Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet

Lorenza Jägera 9

Dina Džindo Jašarević

Literarizacija krivnje u njemačkim/austrijskim romanima

poratne generacije (B. Schlink: Žena kojoj sam čitao, H.-U.

Treichel: Izgubljeni, M. Beyer: Leteće lisice i Ch. Ransmayr:

Morbus Kitahara)

Doktorska disertacija

Osijek, 2014.

Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet

Lorenza Jägera 9

Dina Džindo Jašarević

Literarizacija krivnje u njemačkim/austrijskim romanima poratne

generacije (B. Schlink: Žena kojoj sam čitao, H.-U. Treichel: Izgubljeni, M.

Beyer: Leteće lisice i Ch. Ransmayr: Morbus Kitahara)

Doktorska disertacija

Mentor:

dr.sc. Josip Babić, red. prof.

Osijek, 2014.

An die Nachgeborenen1

Bertolt Brecht

I

Wirklich, ich lebe in finsteren Zeiten!

Das arglose Wort ist töricht. Eine glatte Stirn

Deutet auf Unempfindlichkeit hin. Der Lachende

Hat die furchtbare Nachricht

Nur noch nicht empfangen.

Was sind das für Zeiten, wo

Ein Gespräch über Bäume fast ein Verbrechen ist

Weil es ein Schweigen über so viele Untaten einschließt!

Der dort ruhig über die Straße geht

Ist wohl nicht mehr erreichbar für seine Freunde

Die in Not sind?

Es ist wahr: ich verdiene noch meinen Unterhalt

Aber glaubt mir: das ist nur ein Zufall. Nichts

Von dem, was ich tue, berechtigt mich dazu, mich sattzuessen.

Zufällig bin ich verschont. (Wenn mein Glück aussetzt, bin ich verloren.)

Man sagt mir: Iß und trink du! Sei froh, daß du hast!

Aber wie kann ich essen und trinken, wenn

Ich dem Hungernden entreiße, was ich esse, und

Mein Glas Wasser einem Verdurstenden fehlt?

Und doch esse und trinke ich.

Ich wäre gerne auch weise.

In den alten Büchern steht, was weise ist:

Sich aus dem Streit der Welt halten und die kurze Zeit

Ohne Furcht verbringen

Auch ohne Gewalt auskommen

Böses mit Gutem vergelten

Seine Wünsche nicht erfüllen, sondern vergessen

Gilt für weise.

Alles das kann ich nicht:

Wirklich, ich lebe in finsteren Zeiten!

1 Bertolt Brecht Werke: Gedichte 2. Vol. 12. Berlin: Aufbau-Verlag, 1988.

3

Uvodni dio ili duga sjena prošlosti

Schildern willst du den Mord? So zeig mir den Hund auf dem Hofe: Zeig mir im Aug von dem

Hund gleichfalls den Schatten der Tat.

(Hugo von Hofmannsthal)2

“Nijemci! [...] Znate li što se vašom krivnjom i sukrivnjom dogodilo u godinama spasa od

1933. do 1945., znate li da su Nijemci usmrtili milijune i milijune miroljubivih, bezopasnih,

nevinih Europljana metodama koje bi čak i vraga posramile?” (Franz Werfel u Hage 1999,

297)3 Kada je saznanje o tome što se doista dogodilo u koncentracijskim logorima doprlo do

svijesti njemačkog naroda? Generacija, koja je bila odgovorna za sve užase počinjene u

Drugom svjetskom ratu, očigledno odmah nakon toga nije bila u stanju sagledati cijeli razmjer

katastrofe niti je bila u stanju pogledati u lice krivnji i sramu. Tek nekoliko godina poslije,

spoznaja o masovnom ubojstvu je prodrijela u svijest i podsvijest Nijemaca. U međuvremenu

je ta spoznaja tako duboko ukorijenjena da nijedan politički akt, razgovor o prošlosti,

sadašnjosti ili budućnosti nije lišen ove činjenice (Hage 1999, 298).

Odmah nakon rata situacija je bila posve složena. Tada je bilo dosta onih koji ništa nisu htjeli

znati, čuti niti vjerovati. Čak je i među književnicima bilo onih koji su informacije o

koncentracijskim logorima smatrali lažnima. No, ono što se doista tamo odigralo, nije se

moglo opisati književnim načinom. Književnost nije bila spremna na takvo nešto, niti je bila

izmislila načine kako to opisati (Brecht u Hage 1999, 298), napisao je Brecht jednom prilikom

u jednom neobjavljenom izvješću. A Theodor W. Adorno je ubrzo nakon toga izrazio

uvjerenje da je nemoguće, dapače nedopušteno, o Auschwitzu pisati pjesme, što je ujedno

izazvalo oštru književnoteorijsku debatu. Hans Magnus Enzensberger je 1959. godine izrekao

svoje mišljenje u vezi Adornove rečenice rekavši da se ta rečenica mora opovrgnuti ukoliko

se želi dalje živjeti (Enzensberger u Hage 1999, 299).

I zaista, ubrzo nakon toga su liričari poput Nelly Sachs ili Paula Celana u stihovima pokušali

opisati ono, što se dalo jedva i imenovati, a kamoli opisati. Za njima su uslijedili Heinrich

Böll ili Günter Grass koji je ujedno bio svjestan činjenice da se Adornova “zabrana” mogla

samo opovrgnuti pisanjem. Adorno je također sudjelovao u debati te je 1966. priznao da je

ipak pretjerao u svojoj formulaciji rekavši pri tome da i patnje imaju jednako pravo na opis

2 Spiegel 47/1995. Preuzeto sa www.spiegel.de/spiegel/print/d-92328888.html, 20.11.2013.

3 Svi prijevodi su, ukoliko nije drukčije naznačeno, od autorice ovoga rada.

4

kao što mučenik ima pravo na vrištanje; radi toga je bilo pogrešno smatrati da se nakon

Auschwitza ne mogu pisati pjesme (Adorno u Hage 1999, 300–301).

Njemačka poratna književnost jako se teško nosila s činjenicom da je o Auschwitzu bilo skoro

nemoguće pisati. Što je to zapravo značilo? Je li to značilo da je sva radost morala nestati iz

književnosti? Odgovor na ova pitanja dao je 1969. Jurek Becker sa svojim romanom Jakov

lažljivac, ali je pri tome ostao iznimka (Hage 1999, 301).

Hage je o njemačkoj književnosti postavio sljedeću konstataciju: Holokaust za njemačku

književnost nikada nije bio tema. Krivnja i užasi su bili tu i tamo prisutni u skoro svim

književnoteorijskim debatama poratnog vremena, ali u romanima se masovno ubojstvo

spominjalo samo usput. Auschwitz nije bio tema za one koji tamo nisu preživjeli. Tko bi se

usudio govoriti o smrti i uništenju u ime onih kojima je bila oduzeta šansa da sami svjedoče o

tome? Tko bi se usudio njima posuditi glas? Ali ako se o tome nije moglo pisati, o čemu

onda? O bombaškim napadima u Hamburgu ili Dresdenu? O sudbini protjeranih, o

ruševinama, gladi i obnovi (ibid., 302)? Što je bilo preostalo onima koji nisu htjeli šutjeti?

Posjet spomen obilježjima, muzejima? Što je to književnost mogla napraviti naspram slika i

filmova o ljudima koji su tamo na najgori mogući način izgubili živote? Peter Weiss je,

suočen s ovom problematikom, nakon posjeta logoru Auschwitz-Birkenau izjavio: “Došao je

živ čovjek i pred tim čovjekom se zatvara sve što se ovdje dogodilo. [...] Živ čovjek, koji

ovdje dođe iz nekog drugog svijeta, ne posjeduje ništa osim svoje spoznaje o brojevima, o

napisanim izvještajima, o izjavama svjedoka, oni su dio njegova života, on to podnosi, ali

razumjeti može samo ono što mu se samome dogodi.” (Weiss u Hage 1999, 302) Zaključak

svega ovoga bio bi, kako je Hage formulirao, da je književnost nakon Auschwitza zakazala.

Sredinom devedesetih godina spremala se velika promjena. Jedna do tada svemoćna

generacija književnika nevoljno je trebala otići u mirovinu. Ukoliko je 1959. bila godina

velike poratne književnosti (Grass, Böll, Johnson), 1995. je bila godina velike smjene

generacija. Posljednji put su se stariji međusobno sukobili i prepustili prostor novim mladim

autorima. Najkasnije, dakle, 1995. epoha poratne književnosti došla je na svoj kraj, šest

godina nakon što je padom Berlinskog zida završeno poratno vrijeme. Najkasnije 1995.

započela je nova epoha (Wieland Freund 2001, 11–12). Njemačko ujedinjenje označilo je i

novi način sjećanja na prošlost. Diskurs o nacionalsocijalističkoj prošlosti, holokaustu, ratu i

poratnom vremenu je i šest desetljeća nakon završetka Drugog svjetskog rata neobično živ,

dominantan i svestran, tvrdi Wolfgang Emmerich (Emmerich 2008, 26). Posebno se ističe i

5

novi pogled na počinitelje i žrtve u književnim djelima. Novi aspekti poput progona i

zračnoga rata – do tada tabu-teme – polako se kroz književnost probijaju u javnost. Dok je

njemačka književnost prije 1989. nacionalsocijalizam uglavnom predstavljala iz perspektive

žrtava, sada su do izražaja došli počinitelji odnosno njihova djeca i unuci. Bio je to jedan

potpuno nov način sjećanja na prošlost. Roman Hanns-Josefa Ortheila Abschied von den

Kriegsteilnehmern (1992.) označio je rastanak od autobiografske “književnosti očeva i kćeri”

sedamdesetih i osamdesetih godina. Ujedno je to bio rastanak od svjedoka i podijeljene

Njemačke. Sada su na scenu stupili autori koji su za autentične doživljaje uništenja morali

smisliti posebne književne koncepte. Konačno su, naime, i djeca počinitelja – jednako kao i

žrtava – dostigla tu dob da mogu stati pred svoju djecu i pripovijedati o prošlosti. Hage tvrdi

da vjerojatno nije slučajnost što se pola stoljeća nakon holokausta pojavljuju romani koji

bacaju pogled natrag i istovremeno, svaki na svoj način, markiraju distancu generacija tako

što pripovijedaju i njihove priče koje se vrte oko onog središta koji se u književnosti nije

mogao ili jeste, ali jako teško, opisati (Hage 1999, 303). To su romani poratne generacije,

djece i unučadi počinitelja koji za vrijeme Drugog svjetskoga rata nisu bili rođeni ili su pak

bili dječica te o dešavanjima vezanim za Drugi svjetski rat znaju samo iz druge ili treće ruke.

Oni ne mogu biti krivi ni u kojem smislu, ali za njih postoji zadatak za budućnost: sjećanje i

uvažavanje žrtava Drugog svjetskog rata kao i odgovornost za budućnost. Konačno se za sve

njih postavlja pitanje što da rade sa spoznajom o najužasnijem zločinu svih vremena. Kako da

se odnose prema njemu? Kako da ga se sjećaju? Čega da se sjećaju? I što prošlost za njih

uopće predstavlja?

Cilj je ove disertacije dati odgovor na pitanje kako se njemački/austrijski autori poratne

generacije pokušavaju pomiriti s prošlošću, s posebnim osvrtom na aspekt krivnje u

odabranim književnim djelima. Pri tome će biti nužno ukazati na probleme s kojima se druga i

treća generacija suočila te na moguće psihičke reakcije koje su rezultat konflikta između prve

i druge/treće generacije. Druga generacija je, s obzirom na to da je usko povezana s

generacijom počinitelja, upletena u njihovu krivnju te je primorana snositi posljedice za

greške roditelja. Posebno će se morati istaknuti i odnos treće generacije s generacijom

počinitelja koji će biti prikazan na primjeru autora Marcela Beyera koji je u ovom radu jedini

autor treće generacije. Rad također ima namjeru prikazati na koji način ovaj autor tematizira

krivnju u svom romanu i kako se to tematiziranje – i da li uopće – razlikuje od onoga druge

generacije. Pored toga, s Christopherom Ransmayrom u rad je uvršten jedan autor

austrijskoga porijekla. Prikaz literarizacije krivnje u njegovom romanu trebao bi dati odgovor

6

na pitanje, razlikuje li se suočavanje s prošlošću unutar okvira druge generacije izvan

Njemačke.

U biti rad bi trebao pružiti odgovore na sljedeća pitanja:

Kako se reflektiraju različiti aspekti krivnje? Radi li se o prikazivanju individualne krivnje?

Govori li se o kolektivnoj krivnji generacije roditelja, počinitelja, poratne generacije? Prema

kojim se načelnim kriterijima određuje krivnja? Je li slika krivaca monstruozan kriminal ili

ukorjenjivanje u normalu? Koje značenje ima krivnja za sve generacije? Kako dolazi do

pomirenja? Može li se krivnja prevladati ili se olako prelazi preko nje?

U diskursu o svladavanju prošlosti holokaust i nacionalsocijalizam uglavnom su tretirani kao

pojmovi s istim značenjem, rijetko kao dva zasebna pojma. Ovo istraživanje se pak fokusira

na četiri romana njemačkih/austrijskih književnika, koji tematiziraju nacionalsocijalizam dok

se holokaust spominje samo usputno ili čak u potpunosti izostaje. U mnogobrojnim radovima,

koji se bave proučavanjem poratne književnosti ukazano je na činjenicu o šutnji u njemačkoj

književnosti (o tome npr. govore Ernestine Schlant u Die Sprache des Schweigens, 2001.,

Günter Butzer u Fehlende Trauer. Verfahren epischen Erinnerns in der deutschsprachigen

Gegenwartsliteratur 1998. i Stephan Braese u In der Sprache der Täter. Neue Lektüren

deutschsprachiger Nachkriegs- und Gegenwartsliteratur 1998.). No, Chloe Paver je ukazala

na to da se u posljednjih nekolika godina sve više pozornosti posvećuje proučavanju tema

poput holokausta, sjećanja i traume u književnosti, ali da vlada opći nedostatak radova u

kojima se društvo počinitelja bavi tim temama (Memorialization In Germany Since 1945.,

2010.). Pored toga je zapaženo nedovoljno proučavanje aktualnih novih izdanja od

devedesetih godina pa nadalje. Upravo je to i jedan od presudnih razloga, radi čega se ova

disertacija bavi književnim djelima pred kraj 20. stoljeća. Istina, devedesetih godina su se u

“mladoj” njemačkoj književnosti pisale i druge pripovjedne forme poput “short story” ili

novele, ponešto i lirike i drame. Ali samo su romani postigli dijelom enormne uspjehe te su

prevedeni na više desetina stranih jezika, što je ujedno značilo da su neki autori prkosili

općeprihvaćenom uvjerenju o krizi u njemačkoj književnosti. Ovdje naravno kao primjer

najbolje može poslužiti roman Bernharda Schlinka Žena kojoj sam čitao koji je preveden na

oko 45 jezika te je 1999. proglašen romanom mjeseca u SAD-u i veoma brzo se našao na

američkim popisima najbolje prodavanih knjiga, od kojih se sigurno mora izdvojiti prvo

mjesto na bestseller-listi New York Timesa.

7

Od presudne su važnosti dvije monografije o književnom prikazu nacionalsocijalizma od

1990., a to su: Deutsche Geschichte in deutschen Geschichten der neunziger Jahre Joachima

Garbea (2002.) i Erinnerte und rekonstruierte Geschichte Elene Agazzi (2005.). Obje studije

potvrđuju središnju tezu od njemačke poslijeratne književnosti do devedesetih godina: šutnja

njemačkih poslijeratnih autora o holokaustu. Hans-Joachim Hahn analizirao je pet književnih

djela (između ostalog i roman Žena kojoj sam čitao) od kasnih sedamdesetih do sredine

devedesetih godina (Repräsentationen des Holocaust: Zur westdeutschen Erinnerungskultur

seit 1979, 2005.). Za njega su ona reprezentacije holokausta, iako se holokaust u njima jedva

spominje, ali su ipak, oslanjajući se na Aleidu i Jana Assmanna, razračunavanje sa

“socijalnim i kulturnim pamćenjem”. Barbara Beßlich/Katharina Grätz/Olaf Hildebrand u

svojoj antologiji Wende des Erinnerns? Geschichtskonstruktionen in der deutschen Literatur

nach 1989, (2006.) govore o konjunkturi književnog sjećanja na holokaust, staru Njemačku i

Njemačku Demokratsku Republiku. Na kraju valja spomenuti i monografiju Friederike Eigler

koja obrađuje aktualne generacijske romane u odnosu na dominantne tendencije u kulturnom i

obiteljskom pamćenju (Gedächtnis und Geschichte in Generationenromanen seit der Wende,

2005.) i Meike Herrmann koja je u knjizi Vergangenwart. Erzählen vom Nationalsozialismus

in der deutschen Literatur seit den neunziger Jahren načinila pregled proznih tekstova koji se

bave nacionalsocijalizmom s formalnog aspekta. Što se pak tiče teorijskih tekstova o krivnji u

poratnom vremenu, od presudnog značaja je Karl Jaspersov spis Pitanje krivnje. O političkoj

odgovornosti Njemačke (1945/46.), zatim istraživanje Alexandra i Margarete Mitscherlich

Nesposobnost za tugovanje (1967.) i tekst Ralpha Giordana Die zweite Schuld oder Von der

Last Deutscher zu sein (1987.) koji govori o drugoj krivnji po redu. Mathias Hirsch u svojoj

knjizi Schuld und Schuldgefühl. Zur Psychoanalyse von Trauma und Introjekt (2007.) govori

o krivnji i osjećaju krivnje u okviru psihoanalize te pojašnjava pojmove poput introjekcije i

traume koji su se pokazali presudnima u procesu transgeneracijskog prenošenja. Jens

Birkmeyer/Cornelia Blasberg u svojoj su antologiji Erinnern des Holocaust? Eine neue

Generation sucht Antworten, (2006.) sakupili autore koji su se suočili s holokaustom i

nacionalsocijalizmom iz perspektive poratne generacije. Među njima su Gabriele Rosenthal

koja govori o transgeneracijskim posljedicama progona i odgovornosti za zločin te Nina

Leonhard koja je opisala sjećanje na nacionalsocijalizam u okviru tri generacije. O

posljedicama traumatičnog događaja u okviru nekoliko generacija govori i antologija Liliane

Opher-Cohn/Johannes Pfäfflin, Bernd Sonntag/Bernd Klose/Peter Pogany-Wnendt Das Ende

der Sprachlosigkeit? Auswirkungen traumatischer Holocaust-Erfahrungen über mehrere

Generationen (2000.) u kojoj su došli do izražaja: Vamik D. Volkan, Jörn Rüsen, Ira Brenner

8

te Ilany Kogan. O transgeneracijskoj traumi govori i Sigrid Weigel koja je u okviru antologije

Gertrude Koch Bruchlinien. Tendenzen der Holocaustforschung (1999.) objavila članak pod

nazivom Télescopage im Unbewußten. Zum Verhältnis von Trauma, Geschichtsbegriff und

Literatur. Na kraju treba spomenuti i istraživanje Dana Bar-Ona pod nazivom Die Last des

Schweigens: Gespräche mit Kindern von NS-Tätern (1993.), u kojem su prezentirane životne

priče koje dokumentiraju obiteljski život pod utjecajem nacionalsocijalizma te pokušaj

naredne generacije da se oslobodi tereta naslijeđa kojeg su roditelji prenijeli na njih. O pojmu

generacije pisali su Karl Mannheim, Heinz Bude i Michael Kohlstruck. Posebno treba istaći

Kohlstruckovu podjelu generacija u odnosu na krivnju (Zwischen Erinnerung und Geschichte:

Der Nationalsozialismus und die jungen Deutschen, 1997.). S obzirom na interes znanosti o

književnosti za istraživanje pamćenja postavlja se pitanje koja je funkcija književnosti kao

medija kulturnog pamćenja. Od presudnog značaja na ovom polju je model kulturnog i

komunikativnog pamćenja Aleide Assmann koja u prvom dijelu knjige Der lange Schatten

der Vergangenheit. Erinnerungskultur und Geschichtspolitik (2006.) daje uvid u teorijske

osnove dok se u drugom bavi analizom i primjerima.

Odabrani korpus obuhvaća četiri romana, a to su Žena kojoj sam čitao (Der Vorleser, 1995.)

Bernharda Schlinka, Izgubljeni (Der Verlorene, 1998.) Hans-Ulricha Treichela, Leteće lisice

(Flughunde, 1995.) Marcela Beyera i Morbus Kitahara (Morbus Kitahara, 1995.) Christopha

Ransmayra. Autori ovih romana su njemačkog/austrijskog porijekla, ali o dešavanjima

vezanim za Drugi svjetski rat, nacionalsocijalizam i holokaust ne mogu pričati iz vlastitog

iskustva, jer su kasnije rođeni ili su bili suviše mali da bi se mogli osloniti na vlastita sjećanja

(B. Schlink je rođen 1944., H.-U. Treichel 1952., M. Beyer 1965. i Ch. Ransmayr 1954.).

Potrebno je još naglasiti da autori pripadaju tzv. drugoj i trećoj generaciji (podjela prema

Michaelu Kohlstrucku) što se pokazalo bitnim, jer je svaka generacija stvorila vlastiti odnos

prema krivnji, sjećanju i iskustvu.

Roman Žena kojoj sam čitao kritička je obrada osobne povijesti iz perspektive generacije koja

je u nju upletena. U središtu nije holokaust niti nacionalsocijalizam već njihove posljedice i

trajno djelovanje. Ujedno je prikaz nesposobnosti poratne generacije da prema holokaustu i

patnjama žrtvi izgradi drukčiji odnos. Roman pruža uvid u njemačku stvarnost pedesetih i

šezdesetih godina, fokusirajući se pri tome posebno na iskustva druge generacije. Moralna

ambivalencija, pitanje krivnje i sukob generacija su teme ovog posve uspješnog romana. Srž

romana čini odnos dvaju glavnih protagonista, koji predstavlja posve kompliciran odnos

poratne generacije i generacije počinitelja. Anita Eckstaedt u svojoj je knjizi

9

Nationalsozialismus in der zweiten Generation (1989.) ukazala na ovisnost prve generacije o

drugoj. Druga je generacija umjesto prve preuzela krivnju i s njom povezane emocije

(Christian Schneider 2004, 56-73). Roman se oslanja na istraživanje Alexandra i Margarete

Mitscherlich Die Unfähigkeit zu trauern, (2009.), (Michael i Hanna se ponašaju analogno

Freudovim tj. Mitscherlichovim tezama kada je u pitanju melankolija i odbijanje priznavanja

krivnje) te su u romanu prepoznatljivi psihoanalitički poučci.

Za razliku od Schlinkova teksta Treichelov roman Izgubljeni dotiče se teme koja je u

devedesetim godinama još uvijek važila kao tabu. Nije da se o tome nije nikako govorilo (npr.

W. G. Sebald Zračni rat i književnost), ali je tek s Grassovom novelom Korakom raka

započelo ozbiljnije proučavanje onoga dijela njemačke prošlosti koji je bio potisnut u drugi

plan. Riječ je o traumi koju su doživjeli Nijemci za vrijeme progona kao posljedice

izgubljenog rata. U ovom slučaju se radi o dosta kontroverznom prikazu Nijemaca kao žrtvi,

što za sobom povlači pitanje krivnje. Ono je ujedno povezano s pitanjem u kojem se obliku

sjećanja na nju prenose s jedne generacije na drugu. U ovom pogledu od posebnog su značaja

studije Aleide Assmann o pojmovima sjećanja i pamćenja s kulturno-antropološkog aspekta.

Roman Marcela Beyera govori o čovjeku koji u ime znanja i istine postaje krivac vršeći

eksperimente na ljudima. Fikcionalna radnja smještena u period nacionalsocijalizma ispričana

je iz dvije perspektive. Jedan, pripovjedački glas, pripada akustičaru Karnauu, drugi glas

Helgi, osmogodišnjoj kćerki ministra propagande. Njihovi susreti završit će u Führerovu

bunkeru 1945. Do zadnjeg daha Karnau je prisluškivao njihove glasove, ali mu na kraju nije

ništa ostalo. Ispod površine krije se jedino krivnja (FAZ, 17.03.2002., 22). Kod Beyera kao

autora treće generacije posebno se postavlja pitanje na koji način on tematizira krivnju. Da li

se radi o prikazivanju sukoba generacija (prve/druge i treće)? Da li se krivnja prenosi i na koji

način je treća generacija upletena u nju.

“Mir u Oranijenburgu” je naziv koji znači odmazdu, osvetu i kaznu za stanovnike Moora koji

se iz ruševina rata moraju podignuti poljoprivredom. Tri osobe nalaze se u središtu pozornosti

Ransmayrova romana Morbus Kitahara: Ambras, nekadašnji logoraš, Bering, kovač i

Ambrasov tjelohranitelj te Lily, kćerka bivšeg SS-ovca. I ovaj je roman prikaz odrastanja

jedne nove generacije, konfrontacije poratne generacije s počiniteljima i žrtvama. Naslov

romana se dâ ovako protumačiti: Morbus Kitahara postepeno je pomračenje očiju, a u romanu

obilježava, kako mnogi smatraju, ljudsku nesposobnost (posebno poratne generacije) da

10

sagleda sve što se dešavalo pred njihovim vratima. Ujedno je i prikaz opustošenog svijeta koji

odbija priznati krivnju.

Posebno se u nekim romanima govori o utjecaju prošlosti na narednu generaciju. Pored toga

zapažene su i iritirajuće reakcije i dugotrajne posljedice u odnosu dijete – roditelj te

paradoksalni fenomen da upravo ono potisnuto i prešućeno kod naredne generacije stvara

duševne posljedice. U psihologiji se ovaj fenomen naziva transgeneracijska trauma.

Ova će disertacija pratiti sljedeći tok: u uvodnom dijelu rada bit će govora o pojmu krivnje te

pitanju (kolektivne) krivnje u poratnom vremenu te na kraju 20. stoljeća. Potom će se

napraviti uvod u ključne teorijske tekstove o krivnji (Karl Jaspers, Alexander i Margarete

Mitscherlich i Ralph Giordano) te dati uvid u proces transgeneracijskog prenošenja, pojam

generacije i pojmove poput sjećanja i pamćenja kao alternativu za prevladavanje krivnje.

Glavni dio rada pratit će analizu odabranih romana. U posljednjem poglavlju dobiveni će se

odgovori integrirati u zaključno poglavlje ove disertacije.

Rad bi trebao pridonijeti boljem razumijevanju njemačke/austrijske književne klime u drugoj

polovini devedesetih godina, s posebnim osvrtom na nacionalsocijalističku prošlost, tj.

književne pokušaje kritičkoga prevladavanja prošlosti autora poratne generacije koji u svojim

romanima literariziraju krivnju. Činjenica da su književni tekstovi postigli veliki nacionalni i

dijelom internacionalni uspjeh svjedoči o tome da je u Njemačkoj i Austriji još uvijek prisutna

snažna potreba za prevladavanjem prošlosti. I u 21. stoljeću proučavanje

nacionalsocijalističke prošlosti je više nego prisutno. Diskurs sjećanja i u šestom se desetljeću

nakon završetka rata i dalje nastavlja. Nijemci kao žrtve dospijevaju u središte pozornosti. Ali

kako Grass tvrdi, ukoliko želimo dobiti potpunu sliku nacionalsocijalističke prošlosti, ne

smijemo zaboraviti ni počinitelje ni žrtve. No, ovo za sobom povlači opet pitanje čega se sada

sjećati? I na koji način? Ovo pitanje će ostati otvoreno za neka dalja razmatranja ove teme, jer

svaka generacija i svaka epoha ima svoj diskurs sjećanja, oni mijenaju prošlost nanovo i

određuju što je bitno za njih. Beskrajna debata o tome je najjače sjećanje.

11

1. Pojam krivnje

Krivnja poput upozorenja na opasnost obavija njemačku prošlost iz koje je

proizašla, sadašnjost koja je njome obilježena i budućnost koja je njome

opterećena.

(Antonia Grunenberg 2001, 18‒19)

Pojam krivnje može se definirati na različite načine, ovisno o instanci – Bog, savjest,

društvene norme ili jednostavno obični ljudi – koja čovjekovo djelovanje ili razmišljanje

tumači kao krivnju. Prema Anićevom Rječniku hrvatskog jezika krivnja je: 1. krivica

(odgovornost za grešku); 2. psih. emocija koja je posljedica toga što je netko učinio nešto što

smatra pogrešnim i time prekršio pravilo superega. Prema Psihologijskom rječniku: neprijatan

emocionalni doživljaj koji prati spoznaju o kršenju ili narušavanju moralnih normi i pravila

ponašanja, a javlja se kada osoba prekrši usvojene norme koje čine njenu savjest; to nije strah

od kazni iz vanjskih izvora ili samo stid pred drugima, nego neprijatni doživljaj umanjene i

ugrožene osobne vrijednosti. Osjećaj krivnje dovodi do pojave obrambenih mehanizama i

reakcija usmjerenih na smanjivanje ili otklanjanje neprijatnog stanja. (Ratimir Pilja 2009,

366)4

Prije nego detaljno počnemo razmatrati pojam krivnje, nužno je još napomenuti kako se jako

često emocija krivnje miješa s emocijom srama. Pilja tvrdi da ih je najjednostavnije

razlikovati na sljedećem primjeru: kada nešto uradimo i krivimo sebe i svoj karakter ili uopće

sebe kao biće, onda doživljavamo emociju srama. Kada nešto uradimo, a za to krivimo svoje

ponašanje, onda doživljavamo emociju krivnje (Jane Middleton-Moz u Pilja 2009, 365).

Razlikuju se sljedeći oblici krivnje:

Etika pod krivnjom podrazumijeva sljedeće: Da bi se čovjeka moglo proglasiti krivim

potrebno je da isti posjeduje slobodu, odgovornost i moralnost. Bez toga nije moguće

ogriješiti se o moral ili savjest. Moralna krivnja kojom se čovjek optereti nastaje na

osnovu svjesne moralne odgovornosti za vlastito djelovanje.

U psihologiji posebno mjesto pripada nastanku osjećaja krivnje koji se smatra

odrazom psihičkog konflikta. U modelu psihoanalize je to konflikt između instanci id i

superego. Često se osjećaj krivnje javlja kao rezultat psihičkog poremećaja.

4 Cijeli članak je dostupan na hrcak.srce.hr (Hrčak, Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske)

12

U kaznenom pravu krivnja je element kaznenog djela u formalnom smislu. Hrvatski

zakonodavac je u čl. 4. KZ prihvatio načelo krivnje: “Nitko ne može biti kažnjen niti

se prema njemu može primijeniti druga kaznenopravna sankcija ako nije kriv za

počinjeno djelo.”

Vjerska krivnja može biti rezultat nekog prekršaja koju, na primjer, u kršćanstvu

počini “grješnik”. Pri tome se polazi od toga da je čovjek egzistencijalno kažnjen

istočnim grijehom i da je u njegovoj prirodi da uvijek iznova počini grijeh, tako da se

ne može iskupiti vlastitim djelovanjem, jedino božanskom milošću.

Ilustracija 1, Krivnja (izvor D.Džindo Jašarević)

***

Svaki pokušaj približavanja pojmu krivnje povlači za sobom veliki broj mogućih asocijacija.

Na taj način se može razlikovati između pravne i moralne krivnje, osobne i povijesne,

teološke u smislu krivnje kao grijeha i slično; dakle, primarno možemo razlikovati više

različitih formi ili oblika krivnje. Ovisno o tome koje predodžbe imamo o pojedinim

krivnjama, postoje različite mogućnosti naše reakcije, kao što su kazna, pokajanje, sjećanje,

13

sram ili odgovornost. Jednako tako jedna od naših početnih asocijacija može biti vezana za

subjektivni doživljaj krivnje ili pak za spoznaju tuđe krivnje. No, pod sasvim drugim svjetlom

se prikazuje krivnja koja posjeduje kolektivnu ili povijesnu dimenziju, kao što je organizirano

masovno ubijanje za vrijeme nacionalsocijalističkog režima. Diskurs o krivnji u ovom okviru

kao da se raspada, jer se stvara jaz između užasnih zločina počinjenih u Drugom svjetskom

ratu, tj. “stvarne” krivnje i “obične” krivnje ljudi koji se indirektno vežu za stvarnu krivnju,

jer su bili nijemi promatrači ili slično.

Krivnja je nepostojeća ukoliko se ne veže za odgovarajuću instancu koja će je definirati. Ta

instanca može biti unutar pojedinca ili izvan njega; u prvom slučaju se misli na savjest, u

drugom na sud koji postavlja i određuje norme ponašanja u društvu, optužuje i oslobađa

krivnje, ali jednako tako mislimo i na neku izvanljudsku, metafizičku instancu, neki viši

poredak u čijoj dužnosti stoji čovjek i pred kojim može biti okrivljen (Mathias Hirsch 2007,

30-31). Karl Jaspers je 1946. godine načinio preglednu podjelu mogućnosti krivnje i njezine

instance u svom poslijeratnom spisu Pitanje krivnje: O političkoj odgovornosti Njemačke.

Nastale pod utjecajem nacionalsocijalističke vladavine, njegove rečenice i danas dan su

zadržale vrijednost. Jaspers razlikuje između a) kriminalne krivnje, b) političke krivnje, c)

moralne krivnje i d) metafizičke krivnje. O detaljima u Jaspersovom tekstu bit će govora nešto

kasnije.

Ono što je ovdje još nužno napomenuti je činjenica da se u kršćanstvu pojam krivnje i pojam

grijeha poklapaju, dakle, krivnja predstavlja prijestup učinjen prema Božjim zakonima,

odnosno grijeh pred Bogom. Pitanje krivnje je jedno od središnjih tema u židovsko-kršćanskoj

teologiji; ono obuhvaća dvije dimenzije: dimenziju ljudskog zajedništva i dimenziju odnosa

Bog – čovjek. Na to upućuju prve stranice Svetog pisma u kojem se govori o „istočnom

grijehu“ čovjeka i njegovim posljedicama, što ujedno određuje čovjekov odnos prema Bogu,

prema sebi i prema drugim ljudima. Čovjek je, prema teološkoj etici, kriv na više razina:

odgovornost za sebe, za okolinu čovjeka tjera na posve određeno ponašanje i djelovanje.

“Krivac”, dobrovoljno ili ne, nije u stanju snositi odgovornost koja mu se nameće. Krivnja je,

također, uvijek jedna vrsta prekršaja socijalne prirode (lat. debitum) koja se odnosi i na

okolinu krivca. Ujedno pogađa i osobu u njegovoj okolini (lat. culpa). Vjernik će u ovom

kontekstu pored krivnje prepoznati i grijeh. Ne samo da nije ispunio svoju dužnost prema

okolini i svojoj savjesti, već je zgriješio i prema Bogu, jer u toj situaciji nije slušao Božju

zapovijed. Zbog toga je za vjernika krivnja ujedno i grijeh (Angelika Walser 2000, 24–25).

Ovakvo shvaćanje se, međutim, odnosi samo na kršćansku tradiciju, odnosno Stari i Novi

14

Zavjet, dok se u književnim djelima ova dva pojma nikako ne koriste kao sinonimi, jer krivnja

kao takva nije isključivo krivnja pred Bogom, dakle, nije grijeh.

Djelovanjem jedne ili druge instance krivnja se pretvara u doživljaj krivnje, ukoliko naravno

nije riječ o počinitelju koji negira krivnju. Dalje se doživljaj krivnje diferencira u osjećaj

krivnje koji ne mora uvijek biti realan ili racionalan. Ukoliko dođe do priznavanja krivnje,

često uz nju vežemo i pojam stida ili srama. Za promjenu čovjeka, za njegov dalji razvoj

potreban je i osjećaj pokajanja koji često čovjeku pomaže u prevladavanju krivnje. Pored

toga, moguće je pojavljivanje žalosti ili tuge. Ukoliko čovjek zgriješi prema nekom drugom

čovjeku, osjećaj pokajanja je uslov za pomirenje i praštanje. Kada govorimo o realnoj krivnji,

neophodno je napraviti podjelu: realna krivnja se javlja kao krivnja radi počinjenog djela i

radi postojanja (Heinz Häfner u Hirsch 2007, 33). Häfner to označava kao “krivnju radi

počinjenog djela” i “egzistencijalnu krivnju”. Ovaj karakter dijalektike krivnje dolazi do

izražaja i u latinskim pojmovima culpa (krivnja za nešto) i debitum (dug prema nekome) koji

su već spomenuti nešto ranije kada je bilo riječi o kršćanskoj teologiji. Culpa se odnosi na

djelovanje prema drugima i sebi koje nas čini krivim, dok je “egzistencijalna krivnja” dužnost

i odgovornost prema vlastitom identitetu, ljudskoj egzistenciji (Hirsch 2007, 33).

Na kraju se uz krivnju veže i sloboda čovjeka. Kriva ne može biti životinja niti kriv može biti

Bog, jedino čovjek koji se nalazi u nekom međuprostoru. Iako čovjek posjeduje slobodu

odluke, to ne znači da je u stanju uvijek izbjeći krivnju. Krivnja je egzistencijalni dio čovjeka,

ona pripada samo njemu, jer je čovjek jedino sposoban doživjeti krivnju.

