOVJ bila još uvijek neravnopravni

protivnik. Područje Istre Nijemci su, pod vodstvom generala Hausera, osvojili bez većih

problema, a također se u borbama za Sušak nije mogla snažnije oduprijeti 3. primorsko-

goranska brigada, pa je uz goleme gubitke i to područje uskoro palo pod njemačku

okupaciju. Snažniji otpor pred njemačkim nadiranjem pružen je u Dalmaciji. Njemačke

trupe su prodirale iz tri smjera s područja Bosne i Hercegovine: 114. lovačka divizija sa

119 Podaci o rasporedu postrojbi crpljeni su iz ANIĆ, 2005., 164. 120 GOLDSTEIN, 2005., 320.

38

sjevera preko Knina odakle se širi u smjeru sjeverne Dalmacije, tj. područja Zadra i

Šibenika, drugi pravac prodora iz područja Bosne išao je preko Sinja sa ciljem što bržeg

dolaska na Kliški prijevoj i osvajanje Splita, a treći pravac prodora 7. SS divizije "Prinz

Eugen" išao je iz Mostara dolinom Neretve, odakle se račvao jednim krakom prema

Imotskom, a drugim prema Metkoviću i Pločama.

U sjevernoj Dalmaciji postrojbe 114. lovačke divizije pred kapitulaciju Italije ušle

su u Knin i Drniš i tamo razoružale talijanske garnizone. Zatim su glavnim

komunikacijskim pravcima krenuli prema Zadru i Šibeniku s istim ciljem razoružavanja

talijanske vojske. U Zadar su ušli bez problema, a tom prilikom predali su im se dijelovi

talijanske divizije "Zara". U Šibenik je nešto ranije ušao jedan bataljun Šibenskog-

trogirskog odreda kojemu nije pošlo za rukom uspješno pregovorima okončati predaju

oružja i organizaciju obrane grada od Nijemaca, tako da je i taj grad s talijanskim

garnizonom pao u njemačke ruke. Partizanske snage su uspjele uspješno zaposjesti otočni

arhipelag, kao i manja područja u Bukovici koja su bila udaljena od važnijih

komunikacijskih pravaca.121 Tek početkom listopada zabilježeni su prvi njemački pokušaji

iskrcavanja na zadarskom otočju.122

Na srednjodalmatinskom području sva pozornost njemačke vojske bila je usmjerena

na napredovanje prema Splitu. Pravac prodiranja ide od Sinja prema Klisu na kojem se

potezu vrše sučeljavanja s partizanskim snagama koje su lošije naoružane, ali unatoč tome

pružaju snažan otpor. Jedna njemačka postrojba utvrdila se u kliškoj tvrđavi i odatle je

čekala priključenje ostalim vojnim snagama koje nadiru iz pravca Sinja. U više navrata

njemačke zračne snage bombardiraju Split i okolna područja.123 Ovakva situacija dovela je

do prvog većeg zbjega građana Splita koji se prebacuje partizanskim brodicama na obližnje

otoke. Najviše ih prelazi na Šoltu i Brač, a nešto manje na otok Hvar. Brigu o njima vode

Narodnooslobodilački odbori (NOO), organi civilne vlasti, formirani unutar NOB, koji ih

smještaju po kućama lokalnog stanovništva, a organizirane su i "prehrambene kuhinje"

koje vrše brigu o opskrbi zbjega osnovnim namirnicama i pripremom dnevnih obroka. Nije

ostao zabilježen broj pučanstva koji se našao u ovome zbjegu.124

Već iz ovog prvog zbjega, kojem će se uskoro priključiti niz drugih iz više dijelova

Dalmacije, može se naslutiti način na koji će se partizanske snage i KP postaviti prema

izbjeglom pučanstvu. Naime, pored prisutne humane brige oko života ljudi, smještaja i

121 KVESIĆ, 1960., 612-613. 122 ZB. NOR., VIII, 1, dok. 24, 79-80. 123 KVESIĆ, 1960., 628. 124 GIZDIĆ, 1962., 609.

39

prehrane izbjeglica, vidljiv je i princip postupanja koji je vezan uz NOO koji će pored

funkcionalne skrbi o zbjegovima preuzeti i političko-administrativnu funkciju. Već kod

sljedećih zbjegova još će se jasnije ocrtati metode i postupanja na ideološkoj, strateškoj i

indoktrinacijskoj razini.

U drugoj polovici rujna njemački nasrtaji prema Splitu sve su učestaliji, borbe se

vode svakodnevno i polako se kristalizira činjenica da je obrana grada nemoguća. U subotu

25. rujna pripreme oko napuštanja grada u punom su jeku, iz Splita se povlače

zapovjedništva i partizanske postrojbe prema Mosoru i Biokovu, a zatim preko Brača u

Marinu. Nijemci su ušli u grad 28. rujna, nakon 17 dana teških borbi.125 Prilikom ulaska u

grad strijeljali su 78 ljudi na gradskom groblju što je dodatno povećalo anksioznost

civilnog stanovništva i strah pred onim što bi Nijemci mogli učiniti kad osvoje pojedino

naselje. Povlačenjem iz Splita povećao se broj izbjeglog pučanstva na Šolti i Braču. Dok je

prvih dana uzrok zbjega bilo učestalo njemačko bombardiranje grada, sada je prevagnula

potencijalna mogućnost njemačke odmazde. Kolika je bila realna opasnost takvog razvoja

situacije teško je utvrditi s velikom sigurnošću. Činjenica je da se dolazak Nijemaca, koji

su u četiri godine tj. od početka novoga svjetskog rata postali zastrašujući faktor, činio

pučanstvu užasavajućim događajem. Posebno su se bojali oni koji su surađivali s KP-om i

NOVJ-om, i čija je rodbina bila uključena u partizanske postrojbe. U takvom kontekstu

bojazan od odmazde postaje realna, pa se dio stanovništva povlači iz grada s partizanskim

postrojbama. Nekoliko stotina ljudi pridružuje se izbjeglicama koje su kao prethodnica

pobjegle pred njemačkim bombardiranjem. Broj izbjeglica sada se kretao oko tisuću, a

većina njih bila je smještena na Šolti i Braču, dok se manji broj nalazio na otoku Hvaru.

Povećanje broja izbjeglica iziskivalo je dodatne načine nabave hrane koja je bila oskudna.

Tako je Kotarski narodnooslobodilački odbor (KNOO) Hvara donio odluku o ribarenju. U

sporazumu s vlasnicima ribarskih mreža sve su stavljene na raspolaganje, a od ulova

najprije se opskrbljuju bolnice, zatim prolazne kuhinje,126 a ostalo se dijeli narodu "po

cijeni od 120 kuna za kilogram srdela i 160 kuna za skuše i lokarde".127

*

Kao što je prethodno navedeno, problem transporta zbjegova neraskidivo je vezan

prvenstveno uz djelovanje Mornarice NOVJ-a. Nakon što se izbjeglo stanovništvo sklanja

125 KVESIĆ, 1960., 632; GIZDIĆ, 1962., 627. 126 Prolazne kuhinje su tip montažnih kuhinja u kojima se pripremala hrana za pripadnike zbjegova, kao i ostalo stanovništvo u potrebi (lokalno, borce i ranjenike). Osnovni inventar takvih kuhinja bilo je posuđe, a priprema i kuhanje bi se prilagodilo mjestu trenutnog boravka (korištenje privatnih kuća, komina, drva za vatru itd.). 127 GIZDIĆ, 1962., 608.

40

na srednjodalmatinske otoke, a situacija s njemačkim prodiranjem postaje sve opasnija,

problem novih zbjegova i njihov smještaj svakim danom postajao je sve akutniji.

Geografsko obilježje otoka naprosto nije ostavljalo mogućnosti za daljnje kretanje

izbjeglica osim preko mora. Postojala je potencijalna opasnost da dođe u pitanje daljnje

kretanje u slučaju da Nijemci zauzmu otoke. To je samo jedan od razloga zašto je bilo

potrebno da se stupi u kontakt sa Saveznicima na Apeninskom poluotoku. Uspostava

kontakta značit će involviranje jednog novog i značajnog čimbenika u problemu hrvatskih

zbjegova od 1943. god., tj. savezničkih snaga, među kojima će Britanci imati presudnu

ulogu. Početkom listopada 1943. isplovio je iz luke Stari Grad na otoku Hvaru parobrod

"Bakar"128 za talijansku luku Bari sa zadaćom stupanja u kontakt sa savezničkim snagama

u južnoj Italiji i osnivanju Pomorske opskrbne baze u Bariju. Od Saveznika će se

zahtijevati povrat brodova koje su Talijani oduzeli za vrijeme okupacije. Također, trebalo

je sa Saveznicima voditi pregovore oko prihvata i liječenja ranjenika smještenih na

otocima, kao i pomoći u hrani. Pored ranjenika na parobrodu su bili ukrcani talijanski

vojnici koji su u Dalmaciji zaostali od kapitulacije iz prethodnog mjeseca.129 Zadaću

stupanja u kontakt sa Saveznicima dobili su Sergije Machiedo, u tom trenutku zapovjednik

flotile naoružanih brodova, i inženjer Adam Armanda, časnik za vezu, obojica izvrsni

poznavatelji talijanskog jezika. Na brodu je bila izvješena jugoslavenska zastava s

petokrakom, što predstavlja prvu plovidbu s tim obilježjem u međunarodne vode. Ideja za

ovaj poduhvat potekla je iz Pokrajinskog komiteta KPH, tj. od Ante Marasovića-Mirka,

koji je u ime Štaba Obalnog zapovjedništva ovlastio zapovjednika Velimira Škorpika da

pokrene akciju stupanja u kontakt sa Saveznicima. U trenutku isplovljavanja ni Vrhovni

štab na čelu s Titom kao ni Štab IV. operativne zone nisu znali za ovu akciju.130 Međutim,

nakon povratka i opsežnog pisanog izvješća koje je podnio Sergije Machiedo poduhvat su

uspješno ocijenili VŠ i Tito.

128 Parobrod "Bakar" spada među najznačajnije partizanske brodove koji su vršili funkciju transporta izbjeglog stanovništva preko Jadranskog mora. Brod je izgrađen 1931. u engleskom brodogradilištu J. Samuel White & Co. Ltd. u Cowesu za Jadransku plovidbu d.d. iz Sušaka. U predratnom razdoblju obavljao je prijevoz putnika u srednjodalmatinskom akvatoriju, prvo na ruti Split - Makarska - Metković, a kasnije Split - Vis. Talijani su nakon kapitulacije ostavili napušten brod u splitskoj luci, a preuzeo ga je kapetan Ante Matešić s petoricom mornara i prevezao ga u bračke uvale Stipanska, Milna i, na kraju, Bobovišće. Mornarica NOVJ-a naoružava ga jednim topom i dvama puškomitraljezima. Prva značajni zadaća bila je upravo međunarodna plovidba za Bari. Nakon rata parobrod je stekao posebnu slavu i popularnost zbog ratnih podviga, a danas je izložen u Pomorskom muzeju u Splitu, NIŽETIĆ, 2007., 155-157. 129 ZB. NOR., VIII, 1, dok. 22, 76-77, dok. 27, 92. 130 DOSP, sv. 1, dok. 254, 390-391; GIZDIĆ, 1962., 645.

41

U izvješću131 se daje opsežan pregled aktivnosti koje su učinjene od dolaska u Bari.

Nakon što su ranjenici smješteni u talijansku vojnu bolnicu, Machiedo i Armanda su se

predstavili savezničkom zapovjedništvu gdje ih je primio general 86. zone Trollop. Budući

da se on nije smatrao nadležnim za rješavanje njihovih zahtjeva upućeni su u Brindisi gdje

ih je primio general Mason Macfarlane, šef savezničke misije u Italiji. Međutim, ni on se

nije smatrao nadležnim pa su upućeni dalje u Glavni stožer savezničke vojske za

Sredozemlje u Alžiru132 gdje su otputovali posebnim zrakoplovom. Tamo ih je primio

general Strong koji ih je stavio u vezu s bojnikom Louisom Huotom, članom Savezničke

misije za Jugoslaviju u Kairu od kojeg su dobili načelni pristanak na iznesene zahtjeve koje

je trebalo provesti savezničko zapovjedništvo u Italiji. U Bari su se vratili 9. listopada u

pratnji bojnika Huota i poručnika Roberta Thompsona pa je od tog trenutka krenuo rad na

rješavanju njihovih zahtjeva i drugih aktualnih problema. Na prvom mjestu Machiedo

navodi osiguravanje pošiljke od 200 tona hrane koja je ukrcana u parobrod "Bakar", kao i

na još neke brodove koji trebaju otploviti prema Visu i drugim oslobođenim područjima.133

Također je dogovorena tjedna isporuka oko 500 tona hrane i ostalog materijala koja bi se

slala prema istočnom Jadranu. Drugi problem, koji se također uspješno riješio, bilo je

preuzimanje jugoslavenskih brodova koje su Saveznici oduzeli Talijanima.134 Neki su

brodovi bili u neispravnom stanju s različitim oštećenjima pa su Saveznici pomogli u

popravcima, opskrbi gorivom i ostalim materijalom.

Veliki problem na koji je naišlo izaslanstvo bio je pitanje interniraca.135 Nakon

savezničkog prodora u Italiju internirci su, u početku bili prepušteni sami sebi, a kasnije su

smještani u logore gdje su bili u dosta nezavidnom položaju, a saveznička vojska nije znala

kako se ispravno postaviti prema njima. Dodatni problem jugoslavenskih interniraca bila je

131 DOSP, sv. 1, dok. 259, 396-402; ZB. NOR., VIII, 1, dok. 39, 120-125. 132 Savezničko zapovjedništvo nad Sredozemljem (Allied Mediterranean Forces Headquarters – AMFHQ) dijelilo se na Zapovjedništvo za Srednji istok i na Zapovjedništvo za Sredozemlje a granica je išla sredinom Jadrana tako da su dvije jadranske obale bile pod različitim zapovjedništvima. Od prosinca 1943. američki general Dwight Eisenhower postao je vrhovni zapovjednik savezničkih snaga na Sredozemlju; COLLIER, 2003., 67. 133 Prva pošiljka je otpremljena za Vis 17. listopada a pored hrane ukrcano je 10 tona sanitetskog materijala, 10 tona benzina i nafte, razna odjeća i velika količina oružja; HULJIĆ, 1979., 206. 134 Preuzeti su parobrodi "Sitnica", "Morava", "Galeb" i remorker "Radnik". U luci Taranto preuzeti su parobrodi "Kumanovo", "Srbin" i "Solin". Od motornih jedrenjaka preuzeti su "Marija", "Anđeo", "Jadran", "Sv. Nikola" Cavtat, "Sv. Nikola" Trogir, "Jastreb", "Hvala Bogu" i "Palača". 135 Internirci su za vrijeme talijanske okupacije prevoženi s istočne obale Jadrana u više navrata. To su bili najviše oni koji su se sukobili s talijanskom vojskom, kao i članovi njihovih obitelji koji su silom odvođeni u internaciju, na prisilan rad ili za ostale potrebe. Prema britanskim dokumentima (TNA, WO 204/2871, 1, 4 i passim) u Italiji je u ljeto 1943. prema tvrdnjama jugoslavenske kraljevske vlade bilo između 70 i 80 tisuća ljudi s prostora Jugoslavije, od čega je 40 tisuća bilo sposobno za vojnu službu, a ostalo su bili žene, djeca i starci. Taj je broj svakako pretjeran jer je kraljevska vlada na sve načine pokušavala podići svoju važnost i ulogu u pogledu ratnih pitanja oko Jugoslavije što joj je sve teže polazilo za rukom.

42

politička i ideološka različitost koja se najviše manifestirala kroz sukobe četnika s

simpatizerima partizanskog pokreta. Četnici136 su u Italiju pribjegli iz Hrvatskog primorja i

Boke kotorske, a bili su u službi jugoslavenske izbjegličke vlade. Budući da su bili

naoružani vršili su pritisak da se internirci priključe u tzv. "jugoslavensku legiju". Premda

je izaslanstvo tražilo strogu separaciju interniraca od četnika, Saveznici su bili neodlučni u

rješavanju ovog problema.137 Taj problem treba gledati kroz prizmu cjelokupnog odnosa

Britanske vlade s Jugoslavenskom vladom, kao i s partizanskim pokretom.138 Izaslanstvo

je uspjelo formirati brigadu, kasnije i više njih, među internircima (tzv. prekomorske

brigade) koje će se prebaciti u borbu na istočnu obalu Jadrana. Unutar brigada radilo se na

"političkom osvještavanju", tumačio se cilj NOB-a, kao i komunističke ideje. Sve je to

smatrano potrebnim budući da je većina njih bila dvije godine u internaciji, pa nije imala

jasan pogled na prilike u domovini. Pored ovih informacija Machiedo u izvješću piše o

stanju jugoslavenske vojske u Kairu,139 kao i o engleskim motornim torpiljarkama koje su

određene za akcije u Jadranu.

Saveznička pomoć koja će u sljedećim mjesecima biti od izuzetne važnosti za

pomoć izbjeglom pučanstvu i partizanskim postrojbama rezultat je djelovanja Vojne misije

NOVJ-a u Bariju osnovane nakon dolaska parobroda "Bakar" s vojnim izaslanstvom u

Bari. Drugi presudan čimbenik djelovanje je britanske Vojne misije pri VŠ NOVJ-a. Prva

britanska misija u Titovom štabu zabilježena je 28. svibnja 1943. god.,140 nakon čega će

započeti dugotrajni proces otklona Britanske vlade od pokreta Draže Mihailovića, kao i

postupno jačanje podrške partizanskom pokretu s Titovim vodstvom. Posebnu ulogu u

etabliranju partizanskog pokreta kod savezničkih snaga odigrao je stožerni brigadir Fitzroy

Maclean koji je 18 mjeseci, od rujna 1943. do ožujka 1945. bio na čelu britanske Vojne

misije pri VŠ.141 Maclean je preuzeo zapovjedništvo nad svim savezničkim časnicima u

Jugoslaviji, a imao je zadaću posredovanja između Britanske vlade i VŠ-a, kao i brigu oko

136 Partizanski dokumenti najčešće ne prave razliku između četnika i rojalista (simpatizera kraljevske jugoslavenske vlasti koja je pobjegla iz zemlje početkom rata). Ta dva izraza ponekad su sinonimi iako je u kontekstu dokumenta vidljivo da je potrebno uočiti distinkciju. 137 TNA, WO 204/2871, 37. 138 Analiza ovog odnosa pratit će se kronološki kroz pojedine etape hrvatskih zbjegova u Egipat, posebice u poglavlju o zbjegovima u Italiji i Egiptu, gdje ti odnosi najviše dolaze do izražaja. 139 Prilično je opsežan dio izvješća u kojem Machiedo piše o jugoslavenskoj kraljevskoj vojsci na Bliskom istoku, njenom formiranju, moralnom stanju i "vrlo lošem glasu" među Saveznicima. 140 DEAKIN, 1975., 254. 141 BARKER, 1978., 446 (Knjiga donosi izlaganje F. Macleana na konferenciji o britanskim službenim stavovima prema pokretu otpora u Jugoslaviji održanoj na Historijskom odjelu School of Slavonic and East European Studies u Londonu).

43

opskrbe partizanskog pokreta hranom i svim ostalim potrebnim materijalom.142 Do kraja

svoje predstavničke misije sudjelovao je i posredovao u svim važnijim kontaktima između

Tita i Saveznika, posebice Britanaca.143

Izgleda da su rezultati prvog kontakta sa Saveznicima bili više nego

zadovoljavajući jer se stvaraju trajne veze između NOVJ-a u Dalmaciji i Saveznika,

prvenstveno Britanaca, koje će sljedećih mjeseci biti vrlo značajne kada se intenziviraju

njemački napadi i osvajanja u Dalmaciji.

*

Upravo je intenzitet njemačkih napada u zadnja tri mjeseca 1943. god. pokrenuo

lavinu izbjeglog stanovništva koje se prebacivalo s kopna na srednjodalmatinske otoke, a

zatim s otoka na otoke, uzevši kao krajnju destinaciju Vis nakon čega više nije bilo

moguće kratkoročno, a svakako i dugoročno, riješiti njihov smještaj i zbrinjavanje. Nakon

napuštanja Splita i razmještaja izbjeglica po otocima vojna se situacija dodatno

zakomplicirala. Bilo je očigledno da će Nijemci krenuti u daljnje napade na kopnu i

otocima, što je ostavljalo malo manevarskog prostora za povlačenje i izvlačenje, pogotovo

što se trebalo brinuti o civilnom pučanstvu koje su većinom sačinjavali žene, djeca i starci.

Pokrajinski komitet za Dalmaciju u jednom pismu ističe da otoci trebaju postati neosvojivi

ratni logori i da narod treba mobilizirati u tom pravcu.144 Mogućnost da se vojska i

izbjeglice povlače prema unutrašnjosti Dalmacije nije bila realna budući da su Nijemci

zauzeli cjelokupno obalno područje od Šibenika do Makarske.145

U listopadu su se obistinila predviđanja o njemačkim napadima. Nakon

akumulacije snaga na potezu između Zadra i Šibenika uslijedilo je iskrcavanje na pojedine

otoke šibenskog akvatorija. Paralelno s iskrcavanjem na šibensko otočje započele su

intenzivne operacije njemačkih i ustaških snaga u srednjoj i južnoj Dalmaciji.146 U noći sa

21. na 22. listopad zabilježen je pokušaj njemačko-ustaškog iskrcavanja na otok Brač (kod

Pučišća, Povlja i Milne), međutim partizanske postrojbe su s uspjehom spriječile

iskrcavanje i tom prilikom je obranjen otok od daljnjih napada.147 Izgleda da je ovaj napad

bilo samo najava onoga što će uslijediti sljedećeg dana kada je pokrenuta prva faza

njemačke operacije "Herbstgewitter" koja je imala za cilj zauzimanje srednjodalmatinskog

142 ZB. NOR., II, 10, dok. 156, 331-332. 143 U knjizi "Rat na Balkanu" MACLEAN, 1964., je opisao boravak među partizanima za vrijeme svoje osamnaestomjesečne predstavničke misije. 144 GIZDIĆ, 1962., 686. 145 HULJIĆ, 1983., 780. 146 VASILJEVIĆ, 1978., 86. 147 HULJIĆ, 1983., 782; GIZDIĆ, 1962., 711.

44

akvatorija. Tijekom nje napadnut je poluotok Pelješac s dva bataljuna 7. SS divizije

iskrcavanjem sa sjevera kod Crkvice sa zadaćom osvajanja poluotoka. Na poluotoku se

nalazila 13. dalmatinska brigada s većinom snaga raspoređenih u pravcu Stona. Međutim,

snažni njemački prodori prema središtu Pelješca nisu se mogli zaustaviti zbog potpore

artiljerije i minobacača iz pravca Neuma i Ploča. Tek nakon što su partizanske snage

povukle dva bataljuna iz područja Stona i morskim putem ih prebacile do Orebića

privremeno je zaustavljen daljnji njemački prodor preko Pelješca. Takvo stanje održalo se

dok Nijemci nisu operacijom "Landsturm" napali položaje 8. korpusa na Makarskom

primorju, pa je donesena odluka da se Pelješac više ne brani, da se bataljuni prebace u

Podgoru, a 13. dalmatinska brigada na otok Korčulu.148 Kako piše u "Izvještaju Štaba 5.

POS od 16. studenog 1943. god. Štabu Mornarice NOVJ-a o evakuaciji poluotoka

Pelješca" u noći 10. na 11. studeni "izvršena je u potpunom redu i predviđenom planu

evakuacija poluotoka. Također, evakuirano je i pučanstvo koje je to htjelo, a stoka je

prebačena na otok Korčulu".149 Broj izbjeglica koji su prebačeni s Pelješca na Korčulu bio

je oko "2.200 muškaraca, žena, staraca i djece", a također se evakuira i stanovništvo

Korčule prema unutrašnjosti otoka, negdje oko 1.700 ljudi, zbog njemačkih postrojbi koje

se nalaze u neposrednoj blizini na Pelješcu.150 Prihvat izbjeglica na Korčuli vršio je KNOO

Korčule a smještaj je osiguran po obiteljskim kućama na Korčuli i na Lastovu.151 Među

izbjeglicama na Korčuli nalazilo se oko 200 Židova koje su Talijani konfinirali za vrijeme

okupacije. Većina njih tražila je da se što prije prebace u Italiju na prostor koji su

oslobodili Saveznici.152

S otoka Veli i Mali Drvenik došlo je nekoliko stotina izbjeglica na otok Hvar nakon

što su se Nijemci 9. studenog iskrcali na ove otoke. Na tim otocima bilo je izbjeglica i iz

trogirskog kraja koji su se još ranije povukli pred njemačkim napadima.153 Izgleda da

Nijemci nisu ovim napadima ispunili sve svoje kratkoročne planove jer je istovremeno na

podbiokovskom području izvršen još snažniji prodor, koji će problem izbjeglištva na

srednjodalmatinskim otocima učiniti gorućim i presudnim za buduće vojne operacije.

148 VASILJEVIĆ, 1978., 86. 149 ZB. NOR., VIII, 1, dok. 83, 240-241; ZB. NOR., V, 21, dok. 152, 526. 150 NOB U DALMACIJI, 9, dok. 61, 163-165. 151 GIZDIĆ, 1962., 722. 152 GIZDIĆ, 1962., 762-763. Židovi su za vrijeme talijanske okupacije progonjeni po istom obrascu kako su to radili i nacisti. Na Korčuli je bilo zatočeno oko 300 Židova, a neki od njih su prebačeni prvom plovidbom parobroda "Bakar" za Bari početkom listopada 1943. god. U mjestu Kampor na otoku Rabu bilo je još zatočenih pripadnika židovskog naroda, koji će također biti uključeni u hrvatske zbjegove prema Italiji i Egiptu. O tome u nastavku. 153 HULJIĆ, 1983., 783.

45

Njemački prodor kretao se prema Biokovu iz pravca Splita, Trilja i Imotskog. Također je

zabilježen prodor iz Zadvarja preko Gornjih Brela i Dubaca prema Baškoj Vodi. Bilo je

vidljivo da slabije partizanske snage neće moći odoljeti tolikom pritisku neprijateljske

vojske. Budući da su ovi napadi većinom išli u pravcu obale ili su se kretali duž obale,

jedina moguća opcija povlačenja bila je morskim putem do obližnjih otoka. Štab 26.

divizije NOVJ-a donio je odluku da se tri brigade i nekoliko odreda koji su bili uključeni u

ove okršaje prebace brodovima na Brač i Hvar. Zadaću povlačenja dobile su postrojbe 4.

POS-a Mornarice NOVJ-a koje su u olujnoj noći 16. na 17. studenog trebali iz luka

Podgore, Drašnica i Igrana prebaciti vojsku i izbjeglice na otoke.154 Zbog velikog

nevremena i uzburkanosti mora prebacivanje izbjeglica bilo je do krajnosti otežano. Pošto

su ljudi zauzeli ukupan brodski prostor nije se moglo izvući teško naoružanje i ostala

oprema, pa je sve pobacano u more.155 Brodovima je prebačeno oko 4.000 izbjeglica i oko

7.000 boraca i to u luke Sućuraj, Bristova i Vrboska na otoku Hvaru, a manje vojne

postrojbe i grupe izbjeglica prebačeni su u luku Sumartin na otoku Braču.156 U samo

jednoj noći od sumraka pa do osam sati idućeg dana prebačeno je ukupno oko 10.000 ljudi,

što čini ovaj poduhvat izvanrednim uspjehom za Mornaricu NOVJ-a.157 Isti dan kada je

povlačenje okončano, Nijemci su ušli u Podgoru i ostala naselja Makarskog primorja, čime

su zaposjeli cjelokupnu kopnenu obalu Dalmacije, koja je bila oslobođena nakon talijanske

kapitulacije.

*

Dolazak zbjega iz Makarskog primorja na otoke Brač i Hvar, kao i zbjega s

Pelješca na Korčulu i Lastovo, postao je ozbiljan problem za NOVJ i sve organe

upravljanja. Broj stanovništva koje je trebalo hraniti znatno se povećao tako da je na otoku

Hvaru na dva stanovnika bio po jedan izbjeglica. Veliku ulogu u brizi oko izbjeglica na

otocima odigralo je lokalno stanovništvo koje je bez zazora primalo izbjegle ljude u svoje

kuće i s njima dijelilo sve što su imali. Izbjeglice su se oduživale lokalnom življu na takav

154 ZB. NOR., V, 21, dok. 152, 528-529; NOB U DALMACIJI, 9, dok. 83, depeša 171, 264; VASILJEVIĆ, 1978., 86; GIZDIĆ, 1962., 774-775. 155 KVESIĆ, 1960., 664. 156 DEDIER, 1951., 644-645, u svome Dnevniku opisuje povlačenje stanovništva Makarskog primorja prema Podgori i ukrcavanje na brodove: "U Podgoru smo stigli oko četiri posle podne. U štabu Dvadeset šeste divizije drugovi su nas obavestili da će verovatno u roku od 24 časa morati da evakuišu Podgoru i Makarsko Primorje i da pređu na ostrvo Hvar, koje smo mi držali. Zajedno s vojskom pred Nemcima se povlačilo na hiljade žena, staraca i dece iz Makarskog Primorja. Zbeg je bio zakrčio Podgoru i čekalo se na jedrenjake radi prebacivanja na ostrva. Bura je ometala evakuaciju". 157 HULJIĆ, 1983., 782.

46

način da su im pomagale radom u polju, poglavito u berbi i preradi maslina.158 Bilo je

potrebno intenzivirati i ribarske aktivnosti koje su zbog opasnosti bile ograničene na 500 m

od obale. Naravno da je i lokalno stanovništvo u ratnim prilikama oskudijevalo sa svime,

pa su se i oni u većini slučajeva našli na teretu NOO-a. Najveći problem bila je redovita

prehrana. Pomoć u brašnu dao je Oblasni NOO što nije bilo dovoljno za redovite obroke.

Bilo je predviđeno po 35 dag brašna dnevno po jednom izbjeglici, kao i male količine ulja.

Vino, kojega je na otocima bilo dovoljno, nadoknađivalo je lošu prehranu dijela

izbjeglica.159 Hrana je većim djelom dolazila iz savezničke pomoći koja se preko Jadrana

brodovima dostavljala na otok Vis, a odatle se distribuirala po drugim otocima, kao i na

kopno, budući da su kopnene postrojbe u unutrašnjosti bile u velikoj oskudici.160 Ukoliko

bi se hrana zaplijenila s neprijateljskih brodova, dijelila bi se u omjeru jedna trećina

mornarici, druga postrojbama 8. korpusa, a treća izbjeglicama i lokalnom stanovništvu.

Veliki broj izbjeglica predstavljao je i stvaran problem na organizacijskom planu.

KP je među tim ženama, djecom i starcima vidjela potrebu za političkim i kulturnim

radom. Također je bilo potrebno osnovati neke civilne institucije društva kako bi se dobio

privid normalnog funkcioniranja života. Među zbjegovima na otocima najveći broj su činili

oni čiji su članovi obitelji i rodbina bili uključeni u NOVJ, pa su smatrali da im postoji

realna opasnost od njemačkih i ustaških snaga u slučaju da zaostanu na okupiranom

teritoriju. U zbjeg su išli i oni kojima je privatna imovina bila uništena, kuće spaljene,

zalihe hrane otete ili istrošene, kao i oni koje su partizanske postrojbe upornim

nagovaranjem, i ponekad zastrašivanjem od onoga "što Nijemci rade" natjerale u zbjeg.

Veliki broj novih pripadnika NOVJ-a nakon kapitulacije Italije povećavao je i broj

njihovih obitelji i rodbine koja se priključuje zbjegu. Međutim, nisu svi koji se priključuju

partizanskom pokretu pripadnici KP-a, i analogno mali broj izbjeglica je faktički učlanjen

u KP. Šarolikost političkih opcija Kraljevine Jugoslavije nastavit će se i među hrvatskim

zbjegovima sve do kraja ovog procesa. Naravno da je KP kao predvodnik NOVJ-a i

antifašističke borbe imala glavnu ulogu u organizaciji i vođenju brige oko zbjegova. Dok

se izbjeglo stanovništvo u drugoj polovici studenog i u prosincu 1943. nalazi na

srednjodalmatinskim otocima uočavaju se pokušaji partijske indoktrinacije, kao i

promicanje svjetonazora KP-a. Pod prizmom ratne opasnosti takvi uplivi su uspješniji i

postižu se nekakvi rezultati.

158 Studeni i prosinac su vrijeme intenzivne berbe i prerade maslina pa se taj rad izvanredno poklopio s prilivom zbjegova na otoke. 159 GIZDIĆ, 1962., 786. 160 PLENČA, 1967., 338.

47

Unutar zbjega organiziraju se odbori, u kojima su članovi NOO-a koji se s

okupiranih teritorija povlače s narodom.161 Budući da su u zbjegovima najviše zastupljene

žene i mladi, KP čini iznimne napore na osnivanju sekcija Antifašističkog fronta žena

(AFŽ), kao i omladinskih USAOJ organizacija. Kroz predavanja o "aktualnom političkom

trenutku" i stanju u svijetu, ljudi dobivaju informacije gledane kroz prizmu partijskog

pokreta, ideološki obojene stavove o bivšoj državi, kapitalizmu, SSSR-u i ostalim temama

iz političkog života. Ove organizacije imaju i edukativnu funkciju jer se na predavanjima

sluša o zaštiti od raznih zaraznih bolesti, o povećavanju osobne higijene, prehrani i obradi

namirnica, kao i ostalim korisnim savjetima potrebnim za funkcioniranje u ratnoj

svakodnevici i općoj neimaštini. Također, pokušavaju se provesti izbori za NOO-e na

Korčuli u studenom, a na Hvaru u prosincu, koji trebaju dati legitimnost ljudima koji se

nalaze u NOO-u tako da ih narod može smatrati s pravom kao svoje nadređene, a u ratnim

okolnostima i zapovjednike. Izbori su provedeni u ratnoj euforiji i raspoloženju tako da je

njihov ishod uvijek išao u prilog partijskoj organizaciji.162 Na kulturnom planu radilo se

najviše na podizanju morala, za što su bile priređivane kazališne predstave, pjevački

zborski nastupi, kao i čitanja iz različitih književnih dijela.

Bila je potrebna opća konsolidacija i kontrola nad narodom u ratnim okolnostima u

kojima je postojala realna opasnost od novih neprijateljskih napada i zauzimanja već bitno

smanjenog slobodnog teritorija. U takvoj situaciji pokazala se potreba za formiranjem tijela

koje će biti na čelu zbjega i čije će se zadaće fokusirati neposredno na problematiku

zbjegova kao i posredovanje s ostalim vojnim i partijskim organizacijama. Takvo tijelo

formiralo se 22. studenog u Vrboskoj na otoku Hvaru posredstvom izbjegličkih delegata.

Na osnivajućem dijelu konferencije sudjelovali su i predstavnici Okružnih komiteta,

ONOO srednjodalmatinskih otoka i južne Dalmacije, te Kotarski komiteti i KNOO s otoka

Hvara i Pelješca.

Formirana je privremena Centralna komisija zbjega na čelu s Ivom Markićem koji

je podnio izvješće o broju izbjeglica. Prema njegovim podacima u zbjegu je u tom trenutku

bilo 10.185 ljudi, što je uključivalo i 2.500 ljudi koji su izbjegli iz grada Korčule,163 kao i

300 Židova koje su Talijani internirali na Korčuli.164 Najveći broj izbjeglica bio je s

Makarskog primorja, oko 4.000, dok je s Pelješca bilo negdje oko 2.680 ljudi. Broj

161 GIZDIĆ, 1962., 787. 162 GIZDIĆ, 1962., 777, 837. 163 Premda grad Korčula nije bio okupiran, neposredna opasnost od njemačkih postrojbi, koje su se nalazile u susjednom Orebiću na Pelješcu, zahtijevala je svekoliko napuštanje mjesta. 164 Broj Židova bio je umanjen za stotinu jer su neki otputovali u Italiju s prvom plovidbom parobroda "Bakar" u Bari.

48

izbjeglica koji su stigli s područja Splita još u rujnu prilikom njemačkog osvajanja grada

nije bio poznat, ali svakako nije bio zanemariv. Političko raspoloženje zbjega ocijenio je

odličnim, budući da se ispred neprijatelja povukao "politički najbolji dio naroda". Razvijen

je politički rad kroz skupove, savjetovanja i kulturne manifestacije. Markić ističe da je

zdravlje ljudi glavni problem zbog nedostatka hrane i jednolične prehrane koja se najviše

sastoji od kruha, rjeđe od blitve i ribe, a u ublažavanju nestašice hrane pomaže lokalno

stanovništvo koliko je u mogućnosti. Izbjeglice su uključene u radne skupine i bataljune

koji se upućuju na rad gdje se ukaže potreba, dok djeca, zajedno s domaćom djecom,

pohađaju škole. Veliki je problem predstavljao i nedostatak kvalitetne odjeće i obuće jer je

većina izbjeglica napustila kuće u žurbi, a kako su nastupali zimski dani i hladnoća taj se

problem dodatno osjećao. Također je zamjetan i nedostatak posteljine.165

Nakon što se diskutiralo o Markićevom izvješću, kao i ostalim problemima koje su

iznijeli delegati, pristupilo se formiranju Centralnog odbora zbjega (COZ) za sve otoke, tj.

za sve zbjegove koji su se nalazili na srednjodalmatinskom otočju. Osnovna zadaća odbora

bila je organizirati pododbore zbjega po otocima, te razviti političku, društvenu, kulturnu i

edukacijsku aktivnost. Za predsjednika je izabran Ivo Markić, za tajnika Kruno Mariani,

odgovornost za gospodarska pitanja preuzeo je Mate Barbić, skrb o zdravlju zbjega

povjerena je Miljenku Boriću, Ante Olujić je zadužen za prosvjetu, Josip Kirigin za

propagandu i agitaciju, vodstvo AFŽ-a preuzela je Milka Bogunović, a USAOH-a Anka

Nola.166 Većina članova COZ-a bili su s biokovsko-neretvanskog područja budući da je

uglavnom na Hvaru većina izbjeglica bila s tog dijela istočne obale Jadrana.167

Privremenim sjedištem COZ-a proglašen je Stari Grad na Hvaru.168

Za razliku od otoka Hvara, Brača i Korčule, gdje su većinom bile smještene

izbjeglice, Vis će postati otok za prihvat ranjenika i ostalih bolesnika. Sredinom listopada u

Komiži je formirana glavna bolnica 8. korpusa, a u Visu područna vojna bolnica koja je

imala ulogu sanitetsko-trijažnog centra. Osnivanjem ovih institucija Vis je postao središte

zbrinjavanja ranjenika i bolesnika sa šireg dalmatinskog područja, kao i iz susjednih regija.

Međutim, bolnički resursi na Visu vrlo brzo postigli su svoj maksimum pa je ranjenike

trebalo zbrinuti na drugačiji način. S tim uvezi ostvarena plovidbena komunikacija sa

Saveznicima u Bariju pokazala se kao spasonosno rješenje. Vrhovno savezničko

165 GIZDIĆ, 1962., 788-789. 166 GIZDIĆ, 1962., 789; zanimljivo je da BARBIĆ, 1975, 797, ne navodi sebe kao člana COZ-a, dok u članku BARBIĆ, 1983., 771 (osam godina kasnije) ipak navodi. Članstvo COZ-a će se učestalo mijenjati, tako da je uskoro na dužnosti tajnika Krunu Marianija zamijenio Duško Ćurčija, a njega Zvonko Bešker. 167 HULJIĆ, 1983., 783. 168 DASt, J.Z. 520, 2. 12. 1943.

49

zapovjedništvo za Sredozemlje odobrilo je 30. studenog prebacivanje 1.600 ranjenika u

savezničke bolnice južne Italije, druge sanitetske ustanove, kao i na otok Maltu.169

Početkom prosinca VŠ zapovjedio je da odmah otpočne redovito prebacivanje teških

ranjenika preko Visa za južnu Italiju. U takvim okolnostima otok Vis postao je važna točka

morske komunikacije sa Saveznicima, te sabirno mjesto za transporte prema južnoj

Italiji.170

*

Gubitkom Makarskog primorja i poluotoka Pelješca, oslobođeni teritorij u

Dalmaciji sveo se na zadarsko, šibensko i srednjodalmatinsko otočje. Na zadarsko otočje

Nijemci su se iskrcavali više puta u studenom,171 ali su ostavili samo manje garnizone na

Pašmanu i Ugljanu, tako da se na ostalim otocima moglo i dalje operirati. Obalni prostor

od Splita do Makarske bio je u potpunosti pod njemačkom kontrolom, kao i ušće Neretve,

koje je predstavljalo prometni koridor gdje su se u svakom trenutku mogle dovući nove

trupe s kopna. U tom smislu srednjodalmatinski otoci koji su bili prenapučeni izbjeglicama

i vojskom u povlačenju trebali su postati "čvrste tvrđave" za obranu od neprijatelja.

Također ti otoci činili su značajan plovni pravac koji je Nijemcima, u zimskom razdoblju,

trebao služiti za opskrbu njihovih snaga hranom i naoružanjem. U tom smislu formiraju se

operativni sektori za obranu otoka u koje su uključuju postojeće partizanske postrojbe na

otocima, kao i one koje su se povukle s kopna.172 U obrani otoka presudnu ulogu morala je

imati Mornarica NOVJ-a koja je u slučaju opasnosti trebala posjedovati spremne brodove

za moguću evakuaciju.

Veći dio prosinca prošao je u neizvjesnoj i napetoj situaciji zbog mogućih novih

njemačkih napada. Partizanske snage su pokušavale s manjim diverzantskim akcijama

uzdrmati na više mjesta njemačke postrojbe, no sve je to ostalo bez većeg uspjeha.

Nastavak operacije "Herbstgewitter" započeo je rano ujutro 22. prosinca, a cilj je bilo

osvojiti otok Korčulu. Prvi desantni odred iskrcao se u uvali Samograd, zapadno od

Račišća, a drugi u uvali Banja, blizu grada Korčule. Potpomognuti topništvom Nijemci su

uskoro osvojili grad Korčulu, probili se do sela Pupnata i presjekli komunikaciju istočnog

sa zapadnim dijelom otoka. Pokušaji partizanskih snaga da se otok obrani trajali su dva

dana, međutim kada se još jedan njemački desantni odred iskrcao u uvali Karbuni,

odlučeno je da se otok evakuira i napusti. Prema nekim podacima na Korčuli je "izbačeno

169 HULJIĆ, 1979., 292-293. 170 UJDUROVIĆ, 1980., 9-11. 171 NOB U DALMACIJI, 9, dok. 74, 235-236. 172 ZB. NOR., VIII, 1, dok. 85., 245-248.

50

iz stroja" preko 1.000 partizanskih boraca, izgubljeno je mnogo topova i drugog ratnog

materijala pa se ovaj poraz smatra najtežim na tlu Dalmacije u tijeku NOB-a.173

Povlačenjem s Korčule odlučeno je da se napusti i Mljet koji je, kao pučinski otok, bilo

teško braniti zbog loših veza s drugim postrojbama.

Evakuacija izbjeglica s Korčule bila je iznimno težak poduhvat koji je dodatno

otežan lošim vremenom i panikom koja je zahvatila vojne snage i izbjeglice.174 Veći dio

evakuacije realiziran je u noći sa 24. na 25., kao i sa 25. na 26. prosinca. Prve noći prijevoz

je vršilo 20 trabakula koji su prebacivali ljude na otoke Šćedro i Hvar, a druge noći

upućeno je pet brodova, te jedan veliki u pratnji motornog čamca i jednog leuta koji su se

vratili zbog nepovoljnih vremenskih prilika. Od četiri manja broda, koji su bili upućeni u

drugu luku, samo su dva evakuirali vojne postrojbe i nekoliko građana te ih prebacili u

grad Hvar.175 U sljedećih nekoliko dana otok Korčula u potpunosti je napuštena, a samo su

povremeno partizanske postrojbe izvršavale, većinom neučinkovite, diverzije.176

*

S borbenim operacijama na Korčuli i očiglednom nepovoljnom situacijom status

izbjeglica na srednjodalmatinskim otocima postao je krajnje neizvjestan. Dolasci novih

izbjeglica s Korčule, gdje su bile i pelješke izbjeglice, značili su humanitarnu tragediju iz

koje je što prije trebalo naći izlaz. Opasnost od novih njemačkih napada bila je izvjesna,

što bi značilo da će tako mnogobrojni živalj pasti u zarobljeništvo. Sav zbjeg Brača

prebacivao se na Hvar i Vis, budući da je i Brač bio bliže kopnu, a time izloženiji

potencijalnom njemačkom napadu. Izlaz iz ove krize tražio se u cijelom zapovjednom

lancu NOVJ-a, posebno u Vrhovnom štabu. Jedino rješenje, kojim bi se brojne izbjeglice

sklonile od neposredne neprijateljske opasnosti, bilo je uputiti ih pravcem kojim su se

transportirali ranjenici, tj. preko Visa za južnu Italiju.177 Inicijativa je krenula od Oblasnog

NOO-a za Dalmaciju koji je 23. prosinca predložio VŠ-u da ispita mogućnost prebacivanja

zbjega u južnu Italiju na skrb Saveznicima. U depeši koju je 23. prosinca VŠ-u uputio

Svetislav Stefanović-Ćeća, delegat Centralnog komiteta KPJ pri Oblasnom komitetu za

Dalmaciju, traži se da se zbog nemogućnosti prebacivanja zbjega na kopno žurno razmotri

173 VASILJEVIĆ, 1978., 88-89. 174 KLISURA, 2007., 22-23, sudionik zbjega s Korčule opisuje noćnu plovidbu do Hvara: "Na otvorenom moru, u kanalima između Hvara i Visa, bura bjesni i diže velike valove, a naši mali brodovi poigravaju na njima kao igračke. Među putnicima se osjeća nespokojstvo i uznemirenost, a to stanje je još pojačano pojavom jednog udaljenog svijetla koje se ukazalo na pučini… " 175 ZB. NOR., V, 23, dok. 24, 84; ZB. NOR., VIII, 1, dok. 134, 368-370. 176 NOB U DALMACIJI, 9, dok. 174, 516-517. 177 ZB. NOR., VIII., 1, dok. 190, depeša 347, 542-543.

51

mogućnost transporta u Italiju.178 Suradnja sa Saveznicima i njihova pomoć proteklih

mjeseci pokazala se uspješnom,179 pa se moglo očekivati da će Saveznici dopustiti da

putem ranjenika u južnu Italiju krenu i zbjegovi sa srednjodalmatinskog otočja. Kako je

situacija bila kritična VŠ je 24. prosinca 1943. prihvatio prijedlog ONOO-a za Dalmaciju i

uputio radio-depešu Vojnoj misiji NOVJ-a u Bariju da se osigura prihvat i smještaj zbjega

kod Saveznika u južnoj Italiji.180

Savezničke snage su bile svjesne mogućnosti iznimnog priljeva izbjeglica s

istočnog Jadrana tijekom cijelog prosinca 1943. god. U komunikaciji sa Sredozemnim

stožerom naglašavano je da se neće evakuirati zbjegovi dok se ne dobije Titovo

odobrenje.181 Međutim, nakon što je upućen 24. prosinca zahtjev VŠ-a bilo je evidentno da

se trebaju primiti izbjeglice. Zapovjedništvo za Srednji istok inzistiralo je da se provede

evakuacija, dok je Stožer za Sredozemlje tvrdio da smještajni kapaciteti, kao i ostali

materijalni resursi, u južnoj Italiji neće moći podnijeti toliki broj ljudi.182 Već tada

Saveznici su donijeli odluku da se izbjeglice ne mogu trajno smjestiti u Italiji već da ih je

potrebno prebaciti na Bliski istok. S takvim kompromisnim rješenjem složile su se oba

saveznička zapovjedništva, pa je priljev izbjeglica u Italiju mogao započeti.183 VŠ je izdao

zapovijed štabu Mornarice NOVJ-a da se organizira evakuacija ne samo dotadašnjih

zbjegova, već da se u Italiju uputi i stanovništvo s otoka Šolte, Brača, Hvara i Visa.

Imenovan je Odbor za zbjeg čija je zadaća bila briga oko evakuacije, rasporeda polazaka,

discipline i prehrane izbjeglica do Italije. Na čelo odbora postavljen je Zvonko Bešker.184

U ime Okružnog komiteta KPH za Dalmaciju Andrija Božanić bio je zadužen za

organizaciju etapnih stanica i za transfer stanovništva preko otoka Visa. Imenovana je i

posebna komisija za prihvat izbjeglica u Italiji, na čelu s Milošom Žankom,185 čija je

zadaća bilo pomoći savezničkim vojnim vlastima oko prihvata, organizacije i smještaja

178 ZB. NOR., VIII., 1, dok. 163, depeša 239, 458. Tekst depeše glasi: "Na otocima ima deset hiljada zbjega iz Splita, Makarskog Primorja i Pelješca. U vezi sa nesigurnošću otoka i novonastale situacije na Korčuli, pitanje zbjega postaje težak problem. Na Korčuli ima sada pet hiljada zbjega - gubitkom Korčule ili drugog kojeg otoka zbjeg će se povećati. Pošto ne postoji mogućnost za prebacivanje i smještaj na kopnu zbjeg bi morao ostati na otocima gdje mu prijeti ozbiljna opasnost. Postoji mogućnost prebacivanja u Italiju. Hitno nam je potreban vaš savjet". 179 Saveznička pomoć partizanskom pokretu bila je tema Teheranske konferencije održane od 28. studenog do 1. prosinca 1943. god. Kao jedan od zaključaka dogovorena je maksimalna pomoć u hrani i opremi partizanskom pokretu, kao i operacije komandosa na teritoriju Jugoslavije; CHURCHILL, 1985., sv. 5, 357. 180 PLENČA, 1967., 339. 181 TNA, WO 204/6662, 34A. 182 TNA, WO 204/6662, 35A, 36A, 37A. 183 TNA, WO 204/6662, 40A, 47A. 184 DASt, J.Z. 520, 24.12.1943. 185 PLENČA, 1967., 340.

52

zbjegova u Italiji.186 U sastav komisije sa Žankom krajem prosinca u Bari su prešli Mate

Jakšić i Zvonko Bešker. Sve su to bila tijela s preliminarnim sastavom kojeg je trebao

potvrditi VŠ. Još ranije u Bari su prebačene žene s djecom visokih partijskih dužnosnika

koje su na vrijeme sklonili od potencijalne opasnosti pod izlikom pripremanja uvjeta za

prihvat i zbrinjavanje izbjeglica.187

Pored organizacijskih problema koje je trebalo riješiti, rukovodstvo zbjega trebalo

se pobrinuti da se među pučanstvom nastavi i "politički rad". Skupovi i sastanci bili su

izvrstan poligon da se izbjeglicama, od kojih su nemali broj bile nepismene osobe, govori o

ratnoj situaciji, o stanju na bojišnicama diljem svijeta i u domovini.188 Bile su to prilike u

kojima se podizalo "moralno jedinstvo naroda", govorilo o bratstvu i jedinstvu, kao i

"domaćim izdajicama" koje ga pokušavaju narušiti. Sve su to bili elementi društvene

kohezije koji su trebali olakšati težinu života u zbjegu i nove izazove koji su se nametnuli

zbog novih dislokacija.

*

Posljednji dani 1943. bili su izrazito teški za mnoštvo izbjeglog stanovništva, kao i

za pučanstvo otoka na kojima su se izbjeglice nalazile. Problemi su se umnožili,

neizvjesnost pred svakim novim danom bila je više nego očita. Zalihe hrane bile su pri

kraju, higijenski uvjeti su bili loši, hladna zima je donijela i prve zarazne bolesti, a sve to

se nije moglo mjeriti sa strahom od novih njemačkih napada. Vijest o obveznom polasku

za Italiju bila je tragična za većinu, posebno žene i starce koji su se bojali da polaze na put

bez povrataka. Italija je u njihovoj svijesti bila mrska zemlja koja je još od Prvog svjetskog

rata imala neke zahtjeve prema Jugoslaviji, posebice istočnoj obali Jadrana, a ponašanja

talijanskih vojnika tijekom aktualnog rata bila su zastrašujuća. Premda su izbjeglice znale

da idu na teritorij koji su Saveznici oslobodili i dalje im je sjećanje na talijanske vojnike i

njihovo postupanje bilo predmetom mržnje i straha. Većina življa u svom životu nikada

nije putovala dalje od urbanog sjedišta svoje pokrajine, a poneki se nikada u životu nisu

pomakli iz svog naselja tako da je ovo bio put u nepoznato. Ljubav za rodni kraj i

privrženost zavičaju dodatno su pogoršavali psihološko stanje stanovništva u zbjegu.

Istovremeno kada je VŠ poslao zahtjev Saveznicima za prebacivanje izbjeglica u

Italiju, uputio je i zapovijed Vojnoj misiji NOVJ-a u Bariju od koje traži da se pošalju svi

186 O organizaciji, djelovanju i radu COZ-a, kao i zbjegovima u Italiji vidi sljedeće poglavlje. 187 HULJIĆ, 1983., 784-785, navodi žene - aktivistkinje sljedećih članova KP (Vicka Krstulovića, Drage Gizdića, Vice Buljana, dr. Oresta Žunkovića, dr. Miloša Žanka, dr. Josipa Smodlake, dr. Ljube Leontića i dr.). 188 PLENČA, 1967., 340.

53

parobrodi prema Komiži zbog evakuacije zbjega.189 Prema podacima iz ožujka 1944. god.

Misija u Bariju imala je u službi 13 parobroda, 19 motornih jedrenjaka i 3 motorna

čamca.190 Većina brodova bila je u lošem stanju budući da su ih više godina koristile

talijanske snage, a nakon kapitulacije ostali su na vezovima u lukama, često pod naletima

savezničkih bombardiranja. Dodatna nevolja je bila da su se upravo krajem godine

pokvarili parobrodi "Bakar" i "Makarska", pa je bilo potrebno sve te brodove poslati na

remont koji je trajao deset dana.191 Uvjeti transporta bili su otežani lošim zimskim

vremenom i nesigurnošću plovidbe zbog mogućih njemačkih napada.192 Iz tog razloga

Saveznici su preuzeli obvezu transporta izbjeglica vlastitim brodovima193 i to tempom od

1.000 ljudi dnevno.194 Potvrda savezničke pomoći oko prijevoza izbjeglica u Italiju

dobivena je na razgovorima početkom siječnja 1994. na Visu koji su vođeni između

Fitzroy Macleana i Vojne misije NOVJ-a u Italiji koju je predvodio Vladimir Velebit.195

Etapne stanice zbjega organizirane su na otocima Šolti, Braču i Hvaru odakle su se

izbjeglice prebacivale na Vis, posljednju etapnu stanicu, gdje su se vršile pripreme za

ukrcavanje na brodove za Italiju. Svrha sabirno-etapnih stanica, posebice posljednje na

Visu, bila je sanitetski i trijažno obraditi izbjeglice, osigurati da se ne ide u zbjeg s nekom

znatnom prtljagom, kao i izdvojiti one koji su bili sposobni za borbene postrojbe. Takvima

je put u Italiju bio zabranjen. Najznačajnije prihvatilište izbjeglica, na putu za Italiju, bilo

je u Komiži u crkvi "Gospe gusarice", a stožer za prihvat i prebacivanje bio je u privatnoj

kući Kate Žuanić.196 Posljednjeg dana 1943. god., s izbjeglicama na Vis stizale su i ostale

mornaričke i kopnene snage iz Dalmacije sklanjajući se pred prijetnjom od njemačkog

napada. Snage 26. divizije NOVJ-a koncentrirale su se na Visu u skladu s odlukom da se

ovaj otok brani od neprijateljskog napada, osiguravajući tako koridor za odlazak zbjegova

prema Italiji.

189 ZB. NOR., VIII, 1, dok. 163, depeša 267, 460. 190 ZB. NOR., VIII, 2, dok. 23, 76-80. 191 NOB U DALMACIJI, 9, dok. 507-508. 192 ZB. NOR., VIII, 1, dok. 163, depeša 284, 460-463. 193 Saveznici su za plovidbu Jadranom i za komunikacije s partizanima, transport hrane i ostalog materijala, a također i izbjeglica, koristili motorne torpedne čamce (Motor Torpedo Boats /MTB/) čija je dužina bio oko 22 m, nosivost oko 47 tona, a brzina između 33 i 40 čvorova; TNA, CAB 122/729, 8. 194 NOB U DALMACIJI, 10, dok. 3, 15-18. 195 ZB. NOR., VIII, 1, dok. 163, depeše 323 i 332. U odvojenim razgovorima koje su s Macleanom vodili Maks Baće, zapovjednik 26. divizije i Josip Černi, zapovjednik Mornarice NOVJ-a, sa svojim zamjenikom Srećkom Manolom, obećana je djelomična potpora britanskih Saveznika obrani otoka, što su partizanski predstavnici primili sa skepsom zbog lošeg iskustva prilikom obrane Korčule kada je saveznička pomoć zakazala. Usp. HULJIĆ 1979., 222-223; GIZDIĆ, 1964., 8. 196 HULJIĆ, 1979., 296; DASt, J.Z. 520, 30. 12.1943. i passim.

54

Prvi polazak izbjeglica za Italiju bio je 30. prosinca 1943., kada je na dvama

partizanskim i jednim britanskim ratnim brodom otišla skupina od 2.600 ljudi.197 Najveći

udio ove skupine činili su bolesnici i nesposobni, žene sa sitnom djecom, te manji broj

staraca. S ovim zbjegom u Italiju je krenuo Ivo Tijardović, poznati skladatelj, kao i Mate

Barbić, član COZ-a. Prilikom polaska izvođene su borbene pjesme, a bio je priređen i

"topli drugarski ispraćaj".198 Sutradan, 31. prosinca, također je otpremljeno novih 3.500

izbjeglica za Italiju.199

Prvih nekoliko dana 1944. god. nastavljen je intenzivan prijevoz izbjeglica. Dobra

organizacija na svim razinama, kao i koordinacija s britanskim Saveznicima učinili su da

cijeli proces teče glatko i bez većih zastoja. Jedini otežavajući čimbenik bilo je povremeno

loše vrijeme za kojeg je bilo riskantno isploviti, pa bi u najgorem slučaju plovidba bila

odgođena za sutradan. 3. siječnja nedostajalo je brodova pa je otpremljeno za Bari samo

300 ljudi, a na Visu je na transport čekalo 8.000 izbjeglica. Partizanski brodovi bili su

zauzeti prebacivanjem vojnika s Hvara i Brača na Vis, a tom prilikom prebačeno je i 2.500

novih izbjeglica. Dok je Vis za izbjeglice bio samo tranzitna postaja, za vojnike je to bio

novi borbeni položaj. Prvi put se javila ideja među partizanskim rukovodstvom da bi

trebalo u zbjeg uputiti i stanovništvo otoka Visa kako bi se njihovi domovi iskoristili za

smještaj vojske.200 Do 5. siječnja u Italiju je odaslano oko 6.650 ljudi u zbjeg, a na otoku

se nalazilo 10.620 novih koji su čekali svoj prijevoz. Toliki broj ljudi bio je raspoređen u

dva najvažnija naselja u Visu (5.730)201 i u Komiži (4.890).202 Sljedeći zabilježeni polazak

bio je 6. siječnja kada je s Visa otpremljena za Bari skupina od 2.100 izbjeglica, a tako

veliki kontingenti nastavljeni su i sljedećih nekoliko dana. Do 9. siječnja otpremljeno je u

Italiju oko 9.000 osoba, a do 12. siječnja broj otpremljenih se popeo na 15.000.203

Razdoblje od 30. prosinca 1943. do 12. siječnja 1944. god. spada u doba najintenzivnijeg

prijevoza izbjeglica s Visa u Italiju. U nepunih 15 dana intenzivnog prometa savezničkih i

partizanskih brodova prebačen je najveći dio zbjegova s područja srednje Dalmacije. S

197 Ovaj prvi transport imao je neugodnu plovidbu zbog nemirnog mora i velike zime. Sretno su stigli u Bari 31. prosinca 1943. god. Usp. NOB U DALMACIJI, 10, dok. 3, 15-18. 198 GIZDIĆ, 1962., 887. 199 GIZDIĆ, 1962., 888. 200 GIZDIĆ, 1964., 13-14. 201 DASt, J.Z. 415, popis zbjega u Visu s područjima dolaska (Mljet 23, Pelješac 962, Korčula 915 [uključujući 148 Židova], makarsko područje 1.131, Brač i Šolta 1.404, i Hvar 1.295). Na dokumentu je naknadno dopisan datum "12-I-44", premda se analogijom iz drugih izvora može utvrditi da je to stanje od 5. siječnja 1944. 202 GIZDIĆ, 1964, 18; (Makarsko primorje 1.960, Split 1.116, Hvar 743, Brač i Šolta 708, Omiš 90, Židova 140 i 133 iz raznih drugih područja). 203 DASt, J.Z. 415, dok. od 27. 9. 1944. sa sumarnim popisima i passim; GIZDIĆ, 1964., 32.

55

njima u zbjeg je upućeno 208 članova partije koji nisu bili sposobni za operativne vojne

zadaće, ali su zato bili "politički jaki", s iskustvom u političkom i partijskom radu.204

Njihova zadaća bila je političko educiranje zbjegova, uvođenje partijskih ideja i stavova u

svakodnevni život, kao i izgradnja slike o narodu i njihovoj privrženosti Titu i odlukama

AVNOJ-a u očima Saveznika. U radu sa zbjegom vodeću ulogu trebali su preuzeti NOO, te

organizacije AFŽ-a i USAOH-a.

*

U siječnju se paralelno s intenzivnim polascima zbjegova za Italiju unutar NOVJ-a

pojavila dvojba oko uloge Visa u daljnjim vojnim akcijama, a time posredno i kao

tranzitnog središta zbjegova za Italiju. Nakon katastrofalnog gubitka Korčule i povlačenja s

Mljeta, uslijedilo je 11. siječnja njemačko iskrcavanje na Šoltu, a dva dana kasnije na Brač.

Partizanske postrojbe blagovremeno su se povukle na Hvar i Vis, tako da nisu pretrpjele

gubitke u ljudstvu. Snage stacionirane na Visu kao i glavni Operativni štab za obranu otoka

i Oblasni komitet KPH bili su svjesni trenutne situacije, neposredne opasnosti, ali i

važnosti otoka kao posljednjeg bastiona u obrani Mornarice, zbrinjavanja ranjenika,

posljednje etapne stanice zbjegova prema Italiji te i komunikacijske točke sa Saveznicima.

Odlučna i čvrsta obrana otoka činila se jedinim rješenjem, jer bi njemačko osvajanje otoka

ili pak njegovo napuštanje imalo dramatične posljedice. Kada su se Nijemci 19. siječnja

iskrcali na otok Hvar "Viška dilema" je bila na vrhuncu.205

Za razliku od Mornarice NOVJ-a i 26. divizije smještene na otoku, 8. dalmatinski

korpus je smatrao da se otok ne može obraniti pa je zahtijevao izvlačenje 800 vojnika na

kopno s kojima bi se kompletirala 13. brigada, a da na otoku ostanu samo pomoćne

postrojbe.206 To bi značilo definitivno prepuštanje otoka njemačkim snagama. Energično

izmjenjivanje depeša između 8. korpusa i Mornarice s 26. divizijom na Visu ukazivalo je

na veliku razliku u stavovima.207 Vrhovni štab je s pozornošću pratio cjelokupnu situaciju

tražeći najbolje rješenje. Dvojba između čvrste obrane otoka, koja bi mogla završiti novim

velikim gubicima ili prebacivanjem snaga na kopno za predviđene operacije, riješena je 20.

siječnja 1944. kada je VŠ uputio depešu u kojoj se traži utvrđivanje otoka, postavljanje

prepreka i mina i traženje cjelovitije savezničke pomoći.208 Ovom odlukom Vrhovnog

štaba otok Vis je dobio povijesno značenje u NOB-u kako zbog svoje uloge u transportu

204 NOB U DALMACIJI, 10, dok. 26, 147. 205 VASILJEVIĆ, 1978., 89-91. 206 ZB. NOR., VIII, 1, dok. 163, depeša 316, 466. 207 HULJIĆ, 1979., 218-229. 208 ZB. NOR., VIII, 1, dok. 187, depeša 8, 526.

56

zbjegova, tako i zbog formiranja snažne vojno-pomorske baze NOVJ-a koja će u sljedeće

dvije godine biti poprište važnih događaja koji su vodili do konačnog završetka rata.209

Međutim, ovakav razvoj situacije negativno se odrazio na stanovništvo otoka koje je, na

vlastitu žalost, bilo prisiljeno krenuti putem brojnih zbjegova koji su prešli preko otoka.

Tako je krajem veljače i početkom ožujka 1944. na put za Italiju otpremljeno 3.784

stanovnika Visa koji su svoje kuće prepustili za potrebe vojske i tranzita drugih

zbjegova.210

*

Završetkom prve faze intenzivnih prijevoza hrvatskih zbjegova u Italiju sredinom

siječnja 1944., započinje druga faza koja, za razliku od prve nema takav intenzitet u broju

prebačenih ljudi i kratkoći vremena, a potrajat će sve do kraja listopada 1944. god. Pored

smanjenog intenziteta prijevoza i manje akumulacije izbjeglica na jednom prostoru

pripravnih za transport, u ovoj fazi proširen je broj područja s kojih su izbjeglice krenule u

zbjeg. Zbjegovi se početkom 1944. proširuju na sjevernu Dalmaciju, jednako na otoke i

kopno, a zamjećuje se i polazak u zbjeg manje grupe ljudi s područja Like. Zbjegu će se

pridružiti i Židovi koje su Talijani bili konfinirali u Kamporu na otoku Rabu. Isto tako,

potrebno je uočiti povode i uzroke polaska u zbjeg koji se u pojedinim slučajevima

mijenjaju u odnosu na dotadašnje.

Stanovništvu je prijetila opasnost zbog stalnih vojnih operacija koje su se vodile u

sjevernoj Dalmaciji. Sukobi su se vodili uz promjenjivu ratnu sreću tako da su teritoriji

prelazili iz ruke jednih u druge. Takvo stanje je dodatno utjecalo na stav stanovništva da je

potrebno krenuti putem kojim su prethodno krenule izbjeglice iz srednje Dalmacije. Vijesti

o teroru i pljački njemačkih i četničkih snaga posebno su bile uzrok zbjegova s prostora

Kistanja, Knina, Benkovca, Drniša i Šibenika.211 Uzroke dolazaka zbjegova s područja

Vodica i Like partizani su tumačili operativnim razlozima.212 Naime, nisu mogli pristupiti

poduzimanju akcija protiv okupatora bez da prethodno uklone domaće stanovništvo koje se

nalazilo u opasnosti. Na otocima je vladala velika nestašica hrane što je bilo neposredan

povod da se ostavi vlastiti dom i krene prema Visu.213 Zbog opće nesigurnosti na

osvojenom području Nijemci su početkom veljače 1944. god. izdali zapovijed o hvatanju

ili deportiranju muškog stanovništva primorskog i otočnog područja koje je trebalo staviti

209 Usp. TRGO, 1964., 19-35; PLENČA 1964a, 107-130; PLENČA 1964b, 184-196; HULJIĆ, 1983., 779-788. 210 Usp. PLENČA, 1964b, 184-196; HULJIĆ, 1979., 298. 211 VLASNOVIĆ, 1978., 981. 212 DASt, J.Z. 414, 5.08.1944. 213 ZB. NOR., VIII, 2, dok. 94, 314-319.

57

u službu ustaških postrojbi ili deportirati u slučaju iskrcavanja Saveznika da ne bi doveli u

pitanje obranu prostora. Također, zapovjeđena je vremenska priprema za evakuaciju

civilnog stanovništva s obale iz istih razloga.214 Ovi su njemački postupci povećavali

bojazan kod civilnog stanovništva koje bi se radije odlučivalo na zbjeg, nego da ih se stavi

u službu njemačkih i ustaških postrojbi.

U veljači 1944. god. uslijedilo je prebacivanje izbjeglica iz sjeverne Dalmacije

najviše iz Vodica, Šibenika, Biograda, Benkovca, Kistanja, sa zadarskog i šibenskog

otočja, a organizirani su i manji prolazni logori na Kornatima i Dugom otoku. Također je

bila formirana etapna stanica na Murteru kojoj su gravitirale izbjeglice sa zadarskog i

šibenskog prostora. Kroz etapnu stanicu u Murteru prošlo je 4.000 izbjeglica s područja

Vodica, 399 iz Zadra, 288 iz Biograda, 653 iz Like i 1.929 iz Šibenika. Kopnene etapne

stanice formirane su u selu Brštanovo pod planinom Moseć, u selu Danilo Kraljici kod

Šibenika i u Paršićima u Bukovici. Kroz te stanice prošlo je 1.065 izbjeglica iz Kistanja,

185 iz Drniša, 803 iz Knina, 108 iz Muća i 384 iz Benkovca. 215

Zbjegovi su se stvarali na okupiranom teritoriju, pa bi se na različite načine pod

okriljem noći prebacivali na slobodni teritorij, gdje su bile organizirane etapne stanice s

kojih su se brodovima upućivali na Vis. Kroz proljeće i ljeto 1944. organizirali su se

zbjegovi na kopnu koji su se kretali iz unutrašnjosti prema obali do unaprijed utvrđenih

etapnih stanica, odakle bi se malim brodovima prebacivali do obližnjih neokupiranih

otoka. Kopnene putove kojima se prilazilo obali koristile su partizanske postrojbe kao

svoje komunikacijske veze, pa je te dionice štitila vojska koja je izviđanjem potvrđivala

vrijeme kad je povoljno krenuti u zbjeg. Veće skupine su imale oružanu pratnju, a starci i

djeca često su bili nošeni da bi se što brže i sigurnije prošlo kroz opasna područja.

Najznačajnije obalne etapne stanice bile su Cerovac pod Velebitom, Modrave kod Murtera,

Prosike, Sovlja kod Tribunja i Peleš. S tih točaka zbjegovi bi se prevozili do Lavse, Žirja i

Kornata,216 gdje bi se čekalo i više dana do dolaska broda koji će ih prebaciti na Vis.

Etapne stanice na otocima, zvane i relejne stanice jer su imale i vojno-obavještajnu

funkciju, imale su uvjete za smještaj, prehranu i zdravstvenu zaštitu zbjegova. Ovo je

posebno bilo važno ako bi se na transport za Vis čekalo više dana. Taj posao obavljale su

mornaričke postrojbe 2. i 3. Pomorskog obalnog sektora koje su koristile svoje brodove za

214 ZB. NOR., VIII, 2, dok. 188, 627-629. 215 Ovi brojčani podaci preuzeti su iz PLENČA, 1964b, 184-196, koji ih citira koristeći ŠKOMRLJ, 1961., 188-193. Točnost ovih brojeva nije potvrđena izvorima, zato ih treba uzeti s rezervom. 216 ZB. NOR., VIII, 2, dok. 31, 95-97. Ustaljene pomorske veze bile su: Kornati - Dugi otok - Modrava, Žirje - Tribunj - Peleš. S Dugog otoka povremeno su plovili brodovi za Krk preko Oliba, za Podvelebitski kanal kroz Povljanski kanal i Ljubač, a za Zadar kroz Ždrelac i Pašmanski kanal. Usp. VASILJEVIĆ, 1978., 98.

58

prijevoz zbjegova nakon povratka s akcija ili bi iskrcavši izbjeglice na Visu ukrcali

naoružanje i hranu koja je pristizala od Saveznika. Problemi zbjegova nisu bili više tako

akutni, pa su se transporti prilagođavali ratnim okolnostima, kao i mogućnostima

Mornarice NOVJ-a. Već u ožujku 1944. Štab mornarice je tražio od postrojbi 2. i 3. POS-a

da nagovaraju narod protiv napuštanja vlastitih domova osim ako je u pitanju krajnja

neophodnost.217 Ostalo je zabilježeno i nekoliko nesreća među kojima je svakako jedna od

većih tragedija kada je njemački zrakoplov nedaleko od Sali mitraljirao brod pun žena i

djece, pri čemu je ubijeno 15, a ranjene 24 osobe.218 Također, južno od Kornata dogodila

se tragedija kada je njemački torpedni čamac zarobio oko 210 ranjenika i izbjeglica na

četiri broda.219

Saveznici su se posebno zalagali za zbrinjavanje 211 Židova koji su bili smješteni

na otoku Rabu, još od kada su ih tamo Talijani internirali za vrijeme okupacije. Prepiska o

ovom problemu vodila se između Savezničkog stožera u Alžiru i britanskog Ministarstva

rata još od studenog 1943.220 Odlučeno je da se zamoli partizanske snage da pomognu

Židovima novčano kako bi im se olakšao boravak i odlazak u Italiju, a kasnije su zamolili

partizane da ih svojim brodovima transportiraju u Italiju, što je i učinjeno.221

*

Zbjegovi koji su krenuli prema Italiji od sredine siječnja pa kroz čitavu 1944. god.

imaju različito obilježje od onih s kraja 1943. i samog početka 1944. god. Više se ne bilježi

takva masovnost niti toliki intenzitet pokreta i transporta u tako kratkom vremenu.

Transport prema Bariju sve više preuzimaju partizanski brodovi, a britanski se koriste sve

rjeđe. U očuvanoj "Evidenciji odlazaka Zbjega"222 za razdoblje od 1. travnja do 18. rujna

1944., kada je zabilježen posljednji zbjeg, upisano je 68 isplovljenja partizanskih i samo

osam isplovljenja britanskih brodova. Dok za savezničke brodove stoji samo naznaka

"engleski" za partizansko brodovlje naveden je naziv broda, te vrsta i broj izbjeglica koje

se prebacilo u Italiju.223 Pored brodskih zabilježeni su i zrakoplovni transporti kojima su se

prebacivala djeca iz Like, Korduna, Banije, Slavonije i Kupresa, pa je u sedam letova u

Italiju prebačeno oko 600 djece sa 100 odraslih osoba.

217 ZB. NOR., VIII, 2, dok. 57, depeša 311, 175. 218 ZB. NOR., VIII, 2, dok. 94, 318. 219 ZB. NOR., VIII, 2, dok. 112, 383-384. 220 TNA, CAB 122/729, passim. 221 TNA, CAB 122/729, 4. 222 DASt, J.Z. 2, Evidencija odlazaka Zbjega. 223 Motorni jedrenjak i parobrod su tipovi brodova koje su partizani koristili za transporte do Italije. Brodovi koji su najčešće plovili prema "Evidenciji" bili su motorni jedrenjaci "Velebit", "Otac Petar", "Dinara", "Ban Jelačić", a parobrodi "Bakar", "Makarska", "Morava" i "Cetina".

59

Nakon što je rukovodeći kadar Centralnog odbora zbjega prešao s izbjeglicama u

Italiju, na Visu se formirala Komisija za prihvat izbjeglica (kasnije nazvana Centralna

komisija zbjega) koja je od lipnja 1944. promijenila svoje sjedište iz Komiže na otok

Biševo pokraj Visa.224 Komisija je djelovala do početka studenog 1944. kada je raspuštena

prema direktivi Okružnog NOO-a Vis.225 Ovo tijelo obavilo je veliki posao i kroz rad

njegovih aktivista prošle su gotovo sve izbjeglice koje su upućene u Italiju. Od prvog

transporta 30. prosinca 1943. pa do posljednjeg 18. rujna 1944. god.,226 Komisija je

zabilježila polazak 34.995 osoba koje su upućene u zbjeg. Prema razdobljima, najviše je

ljudi upućeno do kraja travnja 1944. - 27.791 izbjeglica, a zatim u svibnju 2.824, u lipnju

1.624, u srpnju 1.785, u kolovozu 594, i u rujnu 377 osoba.227 Rad Komisije u ratnim

uvjetima prvih zbjegova iz siječnja 1944. sa svim pogreškama i nedostacima, unaprijeđen

je stečenim iskustvom koje se kasnije, s velikom pažnjom, primjenjivalo na nove zbjegove.

Ovako veliki broj ljudi zahtijevao je vođenje detaljne evidencije, sistematizaciju poslova,

političku pažljivost, umijeće kontrole nad masama, higijensku osjetljivost, kao i smisao za

razne detalje koji su se znali pojavljivati. Razvijen je sustav rada koji je onemogućavao

pojavu kaosa i gužvi. Detaljno su propisani uvjeti pod kojima se netko mogao slati u zbjeg:

obitelji partizanskih boraca imale su prednost pri polasku u zbjeg, osobe koje su bile vojno

sposobne bi se zaustavljale, politički neistomišljenici bi se slali ali bi se držali pod

posebnom prismotrom, a neke osobe koje su bile antipartijski nastrojene prisilno bi se slale

u zbjeg.228 Bio je povećan oprez zbog pojave dezerterstva, neprijateljskih špijuna i ostalih

"sumnjivih lica". U zbjeg je poslana grupa književnika, slikara i ostalih umjetnika.229

Propisi su nalagali da se prilikom tranzita zbjega kroz Vis, a kasnije kroz Biševo,

vodi računa o osobnoj higijeni, zdravstvenim uvjetima i sprječavanju širenja zaraznih

bolesti. Kod pojedinaca u zbjegu nije bila razvijena svijest o osobnoj higijeni pa se

pristupalo različitim metodama "raskuživanja" koje su često uključivale ponekad prisilno

šišanje, pranje u morskoj vodi, paljenje odjeće kao i ostale "interventne" metode.230

224 DASt, J.Z. 414, 10. 6. 1944., Oblasni NOO Dalmacije upućuje dopis Okružnom NOO-u srednjodalmatinskog otočja. 225 DASt, J.Z. 414, 3. 11. 1944. 226 Posljednjim službenim transportom izbjeglica od 18. rujna 1944. prevezeno je 74 osoba s područja Trogira i Solina, međutim u "Evidenciji" zabilježen je s nadnevkom 13. listopada prijevoz partizanskih bolesnika i talijanskih državljana što ne pripada izbjegličkim transportima. Usp. DASt, J.Z. 2, Evidencija odlazaka Zbjega. 227 DASt, J.Z. 415, Dopis Centralne komisije zbjega na Biševu upućen Okružnom NOO-u od 27. studenog 1944. 228 DASt, J. Z. 507, Popis osoba koje su u zbjeg dovedene prisilno, te podaci o njihovom djelovanju. 229 DASt, J.Z. 415, Popis zbjega umjetnika i književnika. 230 DASt, J.Z. 414, 15. 3. 1944., 10. 6. 1944.