1.1. Pitanje (kolektivne) krivnje u poratnom vremenu

“Moramo li se i danas osjećati krivima?” Ovo pitanje časopis Stern je 2005. postavio svojim

čitateljima, ali i uglednim njemačkim i stranim predstavnicima (povjesničarima, autorima i

sl.), povodom šezdesete godišnjice oslobađanja koncentracijskog logora Auschwitza. 5

Većina

odgovora se svodi na to da se generacija koja nije sudjelovala u nacionalsocijalističkim

zločinima ne treba osjećati krivima, ali treba osjećati zajedničku odgovornost za sadašnjost i

budućnost, kao što je istakla Romani Rose, predsjednica centralnog komiteta njemačkih Roma

i Sinta. Kolektivna krivnja kao takva ne postoji, jer kriva može biti samo individua, a ne jedan

5 Stern, 05/2005. Cijeli članak je dostupan na: www.stern.de/politik/deutschland/auschwitz-muessen-wir-uns-

heute-noch-schuldig-fuehlen-535750.html, 08.01.2014.

15

kolektiv. Posebno se još ističe sjećanje na zločine i žrtve kao dužnost i obveza svakog

Nijemca, jer je to jedini način da se tako užasni zločini više nikada ne ponove.6

Ono što je 1945. godine formiralo svijest njemačkog naroda je teza o kolektivnoj krivnji. Ova

se teza odnosila na cijelu njemačku populaciju za vrijeme Drugog svjetskog rata koju su

pobjednici okrivili za kolektivnu krivnju, a ostatak svijeta osudio. No, kako mnogi

povjesničari tvrde, ova optužba nikada nije zapisana ni u kakvom pravnom ili političkom

dokumentu niti je od strane saveznika ikada javno i službeno izrečena. Nasuprot tome, u

Potsdamskom sporazumu iz 1945. godine stoji sljedeće: “Namjera saveznika nije uništenje ili

porobljavanje njemačkog naroda. Namjera saveznika je da njemačkom narodu pruži priliku

pripreme, kako bi kasnije na demokratskoj i mirnoj osnovi izgradili svoj život.” (Norbert Frei

2005, 146) Frei tvrdi da je teza o kolektivnoj krivnji Nijemaca u poratnom vremenu puka

izmišljotina njemačkog naroda koji je u svakom djelovanju i svakoj autentičnoj namjeri

saveznika da Nijemcima pokažu i dokažu što se činilo u njihova imena, kako bi ih odvratili od

nacionalsocijalizma, kao što su program denacifikacije i reedukacije, tjeranje Nijemaca da

posjete koncentracijske logore i pokopaju masu i masu pronađenih leševa, izložbe fotografija,

dokumentarni film Die Todesmühlen iz 1945./46. godine i sl., prepoznao jasnu potvrdu

6 Ovdje je izdvojeno nekoliko odgovora: “Die Auseinandersetzung mit den NS-Verbrechen stellt sich für jede

Generation als Aufgabe und Herausforderung neu. Mein Eindruck ist, dass diese Geschichte von den jungen

Menschen nicht als Last empfunden wird, sondern vielmehr als Maßstab für unsere gemeinsame Verantwortung

in der Gegenwart.” (Romani Rose); “Deutsche, die während der Nazi-Jahre nicht an der Verfolgung der Juden

oder an anderen Gräueltaten teilnahmen, sollten sich nicht schuldig fühlen, weil sie nicht schuldig sind. Das

schließt selbstverständlich alle ein, die nach dem Krieg geboren wurden. Schuld ist niemals kollektiv. Aber als

Mitglieder einer politischen Gemeinschaft, die moralische und juristische Verpflichtungen eingeht, sollten

Deutsche, die immer noch bestehende Verantwortung ihres Landes anerkennen und den Schaden reparieren, den

eine frühere (populäre) Regierung und so viele ihrer Landsleute gegen Juden und andere angerichtet haben.

Unter anderem bedeutet dies, im eigenen Land unermüdlich gegen Antisemitismus (der in Deutschland wieder

aufflammt) zu kämpfen und im Ausland eine sichere nationale Gemeinschaft der Juden zu unterstützen.” (Daniel

J. Goldhagen); “Die Erinnerung an die Verbrechen des Nationalsozialismus ist eine bleibende Verpflichtung.

Denn nur wer sich erinnert, auch wenn er keine Schuld auf sich geladen hat, kann verantwortungsbewusst mit

der Geschichte umgehen. Auch wenn Erinnerung anstrengend ist, wir dürfen der Versuchung zum Vergessen

oder zum Verdrängen nicht nachgeben, Vergangenheit können wir weder ungeschehen machen noch

‘bewältigen’. Aber aus der Geschichte lernen können wir: Antisemitismus, Rassismus und Fremdenfeindlichkeit

dürfen nie wieder eine Chance haben in Deutschland.” (Gerhard Schröder); “Als häufig geladener Zeitzeuge und

Überlebender des Holocaust bläue ich der Generation der Enkelinnen und Enkel dreierlei ein: Erstens: In seid an

den Nazi-Verbrechen in jeder Beziehung schuldlos – de jure, de facto, politisch, moralisch, historisch. Doch

steht ihr in der Kette nationaler Geschichtsverantwortung, dass dergleichen in keiner Form wieder aufstehen und

obsiegen könnte. Darum ist Erinnerung nötig, und darum stehe ich vor euch. Denn Hitler, und was der Name

symbolisiert, ist zwar militärisch, nicht aber auch geistig geschlagen, immer noch nicht. Zweitens: Nicht die

Opfer des Nationalsozialismus sorgen für die lang fallenden Schatten des Hakenkreuzes, es ist das

Morduniversum der NS-Täterschaft, das die Erinnerung wach hält und so die These vom ‘Tausendjährigen

Reich’, wenn auch nicht im Sinne ihrer Schöpfer, wahr machen wird. Und drittens, ihre Enkelinnen und Enkel:

Bewahrt euch, trotz allem, die Fähigkeit, euch zu freuen, zu lächeln, glücklich zu sein, zu lieben, aufeinander

zuzugehen und, dies vor allem, den Humor nicht zu verlieren. Stärkere Bundesgenossen für Menschlichkeit

kenne ich nicht.” (Ralph Giordano)

16

kolektivne optužbe (ibid., 147–148). Zaključak do kojeg Frei na kraju dolazi je da je Zapadna

Njemačka svojim prezentiranjem, uslijed histerije izazvane početkom sudskih procesa protiv

ratnih zločina pedesetih godina, indirektno i nesvjesno prihvatila kolektivnu krivnju (ibid.,

155). Helmut Dubiel je tezu o kolektivnoj krivnji okarakterizirao kao fantom savjesti koja je

opterećena krivnjom. Opsesivno odbijanje kolektivne krivnje zapravo se može objasniti kao

projekcija u psihoanalitičkom smislu. Odbijanjem su Nijemci indirektno priznali upletenost u

nacionalsocijalističke zločine (Dubiel u Assmann/Frevert 1999, 116-117). Aleida Assmann

primjećuje da su Nijemci kolektivnu krivnju doživjeli kao traumu koja je blokirala anamnezu

krivnje i tako oblikovala sjećanje na nju od samog početka (Assmann 1999, 3). Upravo su

slike iz koncentracijskih logora koje su korištene kao sredstvo političke pedagogije izazvale

reakciju odbijanja teze kolektivne krivnje (ibid.).

Nakon što su nacionalsocijalistički zločini izašli na vidjelo, stigle su reakcije s raznih strana.

Od posebne zanimljivosti sigurno su pismene reakcije njemačkih književnika, kako u egzilu

tako i u poratnoj Njemačkoj. Jedan od prvih njemačkih književnika koji se javno obratio svom

narodu bio je Thomas Mann. U javnom obraćanju iz američkog egzila Mann njemačkom

narodu poručuje slijedeće:

Mučilište debelih zidova u koje je hitlerizam pretvorio Njemačku, [...],puklo je i naša

sramota otvoreno leži pred očima svijeta, stranim povjerenstvima kojima se sada

predstavljaju ove nevjerovatne slike i koji kući javljaju da to nadilazi sve ružno što

čovjek sebi može zamisliti. “Naša sramota”, njemački čitatelji i slušatelji! Jer sve

njemačko, sve što govori njemački, piše njemački, živi na njemački način, pogođeno je

tom obeščašćujućom brukom. Nije se radilo o malom broju zločinaca, radilo se o

tisućama takozvane njemačke elite, muškarci, mladići i dehumanizirane žene, koja je

pod utjecajem ludih nauka u bolesnoj želji počinila ta nedjela. (Mann u Weninger

2004, 14–15)

U svom obraćanju Mann govori o svemu od čega se sastoji njemačka trauma: argument da

ništa nisu znali, pitanje krivnje, prinuđeno suočavanje sa zločinima, negativna kolektivna

identifikacija, moralno osuđivanje od strane ostatka svijeta te gubitak vrijednosti njemačkih

tradicija. Pri tome i sebe smatra dijelom tog društva, tog naroda. Središnjom rečenicom

cijelog Mannova teksta Assmann smatra onu u kojoj Mann govori o “našoj sramoti”, jer tada

je, kaže Assmann, nakon dugogodišnjih tajni i prikrivanja njemačka sramota otkrivena ostatku

svijeta (Assmann 1999, 4).

Spomenut je i američki dokumentarac Die Todesmühlen koji je u siječnju 1946. godine izašao

u njemačkim kinima. Autor, čije su knjige gorjele na lomači za vrijeme

nacionalsocijalističkog režima, Erich Kästner, imao je zadatak napisati komentar i reakcije na

17

film. Smatrajući da je film u cijelosti promašio njemu namijenjenu svrhu, Kästner je opisao

reakciju publike u članku Wert und Unwert des Menschen:

Kina su puna ljudi. Šta oni kažu kada ponovo izađu? Većina šuti. Odlaze nijemo kući

[...] Drugi opet mrmljaju: “Propaganda! Američka propaganda! Prije propaganda,

sada propaganda!” [...] Zašto njihov glas zvuči tako prijekorno kada kažu

“propaganda”? Žele li radije okrenuti glave, kao onih nekoliko u Nürnbergu kada im

se predstavio ovaj film? (Kästner u Assmann 1999, 8)

Kästner se osjećao napadnutim tezom o kolektivnoj krivnji i odlučno ju je odbio, smatrajući

sebe jednim od “dobrih” Nijemaca koji nisu zaslužili biti bačeni u isti koš kao i okrivljeni. Pri

tome je naglasio da Nijemci nikada neće zaboraviti koliko ljudi je ubijeno u logorima, ali i da

ostatak svijeta ne treba zaboraviti koliko je Nijemaca u njima stradalo. Svoj stav o tezi o

kolektivnoj krivnji opisao je uz pomoć parabole: “Kada bih imao brata koji bi pokrao nekoga i

netko bi došao i rekao da sam ja kriv, to bi onda bilo nepravedno. Ali kada bih rekao da bih ja,

pošto je lopov moj brat, trebao pomoći da žrtva dobije svoju imovinu nazad, ja bih bez

oklijevanja odgovorio: ‘Uradit ću to.’ Krivnju bih morao odbiti. Dugove bih priznao.”

(Kästner u Doderer 2001, 392)

Ovdje se poglavlje o krivnji i kolektivnoj krivnji Nijemaca ne završava. Nastavak čine

predavanja Karla Jaspersa (Pitanje krivnje) iz 1945./46. godine, u kojima je autor napravio

diferencijaciju krivnje koja i danas utječe na političku diskusiju, zatim dijagnoza

Mitscherlichovih o nesposobnosti za tugovanje (1967.) te Ralph Giordanova konstatacija o

drugoj krivnji po redu (1987.). Sve su to ključni poratni tekstovi o pitanju (kolektivne) krivnje

Nijemaca koji pokazuju i ujedno dokazuju da je krivnja u njemačkom diskursu konstantna

tema, neka vrsta moralnog imperativa koji obuhvaća sve sfere: mišljenje, djelovanje i jezik.

Jedan tekst se nadovezuje na drugi i nadopunjuje ga.

1.2. Pitanje krivnje Karla Jaspersa

Jaspers je prvi postavio pitanje što je krivnja i kolika je politička odgovornost Njemačke za

zločine počinjene u doba nacionalsocijalizma. Neposredno pred završetak Drugog svjetskog

rata uvidio je neophodnost borbe za slobodu i tako došao do zaključka da onaj tko je preživio

nacionalsocijalističke zločine mora sebi postaviti životni zadatak. Njegov je bio da od tog

trenutka aktivno sudjeluje u političkom životu Njemačke. Spis Pitanje krivnje: O političkoj

odgovornosti Njemačke nastao je 1945./46. godine nakon niza predavanja o duhovnoj situaciji

18

Njemačke na Sveučilištu u Heidelbergu, a objavljen je 1946. godine. U njemu je Jaspers

postavio diferencijaciju krivnje i njenih instanci.

Već na početku spisa Jaspers napominje koliko je važno da čovjek bude iskren prema sebi.

Kako bi sačuvao svoje dostojanstvo, njemački narod mora imati jasno gledište po pitanju

krivnje, jer je ono životno pitanje njemačke duše koje će njihovo biće iz temelja obnoviti

(Jaspers 2006, 16). Tako Jaspers razlikuje četiri pojma krivnje (ibid., 19–20):

1. Kriminalna krivnja, za koju kaže da su zločini djelovanja koja krše određene zakone.

Pri tome je glavna instanca sud koji primjenjuje zakone.

2. Politička krivnja, za koju Jaspers tvrdi da postoji u djelovanju državnika koji moraju

snositi posljedice za djelovanja jedne države i time snositi političku odgovornost.

Instanca je sila ili volja pobjednika.

3. Moralna krivnja, za djela koja počini pojedinac snosi moralnu odgovornost, bez obzira

radi li se o naređenim zločinima ili ne. Pri tome je instanca vlastita savjest kao i

komunikacija s rodbinom i prijateljima.

4. Metafizička krivnja, za koju Jaspers kaže da solidarnost među ljudima svakoga čini

suodgovornim za nepravdu ili kršenje pravde u svijetu. To se posebno odnosi na stanja

ili vremena kada se počine zločini u nečijoj nazočnosti ili s njegovim znanjem.

Ukoliko taj pojedinac nije učinio sve da spriječi tu nepravdu, on snosi zajedničku

krivnju za zločine, bez obzira radi li se i o njegovom vlastitom životu. To što je taj

pojedinac, naime, ostao živ dok je drugi pred njegovim očima ubijen, pada na njega

kao neizbrisiva krivnja. Čovjek se nalazi pred dilemom: treba li svoj život dovesti u

opasnost i spasiti nekog drugog ili radije ostati u životu bez ikakva djelovanja. Pri

tome Jaspers naglašava da ljudi mogu postojati samo ukoliko se drže zajedno.

Nedostatak solidarnosti među ljudima predstavlja krivnju svih nas. Instanca je samo

Bog.

Razlog zbog kojeg je Jaspers napravio “razlikovanje” pojmova krivnje je pokušaj sprečavanja

površnog naklapanja o krivnji, pri čemu se ne smije izgubiti iz vida da su sva četiri pojma

krivnje međusobno povezana, tako da nijedan ne može postojati sam za sebe. Kako i na koji

način su moralna i politička krivnja usko povezane Jaspers objašnjava putem moći ukoliko

dođe do njene zloupotrebe. Kako naglašava, sudbina svakog pojedinca jest da je upleten u

odnose moći u kojima živi i to smatra neizbježnom krivnjom. Pri tome je bitno zalagati se za

19

onu moć koja ostvaruje ljudska prava. Ukoliko pojedinac ne surađuje u strukturiranju moći u

smislu služenja pravu, Jaspers smatra političkom i ujedno moralnom krivnjom. “Politička

krivnja postaje moralnom krivnjom tamo gdje se uz pomoć moći uništava smisao moći –

ostvarenje prava, etos i čistoća vlastitog naroda. Jer, gdje se moć sama ne ograničava tamo su

nasilje i teror te naposljetku uništenje opstanka i duše.” (ibid., 22)

Kada govori o posljedicama krivnje Jaspers razlikuje četiri oblika: a) za svaki zločin postoji i

kazna; b) svatko tko je politički kriv, mora snositi odgovornost za to, a posljedica te krivnje

jest ispravljanje nanesene štete i gubitka ili ograničavanje političke moći; c) moralna krivnja

zahtijeva uvid, pokajanje i obnovu i d) metafizička krivnja za sobom povlači posljedice

preobrazbe ljudske samosvijesti pred Bogom (ibid., 24).

1.2.1. Jaspers i pitanje kolektivne krivnje

Jedna od glavnih točaka Jaspersova spisa odnosi se na pitanje kolektivne krivnje, odnosno

pitanje, u kojem se smislu može suditi kolektivu, a u kojem pojedincu. Poput književnika kao

što je na primjer Kästner, koji je ranije spomenut u ovom kontekstu, i sam Jaspers se

distancirao od tvrdnje o postojanju kolektivne krivnje. Narod kao cjelina nikada ne može biti

optužen za zločin, tvrdi Jaspers; zločinac je uvijek isključivo i jedino pojedinac:

Nedvojbeno je smisleno sve državljane jedne države držati odgovornima za posljedice

proizišle iz djelovanja te države. Tu se pogađa kolektiv. Odgovornost je, međutim,

određena i ograničena, bez moralnog i metafizičkog okrivljavanja pojedinca. Ona

pogađa i one državljane koji su se opirali režimu i djelovanju koje se razmatra.

Sukladno tome postoji odgovornost za pripadnost organizacijama, strankama,

skupinama. Za zločine može biti kažnjen samo pojedinac, bio on sam ili imao niz

suučesnika, od kojih se svaki prema mjeri sudjelovanja i u najmanjoj mjeri već zbog

pripadnosti tom društvu poziva na odgovornost. (Jaspers 2006, 27–28)

Također se protivi moralnom osuđivanju cijelog kolektiva. Pojedinac koji pripada određenom

narodu nema isti karakter kao narod kome pripada. Zbog toga se moralno osuđivati može

samo pojedinac, nikako kolektiv. Ne postoji jedan način mišljenja koji možemo imati o

nekom narodu, jer je to tipsko osuđivanje (ibid., 28–29). Kolektivna krivnja za cijeli narod

kao zločinačka, moralna i metafizička ne može postojati, iako se na Nijemce, pogotovo u

inozemstvu, gleda kao na najgore protivnike s kojima čovjek radije ne bi imao nikakva posla.

Čak se i njemački Židovi u inozemstvu izbjegavaju, jer slove za Nijemce, a ne za Židove. Ali

rat je zahvatio cijelo stanovništvo, žrtvujući ga pljački, silovanjima i prodaji u ropstvo. A

20

nakon toga uslijedilo je i moralno uništenje sudom pobjednika. Takav kolektiv mora priznati

krivnju i gledati da se iskupi (ibid., 64).

Ovo je ujedno i najbolji primjer koji Jaspers navodi protiv optužbe za kolektivnu krivnju, iako

sam priznaje da ipak postoji jedan oblik kolektivne krivnje koji odgovara. Taj oblik

kolektivne krivnje odnosi se na političku krivnju: “U modernoj državi politički djeluje svatko,

u najmanju ruku glasanjem na izborima ili neizlaženjem na izbore. Smisao političke

odgovornosti nikome ne dopušta uzmak.” (ibid., 50) Politička greška je, prema Jaspersu,

krivnja. Politička krivnja je dvostruka krivnja. Ono što je državu odvelo u propast bila je

“bezuvjetna vezanost uz jednog čovjeka” (ibid., 66). Vjerno sljedbeništvo Hitlera je za

Jaspersa odraz primitivnih krugova i odnosa, jer u slobodnoj državi vrijedi promjena svih

ljudi. S obzirom na to da za vrijeme nacionalsocijalističkog režima nije došlo do promjene

vlasti, Jaspers to smatra dvostrukom krivnjom. On se također ne slaže s činjenicom da postoje

apolitični ljudi, jer i oni svojim glasovanjem ili neglasovanjem ostvaruju život kroz poredak

države (ibid., 50–51).

Svaki čovjek je sklon osjećaju krivnje za djela počinjena od strane njegove obitelji i jednako

tako sklon je pokušaju ispravke te krivnje, jer su od iste krvi. Tako se i Nijemac, tvrdi Jaspers,

osjeća krivim za sve što je počinio drugi Nijemac. On ne osjeća odgovornost, već pogođenost,

tj. suosjeća s čovjekom koji pripada njemačkom duhovnom životu, jer dijele isti jezik, istu

sudbinu i podrijetlo. Nijemci se, također, osjećaju pogođenim onim što se desilo ranije,

sukrivci su za djela suvremenika, ali i za djela u kontekstu predaje, što ujedno znači da moraju

preuzeti i krivnju očeva. Moraju biti svjesni sebe kao pojedinca, ali i kao Nijemca. Zbog toga

u svakom pojedincu mora postojati želja za preobrazbom, za novim rođenjem i odbacivanjem

pokvarenog (ibid., 67). Jaspers za sebe kaže da je u prvom redu čovjek, u posebnom slučaju

Nijemac, profesor, da osjeća suodgovornost za djela koja su počinili ili ih čine Nijemci;

osjeća se bliže Nijemcima koji osjećaju kao on, a dalje onima koji poriču tu povezanost.

Zadatak svakog Nijemca je da postane Nijemac kakav još nije, ali kakav bi trebao biti, da

nastavi koračati životnim putem, kroz koji treba dosegnuti ono najvrednije, a to je vječito biće

duše (ibid., 68).

1.2.2. Moralna krivnja

Najveće razlike između Nijemaca se, prema Jaspersu, odnose na pitanje moralne krivnje.

Naime, postoje ljudi koji su izvan moralne krivnje, jer je uopće ne osjećaju, a to su Hitler i

21

njegovi sljedbenici. S druge strane postoji nekolicina njih koji osjećaju moralnu krivnju i time

daju prostor kajanju i savjesti. Moralno su krivi oni koji su znali ili su mogli znati, ali su se

prikrili ili umrtvili, dali se zavesti, kupiti ili su bili poslušni iz straha (Jaspers 2006, 52). Jedna

mogućnost moralne krivnje je “život pod krinkom”. Takav se odnosio na sve one Nijemce

koji su jednostavno nastojali preživjeti za vrijeme rata, premda se to nije slagalo s njihovom

savješću. To što ih je mučila savjest pokušali su na taj način izbjeći što su govorili da samo

čine svoju dužnost. Prema Jaspersu takvo se nešto dogodilo putem identificiranja države s

njemačkom nacijom i vojskom. Kada govori o vojsci, razlikuje između vojničke časti i

političkog smisla:

Tko je kao drug bio vjeran, u opasnosti nepokolebljiv te se dokazao hrabrošću i

umješnošću, taj u svojoj samosvijesti smije sačuvati nešto nedodirljivo. To sasvim

vojničko i ujedno ljudsko, zajedničko je svim narodima. Dokazivanje ovdje ne samo da

nije krivnja već, ukoliko je bilo neokaljano zlim djelima i izvršenjem očevidno zlih

namjera, postaje temeljem smisla života. (ibid., 53)

No, vojničko se dokazivanje ne smije poistovjetiti sa onim za što se borilo, jer ga ono ne čini

nevinim u pogledu svega ostaloga: “Tko je kao vojnik bio besprijekoran, mogao je podleći

krivotvorenju savjesti. Na taj način postalo je moguće da se iz nacionalnog uvjerenja čine i

trpe stvari koje su očevidno zle.” (ibid., 54) Mnogi su vojnici koristili ispriku kako su za

domovinu radili samo svoju dužnost, dok Jaspers smatra da ta dužnost seže mnogo dublje,

nego što dopire slijepa poslušnost prema vlastima. Mnogi vojnici miješaju poslušnost prema

vlasti s dužnošću prema domovini: “Domovina nije više domovina ako se uništi duša.

Državna moć nije više cilj po sebi, već postaje pogubna, ako ta država uništi njemačko biće.”

(ibid.) Upravo se ovdje krije lažna savjest koja je ujedno tragična pomutnja velike većine

njemačke omladine: “Jer ta bezuvjetnost slijepog nacionalnog nazora – shvatljiva jedino kao

posljednji truli pod jednog svijeta koji gubi vjeru – bila je u dobroj savjesti ujedno i moralna

krivnja.” (ibid.) Stoga riječi “Bilo mi je naređeno” samo su lažna isprika, koja zločine čini

mogućim i nezaobilaznim.

Mnogi su, prema Jaspersu, odabrali časničku karijeru misleći da će tako uspjeti izbjeći utjecaj

stranke i time pokazati svoj stav protiv nje. No, i to se ispostavilo kao zabluda savjesti, jer se

moralna zapuštenost njemačkih časnika pokazivala na svakoj vodećoj poziciji. Razočarani u

sebe posebno su bili oni koji su mislili da imaju čestitu savjest i dobru volju. Za to Jaspers

nudi nekoliko primjera. Većina ih je živjela u samoobmani da će najkasnije s Hitlerovom

smrću promijeniti državu. Jaspers pak tvrdi da su među tim ljudima mnogi koji su krivi zbog

nepromijenjenog načina mišljenja. Iako njihov stav nije identičan stavu stranke, oni nisu

22

sposobni doživjeti duhovno pročišćenje, jer je u pitanju samo prividna promjena koja ipak

zadržava unutarnji stav nacionalsocijalizma. Zbog toga je moralna preobrazba, prema

Jaspersu, jedino rješenje za sve one koji su se godinama samoobmanjivali.

Još jedna točka koja se tiče moralne krivnje je razlika između pasivnog i aktivnog ponašanja.

Jaspers kaže da su svi politički djelatnici i izvršitelji, predvodnici i propagandisti krivi.

Posebno kritizira pasivne ljude, jer su oni propustili šansu svake moguće aktivnosti u cilju

zaštite ugroženih, olakšanja nepravde ili suprotstavljanja (ibid., 58). Svatko tko je to propustio

mora, prema Jaspersu, priznati moralnu krivnju. Naposljetku, Jaspers moralnu krivnju veže i

uz sljedbeništvo. Moralno su krivi i oni koji su, kako bi sačuvali opstanak ili svoje mjesto te

vlastite mogućnosti, postali pripadnicima stranke. Jaspers to objašnjava tako što pokušava

predočiti situaciju koja je vladala 1936. ili 1937. godine: “Nijemac koji nije htio stajati

potpuno postrance ili, pak, nije htio izgubiti radno mjesto ili naškoditi poslu, morao se

uključiti, posebice oni mladi. U tom slučaju pripadnost stranci ili staleškim udruženjima više

nije bila politički akt, nego prije svega akt državne milosti, kojim je pojedinac bio prepušten.”

(ibid., 59). Smisao sljedbeništva za Jaspersa leži u kontekstu i s kojim motivima je netko

postao član stranke, jer svaka situacija ima zasebne isprike i zasebna opterećenja koja

možemo razlikovati samo u individualnom slučaju.

1.2.3. Metafizička krivnja

Jaspers za moral kaže da je određen svjetovnim ciljevima. Netko može biti moralno dužan

riskirati svoj život, ukoliko se tu radi o nekom ostvarenju. Ukoliko postoji sigurno saznanje da

se žrtvovanjem života ništa ne može riješiti, onda tu ne postoji moralna dužnost. Moralnost,

prema Jaspersu, traži sljedeće: “Ne činiti ništa besmisleno za svjetske svrhe, već sačuvati sebe

za ostvarenje u svijetu.” (Jaspers 2006, 60) Ali u čovjeku postoji krivnja koja ima drugi izvor,

a to je metafizička krivnja: “Metafizička krivnja je nedostatak apsolutne solidarnosti s

čovjekom kao čovjekom. Ona ostaje neizbrisiv zahtjev i tamo gdje je moralno smislen zahtjev

već prestao vrijediti.” (ibid.) Ta se solidarnost narušava tamo gdje sudjelujemo u nepravdi i

zločinu. U nama se budi unutarnji glas koji nam govori: “Ako se to dogodi, a ja sam bio tamo

i preživio gdje su drugi ubijeni, u meni se javlja glas preko kojeg znam: to što još živim moja

je krivnja.” (ibid.)

Kako bi podrobnije objasnio što znači metafizička krivnja, Jaspers kao primjer navodi

situaciju Židova u Njemačkoj tridesetih godina: “Kad su u studenome 1938. gorjele sinagoge i

23

kad su prvi put deportirani Židovi, zbog tog zločina postojala je prije svega moralna i

politička krivnja. Oba vida krivnje bila su na onima koji su još imali moć.” (ibid.) Dužnost

svakog generala i časnika bila je da u tom trenutku spriječi zločin, jer je vojnik taj koji može

intervenirati tamo gdje policija više ne može. Umjesto toga, kaže Jaspers, oni nisu učinili

ništa, već su žrtvovali nekoć časnu predaju o njemačkoj vojsci. No, ne samo da vojnici nisu

ništa učinili, nego je i među stanovništvom bilo onih koji su bez smetnje nastavili sa svojim

djelovanjem kao da se ništa nije dogodilo, iako su mnogi zacijelo bili ganuti užasom, koji se

oko njih dešavao i u kojem se nazirala nevolja (ibid., 61). Jaspers to naziva moralnom

krivnjom, ali oni “koji u potpunoj nemoći i očaju nisu uspijevali spriječiti ništa, učinili su

korak u vlastitoj preobrazbi kroz svijest ο metafizičkoj krivnji.” (ibid.)

Jaspersov spis bio je prvi poslijeratni tekst koji je govorio o krivnji i time se usudio potaknuti

pitanje koje i pedesetih godina neće izgubiti važnost te javni i politički interes. Nekoliko

godina nakon Jaspersova teksta, Alexander i Margarete Mitscherlich će šezdesetih godina po

prvi put objaviti svoju knjigu o njemačkoj nesposobnosti za tugovanjem s psihoanalitičkog

aspekta koja je, sudeći prema brojnim izdanjima i prijevodima, nakon Jaspersa, pogodila temu

koja se i dalje nalazila u napetom području proturječnih interesa.

1.3. Nesposobnost za tugovanje – o njemačkom načinu ljubavi prema

Alexandru i Margareti Mitscherlich

Die Unfähigkeit zu trauern (1967.) dojmljivi je naslov jedne od najpoznatijih knjiga

šezdesetih godina 20. stoljeća u kojoj autori, bračni par, psihoanalitičari Alexander i

Margarete Mitscherlich, govore o kolektivnom odnošenju Nijemaca prema nacizmu.

Margarete Mitscherlich je 1995. godine, posebno za mlađe čitatelje, još jednom istakla glavne

točke ovog klasika poratnog vremena:

Ono što je knjigu učinilo poznatom je prvo poglavlje pod nazivom “Nesposobnost za

tugovanje – koja je povezana sa njemačkim načinom ljubavi”. Taj njemački način

ljubavi, naime, samo sposobnost voljenja, kada se takoreći kao preduvjet istovremeno

može idealizirati čovjek, stvar ili nacija također je povezan s time. Ja ne poznajem

nijedan narod koji ima takvu potrebu za idealiziranjem (odgovarajuće velika je

naravno i sklonost k obezvrjeđivanju). Mislim da Nijemcima naročito teško pada

uvidjeti realnost i voljeti ljude sa svim njihovim slabostima i greškama. Nakon

katastrofalnog poraza Nijemci su bili pogođeni u središte vlastite vrijednosti.

Najnužniji zadatak psihe bila je prvo obrana doživljaja vlastitog melankoličnog

osiromašenja. Jedan narod koji je u svojoj zabludi osramoćen i kojem su dokazani

najužasniji zločini, koji se u najdaljem smislu riječi vidio okružen traumama i

24

uništenjem, bio je toliko zaprepašten da se mogao prvo brinuti samo za sebe.

Derealizirano je doba nacizma i nestalo kao san [...]. (Spiegel Special 4/1995)

Knjiga je postala bestseller, a sam naslov knjige postao je oličenje nesposobnosti Nijemaca da

tuguju za žrtvama zločina.

U narednom će dijelu biti riječi o prvom poglavlju njihove knjige koje nosi naziv Die

Unfähigkeit zu trauern, womit zusammenhängt: eine deutsche Art zu lieben i koje je ujedno

njezin ključni dio. Ukratko bi se namjera koju su autori imali s ovom knjigom mogla opisati

ovako: proučavanje prošlosti radi svladavanja političkih pitanja sadašnjice. Hipoteza od koje

su krenuli glasi:

Savezna Republika nije zapala u melankoliju, kolektiv svih onih koji su izgubili

‘idealnog Führera’, predstavnika jednog zajednički podijeljenog ja-ideala, mogao je

promaći vlastitom obezvrjeđivanju na taj način što je prekinuo sve afektivne mostove

prema prošlosti koja se nalazila neposredno iza njih. To povlačenje afektivne energije,

interesa ne treba se shvatiti kao nesvjesno namjeran čin, nego kao nesvjestan tok

događaja koji je sasvim malo usmjeren svjesnim Ja. [...] Tim odvraćanjem

unutrašnjeg suosjećanja za vlastito ponašanje u Trećem Reichu se izbjegao gubitak

vlastite vrijednosti koji se u bezbroj slučajeva jedva mogao svladati i samim tim i

izbijanje melankolije. (Mitscherlich 2009, 37–38)

Ključ uspjeha leži u tugovanju koje Mitscherlichovi definiraju kao postupno odvajanje od

izgubljenih odnosa s objektima – s ljudima ili idealima (ibid., 83). Cilj jednog takvog procesa

je prihvaćanje definitivne promjene realnosti radi gubitka objekta (ibid., 80); na taj način se

nakon procesa tugovanja oslobađa vlastito Ja (Sigmund Freud, 1917). Psihoanaliza pod

objektom podrazumijeva osobu ili unutarnju sliku neke osobe na koju se odnosi vlastito Ja.

Taj objekt koji su Nijemci izgubili, prema autorima, je Hitler koji ujedno predstavlja idola s

kojim su se oni identificirali. Identifikacijom s idolom oni više nisu osjetili ugnjetavanje koje

potiče od objekta/idola već volju da njemu služe (Mitscherlich 2009, 33). Kako je uopće došlo

do procesa identifikacije? Freud proces identifikacije opisuje ovako:

Postojao je izbor objekta, veza libida za posebnu osobu; utjecajem realne uvrede ili

razočarenja od strane voljene osobe nastalo je narušavanje tog odnosa prema objektu.

Nije postojao normalni uspjeh povlačenja libida s tog objekta i pomjeranje istog na

novi, nego neki drugi koji je izgleda zahtijevao više uslova za njegovo stvaranje.

Popunjavanje objekta pokazalo se kao manje otporno, i ono je ukinuto, ali slobodan

libido nije pomjeren na drugi objekt nego je vraćen na vlastito Ja. Tamo nije imao bilo

koju primjenu, nego je služio za to da uspostavi identifikaciju vlastitog Ja sa objektom

od koga se odustalo. (Freud 1917)

Mitscherlichovi su, oslanjajući se na Freuda, konstatirali dvije mogućnosti gubitka: tugovanje

i melankoliju.

25

Tugovanje je redovito reakcija na gubitak voljene osobe ili abstrakcije koja je

postavljena na njeno mjesto, kao domovina, sloboda, neki ideal itd. [...] Melankolija je

duševno obilježena duboko bolnom neskladnošću, poništavanjem interesa za spoljašni

svijet, gubitkom sposobnosti voljenja, sustezanjem svakih dostignuća i spuštanjem

osjećaja vlastite vrijednosti koje se očituje samoprijekorima i samouvredama i

povećava prema zabludnim očekivanjima kazne [...] Poremećaj samosvijesti nedostaje

[...] U tuzi je svijet siromašan i prazan, a kod melankolije je Ja siromašno i prazno.

(ibid., 1–4)

Dakle, gubitkom objekta i spoznajom zločina počinjenih za vrijeme nacionalsocijalističkog

režima morao je, prema Mitscherlichovima, nastupiti gubitak osjećaja vlastite vrijednosti i

time izbiti melankolija. Umjesto toga uslijedili su slijedeći oblici reakcije: a) emotivna

ukočenost; b) derealizacija prošlosti i c) kolektivni trud za obnovom (Mitscherlich 2009, 38).

Nijemci su, dakle, poduzeli razne mehanizme kako bi spriječili suočavanje sa sobom i

prošlošću. Osjećali su se kao jadne žrtve kojima je učinjena nepravda, jer su dosta žrtvovali,

podnio se rat i dugo je vladala diskriminacija. A svi su bili nedužni, jer sve to što im se sada

predbacuje, bilo im je naređeno. To je pojačalo unutarnje uvjerenje da su bili žrtve: prvo zlih

Židova, zatim zlih nacista i konačno zlih Rusa (ibid., 60).