60

Liječnički pregledi bili su obvezni, pri čemu je ženama dodijeljena liječnica, a muškarcima

liječnik. Neko vrijeme liječničke poslove vršio je liječnik - njemački zarobljenik.231 Pazilo

se da se održi minimalna razina osobne higijene jer su Saveznici imali često prigovore toga

tipa pa je i na tom planu dolazila do izražaja "partijska" disciplina.

Za vrijeme čekanja prijevoza za Italiju zbjegovi su bili smješteni po privatnim

kućama Višana koji su prethodno otišli u zbjeg, kasnije na Biševu, gdje je organizirana

prehrana u većim kuhinjama koje su se opskrbljivale savezničkim pošiljkama, rijetko

ulovljenom ribom ili kojom drugom domaćom namirnicom. Jelovnik je bio siromašan,

hrana se sastojala iz sljedećih namirnica: brašna, riže ili sočiva ili juhe u prahu, rijetko

mesa ili ribe, mornarske juhe, konzerviranih jaja u prahu, ulja ili slanine, a kao desert bilo

je marmelade ili kompota.232

Ukrcajem na brod za Italiju tek je dolazio najteži dio puta koji je znao potrajati do

dva dana. Strah od puta preko mora često su kod izbjeglica znao prouzročiti napade

nervoze i različite fizičke ispade zbog kojih su liječnici trebali intervenirati. Žene s malom

djecom ili u trudnoći posebno su teško proživljavale transport u Italiju. Mučnine na moru

bile su česte a javljale su se kao posljedica nemirnog mora, nedostatka pitke vode, kao i

psihoza koje su se javljale u klaustrofobičnoj utrobi broda.233 Većina se bojala mora jer

nisu znali ni plivati što je predstavljalo realni strah u slučaju havarije ili napada

neprijatelja. Za sve njih to je bio put u nepoznato nad kojim je lebdjela pomisao da više

nikada neće vidjeti rodni prag. Međutim, umjesto rodnog praga na vidiku je bila Italija.

231 DASt, J.Z. 414, 8.06.1944. 232 DASt, J.Z. 414, Tablica ishrane od 15. 6. 1944. 233 KLISURA, 2007., 26 opisuje plovidbu Jadranom: "Brod kojim smo krenuli zove se 'Otac Petar'. To je veliki motorni jedrenjak, zapravo div prema ostalima. Međutim, i on noćas jedva odolijeva valovima. Na izlasku iz viške luke bura kao da nas je čekala, pa je pojačala snagu i bijesno more je pjenilo. Iako jak i stabilan brod na tim valovima je izgledao kao igračka. Velikom broju ovih ispaćenih putnika more je pozlilo, pa su po brodskoj palubi i u njegovoj utrobi ležali kao mrtvaci… A kad je ujutro svanulo i bura popustila, ljudi su se pridizali, izlazili na palubu i pogledima nastojali uočiti obalu tuđe zemlje."

61

5. ITALIJA

Povijest hrvatskih zbjegova Drugog svjetskog rata u Italiji počinje uplovljavanjem

parobroda "Bakar" u luku Bari početkom listopada 1943. god. Ova plovidba otvorila je put

brojnim zbjegovima koji će se slijevati u sljedećih godinu dana prema južnoj Italiji.

Premda su izaslanici Mornarice NOVJ-a Machiedo i Armanda zaplovili prema Bariju samo

uz podršku Pokrajinskog komiteta KPH-a, uspjeh njihove akcije pozdravio je i Vrhovni

štab predvođen Titom. Ostvareni kontakti sa Saveznicima bili su pozitivni; 29. listopada

1943. formirana je Delegacija NOVJ-a sa sjedištem u Bariju, koja je razvila svoje

djelovanje kao vojno predstavništvo u inozemstvu. Delegacija je imala svoje odsjeke

(pomorsko-brodarski, tehnički i glavnu intendanturu) s pododsjecima koji su svestrano

djelovali na suradnji sa Saveznicima, kao i pomoći vojnim postrojbama u domovini.234

Prvi rezultati rada Delegacije NOVJ-a u Bariju bit će organiziranje Prve prekomorske

brigade sastavljene od jugoslavenskih interniraca, koji će već krajem listopada biti odaslani

u domovinu, a čiji je prvi vatreni okršaj u njemačkom napadu na Korčulu završio brojnim

žrtvama. Uskoro su zaredale i druge prekomorske brigade koje su sve odreda slane u

domovinu, a kasnije inkorporirane u već postojeće divizije i korpuse NOVJ-a.235 Pored

rada na osnivanju brigada, Delegacija je od Saveznika uspjela dobiti većinu brodova koje

su Talijani oteli za vrijeme okupacije i osposobiti ih za plovidbu i ratne operacije.

Najvažniji rezultati rada Delegacije NOVJ-a (kasnije Vojne misije NOVJ-a) u pregovorima

sa Saveznicima, bili su svestrana pomoć u hrani, naoružanju, vojnoj podršci u operacijama,

a na kraju i prihvatom hrvatskih zbjegova.

Boravak zbjegova na području Italije može se podijeliti na dvije faze. Prva faza

uključuje vrijeme od dolaska prvog zbjega u Bari 31. prosinca 1943. do polaska zadnjeg

zbjega za Egipat 11. lipnja 1944. god. i naziva se "tranzitno razdoblje". Druga faza,

nazvana "razdobljem stalnog boravka", uključuje vrijeme od 12. lipnja 1944. pa do 6.

ožujka 1945. kada je provedena repatrijacija posljednje skupine. U ovom poglavlju

analiziraju se ove dvije faze, dok se proces repatrijacije promatra u posebnom poglavlju

zajedno s egipatskim. Kroz kretanja hrvatskih zbjegova po talijanskim logorima, kao i

njihovu odašiljanju u Egipat konstruira se slika o političkom, društvenom, kulturnom,

zdravstvenom, intelektualnom te svakom drugom aspektu života u zbjegu.

234 ZB. NOR., VIII, 1, dok. 48, 148-150. 235 ANIĆ, 2005., 182.

62

5.1. Tranzitno razdoblje

S početkom pristizanja zbjegova u Italiju bilo je očito da se oni tamo neće moći

trajno smjestiti. Južna Italija bila je prostor na kojem su se intenzivno gomilale savezničke

snage za prodor prema sjevernoj Italiji. Pored vojske, logori južne Italiji bili su pretrpani

internircima, koje su Talijani, za vrijeme fašističkog režima, iz političkih i vojnih razloga

zatvarali ili iskorištavali kao radnu snagu. Prema podacima koje je Kraljevska

jugoslavenska vlada dostavila savezničkim snagama broj interniraca kretao se između 70 i

80 tisuća.236 Pored jugoslavenskih državljana bio je u internaciji i veliki broj Grka, što je

savezničkim snagama stvaralo teškoće kako u održavanju kontrole, tako u prehrani,

koordinaciji i smještaju tako velikog broja ljudi. Brzi povratak u matične zemlje bio je

nemoguć, pa se pristupalo različitim metodama kontrole i obuzdavanja nad bivšim

internircima. Oni su sada bili slobodni ljudi koji su imali svoja prava, te ih se nije moglo

prisiljavati na rad ili popunjavanje vojnih postrojbi. Savezničke snage su smatrale da se

problem interniraca treba riješiti zajedno s vladom zemlje odakle oni potječu. U tom smislu

konačni sud o njihovom potencijalnom novačenju u vojne postrojbe donosila je njihova

domicilna vlada, koja je u ovom slučaju bila Kraljevska vlada u egzilu.237

Većina jugoslavenskih interniraca bili su ljudi koji su za vrijeme talijanske

okupacije kao pripadnici NOP-a pružili otpor okupatoru, ili su bili simpatizeri NOP-a,

članovi njihovih obitelji i ostale osobe koje su Talijani smatrali opasnim za njihove

namjere. Takav sastav interniraca nije odobravao djelovanje Kraljevske vlade niti ju je

nakon što je upoznat s odlukama 2. zasjedanja AVNOJ-a smatrao "svojom vladom".

Delegacija NOVJ radila je na tome da ukaže savezničkim snagama kako većina interniraca

ne podupire Kraljevsku vladu već partizanski pokret kojemu ih treba i pridružiti ako su

sposobni za borbu.

Među internircima nalazio se i manji broj četnika koji su bili na liniji Kraljevske

vlade često izazivajući nerede i sukobe u logorima zbog različitih političkih i nacionalnih

gledišta. Tako je s kapitulacijom Italije u Bari prispjela skupina od 50 četnika koji su radili

nerede po gradu šireći propagandu protiv partizanske i britanske suradnje. Jednom

prilikom upali su u glavni hotel, u gradu, prijeteći američkim časnicima strijeljanjem zbog

opskrbljivanja partizana.238 Također, savezničkim snagama je jasno da se četnici bore s

236 TNA, WO 204/2871, 4. 237 TNA, WO 204/2871, 14. 238 TNA, WO 204/2871, 37.

63

njemačkim snagama protiv partizana na području Jugoslavije, a sumnjali su da četnici u

Bariju vrše špijunažu za Nijemce.239

Ovo stanje, koje se nametnulo Saveznicima koji su balansirali između Delegacije

NOVJ-a tj. partizanskog pokreta, i rojalističkih snaga koje su debelacijom imale pravnu

snagu na području okupirane Jugoslavije, bit će problem koji svoje rješenje dobiva u prvoj

polovici 1944. kada hrvatski zbjegovi sa snažnom partizanskom kontrolom stižu na prostor

južne Italije. Britanci su za pomaganje pokreta otpora na prostoru Balkana formirali

Postrojbu 133 ("Force 133") čiji se glavni stožer nalazio u Kairu, a imali su i

predstavništvo u Bariju. Bila je to postrojba podređena Savezničkom vojnom stožeru s

političkim i vojnim pravima u odnosu na snage pokreta otpora u balkanskim zemljama, sa

zadaćom održavanja veze s partizanima u Jugoslaviji. Djelovanje Saveznika i njihov odnos

prema zbjegovima dio je procesa ukupnog odnosa prema ratnim prilikama na području

Jugoslavije.

*

Dolazak velikog broja izbjeglica s istočne obale Jadrana od zadnjeg dana 1943.

god. pa dalje značio je za Saveznike veliki strateški posao oko prihvata ljudi, njihova

smještaja, svakodnevne dostave hrane, kao i ostalih životnih potrepština. Unutar

savezničkih snaga postojalo je nekoliko institucija koje su bile specijalizirane za potrebe

izmještenog civilnog stanovništva. Na prvom mjestu postojala je Potkomisija za izmještene

osobe (Displaced Persons Sub Comission), zatim Potkomisija za ratne zarobljenike (P. W.

Sub Comission), i već spomenuta Postrojba 133.240 Sve ove sekcije trebale su surađivati s

Delegacijom NOVJ-a koja je predstavljala stranu s koje su zbjegovi pristizali. Delegacija

je izvršavala zapovijedi VŠ NOVJ-a koje su se, među ostalim, odnosile i na probleme

zbjegova. Zbog velikog broja ljudi koji su pristizali u prvim danima 1944. Saveznici su

poduzeli žurne operacije koje su podrazumijevale čišćenje prostora na kojima će se

privremeno smještati zbjegovi. Brigadir Mortimer, zapovjednik 4. obalne postrojbe (4.

Beach Gp.) dobio je zadaću da preuzme odgovornost za prihvat zbjegova i organiziranje

trajnih logora na "peti" Italije za najmanje 20.000 ljudi, a bojnik H. S. Walter, zapovjednik

3. okružja, dobio je zapovijed organizirati zapovjedništvo u stožeru 2. okružja, odakle će

koordinirati transportom zbjegova iz Visa za Italiju i njihovim iskrcavanjem u Bariju.

Kako je već u prvom većem zbjegu s Visa pristigao veliki broj ljudi bilo je

očigledno da se takav broj neće moći smjestiti u logorima južne Italije. Sama po sebi

239 TNA, WO 204/2872, 147. 240 TNA, WO 204/6662, 167A/1.

64

nametala se potreba da se zbjegovi upute na neku drugu lokaciju gdje bi se mogli smjestiti.

Takva je lokacija trebala biti izvan vojnih operacija, pogodna za žene, djecu i starce, kao

većinu zbjega, a također i za dostavu pomoći u hrani i ostalim životnim potrepštinama. Još

u prosincu 1943. Saveznici su se usuglasili da će se zbjegovi s područja Jugoslavije

prosljeđivati na Bliski istok.241 Kao povoljnu lokaciju Saveznici su još u prosincu 1943.

vidjeli Egipat, prostor Sueza, istočno od toka rijeke Nil. To je bio prostor gdje su bile

stacionirane snage 8. britanske armije 1942. za vrijeme El Alameinskih bitaka, a kasnije,

nakon što su Saveznici u svibnju 1943. ostvarili kontrolu nad Sredozemljem od Gibraltara

do Aleksandrije, Egipat postaje strateška baza na razmeđi triju kontinenata. Pozicija se

pokazala idealnom, jer su se uz malu logističku pomoć mogli podići šatori i omogućiti

ostali neophodni uvjeti za život. Prevelika udaljenost od domovine i nenaviknutost na

afričku klimu bili su glavni argumenti koje je Delegacija NOVJ-a u Italiji podastirala

savezničkim snagama. Međutim, Vrhovni štab NOVJ-a bio je svjestan neodrživog stanja

zbjegova u Italiji i prenapučenosti logora, koji su sa svakim novim zbjegom dosizali

kritičnu razinu, pa je pristao na transportiranje zbjegova u Egipat.242

Pregovore sa Saveznicima oko upućivanja zbjegova za Egipat predvodio je

Vladimir Velebit, zapovjednik Vojne misije NOVJ-a pri Savezničkom zapovjedništvu za

Srednji istok,243 koji je o svemu potanko izvješćivao Vrhovni štab NOVJ-a kao zadnju

instancu pri donošenju odluka koje bi se dostavljale Saveznicima. Pregovori koji su

započeti početkom siječnja na Visu oko transporta izbjeglica u Italiju, nastavljeni su u

Bariju gdje se razgovaralo o njihovu razmještaju u Italiji, te o daljnjem transportu za

Egipat. Bezizlaznost situacije s pozicije zbjega i njihovog vodstva nije ostavila mogućnosti

za druga rješenja pa su predstavnici NOVJ-a po nalogu Vrhovnog štaba pristali na

prebacivanje zbjegova za Egipat, nesvjesni što će izbjeglice tamo dočekati. Pored Egipta

postojale su još neke opcije koje će se pojavljivati kao pričuvna mjesta na koja bi se slalo

zbjegove sve do ljeta 1944. god. Zanimljivo je da Miloš Žanko, voditelj Komisije za

prihvat zbjegova u Italiji, u svom Izvješću od 13. siječnja 1944. bilježi kako bi izbjeglice

241 TNA, WO 204/2874, 148, 179. u dokumentima ustaljeni termin je "Mideast", što bi u doslovnom hrvatskom prijevodu značilo Srednji istok. Međutim, u hrvatskom jeziku, područje koje se prostire od jugoistoka Sredozemlja do Perzijskog zaljeva naziva se Bliski istok (što uključuje i Egipat), pa će se taj termin koristiti kao geografska odrednica, dok će se termin "Srednji istok" koristiti u smislu savezničkog zapovjedništva za to područje. 242 Već iz prvog izvješća Miloša Žanka iz Barija 1. siječnja 1944. Oblasnom komitetu KPH-a za Dalmaciju o pristizanju zbjega s Visa vidljivo je da će se zbjegovi prosljeđivati prema Egiptu. Usp. NOB U DALMACIJI, 10, dok. 3, 15-18. 243 DOSP, 2, dok. 15, 31 i passim.

65

"bile smještene oko kanala Sueza gdje je šumoviti i najpovoljniji kraj odnosno tamo

najzdraviji".244 Kasnije se pokazalo da je situacija upravo obrnuta.245

Prema Dušanu Plenči246 pregovori između VŠ NOVJ-a i Savezničkog

zapovjedništva za Sredozemlje okončani su 20. siječnja 1944. kada je usuglašen sporazum

o transportu zbjegova u Egipat koji je imao 12 točaka. Prema sporazumu privremeni

smještaj u Italiji bit će zamijenjen premještajem zbjega u Egipat na užem primorskom

pojasu u jedan ili više dotadašnjih anglo-američkih logora. Saveznici će brigu oko

materijalnog zbrinjavanja izbjeglica prepustiti MERRA-i (Middle East Relief and Refugee

Administration), britanskoj vojnoj organizaciji zadružnoj za humanitarnu pomoć ratom

244 NOB U DALMACIJI, 10, dok. 31, 158-161. 245 O ovome u poglavlju o hrvatskim zbjegovima u Egiptu. 246 PLENČA, 1967., 344. Ovaj sporazum se ne nalazi u savezničkoj dokumentaciji britanskog arhiva The National Archives u Londonu, kao ni u arhivu Jugoslavenskog zbjega u Italiji i Egiptu, Državnog arhiva u Splitu, tako da njegovo postojanje treba uzeti s rezervom. Plenča ne navodi konkretno odakle mu tekst sporazuma koji se ovdje, zbog važnosti, citira u cijelosti: "1. Uvažavajući zahtjev i molbu Vrhovnog štaba NOVJ i POJ o zbrinjavanju i smještaju izbjeglica, Saveznička komanda AMFHQ (Allied Mediterranean Forces Headquarters) je prihvatila i privremeno zbrinula jugoslavenski zbjeg koji se sada nalazi u srednjoj i južnoj Italiji i koji će biti naknadno povučen iz zemlje; 2. AMFHQ preuzima na sebe obavezu da savezničkim jugoslavenskim jedinicama pruži materijalnu, zdravstvenu, kao i svu ostalu pomoć, koja će se stavljati na ruke zvaničnim predstavnicima zbjega. Jugoslavensko rukovodstvo zbjega je dužno da raspodjelu hrane, odjeće i obuće izbjeglicama vrši po utvrđenim savezničkim tablicama, a bez obzira na političku opredijeljenost i stranačku pripadnost svakog pojedinca izbjeglice; 3. AMFHQ će materijalno zbrinjavanje izbjeglica prepustiti Administraciji Ujedinjenih naroda za pomoć i obnovu (UNRRA) i njenim organima, odnosno organima Uprave za zbrinjavanje izbjeglica pri Komandi za Srednji istok (MERRA) koja će danom preuzimanja obaveza oko zbrinjavanja izbjeglica, preuzeti i sve obaveze koje proizlaze iz ovog ugovora; 4. Jugoslavenski zbjeg zadržava potpuno pravo samouprave i jedino izbjeglice imaju pravo da se same brinu o svojoj lokalnoj samoupravi, koja će imati puna prava odlučivanja kao i saveznički komandant o svim pitanjima organizacije, raspodjele živežnih namirnica, zdravstvene njege, raspodjele radne snage na svim logorskim radnim objektima, pravo prijema i otpuštanja izbjeglica; 5. AMFHQ će iz redova savezničkih oficira imenovati komandanta zbjega, kao i komandante pojedinih logora. Komandantu zbjega biti će podređeno cjelokupno savezničko pomoćno osoblje zaposleno u zbjegu (liječnici, bolničari, šoferi i drugi specijalisti); 6. Vrhovni štab NOVJ i POJ imenovat će posebnu misiju ili će ovlastiti određeno lice koje će zastupati interese zbjega pred nadležnim vojnim i ostalim savezničkim ustanovama; 7. Privremeni smještaj u Italiji u najskorije vrijeme biti će zamijenjen premještanjem zbjega u Egipat, na užem primorskom pojasu, a u jedan ili više (najviše pet) dosadašnjih anglo-američkih logora koji su služili za oporavak vojnih rekonvalescenata. Boravak zbjega u Africi treba smatrati privremenim, najvjerojatnije do potpunijeg oslobođenja Italije, odnosno Jugoslavije. Bez prethodne suglasnosti maršala Tita, jugoslavenski zbjeg ne može biti premješten na bilo koje drugo područje; 8. AMFHQ ili MERRA su dužne da na zahtjev maršala Tita, a najduže u roku od šest mjeseci po završetku rata, evakuiraju i prebace čitav zbjeg u Jugoslaviju sredstvima Saveznika ili UNRRA-e; 9. predstavnicima maršala Tita dozvoljava se organizacija privremenog logora u Italiji, čiji broj ne može da bude veći od deset tisuća lica. Ovaj zbjeg u Italiji imati će karakter tranzitnog logora na relaciji Jugoslavija - sjeverna Afrika. Iznimno, neograničen boravak biti će dozvoljen izbjeglicama - invalidima i drugim defektnim osobama, kojima je nužna liječnička pomoć, kao i djeci koja su ostala bez oba roditelja; 10. AMFHQ će spriječiti svako miješanje vlade Kraljevine Jugoslavije i njenih organa u bilo koje probleme zbjega, kao i djelatnost njegovih upravnih organa. Vlada Kraljevine Jugoslavije nema pravo da stupa u bilo kakav dodir s jugoslavenskim građanima koje kao izbjeglice u zbjegu uživaju punu zaštitu anglo-američkih vojnih vlasti, ukoliko to direktno ne zatraže jugoslavenski organi upravljanja zbjegom ili polovina i više izbjeglica; 11. Sve izbjeglice u jugoslavenskom zbjegu o kojima je riječ imaju se smatrati aktivnim pristalicama maršala Tita i uživaju sva prava savezničkih jugoslavenskih partizana; 12. Po dolasku u Afriku, ovlašteni predstavnik maršala Tita i organizacije MERRA mogu posebnim sporazumom regulirati tekuće probleme zbjega, ali taj sporazum kako svojim slovom, tako i svojim duhom ne može biti u suprotnosti sa duhom i slovom ovog sporazuma".

66

ugroženom stanovništvu. Ovu će organizaciju od svibnja 1944. god. apsorbirati UNRRA

(United Nations Relief and Rehabilitation Administration) koja će započeti djelovati kao

civilna humanitarna organizacija na Bliskom i Srednjem istoku. Zbjeg će dobiti potpuno

pravo samouprave, a surađivat će sa savezničkim zapovjednikom oko pitanja organizacije i

života u zbjegu. Bez dopuštenja Tita zbjeg se ne smije prebacivati na neku treću lokaciju, a

također na njegov zahtjev zbjeg se mora najkasnije šest mjeseci od zahtjeva transportirati

natrag u domovinu. Vlada Kraljevine Jugoslavije nema nikakva prava upravljanja nad

zbjegom, niti se može na ikakve načine miješati u problematiku zbjega. Opće odredbe

sporazuma odnose se na ukupne hrvatske zbjegove u Italiji i Egiptu.

Premda je postojanje teksta ovog sporazuma, kako ga citira Plenča, krajnje upitno

jer se nigdje u izvorima ni jedna od strana ne referira na njega, činjenica je da se upravo na

osnovama onoga što stoji u ovom "sporazumu" odvijao život u izbjegličkim logorima, kao

i komunikacija i odnosi sa savezničkim snagama. Posebno je važno istaknuti stupanj

autonomije koji je ovaj zbjeg stekao kroz samoupravu koja će biti ona značajna

karakteristika hrvatskih zbjegova u Italiji i Egiptu koja ga u očima Saveznika čini

različitim od drugih zbjegova na prostoru Sredozemlja. Ta činjenica još više dobiva na

važnosti ako se uzme u obzir da su sastav izbjeglog pučanstva većim dijelom činile žene,

djeca i starci. Naravno, rukovodeći kadar, koji je upućivan sa zbjegovima, činili su

provjereni partijski članovi koji su svoj rad temeljili na razvijenim metodama društveno-

partijskog rada koji su implementirani unutar svakodnevice izbjegličkog života.

*

U tranzitnom razdoblju kretanje zbjegova južnom Italijom obilježeno je učestalom

promjenom logora koja je u većini slučajeva završavala daljnjim upućivanjem u Egipat.

Posebno teška iskustva zbjegovi su imali u siječnju kada većina izbjeglica nije znala za

svoju daljnju sudbinu i pravac kretanja. Nakon iskrcavanja u Bariju vlakom bi se

prebacivali u selo Tuturano kod Brindisija gdje je bila neka vrsta prihvatnog logora u

kojem se vršila dezinfekcija, presvlačenje, dodjela obuće i odjeće. Kao tranzitni kamp

Tuturano je bio podijeljen na dva dijela, jedan "čisti" i jedan "prljavi".247 Izbjeglice koje bi

stizale na stanicu u Tuturanu odvozile bi se kamionima u "prljavu" polovicu kampa na

dezinfekciju. Taj proces je bio ograničavajući čimbenik zbog kojeg se dnevno moglo

maksimalno obraditi do 1.200 ljudi. Nakon dezinfekcije izbjeglice bi se privremeno

smještale u "čisti" dio logora gdje su se zadržavale dok se nisu ostvarile mogućnosti za

247 TNA, WO 204/6662, 167A/4.

67

prebacivanje u trajnije logore. Uvjeti u "čistom" dijelu logora bili su izrazito teški jer nije

bilo kreveta, a često ni prekrivača, pa se spavalo na betonu. Ovaj logor je bio u funkciji do

10. svibnja 1944. kao tranzitni logor za upućivanje zbjegova prema Egiptu preko luke

Taranto, ali i za upućivanje zbjegova za trajniji boravak u ostalim talijanskim izbjegličkim

logorima. Drugi tranzitni logor bila je Carbonara pokraj Barija. Njegova funkcija je bila

slična kao i logora u Tuturanu, s time da je on pored hrvatskih zbjegova akomodirao ljude

drugih zbjegova, najčešće Grke, Poljake i Čehe, čime je imao međunarodno obilježje.248 Iz

ova dva tranzitna logora izbjeglice su transportirane vlakovima, a često i kamionima do

drugih logora na jugu Italije, a učestalo i direktno do Taranta gdje bi se ukrcavali na

savezničke ratne brodove koji su plovili u pravcu Egipta.

Pored tranzitnih logora u prvoj polovici 1944. god. formirani su logori trajnijeg

karaktera u kojima su se smještali hrvatski zbjegovi koji su duže čekali na transport za

Egipat, ili su pak trajno boravili na ovom području, do repatrijacije u domovinu. Dva

najznačajnija bili su Santa Maria al Bagno i Santa Maria di Leuca, a oba su imali svoje

podlogore ili dodatne smještajne prostore specijalizirane za različite potrebe zbjegova.

Santa Maria al Bagno smješten je na obali Tarantskog zaljeva, južno od Taranta, pokraj

grada Nardò u pokrajini Lecce. Logor se sastojao od tri manja logora od kojih je jedan

nosio naziv kao i ukupni logor, dok su se ostala dva zvali Santa Caterina i Santa Croce.

Drugi značajni izbjeglički logor, Santa Maria di Leuca, bio je smješten na krajnjoj južnoj

točki Salentinskog poluotoka.249 I ovaj je logor pored tranzitne funkcije, imao veliki broj

"stalnih" izbjeglica. Od manjih logora koji su njemu gravitirali potrebno je istaknuti

bolnicu u mjestu Maglie koja se nalazila sjeverno od Santa Maria di Leuce. Pored ova dva

logora postojao je i jedan manji u mjestu Santa Cesarea, sjeverno od Santa Maria al Bagno,

na putu za luku Taranto. U njemu su većinom bila smještena djeca bez roditelja, kao i

djeca rekonvalescenti koja su uspjela preživjeti neku od teških bolesti koje su tada harale.

Kasnije, u razdoblju stalnog boravka, privremeno će se otvoriti još neki smještajni

kapaciteti.

*

Od prvog dolaska zbjega zadnjeg dana 1943. god., pa do polaska prve skupine za

Egipat proteklo je samo deset dana, jer je već 10. siječnja 1944. god. kao prethodnica

upućena skupina od 198 ljudi, porijeklom iz Drvenika pokraj Makarske, koji su u Port Said

stigli 13. siječnja. Sve su to bili komunistički orijentirani ljudi koji su bezuvjetno

248 KATALOG, 2007., 15. 249 NOB U DALMACIJI, 10, dok. 3, 16; TNA, WO 204/2872, Informal Routing Slip, 13. 1. 1944.

68

podupirali NOB, izvanredno disciplinirani i organizirani, kako su to primijetili

Saveznici.250 Drugi po redu, a prvi veliki transport za Egipat krenuo je iz Taranta 27. na

28. siječnja 1944. Vlakovi koji su transportirali izbjeglice iz logora Santa Maria al Bagno

do Taranta, dnevno su prevozili oko 1.100 ljudi u razdoblju od 21. do. 24. siječnja, tako da

se nekoliko dana čekalo na ukrcaj u tranzitnom logoru u Tarantu. Ovim transportom je

obuhvaćeno 4.079 izbjeglica porijeklom s biokovsko-neretvanskog područja i otoka

Korčule. Pomoć oko ukrcaja pružio je bojnik P. B. Webb koji je dobio funkciju časnika za

vezu između Britanije i MERRA-e, organizacije koja će preuzeti brigu o izbjeglicama kada

stignu u Egipat.251 Sa sobom je s Bliskog istoka doveo grupu zdravstvenih djelatnika, tzv.

Ambulantnu postrojbu prijatelja (Friends Ambulance Unit), koja je pomagala izbjeglicama

prilikom čekanja u Tarantu i ukrcaja na brodove.252 Za Egipat su krenula dva parobroda:

"Batory" i "Empire Pride" u pratnji britanskih vojnopomorskih snaga.253 Cjelokupni proces

obavljen je s velikom razinom discipline i reda među zbjegovima, što su Saveznici učestalo

isticali u svojim izvješćima.254 Među savezničkim zapovjedništvima bilo je utanačeno da

se pošalje maksimalno 20.000 izbjeglica za Egipat. Međutim, već krajem siječnja bilo je

očigledno da će se taj broj trebati povećati zbog konstantnog pristizanja novih zbjegova s

Visa. Zapovjedništvo za Srednji istok u početku je odbijalo povećanje broja izbjeglica, ali

je na kraju ipak to prihvatilo jer se pokazalo da MERRA može omogućiti dodatne resurse

kako bi se smjestile sve izbjeglice. Povećan je maksimum na 25.500 ljudi koje bi se

prebacilo na Bliski istok,255 što ponovno nije bila konačna brojka, jer se u svibnju,

formiranjem novih logora u Egiptu, odobravaju novi transporti iz Italije.

Po uzoru na prvi, organizirani su i ostali transporti za Egipat. Krajem siječnja

upućen je još jedan veliki transport od 4.380 izbjeglica, a u veljači upućena su tri

transporta s ukupno 8.389 ljudi. U ožujku je nakon kraćeg vremenskog zastoja upućeno

1.230 izbjeglica, a u travnju 3.721 osoba. Početkom svibnja upućen je jedan veliko konvoj

od 5.883 izbjeglice, nakon čega je ukupan broj ljudi koji su evakuirani prema Egiptu

250 TNA, FO 371/44334, R1482. 251 HDAZg, HR-HDA-1663-3, KP 194/234, Izvješće bojnika P. B. Webba generalnom direktoru MERRA-e od 17. 1. 1944. 252 Friends Ambulance Unit je pacifistička organizacija koja se specijalizirala za nevojne aspekte koji se pokažu potrebnim u ratovima. Najčešće je to bila humanitarna zdravstvena pomoć, zatim skrb o ranjenicima i ostalim bolesnicima. Pripadnici su protestantske denominacije Quakera (Society of Friends) koja se razvila u Engleskoj u 17. stoljeću. Usp. CORSELLIS, 1993., 40-54; DAVIS, 1947. 253 TNA, WO 204/6662, 142A; "Batory" je bio poljski trgovački brod koji je u Drugom svjetskom ratu služio za transport, a "Empire Pride" je bio britanski trgovački brod koji je također vršio transportnu funkciju za vrijeme rata. U savezničkim izvorima navodi se još i poljski transportni brod "Koscuiszko" kojega je trebalo raskužiti jer su izbjeglice bile pune ušiju i svraba. Usp. TNA, WO 204/4626, 40487. 254 TNA, WO 204/6662, 167A/5. 255 TNA, WO 204/2872, 45564, 50633.

69

dosegao oko 25 tisuća izbjeglica.256 Krajem svibnja upućena je skupina od 2.235 hrvatskih

izbjeglica, a s njima je bilo poslano i 568 Židova.257 U posljednjem transportu koji je

upućen za Egipat 11. lipnja 1944. god. bilo je 3.313 izbjeglica,258 čime je broj ljudi koji su

prebačeni u Egipat dosegnuo preko 28 tisuća.259

Proces opremanja i slanja izbjeglica za Egipat bila je izrazito složena operacija koja

je, za Saveznike i Centralni odbor zbjega u Italiji, predstavljala izazov s mnogo problema i

nepredviđenih okolnosti koje su se učestalo pojavljivale. Saveznici su za svaki transport

koji je trebao biti upućen prema Bliskom istoku obavljali pripremne radnje koje su

podrazumijevale vojno-obavještajnu pripremu o stanju na Sredozemlju, ispitivali su

sigurnost konvoja i pravce kojima je trebalo preploviti Sredozemno more. Šifrirane poruke

su razmjenjivane između Savezničkog zapovjedništva za Srednji istok i Postrojbe 133 koje

su koordinirale vrijeme polaska pojedinog konvoja, vojnu pratnju, pravce kretanja, kao i

ostale sigurnosne radnje koje je trebalo poduzeti.260 Kontroliranje tako velikog broja

izbjeglica bio je težak posao koji je i pored izvrsne, vojničke, organizacije nailazio na

zapreke. Prvenstvo polaska imali su zdravi ljudi, većinom žene, djeca i stariji, dok su

ranjenici i bolesnici većinom ostajali u Italiji i bili raspoređeni po posebno formiranim

izbjegličkim bolnicama i stacionarima. Partizanski dužnosnici koji su kontrolirali

otpremanje zbjegova s Visa, kao i njihovo razmještanje u Italiji, izvlačili su zdravije

muškarce, mlađe i srednje dobi, i vraćali ih u domovinu radi uključivanja u NOVJ-a.

Takva praksa učestalo je značila i primjenu sile jer su pojedinci iz ideoloških ili osobnih

razloga odbijali sudjelovati u ratnim operacijama.

*

Kao što je to prethodno istaknuto, u zbjegovima je bilo ljudi koji nisu bili na

ideološkoj liniji Komunističke partije i partizanskog pokreta. Većinom su to bili rojalistički

orijentirani jugoslavenski državljani koji su u svemu podržavali legitimnu Kraljevsku

izbjegličku vladu sa sjedištem u Londonu. Takve skupine ljudi imale su različite razloge

zbog kojih su podupirali Kraljevsku vladu, na prvom mjestu to su bili četnici s više skupina

256 TNA, WO 204/2872, sumarna tablica s popisom izbjeglica. 257 TNA, WO 204/4626, IDP/5278/55-1. 258 TNA, WO 204/2872, F59305. 259 Brojčani podaci u izvorima često se razlikuju, posebice na relaciji partizanski - saveznički dokumenti. U savezničkim brojevima inkorporirani su i rojalisti koji su se u pojedinom transportu prebacivali na Bliski istok. Prezentirane brojke uzete su iz savezničkih izvora koji su nastali na osnovi broja izbjeglica ukrcanih u transportne brodove za Egipat, zbog čega se mogu smatrati preciznijim. Naravno, i tu je bilo odstupanja od stvarnog broja zbog različitih nepredvidivih okolnosti: umiranja prilikom transporta, odbijanja pojedinaca da se ukrcaju na brod za Egipat i slično. 260 TNA, WO 204/6662, 29A-90A i passim.

70

prisutnih u južnoj Italiji, zatim je bilo ljudi koji nisu bili četnički orijentirani nego su

poštivali legitimitet kralja i njegove vlade kao jedinog pravnog faktora okupirane

Jugoslavije. Njih je bilo i među hrvatskim življem, počevši od onih koji su imali dobre

položaje i zaposlenja u Kraljevini Jugoslaviji, najčešće na državnim poslovima, do članova

drugih političkih stranaka koje su imale utjecaja u Banovini Hrvatskoj. Ovim skupinama

svakako treba pribrojati i one koji nisu gajili prevelike simpatije za kralja, ali su,

jednostavno, bili antikomunistički raspoloženi, i u komunistima su vidjeli veću prijetnju

nego u Kraljevskoj vladi. Svi ti različiti društveni slojevi od strane KP-a i svih joj

pripadajućih organa u domovini i zbjegu svedeni su pod isti naziv: rojalisti ili četnici.261

Rukovodioci zbjega u njima su vidjeli najopasniji element za narušavanje kompaktnosti

zbjega na političkom i ideološkom planu. Odluke donesene na 2. zasjedanju AVNOJ-a u

Jajcu krajem studenog 1943. god. kojima su oduzeta prava izbjegličke vlade posebno se

razjarile četničko djelovanje u južnoj Italiji.

Saveznici su partizansko ophođenje u zbjegovima vidjeli "na sovjetskoj liniji" pa

im je bilo lako uočiti postojanje različitog svjetonazora u odnosu na rojaliste. Često se u

dokumentima isticalo da Jugoslaveni nisu ujedinjena nacija.262 Nastojanja da se grupacije

rojalista odvoje od hrvatskih zbjegova bili su imperativ već nakon prvih sukoba koji su se

pojavili u siječnju 1944. god. Takav način postupanja Saveznici su utanačili i s

predstavnicima NOVJ-a u Bariju, a držali su ga se i zbog potencijalnih problema koji bi

takvi sukobi izazvali u redovitom vojnički ustrojenom sustavu. Međutim, postupanje

Saveznika bilo je otežano činjenicom da je Kraljevska vlada i dalje imala svoj utjecaj koji

je proizlazio iz njene legitimnosti koju je trebalo poštovati. Utjecaj te vlade u Italiji

manifestirao se kroz bivše časnike jugoslavenske vojske koji su na više načina pokušavali

razoriti kompaktnost zbjegova, unijeti razdor među izbjeglice i proširiti sumnje u NOP i

Tita, kao i u dobre namjere Saveznika. Pokušaji su se kretali od širenja lažnih informacija

da će se prilikom transporta brodovi potopiti, pa do opisivanja negostoljubive egipatske

klime koja će povećati smrtnost među izbjeglicama (što se kasnije pokazalo točnim).

Najraširenija dezinformacija koju su proširili bila je da se izbjeglice više nikada neće

vratiti u domovinu, što je najviše pogađalo većinu članova zbjega.

261 Ti nazivi se redovito koriste u partizanskim dokumentima, tako da je ponekad teško definirati kojoj društveno-političkoj skupini pripadaju. Premda su obje skupine podupirale Kraljevsku vladu u egzilu, o četnicima više se govori s vojnog stajališta, dok su "rojalisti" širi izraz kojim se obuhvaća sve skupine koje su na strani kraljevske vlade. 262 TNA, WO 204/2871, 56.

71

Takva propaganda imala je djelomični uspjeh jer je zabilježeno izlaženje

pojedinaca i cijelih obitelji iz zbjega, a jednom prilikom to je učinila skupina od 164

Višana, koji su onda prisilno evakuirani za Egipat.263 Inicijative za takve akcije išle su od

same vlade u Londonu, koja je preko svojih opunomoćenika tražila da se njima prepusti

kontrola nad zbjegovima, pa kada je takav zahtjev kategorički odbijen, traženo je

izdvajanje iz zbjegova onih koji ne podržavaju partizanski pokret. Jovan Đonović, delegat

Jugoslavenske vlade za Bliski, Srednji i Daleki istok, kao i za sjevernu Afriku, sa sjedištem

u Kairu, tražio je priznavanje kontrole, od strane Saveznika, nad jugoslavenskim

internircima koji su se našli nakon kapitulacije po talijanskim logorima.264 U Bariju je

grupa četnika osnovala udrugu "Comitato Yugoslavo" kojoj je osnovna zadaća bilo

razaranje odnosa između britanskih Saveznika i partizana, kao i destrukcija kompaktnosti

naroda u zbjegovima. Jedan od članova Komiteta, izvjesni Grisogono, tražio je dozvolu za

emitiranje programa za Jugoslaviju preko radija u Bariju.265 Prema procjenama britanske

vojske u siječnju 1944. god. bilo je na prostoru južne Italije više tisuća četnika raširenim

po više mjesta i logora.266

Pored kaosa koji su četnici pokušavali posijati među zbjegovima, za Saveznike oni

su bili i obavještajni problem jer su sumnjali da Nijemcima dostavljaju različite

informacije o stanju u južnoj Italiji, i odnosu s NOVJ-om. Iz tih razloga provedena je

akcija kojom su uklonjeni iz Barija i smješteni u jedan logor u mjestu Pisticci u provinciji

Matera. Također, Saveznicima je bilo očigledno da bi bilo pogubno četnike i pripadnike

zbjegova poslati istim transportom za Egipat. U početku je prevladavalo mišljene da bi

četnike trebalo zadržati u Italiji na jednom mjestu, izvan kontakta s partizanima, dok bi

većinu zbjegova trebalo prebaciti za Egipat.267 Međutim, takav sustav nije bilo moguće

održati jer su kapaciteti u južnoj Italiji bili pretrpani, a kraljevska vlada je tražila

prebacivanje svojih "simpatizera" na Bliski istok. Pukovnik Radovičić, predstavnik

Jugoslavenske vojne misije u Italiji, tražio je da se rojalisti prebace također na Bliski

istok.268 Nakon što je Zapovjedništvo za Srednji istok pristalo primiti rojaliste,269 već se u

veljači 1944. u jedan transport uključilo 15 rojalista iz logora Pisticci,270 a u drugi transport

263 DASt, J.Z. 424, "Zapisnik konferencije po pitanjima Zbjega održane dana 30. jula 1944 u 10 sati u sobi Komandanta Štaba Baze N.O.V.J u Bari-u." 264 TNA, WO 204/2871, 4. 265 TNA, WO 204/2871, 37. 266 TNA, WO 204/2872, 147. 267 TNA, WO 204/2872, Military Government Section od 20. 1. 1944. 268 TNA, WO 204/2872, 90. 269 TNA, WO 204/2872, 59357; WO 304/4626, A1/64522. 270 TNA, WO 204/2872, 5038. Britanski izvori u ovim slučajevima koriste termin "četnik".

72

bilo je uključeno 300 rojalista,271 nakon čega to postaje uobičajena praksa. 272 Broj rojalista

koji su mogli biti transportirani na Bliski istok u početku je bio ograničen na 500, a kasnije

je ta brojka podignuta na 900.

*

U hrvatske zbjegove koji su se našli na prostoru južne Italije svakako je potrebno

ubrojiti i više grupa Židova koji su pred njemačkim terorom pobjegli iz Hrvatske. Bile su

to grupe koje su Talijani konfinirali na Korčuli i Rabu, a koje su uz partizansku pomoć

prešle u Italiju. Židovi se nisu izdvajali kao posebna skupina iz zbjega nego su zajednički

funkcionirali s ostalim izbjeglicama noseći partizanska obilježja. Bojnik P. B. Webb u

svom izvješću tvrdi da partizani nisu antisemitski nastrojeni, ali da je potrebno skupinu od

500 do 600 Židova izdvojiti u posebnu grupu jer financijski bolje stoje i nose sa sobom

veliku količinu prtljage koju su im vojne vlasti u Bariju odbile proslijediti u daljnji

transport zbog akutnog nedostatka transportnog prostora. Navodi kako su Židovi koji su

stigli u Bari "partizani samo zato jer je to sigurnije biti ovog trenutka".273 Želja židovskog

zbjega bila je svakako odlazak na Bliski istok u Palestinu, zemlju njihova porijekla.

Međutim, bojnik Webb bio je mišljenja da je to moguće samo za one Židove koji imaju

ispravnu Palestinsku imigracijsku potvrdu,274 što je osporilo britansko Ministarstvo

vanjskih poslova koje je potvrdilo da se na Bliski istok mogu prebaciti sve židovske

izbjeglice.275 Situacija je riješena tako da su židovske izbjeglice upućene na Bliski istok

transportom krajem svibnja 1944. god.,276 među kojima je grupa od 122 izbjeglice

smještena s ostalim hrvatskim zbjegovima u Egiptu.

*

S odlaskom zadnjeg zbjega za Egipat u lipnju 1944. god. nije riješen problem

prenapučenih talijanskih logora. Izbjeglice s istočne obale Jadrana i dalje su pristizale u

velikom broju pa je situacija u logorima južne Italije i dalje bila kritična. Slanje novih

kontingenata izbjeglica u Egipat bilo je nemoguće jer su tamo kapaciteti bili ispunjeni.277

Tražilo se novo rješenje gdje bi se poslao višak izbjeglica s kojima su bili pretrpani

talijanski logori, kao i logistika čije je djelovanje trebalo usmjeriti prema vojnim

271 TNA, WO 204/2872, A 17469. 272 TNA, WO 204/2872, A1/79714, u Egiptu se će se formirati poseban logor za rojaliste. 273 HDAZg, HR-HDA-1663-3, KP 194/234, Izvješće bojnika P. B. Webba generalnom direktoru MERRA-e od 17. 1. 1944. 274 TNA, WO 204/2872, 154. 275 TNA, WO 204/2872, dopis "Removal of Jews to the Delta" od 18. 2. 1944., bez signature. 276 TNA, WO 204/2872, F59305. 277 Pored hrvatskih zbjegova na Bliskom istoku bile su izbjeglice iz Grčke i Poljske, tako da je bilo kakvo proširenje smještajnih kapaciteta bila nemoguća opcija.

73

operacijama. Već u travnju Saveznici su razmišljali o otvaranju novih logora na nekoj

drugoj lokaciji gdje bi se smjestile hrvatske izbjeglice. U opcije su dolazile nove lokacije u

sjevernoj Africi, tako da se razmišljalo o Maroku, Tunisu ili Alžiru, područjima na kojima

su, kao i u Egiptu, prije bile stacionirane britanske trupe.278 Zapovjednik Vojne misije

NOVJ-a Vladimir Velebit predložio je Siriju kao moguću novu lokaciju, no ona je odbijena

zbog pojavljivanja antikršćanskog raspoloženja kod lokalnih Arapa. U razmatranje se

uzimalo i područje Cyrenaike i Tripolitanije, a na kraju je prevladala ideja o francuskoj

sjevernoj Africi s kojom se složio i general Velebit.279 To je bilo područje na obali Alžira s

kojim je zapovijedala francuska vojska, pa se tražio pristanak Francuza za prihvat

hrvatskih zbjegova. Načelni pristanak Francuza stigao je početkom srpnja 1944. god. u

kojem je francuski general Bethouart u ime francuske privremene vlade prihvatio da se na

području Philippevillea primi 10.000 izbjeglica.280

Philippeville (današnja Skikda) grad je u sjeveroistočnom Alžiru koji je bio pod

kontrolom francuske vojske, a 1944. god. dovoljno izvan ratne zone. Zbjegovi koji bi se

prebacili u Philippeville, budući da su ih u pravilu činili civili, bili bi podložni francuskim

zakonima, logorom bi upravljale savezničke snage, a humanitarnu pomoć u hrani, odjeći i

ostalim potrepštinama dostavljala bi UNRRA, kao što je to bio slučaj u Egiptu.281

Formirana je posebna komisija sa zadaćom provođenja svih odluka o osnivanju logora, a

zbog neiskustva u radu s izbjeglicama, francuske vlasti su pristale da logorom upravlja

britanska vojska dok se ne ostvare uvjeti da Francuzi sami ne preuzmu kontrolu nad

logorom. Potencijalni zločini i prijestupnici bit će pod jurisdikcijom francuskih sudova i

zakona. Međutim, budući da je u ljeto 1944. polako oslabio pritisak novih izbjeglica s

prostora istočnog Jadrana, formirani logor u Philippevilleu postao je opcija koja bi se

iskoristila samo u slučaju krajnje potrebe. Razmatralo se da se pošalje samo 1.000

izbjeglica u namjeri da se Saveznicima olakša posao u južnoj Italiji i da se rastereti

logistika u hrani, kao i kapaciteti bolnica.282 Tito je tražio da se izbjeglice smjeste na

prostoru koji je što bliži Jugoslaviji, tako da se u danom trenutku olakša proces

repatrijacije. Sredinom kolovoza 1944., pukovnik Nikolić, čelnik Jugoslavenske

278 TNA, WO 204/2872, 170. 279 TNA, WO 204/2872, 190. 280 TNA, WO 204/2885, engleski prijevod dopisa general Bethouarta od 4. 7. 1944. upućen generalu Gammellu, zapovjedniku savezničkog stožera. 281 TNA, WO 204/2885, pismo generala Gammela upućeno generalu Bethouartu od 12. 7. 1944. 282 TNA, WO 204/2872, 90.

74

medicinske misije u Bariju, u pratnji bojnika Goldsmitha posjetio je Philippeville da bi

procijenio kakav tip izbjeglica bi se najlakše snašao na tom prostoru.283

Krajem kolovoza Saveznici su donijeli odluku prema kojoj se izbjeglice više neće

upućivati izvan Italije ukoliko se ne bi njihov priljev iz Jugoslavije povećao na više od

dvije tisuće. Odlučeno je da se siročad i djeca bez jednog roditelja također neće upućivati

iz Italije, bilo prema Bliskom istoku ili francuskoj sjevernoj Africi. Maksimalan broj ljudi

koji je mogao biti smješten u južnoj Italiji postavljen je na devet tisuća, a ako bi se ta

brojka probila, ponovno bi se razmotrile mogućnosti slanja u pravcu Afrike. Logor u

Philippevilleu trebao je biti stavljen u pripravnost ukoliko bi se dotok izbjeglica povećao, a

također je bilo sugerirano da se neodređeni broj izbjeglica iz Egipta prebaci na ovo

područje. Naglašeno je da se ne šalju ljudi s kroničnim bolestima kao što je tuberkuloza i

nepokretni invalidi.284 U drugoj polovici mjeseca rujna 1944. Saveznici su odlučili

prebaciti u Philippeville skupinu od 2.000 ljudi, međutim na nagovor generala Branka

Poljanca, predstavnika Delegacije NOVJ u Bariju, i predsjednice COZ-a u Italiji Ružice

Markotić odustalo se od te namjere.285 Pored inzistiranja predstavnika zbjega, glavni

razlog odustajanja od slanja izbjeglica u Philippeville je u smanjenom broju novih

izbjeglica koji su pristizali, kao i u Titovom inzistiranju da se više nikog ne šalje u Egipat

ili francusku sjevernu Afriku. U to vrijeme krenuli su manji repatrijacijski kontingenti iz

Italije prema domovini, pa je situacija bila olakšana. Logor u Philippevilleu koji je

ostavljen UNRRA-i na upravljanje, postat će potencijalni logor za sve savezničke

izbjeglice, upravo zahvaljujući hrvatskim zbjegovima koji tamo ipak nisu nikada otišli.286

283 TNA, WO 204/2872, F84007. 284 TNA, WO 204/2872, dopis pod naslovom "Policy on Displaced Persons - Yugoslavia" od 29. 8. 1944. 285 TNA, WO 204/2872, FX 29311. 286 TNA, WO 204/2885, passim. Početkom 1945. god. u logor Philippeville u sjevernu Afriku stigli su Židovi koji su uspjeli izaći iz njemačkog koncentracijskog logora Bergen-Belsen zahvaljujući razmjeni zarobljenika sa Saveznicima.

75

5.2. Razdoblje stalnog boravka

U kaosu rata i prebacivanja izbjeglica prema Egiptu funkcionirao je i svakodnevni

život. Boravak u Italiji za neke je izbjeglice trajao kraće, za druge duže, međutim za većinu

to je bilo vrijeme života u tuđini i čekanja na povratak u domovinu. "Vrijeme čekanja",

koje je za većinu izbjeglica bilo teško, obilježeno je različitim aktivnostima koje su imali

za cilj održavanje svakodnevnih životnih aktivnosti. Funkcioniranje života na stranom

prostoru s jedne strane bilo je razrađeno do sitnih detalja, a s druge strane bilo je puno

nepoznanica. Promatranje života u zbjegu zahtijeva uočavanje različitih struktura koje su

imale odlučujuću riječ pri ispunjavanju svakodnevice, ideološkoj stimulaciji, vanjskim

uvjetima, kao i unutarnjem mentalnom stanju izbjeglica. Svi su ti aspekti dodatno izraženi

u ratnim okolnostima koje čine da se takve strukture manifestiraju na poseban način.

Različiti obrasci ponašanja i djelovanja u ratnim uvjetima poprimaju drugačija obilježja

nego u doba mira, a kada se uzme u obzir izmještenost stanovništva iz poznatog, domaćeg,

okruženja tada su ti obrasci još više istaknuti. Struktura ljudi u zbjegovima, kako je

prethodno istaknuto, većinom se sastojala od žena, maloljetnika i starijih osoba, što je

potrebno imati na umu kada se donose generalni zaključci, ali i kad se formira mišljenje o

pojedincima. Kroz sve je potrebno uočiti ideološku podlogu koja je modificirana prema

mogućnostima i okolnostima u kojima se zbjegovi nalaze.

S otoka Visa zbjegovi su transportirani u Italiju u organizaciji partijskih struktura,

kao i uz pomoć britanskih Saveznika. Partijskim strukturama je bilo izrazito važno da se

prikaže kompaktnost zbjegova i bezrezervna podrška NOVJ-u i Titu. S tom namjerom bilo

je potrebno maksimalizirati kontrolu nad zbjegovima što je učinjeno uspostavom čvrste

organizacijske strukture, pažljivim kadroviranjem partijskih članova na bitna mjesta i

formiranjem ciljanih antifašističkih organizacija unutar zbjegova pod rukovodstvom

prokušanih ljudi. Kada se odozgo promatra struktura predstavnika NOVJ-a i zbjega u Italiji

na prvom je mjestu Vojna misija NOVJ-a pri Savezničkom zapovjedništvu za Srednji istok

u Bariju, koja je prvenstveno funkcionirala kao najvažnije predstavničko tijelo NOB-a

prema Saveznicima. Unutar Vojne misije postojao je Odsjek za zbjeg, čija je zadaća bila

koordinacija sa Saveznicima u pogledu transporta izbjeglica za Egipat, kao i ostalih pitanja

koja su podrazumijevala kretanje izbjeglica. Postojalo je posebno tijelo "Zastupstvo

nacionalnog komiteta" koje je samo drugačija formacija istih članova Vojne misije koje je

vodilo pregovore sa Saveznicima. Nacionalni komitet je funkcionirao kao partijsko tijelo, a

76

vodio je pregovore sa Saveznicima jer je imao nacionalno, a ne regionalno obilježje.287

Osnovna komunikacija sa Saveznicima odvijala se preko "oficira za vezu" koji je bio

smješten u savezničkom zapovjedništvu u mjestu Lecce.288 Za takvu poziciju, koja je

podrazumijevala znanje stranih jezika, poglavito engleskog i talijanskog, bila je potrebna

obrazovana osoba koja će moći prevoditi dopise, biti uljuđena i suzdržana, na

civilizacijskoj razini savezničkih časnika. Do svibnja 1944. tu funkciju vršio je dr. sc.

Cvito Fisković, poznati hrvatski povjesničar umjetnosti, a nakon što je preraspodijeljen u

domovinu na funkciju referenta za prosvjetu ONOO-a Dalmacije, zamijenio ga je poznati

splitski pjesnik Tomislav Zupa.289

Kao i u domovini, tako je u Italiji bio formiran Centralni odbor zbjega. To je bilo

glavno tijelo koje je upravljalo svim unutarnjim pitanjima koja bi se pojavila u zbjegu, a

ujedno je služilo za predstavljanje zbjegova prema Saveznicima i drugim strancima. Za

svoj rad COZ je odgovarao zapovjedništvu Vojne misije u Bariju i Oblasnom NOO-u za

Dalmaciju. U početku brojio je više članova, a kasnije samo pet, jer su neki otišli s

transportima u Egipat organizirati tamo poseban COZ.290 U siječnju 1944. članovi COZ-a

su bili: Ružica Markotić, Zvonko Bešker, Ivo Markić, Ante Babić, Paula Zon i Ivan

Jurlina. Nakon odlaska većine iz tog sastava u Egipat početkom ožujka članovi su bili:

Ružica Markotić, Ante Babić, Ivo Markić i Mate Barbić. Sredinom ožujka, Barbića koji je

otišao za Egipat, zamijenio je Ivan Kreft, a kasnije su se COZ-u pridružili Ante Bojanić,

Šime Petrić i Milivoj Ivčić. Tijekom cijelog djelovanja predsjednica COZ-a bila je Ružica

Markotić. Sjedište COZ-a bilo je u logoru Santa Maria al Bagno, a kasnije u Monopoliju,

odnosno u Bariju. Naravno postojalo je i partijsko rukovodstvo zbjega unutar COZ-a,

kojeg su sačinjavali Šime Petrić kao sekretar, Ružica Markotić i Ivan Kreft, kao članovi, te

Anka Nola, kao sekretar skojevskog rukovodstva.291 U sastavu COZ-a nalazila su se četiri

odjela: Upravno-administrativni, Privredni, Zdravstveni i Kulturno-prosvjetni.292 Kroz rad

tih odjela može se rekonstruirati život zbjegova u talijanskim logorima, kao i ideološki

elementi koje je KP razvijala među izbjeglicama. Imenovani pročelnici su rukovodili

odjelima, a zajedno s predsjednicom Markotić sačinjavali su COZ. U takvom ustrojstvu

287 GIZDIĆ, 1964., 384-386. 288 DASt, J. Z. 432, passim. 289 Tomislav Zupa ostavio je nekoliko pjesama i pripovijetki o zbjegovima koji se čuvaju u DASt, J. Z. 443. 290 PLENČA, 1967., 350. 291 GIZDIĆ, 1964., 385-386. 292 PLENČA, 1967., 350.

77

COZ je bio odgovoran za svoj rad Oblasnom NOO-u za Dalmaciju i Vojnoj misiji NOVJ-a

u Bariju.293

Cilj KP-a bio je prikazati zbjeg kao zasebnu organizaciju koja je odvojena od

vojske i koja ima civilno obilježje koje slijedi i podržava NOVJ i partizansku borbu protiv

okupatora. Na takav se način htjelo prikazati da civilno stanovništvo podržava partijsko

rukovodstvo kao i pravac budućeg ustroja Jugoslavije utemeljenog na II. zasjedanju

AVNOJ-a. U tom smislu poslana je "Direktiva Centralnog komiteta KPJ" 17. veljače 1944.

Oblasnom komitetu KPH za Dalmaciju u kojoj stoji: "Zbjeg potpuno odvajati od vojske i

vojnih ustanova i po tome se držati naših ranijih direktiva". Drugi dio direktive je glasio:

"U vojnim bazama, jedinicama i ustanovama moraju postojati part.[ijske] organizacije, a vi

ih povezivati, a ne stvarati jedinstveno rukovodstvo. Part.[ijski] i ostali materijal vi ćete im

redovito slati. Koordinaciju vojnih poslova neka vrši misija preko vojnih komanda".294

Provedba ove direktive postat će značajna u daljnjem tijeku zbjega, a na takav način će se

pokušati prikazati zbjeg prema vani.

Potreba reprezentacije zbjegova prema vani bila je najvažnija zadaća koju su

partijske strukture sebi i izbjeglicama nametnule za vrijeme cjelokupnog procesa.

Reprezentacija prema vani imala je ulogu etabliranja KP-a kao začetnika i predvodnika

borbe protiv okupatora u Jugoslaviji, a zatim i kao stranke koja uživa bezrezervnu podršku

svih antifašista. Reprezentacija je zahtijevala izgradnju slike o zbjegovima kao kompaktnoj

cjelini koja je vođena zajedničkim ciljem u kojem sposobnosti i snage za izgradnju novog

poretka ne nedostaje. Inzistiranje na visokoj neovisnosti zbjegova, vlastitom radu,

funkcioniranje kulturnih i prosvjetnih institucija, bilo je od presudne važnosti za izgradnju

slike prema vani. Zaokupljenost svakodnevnim aktivnostima, pored izgradnje slike o

zbjegovima, imalo je funkciju održavanja psihičke snage ljudi u zbjegu i lakšeg čekanja na

trenutak povratka u domovinu. Razvijen je funkcionalni politički jezik koji je imao za cilj

izgraditi osjećaj zajedništva, razviti iste težnje na području društvenih, političkih i

kulturnih aktivnosti.295 Osjećaj o pripadnosti zajednici koja ima slične interese snažno se

razvijao u zbjegovima, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da se skupina ne nalazi na

poznatom domaćem terenu. Nedostatak domaćeg prostora nadoknađuje se mentalnom

vezom koja se manifestira prvenstveno kroz zajednički politički jezik, kulturnu aktivnost

293 DASt, J. Z. 424, passim. 294 NOB U DALMACIJI, 10, dok. 151, 628. 295 Kako funkcionira politički jezik u svrhu izgradnje osjećaja zajedništva pokazala je Lynn Hunt na primjeru Francuske revolucije. Ovdje se koristi ta paradigma da bi se pokazalo kako politički jezik služi u svrhu očuvanja monolitnosti zbjegova. Usp. HUNT, 2001., 45.

78

koja je misaono vezana uz "izgubljeni" domaći prostor, edukaciju koja razvija osobnost,

kao i rad koristan za potrebe zbjega. Budući da su zbjegovi u Italiji, za razliku onih u

Egiptu, izrazito podložni kretanju, i kraće su se zadržali nego egipatski, svi ovi elementi

nisu se uspjeli manifestirati u punom izražaju, nego su ponekad bili tek naznaka onoga što

se stvarno htjelo postići.

*

Nakon odlaska posljednjeg transporta za Egipat u lipnju 1944. aktivno je pet logora

hrvatskih zbjegova u Italiji. To su logori: Carbonara, Santa Maria di Leuca, Santa Maria al

Bagno, Santa Cesarea i Taranto. U svim logorima ustrojeni su odbori koji su slični

mjesnim NOO-ima u domovini. Međutim, ne samo da su NOO-i imali organizacijsku

strukturu kao u domovini, nego su popunjavani članovima koji su bili ujedno i članovi KP-

a, ili su barem bili aspiranti za članstvo. Na takav način se održavala strukturna stabilnost

svakog logora u slučaju da se pojavi veći broj "disonantnih" glasova. Logorski odbori su

funkcionirali, kao i COZ, na osnovi podjele rada i resora. Pored onih osnovnih koji su

postojali pri COZ-u, logorski odbori imali su specifične resore koji su bili prilagođeni

prilikama pojedinih logora. Tako su postojali odsjeci za smještaj, za propagandu, za

kulturno-prosvjetni rad, za tehnički rad, za higijenu i zdravstvo itd. U izvješćima se

redovito ističe kako su svi odbori "savjesno i požrtvovno" obavljali sve poslove i kako

narod u njih ima "potpuno povjerenje".296 U većini slučajeva situacija je bila upravo takva,

no postojale su iznimke kada je dolazilo do razmimoilaženja u mišljenu s pojedincima u

zbjegu, najviše iz ideoloških razloga, a učestalo i zbog loših životnih uvjeta.

Broj izbjeglica koji je ostao u Italiji kretao se oko 7 tisuća. Tako je u mjesecu rujnu

1944. zabilježeno 7.007 izbjeglica podijeljenih na četiri logora (Santa Maria al Bagno,

Santa Maria di Leuca, Santa Cesarea i Aversa), tri bolnice (Maglie, Poggiardo i Bari), dvije

radne skupine (Maglie i Lecce) i kancelariju u Bariju.297 Od ukupnog broja izbjeglica,

djece mlađe od 16 godina bilo je 3.801 ili 54%.298 S takvim stalnim brojem, koji će od

studenog 1944. opadati zbog početka repatrijacije, moglo se upravljati.299 Kada su zbjegovi

bili trajno smješteni u jednom logoru, aktivnosti COZ-a i logorskih odbora postale su

djelotvornije, pa se lakše moglo Saveznicima podastrijeti broj ljudi s njihovim potrebama.

296 DASt, J. Z. 424, "Zapisnik konferencije po pitanjima Zbjega održane dana 30. jula 1944 u 10 sati u sobi Komandanata Štaba Baze N.O.V.J. u Bari-u." 297 DASt, J.Z. 424, Centralni odbor zbjega piše dopis Sanitetskom odjeljenju Štaba Baze NOVJ-a Jugoslavije u Bariju od 7. 10. 1944. 298 Kada se analiziraju različiti aspekti izbjegličkog života u Italiji, uvijek je potrebno imati na umu visoku zastupljenost djece u logorima, jer bez toga slika o radu logora mogla bi biti prilično iskrivljena. 299 TNA, WO 204/2872, 6617.

79

Jedna od osnovnih ideja koju je COZ pokušao provesti u hrvatskim logorima bilo je

uvođenje samouprave. Prepreke, koje su bile na putu postizanja tog cilja, nije bilo

jednostavno riješiti. Budući da je logore osnovala saveznička vojska i to na teritoriju treće

zemlje - Italije, želja za postizanjem samouprave bila je nedovoljna. Trebalo je pokazati da

su zbjegovi sposobni upravljati logorima, da se može među ljudima naći one s

organizacijskim sposobnostima, radnim navikama i voljom za rješavanje potencijalnih

problema. Razina samouprave ne bi nikada bila maksimalna, jer je saveznička pomoć u

hrani i ostalim potrebama bila nezamjenjiva bilo kakvim unutarnjim radom. Logorski

odbori zbjega koji su djelovali kao tijela narodne vlasti (NOO) svoj su legitimitet crpili na

osnovu situacije u domovini, pa su, na takav način, istu sliku pokušali reflektirati u

zbjegovima.

Proces djelomične emancipacije logorskih odbora od savezničke uprave kretao se

na dvije razine. Na prvoj razini to je bilo kroz djelovanje ukupnog COZ-a u Italiji koji je

predstavljao sve logore, a na drugoj razini proces emancipacije, u slučajevima pojedinih

logora, kretao se kroz djelovanje logorskih odbora, samostalnost u obavljanju određenih

zadaća, organiziranosti u logorima, pa do djelovanja svakog pojedinca. COZ je pokušavao,

po uzoru na rad partijskih tijela u domovini, organizirati takvo djelovanje u zbjegovima.

Kroz rad takvih organizacija pokušalo se poslati sliku Saveznicima o uređenom

upravljačkom sustavu i izvrsnoj kontroli nad ljudima u zbjegu. Takvi su se napori protezali

sve do logorskih odbora koji su svojim djelovanjem pokušali doprijeti do svakog pojedinca

koji je bio voljan odgovorno vršiti svoje zadaće i dužnosti.

Najviše prepreka na ovom putu postavljali su rojalistički simpatizeri kojih se, pored

strogog razdvajanja, našlo u svakom logoru, a koji su pokušavali unijeti nemir i pomutnju

među članove zbjega. Tako velike suprotnosti bile su prepreka da Saveznici u potpunosti

prepuste COZ-u i logorskim odborima samoupravu nad logorima. Svaki je logor imao

savezničkog zapovjednika koji je upravljao logorom i čija je zadaća bila osigurati pravilno

funkcioniranje svih logorskih sastavnica. Tu su do izražaja često dolazili osobni stavovi

pojedinih zapovjednika koji su se kretali od velike simpatije prema izbjeglicama pa do

antipatija, koje nisu bile toliko usmjerene prema ljudima u zbjegu, koliko prema

komunističkom svjetonazoru koji je bio dominantan u zbjegovima. U takvim okolnostima,

situacija se razlikovala od logora do logora. Tamo gdje su logorski odbori izgradili sa

Saveznicima veće povjerenje prepušten im je i veći stupanj samouprave, a tamo gdje je

bilo razmirica, ili je saveznički zapovjednik gajio antipatiju prema komunističkom

djelovanju, djelovanje logorskih odbora bilo je ograničeno.

80

U jednom Izvješću COZ-a ukazuje se na "neprijateljsko držanje dvaju savezničkih

podoficira u Cesarei čije držanje prema našem narodu potpuno je slično kao da smo mi

neprijateljski narod".300 Tako je npr. pukovnik Oldfield u logoru Santa Maria al Bagno

razmirice između partizanskih časnika i rojalista često dizao na razinu političkog pitanja u

kojemu su partizani često bili upozoravani zbog svojih postupanja.301 Isti pukovnik je

smatrao COZ isključivo političkim tijelom zbjega, pa je nastojao život u logoru odvojiti

nezavisno od direktiva COZ-a. Takva i slične situacije ponekad su dovodile do

nesporazuma između Glavnog stožera Saveznika u Leece-u i COZ-a, ali se situacija nije

nikada toliko pogoršala da bi se prekinula suradnja. Također, savezničke radionice

Crvenog križa u logorima u početku su bile prepuštene vodstvu savezničkih časnika, a

ljudima iz zbjega bilo je zabranjeno preuzeti rukovodeće funkcije, što se kasnije ipak

promijenilo.

Težnja za samoupravom kod COZ-a bila je imperativ kako bi se u logorima stvorile

pretpostavke jugoslavenskog nacionalnog suvereniteta s KPJ kao jedinim nositeljem

izvršne vlasti. Naravno da je prihvaćanje takve vlasti od strane naroda bio dugotrajan

proces na kojemu je trebalo mnogo raditi. U svim izvješćima COZ-a detaljno se analizira

"političko i moralno stanje" u zbjegu, iz čega je vidljivo koliko je napora uloženo da bi se

ljudi u zbjegu prikazali prema vani kao kompaktna cjelina istih političkih i ideoloških

svjetonazora. U čitavom zbjegu u Italiji bilo je 39 članova KPJ što je bio relativno malen

broj za potrebe tako velikog zbjega.302 Ti članovi su popunjavali sve važnije organizacije u

zbjegu, mijenjali su se na različitim pozicijama od COZ-a pa do logorskih odbora, s

obzirom da su neki odlazili za Egipat, a neki se vraćali u domovinu, a ostatak bi se primao

iz aktivista zbjega koji su imali simpatije prema komunističkom pokretu. Napori koji su u

tom pravcu činjeni manifestiraju se kroz formiranje "masovnih antifašističkih organizacija"

u logorima, kao i kroz "kulturno-propagandni rad". Djelovanje masovnih organizacija

AFŽ-a i USAOJ-a (USAOH-a) prvenstveno je fokusirano na ljude u zbjegu koji su

sačinjavali većinu: žene i djecu, tj. mlade. Premda su te organizacije imale prvenstveno

antifašističko obilježje, a ne toliko partijsko, kroz njihovo djelovanje provlačile su se

partijske ideje za formiranje "pravilnih" stavova o ratu, o bivšoj državi, o odlukama

AVNOJ-a, o SSSR-u i Crvenoj armiji, Saveznicima itd.

300 DASt, J.Z. 422, Izvješće COZ-a u Italiji za rujan 1944. 301 DASt, J.Z. 422, Izvješće COZ-a u Italiji za listopad 1944. 302 PLENČA, 1967., 355.

81

Dok je teorija reflektirala ideje KP-a, praksa je bila više neposrednija, a kroz nju su

se svladavale raznolike vještine potrebne za život u logorima. One su obuhvaćale znanja o

svakodnevnom radu na čišćenju logora, kuhanju, pranju rublja, osobnoj higijeni,

zdravstvenoj zaštiti i ostalim vještinama potrebnim za život u logoru. Članstvo u ovim

organizacijama doista je bilo masovno, a praktične vještine koje su naučene kroz njih, u

zbjegu, više su vrijedile nego teoretske.

Budući da su logori u Italiji imali veliki postotak djece i prema njima je bio

usmjeren politički rad. "Njihovo ponašanje, i njihova politička svijest može poslužiti na

izgled starijima" piše u Izvješću COZ-a za mjesec rujan 1944. god. Izgleda da su djeca,

lakše nego odrasli, prihvaćali ideje koje su se iznosile na predavanjima, ili ih je pak, zbog

nerazvijene političke svijesti, bilo lakše usmjeriti na "pravi put". Pionirska organizacija

zbjega u Italiji bila je vrlo razvijena. Svi logori su još u proljeće 1944. god. imali osnovane

pionirske brigade, koje su se dijelile na vodove i desetine. Tako je pionirska organizacija u

Italiji imala 5 brigada, 19 odreda i 38 vodova u kojima je obuhvaćeno oko 2.849

predškolske djece.303 S obzirom da se radilo o predškolskoj djeci, pitanje je koliki je

stvarni učinak ovakve formacije na život u zbjegu!

"Cijeli naš narod u Zbjegu živi isključivo mislima na domovinu".304 Ova rečenica iz

Izvješća COZ-a za mjesec listopad 1944. god. najbolje opisuje poziciju zbjega u Italiji.

Doista se živjelo u iščekivanju trenutka kada će se krenuti nazad u domovinu. Sav život u

logorima, način smještaja pojedinih obitelji, tako da su ljudi iz istog mjesta boravili u istom

logoru, zajedničko okupljanje i razgovor o rodnom mjestu, prisjećanje na poginule u ratu,

pjevanje domaćih pjesama i različite druge aktivnosti, pojačavali su svijest o rodnom kraju

i potrebi što bržeg povratka. Tipičan dan u logoru sastojao se od pospremanja, rada,

fizičkog i misaonog, vježbanja, političkog sata, edukacije, prehrane i odmora. Dan je bio

ispunjen od 6.30h ujutro pa do 23.00h na večer kada je bilo vrijeme za spavanje.305 Sve je

funkcioniralo po vojničkoj disciplini, što je posebno bio prikladan način da bi se

kontrolirao veliki broj djece koja su, po prirodi svoje životne dobi, živahna i teško

podložna disciplini, posebice u tako velikom broju.

Kao i u svakom društvu, pa i u izbjegličkim logorima, na površinu izniknu različite

vrste društveno neprihvatljivog ponašanja. Tako je u Italiju sa zbjegovima došlo i nekoliko

prostitutki što je za uređeno i moralno društvo kakvim se htjela prikazati KP pred

303 PLENČA, 1967., 356. 304 DASt, J.Z. 422, Izvješće COZ-a u Italiji za listopad 1944., 4. 305 DASt, J.Z. 422, Sobni red od 21. 8. 1944.

82

Saveznicima bilo krajnje neprihvatljivo. Takva i slična kaznena djela kao što su krađe ili

fizički napadi najstrože su se kažnjavali. COZ u dopisu ONOO-u za Dalmaciju ističe: "Sa

ovakvima imamo mnogo muke i usprkos naših nastojanja da ih svedemo na pravi put, trud

naš ostaje bez rezultata… Sve je ovo nezgodno, pogotovo kad se to događa u tuđoj zemlji,

gdje su naše odgojne mogućnosti određene i skučene".306 COZ je tražio da se ovakve

osobe više ne šalju u zbjeg, a i one koje se nalaze u Italiji da se nekako vrate nazad. U

odgovoru ONOO je osudio "nemoralne žene koje kaljaju dostojanstvo žena i čitavog

naroda naše domovine" i naložio da se takve osobe, sa svim opisanim karakteristikama,

pošalju nazad u domovinu, osim onih koji se uz pravilno ukazivanje problema odluče

popraviti, a ONOO će ih transportirati na otok Sv. Andrija (Svetac), gdje će im djelovanje

biti skučeno.307

Najveći problem talijanskih logora za hrvatske zbjegove bili su neadekvatni

prostori za smještaj. Krajnje nemogući uvjeti boravka s početka 1944. god., vremenom su

se donekle poboljšavali na traženje COZ-a i uz veliku pomoć Saveznika. U logoru Santa

Maria al Bagno izbjeglice su bile smještene u napuštene ljetnikovce bogatih talijanskih

obitelji koje su se prodorom Saveznika povukle prema sjeveru Italije. Te kuće su bile

napuštene i prljave, bez vrata i prozora, što je u zimskim uvjetima bilo neizdrživo za

boravak. U drugim logorima korištene su javne zgrade bez osnovnih uvjeta za život, koje

su također bile demolirane. Budući da su prve izbjeglice došle u Italiju bez ičega, ponekad

su spavale na betonskim podovima bez strunjača i prekrivača. Situaciju je dodatno

pogoršavala zima koja je bila izrazito jaka. Izbjeglice su koristile preostali namještaj, vrata

i prozore, kao drva za vatru jer u južnoj Italiji nije bilo drva za ogrjev. Nesolidno građene

zgrade s poroznim kamenom zimi su bile neupotrebljive za stanovanje. Velika količina

vlage, a često i kiša koja je naplavljivala zgrade, stvarala je nemoguće uvjete za boravak.

Najkvalitetnije zgrade u svim logorima nisu bile rekvirirane već su i dalje ostale na

raspolaganje talijanskim vlasnicima. Slična situacija je bila u logoru Santa Maria di Leuca.

Posebno teško stanje bilo je u logoru Santa Cesarea gdje se jedna zgrada trebala

proglasiti neupotrebljivom za boravak. Međutim, zbog nedostatka drugog smještajnog

prostora djeca, koja su tu bila u većini, nisu se mogla premjestiti u drugu zgradu. U jednoj

zgradi je bilo toliko vode da ju je trebalo kantama izbacivati vani.308 Zgrada koja je bila

pogodna za boravak dana je "Amerikancima koji su namjeravali otvoriti dućan". Najbolji

306 DASt, J.Z. 521, Dopis COZ-a upućen ONOO-u za Dalmaciju 27. 7. 1944. 307 DASt, J.Z. 521, Dopis ONOO-a za Dalmaciju upućen COZ-u u Italiji 2. 8. 1944. 308 DASt, J.Z. 424, Zapisnik konferencije održane dana 5. 10. 1944. u prostorijama Centralnog odbora zbjega u Bariju.

83

smještajni uvjeti bili su u logoru Aversa u provinciji Caserta, gdje je narod bio smješten u

velikoj zidanoj zgradi, "bivšoj ludnici", u kojoj je svaki pojedinac imao svoj krevet. Taj

logor, za razliku od ostalih, bio je međunarodnog karaktera, u njemu je bilo smješteno

mnogo Talijana i Grka, pa se nije moglo hrvatske zbjegove iz nepogodnih logora prebaciti

u njega.

Najveća potreba svih ostalih logora bili su kreveti, tako je u logoru Santa Maria di

Leuca 900 izbjeglica bilo bez kreveta, u Santa Maria al Bagno 1.500 i u Santa Cesareai

također 900. Na povećanju kreveta najviše je radio COZ preko Savezničkog

zapovjedništva i Vojne misije NOVJ-a. Kako Saveznici nisu imali odakle dostaviti

nedostatni broj kreveta, COZ je pokrenuo inicijativu za nabavu drva za njihovu izradu

preko Vojne misije koja je kod Saveznika uspjela nabaviti određenu količinu materijala, od

kojeg su se u logorskim radionicama izrađivali kreveti. Pri punoj aktivnosti u logoru Santa

Maria di Bagno dnevno bi se napravilo 25 kreveta, a da je bilo više drva na raspolaganju,

moglo se izraditi i do 50 kreveta. Pored kreveta, druga potreba bila je u odjeći i obući.