Freud to opisuje ovako:

Njihova jadikovanja su optužbe, shodno starom smislu te riječi; oni se ne stide i ne

skrivaju, jer svo podcjenjivanje koje sami o sebi izjavljuju, u suštini je rekao netko

drugi; i oni su daleko od toga da protiv svog okruženja svjedoče poniznost i pokornost

koja bi dolikovala samo tako nečasnim osobama, oni su naprotiv u najvećoj mjeri

mučeni, uvijek kao uvrijeđeni i kao da se njima desila velika nepravda. (Freud 1917)

Nesposobnost za tugovanje za gubitkom Führera rezultat je intenzivnog odbijanja krivnje,

srama i straha. Za razliku od Mitscherlichovih Rolf-Dieter Müller i Gerd R. Ueberschär na

sljedeći su način protumačili nesposobnost za tugovanje Nijemaca, pri čemu napominju da

Nijemci nisu tugovali ni za Hitlerom ni za njegovim žrtvama: mnogi su smatrali da je kraj rata

katastrofa te su propast Njemačkog Reicha smatrali tragičnim. Naime, radilo se o već

poznatom i prošlom svijetu pa je rastanak od njega bio isuviše bolan. Samo nekoliko njih je

imalo osjećaj “oslobođenja” od nacionalsocijalističke vladavine. To oslobođenje oni nisu

smatrali političkim činom, nego oslobođenjem od tereta rata koji je postao nesnošljiv

(Müller/Ueberschär 2001, 121). Nacionalsocijalistička prošlost je za Nijemce nakon rata

prestala biti stvarnost. Povod za tugu nije samo bila smrt Adolfa Hitlera kao stvarne osobe,

nego prije svega gubitak reprezentativne osobe kao kolektivnog Ja-ideala. Hitler je bio objekt

na kojeg se prebacila odgovornost. On je predstavljao i uvijek nanovo oživljavao zamisao

svemoći. S toga je i njegova smrt značila gubitak narcisoidnog objekta i time osiromašenje

26

vlastitog Ja (Mitscherlich 2009, 35). Odnosno, gubitak objekta je značio gubitak vlastite

vrijednosti. Najbitniji zadatak za psihički aparat sada je bilo odbacivanje doživljaja

melankoličnog osiromašenja vlastitog Ja. Tugovanje za žrtvama ideološki postavljenog cilja

predstavljalo je samo površinski duševni događaj. Ovdje se radi, kako ističu Mitscherlichovi

dalje, o reakcijama koje su slične biološkoj zaštiti preživljavanja. Ono što je problematično je

činjenica da ni kasnije nije nastupilo odgovarajuće tugovanje za žrtvama koje su masovno

pogubljene (ibid.).

Uzroci identifikacije Nijemaca s Hitlerom su, prema autorima, psihogenetski i sociogenetski

faktori. Oni upućuju na njemački narcizam i narcisoidne smetnje čije porijeklo

Mitscherlichovi vide u autoritarnom odgoju Nijemaca. Djeca nisu razvila osjećaj za vrijednost

vlastitog Ja. Rezultat toga je razvijanje agresivnih impulsa protiv ostalih i sebe. S druge strane

je poraz u Prvom svjetskom ratu, također, utjecao na Nijemce. U svemu ovome

Mitscherlichovi vide razlog Hitlerova uspona i patološke povezanosti s njim. Motive, koji su

potaknuli Nijemce da se odaju Hitleru i slijepo ga prate, autori tumače uz pomoć Freudova

teksta Masovna psihologija i analiza ega (1921.) koji opisuje dinamiku psihičkog dešavanja

prilikom dolaska na vlast masovnog vođe:

On se postavlja na mjesto Ja-ideala svakog pojedinca, svakog duševnog autoportreta

koji je obilježen najodvažnijim fantazijama o vlastitom značenju, savršenstvu i

nadmoći, ali i urođenim nadanjima ljudskog života kako i što se želi biti ili postati.

Tako što pratim Führera i odajem mu priznanje, ostvarujem dio tog izmišljenog Ja-

ideala. Neposredno sudjelujem u značajnom životu Führera i njegovim povijesno

jedinstvenim planovima, Führer i njegovo značenje postaju dio mene. (ibid., 71–72)

Akutna zaljubljenost u Führera povećala je mazohistički užitak i sklonost agresivnom

ponašanju prema neprijateljima Führera. Posebnu važnost u ovom kontekstu autori pridaju

potpunom oslobađanju destruktivnog nagona koji se postiže “preokretanjem savjesti”

(Umdrehung des Gewissens) (ibid., 30). Sve što Führer naredi je istina, zakon: “Savjest se ne

primjenjuje u svemu što se dešava u korist objekta; u zaslijepljenosti ljubavlju bez kajanja

postaje se zločinac. [...] objekt se postavio na mjesto Ja-ideala.” (Freud u Mitscherlich 2009,

76)

Poraz su Nijemci pretrpjeli kao totalni gubitak svojih ideala; gubitak Führera predstavljao je

gubitak vlastitog Ja. Sada, kada se ponovo javila savjest iz prethodnog doba, potrebni su bili

novi mehanizmi obrane kako ne bi nastao osjećaj potpune bezvrijednosti. Što je preostalo

kolektivu koji je uvidio da je u njegovo ime ubijeno preko šest milijuna ljudi? Nijemci nisu

imali drugog izbora osim ponovnog poricanja motiva ili “povlačenja u depresiju”

27

(Mitscherlich 2009, 30). I dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata, kada je knjiga izašla,

opasnost da se zapadne u melankoliju se umanjila, ali obrambeni stav Nijemaca nije popustio

(ibid., 71), ističu na kraju Mitscherlichovi.

Ernestine Schlant se u svojoj knjizi Die Sprache des Schweigens slaže s mišljenjem

Dominicka La Caprea koji upućuje na neophodnost javnih foruma i potrebu za odgovarajućim

ritualima koji bi ljudima pomogli da izađu na kraj s melankolijom, kako bi došlo do procesa

tugovanja (La Capra u Schlant 2001, 26). Schlant naglašava da je takvih rituala i bilo, ali je

samo jedan imao toliku emocionalnu djelotvornost da je doista prikazao istinsko tugovanje.

Ovdje se misli na bivšeg njemačkog kancelara Willya Brandta i njegovu gestu (pad na koljena

pred spomen-obilježjem) u Varšavskom getu. Autorica također napominje da je u ovom

kontekstu od velike važnosti i smjena generacija. Mitscherlichovi su svoju analizu pisali dok

je prva generacija, generacija počinitelja, bila živa i njih su identificirali kao generaciju koja

nije bila sposobna tugovati. Narednih godina se pokazalo da je i druga generacija, također,

opterećena ostavštinom svojih predaka koja možda isto tako nije sposobna za istinsko

tugovanje. Ne trebaju oni osjećati kajanje za djela koja nisu počinili, žalost za Hitlerom koji je

za njih samo lik iz prošlosti, već tugu za generaciju roditelja i zločine počinjene s njihove

strane kao i tugu za žrtvama, ističe Schlant (ibid., 26–27). Eric Santner je dodao: “Druga

generacija nije naslijedila samo neožalošćene traume svojih roditelja nego i duševne strukture

koje su i spriječile tugovanje starijih generacija.” (Santner u Schlant 2001, 27)

Na kraju ćemo se vratiti ponovo autorima Mitscherlich i zaključku prvog poglavlja njihove

knjige: Ubijene ne možemo ponovno oživjeti, ali možemo promijeniti kolektivnu svijest

Nijemaca; ono što se desilo moglo se dogoditi samo zato što je svijest bila korumpirana. Ono

što nije cenzurirano u našoj podsvijesti, što nije bolna uspomena, može se vratiti iz prošlosti

upravo radi toga što prošlost nije prevladana i što je nedostajalo razumijevanja za nju. Čovjek

se može pomiriti s gubitkom samo onda, kada zna od čega se mora otrgnuti, dakle, postupnim

odvajanjem od izgubljenih veza s objektom. Na taj način je osigurana veza s realnošću i s

prošlošću. Za sve to je potrebno pomirenje sa sjećanjima koje će sigurno biti bolno, ali bez

toga stari ideali koji su u nacionalsocijalizmu doveli do preokreta njemačke povijesti i dalje

djeluju (Mitscherlich 2009, 82–83).

Nije nemoguće da Nijemci uvide što su počinili u Trećem Reichu, konstatirali su autori u

završnici knjige. Moguće je narcisoidni oblik ljubavi pretvoriti u priznavanje i poštivanje ljudi

28

kao živih bića s jednakim pravima. Ova korekcija pogrešne svijesti te pronalazak sposobnosti

za suosjećanje mogli bi Nijemcima vratiti sposobnost za tugovanje.

1.4. Druga krivnja po redu ili o teretu koji Nijemci nose sa sobom (Ralph

Giordano)

Ralph Giordano rođen je 1923. godine u Hamburgu, kao Nijemac po ocu talijanskih, a po

majci židovskih korijena. Drugi svjetski rat proveo je skrivajući se od nacionalsocijalista.

Nakon 1945. godine radio je kao novinar, izdavač i pisac. Autor je mnogih bestsellera od

kojih možemo izdvojiti sljedeća djela: Die Bertinis iz 1982. godine, Die zweite Schuld oder

Von der Last Deutscher zu sein iz 1987., Ostpreußen ade iz 1994., Deutschlandreise iz 1998.

i Sizilien, Sizilien! Eine Heimkehr iz 2002. Posljednja je izašla njegova autobiografija 2007.

godine pod naslovom Erinnerungen eines Davongekommenen. Za svoje novinarsko

djelovanje kao i za politički angažman dobio je brojne nagrade.

Autor u svojoj knjizi Die zweite Schuld oder Von der Last Deutscher zu sein postavlja

sljedeća pitanja: Što se nakon 1945. godine dogodilo s počiniteljima? Kako se Savezna

Republika Njemačka odnosila prema nasljedstvu nacionalsocijalističkog režima? Odgovor

koji Ralph Giordano daje je jasan: počinitelji su utekli – čast izuzecima. To autor naziva

drugom krivnjom po redu (Giordano 1987, 2).

Svakoj drugoj krivnji prethodi prva – u ovom slučaju je to krivnja Nijemaca pod vodstvom

Hitlera. Druga krivnja: potiskivanje i poricanje prve nakon 1945. Ona je znatno obilježila

političku kulturu Savezne republike Njemačke sve do danas, ona je hipoteka koja će se još

dugo otplaćivati, kaže Giordano (ibid., 8).

Ključne riječi Giordanijeva teksta su:

→ veliko pomirenje sa počiniteljima

→ gubitak humane orijentacije

Generacije koje su po godišnjem dobu odgovorne za nastanak Trećeg Reicha, ali i one koje u

tom smislu nisu odgovorne, ali su obilježile tu vladavinu, jednoga će dana izumrijeti. Ipak je

toj većini pošlo za rukom da narednoj generaciji nametne njihovu životnu laž i na taj način

utječe na njemačko društvo. Ono što se mora istražiti, kaže Giordano, su pitanja: Zašto je ta

era za većinu bila “tako lijepa, tako očaravajuća” dok su istovremeno bile ukinute sve

29

građanske slobode i sva ljudska prava, a ljude se progonilo radi rase kojoj pripadaju ili

njihovih političkih uvjerenja? Zašto su istrijebljeni milijuni ljudi? Zašto je došlo do gubitka

humane orijentacije i zašto se druga krivnja proteže sve do kraja 20. stoljeća? Kako bi se

odgovorilo na sva postavljena pitanja, potrebno je izvršiti analizu druge krivnje, tvrdi

Giordano. Mora se analizirati ponašanje svih ljudi koji su nakon 1945. godine tvrdili da su za

vrijeme nacionalsocijalističkog režima djelovali “pod pritiskom”. Ono što je tada izašlo na

vidjelo nije se moglo skriti: oportunizam, nedostatak preuzimanja odgovornosti, nesposobnost

suosjećanja; sve su to osobine, tvrdi Giordano, koje pomažu u tumačenju, kako je 1933. Hitler

mogao trijumfirati. Na taj način druga krivnja postaje odraz prve (ibid., 13).

Giordano je, nakon što je uvidio da se generacije obilježene nacionalsocijalizmom ponašaju

prema istom šablonu i u novoj demokratskoj državi, izgubio svaku nadu u moralnu

regeneraciju većine. Previše su te generacije upletene u nacionalsocijalizam, preveliko je bilo

njihovo identificiranje s istim, uništena je humanost, a snage je nedostajalo kako bi se prema

sebi i drugima postupilo iskreno i pošteno, tvrdi Giordano. Istina, mnogi su nacionalsocijalisti

s vremenom naučili, preispitali se. Današnji nositelji druge krivnje su poslušni birači koji

tvrde da politika ne igra pretjerano važnu ulogu u njihovim životima. Ali baš ti ljudi su se

politički mobilizirali pod zastavom kukastog križa. Ono najužasnije u vezi s

nacionalsocijalizmom je činjenica da su njegove pristalice bili posve normalni ljudi (ibid.,

14).

Giordanova se knjiga ne bavi proučavanjem velikih sluga nacionalsocijalizma poput bankara,

industrijalaca, vojnika, diplomata i vođa političkih partija, nego proučavanjem malog čovjeka

kao što su “obični muškarac” ili “obična žena”, bez kojih Hitler ne bi postao to što jeste.

Njihov stav nakon 1945. godine u središtu je pozornosti. Ne radi se o pitanju prijeti li

Njemačkoj još jedan 30. siječanj, još jedno etabliranje nacionalsocijalizma, već o teškom

prekršaju koji je počinila generacija i o krivnji koja se dalje prenosi na njihove kćerke, sinove

i unuke, na generaciju koja ja u potpunosti nevina, a mora ispaštati radi toga (ibid., 19–20).

Suština druge krivnje leži u pitanju koje posljedice ima politička zabluda. Odgovor glasi:

pokušati prevladati zabludu spoznajom i priznanjem ustrajavati u potiskivanju i poricanju

(ibid., 24). Na kraju uvodnog dijela Giordano naglašava činjenicu da je poratno vrijeme

možda prošlo, da se konačno završilo, ali pokušaji da se riješi ostavštine nacionalsocijalizma

još uvijek su prisutni. Kao primjer navodi akademsko-intelektualnu debatu krajem

osamdesetih godina, tzv. Historikerstreit (rasprava povjesničara) odnosno pokušaje

relativiranja i bagateliziranja nacionalsocijalističkog režima. Giordano tvrdi da postoji

30

kolektivno ponašanje Nijemaca i dvadeset godina nakon završetka rata, bez obzira u kojem

dijelu Njemačke oni živjeli. Milijuni ljudi koji se nikada prije nisu sreli, počeli su koristiti

jednaka formuliranja rasterećenja (ibid., 28). Točan opis tog kolektivnog ponašanja Nijemaca

dali su Mitscherlichovi u već spomenutoj studiji. Giordano to ponašanje naziva “kolektivnim

afektima”. “Kolektivnim” ih naziva, jer je jednoličnost tih afekata odgovarala masovnom

nacionalnom osjećaju, iz čega je proizašlo potiskivanje prošlosti, a ne suočavanje s njom;

“afektima”, jer se radilo o nagloj reakciji. Kao što je i odbijanje krivnje, tako su i kolektivni

afekti nastali uslijed srama; isti su odraz gubitka humane orijentacije (ibid., 28–29). Giordano

razlikuje osam kolektivnih afekata:

U okviru prvog kolektivnog afekta genocid nad Židovima postao je pitanje cifre. Logika ovog

afekta je u tome, što je broj ubijenih Židova bio manji, to je narod bio mirniji. Sam proces

uništenja nije izazvao nikakvo zaprepaštenje. Potresenost se osjećala samo prema samom

sebi. Broj žrtava je bio bitan kada se radilo o zračnim napadima na Nijemce, kao što je bio

onaj u Dresdenu. Predstavnici prvog kolektivnog afekta tvrde da je bilo manje od šest

milijuna ubijenih Židova, a više od 35000 ubijenih stanovnika Dresdena (ibid., 30–31).

Drugi se afekt odnosi na Auschwitz i na sve što Auschwitz simbolizira, tj. na masovna

ubojstva i genocid između 1941. i 1945. godine. No, kriminalni karakter nacionalsocijalizma

započeo je dosta ranije, ukidanjem demokratskih sloboda, uništavanjem republike, hapšenjem,

mučenjem i ubijanjem političkih protivnika, izgradnjom koncentracijskih logora, paljenjem

knjiga, bojkotom židovskih dućana i ostalih događaja kojima su svi u Njemačkoj prisustvovali

i za koje su znali. Svi su znali za deportacije Židova od 1940./41. godine, jer se sve odigravalo

pod vedrim nebom. Ovaj afekt signalizira nepostojeću svijest o tome koliko je

nacionalsocijalizam bio zločinački režim (ibid., 31–32). Često se uz ovaj afekt veže sljedeća

izjava: “Mi nismo ništa protiv toga mogli učiniti!” (ibid., 32). Giordano u ovom kontekstu

postavlja pitanje: Protiv čega nisu mogli ništa učiniti? Protiv onoga što nisu znali?

U okviru trećeg afekta Nijemci su tvrdili da koncentracijske logore nisu izumili Nijemci već

Britanci.

Četvrti afekt kaže da se i četrdeset godina nakon Drugog svjetskog rata, Hitlera dijeli na

dobrog i lošeg, kao da ih je postojalo dvojica. Nacionalsocijalizam se dijeli na onaj koji je

napravio Auschwitz i onaj koji je napravio autoceste (ibid.).

31

Kod petog afekta se radi o principu kompenzacije. Zločini, počinjeni negdje drugdje, ne

šokiraju već tješe. Prema Giordanu je ovo neka vrsta vrhunca gubitka humane orijentacije.

Kod šestog kolektivnog afekta radi se o osobnom rasterećenju. Ako sudionici nisu kažnjeni,

ako se oslobode ubojice, koliko je tek olakšanje za obične pristalice, za one koji ruke nisu

uprljali krvlju. Predstavnici su šestog kolektivnog afekta za oslobođenje od kazne za

nacionalsocijalističke zločince, dok se za sve ostale ubojice traži uvođenje smrtne kazne, kao

što su ubojice taksista, otmičare djece i teroriste.

U okviru sedmog afekta nitko ne misli na činjenicu da je ubojstvo za vrijeme

nacionalsocijalizma bilo državno institucionalizirano i da je u samo jednom danu, u samo

jednom satu ubijeno više ljudi iz političkih razloga ili rasnih motiva nego što je u Saveznoj

republici Njemačkoj od njenog nastanka počinjeno ubojstava.

Predstavnici posljednjeg kolektivnog afekta točno znaju raspoznati što se treba zaboraviti, a

što ne. Sve što se veže za osjećaj krivnje ili srama, za holokaust ili koncentracijske logore –

zaboravilo se. No, zločini protiv Nijemaca i zračni napadi nisu zaboravljeni.

Svi navedeni kolektivni afekti pokazuju u kolikoj mjeri su Nijemci i nekoliko desetljeća

nakon završetka Drugog svjetskog rata odbijali priznati krivnju koja se pretvorila u drugu

krivnju po redu. Odbijanje i poricanje ne vodi obrani Trećeg Reicha i Hitlera, već se radi o

tome kako čovjek ne može ni pred sobom ni pred drugima priznati krivnju. Gubitak humane

orijentacije koji je nastao identificiranjem s Hitlerovim idejama, pokazao se kao

nepokolebljivo nasljedstvo; isti je svjesno odabran od strane njemačkog naroda i postao je

njihov pratitelj za cijeli život. Naravno da postoje i iznimke. Neki su se uspjeli osloboditi

krivnje iskrenošću i priznanjem, što im je omogućilo stvaranje novog identiteta. Na kraju

Giordano ipak priznaje da je moguće povratiti humanu orijentaciju, premda gubitak iste ima

dugu tradiciju koja nije započela tek 1933. godine već mnogo ranije (ibid., 41). Gubitak

humane orijentacije proizašao je iz dubina osnivanja Njemačkog Reicha 1871. godine. Ništa

nije više pridonijelo gubitku humane orijentacije kao što je kolektivno usvajanje

nacionalističkih interpretacija o razvoju Njemačkog Reicha do 1914. i nakon 1918. godine.

Giordano tvrdi da se upravo tu nalaze svi elementi fatalne mješavine nacionalne

megalomanije i kompleksa manje vrijednosti koji su prouzrokovali takav slijed događaja.

Korijeni gubitka humane orijentacije leže u identificiranju šire mase s politikom Njemačkog

Reicha koja je započela sredinom devedesetih godina 19. stoljeća. Želja Nijemaca da poput

32

susjeda posjeduju nacionalnu državu pretvorila se između 1914. i 1918. godine u nacionalnu i

internacionalnu ratnu katastrofu neviđenih razmjera (ibid., 42–43).

1.5. Diskursi o krivnji na kraju 20. stoljeća

Ne možemo izbjeći Auschwitz. Takav prisilan čin, koliku potrebu imali, ne bismo trebali ni

pokušati, jer Auschwitz nama pripada i trajni je žig naše prošlosti i – kao nagrada! –

omogućio je uvid koji bi mogao glasiti: konačno se poznajem.

(Grass 1990, 41–42)

Jedan od najpoznatijih njemačkih književnika današnjice, Martin Walser, 11. listopada 1998.

godine dobio je Nagradu za mir njemačkog knjižarstva čime se njegovo zalaganje za

ujedinjenje Njemačke očigledno isplatilo. No, ne bi to bio Walser kada ne bi napravio veliku

stvar od toga. I doista, prilikom uručenja nagrade u crkvi svetog Pavla u Frankfurtu održao je

govor koji je tematizirao sjećanje na holokaust od strane njemačkog stanovništva, a koji je

potom izazvao tzv. Walser-Bubis debatu. Govor koji nosi naslov Erfahrungen beim Verfassen

einer Sonntagsrede bio je donekle i Walserov odgovor kritičarima na napade povodom

njegova, iste godine objavljenog, romana Žubor vrela. Sljedeći pasus je zasigurno

najinteresantniji dio Walserova govora:

Ponekad kada ne mogu više nigdje pogledati, a da ne budem napadnut optužbama,

moram radi olakšanja uvjeriti sebe da je i u medijima optuživanje postalo navika.

Vjerojatno sam već dvadeset puta okrenuo glavu od najgorih dijelova filma o

koncentracijskim logorima. Nijedan ozbiljan čovjek ne može poreći Auschwitz;

nijedan još uračunljiv čovjek ne može cjepidlačiti o stravičnosti Auschwitza; ali kada

mi se svaki dan u medijima predočava ta prošlost, primjećujem da se nešto u meni

bori protiv tog trajnog predstavljanja naše sramote. Umjesto da budem zahvalan za to

neprestano predstavljanje naše sramote, počinjem okretati glavu. Kada primjetim da

se u meni nešto protiv toga bori, pokušavam osluškivati predbacivanje naše sramote i

skoro sam sretan kada mi se čini da mogu otkriti da češće više nije motiv prisjećanje,

nezaboravljanje, nego instrumentaliziranje naše sramote u trenutne svrhe.7

Ovaj dio potpomogao je nastanku nove debate, povodom koje je iznova analizirana povijest

njemačkog sjećanja i život nacionalsocijalizma u sjećanju potomaka. U središtu pozornosti

nalazilo se pitanje koji je to “ispravan” odnos prema prošlosti. U posljednjih nekoliko godina

20. stoljeća, krenuvši od rasprave među povjesničarima sredinom osamdesetih godina prošlog

stoljeća, u određenim razmacima izbijale su razne debate o njemačkoj prošlosti koje su

7 http://www.hdg.de/lemo/html/dokumente/WegeInDieGegenwart_redeWalserZumFriedenspreis/index.html,

17.07.2011.

33

stvorile diskurs o krivnji kakav je obilježio “kolektivno pamćenje” Nijemaca (Historikerstreit

1985., govor Philippa Jenningera 1987., Goldhagenova knjiga Hitler i njegovi voljni izvršitelji

1996., izložba Zločini Wehrmachta 1997./2000. i govor Walsera 1998.) (Hans-Joachim Hahn

2005, 92). Dan Diner se pita, zašto je učestalost ovih debata tako velika i kako tumačiti sve te

reakcije na prošlost. Odgovor je, kaže Diner, jednostavan: to je fenomen važan za sve

generacije; većina reakcija upućuje na duboka emotivna stanja koja potresaju Nijemce raznim

intenzitetom. Pri tome se radi o pitanju krivnje, točnije o stalnom djelovanju osjećaja krivnje

(Diner 1999, 62).

Walserov govor nije bio običan govor koji bi se sljedećeg dana zaboravio. Walser, jedan od

najutjecajnijih i najvažnijih njemačkih intelektualaca današnjice, umjetničkim je jezikom i

vještom strategijom zaintrigirao publiku i javnost, a među gostima su bili predstavnici kulture,

privrede i politike, dakle, ugledni predstavnici njemačkog društva koji su skoro bez iznimke

aplaudirali Walserovu govoru. Napokon je bilo izrečeno sve što je tištilo i njihovu dušu, a o

čemu se nisu usudili javno govoriti. No, Walser se usudio. Jedan od rijetkih gostiju, koji se

nije pridružio aplauzu, bio je tadašnji predsjednik glavnog vijeća Židova, Ignatz Bubis koji je

Walserov govor ubrzo okarakterizirao kao “duhovno podmetanje požara” (geistige

Brandstiftung).

Što je to izazvalo Bubisovu srdžbu i kontroverzu u medijima?

Walser je svoj govor započeo optužbom kako se neprestano mora ispričavati i pravdati

ukoliko želi govoriti o nečemu “lijepom”. Razlog tome je stalna prisutnost njemačke

nacionalsocijalističke prošlosti. Walser priznaje sljedeće: “Odupirem se zlu u čijem

uklanjanju ne mogu sudjelovati. Morao sam naučiti okretati glavu. [...] Naučio sam i da

skrećem misli. Bez okretanja glave i skretanja misli ne bih mogao preživjeti dan, a kamoli

noć.”8 To zlo, o kojem on govori, odnosi se prvo na ekstremističke izgrede u ujedinjenoj

Njemačkoj, a potom na njemačku prošlost. Iz toga ne proizlazi moralno pitanje kolektivne

odgovornosti za Walsera već je to pitanje osobne savjesti koja se tiče krivnje ili nevinosti.

Sjećanje ili odbacivanje na taj način postaje individualna odluka.

Walser tvrdi da govori samo osobno za sebe, o svojoj savjesti, ali ne propušta ujedno govoriti

o “svim Nijemcima” koje se želi povrijediti. Posebno je ogorčen na medije koji samo pišu o

prošlosti. Tako se u Walseru nešto “opire” protiv “rutine optuživanja” i on započinje

8 http://www.hdg.de/lemo/html/dokumente/WegeInDieGegenwart_redeWalserZumFriedenspreis/index.html

17.07.2011.

34

“odvraćati pogled”. Ono što Walser zapravo želi je da sjećanje iz kolektivnog pamćenja pređe

u privatno, da sjećanje postane dio vlastite savjesti. Za poratnu generaciju, koja je lišena

osobne krivnje, to bi značilo suočavanje s prošlošću koja je svršena, bez vrijednosti i

posljedica za sadašnjost.

Bubis je svoju kritiku javno iznio prilikom spomen-slova 9. studenog u kojoj je iskazao svoje

negodovanje; optužio je Walsera za “latentni antisemitizam”, jer je ovaj govorio o odvraćanju

pogleda u vezi s nacionalsocijalističkim zločinima. To sve je dovelo do diskursa o

normalnosti njemačke nacije i njemačko-židovskog odnosa u koji su se uključile i druge

osobe, da bi FAZ na kraju pozvao Walsera i Bubisa na razgovor pomirenja, što je konačno

označilo i kraj debate. I tako je na kraju sve ispalo kao pogreška; Bubis je povukao prigovor

“duhovnog podmetanja požara” i sve je zaboravljeno.

***

Neke dvije godine ranije, u ljeto 1996. godine, na njemačkoj literarnoj sceni pojavilo se još

jedno djelo koje je izazvalo oštru reakciju publike. Riječ je o knjizi Daniela J. Goldhagena

pod originalnim naslovom Hitlers Willing Executioners. Ordinary Germans and the

Holocaust (Hitler i njegovi voljni izvršitelji), koja je još u travnju iste godine prvi put

publicirana u Americi. U ovoj studiji, koja je istovremeno i Goldhagenova disertacija, autor

postavlja glavno pitanje: Kako se u Njemačkoj mogao dogoditi holokaust i što je to motiviralo

počinitelje?

Ukratko, Goldhagenove su teze:

Polazna točka Goldhagenove studije jest eliminatorni antisemitizam koji je Nijemce potaknuo

na mučenje, ponižavanje, ubijanje i konačno uništenje Židova. U središtu istraživanja nije

kolektiv već individua. Dotadašnji pokušaji tumačenja Nijemaca doveo je do zaključka da kod

istih postoji neposredni nagon za ubijanjem. Za Goldhagena to nije bio dovoljan razlog kako

bi dokazao svoju tezu. Autor tvrdi da ni iz kakvih istraživanja nije poznato da je itko kažnjen

isključivo radi toga što je odbio izvršiti zapovijed, tj. ubiti nekoga. Zaključak do kojeg je

autor na osnovu toga došao je da “zloćudni antisemitizam” nije nastao pojavljivanjem nacista

u Njemačkoj već je elementarni dio njemačke povijesti kulture. Dio knjige se bavi

izučavanjem povijesne geneze antisemitizma u Njemačkoj, gdje Goldhagen upućuje na to da

35

je antisemitizam glavno vezivno sredstvo u nastanku njemačke nacije. “Židov” ili “židovsko”

uvijek je predstavljalo suprotnost onome što je “njemačko”.

Goldhagen je istražio ponašanje jednog policijskog bataljona, uništenje radom u logorima i na

marševima smrti na kraju rata. Policijski bataljon 101 pruža reprezentativni presjek kroz

njemačko stanovništvo tog vremena. Ono što je pri tome važno, tvrdi Goldhagen, je da se na

policiju ne treba gledati kao na nacističku instituciju režima (Goldhagen 1996, 223), jer u

policijskom bataljonu 101 96% članova nije pripadalo SS-snagama već su bili “sasvim obični

Nijemci” (ibid., 249) koji su često bili brutalniji i okrutniji od ostalih. Sljedeći argument

Goldhagena odnosi se na logore rada, u kojima su Židovi bili na najnižem položaju i koji su

pri tome postali žrtve posebno užasnog tretiranja od strane čuvara. Za nacionalsocijaliste je

“njemački rad” predstavljao središnju točku njihove ideologije. Nasuprot tome je “židovski

parazitizam”. Nacisti nisu imali na umu izrabljivanje židovskih radnika već prvenstveno

njihovo uništenje (ibid., 376–377).

Na kraju istraživanja Goldhagen govori o marševima smrti. Najkasnije tada, tvrdi Goldhagen,

trebala je nastupiti ljudska empatija sa žrtvama. Ali ni ovdje nisu pokazali suosjećajnost. Za

čuvare Židovi nisu bili ljudi niže vrste, oni uopće nisu bili ljudi. Autor to pokušava pojasniti

na primjeru marša smrti u Helmbrechtu, kada su, kako kaže, za nekoliko tjedana u

Helmbrechtu umrle 44 židovske zatočenice, a nijedna ruska (ibid., 404).

Većina reakcija iz inozemstva na Goldhagenovu knjigu bila je pozitivna; u Americi i Velikoj

Britaniji se govorilo o “interesantnoj knjizi” ili “velikom ostvarenju”, dok su u Njemačkoj

kritike uglavnom bile negativnog karaktera. Goldhagena se odmah napalo prigovorom da

Nijemce optužuje za kolektivnu krivnju, iako je autor uvijek isticao promjenjivi karakter

Nijemaca i njihovu promjenu nakon 1945. godine. Pri tome se stalno naglašavalo autorovo

američko-židovsko porijeklo, pa su ga često nazivali i “osvetoljubivim Židovom”.

***

Hamburški institut za socijalno istraživanje prvi je put 1995. godine koncipirao izložbu pod

nazivom Vernichtungskrieg. Verbrechen der Wehrmacht 1941–1944 (Rat do uništenja.

Zločini Wehrmachta 1941.-1944.). Cilj izložbe bio je prikazati da nisu samo SS-snage bile

uključene u zločine nacionalsocijalističke prošlosti već i da je njemački Wehrmacht

odgovoran za zločine počinjene u ratu na Istoku za vrijeme Drugog svjetskog rata. Izložba je,

36

također, tematizirala usku vezu između prakse vođenja rata Wehrmachta i milijunstrukog

uništenja Židova, civila i ratnih zarobljenika slavenskog porijekla, prije svega na teritoriji

bivšeg Sovjetskog saveza; također je dokumentirala ponašanje njemačkih trupa u Srbiji i

bivšem Sovjetskom savezu, prikazavši zločine Šeste armije na dugom putu do Staljingrada.

Fotografije i dokumenti odnosili su se na aktivno sudjelovanje većeg dijela Wehrmachta u

holokaustu, pljačkanju okupiranih područja, masovnim ubojstvima civilnog stanovništva te

uništenju preko tri milijuna sovjetskih zarobljenika. Na jesen 1999. godine znanstveni kritičari

su uputili na gravirajuće greške (sumnja u neautentičnost, neistinitost i krivotvorenje

dokumentacije). 4. studenog 1999. godine izložba je zatvorena za javnost, a među

povjesničarima je sastavljeno povjerenstvo koje je godinu dana poslije prezentiralo svoje nove

rezultate.

Debata vođena oko izložbe Wehrmachta odvijala se faktički u isto vrijeme kao i diskusije oko

Goldhagenove knjige. U oba se slučaja radi o krivnji “normalnih muškaraca i žena”, tj. o

sudjelovanju “običnih” Nijemaca u masovnom ubojstvu Židova. Međutim, izložba i

organizatori izložbe nikada nisu spominjali tezu o kolektivnoj krivnji te su odbacili tvrdnju o

paušalnoj optužbi svih vojnika.

Nova izložba pod nazivom Verbrechen der Wehrmacht. Dimensionen des

Vernichtungskrieges 1941–1944 (Zločini Wehrmachta. Dimenzije rata do potpunog uništenja

1941.-1944.) sadržajno je bila posve drukčije koncipirana i strukturirana prezentacija. I dalje

se držala teze da je Wehrmacht kao institucija za vrijeme Drugog svjetskog rata sudjelovao u

planiranju i izvođenju rata. Dok je prva izložba prikazala tri ratišta, nova je koncentrirana na

rat na Istoku. Pri tome se prikazalo šest dimenzija rata u kojem je učestvovao i Wehrmacht,

kao što je genocid nad sovjetskim Židovima, sovjetskim ratnim zarobljenicima i rat protiv

sovjetskog civilnog stanovništva. Pored toga, posjetitelji su imali uvid u regrutaciju i

deportaciju nekoliko milijuna osuđenika na prisilan rad. Nova izložba je na osnovu

egzemplarnih događaja prikazala sudjelovanje Wehrmachta u ratnim zločinima. Posjetiteljima

se ponudilo osam osobnih priča u kojima su se prikazale različite reakcije vojnika, od

izvršenja zapovijedi do njena odbijanja. Ispostavilo se da odbijanje izvršenja zapovijedi nije

vuklo za sobom posebnu vrstu kazne (što je i Goldhagen naglasio). Nije bio poznat nijedan

slučaj da je vojniku prijetila smrt ukoliko nije izvršio zapovijed. Novi aspekt izložbe ticao se

odnosa Wehrmachta u Saveznoj republici i Njemačkoj demokratskoj republici nakon 1945.

godine. Tematizirani su procesi u Nürnbergu i kazneno gonjenje u Saveznoj republici te

37

Njemačkoj demokratskoj republici, kao i integracija bivših oficira Wehrmachta u institucije

na Istoku i Zapadu.

38

2. Psihoanalitički pristupi

Konačna definicija krivnje može se svesti na sljedeće:

Krivnja kao emocija nije ni pozitivna ni negativna. Krivnja je emocija koja je

posljedica neuspješnog življenja ili slijeđenja neke norme ili ideala. Za samo

postojanje krivnje nužno je pretpostaviti postojanje nekoga višega autoriteta. U

slučaju vjernikove krivnje, to bi bio neuspjeh življenja prema Božjim normama, dok u

sekularnom okružju taj autoritet bi mogao predstavljati razum, zakone prirode ili ljudi

u obliku nekakvih prava kao npr. ljudskih prava, građanskih i sl. (Pilja 2009, 365)

No, kada govorimo o osjećaju krivnje, moramo naglasiti i kontekst na koji se odnosi osjećaj

krivnje. Kada netko kaže da se osjeća krivim, takva izjava ima drukčiju težinu ako je izrečena

pred sucem, nego ako je ta ista osoba koristi u razgovoru s “običnim” ljudima, poput članova

obitelji ili slično. Postoje razni oblici osjećaja krivnje koji su vezani za političku, pravosudnu,

religijsku, moralnu ili društvenu odgovornost. Objektivna krivnja se odnosi na stanje pred

zakonom, dok je subjektivna krivnja emocija koju osjećamo (ibid., 366).

Moderno psihoanalitičko istraživanje traume je usko povezano sa temom krivnje, jer žrtva

raznih oblika nasilja uvijek pokazuje simptome osjećaja krivnje. Hirsch razlikuje četiri oblika

osjećaja krivnje (Hirsch 2009, 15):

1. Osnovni osjećaj krivnje – osjećaj krivnje radi postojanja djeteta ili radi njegova spola.

2. Osjećaj krivnje radi vitalnosti – odnosi se na trud ili uspjeh iz kojeg nastaje osjećaj krivnje,

iz razloga što obitelj ne uvažava taj trud/uspjeh/napor.