Svako tko je došao iz domovine pri prolazu kroz tranzitne logore u Carbonari i Tuturanu,

ili pak u logoru gdje se stalno smjestio, dobivao bi po koji komad ljetne odjeće. Međutim,

to se većinom uslijed upotrebe pokidalo, a zimska odjeća nije se ni dijelila. Tek na jesen

1944. godine Saveznici su preko Crvenog križa počeli s dostavom zimske odjeće. Situacija

s obućom bila je još i teža; u sva tri trajna logora (s izuzetkom Averse gdje nije bila

problematična) preko 70% izbjeglica bilo je bez obuće, doslovno bosi. One izbjeglice koje

su imale barem jedan par obuće, u kratkom vremenu bi ga istrošile, što je i prirodno kada

uvijek imate iste cipele na nogama. Bilo je potrebno preko 4.000 pari cipela, a od tog broja

2.900 za djecu. Kao i kod odjeće, Crveni križ je na jesen 1944. krenuo s dostavom obuće,

no te količine nisu mogle zadovoljiti ni 20% potreba.

Poseban problem, o kojem je trebalo voditi najviše brige, bila je prehrana. U ratnim

okolnostima, kada se općenito oskudijeva hranom, situacija među zbjegovima u Italiji bila

je vrlo teška. Saveznici su dostavljali hranu, koje nije bilo mnogo, a najviše su to bili suhi

vojni obroci koji su kod izbjeglica znali uzrokovati probavne smetnje i bolove. Ovi

problemi su se pojavljivali tijekom tranzitnog razdoblja zbog nepredvidivog priljeva

izbjeglica iz Hrvatske, kao i neredovitih polazaka za Egipat. Dnevno sljedovanje se

sastojalo od pola kilograma kruha, konzervirane hrane i malo rajčica. Isti obroci bili su

predviđeni za djecu i odrasle. Kasnije se opskrba hranom ustalila, ali je njena raznolikost i

hranjiva vrijednost bila i dalje izrazito loša. Izbjeglice, koje su bile nenaviknute na

84

konzerviranu hranu, razmjenjivale su je za povrće kod lokalnih seljaka i tako sebi kuhali

variva, najviše kupus i blitvu s krumpirom.309

Lošom ishranom najviše je bio pogođen logor Santa Cesarea u kojemu su mahom

bila djeca, što je predstavljalo prepreku zdravom razvoju i često uzrokovalo pojave

različitih bolesti. Tu se pristupilo otvaranju dječje kuhinje koja bi ponudila raznolikiju

prehranu prikladnu za dječji uzrast. Da bi se spriječila česta pojava dijareje kod djece od

preostalog brašna i šećera pravljeni su slatkiši i peciva koja su djeci popravljala

zdravstveno stanje. U Santa Maria di Leuci slastičar logora pekao je kolače za djecu tri

puta tjedno.

U Izvješću COZ-a iz Italije za mjesec rujan, koji je podastrt ZAVNOH-u i ostalim

organima u domovini, donesena je i tablica dnevnog sljedovanja hrane iz logora Santa

Maria di Bagno po osobi, koja je, kako je naglašeno, slična kao i u ostalim logorima, a

sastojala se od pola kilograma kruha, 5,7 dag svježeg mesa, 5,72 dag konzerviranog mesa,

22,88 dag svježeg povrća (velike tikve koje izbjeglice nisu voljele), 11,44 dag graha, 28,60

dag krumpira, 5,72 dag voća, 7,15 dag tjestenine, 0,82 dag čaja, 4,29 dag kave i 3,27 dag

šećera, što je ukupno iznosilo 147,54 dag hrane.310 Dostupnost i zalihe vode bile se

osigurane, voda se dobivala u dovoljnim količinama za piće i osobnu higijenu. Odrasli su

dobivali nešto cigareta i kutiju žigica tjedno.

Situacija u stvarnosti učestalo je bila drugačija, jer je ponekad nedostajalo određene

vrste namirnica, a posebno se oskudijevalo u voću i povrću što je osnova razvojne prehrane

kod djece. Od Saveznika su se tražile tablete s vitaminima, što je značilo 30 do 35 tisuća

tableta vitamina za 7 tisuća ljudi.311 U idealnim uvjetima, kada bi se poštivala tablica

dnevnog sljedovanja, to bi značilo unos od 1.300 kcal po osobi, dok minimalni iznos za

normalno funkcioniranje osobe iznosi 2.100 kcal dnevno prema suvremenim standardima

za izbjeglice.312 Uzevši u obzir dodatne količine kilokalorija koje su bile potrebne

trudnicama (300 kcal) i dojiljama (500 kcal), može se zaključiti da ishrana nije bila

dostatna za pravilno funkcioniranje života. Izbjeglice su u većini slučajeva bile zadovoljne

prehranom, s obzirom da su se nalazile u nepoznatoj zemlji i da im je situacija prilikom

309 DASt, J.Z. 424, Izvješće za mjesec kolovoz 1944. koje COZ u Italiji upućuje ONOO-u za Dalmaciju na Visu. 310 DASt, J.Z. 422, Izvješće COZ-a u Italiji ZAVNOH-u, ONOO-u za Dalmaciju i Vojnoj bazi NOVJ-a u Bariju za mjesec rujan 1944. god. 311 DASt, J.Z. 424, Zapisnik konferencije održane dana 5. 10. 1944. u prostorijama Centralnog odbora zbjega u Bariju. 312 TOOLKIT, 2008., 402.

85

polaska iz Dalmacije bila još gora. Čak se znalo događati da se od viškova kruha u Santa

Maria al Bagno pravi dvopek koji bi se slao u domovinu.313

*

Međutim problemi sa stanovanjem, odijevanjem i prehranom, pokazat će se kao

sitnica u odnosu na probleme sa zdravstvom. Uz brojne izbjeglice u Italiju, iz Dalmacije su

prebačeni ranjenici i invalidi iz prethodnih godina ratovanja. Najveći priljev izbjeglica bio

je u zimsko doba uz brojne nedaće što je dodatno pogoršavalo zdravstveno stanje u

zbjegovima. Higijenske navike bile su na iznimno niskoj razini, a tijekom transporta nisu

uvijek bile ni provedive. Pored toga, u procesu transporta, kada su velike skupne ljudi

zbijene na malom prostoru, otežano je vršenje fizioloških funkcija, a sanitarni čvorovi bili

su rijetki i nehigijenski. Svi ti čimbenici doveli su do situacije da su zbjegovi u Italiju

stizali u lošem zdravstvenom stanju, opterećeni kroničnim i akutnim bolestima, puni ušiju i

svraba, opterećeni i ostalim zdravstveno-higijenskim problemima. Smrtnost je među

zbjegovima bila svakodnevna pojava.

Briga o bolesnicima i ranjenicima u Italiji zahtijevala je od Saveznika dosta

umješnosti. Na prvom mjestu trebalo je izbjeći zajednički smještaj u bolnice partizanskih

ranjenika i rojalista. To se prakticiralo zbog mogućih sukoba koji bi poremetili redovito

funkcioniranje bolnice. Veliki broj ranjenika koji su posljedica ratnih zbivanja nije se

moglo adekvatno smjestiti na malom prostoru. Zato su tražene dodatne lokacije gdje bi se

poslali tekući ranjenici, kao i rekonvalescenti, a među više opcija izabrana je Malta kao

najpovoljnije rješenje. Međutim, i pored ovog, priljev bolesnika iz hrvatskih zbjegova u

talijanske savezničke bolnice bio je ogroman.

Dok su se nedostaci bolničkih prostora i kreveta rješavali improvizacijom,

nedostatak medicinskog osoblja nije bilo lako nadoknaditi. Taj se nedostatak osjećao u

svim etapama zbjega, a Saveznici su ponekad očajnički tražili da se iz Jugoslavije pošalje

kvalificirano medicinsko osoblje koje će raditi s izbjeglicama. Međutim, većina takvog

osoblja bila je zauzeta na domaćoj fronti, jer je broj novih ranjenika bio konstantan. Ono

malo medicinskog osoblja koje je pošlo u zbjeg bilo je toliko pretrpano poslom u Italiji da

su Saveznici inzistirali da se, prilikom transporta zbjegova u Egipat, prvim sljedećim

prijevozom moraju vratiti u Italiju.314

313 DASt, J. Z. 422, Izvješće Jugoslavenskog odbora zbjega Santa Maria al Bagno za COZ u Italiji za mjesec rujan 1944. god. 314 TNA, WO 204/6662, passim.

86

Prema savezničkom izvješću iz travnja 1944. god. jugoslavensko medicinsko

osoblje u Italiji podijeljeno je na vojno i civilno. U vojnom sastavu ima 11 medicinskih

časnika (liječnika) i 104 sestre koje prolaze obuku, dok u civilnom sastavu ima 5 liječnika,

36 medicinskih sestara i 10 bolničara. Svi su bili u potpunosti opterećeni poslom i nitko se

nije mogao poslati na Bliski istok.315 Među njima najistaknutiju ulogu imali su sljedeći

liječnici: Baldo Politeo, Juraj Krstinić, Žarko Amulić, Elsa Karanfilović, Damjana Jelačin-

Bebler i Vedran Palčok.316 Kada se ustalilo transportiranje izbjeglica za Egipat,

Zapovjedništvo za Srednji istok pristalo je na prihvat dugotrajnih bolesnika i

rekonvalescenata, tj. one za koje nije potrebna osobna njega, što je donekle smanjilo

prenatrpanost talijanskih bolnica. Predstavnici NOVJ-a i COZ-a u Italiji često su inzistirali

na organiziranju obuke za medicinsko osoblje, ponajviše medicinske sestre, što su

Saveznici s oduševljenjem i čuđenjem prihvaćali, pošto na takvu inicijativu nisu nailazili

kod izbjeglica iz drugih zemalja.317

*

Pored zdravstvene skrbi u bolnicama, važno je bilo pravilno provođenje

zdravstveno-higijenske službe u logorima. Saveznici su učestalo ukazivali na niske

higijenske navike, kao i na ljude koji se nisu brinuli o svom zdravstvenom stanju premda

su bili svjesni svojih bolesti. U tom smislu COZ je poduzimao cijeli niz radnji da bi se

poboljšali zdravstveno-higijenski uvjeti u logorima. S pozicije da je preventiva važnija od

kurative radilo se da se maksimalno osnaže higijenski uvjeti u logorima, da se pravilno

educiraju izbjeglice o osobnoj higijeni, pranju hrane i ostalim zdravstvenim preventivnim

aktivnostima. Nakon što su negativne higijenske navike prvih mjeseci u zbjegu donijele

svoje posljedice pristupilo se pozornijem provođenju higijenskih prilika u logorima. Tako

se u izvješćima COZ-a ističe da je čistoća po logorima na priličnoj razini, a održava se

vlastitim snagama, čemu najviše doprinose tzv. Higijenske komisije koje djeluju u svakom

logoru. Kupatila s tuševima postoje u svim logorima, što u punoj mjeri pruža mogućnost

"održavanja tjelesne čistoće", a kupanje je "obavezno" dva puta na tjedan za sve pripadnike

zbjega.318 Također u svim logorima osnovane su tzv. "Antimalarične grupe" koje se uz

pomoć savezničkih stručnjaka educiraju o radu na sanaciji terena gdje su bila legla

malaričnih komaraca i muha. Pažnja se posvećivala tjelesnom odgoju u svrhu čega je u

315 TNA, WO 204/6663, 3076/2. 316 GIZDIĆ, 1964., 392. 317 DASt, J. Z. 422, Izvješće COZ-a Oblasnom NOO-u Vis dana 9. 5. 1944. iz logora Santa Maria al Bagno. 318 DASt, J.Z. 422, Izvješće COZ-a iz logora Santa Maria di Bagno od 24. 7. 1944.

87

logoru Santa Maria al Bagno izgrađeno nogometno igralište s atletskom stazom, kao i

tereni za odbojku i druge sportske discipline.319

Najvažnije je bilo adekvatno zaštititi djecu koja su boravila bez jednog roditelja

(oca), a često su ostajali i siročad. Teško stanje, zbog neadekvatnog smještaja i prehrane,

koje se najčešće manifestiralo kroz pojave različitih crijevnih bolesti, najbolje opisuje

jedna rečenica iz izvješća COZ-a gdje stoji za logor Santa Cesarea: "Za vrijeme sadašnjih

kiša voda provaljuje u spavaone i djeca bez kreveta plivaju u vodi".320 Djeca su bila

najizloženiji dio zbjega, što se manifestiralo u visokoj stopi smrtnosti koja se kretala

između 30 i 50%. Veliki stupanj smrtnosti u Santa Cesarei uzbudio je i Saveznike koji su

proveli istragu. Oni su to pripisali epidemiji ospica koja je zavladala među djecom, a na

koju su odrasli bili otporni.321

Referent za zdravstvo pri COZ-u dr. Vedran Palčok pisao je mjesečna izvješća o

zdravstvenom stanju zbjega u kojima je podastirao analitiku bolesti, kurativna djelovanja,

administraciju profilakse, kao i ostale akcije kojima se pokušavalo popraviti opće

zdravstveno stanje u zbjegu.322 Loše zdravstveno stanje u zbjegu pripisuje se neadekvatnim

stambenim uvjetima, lošoj odjeći i obući, i jednoličnoj prehrani.

Od akutnih zaraznih bolesti zabilježeni su sljedeći slučajevi: morbili (ospice, male

boginje), parotisis (zaušnjaci), pertussis (veliki kašalj, hripavac), typhus abdominalis

(trbušni tifus), scarlatina (šarlah), diphtheria i dysenteria (srdobolja, griža).323 Kao

posljedica ovih bolesti događale su se komplikacije, najviše kod djece, koje su onda

uzrokovale nove bolesti, a zatim, u krajnjem slučaju, dovodile do smrti. Tako je u

kolovozu 1944. god. oko 800 djece oboljelo od različitih zaraznih bolesti. U prvim danima

mnogo ih je umiralo, a sveukupno do kraja mjeseca umrlo je 57 djece. U rujnu 1944. u

bolnici Maglie umrlo je 25 djece u starosti do šest godina od čega ih je 10 umrlo od

ospica.324 Ukupno, u kolovozu i listopadu 1944. god., od ukupnog broja umrlih, djeca do

16 godina činila su 80%. Dr. Palčok je inzistirao da se djecu više ne šalje u Maglie jer tamo

nema adekvatnih uvjeta za liječenje djece, koja se dodatno iscrpe na putu zbog dugotrajnog

transporta.325

319 GIZDIĆ, 1964., 393. 320 DASt, J.Z. 424, Centralni odbor zbjega piše dopis Sanitetskom odjeljenju Vojne baze NOVJ-a u Bariju od 7. 10. 1944. 321 TNA, FO 371/48917, R1800/13. 322 DASt, J.Z. 422, passim. 323 Prijevodi latinskih naziva bolesti prema MARCOVITCH, 2005., passim. 324 GIZDIĆ, 1964., 392. 325 DASt, J.Z. 424, Zapisnik konferencije održane 5. 10. 1944. u prostorijama Centralnog odbora zbjega u Bariju.

88

Posebnu grupu su činili tuberkulozni bolesnici koji su bili smješteni u tri bolničke

zgrade u Santa Maria di Leuci. Budući da su uvjeti za liječenje takvih bolesnika u ovoj

bolnici bili nepovoljni, tražio se premještaj u drugu, adekvatniju bolnicu. Međutim, to je

išlo vrlo sporo, pa su smrtni slučajevi među tuberkuloznim bolesnicima bili česti, jer je

liječenje bilo konzervativno.

U dokumentima koji donose podatke o zdravstvenim prilikama hrvatskih zbjegova

u Italiji, za razliku od egipatskih, nema podataka o psihosomatskim bolestima, što ne znači

da takvih bolesti nije bilo.

*

Nedostatak jugoslavenskog medicinskog osoblja u bolnicama i stacionarima

nadopunjavan je većim brojem talijanskim liječnicima, ali i onima drugih nacionalnosti.

Međutim, hrvatske izbjeglice bile su pune nepovjerenja prema stranim liječnicima, najviše

talijanskim, što ih je odvraćalo od boravka u bolnici i prijavljivanja same bolesti. Takvi

postupci nisu bili bezrazložni jer Palčok u jednom izvješću bilježi primjere loše prakse

talijanskih liječnika koji su davali djeci krive lijekove koji su ih u krajnjem slučaju mogli

usmrtiti.326 Tako je jedan talijanski "liječnik" djetetu bezrazložno administrirao injekciju

kamfora u srce, od čega je dijete preminulo, a liječnik je prijavljen savezničkom

zapovjedništvu. Nekolicina talijanskih liječnika bili su članovi fašističke stranke pa su ih se

bolesne žene i starci plašili imajući na umu iskustava iz domovine. Općenito je kod

izbjeglica, ali i kod jugoslavenskih liječnika i ostalog medicinskog osoblja, postojao visoki

stupanj nepovjerenja prema stranom medicinskom osoblju, koji je ponekad bio i opravdan.

Stanje s prehranom u svim je bolnicama bilo zadovoljavajuće jer su se Saveznici

brinuli da se u takvim ustanovama ne osjeti nedostatak hrane. Slična je situacija bila i s

lijekovima, čije su se zalihe na vrijeme obnavljale.

*

Pored svih nedaća sa smještajem i nagomilanim zdravstvenim problemima

aktivnost u logorima nije nikada popuštala. Kako su kuće u kojima su izbjeglice smještene

bile u lošem stanju, pristupilo se popravcima, zbog čega se osnivaju drvodjeljske radionice

u kojima se izrađuju vrata i prozori za zatvaranje kuća. U tim radionicama se, također,

izrađuju drveni kreveti, kojih je nedostajalo u velikom broju. Drvo se nabavljalo u Bariju

preko Vojne misije NOVJ-a.327 Uz ove radionice postojale se krojačke, cipelarske i

mehaničke. U krojačkim radionicama, koje je vodio Crveni križ, izrađivala se odjeća,

326 DASt, J.Z. 422, Izvješće pročelnika Zdravstvenog odjela zbjega od 8. 10. 1944. 327 DASt, J.Z. 422, Izvješće COZ-a u Italiji za rujan 1944.

89

rublje i prekrivači za članove zbjega, a u cipelarskim radionicama vršili su se popravci

cipela, kao i izrada opanaka i druge obuće. U mehaničkim radionicama najviše se

izrađivalo kuhinjsko posuđe i vršili različiti popravci. Postojala je zidarska grupa koja je

popravljala zgrade i kuće u kojima su zbjegovi smješteni, a žene su najviše bile zauzete

oko pranja, glačanja i kuhanja.328

Radne aktivnosti bile su izrazito važan aspekt djelovanja zbjegova u Italiji pomoću

čega se izgrađivala slika o partizanskom pokretu, vrijednosti i upornosti pripadnika

zbjegova, kao i svih ostalih podupiratelja antifašističkog pokreta u domovini.

*

Posebna pažnja se pridavala kulturno-prosvjetnom radu. Premda su izbjeglice

napustile svoje domove uslijed ratnih okolnosti, život nije stao, pa je bilo potrebno

nastaviti s obrazovanjem djece i odraslih, kao i razvijanjem različitih vrsta kulturnih

aktivnosti. Natpolovičan broj djece u talijanskim logorima zahtijevao je izniman trud u

organizaciji, točnije improvizaciji, nastave. U svim logorima bile su pokrenute osnovne

škole, a u nekima i gimnazije. Prema Izvješću za mjesec rujan 1944. u logoru Santa Maria

al Bagno bile su dvije osnovne škole i jedna gimnazija sa 580 polaznika, u logoru Santa

Cesarea bila je jedna osnovna škola i jedna gimnazija sa 744 polaznika, a u logoru Santa

Maria di Leuca djelovale su dvije osnovne škole sa 276 polaznika.329 Broj djece koja su

bila obvezna pohađati škole bio je za nekoliko stotina veći, međutim ta djeca su zbog

različitih okolnosti, ponajviše zdravstvenih, taj mjesec izbivala s nastave.

Organizacija nastave, u nedostatku nastavnika, knjiga i ostalih pomagala, bila je

dobro izvedena, a program, po kojem se nastava izvodila preuzet je od Prosvjetnog odjela

ZAVNOH-a. Razredi su se formirali po sustavu za početnike i napredne, a nastavno

gradivo obrađivalo se kroz cikluse, tako da se obuhvati što veći broj djece. Od predmeta

koji su se predavali u gimnaziji spominju se: vjeronauk, hrvatski jezik, matematika,

povijest, geografija, prirodopis, higijena, crtanje i gimnastika. Katolički vjeronauk je imao

isti status kao i ostali predmeti. Zbog malog broja nastavnika, u nastavu su uključeni ljudi

drugih struka, kao i gimnazijski maturanti koji su se isticali znanjem i vještinama u radu s

djecom. Nastava je često bila prekidana, ponekad i na razdoblje od mjesec dana, zbog

proglašenih karantena uslijed pojave zaraznih bolesti. Disciplina u školama provodila se

djelotvorno, a i pored toga dolazilo je do uobičajenih dječjih nepodopština koje su

328 GIZDIĆ, 1964., 390. 329 DASt, J.Z. 422, Kulturno-prosvjetno izvješće za mjesec rujan 1944.

90

karakteristične za pubertetske godine, koje su nastavnici u rijetkim slučajevima kažnjavali

fizički, pošto ukori i izbacivanje iz škole nisu imali nikakvog efekta.

Veliki broj ljudi, posebice žena, bio je nepismen, pa se pristupilo organiziranju

analfabetskih tečajeva u svim logorima. Stariji su se teže odazivali na ovakve tečajeve jer

su smatrali da je opismenjavanje za njih došlo prekasno ili da je nepotrebno. U provođenju

tečajeva posebno se angažirao AFŽ šireći propagandu među ženama o koristi poznavanja

pisma i čitanja.

*

Kulturno-prosvjetni rad u zbjegu je, pored uloge prijenosa znanja, imao i zadaću da

ljude zabavi i tako da im približi rodni kraj kroz kazališne predstave, zborske nastupe i

slikarske izložbe. Većina logora imala je organizirane kazališne diletantske grupe koje su

mjesečno spremale nove komade u kojima su se predstavljala djela iz svjetske i

jugoslavenske književnosti. Zborski nastupi su također bili učestali, a repertoar se kretao

od partizanskih skladbi do popularnih engleskih i američkih pjesama. U proljeće 1944.

otvorena je izložba slikarskih radova Ivana Čagre u logoru Santa Maria di Leuca, a također

je organizirana izložba, slikara i kipara (M. Detonija, Đ. Tiljka, O. Postružnika, I. Čagre,

M. Studina i dr.), u Cozzanu, koja je nakon rata bila postavljena u Splitu.330

Održavanje predavanja o raznim temama u logorima bio je tipičan način "kulturno-

propagandnog" rada. Putem zborova koji su se održavali jednom tjedno u svakom logoru

narod je obavještavan "o svemu što je potrebno da zna".331 Predavanja su obuhvaćala

različite teme iz političkog života, povijesti društva, razvoja znanosti i tehnike, pa do

praktičnih tema iz higijene, zdravlja i pripreme hrane, koje su bile korisne za život u

logorima. Postojao je osjetan nedostatak stručnih ljudi koji su mogli meritorno govoriti o

pojedinim temama, kao što je nedostajalo i nastavnika za rad u školama. Posebno se vodila

briga da se učestalo govori o temama iz NOB-a i partizanskog pokreta, želeći kod naroda

razviti odobravanje i potporu za borbu koja se odvijala u domovini. Osjetljive teme iz

aktualnog političkog života, poput sporazuma Tito-Šubašić, prenošene su na takav način da

ih se "pravilno" rastumači narodu.

Kroz predavanja i organizaciju zborova u logorima može se uočiti formiranje

političkog jezika koji je imao za cilj izgradnju osjećaja jedinstva i zajedništva. Druga vrsta

širenja informacija bile su zidne novine koje su postojale u svim logorima. Bio je to

efikasan sustav širenja informacija koje su na takav način bile dostupne svima, pa i onima,

330 GIZDIĆ, 1964., 391. 331 DASt, J.Z. 422, Izvješće COZ-a u Italiji za rujan 1944.

91

koji nisu htjeli prisustvovati predavanjima i zborovima. Zidne novine, koje su se davale na

čitanje, nisu bile tiskane, većinom su to bili članci koje su članovi logorskih odbora

sastavljali na pisaćem stroju. Pored toga, ponekad su iz domovine i Egipta, stizale prave

tiskane novine, koje bi se onda distribuirale među izbjeglicama, ili bi se postavile na zid.

Na takav način ljudi bi se povezivali sa situacijom u domovini, kao i sa zbjegovima koji su

otputovali za Egipat.

***

Povijest hrvatskih zbjegova u Italiji potrebno je promatrati kao jednu etapu

povijesti hrvatskih zbjegova od 1943. do 1946. god. Italija je prvenstveno značajna kao

prostor kroz koji su prošle sve izbjeglice, za većinu njih samo stanica za put u Egipat, a za

manjinu i trajno boravište do povratka u domovinu. Italija je također značajna kao prostor

na kojemu se događa vojna suradnja partizanskog pokreta sa Saveznicima, mjesto gdje su

se utanačili najvažniji operativni segmenti hrvatskih zbjegova, gdje je razrađen odnos sa

Saveznicima, kao i značaj koji su zbjegovi mogli imati na stranom prostoru. Ova manjina

hrvatskih zbjegova, koja je maksimalno brojila oko sedam tisuća ljudi, bila je svjedok

teške svakodnevice u talijanskim logorima. Nemogući uvjeti stanovanja, loša odjevenost,

nedostatna prehrana, sukobi s rojalistima samo su neki od čimbenika teškog života u

talijanskim logorima. Ipak, najteže okolnosti bile su one zdravstvene prirode. Različite

bolesti nisu štedjele pripadnike zbjega, posebice djecu, koja su umirala zbog neadekvatne

medicinske skrbi. Pored svih nevolja život se u logorima nastavljao, a bio je ispunjen

različitim aktivnostima na društvenom, radnom i kulturno-prosvjetnom planu uz koje je

čekanje na povratak u domovinu brže prolazilo. Djelovanje hrvatskih zbjegova u

talijanskim logorima nastavilo se do povratka zadnje grupe pripadnika zbjega iz Italije u

ožujku 1945. god. Unutar takvih odnosa, aktivnosti i djelovanje zbjegova u Italiji samo su

mala naznaka onoga što se, vremenski paralelno, događalo u Egiptu.

92

6. EGIPAT

Najvažniji dio cjelokupnog procesa kretanja hrvatskih zbjegova u Drugom

svjetskom ratu obilježen je dvogodišnjim boravkom u Egiptu. Na prostoru, koji je prilično

udaljen od domovine, razvio se život izbjeglica u nekoliko logora, obilježen intenzivnim

radom i aktivnostima koje su usmjerene na ispunjavanje vremena provedenog u čekanju na

povratak. Parola "ne zaboravi domovinu" obilježavala je logorsku svakodnevicu, a sve

aktivnosti bile su organizirane na takav način da se radilo i živjelo s mislima na povratak.

Da bi se dobio potpuni uvid u situaciju i život u logorima dvogodišnji boravak potrebno je

sagledati iz više kutova. Kroz razmatranje kako svestranije sagledati ovaj problem,

nametnule su se dvije tematske cjeline kroz koje se analizira egipatska dionica hrvatskih

zbjegova.

Na prvom mjestu tu je političko-administrativna komponenta koja nam daje uvid u

nastanak logora, odnose različitih struktura moći, i kako su te strukture pokušale utjecati na

život "običnog" čovjeka u logorima. Predstavljaju se odnosi na relaciji Saveznici -

Centralni odbor zbjega, kao i pomoć humanitarnih organizacija MERRA-e i UNRRA-e,

koje omogućavaju opskrbu logora hranom, odjećom i ostalim potrepštinama. Dominantna

komunistička ideologija koja je imala odlučujuću ulogu unutar zbjegova nije uvijek

dobrodošla u očima Saveznika. Povremeni sukobi i razmimoilaženja između rukovodstva

zbjega i Saveznika s vremenom se harmoniziraju, što dovodi do opuštene i prijateljske

atmosfere u logorima. U logorski život upleteno je djelovanje rojalista - podupiratelja

kraljevske vlade u egzilu, koji na svoj način utječu na oblikovanje političke situacije među

hrvatskim zbjegovima u Egiptu. Komunistička partija koja je odigrala dominantnu

političku i ideološku ulogu u logorima razvila je sustav "samouprave" koji je djelovao na

svim razinama, od ukupnog zbjega pa do svakog pojedinog šatora. Unutar takvih relacija

funkcioniraju sustavi širenja političke propagande i indoktrinacije koji se obilno

upotrebljavaju.

Druga tematska cjelina pokušava dati sliku logorske svakodnevice. Kada se

odmaknemo od političkih i ideoloških sukoba u logorima, na površinu ispliva čovjek koji

je svoj svakodnevni život ispunjavao različitim aktivnostima u kojima je iščekivao

povratak u domovinu. U ovom dijelu daje se fizički opis logora, počevši od šatora pa do

cijelog rajona sa svim objektima koji su bili na raspolaganju izbjeglicama. Zatim se

93

analiziraju pojedini aspekti koji su ispunjavali svakodnevni život, kao što su rad, prosvjeta,

kulturno-umjetnička djelatnost, vjerski život i, na kraju, zdravstvo.

94

6.1. Dolazak i naseljavanje logora

Plovidba od Taranta prema Egiptu trajala je između pet i šest dana. Pravac kojim su

se brodovi kretali išao je uz obalu poluotoka Calabrije, zatim uz istočnu obalu Sicilije,

odakle su brodovi plovili u pravcu jugoistoka prema sjevernoj obali Afrike do Bengazija u

Libiji, a zatim prateći afričku obalu u pravcu istoka do Port Saida u Egiptu.332 Za zbjegove

to je bilo putovanje u nepoznato, obilježeno strahovima i opasnostima na moru. Trgovačke

brodove, kojima su transportirane izbjeglice, pratili su britanski razarači i podmornice, a

danom su imali zaštitu vojnog zrakoplovstva Saveznika.333 Bila je potrebna maksimalna

sigurnost, pa su ljudima podijeljeni pojasevi za spašavanje, a često su bile izvođene vježbe

za slučajeve opasnosti. Naravno, izbjeglice nisu mogle znati da jedna od tih vježbi nije

prava uzbuna, tako da se svako oglašavanje brodske sirene za uzbunu primalo s velikom

panikom. Mogućnosti njemačkog napada iz zraka bile su realne, čega su izbjeglice bile

svjesne, pa je anksioznost bila jako izražena. Ona se osjećala u napadajima panike i straha,

koji su bili učestali, posebice među ženama i djecom.

Ljudi su bili smješteni po zatvorenim dijelovima broda, blagovaonicama, velikim

kabinama i skladištima za robu u kojima su sami zauzimali svoje kutke, na kojima bi

prostirali deke i odjeću za spavanje. Uz lošu prehranu, slabu higijenu i smještaj velikog

broja ljudi na malom brodskom prostoru, bilo je teško podnijeti tih nekoliko dana plovidbe

Sredozemljem. U takvim okolnostima neke su žene rodile, neki su umrli, a drugi su opet

bili bolesni što se manifestiralo povraćanjem, jakim kašljem i drugim simptomima. Ljudi

su bili puni ušiju i svraba, što je dodatno stvaralo nervozu. Uz sve to širili su se neugodni

mirisi koji su ispunjavali prostorije broda. Port Said, odredišna točka svih transporta iz

Italije, dočekivana je s veliki olakšanjem. U tom trenutku barem je nestajala opasnost od

mogućeg mitraljiranja brodova, što bi dovelo do sigurne smrti većeg broja izbjeglica.

Na ulazu u Sueski kanal, u luci Port Said pristajali su brodovi hrvatskih izbjeglica.

Prvo što je većina zapazila bio je veliki spomenik Ferdinanda Lessepsa, projektanta

Sueskog kanala, prostora koji će uskoro postati domaći krajolik izbjegličkog života.

Nedaleko pristaništa ljudi su se ukrcavali u željezničke teretne vagone, odakle su kretali na

332 TNA, WO 204/6662, passim. U britanskim dokumentima ne navodi se pravac kretanja brodova s izbjeglicama jer je to bila strogo čuvana tajna, ali se naznačuju pojedine točke na Sredozemlju s kojih bi krenula pomoć u slučaju havarije ili neprijateljskog napada. Ovu opisanu rutu, koja se ustalila zbog sigurnosti plovidbe i blizine obale, navode SRHOJ, 2005., 51 i KLISURA, 2007., 30. 333 NIŽETIĆ, 2007., 69.

95

cjelonoćnu vožnju do krajnjeg odredišta na istočnoj strani Sueskog kanala.334 Putovanje

vlakom završilo bi u pustinji, na nepostojećoj stanici, odakle ih se kamionima prebacivalo

do nekoliko minuta udaljenog logora, gdje su trebali biti smješteni.

Bio je to El Shatt,335 šatorsko naselje smješteno dva kilometra istočno od kanala,

koje se nalazilo na Sinajskom poluotoku na suprotnoj strani od grada Sueza.336 To je bio

prostor na kojem se formirao logor 8. britanske armije u vrijeme čuvenih bitki kod El

Alameina iz 1942. god. Kasnije, nakon što se neposredna vojna opasnost udaljila od

Egipta, Savezničko zapovjedništvo za Srednji istok taj prostor je namijenilo za smještanje

izbjeglica i pozadinske vojne snage. Prva veća skupina izbjeglica, koja je u El Shatt stigla

2. veljače 1944. god., zatekla je tamo brojne šatore koje su postavljali britanski vojnici.

Osim tri zgrade građene od cigle, namijenjene za kuhanje, jednu izgrađenu od lima, kao i

nekoliko manjih montažnih tuševa i toaleta, sve je ostalo bilo pustinja.337 Izbjeglice su se

teško privikavale na činjenicu da je ovo njihov novi privremeni dom. Pri dolasku, budući

da svi šatori nisu bili postavljeni, bilo je potrebno naučiti kako se postavlja šator, donijeti

unutra krevete i ležaljke koje su bile iskrcane iz kamiona, i uzeti ostale stvari koje su im

bile stavljene na raspolaganje od strane Saveznika. Prvi dani su bili najteži, jer se trebalo

prilagoditi na novo okruženje i novi život. Nakon života u dalmatinskom kršu, uz bujnu

vegetaciju i brdoviti teren, priviknuti se na sivi pustinjski pijesak bilo je jako teško.

Pored Saveznika, prvu veću skupinu izbjeglica, u El Shattu je dočekala prethodnica

od 198 izbjeglica koji su u Egipat stigli u prvoj polovici siječnja u privremeni logor

Amirya kod Aleksandrije. Bili su to odreda probrani partijski simpatizeri koji su u

dogovoru sa Saveznicima poslani da pomognu oko uređenja i prihvata nadolazećih

zbjegova.338 MERRA je izvijestila savezničke snage da su to najzahvalnije izbjeglice s

kojima su ikada imali posla. Sami su upravljali logorom s odličnom disciplinom i mnogo

inicijative. Nekoliko dana pred dolazak prvog velikog zbjega došli su u El Shatt gdje su se

pridružili savezničkim vojnicima radeći na postavljanju šatora, postavljanju kuhinja i radu

na ostalim pripremnim poslovima. Pored njih, tu je zatečeno 300 dobrovoljaca za NOVJ,

mahom Slovenaca, koje su kao talijanske vojnike zarobili Saveznici u sjevernoj Africi.

Saveznici su ih htjeli pripojiti vojsci izbjegličke vlade, ravnajući se prema zemlji porijekla.

Međutim, oni su otkazali poslušnost izbjegličkoj vladi i izjasnili se za priključenje

334 SRHOJ, 2005., 52-60; NIŽETIĆ, 2007., 73. 335 El Shatt se nalazi na 29°57' geografske širine i 32°36' geografske dužine. 336 Sinajski poluotok prostor je koji pripada Aziji kao kontinentu, a ne Africi, što se često u literaturi pogrešno ističe, kada se piše o El Shattu. 337 UJDUR, 1992., 7. 338 TNA, FO 371/44334, R1482.

96

partizanskim postrojbama, pa su ih Saveznici prebacili u El Shatt da pomažu oko izgradnje

logora.339

Kada je stigla prva velika skupina izbjeglica 2. veljače 1944. službeno je započelo

formiranje logora u El Shattu. Bile su to izbjeglice s biokovsko-neretvanskog područja i

otoka Korčule. S njima je u logor stiglo partijsko rukovodstvo i predvodnica COZ-a koju

su sačinjavali Zvonko Bešker, Milivoj Visković i Ivan Jurlina. S ovim zbjegom stigla je iz

Italije jedna kazališna grupa i tehnika za umnožavanje novina. Krajem siječnja iz Italije je

upućen drugi veliki transport od 4.380 ljudi koji je u El Shatt stigao 7. veljače. Kada je

ovaj zbjeg stigao u Port Said, na brod se ukrcalo nekoliko agenata kraljevske vlade koji su

pokušali demoralizirati ljude. Govorili su im o teškim uvjetima koji ih čekaju u logoru,

pokušavajući ih nagovoriti na izlazak iz zbjega kako bi se srušila kompaktnost zbjega i

njegova podrška NOB-u.340 Međutim, ta akcija nije imala nekog uspjeha, premda je među

zbjegom bilo rojalističkih pristalica, jer je u tom trenutku osjećaj zajedništva i jednake

sudbine nadilazio politička i ideološka uvjerenja.341 Kasnije će se situacija djelomično

promijeniti, pa će određeni broj ljudi tražiti premještaj u rojalistički logor.

Pristizanjem zbjegova u prvoj polovici 1944. formiraju se hrvatski logori u Egiptu.

Od prva dva zbjega u El Shattu formiran je logor I., a od sljedeća tri zbjega koja su stigla

tijekom veljače, formiran je logor II. Oba logora su se nalazila na istočnoj strani Sueskog

kanala, međusobno udaljena 8 km, imali su vezu kamionom, a kasnije i telefonom.

Tijekom ožujka i travnja, zbog priljeva novih zbjegova, formiran je logor III. u blizini

logora I.

Nakon što su formirana ova tri logora, u drugoj polovici travnja pristigli su novi

zbjegovi za koje nije bilo moguće širiti šatorski prostor u El Shattu. Saveznici su ove

zbjegove smjestili u logor IV. u El Khatatbi sjeveroistočno od Kaira, gdje su uvjeti za život

bili teži nego u El Shattu zbog izrazito visokih temperatura.342 Opremljenost ovog logora

bila je slična kao u El Shattu, jedino su šatori za stanovanje izbjeglica bili nešto manji, a

bilo je i nešto građevinskih objekata. Transporti izbjeglica koji su stizali u svibnju i u

lipnju raspoređivali su se na logore II. i III. u El Shattu i logor IV. u El Khatatbi. Nakon

dolaska posljednjeg zbjega 16. lipnja 1944. god. završeno je naseljavanje izbjegličkih

logora u Egiptu.

339 GIZDIĆ, 1961., 745. 340 GIZDIĆ, 1961.,746. 341 HDAZg, HR-HDA-1663-1, Izvješće Partijskog biroa za mjesec veljaču 1944. godine. 342 Ova imenica, kao i El Shatt, ima član "El" ispred imena. Unatoč tome u literaturi se ustalilo pisanje bez tog člana što nije ispravno. Ovdje se taj naziv daje na ispravan način.

97

Prema podacima iz srpnja 1944. god. broj izbjeglica je iznosio 27.042 što je prema

logorima bilo raspoređeno ovako: u El Shattu logor I. imao je 6.018 članova zbjega, logor

II. 7.391, logor III. 7.050, a logor IV. u El Khatatbi 6.583 izbjeglice. Prema starosnoj dobi

djece do jedne godine bilo je 426, do dvije godine 754, ostale djece predškolske dobi

3.288, djece školske dobi 5.796, odraslih muškaraca 6.701 i odraslih žena 10.077. Prema

vjerskoj pripadnosti bilo je 24.875 katolika, 2.000 pravoslavnih, 122 Židova, 30

starokatolika, četiri muslimana i jedan evangelik.343 Svakako ove brojeve treba uzeti kao

trenutačni pokazatelj ukupnog broja ljudi u zbjegu, kao i sastava prema starosnoj dobi,

međutim zbog učestalih rađanja i umiranja, kao i zbog izlazaka pojedinaca i manjih

skupina iz zbjega, taj se broj konstantno mijenjao.

*

Budući da su djeca u logorima teško podnosila visoke temperature, posebice u

ljetnim mjesecima, a učestale su bile i epidemije ospica, predstavnici COZ-a i Vojne misije

Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) sa sjedištem u Kairu, tražili su od

predstavnika UNRRA-e otvaranje nove lokacije na kojoj bi se smjestila bolesna djeca, kao

i ona koja teško podnose vrućine u El Shattu i El Khatatbi. Tražena lokacija trebala je biti

na obali Sredozemnog mora gdje su vremenske i klimatske okolnosti bile donekle

povoljnije. Izabran je logor Tolumbat, istočno od Aleksandrije, uz morsku obalu. Taj

logor, koji je prethodno koristila izbjeglička jugoslavenska vlada za smještaj svojih

pristalica, sada je stavljen na raspolaganje djeci iz partizanskih zbjegova.344 Premještaj

djece s majkama u logor Tolumbat započeo je u kolovozu 1944. god. i trajao je do

listopada iste godine, kada taj logor broji 2.190 izbjeglica, od čega je djece do 13 godina

bilo 1.075.345

Teški vremenski uvjeti u El Khatatbi uzrokovali su veliki broj oboljelih, posebice

djece među kojima je vladala epidemija ospica. Osobito je bilo teško u ljetnim mjesecima

kada je umro veliki broj djece u najranijoj životnoj dobi. COZ je od početka inzistirao kod

Saveznika i UNRRA-e da se rasformira El Khatatba i da se izbjeglice preraspodjele po

logorima u El Shattu. Tek u rujnu 1944., na inzistiranje Vojne misije NKOJ-a u Kairu, a

kao posljedica učestalog umiranja djece, UNRRA je dopustila da se rasformira logor u El

Khatatbi. Odrasli su prebačeni u El Shatt, a većina djece u Tolumbat kako bi se oporavljala

od različitih bolesti koje su stekli u El Khatatbi. Nakon što je izvršen premještaj zbjega iz

343 DASt, J.Z. 445, Izvješće sekretara COZ-a Mate Barbića. 344 PLENČA, 1967., 362. 345 DASt, J.Z. 469, Izvješće Zdravstvenog odjela COZ-a za mjesec listopad 1944. god.

98

El Khatatbe, u El Shattu izvršena je reorganizacija logora. Izbjeglice iz El Khatatbe

priključene su logorima II. i III., koji su u tu svrhu podijeljeni na takav način da je logor II.

podijeljen na logore II. i IV., a logor III. na logore III. i V. Pored ovih pet logora, formiran

je logor VI. koji je funkcionirao kao radni logor u El Shattu. U njemu su bili koncentrirani

radnici iz zbjega koji su obavljali različite poslove za potreba Saveznika i zbjegova.

Prethodno su te poslove vršili indijski vojnici, članovi britanskih postrojbi, kao i domaći

Arapi, a kasnije su te poslove, u potpunosti, preuzeli članovi zbjega. Također je formiran

poseban logor za ranjenike - rekonvalescente, pod upravom Zdravstvenog odjela COZ-a, a

bio je smješten na obali Crvenog mora južno od Sueza. U takvom obliku logori u El Shattu

funkcionirali su do početka repatrijacije u travnju 1945. god. Kako su pojedine skupine

repatrirane u domovinu, zatvarani su dotad korišteni logori, do potpunog gašenja logora u

El Shattu krajem ožujka 1946. kada je i posljednja skupina izbjeglica krenula nazad u

domovinu.

99

6.2. Upravljanje logorima

U Drugom svjetskom ratu pored koncentracijskih logora u kojima su vršeni

najstrašniji zločini u ljudskoj povijesti, postojala je i druga vrsta logora u kojima se

smještalo izbjeglice što su silom ratnih prilika morale napustiti svoj domaći prostor.

Giorgio Agamben definira logor kao "izvanredni prostor: jedan dio teritorija smješten

izvan normalnog pravnog poretka, što ga ne čini vanjskim prostorom".346 Dakle, logor je

prostor trajnog "izvanrednog stanja", koje se suspendira onog trenutka kad se pojavi

mogućnost povratka izbjeglica na vlastiti teritorij, ili raseljavanje na neku treću lokaciju. U

takvom izvanrednom stanju, stvara se novi i stabilni poredak, s novim pravilima igre i

ophođenja, koji mogu biti modifikacije nekog redovitog stanja. Logor kao mjesto

posebnosti, funkcionira unutar nekakvog političkog uređenja, ali je podložan i lokalnim

utjecajima, kao i vanjskom faktoru koji omogućava formiranje logora.347

U kontekstu takvih teoretskih postavki jednostavno je rasvijetliti funkcioniranje

logora hrvatskih zbjegova u Egiptu. Na prvoj razini, kao vanjski faktor postoji saveznička

administracija koja je prisutna zbog ratnih okolnosti, jer se zbjegovi nalaze na teritoriju

kojim upravljaju britanske postrojbe. Za humanitarnu pomoć koja se pruža zbjegovima

zadužena je britanska organizacija MERRA (Middle East Relief Refugees Administration),

odnosno od početka svibnja 1944. god. UNRRA (United Nations Relief and Rehabilitation

Administration). Na drugoj razini postoji unutarnja organizacija vlasti, tzv. samouprava,

čiji su nositelji članovi KP-a posebno zbog toga upućeni sa zbjegovima. Oni su sačinjavali

većinu u COZ-u, a bili su odgovorni Vojnoj misiji NKOJ-a u Kairu, kao i ONOO-u za

Dalmaciju. Organiziranje vlasti u zbjegovima započinje još u domovini. Po uzoru na NOO-

e, koji su predstavljali jedinice mjesnog, lokalnog i regionalnog upravljanja, za koje su se

vršili izbori u domovini bez obzira na ratne okolnosti, u logorima se formiraju kao organi

upravljanja u zbjegovima. Promatranje ove dvije razine "vlasti" omogućava nam realniji

uvid u stanje i život u logorima.

Na vanjskoj razini upravljanja najvažnije tijelo bilo je Glavno savezničko

zapovjedništvo za zbjeg koje je imalo sjedište u logoru I. u zgradi NAFFI-ja.348 Bila je to

najveća zgrada u logoru sazidana od cigle, a uključivala je kuhinju, bolnicu i niz dodatnih

346 AGAMBEN, 2008., 43. 347 PERERA, 2008., 49. 348 NAAFI (Navy Army & Air Force Institute) posebna je trgovačka organizacija Britanskih vojnih snaga osnovana 1921. god. NAAFI vrši ugostiteljske i prodajne poslove za Britansku vojsku (trgovine, pubovi itd). Zgrada NAAFI-ja u El Shattu izgrađena je 1942. god. u doba velikih bitki u sjevernoj Africi.

100

soba. U jednoj sobi djelovao je i COZ za Egipat. Na čelu Glavnog zapovjedništva za zbjeg

na početku bio je bojnik Langman, kojemu su bili podčinjeni zapovjednici tri logora u El

Shattu (u logoru I. bojnik Edwards, u logoru II. bojnik Bekker i u logoru III. bojnik

Davidson), logora El Khatatba (bojnik Butt) i logora Tolumbat (bojnik Surath).349 Svaki je

zapovjednik imao potpunu ingerenciju nad svojim logorom, dok je bojnik Langman

posredovao između njih i COZ-a. Drugi vanjski čimbenik koji je utjecao na zbjeg bila je

britanska poluvojna organizacija MERRA koja je bila zadužena za pomoć izbjeglicama na

području Srednjeg istoka. Premda je na papiru MERRA bila civilna organizacija njeno

zastupanje u logorima vršili su časnici Britanske vojske. Vojska je također dopremala

hranu i veći dio odjeće i lijekova za potrebe logora. Ostali materijal za potrebe izbjeglica

MERRA je nabavljala preko dobrotvornih društava koja su djelovali kao Vijeće

dobrotvornih društava sa sjedištem u Kairu.350 Glavni direktor MERRA-e bio je Sir

William Matthews koji se brinuo oko svih detalja koji su se pojavljivali u radu s

izbjeglicama.351 MERRA je, u suradnji sa zapovjednicima logora, dostavljala pomoć za

izbjeglice, a ona se dalje distribuirala uz pomoć unutarnje samouprave do svakog šatora,

kao i pojedinca.

U studenom 1943. god. u Washingtonu je osnovana UNRRA, organizacija

Ujedinjenih naroda za pomoć i obnovu. Formiranje organizacije nastalo je na inicijativu

američkog predsjednika F. D. Roosevelta, koji je, uz prethodnu potporu Ujedinjenog

kraljevstva, Kine i SSSR-a, Kongresu SAD-a predložio program za obnovu zemalja koje bi

Saveznici oslobodili od sila Osovine.352 U Bijeloj kući osnivački dokument UNRRA-e

potpisale su 44 zemlje, među kojima je bila i Kraljevina Jugoslavija, što je bila činjenica

koja će kasnije postati kamen smutnje u odnosima UNRRA-e i COZ-a, kao i nove

Jugoslavije.

Ubrzo nakon osnivanja, UNRRA je započela obavljati svoju funkciju na svim

područjima pod savezničkom kontrolom gdje se pokazala potrebnom. Prva njena operacija

bila je upravo "Balkanska misija" usmjerena prema zemljama Balkana pod okupacijom,

kao i izbjeglicama iz tih zemalja. Izmjenom pisama između generalnog direktora Herberta

349 PLENČA, 1967., 364; DASt, J.Z. 510, passim. 350 WOODBRIDGE, 1950., sv. 2, 83. 351 TNA, FO 371/42767, W 4883. 352 WOODBRIDGE, 1950., sv. 1, passim. Na čelu UNRRA-e bio je generalni direktor koji je upravljao Vijećem u kojem su bili predstavnici svih zemalja potpisnica osnivačkog dokumenta. Postojalo je i Središnje povjerenstvo (Central Committee) kojeg su popunjavali predstavnici SAD-a, SSSR-a, Kine, Kanadskog dominiona i Ujedinjenog kraljevstva. Zanimljivo je da se UNRRA zvala organizacijom "Ujedinjenih naroda", premda je osnovana prije Ujedinjenih naroda. Taj se izraz ovdje koristio za zemlje koje su bile Saveznice u Drugom svjetskom ratu.

101

Lehmana i Lorda Moynea, britanskog ministra rezidenta na Srednjem istoku, UNRRA je

preuzela od Ujedinjenog kraljevstva financijsku i administrativnu odgovornost za

izbjegličke logore kojima je, dotada, upravljala MERRA. Lehman je uspio isposlovati da

se UNRRA-ino osoblje ne integrira u vojnu organizaciju, već da UNRRA funkcionira kao

pridružena organizacija Saveznicima koja ima vlastiti zapovjedni lanac. Međutim, situacija

na terenu bila je drugačija, pa je UNRRA zahtijevala pomoć od britanskog vojnog osoblja,

istih onih koji su iskustvo stekli u MERRA-i, sve dok se ne nađe dovoljan broj civila koji

bi sudjelovao na poslovima pomoći izbjeglicama.353 UNRRA je bila zadužena nadgledati

pokrete izbjeglica na Bliskom istoku, u Africi i Indiji i pregovarati s vladama zemalja na

tim područjima za prihvat dodatnih izbjeglica.

"Kairskim sporazumom" koji je potpisan 3. travnja 1944. UNRRA je od MERRA-e

preuzela pomaganje izbjeglicama koje su bile dio programa vojne pomoći "Balkanska

misija".354 Izbjeglički logori, za koje je UNRRA preuzela nadležnost, nalazili su se u

Egiptu, Palestini i Siriji. UNRRA je preuzela odgovornost za više tisuća Grka i stanovnika

Dodekaneških otoka koji su protjerani iz svojih domova 1942. i 1943. uslijed njemačke i

talijanske invazije. Preko tranzitnog logora u Aleppu u Siriji, Grci su se usmjeravali u

trajne logore: Nuseirat, blizu Gaze u Palestini, i na Mojsijeve izvore, staru egipatsku

karantensku stanicu na Sueskom kanalu za hodočasnike u Meku.355 Također, preuzeta je

briga za poljske izbjeglice koje su stigle u dva velika vala preko SSSR-a, Turske i Irana

1942. god. Među njima bili su i poljski ranjenici koji su se borili u poljskim odredima u

inozemstvu.356 Naravno, UNRRA je preuzela odgovornost i za logore hrvatskih zbjegova:

El Shatt, El Khatatbu i Tolumbat koji je u početku bio naseljen jugoslavenskim rojalistima,

kao i drugim političkim provokatorima iz grčkih logora. Sir William Matthews, čelnik

MERRA-e, preuzeo je odgovornost za UNRRA-inu "Balkansku misiju" sa sjedištem u

Kairu.357 Službeni prijenos ovlasti s MERRA-e na UNRRA-u bio je 1. svibnja 1944. sa

čime prestaje djelovanje MERRA-e kao agencije za pomoć i prihvat izbjeglica.358

Druga razina upravljanja logorima vršila se iznutra. Na način kako je to bilo u

Italiji, i u Egiptu su formirani organi "samouprave" čija je zadaća bila funkcioniranje

353 TNA, WO 204/2872, Copy of Telegram from Resident Minister, Cairo to Resident Minister, Algiers, No. 289 of 19th May. 354 WOODBRIDGE, 1950., sv. 2, 81-82. UNRRA-ina namjera unutar operacije "Balkanska misija" nije se samo odnosila na pomoć izbjeglicama, već i na svestranu pomoć Albaniji, Grčkoj i Jugoslaviji u hrani, kao i poslijeratnoj obnovi. Usp. KRŽIŠNIK-BUKIĆ, 1988., 59-76. 355 TNA, FO 371/42767, W 2167. 356 VERNANT, 1953., 409. 357 WOODBRIDGE, 1950., sv. 2, 83-84. 358 TNA, FO 371/42767, W 7882/181/48.

102

svakodnevnog života uz sve one zasade koje su bile u skladu s ideologijom KP-a. Kao što

je to prethodno navedeno, u zbjeg je s narodom upućena odabrana grupa članova KP-a

kojima je zadaća bila da se život i djelovanje izbjeglica u logorima provodi sukladno

ideologiji koja pruža podršku antifašizmu, NOB-u i Titu kao predvodniku borbe. COZ,

koji je bio najvažnije tijelo unutar zbjega, funkcionirao je kao predstavničko tijelo zbjega

prema Saveznicima i kao organ upravljanja unutar logora. Na razini logora formirani su

logorski odbori, a nakon podjele logora na rajone, stvaraju se i rajonski odbori. Takvim

ustrojstvom pokrivaju se sve razine upravljanja logorima, od COZ-a kao središnjeg tijela

pa do svakog šatora koji je imao svog rukovodioca koji je surađivao s rajonskim odborom.

Na takav način, premrežene su sve razine upravljanja unutar logora i stvorena je hijerarhija

koja je sustavom nadležnosti osiguravala kontrolu nad zbjegovima, kao i moguće

nedostatke ukoliko bi se pojavili. Unutar takve hijerarhije svaka je razina vlasti imala svoje

dužnosti koje su bile propisane. COZ je predstavljao čitav zbjeg i rukovodio organizacijom

života i rada u zbjegu, održavao je vezu sa Saveznicima preko zapovjedništva svakog

logora i za svoju aktivnost odgovarao je NOO-u u domovini. Logorski odbori su

predstavljali narod u pojedinom logoru i organizirali su život i rad u logoru. Sa

savezničkim zapovjedništvom logora mogli su surađivati po svim pitanjima, osim po

onima koja su bila načelne prirode. Za svoj rad odgovarali su COZ-u. Rajonski odbori

predstavljali su narod svakog rajona i rukovodili su organizacijom rada i života u rajonu, a

bili su odgovorni logorskim odborima.359 COZ je imenovao logorske i rajonske odbore

sustavom kooptiranja, tako da se nije poštivalo pravo na izbor. Većina odbornika su

prethodno su bili birani u domovini, a jedan manji dio kooptiranjem se uključio u rad

odbora.

Pitanje izbora često se postavljalo u zbjegovima u Egiptu, najviše od strane

rojalističkih simpatizera, kojih je bilo među izbjeglicama, ali COZ je na to pitanje

odgovarao ovako: "Ogroman broj žena i djece u zbjegu su djeca, braća i sestre boraca, koji

u ovom času daju živote za oslobođenje i bilo bi nepravilno i nepravedno postavljati

pitanje izbora u zbjegu".360 Premda se organiziranje izbora provodilo u najtežim trenutcima

polazaka zbjegova u studenom i prosincu 1943. na Korčuli i Hvaru, sad u izbjeglištvu, u

Egiptu, kada nije bilo ratnih opasnosti, odustalo se od provedbe izbora. Naime, nije se

smjela dopustiti situacija koja bi na bilo kakav način ugrozila strukture KP-a, kao

odlučujući čimbenik u logorima.

359 DASt, J.Z. 445, Izvješće sekretara COZ-a Mate Barbića, 2. 360 DASt, J.Z. 445, Izvješće sekretara COZ-a Mate Barbića, 1.

103

COZ je mijenjao svoj sastav od samog dolaska, prvenstveno zbog povećanja broja

izbjeglica, preraspodjele rada, osnivanja novih odsjeka, a nakon početka repatrijacije, i

zbog odlaska pojedinih odbornika u domovinu. Nakon dolaska prvih zbjegova u veljači

1944. sastav COZ-a bio je ovakav: predsjednik Ivo Markić, sekretar Zvonko Bešker, te

članovi Milivoj Visković, Ivan Jurlina, Marin Franičević, Dušan Ćurčija i Savka Dabčević.

Svaki od članova COZ-a bio je zadužen za rad pojedinog odjela ili odsjeka. Nakon dolaska

Mate Barbića s transportima izbjeglica u ožujku 1944., on postaje sekretarom, a umjesto

Dušana Ćurčije u COZ ulazi Mate Plosnić.361

Ustroj odjela i odsjeka COZ-a temeljio se na ustroju NOO-a u domovini. Postojalo

je šest odjela koji su se dodatno dijelili na odsjeke. Prvi odjel bio je upravno-

administrativni, a na njegovom čelu bio je Mate Barbić. Unutar njega postojali su sudski

odsjek, partizanska straža, odsjek za poštu i ured za administraciju. Sudski odsjek vodili su

pravnici, a rješavali su pitanja iz područja bračnih sporova, nesuglasica među članovima

zbjega, kaznenih prijestupa kao što su krađe, fizički napadi i sl. Sudski sporovi rješavali su

se saslušanjem, izvođenjem dokaza, utvrđivanjem činjenica i donošenjem presude koja je u

većini slučajeva bila mirenje između sukobljenih strana. Zanimljivo je istaknuti, da je

zbjeg, formiranjem vlastitih sudova na tuđem državnom teritoriju, dobio pravnu

autonomiju, što je izrazito rijedak slučaj. Partizanska straža, koja je djelovala odmah po

dolasku prvog transporta iz Italije, imala je zadaću očuvanja reda i sprječavanja kaznenih

djela među članovima zbjega. Pošta je bila organizirana pri COZ-u, a vršila se redovita

dostava pošte u sve logore i rajone, kao i slanje pošte u domovinu uz pomoć Saveznika.

Sva pošta koja je pristizala i odlazila iz logora prolazila je kroz cenzuru. Ured za

administraciju obavljao je sve korespondencijske poslove, sastavljao anagrafe i statistiku o

svim područjima života u zbjegu.

Gospodarski odjel dijelio se na odsjek za ishranu, odsjek za kantinu, odsjek za

odjeću i obuću i odsjek za blagajnu. Sastav ovog odjela, s navedenim odsjecima, prilično

se razlikovao od takvih odjela u NOO-ima u domovini, zbog specifičnosti zbjega koji je

hranu, odjeću i obuću nabavljao zahvaljujući pomoći UNRRA-e. Poseban status imala je

blagajna, gdje se također uz pomoć Saveznika, vršila promjena kuna, koje je narod ponio

sa sobom, u egipatske funte. Na čelu gospodarskog odjela bio je Mate Plosnić.

361 GIZDIĆ, 1961., 746.

104

Posebna pažnja u zbjegu pridavala se prosvjetnom odjelu na čijem je čelu bio Ivo

Markić. Odjel se dijelio na odsjek za škole, odsjek za izvanškolski rad, vjerski odsjek i

sportski odsjek.362

Kao četvrti odjel COZ-a, na čijem je čelu bio Ivan Jurlina, djelovao je kulturno-

informativni odjel, unutar kojeg su postojali tri odsjeka. Bili su to odsjek za usmene

informacije, odsjek za štampu i odsjek za umjetnost. Ovaj odjel, sa svojim odsjecima, imao

je izrazito važnu ulogu u zbjegu, a ona se sastojala u okupljanju ljudi, očuvanju

kompaktnosti zbjega na političkoj i ideološkoj razini, kao i u razvoju kulturnih aktivnosti u

logorima.

Na čelu tehničkog odjela COZ-a bio je Zvonko Bešker. Kao i prosvjetni odjel, i

tehnički je imao četiri odsjeka, a to su bili: građevinski odsjek, odsjek za radionice, odsjek

za terenske radove i prometni odsjek. Važnost ovih odsjeka prvenstveno je bila u upornom

radu na kojem se inzistiralo u zbjegu. Radom tehničkog odjela, narod u logorima pokazao

je Saveznicima visoki stupanj samostalnosti i želje da se pridonese i pomogne Saveznicima

oko svih poslova na uređenju i tehničkoj izvedbi logora, a često i na poslovima koji nisu

bili neposredno vezani uz logorske potrebe.

Kao šesti odjel COZ-a, djelovao je zdravstveni i higijenski odjel, koji se upravo

tako i dijelio na odsjeke. Važnost ovog odjela izražena je kroz zdravstvenu situaciju ljudi u

zbjegu, koji su zbog klimatskih prilika, ali i drugih razloga, bili podložni učestalim

oboljenjima, koja su ponekad imala i smrtne posljedice. Odsjek za higijenu brinuo je o

širenju pravilnih higijenskih navika među stanovništvom, koje su, uslijed života pod

šatorima, bile često manjkave. Na čelu ovog odjela bio je dr. Milivoj Visković.

Raspored odjela i odsjeka Centralnog odbora zbjega koji je ovdje predstavljen bio

je podložan promjenama.363 Kako se, početkom repatrijacije, smanjivao broj ljudi u zbjegu

tako su se neki odsjeci objedinjavali, a neki i ukidali. Prilagođavalo se potrebama i

prilikama u zbjegu, a važno je istaknuti kako se u svim odjelima vodila izvrsna i detaljna

evidencija. Sastavljana su mjesečna izvješća svih aktivnosti i rezultata koji su postignuti u

radu svakog pojedinog odjela.

*

362 O radu ovog odjela više u poglavlju o prosvjeti. 363 DASt, J.Z. 445, Izvješće sekretara COZ-a Mate Barbića, 2-12.

105

U travnju 1944. oformljena je Vojna misija NKOJ-a u Kairu, na čijem je čelu bio

Mato Jakšić.364 Ta misija imala je zadaću uspostaviti dobru suradnju sa Saveznicima po

pitanju izbjegličkih logora i raditi na priznavanju samouprave zbjegova u logorima.

Međutim, u praksi Vojna misija NKOJ-a bila je odlučujući čimbenik i unutar zbjegova, tj.

COZ-a, ukoliko bi došlo do neke situacije koju nisu sami mogli razriješiti. Sugestije Mate

Jakšića kao šefa Vojne misije slušale su se jer je on predstavljao Nacionalni komitet

oslobođenja Jugoslavije na čijem je čelu bio Tito. Tako je na Prvoj konferenciji odbornika

zbjega koja je održana između 25. i 28. lipnja 1944. god. bilo otvoreno pitanje proširenja

COZ-a zbog dolaska posljednjih zbjegova, među kojima su bili i Srbi iz Bukovice. Mato

Jakšić "u ime Okružnog NOO-a za Dalmaciju" izvršio je proširenje Centralnog odbora

zbjega.365 U COZ su kao odbornici ušli: dr. Dušan Arneri - predsjednik ONOO-a za južnu

Dalmaciju, Ivo Franetović - predsjednik KNOO-a Hvar, Niko Oklopdžija - "sekretar

KNOO-a Kistanje kao Srbin", Milan Bjelić - "član KNOO-a Kistanje kao Srbin", don

Andro Štambuk - glavni vikar katoličke crkve u zbjegu, Zoran Palčok - sekretar KNOO-a

Korčula i Marija Lujak kao član Oblasnog AFŽ-a za Dalmaciju. Dužnosti unutar COZ-a su

preraspodijeljene, također na inicijativu Mate Jakšića, tako da je sastav rukovodstva COZ-

a po dužnostima izgledao ovako: Ivo Markić, predsjednik, Mate Barbić - sekretar, dr.

Dušan Arneri bio je zadužen za Upravno-administrativni odjel, Mate Plosnić i Niko

Oklopdžija za Gospodarski odjel, Zoran Palčok i don Andro Štambuk za Prosvjetni odjel,

Ivan Jurlina i Marija Lujak za Kulturno-informativni odjel, Zvonko Bešker i Ivo

Franetović za Tehnički odjel, a dr. Milivoj Visković i Milan Bjelić za Zdravstveni odjel.

Ovakav sastav COZ-a djelovao je sve do kraja studenog 1944. god. kada se na

poziv ZAVNOH-a u domovinu vraćaju, zrakoplovom preko Kaira i Barija, Dušan Arneri,

Zoran Palčok i Marin Franičević. Početkom 1945. god. u domovinu su se vratili Milivoj

Visković, Marija Lujak, Ivo Franetović, Mate Plosnić i Zvonko Bešker.366 Nakon njihovog

povratka započeo je proces repatrijacije za domovinu, koji će potrajati preko godinu dana,

sve do ožujka 1946. U takvim okolnostima sastav članova COZ-a učestalo se mijenjao, a

obim odjela i aktivnosti se smanjivao. Do kraja će s izbjeglicama ostati sekretar Mate

Barbić, a posljednji predsjednik COZ-a bio je don Andro Štambuk.

364 Mato Jakšić je bio pravnik iz Dubrovnika, u predratnom razdoblju francuski vicekonzul u istom gradu. Prema zapažanima Saveznika, bio je umjerenih pogleda, zbog čega je dobro posredovao između njih i COZ-a čija su gledišta u nekim pitanjima bila tvrda. Usp. TNA, FO 371/44371, R10692 Note of Yugoslav Affairs in the Middle East as at 24th June 1944., 3; JAKŠIĆ, 1980., 12-18. 365 DASt, J. Z. 445, Izvješće COZ-a od 10. 8. 1944., 5. 366 GIZDIĆ, 1964., 425.

106

Nastojanja COZ-a bila su sačuvati kompaktnost zbjegova u logorima, pokazati

njihovu ideološku i antifašističku opredijeljenost Saveznicima, i demonstrirati da mogu

samostalno organizirati život i rad u logorima. Odnos COZ-a prema Saveznicima u

početku nije bio povoljan jer se vidjelo veliko razmimoilaženje u političkim gledištima,

kao i u načinu kako upravljati logorima. Ti sukobi, koji se naviše očituju na relaciji COZ -

bojnik Langman posebno su bili intenzivni prvih mjeseci boravka u Egiptu. Premda je

COZ inzistirao na činjenici da su svi članovi zbjega simpatizeri partizanskog pokreta,

situacija je bila drugačija, što je često dovodilo do situacija u kojima je bojnik Langman

morao intervenirati u pogledu nekih ljudi koji se nisu slagali s radom COZ-a.

Pri dolasku prvog velikog zbjega, početkom veljače 1944., Jurlina i Bešker su

Langmanu tvrdili da su ljudi koji su u zbjegu posebno selektirani na Visu kao partizanski

simpatizeri koji nisu mogli sudjelovati u borbama. Iz te činjenice, prema njihovoj tvrdnji,

svatko je u logoru aktivni podupiratelj partizanskog pokreta i svojevoljno je krenuo u

zbjeg, stavivši se tako pod jurisdikciju COZ-a. Međutim, već prvih dana nakon dolaska

jedna je osoba došla u Langmanov ured tvrdeći da je rođak jednog ministra kraljevske

vlade, i da je potpuni rojalistički simpatizer koji ne prihvaća autoritet partizanske vlasti u

logoru. Tražio je žurni premještaj u rojalistički logor s nekolicinom ljudi koji su bili istih

svjetonazora. Nakon toga, bojniku Langmanu u ured je došao jedan rimokatolički

svećenik, s još jednim čovjekom, koji se bojao za vlastit život zbog "komunističke

kontrole" koja je vladala logorom. Kazao je da su vlasti u logoru zabranile ljudima

komunicirati sa savezničkim osobljem. Na upit bojnika Langmana koja je njegova

politička opcija, svećenik je odgovorio da ne podupire ni partizane ni rojaliste, tj. da je

neutralan. Budući da izvjestan broj ljudi ne podupire partizansku kontrolu nad logorom,

Langman mu je savjetovao da se odupre komunističkoj kontroli i da skupa s

istomišljenicima nametne demokratsko uređenje logora.367 Međutim, u stvarnosti to nije

bilo moguće jer su snage koje su prokomunistički orijentirane bile dominantne. Već

sutradan predsjednik COZ-a priznao je Langmanu da među zbjegom ima ljudi koji se

smatraju rojalistima, i da bi ih trebalo "odmah odstraniti" jer im COZ ne može garantirati

sigurnost u logoru. Langman je odmah odlučio te ljude razdvojiti od ostalih prije nego što

ih se uputi u rojalistički kamp. Formirano je posebno odvojeno mjesto od nekoliko šatora

pod stražom britanskih vojnika, a ljudima koji su se htjeli izdvojiti u poseban logor dano je

da potpišu izjavu kojom pristaju priključiti se rojalističkom logoru. Tijekom istog dana

367 TNA, FO 371/42767, W 4037, Report on the Political Situation at El Shatt Refugee Camp up to 23.2.44., 1.

107

pristupilo je 80 ljudi koji su zatražili odvajanje od ostatka zbjega. Na nekolicinu njih

svjetina je vikala, bacajući kamenje sve dok jedan britanski časnik nije izvadio fotoaparat i

počeo slikati, što je odmah zaustavilo nerede. Utvrđeno je da su nerede izazivali mladi,

mahom između 14. i 20. godine.

Bojnik Langman zahtijevao je od COZ-a bolju kontrolu nad ljudima u zbjegu, na

što su oni odgovorili da to ne mogu provoditi dok god se Saveznici miješaju u interne

stvari u logoru, što se protivi obećanjima koja su dana predstavnicima zbjegova u Bariju

kada se raspravljalo o transportima za Egipat. Također su tvrdili, da ti ljudi koji su se

izjasnili za rojalističku stranu, na Visu su izrazili potpuno oprečno mišljenje i da je njihov

zahtjev za izlazak iz logora više posljedica šoka od pustinje, šatora i uvjeta života, nego

političkog stanovišta. COZ je tražio da oni bez nadzora Saveznika izvrše ispitivanje tih

ljudi što je Langman odbio, pa je izvršen razgovor uz njegov nadzor. Takav razgovor je

polučio realnije odgovore na situaciju koja se stvorila, a iz njega Langman izvodi ove

zaključke: 1. Ni jedna osoba nije pokazala želju napustiti logor i prebaciti se u rojalistički,

premda bi rado da se potraži mjesto s boljim uvjetima za život; 2. Sve osobe su izjavile da

su rojalisti; 3. Većina njih je bila iznenađena činjenicom da, ako si partizan automatski ne

možeš biti rojalist, a također si i neprijatelj rojalista i obrnuto; 4. Većina njih bili su vladini

službenici koji su radili u žandarmeriji, pošti, općinskim uredima i kao takvi su položili

prisegu kralju, pa se je moraju držati; 5. Jedan je čovjek izjavio da je jugoslavenski vojni

pilot, koji je htio napustiti Jugoslaviju da bi se pridružio kralju, pa je u evakuaciji iz

Dalmacije vidio jedini način da to napravi; 6. Nekolicina su bili bivši talijanski internirci

po svjetonazoru rojalisti; 7. Nekolicinu su partizanske snage silom natjerale priključenju

zbjegovima i 8. Pitanja koje je postavljao predstavnik COZ-a ukazivala su da je netko s

više instance naložio pripadnicima zbjegova da se ne smije približavati i razgovarati s

britanskim zapovjednicima logora.368

Iz ovog razgovora mogu se prepoznati neki stavovi koji pojašnjavaju pojavu

različitih političkih svjetonazora u logorima, koji će se učestalo pojavljivati za vrijeme

cjelokupnog boravka u Egiptu. Ljudi koji su se sad protivili načinu rada COZ-a, dok su bili

u Jugoslaviji, bili su voljni boriti se protiv Nijemaca i ustaša, kao i pomagati partizanima u

svakoj prilici, što ne znači da su otkazali poslušnost kralju. Međutim, sada kada se nalaze

na stranom teritoriju, ne prihvaćaju partizansko stanovište da je kralj na strani okupatora,

već smatraju da je kralj protivnik Nijemaca, a oni kao demokrati i jugoslavenski

368 TNA, FO 371/42767, W 4037, Report on the Political Situation at El Shatt Refugee Camp up to 23.2.44., 3.

108

nacionalisti svakako se žele priključiti ostalim rojalistima u borbi protiv komunističke

namjere da zavlada Jugoslavijom pod plaštem nacionalnog otpora protiv Nijemaca.

Kako je COZ učestalo naglašavao da su pristalice kralja neprijatelji partizana, došlo

je do situacije u kojoj su morali birati strane i oni koji nisu crno-bijelo gledali na tu

situaciju. Takvo "dualističko" stanovište COZ-a po sustavu "ako nisi za nas, onda si protiv

nas" obilježit će odnose ljudi u hrvatskim logorima u Egiptu što će učestalo dovoditi do

brojnih sukoba i razdavanja ljudi po političkoj osnovi. COZ je jasno poručio bojniku

Langmanu da ne žele ljude u logorima s kojima se politički ne slažu i da za takve ljude ne

mogu preuzeti odgovornost. Također, nakon razgovora, COZ je priznao da su sa

zbjegovima povukli iz Jugoslavije svakoga, bez obzira bio on njihov pristalica ili protivnik,

a u domovini su ostavili samo one koji se mogu boriti protiv neprijatelja. Zbog vlastite

sigurnosti, na silu su upućeni u zbjeg svi oni kojima partizani nisu mogli vjerovati. Među

njima su bili i članovi HSS-a, za koje su partizani držali da gaje simpatije prema ustaškom

pokretu. Neki od tih ljudi izrazili su lojalnost kralju i zanijekali svoju pronjemačku ili

proustašku orijentaciju.

U Izvješću Partijskog biroa za mjesec veljaču 1944. god. iz El Shatta vidljivo je

kako partija "iznutra" analizira ovakvo stanje u logorima koje je dovelo do razmirica

između COZ-a i savezničkog zapovjednika.369 Naime, neki članovi partije bili su

"neprilagođeni novim metodama i taktici nastupanja" pa su skretali "u lijevo" što je samo

povećavalo "reakciju u zbjegu". Članovi, s više iskustva u partijskom radu, dobili su

zadaću osujetiti lijevo skretanje koje bi samo pogoršalo odnose sa Saveznicima. Za

realizaciju te zadaće čekalo se Ružicu Markotić, koja je bila predsjednik COZ-a u Italiji,

međutim, njene obveze tamo bile su važnije od dolaska u Egipat i unutarpartijskog rada.

Zbog toga su neki drugi članovi trebali preuzeti ovu zadaću. Bilo je evidentno da se

ekstremnim stanovištima neće ništa postići.

S dolaskom novih zbjegova u Egipat kroz proljeće 1944. broj rojalista naglo je

rastao, tako da ih je bilo više od 2.000, zbog čega je situacija često bila napeta, pa su

izbijali verbalni sukobi, koji su znali prijeći u fizičke obračune. Takvo postupanje samo je

donosilo dodatne probleme u koje su se onda morali umiješati saveznički časnici. Odnosi

između COZ-a i glavnog zapovjednika svih logora bojnika Langmana pogoršavali su se jer

je on učestalo štitio rojaliste i pomagao im u izlasku iz logora. Također, kao osoba bio je

izrazito antikomunistički nastrojen što je pospješivalo loš odnos između COZ-a i njega.

369 HDAZg, HR-HDA-1663-1, Izvješće Partijskog biroa za mjesec veljaču 1944. god.

109

Budući da se situacija između COZ-a i bojnika Langmana nije mijenjala, Saveznici su u

ožujku 1944. odlučili uputiti brzojav stožernom brigadiru Fitzroyu Macleanu, predstavniku

Saveznika kod Vrhovnog štaba i Tita. U njemu su molili Macleana da obavijesti Tita o

ponašanju "partizanskih izbjeglica" (pritom misleći na COZ) u El Shattu, kao i o

zabrinutosti Saveznika zbog nevolja koje takvo ponašanje može izazvati.370

Premda nema pisanih tragova o tome kako je Maclean izvijestio Tita, činjenica je

da u travnju dolazi u Kairo Mato Jakšić koji će osnovati Vojnu misiju NKOJ-a, kao tijelo

koje će ubuduće posredovati u nesporazumima između COZ-a i Saveznika. Isto tako,

izborom Mate Jakšića, kao umjerene osobe, koja je sposobna primiriti neobuzdana

skretanja COZ-a, Tito je pokazao da mu je cilj bio razvijati pozitivne odnose prema

Saveznicima, kojima ipak duguje zahvalnost za primitak i smještaj tako velikog broja ljudi.

Potvrdu Titova stava u odnosu na zbjegove u Egiptu i Saveznike može se iščitati iz pisma

koje je uputio iz Drvara 14. travnja 1944. u Bari dr. Josipu Smodlaki, povjereniku za

vanjske poslove NKOJ-a. U pismu Tito ističe: "U pitanju prebacivanja izbjeglica iz Italije

u Egipat ne bi trebalo intervenirati kod Saveznika za odlaganje takvih prebacivanja.