3. Osjećaj krivnje radi odvajanja – djeca se osjećaju krivom, jer odvajanje od roditelja za njih

predstavlja njihovo ugrožavanje.

4. Traumatični osjećaj krivnje – teška iskustva nasilja i gubitka uzrokuju strano tijelo u

vlastitom Ja, introjekciju koja stvara osjećaj krivnje.

Postoji nekoliko različitih oblika traume za koje Hirsch kaže da ih je teško prevladati. Pored

fizičkog, psihičkog i seksualnog nasilja, gubici članova obitelji i domovine mogu

prouzrokovati introjekciju. Neprevladana krivnja je nešto što prati individuu. Počinitelj ne

nalazi mira i na taj način uništava svoj život. Takva krivnja koja je prouzrokovala nastanak

introjekcije stvara novu dimenziju djelovanja neprevladane traume: fenomen

transgeneracijskog prenošenja traume na buduće generacije, čak do trećeg ili četvrtog koljena

(ibid., 107–108).

39

Hirsch naglašava paradoks vezan za traumatični osjećaj krivnje. Naime, nevine žrtve, kao što

su npr. djeca ili politički ili vjerski zarobljenici, pate od teških osjećaja krivnje, dok počinitelj

ne prihvaća krivnju niti ima osjećaj krivnje. To se veže za činjenicu da je žrtvi u biti počinitelj

potreban radi preživljavanja, kao što je na primjer djetetu potreban roditelj. Žrtva preuzima

krivnju na sebe – to je njegov osjećaj krivnje – kako bi počinitelja sačuvao kao objekt ljubavi

(ibid., 259).

Transgeneracijsko prenošenje

Jer ja, Jahve tvoj, Bog tvoj, Bog

sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca -

onih koji me mrze – na djeci

do trećeg i četvrtog koljena.

2.Mojsije 20, 5

Transgeneracijsko prenošenje predstavlja fenomen koji djeluje tako što jedna generacija svoja

razmišljanja, načine ponašanja i materijalne vrijednosti prenosi na sljedeće. Ovaj fenomen je

od velikog značaja bio i u književnoj tradiciji, npr. u starih antičkih tragedija, u kojima su se

sa generacije na generaciju prenosila obiteljska prokletstva ili sudbine. U novijoj književnosti

u središtu pozornosti više nije sudbina ili mit već drugi oblici prenošenja (npr. sjećanje).

Pojam transgeneracijskog prenošenja potiče iz psihoanalize; pojam koji je u šezdesetim i

sedamdesetim godinama nastao prilikom rada s djecom preživjelih u holokaustu; on označava

onaj fenomen koji se očituje prenošenjem nečega traumatičnoga, što je generacija roditelja

doživjela ili prouzrokovala, a što je putem neverbalnih kanala prodrlo u svijest djece, jer

roditelji nisu uspjeli prebroditi tu traumu. Kolektivne katastrofe poput genocida, rata, etničkog

nasilja ili protjerivanja izazivaju posljedice ne samo za žrtve nego i za počinitelje. Time

nastaju identifikacijski problemi i generacijski konflikti. Holokaust je za preživjele žrtve

predstavljao tešku traumu s kojom su oni morali živjeti. Pripadnici njemačke vojske ili civilne

žrtve rata, poput protjeranih Nijemaca iz istočnih krajeva, također su doživjeli traumu. Na taj

način je kolektivna trauma, koja je povezana sa krivnjom i odgovornošću, razvila ogromnu

prisutnost u Njemačkoj. Traumatični doživljaji, krivnja, sram i ostavština

nacionalsocijalističke ideologije stvorili su kompleksni splet, koji nije imao posljedice samo

za prvu generaciju, generaciju počinitelja, nego je, prije svega, zahvatio i narednu (Werner

Bohleber 2008, 107).

Tako su potomci postali kontejner za neprevladanu patnju i traume, za odbijenu

krivnju i odgovornost njihovih roditelja kao i za dijelove nacionalsocijalističke

ideologije od kojih se nije odustalo. Pripadnici druge generacije [...], bivali su čak u

40

njihovom djetinjstvu involvirani u katastrofalni događaj i doživjeli su s te strane

tjelesnu i duševnu štetu kao i traume (ibid., 107).

Posljedice trauma za drugu i naredne generacije posebno su proučavane kod potomaka

preživjelih osoba. Psihoanalitičari i psihijatri su se pojedinačno već od pedesetih godina 20.

stoljeća počeli baviti utjecajem holokausta na preživjele. Jedan od prvih na tom području

američki je psihijatar William Niederland koji je opisao simptome ekstremne traume kod

preživjelih: strah, depresija, izolacija, psihotična stanja, psihosomatske smetnje te smetnje

osjećaja vlastite vrijednosti – sve je to označio kao Surviver Syndrom (Rachel Herweg 2004,

40).

Što je ekstremna trauma i kakav je to proces? “Ekstremna trauma je individualni i kolektivni

proces koji se odnosi na socijalni kontekst i istovremeno o njemu ovisi: To je proces koji se

odlikuje intenzitetom, dugom trajnošću i međuovisnošću socijalnih i psiholoških dimenzija.

[...] Njegov cilj je uništenje individue, njenog osjećaja društvene pripadnosti i socijalnih

aktivnosti.” (ibid.) Traume su uvijek povezane s nasiljem: psihičkim, fizičkim, emocionalnim,

duhovnim i/ili strukturalnim. Ljudi imaju običaj potisnuti razne oblike nasilja iz svijesti, jer su

često previše bolna da bi se o njima moglo i govoriti. Nasuprot želji da se nasilje potisne,

nalazi se nemogućnost poricanja. Osnovna dijalektika psihičke traume sastoji se u konfliktu

između želje da se užasni događaj potisne i želje da se naglas izgovori (Judith L. Herman u

Herweg 2004, 41).

Djeca mnogih preživjelih često su imala osjećaj da ne mogu živjeti normalno nego jedino

“funkcionirati” ili “vegetirati”. Šutnja njihovih roditelja je na njima ostavila traga. Često se

odnos roditelj – dijete mijenjao. Djeca su preuzela ulogu roditelja i brinula se o njima i

sestrama ili braći; preuzela su ulogu zaštitnika. Kroz njih je dalje tekao život njihovih roditelja

– kroz njih su roditelji bili sposobni i dalje živjeti. “Oni trebaju biti veza između roditelja i

života [...], zapravo opet nasuprot prirodnom toku, darovati im psihički život; oni trebaju

nadomjestiti izgubljene idealizirane ljubavne objekte, istovremeno uskočiti u prekinute

biografije i početi tamo živjeti gdje su oni morali prestati živjeti.” (Ilse Grubrich-Simitis u

Hirsch 2004, 61) Djeca su svojim imenima simbolizirala sve što je nekada bilo dragocjeno, a

sada izgubljeno. Često su zauzimala mjesta umrlih, nestalih, poginulih, djece, bračnih

drugova ili ostale rodbine i od njih se zahtijevalo da postignu sve što njihovi roditelji nisu.

Time su bili izloženi velikom pritisku i očekivanjima. I pored uspjeha često su imali unutarnji

osjećaj neuspjeha, osjećaj da nije dovoljno sve što rade za roditelje. To se pretvorilo u

opterećenje i patnju; na taj način su djeca preuzela simptome roditelja. Djeca preživjelih često

41

osjećaju srdžbu radi uništenja njihovih predaka, ali i sram radi načina na koji su roditelji

preživjeli. Njihova težnja, da se distanciraju od povijesti i straha te potrebe za razgovorom,

tjera ih u izolaciju. Na taj način se začarani krug šutnje roditelja prenosi na djecu. Djeca

osjećaju da moraju nositi teret roditelja i da imaju odgovornost prema njima te se teško od

njih odvajaju. Samostalno djelovanje nije autonomno već uvijek u promišljanju koje su

posljedice njihova djelovanja za roditelje. Druga generacija teško stvara vlastiti identitet.

Uzrok tome je nedostatak iskonskog povjerenja i unutarnje autonomije (Herweg 2004, 44–

45).

Do sada je bilo riječi o traumatičnom nasilju i gubitku koji su ljudi doživjeli na vlastitoj koži:

o posljedicama potisnute i prešućene traume jedne generacije. Međutim, projekcije i

mehanizmi transgeneracijskog prenošenja su vidljivi i kod djece počinitelja i suučesnika, kod

Nijemaca rođenih nakon Drugog svjetskog rata. Kao i djeca preživjelih i oni su bili izloženi

reakcijama šutnje, poricanja i potiskivanja, na primjer potiskivanje realnosti tko su žrtve, a tko

počinitelji ili potiskivanje doživljaja kao što su silovanja žena za vrijeme rata. I u ovim

slučajevima odvijala su se nesvjesna identificiranja; roditelji su koristili djecu kako bi im ona

omogućila da ponovo stvore vlastiti identitet i samopoštovanje. Anita Eckstaedt to naziva

“parazitskim iskorištavanjem naredne generacije”.

Zanimanje psihoanalize za nacionalsocijalizam započeo je osamdesetih godina. Razlog tome

je bio sve veći broj djece počinitelja među pacijentima, kao i sve veći interes psihoanalize za

ljude traumatizirane političkim događajima, terorom i istrebljenjem, što je ujedno

predstavljalo problem samo po sebi, jer je prvo trebalo početi otvoreno govoriti o traumi djece

počinitelja (Micha Ostermann 2004, 23). Tilmann Moser napominje da se dugo vremena ništa

nije znalo o sudbinama djece počinitelja unutar obitelji. Razlog tome je što je suosjećanje sa

sudbinom djece počinitelja i njihovih sljedbenika predstavljalo neku vrstu „grijeha“, jer

previše razumijevanja vodilo je navodno do rasterećenja generacije počinitelja. Pored toga

usporedba duševnih posljedica rata i holokausta kod djece počinitelja i žrtava neminovno je

značila relativiziranje krivnje Nijemaca (Moser 2001, 119).

Psihoanaliza je počela razlikovati između pamćenja žrtava i pamćenja počinitelja i pri tome se

udaljila od starije pretpostavke da se potisnuti zločini počinitelja prenose na njihovu djecu, ali

ne i na njihove unuke (Peter Sichrovsky 1987; Tilmann Moser 2001). Sigrid Weigel također

se slaže s činjenicom da se trauma prenosi na sljedeću generaciju ne samo kod žrtava već i

kod počinitelja (Weigel 1999, 262). Adorno je već 1966. godine upotrijebio izraz “neprekidna

42

reprodukcija krivnje” (unablässige Reproduktion der Schuld) koji će se pojaviti u psihoanalizi

osamdesetih godina pri radu s preživjelima i njihovom djecom, kao i s djecom počinitelja.

Freud je u svojoj studiji o Mojsiju i nastanku monoteističke religije također govorio o stalnom

“vraćanju potisnutog” (Wiederkehr des Verdrängten). On je postavio pojam “arhaičnog

nasljedstva” (archaische Erbschaft) kako bi objasnio sjećanja kod kasnijih generacija koja se

tiču onoga što su njihovi roditelji doživjeli. Freud tvrdi da se određene reakcije ljudi, koje na

prvi pogled izgledaju nerazumne, mogu samo objasniti ukoliko ih stavimo u odnos sa

doživljajima prethodnih generacija (ibid., 271).

Za predstavnike druge i treće generacije to znači da se krivnja roditelja prenosi na njih i tako

se pojam krivnje približava pojmu istočnog grijeha, jer su roditelji odbili tugovati i priznati

krivnju (ibid., 270). Weigel također napominje da se u okviru njemačkog projekta naknade

(Wiedergutmachung) nalazi pokušaj simboličke zamjene, točnije, pretvaranja krivnje u dug

koji ostaje poratnim generacijama i upravo je to ono o čemu je Adorno govorio kada je

spomenuo neprekidnu reprodukciju krivnje. Za predstavnike poratne generacije naknada je

neka vrsta krivnje u obliku kamate koju moraju platiti. S obzirom da je nemoguće pretvoriti

krivnju u dug, na toj generaciji ostaje neriješeno nasljedstvo (Weigel 1996, 165–187). U

psihoterapijama je ustanovljeno da pacijenti roditelja počinitelja pate od teških, dijelom

svjesnih, dijelom nesvjesnih osjećaja krivnje i srama. Ti osjećaji krivnje temelje se na

(nesvjesnom) procesu identifikacije pacijenata sa svojim roditeljima i njihovim realnim i

izmišljenim zločinima (Kristina Kühnbaum-Schmidt 2010, 9). Freud je 1923. godine govorio

o ovom fenomenu i za to upotrijebio izraz “posuđeni osjećaj krivnje” (entlehntes

Schuldgefühl).9 Osoba nesvjesno doživljava osjećaj krivnje koji je, kao takav, za pacijenta

nevidljiv. Dakle, taj se osjećaj ne bazira na počinjenim djelima već na identifikaciji s drugim

ljudima ili njihovim djelima. Ono što je ovdje posebno zanimljivo jest da se kod posuđenog

osjećaja krivnje ne radi samo o osjećaju krivnje, nego o realnoj krivnji koju dotična osoba ne

vidi ili ne želi vidjeti. Riječ je o krivnji roditelja koju oni ne žele prihvatiti, a koja potom

stvara osjećaj krivnje kod djece; ovo se događa čak i u slučaju kada su činjenice iz prošlosti

roditelja poznate, ali krivnja nije prihvaćena, nego odbačena (ibid., 9). Moser pravi razliku

između šutnje počinitelja i njihovih pristalica prve generacije i njihove djece kada kaže da su

prvi šutjeli zbog straha od vanjskih napada, predbacivanja i mogućih kazni, a njihova djeca

zbog srama i naslijeđene krivnje (Moser 2001, 95).

9 Vidi detaljnije u Freud, Sigmund: Das Ich und das Es: Die Abhängigkeiten des Ichs, 1923., npr.

http://www.textlog.de/freud-psychoanalyse-abhaengigkeiten-psychologie.html.

43

Hirsch o krivnji roditelja koja prerasta u osjećaj krivnje kod njihove djece kaže sljedeće:

Krivnja koju roditelji nisu priznali stvara kod djeteta osjećaj krivnje. Djeca počinitelja prije

osjećaju krivnju i sramotu nego njihovi roditelji koji pripadaju generaciji počinitelja, jer je u

njima usađeno ono što nije izrečeno. Djeca poratne generacije srame se što su Nijemci, sa

Židovima ne mogu otvoreno razgovarati, slobodno postupati, osjećaju se odgovornim za nešto

što se odigralo prije njihova rođenja i to sve zato što se njihovi roditelji nisu suočili s

odgovornošću i krivnjom (Hirsch 2007, 307). Posuđeni se osjećaj krivnje kod poratne

generacije odvija i na drugoj razini, kroz identifikaciju s njemačkom nacijom. Kao što su

istraživanja pokazala, osjećaj krivnje se javlja i kod onih ljudi koji nemaju direktnih predaka

među nacionalsocijalistima. Ovdje se posuđeni osjećaj krivnje ne bazira na procesu

identifikacije s roditeljima ili bakama i djedovima, već on nastaje kao reakcija na proces

identifikacije s njemačkom nacijom (Kühnbaum-Schmidt 2010, 10).

Kada se govori o posljedicama kolektivne traume povezane s procesom transgeneracijskog

prenošenja, na mjestu je da postavimo sljedeće pitanje: Može li se koncept transgeneracijskog

prenošenja uopće primijeniti na drugima, dakle, osim na žrtvama nacionalsocijalističkog

terora, na počiniteljima ili sudionicima. Jedan od prvih koji se sustavno pozabavio ovim

pitanjem je poznati izraelski psiholog Dan Bar-On koji je još osamdesetih godina vodio

razgovore s djecom počinitelja. Pitanje koje on postavlja u pogledu na neposredno poratno

vrijeme je sljedeće:

Što na strani počinitelja znači normalnost? [...] U poratnom društvu ljudi su mogli

funkcionirati, mogli su se brinuti za vlastitu tjelesnu egzistenciju, a da se ne moraju

stalno brinuti o prošlosti. To, međutim, znači da su manje posredni psihički procesi –

oplakivanje mrtvih, borba s bespomoćnošću i agresivnošću, nova verzija vlastite

moralnosti, ponovno uspostavljanje povjerenja u sebe i druge – morali biti pomjereni

za bolja vremena. Bolja vremena to znači [...] da su ti procesi borbe prebačeni na

naredne generacije. (Bar-On u Kühner 2002, 48)

Bar-On, dakle, tvrdi da se prenosi sve ono što je prvoj generaciji nedostajalo, a to je

priznavanje krivnje i osjećaj srama. Česta pojava je bila da su djeca i unuci sasvim slučajno,

izvan obiteljskog konteksta, doznali za realnost holokausta. Ovdje je dolazilo do konflikta

između priče koju je obitelj prenijela djeci i unucima i priče koja se toj djeci nametala s vana.

Poratna generacija, koja je u svojoj obitelji postavljala pitanja o prošlosti starijih članova,

često je bila izložena fragmentarnim opravdanjima, ljutitim odgovorima ili osjećajem da

svojim pitanjima provociraju roditelje. Često su se agresivno ponašali, odbijali govoriti bilo

što na tu temu, ljutili se radi dječjeg nepovjerenja i na njih prenosili krivnju. O kakvoj

problematici se ovdje radi, najbolje će prikazati sljedeći primjer iz stvarnoga života:

44

Ulrike Sonntag, kćerka potencijalnog nacista, jednom je prilikom ispričala situaciju koju je

kao četrnaestogodišnjakinja doživjela sa svojim ocem: 1959. godine djevojčica je u školi

obrađivala temu “Genocid nad Židovima”. Nakon nastave sasvim zbunjena je otišla kući;

htjela je znati kako su se njezini roditelji tada ponašali. Započela je razgovor s roditeljima,

prvenstveno s ocem. Željela je doznati više o prošlosti oca; znala je jedino da je između 1946.

i 1947. godine bio uhićen i optužen za zločin protiv čovječnosti. Ulrike je razgovarala s ocem

i upitala ga što je znao o istrebljenju Židova. Otac je u tom trenutku postao agresivan,

potvrdila je Ulrike, rekavši joj da oni o tome ništa nisu znali i da ga djevojčica krivo optužuje.

Nakon toga je izgovorio sljedeću rečenicu: “I ti bi to uradila.“ Ovakvo predbacivanje je na

Ulrike ostavilo znatne posljedice. I dan danas se pita da li bi u određenim društvenim

okolnostima i sama bila podložna nacionalsocijalističkim vrijednostima. Ipak je imala osjećaj

da mora zaštititi oca, tako što ga neće više ispitivati na tu temu. Umjesto toga je sebe počela

ispitivati o mogućim zločinima koje bi ona eventualno bila u stanju počiniti. Od toga dana

Ulrike pati od depresije i poremećaja sna (Gabriele Rosenthal 2006, 39). Psihoanaliza ovaj

dijalog između generacija tumači ovako: Intaktan roditeljski ideal može poslužiti kao

preduvjet za uspješno formiranje jedne idealne ličnosti djeteta. Mnogi današnji mladi, koji su

za uzor imali roditelje čiji se ideal temeljio na regresiji, pokornosti i poricanju, moraju

računati na kasne posljedice u smislu nekih dugotrajnih oštećenja. To se odnosi prije svega na

onu djecu čiji su roditelji i dalje otvoreno ili tajno podržavali nacionalsocijalističke ideale, što

je kod djece izazvalo podložnost osjećajima krivnje i srama (Kühner 2002, 48–49).

***

Na kraju se još može postaviti pitanje: Da li je krivnja i dalje “živa”? Najprije, krivnja nije

nešto što “živi”, ne posjeduje vlastiti život, kao ni sudbina ili povijest. Ne živi krivnja dalje

već ljudi, oni kojima je pričinjena ogromna šteta i oni koji su počinili ogromnu štetu. Svi oni

žive sa svojim iskustvima, sjećanjima, šutnjom, tugom, krivnjom koju osjećaju ili ne osjećaju.

I njihova djeca i unuci žive dalje. Diskusija o krivnji nakon 1945. godine pokazala je da je

važno, s jedne strane, u okviru slijeda generacija biti dio društva koje će priznati krivnju

prouzročenu od prethodne generacije i preuzeti sve posljedice tog čina. S druge strane je

važno da čovjek kao individua, također u okviru slijeda generacija, povuče granice između

generacija u obitelji, a ne da kao osoba na sebe preuzme krivnju koja pripada drugoj osobi.

Oba puta zahtijevaju povijesnu točnost, znanje, pitanja i odgovore, otvorenost i znatiželju

(Kühnbaum-Schmidt 2010, 10). U ovom kontekstu možda nije loše spomenuti bivšeg

45

njemačkog predsjednika Richarda von Weizsäckera koji je 8. svibnja 1985. godine održao

možda i najvažniji govor u povijesti poratne Njemačke povodom 40. godišnjice završetka rata

i nacionalsocijalističke vladavine u kojem ističe važnost sjećanja: “8. svibanj za nas je, prije

svega, dan sjećanja na sve što su ljudi morali pretrpjeti. To je istovremeno dan razmišljanja o

toku naše prošlosti. Što ga iskrenije slijedimo, to smo slobodniji da odgovaramo za njegove

posljedice. [...] tajna oslobođenja je sjećanje.”10

Weizsäcker posebno ističe da je sjećanje od

velike važnosti kako se povijest ne bi ponovila. Nijemci su dužni sjećati se žrtava i njihovih

potomaka – prihvatiti to sjećanje i preuzeti odgovornost. Svaka je generacija dužna sjećati se i

to sjećanje prenositi na narednu generaciju, kako djeca i njihovi unuci ne bi putem

transgeneracijskog prenošenja sve ono osjećali i doživljavali što su njihovi roditelji učinili i

prešutjeli. Prihvatiti i priznati krivnju, a ne šutjeti – ostavština je ovoj i svim budućim

generacijama.

10

Preuzeto sa

http://www.hdg.de/lemo/html/dokumente/NeueHerausforderungen_redeVollstaendigRichardVonWeizsaecker8

Mai1985/index.html, 23.09.2011.

46

3. Pojam generacije

Nanovo ujedinjena Njemačka pokazala se jako pogodnom za skandale i debate vezane za

Drugi svjetski rat i nacionalsocijalizam. Sve se vrtjelo oko prikladnog ophođenja s

njemačkom prošlošću – prije svega doba nacionalsocijalizma, Drugog svjetskog rata i

holokausta. Već su ranije navedeni najslavniji primjeri koji skupa pripadaju uglavnom “prvoj

generaciji”, tj. generaciji autora koji su rođeni prije Drugog svjetskog rata.

Dva su događaja utjecala na književne tekstove devedesetih godina: s jedne strane su to

promijenjeni društveni odnosi nakon ujedinjenja Njemačke, s druge je to pak smjena

generacija, tj. očevidce rata zamijenile su generacije koje ne posjeduju vlastita sjećanja o

nacionalsocijalizmu, ratu i holokaustu (Friederike Eigler 2005, 32). Upravo je ova smjena

generacija uvjetovala potražnju za novim oblicima sjećanja. Čini se da je sve veća distanca od

ovoga perioda njemačke prošlosti uvjetovala i nastanak novih mogućnosti književnog

približavanja istoj. To se prije svega odnosi na autore druge i treće generacije. Jednu od

podjela generacija načinio je Heinz Bude koji je jasno definirao tko su pripadnici prve, druge i

treće generacije. Bude smatra da su dvadesetih godina 20. stoljeća rođeni pripadnici prve

generacije, u četrdesetim godinama pripadnici druge generacije i rođeni oko 1970. godine su

pripadnici treće generacije, pri čemu je Drugi svjetski rat polazna točka (Bude u Eigler 2005,

32). I Bodo Morshäuser u svom eseju Hauptsache Deutsch govori o postojanju triju

generacija koje su osuđene na to da o njemačkoj prošlosti uvijek iznova govore,

najvjerojatnije sve dok ne postane normalno govoriti o njoj (Morshäuser u Kohlstruck 1997,

75). Morshäuser smatra da su pripadnici prve generacije sudionici nacionalsocijalizma koji

šute; oni koji ne vjeruju u norme i principe kapitalizma pripadnici druge, dok su pripadnici

treće generacije oni koji traže odgovore (ibid., 75).

Diner smatra da osjećaj krivnje obuhvaća sve generacije: bez obzira radi li se o osobama koje

se direktno vežu za zločine ili o osobama koje se ubrajaju u krug sudionika ili o onima koji

nisu svjesni nikakve krivnje – svi koji pripadaju kolektivu pamćenja Nijemaca osjećaju

neobjašnjiv osjećaj krivnje. I upravo to djelovanje osjećaja krivnje dovodi do potresenosti

generacija što možemo vidjeti u svakom javnom diskursu o nacionalsocijalizmu i zločinima.

To je sljedeći fenomen: osjećaj krivnje bez individualnog sudjelovanja u zločinima. Diner

također naglašava da za djelovanje kolektivnog osjećaja krivnje nije bitno koliko Nijemaca je

neposredno ili posredno sudjelovalo u zločinima. Zato što je masa žrtava ubijena isključivo

radi svog porijekla, dakle, radi kolektivne pripadnosti, a ne iz nekog drugog razloga, krivnja

47

se odnosi isto tako na kolektiv koji je počinio zločine, za koje se ne može sve ljude kazniti i

zbog toga krivnja pada na sve koji su na različite načine umiješani ili neumiješani. Tako od

kolektivnog zločina nastaje osjećaj krivnje koji obuhvaća sve generacije (Diner 1999, 65-66).

U ovom radu je od presudnog značaja podjela generacija kakvu pronalazimo kod Michaela

Kohlstrucka. On polazi od toga da je razračunavanje s prošlošću u biti suočavanje s pitanjem

krivnje. Dakle, kriterij za određivanje generacija je njihov odnos prema pitanju krivnje.

Pripadnici prve generacije su svi oni kod kojih se pitanje krivnje ujedno poklapa s

mogućnošću individualne krivnje. To su, s jedne strane, svi oni koji su izloženi optužbama

kolektivne krivnje, s druge strane, samo oni su za vrijeme nacionalsocijalizma mogli

zgriješiti. Samo oni mogu biti krivi u političkom, moralnom ili pravosudnom smislu.

Pripadnici druge i treće generacije su djeca i unuci ove generacije. Oni kao individue ne mogu

biti optuženi za zločine nacionalsocijalizma, ali i njih se kao i svih Nijemaca tiče pitanje

krivnje (Kohlstruck 1997, 76). Prvoj generaciji pripadaju svi oni koji su 1933. godine bili

punoljetni ili su to postali najkasnije do 1945. godine, ali ujedno i oni koji su pripadali tzv.

“generaciji dragovoljaca pomoćnika u protuzračnom topništvu” u to vrijeme.11

Ovdje nije

punoljetnost toliko bitna koliko mogućnost aktivnog sudjelovanja u borbi. Tako da prvoj

generaciji pripadaju svi koji su rođeni prije 1930. godine, drugoj svi Nijemci rođeni 1930. i

nešto kasnije, ukoliko su djeca pripadnika prve generacije, a djeca druge generacije su

pripadnici treće generacije (ibid., 77).

Na kraju još treba napomenuti da ova podjela generacija nije identična konceptu političkih ili

povijesnih generacija niti konceptu kohorta prema sociologu Karlu Mannheimu iz 1928.

godine.12

Prvi koncept, ukoliko se oslanja na Mannheima, govori o tome kako jedna

generacija nastaje na osnovu određenog objektivnog plasiranja u povijesti. Prema ovom

generacijskom pojmu, određena generacija sastavni je dio osobnog, subjektivnog i

objektivnog odnosa prema događajima i procesima opće povijesti. Generacije su u ovom

smislu pojave povijesne stvarnosti (ibid., 78). Spram toga se nalazi pojam kohorte koji je

mnogo manje određen u odnosu prema povijesti. Kohorte su skupine osoba koje su u

određenom vremenskom periodu doživjele isti “signifikantni životni događaj”. To može biti

11

Prema Budeu su to godišta između 1926. i 1929. godine, detaljnije u Heinz Bude: Deutsche Karrieren.

Frankfurt am Main: Suhrkamp, 1987 ili Heinz Bude: “Die Erinnerung der Generationen” u

Vergangenheitsbewältigung am Ende des zwanzigesten Jahrhunderts. Ur. Helmut König, Michael Kohlstruck i

Andreas Wöll. Opladen: Westdt. Verl., 1998, 69–86. 12

Detaljnije u Karl Mannheim, Das Problem der Generationen. U „Kölner Vierteljahreszeitschrift für Soziologie

7, 1928.

48

rođenje, upis u školu ili sklapanje braka. Od presudnog značaja za ovaj generacijski princip je

direktni odnos između povijesnog trenutka i pripadnika određenih godišta (Majce u

Endruweit/Trommsdorff u Kohlstruck 1997, 78). Glavna razlika naspram povijesnog

generacijskog pojma je u tome što Mannheim ima u vidu odnos između “kolektivnog

dešavanja” ili povijesnih događaja i određene starosne skupine koja je dio “povijesne životne

zajednice” (Kohlstruck 1997, 78). Međutim, kada govorimo o procesu suočavanja s prošlošću,

pri tome ne mislimo na jedinstven događaj; to je politički i komunikativni proces koji traje

duže od pola stoljeća. S toga se pojam generacija ovdje definira u odnosu prema povijesti

suočavanja s prošlošću.

3.1. Prva i druga generacija

Nacionalsocijalizam je za pripadnike prve generacije dio njihove životne priče. On je dio

njihove autobiografije, jer je prva generacija doživjela rat i ratne posljedice u onoj životnoj

dobi u kojoj nije mogla biti isključivo pasivna žrtva. Stoga je poklapanje optužbe za

kolektivnu krivnju i individualne životne priče za prvu generaciju bitna, jer omogućava

ispitivanje pitanja krivnje pripadnika te generacije, na primjer prema Jaspersu. Prema raznim

ispitivanjima, razračunavanje s prošlošću je za prvu generaciju uvijek bilo negdje između

vlastitog povijesnog iskustva i želje za samopredstavljanjem, s tim da je ono potisnulo

krivnju. Želja za samopoštovanjem bila je jača od sjećanja, a ponos je pobijedio pamćenje

(Kohlstruck 1997, 80-81).

Mnogi su stranci često imali osjećaj da Nijemci nisu u stanju priznati krivnju i odgovornost.

Nitko nakon Drugog svjetskog rata nije bio nacist, nitko nije podržavao Hitlera i njegove ideje

niti je itko imao veze s ratnim zločinima. U izvještajima Amerikanaca često su se nalazile

sljedeće konstatacije: “Prema onome što su izgovorili, nijedan čovjek niti jedna žena ili dijete

ni u jednom trenutku nisu odobravali rat. Zaprepaštenih i prezirnih lica stojimo i slušamo tu

priču bez dobronamjernosti i sigurno bez poštovanja. Cijeli narod koji bježi od odgovornosti

nije oduševljavajući prizor.” (ibid., 81) I doista, mnoga su istraživanja pokazala da je prva

generacija u potpunosti potisnula brutalnost u sjećanju na rat i nacionalsocijalizam te da su

neka pozitivna iskustva, poput osjećaja sigurnosti i reda, prevladavala u sjećanju (o tome

49

govori i Giordano). Nacionalsocijalizam je bio potisnut iz životne priče. Za njih je to bila

normalna perspektiva sagledavanja situacije.13

Za pripadnike druge generacije, Nijemce rođene nakon 1930. godine, djecu potencijalnih

počinitelja, nacionalsocijalizam je dio njihova djetinjstva ili mladosti, ukoliko su rođeni prije

1945. godine. Za razliku od prve generacije drugoj nedostaje poklapanje mogućnosti

individualne krivnje i optužbe za kolektivnu krivnju. Oni nisu krivi za Hitlera niti su mogli

počiniti bilo kakve zločine (ibid., 82). Istraživanja su pokazala da nacionalsocijalizam igra

veliku ulogu kod onih predstavnika druge generacije koji se ne mogu osloniti na vlastita

sjećanja, jer su bili suviše mali ili tek rođeni. Posebno ovdje se ogleda konflikt među

generacijama; to je konflikt između roditelja i njihove djece, a tiče se pitanja krivnje. Vrhunac

je ovaj konflikt dostigao u tzv. “studentskim protestima” 1968. godine. Amos Elon, izraelski

novinar, o konfliktu između “očeva i sinova” piše sljedeće: “Netko sa strane može samo

naslutiti do kojeg intenziteta se konflikt generacija u Njemačkoj zbog krivnje očeva i

nacionalsocijalističkih zločina povećava. Svaki dan u Njemačkoj mora biti napetih obiteljskih

situacija. [...] Tko ove stvari u Zapadnoj Njemačkoj istražuje, često nailazi na šutnju.” (Elon u

Kohlstruck 1997, 83) Upravo o ovom konfliktu generacija detaljno govori i Schlinkov roman

Žena kojoj sam čitao, o čemu će nešto kasnije biti riječi.

Razračunavanje s prošlošću za pripadnike je druge generacije od presudnog značaja po

pitanju krivnje. Nacionalsocijalistička prošlost za njih je prošlost drugih osoba. Ali te osobe

nisu bilo tko nego vlastiti roditelji. Stoga je odnos između djece i roditelja često poremećen,

što je prouzrokovalo i psihičke smetnje kod djece, posebno one koja posjeduju znanje o

aktivnom sudjelovanju roditelja u nacionalsocijalističkim zločinima, što se može vidjeti u

prethodnom poglavlju. Najčešće je to osjećaj krivnje koji opterećuje tu djecu, kaže Bar-On u

svom istraživanju.14

Na kraju se može konstatirati da je razračunavanje s prošlošću za prvu i drugu generaciju

poseban slučaj, jer je za njih karakteristična jaka direktna ili indirektna emocionalna i osobna

veza s nacionalsocijalizmom. Svi diskursi o krivnji povezani su s egzistencijom i identitetom.

Za razliku od prve i druge, kod pripadnika treće generacije ta je obiteljska ili biografska veza

13

Detaljnije u Dan Bar-On/Friedhelm Beiner/Manfred Brusten: Der Holocaust – familiale und gesellschaftliche

Folgen – Aufarbeitung in Wissenschaft und Erziehung? Ergebnisse eines Internationalen Forschungs-

Kolloquiums an der Bergischen Universität – Gesamthochschule Wuppertal 1988. Gabriele Rosenthal/Christiane

Grote: „Als der Krieg kam, hatte ich mit Hitler nichts mehr zu tun“. Zur Gegenwärtigkeit des “Dritten Reiches”

in Biographien. Opladen 1990. 14

Detaljnije u Dan Bar-On: Die Last des Schweigens. Gespräche mit Kindern von NS-Tätern. Edition Körber

Stiftung, 2004.

50

slabija, iako i ovdje postoje obiteljske veze s djedovima i bakama, ali je taj odnos dosta manje

napet nego onaj s roditeljima (Kohlstruck 1997, 85).

3.2. Treća generacija

Pripadnici treće generacije, objektivno gledano, nemaju problem osobne ili potencijalne

krivnje roditelja. Grass za ovu generaciju kaže da uživa u “milosti kasnog rođenja”. Dok je za

prvu generaciju nacionalsocijalizam, kako njegov početak tako i njegov kraj, drastično

životno iskustvo, za pripadnike druge generacije je iskustvo rata i zaokupljenost

nacionalsocijalizmom stvorilo društvenu povezanost. Upravo se ova generacija konstituirala

kroz intenzivno-kritičko postupanje s nacionalsocijalizmom. Kod pripadnika treće generacije

to je sasvim drukčije. Njih se može opisati, a da nacionalsocijalizam nema samobitnu važnost

za njihov život; za njega ih veže isključivo prethodna generacija (Kohlstruck 1997, 91). Ova

generacija o nacionalsocijalizmu govori kao o povijesnom događaju. Nema više preklapanja

životnih priča i povijesti. Nacionalsocijalizam može imati samo subjektivni značaj za treću

generaciju. To sve ovisi o pojedincu i njegovu načinu razmišljanja, doživljavanja ili

djelovanja u vezi s nacionalsocijalizmom. Od presudnog značaja u svemu tome je osjećaj

pripadnosti jednoj naciji. Ukoliko je taj osjećaj posebno izražen, moguće je, ali ne i nužno, da

sami sebi postave pitanje krivnje.

51

4. Od individualnih do kolektivnih konstrukcija prošlosti

Najmanje što danas još možemo uraditi je da održavamo sjećanje na uništenje Židova:

s jedne strane sjećanje na žrtve, a s druge strane sjećanje na događaje zbog kojih je

svjetska prošlost postala drukčija. Od svih onih koji su danas još živi, samo nekoliko

posjeduje sukrivnju za tadašnje zločine; nema kolektivne krivnje. Ali ukoliko ne

održavamo to sjećanje, onda tu za nas počinje krivnja. To bi bila krivnja jednog

naroda koji bi vlastite zločine u potpunosti ostavio prošlosti. Tom neumanjenom

sjećanju pripada svjesnost o čemu se radi: i to upravo o održavanju i prihvaćanju

istine naše prošlosti. (Christian Meier 1990, 97)

Meier u ovom kratkom isječku govori o važnosti sjećanja za Nijemce. Naročito danas se ističe

važnost ovog, uistinu, fenomena 20. stoljeća. Umjetnost pamćenja nastala je još u Grčkoj, 500

godina prije Krista. Harald Weinrich je u svojoj knjizi o umjetnosti i kritici zaborava (Lethe.

Kunst und Kritik des Vergessens, 1997.) detaljno opisao mit o nastanku ars memoriae.

Sve se desilo prilikom velike svečanosti koju je boksač po imenu Skopas priredio povodom

svoje pobjede. Kako bi na samo njemu dostojan način proslavio pobjedu, zamolio je pjesnika

Simonidesa (ca.557 – ca.467. godine pr. Krista) da, u sjećanje na ovaj sportski događaj,

sastavi hvalospjev i recitira ga pred publikom na svečanosti. Što je točno pjesnik sastavio o

boksaču i kako je na kraju glasila pjesma, ne znamo. Poznata je, između ostalog, anegdota

koju prenose Cicero i Quintilian u svojim retoričkim spisima. Prema svim izvorima, desilo se

sljedeće: Skopasu se nije svidjela pjesma koju je Simonides napisao u njegovu slavu, jer je

pjesnik dvije trećine hvalospjeva “potrošio” na veličanje bogova blizanaca Kastora i Poluksa,

a samo jednu trećinu na boksača. S toga je pjesnik dobio i samo jednu trećinu novčane

naknade; ostale dvije trećine trebao je zatražiti od bogova. Nakon toga su svi gosti bili

pozvani na svečani banket, među njima i Simonides, kojeg je ubrzo posve neočekivano čuvar

pozvao pred vrata dvorane. Dvojica mladića navodno su željela hitno razgovarati s pjesnikom.

Simonides je potom napustio dvoranu, no vani nije bilo nikoga tko ga je očekivao. U tom

trenutku se u dvorani srušio krov i zatrpao sve goste uključujući i boksača. Samo je pjesnik

preživio. Cicero i Quinitilian prenose dalji nastavak priče: Nakon nesretnog slučaja rodbina je

htjela pokopati stradale. Leševi su, na žalost, bili tako unakaženi da ih se nije moglo

identificirati. Simonides je tu pritekao u pomoć, tako što je kao pjesnik posjedovao dobro

pamćenje i sjetio se gdje su sjedili pojedini gosti. To prostorno sjećanje omogućilo je da se

žrtve identificiraju i napokon pokopaju. Od toga dana pjesnik Simonides se smatra

izumiteljem ars memoriae (Weinrich 1997, 21–22).

52

4.1. Individualno pamćenje

Moć pamćenja je prema neurolozima i kognitivnim psiholozima nešto na što se čovjek ne

može uvijek sigurno osloniti. Ipak je sposobnost sjećanja, kaže Assmann, ono što čovjeka čini

čovjekom, jer bez nje ne bismo mogli stvoriti vlastito Ja niti komunicirati s drugim ljudima.

Vlastita biografska sjećanja potrebna su svakom čovjeku, jer su materijal od kojeg nastaje

iskustvo i identitet (Assmann 2006, 24). Ipak se mora priznati da je samo mali dio naših

sjećanja uvijek dostupan, većina ih se nalazi negdje u unutrašnjosti, gdje čekaju da izađu na

površinu. Naša epizodična sjećanja posjeduju, prema Assmann, sljedeće karakteristike:

a) Naša sjećanja su vezana za jednu perspektivu, tj. našu, i prema tome nezamjenjiva su i

neprenosiva. Svako ljudsko biće ima svoju životnu priču sa specifičnom pozicijom zapažanja,

zbog čega se sjećanja i pored poklapanja s drugim sjećanjima međusobno razlikuju.

b) Sjećanja ne mogu postojati izolirana od sjećanja drugih ljudi. Takva struktura ih čini

postojanim, jer se vežu za druga sjećanja.

c) Sjećanja su fragmentarna, što znači ograničena i neformirana. Ono što se nama prikazuje

kao sjećanje u stvari su nepovezani momenti koji tek u određenoj priči dobiju oblik i

strukturu.

d) Sjećanja su prolazna i labilna. Neka se mijenjaju s vremenom, jer se osobe i životni uvjeti

mijenjaju, blijede ili u potpunosti iščeznu. Pored toga se s vremenom mijenja i njihova

važnost. Nešto što je nekada bilo bitno postaje nebitno i obrnuto. Sjećanja se najbolje čuvaju u

pričama, ali i to ima svoju granicu, najkasnije sa smrću nositelja ona nestanu.

Zaključak, koji Assmann donosi, je sljedeći: Individualno pamćenje je dinamični medij

subjektivne obrade iskustava (ibid., 25). To ne znači da je pamćenje isključivo privatna stvar

koja se tiče samo nas osobno. Francuski sociolog Maurice Halbwachs (1877–1945.), koji važi

kao pionir na području istraživanja pamćenja, u dvadesetim godinama 20. stoljeća pokazao je

da individualno pamćenje uvijek ima socijalni oslonac. Prema njegovoj teoriji čovjek, koji je

u potpunosti sam, ne bi mogao stvoriti sjećanja, jer ona nastaju kroz komunikaciju s drugim

ljudima. Pamćenje koje povezuje naša sjećanja projicira se s vana u unutrašnjost čovjeka,

slično kao jezik. To komunikativno sjećanje nastaje u okviru nekog prostora, učestalih

interakcija, zajedničkih životnih formi i podijeljenih iskustava (ibid.). Vlastita sjećanja nisu

samo vezana za socijalni milje, nego i za specifični vremenski slijed koji je određen

promjenom generacija. Nakon osamdeset do sto godina nastaje prekid. To je period kada više

53

generacija ujedno postoji i kroz osobnu razmjenu stvara zajednicu iskustava, sjećanja i priča.

Tako se pripovijedanjem, prepričavanjem, slušanjem, zapitkivanjem širi radijus vlastitih

sjećanja. Djeca i unuci preuzimaju u svoja sjećanja jedan dio sjećanja starijih članova obitelji.

Nakon osamdeset do sto godina pamćenje sasvim prirodno nestaje kako bi stvorilo mjesta za

sjećanja narednih generacija, radi čega se ova vrsta pamćenja koja se oslanja na međusobnu

komunikaciju naziva kratkoročno pamćenje nekog društva (ibid., 26).

4.2. Socijalno pamćenje

Socijalno pamćenje veže se za pojam generacije kakav se, na primjer, spominje kod

Mannheima. Mannheim polazi od toga da individue u razdoblju od 12 do 25 godina stječu

iskustva koja će obilježiti njihov cijeli život i da to, što u tom periodu dožive, formira njihovu

ličnost. Svaki čovjek u okviru svoga godišta doživi ključna povijesna iskustva koja dijeli s

ostalim članovima kohorte. Bude naglašava da se komunikacija među generacijama vrti oko

granice razumijevanja koja ima veze s vremenom doživljaja. Starost razdvaja, jer se ne može

pobjeći od vremena u kojem se živi (Bude u Assmann 2006, 27). Što znači da postoji više

različitih pamćenja koja, ovisno o starosnoj dobi, stvaraju mnoštvo perspektiva, ali i

konflikata. Svaka generacija razvija vlastiti pristup prošlosti i ne dozvoljava da joj prethodna

generacija nameće svoju perspektivu viđenja. To znači da je smjena generacija odgovorna za

dinamiku u pamćenju društva, jer sa svakom smjenom koja se odvija svakih tridesetak godina,

pomjera se profil sjećanja (Assmann 2006, 27). To je od presudnog značaja u onim društvima,

u kojima promjena i obnova pamćenja igra veliku ulogu, tamo gdje treba prebroditi

traumatična sjećanja, kako je na primjer u Njemačkoj slučaj, gdje je represivna šutnja u

Zapadnoj Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata trajala do šezdesetih godina, sve dok nije

prekinuta od strane mlađe generacije, tzv. „šezdesetosmaša“ (68er Bewegung). Ova generacija

je pridonijela kritičnom tematiziranju njemačke krivnje.

Socijalno pamćenje nastaje čovjekovim rođenjem u određenoj zajednici. Onako kako učimo

pričati, tako ujedno učimo i oblik interakcije tzv. memory talk ili conversational remembering

(Harald Welzer 2001, 16), kako ga nazivaju psiholozi. Karakteristika socijalnog pamćenja je

kratkoročnost, premda se oslanja na razne medije poput knjiga, albuma slika ili zapisa u

dnevnicima. Takav oblik uzajamne komunikacije doziva, s jedne strane, prošlost u sjećanje, s

druge strane ta prošlost nastaje timskim radom. Čim mreža ove žive komunikacije pukne,

nestaje zajedničko sjećanje, tako da je vremenski horizont socijalnog pamćenja ograničen na

54

maksimalno tri do četiri generacije i ne može se produljiti (Assmann 2006, 28). Welzer

socijalno pamćenje definira ovako: Socijalno pamćenje je ukupnost socijalnih iskustava

članova jedne skupine (Welzer 2001, 15) Pri tome nudi četiri medija socijalne prakse

formiranja prošlosti: interakcija, zapisi, slike i prostori koji ne služe isključivo nastanku

tradicije, iako transportiraju povijest i stvaraju prošlost. Sva četiri medija prenose i formiraju

prošlost bez intencije.

4.3. Kolektivno pamćenje

Postojanost kolektivnog pamćenja za mnoge znanstvenike je upitna, premda se u

međuvremenu učestalo govori i piše o tome. Još davnih dvadesetih godina prošlog stoljeća

već spomenuti francuski sociolog Halbwachs uvrstio je ovaj pojam u svoja istraživanja i time

izazvao raspravu koja i danas još traje. Kao odgovor na mnoge kritike, Halbwachs upućuje na

socijalno pamćenje koje nastaje isključivo pripovijedanjem, predočavanjem i

komunikativnom razmjenom. Sjećanja su prema Halbwachsu uvijek i svugdje socijalne

prirode:

Sjećanja se ne “izvlače” iz tijela, ne pronalaze se ponovo kao neka stvar, nego imaju

raspored, imaju “okvire” u kojima prave “slike” pronalaze svoje mjesto, “slike” koje

bi inače ostale samo “utisci”, “fragmenti”: kolektivna predstavljanja su ta koja takve

“utiske” sjedinjuju u stvarna sjećanja, [...] čim ona više nisu ista – “kolektivno

pamćenje” čovjeka tjera na zaborav, čim se raspadnu nekadašnji socijalni “okviri”

njegova iskustva. (Stephan Egger 2003, 228)

Glavna razlika između socijalnog i kolektivnog pamćenja u tome je što su sjećanja u

socijalnom pamćenju kratkoročna i s vremenom nestaju. Kolektivno pamćenje je stabilnije i

može potrajati duže vrijeme. Ova razlika vezana je za medije pamćenja. Najvažniji medij

socijalnog pamćenja je razgovor, jer ovo pamćenje živi od komunikativne razmjene i u njoj.

Sve dok određena skupina ljudi sa zajedničkom bazom iskustava razmjenjuje ta iskustva iz

različitih perspektiva, toliko dugo postoji socijalno pamćenje. Članom takve skupine postaje

se rođenjem. Kada svi nositelji tog pamćenja umru, socijalno pamćenje nestane. Medij

kolektivnog pamćenja drukčije je oblikovan. U okviru kolektivnog pamćenja mentalne slike

postaju ikone, a priče mitovi, čija je glavna osobina sposobnost uvjerljivosti i moć djelovanja.

Ovi mitovi od povijesnog iskustva oblikuju bezvremenske priče koje se prenose s generacije

na generaciju. Koliko dugo se prenose s koljena na koljeno ne ovisi o smrti nositelja, već o

potrebi izmjene drugim pričama.

55

Ako je rečeno da se do socijalnog pamćenja dolazi rođenjem, kako onda postati nositeljem

kolektivnog pamćenja? Do nacionalnog identiteta dolazimo na osnovu putovnice, a kako do

nacionalnog pamćenja? Sudjelovanjem u raznim običajima i ritualima postajemo nositeljem

kolektivnog pamćenja. Pamćenje jedne nacije ne registrira da se izvan njenih granica biraju

druga povijesna polazišta te da se ista povijesna dešavanja prikazuju u sasvim drugom svjetlu.

Ono ne sliči na fragment već se oslanja na priče koje poput mitova i legendi imaju jasnu

strukturu i poruku; nije labilno niti prolazna tvorevina već se zasniva na simboličkim

znakovima koji biraju pojedinačna sjećanja i fiksiraju ih te ih tako čine pogodnim za prijenos

iz generacije u generaciju. Individualno i kolektivno pamćenje biraju različite perspektive, ne

zahtijevaju isključivo potpunost sjećanja i temelje se na odabiru. Zaborav je, s toga, sastavni

dio individualnog i kolektivnog pamćenja.15

Najznačajniji primjer kolektivnog pamćenja je nacionalno pamćenje za koje su bitne samo

one točke koje se pozitivno uklapaju u sliku jedne nacije i njenih ciljeva. Sve što se ne uklapa

u herojsku sliku, zaboravlja se. Pobjede se lakše pamte od poraza. Kao primjer Assmann

navodi Pariz i London. U Parizu podzemne stanice komemoriraju Napoleonove pobjede, a

nijedna njegove poraze, dok u Londonu postoji podzemna stanica koja nosi naziv Waterloo,

što je jasan dokaz o tome da kolektivno pamćenje ima perspektivni karakter (ibid.). No, ne

pamte se samo slavne pobjede nego i tragični porazi. Kao primjer ovdje Assmann navodi

naciju koja svoj identitet gradi gledajući sebe kao žrtvu, a svijest o tome čuva kako bi se

organizirao otpor (npr. Srbi i Izraelci). Ovakvo sjećanje ne umanjuje integritet jedne nacije

nego ga jača. Ono što, međutim, jako teško prodire u nacionalno sjećanje su momenti krivnje

i srama, jer se ne uklapaju u pozitivnu sliku. Do skora se o traumatičnim iskustvima u

povijesti uopće nije ni govorilo, jer za njih nije postojao kulturalni način svladavanja. Tek

polako nastaju novi oblici kolektivnog sjećanja, kaže Assmann, koji naginju univerzalnom

priznanju stradanja i terapeutskom prevladavanju posljedica. Od velike važnosti u ovom

pogledu je i novo zanimanje za krivnju počinitelja u sjećanju potomaka koji se ovog strašnog

doba njihove povijesti ne mogu više riješiti isključivo zaboravom (ibid.).

Prijelaz individualnog u socijalno pamćenje je lako izvesti, dok je prijelaz iz individualnog u

kolektivno dosta teže, tvrdi Assmann. Institucije, nacije, države, crkva ili tvrtke ne posjeduju

individualno pamćenje, jer ovdje ne postoji biološka podloga sjećanja, ali oni sebi sami

stvaraju pamćenje uz pomoć znakova i simbola kao što su tekstovi, slike, običaji, mjesta i

15

Preuzeto sa http://www.bpb.de/themen/6B59ZU,O,Kollektives_Ged%E4chtnis.html, 13.08.2011.

56

spomenici. S ovim pamćenjem institucije i ostala tijela ujedno stvaraju identitet. Ovakvo

pamćenje ne posjeduje više spontane momente. To je pamćenje volje i izbora.16

Sve ovo ukazuje na to da su se temeljna načela u gramatici kolektivnog pamćenja promijenila.

Princip odabira još uvijek je prisutan, ali je taj kriterij postao dosta problematičan. Čast,

trijumfalna ili povrijeđena, koja je stoljećima određivala kodove nacionalnog pamćenja, u

budućnosti više neće biti jedino mjerilo, kada je u pitanju ocjenjivanje i odabir sjećanja.

Najznačajnije novine su da se napokon progovorilo o oprostu i zaboravu, ali i o sjećanju i

osveti. Počinitelji i žrtve danas imaju zajedničko sjećanje, a ne zajednički zaborav, što ujedno

stvara uvjete za mirniju budućnost (ibid.).

4.4. Kulturalno pamćenje

Weinrich u prvom poglavlju već spomenute knjige Lethe. Kunst und Kritik des Vergessens

napominje da je osnovni princip života zaborav. Taj kontinuirani proces nije isključivo dio

društvene normalnosti, nego i uvjet života kao preživljavanja, a to važi kako za pojedinca tako

i za skupinu. Pojedinac i skupina stalno moraju zaboravljati određene stvari kako bi se

oslobodili bolnih iskustava, riješili konflikte i stvorili prostor za nešto novo. Kako

permanentno mijenjamo stare stvari za nove, tako u sklopu socijalne i kulturalne promjene

dolazi do izmjene ili nestanka naših sjećanja, iskustava i slično (Assmann 2006, 52). Assmann

dalje naglašava da to pak nije cijela istina u vezi sa zaboravom, jer ono nije samo nužna

pojava u životu, nego i kulturalna strategija. Naime, sjećanje podrazumijeva veliki napor i

posebne institucije i medije. U svim kulturama postoje sigurnosni sustavi koji se bore protiv

zaborava. Pojmovi poput tradicije, usmene/pisane predaje ili kulturnog nasljedstva

naglašavaju volju za ovjekovječenjem i prenošenjem te tradicijom kao središnjim kulturnim

projektom (ibid.).

Kako uopće nastaje kulturalno pamćenje? Kako od prethodno individualnih sjećanja nastaje

kompleksna cjelost koja se ne prenosi samo iz generacije u generaciju, iz epohu u epohu već

traje stoljećima? Kako bismo odgovorili na ovo pitanje, neophodno je početi od individualnih

sjećanja, tvrdi Assmann. Individualna sjećanja su labilna i fragilna sve dok nisu fiksirana u

određenim spremištima. Često iščeznu i za vrijeme života nositelja, a poslije njegove smrti

zauvijek su izgubljena. Naravno da ne nestane odmah sve sa smrću pojedinca. Predmeti poput

16

Preuzeto sa http://www.bpb.de/themen/6B59ZU,O,Kollektives_Ged%E4chtnis.html, 13.08.2011.

57

namještaja, pisama ili fotografija ostaju u pamćenju i tako se prenose na narednu generaciju.

Ovdje, međutim, postoji jasna razlika između materijalnih ostataka i živih sjećanja koja mogu

“preživjeti” samo putem govora. Materijalni ostaci mogu dulje preživjeti od njihovih vlasnika

i tako postati dio novog konteksta. Posljednji kontekst koji čuva ove ostatke od uništenja i

zaborava je muzej ili arhiv. Muzeji, arhivi i knjižnice kulturna su mjesta gdje jedno društvo

čuva ostatke i tragove svoje prošlosti, kao što su na primjer razni predmeti, knjige, slike,

pisma, fotografije i slično (ibid., 54).

Assmann socijalno i kulturalno pamćenje ukratko prikazuje ovako:

SOCIJALNO PAMĆENJE KULTURALNO PAMĆENJE

biološki nositelji materijalni nositelji

ograničeno (80 do 100 godina) neograničeno

unutar generacija prelazi generacijske okvire

komunikacija simboli i znakovi

conversational remembering spomenici, običaji, slike, tekstovi, obljetnice

Tabela 1, Pamćenje (izvor A. Assmann)

Dok sjećanja ljudi s njihovom smrću nestaju, za materijalne ostatke jedne kulture postoji

“druga šansa” u institucijama van njihova bivšeg konteksta. Što se skuplja, katalogizira i čuva

u muzejima, arhivima i knjižnicama na neki način produžava svoju egzistenciju. Ali

kulturalno pamćenje ne nastaje samo prikupljanjem i očuvanjem, već i odabirom poruke i

skupljanjem nasljedstva za potomstvo u nepoznatoj budućnosti.

Kada govorimo o kulturalnom pamćenju, moramo razlikovati između onoga što Assmann

naziva Speichergedächtnis i Funktionsgedächtnis jednog društva. Naime, nije sve što smo

zaboravili zauvijek izgubljeno, već nam je samo nedostupno neko vrijeme. Što je u vlastitom

pamćenju možda i zaboravljeno, može u određenim uvjetima ponovo izbiti na površinu. Ono

što mislimo da smo zaboravili, latentno je pamćenje za koje smo izgubili lozinku. Ukoliko

nam slučajno padne na pamet, sasvim se neočekivano djelić prošlosti vrati natrag u

sadašnjost. O ovakvom povratku govorimo onda kada određeni elementi smješteni u

“skladištu” nanovo izbiju na vidjelo, najčešće potaknuti nečim iz sadašnjosti (ibid., 55).

58

Jednako važi i za društvo. Ono što je zaboravljeno ne mora biti i izgubljeno, jer se može

skupljati u materijalnim tragovima i na taj način biti dostupno narednim epohama u kojima će

se ponovo otkriti i tumačiti. Assmann razliku između ove dvije vrste pamćenja prikazuje na

primjeru institucije muzeja koji u izložbama nudi izbor slika i tako ih projecira u svijest i

pamćenje posjetitelja, dok u muzejskom spremištu čuva puno veći inventar djela raznih vrsta i

iz raznih epoha. Tako muzej ispunjava dvije funkcije: s jedne strane čuva popis najbitnijih

djela, s druge strane je povijesni arhiv. To znači da je čuvanje zaliha i briga o njoj samo jedna

strana medalje kulturalnog pamćenja, druga strana je uski odabir. U “funkcionalnom

pamćenju” vlada nedostatak prostora, jer što se tamo nađe, rigoroznim postupkom odabira

dospjelo je tamo. Taj proces osigurava sigurno mjesto u kulturalnom pamćenju jednog društva

(ibid., 56). “Memorijsko pamćenje” pruža mnogo više mjesta i nije izloženo odabiru, zbog

čega su knjižnice i arhivi ovog pamćenja prepuni. Čuvanje zaliha i briga o njima preduvjet su

za kulturalno pamćenje. Ipak, tek individualnim opažanjem, poštovanjem i prisvajanjem, u

čemu sudjeluju razni mediji, kulturne i obrazovne ustanove, nastaje pravo kulturalno

pamćenje (ibid., 57). “Memorijsko pamćenje” je kulturni arhiv u kojem se čuva dio

materijalnih ostataka iz prethodnih epoha, nakon što su izgubili svoj prvobitni kontekst. Ti

ostaci se razlikuju od umjetnih tvorevina, koje se čuvaju u “funkcionalnom pamćenju”, jer su

oni posebno zaštićeni od procesa zaborava. Kulturalno pamćenje kao takvo može se i

obnoviti, jer granice između ovih vrsta pamćenja nisu hermetički zatvorene već se pomjeraju

u oba smjera. Iz “funkcionalnog pamćenja” stalno neki elementi prelaze u arhiv, jer više nisu

zanimljivi, dok se iz “memorijskog pamćenja” mogu izdvojiti nova otkrića i smjestiti u

“funkcionalno”. Dakle, strukturu kulturalnog pamćenja čine “memorijsko” i “funkcionalno”

pamćenje, svjesno i nesvjesno, sjećanje i zaborav, očigledno i skriveno (ibid.).

Kulturalno pamćenje

FUNKCIONALNO PAMĆENJE MEMORIJSKO PAMĆENJE

sigurnosni oblici ponavljanja (simboličke

metode)

sigurnosni oblici trajanja (materijalne

reprezentacije)

tradicije knjige, slike, filmovi

običaji knjižnice

59

kanoniziranje umjetnih tvorevina muzeji, arhivi

Tabela 2, Kulturalno pamćenje (izvor A. Assmann)

60

5. Tko se sjeća i kako se sjeća

Reinhart Koselleck u svom članku Formen und Traditionen des negativen Gedächtnisses

naglašava da se mora praviti razlika između primarnog iskustva osoba pogođenih

nacionalsocijalističkim zločinima i sekundarnog iskustva kasnijih generacija. Pri tome

postavlja tri načelna pitanja:

“Koga se treba sjećati?”

“Čega se treba sjećati?”

“Kako se treba sjećati?”

Na prvo pitanje, kaže Koselleck, teško je odgovoriti. U Njemačkoj se moraju sjećati i

počinitelji i žrtve koji se sjećaju neovisno jedni o drugima, iako bi trebalo postojati zajedničko

sjećanje, jer se radi o zajednički proživljenom događaju kojeg su počinitelji prouzrokovali.

No, Nijemci se moraju odlučiti, hoće li se sjećati samo jedne skupine žrtava pojedinačno, što

bi bili Židovi u ovom slučaju, ili svih žrtava zajedno. Ako se odluče za sjećanje na Židove kao

zasebne skupine, onda se moralno i politički ne smiju zaboraviti sve ostale skupine žrtava. Iz

toga proizlazi obveza sjećanja na zločine i počinitelje (Koselleck 2002, 26–28).

Najjednostavniji odgovor na drugo pitanje, prema Kosellecku, je sljedeći: morati zamisliti

nezamislivo, naučiti izgovarati neizgovorljivo i pokušati zamisliti nezamislivo (ibid., 29). Na

treće pitanje Koselleck odgovara na četiri načina. Prvi način sjećanja je moralni i precizni

način. Moralna presuda o tome što se sve dešavalo u koncentracijskim logorima, u masovnim

ubojstvima i ubojstvima na Istoku glasi: nepravda koja se mora moralno osuditi. Moralna

presuda je potrebna, ali ona ne mijenja prošlost. Moral koji je ranije trebao postojati je

nedostajao. Zbog toga je drugi način znanstveni. Znanost nastoji objasniti nedostatak morala,

ona, također, nastoji analizirati nemoralno ponašanje socijološkim, psihološkim i drugim

metodama. Aporija znanstvenog obrazloženja je u tome što ni ono ne može nadoknaditi moral

(ibid., 30). Treća mogućnost je mogućnost religijskog kulta sjećanja, ali takav od početka

isključuje sve one koji ne pripadaju istoj vjeri. Tako da je i ovaj način nedovoljan i ograničen.

Četvrti način je estetski način. Uvijek su spomen-obilježja za poginule ili ubijene bila

obilježja sa smislom, jer su narednim generacijama prenosile smisao koju je imala njihova

smrt. Nakon Prvog svjetskog rata je bilo sve više spomenika koji su zahtijevali smisao gdje ga

nije bilo. Traženje smisla u tome je prvi korak i današnji negativni oblik pamćenja. Nakon

Drugog svjetskog rata pitanje za smislom postalo je besmisleno (ibid., 31).

61

Assmann na ova tri pitanja dodaje još jedno pitanje: “Tko se sjeća?” Ni odgovor na ovo

pitanje, naravno, nije tako jednostavno dati. Assmann naglašava da je neophodno razlikovati

između pobjednika i gubitnika, kao i žrtava i počinitelja. Posebnu pažnju posvećuje pojmu

žrtva koji je u njemačkom jeziku ambivalentan. To je od iznimne važnosti kada uspoređujemo

pamćenje gubitnika i pamćenje žrtava. Uopćeno rečeno, pojam žrtve potječe iz religijskog

sustava antičkih i židovsko-kršćanskih kultova, gdje se najčešće dovodi u vezu s agresivnim

ponašanjem ili smrtnim nasiljem. U latinskom jeziku se razlikuje između žrtve (sacrificium,

immolatio) i materije žrtve (hostia, victima), dok se u njemačkom jeziku oba pojma

označavaju rječju Opfer; sacrificium podrazumijeva dobrovoljno zalaganje života u

religijskom ili herojskom smislu; victima podrazumijeva pasivni i bespomoćni objekt nasilja.

Assmann razlikuje između junačkog i traumatičnog pamćenja žrtava. Pasivne žrtve se nisu

mogle pripremiti na ono što im se spremalo niti su se mogle obraniti. Sjećanje koje one

posjeduju, shodno tome, traumatično je sjećanje, jer se u okviru ovog pamćenja jako teško

sjećati gubitka i nasilja. Herojska se žrtva smatra “mučenikom”. Mučenik vjeruje u nešto, bilo

to ideal, nacija ili Bog. Smrt mučenika je užasna, ali ima smisla. Nepodnošljiva je, međutim,

pomisao da su milijuni ljudi ubijeni bez ikakvog razloga i smisla. Zbog toga se pokušava

naknadno tome dati smisao, tako što se žrtve smatraju mučenicima (Assmann 2006, 74–75).

Traumatična iskustva poput patnje i srama jako teško postaju dio pamćenja, jer se ne mogu

jednostavno uvrstiti u pozitivnu individualnu ili kolektivnu sliku. Često se dešava da ona tek

nakon nekoliko desetljeća, čak stoljeća nakon povijesnog događaja, budu prihvaćena u

društvu. Hoće li postati dio kolektivnog ili kulturalnog pamćenja ovisi o tome hoće li se

oštećena skupina uspjeti organizirati kao kolektiv i razviti oblike komemoracije kroz

generacije (ibid., 75). Assmann dalje naglašava da trenutačno doživljavamo etički preokret iz

oblika sjećanja žrtve kao sacrficium u oblik sjećanja žrtve kao victima. Dok je sacrificium

prihvaćen u društvu, victima je osuđen na to da njega i njegov status drugi prihvate. Sjećanje

na žrtve u značenju victima ne može ostati unutar skupine koju je zadesilo zlo već traži javno

prihvaćanje i uvažavanje izvan nje. Pamćenju žrtava ne odgovara pamćenje počinitelja, jer

počinitelji ne traže javno priznanje, oni nastoje biti nevidljivi. Nevolja i patnja čovjeka čini

jačim, krivnja ga uništava. Tako nastaje asimetrija između pamćenja žrtava i počinitelja.

Takav oblik nasilja postaje dugoročna trauma. Pri tome žrtva pokušava zaboraviti ili potisnuti

patnju i bol kako bi se spasila od samouništenja. Kod počinitelja je to drukčije. Oni ne

potiskuju traumu već odbacuju krivnju kako bi očuvali svoj obraz. Ponos i čast zatvaraju vrata

pamćenju i tako sprječavaju priznanje krivnje.

62

Sljedeće pitanje koje Assmann postavlja vezano je za specifičan način sjećanja i zaborava. Pri

tome ona razlikuje četiri oblika: traumu, šutnju, zaborav i tugu.

Assmann ukazuje na paradoks koji se zamjećuje u posljednjih nekoliko godina. Što se

vremenski više udaljavamo od strahota holokausta, to su nam sve bliže. Psihijatri to nazivaju

posttraumatskom situacijom. Dugotrajnost posljedica je očigledno važan simptom onoga što

se danas naziva trauma. Riječ trauma potiče iz grčkog jezika i znači – rana. Novo tumačenje

ove riječi odnosi se na psihičku ranu. Psihička trauma potječe od ekstremnih iskustava nasilja

koji pritišću čovjekovu dušu i koja se ne može psihički prevladati. Kako bi preživjeli taj

događaj, kod ljudi nastaje jedan psihički obrambeni mehanizam kojeg psihijatri nazivaju

disocijacija. Ona podrazumijeva nesvjesnu strategiju odcjepljenja svih užasnih ili opasnih

događaja od pojedine ličnosti. Simptomi traume se, međutim, mogu javiti i tek nakon

nekoliko godina. Ti simptomi imaju takav potencijal da mogu prijeći s jedne na drugu

generaciju. Ovakva trauma se može prekinuti samo ukoliko se njeni nesvjesni dijelovi

pretvore u svjesne oblike sjećanja (ibid., 93–94).

Assmann se zauzima za to da se pojam traume odnosi isključivo na iskustva žrtava, jer

počinitelji za razliku od žrtava nisu traumatizirani, jer su zločin za koji ih se tereti voljno,

planski i svjesno počinili. Ako postoji trauma počinitelja, onda se ona sastoji u konfrontaciji

počinitelja s indvidiualnom odgovornošću i savješću (ibid., 96–97). No, koliko god da je

pojam traume počinitelja problematičan, toliko je neizbježno govoriti danas o “traumi

krivnje” koja se prenijela na naredne generacije. Krivnju koju je generacija počinitelja odbila

prihvatiti, Nijemci kao nacija moraju prihvatiti; o zločinima očeva i djedova danas govore

njihova djeca i unuci. Na ovu smjenu uputio je i Bernhard Giesen: “Zato kolektivni identitet u

Njemačkoj, koji zahvaća generacije, nastaje iz počiniteljske traume gledatelja, a ne pokornih

izvršitelja. Pokorni izvršitelji [...] lagano izumiru, ali je krivnja gledatelja odlučujući skriveni

element koji zahvaća generacije i koji stvara identitet.” (Giesen u Assmann 2006, 98)

Assmann postavlja pitanje kako je uopće moglo doći do izjednačavanja pojmova trauma

žrtava i trauma počinitelja. Mogući odgovor leži, kaže Assmann, u tome kako se na strani

žrtava i počinitelja reagiralo na povijesnu traumu i holokaust. Ni u Izraelu ni u zapadnoj

Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata nije postojala pretjerana potreba za tematiziranjem

ubojstava i zločina rata. Obje strane su se fokusirale na oporavak države, gdje je cjelokupna

energija uložena u budućnost. No, ispod površine su se u obiteljima odvijali razni scenariji; od

tabuiziranja prošlosti radi tereta krivnje do prešućivanja patnje radi budućnosti i djece. Žrtve

63

holokausta su u poratno vrijeme oko sebe sagradile “dupli zid šutnje” (Bar-On). Primo Levi je

opis ove problematike dao u svojoj knjizi Zar je to čovjek? (Ist das ein Mensch?), gdje kaže:

“Ein intensives, körperliches, unbeschreibliches Wonnegefühl ist es, in meinem Zuhause und

mitten unter befreundeten Menschen zu sein und über so vieles berichten zu können. Und

doch, es ist nicht zu übersehen, meine Zuhörer folgen mir nicht, ja sie sind überhaupt nicht bei

der Sache: Sie unterhalten sich undeutlich über andere Dinge, als sei ich gar nicht

vorhanden.” (Primo Levi 2009, 70)

Šutnja na strani počinitelja ima dugu tradiciju koja vodi direktno do porijekla zločina. I ovdje

postoji paradoks koji se odnosi na nacionalsocijalističku elitu koja je planirala i počinila

zločine. Taj paradoks se sastoji u tome da su oni, s jedne strane, imali potrebu da prikriju

zločine, s druge strane je taj herojski poduhvat trebao ostati zabilježen za buduće generacije.

Nakon Drugog svjetskog rata potreba za šutnjom se nastavila. Počinitelji su se sjećali samo

pred sudom, naravno ne dobrovoljno. U poratnoj Njemačkoj se razvila potreba za

“okončanjem” prošlosti (Schlussstrich). U prvim poratnim godinama nije se govorilo ni o

krivnji ni o patnji. Tako je nastao pojam “komunikativna šutnja” (kommunikatives

Beschweigen) (Assmann 2006, 101). Stoga je naredna generacija imala misiju prekinuti šutnju

i taj proces je postao vjerska obveza; vlastita je priča morala biti ispričana, sjećanje na mrtve

se moralo očuvati kako bi se spriječila njihova “druga” smrt u zaboravu (ibid., 102).

O zaboravu još možemo reći da je sastavni dio sjećanja, da smo u stanju sjećati se samo zato

što smo u stanju zaboraviti. Taj gubitak sjećanja i iskustava dio je svakodnevnog života. Iako

zaborav u mnogim životnim situacijama pomaže čovjeku u preživljavanju, na njega ipak ne

možemo gledati kao na lijek za sve. Assmann ovdje prvenstveno misli na različitosti između

zaborava pobjednika i gubitnika s jedne strane i počinitelja i žrtava s druge strane. Između

pobjednika i gubitnika postoji simetričan odnos nasilja, posebno nakon građanskog rata, kada

postoji potreba za reintegracijom bivšeg neprijatelja i kada zaborav postaje lijek za sve kako

bi se ponovo uspostavila ravnoteža. Među počiniteljima i žrtvama pak postoji asimetričan

odnos nasilja. Zaboravom se ovdje ne može postići ništa. Nakon političkog preokreta

počinitelji vide spas u zaboravu dok se žrtve okreću sjećanju. Asimetrija se ne može nadići

zajedničkim zaboravom, samo zajedničkim sjećanjem, dakle, na mjesto razračunavanja s

prošlošću dolazi „očuvanje prošlosti“ (Vergangenheitsbewahrung). Jako je lako sjećati se tuđe

krivnje, a teško vlastite, kaže Assmann. Za to je potreban veliki vanjski pritisak. Iako su

Nijemci izrazili spremnost za okončanjem prošlosti, ostatak svijeta nije bio spreman na to.

Mitscherlichovi kažu: Bili smo svjedoci toga kako smo tek pod vanjskim pritiskom požurili

64

osuditi nacionalsocijalističke počinitelje, produžili rok zastarijevanja ili rekonstruirali

odvijanje masovnih zločina (Mitscherlich 2009, 41). Assmann konstatira da je nakon 1989.

godine od presudnog značaja bila upravo svjetska javnost koja nije zaboravila niti je htjela

zaboraviti ono što se dešavalo u Trećem Reichu. Tako je u Njemačkoj odbijanje krivnje sve

više slabilo, a prihvaćanje krivnje i osobno razračunavanje s negativnim sjećanjima dospjelo u

središte pozornosti. Svjetska javnost je uvjetovala i novi odnos prema traumatičnim

iskustvima žrtava i počinitelja. Polako su se formirali oblici kolektivnog sjećanja koji ne žele

heroizirati prošlost ili dati joj određeni smisao, već se teži univerzalnom prihvaćanju patnje i

terapeutskom prevladavanju posljedica. Tako je došlo i do novog pogleda na krivnju

počinitelja u sjećanjima njihovih potomaka koji tamnu stranu svoje prošlosti ne žele

zaboraviti, već preuzeti odgovornost za nju, tako što će je smjestiti u kolektivno pamćenje

(Assmann 2006, 113–114).