Ishrana većih naših zbjegova u Italiji zahtjeva veće napore Saveznika, naročito ako se

uzme u obzir da se količine hrane moraju prebacivati brodovljem vrlo potrebnim za

podmirivanje zahtjeva rata. Stoga se u pogledu smještaja i materijalne brige oko izbjeglica

moramo do velike mjere podvrći njihovim ocjenama o najpogodnijim mjestima i načinu

snabdijevanja."371

Jakšić je u Izvješću od 14. svibnja 1944. napisao kako je "Englezima bila čudna

naša jedinstvenost" i kako su "skloni vjerovati da naše čuvanje te jedinstvenosti, koja se

manifestira u naročitoj osjetljivosti na sve ono što se odnosi na našu samoupravu u zbjegu,

treba pripisati utjecaju jedne određene političke grupe koja hoće spriječiti svako

razmimoilaženje i diskusiju i zadržati svu vlast u svojoj ruci."372 Nakon što su Markić i

Barbić preuzeli vođenje COZ-a, koji su se u svom radu postavljali elastičnije prema

Saveznicima, radeći s njima kao sa suradnicima, a ne s potencijalnim neprijateljem,

situacija se donekle smirila. Svakako, problemi s rojalistima kao i s pojedinim britanskim

zapovjednicima, koji su bili antikomunistički nastrojeni, i dalje se nastavljaju.

Razvoj odnosa sa Saveznicima još se više popravio nakon što je 8. kolovoza 1944.

smijenjen bojnik Langman kao zapovjednik svih hrvatskih logora. U toj smjeni glavu

370 TNA, FO 371/42767, W 4227. 371 DOSP, 2, dok. 66, 91. 372 Citirano prema PLENČA, 1967., 366, bilješka 121.

110

ulogu imao je Mato Jakšić koji je u više navrata razgovarao s brigadirom Rossom,

zapovjednikom svih izbjegličkih logora za Srednji istok.373 Ukazujući na nepremostiva

razmimoilaženja između bojnika Langmana i COZ-a, Jakšić je inzistirao da se netko drugi

postavi na njegovu poziciju, što će olakšati odnose između Saveznika i COZ-a. Kada se to

napokon ostvarilo, za novog je zapovjednika imenovan bojnik A. J. Bekker, dotadašnji

zapovjednik logora II. u El Shattu.374 Budući da se Bekker odnosio prijateljski prema

partizanskim zbjegovima došlo je do poboljšavana odnosa između COZ-a i savezničkih

časnika koji su zapovijedali pojedinim logorima. U takvim okolnostima životni uvjeti u

logorima donekle se poboljšavaju, povećava se materijalna pomoć UNRRA-e i

zdravstvena zaštita, mladi se šalju na zanatsku izobrazbu i vozačke tečajeve, a kulturne i

umjetničke grupe iz zbjegova nastupaju u savezničkim ustanovama i gradovima u

sjevernom Egiptu. Cjelokupni odnos između Saveznika i zbjegova podiže se na višu

razinu, što će potrajati sve do kraja repatrijacije.

373 JAKŠIĆ, 1980., 12-18. 374 PLENČA, 1967., 368.

111

6.3. Odnosi s rojalistima

Pored odnosa između hrvatskih zbjegova i Saveznika u Egiptu, potrebno je

promotriti i odnose između zbjegova i rojalističkih snaga na Bliskom istoku. Već

prethodno je istaknuto kako se unutar zbjegova javljaju skupine i pojedinci koji su tražili

izlazak iz logora, što će se ovdje detaljnije obraditi.

Na prostoru Egipta nalazile su se brojni pripadnici i simpatizeri kraljevske

izbjegličke vlade. Uz London, Kairo je bilo drugo sjedište ove vlade gdje su se nalazili

neki ministri i djelatnici vlade, a također u Egiptu je bio smješten određeni broj časnika i

vojnika kraljevske vojske. Ujedinjeno kraljevstvo imalo je svoje veleposlanstvo za

Jugoslaviju smješteno u Kairu,375 putem kojeg su se vršili kontakti i nadgledanje

djelovanja kraljevskih političara i časnika u Egiptu.376 Iz Kaira je djelovala kraljevska

vlada na čelu s premijerom Božidarem Purićem, koji se nije htio odreći četničkog pokreta

u Jugoslaviji na čemu je inzistirao britanski premijer Winston Churchill. Međutim, kad je

predstavnik Draže Mihailovića u Londonu izjavio da se četnici nisu mogli boriti protiv

Nijemaca zbog slabe potpore zapadnih Saveznika, pritisak Churchillove vlade na kralja

Petra II. i Purića da promjene stajališta prema četničkom pokretu je porastao.

U dogovoru sa SSSR-om Britanska vlada je radila na tome da Purićevu vladu

zamjeni drugom, koja bi stekla barem minimalno povjerenje NOP-a, i imala sposobnosti

pregovarati s NKOJ-em o rješenju jugoslavenskog pitanja.377 Nakon snažne diplomatske

aktivnosti Churchill je uspio maknuti Purića, a za novog premijera uspio je nametnuti dr.

Ivana Šubašića, bivšeg bana Banovine Hrvatske, koji je veći dio rata proveo u SAD-u.378

Šubašićeva zadaća bila je približavanje NOP-u i Titu, kao i pregovarati oko uređenja

buduće Jugoslavije. Rezultat Churchillovih nastojanja sklapanje je sporazuma Tito -

Šubašić koji je realiziran na Visu 17. lipnja 1944. god. Bio je to kompromis po kojem je

Šubašićeva vlada prihvatila federativno uređenje Jugoslavije (prema zaključcima AVNOJ-

a). Također, Šubašić je pristao da u sastav vlade uđu političari koji se nisu kompromitirali

u svom djelovanju protiv NOP-a, da će ta vlada pomagati djelovanje partizanskog pokreta,

375 Britansko veleposlanstvu za Jugoslaviju u rujnu 1943. prebacilo se iz Londona u Kairo, pošto je s tog područja djelovala kraljevska izbjeglička vlada. 376 TNA, FO 371/44371, R 9203 i passim. 377 PLENČA, 1962., 247-251. 378 CHURCHILL, 1985., sv. 5, 420-423.

112

te se potpuno odreći četnika koje je predvodio Draža Mihailović. Tito se obvezao da se

neće pokretati pitanje uređenja države (monarhije ili republike) sve dok rat ne završi.379

Prestankom djelovanja Purićeve vlade u Kairu, pristupa se procesu zatvaranja

britanskog veleposlanstva za Jugoslaviju lociranog u tom gradu, što je dovršeno 31. srpnja

1944. god.380 S tim trenutkom rojalističke snage u Egiptu postaju teret za Saveznike i

UNRRA-u koji se moraju za njih brinuti. U rekapitulaciji "Jugoslavenskih poslova na

Srednjem istoku" koja se sastavila u britanskom veleposlanstvu u Kairu prilikom

zatvaranja, daje se pregled jugoslavenskih aktivnosti, logora, ureda i poslova na

spomenutom području.381 Uz partizanske logore u El Shattu i El Khatatbi, postojao je i

rojalistički logor u Tolumbatu, pokraj Aleksandrije. U logoru je bilo smješteno 400

rojalista, od kojih su neki bili vojnici kraljevske vojske, a neki civili, koji, prema

rekapitulaciji, nisu radili probleme. Većina njih su bile osobe koje su došle s transportima

iz južne Italije do El Shatta, pa su na vlastiti zahtjev prebačeni u ovaj rojalistički logor

zbog političkog neslaganja sa COZ-om.382 S njima je u logoru bilo i 300 grčkih i

talijanskih izbjeglica s kojima su živjeli u slozi. U kolovozu 1944. taj se logor

prenamijenio za djecu partizanskih izbjeglica iz El Shatta i El Khatatbe, pa se vrši

iseljavanje svih dotadašnjih korisnika ovog logora. Rojaliste se prebacuje u njihovu vojnu

bazu u El Arish, koja se s vremenom pretvara u mješavinu vojnog i civilnog logora

jugoslavenskih kraljevskih simpatizera. Taj logor se nalazio na sjeveru Sinajskog

poluotoka, tj. na obali Sredozemnog mora. U početku je služio kao baza rojalističke

vojske, a od 1944. sve više poprima oblik klasičnog logora za izbjeglice i one koji nemaju

domovine. Prema britanskom gledištu među rojalistima su postojale dvije frakcije. Vojni

stožer u Kairu i vojna baza u El Arishu bili su izrazito pročetnički orijentirani, dok su

ostaci bataljuna Jugoslavenske kraljevske garde, smješteni u Palestini, bili više neutralni,

tj. nisu podupirali ni četnike ni partizane.

Od kraljevskih vojnih brodova u aleksandrijskoj luci bili su jedna podmornica i dva

motorna čamca koja su bila stara i spremna za rezalište. U Cyrenaici se nalazio odred

kraljevskih zračnih snaga koji je treniran za bombarderske letove. Međutim, Britanska

vojska promijenila je prioritet i na tom prostoru počela trenirati partizanske zrakoplovce.

379 GOLDSTEIN, 2008., 337. Drugim sporazumom, koji je sklopljen početkom studenog 1944. u Beogradu, Tito i Šubašić su se usuglasili o formiranju jedinstvene vlade koja će biti sastavljena od članova izbjegličke vlade i predstavnika NOP-a, kao i o tome da se kralj Petar II. neće vraćati u zemlju dok narod o tome ne odluči. 380 TNA, FO 371/44371, R 12363. 381 TNA, FO 371/44371, R10692, Note of Yugoslav Affairs in the Middle East as at 24th June 1944., 1-8. 382 TNA, FO 371/42767, W 5558.

113

Predloženo je da se od kraljevskih vojnika, koji su prethodno završili obuku u Južnoj

Africi i Rodeziji, formira jedan odred koji će se pridružiti Britanskim zračnim snagama

(RAF) za operacije na sredozemnom području. Od kraljevskih časnika koji su ostali u

Kairu, rekapitulacija navodi pukovnika Putnika kao zapovjednika kraljevske vojske na

Srednjem istoku. Između 1941. i 1942. služio je kao jugoslavenski vojni ataše u Rusiji.

Premda se nije izjašnjavao kao četnik, veliki je podupiratelj Draže Mihailovića. Zatim, u

Kairu je bio pukovnik Žujović koji je djelovao u četničkim odredima u Jugoslaviji, a 1943.

poslan je na područje Splita da preuzme zapovjedništvo nad četničkim postrojbama. Nakon

kapitulacije Italije pobjegao je iz Jugoslavije za Egipat. Pukovnik Bjelajac djelovao je kao

četnički vođa u dalmatinskom zaleđu, a iz Jugoslavije je pobjegao 1943. god. I kao

posljednji iz Kaira, u rekapitulaciji se spominje potpukovnik Ivanišević koji je također kao

četnički vođa surađivao s Talijanima protiv partizana 1942. i 1943. god.

Ostacima bataljuna Jugoslavenske kraljevske garde u Palestini zapovijedao je

pukovnik Stropnik, Slovenac, koji nije odobravao pročetničke tendencije rojalističke

vojske, već je bio simpatizer NOVJ-a. Međutim, kao odani časnik nije htio prekršiti

prisegu koju je dao kralju Petru.383 Pored ovih časnika, kao civil, spominje se i general

Petar Živković, bivši jugoslavenski premijer za vrijeme šestosiječanjske diktature, koji živi

u Kairu povučenim životom. U Kairu djeluje i dr. Ilija Jukić, zamjenik ministra vanjskih

poslova u jugoslavenskim vladama od 1939. do 1943. god. Nije podupirao ni partizanske

ni četničke snage, a ostao je odan svom bivšem predsjedniku stranke dr. Mačeku. Također,

u Egiptu su bili trojica braće Anđelinovića, Grga, Berislav i Danko, koji se nalaze u

nedoumici jer ne podnose komunističko određenje partizana, niti prosrpsko određenje

četnika.

U takvim okolnostima britanski cilj bio je provesti disoluciju rojalističkih vojnih

snaga na način da se onima koji su voljni prijeći partizanskom pokretu to omogući, a da se

ostatak smjesti u El Arish i proglasi civilnim izbjeglicama.

*

Odnos COZ-a prema rojalistima bio je jasan. Svako tko bi na bilo kakav način

izrazio svoju sumnju ili neodobravanje prema partizanskom pokretu smatrao se narodnim

neprijateljem i jednostrano je bio proglašen rojalistom ili četnikom. Spektar onih koji se

mogu nazvati "drugi" kretao se od stvarnih pristalica četničkog pokreta, pristalica kralja

Petra, uglednih ljudi koji su imali svoja namještenja u Kraljevini Jugoslaviji, pa do onih

383 TNA, FO 371/44371, R10692, Note of Yugoslav Affairs in the Middle East as at 24th June 1944., 4-5.

114

koji nisu mogli prihvatiti komunističku vlast nad logorima, a nakon rata, također i u

Jugoslaviji. U okolnostima kakve su vladale u logoru neki su sakrivali svoje uvjerenje iz

straha od partizana, drugi su tražili izlaz iz logora, a treći su ostali u logoru, ali su cijelo

vrijeme mrmljali i rovarili protiv COZ-a i komunističke vlasti. Pojedinci su se izjašnjavali

kao antifašisti i borci protiv okupatora, ali nisu pod nikakvim uvjetima htjeli prihvatiti

komunistički svjetonazor NOP-a, koji je naravno postojao u logorima. Svakako bilo je i

onih koji su iz rojalističkih logora prešli u partizanske, među kojima su neki promijenili

ideološki svjetonazor, a ostali su to učinili iz čistog oportunizma da bi sebi olakšali

povratak u domovinu.

Nakon početnih nesporazuma s britanskim zapovjednikom Langmanom, kojemu je

COZ-a tvrdio da u logoru nema onih koji ne podupiru partizanski pokret, što se pokazalo

neistinitim, utvrđen je sustav po kojem su oni koji su se otvoreno izjašnjavali kao pristalice

kralja Petra izdvajani iz partizanskih logora i upućivali u logor u El Arishu. COZ je u

Egiptu zahtijevao od nadležnih u domovini da se više ne šalju u zbjeg ljudi koji su

"neprijateljski raspoloženi". Predsjedništvo NKOJ-a je, u odgovoru kojeg je potpisao

Edvard Kardelj, inzistiralo da se u zbjeg šalju svi ljudi koji su u opasnosti od okupatora,

pogotovo iz onih krajeva koji su "mnogo dali za narodnooslobodilačku borbu".384 NKOJ je

inzistirao na tome da COZ u Egiptu ne predstavlja ni jedan pokret nego cijelu Jugoslaviju, i

stoga se nikog ne može lišavati njegovih prava. Namjera je bila zadobiti povjerenje svih

izbjeglica iz države, što će se postići tako da će COZ izvješćivati o pravom stanju u zemlji,

pravilnim radom istrgnuti iz utjecaja neprijatelja i tako preorijentirati svjetonazore

pojedinaca i skupina. Iz ove upute NKOJ-a vidljivo je da je rukovodstvu KPJ-a bilo

izrazito važno zadobiti što šire povjerenje onih koji nisu bili na partijskoj liniji, kako bi se

izgradila što šira potpora za poslijeratno preuzimanje vlasti.

Vodeći se ovakvim preporukama NKOJ-a, COZ je nastojao zadržati što više ljudi

unutar zbjegova, pa je samo u slučajevima kada su pojedinci inzistirali na vlastitom

opredjeljenju za rojaliste odobravao izlazak iz logora. Usprkos takvim nastojanjima broj

ljudi koji su zahtijevali premještaj u rojalistički logor nije bio malen. Popisi koje je COZ

upućivao u Kairo bojniku Mati Jakšiću na odobrenje za napuštanje logora u El Shattu, El

Khatatbi i Tolumbatu za rojalistički logor u El Arishu donose imena, mjesto podrijetla,

godinu rođenja, bračni status i jedinstveni broj koji je svaki izbjeglica dobivao prilikom

smještaja u logoru. Iz tih potpisa vidljivo je da su izbjeglice iz različitih dijelova

384 DASt, J.Z. 446, Dopis NKOJ-a upućen COZ-u u El Shatt i bojniku Mati Jakšiću u Kairo od 15. 6. 1944.

115

Dalmacije, bez nekog pravila prema mjestu dolaska, životnoj dobi ili nacionalnosti,

zahtijevala premještaj u El Arish.385 Tako, popisi navode pojedince i skupine s Visa,

Korčule, Brača, zatim iz Splita, Makarske, Tučepa, Benkovca itd. Razloge zašto ovi ljudi

traže premještaj u El Arish treba potražiti u njihovom antikomunističkom svjetonazoru,

podržavanju legalne vlasti Kraljevine Jugoslavije, za koju su pretpostavljali da će se nakon

rata vratiti na vlast, kao i u ostalim društvenim i gospodarskim privilegijama koje su

uživali prije rata. Također, nadali su se boljim životnim uvjetima u El Arishu koji se, za

razliku od El Shatta, nije nalazio u pustinji, već na sredozemnoj obali, gdje je klima bila

povoljnija i ugodnija za život. Britanski veleposlanik za Jugoslaviju Ralph Stevenson u

siječnju 1945. u razgovoru s brigadirom Rossom, zapovjednikom svih izbjegličkih logora

na ovom području, došao je do procjene da je od 28 tisuća ljudi u partizanskim logorima u

Egiptu, negdje oko 4 tisuće (što uključuje pojedince s obiteljima) onih koji se smatraju

protivnicima komunističkog poretka.386 Brigadir Ross je izjavio da COZ sačinjava popise

onih kojima će se "posvetiti posebna pažnja" ako se odluče vratiti u Jugoslaviju.387

Svakako, ovaj pravac kretanja nije bio jednosmjeran, jer su pojedinci dolazili iz

rojalističkog logora u El Shatt. Međutim, njih je bilo daleko manje. Zanimljiv je slučaj

izvjesnog Stevana Kovačevića koji je prešao iz kraljevske vojske u NOVJ s još nekoliko

vojnika izjasnivši se kao pristaša NOP-a. Tom prilikom darovao je dvije egipatske funte

kao pomoć partizanskim izbjeglicama. Međutim, kasnije se odlučio vratiti kraljevskoj vladi

što su otkrili članovi COZ-a, pa su mu poštom vratili darovani novac.388

385 DASt, J.Z. 507, passim. 386 TNA, FO 371/48917 R 1729. 387 Činjenica je da se u DASt, J.Z. 507, nalaze popisi onih koji su odlazili u logor El Arish, međutim da li su oni koji su se vratili u Jugoslaviju imali bilo kakvih problema zbog toga, teško je ustanoviti. 388 DASt, J.Z. 446, Pismo COZ-a Stevanu Kovačiću od 1. 3. 1944.

116

6.4. Politički život

Život izbjeglica u egipatskim logorima obojen je izrazitim političkim djelovanjem.

Čak i oni ljudi koje po prirodi nije zanimala politika, niti su željeli imati ikakve veze s

njom, u izbjeglištvu su bili prisiljeni zauzeti politički stav. Svi, od djece pa do starijih bili

su uključeni u političku aktivnost, barem na razini pasivnih promatrača. Ratne okolnosti u

kojima se događa izbjeglištvo u Egiptu, dodatni su razlog vehementnog političkog života u

hrvatskim izbjegličkim logorima.

"Treba odgajati tamo narod u svijesti da se borba još uvijek vodi i da je nemoguće

da se ne odrazi i kod njega, kao i da će kad se i završi trebati raditi…"389 Ova rečenica iz

dopisa koji je upućen COZ-u u Egipat možda najbolje opisuje sustav političkog djelovanja

koji se provodio u zbjegu. Centralni odbor zbjega kao vodeće tijelo u zbjegu, imao je

zadaću provoditi takvu politiku koja će osigurati jedinstvenost svih izbjeglica. Naravno, ta

jedinstvenost trebala je odražavati one političke ideje koje su odozgo nametnute kroz COZ,

a onda i kroz sva manja tijela u logorima. Pošto su u zbjegovima iz Jugoslavije, kako je to

prethodno utvrđeno, krenuli ljudi različitih političkih i ideoloških pogleda, nije bilo

jednostavno provoditi takvu politiku u kojoj bi svi bili na istim stanovištima u pogledu

najvažnijih pitanja političkog i društvenog života. Iz tih razlog događa se da je politička

pripadnost učestalo bila uzrokom razmimoilaženja na razini zajednice koja živi u

egipatskim logorima. Budući da se središte moći nalazi u rukama KP-a, evidentno je da će

takva ideologija biti dominantna među izbjeglicama. U tom kontekstu širenje ideja vrši se

kroz mrežu institucija, koje se kreću od različitih tijela koja se okupljaju vođena

zajedničkim karakteristikama i interesima, kao i kroz ostale metode propagandno-

političkog djelovanja kojima se može doprijeti do posljednjeg člana zbjega.

Za provođenje ovakve politike bio je potreban što veći broj članova KP-a, međutim

zbog potreba u domovini, taj broj nije nikada bio velik, a učestalo se događalo da su

stručniji članovi bili pozivani natrag u domovinu na važnije zadaće. U egipatskim logorima

u lipnju 1944. bilo je 371 članova partije i 132 kandidata za članstvo, od čega je u roku od

dvije godine primljeno samo 56 novih članova.390 Tako malen broj članova, na veliko

mnoštvo ljudi u logorima, predstavljao je ozbiljnu zapreku vršenju svih onih zadaća koje

su se pred njih postavljale. Naravno, i među članstvom su postojale razlike u pogledima na

neke probleme, pa nije izostalo ni unutarpartijskih previranja i sukoba. Izrečeno je 14

389 DASt, J.Z. 521, Pismo COZ-a iz Italije upućeno COZ-u u Egipat od 3. 5. 1944. 390 PLENČA, 1967., 378.

117

disciplinskih kazni, a pet komunista je isključeno iz KP-a. Razlike su se najviše

pojavljivale u pogledu intenziteta provođenja pojedinih zadaća, krećući se od onih

ekstremno lijevih, pa do onih koji su bili spremni na kompromise. Komunisti su djelovali

na takav način da su se udruživali u ćelije, manje skupine članova, koje su bile vezane uz

rad određenog logorskog odbora ili tijela. Tako su postojale partijske ćelije unutar COZ-a,

svakog logora, pa sve do pojedinih rajona, ako je bilo moguće formirati ćeliju. Također,

postajala je podjela na Komitet zbjega, logorske komitete i rajonske biroe. Bila je to neka

vrsta dvostrukog premrežavanja vlasti na svim razinama. Činjenica je da nisu samo

komunisti radili na rukovodećim položajima u zbjegu, nego je to bila mješavina komunista

i sposobnih, stručnih, ljudi koji su zajednički činili jedno tijelo. Tipičan primjer je rad

katoličkog svećenika don Andre Štambuka, koji je kao član COZ-a bio zadužen za

prosvjetu, a pri kraju boravka u Egiptu vršio je funkciju predsjednika COZ-a.391 Stručnost

pojedinaca, kao što su liječnici, prosvjetari i umjetnici, svakako je bila od iznimne važnosti

za potrebe zbjega, pa su i oni bili uključeni u rad pojedinih tijela.

Rad partijskih ćelija u logorima bio je intenzivan. Sastojao se od sastanaka s

teoretskim radom, agitacijom i propagandom, a djelovala je i obavještajna služba.392

Teoretski sastanci su se odvijali dva puta tjedno a na njima se čitala i analizirala stručna

literatura, Titovi govori, Deklaracija AVNOJ-a i slični politički materijali. Kroz analizu

tekstova, članovi su razvijali "pravilna" mišljenja i stavove o pojedinim temama iz

suvremene politike u zemlji i svijetu. Najčešći oblik rada na sastancima bila je

"samokritika".393 Bio je to govorni oblik u kojem su pojedinci isticali vlastite nedostatke i

na takav način dolazili do višeg stupnja partijske svjesnosti. Naravno, bilo je i onih kojima

je to lošije išlo pa su im drugi pomagali ističući njihove nedostatke. Organizacija unutar

komunističkih ćelija nije uvijek bila na razini, često se osjećala nestručnost pojedinih

članova, kao i odvojenost od matice u Jugoslaviji, zbog čega se primjećuje bezidejnost i

površnost u radu. Bilo je onih koji su postali komunisti, a nisu imali pojma što to u biti

znači i koje su njihove obveze proizlazile iz toga. Tako se jedan član, kodnog imena

"Vinov", obraća "drugarici Ružici" pismom u Italiju u kojem navodi: "Ovdje stanje nije

dobro u pogledu partijskog rada, a veze nemamo nikakove od kada smo god došli, niti

prema tome poznamo novu partijsku perspektivu. (…) Članovi su partije dolazili sa

391 PETEŠIĆ, 1982., 218-220. 392 HDAZg, HR-HDA-1663-1, Izvješće o partijskom radu za mjesec ožujak 1944. god. 393 HDAZg, HR-HDA-1663-1, Izvješće o radu partijske ćelije pri COZ-u za mjesec lipanj 1945. god.

118

zbjegom, a da ni jedan nije imao svoju biografiju. Imali smo slučaja, da su nam se trojica

htjeli prošvercati u partiju izjavivši da su njeni članovi, a bili nisu".394

KP je svoj pomladak u zbjegu crpila iz SKOJ-a (Savez komunističke omladine

Jugoslavije) koji je funkcionirao kao platforma za idejno, političko i kulturno usmjeravanje

mladih. Organizacija je funkcionirala kao disciplinirani pomladak koji služi kao uzor

drugima, posebice vršnjacima, djelujući na društveno-političkom planu, prvenstveno kroz

kulturne i fizičke aktivnosti. SKOJ se ustrojavao kao i KP, kroz logorske i rajonske

komitete, ustanove i radionice u zbjegu. Krajem lipnja 1944. god. postojala su četiri

logorska komiteta i 22 rajonska biroa, s ukupno 699 članova SKOJ-a.395 Prvih mjesec od

dolaska u Egipat, skojevska organizacija nije dobro funkcionirala. Zbog nesposobnosti

pojedinih rukovodilaca osjećala se bezidejnost i među skojevcima vladalo je pravo

"mrtvilo".396 Među mladima je bilo različitih gledišta i svađa, što je naravno slika situacije

koja se nije prikazivala prema vani.397 Najveći problem bio je organizacijske prirode, tj.

kako komitete i biroe povezati u zajedničkom djelovanju. To je učinjeno tako da su se

rukovodioci, koji su bili predviđeni za komitet SKOJ-a, upućivali u logorske odbore kao

sekretari koji su onda kroz određene aktivnosti, sa starijim članovima, stjecali potrebna

iskustva. Nakon početnih teškoća u drugoj polovici 1944. i 1945. skojevska organizacija

doživljava svoj preustroj, tako da se ukidaju rajonski biroi, a rukovodstvo svim

aktivnostima preuzimaju logorski komiteti i komitet za čitav zbjeg. Sastav komiteta činili

su: Savka Dabčević, politički sekretar, Ivo Bojanić, organizacijski sekretar, a ostali članovi

bili su: Stipe Gurdulić, Ante Josipović i Ivko Gugić.398

*

Pored partijskih organizacija u logorima, bile su organizirane i masovne

antifašističke organizacije. KP je kroz ta tijela pokušao obuhvatiti što više ljudi, koji nisu

bili članovi partije, a čiji je zajedničko obilježje bio antifašizam. Svakako da je taj cilj u

ratnim okolnostima bilo lakše ostvariti, jer i oni koji nisu bili simpatizeri partije, bili su

antifašističkog opredjeljenja zbog zločina koje je okupator počinio u domovini.

Najpoznatija masovna antifašistička organizacija bila je AFŽ (Antifašistički front žena).

Specifičnost ove organizacije njeno je rodno obilježje u vremenima kada su formirane

394 HDAZg, HR-HDA-1663-1, Pismo "Vinova" Ružici Markotić, 31. 7. 1944. 395 PLENČA, 1967., 379. 396 HDAZg, HR-HDA-1663-1, Izvješće Komiteta zbjega KPH za Oblasni komitet KPH za Dalmaciju od 5. 6. 1944.,11. 397 HDAZg, HR-HDA-1663-1, Politička situacija na području biroa pri NAAFI od 5. 7. 1944. U Izvješću piše: "Skojevke u samoj bolnici su počele bolje djelovati u zadnje vrijeme, te sada nema kod ovih onih stalnih svađa koje su prije bile". 398 HDAZg, HR-HDA-1663-1, Izvješće Komiteta zbjega KPJ Komitetu KPH za Dalmaciju od 31. 12. 1944.

119

rijetke političke grupe u svijetu, u koje se udružuje samo ženski spol. Bila je to neka vrsta

političke emancipacije žena koje su svoje interese i stavove izražavale kroz ovakvu

organizaciju. AFŽ je formiran odmah po dolasku prvih zbjegova na proljeće 1944., a

sastojao se od Centralnog odbora AFŽ-a u kojemu je bilo šest članica, po uzoru na kojeg se

formiraju logorski i rajonski odbori.399 Organizacija je od 6.137 članica u srpnju 1944.

narasla na 8.416 članica u veljači 1945. god.400 Prema ovim brojevima AFŽ je

najmasovnija organizacija koja je djelovala među izbjeglicama u Egiptu. Ovi podaci i nisu

iznenađenje, ako se uzme u obzir da je u zbjegovima u Egiptu bilo preko 10 tisuća žena

starijih od 18 godina.

Djelovanje AFŽ-a u logorima bilo je svestrano jer su uvjeti života bili takvi da je

rad ženskih ruku uvelike olakšavao tešku svakodnevicu koja je bila obilježena bolestima,

umiranjima, te dnevnim poslovima u kojima su se žene najbolje snalazile svojim

umijećima i samoprijegorom.401 Rad unutar AFŽ-a imao je svoj teoretski i praktični dio.

Na teoretskom planu održavali su se brojni sastanci na kojima se raspravljalo o različitim

pitanjima iz političkog i kulturnog života u domovini i zbjegu. Također, zabilježeno je

održavanje brojnih analfabetskih tečajeva na kojima se vršilo opismenjavanje, a za

naprednije bilo je organizirano učenje osnovnih elemenata iz književnosti, umjetnosti i

kulture. Veliki značaj za život u logorima imalo je organiziranje praktičnih tečajeva za

žene iz onih područja djelovanja koja su bila u svakodnevlju. Tako je bolničarski tečaj

pohađalo 510 žena, a 426 djevojaka se javilo za sudjelovanje u NOVJ-u. Veliki broj žena

završio je higijenske tečajeve koji su bili izrazito potrebni kako bi se smanjio broj zaraznih

bolesti, a buduće majke su polazile tečajeve za trudnice. Žene su naravno dale svoj obol i u

fizičkom radu, u kojem su znale raditi bolje i upornije nego mnogo muškaraca. Također,

može se primijetiti da su žene bile istaknute i na rukovodećim položajima u različitim

odborima, poput Ružice Markotić koja je vodila COZ u Italiji ili Savke Dabčević koja je

bila tajnica SKOJ-a, a kasnije je bila i na drugim rukovodećim pozicijama u zbjegu. Svoj

obol AFŽ je dao i u izdavačkoj djelatnosti, tako što su radili na izdavanju tjednika "Žena

zbjega" u kojemu su publicirani tekstovi koji su obrađivali različite aspekte ženskog

djelovanja i rada u zbjegu, kao i mnogi praktični savjeti s područja higijene, zdravstva i

odgoja djece.

399 HDAZg, HR-HDA-1663-1, Izvješće o radu partije kroz mjesec siječanj - veljača ove godine (1944. god.), 7. 400 PLENČA, 1967., 380. 401 DASt, J.Z. 468, passim.

120

Druga masovna antifašistička organizacija bila je USAOJ (Ujedinjeni savez

antifašističke omladine Jugoslavije), odnosno njen republički ogranak USAOH. Intencija

ove organizacije okupljanje je što većeg broja mladih oko ideje antifašizma. Za razliku od

SKOJ-a koji je bio partijska organizacija, USAOJ je funkcionirao kao izvanpartijsko tijelo

s namjerom privlačenja svih mladih u logorima. Konce djelovanja USAOJ-a držali su

rukovodioci SKOJ-a propagirajući na takav način ideje antifašizma i komunističke

partije.402 Snage USAOJ-a su se u većini slučajeva fokusirale na djelovanje unutar radnih

akcija, sportskih natjecanja i kulturnih priredbi, dok je političko djelovanje bilo manje

izraženo. Unutar organizacija USAOJ-a formiranje su i pionirske organizacije sa 5.126

članova, koje su bile strukturirane prema školama i dječjim vrtićima.403 Zadaća pionirske

organizacije bio je "pravilan" pristup učenika prema školi i drugim obvezama iz područja

kulture i odgoja.404

*

Komunističkoj partiji bilo je u interesu, prvenstveno zbog djelovanja rojalista, ali i

drugih protivnika NOP-a, privući što šire mase ljudi različitih nacionalnosti, društvenih

slojeva i političkih opredjeljenja. S tim ciljem pristupilo se formiranju tijela koja bi

nastupala s istim interesom, a to je bio povratak u domovinu. Naime, bila je to reakcija na

UNRRA-inu akciju kojom se vršila registracija ljudi za povratak iz zbjega. UNRRA-ini

činovnici, koji su vodili evidenciju za povratak, po točki 12. upitnika postavljali su pitanje

u koju se zemlju osoba želi vratiti.405 To je naravno ostavljalo mogućnost da se ljudi izraze

za neku drugu zemlju, a ne za Jugoslaviju, iz koje su svi krenuli u zbjeg. Tako je bilo ljudi

koji su se prijavljivali za odlazak kod članova svojih obitelji, iseljenika, u SAD, Južnu

Ameriku, Australiju, Novi Zeland i neke druge države.406 Takav rad UNRRA-e

protumačen je kao pokušaj "reakcije" da uzdrma jedinstvo u logorima, što se htjelo

spriječiti formiranjem jednog masovnog tijela u koje bi ušli članovi drugih stranaka što bi

pokazalo zajedništvo i odlučnost za povratak u domovinu. Nekolicina članova opozicijskih

stranka uvjetovala je ulazak u to tijelo time što bi COZ izdao proglas kojim bi se priznala

ravnopravnost između građanske opozicije i KP-a. COZ je ovo odbio jer bi se time

402 HDAZg, HR-HDA-1663-1, Partijski biro za logor IV. u El Khatatbi, izvješće za mjesec svibanj 1944., 8. 403 PLENČA, 1967., 382. 404 HDAZg, HR-HDA-1663-1, Izvješće o partijskom radu za mjesec ožujak 1944. god. Usp. KLISURA, 1980., 87-94. 405 DASt, J.Z. 524, Naš list, br. 302, 3. 406 DASt, J.Z. 447, passim.

121

priznalo postojanje više političkih grupa u logorima, što bi za reprezentaciju zbjega u

očima Saveznika bilo neprihvatljivo.407

Na inicijativu Mate Jakšića pristupilo se formiranju osnivačkog povjerenstva

Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte (JNOF) u koje je ušlo deset članova Hrvatske

seljačke stranke, dvoje članova KP-a, dvije izvanstranačke osobe, jedan član Radikalne

stranke, jedan član Jugoslavenske nacionalne stranke i jedan član Srpske demokratske

stranke. Uz učešće AFŽ-a i USAOJ-a, kao i drugih masovnih organizacija u zbjegu,

povjerenstvo se izjasnilo da prihvaća program JNOF-a za Hrvatsku, a zatim je donijelo

odluku kako je potrebno narodu obrazlagati važnost formiranja JNOF-a u zbjegu kako bi

se u njega uključilo što više neaktivnih i nezadovoljnih ljudi iz logora. Tako je u rad

JNOF-a uključeno mnogo ljudi koji su inače bili nezadovoljni djelovanjem COZ-a u

zbjegu. Povjerenstvo je donijelo zaključak kako je potrebno razgovarati sa svim ljudima

koji podupiru rad JNOF-a, a nezadovoljni su s radom COZ-a. S obzirom na širinu JNOF-a

odustalo se od glasovanja za rukovodioce prema političkim stranka, pa je aklamacija

prihvaćena kao optimalno rješenje. Način je bio takav da osobe starije od 14 godina imaju

pravo predlagati i biti birane, a neće se glasovati prema listi, već će narod pojedinačno

glasovati pljeskanjem za svakog člana. Tek ako neki kandidat ne bi dobio potporu naroda

drugi se mogao javiti za kandidaturu. Izbori su održani 21. prosinca 1944., prilikom čega

se glasovalo na 46 mjesta u logorima. Odaziv je bio između 95 i 100%, a u većini

slučajeva izabrani su ljudi koji su bili simpatizeri NOP-a.408

U prvoj polovici siječnja 1945. god. provedena je konstitucija logorskih i rajonskih

odbora, a 28. siječnja održan je Prvi plenum odbora JNOF-a na kojemu je izabran Izvršni

odbor. Glavni zaključak plenuma bio je da se na konferencijama narodu tumači ispravnost

i potreba izvršavanja svih zadaća koje postavlja COZ, kako bi se učvrstilo jedinstvo ljudi u

zbjegu i pokazao savez s organima narodne vlasti.409 Djelovanje JNOF-a bilo je vrlo

aktivno sljedećih godinu dana života u zbjegu, a služilo je okupljanju naroda oko

zajedničkog cilja, povratka u domovinu. Logorski i rajonski odbori JNOF-a posebno su se

istakli u organizaciji procesa repatrijacije koji je potrajao više od godine dana. Na

sjednicama su se tumačili razlozi zastoja repatrijacije, ljudima se pomagalo savjetima kako

preživjeti u surovim klimatskim uvjetima, rješavali su se sporovi i svađe među članovima

407 DASt, J.Z., 468, Dvomjesečno izvješće s pregledom općeg političkog i organizacionog stanja u zbjegu za prosinac 1944. i siječanj 1945., 5. 408 DASt, J.Z., 468, Dvomjesečno izvješće s pregledom općeg političkog i organizacionog stanja u zbjegu za prosinac 1944. i siječanj 1945., 1-12. 409 PLENČA, 1967., 387.

122

zbjega, kao i brojni drugi problemi koji su se pojavljivali. Djelovanje JNOF-a izrazito je

pridonijelo koheziji većine članova zbjega,410 a također je razvijalo ideju zajedništva svih

nacija u Jugoslaviji.411

Na Drugom plenumu JNOF-a u zbjegu, koji je održan 5. travnja 1945., sudjelovao

je pravoslavni svećenik, potpukovnik Blažo Marković, koji je u svom pozdravnom govoru

istaknuo: "Ja kad se budem vraćao odavde ponijeti ću najljepšu sliku koju sam mogao da

steknem, a to je da je naš narod zbrisao jedanput za svagda onaj jaz između Srba i Hrvata,

kojega su za 22 godine razne političke grupe i partije toliko produbljivale…"412 Sa

sigurnošću se može konstatirati da je JNOF najsnažnije postignuće KP-a u zbjegu, jer se

kroz djelovanje tog tijela najviše učinilo za širenje komunističke ideologije, a ujedno se

pridonijelo društvenoj koheziji velikog broja ljudi u zbjegu.

*

Komunisti su unutar logora razvili djelovanje obavještajne službe pomoću koje su

dolazili do raznovrsnih informacija o ljudima u zbjegu, njihovom izjavama, političkim

stavovima i prigovorima na upravljanje logorima. Bio je to način da se kontroliraju oni koji

su bili politički protivnici, kao i oni koji su bili spremni napraviti nešto što bi umrljalo

ugled zbjega u očima Saveznika. Najaktivniji špijuni, koji su redovito podnosili svoja

izvješća komunističkoj ćeliji u COZ-u, imali su pseudonime. Tri su najpoznatija iz

raspoložive arhivske građe: Jasenov, Beda i Ivo. Oni su pisali redovita izvješća na temelju

podataka koje su primali s terena. Dio te faktografije dostavljali su im niže rangirani

operativci, među ostalim: Lija, Proljeće, Ante, Jadran i drugi. Iz dokumenata nije moguće

utvrditi identitet niti jednog od njih, no svakako se može konstatirati da su bili neobično

agilni i aktivni špijuni, prenoseći skoro svaku izjavu koja je odstupala od dominantne

ideologije. Svakako, rad obavještajne službe bio je prvenstveno usmjeren na one za koje se

znalo da se ideološki ne slažu s KPJ i na one koji su silom iz domovine odvedeni sa

zbjegovima.

Najveći dio takvih izvješća zauzimaju opisi i izjave osoba koje su bile etiketirane

kao četnici. Tako Jasenov piše za razdoblje od 14. do 22. svibnja 1945.: "Obavijestio me

drug Mihojlović da je govorio Božanić Ante 15.V. t.g. večer preko radio vijesti iz Londona

(komentar o Trstu) da će opet doći kralj Petar u Jugoslaviju i da što je mislio Tito i ostali

410 DASt, J.Z. 142 i 149, passim. 411 DASt, J.Z. 524, Naš list, br. 311. 3. U govoru povodom izbora Stipe Ostojić član COZ-a je kazao: "JNOF nas mora okupiti sve redom, kao što je i naša narodna armija okupila sve Srbe, Hrvate, Makedonce i Crnogorce. Jer tek okupljeni u JNOF moći ćemo učiniti sve što je potrebno za obnovu domovine". 412 DASt, J.Z. 468, Sastanak Plenuma JNOF-a u zbjegu održan 5. 4. 1945., 2.

123

komunistički razbojnici da odnesu tuđu zemlju ali da neće, jer da će saveznici uzeti

komandu nad partizanima, i da će sa čitavom vojskom rukovoditi kralj".413 U istom

izvješću Jasenov piše o ljudima koji su govorili protiv Tita i komunističke partije. Tako je:

"Krtolačić Ante iz Vignja govorio protiv Tita, da je on uništio Španiju, pa će i Jugoslaviju,

da on neće nikad u domovinu, jer da on vidi kakvi su lopovi i razbojnici ovamo, da su u

domovini sto puta gori. Vojnović Spasoje je govorio da on neprizna narodnu vlast, jer da

su samo komunisti, a nisu zaslužili da budu ni čobani. Da zašto mrzimo kralja Petra, ali da

nam je uzalud, da će on doći". U sljedećem izvješću za razdoblje od 22. do 30. svibnja

ponovno je pozornost usmjerena na Antu Krtolačića koji je prilikom posjeta dvojice

mornara koji su razgovarali s narodom u logoru V. rajon B, njima izjavio: "da oni ništa

neznaju, jer da su u Jugoslaviji partizani ubijali poštene ljude, a ovi (mornari) su istome

odgovorili, da je to žalosno čuti od njega i da on nevoli Jugoslaviju kad tako govoru, on je

rekao da je on bolji Jugoslaven nego oni, ali da nevoli Tita nego kralja Petra, da on neće u

domovinu da partizani ubijaju, još da se vidi kako Tito hoće ugrabiti Trst Talijanima i da je

propala Titova diplomacija, isti su mu odgovorili da je lud i da nije zaslužan da se povrati u

Jugoslaviju".414

Špijuni u El Shattu često bilježe izjave ljudi koji su simpatizirali kraljev režim na

način kako žele premještaj u četnički logor i, kako za to traže dopuštenje od Saveznika. U

više su navrata nezadovoljnici u zbjegu prelazili u El Arish, a odatle se u većini slučajeva

raseljavali po različitim stranama svijeta. Pored različitih kritika na račun komunista i

narodne vlasti, negativni stav se izražavao i o postignućima NOB-a i drugim aktivnostima

komunističke partije u domovini. Jasenov bilježi kako je 23. prosinca 1945.: "Kalaj Djuro

u logoru III, sa najprostijim riječima i izrazima govorio protiv novog Ustava. Rekao je da

on hoće u domovinu, ali da Ustav neće poštovati, jer da ga je samo prihvatila omladina,

koja se dade lako zavesti, stariji pametniji ga ne priznaju. Amerika i Engleska ga neće

priznati pošto je Jugoslavija kraljevina".415

Uz rojalistički nastrojene pojedince, druga po važnosti "opasna tema", bili su

pripadnici Hrvatske seljačke stranke koje doušnici jednostavno oslovljavaju kao

Mačekovci. Oni nisu predstavljali toliko važan i gorući problem kao što su bili četnici, ali

su bili prijetnja budućem ustroju zemlje zbog svojih stavova oko provedbe izbora i snažne

političke uloge koju su imali u predratnoj Jugoslaviji. Doušnik Beda u svom izvješću za

413 DASt, J.Z. 507, Izvješće za razdoblje od 14. 5. do 22. 5. 1944., u potpisu Jasenov. 414 DASt, J.Z. 507, Izvješće za razdoblje od 22. 5. do 30. 5. 1944., u potpisu Jasenov. 415 DASt, J.Z. 507, Izvješće za razdoblje od 23. 12. 1945. do 1. 1. 1946., u potpisu Jasenov.

124

razdoblje od 10. do 26. veljače 1945. piše kako se 17. veljače u radnom logoru sastalo

deset osoba koje su ostale na sastanku do ponoći. Sastanak je vjerojatno imao politički

karakter jer su sljedeće jutro bili u logoru razbacani letci pisani na duhanskom papiru. Na

letcima je pisalo: "Smrt fašizmu i komunizmu, Živjela demokracija, Dole jamari, Živjela

prava demokracija, Dole jamari i anarhija, Dole razbojnici".416 U daljnjem tekstu izvješća

navedena su "lica" koja su bila na sastanku, njihovo zanimanje i mjesto porijekla.

U izvješću od 23. do 27. ožujka 1945. na meti je Petar Padovan, učitelj,

Mačekovac, koji je pri povratku iz Kaira izjavio sljedeće: "Bio sam u Kairu i došao u dodir

s jednim Mačekovcem koji mi je dobar prijatelj kao i Dr. Šubašiću i rekao mi je 'Bivši

političari mogu se povratiti u Jugoslaviju slobodno. Ima nas 250. Tu se nalazi Dr. Živković

Petar, Jeftić i dr. Oni putuju iz Londona i parobrod je trebao pristati u Aleksandriju ali u

zadnje vrijeme se doznaje da brod ne će dolaziti ovamo pak će zato svi iz Kaira po svoj

prilici poći avionom"'. Također u daljnjem tekstu piše kako je Padovan u Kairu čuo kako

se: "Tito jedva drži jer ga u Hrvatskoj i Srbiji ne voli narod. Tamo će sigurno doći do

potresa koji će izazvati pad Titove politike a to se jasnom vidi po tome što amerikanski

listovi javno optužuju Tita kao komunistu".417

Najčešće teme o kojima doušnici javljaju vezane su uz komentare o aktualnoj

vojno-političkoj situaciji u domovini i svijetu. Međutim, pored ovih tema, postoji i niz

ostalih zanimljivih problema o kojima se piše. Nezadovoljnici u zbjegu izražavaju želju

kako se ne bi vratili u domovinu, nego se preselili negdje drugdje po svijetu. Tu opciju

lakše mogu iskoristiti oni koji imaju rodbinu raseljenu po svijetu. Uz pomoć saveznika i

UNRRA-e ovo pitanje se može pozitivno riješiti i postoji određeni broj slučajeva kada se

dopušta putovanje u Sjevernu i Južnu Ameriku, Australiju ili pak Novi Zeland. Stav

Centralnog odbor zbjega oko iseljavanja oblikuje se prema političkoj poziciji osobe koja

želi izaći iz logora i otići u inozemstvo. Tako Jasenov u izvješću za razdoblje od 22. do 31.

listopada 1945. god. prenosi raport jednog od doušnika s terena: "29/X.45. Bio sam sa

Papić Antom i Buselić Matom. Papić govori da je došla komisija od U.N.R.R.A., u vezi

nas, Busolić je nastavio, ja sam znao da će doći, da vide kako oni drže diktaturu. Zašto

neće Centralni da odobrava molbe u Ameriku. Oni su kadri da nama sve naprave, ali ih

Saveznici dobro poznaju, to su sve lopovi i hajduci".418 U izvješću za razdoblje od 1. do

10. siječnja 1946. Jasenov piše: "3/I. t.g. Veliki mačekovac /nezadovoljnik/ Suić Filip

416 DASt, J.Z. 507, Izvješće za razdoblje od 10. 2. do 26. 2. 1945., u potpisu Beda. 417 DASt, J.Z. 507, Izvješće za razdoblje od 10. 2. do 26. 2. 1945., u potpisu Šumski. 418 DASt, J.Z. 507, Izvješće za razdoblje od 22. 10. 1945. do 31. 10. 1945., u potpisu Jasenov.

125

otišao je u S.A.D., postao je isti amerikanski državljanin". U istom izvješću stoji:

"15/XII.44. Majtrovec Frano je pisao pismo u Australiju, između ostalog je pisao kako je

australijska vlada izglasala zakon za primanje godišnje 70000 emigranata i da su na prvom

mjestu jugoslavenske izbjeglice. Isti je primio dva pisma iz S.A.D. od predsjednika

H.B.Z.e Butkovića, između ostalog mu piše da će on sve poraditi kako bi došao tamo, da

su poteškoće. Drugo mu je pisala nekakva Milka 27/XI.44., da mu ona nemože ništa

pomoć, jer da ona traži pasa-port, čim istog dobije da odmah ide u Jugoslaviju. Pismo, kao

i prijepis sačuvani".419 Iz ovog izvješća vidljivo je da su špijuni, pored usmene

komunikacije, imali i potpuni nadzor nad svom poštom koja je izlazila i ulazila u logor.

Kako je El-Shatt bio veliki logor u kojem je, na vrhuncu, bilo smješteno oko 28

tisuća ljudi, bilo je potrebno održavati red i mir, funkcioniranje svih životnih i društvenih

potreba. Naravno da je bilo među ovolikim brojem ljudi kriminala, najviše krađa i sukoba

oko imovine, ali znalo se dogoditi i pokoje ubojstvo i samoubojstvo. Centralni odbor

zbjega pokušavao je umanjiti broj prijestupa, ako se već nije u potpunosti mogao

iskorijeniti, posebice iz razloga da se pokaže Saveznicima funkcioniranje jednog sređenog

i uspješnog komunističkog društva. S tom svrhom djelovala je i špijunska služba

izvješćujući o svim pojavama krađa, gomilanju privatnog vlasništva bez poznavanja

podrijetla, kao i sukobima i svađama među narodom u zbjegu. Tako u prethodno

navedenom izvješću za razdoblje od 1. do 10. siječnja 1946. piše Jasenov: "3/I. t.g.

Izvršena je premetačina šatora Botica Draga u logoru I, iz Račišća na Korčuli

/nezadovoljnik kapitalista/ po partizanskoj straži logora I; a naređenju direktora UNRRA-e.

Istome pronađene 14 pari basih novih cipela, 9 ženskih kaputa, 7 ženskih vesta, 5 ženskih

novih kombineta i drugih stvari. Zaplijenjene stvari predane En. komandi logora I. /Bio

upoznat C.O.Z./" U krađama su učestalo sudjelovali i Arapi, lokalno stanovništvo koje je

najčešće radilo u engleskoj službi. Jasenov izvješćuje kako je: "u logoru IV. u noći 9. na

10. V. t.g. napadalo nekoliko puta viši broj Arapa na šatore kao i na engleski magazin i

komandu iz kojega su bili pokupili sve kartoteke i registraciju, ali su ih naši stražari

primijetili, te su isto ostavili i pobjegli. Engleski komandant i policija je čestitala

stražarima. 12/V. t.g. u noći u logoru VI. odneseno je iz krojačke radione dvije glave

mašine 'Singer' i nekoliko robe. Istoga dana su se našle mašine po policiji u pustinji, samo

se roba nije našla. U ovim slučajevima izgleda da ima i provokacije".420

*

419 DASt, J.Z. 507, Izvješće za razdoblje od 1. 1. 1946. do 10. 1. 1946., u potpisu Jasenov. 420 DASt, J.Z. 507, Izvješće za razdoblje od 6. 5. do 14. 5. 1944., u potpisu Jasenov.

126

U logorima se nisu samo prikupljale informacije. Njih se i oblikovalo pa odašiljalo

među izbjeglice, te se tako pokušavalo utjecati na najveći dio tog ljudstva. Naime, širenje

propagande svakako je bila najraširenija metoda utjecaja na sve članove zbjega.

Informacije su se širile usmenim i pismenim putem, a cilj tog postupka nadilazio je

političko-informativnu zadaću. Politički jezikom koji se izgrađivao kroz zborove na kojima

su se slušali govori, kao i kroz tekstove koji su se objavljivali u logorskom tisku, razvijao

se osjećaj zajedništva i na taj način izgrađivalo jedinstvo u logorima.421 Dominantne

naracije koje su se javljale kroz verbalnu i pisanu formu, bez obzira da li su istinite ili su

fiktivne, uspješno su pridonijeli stvaranju društvene kohezije. Takve naracije duboko su se

ispreplele sa životom u logorima, tako da su postale jedna vrsta uporišta u kaotičnom

logorskom životu daleko od rodnog kraja.422

Budući da je život u logorima bio premrežen različitim upravnim i partijskim

tijelima koja su, u većini slučajeva, redovito održavala sastanke i sjednice, izgovorena riječ

se širila do velikog broja ljudi. Posebno je potrebno istaknuti ona tijela koja su okupljala

veći broj ljudi, poput JNOF-a, gdje su se održavali plenumi na kojima se postizala velika

prisutnost. Ljude su privlačile i kulturne aktivnosti kao što su kazališne predstave,

omladinske manifestacije, predavanja pučkog sveučilišta i zborski nastupi, a relativno su

dobro bile posjećene i sportske aktivnosti poput različitih natjecanja i nastupa sportskih

sekcija. Također, obilježavali su se važni datumi iz prošlosti poput godišnjice II. zasjedanja

AVNOJ-a, Oktobarske revolucije u Rusiji, proslave rođendana britanskog kralja Georgea

VI. i sl. U takvim i sličnim prilikama održavali bi se pozdravni, zatim programski i

izvještajni govori. To su najčešće bile duže retoričke forme u kojima bi govornik izlagao

informacije o različitim problemima iz logora, napretku u radu, postignućima na kulturnom

planu, političkoj situaciji u svijetu, uspjesima NOVJ-a u domovini, borbi protiv reakcije i

ostalim pitanjima koja su okupirala svijest svakog pojedinca u zbjegu. Također, u sličnim

prilikama čitali bi se sastavci školske djece, kao i starijih književnika u kojima se govorilo

o različitim aspektima života i borbe za slobodu u zbjegu i domovini. Govori bi završavali

općim pljeskom, tj. aklamacijom, a često bi se čuli povici poput ovih: "Živio Tito, živio

NOP, živjela socijalistička Jugoslavija, živio SSSR-a, živjeli Saveznici, dolje reakcija".

Kao primjer jednog političkog govora ovdje se uzima izlaganje Stipe Gurdulića

"Referat o političkoj situaciji" s konferencije aktivista JNOF-a koja je održana u prosincu

421 HUNT, 2001., 45. 422 O pitanjima naracije i njenoj ulozi u različitim vrstama zajednica više u BONNEL - HUNT, 1999., 165-181; članak K. Halttunen "The Challenge of Narrativity".

127

1945. god.423 To je vrijeme nakon završetka rata, u važnim trenutcima oblikovanja nove

Jugoslavije, a također cjelokupne Europe i svijeta. Gurdulić započinje govor s prikazom

političke situacije u svijetu u kojem ocrtava pad fašizma koji je doživio poraz, osim u

Španjolskoj, Portugalu i Argentini. Podržava odluke Postdamske konferencije na kojoj je

bilo zaključeno "da se uništi fašistička Njemačka i fašizam u svim zemljama gdje postoji".

Ističe da i dalje u svijetu postoji reakcija, koja je ujedinjena kao i za vrijeme rata. Da bi se

osigurao mir u svijetu potrebno je uhititi sve ratne zločince, kao i one koji ih podržavaju.

Po Gurduliću najveći broj zločinaca štite "Vatikan i visoki kler" koji hoće da se zaborave

zločini. Zatim pristupa nabrajanju domaćih zločinaca, mahom bivših članova kraljevske

vlade, za koje tvrdi da ih štiti britanska vlada. U nastavku prelazi na probleme radništva, a

kao primjer buduće samouprave ističe pobjedu laburista nad konzervativcima u Velikoj

Britaniji, i izražava nadu da će oni istrgnuti velike industrije, rudnike i banke iz ruku

krupnog kapitala, provesti nacionalizaciju i dati ih radnicima na samoupravu. Zatim prelazi

na političku situaciju u Jugoslaviji, za koju tvrdi da je "svijetao primjer i putokaz

balkanskim narodima". Ona je zauzela značajno mjesto u sređivanju prilika u jugoistočnoj

Europi, a svoj međunarodni ugled podigla je na takvu razinu da je cijene "svi

slobodoljubljivi narodi svijeta". Reakcija u Jugoslaviji, koja je imala potporu

"međunarodne reakcije", prema Gurduliću, doživjela je poraz. Najjači dokaz tog poraza

jedinstvo je koje je iskazao narod 11. studenog 1945. kada je "jedinstveno glasao za svoju

narodnu vlast - za republike". Naglašava i potrebu za obnovom zemlje koja je zbog rata

razrušena u čemu vidi ulogu svakog pojedinca koji će doprinijeti izgradnji nove

Jugoslavije. U zadnjem dijelu prelazi na ulogu zbjega u izgradnji nove države i potpori

koju treba pružiti narodnoj vlasti. Gurdulić kaže: "Mi u zbjegu moramo naše jedinstvo

produbljivati, uzdizati našu Narodnu vlast i spremati narod na zadatke koji ga čekaju u

obnovi domovine. Ljude koji još nisu aktivni u Frontu, ili se ne osjećaju da su u Frontu

treba povezivati, okupljati, jer time ćemo najbolje učvrstiti naše jedinstvo. Narod zbjega,

organiziran u Narodnom frontu mora čuvati i produbljivati ugled kojeg je naša Federativna

Narodna Republika Jugoslavija stekla u svijetu, jer i mi smo ovdje jedan njen

konstruktivan dio."

Drugi referat na konferenciji aktivista JNOF-a održao je Petar Antičević koji se u

svom izlaganju posebno fokusirao na stanje u zbjegu.424 Rekapitulirajući godinu djelovanja

JNOF-a, Antičević pokušava istaknuti pozitivne i negativne aspekte djelovanja ove

423 DASt, J.Z. 468, Stipe Gurdulić, Referat o političkoj situaciji, 41-46. 424 DASt, J.Z. 468, Petar Antičević, Organizacioni referat narodnog fronta u zbjegu, 52-57.

128

organizacije u danom razdoblju. Na početku se pita je li učinjeno dovoljno s aktivnostima i

zadaćama koji su zacrtani prilikom osnivanja JNOF-a. Odgovor na to pitanje leži u

rezultatima koji su postignuti, i u tom smislu bolje je da djela govore, a da se pozornost

posveti onom što nije učinjeno, a trebalo je biti. Po njemu, potrebno je u aktivnosti JNOF-a

uključiti što veći broj ljudi koji se još nisu aktivirali, a ne prema njima upućivati

zlonamjerne primjedbe. U nastavku izlaganja, Antičević se osvrće na rad u zbjegu i

nostalgiju za domovinom. Ističe kako postoji velika ljubav za domovinom, koja je dobra

strana svih, ali s vremenom prelazi u "bolest" povratka. Zbog nostalgije, dobar dio

rukovodioca gubi "partizanski" tempo u radu koji vlada u El Shattu. Po Antičeviću narodne

mase su bolji radni aktivisti, nego pojedini rukovodioci. Također upućuje kritiku zbog

nedostatka diskusija na pojedinim konferencijama u logorima, jer su rukovodioci

nesposobni slušati glas naroda i razviti ozbiljne diskusije. Smatra da narodna kritika mora

biti svetinja za svakog rukovodioca narodnog fronta. Zbog nezadovoljstava koje se

pojavilo uslijed zastoja u repatrijaciji potrebno je narod poticati da se strpi još kratko

vrijeme dok se taj proces ne privede kraju. Na kraju svog izlaganja Antičević je pozvao

odgovorne da prepoznaju vlastite greške koje je on istakao u svom govoru i da ih pokušaju

otkloniti.

Iz ukratko predočenih govora mogu se uočiti neki elementi koji čine specifičnost

političkog jezika koji dominira u zbjegu. Započinje se prikazom političke situacije u

svijetu koja se sastoji u ocrtavanju dualizma između naprednih demokratskih i nazadnih

fašističkih snaga koje još djeluju. Takav dualizam onda se transponira na život u logoru,

koji se također odvija u borbi između naprednih snaga i reakcije. Zatim se može uočiti

pokušaj približavanja događanjima koja se aktualna u domovini. Prvo se ističu postignuća,

pa zatim opasnosti koje leže pred novom državom. Pozivom na obnovu, u koju se na svoj

način uključuje i zbjeg, stvara se zajedništvo s ljudima u domovini, koje je naravno važno

da bi se održalo jedinstvo u zbjegu. Ističe se da to zajedništvo treba imati samo pozitivne

odlike, dok nostalgija, koja neke onemogućava da normalno rade i djeluju, treba biti

potisnuta. Govori su sastavljeni kao niz problema za koje se nude rješenja. Na takav način

ne ostavlja se prostora apatiji i bezidejnosti. Za sve probleme moguće je naći rješenje, što

je mjera optimizma koji se ulijeva u narod koji žarko iščekuje povratak kući. U govorima

se ne štede oni unutar zbjega koji ne obavljaju svoje dužnosti u skladu sa zahtjevima

narodne vlasti, a svatko je pozvan da se popravi i djeluje u skladu sa situacijom u kojoj se

zbjeg nalazi.

*

129

U logorima je bilo jako važno izgraditi zajedništvo između Hrvata i Srba koje je

bilo narušeno velikosrpskom politikom u Kraljevini Jugoslaviji, kao i sukobima

zločinačkih skupina obaju strana u ratu. Često se u govorima isticala potreba za bratstvom i

jedinstvom, posebice nakon što je Jugoslavija uređena kao federalna država. Pozdravno

pismo koje Srbi iz zbjega upućuju Titu, povodom održavanja kongresa Srba u Hrvatskoj,

primjer je složenica kakve su bile uobičajene u izgrađivanju međunacionalne

komunikacije. U pismu se ističe kako Srbi u zbjegu obećavaju da će i dalje "produbljivati i

učvršćivati bratstvo s Hrvatima" i da će "jedinstveni i okupljeni oko svoje narodne vlasti u

zbjegu, spremati se još bolje za zadatke, koje ćemo pod vašim (Titovim) mudrim

rukovodstvom izvršiti po povratku, u domovinu u radu na obnovi i izgradnji naše uže

domovine Hrvatske u Demokratskoj Federativnoj Republici Jugoslaviji".425 Pismo sličnog

sadržaja upućeno je i vladi Republike Hrvatske u Zagreb od strane srpskog naroda u

zbjegu.

Propaganda u logorima širila se i pisanim putem. S tim ciljem u sklopu COZ-a

formiran je Kulturno-informativni odjel u sklopu kojega su djelovali Odsjek za štampu i

Odsjek za usmene informacije.426 U sastavu ovog Odjela djelovali su tijekom dvije godine

života u zbjegu sljedeći ljudi: Ivan Jurlina, Marija Lujak, Marin Franičević, Savka

Dabčević, Ranko Marinković i Todor Srdanović.427 Zadaća Odsjeka za štampu bilo je

pripremanje i tiskanje dnevnih novina i drugog tiska, zatim organizacija dopisništva iz svih

logora i rajona, kao i razvijanje propagande preko zidnih novina, plakata i parola.

Tiskarska tehnika je bila izrazito skromna, tekstovi su se pisali na starom pisaćem stroju, a

umnožavali na roto-aparatu koji je dopremljen iz Italije.428 U početku je nedostajalo papira,

a kasnije su ga Saveznici redovito dopremali.

Odmah po dolasku počeo je izlaziti dnevnik "Naš list" kao službeni organ COZ-a.

Nakon osnutka JNOF-a u prosincu 1944. list postaje glasilo JNOF-a u zbjegu. Prva

urednica bila je Paula Zon, a nakon što je ona premještena u Vojnu misiju NKOJ-a u

Kairo, naslijedio ju je Marin Franičević. Kasnije su se na poziciji urednika izmijenile još

neke osobe iz zbjega. Početkom 1945. god. naklada "Našeg lista" iznosila je 830 brojeva

tiskanih na latinici i 130 brojeva tiskanih ćirilicom. List je izlazio svaki dan bez prekida, u

početku na dvije, a kasnije na četiri stranice. Za Božić i Uskrs tiskani su brojevi s osam

stranica. "Naš list" imao je funkciju informiranja svih izbjeglica o najvažnijim zbivanjima

425 DASt, J.Z. 468, Pozdravno pismo maršalu Josipu Brozu Titu od srpskog naroda u zbjegu. 426 DASt, J.Z. 445, Izvješće sekretara COZ-a Mate Barbića, 7. 427 PLENČA, 1967., 436. 428 DASt, J.Z. 524, Naš list, br. 358, 2.

130

na domaćoj i svjetskoj fronti, kao i o svim novostima iz života u zbjegu. Opće informacije

prikupljale su se slušanjem savezničkih radio-postaja, a kasnije i radija Beograda.

Dopisništva iz logora izvješćivala su o najvažnijim događanjima u zbjegu, tako što su

dostavljala redovita tjedna izvješća iz svakog rajona, a po potrebi i izvanredne vijesti. Bilo

je tiskano "Uputstvo za pisanje i suradnju u novinama" u kojem su stajale instrukcije kako

se prikuplja informacija i kako se sastavlja tekst za novine. "Naš list" s vremenom je prema

zamisli COZ-a dobio zadaću prenositi direktivne članke, političke uvodnike i rasprave o

pojedinim pitanjima iz političkog i društvenog života. U njemu su se objavljivali zaključci

s pojedinih sjednica u zbjegu, donosila "pravilna mišljenja" o nekim političkim

problemima u svijetu, pisalo se o II. zasjedanju AVNOJ-a, maršalu Titu i konferencijama

različitih partijskih tijela u domovini. U listu su objavljivani književni tekstovi iz zbjega,

kao i kraći tekstovi dječjih radova s temama o ratu i povratku u domovinu koji su bili dio

posebnog "Pionirskog priloga". Uslijed manjka didaktičkih materijala tekstovi iz

"Pionirskog priloga" koristili su se kao školska literatura.

Zbog udaljenosti od El Shatta, u logoru El Khatatbi izlazio je poseban dnevnik koji

je nosio naslov "Vijesti". Na inicijativu logorskog odbora u El Khatatbi prvi broj je tiskan

3. svibnja 1944.,429 a list je od tada povremeno izlazio zbog učestale nestašice rotacionog

papira. Glavni urednik bio je Duško Ćurčija, a ukupno je tiskano 145 brojeva, čija se

naklada kretala od 150 do 350 primjeraka. Po uzoru na "Vijesti" iz El Khatatbe, i u logoru

Tolumbat tiskan je list istog naziva. Dnevni listovi u logorima djelomice su funkcionirali i

kao zidne novine jer je naklada bila premalena da zadovolji sve potrebe zbjega.

Pored dnevne postojala je i periodična publikacija kao što je dvotjedno glasilo

AFŽ-a, "Žena zbjega", čija je glavna urednica bila Nikica Šoljan. Ta revija bila je izraz

djelovanja žena u zbjegu, a donosila je priloge s područja kulture, umjetnosti, politike,

zdravlja i higijene. U zbjegu se povremeno tiskala "Omladinska riječ" kao glasilo USAOJ-

a, "Kronika zbjega", bilten COZ-a za potrebe domaćeg i stranog tiska, i "Članci o JNOF-

u", zbirka teoretskih tekstova koji su preuzeti iz literature kao materijal za ideološki rad u

odborima JNOF-a.430 Za potrebe prosvjete tiskano je više manjih testova i brošura, među

kojima je svakako najpoznatija "Početnica" s ilustracijama Kuzme Vitaljića.431

Pisana riječ koja se širila kroz logorski tisak bila je još snažnija nego ona

izgovorena na različitim skupovima i konferencijama. U tisku prevladava jezik zajedništva

429 DASt, J.Z. 525, Vijesti, br. 1. 430 DASt, J.Z. 526 i 527, passim. Usp. PLENČA, 1967., 440-44. 431 KATALOG, 2007., 68-78.

131

koji je imao za cilj širenje nade u brzi povratak u domovinu. I sam naslov dnevnika "Naš

list" djelovao je na povezivanje ljudi u tom zajedničkom iščekivanju povratka. Takvo

čekanje bilo je ispunjeno napornim radom, kulturnim aktivnostima, vjerskim slavljima i

dubokim suživljavanjem s događanjima u domovini. Kao i kod verbalnih formi, i ovdje se

navodi nekoliko primjera koji potvrđuju razvoj specifičnog jezika kojim se držalo mase na

okupu na fizičkom, ali i na metalnom nivou.

U prvom broju "Našeg lista" prvi članak nosi naslov "Pristupimo radu". Među

ostalim, u tekstu stoji: "U ovoj zemlji pristupimo radu, približimo se jedni drugima bliže,

organizirajmo život tako da posluži na čast našim borcima, jer jedan od rezultata njihove

borbe je zbrinjavanje ovog zbjega sa strane Saveznika. Produbimo osjećaje bratstva,

ljubavi i solidarnosti i poradimo da se svojoj domovini povratimo čvršći, bolji i

organizovaniji nego smo iz nje otišli".432 Učvršćivanje ugleda i sposobnosti ljudi u zbjegu

u očima Saveznika, nije bilo manifestirano samo kroz marljivost u radu. Pokazivalo se da

se poštuje britanska kultura, posebice kroz učenje engleskog jezika, zatim kroz izvođenje

engleskih pjesama prilikom nastupa za savezničke časnike i vojsku, pa sve do

obilježavanja prigodnih proslava kao što je bio rođendan engleskog kralja Georgea VI.

Tako "Naš list" donosi izvješće iz logora II. gdje je narod svečano proslavio rođendan "Nj.

Vel. kralja Đure VI. i iskrcavanje savezničkih invazionih trupa na zapadu u Francuskoj.

(…) Sretni smo da ovo naše spontano oduševljenje možemo povezati s velikim praznikom

britanskog naroda, koji u ovim velikim i značajnim danima slavi rođendan Nj. Vel. kralja

Đorđa VI. Pridružujemo se mislima i željama naroda Vel. Britanije, koji svome kralju želi

zdravlje u pobjedonosnom vladanju za ostvarenje savezničke stvari".433

U tiskovinama se također širila ideja o bratstvu i jedinstvu Hrvata i Srba u zbjegu i

domovini. Tako u "Našem listu" piše kako je "Srpski narod ispunio i ispunjava svoju

dužnost pred historijom i pred čitavim čovječanstvom. Ovo vrijedi i u punoj mjeri i za Srbe

u Hrvatskoj. U budućoj federativnoj Jugoslaviji oni će imati punu ravnopravnost i slobodu.

Danas se oni bore na bojnom i političkom polju. Bore se da raskrinkaju i onemoguće svaki

pokušaj velikosrpskih hegemonista koji su se povezali s okupatorom protiv svog

naroda".434

Najveći dio tekstova posvećen je ratu u domovini i uspjesima NOVJ-a. Tako se,

među ostalim, bilježi oslobođenje Zadra 31. listopada 1944. s dosta slikovitim tekstom iz

432 DASt, J.Z. 523, Naš list, br. 1, 1-2. 433 DASt, J.Z. 523, Naš list, br. 118, 3. 434 DASt, J.Z. 523, Naš list, br. 57, 3.

132

kojeg se želi pokazati, kako je Zadar, nakon brojnih okupacija u prošlosti, napokon

slobodan. U "Našem listu " piše: "Bizantinski i venecijanski moreplovci s oboružanih

galija na kojima su stenjali okovani robovi, austrougarska soldateska, danuncijevski arditi,

musolinijevi crnokošuljaši, gestapovci, esesovci, ustaški koljači i četnički krvopije gazili

su ulicama ovog hrvatskog grada. Vjekovi su prolazili, a glas ovog hrvatskog, slovinskog

barda Petra Zoranića nije zamuknuo. Nije ga zaglušila buka arditskih bukača, ni teror

fašističkih razbojnika. Zadrom danas prolaze pobjedničke brigade Narodno-oslobodilačke

vojske. Simbolički je razvijena narodna zastava, a petokraka na njoj je simbol nove

slobode i nove budućnosti napaćenog grada Zadra".435

Prisjećanje na domovinu uvijek s dozom čežnje i nostalgije, često je prisutno u

novinskim tekstovima. Tako jedan naslov iz "Našeg lista" glasi "Čekamo čas kad ćete se

vratiti u slobodnu domovinu", što je bila poruka NOO-a iz Makarske u kojoj, među

ostalim, piše: "Čekamo čas kada ćete se povratiti u slobodnu domovinu i kad ćete s nama i

našim narodom, koji je ostao graditi novu državu, slobodnu, demokratsku, federativnu

Jugoslaviju. Svojim primjerom pokažite tamo našim Saveznicima da ste dostojni sinovi

naše zemlje… Iako ste otišli daleko od nas, Općinski N.O.O. Makarske, uz pomoć mjesnih

N.O.O. pobrinuo se je da obradi vašu zemlju".436 Budući da su ljudi u logorima živjeli na

sasvim drugačijem prostoru, nego što je domaći dalmatinski krš i more, jako im je

nedostajao poznati domaći krajobraz, koji je u Egiptu zamijenila negostoljubiva pustinja.

Aluzije na domaći krajolik učestale su u tekstovima, pridonoseći tako još jačoj čežnji za

zavičajem. U "Našem listu" piše Ante Bojanić "Pismo sa Hvara" u kojem stoji: "Vraćam se

opet na Hvar. Moramo biti sa narodom, sa narodom koji nikada nije bio tako čvrsto vezan

sa našom borbom kao danas. Vi koji ste pošli preko mora ne zaboravite ni na trenutak da

ste dio onog naroda koji svojom borbom zadivljuje cijeli svijet. Kad se budete vratili

donesite sa sobom žarku, beskrajnu ljubav za hridine našeg kraja kojeg ste morali

napustiti".437

Ljudi su se prisjećali života iz domovine, vjerskih proslava i svečanosti, koje su

održavali u logorima, ne želeći izgubiti običaje i tradicije koje su ih vezivale uz rodni grad

ili mjesto. Tako se u "Našem list" nalazi tekst "Sveti Duje u El Shattu" u kojem piše: "Sa

naročitom čežnjom taj izbjeglički Split jučer se sjetio svojih, koje je kod kuće ostavio pod

najtežim okolnostima i redao mile uspomene iz prošlih godina, kada je, danas mrtvi grad,

435 DASt, J.Z. 523, Naš list, br. 226, 1 436 DASt, J.Z. 523, Naš list, br. 162, 3. 437 DASt, J.Z. 523, Naš list, br. 55, 3.

133

živio punim životom. Posebno, dakako, spominjali su se veselo provedeni blagdani Sv.

Duje iz prošlih godina, sva ona tipična splitska živahnost i ono šarenilo tradicionalnih

obilježja. Kako svaki Splićanin po svojoj je veseloj ćudi sklon šali i humoru, ovogodišnji

Sv. Duje ovdje u El Shattu poprimio je onaj naročiti ton što ga Splićanin ima po svojoj

prirodi".438

Tiskovine su prenosile kako se iz domovine promatra život u egipatskim logorima.

Bio je to dodatni imperativ da se izbjeglice pokažu u što boljem svijetlu kroz rad i ostale

aktivnosti. Tako "Vijesti" iz Tolumbata donose tekst s naslovom "Sa velikim interesom

prati se naš rad i život u zbjegu",439 u kojem se izvješćuje o predavanju Mate Jakšića na

Beogradskom sveučilištu gdje je govorio o životu u egipatskim logorima. Za njegovo

predavanje vladao je veliki interes što je istaknuto u članku, kako bi se pokazalo da ljudi u

domovini misle na izbjeglice čekajući na njihov povratak iz Egipta. Nakon povratka u

Egipat Mato Jakšić je izbjeglicama prenio poruku Tita koja ih je hrabrila u strpljivom

očekivanju na povratak u domovinu. U "Našem listu" posebno je istaknut taj tekst koji

glasi: "Maršal Tito vam poručuje da isto onako samoprijegorno kao što ste do sada radili

budete i od sada čvrsto povezani uz svoje rukovodstvo da bi ste što pravilnije organizirali

izvršenje vašeg novog zadatka, a to je povratak vašim domovima".440

Pored tiska potrebno je istaknuti i važnost zidnih novina koje su postojale u svim

rajonima. Postavljane su na mjesta gdje su se ljudi okupljali zbog druženja i razgovora i na

takav način su dopirale i do onih koji nisu bili previše zainteresirani za događanja oko

sebe. Pošto je bilo dosta nepismenih ljudi, učestalo se događalo da bi netko sa zidnih ili iz

tiskanih novina čitao članke, dok bi se oko njega okupila skupina ljudi, koja bi s

pozornošću slušala. Takva okupljanja bi se nastavila raspravom oko neke vijesti koja je

izazvala zanimanje, te bi razgovori među ljudima otišli u raznim pravcima od prisjećanja

na domovinu i rodni kraj pa do pitanja hoće li ga ikada ponovno vidjeti.

438 DASt, J.Z. 523, Naš list, br. 81, 3. 439 DASt J.Z. 525, Vijesti, br. 253, 3-4. 440 DASt, J.Z. 524, Naš list, br. 459. 4.

134

6.5. Svakodnevica

Kada se odmaknemo od ratnih zbivanja i političkih previranja koja su utjecala na

hrvatske zbjegove u Egiptu možemo uočiti život pojedinca i grupe na dnevnoj razini,

opisati ono što povjesničari i antropolozi nazivaju "svakodnevicom", u kojoj se život

nastavljao uz sva ona previranja koja su se pojavljivala izvan logora, a na koja "mali"

čovjek nije mogao utjecati. Ako se pođe od premise da je svima prva misao bila usmjerena

na povratak i da su svi živjeli pod krilaticom "ne zaboravi domovinu", može se

jednostavnije uočiti određene rituale koji su se manifestirali u životima pojedinaca i grupa,

a koji u sebi imaju poveznicu s domaćim teritorijem.