65

6. “Ali osuditi i kazniti nekolicinu njih, a da mi, generacija koja je došla poslije

samo zanijemimo od užasa, stida i krivnje – zar je to bit svega?” – B. Schlinkov

roman Žena kojoj sam čitao

6.1. “Šezdesetosmaši” – studentska revolucija 1968. godine

Razna svjetska strujanja, koja su se sredinom šezdesetih godina ogledala u prosvjedima protiv

zastarjelih političkih, kulturnih i socijalnih okolnosti, mogu se svrstati pod jednim pojmom:

pokret šezdesetosmaša. U Njemačkoj se već 1965. godine na sveučilištima širilo

nezadovoljstvo radi nepostojećih reformi visokoškolskih ustanova, predstojećeg rata u

Vijetnamu, njemačkog ophođenja prema prošlosti te građanskih normi. S obzirom na slabu

parlamentarnu opoziciju u odnosu na veliku koaliciju, studenti su formirali tzv.

izvanparlamentarnu opoziciju. Zastupajući marksizam, demonstracijama i blokadama

zahtijevali su ispunjenje preobrazbe društva.

Pokret šezdesetosmaša bio je, prije svega, jedno: kritika postojećeg stanja u svakom

zamislivom smislu. Njegova destruktivna snaga bila je mnogo veća nego njegova

konstruktivna. Ništa nije moglo pred njim opstati: religijska vjera, svjetonazorna

uvjerenja, naučna sigurnost, građanske obveze i vrline. Čitav katalog takozvanih

sekundarnih vrlina je postao upitan. Kritika naslijeđenog, tradicionalnog postojanja

društva nagrizala je kao kiselina.17

Prosvjedni pokret nije predstavljao pobunu mladeži zbog siromaštva ili socijalnih zakidanja,

već pobunu članova obrazovnog građanstva srednjeg staleža koji su manje djelovali iz nekih

ekonomskih ili materijalnih interesa, a više iz moralnih ili ideoloških uvjerenja. Postojale su

tri točke kritike: antikapitalizam, antifašizam i antiimperijalizam. Prva se kritika odnosila na

ekonomski poredak koji se temeljio na socijalnoj nepravdi i izrabljivanju; druga na

zapostavljanje nacionalsocijalističke prošlosti, a treća na podjarmljivanje zemalja trećega

svijeta. 2. lipanj 1967. godine važi kao početak njemačkog omladinskog pokreta. Tog dana je

student germanistike Benno Ohnesorg ubijen za vrijeme demonstracije protiv posjeta

perzijskog šaha u Berlinu. Demonstraciju protiv perzijskog šaha koji je te večeri posjetio

berlinsku operu organizirao je njemački socijalistički savez studenata (Sozialistischer

Deutscher Studentenbund). Ubojstvo mladog dvadesetšestogodišnjaka studenti su smatrali

radikalnim činom, tako da se protest, koji se na početku sastojao od nekolicine studenata

protiv rata u Vijetnamu, veoma brzo pretvorio u masovni pokret. Glasnogovornik i vođa

17

Preuzeto sa www.bpb.de/apuz/26240/denkmodelle-der-68er-bewegung, 06.08.2013.

66

izvanparlamentarne opozicije bio je Rudi Dutschke koji je u provokativnim akcijama vidio

jedinu mogućnost promjene političke situacije. 11. travnja 1968. godine upucan je nekoliko

puta u glavu. Deset godina poslije podlegao je posljedicama tog napada.

6.2. Djeca počinitelja i osjećaj krivnje

Ponosni možemo biti samo na ono što postižemo, a ne na ono što jesmo.

(Schlink u Spiegel Special 1/2001, 21)

Sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća njemačko poratno društvo sastojalo se od vrijednih

radnika i građana koji su toliko bili zauzeti obnovom države, da se činilo, kao da ih ništa

drugo ne interesira, pogotovo ne sudbina ubijenih Židova. Takav stav i način razmišljanja

natjerao je narednu generaciju na djelovanje. Gledano iz druge perspektive upravo je taj

napredak pedesetih i šezdesetih godina omogućio i stvorio uvjete pluralnog društva

(Grunenberg 2001, 148). Hermann Lübbe za poratnu kulturu šezdesetih godina kaže da je

prekinula “komunikativnu šutnju”: “Naknadno se čini da su se u to vrijeme neopaženo

otvorila vrata. Nakon dva desetljeća, u kojima se uglavnom šutjelo i radilo, nastupila je bujica

riječi. Nisu progovorili stari nego mladi, oni koji su rođeni u posljednjim ratnim godinama i

poslije toga.” (ibid.) “Buđenje” poratne generacije odvijalo se na više razina: u svakodnevnici,

u školama i na sveučilištima, u kulturi (pop-glazba i hipici), u književnosti i slično. Novi

kulturni oblici u javnosti i privatnom životu započeli su već pedesetih godina u filmu, glazbi,

kazalištu, književnosti, obitelji i političkim partijama. Gledano s vana, njemačko (zapadno)

društvo kao da se po prvi put otvorilo prema Zapadu i pokazalo svoj pluralizam. Grunenberg

za društvo šezdesetih godina kaže da je imalo dvije strane: “Ono je dosadno do granice

podnošljivosti i istovremeno odiše oslobađajućom živahnošću, ono je ružno i protestira protiv

estetske pobune; ono je intelektualno i anti-intelektualno, ono je moralno i cinično, anti-

autoritativno i podložno autoritetu.” (ibid.,149) Kao i sve ostalo, i politički horizont se

proširio; “više demokracije” je bila smjernica. Mladi su, s jedne strane, uživali u demokraciji,

s druge strane su bili suočeni sa spoznajom da je ona korumpirana. U takvom demokratskom

društvu nastupio je proces usklađivanja interesa koji se bazirao na slučajnosti i

nepredvidivosti i u kojem gonjenje nacionalsocijalističkih zločinaca nije bilo na prvom

mjestu. Sve je to ulilo nepovjerenje mladih prema demokraciji. Svojim demokratskim

zadatkom smatrali su borbu protiv ostataka fašizma. Osobnu odgovornost vidjeli su u

promjeni političkog sustava. Kod mnogih je Auschwitz izazvao osjećaj krivnje (ibid., 154).

67

Prvi znak kulturne obnove bio je proces koji je vođen protiv zločinaca u Auschwitzu 1964.

godine u Frankfurtu i svi naredni procesi protiv preostale stražarske postrojbe

koncentracijskih logora i logora smrti. Tri godine ranije u Jeruzalemu je pokrenut proces

protiv Adolfa Eichmanna. Izraelska tajna služba uhapsila je Eichmanna u Argentini i 1961.

godine započelo je suđenje koje je imalo velike posljedice i u Njemačkoj. Kao prvo, ovo je

suđenje pokazalo svjetskoj javnosti da zapadnonjemačko pravosuđe i nije bilo tako ažurno u

gonjenju nacionalsocijalističkih zločinaca, a drugo je pokrenulo niz procesa protiv ostatka

nacionalsocijalističkih vođa u zapadnoj Njemačkoj. Dakle, suđenje zločincima u Auschwitzu

je praćeno ujedno pobunom mlade generacije šezdesetih i sedamdesetih godina.

I dan danas su novinske fotografije optuženih pred očima. Na njima se mogu vidjeti

stariji ljudi, muškarci. Oni sjede za dugim stolovima jedan pored drugog, pored njih

su policajci. Razgovaraju, čitaju dosjee, smiju se. Drugi opet gledaju ravnodušno,

možda i prezirno prema kameri. Ovdje nas promatraju oni koji su blokirali javni

diskurs u republici: tako što su svojoj djeci onemogućili razgovor, običavali su stare

načine ophođenja “ne razgovara se o onome što nas muči” i takoreći su nam

demonstrirali njihovu trajnu šutnju. Ovdje gleda ružno lice republike; nije pokazivalo

emocije, ali je ipak provociralo najveći kolektivni osjećaj od 1945. (ibid., 150)

Ovi procesi su bili simbol ustanka i pobune mlade generacije. Premda, s jedne strane, postoji

mnogo kritičara koji kažu da bi se o svemu šutjelo da se njemačko poratno društvo nije stavilo

pod vanjski pritisak, s druge strane ostaje činjenica da je poratna generacija pripisivanje

krivnje usvojila dubinom duše: “Ono što roditelji nisu mogli (ili htjeli) reći, što su majke

prešutjele, sada su izgovorila njihova djeca. Oni su reagirali optužbom. U njihovoj kulturi

optužbe zbio se specifičan generacijski proces odvajanja djece od roditelja, s novim

političkim načinom rasprave kojeg republika do tada nije poznavala.” (ibid., 151)

Javni život sredine šezdesetih godina bio je obilježen i valom moraliziranja. Nemoralu

nacionalsocijalizma poratna generacija mladih suprotstavila je politiku koja je ujedno značila

moralno djelovanje. To je značilo da je došlo do hipermoraliziranja: “Nikada više fašizam,

nikada više rat, nikada više monokapitalizam, nikada više liberalna demokracija.” (ibid.) Ono

što se 1968. godine dogodilo, možemo nazvati pobunom generacije koja je odrasla u

sigurnom okruženju, koja nije poznavala tešku nevolju i čija je budućnost bila osigurana.

Glasnogovornici pobune reagirali su na utjecaje koji su direktno i indirektno djelovali u

poratnom vremenu: antifašistička kritika iz Njemačke Demokratske Republike, nepovjerenje

europske javnosti u Zapadnu Njemačku, kritika iz Izraela i od strane američkih Židova,

odbijanje generacije roditelja da saopći iskustva te ljutnja zbog izgubljenog moralnog

integriteta. Pobunjeni studenti, đaci i učitelji zahtijevali su ubrzano razračunavanje s

nacionalsocijalizmom, što je ujedno trebalo biti praćeno i izvlačenjem pouke, zatim

68

veleindustriju, privredu kojom upravlja razum, socijalizam bez terora, sudjelovanje radnika u

odlučivanju u industriji i građana u državi, slobodan pristup visokoškolskim ustanovama i

sveučilištima i, prije svega, više društvene tolerancije prema onima koji su drukčiji te

bezgraničnu individualnu slobodu (ibid., 152–153). Autor romana Žena kojoj sam čitao

Bernhard Schlink pripadao je upravo ovoj generaciji šezdesetosmaša. U romanu je do izražaja

došao i njegov odnos prema pokretu i sukobu generacija.

6.3. O autoru Bernhardu Schlinku

Pišem iz istog razloga iz kojeg drugi čitaju: Čovjek ne želi živjeti samo jedan život.

(Weltwoche 27.01.2000.)18

Schlink kao sin

Schlink je rođen 1944. godine u Bethelu, u blizini Bielefelda, kao četvrto, najmlađe, dijete.

Njegov otac, Edmund Schlink, teolog, bio je pristaša protestantske crkve otpora za vrijeme

nacionalsocijalizma te je i djecu odgojio u tom duhu: “Moj otac je bio teolog i bili smo veoma

evangeličko domaćinstvo sa svakovečernjom biblijskom lektirom. Poslije obroka bi cijela

obitelj ostala sjediti za stolom, redom bi se po stih čitao i kada bi se završilo jedno poglavlje,

moj otac bi s nama o tome razgovarao. (Frankfurter Rundschau, 06.10.2001.) Otac je izgubio

mjesto profesora na teološkom fakultetu u Gießenu te je od 1937. do 1939. godine radio kao

docent u Bethelu, a kasnije kao upravitelj župe u Bielefeldu. Nakon rata 1946. godine dobio je

zvanje redovnog profesora i otišao u Heidelberg. Schlink je u Heidelbergu proveo većinu

svog djetinjstva. Tu je išao u gimnaziju, a poslije je proveo i nekoliko semestara na studiju

prava u Heidelbergu. Odnos s ocem uvijek je smatrao teškim, a ipak priznaje da su imali nešto

zajedničko. “Naš odnos nije bio posebno povjerljiv niti posebno prisan. Moja braća i sestre

nekada kažu da ličim na oca i postoje situacije u kojima sjedim na seminaru, studenti preko

puta mene, i razmišljam: isto ovako je i otac sjedio. [...] I koliko god smo imali poteškoća da

se zbližimo, ipak smo možda i slični.” (ibid.)

Schlink je, kao i njegov protagonist Michael Berg, predstavnik druge generacije, generacije

sinova i kćerki, o kojoj kaže da je bila i ostala veoma nekritična prema sebi. Ujedno priznaje

18

Neki novinski članci su preuzeti iz novinskog dosjea izdavačke kuće “Diogenes” koji je autorici ustupljen na

korištenje.

69

da se pogled na prošlost mijenja i da je i za nove generacije ona važna, ali da je njihova

upletenost okončana: “Pogled na prošlost se mijenja. On postaje pogled na treću generaciju.

Treći Reich i holokaust i za ovu su generaciju važni. Ali upletenost u krivnju ratne generacije,

koja je obilježila moju generaciju [...] je nestala. U trećoj generaciji postoji druga znanstvena i

umjetnička jednostavnost ophođenja s tom tematikom.” (FAZ, 21.02.2009.)

Schlink kao pravnik

Nakon nekoliko semestara provedenih u Heidelbergu, Schlink je odlučio nastaviti školovanje

u Berlinu koji je u to vrijeme još uvijek bio podijeljeni grad, a istočni Berlin je, kako sam

kaže, bio povod za pisanje romana Žena kojoj sam čitao. Radio je izvjesno vrijeme kao

asistent u Heidelbergu, Darmstadtu i Bielefeldu. Promovirao je 1975. godine disertacijom

Abwägung im Verfassungsrecht, također u Heidelbergu, dok je 1981. godine habilitirao

radnjom Die Amtshilfe u Freiburgu/Breisgau. Od 1982–1991. godine podučavao je u Bonnu,

od 1991–1992. u Frankfurtu na Majni, a od 1992–2008. na Humboldtovu Sveučilištu u

Berlinu. Od 1988–2006. bio je sudac na Ustavnom sudu za pokrajinu Nordrhein-Westfalen u

Münsteru. Nakon pada Berlinskog zida 1989. godine sudjelovao je u izradi privremenog

ustava Njemačke Demokratske Republike.

Schlink je pored svoje pravne karijere odabrao još jednu: karijeru književnika. Ipak je, kako

sam kaže, na kraju sretan s pravom i ne bi mogao zamisliti život u kojem bi se posvetio

isključivo pisanju: “U svakom slučaju teško mogu zamisliti isključivo život pisca za sebe [...].

Ali na kraju sam sretan s pravom – pogotovo kao znanstvenik. Moraš kratko i jasno reći u

čemu je stvar, donijeti odluku. To mi se dopada.” (Spiegel 4/2000, 182)

Schlink kao književnik

Još davne 1987. godine u suradnji s prijateljem Walterom Poppom Schlink je objavio svoj

prvi kriminalni roman pod nazivom Selbs Justiz u kojem se detektiv mora suočiti sa svojom

prošlošću za vrijeme nacionalsocijalizma. U nastavku su slijedili sljedeći romani: 1988. Die

gordische Schleife, 1992. Selbs Betrug i 2001. Selbs Mord čime je Schlink kompletirao

trilogiju kriminalnih romana o detektivu Selbu. Međutim, nijedno navedeno djelo nije mu

donijelo toliku slavu kao njegov 1995. godine objavljen i na oko 45 jezika preveden roman

Žena kojoj sam čitao. 1997. je objavljen u Sjedinjenim Američkim Državama (The Reader).

70

Oprah Winfrey ga je 1999. proglasila romanom mjeseca i veoma brzo se našao na američkim

listama najprodavanijih romana, od kojih se sigurno mora izdvojiti prvo mjesto na bestseller-

listi New York Timesa. Ubrzo je groznica ovog romana zahvatila i ostatak Europe i svijeta,

tako da nije ni čudo što se 2007./2008. godine ovaj roman našao i na holivudskom filmskom

platnu s glumcima poput Kate Winslet u ulozi Hanne Schmitz, Ralpha Fiennesa u ulozi

odraslog Michaela Berga i njemačkog glumca Davida Krossa u ulozi mladog Michaela.

Nakon sjajnog internacionalnog uspjeha Schlink je i dalje nastavio pisati. 2000. godine je

objavio prvu zbirku pripovjedaka Liebesfluchten, 2006. roman Heimkehr (Povratak kući) u

kojem se ponovo približava temi razračunavanja s nacionalsocijalističkom prošlošću, 2008.

roman Das Wochenende (Vikend), 2010. zbirku pripovjedaka Sommerlügen, a 2011.

Gedanken über das Schreiben. Heidelberger Poetikvorlesungen. 2005. godine Schlink je

objavio esej pod nazivom Vergewisserungen – Über Politik, Recht, Schreiben und Glauben, a

2007. Vergangenheitsschuld. Beiträge zu einem deutschen Thema.

Samo neke od nagrada koje je Schlink dobio za svoja djela su: “Nagrada njemačkog krimija”

(1993.), “Hans-Fallada-nagrada” (1997.), “Književna nagrada” dnevnog časopisa Die Welt

(1999.), počasni dar od “Heinrich-Heine-društva” (2000.), “Savezni križ za zasluge” (2003.)

Schlink danas živi u Berlinu i New Yorku.19

6.4. O romanu Žena kojoj sam čitao

Zašto je Schlinkov roman postigao tako ogroman uspjeh u svijetu je pitanje na koje je sam

autor dao najbolji odgovor:

Knjiga postavlja niz moralnih problema, i mislim da knjiga čitatelje rado potiče na

razmišljanje o moralnim problemima. Nekima je bila interesantna

suvremenopovijesna dimenzija, nekima ljubavna priča, drugi su se opet bavili

problemima zlostavljanja jednog mladića od strane odrasle žene, neki problemom što

znači voljeti zločinca ili smije li se ili čak mora nekome pomoći, iako ovaj ne želi

pomoć. (Weltwoche, 27.01.2000.)

Na početku eseja o nužnosti i opasnosti bavljenja Trećim Reichom te holokaustom (Von der

Notwendigkeit und der Gefahr der Beschäftigung mit dem Dritten Reich und dem Holocaust)

Schlink je o svojoj generaciji rekao slijedeće:

19

Biografski podaci preuzeti su iz novinskog dosjea izdavačke kuće “Diogenes”.

71

Većinu nas je obilježila prošlost Trećeg Reicha i holokausta. Bila je središte našeg

sukobljavanja s roditeljima i našeg odvajanja od njih; naša slika njemačke prošlosti

pod njihovom je sjenom dobila oblik; kada bi nam u inozemstvu nju spomenuli, tada

bismo se prepoznali kao Nijemci. Bavljenje njome je postalo, bez obzira je li ona u

našem poslu igrala ili igra veću ili manju ulogu, sastavni dio našeg vlastitog

zapažanja i predstavljanja. To je aktualni razlog za sadašnjost prošlosti. Nakon

generacije u kojoj su se upravo žrtve i počinitelji ustručavali govoriti o prošlosti, moja

je generacija postala mjerodavna, za nju je razgovor o prošlosti postao razumljiv sam

po sebi. Naša iskustva, predodžbe i teme postale su mainstream, kao i naša prošlost,

koja nas je obilježila i kojom se i dalje bavimo. (Spiegel Special 1/2001, 18)

Schlink je kao predstavnik tzv. druge generacije imao namjeru napisati knjigu o svojoj

generaciji. Nije to još jedna knjiga koja govori o holokaustu, nego knjiga koja govori o

odnosu njegove generacije i generacije roditelja i onoga što su oni počinili. To je knjiga koja

govori o moralnom nasljedstvu, koja postavlja pitanje krivnje i odgovornosti, pitanje, što je

pogrešno, a što ispravno. Sva ta pitanja povezana su donekle i s autorovom profesijom sudca i

njegovim pogledom na život i svijet uopće: “Znam jedino da u svijetu vidim mnoštvo

moralnih problema. I samo zato moje su priče moralne priče koje postavljaju pitanja krivnje,

odgovornosti, pravde i nepravde.” (Frankfurter Rundschau, 6.10.2001.) Kao odgovor na

pitanje novinara, što ga je potaknulo na pisanje ovog romana, Schlink je odgovorio da ne zna

točno odakle potiču njegove priče. Konkretno kod ovog romana je od velikog utjecaja bio

njegov susret s Istočnom Njemačkom početkom devedesetih godina. Tema (krivnja,

upletenost u krivnju) ga je već duže vrijeme privlačila kako na književnom, tako i na

znanstvenom polju. Sve ostalo potječe iz raznih priča, sjećanja, osjećanja (Spiegel 4/2000,

181).

O čemu zapravo govori Schlinkov roman?

Gdje počinje krivnja? Postoje li zločini za koje nema iskupljenja? Treba li nakon kazne

slijediti oprost? Slijedi li nakon uvida u zločine spas? Je li moguće pomirenje ili barem

razumijevanje? Zaslužuju li Hanne tog i današnjeg doba isključivo prezir ili je moguće

sažaljenje, čak ljubav? Schlinkov roman postavlja upravo ova pitanja, a čitatelji su pozvani da

sasvim individualno, privatno odgovore na njih.

Roman je moguće prepričati u samo jednoj rečenici (Andeas Kilb u FAZ, 25.02.2009.):

“Hannu sam ponovo vidio u sudnici.” (Schlink 1998, 73)20

Ovo je ključni dio romana, a i

razlog, kako kažu, njegova svjetskog uspjeha. Michael Berg, za kojeg sam autor kaže da je

glavni lik romana, da je roman njegova priča, a ne Hannina, još je kao tinejdžer započeo

20

Nadalje će svi citati iz Schlinkova romana biti obilježeni samo brojem stranice u zagradi.

72

ljubavnu vezu sa tridesetšestogodišnjakinjom Hannom Schmitz. Bila je to njegova prva ljubav

koja se jednog dana sasvim iznenadno raspršila u zraku kao da nikada nije ni postojala.

Nekoliko godina poslije Michael će Hannu sresti u sudnici. Hanna je optužena za masovno

ubojstvo nekoliko stotina Židovki.

Radnja se odvija pedesetih godina 20. stoljeća. Michael i Hanna skoro svakodnevno uživaju u

zajedničkim ljubavnim trenucima. S vremenom su stvorili ritual koji su sprovodili na svakom

sastanku, a najzanimljiviji detalj je zasigurno taj, kada Hanna od svog mlađeg ljubavnika

zahtijeva da joj čita romane i pjesme koje trenutno obrađuje u školi: “Čitati naglas, tuširati se,

voditi ljubav i još malo ležati jedno pored drugoga – to je bio ritual naših sastanaka.” (37) No,

jednog dana se sve promijenilo: Hanna je iznenada nestala, napustila grad, otišla u

nepoznatom pravcu, a Berga je ostavila posve izbezumljenim. Sve se ovo čini kao neka vrsta

uvoda u ono što slijedi: Michael je započeo studij prava te je u okviru seminara zajedno sa

nekolicinom drugih studenata nazočio sudskom procesu, koji je iste sekunde vratio prošlost. I

sada slijedi ona rečenica: “Hannu sam ponovo vidio u sudnici” (73). Jedna od glavnih točaka

optužnice je da je Hanna kao nadglednica u jednom malom logoru kod Krakowa, logoru koji

je bio pod upravom Auschwitza, odgovorna za smrt nekoliko stotina logorašica. Michael nije

propustio nijedan dan sudske rasprave. Pomno je pratio Hannine izjave, njeno ponašanje i

neuspjele pokušaje obrane i na kraju fatalno priznanje, otkrivši pri tome u čemu leži njena

tajna: Hanna ne umije čitati ni pisati. Cijeli je život provela pokušavajući prikriti tu manu, sva

moguća napredovanja u karijeri je odbijala. Radi toga je i napustila grad, radi toga je lažno

priznala da je napisala izvještaj koji će joj donijeti doživotnu kaznu. Michael nije mogao

zaboraviti. Sjećanja su ga pratila. Pokušao se riješiti prošlosti tako što se posve posvetio

studiju, braku, brojnim aferama. Sve su to bili neuspjeli pokušaji, slike prošlosti su se iznova

vraćale, nisu mu davale mira:

Najgore je bilo kad bi se slike ispreplele. Hanna, kako me ljubi hladnih očiju i tankih

usana, koja bez riječi sluša dok joj čitam i na kraju rukom udara o zid, kako mi govori,

a lice joj se pretvara u grimasu. Najgori su bili snovi u kojima me snažna,

zapovjednička, strašna Hanna seksualno uzbuđuje i zbog kojih se budim ispunjen

žudnjom, stidom i ljutnjom. I ispunjen strahom zbog pitanja tko sam ja zapravo. (118)

Osam godina nakon presude Michael je ponovo stupio u kontakt s Hannom. Iznova je počeo

čitati za Hannu. Sve je snimao na kazete i slao na njezinu adresu u zatvoru. Bez osobnog

komentara. Hanna je u međuvremenu u zatvoru naučila čitati i pisati te je Michaelu uputila

nekoliko rečenica. Do konačnog susreta došlo je tek deset godina poslije, nakon što je Hanni

odobreno pomilovanje. Michael je obavio sve pripreme vezane za otpuštanje Hanne iz

73

zatvora. Namjestio joj je stan, kupio hranu, pozvao vrtlara da uredi mali vrt. Sve je to bilo

uzalud. Hanna se objesila u zoru na dan otpusta.

Koje sve činjenice idu u prilog ovom romanu?

Schlinkov roman je dokaz da je pisanje nakon Auschwitza moguće čak i ako govori o

nacistima i holokaustu. To potvrđuje i velika zainteresiranost publike kako za roman, tako i za

film. Preveden na toliko svjetskih jezika, prodan više milijuna puta i na kraju obvezna školska

lektira. Nije ni čudo što su se kritičari toliko trudili da mu pronađu manu. Ne radi se dakle,

kao što su neki kritičari romana pretpostavljali, ni o svladavanju ni podcjenjivanju holokausta,

nego o spoznaji krivnje (FAZ, 25.2.2009.). Stil kojim Schlink piše jasan je i precizan. Sigurno

je najveću pažnju privukao plot romana koji čitatelja tjera na čitanje u jednom mahu. Roman

se ne bavi primarno počiniteljima. Govori o ljubavi radi koje se protagonist osjeća krivim. No,

ne samo protagonist, ponekad i čitatelj koji je dopustio da ga neobična ljubavna priča i Hanna

opčine. Upravo je ta ljubav iritirajuća i za mnoge neshvatljiva, jer je počiniteljica prikazana

kao ljubavnica: monstrum kao objekt ljubavi? Schlink je o ovom aspektu romana rekao:

“Kada ne bismo bili primorani na počinitelje gledati kao na ljude, ne bismo s njima imali

problema. Tek ljudska bliskost s njima čini ono što su uradili tako užasnim. Mi bismo već

davno završili s počiniteljima, kada bi svi doista bili čudovišta, sasvim strani, sasvim drukčiji,

s kojima ne bismo imali ništa zajedničko” (Spiegel 4/2000, 183).

Žena kojoj sam čitao zasigurno je roman koji govori o iskustvu jedne generacije koja je bila

primorana suočiti se sa strahotama Drugog svjetskog rata i postaviti pitanje ocu, majci, baki i

djedu. Što ste vi radili? Gdje ste bili? Što ste poduzeli? Pored toga se postavlja pitanje je li ta

generacija također kriva, jer je osjećala ljubav prema roditeljima, bakama i djedovima. Kao

odgovor na pitanje, misli li zaista da se djeca trebaju osjećati krivima radi ljubavi prema

roditeljima, Schlink je rekao:

Kada sam prije mnogo godina znanstveno počeo razmišljati o ovom pitanju, naišao

sam na stara germanska plemena. Njihovo pravo je zahtijevalo da, kada bi netko iz

njihovih redova ubio pripadnika drugog plemena, pleme posjeduje mogućnost da

počinitelja isključi iz zajednice. Ukoliko je bilo solidarno s njim, postalo je

suodgovorno za zločin počinjen drugom plemenu. [...] Mi smo se mogli drukčije

ponašati prema počiniteljima. Ali mi smo ostali ambivalentni. [...] Uostalom, situacija

druge generacije je utoliko tragična, ukoliko čovjek nije jednostavno u mogućnosti

odbaciti svoje roditelje. Posljedica toga je upletenost u njihovu krivnju. (Weltwoche,

27.01.2000.)

Druga generacija je u isto vrijeme htjela razumjeti i osuditi. Ali, kako i sam Berg u romanu

konstatira, oboje nije bilo moguće: “Želio sam Hannin zločin istovremeno i razumjeti i

74

osuditi. Ali to je bilo previše strašno. Kad sam pokušao razumjeti što se dogodilo, imao sam

osjećaj da više ne osuđujem taj događaj na način na koji bi ga trebalo osuđivati. Kad sam to

osuđivao, na način na koji je trebalo osuditi, nije mi preostajalo mjesta za razumijevanje.”

(127)

Hanna nije znala čitati ni pisati. Radi toga je pozivala logorašice da joj čitaju. Pod stalnom

strepnjom da će netko primijetiti njen nedostatak, odbijala je sve poslove i promaknuća koja

su joj se nudila. Njezino “obrazovanje” u zatvoru potaknulo je mnoge kritičare na sumnju

kako autor genocid smatra posljedicom neobrazovanja. Sam Schlink, međutim, ovo smatra

jednom od najvećih zabluda u vezi romana: “Kao da bih mislio da Hanna Schmitz samo zato

što je nepismena nije kriva. Kao da bih mislio da samo kada je netko obrazovan onda je i

moralan, kao da bih mislio da je Hanna Schmitz time što je naučila čitati shvatila svoju

krivnju i da je oplemenjena.”21

I novinar David Deißner slaže se s autorovim stavom:

“Kvalitet teksta se u biti ne sastoji u tome da uskraćuje moralni zaključak, u najgorem slučaju

da nametne učvršćivanje problema. Onaj tko misli da Schlink s teškoćom čitanja njegove

Hanne za sva vremena želi odrediti porijeklo užasa, otkriva više o svojoj praksi čitanja i

prosuđivanja nego o mišljenju autora.” (Welt am Sonntag, 07.10.2007.) Michael do kraja

romana ne može shvatiti niti razumjeti da je Hanna postala masovni ubojica samo da bi

spriječila razotkrivanje svoje mane. Prevelikog razumijevanja za počinitelje u ovom romanu

nećete naći, kaže Deißner.

6.5. Holokaust i pravo – Svladavanje prošlosti pomoću prava

Rimsko pravo poznaje princip „in praeteritum non vivitur“. [...] Čiji je pravno-

praktični zaključak da se dugovi ne mogu tražiti za prošlost nego samo za sadašnjost i

budućnost. Njegovo pravno-filozofsko značenje je da mi živimo u sadašnjosti i prema

budućnosti, a ne u ili prema prošlosti i da pravo ne može oblikovati i dovesti u red

prošli, nego samo sadašnji i budući život. (Schlink 1998a, 433)

Time je Schlink sve rekao o svladavanju prošlosti. Za njega u stvari takvo nešto uopće ne

postoji. Postoji samo svjesno življenje s tim (Spiegel Special 1/2001, 21). U svom članku

Svladavanje prošlosti pomoću prava (Die Bewältigung von Vergangenheit durch Recht)

najprije je problematizirao pojam “svladavanja prošlosti” i time uputio na činjenicu da je

nemoguće prošlost tako urediti da sjećanje na nju više ne tereti sadašnjost:

21

Preuzeto sa www.faz.net/aktuell/feuilleton/buecher/im -gespraech-bernhard-schlink-herr-schlink-ist-der-

vorleser-geschichte-1100720.html, 13.03.2012.

75

Ono što je prošlo, ne može se svladati. Može ga se prisjećati, zaboraviti ili potisnuti.

Može se osvetiti, kazniti, okajavati i žaliti. Može se ponoviti, svjesno ili nesvjesno.

Može se odnositi na njegove posljedice, tako da se ne odražava u sadašnjosti ili

budućnosti ili ni na koji poseban ili ipak poseban način. Ali što se desilo, desilo se.

Prošlost je nedokučiva i nepromjenljiva. Svladavanje u stvarnom smislu, kao što se

savlada neki zadatak pred kojim se prvo nađemo, zatim ga obradimo i koji obradom

promijeni oblik, okonča se i na kraju nestane, takvo nešto u prošlosti ne postoji.

(Schlink 1998a, 433)

Ni pravo nije u mogućnosti svladati prošlost. Naprotiv, pravo nastoji podvući crtu ispod

onoga što je nekada bilo. Nulla poena sine lege (“Nema kazne bez krivičnog zakona“) je

formula koja upravo to označava i kao takva je ustavnopravno određena (ibid., 434).

Schlink razlikuje između kultura koje se sjećaju i kultura koje zaboravljaju. Društvena i

politička kultura su ponekad kulture sjećanja, a ponekad kulture zaborava, kaže Schlink.

Kulture sjećanja su kulture žrtava, dok su kulture zaborava kulture pobjednika (ibid., 435).

Gledajući ovako na prošlost, Schlink kaže da ipak postoji svladavanje iste. U tom slučaju

prošlost se pokazuje kao individualna ili kolektivna konstrukcija koja je u stalnom procesu

izmjene:

Prošlost je konstrukcija i stvaranje konstrukcije je zadatak koji se obrađuje, koji

obradom mijenja pojavu i pridonosi rješenju zadatka, ali samo trenutno, jer se stalno

javljaju nova otkrića u prošlosti ili nove integracijske potrebe. Prošlost je zadatak koji

može biti riješen i koji će biti riješen, bez obzira na to da li se konstrukcija prošlosti

sjeća ili zaboravlja (ibid.).

Kulturā koje zaboravljaju, kaže Schlink, ima još od antike. Kao primjer navodi zemlje poput

Španjolske, Rusije ili Austrije koje su uspješno zaboravile ili potisnule prošlost. Svladavanje

prošlosti u kulturama koje se sjećaju ili zaboravljaju ne funkcionira proizvoljno. Schlink

napominje da se događaja iz skorije prošlosti lakše sjećati, a teže zaboravljati. Međutim,

nakon prvog vala sjećanja i pravnog svladavanja prošlih događaja, može nastupiti stanje

umora koje će usporiti slijedeće valove. Kao primjer navodi Njemačku pedesetih godina, kada

su Nijemci bili preumorni od rata, progona i uništenja, bavljenja prošlošću uopće, a svoju

energiju usmjerili prema novom početku i obnovi.

Hoće li se društvo sjećati ili zaboravljati, ovisi o tome postoji li netko tko će tražiti ili

zahtijevati sjećanje, razjašnjenje, odštetu, kazneno gonjenje i presudu. Pojedinac će teško

zaboraviti, ukoliko ga drugi podsjećaju na neki događaj ili zločin. Ni društvo neće lako

zaboraviti ili potisnuti zločine, ukoliko ga se stalno uspoređuje i ukoliko mu se neprestano

ukazuje na njih. Još mu je teže, ukoliko su drugi brojniji i jači i ako se radi o žrtvama. Na taj

način nastaju kulture žrtava i pobjednika. Što je više članova jednog društva upleteno u

76

određene događaje i zločine, proces oslobađanja od identifikacije s njima je teži (ibid., 436–

437). Pri tome nije važno jesu li ti članovi upleteni u zločine kao počinitelji ili suučesnici,

kaže Schlink:

Postoji upletenost radi upućenosti u nezakonitu radnju, tako da se počinitelji ne

osjećaju odbačeno, praćeno ili osuđeno, nego tolerirano i poštovano. [...] Solidarnost

s počiniteljima čovjeka upliće u njihovu krivnju i njihov zločin – to je racionalna

osnova predodžbe o kolektivnoj krivnji. Kolektivna krivnja nije stanje jednog društva

poput bolesti; krivnja se ne prenosi kao bacil s bolesnih, krivih dijelova društva na

zdrave niti se nasljeđuje od prethodne generacije kao gen. Predodžba o kolektivnoj

krivnji podrazumijeva solidarnost jednog društva s počiniteljima zločina i time

sudjelovanje u krivnji kao i preuzimanje odgovornosti prema žrtvama zločina. To što

počinitelji Trećeg Reicha nisu odbačeni, nisu praćeni i osuđivani nego tolerirani,

poštovani, ostavljeni na pozicijama i bivali poticani u njihovim karijerama, prihvaćeni

kao roditelji i učitelji je ono što je generaciju počinitelja i njihovu djecu povezalo sa

zločinima i krivnjom Trećeg Reicha. (ibid., 437)

Ukoliko pravo podržava zaborav, neminovno je da će sa sjećanjem doći u konflikt. To je

posebno slučaj s potjerom za ratnim zločinima koji su počinjeni u nacionalsocijalističkoj ili

komunističkoj Njemačkoj: “Kada se krenulo u potjeru i osuđivanje kako

nacionalsocijalističkih, tako i komunističkih zločina, oni su već dijelom bila zastarjeli ili bi

uskoro zastarjeli i osim toga su zbog Zakona o povratnom djelovanju mogli biti samo onda

tjerani i osuđivani ukoliko su u vrijeme kada su počinjeni bili kažnjivi.” (ibid., 441) Između

1946. i 1948. godine doneseni su tzv. kazneni zakoni (Ahndungsgesetze) koji su trebali riješiti

problem zastarijevanja. Isti su rokove zastarijevanja za zločine počinjene iz političkih razloga

u periodu od 1933. do 1945. ostavili neriješenim (ibid.), jer za vrijeme Trećeg Reicha kazneno

gonjenje nije postojalo i zbog toga nije ni moglo zastarjeti. Međutim, šezdesetih i

sedamdesetih godina sve je više novih zločina izbilo na površinu te su se rokovi zastarijevanja

morali produžiti ili ukinuti (ibid., 442).