Budući da je zemlja simbolički definirana i posjeduje sakralne i prirodne forme kao

što su crkve, groblja, naselja, planine i otoke, važnost prostora nadilazi čisto vlasničku

atribuciju. Stav izbjeglica prema novom teritoriju na kojem borave bazira se na pitanju jesu

li oni silom potjerani sa svog teritorija ili su otišli samovoljno. Kako je većina izbjeglica

otišla dragovoljno, pred naletom okupatora, a samo su rijetki bili oni koje su partizanske

postrojbe na silu izvukle, može se kazati da je stav prema novom prostoru bio

konstruktivan i kreativan. Naravno, u slučaju onih koji su bili silom dovučeni na novi

prostor, stav prema njemu bio je više pasivan.441 Budući da se identitet stvara u akciji, kada

se započinje život na novom teritoriju, radi se na tome da se taj teritorij pokušava

inkorporirati u dosadašnji identitet. Situacija postaje specifična ako se izbjeglice trebaju

naseliti u prostor koje nisu same izabrale, što je upravo slučaj kod hrvatskih zbjegova u

Egiptu. U takvim slučajevima ljudi nikad ne prihvaćaju taj teritorij kao vlastiti, nego uvijek

misle na povratak u domovinu. Čekajući na trenutak povratka izbjeglice rekonstruiraju

vlastiti teritorij unutar novog teritorija. Ta se rekonstrukcija manifestira na svakidašnjoj

razini kroz rad, običaje, kulturne i vjerske aktivnosti. U većini slučajeva cilj je rekreirati

zavičaj kakvim ga pamte u trenutku polaska. Pored općih prikaza života u zbjegu u tekstu

će se iznositi konkretni primjeri koji dobro ilustriraju sudbine ljudi, kao i događanja iz

svakodnevice logorskog života.

*

Kao što je prethodno istaknuto izbjeglice su bile nastanjene u šatorima. Bili su to

šatori britanske vojske pogodni za duži boravak u pustinjskim uvjetima, namijenjeni za

desetinu odreda. Sastojali su se od tri sloja platna, od kojih je vanjski bio boje pijeska,

441 O značenju teritorija u formiranju identiteta nacije i etničke grupe vidi MACH, 1993., 173-210.

135

srednji plave boje, a unutarnji blago žute boje. Između svakog sloja platna bio je prazan

prostor namijenjen za cirkuliranje zraka, što je uslijed velikih vrućina smanjivalo

temperaturu u šatorima. Visina šatora bila je tolika da je odrasla osoba mogla uspravno

stajati u svakom dijelu. Šator je bio dug između 16 i 18 m, a širok oko 5 do 5,50 m.442

Kapacitet šatora za izbjeglice bio je između 18 i 20 ljudi. Postojali su i mali šatori s

kapacitetom od šest ljudi. Način smještaja slijedio je obrazac iz domovine, tako da su ljudi

iz jednom mjesta bili koncentrirani u istom rajonu. Unutar jednog šatora bio je smješteno

više obitelji koje su bile rodbinski vezane ili su pak bili susjedi u domovini. Na takav način

se održavala povezanost i stvarao se osjećaj zavičaja. Unutar šatora bili su poredani kreveti

na udaljenosti od 30 cm, a ponekad i kraćoj. Na ulazu su bila platnena vrata koja bi se

konopcem vezivala za stjenku šatora i tako učvršćivala u slučajevima jakog vjetra. Oko

nekih šatora postojali su mali vrtovi, a budući da je pijesak bio plodan ako se polijeva

vodom, a uslijed bacanja koštica od lubenica i naranača, izrasle su male biljke.443

Život u tako skučenom prostoru gdje je spavalo po 20 ljudi svih životnih dobi,

muškaraca i žena, staraca i djece, nije u ničemu sličan životu u domovini. Bilo je i šatora s

više od 20 osoba, ne zbog smanjenog kapaciteta logora, već zato što se neke obitelji nisu

htjele razdvojiti.444 U istom prostoru funkcionirala je dnevna soba, spavaća soba, a

ponekad i kuhinja s blagovaonicom. Tu su se obavljale sve dnevne aktivnosti, počevši od

spavanja, presvlačenja, odmora, sjedenja do konzumiranje hrane. Ljudi su se morali

prilagoditi novim okolnostima u kojima su se žene presvlačila pred muškarcima, djeca

plakala i tako remetila noćni san, starci umirali itd. Bio je to novi svijet zajedničkog života

na koji se trebalo naviknuti.

Šatori su bili udaljeni po nekoliko metara, a između njih prostirali su se kanali s

jamama za dostavu vode. Pitka voda se dobivala iz rukavca Nila, nakon što je prethodno

sedimentirana i klorirana. Zanimljivo je da je voda, za koju bi se očekivalo da će biti

problem u pustinjskim uvjetima, bila redovita s dopuštenom potrošnjom od 50 litara po

osobi dnevno. Sustav izgrađenih kanala, u koje se ulijevala voda i pumpama distribuirala

duž logora, izvrsno je funkcionirao, a privremeni nedostatci vode događali su se u ljetnim

mjesecima, ili kada se voda konvojima crpila i odvozila za druge lokacije.445

Za kupanje i vršenje fizoloških potreba postojale su posebne montažne kućice u

kojima je bila dostupna voda putem sustava cijevi. Toaleti su funkcionirali kao prostor na

442 SRHOJ, 2005., 69-71. 443 NIŽETIĆ, 2007., 2007., 101-102. 444 DASt, J.Z. 469, Izvješće Zdravstvenog odjela za lipanj 1944., 2. 445 DASt, J.Z. 469, Higijenski odsjek COZ-a, mjesečno izvješće za kolovoz 1944.

136

kojemu je iskopana rupa u tlu, pa kada bi se ispunila, montažna kućica bi se prenijela na

drugo mjesto, a rupa bi se zatrpala. Budući da su toaleti za neke šatore bili prilično

udaljeni, neki su koristili i tzv. noćne zahode u šatorima.446 S vremenom je stanje sa

zahodima popravljeno, omogućio se lakši pristup za starije i invalide, a kad su prvi

repatrijacijski transporti upućeni u domovinu, situacija je postala mnogo bolja. Izvan šatora

postojale su i bačve u kojima se odlagalo smeće, koje se redovito odvozilo zbog navala

muha i štakora.

U svakom logoru bile su organizirane brijačnice u kojim se obavljalo redovito

šišanje kose, a za muškarce i brijanje. U početku se osjećao nedostatak potrebnog alata,

kao i stručnog osoblja, a kasnije, uz pomoć UNRRA-e dostavljena je sva potrebna oprema.

K tome pojedinci su u logorima prošli tečaj za brijače, pa je taj dio logorskih aktivnosti

funkcionirao besprijekorno.447

Iznimno važan dio svakodnevice u logoru bili su prehrana i rad kuhinje. U početku

se hrana služila u nekim većim šatorima, a kasnije za potrebe zbjega izgrađene su kuhinje u

kombinaciji cigla-lim s pripadajućim blagovaonicama u kojima se tri puta dnevno

posluživala hrana. Pored standarde kuhinje, postojala je dijetna i dječja kuhinja. Dijetna

kuhinja je djelovala uz bolnice gdje su bili smješteni ljudi s posebnim potrebama u

prehrani, a dječje kuhinje su postojale u Tolumbatu i logorima u El Shatt gdje je bila veća

koncentracija djece. Svu hranu dostavljala je MERRA preko britanskog vojnog osoblja, a

kasnije izravno UNRRA. Distribucija hrane bila je takva da se moglo u sat vremena

nahraniti 5 tisuća osoba. Prvi mjesec tipični jelovnik bio je izrazito siromašan, a sastojao se

od jednog tanjura juhe s rižom, kriške kruha, malog komadića sira, jedne naranče i čaše

vode, što je bilo nedovoljno za normalno funkcioniranje organizama.448 Nakon što je

UNRRA preuzela brigu o izbjeglicama, hrana se popravila i postala je raznovrsnija.449 Na

jelovniku je bilo mesa, riže, povrća, a rjeđe voća. U popisu primljene hrane u Tolumbatu,

koji je bio logor za djecu, možemo naći ove namirnice: marmelada, margarin, sir, mlijeko,

suho voće, kava, kakao, sol, čaj, riža, grašak, šećer, brašno, ulje, tjestenina, papar, kruh,

meso, keksi, krumpir, rajčica, naranče, limuni, krastavci, kapula i grah.450 Naravno, bilo je

ostavljeno umijeću djelatnika u kuhinji koja će jela iz tih namirnica pripremiti. Iz izvješća

logora u El Khatatbi saznaje se da je hrana bila "odveć masna", a da nedostaje "naše ulje i

446 DASt, J.Z. 469, Higijenski odsjek COZ-a, mjesečno izvješće za studeni 1944. 447 DASt, J.Z. 469, Higijenski odsjek COZ-a, izvješće za mjesec ožujak 1944. 448 TNA, WO 204/2872, Conditions at Yugoslav Evacuees Camp at Suez (MERRA). 449 DASt, J.Z. 73, passim. 450 DASt, J.Z. 492, Izvješće za mjesec listopad 1944. god., 9.

137

zelenje" na koje se narod u Dalmaciji navikao.451 Također, za djecu je bio problem unos

tako teške hrane što im je uzrokovalo želučane poteškoće.

Pri radu u kuhinji najveća pozornost pridavala se čistoći i higijeni. Budući da je

prostor logora bio pogodno tlo za širenje štakora i muha, bilo je jako važno pravilno

skladištenje namirnica, redovito pranje svog posuđa i odlaganje otpadaka. Postojala je i

bakteriološka stanica koja je uzimala uzorke hrane, što je bila dodatna sigurnosna mjera u

održavanju čistoće.452

*

Veliki broj ljudi koji je živio u šatorima, zajednički se hranio u kuhinjskim

menzama, dijelio prostore za kupanje, bio je upućen jedan na drugoga. Zajednički suživot

imao je pozitivnih i negativnih strana. U logorima ljudi su se upoznavali, družili,

zaljubljivali, vjenčavali i dobivali djecu. Bilo je tu svađa, prepirki i različitih vrsta

kaznenih djela. Život u zajednici preslik je života u domovini sa svim pojavama

svakodnevnog života koji nije prestao funkcionirati u izbjeglištvu. Na takav način ljudi su

pokazivali da njihovo vrijeme, provedeno u čekanju povratka, nije izgubljeno, već da je to

nastavak života u izvanrednim okolnostima.

Brojni su primjeri brakova koji su sklopljeni u logorima. Postoje i međunacionalni

brakovi. Tako je zabilježeno sklapanje braka između Hrvatica i britanskih vojnika, a bilo je

i primjera udaje za domaće Egipćane.453 U takvim slučajevima žene su tražile izlazak iz

zbjega, kako bi se mogle pridružiti svojim muževima u matičnoj zemlji. U slučaju takvih

međunacionalnih brakova postojali su posebni propisi kojih su se zainteresirani morali

pridržavati, a propisala ih je UNRRA u suradnji s Ministarstvom vanjskih poslova

Egipta.454 Bilo je potrebno osigurati da će žena udajom za državljanina druge zemlje dobiti

državljanstvo, putovnicu i sva ostala prava koja joj pripadaju. Muž je morao dokazati da je

sposoban uzdržavati ženu, kako ne bi, kao izbjeglica, pala na teret države.

Tako Katarina Beović iz Supetra moli dopuštenje da sklopi brak s engleskim

državljaninom Georgeom Gancyjem. U svojoj zamolbi ona piše: "Ja sam se u El Shattu

upoznala sa George Gancy koji me je zaprosio, a ja imam namjeru da se udam za njega jer

smatram da je čestit i ispravan čovjek u svakom pogledu. Moj zaručnik je engl. državljanin

iz Malte, a stalno nastanjen u Aleksandriji, kamo bi i ja želila otići nakon vjenčanja. Molim

451 DASt, J.Z. 490, Izvješće logorskog odbora iz El Khatatbe za mjesec svibanj, od 15. 5. 1944. do 31. 5. 1944. 452 DASt, J.Z. 469, Higijenski odsjek COZ-a, izvješće za mjesec lipanj 1944. 453 DASt, J.Z. 447, passim. 454 DASt, J.Z. 446, Udaja za egipatske podanike, dopis od 25. 5. 1945.

138

da mi se dozvoli vjenčanje…"455 Upravno-administrativni odjel COZ-a pozitivno je

odgovorio na ovu zamolbu.

Pored sklapanja brakova, postojali su i drugi razlozi za izlazak iz zbjega. Ljudi koji

su imali rodbinu izvan Jugoslavije učestalo su tražili da ih se pusti k njihovoj rodbinu

najviše u Australiju, Novi Zeland, i obje Amerike. Pri odobravanju izlaska COZ se držao

unaprijed utvrđenog pravila po kojem se puštalo samo one koji bi se u inozemstvu htjeli

pridružiti svojoj najbližoj rodbini, tj. mužu, ženi i djeci. Time se htjelo osujetiti UNRRA-

inu namjeru koja je dopuštala ljudima da se rasele u strane zemlje po svom izboru. Tako

Bernarda Dedola sa Šolte traži od COZ-a da je se pusti kako bi se pridružila Govanniju

Dedoli, talijanskom državljaninu iz Tiessija sa Sardinije. Oni su se vjenčali 20. rujna 1943.,

a nakon toga on se pridružio partizanskoj vojsci odakle je otpušten polovinom 1945. god.,

nakon čega se vratio svojoj kući. Bernarda Dedola traži da sa sinom Antoniom prijeđe u

talijanski zbjeg, odakle bi se pridružila svome mužu na Sardiniju. COZ je pozitivno

odgovorio i na ovu zamolbu.

U zbjegu je bio slučajeva rađanja nezakonite djece. Tako je Perica Zaninović iz

Staroga Grada na Hvaru, rodila muško dijete kojem je dala ime Nenad, a čiji je otac bio

britanski vojnik Tony Hoddinott. U svom iskazu iznosi kako je upoznala britanskog

vojnika koji ju je posjećivao u šatoru i koji joj je obećavao da će je nakon rata vjenčati. S

njim je zanijela dijete, pa sada moli "narodnu vlast" da poduzme potrebne mjere u pogledu

djeteta i potencijalnog oca. Nakon obavljene sudske istrage utvrđeno je očinstvo djeteta,

tako što ga je otac priznao, pa je sud donio presudu da se iz matice rođenih briše prezime

"Zaninović" a da se unese ime i prezime Nenad Eduard Hoddinott.456

Poseban slučaj koji se sačuvao u savezničkoj dokumentaciji izlazak je iz zbjega

troje djece i njihovo upućivanje ocu u Boliviju.457 Rodom iz Nerežišća na Braču, Juan

Antonio Perić živio je i radio 45 godina u Oruru u Boliviji. Od troje djece, najmlađa

Branka rodila se u Milanu u Italiji, a dvoje starijih, Julia i Damita, rodile su se u Boliviji.

Premda dokumenti to izričito ne navode, izgleda da su se djeca uslijed ratnih okolnosti

našla na Braču odvojeni od svog oca. Kako u Egiptu nije postojao bolivijski predstavnik,

britansko Ministarstvo vanjskih poslova od bolivijskog konzula u Londonu zatražilo je

dopuštenje za otpremanje djece u Boliviju.458 Nakon što je stiglo dopuštenje bolivijske

vlade, njihov konzul u Londonu izdao je putovnice za dvoje djece koja su se rodila u

455 DASt, J.Z. 447, Zapisnik sa saslušanja Katarine Beović od 22. 9. 1944. 456 DASt, J.Z. 451, Presuda Sudskog odsjeka u slučaju Perice Zaninović od 14. 8. 1945. 457 TNA, FO 371/42799, W 5621. 458 TNA, FO 371/42799, W 7488.

139

Boliviji i vizu za treće dijete koje se rodilo u inozemstvu. Sve troškove oko prijevoza djece

do Bolivije podmirio je njihov otac. Tom prilikom iz jugoslavenske iseljeničke kolonije u

Oruru upućena je donacija u protuvrijednosti od 750 britanski funti za potrebe zbjega.

Zanimljivo je da su donatori inzistirali da se novac ne preda jugoslavenskim vlastima, već

da se oko njegovog pravilnog trošenja pobrinu britanske vlasti. Budući da je u to vrijeme

UNRRA preuzela humanitarnu skrb za logore, taj novac doznačen je na račun ove

organizacije, kako bi ga iskoristila za pomoć izbjeglicama iz Jugoslavije.459

*

Primjere negativnih pojava u zbjegovima možemo promatrati kroz djelovanje

partizanske straže i logorskih sudova. Društveno neprihvatljivo ponašanje, koje postoji u

svim oblicima zajednica, postojalo je i unutar zbjegova. Partizanska staža funkcionirala je

kao neka vrsta policije koja se brinula za javni red i mir, proganjala prijestupnike i

privodila ih pred sud. Članovi straže bili su u većini slučajeva mladi vojnici koji su se

pripremali za odlazak na frontu i bivši partizanski vojnici, najčešće ranjenici koji su se

donekle uspjeli oporaviti, pa su i dalje željeli na nekakav način pridonositi NOP-u.

Postupak stražara u većini slučajeva bio je korektan, no bilo je i pretjeranih ispada i

prekoračenja dužnosti, posebice kod starijih stražara, koji su frontu zamijenili zbjegom, pa

im je svako nedolično ponašanje bilo poziv na strogi postupak. S vremenom sastavljen je

pravilnik postupanja, kojeg su se u većini slučajeva držali, ali su se i dalje pojavljivala

povremena prekoračenja ovlasti.

Najviše je zabilježeno slučajeva krađe, a krali su se različiti odjevni predmeti, kao i

hrana iz skladišta i kuhinje. Ljudi su uzimali ono što im je najviše nedostajalo. Međutim,

zabilježeno je i pravo razbojstvo, kada je opljačkana crkva koja se nalazila unutar jednog

šatora. Crkva je provaljena tako da je netko nožem napravio ulaz u šator, a odneseni su

predmeti koji se koriste prilikom misnog obreda. Među ostalim odneseno je nekoliko

planita, komada svile, stolnjaka, pa po jedna stola, košulja, drvena kutija s dva pozlaćena

kaleža, jednom monstrancom i piksidom. Partizanska straža sastavila je zapisnik i

pristupila istrazi.460 Iz dokumenata nije poznato je li prijestupnik uhićen. Mogućnosti

istrage bile su ograničene, i ako se prijestupnik nije uhitio na djelu bilo je teško za

očekivati da će se ikada naći. Iz tog razloga, partizanska straža pribjegavala je pretresanju

šatora onih za koje je držala da su potencijalni sumnjivci. Međutim, takva metoda

459 TNA, FO 371/42799, W 7089. 460 DASt, J.Z. 451, Partizanska straža, izvješće od 3. 3. 1945.

140

provodila se i kada su u pitanju bili politički protivnici, koje se na taj način pokušavalo

omesti i osujetiti u djelovanju.

Partizanska straža pokušavala je spriječiti prostituciju i slobodno ponašanje koje se

ponekad događalo u logorima. Tako je stražar u logoru VI. ulovio "četiri drugarice koje su

bile po onom poslu u šatoru 42 C". U svom izvješću navodi da ih je tamo dovezao kamion,

što znači da je stvar bila organizirana. Stražar ih je zaustavio, a one su ga vrijeđale i

govorile mu da je fašist, da one priznaju narodnu vlast a ne njega, premda je on bio izvršni

organ te ovlasti. Ušle su u šator i svašta mu govorile i pokazivale rukom, na što se on

udaljio.461

U više navrata stražari bi u logorima uhvatili u prijestupu lokalne Arape, najviše

kako iznose robu iz skladišta ili kako kradu ljudima stvari iz šatora. Takvi slučajevi bi se

rješavali na način da bi ih se predalo savezničkom zapovjedništvu.462 Odnos izbjeglica

prema Arapima bio je inače primjeren. Budući da su oni radili teške fizičke poslove za

savezničku vojsku, kao što su kopanje rupa i kanala, ljudi bi se sažalijevali nad njima pa bi

im često davali poneki komad hrane, što je bilo strogo zabranjeno. Arapski radnici bili su

neka vrsta polurobova jer su ih na rad tjerali bičevima, pa su izbjeglice gledajući njih

shvaćali da se ipak oni nalaze u boljem položaju od Arapa, što je bila doza psihološkog

umirenja da uvijek može biti gore.463

461 DASt, J.Z. 57, Knjiga zapisnika partizanske straže logora VI. za 21. - 22. 5. 1945. 462 DASt, J.Z. 57, Knjiga zapisnika partizanske straže logora VI., passim. 463 NIŽETIĆ, 2007., 107-110

141

6.6. Rad

Rad je značio kvalitetno ispunjavanje vremena do povratka u domovinu. Kroz rad

poboljšavali su se uvjeti života u logorima i pokazivao se veliki stupanj samostalnosti u

odnosu na Saveznike. Komunistička partija smatrala je da je rad, pored političke, kulturne i

prosvjetne aktivnosti, najvažniji čimbenik u oblikovanju narodnih masa. Pored opće koristi

koja je proizlazila iz rada, postojala je i obrazovna funkcija koja nije bila zanemariva. U

logorima su sve izbjeglice sličnog materijalnog stanja, pa nema onih razlika koje su

postojale u domovini. U takvim okolnostima svi su mogli pristupiti radu s istih početnih

pozicija, pa je zbjeg postao veliki kolektiv radnika. Naravno, KP je u radu vidjela

mogućnost za stvaranje novih socijalističkih odnosa, a iskustvo koje je stečeno u zbjegu,

naveliko će se primjenjivati nakon rata u domovini.464

Već prilikom dolaska u Egipat organizirane su radne brigade koje su dobile različite

zadaće. Dijelile su se na stolare, graditelje i mehaničare. Prilikom dolaska novih zbjegova

iz Italije, radne brigade bi radile na svim potrebnim poslovima oko prihvata novih

izbjeglica. Prve zadaće sastojale su se u popravljanju sanitarnih uvjeta, gradnji crkve,

škola, zatvorenih blagovaonica koje bi zamijenile šatore i popravcima na stazama i vodnim

sustavima. Sav rad se planirao unaprijed prema planu najhitnijih potreba u logorima.

Saveznici ističu kako "nitko od radnika nije htio primiti plaću za svoj rad, jer su to smatrali

časnim poslom".465 Arthur Clader-Marshall, britanski scenarist, zapisao je: "Partizani

izgledaju kao čudni ljudi. Npr. grčke izbjeglice, koje se nalaze 15 milja dalje na

Mojsijevim izvorima, imaju Arape za sluge. Partizani su htjeli sami obavljati svoje

poslove. Ako su Grci neki posao izvršili, za to su bili plaćeni. Partizani su govorili: Naši

vojnici nisu plaćeni, pa tako ni mi ne možemo biti plaćeni. Mi ćemo raditi posao koji

želite, dobrovoljno i besplatno".466

Upravo kroz veliku želju za radom i oplemenjivanjem prostora oko sebe, zbjeg je

izborio veliki stupanj autonomije. Kada je, nakon dolaska, COZ išao s ultimativnim

zahtjevima za samostalnošću prema Saveznicima, to nije urodilo plodom. Međutim, kroz

vlastiti rad, koji se njegovao u logorima, Saveznici i UNRRA dopustili su veći stupanj

464 PLENČA, 1967., 396-397. 465 TNA, WO 204/2872, Conditions at Yugoslav Evacuees Camp at Suez (MERRA). 466 DASt, J.Z. 510, The Star and the Sun by Arthur Clader Marshall. Bio je to scenarij dokumentarnog filma koji je snimila britanska kuća Merlin film u suradnji s UNRRA-om, COZ-om i Jugoslavenskim centralnim zborom kojeg je vodio maestro Hatze. Hrvatski zbjegovi u tom su filmu portretirani kao marljivi i radni narod koji samostalno i sa zadovoljstvom obavlja sve poslove u logorima, kulturno se uzdiže i s nestrpljenjem čeka povratak u domovinu. Usp. KATALOG, 2007., 57-58.

142

samouprave, vidjevši da se izbjeglice same mogu brinuti za sebe, dok se pomoć iz vani

ograničavala na dostavu materijala i sirovina za rad, potrepština za bolnice, kao i dostavu

odjeće, obuće i živežnih namirnica.467 Rad se u zbjegu organizirao kroz djelovanje dvaju

odjela i jednog posebnog radnog logora, smještenog odmah do Sueskog kanala.

Gospodarski i Tehnički odjel podijelili su djelokrug svojih poslova na takav način da se

Gospodarski odjel brinuo za neposrednije potrebe stanovništva u zbjegu, kao što su

stanovanje, odijevanje i prehrana, dok se Tehnički odjel više fokusirao na građevinske,

terenske i zanatske poslove.

Građevinskim poslovima Tehničkog odjela rukovodili su inženjeri Helen Baldasar i

Luka Marinković, a nakon početka repatrijacije, kada su ovi inženjeri otišli zbog potreba

obnove u domovinu, Odjel je preuzeo Stipe Gurdulić. Najviše se radilo na prilagođavanju

logora potrebama izbjeglica, izgradnji kuhinja i blagovaonica, higijenskih objekta, bolnica,

različitih društvenih prostorija i groblja. Unutar Građevinskog odsjeka djelovala je grupa

projektanata koja je izradila nacrte i građevinsku dokumentaciju društvenih prostorija,

higijenskih objekata, kuhinja, bolnica, praonica, dječjih vrtića itd. Sveukupno je načinjeno

112 nacrta za različite potrebe izgradnje u logoru.468

Kako su logori prvobitno služili za vojne potrebe bilo je potrebno načiniti brojne

prilagodbe kako bi se s njima mogli koristiti žene, djeca, starci i invalidi. Tako su

pristupilo popločavanju šatora, podizanju zidova koji su služili kao privremena zaštita od

sunca, izgradnji putova za promet motornih vozila, kao i pješčanih staza za pješake. Kako

su se logori povećavali, tako je bilo potrebno pristupiti povećanju svih ovih objekata da bi

zadovoljili potrebe novih izbjeglica. Tako je dograđeno 5 km novih putova, izgrađeni su

pristupni putovi za svaki rajon, kao i prometnice koje su povezivale logore u El Shattu.469

Posebna pažnja pridavala se kanalima za vodu koji su se trebali održavati čistim, kao i širiti

pri dolasku novih izbjeglica. Bilo je izgrađeno preko 4 km novih kanala za vodovodnu

mrežu.470 Premda je nadležnost nad kanalima imala britanska vojska, Građevinski odsjek

učestalo je pomagao u održavanju i čišćenju kanala.

Pored održavanja objekata koji su bili neophodni za svakodnevni život, gradili su se

objekti za potrebe kulturno-sportskih aktivnosti i vjerske obrede. Tako su uređeni vanjski

prostori za sportske aktivnosti kao što su nogometno igralište, na kojem su se mogli igrati i

467 DASt, J.Z. 68, Popis primljene robe za 1944. i 1945. god. 468 DASt, J.Z. 473, Mjesečna izvješća Tehničkog odjela, passim. 469 DASt, J.Z. 473, Mjesečna izvješća Građevinskog odsjeka, passim. 470 PLENČA, 1967., 407.

143

drugi momčadski i individualni sportovi.471 Podizale su se bine za održavanje predstava,

zborske nastupe i ostale kulturne aktivnosti. Za sve te potrebe, prilagođavali su se unutarnji

prostori, najviše blagovaonice i sale. Pojedini šatori su se pretvarali u crkve za koje je

građevinska služba sastavljala drvene oltare, a izgrađen je i jedan kameni.

Pošto hrvatski zbjegovi nisu imali svoje groblje, a umiralo se skoro svakodnevno, u

početku su se mrtvi pokapali na grčko groblje pokraj Mojsijevih izvora. S vremenom se

pokazala potreba za izgradnjom groblja, pa je na inicijativu COZ-a, i uz pristanak

Saveznika, inž. Helen Baldasar načinio idejni projekt groblja u obliku zvijezde

petokrake.472 U sredini groblja kipar Ante Kostiović izgradio je spomenik "Majka

Dalmatinka (Domovina)", koji svojim monumentalnim izgledom dominira nad čitavim

grobljem.473

*

Druga velika grana koja je obilježila rad u zbjegu bila je obrtništvo. Budući da su

većinu muških članova zbjega činili težaci, sitni obrtnici i ribari, bilo ih je lako osposobiti

za rad na sitnim poslovima čime se mnogo pomoglo u svakodnevnim životnim potrebama.

Uz tehničku pomoć Saveznika, u logorima se pristupilo organiziranju različitih radionica u

kojima su se vršile sitne izrade i popravci svega što je bilo potrebno za ljude u zbjegu. U

siječnju 1945., dakle pred sam početak repatrijacija, zabilježeno je postojanje 48 radionica,

od čega je bilo 8 brijačnica, 7 stolarija, 7 krojačnica, 6 postolarskih radionica, 3 kovačnice,

3 radionice za igračke, 2 urarske, 2 šivalačke, 2 bojadiserse i po jedna mehaničarska i

pekarska radionica. Tu se, također, ubrajaju knjigovežnica i garaža. U svim ovim

radionicama radilo je 945 radnika, od čega je bilo 216 s kvalifikacijama, 166 pomoćnika,

272 šegrta, 32 vozača, 2 mehaničara, 1 kovač, 14 vozačkih pripravnika, 8 mehaničarskih

pripravnika i 134 manualna radnika.474 Obrtničke radionice bile su rasprostranjene po svim

logorima prema potrebi, najčešće smještene u malim limenim kućicama ili unutar

pojedinih šatora. Materijal za rad dobiven je od Saveznika ili je izrađen unutar pojedine

radionice. Rad je bio organiziran dvokratno, da bi se izbjegle podnevne vrućine. Svaku

radionicu vodio je rukovodilac koji je bio kvalificirani obrtnik ili zanatlija, pa je

samostalno odlučivao koga će uzeti za pripravnika, kako će se raditi i koji će biti prioriteti.

Redovita mjesečna izvješća koje je podnosio Tehnički odjel COZ-a donose popise stvari

471 PETRIĆ, 1980., 79-86. 472 DASt, J.Z. 524, Naš list, br. 364, 2. 473 BOGDANIĆ, 1996., 40-47. Nakon rata, groblje je u više navrata bilo devastirano, posebice u Izraelsko-egipatskom ratu 1967., a i kasnije. Posljednja obnova groblja izvršena je 2005. god. na inicijativu Vlade Republike Hrvatske. 474 DASt, J.Z. 473, Tehnički odjel, izvješće za mjesec siječanj 1945. god., 3.

144

koje su se izradile ili popravljale u radionicama. Mjesečna postignuća su stvarno

impozantna, a kreću se od izrade stolova, vrata, kreveta, kovčega, popravaka odjeće i

obuće, izrade kovčega, posuda za hranu, zvijezda petokraka, ploča za školski rad, sjekira,

vješalica, dječjih igračaka itd. 475 Nevjerojatna je ta agilnost i snaga za rad koju su ljudi

pokazivali tako daleko od kuće.

Uz pomoć Saveznika i UNRRA-e organizirani su brojni vanjski tečajevi na kojima

su se mladi osposobljavali za zanate i zanimanja koja su bila potrebna za funkcioniranje

života u zbjegu i svih njegovih elemenata. Tako je školovano 200 vozača, 500 bolničarki,

25 zubotehničara, 50 medicinskih laboranata, 10 instrumentatora, 100 automehaničara, 150

traktorista i 400 ostalih zanimanja. Ove tečajeve mladi su pohađali u zanatskoj školi u El

Madu i britanskom vojno-stručnom logoru Almaca pokraj Kaira.476 Ovi ljudi su se

raspoređivali na rad u logorima, a mnogi su se upućivali u domovinu kako bi sudjelovali u

NOB-u i pomogli u obnovi porušene zemlje.

Osnivanje posebnog radnog logora nastalo je iz potrebe obrazovanja na nekim

specifičnim zanimanjima, kao i djelatnostima koje su se mogle zajednički vršiti za sve

logore iz istog mjesta. U radnom logoru boravili su muškarci koji su pohađali tečajeve za

vozače i mehaničare, svi djelatnici bolnice, zubne ambulante, higijenske i dezinfekcijske

grupe, te osoblje koje je radilo pri ljekarni i medicinskom laboratoriju. Također, u ovom

logoru djelovala je i pekara za potrebe svih u El Shattu.477 Zbog specifičnosti rada i radnog

vremena, život je bio organiziran na drugačiji način nego u standardnim logorima, što se

posebno manifestiralo kroz rad kuhinje, rad u dvije smjene, kao i noćni rad. Kao i u

ostalim logorima, i ovdje je postojalo organizacijsko ustrojstvo podijeljeno na odbore, a

također se vodio i aktivan kulturno-politički život.

*

Posebnu pažnju potrebno je usmjeriti ženskom radu i umijeću u zbjegu. Žene, koje

su činile većinu u zbjegu, sudjelovale su u svim poslovima s jednakim intenzitetom i

žarom kao i muškarci. Iskustvo teškog fizičkog rada, koje su u domovini stekle radeći na

zemlji, ovdje u zbjegu primjenjuju na poslovima oko proširivanja kanala za vodu, kopanja

podova u šatorima i ostalim fizičkim poslovima koji su se pojavljivali. Pored toga radile su

u kuhinjama, praonicama, krojačnicama, šivalačkim radionicama i na svim ostalim

mjestima gdje se ukazala potreba. Na njihova leđa padala je i briga za djecu, bolesnike,

475 DASt, J.Z. 473, Mjesečna izvješća Tehničkog odjela, passim. 476 PLENČA, 1967., 410. 477 DASt, J.Z. 500, Izvješće radnog logora bez naznake mjeseca.

145

starce i invalide, kao i za sve one koji se nisu mogli samostalno brinuti o sebi. Kako je

većina njih stigla iz domovine iz velike neimaštine, nije im se bilo teško naviknuti na tešku

situaciju u logorima. One su se najlakše adaptirale na nove uvjete života, prihvatile pomoć

koja im je bila pružena, a od onoga što su dobili, ostvarili su maksimalni učinak. Oko

šatora niknuli su mali vrtovi, od šatorskog materijala šivale su odjeću i obuću, dječje

igračke i torbe. Od školjaka iz Crnog mora izrađivale su nakit, kao i ukrase za šatore, koje

su estetski prilagođavale da izgledaju kao pravi dom.478 Upravo se kroz njihov rad najviše

manifestira povezanost s domovinom koja je davala onaj osjećaj privremenosti života u

logorima, ali je i pozivala na što brži povratak.

478 Na izložbi u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu predstavljena su postignuća ženske umješnosti kroz nekoliko izložaka poput dječjih haljina, igračaka, torbica i sl. Usp. KATALOG, 2007.

146

6.7. Prosvjeta

Važnost prosvjete za život u zbjegu treba promatrati s više gledišta.479 Na prvom

mjestu tu je ideja Komunističke partije koja je u prosvjeti željela postaviti visoke standarde

društvene nadgradnje. Zatim, bilo je potrebno pokazati prema vani, kako je "novo društvo"

utemeljeno na snažim prosvjetnim aktivnostima, koje pored rada i kulture, čine važnu

sastavnicu života u zbjegu. Na početku je djelovao Prosvjetno-propagandni odjel u kojemu

su bili inkorporirani školstvo i propagandne aktivnosti, međutim u ožujku 1944. pristupilo

se formiranju zasebnog Prosvjetnog odjela koji bi se bavio školstvom, a propaganda je

prebačena u Kulturno-informativni odjel. COZ je odmah pri dolasku odvojio kulturu i

prosvjetu kako bi na takav način aktivirao sve slojeve društva i uključio u aktivnosti što

veći broj ljudi.480 Drugo gledište snažnog zamaha prosvjete može se vidjeti kroz veliki broj

sudionika u takvim aktivnostima. Budući da je oko 35% sudionika zbjega bilo iz redova

djece predškolske i školske dobi, pokazala se potreba za osnivanjem školskih ustanova u

kojima bi ta djeca nastavila svoje obrazovanje prekinuto uslijed ratnih prilika u domovini.

Odgoj i obrazovanje djece bili su izrazio važni aspekti rada, kao bi se djeca, prema zamisli

COZ-a, od početka odgajala u socijalističkom duhu.

Pored toga u prosvjetnu djelatnost uključen je veći broj punoljetnih osoba kroz

izvanškolski rad, posebice oni kojima je nedostajalo osnovno obrazovanje, a bilo je i onih

koji nisu poznavali osnove pismenosti. U aktivnosti izvanškolskog rada ubrajaju se, već

spomenuti tečajevi kojima su se pojedinci i grupe osposobljavale za specifična zanimanja

potrebna za život u zbjegu i obnovu domovine. Kroz prosvjetnu djelatnost razvijao se i

sport kao još jedan važan aspekt socijalističkog odgoja. Osnovna zadaća prosvjetne

aktivnosti bilo je stvaranje "suvremene socijalističke škole" koje bi bila najuže povezana s

društvenom zajednicom. Naglašavala se potreba permanentnog obrazovanja koje bi se

produžilo kroz cijeli život, tako da bi se nakon završetka školskog dijela obrazovanja

pohađalo tečajeve, slušalo predavanja iz različitih područja znanosti, prisustvovalo

kulturnim i sportskim događanjima.481 Sve je to bila jedna velika prosvjetna aktivnost u

kojoj je svaki član zbjega trebao pronaći svoje mjesto. S takvim planom rada podijeljen je

479 Premda je u hrvatskom jeziku ustaljena riječ "obrazovanje", ovdje će se koristi riječ "prosvjeta" koja se koristila u dokumentima, a koja nije strana hrvatskom jeziku. 480 PLENČA, 1967., 417-418. 481 NOLA, 1988., 22-23.

147

Prosvjetni odjel na odsjeke za škole, izvanškolski rad, sport i vjeru.482 Na čelu Odjela za

prosvjetu na početku je bio Ivo Markić, predsjednik COZ-a, a kasnije su tu dužnost dijelili

Zoran Palčok i don Andro Štambuk, a sekretarom Odjela imenovan je Veljko Škovrlj.

Nakon odlaska Palčoka, početkom 1945. god. u domovinu, čelništvo je preuzeo don Andro

Štambuk koji je vodio ovaj Odjel do listopada 1945. kada je preuzeo dužnost predsjednika

COZ-a. Nakon toga nova pročelnica Odjela postala je Marija Definis koja je Odjel vodila

sve do rasformiranja uslijed kraja repatrijacijskog procesa.483

Organizacija prosvjete započela je odmah po dolasku prvih zbjegova u Egipat.484

Saveznici izvješćuju kako COZ čini posebne napore za organizaciju prosvjetnog sustava.

Postoje velike poteškoće zbog nedostatka tehničkog pribora kao što su knjige, papir,

olovke i sl. Zbog toga je COZ, trećeg dana po dolasku, zatražio od Saveznika 20 tisuća

listova papira, tiskarski stroj i matrice za umnožavanje kako bi sami mogli tiskati

udžbenike. Saveznici još ističu kako je COZ izrazio namjeru da se pristupi učenju

engleskog jezika po principu večernjih škola u kojima bi sudjelovao veliki broj ljudi.485

Koncentracija velikog broja školske djece, različite životne dobi, a time i na

različitom stupnju obrazovanja, bila je prepreka da se organizira uniformirani školski

sustav. Budući da su djeca bila raspršena po svim logorima u El Shattu, kao i u El Khatatbi

i Tolumbatu, bilo je teško sastaviti razrede koji bi bili usklađeni s dječjom dobi i

dotadašnjim stupnjem obrazovanja. Također se osjećao nedostatak stručnog kadra, pa je i u

tom smislu bilo potrebno pristupiti obrazovanju novih kadrova, kao i preraspodjeli

postojećih, na takav način da se zadovolje potrebe većine razreda i ostalih prosvjetnih

skupina.

*

Već 22. veljače 1944. u El Shattu započeo je rad u školama. Nakon svečanog

otvaranja, djeca su se razišla pustinjom sa svojim nastavnicima, zauzeli mjesta u pijesku i

tako je započeo rad u "razredima". Ubrzo su se šatori pretvorili u razrede, pa su djeca

dobila standardno mjesto na kojemu će slušati predavanja, polagati ispite i imati različite

druge aktivnosti. Saveznici su dostavili školski pribor,486 izrađene su školske klupe u

stolarijama, ploča je napravljena od limenog neobojenog materijala, pa se nastava mogla

482 Ovdje će se obraditi školski i izvanškolski rad, kao i sport, dok će se vjerski život prikazati u posebnom poglavlju zbog određenih specifičnosti. 483 DASt, J.Z. 461, Izvješće Prosvjetnog odjela COZ-a za studeni 1945. god. 484 PALČOK, 1951., 380-387. 485 TNA, WO 204/2872, Conditions at Yugoslav Evacuees Camp at Suez (MERRA). 486 Tijekom 1944. Saveznici su dostavili za rad u školama 2.575 bilježnica, 800 olovaka, 4.032 bloka, 4.000 crtanki i više drugog sitnog pribora. Usp. DASt, J.Z. 461, Godišnje izvješće Prosvjetnog odjela COZ-a za 1944. god.

148

nesmetano izvoditi. Formiranje škola i razrednih odjeljenja u El Shattu završeno je u

travnju 1944., dok je u El Khatatbi taj proces okončan u svibnju iste godine.487 Škola je

formirana na dvije razine, kao osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Radilo se po

programu Prosvjetnog odjela ZAVNOH-a s desetogodišnjim školovanjem, a bio je izrađen

i privremeni plan i program za Narodne osnovne škole u zbjegu. Razlog tome je u činjenici

da se zadnjih ratnih godina školovanje nije redovito odvijalo ili ga uopće nije bilo, pa su se

trebale premostiti razlike među djecom istog uzrasta s različitim stupnjem završenog

obrazovanja. U osnovnim školama, pored klasična četiri razreda, postojali su i dopunski

razredi za one koji su u domovini bili u ratnim godinama izvan škole. Kako se do kraja

lipnja 1944. povećavao broj učenika u školama neprestano je bilo potrebno vršiti

reorganizaciju, proširivati razrede i pojedina odjeljenja. Tako je u srpnju 1944. u zbjegu

bilo 11 osnovnih škola, šest razrednih grupa sa 144 odjela, a broj učenika premašio je 5

tisuća. Za tako veliki broj učenika postojala su samo 144 nastavnika, od čega je 101 bio

pomoćni, što znači bez završenog stupnja za rad u školama.488

Prva školska godina završila je krajem 1944., a već 15. siječnja 1945. započela je

druga školska godina u zbjegu. Tijekom ove godine broj škola i razreda polako se

umanjivao kako su započeli repatrijacijski transporti. Budući da se većina djece iz iste

škole upućivala kući u istom transportu, nastava se vršila i na brodovima tijekom plovidbe

za domovinu.

*

Privremeni plan i program kojeg je donio Prosvjetni odjel COZ-a bio je

modifikacija plana Prosvjetnog odjela ZAVNOH-a prilagođena životu i potrebama

zbjega.489 Predviđeno je trajanje nastavne godine od 10 mjeseci sa sljedećim predmetima

za 1 i 2. razred: narodni jezik, račun s geometrijom, početna stvarna nastava i vjeronauk za

djecu čiji roditelji izjave na početku nastave da žele da im djeca pohađaju vjeronauk. U 3. i

4. razredu bili su predviđeni sljedeći predmeti: narodni jezik, račun s geometrijom,

povijest, zemljopis, prirodne nauke, higijena, crtanje i vjeronauk.490

Posebno je interesantno pogledati program "početne stvarne nastave" s kojoj se

djecu htjelo odgojiti za život u zbjegu. Tako je gradivo raspoređeno prema ovim temama:

"1. zbjeg (putovanje zbjega od kuće do Azije), 2. škola (upoznavanje djece s učiteljem i

međusobno), 3. šator i život u njemu (roditeljski dom, život u zajednici i međusobna

487 DASt, J.Z. 461, Godišnje izvješće Prosvjetnog odjela COZ-a za 1944. god. 488 PLENČA, 1967., 419. 489 PIVAC, 1980., 30-36; OGRIZOVIĆ, 1980., 37-42; MARINKOVIĆ, 1980., 102-107. 490 DASt, J.Z. 445, Nastavni plan i program Narodne osnovne škole.

149

pomoć), 4. kuhinja i blagovaonica (kuhanje jela, kuhinjski predmeti, kuhinjsko osoblje,

čistoća u kuhinji, smočnica, život u blagovaonici, podjela hrane, ostaci hrane, vladanje kod

stola, pranje suđa - česma), 5. rajon - selo (što sve ima u rajonu, škola, crkva, odbor,

ambulanta, zahodi, voda, kupatilo, život na vodi, čistoća ulice, kante za gašenje požara,

invalidi), 6. pojam logora (kroz zanatske radionice: brijač, postolar itd.), 7. kantina (kao

trgovina mješovite robe), 8. ambulanta, bolnica, kupatilo, 9. dječje igralište (igre, igračke,

dvorana za priredbe), 10. most na kanalu (prometna sredstva, pošta), 11. deva (kao

pustinjska životinja), 12. prigodno obraditi vrijeme kao godišnja doba".491 Iz izloženog

programa vidljivo je da je nastava imala praktičnu primjenu na stanje u kojem su se djeca

nalazila. Kroz ovaj predmet pokušalo se djecu uvesti u svijet logorskog života, upoznati ih

s uređenjem, upozoriti na opasnosti pustinje i educirati o svim ostalim stvarima i pojavama

koje su se oko njih nalazile. Programi iz ostalih predmeta bili su sastavljeni na takav način

da se djecu educira u osnovnim vještinama čitanja, pisanja, računanja, dok se kroz prirodne

znanosti dobivalo osnovne informacije iz područja biologije i primijenjenih znanosti, a

programi zemljopisa i povijesti bili su posvećeni temama iz domovine.

*

Srednje škole bile su otvorene samo u El Shattu. U travnju je otvorena Prva realna

gimnazija zbjega u kojoj je bilo 10 odjeljenja s dva razreda. Zbog povećanja broja

izbjeglica otvorena je i Druga realna gimnazija u logoru II. Po dolasku svih izbjeglica iz

Italije, učinjena je reorganizacija gimnazija tako da je djelovala jedna gimnazija za prvi i

treći logor, dok je gimnazija u logoru II. proširena za novopridošle izbjeglice.492 Nastavna

godina bila je ista kao i u osnovnim školama, a nastavni predmeti podijeljeni su na

prirodne i društvene. Među ostalima, postojao je predmet o odgoju i obrazovanju koji je

trebao dati marksistički pravac obrazovanja, sa specifičnim pogledima na estetiku i

društvo.493 U El Shattu djelovala je i Srednja stručna škola koju su pohađali učenici koji su

se htjeli obrazovati za specifične poslove i zanate potrebne za svakodnevni život u

zbjegu.494 Predmeti su bili podijeljeni na teoretske i praktične, a nastavnici su bili isti ljudi

koji su radili u osnovnim školama i gimnazijama.

491 DASt, J.Z. 445, Nastavni plan i program Narodne osnovne škole, Nastavni program za I. razred osnovne škole. 492 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu Prosvjetnog odjela Centralnog odbora zbjega iz Jugoslavije, bez datuma. 493 PLENČA, 1967., 421. 494 DASt, J.Z. 83, Dnevnik rada Narodne stručne škole, El Shatt, za 1944. i 1945. godinu.

150

U školskom radu osjećao se veliki nedostatak nastavnog kadra.495 Zbog toga se

otvorio tečaj za pomoćne nastavnike koji je bio organiziran za one koji su uspješno završili

gimnaziju i bili stariji od 18 godina. Organizirana su dva tečaja koje su vodili profesori

Luka Ivanković i Pavle Valerijev. Na tim tečajevima stjecala su se znanja iz specifičnih

predmeta potrebnih za rad u školama kao što su opća pedagogija, didaktika, psihologija,

psihologija djeteta i učenika, metodika, školski rad, školska administracija itd. Po

završetku tečajeva novi prosvjetni radnici rasporedili bi se po osnovnim školama, a svatko

bi dobio vlastiti razred na zaduženje uz superviziju mentora.496

*

Izvanškolski prosvjetni rad težio je obuhvaćanju što šireg broja izbjeglica. Budući

da su većinu pripadnika zbjega činili seljaci, ribari i ostali neobrazovani, pristupilo se, na

dobrovoljnoj osnovi, edukaciji koja bi nadoknađivala propuste u dotadašnjem obrazovanju,

kao i razvijanju specifičnih znanja i vještina koja su bila potrebna za život u zbjegu.

Pojedinci, čije je dotadašnje obrazovanje bilo siromašno, vidjeli su priliku o tečajevima

koji su se nudili, kako bi nadoknadili propušteno, jer ionako u pustinji nisu imali nekog

važnijeg posla. Svi tečajevi bili su organizirani unutar institucije koja se zvala Pučko

sveučilište, što je bio samo drugi naziv za Odsjek za izvanškolski rad.

Na prvom mjestu potrebno je istaknuti analfabetske tečajeve. Na njima su se

stjecale osnove pismenosti, kao i računske operacije do broja 100. Tečajeve su vodili

prosvjetni i politički radnici, što je bila prilika da se radi i na političkom formiranju

pojedinaca. Ovakve vrste tečaja završilo je 1.924 osoba, a nakon zbjega ostalo je samo 180

nepismenih ljudi.497 Iznad analfabetskog tečaja postojala su dva stupnja prosvjetnih

tečajeva, niži i srednji, koji su se izvodili po programu ZAVNOH-a za prosvjetne

tečajeve.498 Tečajevi su bili stupnjevani prema prethodnom obrazovanju koje su pristupnici

imali. Niži prosvjetni stupanj bio je namijenjen za one koji su bili pismeni, ali nisu imali

nikakvo formalno obrazovanje. Na njima su se slušala predavanja iz narodnog jezika,

računa, početne stvarne nastave (za odrasle), povijesti, zemljopisa i higijene s

prirodopisom. Tečaj je trajao 45 dana s dva sata nastave dnevno. Ostalo je zabilježeno da

je 1.513 osoba završilo ovaj tečaj. Srednji prosvjetni tečaj bio je organiziran kao nastavak

nižeg, a na njemu su najbrojniji bili invalidi NOB-a, kao i osobe koje su imale nezavršeno

495 PIVAC, 1980., 68-78. 496 DASt, J.Z. 461, Izvješće Prosvjetnog odjela COZ-a za travanj 1944. god. 497 OGRIZOVIĆ, 1960., 117. 498 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu Prosvjetnog odjela Centralnog odbora zbjega iz Jugoslavije, bez datuma.

151

osnovnoškolsko obrazovanje. Ovaj tečaj završilo je 1.254 pristupnika, a od tog broja 1.186

otpada na mlade koji su u predratnom razdoblju prekinuli pohađanje osnovne škole.499

Pored ovih tečajeva, postojali su i specijalistički tečajevi za pojedine grane

gospodarstva i obrtništva. Kako su neki tečajevi prethodno navedeni pri raspravljanju o

radu, ovdje će se posvetiti pažnja samo onima koji gore nisu spomenuti. Budući da je

većina izbjeglica bila iz težačkog sloja organiziran je poljoprivredni tečaj na kojemu se

slušalo o vinogradarstvu, maslinarstvu, povrtlarstvu, pčelarstvu, ribarstvu, pedologiji i

zaštiti biljaka od štetočina. Prvi poljoprivredni tečaj organiziran je u logoru El Khatatbi

gdje je postojalo malo poljoprivredno dobro na kojemu se vršila praksa, a drugi u El Shattu

nakon zatvaranja logora u El Khatatbi. Oba tečaja završilo je 89 pristupnika. Pored

poljoprivrednog, organiziran je i tečaj za privredni rad na kojemu su se slušale osnove

knjigovodstva, gospodarstvo, postavke društvenog vlasništva u socijalizmu, proizvodnja i

trgovina.500 Po uzoru na privredni, organiziran je i tečaj o zadrugarstvu, koji je imao

osposobiti polaznike za rukovodeće funkcije u vođenju zadružnih poslova.501

Najpopularniji su bili tečajevi stranih jezika. Pohađali su se tečajevi engleskog i

ruskog jezika, a bilo je i onih koji su slušali francuski i esperanto. Tečaj se dijelio na tri

stupnja prema prethodnom poznavanju jezika.502 Za engleski jezik bilo je najviše

zainteresiranih, što je naravno posljedica života u savezničkim logorima i među njihovim

vojnicima. MERRA je za potrebe tečaja pribavila udžbenike za engleski jezik što je bio

veliki doprinos s obzirom na opću oskudicu udžbenika i drugih knjiga. Tijekom 1944. god.

niži tečaj engleskog jezika završilo je 1.511 osoba, a srednji i viši ukupno 189 osoba, koji

su kasnije postali predavači na nižem tečaju.503 Zbog nedostatka nastavnika ruskog i

francuskog jezika, kao i udžbenika za te jezike, ti su tečajevi bili rjeđi i manje posjećeni.

COZ je inzistirao na učenju ruskog jezika zbog političke bliskosti sa SSSR-om.

Posebnu posjećenost imala su predavanja u organizaciji Pučkog sveučilišta na

kojima su se predavale različite teme iz političkog, gospodarskog, kulturnog i znanstvenog

života. Predavanja su se održavala nakon redovitih sjednica odbora različitih tijela, a

posjećenost je bila velika. Neke od tema bile su: grom, kultura starog Egipta, sport,

499 DASt, J.Z. 461, Statistički podaci o radu Prosvjetnog odjela COZ-a. 500 DASt, J.Z. 461, Izvješće Prosvjetnog odjela COZ-a za siječanj 1945. god. 501 DASt, J.Z. 461, Izvješće Prosvjetnog odjela COZ-a za ožujak 1945. god. 502 DASt, J.Z. 461, Izvješće prosvjetnog odjela COZ-a za rujan 1944. god. 503 DASt, J.Z. 461, Godišnje izvješće Prosvjetnog odjela COZ-a za 1944. god.

152

Slaveni, značaj književnosti, Moskovska i Teheranska konferencija, uvod u opću povijest

itd.504

*

Unutar Prosvjetnog odjela COZ-a djelovao je Odsjek za sport. U duhu

socijalističkog svjetonazora tzv. "fizička kultura" činila je bitnu odrednicu u razvoja

ljudskog tijela, ali svakako i duha. Akademski kipar Ante Šikić poznatu krilaticu "u

zdravom tijelu zdrav duh" uobličio je u plakat koji je pozivao na sportske aktivnosti.505

Pročelnik Odsjeka za sport bio je Tomislav Markotić, kojega od kolovoza 1944. mijenja

Svetozar Radica, koji će na toj funkciji ostati do kraj boravka zbjega u Egiptu. Aktivnosti

Odsjeka za sport mogu se podijeliti na tjelesni odgoj u školama, aktivnosti sportskih

klubova i rekreaciju. Naziv za tadašnji tjelesni odgoj - "gimnastika", bio je zastupljen u

svim razredima srednje škole. Za osnovne škole gimnastika se izvodila u sklopu pionirske

organizacije, a kasnije je tjelesni odgoj podignut na razinu školskog predmeta s jednim

satom tjedne nastave.506

Izvannastavne sportske aktivnosti bile su zastupljene u svim logorima. Zbog velikih

vrućina treninzi, aktivnosti i utakmice održavale su se u jutarnjim ili večernjim satima. U

svim logorima djelovali su sportski klubovi koji su se međusobno nadmetali. Među ostalim

najpoznatiji su bili: "Jadran", "Borac", "Partizan", "Sloga", "Udarnik", "Dalmatinac",

"Sloboda" i "Slaven".507 Međutim, najpoznatiji klub u zbjegu bio je nogometni klub

"Jedinstvo" koji je formiran u radnom logoru.508 Taj je klub bio sastavljen od najboljih

igrača iz svih klubova u zbjegu, odigravši sveukupno 55 utakmica. Poseban utisak na zbjeg

ostavilo je gostovanje nogometnog kluba "Hajduk" iz Splita. Tijekom četiri dana boravka u

El Shattu, "hajdukovci" su obišli sve logore, a 11. travnja 1945. odigrali su utakmicu s

"Jedinstvom", ostvarivši pobjedu od 4:0.509 Gostovanje "Hajduka" u logorima imalo je

veliki odjek među izbjeglicama, tako pridonijevši njegovanju osjećaja za što brži povratak

u domovinu. U sklopu sportskih klubova, pored nogometa, bila je zastupljena košarka,

odbojka, gimnastika, stolni tenis i šah.

U rekreativnim aktivnostima bili su zastupljeni širi slojevi ljudi u zbjegu.

Povremeni susreti rekreativaca bili su više stvar druženja i zabave, nego sportskog prestiža.

Na takav način ljudi su se opuštali nakon redovitih dnevnih aktivnosti.

504 DASt, J.Z. 461, Izvješća Prosvjetnog odjela COZ-a za svibanj i lipanj 1944. god. 505 PETRIĆ, 1986a, 42. 506 PETRIĆ, 1980., 82. 507 PETRIĆ, 1986a, 44. 508 DASt, J.Z. 461, Izvješće Prosvjetnog odjela COZ-a za siječanj 1945. god. 509 PETRIĆ, 1986b, 124.

153

U logoru su organizirana dva sleta (demonstracija sportske aktivnosti učenika). Prvi

slet je održan 21. siječnja 1945., a drugi 1. svibnja 1945., u povodu Praznika rada.510 Na

sletovima su se veličala postignuća NOB-a kroz zajedničke gimnastičke nastupe. Tako se

program prvog sleta sastojao od sljedećih nastupa: "slikoviti nastup 'Tito' s petokrakom

zvijezdom, zajedničke proste vježbe pionira i pionirki, centralne proste vježbe omladinki,

'Po šumama i gorama' simbolična vježba omladinaca i omladinki".511

510 PETRIĆ, 1986c, 208-210. 511 DASt, J.Z. 461, Izvješće Prosvjetnog odjela COZ-a za siječanj 1945. god.

154

6.8. Kultura

Kroz kulturne aktivnost najsnažnije se osjećala povezanost s domovinom. Kako je

kultura nešto što se ugrađuje u čovjeka od djetinjstva pa kroz čitavi životni vijek, čovjek sa

sobom, gdje god krenuo, nosi svoju kulturu. Naravno, budući da je život u logorima

sadržavao jaku komponentu društvenosti, zajedničke kulturne aktivnosti još su snažnije

manifestirale privid domovine. U kulturni život bila je utkana socijalistička komponenta

koja je kulturu i umjetnost promovirala kao moralno-odgojnu stvarnost, kroz koju se

komuniciraju određene političke i ideološke vrijednosti.512 Kulturno-umjetnička aktivnost

imala je didaktičku ulogu koja je bila usmjerena prema promatračima, kao i prema

sudionicima takvih aktivnosti. Kako je svaka aktivnost na kulturnome planu uvjetovana

vremenom, prostorom i okolnostima u kojima nastaje, jednostavnije je uočiti teme i motive

koji su dominirali u zbjegu.

Struktura izbjeglica bila je takva da su većina bili s niskim obrazovanjem ili u

potpunosti bez njega, a broj visokoobrazovanih i intelektualaca iznosio je oko 1%. Među

njima bilo je književnika, skladatelja, kipara, slikara i arhitekata, sveukupno 37 ljudi koji

su svojim dotadašnjim obrazovanjem i umjetničkim profilom mogli pokrenuti aktivnosti na

kulturno-umjetničkom planu.513

Odmah po dolasku prvog velikog zbjega u El Shatt, COZ je formirao Prosvjetno-

propagandni odjel.514 Taj Odjel, na čijem je čelu bio Marin Franičević, brinuo se o

školstvu, propagandi, izdavačkoj i kulturnoj djelatnosti. Ubrzo se uvidjelo da se unutar

tako glomaznog Odjela ne mogu uspješno vršiti sve predviđene aktivnosti, pa je podijeljen

na Prosvjetni i na Kulturno-informativni. Kulturno-informativni odjel inkorporirao je

Odsjeke za usmene informacije, za štampu i za umjetnost. Ustrojstvo Odjela ukazuje na

intenciju COZ-a da se kroz djelovanje odsjeka pokuša oblikovati razmišljanje i djelovanje

stanovnika logora. Na čelo Odjela postavljen je Ivan Jurlina, a Ranko Marinković ravnao

je Odsjekom za umjetnost, Paula Zon Odsjekom za štampu i Marin Franičević Odsjekom

za usmene informacije. Nakon što je krajem 1944. god. formiran JNOF, došlo je do

ponovne reorganizacije Odjela na takav način da su u sastav Izvršnog odbora JNOF-a

prešli Odsjeci za usmene informacije i štampu, a unutar Kulturno-informativnog odjela

512 KNEZOVIĆ, 1975., 93-99. 513 PLENČA, 1967., 442. 514 DASt, J.Z. 466, Izvješće o radu Prosvjetnog i Propagandnog odjela kroz mjesec ožujak 1944. god.

155

formirani su Odsjeci za umjetnost, kroniku i dopisništvo s inostranstvom.515 Za pročelnika

je imenovana Marija Lujak, koju je u siječnju 1945. god., zbog odlaska u domovinu,

zamijenio Milan Bijelić.516 Još jedna promjena čelništva izvršena je u svibnju 1945. god.,

kada je izložba "Jugoslavenskog zbjega u Africi" premještena iz El Shatta u domovinu, a s

njom je otišao i Milan Bijelić. Za novog pročelnika imenovan je Tomislav Markotić.517

*

U okvirima NOB-a, kulturnoj aktivnosti se uvijek davala velika pažnja. U stankama

između vojnih akcija i borbi uvijek se nalazilo prostora za manifestacije kroz pjesmu,

predstave i druge različite vrste umjetničkih aktivnosti.518 Djelovanje na kulturnom i

umjetničkom planu započelo je sa samim polaskom u zbjeg.519 Već na

srednjodalmatinskim otocima organizirani su zborski nastupi, amaterske kazališne

predstave, nastupi i recitacije pionirskih organizacija. Takva se aktivnost nastavila u južnoj

Italiji u teškim uvjetima prolaska kroz tranzitne logore, kao i na brodovima do Egipta. Po

dolasku u egipatske logore razvoj kulturne djelatnosti bio je samo logični nastavak već

započetog.

Unutar Odsjeka za umjetnost formiranje su sekcije (sektori) za glazbu, likovnu i

dramsku umjetnost, foto-sekcija i sekcija za primijenjenu umjetnost. Zabilježeno je

djelovanje ovih sekcija u svim logorima prema mogućnostima i broju ljudi koji su bili

nadareni za pojedine discipline. Krajem veljače održana je prva konferencija umjetnika u

zbjegu na kojoj su postavljeni ciljevi za rad u zbjegu. Planirano je stvaranje ateljea za

slikare i kipare, tiskanje literarnih radova, priručnika za rad dramskih sekcija, organiziranje

kazališnih grupa i zborskih sastava.

Najistaknutiji rezultati postignuti su na području glazbe. Veliki broj talentiranih,

školovanih i neškolovanih glasova maestro Josip Hatze uključio je u rad Velikog

mješovitog zbora Centralne kazališne grupe COZ-a koji je postignuo velike uspjehe ne

samo u logoru, nego se proslavio i izvan zbjega. Djelovanje maestra Hatzea ostalo je

zapaženo po velikoj upornosti i požrtvovnosti kojom je brojnima prenio ljubav za glazbu.

Svakodnevno je vježbao sa svojim zborom po nekoliko sati na visokim temperaturama, a

posebno je ostalo zabilježeno njegovo uporno dirigiranje uslijed čega bi se preznojavao na

suncu. Takva upornost privukla je brojne mlade koji su se htjeli uključiti u rad zbora, što je

515 DASt, J.Z. 466, Izvješće Kulturno-informativnog odjela COZ-a za mjesec studeni 1944. god. 516 DASt, J.Z. 466, Izvješće Kulturno-informativnog odjela COZ-a za mjesec siječanj 1945. god. 517 DASt, J.Z. 466, Izvješće Kulturnog-informativnog odjela COZ-a za mjesec svibanj 1945. god. 518 ZANINOVIĆ, 1980., 301-325. 519 Pošto je prethodno analizirana politička agitacija kroz predavanja i tisak, ovdje će pažnja biti usmjerena isključivo na kulturno-umjetničke aktivnosti.

156

smatrano nekom vrstom prestiža. U početku je bilo problema zbog nedostatka notnih

zapisa i partitura, instrumenata i ostalog pomoćnog materijala. Kroz prvu godinu rada u

zbjegu Veliki mješoviti zbor postigao je zapažene rezultate, a počeli su i nastupi izvan

logora, za savezničke vojnike u Kairu, Suezu, Aleksandriji, ali i šire. U svojim nastupima

zbor je uvijek ravnopravno rasporedio program između domaćih partizanskih i popularnih

savezničkih skladbi postigavši na takav način zadovoljstvo u redovima Saveznika. Tijekom

18 mjeseci djelovanja u zbjegu priređena su 163 koncerta, a o zboru su pisali engleski,

francuski, talijanski i egipatski tisak. U El Shatt je pristigla ekipa BBC radija s namjerom

snimanja zborskih antifašističkih pjesama za gramofonsku ploču. Te pjesme su kasnije

izvođene na BBC-ju, kao i na radio postajama u SAD-u. Iz zahvalnosti BBC je poslao

maestru pijanino i hrpu notnog papira kao pomoć u daljnjem radu zbora. Savezničko vojno

zapovjedništvo inzistiralo je na turneji zbora po Velikoj Britaniji i SAD-u, međutim

planovi se nisu ostvarili zbog političkih okolnosti.520 Repertoar zbora bio je raznolik, a

iznosio je više od 100 pjesama. Na programu su se mogle čuti partizanske, narodne,

američke, crnačke duhovne i ostale skladbe.521 Među pjesmama na repertoaru su bile i

operetne skladbe Ive Tijardovića poput "Male Floramy", "Splitskog akvarela" koje su

među izbjeglicama budile nostalgiju za Splitom i rodnim krajem. Maestro Hatze također je

napisao više prigodnih partizanskih pjesama za ovaj zbor koje su sačuvane u rukovetu od

"30 partizanskih pjesama".522 Pored Velikog mješovitog zbora, svaki logor je imao svoj

manji zbor koji je izvodio pjesme u povodu važnijih događanja, posjete Saveznika,

delegata Vojne misije NKOJ-a iz Kaira, kao i važnijih proslava u logoru. Zborovi su

sudjelovali i prilikom katoličkih crkvenih obreda.

Pored zborskih nastupa, na podruju glazbene umjetnosti djelovale su folklorne

grupe i pionirske baletne sekcije. Budući da je narod u sebi nosio bogatu folklornu

tradiciju, nije bilo teško nastaviti istim stopama u zbjegu i prenijeti je na mlade. Nedostatak

narodnih nošnji za nastupe vrlo brzo kompenziran je novim kostimima koji su nastali

unutar krojačnica i šivaonica, u rukama vrijednih žena koje su ih izrađivale po sjećanju ili

po nekom uzorku koji su ponijele sa sobom u zbjeg. Na sličan način djelovao je pionirski

balet stvarajući svoj repertoar na narodnim i partizanskim pjesmama.523

Dramska sekcija nije postigla toliko zapažene rezultate kao glazbena, prvenstveno

zbog nedostatka profesionalne osobe koja bi ih, poput Hatzea u glazbi, mogla detaljnije

520 KATUNARIĆ, 1980., 120. 521 DASt, J.Z. 466, Izvješće Kulturno-informativnog odjela COZ-a za mjesec travanj 1945. i passim. 522 BANČIĆ, 1980., 123. 523 NOLA, 1975., 427-431.

157

uputiti u tajne profesije. Njihovi dosezi nisu imali veliku umjetničku snagu, ali su također

oduševljavali prvenstveno ljude u zbjegu, a manje savezničke vojnike zbog jezične

barijere. Poput velikog mješovitog zbora u sklopu Centralne kazališne grupe, djelovala je

kazališna ekipa koja je svoje nastupe ispunila domaćim dramskim komadima, rekreacijama

scena iz NOB-a, recitacijama i ostalim scenskim nastupima koje su izvodili na

zadovoljstvo i zabavu izbjeglica u logorima. U svakom logoru postojala je zasebna

kazališna grupa koja je povremeno nastupala za publiku u svim logorima, tako se rotirajući

i povećavajući repertoar koji je svatko mogao pogledati.

*

U egipatskim logorima djelovalo je nekoliko poznatih hrvatskih književnika koji su

u svom radu ostavili djela koja su ušla u sve antologije hrvatske književnosti 20. st. Na

prvom mjestu, potrebno je spomenuti Ranka Marinkovića, jednog od najznačajnijih

hrvatskih pisaca ovog razdoblja, koji je u El Shattu neko vrijeme rukovodio Odsjekom za

umjetnosti pri Kulturno-informativnom odjelu. Zbjegu se priključio iz internacije u Italiji,

a u karakteristikama koje su sastavljene za pojedince u zbjegu piše: "odan NOP-u,

discipliniran, pošten, sposoban, pomalo lijen u izvršenju zadataka koji nisu strogo u

njegovom djelokrugu rada".524 Za potrebe kazališnih grupa napisao je jednočinke

"Podzemni bataljon", "Moj grijeh" i "Četnik".

Marin Franičević, poznati čakavski pjesnik, u zbjegu je vršio visoke dužnosti u

sklopu Prosvjetnog i Kulturno-informativno odjela.525 Posebno se istaknuo u

propagandnom radu pišući za "Naš list" i ostale tiskovine u zbjegu, a održao je, za

pripadnike zbjega, brojna predavanja iz područja književnosti. Napisao je brojne pjesme

prilagođene za recitiranje, kao i zborsku recitaciju "Na zgarištima". Pored njih potrebno je

spomenuti i rad Vjekoslava Kaleba, Šime Vučetića, Petra Šegedina, Miroslava Feldmana i

Andrije Ujdurovića. Svi književnici najviše su dali u radu s narodom kroz kulturne večeri

na kojima su održavana predavanja i scenski nastupi. Umijeće njihove pisane i izgovorene

riječi povezivalo je narod s domovinom.

Uz književnost, u zbjegu su bile zastupljene likovne umjetnosti. Nekolicina slikara,

kipara i arhitekata svojim je radom doprinijela popularizaciji zbjega, izradama predmeta

primijenjene umjetnosti, kao i plakata, portreta, slika i skulptura koje su na realističan

način portretirale život u zbjegu. Među umjetnicima, najpoznatiji su bili slikari Kuzma

524 DASt, J.Z. 521, Prijedlog za odlikovanje ordenom zasluge za narod II. reda, Ranko Marinković, pok. Vicka. 525 DASt, J.Z. 521, Prijedlog za odlikovanje ordenom zasluge za narod II. reda, Marin Franičević Antunov.

158

Vitaljić, Ljubo Nakić, Mate Radmilović, Živko Kljaković i Rudolf Bunk, kipari Ante Šitić

i Ante Kostović, arhitekti Helen Baldasar i Boris Katunarić.526

U zbjegu je djelovala foto-sekcija koji je vodio poznati fotograf Ljubomir

Garbin.527 Pored velikog nedostatka fotoaparata, filmova, kao i prostora za razvijanje, foto-

sekcija je uspjela napraviti oko dvije tisuće snimaka koje portretiraju život i svakodnevicu

zbjega. Sačuvane fotografije vrijedan su izvor koji ponajbolje govori o životu u zbjegu.

Zahvaljujući velikoj aktivnosti umjetnika i malih obrtnika priređeno je nekoliko

izložbi na temu postignuća ljudi u egipatskim logorima. Prva izložba, pod nazivom

"Borbom i radom" otvorena je u El Shattu 25. lipnja 1944., a na njoj su prikazani predmeti

primijenjene umjetnosti koji su nastali iz ruku obrtnika za potrebe zbjega. Tako su bili

izloženi kućni predmeti i potrepštine za svakodnevnu uporabu, tokarski stroj, žrvanj na

ručni pogon, kotlovi, papuče, zastori izrađeni od starih vreća, ženski ručni radovi, dječje

igračke i sl.528 Po uzoru na ovu, u svim logorima bile su održane manje izložbe koje su

ljudi sa zadovoljstvom posjećivali, krateći tako monotoniju svakodnevnog rada i života.

Druga izložba na inicijativu COZ-a i Vojne misije NKOJ-a otvorena je u Kairu.

Pod nazivom "Jugoslavenska narodna umjetnost i zanati" otvorena je u klubu "Kraljevskog

inženjerskog društva" s preko tisuću izložaka koji su nastali kao proizvod rada u zbjegu.

Bili su izloženi predmeti obrtničkog rada, alati, sitne skulpture, ručni radovi i sl. Također je

bilo postavljeno 150 fotografija iz NOB-a. Izložba je bila otvorena 29. studenog 1944. na

godišnjicu II. zasjedanja AVNOJ-a. Nakon zatvaranja izložbe u Kairu, bila je otvorena i u

Aleksandriji između 21. prosinca 1944. i 7. siječnja 1945. god.529

526 DASt, J.Z. 466, Izvješća Kulturno-informativnog odjela COZ-a, passim. 527 KATALOG, 2007., 52-60. 528 DASt, J.Z. 466, Izvješće o prvoj općoj izložbi zbjega iz Jugoslavije. 529 DASt, J.Z. 466, Izvješće Kulturno-informativnog odjela COZ-a za mjesec siječanj 1945. god.

159

6.9. Vjerski život

Poznata uzrečica Karla Marxa, kako je "religija opijum za mase" s kojom su bili

upoznati članovi KP-a, nije negativno utjecala na odvijanje vjerskog života u logorima.

Lijeva skretanja koja su zabilježena u Bosni i Crnoj Gori tijekom rata po pitanju bore li se

partizani za oslobođenje ili za stvaranje komunističkog društva, u Komunističkoj partiji

Hrvatske nisu bila toliko izražena.530 Pod utjecajem Kominterne od travnja 1942. naglasak

se stavlja na oslobodilačku borbu, a ne toliko na klasne sadržaje. U tom smislu ne

pokušava se negativno gledati na prakticiranje religije, već se dopušta da se upražnjavanje

vjere odvija svojim tijekom. Premda je među članovima KP-a u zbjegu bilo onih koji su

zastupali ekstremna gledišta na religiju, prevladavala je umjerena struja koja je podržavala

održavanje vjerskih obreda. Štoviše, čini se da su religijske prakse i obredi imali pozitivnu

ulogu na logorsku svakodnevicu. Kako je religija vrlo važna odrednica u životu ljudi

zauzimajući određeni prostor i vrijeme svakodnevice, jer ljudi žive između krštenja,

vjenčanja, sprovoda i ostalih vjerskih obreda i proslava, bilo je potrebno da se takvi običaji

nastave u egipatskim logorima. Kroz redovito obavljanje religijskih praksi postizao se

dojam da život u izbjeglištvu nije stao, obredi su bili redoviti i time se činilo kako je barem

dio života i atmosfere prenijet iz domovine u egipatske logore. I ove aktivnosti su, možda

najsnažnije, podsjećale na domovinu i pojačavale želje za što skorijim povratkom.

U izvješćima COZ-a redovito se donosi stanje stanovništva prema vjerskoj

pripadnosti. Od 27 tisuća stanovnika logora 92% bili su rimokatolici, 7% pravoslavni, a

ispod 1% bilo je starokatolika, muslimana i evangelika.531 Prema podacima iz kolovoza

1944. god. od ukupnog broja ljudi u logoru, bili je samo desetoro onih koji nisu bili

evidentirani prema vjerskoj pripadnosti.532 U sklopu Prosvjetnog odjela djelovao je Odsjek

za vjere na čijem je čelu bio don Andro Štambuk, katolički svećenik, član COZ-a. U

izvješćima Prosvjetnog odjela redovito se spominje i vjerski odsjek za kojega se u kratkim

crtama, u većini slučajeva, ponavljaju iste rečenice: "Vjeronauk se održava u školama

jedanput sedmično. Vjerski obredi se obavljaju redovito. Smetnje u obavljanju vjerskih

obreda nema".533 Budući da se eksplicitno ističe kako "smetnja nema" u obavljanju obreda,

izgleda kao je postojala opasnost da ih bude ili se, pak, htjelo naglasiti kako oni koji su

protiv vršenja vjerskih funkcija u logorima nisu uspjeli u svojoj namjeri.

530 GOLDSTEIN, 2008., 287. 531 DASt, J.Z. 445, Izvješće sekretara COZ-a Mate Barbića. 532 DASt, Izvješće COZ-a od 10 .8.1944. 533 DASt, J.Z. 461, Izvješće Prosvjetnog odjela COZ-a za kolovoz 1944. god. i passim.

160

Zanimljivo je vidjeti kako se religijske prakse i blagdani pokušavaju pomiješati s

NOB-om i komunističkom ideologijom. S tim ciljem uzet će se nekoliko tekstova iz

"Našeg lista" koji su nastali povodom najvažnijih kršćanskih blagdana. Tako se za Uskrs

1944. na naslovnici pojavio članak u kojem, među ostalim, stoji: "Sutra je Uskrs. Četvrti

neobični Uskrs. Na Uskrs 1941. nad naša se ognjišta nadvila jeza… I sutra četvrtog

krvavog Uskrsa, padat će žrtve zemljom Jugoslavijom. Pucat će puške partizanske. Donijet

će život puške ubojite, Uskrs će donijeti. Pravi, svijetli Uskrs".534 Za pravoslavni Božić

početkom 1945. god. u "Našem listu" objavljen je tekst pod naslovom "Četvrti Božić" u

kojem stoji: "I četvrti dočekujem u krvi, pretrpili smo i spremni smo podnijeti još mnogo.

Tri godine mjesto Božićnog badnjaka, gorili su domovi naši. Tri Božića slavili smo u šumi,

u špiljama, protjerani, prognani… Krvnici su iskoristili vjeru Hristovu, zavadiše braću i u

propast ih htjedoše gurnuti. Istina nam je pukla pred očima, Titova zvijezda put nam je

obasjala. Brat mi je mio koje vjere bio, smrt fašizmu - bile su ideje, koje su nas kroz tri

Božića vodile, ideje koje su novi pravi narodni Božić rodile… Mi sigurno idemo ka Božiću

u slobodi. Tada će opet na ognjištima zasjati plamen Božićnog badnjaka, oko kojeg će

sjediti starci na koljenima zibajući unučad, djecu palih sinova svojih, pričati o junačkim

bitkama Titovih junaka, krvavim Božićima pretečama prvog slobodnog Božića".535 U

miješanju religijske tematike i dominantne ideologije, možda najupečatljiviji primjer je

gdje se Tito poistovjećuje sa zvijezdom koja obasjava put, aludirajući na zvijezdu Danicu

koja je obasjavala put kraljevima pri dolasku u Betlehem. Također, evidentno je da se kroz

religijske blagdane pokušava eliminirati "zavađenost" hrvatskog i srpskog naroda koja je

rezultat djelovanja ustaškog i četničkog pokreta tijekom rata. Iz ovih primjera, čini se, da je

vjerski život služio kao kohezijski čimbenik između stanovnika logora, a također je

simbolizirao nastavak životnih ciklusa izvan poznatog domaćeg teritorija.

S obzirom na udio vjerske denominacije stanovništva logora, najrasprostranjeniji su

bili obredi i običaji Katoličke crkve. Prilikom polazaka zbjegova u Italiju s njima je

krenulo nekoliko svećenika i redovnika, većinom pripadnika Hvarsko-bračko-viške

biskupije, s čijeg je područja najviše stanovnika krenulo u zbjeg.536 Ostalo je zabilježeno

da su u zbjegu djelovali već spomenuti don Andro Štambuk, zatim don Ivan Moškatelo,

don Toma Moškatelo, don Niko Ivanović, don Niko Bogdanić i don Juraj Burić. U sklopu

534 DASt, J.Z. 523, Naš list, br. 58, 1. 535 DASt, J.Z. 523, Naš list, br. 327, 1. 536 Krajem studenog 1943. na konferenciji NOO-a za otok Hvar sudjelovao je hvarski biskup Miho Pušić s nekoliko svojih svećenika. Tom prilikom biskup Pušić je obećao lojalno držanje svećenika njegove biskupije prema NOP-u, pa i u slučaju ako se partizani povuku s otoka, što se i dogodilo. Usp. PETEŠIĆ, 1982., 217; GIZDIĆ, 1962., 807.

161

logora u El Shattu formirane su župe s crkvama koje su bile improviziranje u šatorima.537

Crkve su bile posvećene svecima - patronima, istim kojim su crkve bile posvećene u

pojedinom mjestu u domovini. Tako, ako je unutar jednog rajona, bila većina ljudi iz

jednog kraja, crkva bi se posvetila svecu koji se štovao upravo u tom mjestu ili kotaru. U

logoru I. bila je crkva Sv. Mihovila, u logoru II. crkva Sv. Jeronima, u logoru III. crkva Sv.

Josipa, za logor u El Khatatbi nije poznato ime patrona, a u Tolumbatu je bila crkva Sv.

Mihovila. Svaka crkva je imala svoj drveni oltar, a u jednoj je bio napravljen od kamena.

Na ulazu u crkve nalazili su se izrađeni portali, a unutrašnjost, kao i oprema, bili su

podložni onom što su svećenici sa sobom ponijeli u zbjeg. Također, u sklopu različitih

radionica, izrađivani su predmeti za upotrebu u crkvenim obredima, kao što su bili ferali,

kaleži, plitice i sl. Osnivanje župa potvrdio je biskup Port Saida Ange Marie Hiral, pod

čijom su se jurisdikcijom nalazili logori u El Shattu. Jednom prilikom biskup je posjetio

logor i u tri dana podijelio krizmu za 5.140 djece. "Naš list" prenosi da su ga dočekali

predsjednik i sekretar COZ-a, koji su prisustvovali obredu u crkvi logora I. Biskupu je bio

priređen ručak u zgradi NAFFI-ja na kojem su bili predstavnici Saveznika i narodne vlasti.

Tom prilikom biskup Hiral je izjavio kako je osjetio veliku duhovnu radost u logorima.538

U takvim prilikama u logorima se osjećala velika povezanost među izbjeglicama jer su ih

okolnosti proslava podsjećale na slične trenutka iz domovine.

Najveći vjerski događaj u logorima zbio se tijekom Velikog tjedna 1944. kada je

bila organizirana tradicionalna procesija "Za križem". Nakon što su izbjeglice s Hvara

doznale da su njemački okupatori zabranili održavanje procesije na Hvaru, odlučeno je da

se procesija, u znak neprekinutog stoljetnog trajanja, održi u El Shattu. Procesija se

odvijala u noći s Velikog četvrtka na Veliki petak kada su izbjeglice porijeklom iz pet

otočnih mjesta: Jelse, Pitava, Vrisnika, Svirača, Vrbanja i Vrboske krenuli u procesiju.

Njima su se pridružile i ostale izbjeglice iz logora.539 COZ je za potrebe procesije osigurao

sve uvjete, a ljudima je bilo preporučeno da se aktiviraju u procesiji ili da sudjeluju tako da

dočekuju procesiju na pojedinim postajama.540 Za potrebe procesije Rudolf Bunk je

naslikao oltar "Božjeg groba" koji je bio u crkvi Sv. Josipa.541

Djelovanje katoličkih svećenika u egipatskim logorima bilo je otežano zbog velikog

broja vjernika, nedostataka potpore domaćeg biskupa, kao i brojnih nevolja koje su

537 BOGDANIĆ, 1994., 27. 538 DASt, J.Z. 524, Naš list, br. 305, 4. 539 PAVIČIĆ, 2008., 55-57. 540 DASt, J.Z. 523, Naš list, br. 55, 4. 541 BOGDANIĆ, 1994., 33.

162

pritiskale narod. Svećenici su se našli u procjepu između narodne vlasti koja je inzistirala

da se oni izjasne kao "narodni svećenici" i Vatikana kojemu su bili vjerni.542 U takvim

okolnostima bilo je potrebno pristati na kompromise, ponekad zatvoriti uši, kada je riječ

komunista bila usmjerena protiv djelovanja pape i utjecaja Crkve na narod, sve u namjeri

kako bi mogli ostati među narodom i vršiti vjerske obrede.543 Posebno je zanimljiva

sudbina dvojice svećenika: don Andre Štambuka i don Nike Bogdanića. Don Andro

Štambuk, kao visokoobrazovana osoba, rimski doktor teologije, vršio je visoke funkcije

unutar COZ-a. Izrazito je bio aktivan na prosvjetnom i kulturnom planu. Kao član COZ-a

često je surađivao sa Saveznicima, što je pomoglo članovima KP-a da se demantira

rašireno mišljenje Saveznika, kako se u NOB-u progone svećenici. U logoru je obavljao

službu svećeničkog dekana, pa se brinuo o drugim kolegama svećenicima.544 Među

dokumentacijom postoji i prijedlog da ga se odlikuje ordenom "Bratstvo i jedinstvo 2.

reda" zbog velikih zasluga za rad u logorima. Međutim, po završetku rata, nije htio prijeći

u stalež narodnih svećenika, kako su mu predlagali iz KP-a, već je ostao vjeran papi i svom

ordinariju, zbog čega je više puta bio na robiji. Izabran je za biskupa Hvarsko-bračko-viške

biskupije, a uskoro nakon toga, napali su ga mladi razbijači, najvjerojatnije članovi KP-a.

Nakon toga se povukao u potpuno izolaciju, a uskoro je, možda od posljedica batinanja,

umro u splitskoj bolnici.545

Druga zanimljiva ličnost, don Niko Bogdanić, mladi svećenik, bio je veliki

protivnik komunističkog pokreta. U vrijeme rata bio je na službi u Gdinju na Hvaru, gdje

se suprotstavljao i talijanskim okrutnostima, kao i kasnijim komunističkim metodama

rada.546 Na silu je odveden u zbjeg gdje je radio na pastoralnim aktivnostima u logoru II. u

El Shattu u sklopu župe Sv. Josipa. Početkom 1945. stradao je u prometnoj nesreći na pruzi

Port Taufiq - Suez, a sahranjen je na izbjegličkom groblju u El Shattu.547 Komunisti ga

542 DASt, J.Z. 525, Naš list, br. 48, 2. Članak "Svećenici u našoj borbi" donosi podatke kako je mnogo pravoslavnih svećenika dalo potporu NOB-u, a također se i broj katoličkih, svakim danom povećava. 543 Tako se na skupovima i predavanjima narodu često govorilo protiv Vatikana i pape, a svećenstvo se optuživalo da potpomaže reakciju. Za nadbiskupa Stepinca u domovini se jednom prilikom na predavanju govorilo da je glavni oslonac reakcije u zemlji, jer je poslao pastirsko pismo u kojem je tražio da svećenici ostanu vjerni papi. Usp. DASt, J.Z. 142, Zapisnik sjednice članova logorskog odbora JNOF-a od 26. 10. 1945. 544 HDAZg, HR-HDA-1663-3, KP 342/8. U ovom fondu KP-a nalazi se pismo don Andre Štambuka hvarsko-bračko-viškom biskupu Mihi Pušiću od 5. 11. 1944. U pismu don Andro izvješćuje biskupa o stanju među svećenicima i narodom u logoru. Zanimljivo je da se pismo nalazi u fondu KP-a, što implicira da pismo nije nikada stiglo do biskupa, ili mu je poslan prijepis, a također da je cenzura redovito pratila njegovu korespondenciju. 545 BEZINA, 2000., 123-124. 546 BEZINA, 2000., 459-461. 547 BOGDANIĆ, 1994., 27-31.

163

nisu nikako prihvaćali jer je bio otvoren i znao je ukazati na sve negativnosti koje su

izlazile na površinu u logorima.

Oko dvije tisuće pravoslavnih vjernika, većinom Srba iz Bukovice i Like, nisu

imali svog svećenika u logoru. Za njih je vjersku službu obavljao grčki pravoslavni

svećenik koji je dolazio iz obližnjeg grčkog logora. Krajem 1944. logor je posjetio vijećnik

AVNOJ-a, Blažo Marković koji je bio i potpukovnik NOVJ-a, kao i pravoslavni svećenik.

Prilikom posjeta na improviziranom oltaru na otvorenom, vjerske obrede za poginule borce

NOB-a održali su Blažo Marković i don Andro Štambuk.548 Blažo Marković je, kao

vijećnik AVNOJ-a, sudjelovao u radu Izvršnog odbora JNOF-a, uputivši pozdravni govor

u kojem je iskazao podršku narodu u zbjegu, pozdravivši okupljene u ime AVNOJ-a.

Mala skupina od 122 Židova, koja je čekala imigracijske dozvole za prelazak na

teritorij Palestine,549 također je imala svoje vjerske obrede u El Shattu. Vršili su redovito

svoje obrede pod vodstvom kantora Leona Altarca, a povremeno je logore posjećivao

rabin. Mala grupica starokatolika također je imala svog svećenika iz Bogomolja na Hvaru.

Bio je to Juraj-Ivo Barbarić koji je vršio obrede na narodnom jeziku. Kao katolički župnik

1915. istupio je iz Katoličke crkve i pridružio se Starokatoličkoj crkvi, osnovavši župu

1924. u Bogomolju na Hvaru.550 Muslimanski vjernici svoje su vjerske obrede mogli

obavljati bez smetnje zahvaljujući činjenici da je Egipat bio dominantno muslimanska

zemlja.

548 DASt, J.Z. 524, Naš list, br. 403, 3-4. 549 TNA, FO 371/42767, W 4138. 550 KATALOG, 2007., 65-66.

164

6.10. Zdravstvo

U okolnostima kakve su postojale od polaska zbjegova pa tijekom cjelokupnog

boravka u Egiptu zdravstvene prilike čine posebnu dionicu ove povijesti. Već prethodno je

navedeno kako su zdravstvene okolnosti bile izrazito teške prilikom prijevoza izbjeglica za

Italiju i Egipat. Isto tako, u Italiji su zdravstvene prilike bile loše, kako zbog brojnih

ranjenika s fronti, koji su smještani po savezničkim bolnicama, tako i zbog općeg stanja

izbjeglica, ponajviše djece, od kojih su brojni umrli. U takvim okolnostima zdravstvene

neprilike pratile su zbjegove i u Egiptu.

Da bi se uočili svi čimbenici općeg zdravstvenog stanja, potrebno je usporediti

okoliš u kojem su izbjeglice bile smještene u odnosu na domaći prostor. Zatim je potrebno

prikazati higijenske navike pojedinaca i skupina koje su utjecale na zdravstveno stanje i

pojave bolesti. Na kraju će se prikazati pojave pojedinih bolesti, organizaciju zdravstvene

službe i rezultate liječenja.

*

U povijesti ljudskog društva zabilježene su brojne prilike ljudskog utjecaja na

okoliš. Također, evidentan je i povratni odnos, tj. utjecaj okoliša na čovjeka.551 Čovjekova

determiniranost okolišem manifestira se na različitim stupnjevima djelovanja, od

mentaliteta do fizičke konstitucije. Odrastanje u jednom okruženju dovodi do

prilagođavanja uvjetima tog okoliša, što podrazumijeva utjecaje klimatskih i geografskih

odrednica. To prilagođavanje je cjeloživotni proces koji oblikuje čovjeka na svim

razinama. U takvim okolnostima premještaj pojedinca iz njegovog prirodnog okoliša

ostavlja posljedice na mentalno, zdravstveno i društveno stanje.

Karakterističnu mediteranska klimu koja je prevladavala u domovini, izbjeglice su

zamijenile za suhu pustinjsku klimu. Isto tako, krški, planinski i morski okoliš zamijenjen

je sivo-žutom bojom pustinjskog pijeska koji se prostirao svugdje oko logora, osim prema

zapadu gdje se nalazio Sueski kanal. Uz to, urbani okoliš Splita, komunalno okružje

dalmatinskih otoka, pitoma sela Makarskog primorja, zamijenjena su za šatorska naselja u

pijesku. U novom okruženju, daleko od rodnog kraja, s pitanjem hoće li se ikada vratiti,

mentalni sklop izbjeglica poprima drugačija obilježja, unutar čega se pogoršava

zdravstveno stanje.

551 DELORT - WALTER, 2002., passim.

165

Pustinja je okoliš koji ima vrlo nisku razinu oborina, s dnevnim i sezonskim

izmjenama temperature, tako da se danju temperatura popne do 45° C, a noću se spusti

prema 0° C. Zdravstveni odjel COZ-a vršio je mjerenje dnevne temperature u hladu 1944.

između travnja i srpnja kada je zabilježena prosječna dnevna temperatura od 38° C, dok su

dnevne vrijednosti rasle do 42° C, što je zabilježeno u srpnju. Slične vrijednosti zabilježene

su i 1945. god. kada je prosječna dnevna temperatura mjerena u hladu iznosila 37° C, a

najveća zabilježena temperatura od 42° C bila je 10. srpnja i 16. kolovoza 1945. god.552

Noćne temperature nisu mjerene, međutim u više izvješća ostalo je zabilježeno da je

temperatura padala ispod 10° C. Dnevne temperature, zbog nedostatka vlage, izazivaju

drugačiji osjet vrućine koji je teže podnošljiv nego kod sličnih temperatura u Dalmaciji.

Također, potrebno je naglasiti da visoke ljetne temperature u Egiptu traju od travnja do

studenog, a zatim slijedi blaga zima kada je prosječna dnevna temperatura oko 20° C.

Specifičnost ovog prostora je i pustinjski vjetar "ghibli" koji je zbjegovima

pričinjavao veliki problem. Ghibli je vrući, suhi južno-jugoistočni pustinjski vjetar koji sa

sobom nosi pijesak koji ispunjava sve pore na čovjekovom tijelu, posebice oči, zasipa

prašinom šatore i stvara probleme dišnog sustava. Vjetar toliko intenzivno nosi prašinu da

se umanji dnevna svjetlost pa se dobije dojam naglog zamračenja što je ostavljalo

psihološki efekt na izbjeglice.553 U takvim okolnostima dogodila se potpuna preobrazba

svakodnevnog života koja je ostavila trag na, ionako krhkoj, zdravstvenoj konstituciji

izbjeglica.

*

Odmah po dolasku, COZ je pristupio osnivanju Zdravstvenog odjela koji se dijelio

na Higijenski i Sanitetski odsjek. Na čelu Odjela bio je dr. Milivoj Visković koji je vodio i

Sanitetski odsjek, dok je prof. Frano Bulić vodio Higijenski odsjek.554 Od početka 1945.

vodstvo Odjela preuzima dr. Ivo Mariani, a Sanitetski odsjek vodi Miroslav Aleksić.555

Nakon odlaska prof. Frane Bulića i Miroslava Aleksića, Higijenski odjel preuzet će Ivo

Ivelja, a Sanitetski odsjek dr. Ivo Mariani koji je i dalje vodio Zdravstveni odjel. U takvom

sastavu Zdravstveni odjel djeluje do kraja repatrijacije.556

Budući da je zdravstveno stanje u logorima bilo od velike važnosti Saveznicima

formiran je Sanitetski odsjek MERRA-e, kasnije UNRRA-e, kojeg je vodio brigadir

552 DASt, J.Z. 446, Temperatura godine 1944. i 1945. god. u hladu El Shattske pustinje. 553 SRHOJ, 2005., 113-114; NIŽETIĆ, 2007., 114-115. 554 DASt, J.Z. 469, Izvješće Zdravstvenog odjela COZ-a za mjesec kolovoz 1944. god. 555 DASt, J.Z. 469, Izvješće Zdravstvenog odjela za mjesec veljaču 1945. god. 556 DASt, J.Z. 469, Izvješće Zdravstvenog odjela za mjesec siječanj 1946. god.

166

Wright, koji je organizirao sanitet u logorima hrvatskih izbjeglica. Voditelj saniteta u El

Shattu bio je dr. Fyndleon, u El Khatatbi dr. Eliott, a higijenskom službom upravljao je dr.

Duff.557 Imenovanjem svojih ljudi na čelo sanitetskih i higijenskih službi Saveznici su

pokazali da im je stalo do održavanja općeg zdravstvenog stanja u logorima.

Unutar Higijenskog odsjeka djelovale su službe koje su se brinule o higijenskim

standardima u logorima, prosvjećivale izbjeglice o svakodnevnoj potrebi održavanja

čistoće tijela, hrane i šatora. Higijenska služba djelovala je na svim razinama logora, a

zadaće su se kretali od preventive do protuepidemijskih mjera. U svakom logoru i rajonu

postojale su higijenske službe koje je vodio bolničar - higijeničar, a u rad su se uključivali

aktivisti AFŽ-a, USAOJ-a i Crvenog križa. Na takav način pokušavalo se doprijeti do

svakog pojedinca objašnjavajuću važnost osobne higijene, čistoću namirnica i vode za

piće.

Prethodno je istaknuto kako su održavana predavanja iz područja higijene na svim

razinama. U školama je higijena bila dio nastavnog plana i programa, a na pučkim

sveučilištima i narodnim zborovima učestalo se drže predavanja i demonstracije

održavanja higijenskih navika pod egidom zdravijeg života. Takvim navikama pripisivao

se pojam napretka i višeg stupnja razvoja što je bilo u skladu sa socijalističkim duhom.558

U izvješćima se često ističe da sve izbjeglice ne pristupaju na isti način osobnoj higijeni,

pri čemu se navodi kako su primorci tu temeljitiji, dok "oni iz unutrašnjosti" nemaju

higijenskih navika i vrlo ih je teško "preodgajati". Iz tih razloga ponekad su se higijenske

mjere prisilno provodile. Mjere su podrazumijevale inspekcije šatora, provjeravanje vrši li

se redovita promjena posteljine i donjeg rublja, prisilna upotreba kupatila ili držanje

pojedinaca u improviziranoj karanteni sve dok ne pristanu na kupanje. Bili su organizirani

tzv. tjedne higijenske smotre u kojima su se provodile intenzivnije kontrole.559 Takve

akcije su se prethodno najavile putem zidnih novina, pa bi to preventivno djelovalo na

pojedince koji bi onda pristupili održavanju higijene.

Pored prosvjećivanja naroda, Higijenski odsjek se brinuo protiv najezda muha i

štakora koji su se periodički pojavljivali. Budući da su ti nametnici prenosioci zaraznih

bolesti razvijena je snažna propagandna aktivnost u obliku plakata i zidnih novina na

kojima se upozoravalo na štetočine, a provodile su se i akcije na njihovom uklanjanju.

Akcije su bile uspješne, međutim zbog periodičnih kretanja muha, uzrokovanih

557 DASt, J.Z. 510, Organizacija sanitetske službe Saveznika od 23. 5. 1944. god. 558 DASt, J.Z. 469, Izvješće Zdravstvenog odjela COZ-a za mjesec svibanj 1944. god. 559 PLENČA, 1967., 466.

167

premještanjem sanitarnih čvorova, one bi se učestalo vraćale. Tada bi se pristupilo novim

akcijama na njihovom eliminiranju. U logoru su se povremeno pojavljivali i komarci, tipa

anofeles, koji su bili nosioci malarije. Saveznici su organizirali antimalarične tečajeve koje

su pohađali predstavnici Higijenskih odjela iz svakog logora.560

*

Problemi s kojima se borio Sanitetski odsjek bili su dosta teži. Utjecaj ratnih

okolnosti, napuštanje vlastitih domova, transport u neodgovarajućim uvjetima,

neizvjesnost na putu i drugo, sve su to bili čimbenici koji su se odražavali na zdravstveno

stanje izbjeglica. U takvim okolnostima imunitet pada, javljaju se psihološke smetnje i sve

to utječe na čovjekovu izdržljivost. Rezultat toga pojava je različitih zaraznih bolesti,

akutne upale kod kroničnih bolesnika, kao i različite psihičke smetnje. Nedostatak domaćih

liječnika i medicinskog osoblja jako se osjećao. Još pri polascima za Egipat, Saveznici su

inzistirali da se uputi što više medicinskog osoblja, čemu se nije moglo udovoljiti,

prvenstveno zbog nedostatka kadrova, kao i njihove zauzetosti na fronti u Jugoslaviji. U

prvoj godini boravka u Egiptu djelovala su samo tri domaća liječnika, pored spomenutog

dr. Viskovića, koji je vodio Zdravstveni odjel COZ-a, djelovali su još dr. Feldman i dr.

Pansini. Od siječnja 1945. Viskovića je zamijenio dr. Mariani, satnik NOVJ-a, koji će

ostati do kraja repatrijacije glavni liječnik u zbjegu.

Spomenuti saveznički liječnici bili su većinom vojno osoblje koje je bilo

nenaviknuto raditi s civilima, a također i liječiti "civilne bolesti", pa je njihov rad bio često

površan u nedostatku volje i ljubavi prema pacijentima.561 Među savezničkim liječnicima

djelovao je dr. Almuslino koji je prije rata vodio dječju bolnicu u Beču, a kako je bio rođen

u Sarajevu poznavao je jezik, pa mu je to olakšavalo kontakt s pacijentima, posebice s

djecom za koju je iskazivao posebnu brigu. Saveznici su obećali da će iz Palestine doći

dodatni broj liječnika što je nakon dužeg vremena ostvareno, pa se broj liječnika povećao,

međutim, i dalje, nedovoljno za potrebe svih logora.

Jezičina barijera koja je postojala između liječnika i pacijenata bila je često izvor

problema, jer su prevodioci znali improvizirati i krivo interpretirati pojedine savjete.

Također, to je onemogućavalo razvoj povjerenja na relaciji liječnik-pacijent, što je izrazito

važan čimbenik u takvim situacijama. Konzervativne izbjeglice znale su odbijati svlačenje

i pregledavanje, a poneki su u potpunosti odbijali savezničke liječnike. Osim nedostatka

560 DASt, J.Z. 469, Izvješće Zdravstvenog odjela COZ-a za mjesec kolovoz 1944. god. 561 DASt, J.Z. 469, Izvješće o zdravstvenom stanju jugoslavenskog zbjega na Bliskom istoku u godini 1944., 2.

168

liječnika, osjećao se nedostatak i pomoćnog medicinskog osoblja. Ta se situacija rješavala

na takav način da su se angažirale nestručne osobe iz zbjega, koje su prolazile tečajeve za

osposobljavanje u medicinskom radu. Najviše je tečajeva bilo organizirano za medicinske

sestre i ostalo pomoćno osoblje kao što su laboranti, higijeničari, farmaceuti i sl. Već u

kolovozu 1944. u izvješću Zdravstvenog odjela navodi se da je situacija u pogledu

pomoćnog osoblja zadovoljavajuća.562

Ovisnost o savezničkoj pomoći nije postojala samo zbog liječnika i drugog

medicinskog osoblja, već se ta pomoć protezala na osnivanje bolnica, klinika i ambulanti u

logorima, kao i na slanje pojedinih teških pacijenata u egipatske bolnice. Također,

opremanje bolnica i ostalih ustanova s medicinskom opremom i lijekovima u potpunosti je

ovisilo o izvanlogorskoj pomoći. U takvoj situaciji, pored Saveznika, veliku ulogu odigrala

je UNRRA, kao i međunarodni Crveni križ. Pored lijekova, UNRRA i Crveni križ,

logorskim bolnicama dostavljali su posteljinu, invalidska pomagala, različite vrste

protetike, sredstva za previjanje, laboratorijsku opremu i sl. Crveni križ je djelovao kao

jugoslavenska organizacija za potrebe zbjega, sa sjedištem u Kairu. Pored materijalne

pomoći, često bi se dostavljala novčana sredstva od kojih bi se kupovale potrepštine, ne

samo za zdravstvene, već i za ostale potrebe zbjega.563

Za sve logore organizirana je glavna bolnica u El Shattu i El Khatatbi. To su bile

bolnice s više odjela i kapacitetom preko 600 kreveta, u kojima se vršio prihvat svih

pacijenata iz zbjegova. Formiranje glavne bolnice u El Shattu bio je dugotrajni i mukotrpni

proces za koji je bila potrebna godina dana rada. U početku je kapacitet bio vrlo nizak,

samo 60 kreveta, a u studenom 1944. taj se kapacitet ustalio na 400 kreveta od čega se 60

kreveta nalazilo u zidanoj zgradi. Djelovali su sljedeći odjeli: ženski, muški, dječji za

interne slučajeve, rodilište, odjel za zarazne bolesti i tuberkulozu. U planu je bilo

formiranje odjela za malu kirurgiju, kožne i očne bolesti. Za veće kirurške zahvate koristila

se saveznička Vojna bolnica u Suezu, gdje je uvijek boravio između 60 i 70 bolesnika.

Duševni bolesnici slali su se u vojnu bolnicu kod Beiruta u Siriji. Za potrebe logora u

Tolumbatu formirana je prihvatna bolnica, dok su se teži pacijenti slali u aleksandijske

bolnice.564

U logorima su bile podignute poliklinike za liječenje svraba, te male bolnice od 25

kreveta što se improviziralo spajanjem više šatora. Ako liječenje ne bi uspjelo, pacijente bi

562 DASt, J.Z. 469, Izvješće Zdravstvenog odjela COZ-a za mjesec kolovoz 1944. god. 563 DASt, J.Z. 506, Spisi Crvenog križa u zbjegu i u Kairu, passim. 564 DASt, J.Z. 469, Izvješće Zdravstvenog odjela COZ-a za mjesec studeni 1944. god.

169

se upućivalo u logorske bolnice. Također su organizirane dječje poliklinike za djecu do tri

godine, a u njima bi se obavljali porodi, kupanje djece i dojenje. Mladim majkama su se

davali savjeti u vezi odgoja i pravilne higijenske skrbi oko djece. U svakom logoru

djelovale su dvije do tri dnevne ambulante u kojima su se vršili svi mogući pregledi,

previjanja, lakše operacije, ispiranje očiju i ušiju, podjela lijekova i ostalo. Kroz liječničke

preglede dnevno je prolazilo 3% ukupne populacije zbjega, 10% ih je dnevno dolazilo

zbog različitih lijekova, previjanja, savjeta i sličnih poslova.565 Zbog tako velikog broja

dnevnih posjeta bila je potrebna strpljivost kako medicinskog osoblja tako i pacijenata, jer

se dugo čekalo na potrebne medicinske zahvate, pa su sagrađene i posebne čekaonice da bi

se izbjegla gužva u ambulantnim prostorijama. S vremenom se pristupilo stvaranju kartona

i zajedničke kartoteke u kojima su se vodile evidencije o pacijentima. Za potrebe

nepokretnih bolesnika bila je organizirana sanitetska služba, koja ih je kamionima

prevozila do bolnica ili ambulanti, a ponekad su liječnici išli u šatorske posjete. U

pojedinim logorima i rajonima postojale su male sanitetske službe čije je djelovanje bilo

vrlo skučeno zbog nepostojana formalnog medicinskog obrazovanja.

*

Prilikom dolaska izbjeglica iz Italije u El Shatt ljudi su, kada bi prvi put ugledali

šatore u pijesku i nekoliko zidanih zgrada, prolazili kroz pravi šok. Raširili bi se sjedeći po

podu s razbacanom prtljagom, prljavi, puni ušiju i svraba, čekajući na dezinfekciju rublja i

prvo kupanje. Bilo je predviđeno da se u 12 sati na takav način procesuira cijeli zbjeg od

četiri tisuće ljudi što je bilo nemoguće, pa bi se događalo da neki preskoče ovaj

postupak.566 Uslijedio je tada razmještaj po šatorima, koji su zamijenili tipične kamene

dalmatinske kuće u kojima su ljudi cijeli život boravili. Neki su se brzo prilagodili novim

okolnostima, a drugi, ponajviše stariji, u potpunosti su odbijali prihvatiti nastalu situaciju.

U tim uvjetima povlačili su se u sebe, dnevne aktivnosti svodili na minimum, u očekivanju

da se situacija izmijeni. Naravno, mnogi su bili bez nade da će se ikada vratiti u domovinu.

Takva situaciji ostavljala je posljedice na zdravstvenom planu. Odmah po dolasku

prvih zbjegova, u veljači 1944. god., izbila je epidemija influence, hripavca, zaušnjaka i

svraba. Zbog profilaktične vakcinacije, koju su svi primali pri dolasku, većini izbjeglica

porasla je temperatura. U takvim okolnostima u svakom šatoru barem je jedna osoba ležala

u temperaturi, a u nekima i svi. Velika oscilacija dnevno-noćne vanjske temperature

565 DASt, J.Z. 469, Izvješće o zdravstvenom stanju jugoslavenskog zbjega na Bliskom istoku u godini 1944., 2. 566 DASt, J.Z. 469, Izvješće o zdravstvenom stanju jugoslavenskog zbjega na Bliskom istoku u godini 1944., 1.

170

dodatno je pogoršala stanje, tako da su se visoke tjelesne temperature zadržavale po 12

dana. U takvim okolnosti dolazilo je do komplikacija koje su rezultirale upalama pluća,

koje su učestalo vodile do smrti. U ožujku nastavila se slična situacija. Epidemija influence

je i dalje harala, a pojavljivale su se i teže komplikacije kod hripavca. Učestalo kašljanje

deralo je dušnik, koji bi se s vremenom razderao, tako da je dolazilo do smrtnih posljedica.

Dr. Almuslino ustvrdio je kako nikada u životu nije vidio takvu epidemiju hripavca.567

U travnju i svibnju 1944. stanje se donekle poboljšalo. Smanjena je epidemija

influence i hripavca, kao i ostalih zaraznih bolesti. Međutim zdravstveno stanje djece ispod

tri godine postalo je zabrinjavajuće. Uslijed nadolaska ljetnog vremena, naglih povećanja

vanjskih temperatura i neadekvatne prehrane za djecu, pojavile su se upale pluća, dijareje,

a u El Shattu je došlo do velike epidemije ospica.568 Već u lipnju 1944. god., u izvješću

Zdravstvenog odjela stoji kako je "mortalitet djece do tri godine upravo zabrinjavajući".569

U lipnju je zabilježeno 123 umrle djece do desete godine života.570 Zbog toga je kod

Saveznika i UNRRA-e, preko bojnika Mate Jakšića, povedena inicijativa da se djecu

prebaci na prostor gdje su klimatske prilike povoljnije, i gdje ne bi dolazilo do ovakvih

pojava ospica. Međutim, premještaj u Tolumbat, koji je izabran za smještaj bolesne djece,

započeo je tek u kolovozu i potrajao sve do listopada.571

Tijekom ljeta 1944. epidemija ospica zaustavljena je u logorima II. i IV., a drugim

logorima bilo je još pojedinačnih slučajeva. Pored ospica, među djecom širi se

konjunktivitis, upala očne spojnice,572 koja se širila zbog utjecaja pijeska, prilikom čega su

djeca rukicama trljala oči. Od ostalih bolesti zabilježena su tuberkuloza, trbušni tifus,

šarlah, rubela i različite vrste kožnih oboljenja zbog utjecaja jakog sunca.573 Do kraja

godine zdravstvena situacija se poboljšala, ali je i dalje bilo povremenih slučajeva ospica,

kao i drugih bolesti koje su imale smrtne posljedice. Zaključno sa 15. prosincem 1944.

zabilježeno je 589 smrtnih slučajeva u logorima. Prema životnoj dobi do 1. godine života

umrlo je 147 djece, između 1. i 2. godine 118, između 2. i 3. godine 65, između 3. i 5.

567 DASt, J.Z. 469, Izvješće o zdravstvenom stanju jugoslavenskog zbjega na Bliskom istoku u godini 1944., 1. 568 Ospice ili morbili spadaju među najteže dječje virusne bolesti. Šire se kihanjem, a manifestiraju izbijanjem osipa, visokom temperaturom koja dovodi do upale pluća i encefalitisa. Dok je danas ta bolest rijetka zahvaljujući vakcinaciji, u vrijeme Drugog svjetskog rata bila je izrazito raširena. Usp. MARCOVITCH, 2005., 127. 569 DASt, J.Z. 469, Izvješće zdravstvenog odjela COZ-a za mjesec lipanj 1944. god. 570 DASt, J.Z. 469, Umrli i rođeni u čitavom jug. zbjegu od dolaska 3. 2. do 31. 7. 1944. god. 571 DASt, J.Z. 469, Dopis COZ-a dr. Milivoju Viskoviću, pročelniku Zdravstvenog odjela od 12. 8. 1944. u kojom ga obavještava da će prva skupina djece za Tolumbat biti otpremljena 24. 8. 1944. 572 MARCOVITCH, 2005., 261. 573 DASt, J.Z. 469, Tablica rada logorskih ambulanti za vrijeme tromjesečnog takmičenja, bez naznake datuma.

171

godine 44, između 5. i 10. godine 35 i između 10. i 20. godine umrlo je 31 dijete. Kod

starijih, između 20. i 40. godine života umrla su 32 čovjeka, između 40. i 60. godine umrlo

je 40, a preko 60. godine umrlo je 77 ljudi.574

Tijekom 1945. god. zdravstvena situacija bitno se poboljšala. I dalje su izbijale

povremene epidemije ospica, influence, slučajevi tuberkuloze kao i ostalih bolesti.575 Rad

ambulanti i poliklinika i dalje je bio intenzivan. U veljači 1945. zabilježeno je skoro 15

tisuća liječničkih pregleda.576 U 1945. god. zabilježena su 104 smrtna slučaja. Prema

životnoj dobi do 1. godine života umrlo je 24 djece, od 1. do 10. godine 16 djece, od 10. do

20. godine 8 djece, a kod odraslih, između 20. i 60. godine zabilježeno je 28 smrtnih

slučajeva, kod onih preko 60 godina broj smrti je također bio 28.577

Ovakvo stanje posljedica je repatrijacija koje su uslijedile tijekom 1945. god.

Repatrijacije su imale dvostruko značenje za Zdravstveni odjel COZ-a. Zahvaljujući njima,

smanjivao se broj ljudi u logorima, posebice onih najbolesnijih, pa je posla oko njege i

primanja pacijenata bilo sve manje. Međutim, zbog pravila repatrijacijskog procesa, prema

kojima su prioritet imali oni s težim bolestima, medicinsko osoblje dobilo je dodatnog

posla u procjenjivanju tko ima prioritet ukrcati se na sljedeći brod za domovinu.578 Kako je

većina htjela što prije napustiti logore, posao liječnika i pomoćnog osoblja, znatno se

zakomplicirao. Među onima koji su dolazili na pregled, bilo ih je koji su bili zdravi, ali su

inzistirali da ih se obilježi kao bolesne. Situacija je bila vrlo nezgodna za liječnike, pa je

bilo i slučajeva kada je trebala intervenirati partizanska straža.

*

Međutim, zahvaljujući repatrijacijskim pregledima i određivanju prioriteta polaska

za domovinu, može se nešto više kazati o ukupnom zdravstvenom stanju izbjeglica, i

napose, o psihičkom stanju, koje nije bilo uključeno u redovita mjesečna izvješća, iz

razloga što su se takvi pacijenti slali u bolnice izvan logora. Prije polaska za domovinu

svaki je sudionik zbjega trebao obaviti dva liječnička pregleda. Pri prvom vršila se

vakcinacija, a pri drugom provjeravalo se opće zdravstveno stanje sa ciljem stvaranja liste

prioriteta.579 Liste su sastavljene na takav način da se unosilo ime i prezime, registarski

broj izbjeglice, i logorska adresa (logor, rajon, šator). U rubrici "nalaz bolesti" za 90%

574 DASt, J.Z. 469, Izvješće o zdravstvenom stanju jugoslavenskog zbjega na Bliskom istoku u godini 1944., 2. 575 DASt, J.Z. 469, Izvješće Zdravstvenog odjela COZ-a za mjesec travanj 1945. god. 576 DASt, J.Z. 469, Izvješće Zdravstvenog odjela COZ-a za mjesec veljaču 1945. god. 577 DASt, J.Z. 469, Godišnje izvješće zdravstvenog odjela COZ-a za 1945., 7. 578 O problemima i procesu repatrijacije vidjeti sljedeće poglavlje. 579 DASt, J.Z. 512, Opća uputstva u vezi repatrijacije, 7.

172

slučajeva navedene su varijante iste bolesti koja se zove neurastenija (neurastenija gravis,

histeroneurastenija, neurastenija srca).580 Suvremeni naziv te bolesti bio bi "kronični

sindrom umora".

U kontekstu situacije hrvatskih zbjegova u Egiptu s velikom sigurnošću može se

zaključiti da je uzrok neurastenije među izbjeglicama bio kombinacija nostalgije za rodnim

krajem i teških životnih prilika u logorima uzrokovanih klimatskim smetnjama. Organizam

ljudi nije se mogao naviknuti na nove uvjete života, a neki stariji odbijali su prihvatiti

sudbinu da su se našli tako daleko od rodnog praga. U takvim okolnostima događali su se

poremećaji na psihičkom i somatskom planu, organizam je kopnio od tuge za domovinom i

teških uvjeta života u logorima. Takvo stanje dovelo bi do neke akutne bolesti, od koje bi

se, zbog slabosti organizma, vrlo brzo umrlo. Iz tih razloga, liječnici su smatrali da je

jedini lijek takvog stanja što brži povratak u domovinu, u nadi da će se dogoditi pozitivna

promjena, i da će se pacijenti trgnuti iz opće letargije.

Pored neurastenije, pri polasku zabilježeno je nekoliko primjera živčanih bolesnika,

koji su isto tako imali prednost pri repatrijaciji. Za njih je bilo potrebno da se repatriraju

prije nastupa ljetnih žega 1945. god. jer su im one samo pogoršavale zdravstveno stanje.581

Među prioritetnim izbjeglicama bilo je i više slučajeva šizofrenije, epilepsije, histerije,

hipertonije, paranoje, kao i ostalih bolesti. Za sve njih se, povratak u domovinu, smatrao

pozitivnom terapijom.

***

Djelovanje hrvatskih zbjegova u Egiptu jedna je od fascinantnih dionica hrvatske

povijesti. Premda su izbjeglice u opasnosti napustile svoje domove, nisu prestali živjeti i

djelovati u egipatskim logorima. Život je bio obilježen političkom ideologijom

Komunističke partije koja je htjela prikazati unificiranost naroda i njegovu podršku

Narodnooslobodilačkoj borbi. Otpor rojalističkim snagama, koje su učestalo uz pomoć

Saveznika, pokušale narušiti kompaktnost zbjegova, pokazao se uspješnim, premda je

određeni broj ljudi otpao od zbjega. Bez pomoći MERRA-e i UNRRA-e život u egipatskoj

580 DASt, J.Z. 512, Knjiga pregledanih bolesnika u svrhu repatrijacije. Neurastenija je danas zastarjeli izraz za funkcionalni poremećaj psiho-organske prirode nepoznatog podrijetla. Simptomi neurastenije su psihički i fizički umor uzrokovan psihičkim i fizičkim aktivnostima koje uključuju bolove u mišićima, nedostatak sna, poremećeno raspoloženje i koncentraciju. Pojedini pacijenti osjećaju zujanje u ušima, znojenje i tahikardiju. Pacijenti ne pokazuju interes za svijet oko sebe, odbijaju redovitu prehranu i povlače se u sebe. Dolazi do opće slabosti organizma. Liječenje ove bolesti provodi se na takav način da se ukloni uzrok ovog stanja. Većina ljudi koji su imali neurasteniju pripadaju dobi od 40 godina pa na više, ali među njima je bilo i mlađih. Usp. MARCOVITCH, 2005., 137. 581 DASt, J.Z. 512, Dopis Zdravstvenog odjela COZ-a svim logorskim odborima od 23. 4. 1944.

173

pustinji bi bio nemoguć. Ove humanitarne organizacije, u suradnji sa Saveznicima,

opskrbljivale su zbjegove hranom, odjećom, obućom i ostalim potrebnim materijalom,

kojega su izbjeglice koristile na najbolji mogući način.

Na unutrašnjem planu logori su se razvili u prostore rada, prosvjete i kulture.

Odlaskom iz domovine život nije prestao, nego se samo prilagodio prostornim uvjetima

egipatske pustinje. Bilo je teško prilagoditi se novoj klimi uslijed čega su brojni umrli.

Međutim, oni koji su imali snage za život, iskoristili su svoje mogućnosti za rad. Unutar

logora radilo se s puno volje i snage kako bi se pokazala odlučnost za novi život, ali i nada

u povratak. Obrazovni sustav koji je svoje temelje dobio u Egiptu, kasnije će se

modificirati i primijeniti u oslobođenoj zemlji. Bogate kulturne i vjerske aktivnosti kojima

su se kratili trenutci do povratka u domovinu obilježili su dvogodišnji boravak hrvatskih

zbjegova u egipatskim logorima.

174

7. REPATRIJACIJA

Tijekom čitave 1944. god. zbjegovi su povremeno napuštali domovinu. Kada je u

rujnu 1944. god. posljednja skupina izbjeglica isplovila za Italiju, situacija na bojišnici

širom Jugoslavije razvijala se u prilog NOP-a. Vis, koji je bio odredišna točka za kretanje

izbjeglica prema Italiji, nekoliko mjeseci bio je i sjedište Vrhovnog štaba s Titom na

čelu.582 U rujnu, s tog otoka kreće protuofenziva prema srednjodalmatinskom otočju. 26.

divizija i Mornarica NOVJ-a, krenuli su u kontraofenzivu, zauzimajući jedan za drugim

srednjodalmatinsko otočje. Na Hvar je izvršeno iskrcavanje 8., na Brač 11., na Korčulu

14., a na poluotok Pelješac 15. rujna.583 Dubrovnik je oslobođen 18. listopada, a do kraja

mjeseca oslobođeni su svi otoci, pa su se partizanske postrojbe s poluotoka Pelješca

prebacile na područje Neuma gdje su porazili njemačku legionarsku diviziju 22. listopada

u bitci kod Vukovog klanca.584 U ovim napadima partizanske snage bile su potpomognute

savezničkim brodovima, topništvom i zrakoplovima. Paralelno s oslobađanjem otoka,

snage 8. korpusa vršile su operacije po kopnenom dijelu Dalmacije. Operacije su

podrazumijevale presijecanje prometnica, kao i osvajanje važnijih njemačkih točaka.

Uspjeh ovih operacija bio je izrazit jer se do kraja listopada zauzimaju sva veća naselja

unutrašnjosti, kao i primorski gradovi. Split je oslobođen 28. listopada, a do kraja mjeseca

partizanske postrojbe su ušle u Šibenik i Zadar. Početkom prosinca 1944., nakon teških

borbi, Nijemci su prepustili Knin, čime je oslobođenje Dalmacije dovršeno.585

Početak 1945. god. na području Jugoslavije obilježen je daljnjim operacijama na

partizanskom oslobođenju zemlje. Formirane su četiri vrlo jake grupacije vojnih snaga

Jugoslavenske armije koje vrše ratna djelovanja širom Jugoslavije.586 Njemačke postrojbe

pokušavaju održati prometnu vezu s Grčkom, preko Sarajeva i istočne Bosne, kako bi se

moglo provesti povlačenje njihovih snaga. Tijekom prva četiri mjeseca vode se borbe na

više mjesta u kojima njemačke trupe, u većini slučajeva, trpe gubitke, pa se nižu

oslobođenja većih naselja u koja ulaze partizanske snage. Početkom travnja postrojbe

Četvrte armije zauzimaju Hrvatsko primorje i Liku, a zatim je uslijedilo oslobađanje

kvarnerskog otočja, kao i riječke okolice. Snažnim prodorom partizanske su postrojbe 1.

svibnja ušle u Trst, usput osvojivši Goricu i Tržič, tako se našavši na rijeci Soči. Saveznici

582 TRGO, 1964., 19-35. 583 KVESIĆ, 1960., 697-703. 584 ANIĆ, 2005., 211. 585 GOLSTEIN, 2008., 346. 586 Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije preimenovana je u Jugoslavensku armiju 1. ožujka 1945. god.

175

su u Trst ušli dan poslije partizanskih postrojbi, te dolazi do spora u kojem je Tito popustio

pod izrazitom pritiskom Saveznika i SSSR-a, pa su partizani u lipnju napustili grad.587

Početkom svibnja oslobođena je Rijeka, a 8. su partizanske postrojbe ušle u Zagreb bez da

je itko pružao otpor.588

Oslobođenje zemlje značilo je uklanjanje prepreka za zbjegove da se vrate u

domovinu. I prije oslobođenja Dalmacije, manje grupe izbjeglica vraćale su se u

domovinu. Bile su to uvježbane omladinske postrojbe koje su se priključivale NOVJ-u,

osobe sa završenim medicinskim tečajevima kao i komunistički kadrovi potrebni za

partijski rad na formiranju organa nove vlasti na svim razinama. Štoviše, nakon

oslobođenja Dalmacije takvi skupni povratci probranih kadrova postat će učestali. Budući

da je južna Italija bila relativno blizu, rukovodeći kadar jednostavnije je fluktuirao na

relaciji Bari - istočna obala Jadrana. Pojedinci su se vraćali u Jugoslaviju, a njih je

zamjenjivao mlađi kadar, novačen iz SKOJ-a u Italiji ili u domovini. Slična situacija bila je

u Egiptu. Krajem studenog 1944. god. zrakoplovom iz Kaira za Bari su se vratili: Dušan

Arneri, Zoran i Zora Palčok, te Marin Franičević. Početkom 1945. vraćaju se Milivoj

Visković, Marija Lujak, Ivo Franetović, Milan Plosnić i Zvonko Bešker, svi odreda članovi

COZ-a.589 Nakon njihovog odlaska provodi se reorganizacija COZ-a, koji sada broji devet

članova. Prva veća skupina potrebnih kadrova, dobrovoljaca i bolničarki, ukupno 1.015

ljudi vratila se u domovinu 16. veljače 1945. s namjerom priključivanja NOVJ-u. Ostatak

ljudstva u zbjegu bio je podložan redovitoj repatrijaciji.

587 PLENČA, 1962., 398-403. 588 GOLDSTEIN, 2008., 347-349. 589 GIZDIĆ, 1964., 425. Marin Franičević će se kasnije vratiti u Egipat.

176

7.1. Repatrijacija iz Italije

Geografska blizina Dalmacije južnoj Italiji značila je jednostavniji i brži proces

repatrijacije. Ta je činjenica značila i dodatnu okolnost koja neće postojati u slučaju

Egipta. Naime, za repatrijaciju iz Italije nije bila potreba logistička pomoć Saveznika.

Pomorski promet između Italije i Dalmacije funkcionirao je od kraja 1943., a broj

parobroda s kojim je Mornarica NOVJ-a raspolagala omogućavao je transport oružja,

hrane i ostalog potrebnog materijala tijekom čitave 1944. god. Po oslobođenju četiri

dalmatinska obalna grada (Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika), kao i ukupne Dalmacije,

pristupilo se oformljavanju redovitog parobrodarskog prometa. Prvo je na redu bilo

potrebno povezati Split sa susjednim otočjem (Vis, Korčula), a zatim je uvedena linija

Split - Dubrovnik - Bari - Vis. U studenom 1944. dolazi do izmjena na linijama, pa se u

promet uključuju Hvar, Rogač na Šolti i Milna na Braču. Uslijedilo je povezivanje

splitskog područja sa Šibenikom i Zadrom. Parobrod je plovio na liniji Zadar - Biograd -

Šibenik - Split.590 Formiranje ovih linija, pored redovitih potreba, omogućavalo je

disperziju zbjegova nakon što bi se oni iz Italije, a kasnije i iz Egipta, prebacili u Split ili

bližu okolicu.

Proces repatrijacije sedam tisuća ljudi iz Italije zahtijevao je da se obave pripremne

radnje na obje obale Jadrana. U Italiji je bilo potrebno dopremiti izbjeglice iz logora do

Monopolija gdje je formirana otpremna stanica s koje bi se vršio ukrcaj na brodove.

Budući da se dan i sat isplovljavanja nije mogao točno predvidjeti, trebalo je osigurati

hranu i privremeni smještaj dok se čeka na ukrcaj na brod. Repatrijacija se događala u

kasnu jesen i zimu, pa su loša vremena onemogućavala da se uvijek može isploviti. Za

potrebe prihvata u Dalmaciji, COZ iz Italije trebao je dostaviti ONOO-u za Dalmaciju

informacije o broju osoba koje će po pojedinom transportu upućivati u domovinu,

distribuciju osoba prema mjestu podrijetla i osobne podatke kao što su ime i prezime, spol,

starost i zanimanje. Također, svaki odbor logora iz Italije trebao je imati pismenu potvrdu

o predmetima koje nose sa sobom u domovinu. Na takav način izbjegavale su se krađe i

stvaranje neugodne situacije u očima Saveznika. Pri otpremanju zbjega trebalo je pripaziti

da se ne priključe osobe koje su prethodno "otpale od zbjega, ne htijući dijeliti sudbinu

ostalog naroda", a svaka je skupina trebala imati rukovodioca koji će upravljati zbjegom do

prihvatne stanice u domovini.591 Međutim, bilo je dopušteno priključiti se onim osobama

590 TUDOR, 1986., 522. 591 DASt, J.Z. 520, Dopis ONOO-a za Dalmaciju COZ-u u Bari od 25. 10. 1944.

177

koje se nisu ogriješile o NOP, a podrijetlom su bile s prostora Jugoslavije. Tako će se s

jednim transportom u domovinu vratiti 500 Židova.

U dopisu, u kojem se instruira COZ kako otpremiti zbjegove za domovinu, stoji i

napomena kako ljude treba upozoriti na teško stanje po pitanju prehrane, kao i nikakve

mogućnosti pomoći u odjeći i obući. Situacija je bila izrazito teška na otocima, s kojih je

okupator tek mjesec dana prije bio istjeran. Ove informacije trebalo je predočiti svima koji

se vraćaju iz Italije kako bi se izbjegle dodatne komplikacije i šokovi.

Na istočnoj obali Jadrana pripreme oko prihvata ljudi bile su daleko veće. Plan je

bio da se po transportu maksimalno preveze dvije tisuće izbjeglica, kako bi se prihvat

mogao obaviti bez veće gužve. Za iskrcaj predviđale su se dvije alternative: Hvar ili

sjeverna splitska luka. Pri prihvatu ljudi bilo je potrebno dostaviti rasklopne tipizirane

barake u kojima bi ljudi čekali polazak broda ili kamiona za svoje mjestu. Zatim, bilo je

potrebno pripremiti odjeću, obuću, ležajeve, prekrivače, hranu i sredstva za osnovnu

higijenu (sapun, četkicu za zube s pastom). Uz to, predviđeno je formiranje ambulanti kako

bi se moglo intervenirati u slučaju potrebe, spriječiti prehlade, liječiti morsku bolest i

cijepiti protiv mogućih epidemija. Prilikom otpuštanja kući, svaki pojedinac trebao je

dobiti najnužniju opremu: odjeću, obuću, prekrivače, higijenske potrepštine, hranu za 10

dana, iglu i konac, pribor za jelo i žigice.592 Međutim, jedno su bile želje i planovi, a drugo

je bila stvarnost. Ovakve upute treba promatrati kroz prizmu stanja u Dalmaciji koja je u to

vrijeme bila osiromašena uslijed ratnih operacija, a kuće većine izbjeglica bile su

ispražnjene, opljačkane, porušene, a neke, još iz vremena talijanske okupacije, spaljene.

Kako je studeni mjesec u kojem se vrši berba maslina, prednost za povratak u

domovinu dobili su poljoprivrednici. General Poljanac iz Vojne misije u Bariju tražio je od

Saveznika da se uputi 1.500 poljoprivrednika s Hvara, Brača, Korčule, Dugog otoka i

Ugljana koji bi brali masline.593 Budući da je područje sjeverne Dalmacije (Benkovac,

Kistanje, Knin i Zadar) bilo i dalje vojno nesigurno, osobe iz ovih krajeva trebale su još

neko vrijeme ostati u Italiji. Isto se odnosilo i na pojedince iz Like, Korduna i Banije.594

Tako je prvenstvo povratka dobilo otočno stanovništvo i ono s područja Makarskog

primorja. Nakon drugog povratnog transporta bit će dopušten povratak i za stanovnike

Murtera i Žirja.

592 DASt, J.Z. 424, "Izveštaj po pitanju jugoslavenkih izbeglica u inostranstvu, podnosi sekretar Delegacije N.K.O.J. i predstavnik delegacije u pododboru 'F' Dušan Nikolić, 2." Datum na dokumentu je 31. 10. 1944. 593 TNA, WO 204/2872, FX 54423. 594 DASt, J.Z. 520, Dopis COZ-a iz Italije ONOO-u za Dalmaciju 20. 10. 1944.

178

Savezničko zapovjedništvo dalo je generalno dopuštenje na otpremanje izbjeglica

za Dalmaciju, međutim nisu točno utvrđeni termini povratka.595 Pošto je Vojna misija u

Bariju organizirala nekoliko prebacivanja u Dalmaciju bez da su Saveznici autorizirali

svaki transport pojedinačno, došlo je do manjeg nesporazuma, koji je ubrzo izglađen.596

Prvi organizirani povratak za Dalmaciju krenuo je 7. studenog 1944. iz Monopolija

parobrodom "Ljubljana". Na brodu su bile 672 osobe koje su boravile u zbjegu u Italiji.597

Parobrod je 8. studenog pristao u Komižu gdje se iskrcalo 66 osoba. U Korčuli se iskrcalo

410 osoba, od kojih je 295 bilo Korčulana, a ostali su pripadali kotaru Pelješac - Mljet. Na

Hvaru se iskrcalo 95, a u bračkoj Milni 101 osoba. Rukovodilac ove transportne skupine

bio je Josip Horvatić, koji je izvijestio nadležne kako su svi stigli "sretno i zdravo". U

istom dopisu ONOO-a za Dalmaciju ponavlja se upozorenje o nestašici hrane, kao i savjet

da se za kraj ostavi pučanstvo s kninskog i ličkog područja, zbog nesigurnosti koja je tamo

vladala. Drugi transport, također parobrodom "Ljubljana", s oko 500 osoba kojima je

rukovodio inženjer Josip Kodel, stigao je u Split 16. studenog, prethodno pristavši na Visu

i u bračkoj Milni. Iz Splita su izbjeglice bile proslijeđene svojim kućama. Na dopisu kojim

se izvještava COZ o prispijeću ove skupine pročelnik Socijalnog odjela ONOO-a Miloš

Žanko upozorava kako s prebacivanjem zbjegova ne treba žuriti jer je stanje u Dalmaciji

teško. Dodaje kako bi trebalo brodski prostor prvenstveno rezervirati za vojsku i hranu, a

da je "na posljednjem mjestu zbjeg jer - ponovno naglašavamo - stanje prehrane je vrlo

teško".598 Upravo iz ovog je vidljivo zašto su prvi transporti imali tako nizak broj ljudi.

Brodski kapaciteti su se prvenstveno koristili za prijevoz hrane. U navedenom drugom

transportu, pored ljudi, bilo je prebačeno više tona hrane, mahom krumpiri, kobasice,

tjestenina, riža i sl.599

Do kraja studenog 1944. bilo je vraćeno još oko tisuću osoba u tri navrata. Tako je

17. studenog upućeno 106, 27. studenog 426 i 28. studenog 472 osobe.600 U svim

transportima prioritet je i dalje bila hrana. Međutim, početkom prosinca pojačan je broj

izbjeglica po svakom transportu tako da je u tri navrata, 5., 6. i 7. prosinca upućeno oko

595 TNA, WO 207/2872, 310. 596 TNA, WO 207/2872, 383,7-2. 597 DASt, J.Z. 521, Dopis ONOO-a Dalmacije, Socijalni odjel, COZ-u u Italiju od 11. 11. 1944. Prema savezničkim podacima otplovilo je tom prilikom za Dalmaciju 670 osoba. Brojčani podaci u savezničkim i domaćim dokumentima često se znaju razlikovati. Usp. TNA, WO 204/2872, 7948. 598 DASt, J.Z. 521, Dopis ONOO-a Dalmacije, Socijalni odjel, COZ-u u Italiju od 16. 11. 1944. 599 DASt, J.Z. 520, Ivan Kodel piše Ivan Kreftu, članu COZ-a. Datum pisma je 14. 11. 1944. 600 TNA, WO 204/2872, 7948.

179

3.000 ljudi čime je broj repatriranih dosegao oko 5.000.601 Izbjeglice koje su ovim

transportima repatrirane pripadaju različitim kotarevima u Dalmaciji: Hvar, Brač, Vrgorac,

Metković, Trogir, Murter, Biograd, Split itd. Istodobno, dopremljene su i izbjeglice iz

Knina, Like, Korduna i Banije koje su se morale zadržati u Dalmaciji dok se ne oslobode

njihovi krajevi.602

Ovako ogroman priljev povratnika snažno je opteretio ONOO za Dalmaciju, pošto

su svi ljudi trebali biti privremeno smješteni, nahranjeni i zbrinuti do upućivanja u rodni

kraj. Zbog toga su prekinuti daljnji transporti iz Italije dok se ne oslobodi pritisak koji su

povratnici stvorili svojim brojem. Ostatak, od oko dvije tisuće ljudi prebacivan je u više

manjih plovidbi tijekom siječnja i veljače 1945. god. U izvorima se ne navode detalji o

broju i datumi prispijeća. Aktivnosti zbjega okončane su u Italiji 23. veljače 1945. kada je

organizirana svečanost s proslavom 27. godišnjice Crvene armije. Tom prilikom bile su

uručene nagrade savezničkim časnicima brigadiru Oldfieldu i satniku Bloomfieldu koji su

pokazali veliko razumijevanje i pomoć za zbjegove i njihov život u južnoj Italiji. Posljednji

transport kojim je iz Italije otišla radna skupina, isplovio je 6. ožujka 1945. god. Time je

talijanska dionica hrvatskih zbjegova bila okončana.603

*

Kako je prethodno istaknuto, na plovidbi prema Splitu parobrodi bi pristali u

lukama srednjodalmatinskih otoka, ako je bilo na brodu povratnika s tih područja. Za

većinu ostalih, odredišna luka Split značila je samo postaju do upućivanja prema vlastitom

mjestu. U Splitu je bilo velike gužve, posebice u prosincu kada su u tri transporta pristigli

brojni povratnici. Bili su smještani u zgradi Klasične gimnazije odakle su prvim linijama

odašiljani prema svojim mjestima. Izdana im je hrana za sedam dana i dvije deke, dok

ostale planirane pomoći nije bilo u dovoljnim količinama. Socijalni odjel gradskog NOO-a

Split organizirao je Komisiju za prihvat zbjega koja se brinula o smještaju, podjeli

sljedovanja hrane, kao i otpremi povratnika do konačne destinacije. Ta destinacija je, za

većinu, izazivala dvostruki osjećaj. Dok je bilo ugodno napokon se vratiti svome domu, na

drugoj strani bilo je teško vidjeti u kakvom je stanju taj dom bio. Na poslovima oko

zbrinjavanja povratnika iz Italije, Komisija za prihvat zbjega samo je mogla naslutiti kakav

ih posao čeka prilikom dolaska pet puta brojnijeg zbjega iz Egipta.

601 Ne navode se precizni brojevi nego se daju procjene. Usp. TNA, WO 204/2872, 360/08; DASt, J.Z. 520, Dopis Socijalnog odjela ONOO-a bez datuma i adresata. 602 Upravo početkom prosinca oslobođen je Knin. Međutim, izbjeglice se nisu mogle odmah vratiti u grad, dok se ne obavi čišćenje. 603 PALAVRŠIĆ, 1977., 281.

180

7.2. Repatrijacija iz Egipta

Za razliku od prilično jednostavnog procesa kakva je bila repatrijacija iz Italije, ona

iz Egipta bila je duža i kompliciranija. Dva najznačajnija razloga ovakve situacije leže u

udaljenosti od domovine i velikom broju izbjeglica. Organizacija povratka sastojala se od

više čimbenika na koje COZ u suradnji s NKOJ-em nije mogao utjecati. Iz tog razloga u

repatrijacijski proces morali su biti uključeni Saveznici i UNRRA.

Već u prosincu 1944. god. Savezničko vojno zapovjedništvo za Sredozemlje piše

UNRRA-i, kao i svojim podzapovjedništvima, kako je potrebno krenuti s planovima za

repatrijaciju grčkih i jugoslavenskih izbjeglica sa ciljem da se olakša pritisak na smještaj i

administraciju. Premda vojne operacije u Jugoslaviji još nisu bile gotove, prostor na koji bi

se izbjeglice repatrirale je čist, a humanitarnu pomoć bi trebalo usmjeriti prema toj regiji. S

tim ciljem bilo je potrebno pristupiti vladama obiju zemalja (Jugoslavije i Grčke) da se

izjasne kada bi proces mogao započeti.604 Istog mjeseca dolazi povratna informacija prema

kojoj situacija u Jugoslaviji još nije dostigla točku kada bi se mogla započeti repatrijacija

zbog oskudnih zaliha hrane.605

Pomoć UNRRA-e u domovini bila je ograničena neriješenim odnosima ove

organizacije prema novoj Jugoslaviji. Kako je prethodno istaknuto, osnivački dokument

UNRRA-e supotpisan je od strane predstavnika vlade Kraljevine Jugoslavije, pa je time

stav Tita prema toj organizaciji bio u najmanju ruku oprezan. U srpnju 1944. Saveznici su

uputili upit NKOJ-u u kojemu postavljaju pitanje o pomoći nakon rata. Tito je bio krajnje

oprezan prema djelovanju ove organizacije jer je kroz nju vidio pokušaj povratka starih

"reakcionarnih snaga". Još je Kairski sporazum iz travnja 1944. god. predviđao da se

unutar "Balkanske misije" određeni broj jugoslavenskih luka stavi pod kontrolu Saveznika

kako bi se olakšala dostava pomoći.606 Prema Titu, jedini način kako je UNRRA mogla

pomagati unutar Jugoslavije je da organi narodne vlasti dijele pomoć unutar granica

zemlje, što je UNRRA odbila. Iz tog razloga UNRRA je svoje ovlasti u pogledu dostave

pomoći prenijela na Savezničku vojnu vezu (Allied Military Liaison) koja će do daljnjega

dostavljati hranu i ostalu pomoć, potrebnu za obnovu Jugoslavije što je u principu bio

nastavak odnosa između Saveznika i NOP-a, još iz 1943. kada je započela pomoć u

naoružanju i hrani. "Interval vojničke pomoći" trajao je do 15. travnja 1945., nakon čega je

604 TNA, WO 204/2872, 65. 605 TNA, WO 204/2872, 54-9-12. 606 WOODBRIDGE, 1950., sv. 2, 81-85.

181

stupio na snagu sporazum potpisan između vlade Demokratske Federativne Jugoslavije i

UNRRA-e koji je potpisan 24. ožujka 1945. god. unutar kojeg su uređeni odnosi u vezi

dostave hrane i materijalne pomoći za novu državu.607

Na unutarnjem planu Povjerenstvo za socijalnu politiku NKOJ-a je 9. veljače 1944.

izradilo "Plan za repatrijaciju zbjega iz Afrike".608 Prema tom planu potpukovnik Mato

Jakšić trebao je UNRRA-i poslati pismeno priopćenje u ime NKOJ-a u kojem će ih

izvijestiti da su vlasti u zemlji spremne za prijem zbjega od početka svibnja 1945. Također,

Jakšić je trebao naglasiti da se zbjeg prema želji vlade, prebaci kroz svibanj, lipanj i srpanj

natrag u Jugoslaviju. Unutar zbjega COZ je trebao formirati Komisiju za repatrijaciju koja

će rukovoditi organizacijskim detaljima repatrijacije. Pri ONOO-a za Dalmaciju formira se

Komisija za prihvat zbjega, s uredima u Splitu i Dubrovniku, čija je zadaća organiziranje

prihvata i razmještaja zbjega kako bude stizao u Dalmaciju. Povjerenstvo za socijalnu

politiku od predsjednika NKOJ-a zatražilo je da kod Saveznika izvrši intervenciju kako bi

se predviđeni plan mogao provesti. Izvršenjem plana u Egiptu rukovodit će Vojna komisija

NKOJ-a u Velikoj Britaniji, ured u Kairu, preko COZ-a i Komisije za repatrijaciju, a u

Dalmaciji ONOO za Dalmaciju preko Komisije za prihvat zbjega, a sve pod nadzorom

Povjerenstva za socijalnu politiku NKOJ-a.

Naravno da su planovi Povjerenstva za socijalnu politiku NKOJ-a u pogledu

vremena za izvršenje repatrijacije bili neostvarivi. Međutim, moguće je bilo barem

formirati tijela koja je Povjerenstvo predložilo. Tako je COZ u sporazumu s Vojnom

misijom NKOJ-a na sjednici održanoj 28. ožujka 1945. imenovao Komisiju za repatrijaciju

zbjega od 18 članova.609 U sastav komisije ušlo je četvero članova COZ-a, dvoje članova

JNOF-a kao i više članova logorskih odbora.610 Komisija se sastala isti dan i za

predsjednika izabrala Petra Ivičevića, a za sekretara Miru Borića, koji je bio zadužen za

odnose sa savezničkim časnikom za repatrijaciju. Kao i unutar rada COZ-a, i Komisija za

repatrijaciju formirala je svoje odjele. Tako je na čelo Upravno-administrativnog odjela

imenovan Dimitar Machiedo, na čelo Prosvjetnog odjela Novica Letica, na čelo Kulturno-

informativnog odjela Lina Kuničić, na čelo Tehničkog odjela Nikola Arnerić, na čelo

607 KRŽIŠNIK-BUKIĆ, 1988., 64-65. 608 DASt, J.Z. 512, Plan za repatrijaciju zbjega iz Afrike od 9. 2. 1944. 609 DASt, J.Z. 512, COZ iz Jugoslavije, predmet: Obrazovanje "Komisije za repatrijaciju zbjega". 610 Sastav komisije pri imenovanju je izgledao ovako: Mate Barbić, Ivo Mariani, Nikola Okopdžija, Nikola Arnerić, Savka Dabčević, Toni Andrijašević, Petar Ivičević, Ivo Ivelja, Dimitar Machiedo, Lina Kuničić, Jurica Jurišić, Novica Letica, Miro Boričaj, Ljubo Rusković, Kure Cvitanović, Bosiljka Milun, Svetozar Radica i Josip Srića.

182

Zdravstvenog odjela Ivo Mariani i na čelo Higijenskog odjela Ivo Ivelja.611 Ovakvim

rasporedom dužnosti htjelo se nastaviti s istom praksom kakva se vršila u logorima.

Intencija je bila da se nastavi rad na svim područjima ne samo tijekom pripreme za

polazak, nego i tijekom plovidbe prema Dalmaciji. Također, određeni su povjerenici za

svaki logor, kao i Potkomisija za repatrijaciju Tolumbata.

Najteži posao imao je Upravno-administrativni odjel koji se morao brinuti o

sastavljanju popisa povratnika po svakom transportu. Taj posao iziskivao je dosta

preciznosti, organizacije i strpljivosti jer su se događale učestale promjene polaska i broja

ljudi koji se mogu repatrirati. Zadaća Prosvjetnog odjela sastojala se u organiziranju

predavanja i školskih aktivnosti na brodovima na kojima su većinu činila djeca. Na taj

način nastavljale su se obrazovne aktivnosti sve do dolaska u domovinu. Kulturno-

informativni odjel najviše je radio na obavještavanju ljudi kroz zidne novine i "Naš list".

Sazivane su konferencije pred odlazak, na kojima su se ljudi obavještavali o načinu i

organizaciji kretanja, ukrcaju, plovidbi i iskrcaju s broda. Ovaj Odjel također je prikupljao

različite predmete za organizaciju izložbe o zbjegu u domovini. Posebnu važnost imao je

Zdravstveni odjel koji je vršio selekciju prioriteta povratnika na osnovu općeg

zdravstvenog stanja, a Higijenski odjel brinuo se o čistoći na svim etapama povratka.

Plan repatrijacije podrazumijevao je proces priprema koji je predložila UNRRA, a

kojega je trebala prihvatiti Komisija za repatrijaciju.612 Repatrijacije će početi od logora I.

u kojem su boravili oni koji su prvi stigli u El Shatt. U istom logoru formira se posebni

tranzitni kamp kroz koji svatko treba proći pri izlasku iz logora. Predviđeno je da se prijeđe

na zapadnu obalu Sueza odakle će se povratnici prebaciti kamionima do željezničke stanice

na pristaništu Maracab, a zatim, vlakom do ukrcajne luke. Komisija za repatrijaciju

mijenjat će svoje sjedište prema logoru iz kojeg se vrši repatrijacija. U repatrijaciju se neće

uključivati radnici koji su neophodni za rad i održavanje logora. Izbjeglice kojima je COZ

izdao dopusnicu za izlazak iz zbjega neće se uključivati u popise za repatrijaciju. Sa sobom

je dopušteno ponijeti do 135 kg prtljage, kao i deke koje su dobili prilikom dolaska u logor.

Svu ostalu prtljagu treba sigurno zapakirati i povezati jasno naznačivši ime i broj vlasnika.

Za to je predviđena specijalna naljepnica za natpis. Bilo je zabranjeno napisati luku

iskrcaja. Dostavit će se posebna užad i vreće za pakiranje, a zabranjeno je koristiti šatorsku

opremu i užad. Teška prtljaga će se tri dana prije polaska uputiti prema ukrcajnoj luci.

611 Sastav Komisije i čelništvo pojedinih odjela će se mijenjati kako se bude odvijao proces repatrijacije. 612 DASt, J.Z. 512, Warning Order by Lt. Com. A. J. Bekker, Officer, Commander, UNRRA Camps, El Shatt.

183

COZ i Komisija za repatrijaciju će oformiti tim za prtljagu koji će se brinuti o njoj na

svakoj dionici puta. Izbjeglice mogu u logoru zamijeniti egipatske funte za britansku vojnu

monetu dva do tri dana prije polaska. U ambulantama će svi polaznici biti cijepljeni po

propisima struke. Higijenski povjerenik brinut će se da se provedu higijenske mjere do

luke ukrcaja i da se sva prtljaga očisti od insekata. Topli obrok podijeliti će se na

željezničkoj stanici prilikom ukrcaja. Nalog o pokretu izdat će zapovjednik logora kada se

za to steknu uvjeti.

Ove upute UNRRA-e dodatno su razrađene u "Općim upustvima u vezi sa

repatrijacijom" koje je propisala Komisija za repatrijaciju.613 Prema tom planu repatrijacija

će se vršiti od logora I. prema logoru II. itd. Također unutar logora, na isti način, ići će se

od rajona A, sljedeći abecedni niz. Izvan tog reda repatrirat će se osobe koje COZ šalje u

domovinu zbog posebnih interesa, bolesnici koji bi bili ugroženi dolaskom ljetnih žega,

obitelji pripadnika radnog logora koji ostaju na radu a nisu zaposlene, već prema rajonu

gdje su živjele prije prelaska u radni logor. Skupine za repatrijaciju popisuju se unutar

rajonskih odbora koji se dostavljaju Komisiji za repatrijaciju. Popis treba slijediti raspored

šatora s ukupnim sastavom pojedine obitelji, pazeći da se nekoga ne izostavi. Popis mora

sadržavati broj MERRA-e, broj UNRRA-e, ime i prezime, spol, godinu rođenja, mjesto i

kotar prema kojem putuju. Jedinica za repatrijaciju naziva se "putna grupa" a sastoji se od

22 osobe. To je grupa odgovorna za pripadnike pojedinog rajona pri repatrijaciji, a njena je

zadaća briga i pomoć svakome pri izlasku iz logora, kao i na putovanju do odredišne luke.

Zaposlenici pri različitim ustanovama ne mogu se repatrirati sa svojim rajonom, nego

trebaju čekati trenutak kada nadležno tijelo odluči da njihov posao više nije potreban za

funkcioniranje logora. To se ponajviše odnosi na djelatnike bolnice, ambulanti, klinika,

kuhinja i COZ-a.

Za pravilnu organizaciju repatrijacije ustrojena su rukovodstva i ekipe koji će na

sebe preuzeti operativne poslove pri svakom transportu. Na čelu je Transportni odbor koji

rukovodi skupinom koja se upućuje u domovinu. Taj Odbor predstavlja skupinu prema

savezničkom zapovjedništvu i ostalim ustanovama. Njegova dužnost je da se provode sve

odluke Komisije za repatrijaciju u vezi organizacije skupine i odlaska u domovinu. Zatim

se formira Odbor za prtljagu koji se brine o transportu i nadzoru nad prtljagom od njene

predaje u logoru do uručenja u domovini. Odbor putuje s prtljagom nekoliko dana prije

ukrcaja skupine i treba kontrolirati utovar, istovar i uskladištenje prtljage.

613 DASt, J.Z. 512, Opća uputstva u vezi s repatrijacijom.

184

Posebno velika zaduženja imao je "odgovorni grupe". On je grupu predstavljao

pred Transportnim odborom i izvršavao sve obveze koje mu je ovaj Odbor nalagao.

Također, morao se brinuti da se zapakira propisna količina prtljage koju je trebao dostaviti

Odboru za prtljagu, zatim da svatko iz njegove grupe pristupi liječničkom pregledu, da se

počisti rajon u kojemu su boravili i da pripazi da se sve stvari razduže, kako ne bi netko

ponio sa sobom nešto što mu nije pripadalo. Na brodu se trebao brinuti oko čistoće

prostora gdje grupa boravi, zaduženja pribora za jelo, deka, jastuka, slamarica i sl. Dužnost

odgovornog grupe trajala je dok ga transportni odbor ne razriješi.

Svaki transport na putovanju u domovinu prati partizanska straža. Sastojala se od

15 do 25 ljudi koji su istu dužnost vršili u logorima ili su unovačeni iz pripadnika

repatrijacijskog transporta. Na put sa svakim transportom upućuje se i radna skupina koja

će obavljati sve fizičke poslove za koje se ukaže potreba prilikom prijevoza. U povratak su

bile uključene higijenska i zdravstvena ekipa koje su se brinule o zdravlju i čistoći skupine

koja je upućena u domovinu. Svi zaduženi za pojedine poslove nosit će posebne znakove

za raspoznavanje.

Posebne upute izdane su u vezi liječničkih pregleda pred odlazak, koji je uključivao

cijepljenje.614 Pregled se vršio dva puta; prvi put prilikom cijepljenja i drugi put pred

odlazak. Vršila su se cijepljenja protiv trbušnog i pjegavog tifusa, dok su sva djeca rođena

nakon 1934. god. trebala dobiti dvije injekcije protiv difterije. Prilikom pregleda

zaustavljale su se osobe koje su imale zarazne bolesti poput ospica, tuberkuloze, hripavca,

kožnih bolesti i sl. Također su se zaustavljali i oni koji su imali svrab, uši i gnjide. Prednost

polaska imali su samo oni bolesnici za koje su utvrđene različite bolesti poput neurastenije

i drugih psihičkih smetnji zbog kojih bi još više patili za dolaska ljetnih žega. Takve ljude

imao je pregledati isključivo dr. Ivo Mariani koji je sastavljao liste prednosti polaska.615

Posljednji dio uputa odnosi se na ukrcavanje i odlazak.616 U tranzitnom logoru

postavljene su tablice s rednim brojem uz koje se trebala poredati svaka skupina sa svojim

odgovornim rukovodiocem. Svatko je kod sebe trebao imati svoju UNRRA iskaznicu.

Uslijedilo je prozivanje prema popisima, a onaj tko ne bi bio na popisu trebao se vratiti u

logor. Zatim se pristupilo ukrcavanju osobne prtljage, a nakon toga skupine prema redu

prozivanja. Prilikom ovog postupka bilo je važno da se održi disciplina i red, pa je

Komisija za repatrijaciju tražila od pojedinih logorskih odbora i masovnih organizacija da

614 DASt, J.Z. 512, Opća uputstva u vezi s repatrijacijom, 5-6. 615 O tome nešto više u poglavlju o zdravstvu. 616 DASt, J.Z. 512, Opća uputstva u vezi s repatrijacijom, 6-7.

185

upozoravaju narod da se sa strpljenjem i pažnjom pristupi ovom procesu. Pri polasku bilo

je potrebno oduzeti svu necenzuriranu poštu koju bi pojedinci nosili u domovinu. Isto tako

bilo je zabranjeno sa sobom uzimati bilo kakve životinje, pse, mačke, ptice i ostale kućne

ljubimce. Nitko nije smio sa sobom nositi bilo kakva alkoholna pića, a fotografski aparat i

dalekozore bilo je potrebno predati časniku prilikom ulaska na brod. Nakon što se izvrši

ukrcaj na vlak i brod bilo je zabranjeno izlaziti.

Sustav kakav je zamišljen ovim planom bio je idealna varijanata. Naravno, prilikom

svakog transporta dolazilo je do različitih manjih problema koji nisu općenito utjecali na

pravilno izvršenje predviđenih postupaka. Kao najveći problem pokazat će se neizvjesnost

oko datuma polaska i sporost cjelokupnog procesa.