Peter Reichel smatra da postoje četiri skupine zločina, za koje je zastarijevanje bilo važno:

ubojstvo koje se kažnjavalo doživotnom kaznom, a koje za dvadeset godina zastarijeva,

ubojstvo iz nehaja u teškim slučajevima koje se kažnjavalo doživotnom kaznom, a koje je

također zastarjelo nakon dvadeset godina, zatim ubojstvo iz nehaja koje se kažnjavalo do

petnaest godina zatvora te lakša i teška krađa koja bi zastarjela nakon petnaest godina. Na

kraju su ostali zločini poput teške tjelesne ozljede i protupravno oduzimanje slobode kretanja

(duže od jednog tjedna) s rokom zastarijevanja od deset godina (Reichel 2001, 183).

Jednostavno je bilo postupati s kaznenim djelima koja su još za vrijeme nacionalsocijalizma

tretirana kao takvi, a teže sa zločinima za koje počinitelji nisu bili gonjeni. Tzv. “ekscesivni

počinitelji” kažnjeni su isključivo radi “neposlušnosti”, ne radi ubojstva. Kada bi ekscesivni

77

počinitelji bez zapovijedi ubijali Židove, bili bi pozvani na odgovornost isključivo radi vojne

neposlušnosti, ne radi ubojstva Židova, jer ono nije bilo kažnjivo, ističe Schlink (Schlink

1998a, 443).

Tamo gdje je vladala zabrana retroaktivnog djelovanja, društvo nije bilo u mogućnosti

integrirati prošlost u kolektivnu biografiju. Integracija se morala ostvariti nekim drugim

putem, kaže Schlink. Zabrana retroaktivnog djelovanja je ustavnopravno garantirana i ne

može se ukinuti, ali zakonodavac ima mogućnost da je promijeni. Pitanje retroaktivnog

djelovanja više ne bi bio problem djelatnosti suda već zakonodavca: “[...]; da li bi ono što je

prošlo trebalo naknadno kažnjavati i time izuzeti ili na neki drugi način integrirati u

kolektivnu biografiju, odlučujuće je pitanje svladavanja prošlosti.” (ibid.) Schlink smatra da

postoji više razloga radi čega nije došlo do javne diskusije o ovom problemu. S jedne strane

su zločini Trećeg Reicha bili toliko užasni da bi se ukidanje zabrane retroaktivnog djelovanja

dovelo u pitanje. Pored toga, pravo u Trećem Reichu nije bilo pogrešno, samo su njegovo

sprovođenje ometali nacionalsocijalistički vlastodržci. Na kraju, kada je trebalo raspravljati o

zločinima počinjenim u Njemačkoj demokratskoj republici, nije se raspravljalo, jer se sve

svelo na poređenje s nacionalsocijalističkim sustavom (ibid., 448–449). A upravo je to trebao

biti doprinos prava svladavanju prošlosti: politička diskusija, politički publicitet, političko

razjašnjenje. Ukoliko se Schlinkova predstava o pravdi i pravu pokuša primijeniti na njegov

roman, onda bi se moglo reći, kako je Beate M. Dreike u svom članku Was wäre denn

Gerechtigkeit? Zur Rechtsskepsis in Bernhard Schlinks Der Vorleser pokazala, da Žena kojoj

sam čitao tematizira neuspjeli pokušaj postizanja pravde putem prava (Dreike 2002, 117).

78

6.6. Problematika krivnje

Ilustracija 2, Problematika krivnje (izvor D. Džindo Jašarević)

Središnja točka Schlinkova romana je suočavanje s nacionalsocijalizmom i holokaustom.

Michael Berg je pripadnik druge generacije. Upleten je u vrtlog krivnje kroz vezu koju je

ostvario s pripadnikom generacije počinitelja. U ovom slučaju se ne radi o odnosu dijete –

roditelj već je u pitanju ljubavna veza između Michaela i Hanne koja nije samo seksualna.

Ujedno predstavlja i razračunavanje poratne generacije s ratnom generacijom. Michael,

međutim, nije tipični predstavnik poratne generacije, ali se našao pred istim problemom koji

je snašao i ostale njegove vršnjake: Kako se nositi s time da su voljeni ljudi bili umiješani u

nacionalsocijalističke zločine i da su krivi za najveći zločin koji je ikada počinjen? Žena kojoj

sam čitao je roman koji na jedan posve kompleksan način obrađuje pitanje krivnje. Ono s

individualne razine prelazi na egzistencijalnu i pri tome pruža posve drukčiji pogled na

počinitelje. S obzirom na to da patnje žrtava nisu u središtu pozornosti Schlink govori o

pravednosti za počinitelje, odnosno postavlja pitanje je li uopće dopušteno suosjećati s

počiniteljima i u kojoj mjeri.

Sigrid Löffler je u emisiji Literarisches Quartett u prosincu 1995. godine posebno kritizirala

Schlinkov pojam krivnje:

79

S ovim romanom sam imala najveće probleme. [...] Iz sljedećeg razloga: On sugerira,

da je ovaj slučaj paradigmatski, primjeran slučaj koji bi imao opću vrijednost. Naime,

da volimo nekoga koga ne poznajemo i koji se kasnije ispostavi kao zločinac i time

sami postajemo, iako ga ne znamo, sukrivci, jer smo ga voljeli. Dakle, taj osjećaj

mladog i više ne tako mladog čovjeka da je na bilo koji način sukrivac se kao misao

vodilja proteže kroz cijeli roman. (Löffler u Greese i dr., 2003, 140)

Za Schlinka je pojam krivnje vezan za činjenicu da Nijemci nakon 1945. godine nisu tražili

konfrontaciju s prošlošću svojih učitelja, profesora i roditelja. Na taj način su postali sukrivci,

jer se nakon 1945. godine nisu distancirali od počinitelja i suučesnika. Kada i ako su to uradili

onda ne punim srcem. Nisu se distancirali od njih ni kada su priznali “kolektivnu krivnju”,

kada je svima postalo jasno što se desilo i kada se molilo za oprost. I tada su i dalje bili uz

njih (Schlink u Ostermann 2004, 64) Schlink se oslanja na psihoanalitičke studije koje su se

bavile djecom počinitelja i žrtvi kada kaže: “Kako kod djece počinitelja tako i kod djece

žrtava su ‘plašljiva izoliranja, prkosna obrana, prozivajuća optužba’ simptomi pokušaja

pronalaska vlastitog identiteta pod teretom roditeljske sudbine. Kod djece žrtvi to nazivamo

‘osjećajem krivnje’, [...].” (ibid.)

Na koji je način ovaj roman diskurs o krivnji? Pitanje krivnje, odnosno pitanje tko je, zašto i

kako kriv doima se posve komplicirano. S toga će u sljedećem dijelu biti govora o krivnji

Michaela i Hanne, ali i krivnji ostalih likova, pripadnika generacije počinitelja.

6.6.1. Michael i Hanna

Na početku romana Schlink čitateljima predstavlja dječaka od petnaest godina. Pripovjedač u

prvom licu, po imenu Michael Berg, građanskog je porijekla i pohađa gimnaziju. Sam sebe je

opisao ovako:

Imao sam predugačke ruke i noge, ne za odijela na kojima je majka pustila porube,

već za koordinaciju svojih pokreta. Naočale su bile jedan od onih jeftinih modela, što

su stajali pored blagajni u dućanima, a kosa mi je izgledala poput raščupane četke,

kojom sam mogao raditi što me volja, bez vidljivih poboljšanja. U školi nisam bio ni

dobar ni loš; mislim da me većina profesora nije uistinu primjećivala, kao ni učenici

koji su u razredu vodili glavnu riječ. Nisam volio kako izgledam, kako se oblačim i

krećem, ono što sam postigao i za što su me držali. (34)

Ovakav kritički pogled tipičan je za dječaka u pubertetu. Dječak se u svom tijelu ne osjeća

dobro, nezadovoljan je vanjskim izgledom, ali ne poduzima ništa kako bi to promijenio.

Nesiguran je u društvu i ne zna ni kakav dojam ostavlja u javnosti. Ipak sve do ove točke

80

Michaelov je život tekao jednim posve normalnim tinejdžerskim tokom. A onda se sve

promijenilo kada je upoznao Hannu Schmitz. Miriam Moschytz-Ledgley ovaj “magični”

trenutak tumači kao poticaj za Michaelovu promjenu: “Ta magična privlačnost otkriva

početak promjene strukture i granicā adolescenta. Ta privlačnost koja se ne može svladati je,

takoreći, poticaj koji mu je potreban da nadiđe sputanost i da se uputi u promjenu strukture.”

(Moschitz-Ledgley 2009, 40) Centralna težnja mladog Michaela je da odraste i da se

distancira od obitelji, da postane samostalan. To mu polazi za rukom kada je s Hannom,

osjeća se potpuno sretnim (38), gubi strah pred djevojkama iz razreda. Michael Hannu opisuje

ovako:

Do ramena dugu pepeljastoplavu kosu na potiljku je učvrstila kopčom. [...] Visoko

čelo, izbočene jagodične kosti, svijetloplave oči, pune, pravilno oblikovane usne bez

udubina, snažna brada. Veliko, grubo, žensko lice. Znam da sam ga smatrao lijepim

(12–13). Imala je izrazito snažno i izrazito ženstveno tijelo, bujnije od djevojaka, koje

su mi se sviđale i za kojima sam se okretao. [...] Sjećam se da su njeno tijelo, njeno

držanje i pokreti ponekad djelovali nezgrapno. Ne bi se moglo reći da je imala tromo

tijelo. (15–16)

O socijalnom porijeklu Hanne Schmitz doznajemo, nasuprot tome, jako malo. Da je odrasla u

Sedmogradskoj, da je sa sedamnaest godina došla u Berlin i zaposlila se kao radnica u

Siemensu, a sa dvadeset jednom dospjela među vojnike (34). Činjenica da ne zna čitati ni

pisati ne može se dovesti u vezi s njenom ispodprosječnom inteligencijom. Prije će biti da

potiče iz staleža koji je jako kratko ili nikako pohađao školu. Hanna nema normalnih

društvenih kontakata. U prvom dijelu romana samo se jednom prikazuje u društvu vozača

tramvaja, u drugom dijelu je u društvu optuženica, dok u trećem u društvu zatočenica. Cijeli

njen socijalni život veže se uglavnom za sud i zatvor. “Nikad nisam saznao što Hanna radi,

dok nije na poslu ili sa mnom. Kad sam joj pokušao postavljati pitanja, ona bi ih izbjegavala.

Nismo imali zajednički svijet, već mi je ona u svom životu odredila ono mjesto koje mi je

željela dati.” (64)

U drugom dijelu romana nastupilo je distanciranje protagonista. I dalje je Michael fiksiran na

Hannu, o čemu svjedoči njegov svakodnevni boravak u sudnici. No ovaj put je sve drukčije.

Michael je doznao za zločine koje je Hanna počinila i tu je nastupilo distanciranje. Michael se

sjeća “stare” Hanne, ali te slike se miješaju s “novom” Hannom. Pravog kontakta između njih

nema. Jedini kontakt su međusobni pogledi očima. Michael je odlučio, i time po prvi put

odredio pravila njihove veze, da neće stupiti u direktni kontakt s Hannom, iako je doznao za

zločine i otkrio činjenicu da ona ne zna čitati ni pisati. Dakle, Michael kao pripadnik druge

generacije drži moć u svojim rukama i odlučuje o dijalogu s prvom generacijom.

81

Hannina težnja svodila se od početka na prikrivanje nedostatka. Čim se ukazala prijetnja, ona

je pobjegla. Kada je prvi put dobila mogućnost unapređenja u Siemensu, pobjegla je i izabrala

drugu mogućnost (otišla među vojnike). Slično se ponašala i kada su joj ponudili novo

unapređenje nakon rata; tada je napustila grad i odselila se negdje drugo. U sklopu sudskog

procesa lažno je priznala da je napisala izvještaj. I to se računa kao bijeg. Taj Hannin strah od

raskrinkavanja Michael ne može razumjeti. Ne, kada su pitanju zločini koje je počinila. Ipak

je pokušao pronaći razloge njenog ponašanja, tj. opravdanja za nju: “Ne, uvjeravao sam se,

Hanna se nije odlučila za zločin. Odlučila je odbiti mogućnost unapređenja kod Siemensa i

zato je prihvatila ponudu da radi kao nadglednica u logoru. I ne, sve one nježne i slabe

djevojke nije slala u Auschwitz zato što su joj čitale, već ih je odabrala da joj čitaju, jer im je

tih nekoliko posljednjih mjeseći željela učiniti što podnošljivijima, prije no što bi ionako bile

poslane u Auschwitz.” (107)

Ono što dodatno povezuje Michaela i Hannu njihova je sklonost ka sramu.22

Michael se srami

radi slabosti koju osjeća uslijed bolesti i radi povraćanja na ulici (5–6). U ovom kontekstu se

može spomenuti interpretacija prve scene u pogledu na bolest, koju je načinila Moschytz-

Ledgley, a koja vidi Michaela kao dječaka na granici adolescencije. Bolest simbolizira kriznu

situaciju u dječakovu životu koja se sastoji iz konfrontacije s holokaustom i odvajanja od

majke na putu u vlastitu seksualnost (Moschytz-Ledgley 2009, 21). Scenu u kojoj Michael

povraća ona tumači kao nekontrolirano izbijanje tjelesnih tekućina, što predstavlja simbol

konfrontacije s gorkom pričom koja se ne može više sakriti kao i seksualnog nagona koji

poput tečnosti izbija iz njega (ibid., 20). Kao dokaz da je suočavanje s prošlošću za Michaela

imalo posljedice, autorica navodi onaj dio romana u kojem se upućuje na to da je Michael za

vrijeme bolesti čitao o Trećem Reichu (36), ali i istraživanja Bar-Ona i njegovih kolega koji

kažu: “Spontana reakcija [omladine] na dokumentiranje nečovječnosti i dugoročne oblike

svladavanja njihovih dojmova, prikazala je da su čak i za naknadno rođene, ako oni dopuštaju

da im se užasi Auschwitza približe, utisci toliko dojmljivi da bi mogli preforsirati duševni

kapacitet naraštaja, pogotovo onda kada im stariji uskraćuju dijalog (Brendler u Moschytz-

Ledgley 2009, 20) Premda je naglašeno da je u drugom dijelu knjige Michael taj koji određuje

pravila veze, ipak je na kraju Hanna ta koja će okončati vezu tako što će odabrati

samoubojstvo i prekinuti njihov kontakt zauvijek. Nekih desetak godina, za vrijeme Hanninog

boravka u zatvoru, Michael joj je slao kazete na kojima je snimao razna književna djela. Sam

22

Detaljnije o sramu u Juliane Köster: Bernhard Schlink. Der Vorleser (2005.), Claudia Benthien: Eine Analyse

der Scham- und Schuldproblematik in Bernhard Schlinks Der Vorleser (2005.), Alison Lewis: Das Phantasma

des Masochisten und die Liebe zu Hanna (2006.).

82

je odlučivao o trenutku slanja, izboru tekstova i sam je odlučio da neće reagirati na Hannino

pismo i da je neće posjetiti u zatvoru. Njeno odbijanje povratka u društvo jednako kao i

odluka da oproštajno pismo ne uputi Michaelu, nego upraviteljici zatvora, njene su posljednje

odluke. Nekoliko godina nakon Hannine smrti Michael je donio odluku da će napisati priču o

sebi i Hanni. Nakon što je “sklopio mir s njom” ona mu se vratila u sjećanje i to na taj način

što ga više nije činila tužnim.

6.6.2. Michael i generacija počinitelja

Moschytz-Ledgley razlikuje dvije vrste posljedica kod djece poratne generacije: kao prvo to

su primarne posljedice za koje autorica navodi primjer poremećenog odnosa između roditelja

i djece koji je nastao na osnovu općeg i difuznog osjećaja krivnje i srama roditelja radi

nacionalsocijalističke prošlosti. Među sekundarne posljedice spadaju one psihičke strukture

koje su nastale u drugoj generaciji kao posljedica mehanizama generacije roditelja. Ovi

mehanizmi su imali zadatak “sakriti” osjećaje krivnje i srama od djece i samih roditelja

(Moschytz-Ledgley 2009, 16). Hannes Fricke u ovom pogledu tvrdi da se kod Michaela može

čak govoriti i o postraumatskom poremećaju koji je nastao radi odnosa s Hannom, koji se

može okarakterizirati i kao neka vrsta zlostavljanja te njezinim naglim nestankom. Činjenice

koje idu u prilog ovoj tvrdnji su: Michael pati od noćnih mora, loše umije kontrolirati afekte,

socijalno i poslovno je ograničen, nije sposoban za dublja osjećanja i sve se više povlači u

sebe (Fricke 2003, 286). Posljedice na drugu generaciju se posebno ogledaju u njihovom

osjećaju bezavičajnosti, tvrdi Fricke, što je slučaj sa Michaelom, ali i sa drugim pripadnicima

druge generacije, kao što je to kod Treichela i njegovog protagoniste.

Michael više puta u romanu dolazi u konflikt s generacijom počinitelja. To posebno dolazi do

izražaja za vrijeme studija, gdje susreće razne predstavnike generacije počinitelja od aktivnih

sudionika preko žrtava do pasivnih promatrača. Ne smije se zaboraviti ni njegov odnos s

ocem koji je u biti kompliciran. To se prvenstveno odnosi na nepostojeću ili jako slabu

komunikaciju u njihovom odnosu. Otvoreni dijalog između oca i sina nije bio moguć. Otac u

romanu nema imena, on je jednostavno otac. Time je predstavnik generacije očeva koji su,

kao i Schlinkov otac, bili diskriminirani od nacionalsocijalističke vlasti, ali su ipak ostali

nijemi promatrači. Ujedno je to i način sugeriranja da između oca i sina vlada distanca, da je

otac starješina kuće, ali da ne sudjeluje aktivno u njegovu životu. Slika obitelji koju nam

Schlink daje je tipična tradicionalna obitelj pedesetih godina u kojoj su raspodijeljene uloge.

83

Majka se brine o kući i djeci (Michael ima još dvije sestre i jednog brata), dok otac, koji je po

zanimanju profesor filozofije, brine o financijama. Za vrijeme rata radio je kao lektor, jer su

ga predavanja o Spinozi dovela u poteškoće. Nakon rata, to se da naslutiti, uspio se vratiti

svom prvobitnom pozivu. Posao je u biti ispunjavao cijeli očev život u kojem je obitelji

pripadalo drugo mjesto, a filozofiji prvo. Michael je to ovako opisao: “Ponekad sam imao

osjećaj da smo mu mi, njegova obitelj, nešto poput kućnih ljubimaca. Pas kojeg izvodiš u

šetnju, mačka s kojom se igraš i koja ti se u krilu sklupča, prede i traži da je maziš – netko to

može voljeti, na određeni način čak i trebati, a opet mu kupnja hrane, čišćenje mačjeg nužnika

i odlazak veterinaru uskoro postanu previše. Jer život je negdje drugdje.” (26) Michael je

želio da je obitelj za oca bila središe života. Obiteljski problemi oca nisu zanimali. To se vidi

iz razgovora oca i majke u kojem majka traži njegovo mišljenje ili savjet po pitanju

Michaelova ponovnog odlaska u školu. Otac kao da uopće nije ni čuo majčino pitanje i

odobrava Michaelu povratak u školu (iako je liječnik rekao da još tri tjedna treba ležati kod

kuće) (26–27).

Michael je u to vrijeme bio u potrazi za osobom s kojom će se moći identificirati, nadajući se

da će u ocu pronaći tu osobu. Ni u mladosti, a ni poslije za vrijeme studija, pogotovo tada,

kada mu je trebao očinski savjet, nije pronašao tu osobu. U nadi da će mu otac pomoći kada

mu je bilo najteže, kada nije znao treba li otkriti Hanninu tajnu, otišao je po savjet kod njega

koji se kao filozof činio kao dobar izbor: “Pokušao sam razgovarati s njim upravo zbog te

distance što je postojala između nas. Želio sam porazgovarati s filozofom koji je pisao o

Kantu i Hegelu, čovjekom za kojeg sam znao da se bavi moralnim pitanjima. On bi trebao biti

u stanju apstraktno pretresti moj problem i ne biti ograničen, [...].” (112) Ali Michael od oca

nije dobio odgovor ni rješenje za svoj problem. Ono što je obilježilo njihov razgovor je očeva

moralno-filozofska argumentacija: “Naravno da čovjek mora djelovati, ako je situacija koju si

opisao situacija ispunjena većom ili važnijom odgovornošću. Ako čovjek zna što je dobro za

nekoga, ali taj drugi zatvara oči pred stvarnošću, mora mu pokušati otvoriti oči. Čovjek mu

mora prepustiti donošenje odluke, ali mora porazgovarati s njim, i to s njim samim, a ne s

nekim drugim iza njegovih leđa.” (115) Za vrijeme ovog razgovora otac se prema Michaelu

ponašao kao i prema svojim studentima, neutralno je diskutirao pitanje, ne ponudivši nikakav

konkretan odgovor već držeći monolog. Samo u jednom trenutku činilo se da je otac svjestan

svojih propusta po pitanju djece kada kaže: “Filozofija je zaboravila na djecu – osmjehnuo mi

se – zaboravila je na njih zauvijek, a ne samo ponekad, kao ja na vas.” (114) Ali ovo

razumijevanje za Michaela stiže prekasno. Ovu nesposobnost za komunikaciju naslijedio je i

Michael koji je u svom životu teško uspostavljao uspješnu komunikaciju s drugim ljudima.

84

Pored oca su tu i drugi pripadnici generacije počinitelja na koje treba ukazati. Već je rečeno

da se Michael s njima susreće za vrijeme svog studija, tj. sudskog procesa. Kao prvo tu su

optuženice, među kojima je i Hanna te preživjela Židovka koja je u sudskom procesu bila

svjedokinja. Zatim je tu i nekoliko muških predstavnika prve generacije s kojima se Michael

susreće. Pored oca tu spada vozač mercedesa i predsjedavajući. Juliane Köster ova tri

predstavnika prve generacije predstavlja kao tri različita tipa u odnosu na prošlost i

nacionalsocijalizam. Otac je “intelektualac koji promatra”, vozač mercedesa “aktivni

sudionik”, predsjedavajući “instrumentalizirani predstavnik pravosuđa” (Köster 2005, 37). Za

oca se zna da nije bio aktivni sudionik, dok za vozača mercedesa Michael nije siguran, ali je

izrekao sumnju (120–123). O predsjedavajućem sudcu čitatelj doznaje jedino da je on uvjeren

da čini sve kako treba (129). Ukoliko usporedimo predsjedavajućeg i oficira, kojeg opisuje

vozač mercedesa, lako se može povući paralela i zaključiti da je i predsjedavajući bio upleten

u nacionalsocijalizam. Predsjedavajući je, kaže Michael, “djelovao opušteno, čovjek koji je

svoj dnevni posao priveo kraju i bio zadovoljan njime” (129), dok vozač mercedesa oficira na

fotografiji opisuje ovako: “Ali na licu mu se nazire i izraz zadovoljstva, čak možemo reći i

blaženstva, možda baš zato što se dnevni posao ipak obavlja, a uskoro će i kraj radnog dana.”

(122) Vozač mercedesa nacionalsocijalističke zločine prezirno je sveo na ravnodušnost onih

koji su počinili zločine: “Ne, ne govorim vam ja o zapovijedima i poslušnosti. Krvnik ne sluša

zapovijedi. On samo radi svoj posao, ne mrzi one koje mora smaknuti, ne osvećuje im se, ne

ubija ih jer su mu na putu ili ga ugrožavaju ili napadaju. Njemu je potpuno svejedno. Njemu

je toliko svejedno da ih jednako može ubiti ili ne ubiti.” (122) Predsjedavajući sudac na

razračunavanje s nacionalsocijalističkim zločinima gleda u okviru svoje profesije, uvažavajući

korektno svoju funkciju u okviru tribunalizacije. Razgovor koji vodi s Michaelom svodio se

na običan razgovor o tome što seminarska skupina misli o procesu, što profesor kani učiniti sa

zapisnicima, zašto Michael studira pravo i kada ima namjeru polagati završni ispit. Posebno

mjesto zauzima Michaelov profesor prava koji vodi seminarsku skupinu. On se pokazao kao

jedan od rijetkih koji su se bavili nacionalsocijalističkom prošlošću i sudskim procesima, pa je

proces učinio predmetom seminara. O njemu Michael kaže slijedeće: “Profesor, stariji

gospodin, koji se vratio iz emigracije, ali ostao na margini njemačkog pravosuđa, sudjelovao

je u raspravi sa svom svojom učenošću, ali istovremeno i s distanciranošću nekoga tko

rješenje nekog problema više ne traži samo i isključivo u toj učenosti. – Pogledajte samo

optužene – među njima nećete naći nikoga tko uistinu misli da je u ono vrijeme smio ubijati.”

(73-74) Profesor je, dakle, predstavnik onih, koji su emigracijom pokazali svoj stav i

negodovanje prema nacionalsocijalističkom režimu.

85

6.6.3. Krivnja Michaela Berga

Ilustracija 3, Sindrom krivnje (izvor D. Džindo Jašarević)

Berg mnogo puta govori svojim osjećajima, mislima i svom ponašanju. I u svakoj njegovoj

misli koju ima, nalazi se ponešto vezano za krivnju koju osjeća, individualnu i kolektivnu, kao

član druge generacije, koja ga tjera da učini nešto nekontrolirano: “Ne mislim da razmišljanje

i odlučivanje nisu imali utjecaja na djelovanje. No djelovanje ne provodi jednostavno u djelo

ono o čemu se razmišljalo i što se odlučilo. Ono ima svoj vlastiti izvor i na jednako je

samostalan način to djelovanje moje djelovanje, kao što je i moje razmišljanje moje

razmišljanje, a moje odlučivanje moje odlučivanje.” (19)

Sam Schlink je o krivnji prilikom uručenja jedne od brojnih nagrada rekao sljedeće:

Bila je to krivnja onih koji su počinili zločine, kao i onih koji su promatrali ili nisu

reagirali ili su čak okretali glavu. Pravo nas uči kako su u krivnju upleteni čak oni koji

nisu ni bili svjedoci zločina. U prijašnjim plemenima, kada neki pripadnik jednog

društva počini zločin prema pripadniku drugog društva, društvo je imalo izbor ili da

ga odbaci ili zadrži. Ukoliko bi ga zadržalo, bilo bi solidarno s njim, podijelilo

njegovu krivnju, preuzelo odgovornost i odgovaranje za štetu prema drugom društvu.

Solidarno društvo je i društvo krivnje.23

Time Schlink naglašava postojanje krivnje za pripadnike prve i druge generacije dok za

pripadnike treće ona ne postoji: “Postoji prva i druga, ali ne postoji treća krivnja. Široki

23

Preuzeto sa http://denktag2004.denktag-archiv.de/homes/26/nachkommen.html, 28.11.2012.

86

spektar ponašanja, od prave potresenosti, obzirne uljudnosti, povučenosti, ravnodušnosti,

odbijanja do očijukanja s fašističkim kulisama koje susrećemo kod treće generacije, ima

odlučujuće veze s okončanjem krivnje.” (Schlink u Köster 2005, 66) Köster odgovara na

pitanje zašto se Michael smatra krivim na tri načina:

1. Michael osjeća solidarnost s Hannom, u neku ruku se tu radi o jednoj vrsti identifikacije

radi ljubavne veze s njom. Schlink ovo potvrđuje primjerom o germanskim plemenima koje je

već spomenuto. Ono što je ovdje zanimljivo, a što i Köster naglašava, je činjenica da Schlink

pod solidarnošću podrazumijeva aktivnu solidarnost između konkretnih individua, a ne

apstraktnu solidarnost građana s nacijom ili narodom uopće (Köster 2005, 66).

2. Michael je i za Hannu uvijek krivac. U svim međusobnim svađama on preuzima tu ulogu

(Hanna mu je dodjeljuje) te se ispričava za stvari koje nije počinio.

3. Michael se smatra krivim kako bi kompenzirao Hanninu krivnju koju ona ne vidi i ne želi

priznati.

Kao četvrtu točku mogli bismo dodati i Michaelovu moralnu krivnju koju on osjeća kao

pripadnik druge generacije, odnosno šezdesetosmaša, koju on sada smatra mladalačkim

grijehom i distancira se od početnog osuđivanja svojih roditelja kojima, kako sam kaže, nije

imao što predbaciti: “Ja nisam ni u koga mogao uprijeti prstom. U moje roditelje nisam

mogao, jer im uistinu nisam imao što predbaciti.” (135) Razračunavanje s nacional-

socijalističkom prošlošću za Michaela je bio izraz generacijskog sukoba koji je bio stvaran

problem:

Bez obzira što je sve to, moralno i pravno gledano, imalo ili trebalo imati veze s

kolektivnom krivnjom – za moju je studentsku generaciju to bila doživljena stvarnost.

A ta se stvarnost nije odnosila samo na ono što se dogodilo u Trećem Reichu. Situacije

kad su na židovske nadgrobne spomenike crtali kukaste križeve, kad mnogi stari

nacisti prave karijeru po sudovima, u administraciji i na sveučilištima [...] – sve nas je

to ispunjavalo stidom, čak i onda kad smo prstom mogli uprijeti u stvarne krivce.

Upiranje prstom u krivce nije nas oslobađalo krivnje, ali je nadvladalo bol. (135)

Schlant smatra da je i poratna generacija postala žrtvom počinitelja. Michael je prinuđen

suočiti se s prošlošću i time doživjeti patnju, na koju su osuđeni oni koji se nalaze u blizini

počinitelja ili kako Schlant kaže, Michael je postao “nedužni krivac” (Schlant 2001, 265–

268). Sam Michael ovo na neki način i potvrđuje kada kaže da je njegova “bol usljed ljubavi

prema Hanni na određeni način bila sudbina cijele moje generacije, sudbina Njemačke, [...].”

(136) Slično misli i Omer Bartov koji je naglasio da Michaela smatra metaforom cijele

87

današnje Njemačke, čija bol je u njihovoj ljubavnoj povezanosti s zločincima (Bartov u

Kleymann/Rings).24

Schlink potvrđuje da je za njegova pripovjedača i za njega samog ljubav

prema počiniteljima bila dilema šezdesetosmaša i srž generacijskog konflikta (Alison Lewis

2006, 556). Michael čitatelju nudi psihološko objašnjenje radi čega je taj konflikt bio toliko

izražen. Naime, ono što je šezdesetosmaše u protestima vodilo, bila je zapravo sram. To nije

bila sram zbog počinjenih zločina jednog kolektiva, kome je on rođenjem pripadao, već sram

radi grješne ljubavi prema roditeljima koji su počinili zločine, istakao je Kai Köhler (Köhler

2003, 177–178).

I kao da to nije bilo dovoljno što je sin generacije počinitelja, Berg je naveo još dodatni

argument radi kojeg se osjećao krivim: “Ali ono, što su osobe koje su se kretale u mom

socijalnom okruženju učinile, i čime su na sebe navukle krivnju, bilo je u svakom slučaju

manje zlo od onoga što je učinila Hanna. Zapravo sam morao prstom uprijeti u Hannu. Ali

upiranje prstom u Hannu bilo je jednako upiranju prstom u samoga sebe.” (135) Njegova

vlastita odluka, njegova ljubav prema osobi s kojom nije biološki vezan za njega je od

presudnog značaja, jer radi te veze on osjeća krivnju i sram: “Volio sam je. Ne samo da sam

je volio, ja sam je odabrao. Pokušao sam uvjeriti samoga sebe, da u trenutku kad sam odabrao

Hannu, nisam ništa znao o onome što je učinila. Na taj sam se način pokušao prebaciti u

stanje nevinosti, stanje u kakvom djeca vole svoje roditelje. Ali ljubav prema roditeljima

jedini je oblik ljubavi za koji čovjek ne snosi odgovornost.” (136–137) Ali ni ova razlika u

ljubavi nije mu pružila utjehu i nije se činila dovoljnom da bi izbrisala njegovu krivnju pa se

pita: “A možda je čovjek odgovoran i za svoju ljubav prema roditeljima?” (136) Lewis, kako

bi razjasnila kompleksni problem krivnje u ovom slučaju, govori o “efektu krivnje” koji

ukazuje na Michaelovu “volju za krivnjom”, ali ujedno i na to da ni to nije dovoljno kako bi

se razriješila problematika krivnje, jer je Michael, čini se, i pored toga što je svjestan

iracionalnih razloga za krivnju, nepovratno upleten u nju, a da se ne može točno reći zašto i

kako (Lewis 2006, 557).

Prvi dio romana govori isključivo o ljubavnoj vezi između Michaela i Hanne. Time Schlink

čitatelja želi približiti Hanni kao počiniteljici te, kako mnogi kritičari tvrde, postići

razumijevanje Michaelove ljubavi prema Hanni. Ljubav se na paradoksalan način akceptira,

Hanna se prezentira kao ljudsko biće, donekle simpatična, ljubazna i obazriva, dok se njene

mane izostavljaju, tj. možemo reći da je pripovjedač primoran da ih ignorira. Cilj Schlinkova

načina prikazivanja ljubavne afere je poistovjećivanje čitatelja sa Michaelom kako bi bio u

24

Preuzeto sa http://www.gfl-journal.de/2-2004/tm_kleymann_rings.html, 20.11.2012.

88

stanju razumjeti njegovo ponašanje i razmišljanje u daljem kontekstu. Lewis smatra da

Schlink svjesno bira naizmjenično prikazivanje Michaela i Hanne kao krivca i žrtve, kako bi u

drugom i trećem dijelu knjige pokazao da je druga generacija zapravo žrtva prve generacije, a

time Michael Hannina žrtva (ibid.).

Hanna bi mogla biti Michaelova majka koja je samo nekoliko godina starije od nje i za koju je

Michael više vezan nego za oca. To se vidi u prvom dijelu za vrijeme Bergove bolesti kada se

majka brižno ponaša prema njemu. No, već ovdje polako dolazi do “substitucije” (ibid., 558),

gdje Hanna preuzima ulogu majke. Hanna je ta koja se prvobitno brine o Michaelu na ulici i

koja mu prva pristiže u pomoć. Ali i scena kupanja u Hanninom stanu, gdje po prvi put dolazi

do intimnog zbliživanja Hanne i Michaela, nagovještava Hanninu povezanost ili sličnost s

majkom. Michael se sjeća kada ga je majka u djetinjstvu kupala, ali istovremeno to sjećanje

ima i gorak ukus, jer je za Michaela to ugodno kupanje nagovještavalo očekivanje neke kazne

ili neprijatnog iskustva koje ga je nakon toga očekivalo: “Sjećam se ugodnog osjećaja topline

i užitka koji mi je pričinjavalo pranje i oblačenje u toj toplini. Sjećam se i da sam se uvijek,

kada bi mi se sjećanje okrenulo toj situaciji, pitao zašto me majka toliko razmazila. Jesam li

bio bolestan? [...] Je li me u preostalom dijelu dana očekivalo nešto neugodno, teško, nešto što

sam morao izdržati?” (24–25) Lewis u ovoj sceni vidi jednu od glavnih “fantazmatičnih”

scena: “Ta scena u kojoj se ‘ugađanje’ povezuje sa ‘neprijatnošću’ poput posla ili kazne je

jedna od fantazmatičnih scena, koje su kasnije prisutne u ljubavi s Hannom i koje Michaelovu

žudnju strukturiraju sve do odrasle dobi.” (Lewis 2006, 559)

Michael, ulazeći u Hannin svijet, ujedno ulazi i u svijet srama. Njegov već spomenuti prvi

susret s Hannom povezan je sa sramom. Michael je taj koji se srami svoje slabosti, a Hanna je

ta koja mu pomaže da je se oslobodi. Ali sram koji je uslijedio radi povraćanja ujedno za

sobom povlači drugi sram, a to je sram radi buđenja seksualnih strasti dok se Hanna u kuhinji

presvlači: “Osjetila je moj pogled. Želeći dosegnuti drugu čarapu, malo je zastala, okrenula se

vratima i pogledala me u oči. Ne znam što je odavao izraz njena lica – čuđenje, pitanje,

znanje, prijekor. Crvenilo mi je oblilo lice. Taj jedan trenutak, dok sam nepomično stajao,

osjećao sam kako mi lice gori. Odjednom to više nisam mogao izdržati, izjurio sam iz stana,

strčao niza stube i izišao iz kuće.” (14–15) Tjedan dana kasnije Michael je poduzeo naredni

korak u zbližavanju s Hannom. Nakon nekoliko dana provedenih u razmišljanju sve je više i

više bio svjestan činjenice da ga grješne misli ne napuštaju i počeo je “žudjeti za samim

grješnim činom” (18). Njegovo mudrovanje samo je na trenutak uspjelo ušutkati savjest koja

89

ga je pekla, a njegova hrabrost je bila “negativna reakcija na moralni odgoj” (18). Lewis ovaj

Bergov korak tumači kao konflikt između superega i ida, superega i ega.