*

Repatrijacijski proces može se podijeliti na dvije faze, između kojih je uslijedila

duža vremenska stanka. U prvoj fazi između 11. travnja i 18. srpnja 1945. god.

otpremljeno je u domovinu 10 repatrijacijskih transporata s ukupno 15.985 ljudi.617 U

drugoj fazi između 20. listopada 1945. i 20. ožujka 1946. obuhvaćano je 9 repatrijacijskih

transporata s ukupno 9.089 izbjeglica.618

Tijekom travnja 1945. za domovinu su upućena tri transporta. Prvi je krenuo 11. sa

1.298 ljudi, većinom iz Makarskog primorja, drugi 22. sa 1.731 ljudi i treći 27. travnja sa

1.290 ljudi, većinom stanovnika srednjodalmatinskih otoka. S drugim transportom

otputovali su Pionirsko kazalište i Kazališna grupa koji su ponijeli kostime i kulise

izrađene u zbjegu. Kroz prva tri transporta predviđeni postupak otpreme izbjeglica dobio je

ustaljenu formu, a manji propusti su evidentirani i uklonjeni. Naravno, ovoliki broj

repatriranog pučanstva uvijek je bio izvorom potencijalnih nepredviđenih okolnosti. Pri

otpremi 1. transporta postojala je tendencija UNRRA-e da nadzire sve postupke Komisije

za repatrijaciju uključujući proces do ukrcaja na brod. Međutim, nakon sljedeća dva

transporta UNRRA je uvidjela da se Komisija prilično dobro nosi s organizacijom pa je

svoj posao svela na dostavu potrepština i određivanje termina polaska, broja putnika i sl.

Od drugog transporta Komisija je na sebe preuzela sljedeće funkcije: utvrđivanje reda

repatrijacije, administrativni rad s preseljavanjem osoba iz logora u tranzitni logor,

sastavljanje popisa povratnika, tehničku organizaciju transporta (sastavljanje putnih grupa,

ekipa, odbora, upravljanje prtljagom, upoznavanje naroda s dužnostima preko

617 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu komisije za repatrijaciju za vrijeme od početka (28. 3. 1945.) do 1. 8. 1945. 618 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu komisije za vrijeme od 1. 8. 1945. do 1. 3. 1946. god. U navedenu brojku uključen je i 19. transport od 18. 3. 1946., koji nije predmet ovog izvješća.

186

konferencija, sastanaka i "Našeg lista"), izradu plana ukrcaja na kamione i vlak, kao i

organizaciju prozivki, organizaciju higijenskih i zdravstvenih kontrola, ispraćaj transporta

do luke i ukrcaj na brod.619

Kao i u travnju, tijekom svibnja 1945. otputovala su tri transporta za domovinu.

Četvrti transport s ukupno 1.719 ljudi uputio se 11. svibnja. U tom transportu većinu su

činili Korčulani, a bilo je tu Hvarana, Šoltana, Bračana, Makarana i Splićana, kao i manji

broj ljudi iz drugih kotareva. Petim transportom koji je otputovao 14. svibnja otpremljeno

je 1.299 ljudi, također sa sličnim sastavom.620 Šestim transportom koji je otplovio iz Egipta

22. svibnja upućene su 2.002 osobe većinom s područja kotareva Makarske i Hvara. 621

U lipnju 1945. uslijedila su dva transporta, čije je odvijanje praćeno određenim

poteškoćama. One su nastale uslijed reorganizacije UNRRA-e u Kairu, kao i odlaska

potpukovnika Bekkera iz logora. Nakon odlaska Williama Matthewsa, direktor UNRRA-e

za Srednji istok, novim direktorom postaje potpukovnik Hyde, a njegovim pomoćnicima

imenovani su Pierce i Sachs, civilne osobe.622 Zbog neslaganja sa savjetima Piercea koji je

predlagao da se pokuša razbiti organizaciju zbjega i ohrabriti rojaliste, Bekker je smijenjen

a na njegovo mjesto imenovan je John Conway, koji je preuzeo zapovjedništvo nad

logorom u El Shattu. Prilikom odlaska Bekkera priređen je svečani oproštaj u organizaciji

COZ-a na kojem mu je iskazana velika zahvalnost na svemu što je učinio za narod u

zbjegu.623 S ovim preimenovanjima nastupile su značajne promjene jer se iz upravne vlasti

UNRRA-e povlače vojne osobe, a upravljanje se prepušta civilima. To će dovesti do

polaganog početka slabljenja organizacije repatrijacije, prvenstveno zbog nedostataka

potpore britanskih vojnih snaga, što će se najviše manifestirati u stalnom prolongiranju

datuma polaska određenog transporta, a zatim i do potpunog nedostatka brodova koji bi

prevezli izbjeglice do domovine.

Već sa sedmim transportom započele su poteškoće. Premda je polazak bio

predviđen za 27. svibnja 1945., odgađan je skoro svaki dan, pa je, napokon, uslijedio 5.

lipnja. Prtljaga je bila otpremljena još 24. svibnja što je ljudima koji su morali čekati na

619 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu komisije za repatrijaciju za vrijeme od početka (28. 3. 1945.) do 1. 8. 1945., 2. 620 U drugom izvoru navodi se da je ovim transportom upućeno 1.412 ljudi. Učestala je, ponekad i znatna, razlika u brojevima između dva izvora. Razlog tome treba tražiti u okolnostima koje su nastale prilikom stvaranja popisa za transport kada bi se popisu dodavale osobe koje su imale prioritet, npr. bolesnici, članovi obitelji čija su djeca bila u Tolumbatu i sl. Usp. DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija po kotarevima upućenih u domovinu petim transportom. 621 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu komisije za repatrijaciju za vrijeme od početka (28. 3. 1945.) do 1. 8. 1945., 6; DASt, J.Z. 515, passim. 622 KATALOG, 2007., 42. 623 DASt, J.Z. 446, Dopis COZ-a svim logorskim odborima od 22. 4. 1944.

187

polazak predstavljalo teškoću zbog nedostatka odjeće i ostalih osobnih stvari. Također, za

ovaj transport UNRRA je učestalo mijenjala broj ljudi koje se može prevesti, pa je konačna

brojka od preko dvije tisuće svedena na 1.306 ljudi. S ovim transportom u domovinu je

otišlo najviše Hvarana, Trogirana i Šibenčana.624 Slično je bilo i s osmim transportom koji

je u dva navrata odgađan, da bi napokon krenuo 9. lipnja sa 2.010 osoba. U ovom

transportu najzastupljeniji su bili Šibenčani, Splićani, Trogirani, Vodičani i Korčulani.625

Tijekom lipnja u više se navrata odgađao polazak devetog transporta, a 26. stigla je

obavijest da su brodovi iskorišteni za vojne potrebe, pa je do daljnjega repatrijacija

odgođena. Međutim, izgleda da se samo tražio veći brod koji bi mogao prevesti više

izbjeglica. Tako je deveti transport upućen za domovinu 2. srpnja sa 2.008 ljudi.626 U

ovom transportu najviše je bilo izbjeglica iz Šibenika, Korčule, Vrgorca, Visa, Brača i

Preka.627

Međutim, po odlasku ovog transporta nastali su najveći repatrijacijski problemi za

izbjeglice u El Shattu. Početkom srpnja UNRRA je izvijestila Komisiju za repatrijaciju da

će se u domovinu uputiti nova tri transporta sredinom mjeseca. U te transporte bit će

uključena i repatrijacija Tolumbata. Već 5. srpnja izmijenjen je raspored isplovljavanja, a

dodan je i 13. transport za kojega je trebalo obaviti pripreme, načiniti popise i sve ostalo.

Sredinom srpnja časnik UNRRA-e za vezu s Komisijom izvijestio je da su UNRRA-i

oduzeti svi brodovi i da je slobodan samo jedan brod, "Kap Touran", koji može

transportirati oko 1.300 osoba. To je značilo novu reviziju popisa polaznika, što je među

izbjeglice unosilo nemir i strahovit psihološki pritisak. Nakon što je taj časnik obećao da će

uskoro uslijediti polazak i 11. transporta upućena je zajedno prtljaga 10. i 11. transporta

prema Port Saidu. Napokon je 10. transport otputovao 18. srpnja sa 1.327 osoba, a s njime

i prtljaga sljedećeg 11. transporta. U 10. transportu najviše je ljudi bilo iz kotareva Vis,

Korčula i Vodice.628

Nakon odlaska 10. transporta repatrijacija je prekinuta. Izbjeglice koje su uputile

svoju prtljagu s tim transportom ostale su bez odjeće i obuće. Upravo je ova situacija

pogodila ljude koje su prethodno boravili u El Khatatbi, pa im je to bio još jedan dodatni

šok koji su morali izdržati. Oni su kod sebe ostavili dva prekrivača i odjeću za jednu

promjenu, a budući da su sve ostalo poslali s teškom prtljagom za domovinu, nisu imali u

624 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih u domovinu sa sedmim transportom, pregledno po kotarevima. 625 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih u domovinu s osmim transportom, pregledno po kotarevima. 626 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu Komisije za repatrijaciju za vrijeme od početka (28. 3. 1945.) do 1. 8. 1945., 3-5. 627 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih s devetim transportom u domovinu po kotarima. 628 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih s desetim transportom u domovinu pregledno po kotarima.

188

što preodjenuti se. Na intervenciju COZ-a i Komisije za repatrijaciju UNRRA je dostavila

nešto ljetne odjeće za prvo vrijeme, ali kako se vrijeme čekanja odužilo uskoro se pokazala

potreba za toplijom odjećom. Početkom rujna UNRRA je za potrebe osoba koje su bile

iznevjerene navodnim polaskom 11. transporta dostavila veću količinu odjeće, a u pomoć

je priskočio i Crveni križ s nešto ženskih haljina i muških košulja. Osim toga, izbjeglice su

primile po jednu deku, koju su prilikom odlaska mogle zadržati, kao i slamaricu, koju je

trebalo vratiti.629 Međutim, najveći problem bio je zdravstvene prirode. Pokazalo se da

brojni nisu uspjeli pretrpjeti taj šok, pa je uslijed takve situacije, došlo do povećanja

temperature i različitih psihičkih smetnji.630

Sličnu situaciju pretrpjele su izbjeglice smještene u Tolumbatu. Naime, kroz prva

četiri povratna transporta u travnju i svibnju 1945. u domovinu je upućeno 758 osoba, a

ostatak od 1.778 izbjeglica bio je planiran za repatrijaciju u srpnju. Međutim, zbog iste

situacije kao u El Shattu, polazak je odgađan u više navrata, a smanjivan je i broj ljudi.

Sredinom mjeseca bilo je potrebno vratiti dvije od tri skupine koje su se spremile za put.

Do kraja mjeseca došla je obavijest da se neće moću uputiti ni treća skupina što je izazvalo

veliko nezadovoljstvo i uzbuđenje kod naroda. Rad Potkomisije za repatrijaciju u

Tolumbatu bio je težak jer su morali korigirati popise povratnika, a kasnije i potpuno

opozivati odlazak što je usmjeravalo bijes naroda prema njima. Od početka kolovoza do

sredine rujna 1945. Potkomisija je očekivala poziv UNRRA-e prema kojem bi se zbjeg iz

Tolumbata uputio u El Shatt. Na inzistiranje Vojne misije u Kairu odgođeno je

prebacivanje zbjega iz Tolumbata u El Shatt dok ne prođu ljetne vrućine koje bi teško

podnosila djeca koja su činila većinu u Tolumbatu. Napokon početkom listopada u dva

transporta prebačeno je 1.337 hrvatskih izbjeglica iz Tolumbata u El Shatt.631

Zastoj u repatrijaciji potrajao je puna tri mjeseca. Bila su to upravo tri mjeseca

ljetnih vrućina i iščekivanja koja su dodatno uzdrmala slabo zdravlje izbjeglica. U tom

međuvremenu dogodile su se organizacijske promjene unutar Komisije za repatrijaciju

zbog odlazaka pojedinih članova u domovinu. Za novog predsjednika imenovan je Ivo

Cvitanić, a Prosvjetni odjel eliminiran je zbog odlaska većine nastavnika i učenika u

domovinu s prethodnim transportima. Druge manje strukturalne promjene događat će se

uslijed polazaka novih transporata kako pojedini članovi Komisije budu upućivani za

domovinu.

629 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu Komisije za vrijeme od 1. 8. 1945. do 1. 3. 1946. god., 3. 630 DASt, J.Z. 512, Dopis Komisije za repatrijaciju upućen COZ-u, od 17. 7. 1944. 631 DASt, J.Z. 512, Izvješće sveukupnog rada Potkomisije za repatrijaciju zbjega iz Jugoslavije logora Tolumbat od 4. 10. 1944.

189

Tijekom ova tri mjeseca UNRRA bi povremeno najavljivala mogućnost novih

polazaka koji bi onda zahtijevali obavljanje svih potrebnih priprema, međutim, na kraju bi

se uvijek sve izjalovilo. Razlog ovoj situaciji treba potražiti u nedostatku brodova kojima

bi se obavio prijevoz do Dalmacije.

Kako je istaknuto, u svibnju 1945. nadležnost nad logorima i izbjeglicama potpuno

je prešla u ruke UNRRA-e čiji su resursi u pogledu transportnih sredstava bili ograničeni.

Budući da je većina brodova bila zauzeta transportom britanskih i američkih postrojba s

prostora Bliskog istoka, Afrike i Italije prema Velikoj Britaniji i SAD-u, UNRRA nije

mogla naći adekvatan brod koji bi obavljao transport izbjeglica. Povremeno bi se ukazala

prilika za najam određenog broda, nakon čega bi UNRRA obavijestila Komisiju da krene s

pripremama, što bi se uskoro pokazalo kao lažna nada za izbjeglice.

U to vrijeme Ministarstvo socijalne politike Vlade Demokratske Federativne

Jugoslavije u više navrata inzistiralo je kod predstavnika UNRRA-e u Beogradu da se što

prije dovrši proces repatrijacije iz Egipta.632 Međutim, odgovor je bio isti: nedostatak

adekvatnih brodova za transport. 14. rujna 1945. u Šibenik su uplovili ratni brodovi "Hvar"

i "Nada" s 34 člana posade koji su boravili u El Shattu. S njima je bio član Komisije za

repatrijaciju, dr. Dimitar Machiedo, koji je također potvrdio da je jedini razlog zastoja

transporta "pomanjkanje brodova".633

*

Drugi faza repatrijacijskog procesa iz Egipta započela je 20. listopada 1945. kada je

upućen u domovinu 11. transport. Kao i kod nekoliko prethodnih transporta dogodilo se

uzastopno odgađanje polaska u roku od nekoliko dana. Bila je spremljena i prtljaga za 12.

transport međutim ovaj je otkazan, a broj osoba za 11. je smanjen sa 1.900, koliko je bilo

predviđeno, na 1.830 koliko ih je ovim transportom upućeno u domovinu.634 Među

izbjeglicama koje su upućene ovim transportom većinu čine oni koji su još u srpnju trebali

biti upućeni u domovinu, kao i izbjeglice koje su se početkom listopada prebacile iz

Tolumbata u El Shatt. Najviše je bilo stanovnika Korčule, Šibenika, Vrgorca, Vodica i

Kistanja.635

Nakon što je otputovao 11. transport dogodio se novi zastoj. Ponovno je problem

bio u nedostatku brodova. U studenom UNRRA je imala u planu angažirati jedan vojni

632 DASt, J.Z. 517, Dopis Ministarstva socijalne politike Misiji UNRRA-e za Jugoslaviju od 17. 9. 1945. 633 DASt, J.Z. 517, Dopis Oblasne komisije za repatrijaciju iz Splita Ministarstvu socijalne politike od 23. 9. 1945. 634 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu komisije za vrijeme od 1. 8. 1945. do 1. 3. 1946. god., 4. 635 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih sa jedanaestim transportom u domovinu, pregledno po kotarevima.

190

brod koji je bio na pristaništu u Aleksandriji a mogao je ukrcati 600 muških osoba starijih

od 12 godine. Nakon što je UNRRA obavijestila Komisiju za repatrijaciju, ona je sastavila

popise polaznika prema njihovoj obavijesti. Čekala se dozvola isplovljavanja iz Londona,

međutim od polaska nije bilo ništa. U međuvremenu je 9. studenog repatrirano 27

bolesnika iz bolnice u El Shattu i 39 psihičkih bolesnika koji su bili smješteni u bolnici u

Siriji. Repatrijacija je obavljena brodom Crvenog križa bez pratnje rukovodioca iz zbjega,

a nije se uspjelo ukrcati ni prtljagu koju su bolesnici imali u El Shattu. UNRRA je tvrdila

da će bolesnici dobiti putem odjeću i obuću, međutim izgleda da su iskrcani u Šibeniku u

istoj odjeći s kojom su izašli iz bolnice. Komisija za repatrijaciju se pobrinula da se njihova

prtljaga dostavi sljedećim transportom.636

U međuvremenu jugoslavenske vlasti ponovno su intervenirale kod britanskog

veleposlanika da se ubrza proces repatrijacije naglasivši da su izbjeglice potrebne za

obnovu zemlje. Prvi tajnik Britanskog veleposlanstva u Beogradu William Deakin u pismu

Phillipu Bordu, predstavniku britanskog Ministarstva vanjskih poslova u Caserti, piše 29.

studenog 1945. kako su Jugoslaveni vrlo nezadovoljni sporim tempom repatrijacije jer im

narod treba za obnovu zemlje. U pismu se pita je li to istina, budući da je većina članova

zbjega nesposobna za rad. Deakin predlaže da se repatrijacija proglasi "vojnom misijom"

kako bi se ubrzao proces, naglašavajući kako je anglo-jugoslavenska suradnja po pitanju

izbjeglica jedna od rijetkih koja je prošla dobro i da bi bila šteta da se okonča u ozračju

optužbi i ogorčenja.637 U odgovoru britanskog Ministarstva vanjskih poslova ističe se kako

je ministar jugoslavenskom veleposlaniku u Londonu, Leontiću, kazao kako su svi brodovi

pod Ministarstvom ratnog transporta i kako trenutno nije moguće dodijeliti niti jedan brod

za repatrijaciju izbjeglica. Većina brodova bila je zauzeta prebacivanjem vojnog osoblja s

Bliskog i Srednjeg istoka prema Europi i Velikoj Britaniji. Kad bi se otvorio slobodan

prostor na brodovima koji su se iz Afrike vraćali prema Europi krcali bi grčke i

jugoslavenske izbjeglice. Međutim, situacija je varirala od mjeseca do mjeseca, pa se nikad

nije moglo točno precizirati da će biti prostora za repatrijaciju. Ministar vanjskih poslova

uvjerio je veleposlanika Leontića kako britanske vlasti žele da se proces repatrijacije ubrza

i što prije okonča. Na kraju je naglasio kako je Zbor britanskih generala predložio da se u

proces uključe jugoslavenski vojni brodovi, i da bi se kod jugoslavenskih vlasti trebalo

razmotriti ovaj prijedlog.638

636 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu komisije za vrijeme od 1. 8. 1945. do 1. 3. 1946. god., 6. 637 TNA, FO 371/51184, WR 3379/21/55/45. 638 TNA, FO, 371/51184, WR 3379/475/48.

191

U međuvremenu, igra sa živcima izbjeglica i dalje je nastavljena. UNRRA je

početkom prosinca 1945. pregovarala oko angažiranju broda "Transilvania" koji može

ukrcati 1.290 osoba, i samo 48 kg prtljage po osobi. Inače je bilo dozvoljeno 135 kg.

UNRRA-in časnik za vezu Detwiler priopćio je Komisiji za repatrijaciju da je brod siguran

samo što se još treba dogovoriti oko plaćanja prijevoza po osobi. Planirani polazak bio je

predviđen za 20. prosinca, međutim ponovno dolazi do odgode jer se UNRRA nije mogla

sporazumjeti s vlasnikom broda oko cijene prijevoza, pa je taj brod kao opcija bio

isključen. One izbjeglice koje su se nadale da će kraj 1945. dočekati u domovini, ponovno

su bile razočarane. Krajem godine došla je u logore informacija kako se Tito osobno

zainteresirao za problem repatrijacije što je izbjeglicama ulijevalo novu nadu.639

Repatrijacija se nastavila 12. transportom 1. siječnja 1946. god. Komisija za

repatrijaciju dobila je informaciju o polasku i broju ljudi tek 30. prosinca pa je trebala

opsežan posao obaviti u roku od 24 sata. U ovom transportu otpremljene su 782 osobe,

mahom ljudi koji su se u protekla dva mjeseca već tri puta spremali na put. Među njima su

bili vozači i mehaničari, kao i 66 osoba iz Slovenije i Istre. To su bili bivši internirci

talijanskih logora. U ostatku transporta većinu su činili Šibenčani, Vodičani, Trogirani i

Bračani.640 Zanimljivo je da je s ovim transportom trebao otputovati dotadašnji predsjednik

COZ-a Ivo Markić sa svojom suprugom. Međutim, u Aleksandriji se udaljio od broda i,

kasnije, nije stigao na vrijeme ukrcati se budući da je brod isplovio.641

Već 2. siječnja Komisija je počela sastavljati novi popis za polazak muškaraca

starijih od 12 godina koji bi se uputili vojnim brodom za Jugoslaviju. Premda je broj

muškaraca starijih od 12 godina u zbjegu sada bio vrlo malen uspjelo se spremiti 493

osobe za polazak. Ovaj 13. transport otputovao je 6. siječnja iz El Shatta, a u njemu je

najviše bilo izbjeglica iz Preka, Vodica, Kistanja, Trogira i Visa.642

14. repatrijacijski transport otputovao je za domovinu 18. siječnja sa 775 izbjeglica

i 25 vojnih osoba iz Kaira. U ovaj transport uključeni su ostatci izbjeglica koje su boravile

u Tolumbatu, obitelji bolesnika koji su ranije otpremljeni, kao i izbjeglice iz rajona F koji

su tek tada došli na red za repatrijaciju. Vojne osobe nisu ušle u popise povratnika premda

je Komisija inzistirala da se uključe. Za njih je Vojna misija u Kairu vodila posebnu

evidenciju. Većina ljudi koji su repatrirani ovim transportom pripadaju kotarima Vis,

639 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu komisije za vrijeme od 1 .8. 1945. do 1. 3 .1946. god., 6. 640 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih sa dvanaestim transportom u domovinu, pregledno po kotarima. 641 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu komisije za vrijeme od 01.08.1945. do 01.03.1946. god., 6-7. 642 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih sa trinaestim transportom u domovinu, pregledno po kotarima.

192

Vodice, Preko, Brač, Korčula, Hvar, Trogir, Kistanje i Knin.643 Repatrijacija 15. transporta

uslijedila je 29. siječnja 1946. Tom prilikom u domovinu je otputovalo 480 osoba,

pripadnika rajona F, većina porijeklom iz Vodica, Trogira, Kistanja i Šibenika.644

Krajem siječnja 1946. pored 15. transporta, bio je u planu 16. i 17. Međutim kako

je brod koji je bio predviđen za repatrijaciju 16. transporta bio opozvan, izbjeglice koje su

predviđene za ovaj transport, otputovale su brodom 17. transporta. Tako je 16. transportom

u domovinu upućeno 777 osoba logora III., među kojima je upućeno, preko reda, sedam

trudnica s njihovim obiteljima, kao i nekoliko osoba iz radnog logora.645 U ovom

transportu najviše je bilo upućeno stanovnika Knina i Trogira.646

10. veljače 1946. otputovao je za domovinu 17. transport sa 1.997 osoba. Premda je

za ovaj transport bilo predviđeno 800 osoba, UNRRA je uspjela osigurati veći brod pa se

mogao povećati broj povratnika. To su bili pripadnici logora III., rajona G, B i C kao i

nekoliko bolesnika iz glavne bolnice u El Shattu. O njihovom polasku odlučeno je u zadnji

trenutak jer se pokazalo da je veliki brod prikladan za njihov smještaj. Međutim, članovi

njihovih obitelji nisu mogli biti upućeni jer nisu mogli spakirati prtljagu na vrijeme za

polazak. Njima je obećano da će biti upućeni sljedećim transportom. U ovom, 17.

transportu, većinu su činili stanovnici Visa, Knina, Preka, Šibenika i Vodica.647

18. transport upućen je u domovinu 13. veljače 1946. god. Njime su otišle 483

osobe, među kojima je bilo "Pionirsko kazalište" koje je gostovalo u Kairu, njihovi

roditelji, kao i obitelji bolesnika koje su poslane prethodnim transportom. U ovom

transportu bilo je najviše stanovnika Visa.648

*

Nakon odlaska 18. transporta ponovno je došlo do novog zastoja. On je uzrokovan

novim problemima oko osiguranja broda za transport, kao i razrješenjem pitanja oko

repatriranja skupina koji se nisu htjele vratiti u Jugoslaviju. Naime, budući da je izgledalo

da će se sa 19. transportom repatrirati ukupno pučanstvo El Shatta pojavilo se pitanje

repatrijacije onih koji su odbijali vratiti se u Jugoslaviju iz različitih razloga, najviše

političkih i socijalnih. U svrhu rješenja ovog pitanja održan je 25. veljače sastanak u uredu

direktora UNRRA između predstavnika COZ-a koje su zastupali don Andro Štambuk,

643 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih sa četrnaestim transportom u domovinu, pregledno po kotarima. 644 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih sa petnaestim transportom u domovinu, pregledno po kotarima. 645 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu komisije za vrijeme od 1. 8. 1945. do 1. 3. 1946. god., 10. 646 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih sa šesnaestim transportom u domovinu, pregledno po kotarima. 647 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih sa sedamnaestim transportom u domovinu, pregledno po kotarima. 648 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih sa osamnaestim transportom u domovinu, pregledno po kotarima.

193

Mate Barbić i Đuro Batinić. Sa strane UNRRA-e bili su prisutni direktor logora Hughes,

satnik Jord i gospođica Mackalek.649 Na sastanku su predstavnici UNRRA-e iznijeli svoja

stanovišta o načinu eliminacije logora u El Shattu. Na prvom mjestu istaknuto je kako je

principijelna politika UNRRA-e da se sve izbjeglice vrate u zemlju kojoj pripadaju.

Odluku su samostalno mogle donijeti osobe starije od 18 godina. UNRRA će se moći

brinuti o onima koji zaostanu najviše šest mjeseci nakon polaska zadnjeg transporta. Od

onih koji se odluče na ostanak neće se pitati razlog. Kod svih odluka i izjava pojedinaca

prisustvovat će predstavnici UNRRA-e i COZ-a. Izbjeglice koje ostanu nakon posljednjeg

transporta izvan logora mogu biti deportirane od strane egipatskih vlasti. Djeca čiji su

roditelji ili jedan roditelj u domovini, moraju se vratiti zadnjim transportom. COZ nije

imao većih primjedbi na sugestije članova UNRRA-e, već je samo dodao kako se ni jedan

izbjeglica ne treba bojati povrataka u domovinu i, prema tome, svi se mogu slobodno

vratiti. Također je sugerirano sa strane COZ-a da se ove odluke izlože narodu na mitingu

26. veljače na koje bi se pozvale obitelji koje su odlučile ostati u Egiptu ili oni koji čekaju

na polazak u neku treću zemlju. Isto tako, svatko tko je odlučio ostati trebao je to izjaviti

pred predstavnicom COZ-a Emilijom Šeparović i predstavnicom UNRRA-e gospođicom

Mackalek.650

Za prijevoz 19. transporta bilo je predviđeno nekoliko brodova. Na početku je

UNRRA izvijestila Komisiju da će brod "Princess Kathleen" otputovati za Jugoslaviju 20.

veljače sa 777 osoba. Nakon što je ovaj brod, iz nepoznatih razloga, isključen iz

kombinacije, pojavila se opcija s brodom "Marigot" koji je trebao ukrcati 280 ljudi i

otputovati iz Egipta između 22. i 24. veljače. Međutim, i ovaj plan je opozvan, a kao novo

rješenje pojavio se brod "Ville d'Oran" s kojim je trebao otploviti za domovinu čitav

preostali zbjeg. Polazak je bio zakazan za kraj veljače. Ova je informacija obradovala

cjelokupan zbjeg jer se napokon dogodilo da skupine neće zaostajati i čekati na novi

transport. Međutim, krajem veljače UNRRA je informirala Komisiju da je "Ville d'Oran"

poslan na popravak, i da se polazak odgađa za drugu polovicu ožujka 1946. god.651

Naravno, ni ovo odgađanje polaska nije prošlo bez nemira među narodom koji je jedva

čekao na povratak u domovinu. Štoviše, tu nije bio kraj drame zadnjeg transporta. 10.

ožujka UNRRA-in časnik za vezu izvijestio je Komisiju za repatrijaciju da je otkazan

polazak brodom "Ville d'Oran", ali da je moguće prevesti sve izbjeglice engleskim brodom

649 Direktor Hughes zamijenio je Johna Conwaya 1. prosinca 1945. god. 650 DASt, J.Z. 515, Sporazum između direkcije UNRRA-e i COZ-a u vezi zadnje skupine. 651 DASt, J.Z. 445, Izvješće o radu Komisije za vrijeme od 1. 8. 1945. do 1. 3. 1946. god., 13.

194

"Dunnotar Castle" koji se nalazi u Port Saidu. Pored svih nesigurnosti na koje je narod

naviknuo, pristupilo se pakiranju i slanju prtljage. 16. ožujka, kada je Komisija sazvala

sastanak odgovornih za grupe, došla je obavijest jugoslavenske vlade iz Beograda da se

otkaže put jer se u lukama Port Saida i Aleksandrije pojavila kuga. Postojala je mogućnost

da bi netko iz transporta prenio bolest u Jugoslaviju. Zbog toga se sastanak nije održao, a

Komisija je obavijestila COZ o nalogu iz Jugoslavije. Isti dan u logor je stigao predstavnik

jugoslavenske vlade u Kairu Badnjević koji je trebao prisustvovati oproštaju zbjega i

odavanju posljednje počasti za preminule na elšatskom groblju. Badnjević je prenio iste

informacije od jugoslavenske vlade. Održan je sastanak COZ-a, Komisije za repatrijaciju i

Badnjevića na kojemu je razmatrano ovo pitanje. Ustanovljeno je da su slučajevi kuge u

Port Saidu i Aleksandriji rijetki i da su poduzete mjere da se bolest ne proširi. Navodno su

svi bolesnici bili u karanteni. Odučeno je da se ipak krene za Jugoslaviju 20. ožujka o

čemu je upućen telegram vladi. Dan prije polaska održan je posljednji sastanak Komisije

za repatrijaciju na kojoj je zaključen njen rad te je članstvo upoznato sa zaključivanjem

knjiga i protokola koje je Komisija vodila.652

Sa zadnjim, 19. transportom koji je za domovinu krenuo 20. ožujka 1946.,

otputovale su 1.472 osobe. Među njima najviše je bilo stanovnika Vodica, Knina, Kistanja,

Hvara i Makarske.653 S odlaskom ovog transporta završila je dvije godine i 46 dana duga

epopeja hrvatskih zbjegova u Egiptu.

Logor u El Shattu nastavio je funkcionirati i nakon odlaska posljednjeg transporta.

U njemu je boravilo nekoliko stotina jugoslavenskih rojalista preseljenih iz El Arisha, kao i

oni koji su ostali u El Shattu,654 a u logor su smješteni i ostaci Grka, Poljaka, Talijana i

Austrijanaca s Bliskog istoka. Uprava UNRRA-e nad logorom trajala je do lipnja 1947.

god., kada je logor preuzela Međunarodna izbjeglička organizacija (International Refugee

Organisation - IRO) osnovana 20. kolovoza 1946. god. Nakon što je IRO otvorila ured u

Kairu preuzela je brigu o 1.100 izbjeglica koje su boravile u El Shattu. Do zatvaranja

logora krajem 1948. god. 820 izbjeglica se raselilo (594 u Australiju i 117 u Argentinu),

dok ih se 106 repatriralo. Neki od njih ostali su u Egiptu i tako postali državljani zemlje

koja ih je ugostila kao izbjeglice.655

*

652 DASt, J.Z. 512, Dodatak izvješću komisije, otprema devetnaestog (zadnjeg) transporta. 653 DASt, J.Z. 515, Rekapitulacija upućenih sa devetnaestim transportom u domovinu, pregledno po kotarima. 654 TNA, FO 371/66715, passim. Nije moguće utvrditi koliki je broj bivših jugoslavenskih državljana bio u El Shattu, no sigurno je da je premašivao polovicu sveukupnog broja stanovnika logora. 655 VERNANT, 1953., 409.

195

Svih 19 povratničkih transporta iz Egipta sretno se vratilo u domovinu.656 Prihvat je

vršila Komisija za prihvat i otpremu zbjegova u Splitu. Postojala je i Jugoslavenska

državna komisija za repatrijaciju, a pri socijalnim odjelima NOO-a formirane su manje

okružne, gradske i mjesne komisije. Sve su komisije obavljale posao iz svog djelokruga

prema oskudnim mogućnostima kakve su postojale. Njihov posao kretao se od

koordinacije u vezi pomorskog i kopnenog prometa, rada za zdravstvenim odjelima unutar

NOO-a, Crvenim križem i masovnim organizacijama koje su se stavile na raspolaganje za

prihvat zbjega.657

Premda je bilo predviđeno da se u Dubrovniku formira isto tijelo kao i u Splitu,

kasnije se to pokazalo nepotrebnim jer su svi brodovi pristajali u Splitu i okolici. Uz Split,

prihvatna stanica organizirana je u Kaštel Starom gdje se iskrcalo nekoliko transporta.

Organizacija prihvata i otpreme zbjegova prema kotarevima porijekla bila je izrazito

složen postupak zbog velikog broja ljudi, te teške prtljage koja je s izbjeglicama pristizala.

Nije to bio samo postupak prihvata i upućivanja kući, već je u određenom broju slučajeva

trebalo izbjeglice zadržati duže na području Splita iz razloga što su im domovi bili spaljeni

i opljačkani pa se nisu imali gdje vratiti. Neki su upućeni i na druge lokacije gdje će

započeti s gradnjom novog života.

Najsloženiji dio prihvata izbjeglica sastojao se u procesu iskrcaja ljudi i prtljage iz

brodova. Prilikom pristanka broda u luku Komisija za prihvat došla bi na brod i, zajedno, s

predstavnicima UNRRA-e i zapovjedništva broda, obavila dogovor o način istovara

prtljage i iskrcaja ljudi. Prilikom dolaska prvih nekoliko transporata postojale su razlike u

načinu kako pristupiti ovom postupku. Dok se zapovjedništvo broda htjelo odmah po

pristanku riješiti izbjeglica, tj. da se narod prvo iskrca, a zatim da se pristupi istovaru

prtljage, Komisija je inzistirala da je potrebno prvo pobrinuti se za prtljagu koja će se

složiti na pristaništu, a onda određenim redom prema kotarevima iskrcati ljude, kako bi ih

se lakše moglo uputiti na manje brodove i druga prijevozna sredstva kojima bi stigli do

svojih domova. Već prilikom iskrcaja drugog transporta predstavnici Komisije uspjeli su

uvjeriti zapovjedništvo broda da se usvoji ovaj način rada.658 I prilikom nekoliko sljedećih

prihvata ponovit će se isti problem oko način iskrcaja, koji će Komisija za prihvat s većim

656 Prvi transport je pristao 18. travnja 1945., drugi 29. travnja, treći 5. svibnja, četvrti 11. svibnja, peti 14. svibnja, šesti 29. svibnja, sedmi 13. lipnja, osmi 16. lipnja, deveti 8. srpnja, deseti 26. srpnja i jedanaesti 26. listopada 1945. god. Dvanaesti transport je stigao 6. siječnja 1946., trinaesti 12. siječnja, četrnaesti 21. siječnja, petnaesti 3. veljače, šesnaesti 6. veljače, sedamnaesti 15. veljače, osamnaesti 17. veljače i devetnaesti 24 ožujka. Usp. DASt, J.Z. 513 i 515, passim. 657 JAMAN, 1986., 552-553. 658 DASt, J.Z. 517, Oblasna centralna komisija za prihvat i otpremu zbjega izvješćuje ONOO, Socijalni odjel o prihvatu drugog transporta., od 1. 5. 1945.

196

poteškoćama uspjeti svladati. Istovar teške prtljage izazivao je veliki problem zbog manjka

ljudi koji bi radili, kao i zastarjele lučke opreme. Budući da su većinu povratnika činili

djeca, žene i starci, a broj sposobnih muškaraca bio je malen, trebalo je angažirati ljude sa

strane koji bi pomogli pri istovaru. U tu svrhu koristili su se njemački zarobljenici. Tako je

prilikom istovara 11. transporta zatraženo najmanje 80 ratnih zarobljenika koji su radili

čitavo vrijeme na iskrcaju prtljage iz stive broda.659 U takvim prilikama učestalo su se

događale nezgode, najčešće su se kvarile dizalice, ili bi pucale, a bilo je situacija kada bi

prtljaga završila na morskom dnu.

Za razliku od nekoliko prethodnih transporata koji su pristali u Kaštela, 6. je pristao

uz lukobran u Splitu. Francuski brod "Eridan" pristao je sa 2.003 osobe,660 a proces oko

iskrcaja prtljage i ljudi dogovoren je s posadom broda. Prtljaga se počela istovarivati u

podne što je potrajalo do 2 sata u noći. Nedostatak obalnog prostora i brodovlja za daljnji

transport prtljage stvarao je gužvu na lukobranu. Na kovčezima nisu pisala imena niti

kotarevi, pa je osoblje na osnovu brojeva koji su bili naznačeni trebalo razlučivati prema

kojem kotaru treba odaslati pojedini paket, kovčeg i sl. Nakon ovoga uslijedilo je

iskrcavanje povratnika, od kojih su neki odmah ukrcani na manje parobrode i jedrenjake

kojima su otpravljeni za svoje kotareve, a drugi su se zadržali u Splitu, čekajući svoj

prijevoz.661

10. transportom koji je pristigao 26. srpnja 1945. stigla je i prtljaga 11. transporta.

Budući da je 11. transport na polazak iz Egipta čekao tri mjeseca, Komisija za prihvat

zbjega pospremila je njihovu prtljagu u skladište sjedišta Komisije. Međutim, kako se

osjećao nedostatak skladišnog prostora, određeni broj paketa poslan je članovima obitelji

11. transporta da ih oni sačuvaju do dolaska vlasnika u domovinu.662

Povratnici koji se nisu odmah mogli uputiti kući zadržavani su u Splitu sve dok se

ne nađe prikladan prijevoz. Tako je za potrebe 12. transporta korišteno šest parobroda

("Pašman", "Knin", "Morava", "Oplenac", "Bakar" i "Makarska") i jedan remorker

("Radnik") koji su oko 500 ljudi prebacili do Trogira, Makarske, Metkovića, Suska, Zadra,

Visa, Hvara, Brača, Šolte, Dubrovnika, Korčule i Vele Luke. Motorni jedrenjak "Bog

Snami" je iz Kaštela prebacio 60 ljudi do Marine kod Trogira.663 Za prve transporte

659 DASt, J.Z. 517, Izvješće o prihvatu jedanaestog transporta zbjega iz Afrike od 30. 10. 1945. 660 Iz Egipta su krenule 2.002 osobe. Vjerojatno se netko rodio na brodu. 661 DASt, J.Z. 517, Oblasna komisija za repatrijaciju Split izvješćuje ONOO, Socijalni odjel, o prihvatu šestog transporta 31. 5. 1945. 662 DASt, J.Z. 517, Izvješće desetog transporta iz Afrike od 26. 7. 1945. 663 DASt, J.Z. 517, Dopis Oblasne komisije za repatrijaciju Direkciji pomorske plovidbe u Splitu od 8. 1. 1946.

197

Komisija za prihvat izdavala je potvrde o besplatnim kartama koje bi povratnici koristili za

putovanje kući. Za kopneno putovanje povratnika kreditirala se prevoznina. Ministarstvo

saobraćaja je preko Komercijalne naredbe direktora državnih željeznica izdalo rješenje o

kreditiranju prijevoza povratnika željeznicom, dok je Komisija za prihvat dogovorila to

isto s Pomorskim poglavarstvom u Splitu.664

Međutim, veliki broj povratnika duže se zadržavao u Splitu jer nisu imali gdje

krenuti. Kuće su im bile spaljene i opljačkane a muški članovi poginuli na fronti. Za njih je

gradski Narodni odbor, njegov Stambeni odjel, osigurao smještaj u "bivšem Hrvatskom

domu u Sokolskoj ulici, školi Manuš, Realnoj i Klasičnoj gimnaziji". Priprema hrane bila

je osigurana u zgradi Komisije za prihvat na I. katu.665 Komisija za prihvat je često, preko

svojih mogućnosti, vršila prihvat i smještaj onih koji nisu imali kamo. Učestalo se

događalo da su i druge službe u gradu slale ljude za koje se trebalo brinuti ovoj Komisiji,

premda ona nije bila nadležna za njih. Pojedini Splićani su na povratku iz Egipta u svojim

stanovima zaticali druge obitelji, pa su dolazili na smještaj i prehranu kod Komisije dok se

ne riješi situacija oko njihovog stana. Oni koji niti nakon dužeg čekanja nisu imali gdje bili

su upućeni u kolonizaciju prema Bačkoj i Banatu.666

***

Proces repatrijacije hrvatskih zbjegova iz Italije i Egipta pretvorio se u dugotrajan i

mukotrpan posao za većinu izbjeglica. Dok su se privilegirani pojedinci vraćali u

domovinu izvan repatrijacijskih transporata, "obične" izbjeglice sa strpljenjem su čekale na

trenutak povratka. Repatrijacija iz Italije bila je jednostavnija zbog geografske blizine i

neuplitanja Saveznika i UNRRA-e, pa se proces obavio u nepunih pet mjeseci od studenog

1944. do ožujka 1945. god. Iz Italije je repatrirano oko 7.000 osoba.

Za razliku od Italije, repatrijacija iz Egipta bila je mnogo teža i dugotrajnija. U tom

procesu, koji se nije mogao izvršiti bez pomoći Saveznika i UNRRA-e, bilo je repatrirano

u 19 navrata preko 25.000 osoba. Također ih je preko tisuću stiglo u domovinu prije

početka repatrijacije posebnim kanalima. Odlazak iz Egipta u domovinu pretvorio se u

dugotrajno čekanje od skoro godinu dana, od travnja 1945. do ožujka 1946. koji neki,

664 DASt, J.Z. 517, Objave za kreditiranu prevozninu od 11. 8. 1945. 665 DASt, J.Z. 517, Dopis Oblasne komisije za repatrijaciju Oblasnom narodnom odboru, Socijalni odjel, od 8. 10. 1945. 666 DASt, J.Z. 517, Dopis Oblasne komisije za repatrijaciju Oblasnom NOO-u Dalmacije, Socijalni odjel, od 5. 6. 1945.

198

nažalost, nisu dočekali. Za one koji su se vratili, kraj nevolja nije prestao, jer su morali

pristupiti obnovi svojih domova, kao i novoj izgradnji osobne egzistencije. Određeni broj

ljudi svoj je život započeo graditi iznova kolonizirajući neobrađene ravnice Bačke i

Banata, a bilo je i onih koji su svoju sreću potražili u inozemstvu.

199

8. SJEĆANJA O HRVATSKIM ZBJEGOVIMA U EGIPAT

Oralna historija istraživačka je i interpretativna grana povijesnih znanosti koja

pokušava doći do informacija iz povijesti nekonvencionalnim putem.667 Taj put sastoji se

od toga da se određene informacije preuzmu od sudionika povijesnih zbivanja usmenim

putem, ili da ih sudionici zapišu nakon određenog razdoblja pa se njihova sjećanja

interpretiraju kroz različite modele koji nam mogu dati dragocjene rezultate. Do 1970-ih

oralnim svjedočanstvima povjesničari su pristupali kao i pisanim izvorima s ciljem

crpljenja podataka, a od tada oralna historija okreće se u novom smjeru, pretvarajući

krhkost ljudskog sjećanja u snagu. Naime, na temelju tih sjećanja razvija se interpretativna

snaga oralne historije do razmjera da se tumači "oblikovanje sjećanja", koje je možda

neistinito, ali ipak govori o dimenzijama preživjelog, podsvjesnim dojmovima i

novostvorenoj slici promatranog povijesnog procesa.668

Iz takvog zaokreta u razvoju ove grane povijesnih znanosti moguće je na dvostruki

način pristupiti interpretiranju dobivenih informacija.669 Na prvom mjestu oralna historija

obavještava nas o onome što je teže spoznati na osnovu klasičnih izvora. To su podaci koji

ne pripadaju političkim i vojnim aspektima prošlosti, već su to informacije o

svakodnevnom životu iz perspektive "običnih, malih ljudi" koji nam pomažu da opišemo

život u logorima, mentalitete pojedinaca i skupine. Drugo, važnost rezultata oralne historije

sastoji se u mogućnosti da se interpretiraju ostaci sjećanja koji postoje u svijesti pripadnika

zbjegova više od 60 godina nakon tog povijesnog zbivanja. Budući da je ovaj prvi vid

oralne historije ugrađen u raspravu disertacije, ovdje, u svojevrsnom dodatku, pristupit će

se predstavljanju i analizi osobnih i kolektivnih sjećanja koja su ostala prisutna do danas.

Potrebno je naglasiti da se u ovom prilogu više koriste interpretativne mogućnosti metode

oralne historije, a ne toliko njen praktični sustav rada.

*

Za potrebe ove analize koriste se sjećanja nekolicine sudionika zbjegova s kojima je

vođen razgovor, a koji su svoja sjećanja zapisali u obliku manjih monografija koje će se

ovdje koristiti za citiranje. Sudionici zbjegova čija se sjećanja analiziraju rođeni su između

1928. i 1931. god., što znači da su za vrijeme boravka u Egiptu imali između 13 i 18

667 THOMPSON, 2000., 82-117. 668 GREEN - TROUP, 1999., 231-232. 669 PERKS - THOMSON, 2002., 38-52.

200

godina.670 Time se dodatno osnažuje njihovo sjećanje jer su bili u dobi adolescencije kada

se stječu prva znanja i zapaža se svijet oko sebe s posebnom pozornošću. U analizi se

koriste i sjećanja dvojice izbjeglica s kojima se nije usmeno razgovaralo, a koji su sjećanja

ostavili u obliku rukopisa.671 Također, koriste se i odgovori na upitnik koji se poslan

elektroničkom poštom jednom sudioniku zbjega koji je trajno nastanjen u SAD-u.672

Uzimajući u obzir preživjele sudionike zbjegova moguće je formirati točke

sjećanja, tj. one etape zbjegova koje su iz nekih razloga najviše ostale u sjećanju

sudionicima zbjegova. Točke sjećanja ne moraju biti neka fizička realnost nego skup

memorije o pojedinim dionicama hrvatskih zbjegova koji su se na poseban način zadržali u

današnjoj kolektivnoj memoriji. Naime, radi se o apstraktnom konceptu koji je vezan uz

neko upečatljivo događanje iz prošlosti. Na takav način formira se kolektivno sjećanje

koje, kako odmiče vrijeme od promatranog povijesnog događanja, dobiva specifičnu

formu.673 Dok se povijesna znanost koja crpi iz izvora fokusira na transformaciju,

kolektivno sjećanje fokusira se na stabilnu, neizmjenjivu esenciju koja s vremenom dobiva

izvjesnu zatvorenu formu.

Prava točka sjećanja je El Shatt. Već prethodno je, u radu, istaknuto da je ta

imenica postala sintagma za pojam izbjeglištva u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata.

Neven Bogdanić ga nazva "El Shatt naš nezaboravljeni",674 čime naglašava značenje ovog

toponima kolektivne svijesti za godine provedene u zbjegu. El Shatt je postalo mjesto koje

svi živući sudionici zbjega izgovaraju s uvažavanje i respektom jer su tamo proveli

nekoliko godina svog života. Takvo značenje transferira se na djecu i rodbinu koji slušaju

priče svojih starijih o teškom životu na egipatskoj pustinji, pa se s vremenom formirala

prava naracija o tom fenomenu iz prošlosti. U tu naraciju uključuju se daljnje točke

sjećanja.

Polazak zauzima posebno mjesto u sjećanju jer nam govori kako su ljudi otrgnuti iz

svakidašnjeg života pošli u zbjeg. Tako se Vjera Nižetić sjeća svog polaska s Brača u noći

27. prosinca 1943.: "U svima nama strah. Noćna tama, vjetar, podivljalo more s kišom.

Zastrašeni od nevremena i neizvjesnosti. Idemo li u gore nego što je na Braču i kamo nas

vode?"675 Ivo Srhoj se sjeća plovidbe s Korčule na Hvar 24. prosinca 1943.: "Ova je noć

bila tamna i užasna. Mnogima je ostala u vječnom sjećanju, kao nešto najgore što su mogli

670 BOGDANIĆ, 1994; SRHOJ, 2005; KLISURA, 2007; NIŽETIĆ, 2007. 671 MARELIĆ (s.a.); UJDUR, 1992. 672 Odgovori Josepha TALAICHA u posjedu disertanta. 673 WERTSCH, 2002., 33-51. 674 BOGDANIĆ, 1994. 675 NIZETIĆ, 2007., 60.

201

doživjeti. Bila je neopisiva gužva koja se ne može zamisliti u normalnim prilikama. Plovilo

se i starim i malim trabakulima i to samo noću, jer su danju svi strahovali od njemačkih

aviona".676 Dakle, polazak u zbjeg za izbjeglice pretvorio se u traumatično iskustvo u

kojemu su dominirali osjećaji straha i neizvjesnosti. Takvo stanje bilo je uvjetovano

mogućnošću njemačkih napada, kao i nepoznanicama koje su se nalazile pred

izbjeglicama. Budući da se nije znala konačna destinacija kretanja još više su potencirani

strahovi s kojima se izbjeglice suočavaju.

Sljedeća točka sjećanja prolazak je kroz Italiju. Italija je za većinu antifašista i

članove njihovih obitelji bila predmetom blagog prezira jer su znali da je to prostor na

kojemu se razvio fašizam i da su od tamo dolazili fašisti koji su im počinili dosta zla.

Šimun Ujdur sjeća se prolaska kroz Italiju i priča kako su izbjeglice gledale na Talijane:

"Kako se osjećaju ovi Talijani koji su pljačkali i spaljivali naše domove, ubijali naše ljude?

Promatrali smo ove ljude koji su u ime Ducea htjeli slomiti naš narod i porobiti našu

hrvatsku naciju. Međutim, uskoro smo shvatili da su većina ovih jadnih talijanskih ljudi

seljaci, koji su proklinjali one koji su im tako mnogo obećali, a onda su uzeli sve od

njih."677 Dakle, talijanska dionica zbjegova bila je prožeta sjećanjima na nedavne talijanske

zločine u domovini, koji su kod izbjeglica izazivali osjećaj gnušanja i straha, premda su

bili svjesni da nije svaki Talijan bio fašist. Bilo je i pozitivnih iskustava. Tako se Frano

Klisura sjeća boravka u talijanskom ljetnikovcu: "Vlasnik kuće, jedan apotekar iz obližnjeg

grada Nardò, posjetio nas je i zamolio nas da ne vadimo lozu, jer shvaća da nam drvo

treba, pa nam je donio drva. Istovremeno nam je ponudio, da će drvenim daskama prekriti

betonski pod, ako saznamo da ćemo tu duže ostati, jer mi smo spavali na betonu."678

Prolazak kroz Italiju u sjećanju je ostao kao nastavak neizvjesnosti u pogledu konačne

destinacije, negativne uspomene na talijanske fašiste, kao i teških životnih prilika u

tranzitnim logorima.

Posebno sjećanje vezano je uz plovidbu brodova Sredozemljem do Egipta. Kako se

radi o dužoj plovidbi, u odnosu na onu jadransku, ostali su u sjećanju strah i neizvjesnost

koja je trajala sve do pristanka u Port Saidu. Ivo Srhoj se sjeća plovidbe: "Pratili su nas

vojni brodovi cijelo vrijeme, a preko dana i avioni. Kako su borbeni brodovi bili brži od

naših, išli su ispred nas, pa bi se vratili i pravili krug oko naših brodova."679 Slično je

sjećanje i Vjere Nižetić: "Krećemo u konvoju, razarač, naš brod. S jedne strane torpiljarka,

676 SRHOJ, 2005., 20. 677 UJDUR, 1992., 3. 678 KLISURA, 2007., 28-29. 679 SRHOJ, 2005., 44.

202

s druge podmornica - nekad uroni, a nekad plovi uz nas."680 Sjećanja na plovidbu do

Egipta nastala su iz specifičnosti situacije u kojoj su se izbjeglice našle. Dugotrajna

plovidba uz pratnju ratnih brodova jedinstveno je iskustvo u životu pojedinaca, s kojega se

memoriraju one stvari koje se vide po prvi put u životu. Svim sjećanjima zajedničko

obilježje strah je od mogućih napada, kao i očekivanje trenutka kada će pristati.

Naravno, najviše točaka sjećanja vezano je uz boravak hrvatskih zbjegova u

egipatskim logorima. To je i logično ako se uzme u obzir jedinstvenost krajobraza u kojem

su se logori nalazili, kao i dugotrajni boravak u logorima. Egipatska pustinja predstavlja

posebnu točku sjećanja jer je toliko različita od domaćeg krajobraza, pa je, tim više, ostala

kao posebna tema u opisivanju života u Egiptu. Osobito je ostao upečatljiv prvi susret s

pustinjom koji su izbjeglice primile u stanju šoka. Šimun Ujdur se sjeća: "Odmah po

dolasku moral izbjeglica je bio slomljen uz stravičan prizor beskrajne i ogoljele

pustinje."681 Sjećanja Vjere Nižetić su slična: "Nigdje ničega, ravan pijesak uz prugu, pa

neke male uzvisine pijeska, sve je tiho, baš ničeg nema. Nijemi smo. Ne vjerujemo da su

nas baš tu doveli. Valjda će nas odavde odvesti negdje gdje je drugačije - gdje će biti

kakvog-takvog života. Pa zašto su nas toliko vozali okolo, pa preko Sredozemnog mora, da

nas iskrcaju u pustinji?"682

Pustinjski uvjeti nisu samo bili uzrok prvog šoka, već su se problemi privikavanja i

života nastavili tijekom cjelokupnog boravka u Egiptu. Teških životnih uvjeta prisjeća se

Ivo Srhoj: "Pustinja je jeziva i negostoljubiva, jednostavno neprihvatljiva za ljude i

općenito za život. U podne kada sunce dođe u zenit, a temperatura se podigne 40 pa čak i

50 stupnjeva iznad nule, nastaje užas i započinje borba čovjeka s prirodom. Nigdje nema

hladovine, a sunce nemilosrdno peče. Pijesak je takav da bosom nogom ne možeš stati na

njega, peče dolje, a još više gore, a i jedno i drugo je nepodnošljivo. Čovjek teško diše jer

je zrak suh i užaren."683 Joseph Talaich se također prisjeća teških životnih uvjeta u pustinji:

"Po danu nitko nije izlazio. Mladost logora I. koji je bio najbliže kanala često bi išla na

kupanje. Većina svijeta boravila je u šatorima dok najgore ne prođe."684 Općenito,

pustinjski uvjeti i suha klima točke su sjećanja koje su jedinstvene za sve izbjeglice koje su

boravile u El Shattu. To je najučestalija tema o kojoj se govori jer se dodirivala svakog

pojedinca, bez iznimke.

680 NIŽETIĆ, 2007., 69. 681 UJDUR, 1992., 6. 682 NIŽETIĆ, 2007., 73. 683 SRHOJ, 2005., 117. 684 Odgovor na pitanje broj 8. Josepha Talaicha.

203

Uz pustinjske uvjete vezan je i vjetar "ghibli" koji je također točka sjećanja

zadržana u kolektivnoj memoriji živućih izbjeglica. Svatko od ispitanika sjeća se ovog

vjetra, a kako je netipičan za jadranski prostor, tim više je ostao urezan u njihovoj

memoriji. Teofil Marelić piše u svojim sjećanjima na El Shatt: "Bilo je dana kad bi topli

vjetar, pun pijeska, zvani gibli, zastirao sunce i dnevnu svjetlost pretvarao u tamu".685

Vjera Nižetić se također sjeća teških uvjeta uslijed pojave ghiblija: "Naglo bi došao taj

vjetar koji podiže gomile pijeska. Ponekad je vrlo jak, začas napuni oči, mora se stati i

okrenuti leđa vjetru. Pijesak udara po licu, po nezaštićenoj koži, kao da te bodu

iglicama".686

Pored teških prirodnih uvjeta, izbjeglice se najviše prisjećaju života u šatorima.

Pošto su šatori bili nešto nepoznato u njihovom dotadašnjem životu, privikavanje i boravak

u njima predmet je brojnih sjećanja, kako individualnih, tako i kolektivnih. Franjo Klisura

prisjeća se podizanja šatora po dolasku u El Shatt: "Već sljedećeg dana otpočeli su radovi.

Šatori niču brzo, baš kao gljive poslije kiše. Brzo smo usvojili proceduru."687 Ivo Srhoj se

sjeća kako je svaki šator pretvoren u pravi mali dom: "Šator je sve zamjenjivao, ama baš

sve: kuhinju, tinel, dnevnu sobu. Sve se obavljalo na krevetu. Na krevetu se spavalo, jelo,

sjedilo, odmaralo, razmišljalo. Šator nam je doista bio sve, na njega smo se navikli i

zavoljeli ga, kao da je najmoderniji stan."688 Vjera Nižetić, ženskom senzibilnošću sjeća se

stvari koje muškarcima nisu u prvom planu: "U naše platnene nastambe unosili smo drvene

sanduke od naranača preuređene za police, a od iznošenih odjevnih predmeta pravile su se

zavjesice te su tako nastali naši noćni ormarići".689

Izbjeglicama su u memoriji ostali kontakti s lokalnim stanovništvom. Kada

pripovijedaju o Arapima često ih subjektivno opisuju gledajući u njima ljude koje su

smatrali neobrazovanima, zaostalima i pod zapovjedništvom britanskih vojnika. Tako se

Joseph Talaich prisjeća odnosa Britanaca prema Arapima: "Nas su Arapi više voljeli nego

Engleze. Engleski vojnici bi doveli neke radnike na posao pa kada bi vidjeli da malo

zaostaju u radu ili da se odmaraju onda bi ih s kandžijom udarili oko njihovih haljina. To je

bilo grozno vidjeti kako su ih tretirali."690 Slično pripovijeda i Vjera Nižetić: "Radili su na

pomoćnim poslovima u logorima, kopali kanale, jame i obavljali slične poslove. Te jadnike

bilo je teško doživljavati kao ljudska bića. Bili su gladni, očajni, siromašni i bez

685 MARELIĆ, (s.a.), 50. 686 NIZETIĆ, 2007., 114. 687 KLISURA, 2007., 35. 688 SRHOJ, 2005., 69-70. 689 NIŽETIĆ, 2007., 101. 690 Odgovor na pitanje broj 6. Josepha Talaicha.

204

najosnovnijih ljudskih prava i navika. (…) Na svakih deset radnika imali su svog

predradnika s bičem. (…) Kad bi radnik prestao s radom, slijedilo je upozorenje, a zatim je

proradio bič."691 Ivo Srhoj arapske radnike naziva "robovima 20. stoljeća".692 Čini se da je

sjećanje na arapske radnike oblikovano u odnosu na vlastiti položaj izbjeglica u logoru.

Dok su oni u bili u teškom stanju u izbjeglištvu, uspoređivali su se s lokalnim

stanovništvom kojemu je, očigledno, bilo teže, pa su u tome pronalazili neku vrstu utjehe i

kulturne superiornosti.

Posebne točke sjećanja vezane su uz zdravstveno stanje i umiranje. Naravno, to je

razumljiv način ljudskog postojanja da se sjeća svojih koji su bili u teškom zdravstvenom

stanju ili su pak preminuli u izbjeglištvu. Na pitanje čega se najviše sjeća u logoru, Joseph

Talaich odgovara: " Epidemije ospica kod male djece u svih pet logora", a zatim dodaje

"smrti najviše male djece".693 Neven Bogdanić također veliki dio svojih sjećanja posvećuje

preminulima u El Shattu. Posebno se dotiče groblja na kojemu su pokopane izbjeglice

preminule u El Shattu.694 Groblje kao važnu točku sjećanja ne preskače nitko od izbjeglica

u svom sjećanju. Ivo Srhoj o groblju razmišlja ovako: "Nesretna je sudbina onih koji su

ostali u vrelom pustinjskom pijesku - na izbjegličkom groblju, umjesto da su se vratili u

domovinu, na svoj rodni prag, gdje su odrasli i gdje su živjeli kao mi. Ostati u tuđoj zemlji,

daleko od domovine koju su voljeli, a koju nikada neće vidjeti, uistinu je teško i pomisliti,

a kamoli doživjeti. Sve su to priče, svaka za sebe, teške i tragične."695 Upravo je sjećanje

na groblje tijekom zadnjih šest desetljeća najizraženija poveznica s povijesti hrvatskih

zbjegova u Egiptu. Budući da je groblje mjesto susreta sa svojim preminulima ljudi se na

takav način povezuju i s ukupnom poviješću ovih događanja. Groblje je bilo nekoliko puta

devastirano, pa zatim obnavljano, što je u hrvatskim medijima i među preživjelim

izbjeglicama bio povod novih sjećanja na egipatsku dionicu povijesti hrvatskih zbjegova.

*

Naravno pored gore istaknutih točki sjećanja mogu se naći druge, međutim ove

imaju najveći intenzitet, i zastupljene su kod svih ispitanika. Upravo se kroz ove točke

sjećanja formira poslijeratna kolektivna memorija o El Shattu. Toponim je poprimio

oznaku sinonima za proces hrvatskih zbjegova u Drugom svjetskom ratu. Ostale točke

sjećanja imaju zavisne pozicije u odnosu na El Shatt. Polazak u zbjeg važan je budući da je

691 NIŽETIĆ, 2007., 107. 692 SRHOJ, 2005., 141. 693 Odgovor na pitanje 4. Josepha Talaicha. 694 BOGDANIĆ, 1994., 40-48. 695 SRHOJ, 2005., 137.

205

to prvo formirano sjećanje koje je uvjetovano promjenama koje su izmijenile svakidašnji

život. Talijanska dionica zbjega obilježena je prvim susretom s "drugim", tj. sa svijetom

koji nije bio dio svakodnevne kolotečine. Dakako, najviše sjećanja vezano je uz El Shatt i

boravak u pustinji. Sjećanja su vezana uz lokalni krajobraz i prostorne uvjete novog

okruženja. Prvi dojam pri dolasku duboko je urezan u sjećanjima, a zatim sljede predodžbe

o prirodnim uvjetima i životu u šatorima. Naravno, na kraju najtrajnija sjećanja su vezana

uz preminulu rodbinu koja je pokopana na elšatskom groblju. Na takav način El Shatt se

dodatno učvršćuje u pojedinačnoj i kolektivnoj memoriji preživjelih pripadnika hrvatskih

zbjegova.

206

9. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Hrvatski zbjegovi u Egipat u razdoblju od 1943. do 1946. god. važna su sastavnica

hrvatske povijesti 20. st. Nikada prije, u tako kratkom vremenu, nije zabilježeno kretanje

tako velikog broja stanovništva s područja hrvatskih zemlja na neko strano područje uslijed

ratnih okolnosti. Specifičnost ove pojave svakako zahtijeva da bude posebnom temom

historijskog istraživanja. Problemu zbjegova i izbjeglištva do sada se u hrvatskoj

historiografiji nije pridavala dužna pažnja. Postoje samo radovi u kojima se na zbjeg gleda

kroz prizmu komunističke ideologije i napretka socijalistički usmjerenog života. Zato je

ova disertacija imala zadaću prekinuti tu "nezainteresiranost" i otvoriti neka nova pitanja i

poglede na način kako istraživati, analizirati i tumačiti pojavu hrvatskih zbjegova u

Drugom svjetskom ratu.

Budući da su zbjegovi društvena pojava u kretanju koja uključuje više različitih

čimbenika, pristupanje istraživanju i analiza ove pojave predstavlja osjetljivu historijsku

zadaću. U prvom redu bilo je potrebno uočiti koja je dublja povijesna podloga političkog i

društvenog aspekta na prostorima na kojima će se kasnije pojaviti problem zbjegova.

Razlozi pojave kretanja stanovništva nisu uvijek pitanje određenog trenutka i opasnosti,

nego često imaju dublje društvene i političke razloge, koji će se onda pri kretanju dodatno

oblikovati i manifestirati u različitim kontekstima. Zatim je bilo potrebno uočiti kako

dolazi do stvaranja situacije u kojoj se stanovništvo pokreće, koji su to uzroci, povodi i

načini kretanja u kojima se formira nova jedinstvena društvena pojavnost koju nazivamo

zbjeg. Za uočiti razloge polaska u zbjeg potrebno je evidentirati ratne okolnosti u kojim se

ta pojava formira, kako ona utječe na civilno stanovništva i koji su konkretni razlozi

pokreta pojedinaca i skupina.

Sljedeći problem koji se analizira je kako se zbjegovi koncentriraju na jednom

području čekajući na polazak na sigurni teritorij. U takvim trenucima stvaraju se neki

zajednički interesi, dolazi do društvene i sigurnosne kohezije u kojoj je problem pojedinca

- problem skupine. Na takav način dijeli se zajednička kolektivna sudbina koju je lakše

apsolvirati i prihvatiti. Kretanje zbjegova prema području izvan ratnih okolnosti također je

izvan moći unutarnjeg odlučivanja. Iz toga proizlazi da je i izbor teritorija na kojemu se

privremeno nastavlja život također odluka čimbenika izvan zbjega. Taj novi teritorij

postaje predmetom oblikovanja u suglasju sa starim, domaćim, prostorom. Na takav način

207

se nastavlja kontinuitet preživljavanja u iščekivanju povratka kako bi se mogao nastaviti

redoviti život.

Takav sklop problema koji se postavljaju pred istraživača zahtijeva poznavanje

različitih metoda historijskog istraživanja i analize koji bi mogli sustavno prikazati i

objasniti sve aspekte u procesu pojave, kretanja, statičnosti i povratka zbjegova. Kroz sve

te elemente treba uzeti u obzir spomenute vanjske čimbenike koji utječu na zbjegove i

oblikuju njihovu unutarnju strukturu. Važno je naglasiti da je problem zbjegova višestran,

što znači da to nije samo jedan faktor koji bi se mogao pratiti, već je u pitanju više,

ponekad, jako različitih okolnosti i pojava koje onda zahtijevaju pristup različitih metoda i

vještina. Iz toga proizlazi da je potrebno poznavanje političke, vojne i pomorske povijesti.

Potrebno je komparirati, kronološki mjeriti, analizirati, formirati statističke premise i onda

ih stavljati u kontekst zbjegova.

Međutim, da bi se upoznali zbjegovi "iznutra" potrebne su neke druge metode koje

nam pomažu da promotrimo stanje svijesti kako političke, tako društvene, kulturne,

mentalne i zdravstvene, koje prevladavaju unutar zbjegova. U onom trenutku kada skupine

ljudi stignu na teritorij svog privremenog boravišta one se pretvaraju u zbjeg, tj.

jedinstvenu skupinu, koja ima zajedničke interese ali i suprotnosti, a sve je svedeno pod

jednu ideju: izlazak iz te privremenosti života. Za takvo stanje najbolja historijska metoda

je tzv. nova kulturna historija, pravac koji kroz aktivnosti skupine, njihove običaje, rituale i

tekstove, iščitava različita "skrivena" značenja i tendencije kojima skupina teži. Druga

metoda koja se pokazala korisnom za rad je tzv. ekohistorija, tj. analiza kako grupe utječu

na okoliš, i kako okoliš utječe na grupe. U ovom kontekstu važno je bilo promotriti kako je

promjena okoliša utjecala na zbjeg i kako se zbjeg prilagodio novim životnim uvjetima. Tu

je i metoda oralne historije, koja je bila dragocjena kako bi neke detalje koji nisu dobro

potkrijepljeni i jasni iz izvora, dodatno potvrdili i modificirali još danas, živi pripadnici

zbjega. Za promatranje procesa hrvatskih zbjegova u Egipat uzet je kronološki aspekt u

kojega se prema potrebi ugrađuju sve ove metode. Zbjeg se prati od nastanka, kroz sve

faze kretanja, boravka u logorima u Italiji i Egiptu, i, na kraju, kroz repatrijacijski proces

povratka u domovinu. U svim fazama uzimane su u obzir gore navedene metode kako bi se

objasnile određene pojave.

*

Za razliku od nekih povijesnih procesa čiji se početak može naslutiti dublje u

povijesti, hrvatski zbjegovi su, kao pojava, nastali u roku od tri mjeseca, od vremena

kapitulacije Italije 1943. pa do kraja iste godine. Bila je to nagla preobrazba euforije u

208

strah. Kapitulacijom Italije 8. rujna 1943., otvaraju se na istočnoj obali Jadrana novi

prostori za širenje partizanskog pokreta. Oslobođenje obale popraćeno je pristupanjem

velikog broja ljudi NOP-u, posebice mladih, ali i svih onih koji su trpjeli posljedice

talijanske okupacije. Oslobođeni su Split s okolicom, svi otoci u Dalmaciji, veći dio

obalnog prostora, uključujući i Istru. Gradove Zadar, Šibenik i Dubrovnik Talijani su

direktno izručili u njemačke ruke. Povlačeći se prema Italiji, talijanske postrojbe ostavile

su po skladištima veću količinu naoružanja, vojne opreme, hrane i ostalog materijala koji

dolazi u ruke partizana. U nekim mjestima prije će ga se dokopati lokalno stanovništvo

nego sami partizani. Ovakav razvoj situacija osnažio je partizanski pokret u Dalmaciji koji

će u sljedeća dva mjeseca doživjeti veće strukturne promjene. Osnivanje 8. korpusa 7.

listopada 1943. postiglo se okrupnjavanjem manjih brigada i divizija koje su bile raštrkane

po različitim dijelovima Dalmacije. Deset dana kasnije pristupilo se formiranju Mornarice

NOVJ-a. Preduvjet za osnivanje Mornarice svakako leži u oslobođenju obalnih i otočnih

područja, kao i u preuzimanju više parobroda i drugim manjih plovila koje su, do tada,

koristili Talijani.

Paralelno s partizanskim uspjesima na novooslobođenim područjima, u južnoj

Italiji vrši se koncentracija savezničkih snaga čija je zadaća usmjerena na daljini prodor

preko Apeninskog poluotoka, ali i na pomoć svim antifašističkim snagama. U tom

kontekstu tijekom 1943. god. službena britanska politika polako se okreće od podrške

četničkom pokretu, za kojeg se smatralo da pruža otpor fašizmu, a kojeg je podupirala i

kraljevska vlada u egzilu. Dolazi do prvih kontakata između Vrhovnog štaba NOVJ-a i

britanskih vlasti. Pri Vrhovnom štabu formira se britanska Vojna misija na čelu sa

stožernim brigadirom Fitzroyem Macleanom koji će od rujna 1943. intenzivno raditi na

koordinaciji između Saveznika i NOVJ-a. "Otvaranje očiju" Saveznika pospješit će

pristizanje prve vojne i materijalne pomoći u Dalmaciju, kao i u ostale krajeve Jugoslavije.

Međutim, prvi kontakti, pomorskog tipa, ostvareni su kada je parobrod "Bakar" s

izaslanstvom Mornarice NOVJ-a pristao u luku Bari početkom listopada 1943. god. Ovaj

kontakt rezultirat će formiranjem Delegacije, kasnije Vojne misije NOVJ-a pri

savezničkom zapovjedništvu u Bariju, iz čega će se razviti dugoročna suradnja u pomoći

Saveznika NOP-u. U početku ta se pomoć manifestirala u pošiljkama hrane i sitnog

naoružanja, a kasnije će se pretvoriti u vojnu pomoć, intervencije zrakoplova, ratnih

brodova, akcije britanskih komandosa, hospitalizaciju ranjenika i svega ostalog što se

pokaže potrebnim u suzbijanju njemačke moći. Međutim, za ovu temu najvažnije je da će

209

se odnos Saveznika prema NOP-u ogledati i kroz prihvat zbjegova iz južne Hrvatske koji

će uskoro početi pristizati na jug Apeninskog poluotoka.

*

S partizanskim zauzimanjem obale i otoka krenuo je i njemački plan osvajana istog

područja. Naime, bilo je očigledno da Nijemci neće tek tako prepustiti strateški značajne

prostore, koje su im prije osiguravali Talijani, u ruke partizana. Uzevši u obzir da su

prostor istočnog Jadrana, kao i samo Jadransko more, bili od izuzete strateške vrijednosti

zbog komunikacije s Grčkom, kao i potencijalne mogućnosti da Saveznici krenu u

iskrcavanje na istočnu obalu Jadrana, bilo je potrebno zauzeti to područje i osigurati se od

mogućih napada. S tim ciljem pristupilo se akumulaciji snaga koje su od sredine rujna

krenule u postupno osvajanje istočne obale Jadrana. Sljedećih mjeseci napadi njemačkih

snaga bili su nezaustavljivi. U takvim okolnostima među civilnim stanovništvom javlja se

strah od njemačke odmazde. Posebice su se bojali oni čiji su članovi obitelji pristupili

partizanskim postrojbama ili su ih aktivno pomagali. O užasima njemačke okupacije u

Europi slušalo se od 1939. god., a sada se ta okupacija opasno približila području

Dalmacije, što je kod stanovništva izazivalo dodatnu uznemirenost. Činilo se da je bolje

napustiti vlastiti dom i krenuti s partizanskim postrojbama na sigurno područje, nego ostali

na milost i nemilost njemačkih okupatora. Uz to, brzina njemačkog osvajanja stvarala je

dodatni pritisak koji je natjerao ljude u bijeg. Nekoliko dana i mjeseci provedenih u

slobodi bili su dragocjeno iskustvo kojega se brojni nisu htjeli odreći. Iz tog razloga bilo je

važnije ostaviti vlastiti dom i otići s partizanima na slobodno područje. Naravno, većina

onih koji su krenuli u zbjeg bili su simpatizeri NOP-a pa su zato smatrali da im prijeti

opasnost od njemačke odmazde. Međutim, i partizanske postrojbe ponekad su znale

pojačavati kolektivnu psihozu i naglašavati opasnost od Nijemaca, pa je i to djelomice

utjecalo na kretanje stanovništva. Pored toga, primjenjivana je sila nad onima koji nisu

htjeli krenuti u zbjeg, a koje su partizani smatrali opasnima ako dođu u kontakt s

Nijemcima. Bili su to najčešće članovi predratnih stranaka, ponajviše HSS-a, ali i oni koji

su podržavali ustaški ili četnički pokret. Među onima koji su na silu odvučeni u zbjeg bilo

je i katoličkog svećenstva.

Prvi pokreti izbjeglica bilježe se padom Splita 28. rujna 1943. kada stanovništvo

napušta grad prebacujući se na otoke Šoltu i Brač. Već u listopadu bilo je evidentno da će

se njemačka osvajanja intenzivirati kada su krenuli u osvajanje poluotoka Pelješca, pri

čemu se tamošnje stanovništvo povlačilo na Korčulu. Uz pomoć Mornarice NOVJ-a

evakuiran je poluotok, a stanovništvo se koncentriralo na zapadni dio otoka Korčule zbog

210

blizine Pelješca i mogućnosti daljnje ofenzive. Kroz mjesec studeni 1943. intenzivirat će se

njemački napadi pa će nekoliko stotina ljudi napustiti Veli i Mali Drvenik, a tijekom

mjeseca polako će krenuti napuštanje Makarskog područja. Međutim, situacija se

pogoršavala iz dana u dan, pa će u noći sa 16. na 17. studeni započeti intenzivno

napuštanje Makarskog područja, kada je prebačeno oko 4.000 izbjeglica i 7.000 boraca

koji su smješteni na otocima Hvaru i Braču. U takvim okolnostima udvostručava se broj

ljudi na ta dva otoka, a uzevši u obzir i veliki broj ljudi na Korčuli, situacija postaje

neodrživa zbog nedostatka hrane. Zbog velikog broja ljudi u bijegu pristupilo se stvaranju

organizacije izbjeglica na čijem je čelu formiran Centralni odbor zbjega u Vrboskoj na

Hvaru 22. studenog 1943. Međutim, ni tu nije bio kraj jer je opasnost od novih njemačkih

napada bila stvarna, pa se nije moglo razmišljati o dugoročnom boravku izbjeglica na ova

tri otoka. Opasnost se potvrdila njemačkim zauzimanjem Korčule uslijed čega je u

kaotičnom stanju izvršena evakuacija u noći sa 24. na 25., kao i sa 25. na 26 prosinca.

Uslijedilo je prebacivanje izbjeglica na Hvar, a od tamo na Vis na kojemu se koncentrira

najveći broj partizanskih postrojbi u povlačenju pred njemačkim prodorima.

*

Opasnost osvajanja svih srednjodalmatinskih otoka nagnala je formacije lokalne

vlasti (Oblasni narodnooslobodilački odbor za Dalmaciju) da uz podršku Vrhovnog štaba

izlaz potraži na zapadnoj obali Jadrana, tj. u okrilju zaštite savezničkih snaga. Savezničko

zapovjedništvo za Sredozemlje odobrilo je evakuaciju izbjeglica nakon što je 24. prosinca

upućen zahtjev Vrhovnog štaba. 30. prosinca 1943. uslijedilo je početak transporta

hrvatskih zbjegova s Visa u južnu Italiju. Na dva partizanska i jednom engleskom ratnom

brodu otputovalo je za Bari 2.600 osoba. Sljedećih dana, na početku same 1944. god.,

intenzivno se radi na nastavku transporta izbjeglica za Italiju. Do 9. siječnja otpremljeno je

u Italiju oko 9.000 ljudi, a već 12. siječnja taj se broj popeo na 15.000. Iz toga proizlazi da

je razdoblje između 30. prosinca 1943. i 12. siječnja 1944. vrijeme najvećeg intenziteta

odlaska hrvatskih zbjegova prema južnoj Italiji. Sa zbjegom u Italiju upućeno je 208

članova Komunističke partije čija je zadaću bila održavanje političke i ideološke

kompaktnosti ljudi u zbjegu, kao i preuzimanje unutarnjeg upravljanja nad zbjegovima.

U siječnju se paralelno s odašiljanjem zbjegova prema Italiji pojavila i "Viška

dilema" u kojoj su se iskristalizirale dva različita gledišta uloge otoka Visa u daljnjoj borbi.

Mornarica NOVJ-a i 26. divizija, koji su bili pozicionirani na otoku, inzistirali su da se Vis

brani po svaku cijenu od njemačkog napada, jer ako bi on pao bio bi onemogućen

pomorski kontakt sa Saveznicima, slanje izbjeglica, dostava hrane i naoružanja. Na drugoj

211

strani vodstvo 8. korpusa bilo je mišljenja da se otok ne može obraniti, već da je potrebno

izvući 800 vojnika na kopno kako bi se kompletirala 13. brigada i tako pospješile akcije

ove postrojbe. Ova dvojba riješena je 20. siječnja kada je Vrhovni štab uputio depešu u

kojoj se traži utvrđivanje otoka, postavljanje prepreka i traženje potpunije savezničke vojne

pomoći. Na takav način Vis dobiva posebnu ulogu u NOB-u koja će se kroz 1944. god.

potvrditi. Vis će postati utvrđeni vojni otok s kojega će se i dalje slati zbjegovi prema

Italiji, vršiti pripreme za desantne operacije na otoke i kopno, a ugostit će Vrhovni štab i

Tita u razdoblju između lipnja i listopada 1944. god. Ovakva funkcija otoka bila je najgora

po domaće stanovništvo koje je bilo prisiljeno uputiti se u zbjeg. Zato će se učestalo

događati da veći broj Višana izlazi iz zbjega i zauzima druge političke opcije, ponajviše se

priklanjajući rojalističkim snagama.

Početkom 1944. god. područje s kojih dolaze zbjegovi proširuje se na sjevernu

Dalmaciju i Liku. Stanovništvu ovih područja prijetila je stalna opasnost zbog vojnih

operacija. Vijesti o teroru i pljački njemačkih i četničkih snaga uzrok su zbjegova s

prostora Knina, Kistanja, Benkovca, Drniša, Vodica i Šibenika. Na otocima sjeverne

Dalmacije osjeća se veliki nedostatak hrane i opća nesigurnost koju je izazvalo njemačko

hvatanje mlađeg stanovništva koje bi se deportiralo i stavljalo u službu ustaških postrojbi.

Svi su ti elementi utjecali na odluku o odlasku u zbjeg. Uz pomoć partizanskih postrojbi

koje su izvlačile stanovništvo kopnenim i morskim putem, zbjegovima je i dalje posljednja

destinacija bila Vis, kasnije Biševo, s kojeg su upućivani, više partizanskim, a manje

savezničkim, brodovima prema Bariju u Italiji. Tijekom 1944. god. intenzitet kretanja

zbjegova prema Italiji je u opadanju. Kako se nižu uspjesi partizanskih postrojbi, tako se

umanjuje razlog odlaska u zbjeg pa zbjegovi postaju brojčano manji i rjeđi. Pored brodskih

prijevoza, zabilježeni su i zrakoplovni, kada je u sedam letova prebačeno oko 600 djece s

područja Like, Korduna, Banije, Slavonije i Kupresa. Posljednji zabilježeni polazak

izbjeglica bio je 18. rujna 1944. kada se uputilo 72 izbjeglice s područja Trogira i Solina

parobrodom "Makarska".

Ostalo je zabilježeno da je u zbjeg upućeno 34.995 osoba, po razdobljima, najviše

do kraja travnja 1944. kada je otišla 27.791 osoba, u svibnju 2.824 osobe, u lipnju 1.624, u

srpnju 1.785, u kolovozu 594 i u rujnu 377 osoba. Naravno potrebno je uzeti u obzir da su

se s izbjeglicama u Italiju upućivali ranjenici, kao i rukovodeći kadar koji je učestalo

fluktuirao između dviju obala, pa nije moguće utvrditi precizan broj onih koje se mogu

okarakterizirati samo kao izbjeglice.

*

212

Već pri dolasku prvih zbjegova u južnu Italiju Saveznicima je bilo jasno da se ne

može dopustiti gomilanje civilnog stanovništva na tako strateški važnom području. Pored

izbjeglica koje su intenzivno pristizale kroz siječanj 1944. god., u južnoj Italiji nalazilo se

ogroman broj bivših talijanskih interniraca s područja Jugoslavije, koji su u novim

uvjetima trebali biti slobodni, pa su se priključivali zbjegovima ili su uvježbavani za vojne

potrebe. Također, na području južne Italije bio je prisutan veći broj rojalističkih snaga,

podupiratelja kralja Petra II. i njegove vlade u egzilu, kojima su bili bliski i četnici. Svi su

oni u očima Saveznika predstavljali teret zbog zbrinjavanja, ali i operativnu opasnost jer se

sumnjalo da prenose informacije Nijemcima. U južnoj Italiji bilo je prisutno i grčkih

zbjegova koji su iz istog razloga, kao i hrvatski, pobjegli iz svoje domovine.

Veliko gomilanje hrvatskih zbjegova, ali i ostalih elemenata, značilo je za

Saveznike potrebu traženja druge lokacije gdje bi ih se moglo privremeno izmjestiti. To je

moralo biti udaljeno i zaštićeno područje od ratnih operacija, na kojemu bi se mogla

izvršiti akomodacija i briga oko izbjeglica. Prema britanskim izvorima još u prosincu 1943.

spominjao se Egipat kao moguća lokacija na koju će se uputiti izbjeglice iz Jugoslavije. Do

sredine siječnja 1944. bilo je evidentno da će se upravo takva mogućnost iskoristiti.

Premda su predstavnici NOVJ-a u Italiji nevoljko gledali na daljnje kretanje izbjeglica,

morali su pristati na zahtjev Saveznika jer bi, u protivnom bio prekinut dotok novih

zbjegova u Italiju. Odlučeno je da se izbjeglice u više navrata brodovima prebace za Egipat

gdje će se formirati posebni logori na području na kojem su nekad boravile britanske

postrojbe u jeku velikih bitki u sjevernoj Africi iz 1942. god. Logorima će upravljati

britanski Saveznici, a humanitarnu pomoć dostavljat će MERRA, britanska vojna

organizacija za pomoć stanovništvu u ratnim okolnostima.

Tranzitno razdoblje hrvatskih zbjegova u Italiji traje od dolaska prvih zbjegova u

Italiju, pa do zadnjeg polaska za Egipat. U tom razdoblju, koje je bilo mučno i neizvjesno

za zbjegove, događaju se brojna kretanja po južnoj Italiji. Formirani su tranzitni logori, u

Tuturanu i Carbonari, u kojima su izbjeglice bile pripremane na polazak za Egipat. Ta se

priprema sastojala od pranja, dezinfekcije, a zatim se čekalo na polazak uz male količine

hrane. Čekanje na daljnje kretanje za većinu je bilo vrijeme provedeno u strahu i

neizvjesnosti. Rojalističke pristaše pokušavali su na različite načine zastrašiti izbjeglice,

govoreći o negostoljubivoj egipatskoj klimi, pa čak i o tome kako će se svi potopiti na putu

do Egipta uslijed napada Nijemaca. Sve to stvaralo je dodatni pritisak kod, ionako

traumatiziranog zbjega, koji je bio lošeg zdravstvenog stanja.

213

Prvi veliki transport za Egipat isplovio je iz Taranta 27. na 28. siječnja sa 4.079

izbjeglica na brodovima "Batory" i "Empire Pride". Cjelokupan proces transporta

izbjeglica do Taranta, čekanje na ukrcaj, zatim sam ukrcaj i plovidba do Egipta, obavljeni

su s velikom razinom discipline i reda među zbjegovima. Proces transporta zbjegova

prema Egiptu nastavio se sljedećih nekoliko mjeseci, okončavši se s transportom od 3.313

izbjeglica koji je upućen za Egipat 11. lipnja 1944. god. Ukupno je na ovakav način

prebačeno oko 28 tisuća ljudi, što uključuje ne samo izbjeglice, već i više stotina rojalista i

četnika koji su izazivali nerede po logorima južne Italije. Oni su direktno prebacivani u

rojalističke logore u Egiptu.

Nakon odlaska posljednjeg transporta za Egipat broj izbjeglica u Italiji kretao se

oko 7.000 osoba od čega je djece mlađe od 16 godina bilo 54%. Izbjeglice su bile

smještene u četiri logora (Santa Maria al Bagno, Santa Maria di Leuca, Santa Cesarea i

Aversa), tri bolnice (Maglie, Poggiardo i Bari) i kancelariju u Bariju. Za tranzitnog

razdoblja korišteni su još neki logori.

Logorski život bio je tako definiran da su vanjsku upravu vršili Saveznici, a

unutrašnji život bio je pod kontrolom Centralnog odbora zbjega. To tijelo bilo je

sastavljeno od prokušanih kadrova Komunističke partije čija je zadaća bio održavanje

jedinstva u zbjegu i osiguranje podrške NOB-u, odlukama AVNOJ-a i Titu. Na čelu COZ-

a bila je Ružica Markotić, a članstvo, koje je bilo promjenjivo, sačinjavali su: Ante Babić,

Mate Barbić (do polaska u Egipat), Ivan Kreft, Ante Bojanić, Šime Petrić i Milivoj Ivičić.

Sjedište COZ-a na početku bilo je u logoru Santa Maria al Bagno, a kasnije u Monopoliju.

U sastavu COZ-a djelovala su četiri odjela koja su pokrivala upravno-administrativni,

privredni, zdravstveni i kulturno-prosvjetni život izbjeglica.

*

U veljači 1944. poslana je direktiva Centralnog komiteta KPJ svim izbjegličkim

logorima prema kojoj se moraju u potpunosti odvojiti od vojske i vojnih ustanova, a unutar

svih tijela potrebno je formirati partijske organizacije. U očima Saveznika bilo je potrebno

prikazati kako se stvara jedno novo socijalističko društvo koje može samostalno upravljati

životom i radom svojih ljudi na idejama komunističkog svjetonazora. Glavni neprijatelj

novog društva, bile su naravno "rojalističke reakcijske snage" koje su pokušavale stvoriti

neslogu među izbjeglicama i tako osigurati podršku starom režimu. Napori koje je KP u

talijanskim logorima činila bili su fokusirani na osnivanje masovnih antifašističkih

organizacija, prvenstveno AFŽ-a i USAOJ-a kojim bi privukli šire mase kroz ideju

antifašističkog otpora. Organizacije su se fokusirale na ljude u zbjegu koji su činili većinu:

214

žene i mlade. Kroz teoretski rad provlačile su se ideje Komunističke partije, dok je praksa

bila neposrednija, jer su se tu stjecala znanja potrebna za svakodnevni život u logorima.

U svim logorima bili su ustrojeni odbori slični NOO-ima u domovini. Regulacija i

intenzitet samouprave u svakom logoru ovisio je o naklonosti savezničkog zapovjednika

prema izbjeglicama i partizanskom pokretu. Tamo gdje su logorski odbori izgradili sa

Saveznicima veće povjerenje, prepušten im je i veći stupanj samouprave, a tamo gdje je

bilo razmirica ili gdje je zapovjednik gajio antipatije prema komunistima, djelovanje

logorskih odbora bilo je ograničeno.

Život u logorima bio je izrazito težak. Najveći problem činili su neadekvatni

prostori za smještaj. Tako je u logoru Santa Maria al Bagno zbjeg bio smješten u

napuštenim ljetnikovcima bogatih talijanskih obitelji koji su bili opustošeni prodorom

Saveznika prema sjeveru. Takve kuće bile su neprikladne za život, posebice u zimskim

mjesecima kada je prodirala vlaga, a kiša je učestalo naplavljivala prostorije. Ponekad se

znalo dogoditi da bi se djeca usred noći probudila u vodi. Osjećao se i veliki nedostatak

kreveta, koji su izrađivani u logorskim radionicama. Međutim, i pored aktivnosti radionica

brojne izbjeglice su se vratile u domovinu, a da nisu, u logoru, spavale na krevetu.

Također, veliki je bio nedostatak zimske odjeće i obuće, tako da je 70% izbjeglica bilo

boso. Prehrana je bila redovita, premda ne dovoljno raznolika i sadržajna za potrebe djece.

Najčešće se sastojala od različitih konzerviranih namirnica, a zamjetan je veliki nedostatak

voća, pa su se tražili vitaminski nadomjesci. Izbjeglicama je nedostajala tipična

dalmatinska hrana koja sadrži maslinovo ulje i variva.

Posebno je bilo teško zdravstveno stanje koje se dodatno pogoršalo uslijed

neadekvatnih životnih uvjeta, kao i loših higijenskih navika izbjeglica. U tom smislu COZ

je poduzimao cijeli niz akcija da bi se poboljšali zdravstveno-higijenski uvjeti u logorima.

Na prvom mjestu provodila se edukacija izbjeglica o osobnoj higijeni, pranju hrane i

ostalim preventivnim aktivnostima. Ponekad je bilo potrebno upotrijebiti i silu da bi se

neke izbjeglice privele minimalnom održavanju higijene. Bile su formiranje tzv.

"Antimalarične grupe" na kojima se uz pomoć savezničkih stručnjaka provodila edukacija

o radu na sanaciji terena gdje su postojala legla malaričnih komaraca i muha. Poboljšanju

zdravstvenog stanja pristupalo se i kroz održavanje sportskih aktivnosti.

Epidemije zaraznih bolesti najviše su pogađale djecu. Najteža je bila epidemija

ospica od koje je tijekom kolovoza i rujna 1944. umrlo 67 djece. Pored ospica zabilježene

su epidemije hripavca, tifusa, šarlaha i zaušnjaka. Bilo je i slučajeva tuberkuloze, od čega

215

je nekoliko osoba umrlo. Odnos talijanskih liječnika prema izbjeglicama bio je loš, pa su se

pojedinci, najčešće žene, bojali priznati da su bolesni i prijaviti se u bolnice.

Bez obzira na teške zdravstvene prilike u zbjegu život u logorima obilježen je

snažnom radnom, prosvjetnom i kulturnom aktivnošću. Rad se fokusirao na poboljšanju

smještajnih uvjeta, izradi kreveta, šivanju odjeće i obuće. U mehaničkim radionicama

izrađivalo se kuhinjsko posuđe i vršili različiti popravci. Kulturno-prosvjetni rad bio je

usmjeren najviše prema djeci kojoj je trebalo omogućiti nastavak prekinutog školovanja.

Pokušala se iskorijeniti nepismenost organiziranjem analfabetskih tečajeva kojima su

pristupale osobe bez ikakvog formalnog obrazovanja, najviše stariji. Među njima bilo je i

onih koji su odbijali učiti čitati i pisati u tako poznoj životnoj dobi. Kroz kulturne

aktivnosti pokušalo se ljude zabaviti, približiti im rodni kraj kroz kazališne izvedbe,

zborske nastupe i razna predavanja. Organizirane su slikarske i kiparske izložbe poznatih

umjetnika u zbjegu. Funkcija kulture i informiranja bila je da se kroz teme o domovini,

ratu i antifašizmu izgradi osjećaj zajedništva u iščekivanju trenutka povratka u domovinu.

Talijanska etapa hrvatskih zbjegova značajna je prvenstveno kao tranzitni prostor

kroz koji je prošla većina zbjegova na putu za Egipat. To je prostor gdje se zbjegovi

susreću sa vanjskim čimbenicima koji su utjecali na njihovu poziciju, kretanje i stanje u

logorima. U suradnji sa Saveznicima formiraju se logori, omogućeno je redovito

funkcioniranje života, uz brojne nedaće, a unutarnja samouprava zbjegova pod kontrolom

COZ-a i članova Komunističke partije samo je naznaka onog što se u većoj mjeri razvilo u

Egiptu. Od oko sedam tisuća ljudi koji su u razdoblju stalnog boravka živjeli u talijanskim

logorima, njih 345 je umrlo, ponajviše djece, a pokopani su na lokalnim talijanskim

grobljima.

*

Djelovanje i boravak hrvatskih zbjegova u Egiptu najvažnija je sastavnica ove

povijesti. U tom dijelu do kraja se manifestiraju određeni procesi i pojave koji su započeti

još polaskom iz domovine, zatim se uobličuju u Italiji, da bi u Egiptu došli do punog

izražaja. Da bi se ti procesi mogli uočiti djelovanje zbjegova podijeljeno je na dvije

komponente. U prvoj se analiziraju političko-administrativni elementi nastanka logora,

odnosi različitih struktura moći i kako se ti koncepti odražavaju na život izbjeglica. Druga

komponenta obuhvaća pogled na logorsku svakodnevicu, tj. pokušava se analizirati život

pojedinaca koji se sastoji od svakodnevnih aktivnosti kojima se ispunjava ta svakodnevica.

Analizira se kako te aktivnosti funkcioniraju u odnosu na dominantnu ideologiju, kao i

stvaranje osjećaja zajedništva koji se manifestira kroz želju za što bržim povratkom u

216

domovinu. Također se daje fizički opis logora, počevši od šatora, kao osnovne stambene

jedinice, pa do izgleda rajona i ukupnog logora sa svim popratnim sadržajima.

Dolazak i naseljavanje logora provedeno je kroz prvu polovicu 1944. god. Nakon

višednevne plovidbe Sredozemljem, brodovi sa zbjegovima pristajali su u Port Saidu

odakle bi se vlakovima transportirali do El Shatta, šatorskog naselja smještenog dva

kilometra istočno od Sueskog kanala na Sinajskom poluotoku, tj. na suprotnoj strani od

grada Sueza. Pored El Shatta, u funkciju logora za hrvatske zbjegove stavljena su još dva

prostora. Sjeveroistočno od Kaira formiran je logor u El Khatatbi, a na obali Sredozemlja,

istočno od Aleksandrije, logor u Tolumbatu. Naime, prostor El Shatta pokazao se

nedovoljnim za veliki broj izbjeglica koji su pristizali iz Italije pa su se u svibnju i lipnju

pojedini zbjegovi preusmjeravali u El Khatatbu. Logor u Tolumbatu, otvoren je za potrebe

djece iz zbjega, jer su klimatski uvjeti El Shatta i El Khatatbe bili nepodnošljivi za njihovu

tjelesnu konstituciju. Logor u El Shattu djelovao je od početka dolaska zbjegova pa do

kraja repatrijacijskog procesa. Sastojao se od tri manja logora, a nakon zatvaranja El

Khatatbe, od šest logora, od kojih je jedan bio radni, isključivo namijenjen za radnike i

njihove obitelji. Logor u El Khatatbi djelovao je od druge polovice travnja pa do kraja

listopada 1944., kada je rasformiran zbog nesnosnih vremenski uvjeta, a odrasle izbjeglice

prebačene su u El Shatt. Djeca su poslana u Tolumbat, zajedno s određenim brojem djece

iz El Shatta, gdje su boravili do rasformiranja ovog logora u listopadu 1945. god.

Organizacija upravljanja logorima imala je vanjsku i unutarnju formu. Na vanjskoj

razini upravu nad logorima vršili su britanski Saveznici kroz sustav zapovjedništva nad

svakim logorom, kao i zajedničkog zapovjednika za sve logore. U početku to je bio bojnik

Langman, a kasnije bojnik Bekker. Drugu vanjsku formu upravljanja imale su humanitarne

organizacije MERRA i UNRRA. Do svibnja 1944. MERRA je djelovala kao britanska

vojna humanitarna organizacija koja se brinula o ljudima koji su trpjeli posljedice rata na

Bliskom i Srednjem istoku. U tom kontekstu preuzela je brigu i nad logorima hrvatskih

izbjeglica, koja se sastojala u pomoći hranom, odjećom i obućom, kao i ostalim

materijalnim potrepštinama. Od svibnja MERRA-u je apsorbirala UNRRA, organizacija

nastala inicijativom američkog predsjednika F. D. Roosevelta, kojoj su pristupile 44 zemlje

među kojima je i Kraljevina Jugoslavija. UNRRA-ina zadaća bila je pomoć svim zemljama

koje se bore protiv fašizma i nacizma. Prva njena operacija bila je upravo "Balkanska

misija" usmjerena prema zemljama Balkana pod okupacijom, kao i izbjeglicama s tog

područja. Preuzevši brigu o logorima od MERRA-e, UNRRA će djelovati unutar logora i

nakon što se završi repatrijacijski proces. Početno nepovjerenje logorskih tijela prema

217

UNRRA-i proizlazi iz činjenice da je vlada u egzilu bila jedan od suosnivača ove

organizacije. Kasnije, kako se bude etablirala samouprava u zbjegu, UNRRA će sve više

prepuštati konce upravljanja unutarnjim organima, a brinut će se o dostavi humanitarne

pomoći, kao i o izvršenju repatrijacije.

Unutarnja forma upravljanja logorima provedena je korištenjem obrazaca

narodnooslobodilačkih odbora u domovini, bez provedbe izbora. Naravno, sastav tih

odbora pokrivalo se većinom komunističkim kadrovima i aspirantima za partijsko članstvo.

Pored toga uključen je i određeni broj stručnih ljudi, različitih profila, koji su u očima

Saveznika bili nužni korektiv kako ne bi unutarnju upravu u potpunosti proglasili

komunističkom. Britanski izvori opisuju upravljanje logorima "na sovjetskoj liniji" što je

podrazumijevalo da se osjeća snažni komunistički utjecaj. Međutim, snažna unutarnja

organizacija, želja za radom i uniformnost svih aspekata života fascinirala je Saveznike

koji su te logore uspoređivali s grčkima, gdje je trebalo uložiti puno više vanjskog utjecaja

i truda da bi se osiguralo pravilno funkcioniranje logora. Na čelu "samouprave" logora

djelovao je, kao i u Italiji, Centralni odbor zbjega, čiji se utjecaj širio na logorske i rajonske

odbore. Na čelu COZ-a bio je Ivo Markić, a funkciju sekretara vršio je Mate Barbić. Nakon

odlaska Markića za domovinu u siječnju 1946., novi predsjednik COZ-a postao je don

Andro Štambuk. Drugi članovi COZ-a mijenjali su se prema potrebama i odlascima u

domovinu. COZ je po uzoru na NOO-e bio podijeljen na Administrativno-upravni,

Gospodarski, Prosvjetni, Kulturno-informativni i Zdravstveni odjel. Unutar svakog odjela

postojali su odsjeci koji su se bavili pojedinim područjima djelatnosti iz djelokruga odjela.

Važno je naglasiti da su odjeli formirani s dvostrukom ulogom. Na prvom mjestu je bilo

važno da se kroz odjele provodi i kontrolira funkcioniranje logora u svim potrebnim

aspektima. Druga uloga tih tijela bila je da se među izbjeglicama šire političke i ideološke

forme antifašističkog i komunističkog tipa. Na takav način provodila se indoktrinacija i

čuvala kompaktnost naroda.

U travnju 1944. oformljena je Vojna misija NKOJ-a u Kairu koja je imala zadaću

uspostaviti dobru suradnju sa Saveznicima, ali i djelovati kao regulativ samouprave u

logorima. Mato Jakšić, čelnik Vojne misije, u više je navrata u logorima djelovao kao

odlučujući čimbenik ukoliko bi se pojavila bilo kakva razmimoilaženja. Na takav način

vršen je nadzor nad logorima izvana, tj. iz Jugoslavije od strane izvršne vlasti AVNOJ-a.

*

Politički život u logorima nije bio tako jednoobrazan kako bi se na prvi pogled

činilo. Sa zbjegom je krenuo i određeni broj ljudi koji su bili pristalice antifašizma, a nisu

218

bili pobornici Komunističke partije. Ti ljudi su podržavali legitimitet kraljeve vlasti u

Jugoslaviji i, nakon rata, očekivali nastavak istog uređenja države. Bile su to osobe s

namještenjima u bivšoj državi, pa članovi drugih stranka, ponajviše HSS-a i sl. Takve

osobe, koje su se protivile dominantnoj komunističkoj ideologiji, prozivane su rojalistima,

a učestalo i četnicima. Uz to, u Egiptu je bio snažan utjecaj kraljevske vlade koja je tamo

neko vrijeme imala svoje sjedište, kao i brojne vojne postrojbe smještene u bazi u El

Arishu. Zato se rojalistički utjecaj protezao i na logore, premda je COZ činio sve da se to

umanji. Vodeći se preporukama NKOJ-a, COZ je nastojao zadržati što više ljudi unutar

zbjegova, pa je samo u slučajevima kada su pojedinci inzistirali na vlastitom opredjeljenju

za rojaliste odobravao izlazak iz logora. Cjelokupno djelovanje i uređenje logora služilo je

da se stvori slika o "novom društvu" koje će poslije rata imati snage preuzeti upravu nad

Jugoslavijom. U tom smislu rojalistički simpatizeri proglašavani su reakcijskim elementom

koji je trebalo preobratiti ili odstraniti iz logora. Iz tog razloga učestalo se događalo da su

neke izbjeglice prelazile u rojalističku vojnu bazu, kasnije logor, u El Arishu.

Život izbjeglica unutar logora bio je obilježen izrazitim političkim djelovanjem.

Centralni odbor zbjega pokušao je kroz organiziranje masovnih antifašističkih organizacija

privući što više ljudi. U logoru je djelovao AFŽ, koji je bio formiran odmah po dolasku

prvih zbjegova na proljeće 1944. god. Organizacija je imala preko šest tisuća članica koje

su sudjelovale u teoretskom i praktičnom radu ovog tijela. Dok se teoretski rad sastojao u

održavanje različitih sastanaka i konferencija gdje se raspravljalo o različitim temama iz

političkog i kulturnog života, praktični rad ciljao je na poboljšanje uvjeta života u zbjegu.

Na sličan način djelovao je USAOJ, čiji se rad fokusirao na mlađe pripadnike zbjega.

Međutim, najvažniji pokušaj stvaranja kohezije među pripadnicima zbjega osnivanje je

Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte gdje su pokušalo kroz zajednički cilj povratka u

domovinu, privući pripadnike drugih stranka i drugih ideoloških opredjeljenja. Izbori za

JNOF koji su se proveli sustavom javnog predlaganja i aklamacije pokazali su da se ta

širina političkih opcija brzo pretvorila u uski krug članova Izvršnog odbora koji su vukli

konce propagirajući komunističku ideologiju.

Politička kontrola u logorima provedena je i kroz djelovanje obavještajne službe

koja je prikupljala podatke o "nezadovoljnicima", nadzirala ih i sastavljala izvješća o

njihovim izjavama i kretanjima. Provodila se i cenzura pošte kako bi se spriječilo širenje

reakcijskih elemenata, nadgledala korespondencija rojalista, a prilikom repatrijacije pazilo

se da ljudi u zbjegu ne dobiju informacije o teškom stanju u domovinu. Međutim,

najupečatljiviji način djelovanja na logorske mase bio je kroz propagandni sustav, koji je

219

podrazumijevao pisanu i verbalnu formu. Pisani oblik provodio se kroz tiskanje novina,

ponajviše dnevnika "Naš list" i "Vijesti" u kojima su se donosili afirmativni tekstovi s

novostima iz domovine i zbjega, kao i s drugih strana svijeta. Tekstovi su pisani u funkciji

jačanja zajedništva, kroz koje se provlačila nada o što bržem povratku u domovinu. Isto

tako koristila se i verbalna forma kroz različita izlaganja na kulturnim priredbama,

omladinskim manifestacijama, predavanjima Pučkog sveučilišta i sportskim aktivnostima.

To su bile duže retoričke forme u kojima bi govornik izlagao informacije o životu u logoru,

napretku u radu, postignućima na kulturnom planu, političkoj situaciji u domovini i svijetu

i uspjesima NOB-a. Kroz takva izlaganja, koja su većini običnog puka bila "dubokoumna",

širio se osjećaj povezanosti s domovinom i s onima koji su se tamo borili protiv okupatora.

*

Pored intenzivnog političkog života u logorima postojao je i onaj svakodnevni koji

se sastojao od redovitih dnevnih rituala u koje su ugrađen rad, obrazovanje, te kulturne i

vjerske aktivnosti. Svakodnevica je bila prilagođena uvjetima logorskog života što je od

ljudi tražilo navikavanje na promjene u odnosu na život u domovini. Osnovna stambena

jedinica bio je šator u kojem je živjelo do 20 rodbinski povezanih ljudi. U rajonu su bili

stanovnici iz istog mjesta ili kotara, a u logoru ljudi iz istog kotara ili šire regije. Na takva

se način stvarao privid života koji nalikuje onome u domovini, a logor je funkcionirao kao

prostor trajnog "izvanrednog stanja" u kojemu se čeka na povratak. To "izvanredno stanje"

za koje nitko nije bio svjestan koliko će potrajati, provodilo se u rekreiranju života kakav je

bio u domovini. Za to postoje brojni primjeri. Šatori su se uređivali kao male kuće,

vješajući slike bližnjih, ukrašavajući ga ornamentima koje su izrađivale žene, čisteći ga s

pažnjom kakvom se pristupa vlastitom domu. Izvan šatora sađeno je cvijeće, pažljivo se

brinulo o zajedničkim prostorijama kao što su kuhinje i blagovaonice, toaleti, kupatila i sl.

Sve su to bili mali elementi oko kojih su se okupljale izbjeglice uvijek pričajući o

domovini s osjećajem sjete i nostalgije.

Unutar takve svakodnevnice uklapaju se radne aktivnosti čija je zadaća bila

povećanje kvalitete života, stvaranje ugleda u očima Saveznika, ali i ispunjavanje

slobodnog vremena. Kroz prosvjetne aktivnosti stvarali su se visoki standardi koji su išli za

time da svatko dobije osnove obrazovanja, od onih koji nikada nisu pohađali škole, pa do

djece čije je školovanje uslijed ratnih okolnosti prekinuto. Zbjeg je trebalo prikazati kao

društvo utemeljeno na snažnim temeljima obrazovanja koji čine važnu sastavnicu života. S

tim ciljem osnivane su osnovne i srednje škole, pristupalo se organizaciji različitih tečajeva

za sve slojeve društva, a nisu izostale ni sportske aktivnosti u duhu socijalističkog

220

svjetonazora. Posebno su bila posjećena predavanja Pučkog sveučilišta na kojima je narod

slušao o različitim temama iz područja povijesti, biologije, znanosti i kulture. Kao u Italiji,

i u Egiptu su se organizirali analfabetski tečajevi sa ciljem smanjivanja nepismenosti.

*

Posebnu funkciju imale su kulturne aktivnosti u koje je bila utkana socijalistička

komponenta koja je kulturu i umjetnost promovirala kao moralno-odgojnu stvarnost kroz

koju se komuniciraju određene vrijednosti. Kulturna postignuća, posebice na planu glazbe,

bila su toliko velika, da se za njih čulo izvan logora. Posebnu pozornost privukao je Veliki

mješoviti zbor pod vodstvom maestra Josipa Hatzea koji je ostvario brojne nastupe izvan

logora, po Egiptu i domovini. Taj zbor bio je premosnica boljeg razumijevanja Saveznika i

izbjeglica, jer je u svoj repertoar ugradio savezničke pjesme koje su primane s

oduševljenjem. U logorima su djelovali književnici, kipari i slikari koji su na svoj način

ostavili traga na izbjeglički život u Egiptu. Možda najveće postignuće kip je "Majka

Domovina" Ante Kostovića koji je učinjen za logorsko groblje u El Shattu.

Vjerski život u logorima imao je pozitivni utjecaj na logorsku svakodnevicu.

Budući da je religijska praksa važna odrednica u životu, vjerski običaji i rituali bez smetnje

su obavljani u logorima. Članovi Komunističke partije nisu se tome protivili jer su znali da

je to jako važan aspekt ljudskog života i da bi miješanje ideologije u upražnjavanju religije

u logorskom životu bilo neprimjereno, a u krajnju ruku izazvalo bi negativne posljedice.

Premda se ponekad na ideološkim predavanjima negativno osvrtalo na Crkvu i na njenu

ulogu u svijetu, u praksi se nikada nije sprječavalo izvođenje vjerskih običaja, nego se,

dapače, pomagalo na sve moguće načine. Bio je to još jedan vid kako se rekreirala

domovina u logorima. Pored katolika, koji su činili većinu, i druge su vjeroispovijesti

prakticirale svoje obrede, sve u skladu s mogućnostima.

Jedan od najtežih vidova života u logoru bilo je privikavanje na promijenjene

životne uvjete. Karakterističnu mediteransku klimu kakva je prevladavala u domovini,

izbjeglice su zamijenile za suhu pustinjsku klimu. Krajobraz krša, planina i otočja

zamijenjen je sivo-žutom pustinjom. U novom okružju događaju se promjene na

zdravstvenom planu. Privikavanje na novi prostor najteže su podnosila djeca i stariji. Dok

su među djecom harale zarazne bolesti, stariji su se povlačili u sebe, gubeći

zainteresiranost za svijet oko sebe i čeznući za domovinom. U takvim okolnostima

zabilježena je velika smrtnost među djecom, a ukupan broj umrlih u egipatskim logorima

popeo se na 715 osoba. Prilikom liječničkih pregleda za repatrijaciju većem broju osoba

221

dijagnosticirana je neurastenija, psiho-organski poremećaj koji je nastao kao posljedica

teškog života u egipatskim logorima i nostalgije za domovinom.

*

Proces repatrijacije uslijedio je po oslobođenju Dalmacije u jesen 1944. god. Prvo

se provodila repatrijacija iz Italije koje je bila jednostavnija i brža jer nije bilo potrebno

tražiti logističku pomoć Saveznika. Proces je trajao između studenog 1944. i ožujka 1945.

kada je repatrirano oko sedam tisuća osoba. Daleko zahtjevnija bila je repatrijacija iz

Egipta, a zbog udaljenosti od domovine u proces su se trebali uključiti Saveznici i

UNRRA. Repatrijacija se izvodila prema dobro organiziranom i provedenom planu, koji je

imao samo jedan negativni aspekt. To je bio nedostatak brodova koji su usporavali proces i

stvarali nervozu među izbjeglicama koje su jedva čekale vratiti se u domovinu. U razdoblju

od travnja 1945. do ožujka 1946. s nekoliko većih zastoja organizirano je 19 transporata

unutar kojih se vratilo u domovinu oko 25 tisuća ljudi. Izvan ovih polazaka prethodno je

vraćeno u domovinu oko 1.100 ljudi koji su se priključili NOVJ-u ili su vršili različite

funkcije unutar upravnih tijela nove države.

Prihvat izbjeglica u domovini također je bio težak i mukotrpan proces koji je

zahtijevao iznimnu organizaciju uslijed dolaska tako velikog broja ljudi, njihovog

smještaja i upućivanja domovima. Agonija za većinu izbjeglica nije prestala dolaskom kući

jer su naišli na spaljeni ili opljačkani dom, zbog čega je trebalo pristupiti novoj izgradnji i

stvaranju nove egzistencije. Boravak u zbjegu bilo je samo jedno međuvrijeme između

prethodnog života i onog novoga, koji je tek započinjao. U svakom slučaju, svima koji su

se živi vratili, vrijeme provedeno u Italiji ili Egiptu, ostati će u trajnom sjećanju.

***

Povijest hrvatskih zbjegova u Egipat od 1943. do 1946. fascinantna je dionica

hrvatske, ali i svjetske povijesti. U njoj se odražavaju vojne, političke, društvene,

gospodarske i kulturne odrednice Drugog svjetskog rata. Povijest zbjegova povijest je

društvene preobrazbe kroz koju prolaze izbjeglice na prostoru izvan domovine. Brojni

procesi koji su u zbjegovima započeli, ili se samo mogu naslutiti, nastavit će se u novoj

socijalističkoj Jugoslaviji. Zato se s velikom sigurnošću može ustvrditi da je povijest

zbjegova važna za poznavanje preobrazbe političkog i društvenog uređenja Jugoslavije

kroz Drugi svjetski rat. Naravno, istraživanje i pisanje o ovoj složenoj temi ovim radom ne

prestaje. Ovo je samo mali prilog proučavanju hrvatske povijesti Drugog svjetskog rata,

222

kao i općenito hrvatske povijesti 20. stoljeća. Buduća istraživanja i historiografski rad

pokazat će koliko su rezultati, ovdje predstavljeni, podložni promjenama i novim

interpretacijama.

223

10. IZVORI I LITERATURA

10.1. Izvori 10.1.1. Neobjavljeni izvori

Državni arhiv u Splitu (DASt) Fond: Jugoslavenski zbjeg u Italiji i Egiptu (J.Z.)696

J.Z. 2. - Knjiga evidencije dolaska izbjeglica u Italiju, godina 1944.

J.Z. 6. - Knjiga zapisnika sjednica mjesnog odbora u Santa Maria di Bagno, godina 1944.

J.Z. 32. - Dnevnik Centralnog odbora zbjega u Bariju sa raznim bilješkama godina 1944.

J.Z. 34. - Knjiga zapisnika Centralnog odbora zbjega u Bariju, godina 1944.

J.Z. 57. - Knjiga zapisnika partizanske straže logora broj VI., El Shatt, godina 1945.

J.Z. 67. - Knjiga primljenog i isplaćenog džeparca po logorima, El Shatt, godine 1944. i 1945.

J.Z. 68. - Popis primljene robe, El Shatt, godine 1944. i 1945.

J.Z. 73. - Knjiga rada gospodarskog odjela, El Shatt, godine 1944. i 1945.

J.Z. 83. - Dnevnik rada narodne stručne škole, El Shatt, godine 1944. i 1945.

J.Z. 142. - Zapisnik sjednica Centralnog odbora JNOF, El Shatt, godina 1945.

J.Z. 149. - Zapisnik sastanaka JNOF radnog logora, godina 1945.

J.Z. 152. - Kronika rajona F, El Shatt, godine 1944. i 1945.

J.Z. 162. - Dnevnik o radu zdravstvenog odjela, El Shatt, godina 1945.

J.Z. 163. - Knjiga zapisnika sastanaka komisije za suzbijanje dizenterije, El Shatt, godina 1945.

J.Z. 166. - Razni popisi s područja zdravstvene brige, El Shatt, godine 1944. i 1945.

J.Z. 414. - Spisi Centralne komisije zbjega u Starom gradu, te Komisije za otpremu zbjega na Visu i Biševu, 1943. i 1944.

J.Z. 415. - Izvještaji s brojčanim podacima o dolasku izbjeglica na Vis, godine 1943. i 1944.

J.Z. 416. - Izvještaji (popisi) o upućenim izbjeglicama u Italiju, godina 1944.

J.Z. 422. - Spisi i izvještaji Centralnog odbora zbjega u mjestu Santa Maria di Bagno, godine 1944. i 1945.

J.Z. 424. - Spisi i izvještaji kancelarije Centralnog odbora zbjega, te vojne misije NOVJ, Bari, godine 1944. i 1945.

J.Z. 432. - Korespondencija oficira za vezu NOVJ sa savezničkom komandom u mjestu Lecce, Italija, godina 1944.

696 Način pobližeg opisa i naslova pojedinog svežnja, kao i signatura (J.Z.) preuzet je iz PALAVRŠIĆ, 1963., CCCXXVII-CCCXLV.

224

J.Z. 435. - Spisi o zbjegu, te spisi nautičkog odsjeka baze NOVJ, Monopoli, Italija, godina 1944.

J.Z. 443. - Spisi razni o životu izbjeglica u Italiji, godine 1944. i 1945.

J.Z. 445. - Izvještaji Centralnog odbora zbjega, sekretara COZ, te izvještaji komisije za repatrijaciju, El Shatt, godine 1944., 1945. i 1946.

J.Z. 446. - Spisi upravno-administrativnog odjela COZ, El Shatt, godine 1944., 1945. i 1946., svežanj I.

J.Z. 447. - Spisi upravno-administrativnog odjela COZ, El Shatt, godine 1944., 1945. i 1946., svežanj II.

J.Z. 451. - Spisi disciplinsko-sudske naravi, El Shatt, godine 1944., 1945. i 1946.

J.Z. 461. - Izvještaji o radu prosvjetnog odjela, El Shatt, godine 1944., 1945. i 1946.

J.Z. 466. - Izvještaji kulturno-informativnog odjela, te raznih kulturnih ustanova, El Shatt, godine 1944., 1945.i 1946.

J.Z. 468. - Spisi i izvještaji JNOP, USAOJ, AFŽ, El Shatt, godine 1944., 1945. i 1946.

J.Z. 469. - Izvještaji o radu zdravstvenog odjela, El Shatt, godine 1944., 1945. i 1946.

J.Z. 473. - Izvještaji o radu tehničkog odjela, te spisi odjela, El Shatt, godine 1944., 1945. i 1946.

J.Z. 490. - Izvještaji i spisi upravno-administrativnog odjela logora Khatatba, godina 1944.

J.Z. 492. - Izvještaji i spisi upravno-administrativnog odjela logora Tolumbat, godine 1944. i 1945.

J.Z. 494. - Izvještaji upravno-administrativnog odjela, te popisi, statistički podaci i podaci o partizanskoj straži logora II. i IV., El Shatt, godine 1944. i 1945.

J.Z. 497. - Izvještaji i spisi upravno-administrativnog odjela logora II. i V., El Shatt, godine 1944. i 1945.

J.Z. 500. - Izvještaji i spisi upravno-administrativnog odjela logora VI., El Shatt, godine 1944., 1945. i 1946.

J.Z. 502. - Izvještaji i spisi upravno-administrativnog, te zdravstvenog odjela logora VII., El Shatt.

J.Z. 506. - Spisi Crvenog križa u zbjegu, u Kairu te u domovini, godine 1944. i 1945.

J.Z. 507. - Razni spisi političke naravi, te izvještaji o političkom stanju u zbjegu, godine 1944., 1945. i 1946.

J.Z. 510. - Korespondencija izbjegličkih odbora sa savezničkom komandom u El Shattu, godine 1944, 1945. i 1946.

J.Z. 512. - Izvještaji i spisi komisije za repatrijaciju zbjega, El Shatt, godine 1945. i 1946.

J.Z. 513. - Popis povratnika po pojedinom transportu, godine 1945. i 1946. J.Z. 515. - Popisi s popratnim spisima pojedinog transporta povratnika, godine 1945. i

1946.

J.Z. 517. - Spisi Oblasne komisije za prihvat zbjega u Splitu, godine 1944., 1945. i 1946.

J.Z. 519. - Spisi Oblasne komisije za prihvat zbjega u Splitu o prehrani povratnika i upućivanju u mjesta stalnog boravka, godine 1944. i 1945.

225

J.Z. 520. - Spisi Oblasnog NOO Dalmacije u vezi sa zbjegom, godine 1943. i 1944.

J.Z. 521. - Spisi Oblasnog NOO Dalmacije u vezi s zbjegom, godine 1944., 1945. i 1946.

J.Z. 523. - "Naš list" glasilo Centralnog odbora zbjega, od broja 1 do 300.

J.Z. 524. - "Naš list" glasilo Centralnog odbora zbjega, od broja 301 do kraja.

J.Z. 525. - "Vijesti" glasilo logorskog odbora u Katatbi, te ostala štampa koja je izlazila u zbjegu.

J.Z. 527. - Razna štampa i publikacije (domaća i strana) o zbjegu. Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (HDAZg) Fond: El Shatt, Komitet Komunističke partije zbjega iz Jugoslavije EL-Shatt, sign. 1663,

kutija 1, 2 i 3. The National Archives, Kew, London, Ujedinjeno kraljevstvo (TNA)

CAB 122/729. - Yugoslav refugees on the Island of Rab 1944.

FO 371/42767. - Situation in Yugoslav refugee camps 1944.

FO 371/42799. -Yugoslav refugee children: entry to Bolivia 1944.

FO 371/44334. - Camp for Partisan refugees in Egypt 1944.

FO 371/44371. - Closing of British Embassy to Yugoslav Government in Cairo: note on Yugoslav affairs in the Middle East including Yugoslav refugee camps 1944.

FO 371/48917. - Position in Partisan refugee camps in Egypt: treatment of Yugoslav dissidents abroad 1945.

FO 371/51184. - Evacuation of Yugoslav refugees from El-Shatt 1945.

FO 371/66715. - Yugoslav dissidents at El-Shatt 1947.

WO 204/2871. - Yugoslav refugees in the Mediterranean and Middle East Theatres: administration, movement and repatriation 1943 Jul-Dec.

WO 204/2872. - Yugoslav refugees in the Mediterranean and Middle East Theatres: administration, movement and repatriation 1943 Dec – 1944 Dec.

WO 204/2881. - Yugoslav refugees in North Africa: accommodation and maintenance 1944 May-Dec.

WO 204/2885. - Yugoslav refugee camp in North Africa: French participation in administration 1944 Jun-Nov.

WO 204/4626. - Italy: administration and movement of Yugoslav refugees and wounded partisans 1944 Jan-Jul.

WO 204/6662. - Yugoslav refugees and wounded partisans: movement and treatment policy 1943 Dec – 1944 Feb.

WO 204/6663. - Yugoslav refugees and partisans: hospitalisation 1944 Feb-Nov.

WO 204/7764. - Evacuation of Yugoslav refugees from Italy 1944 May-Aug.

226

10.1.2. Objavljeni izvori

DOSP. - Dokumenti o spoljnjoj politici SFRJ 1941-1945, sv. 1-2, Jugoslavenski pregled, Beograd, 1988.-1989.

NOB U DALMACIJI. – Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji: zbornik dokumenata, sv. 1-10, Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1981-1986.

ZB. NOR., II. - Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, Dokumenta Vrhovnog štaba narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, sv.1-15, Istoriski institut Jugoslavenske narodne armije, Beograd, 1949-1982.

ZB. NOR., V. - Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, Borbe u Hrvatskoj, sv. 1-39, Istoriski institut Jugoslavenske narodne armije, Beograd, 1952-1979.

ZB. NOR., VIII. – Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda, Dejstva na Jadranu, sv. 1-3, Istoriski institut Jugoslavenske narodne armije, Beograd, 1959-1962.

10.1.3. Sjećanja

BOGDANIĆ, Neven, 1994. El Shatt naš nezaboravljeni. 50. obljetnica Hrvatskog zbjega na Sinaju 1944-1994., Crkva u svijetu, Split, 1994.

KLISURA, Frano, 2007. Od Korčule do El Shatta u pješčanoj pustinji Sinaja, Vlastita naklada, Korčula, 2007.

MARELIĆ, Teofil, (s.a). El Shatt - Sjećanja i zabilješke, neobjavljeni rukopis, s.a.

NIŽETIĆ, Vjera 2007. U pustinji El Shatta. O doživljenom i pročitanom, Naklada Bošković, Split, 2007.

SRHOJ, Ivo, 2005. Sjećanje na El Shatt: platneni grad dalmatinskih izbjeglica 1944./1945., Vlastita naklada, Dubrovnik, 2005.

UJDUR, Šimun, 1992. From Gradac Dalmacija, Hrvatska Via El-Shatt 1944 to New Zealand 1946, (neobjavljeni rukopis), 1992.

227

10.2. Literatura

AGAMBEN, Giorgio, 2008. Šta je logor?, Treći program Radio Beograda, 137-138(I-II), Beograd, 2008, 42-46.

ALAVANJA, Vladimir, 2006. Hrvatski zbjeg u El Shattu: 1944-1946, katalog izložbe, Udruga za stradalnike II. svjetskog rata pod okupacijom Italije i Njemačke 1941.-1945., Zadar, 2006.

ANIĆ, Nikola, 2004. Povijest Osmog dalmatinskog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske: 1943.-1945., Udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Splita, Split, 2004.

ANIĆ, Nikola, 2005. Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske: 1941.-1945., Multigraf marketing, Zagreb, 2005.

ARENDT, Hannah, 2008. Mi izbeglice, Treći program Radio Beograda, 137-138(I-II), Beograd, 2008, 9-19.

ATIJAS, Jakov, 1980. Prosvjetno-kulturna djelatnost boraca-invalida, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 149-151.

BALIBAR, Etienne, 2008. Šta je granica?, Treći program Radio Beograda, 137-138(I-II), Beograd, 2008, 98-106.

BANČIĆ, Slavo, 1980. Djelovanje Josipa Hatzea, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 122-125.

BARBIĆ, Mate, 1975. Jugoslavenski zbjeg u južnoj Italiji i Egiptu (1943-1946), Zbornik instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije, 3, Split, 1975, 797-807.

BARBIĆ Mate, 1983. Zbjeg s biokovsko-neretvanskog i otočnog područja u južnoj Italiji i El Shattu, u: Biokovo u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941-1945., Split, 1983, 771-778.

BARČOT, Tonko, 2007. Jugonacionalisti na otoku Korčuli, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 42, Zadar, 2007, 691-720.

BARKER, Elizabeth, 1978. Britanska politika prema jugoistočnoj Evropi u Drugom svjetskom ratu, Globus, Zagreb, 1978.

BATINICA, Ante, 1980. Kulturno-prosvjetna i književna djelatnost, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 132-141.

BEZIĆ-BOŽANIĆ, Nevenka, 1980. Likovno-pedagoški rad, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 95-101.

BEZINA, Petar, 2000. Progoni biskupa, svećenika i redovnika splitske metropolije i zadarske nadbiskupije 1941.-1992., Split, 2000.

BLINKHORN, Martin, 2006. Mussolini and Fascist Italy, Routledge, New York, 2006.

BONNELL, Victoria, - HUNT, Lynn (ur.), 1999. Beyond the Cultural Turn: New Directions in the Study of Society and Culture, University of California Press, Berkley and Los Angeles, 1999.

BOSWORTH, Richard, 2002. Mussolini, Arnold -Hodder Headline Group, London, 2002.

CHURCHILL, Winston, 1985. The Second World War, sv. 1-6, Houghton Mifflin Company, Boston, 1985.

228

COLIER, Paul, 2003. The Second World War (4): The Mediterranean 1940-1945, Osprey Publishing, Oxford, 2003.

CONNERTON, Paul, 2002. Kako društva pamte, Samizdat B92, Beograd, 2002.

CORSELLIS, John, 1993. Yugoslav Refugees in Camps in Egypt and Austria 1944-1947, North Dakota Quarterly, 61(1), 1993, 40-54.

DAVIES, A. Tegla, 1947. Friends Ambulance Unit: The Story of the F.A.U. in the Second World War 1939-1946. George Allen and Unwin Limited, 1947.

DEAKIN, Bill, 1975. Britanska politika prema Jugoslaviji (kraj 1942. – rujan 1943.), Zbornik instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije, 3, Split, 1975, 251-257.

DEDIER, Vladimir, 1951, Dnevnik, drugo izdanje (sažeto u jednu knjigu), Jugoslovenska knjiga, Beograd, 1951.

DELORT, Robert, - WALTER, François, 2002. Povijest europskog okoliša, Barbat, Zagreb, 2002.

DIKEN, Bülent, 2008. Od izbegličkih logora do ograđenih zajednica: biopolitika i kraj grada, Treći program Radio Beograda, 137-138(I-II), Beograd, 2008, 70-97.

DONNELLY, Mark, 2005. Britain in the Second World War, Routledge, London - New York, 2005.

DRAGIĆ, Ante, 1997, Partizanski grad na vrućem azijskom pijesku (uz 45. godišnjicu zbjega u El Shattu), Dugi otok: zbornik radova, 1997, 495-513.

EUROPE SINCE 1914, 2006. Europe since 1914: Encyclopedia of the Age of War and Reconstruction, sv. 1-5, Scribner Library of Modern Europe, Detroit - New York - San Francisco - New Haven - Waterville - London - Munich, 2006.

GATRELL, Peter, 2007a. Introduction: World Wars and Population Displacement in Europe in the Twentieth Century, Contemporary European History, 16, (4), Cambridge University Press, 2007, 415-426.

GATRELL, Peter, 2007b. Displacing and Re-placing Population in the Two World Wars: Armenia and Poland Compared, Contemporary European History, 16, (4), Cambridge University Press, 2007, 511-527.

GEERTZ, Clifford, 1998. Tumačenje kultura, sv. 1-2, Biblioteka XX. vek, Beograd, 1998.

GILBERT, Martin, 2003. Second World War, Phoenix Press, London, 2003.

GIZDIĆ, Drago, 1961. Dalmatinski zbjeg u Italiji i Egiptu, Mogućnosti, 8, Split, 1961, 732-766.

GIZDIĆ, Drago, 1962. Dalmacija 1943, Prilozi historiji narodnooslobodilačke borbe, Epoha, Zagreb, 1962.

GIZDIĆ, Drago, 1964. Dalmacija 1944-1945., Prilozi historiji narodnooslobodilačke borbe, Epoha, Zagreb, 1964.

GIZDIĆ, Drago, 1964a. Dalmacija 1941-1945., Agencija za fotodokumentaciju, Zagreb 1964.

GOLDSTEIN, Ivo, 2008. Hrvatska 1918-2008., EPH Liber, Zagreb, 2008.

GREEN, Anna, - TROUP, Kathleen (ur.), 1999. The Houses of History, Manchester University Press, Manchester, 1999.

229

GROSS, Mirjana, 2001. Suvremena historiografija: korijeni, postignuća, traganja, Novi liber, zagreb, 2001.

HANDBOOK, 2007. Handbook for Emergencies, United Nations High Commissioner for Refugees, Geneva, 2007.

HENIG, Ruth, 2005. The Origins of the Second World War 1933-1941, Routledge, London - New York, 2005.

HULJIĆ, Veseljko, 1979. Vis 1941-1945, Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, Split, 1979.

HULJIĆ, Veseljko, 1983. Otok Vis kao prihvatno-otpremni centar izbjeglica iz srednje i drugih područja Dalmacije, u: Biokovo u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941-1945., Split, 1983, 779-788.

HUNT, Lynn (ur.), 2001. Nova kulturna historija, Naklada Ljevak, Zagreb, 2001.

IVANKOVIĆ, Luka, 1980. Rad kazališne grupe Centralnog odbora zbjega, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 112-115.

JAKŠIĆ, Mato, 1980. Međunarodni značaj kulturno-prosvjetnog djelovanja zbjega u El Šatu, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 12-19.

JAMAN, Nada, 1986. Povratak jugoslavenskog zbjega iz Italije i Egipta (1945-1946), u: Oslobođenje Hrvatske 1945. godine - zbornik, Zagreb, 1986, 539-555.

JELIĆ, Ivan, 1978. Hrvatska u ratu i revoluciji 1941.-1945., Školska knjiga, Zagreb, 1978.

KASTROPIL, Ivo, 1980. Nastava pismenog izražavanja u školama i tečajevima, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 108-111.

KATALOG, 2007. El Shatt. Zbjeg iz Hrvatske u pustinju Sinaja, Egipat (1944.-1946.), katalog izložbe, Hrvatski povijesni muzej, Zagreb, 2007.

KATUNARIĆ, Boris, 1980. Glazbena djelatnost, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 116-121.

KLISURA, Frano, 1980. Pionirska i omladinska organizacija, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 87-94.

KNEZOVIĆ, Zlata, 1975. Umjetnost kao komunikacija i kao nosilac moralne poruke u NOB-u, u: Kultura i umjetnost u NOB-u i socijalističkoj revoluciji u Hrvatskoj, Zagreb, 1975, 93-99.

KOZLIČIĆ, Mithad, 1993. Hrvatsko brodovlje, Književni krug, Split, 1993.

KRŽIŠNIK-BUKIĆ, Vera, 1988. Hrana kao glavni vid UNRRA-ine pomoći Jugoslaviji 1943.-1948., Časopis za suvremenu povijest, 20(3), Zagreb, 1988, 59-76.

KVESIĆ, Sibe, 1960. Dalmacija u narodnooslobodilačkoj borbi, Biblioteka narodne revolucije, Zagreb, 1960.

MACH, Zdzisław, 1993. Symbols, Conflict and Identity: Essays in Political Antropology, State University of New York Press, Albany, 1993.

MACLEAN, Fitzroy, 1964. Rat na Balkanu, Stvarnost, Zagreb, 1964.

230

MALKKI, Liisa, 2008. Nacionalna geografija: ukorenjivanje ljudi i teritorizacija nacionalnog identiteta iz ugla teoretičara i izbeglica, Treći program Radio Beograda, 137-138(I-II), Beograd, 2008, 20-41.

MARCOVITCH, Harvey, 2005. Black's Medical Dictionary, A&C Black, London, 2005.

MARINKOVIĆ, Andrija, 1980. Organizacija i rad osnovnih škola, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 102-107.

MATKOVIĆ, Hrvoje, 1995. Suvremena politička povijest Hrvatske, MUP, Zagreb, 1995.

MATOŠIĆ, Jerko, 1980. Izdavačka djelatnost, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 126-131.

MLIKOTA, Ivo, 1980. Izvorni podaci o jugoslavenskom zbjegu izvan domovine, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 157-163.

NOLA, Danica, 1975. Pionirsko kazalište El Shatt, u: Kultura i umjetnost u NOB-u i socijalističkoj revoluciji u Hrvatskoj, Zagreb, 1975, 427-431.

NOLA, Danica, 1980. El Šat - odgojno-obrazovna zajednica, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 20-29.

NOLA, Danica, 1988. El-Shatt, Školske novine, Zagreb, 1988.

OGRIZOVIĆ, Mihajlo, 1960, Prosvjetni i kulturni rad s odraslima u Hrvatskoj za NOB-e, Savez "Narodnih sveučilišta" Hrvatske, Zagreb, 1960.

OGRIZOVIĆ, Mihajlo, 1980. Sadržaj odgoja i obrazovanja u školama El Šata, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 37-42.

PALAVRŠIĆ, Ante, 1963. Inventar arhivskog fonda "Jugoslavenski zbjeg u Italiji i Egiptu", Arhivist, 1-2, Zagreb, 1963, dodatak XIV, CCCXXVII-CCCXLV.

PALAVRŠIĆ, Ante, 1970. Kulturno-prosvjetni rad u jugoslavenskom zbjegu u Egiptu, Zbornik instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije, 1, Split, 1970, 357-379.

PALAVRŠIĆ, Ante, 1975. Scensko-muzička aktivnost jugoslavenskog zbjega u Egiptu, Zbornik instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije, 3, Split, 1975, 781-796.

PALAVRŠIĆ, Ante, 1977. Jugoslavenski zbjeg u Italiji, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 9, Split, 1977, 259-282.

PALAVRŠIĆ, Ante, 1980a. Narodno prosvjećivanje u jugoslavenskom zbjegu u Egiptu, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 48-56.

PALAVRŠIĆ, Ante, 1980b. Stručna izobrazba naroda u El Šatu, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 57-66.

PALČOK, Zoran, 1951. Zapisi o zbjegu u Africi, Kulturni radnik, 7-8, Zagreb, 1951, 380-387.

PAVIČIĆ, Marko, 2008. Za križem u riječi i slici, Grad Stari Grad, Stari Grad, 2008.

PAVLETIĆ, Zlatko, 1980. Prosvjetno-kulturna djelatnost invalida, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 142-147.

PERERA, Suvendrini, 2008. Šta je logor?, Treći program Radio Beograda, 137-138(I-II), Beograd, 2008, 47-69.

231

PERKS, Robert - THOMSON, Alistar (ur.) 2002, The Oral History Reader, Routledge, London-New York, 2002.

PETEŠIĆ, Ćiril, 1982. Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941-1945, Vjesnikova press agencija, Zagreb, 1982.

PETRIĆ, Toni, 1980. Fizička kultura, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 79-86.

PETRIĆ, Toni, 1985. Sportske aktivnosti u zbjegu u El-Shattu (Egipat) 1944-46. godine (1), Povijest sporta, 66, Zagreb, 1985, 572-574.

PETRIĆ, Toni, 1986a. Sportske aktivnosti u zbjegu u El-Shattu (Egipat) 1944-46 godine (2), Povijest sporta, 67, Zagreb, 1986, 41-45.

PETRIĆ, Toni, 1986b. Sportske aktivnosti u zbjegu u El-Shattu (Egipat) 1944-46. godine (3), Povijest sporta, 68, Zagreb, 1986, 122-125.

PETRIĆ, Toni, 1986c. Sportske aktivnosti u zbjegu u El-Shattu (Egipat) 1944-1946. godine (4), Povijest sporta, 69, Zagreb, 1986, 204-212.

PIVAC, Josip, 1980. Neke karakteristike organizacije odgojno-obrazovnog rada u jugoslavenskom zbjegu u El Šatu s posebnim osvrtom na "Narodnu srednju školu", u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 30-36.

PIVAC, Željko, 1980. Učenici, nastavnici i škole u El Šatu, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 67-78.

PLENČA, Dušan, 1962. Međunarodni odnosi Jugoslavije u toku Drugog svjetskog rata, Institut društvenih nauka - Odeljenje za istorijske nauke, Beograd, 1962.

PLENČA, Dušan, 1964a. Mjesto i uloga otoka Visa u borbi nove Jugoslavije za međunarodno priznanje, Pomorski zbornik, 2, Zadar, 1964, 107-130.

PLENČA, Dušan, 1964b. Organizacija i evakuacija dalmatinskog zbjega preko otoka Visa (1943.-1944.), Pomorski zbornik, 2, Zadar, 1964, 184-196.

PLENČA, Dušan, 1967. Jugoslavenski zbjeg u Italiji i Egiptu, Istorija radničkog pokreta – Zbornik radova, 4, Beograd, 1967, 335-477.

STOESSINGER, John George, 1956. The Refugee and the World Community, The University of Minnesota Press, Minneapolis, 1956.

SULZBERBER, Cyrus Leo, 2005. Drugi svjetski rat, sv. 1 i 2, Marijan tisak, Split, 2005.

ŠIŠEVIĆ, Ivo, 1964. Vis - baza naše transportne flote, Pomorski zbornik, 2, Zadar, 1964, 197-204.

ŠKOMRLJ, Marko, 1961. Od dalmatinskog krša do afričkog pijeska, Mornarički glasnik, 2, Split, 1961, 188-193.

THOMPSON, Paul, 2000. The Voice of the Past, Oxford University Press, Oxford, 2000.

TOOLKIT, 2008. Camp Management Toolkit, Norwegian Refugee Council, 2008.

TRGO, Fabijan, 1954. Strategijsko-politički značaj o. Visa krajem 1943. i u 1944 godini, Vojnoistorijski glasnik, 3, god. V., Beograd, 1954, 27-46.

TRGO, Fabijan, 1964. Strategijsko-političko značenje otoka Visa u NOR-u, Pomorski zbornik, 2, Zadar, 1964, 19-35.

232

TUDOR, Gordana, 1986. Pomorstvo Dalmacije u 1945. godini, u: Oslobođenje Hrvatske 1945. godine - zbornik, Zagreb, 1986, 521-538.

UJDUROVIĆ, Miroslav, 1980. Okolnosti nastanka dalmatinskog zbjega krajem 1943. i početkom 1944. godine, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 9-11.

URLIĆ, Velimir, 2003. Makarski primorci u zbjegu, 1943.-1946., Gradski muzej Makarska, Makarska, 2003.

VASILJEVIĆ, Jovan, 1978. Vojnopomorska historija - II deo: Narodnooslobodilački rat i bitka za Jadran, SSNO - Uprava RM, Beograd, 1978.

VERNANT, Jacques, 1953. The Refugee in the Post-War World, Yale University Press, New Haven, 1953.

VLAHOVIĆ, Staniša R., 1985. Zbornik dokumenata iz Britanske arhive. Anglo-jugoslavenski odnosi 1941-1948., Birmingham, 1985.

VLASNOVIĆ, Šime, 1978. Zbjeg iz sjeverne Dalmacije, Zbornik instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije, 4, Split, 1978, 977-987.

WERTSCH, James V., 2002. Voices of Collective Remembering, Cambridge University Press, Cambridge, 2002.

WOODBRIDGE, George, 1950, UNRRA: The History of the United Nations Relief and Rehabilitation Administration, sv. I. i II., Columbia University Press, New York, 1950.

ZANINOVIĆ, Mate, 1975. Kulturno-prosvjetna djelatnost u Dalmaciji za vrijeme NOB-a, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1975, 301-325.

ZANINOVIĆ, Mate, 1980. Odgojna uloga početnice u El Šatu, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 43-47.

ŽALAC, Tomo, 1980. Školstvo El Šata u našoj historiografiji i publicistici, u: Prosvjetno-kulturna djelatnost zbjega u El-Šatu 1944-1945., Zagreb, 1980, 152-156.

233

Popis kratica AFŽ Antifašistički front žena AMFHQ Allied Mediterranean Forces Headquarters AVNOJ Antifašističko vijeće nacionalnog oslobođenja

Jugoslavije BBC British Broadcasting Company COZ Centralni odbor zbjega DASt Državni arhiv u Splitu HDAZg Hrvatski državni arhiv u Zagrebu HSS Hrvatska seljačka stranka IRO International Refugee Organisation JNOF Jedinstvena narodnooslobodilačka fronta JNS Jugoslavenska nacionalna stranka KNOO Kotarski narodnooslobodilački odbor KP Komunistička partija KPH Komunistička partija Hrvatske KPJ Komunistička partija Jugoslavije MERRA Middle East Relief and Refugee Administration NAAFI Navy Army & Air Force Institute NDH Nezavisna Država Hrvatska NKOJ Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije NOB Narodnooslobodilačka borba NOO Narodnooslobodilački odbor NOP Narodnooslobodilački pokret NOV Narodnooslobodilačka vojska NOVJ Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije ONOO Okružni narodnooslobodilački odbor OZ Operativna zona POS Pomorski obalni sektor SDK Seljačko-demokratska koalicija SKOJ Savez komunističke omladine Jugoslavije TNA The National Archives UNRRA United Nations Relief and Rehabilitation Administration USAOH Ujedinjeni savez antifašističke omladine Hrvatske USAOJ Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije ZAVNOH Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja

Hrvatske

234

PRILOZI

Tabla I. Broj izbjeglica u logorima u studenom 1944. Tabla II. Distribucija izbjeglica prema vjeroispovijesti u egipatskim logorima Karta I. Istočno Sredozemlje s pravcem kretanja hrvatskih zbjegova od Visa do

Egipta, karta izrađena u računalnom programu "Google Earth" Karta II. Jug Apeninskog poluotoka s pozicijama logora hrvatskih zbjegova, karta

izrađena u računalnom programu "Google Earth" Karta III. Salenitanski poluotok s pozicijama logora i bolnica hrvatskih zbjegova,

karta izrađena u računalnom programu "Google Earth" Karta IV. Egipat s pozicijama logora hrvatskih zbjegova i važnijim gradovima,

karta izrađena u računalnom programu "Google Earth" Slike I. i II. Šatorska naselja u El Shattu Slike III. i IV. Radionice u El Shattu Slika V. Veliki mješoviti zbor COZ-a pod ravnanjem maestra Josipa Hatzea Slika VI. Sportske aktivnosti u zbjegu Slika VII. Groblje u El Shattu sa spomenikom "Majka Domovina" Ante Kostovića Slika VIII. Ukrcaj na brod za domovinu

235

Tabla I. Broj izbjeglica u logorima u studenom 1944.

Područje Smještaj Broj izbjeglica

Egipat

El Shatt - logor I. 6.018

27.042

El Shatt - logor II. 7.391 El Shatt - logor III. 7.050 El Khatatba - logor IV. 6.583

Ukupno Egipat

Italija

Sta Maria al Bagno 2.641

7.007

Sta Maria di Leuca 2.139 Sta Cesarea 1.305 Aversa 426 Carbonara 94 Maglie (bolnica) 206 Maglie (radna skupina) 41 Poggiardo 60 Lecce (radna skupina) 12 Bari (ured) 17 Bari i okolica (bolnice) 66

Ukupno Italija

UKUPNO 34.049

61%19%

8%

6%4%

1% 0% 1%

El Shatt El Khatatba Sta Maria al Bagno Sta Maria di Leuca Sta Cesarea Aversa Carbonara ostalo (Italija)

Izvor: DASt, J.Z. 424, Dopis COZ-a Sanitetskom odjelu Vojne misije NOVJ-a u Bariju.

236

Tabla II. Distribucija izbjeglica prema vjeroispovijesti u egipatskim logorima

Vjera broj %

katolici 24.875 92,02

pravoslavni 2.000 7,40

židovi 122 0,45

muslimani 4 0,01

starokatolici 30 0,11

evangelici 1 0,00

UKUPNO 27.032 100

katolicipravoslavnižidovimuslimanistarokatolicievangelici

Izvor: DASt, J.Z. 445, Izvješće sekretara COZ-a Mate Barbića.

237

Karta I. Istočno Sredozemlje s pravcem kretanja hrvatskih zbjegova od Visa do Egipta, karta izrađena u računalnom programu "Google Earth"

238

Karta II. Jug Apeninskog poluotoka s pozicijama logora hrvatskih zbjegova, karta izrađena u računalnom programu "Google Earth"

239

Karta III. Salenitanski poluotok s pozicijama logora i bolnica hrvatskih zbjegova, karta izrađena u računalnom programu "Google Earth"

240

Karta IV. Egipat s pozicijama logora hrvatskih zbjegova i važnijim gradovima, karta izrađena u računalnom programu "Google Earth"

241

Slike I. i II. Šatorska naselja u El Shattu, DASt, J.Z. 443.

242

Slike III. i IV. Radionice u El Shattu, DASt, J.Z. 443.

243

Slika V. Veliki mješoviti zbor COZ-a pod ravnanjem maestra Josipa Hatzea, DASt, J.Z. 443.

Slika VI. Sportske aktivnosti u zbjegu, DASt, J.Z. 443.

244

Slika VII. Groblje u El Shattu sa spomenikom "Majka Domovina" Ante Kostovića, DASt, J.Z. 443.

245

Slika VII. Ukrcaj na brod za domovinu, DASt, J.Z. 443.

246

Sažetak

U ovoj disertaciji obrađuje se proces hrvatski zbjegova u Egipat u razdoblju od

1943. pa do 1946. godine. Jedinstvena je to pojava u hrvatskoj povijesti, kada uslijed ratnih

operacija preko 34 tisuće ljudi s istočne obale Jadrana kreće u izbjeglištvo prema Italiji, i

dalje prema Egiptu. Disertacija je napisana korištenjem domaćih i inozemnih izvora kako

bi se dobila zaokružena slika ovog procesa. Proces zbjegova promatra se s vojnog,

političkog, društvenog i kulturnog aspekta. Rad je strukturiran kronološki, prateći hrvatske

zbjegove od uzroka i pojave kretanja, preko prolaska i smještaja kroz Italiju, pa sve do

boravka u Egiptu.

Središnji dio disertacije započinje poglavljem u kojemu se daje slika međuratnog

razdoblja u Europi i Kraljevini Jugoslaviji. Posebna se pozornost posvećuje onim

geografskim područjima na kojima će se vršiti tijek hrvatskih zbjegova.

Pojava zbjegova promatra se kao rezultat vojne situacije na istočnom Jadranu

uslijed kapitulacije Italije i novih njemačkih prodora. U takvom kontekstu promatra se

uloga partizanskog pokreta i suradnja sa Saveznicima, koja će doprinijeti odluci da se

zbjegovi sklanjaju na zapadnu obalu Jadrana, tj. u južnu Italiju. U poglavlju se analiziraju

pokreti zbjegova, pravci kretanja i uloga otoka Visa kao odredišne točke s koje se zbjegovi

upućuju u Italiju.

Sljedeće poglavlje prati djelovanje hrvatskih zbjegova u južnoj Italiji. Zapažaju se

dva razdoblja tog djelovanja: tranzitno razdoblje i razdoblje stalnog boravka. Tranzitno

razdoblje obilježilo je prvu polovicu 1944. god. a ispunjeno je pokretima zbjegova kroz

Italiju i upućivanjem prema novoj destinaciji - Egiptu. Uz pomoć Saveznika organizirani

su brodski transporti Sredozemljem kako bi se veliki broj izbjeglica uputio na novu

destinaciju gdje će biti stvoreni uvjeti za dugotrajniji boravak. Određeni broj izbjeglica

trajnije se zadržava u Italiji u nekoliko logora što se analizira u nastavku poglavlja o Italiji.

Najopsežniji dio disertacije obuhvaća analizu života hrvatskih zbjegova u Egiptu. U

razdoblju od veljače 1944. pa do ožujka 1946. promatra se aktivnost i boravak izbjeglica u

nekoliko egipatskih logora. Struktura središnjeg poglavlja može se podijeliti na dva dijela.

U prvom djelu stavlja se naglasak na dolazak zbjegova, administraciju logora, političke i

društvene prilike. Promatra se upravljanje logorima kroz djelovanje Saveznika na vanjskoj

razini i Centralnog odbora zbjega unutar logora. U drugom dijelu pozornost se usmjerava

svakodnevici logorskog života. Daje se fizički opis logora, šatora i ostalih objekata iz

247

svakodnevne upotrebe. Zatim se prelazi na izlaganje o djelovanju pojedinaca i grupa u

logorima. Daju se primjeri iz svakodnevnog života, izlažu se ljudske priče i sudbine. U

nastavku se svakodnevica promatra kroz nekoliko aspekata. Na prvom mjestu je rad, a

zatim slijedi prosvjeta, kultura, te vjerski život. Kroz sve te aspekte analiziraju se

postignuća hrvatskih zbjegova i način kako se ispunjavalo vrijeme čekajući povratak u

domovinu. U posljednjem dijelu poglavlja o Egiptu analiziraju se zdravstvene prilike u

logorima, utjecaj krajobraza na izbjeglice, iznose se podaci o bolestima i načinu kako se

pristupalo zdravstvenoj zaštiti.

Proces repatrijacije tema je pretposljednjeg poglavlja središnjeg dijela disertacije.

Uslijedio je po oslobođenju Dalmacije u jesen 1944. godine. Na prvom mjestu analizira se

proces repatrijacije iz Italije koji se vrši u razdoblju od studenog 1944. do ožujka 1945.,

koji je relativno jednostavno protekao. Repatrijacija iz Egipta pretvorila se u dugotrajan

proces koji je potrajao od travnja 1945. do ožujka 1946. godine. U 19 transporata, praćeni

brojim nedaćama, u domovinu se vratila većina izbjeglica.

Sjećanja živućih izbjeglica na dane izbjeglištva u Drugom svjetskom ratu tema su

posebnog poglavlja. U njemu se analiziraju točke sjećanja, tj. one slike iz prošlosti

zbjegova koje čine zajedničko kolektivno sjećanje na hrvatske zbjegove u Egiptu više od

šest desetljeća od kraja tog procesa.

Na kraju disertacije daju se zaključna razmatranja, popisi izvora, literature i kratica,

kao i nekoliko tabličnih, kartografskih i slikovnih priloga.

Značenje ove disertacije je u tome što je ovo prava integralna povijest hrvatskih

zbjegova u Egipat u Drugom svjetskom ratu, koja uključuje povijest kao događajnicu, i

povijest kao problem, tj. namjeru da se prikažu svi važni događaji iz procesa zbjegova, ali

da ih se analizira i obrazloži korištenjem metoda historijske profesije.

Ključne riječi: zbjegovi, Drugi svjetski rat, partizanski pokret, Saveznici, Italija, Egipat, logori, repatrijacija.

248

Summary

This doctoral thesis explores the exodus of Croatian refugees to Egypt from 1943 to

1946. It is a unique phenomenon of Croatian history. During the World War II engulfed in

military operations more than 34 thousands refugees are being transported from the eastern

Adriatic coast to Italy and from there to Egypt. The research is based using local and

foreign sources in order to gain complete picture of the process. The exodus is analysed

from military, political, social and cultural points of view. The text has chronological

structure, tracking refugees from the start of flight, following transport to Italy, and

onwards to Egypt.

The central part of the dissertation commences with the chapter outlining interwar

situation in Europe and the Kingdom of Yugoslavia. Special attention is drawn to areas

relevant for the exodus of Croatian refugees.

The start of exodus is described as a result military situation on the eastern Adriatic

due to Italian capitulation and new German foray. The significance of partisan movement

and the cooperation with the Allies would determine the course of flight to western

Adriatic coast, i.e. southern Italy. This chapter analyses the movement of refugees and the

significance of the island of Vis as a central point of forwarding refugees to Italy.

The following chapter deals with the stay of refugees in southern Italy. Two

separate periods can be noticed: transit period and settlement period. The transit period

marked the first half of 1944 with the movement of refugees through south Italy and

forwarding to the new destination - Egypt. With the Allies' aid the ship transporting is

organised in order to move the majority of the refugees to the new location of permanent

settlement. A minor number of refugees are situated in several Italian camps.

The most extensive part of dissertation deals with the life of Croatian refugees in

Egypt. The settlement in the Egyptian camps lasted from February 1944 until March 1946.

The structure of the chapter can be divided in two parts. The first explores the arrival,

administration of camps, political and social situation. The management of the camps is

divided between Allies who have external command and Central refugees' committee with

the internal control. The second part is focused of everyday life inside camps. It is

presented with depiction of the camp, tents and other facilities. The narration is focused on

individuals and groups with the examples of everyday life with human stories and

destinies. The commonplace happening is represented through work, education, culture

249

and religious life. The last part of the chapter deals with the health situation inside

Egyptian camps, analysing the effect of the environment on the refugees, diseases and the

health protection.

The process of repatriation is the focus of the following chapter. It starts after the

liberation of Dalmatia in autumn of 1944. The repatriation from Italy is taking place from

November of 1944 till March of 1945 and the repatriation from Egypt from April of 1945

till March of 1946. While repatriation from Italy was relatively easy process, the one from

Egypt was full of troubles. During the course of 19 transports most of the refugees returned

to homeland.

The memories on the period of exodus of still living refugees are the topic of

special chapter. It analyses the places of memory, i.e. those images which hold collective

memory of the Croatian refugees in Egypt more than six decades after the end of exodus.

The dissertation is ended with the concluding remarks, list of sources, bibliography

and abbreviations. The appendix contains several tables, charts and pictures.

The significance of this dissertation is for its integral history of the exodus of

Croatian refugees to Egypt during World War II which includes history as the narration of

the past events, and history as analysis with the application of proper historical

methodology.

Key words: refugees, World War II, partisan movement, Allies, Italy, Egypt,

camps, repatriation.

250

Sadržaj

1. Uvod 2 2. Metodologija rada 7 3. Vojno-politička situacija do pojave zbjegova 18

3.1. Kraljevina Jugoslavija prije zbjegova 24 3.2. Prve tri ratne godine 29

4. U zbjeg 34 5. Italija 62

5.1. Tranzitno razdoblje 63 5.2. Razdoblje stalnog boravka 76

6. Egipat 93 6.1. Dolazak i naseljavanje logora 95 6.2. Upravljanje logorima 100 6.3. Odnosi s rojalistima 112 6.4. Politički život 117 6.5. Svakodnevica 135 6.6. Rad 142 6.7. Prosvjeta 147 6.8. Kultura 155 6.9. Vjerski život 160 6.10. Zdravstvo 165

7. Repatrijacija 175 7.1. Repatrijacija iz Italije 177 7.2. Repatrijacija iz Egipta 181

8. Sjećanja o hrvatskim zbjegovima u Egipat 200 9. Zaključna razmatranja 207 10. Izvori i literatura 224

10.1. Izvori 224 10.1.1. Neobjavljeni izvori 224 10.1.2. Objavljeni izvori 227 10.1.3. Sjećanja 227

10.2. Literatura 228 Popis kratica 234 Prilozi 235 Sažetak na hrvatskom jeziku 247 Sažetak na engleskom jeziku 249

251