Naređenje da svojim nagonima bez ustručavanja da oduška je takoreći “perverzno”

djelo njegova moralnog odgoja koji se sada sa uživanjem “okreće protiv njega”.

Zapovijed da se uradi nešto zabranjeno, moglo bi se, shodno tome, promatrati kao

djelo superega, [...]. Superego [...] ovdje ne brani da se nešto uradi, nego izdaje

obećavajuće, privlačne i djelimično užasne zapovijedi da se uradi nešto zabranjeno i

smjelo [...]. Žudnja ovdje postaje novi “perverzni” zakon i sama obveza postaje

opterećena “manom (većeg) uživanja”. (Zizek u Lewis 2006, 561)

Svaka fantazmatična struktura požude posjeduje, tvrdi Lewis, aspekt rituala: “Da ljubav

prema Hanni inaugurira neki ‘mazohistički’ red stvari prvenstveno se vidi u tome da ljubav od

početka slijedi ustaljeni ritual i tok koji se prvo sastoji u zajedničkom činu tuširanja i zatim

činu vođenja ljubavi.” (Lewis 2006, 562) S vremenom je Hanna “izmislila” još nekoliko

rituala koji su bili uvjet za ljubavni čin: Michaelov odlazak u školu i čitanje iz knjiga. Michael

je sve uvjete prihvatio, ali na njih je gledao kao na neku vrstu kazne koju je morao pretrpjeti:

U mazohističkoj fantaziji kazna je preduslov za strast. [...] To je obrnuta sintagma

zadovoljavanja strasti i kazne, tako da prvo slijedi kazna u bolnom iščekivanju

zadovoljavanja želja što i odlikuje posebnost mazohističke scene. [...] I ekstremna

uplašenost i osjećaji krivnje mazohiste su sastavni dijelovi fantazije koji se mogu

osloboditi samo kažnjavanjem i ponovnim pokoravanjem pod moć užasne žene.

(Deleuze u Lewis 2006, 566-567)

Isprva je Michaela ljubav prema Hanni ispunjavala i jačala mu samopouzdanje. Što je njegova

ljubav prema Hanni bila jača, to se i njegova ovisnost povećavala. Što se više distancirao od

obitelji, to se više približavao Hanni. Njegova isprva “moćna” ljubav prema Hanni samo ga je

na prvi pogled činila superiornim. Schlant u ovom kontekstu naglašava sadomazohistički

karakter njihove ljubavne veze. Hanna je odbijala Michaela, dok je on ponižen i srdit morao

moliti za oprost i zabavljati je (Schlant 2001, 261). Da je Michaelova žudnja mazohistička,

vidi se u sceni na izletu, kada je Hanna nakon svađe izazvane nesporazumom (Hanna nije

znala pročitati poruku koju joj je Michael ostavio na ormariću i mislila je da je otišao)

remenom udarila Michaela po licu:

U ruci je držala tanak kožni remen koji je nosila na haljini, zakoračila je unatrag i

udarila me po licu. Usnica mi je pukla i okusio sam krv. Nije me boljelo (47). [...]

Zbog svađe je naš međusobni odnos postao još prisniji. Vidio sam je da plače, Hanna,

koja zna i plakati, bila mi je još bliža od Hanne koje! (sic) je uvijek bila jaka. Počela

je pokazivati svoju nježniju stranu, stranu koju još nisam poznavao. Uvijek je iznova

promatrala i nježno dodirivala moju napuklu usnicu, sve dok nije potpuno zarasla.

(48–49)

90

Hanna je igrala igru u kojoj je ona uvijek bila pobjednica, dok je Michael preuzimao ulogu

gubitnika. Može se navesti još jedan primjer njihove svađe u kojoj Michael svu krivnju

preuzima na sebe, a koji upravo pokazuje Hanninu dominantnost i Michaelovu slabost i

spremnost na popuštanje: “Žao mi je, Hanna. Sve je pošlo po zlu. Nisam te htio povrijediti, ali

čini mi se... Čini ti se? Misliš, čini ti se da si me povrijedio? Ti mene ne možes povrijediti, ti

ne. [...] Ustao sam i otišao. Mislio sam da odlazim zauvijek. Nakon pola sata ponovo sam

stajao pred njenim vratima. Pustila me da uđem, a ja sam svu krivicu svalio na sebe. Ponio

sam se nepromišljeno i bezobzirno, nisam joj pokazao svoju ljubav.” (42) Nakon svađe

Michael je na kraju konstatirao da je povod njihovoj svađi bio potpuno beznačajan, ali je

rezultat imao svoju težinu, pa kaže:

Nisam samo iz te svađe izišao kao gubitnik. Predao sam se već nakon kratkotrajne

borbe, kad je zaprijetila da će me odbiti, da mi se neće više podati. Narednih se

tjedana nisam borio ni toliko. Čim bi mi zaprijetila, bezuvjetno sam kapitulirao. Svu

sam krivicu preuzimao na sebe. Priznavao sam greške koje nisam počinio, priznavao

namjere koje nisam snivao. [...] Ponekad sam pomišljao da joj je jednostavno stalo do

trijumfa. No izbora ionako nisam imao. (43)

Na kraju, smatra Lewis, preostaje da se pitamo doprinosi li ovakav prikaz ljubavi i ako da, na

koji način, razračunavanju s prošlošću. Mazohizam ima više funkcija u romanu: kao prvo,

Michael kod čitatelja izaziva sažaljenje i smatramo ga Hanninom žrtvom, iako to ne smije

utjecati na činjenicu da nam se Hanna u raznim situacijama čini kao ljubazna i brižljiva osoba.

Kao drugo, Michaelova patnja i bol radi ljubavi koju osjeća prema Hanni dio je ljubavne

fantazije, a krivnju na taj način možemo donekle i razumjeti, koliko god da je suluda. Kada

Hanna iz Michaelova života nestane, on misli da je kriv, jer ju je “izdao” dan prije na bazenu.

Čitatelj je na taj način spreman vidjeti Michaela kao Hanninu žrtvu, iako do tada još ništa ne

zna o njezinoj “stvarnoj” krivnji. Kao treće, tek kroz mazohističku fantaziju čitatelj je u stvari

u mogućnosti razumjeti Bergovu upletenost u Hanninu sudbinu i njegovo patološko

sudjelovanje u sudskom procesu kojem prisustvuje svaki dan bez izostanka. Čak i kada je

otkrio da nije kriv za Hannino iznenadno napuštanje grada već njezina nepismenost i dalje se

smatra krivim, jer nije sposoban izaći iz začaranog kruga srama i krivnje (Lewis 2006, 567–

568): “Dakle, i dalje sam bio kriv. A ako nisam bio kriv, jer izdati jednu zločinku nikog ne

može učiniti krivim, bio sam kriv jer sam jednu zločinku volio.” (108)

Lewis također postavlja finalno pitanje odakle potječe fantazija mazohista?

Fantazija mazohista prema Deleuzeu ima porijeklo u mehanizmu obrane koji je

zaslužan za obranu od povratka agresivnog oca koji kažnjava i od prodora stvarnosti.

[...] Zar nije upravo slika oca u njemu, koja tom procedurom biva umanjena,

napuknuta, smiješna i ponižena? Zar nije ono, za što ispašta, sličnost s ocem? Nije li

91

ključ mazohizma poniženi otac? Tako da je na kraju otac manje onaj koji kažnjava,

nego onaj koji je kažnjen [...]. (Deleuze u Lewis 2006, 569)

Ovo bi u prijevodu značilo da je Michaelova stvarna patnja povezana s odsustvom oca. Otac

nije prisutan u mazohističkoj igri, ali sve je u suštini povezano s njim. Kažnjavanje i tlačenje

mazohističkog muškarca nije ništa drugo do rezultat krivnje oca. Otac je taj kojeg se muči i

tuče u ulozi sina. Ukoliko ovako čitamo cijelu ljubavnu priču, onda se to može shvatiti kao

piščev pokušaj da se očeva moć neutralizira te da nasljedstvo krivnje, koje tereti sinove,

oslabi. Fantazija je reakcija na problem naslijeđene krivnje i nasljedstva očeva (Lewis 2006,

569). Sve ovo ukazuje na činjenicu da Berg u biti nije u stanju okončati proces “tugovanja” za

Hannom. Berg se nalazi negdje između tuge i melankolije, nesposoban riješiti se ljubavne

priče i prošlosti (ibid., 570).

6.6.4. Michael Berg i Nesposobnost za tugovanje

Ono što Michael naziva “sudbinom cijele generacije” (136), Helmut Schmitz smatra

središnjom temom romana, a to je konflikt identiteta i djelovanja druge generacije koji je

izazvan konfrontacijom s prešućenim djelima roditelja u Trećem Reichu. Schmitz dalje tvrdi

da se konfliktna struktura romana (u ovom slučaju se radi o konfliktu ljubavne veze između

pripadnika prve i druge generacije, a ne kao obično o obiteljskom konfliktu, u kojem su otac i

sin u pitanju) oslanja na već pomenutu studiju Alexandra i Margarete Mitscherlich

Nesposobnost za tugovanje iz 1967. godine. Važno je istaći i još jednu činjenicu, a koju je i

Schlant također uočila, a to je šutnja ratne generacije i njihov teret koji se prenosi na sljedeću:

“Žena kojoj sam čitao je narativna institucionalizacija središnjeg konflikta između generacije

počinitelja i poratne generacije, između roditelja koji šute i tzv. ‘druge generacije’, koja je od

roditelja naslijedila silni teret prošlosti s kojim ne zna rukovati i kojeg na kraju može samo

dalje ‘odgurivati’: u bespomoćnom prekidu dijaloga s generacijom počinitelja.” (ibid.)

Michael se našao u situaciji u kojoj je neposredno konfrontiran sa zločinima

nacionalsocijalističke prošlosti kroz ljubav koju osjeća prema Hanni. Za vrijeme njenog

boravka u zatvoru, Michael nije posjećivao Hannu, što ukazuje na to, da se želio od nje

distancirati. To mu ipak nije u potpunosti uspijevalo, jer kontakt između njih i dalje je

postojao, premda ne u obliku pisama ili telefonskih razgovora. Michaelovo čitanje i snimanje

na kazete održavalo je njihovu vezu u životu, ali nije prekinulo šutnju koja je i dalje postojala

između njih. Upravo je ta šutnja odgovorna za Michaelov neuspjeli pokušaj da se konačno u

92

potpunosti odvoji i oslobodi Hanne. I upravo je ta veza između njih i šutnja koja vlada ono što

je tipično za predstavnike poratne generacije. Schlant smatra da je središte Schlinkova romana

analiza Michaelove nesposobnosti, njegove povezanosti i šutnje koja je imala velikog utjecaja

na njegov život, kako bi sebe spoznao i znao dalje djelovati (Schlant 2001, 265).

Prisjetimo se još jednom središnje teze Mitscherlichovih: glavna teza se temelji na tvrdnji da

su Nijemci propustili tugovanje za voljenim objektom. U biti, oni nisu imali ni mogućnosti

tugovati za njim, jer je Hitler nosio obilježje narcisoidnog objekta kojeg nisu voljeli radi

njega, već u nadi da će time popraviti individualni i kolektivni ego. Oslanjajući se na

Freudove rezultate i njegovo tumačenje pojmova tugovanje i melankolija, koje kaže da je

tugovanje reakcija na gubitak voljenog objekta, a melankolija reakcija na gubitak

narcisoidnog objekta, Mitscherlichovi su protumačili njemačko poslijeratno društvo i

gospodarsko čudo pedesetih godina kao pokušaj kolektivno nesvjesnog da spriječi gubitak

osjećaja vlastite vrijednosti koji je nestao gubitkom narcisoidnog objekta. Nemogućnost za

tugovanje za gubitkom Führera rezultat je intenzivnog odbijanja krivnje, srama i straha

(Mitscherlich 2009, 34). Ono što je ovdje bitno, i što Schmitz također naglašava, je da je

ljubav između Nijemaca i Hitlera bila “ovisna ljubav” (hörige Liebe) (ibid., 76); Hitler je od

Nijemaca zahtijevao totalnu pokornost koju je i dobio. Kako bi tugovali za žrtvama

nacionalsocijalizma, Nijemci su prvo morali tugovati za izgubljenim objektom. A to se nije

dogodilo.

I Michael i Hanna se ponašaju prema tezama Mitscherlichovih. Njihova ljubavna veza već je

dovoljno opisana. Konstatirano je da je to također veza u kojoj objekt (Hanna) traži totalnu

pokornost subjekta (Michaela). Dakle, radi se o manipulaciji objekta. O kakvoj vrsti ropske

pokornosti se ovdje radi, pojašnjava Anita Eckstaedt koja tvrdi da do takva odnosa dolazi

kada jedna osoba zajedničku realnost interpretira drukčije od druge, radi čega mora doći do

razilaženja mišljenja. Ukoliko subjekt nije dovoljno jak da podnese to razilaženje mišljenja,

doći će do njegova izobličenja, tako što će se odvojiti od svog kritičnog Ja i podrediti jačem i

njegovoj interpretaciji (Eckstaedt u Schmitz 2002, 303–304).

Kada Michael o Hanni govori, on govori o nekoj vrsti “omamljenosti” koju osjeća nakon

života s Hannom i nakon ponovnog susreta s njom u sudnici: “Prepoznao sam je, ali ništa

nisam osjećao. Nisam ništa osjećao.” (77) “Ta omamljenost nije djelovala samo u sudnici niti

samo na taj način što sam Hannu doživljavao kao da nisam ja taj koji ju je volio i obožavao,

već kao da je to netko drugi, netko koga dobro poznajem, ali ne ja. [...], ali u duši nisam

93

sudjelovao u tome.” (81–82) Govori i o želji da je zadrži podalje od sebe, svjestan činjenice

da se riješio sjećanja na nju, ali da je nije prevladao: “Želio sam je zadržati podalje od sebe,

učiniti je toliko nedostižnom da može ostati obično sjećanje, sjećanje kakvo je za mene

postala i bila tijekom proteklih godina.” (79) Schmitz Michaelovo stanje u odnosu na

Mitscherlichove teze komentira ovako: “Za gubitkom Hanne se ne tuguje, nego se

kontinuirano odbija taj proces, prezauzeti ljubavni objekt narcističkih obilježja se ne izbacuje,

nego se tako reći prisvojio.” (Schmitz 2002, 302) Michaelovu “omamljenost” možemo

usporediti s Mitscherlichovim terminom Starre, a koji upravo slikovito opisuje Michaelovo

ponašanje i onu vrstu derealizacije o kojoj Mitscherlichovi govore: “Ukočenost pokazuje

emocionalni preokret; prošlost postaje nestvarna u smislu povlačenja strastvenog i

nestrastvenog učestvovanja, ona tone kao u snu. [...], taj naglo nastali mehanizam

derealizacije onoga što je do malo prije bilo stvarno [...], omogućava da se i u drugom koraku

bez naznaka uvrijeđenog ponosa lagano identificira s pobjednicima.” (Mitscherlich 2009, 40)

Da Michael još uvijek nije završio s Hannom i da nije prevladao njen nestanak, intenzivirano

je prikazano kroz Michaelov unutarnji konflikt koji ne može riješiti:

Želio sam Hannin zločin istovremeno i razumjeti i osuditi. Ali to je bilo previše

strašno. Kad sam pokušao razumjeti što se dogodilo, imao sam osjećaj da više ne

osuđujem taj događaj na način na koji bi ga trebalo osuđivati. Kad sam to osuđivao,

na način na koji je trebalo osuditi, nije mi preostajalo mjesta za razumijevanje. A

istovremeno sam uistinu želio razumjeti Hannu; kad je ne bih razumio, to bi značilo da

je ponovo izdajem. (127)

S obzirom na to da je došlo do iznenadnog prestanka njihova odnosa čija je karakteristika, kao

što je već rečeno, bila pokornost subjekta objektu, vezanost za narcisoidni objekt se ne može

tako jednostavno prekinuti. Ona i dalje postoji, jer nedostaje suočavanje s gubitkom objekta.

Posljedica toga je očuvanje starih vrijednosti, dok nova realnost gubi na vrijednosti. Michael

nije u stanju izaći iz ove osjećajne strukture i želje za pokornošću. Njegova libidinozna

energija nije u stanju usmjeriti se na drugu odraslu osobu, tj. Michael nije u stanju ostvariti

zdrav odnos s drugom ženom, jer one nisu u stanju reproducirati Hannu, tj. uvijek im nešto

nedostaje, a osjećaj koji ga prati je pogrešan (Schmitz 2002, 305):

Nikad nisam uspio prestati svoj odnos s Gertrudom uspoređivati s mojim odnosom s

Hannom, i uvijek kad bismo Gertrud i ja ležali zagrljeni, imao sam osjećaj da nešto

nije kako treba, da ona nije kako treba, da je osjećaj dok je dodirujem pogrešan, da je

pogrešnog mirisa i okusa. Mislio sam da će se taj osjećaj izgubiti. Nadao sam se da će

se izgubiti. Ali osjećaj da to nije u redu nikad se nije izgubio. (137)

Schmitz konstatira da je razlog zbog kojeg je Michael odlučio ponovo čitati Hanni

mehanizam obrane koji sprječava bezvoljnost koja nastaje kolizijom nespojivih opažanja

94

realnosti: Hanne kao ljubavnice i Hanne kao počiniteljice (Schmitz 2002, 305). Ono što su

Schlinku često zamjerili je činjenica da u romanu nedostaje razumijevanja ili čak suosjećanja

za istinske žrtve nacionalsocijalizma. Ne samo da pripadnici prve generacije ne pokazuju

suosjećanje, već ga nema ni kod druge generacije. Moglo bi se čak i reći da se tu radi o nekoj

vrsti nezainteresiranosti od strane druge generacije. Schlant naglašava Michaelovu

nesposobnost za tugovanje posebno u kontekstu njegova retoričkog pitanja:

Istovremeno se pitam, a počeo sam se pitati još onda: što bi moja generacija, onih koji

su rođeni tek poslije, trebala ili treba početi s informacijama o užasima genocida nad

Židovima? Ne smijemo misliti da možemo shvatiti nešto što se ne može shvatiti, ne

smijemo uspoređivati nešto što se ni s čim ne može usporediti, ne smijemo postavljati

pitanja, jer onaj koga pitamo sve te užase, i onda kad ih ne dovodi u pitanje, čini

predmetom komuniciranja i ne prihvaća kao nešto zbog čega bi morao zanijemjeti od

užasa, stida i krivnje. Bismo li mi trebali zanijemjeti od užasa, stida i krivnje? A zbog

čega? [...] Ali osuditi i kazniti nekolicinu njih, a da mi, generacija koja je došla poslije

samo zanijemimo od užasa, stida i krivnje – zar je to bit svega? (83–84)

Dalje posebno kritizira što Michael i njegovi vršnjaci nisu u kontekstu ovog pitanja ni došli na

ideju da bi možda trebali tugovati za žrtvama, osjećati srdžbu ili bol (Schlant, 266–267).

Schmitz ipak naglašava da roman prati strogu kompoziciju prema psihoanalitičkim poučcima

i da s toga nije ni moguće da Michael osjeća tako nešto, jer bi prije toga trebalo uslijediti

razumijevanje i suosjećanje za obiteljsku priču i generaciju počinitelja. Istina, Michael

pokušava prilikom posjeta konc-logora Struthof razumjeti i predočiti sebi sve što se tamo

dešavalo: “Uistinu sam pokušavao, pogleda uprtog u jednu od baraka, zatvorio sam oči i nizao

baraku do barake. [...] Ali sve je bilo uzalud, ispunio me jadan, sramotan osjećaj da sam

zakazao. [...] Osjećao sam veliku prazninu u sebi, kao da sve to vrijeme nisam gledao van, već

da sam tražio u sebi samome i sad morao ustanoviti da u meni ničega nema.” (125) To je

jednako ono što su i Mitscherlichovi ustanovili, kada su govorili o razumijevanju ili

suosjećanju sa žrtvama. Kod tih pokušaja rješavanja krivnje jako malo se misli na žrtve. Jer ti

osjećaji su dovoljni samo da bi se suosjećalo s vlastitim žrtvama (Mitscherlich 2009, 36–37).

Ukoliko se vratimo na prvobitnu Schmitzovu rečenicu u kojoj kaže da se Michael nalazi

negdje između melankolije i tuge, možemo se složiti s time i dodati: Prema Freudu, cilj

tugovanja jes uspješna integracija izgubljenog objekta u vlastitu životnu priču i time

odvajanje od njega, tj. uspješno svladavanje događaja. Michael, s jedne strane, ispunjava

uvjete za Freudovo tugovanje, s druge strane namjera njegova pisanja nije konačno

svladavanje ili oslobođenje, kako Michael sam kaže (Schmitz 2002, 310): “U prvi sam mah

želio napisati našu priču kako bih je se oslobodio. Ali, sjećanja se nisu usredotočila na taj moj

cilj. Onda sam primijetio kako mi priča bježi, pa sam je pisanjem želio vratiti, ali ni to nije

95

namamilo moje sjećanje da iziđe na vidjelo. Već nekoliko godina puštam priču na miru.

Sklopio sam svoj mir s njom.” (172) Ovaj “mir”, koji je sklopio s pričom, upućuje na

činjenicu da nije „završio“ s prošlošću, nego ju je samo potisnuo u drugi plan:

Što sam učinio i što nisam učinio i što je ona učinila meni – sve je to, eto, postao moj

život. [...] Slojevi našeg života tako se gusto slažu jedan na drugi da poslije uvijek

iznova susrećemo ono ranije, ne kao nešto završeno i obavljeno, već sadašnje i živo.

To mi je jasno. Iako mislim da je to ponekad teško podnijeti. Možda sam našu priču

ipak napisao zato što sam je se želio riješiti, iako to ne mogu. (172–173)

6.6.5. Krivnja Hanne Schmitz

Bill Niven smatra da Hanna predstavlja realizaciju jednog od četiri koncepta krivnje

Jaspersova spisa Pitanje krivnje: “Hanna's criminal guilt is addressed and punished in court,

but in a manner which does little justice to her situation as an illiterate. In developing a sense

of moral responsibility, Hanna could be said to internalize guilt, producing a degree of

correspondence between outer and inner processes of coming to terms with the past.” (Niven

2003, 391). U romanu se ne dovodi u pitanje da je Hanna počinila zločin (Köster 2005, 63).

Ovo potvrđuje optužnica s jedne strane i presuda s druge. Prva glavna točka optužnice odnosi

se na selekcije u konc-logoru: “Svakog je mjeseca iz Auschwitza stizalo oko 60 novih žena i

jednako ih je toliko ponovo slano u Auschwitz, osim naravno onih koje su u međuvremenu

umrle. Svima je bilo jasno da su žene u Auschwitzu bile smaknute; vraćane su one koje se

više nisu mogle koristiti za rad u tvornici.” (86) Druga točka se odnosi na noć bombardiranja

u kojoj su sve logorašice u crkvi izgorjele, jer optužene nisu otključale vrata. Hannin branitelj

je bio jedini mladi odvjetnik, kako Michael kaže, koji joj nije bio od velike pomoći: “On je

bio jedini mladi branitelj, ostali su bili stariji, neki od njih, kako se uskoro pokazalo, stari

nacisti. Hannin je branitelj izbjegavao njihov način izražavanja i njihove teze. No pratio ga je

nepromišljen žar, koji je njegovoj branjenici štetio u jednakoj mjeri kao i

nacionalsocijalističke litanije njegovih starijih kolega njihovim branjenicama.” (77–78) No ni

Hanna se, jednako kao ni njen branitelj, nije znala prilagoditi situaciji: “Nije imala osjećaja za

kontekst, za pravila prema kojima se igra, za formule po kojima se sve njene izjave i izjave

ostalih sudionika rasprave računaju u krivicu ili nevinost, presudu ili odbacivanje optužbe.”

(89) Dokazni materijal, koji se odnosio na prvu i drugu točku optuženice, bilo je svjedočenje

preživjele majke i njezine kćeri. Kći je potom svoja sjećanja zabilježila u knjizi, a manuskript

je bio dostupan svim sudionicima. S obzirom na nesposobnost Hanninog branitelja, ovdje je

propuštena prilika da se Hannina krivnja reducira, tako što bi branitelj poricao da je upravo

96

Hanna bila ta koja je vršila selekcije ili pak da je skrenuo pažnju na hijerarhiju zadataka “kao i

davanja i izvršavanja zapovijedi s kojima su logorašice samo djelomice dolazile u dodir i koje

su stoga samo djelomice mogle sagledati.” (92) Ostalih svjedoka nije bilo, tj. što se tiče druge

točke optuženice, bili su tu još i žitelji sela, ali oni su sami morali paziti što će reći da ne bi

postali predmet prigovora, s obzirom da su možda mogli i spasiti žene, tako što bi svladali

optuženice i sami otključali crkvena vrata. Hanna je pak i dalje otežavala svima situaciju i bila

je uporna u svojim izjavama, proturječila je i ljutila predsjedavajućeg, a njezina priznanja

ljutila su i druge optuženice. Situacija se dodatno zakomplicirala kada je branitelj jedne druge

optuženice počeo ispitivati Hannu o njenim štićenicama u logoru. U ovom trenutku se čini da

je Hannina krivnja pak veća od krivnje ostalih optuženica s obzirom na njene “osobne”

selekcije (Ostermann 2004, 68). I upravo ovdje se poklapa sudbina mladih djevojaka s

Michaelovom sudbinom, jer su i djevojke Hanni čitale naglas:

Da, imala je svoje štićenice, uvijek jednu od mladih, slabih i nježnih djevojaka,

uzimala bi ih pod svoje okrilje i uvijek je pazila da ne moraju raditi, skrbila je za njih,

bolje ih oblačila i hranila, a uvečer bi ih uzimala k sebi. A djevojke nisu smjele reći

što to ona s njima uvečer radi i mi smo mislile da ona s njima ... to smo ponajviše

mislili zbog toga što su poslije sve odlazile transportom, kao da su poslužile njenoj

zabavi i ona ih se s vremenom zasitila. Ali uopće nije bilo tako, jednog je dana jedna

djevojka priznala pa smo saznali da su joj te djevojke čitale naglas, iz večeri u večer.

To je bilo bolje, nego da su ... svakako bolje, nego da su se ubijale od posla; sigurno

sam tada mislila da je to bolje, jer inače ne bih to mogla zaboraviti. Ali je li bilo

bolje? (94)

Hannin branitelj ovdje nije iskoristio priliku da upita, zašto je Hanna birala uvijek “mlade,

slabe i nježne” djevojke. Za Michaela ne postoji drugi razlog nego da je Hanna to činila, kako

bi im posljednje mjesece učinila podnošljivijim, jer su bile svakako tako slabe da ne bi

preživjele rad u tvornici i bile poslate transportom u Auschwitz. Niven ipak naglašava da

postoji i drugi mogući način objašnjenja Hanninog izbora: “[...] impulses of empathy do not

make her exploitation anything less than exploitation. Besides, Hanna' s choice of the weak

can be read more cynically: if their death is inevitable, this serves as a guarantee that they

will not survive to voice any suspicions.” (Niven 2003, 385–386) Michael Hannu smatra

krivom, iako nije siguran do kojih razmjera doseže njena krivnja, jer o tome nikada nije

razgovarao s njom. Da je prešutjela nepismenost iz razloga što se sramila, za njega je

nedovoljan i nezadovoljavajući razlog, a cijena koju je morala platiti previsoka:

Ali da je Hannin sram, jer nije znala čitati i pisati, mogao biti razlog takvu njenu

držanju za vrijeme rasprave i njenu ponašanju u logoru? Iz straha da će biti

razotkrivena kao nepismena, dopustiti da je raskrinkaju kao zločinku? Iz straha da će

biti raskrinkana kao nepismena, počiniti zločin? Koliko sam si već puta tada i otada

postavio isto pitanje. Ako je Hannin motiv bio strah od raskrinkavanja – zašto je onda

97

radije prihvatila stravično obilježje zločinke od gotovo ništavnog obilježja nepismene

žene? Ili je mislila da će se iz svega izvući, a da je uopće i ni na koji način neće

raskrinkati? Je li jednostavno bila glupa? Ili je bila toliko tašta i zla da je, da bi

izbjegla odavanje tajne, postala zločinka? (107)

Hanni prijeti raskrinkavanje, prije svega, kada je u pitanju druga točka optuženice, tj. izvještaj

koji je prema izjavama ostalih optuženica pogrešan, a koji je navodno Hanna napisala:

“Pitajte nju! Prstom je uprla u Hannu. Ona je napisala izvještaj. Ona je kriva za sve, ona sama.

Izvještajem je željela sve zataškati i krivicu prebaciti na nas.” (101) U ovom trenutku Hanna

je postala glavna optuženica, s obzirom na njezino priznanje da je napisala izvještaj kako bi

izbjegla sukob sa stručnjakom za rukopis. “Nakon što je Hanna priznala da je ona napisala

izvještaj, ostalim je optuženicama bilo lako. Tamo gdje nije djelovala sama, Hanna je tjerala

ostale, prijetila im i prisiljavala ih. Preuzela je zapovjedništvo. Ona je vodila glavnu riječ. Ona

je odlučivala.” (109) Stoga i ne iznenađuje što je na kraju sudskog procesa dobila doživotnu

kaznu za razliku od ostalih optuženica koje su osuđene na razne vremenske kazne.

Cijela strategija romana, kako kaže Löffler, sastoji se od relativiranja krivnje kroz

nepismenost, s jedne strane, i ljubavne priče s druge. Pored toga, Hanna u trećem dijelu

romana postaje “heroina” krivnje, zato što je odabrala zatvor radi osobnog oplemenjivanja ili

pročišćenja duha.25

No, čini se da je “strategija” romana ipak dosta kompliciranija nego što

Löffler smatra. Istina, Hanna doista u zatvoru prolazi kroz jedan proces pročišćenja. U prvim

godinama njezina boravka u zatvoru živjela je povučeno kao u samostanu:

Godinama je ovdje živjela kao u samostanu. Kao da se dobrovoljno povukla ovamo,

kao da se dobrovoljno pokorila ovdašnjim pravilima, kao da je pomalo jednoličan

posao bio svojevrsna meditacija. Uživala je velik ugled kod ostalih žena prema kojima

je bila prijateljski raspoložena, ali uvijek na određenoj distanci. I više zapravo, slovila

je kao autoritet, pitali su je za savjet kad je bilo problema, a kad bi se umiješala u

neku razmiricu, prihvaćali su njenu odluku. (164–165)

A onda se odjednom zapustila.

Uvijek je držala do sebe, usprkos svojoj krupnoj građi, bila je vitka i održavala gotovo

bolesnu čistoću. Tad je počela više jesti, rijetko se prala, udebljala se i počela

zaudarati. Ali nije djelovala ni nesretno ni nezadovoljno. Činilo se zapravo kao da joj

povlačenje u samostan i nije dovoljno, kao da je i u samostanu još uvijek previše

udobno i brbljavo, i kao da se mora povući još dublje, u osamljenu ćeliju, u kojoj je

nitko neće primijetiti i u kojoj izgled, odjeća i mirisi nemaju više nikakve vrijednosti.

(165)

Da joj vanjski izgled više nije bio važan, posebno kupanje koje je za vrijeme života s

Michaelom bio jedan od glavnih dijelova rituala, upućuje i na to da je postala svjesna toga da

25

Preuzeto sa http://www.youtube.com/watch?v=n3ZPPe775dE, 14.01.2013.

98

krivnju više ne može “sprati” sa sebe, ma koliko se često kupala. Ostermann ovakav Hannin

preobražaj špekulativno povezuje s njenom sposobnošću da čita i piše, tj. s činjenicom da je

ona kroz književnost o holokaustu počela nazirati razmjer svoje krivnje. Kao da je

djelovanjem tih knjiga s vremenom zapala u neku krizu (Ostermann 2004, 99) iz koje nije

vidjela drugi izlaz nego samoubojstvo, tj. izlaz je mogao biti prihvaćanje sebe kakva jest, a

alternativa ništa drugo nego smrt. “Samoubojstvo Hanne u romanu se čini kao posljedica

svjesne identifikacije s vlastitim zločinom. Ona se doima [...], kao savršena počiniteljica koja

će nakon što odsluži svoju pravnu kaznu, propasti zbog moralne krivnje.” (ibid., 101) Niven

ovdje, također, nazire prihvaćanje krivnje s Hannine strane kada kaže:

It may also represent Hanna's voluntary abandonment of that ‘social persona’ she had

previously been so keen to preserve. This reason for this apparent paradox is that the

newly developed consciousness of guilt can be lived only within the confines of her

own body, whose neglected outer aspect is both symbol and means of her self-willed

withdrawal. Coming to terms with her guilt is not a process she feels she can enact

‘publicly’. It must be done entirely within her own conscience. (Niven 2003, 392)

Ono što je Hannu natjeralo na posljednji korak je ponovni susret s Michaelom, za kojeg je

ostala vezana cijelo to vrijeme. U svom testamentu ga je zamolila da novac uruči kćerki koja

je zajedno s majkom preživjela požar u crkvi. Međutim, u kćerkinim očima taj novac

“nalikuje na oprost koji niti mogu niti želim udijeliti.” (170)

6.7. Značenje nepismenosti

Jednu od najoštrijih kritika Schlink je dobio radi portretiranja žene nadglednice u jednom od

njemačkih koncentracijskih logora koja pati radi svoje nepismenosti. William Collins

Donahue smatra da „[...] Der Vorleser is more concerned to establish Hanna as a victim than

as perpetrator” (Donahue 2001, 72). Bartov pak u Hanni i Michaelu vidi žrtve kada kaže:

“She of her handicap, he of the helpless shame of belonging to the second generation of the

perpetrators” (Bartov 2000, 30). Schlant posebnu pažnju posvećuje Hanninoj “slabosti” tako

što postavlja pitanje funkcije njezine nepismenosti: “Nepismenost ne može poslužiti kao

objašnjenje za počinjene zločine. [...] Ali ako njena nepismenost nije objašnjenje – i isprika –

za Hannina djela, postavlja se pitanje, koju funkciju ona ima u romanu. Želi li se time

sugerirati da se na neki način mora biti ‘poremećen’ kako bi netko bio pomagač u zločinima?”

(Schlant 2001, 264–265)

Schlink nije propustio napraviti misteriju od Hannina nestanka na kraju prvog dijela, a da se

čitatelj zajedno s Michaelom ne pita koji je uzrok njenog ponašanja. Je li to doista bila

99

Michaelova krivnja ili su postojali neki drugi razlozi s kojima čitatelj nije upoznat? Nakon

Hannina saslušanja u sudnici u drugom dijelu romana Michael je konačno prozreo Hanninu

životnu laž koristeći pri tome sljedeće argumente:

Zato je željela da joj se čita. Zato je na našem biciklističkom izletu meni prepustila

pisanje i čitanje, zato je ujutro bila izbezumljena kada je pronašla moju poruku, kad je

naslutila moje očekivanje da će znati što u njoj piše i prestrašila se razotkrivanja svoje

tajne. Zato je izbjegla svoje unapređenje u poduzeću; njena slabost, koju je kao

kondukterka uspijevala prikriti, pri obučavanju za vozačicu sigurno bi bila otkrivena.

Zato je izbjegla mogućnost unapređenja kod Siemensa i postala nadglednica u logoru.

Zato je, da bi izbjegla sukob sa stručnjakom za rukopis, priznala da je ona napisala

izvještaj. (106)

Sve su ovo načini ponašanja koje je Hanna izmislila kako bi spriječila razotkrivanje svoje

mane. S obzirom na to da nije znala čitati jelovnik, Michaelu je prepustila izbor jela u

gostionici. Nije poznavala Michaelovo ime, premda se ono nalazilo na svakoj knjizi na stolu.

Bila je nervozna u nepoznatim situacijama. Za svaki svoj korak imala je obrazloženje i

pronalazila je načine izbjegavanja različitih situacija. Kao i mnogi drugi nepismeni ljudi

izbjegavala je situacije u kojima je potrebno znati čitati i pisati, jer najgore što joj se moglo

dogoditi bilo je razotkrivanje njene tajne. Niven je pak naglasio kako Hanna nije toliko

zabrinuta za razotkrivanje svoje nepismenosti, koliko ju je strah stigmatizacije (Niven 2003,

382–383). Hanna je taj strah nadišla u zatvoru tako što je svladala svoju slabost i s velikim

naporom, marljivošću i upornošću sama naučila čitati i pisati.

Pokušaj razračunavanja s krivnjom započela je ni manje ni više nego književnošću žrtava,

poput Prima Levija, Eliea Wiesela ili Jeana Amérya, ali i znanstvenom literaturom o

koncentracijskim logorima. Schlink ne drži do razlikovanja književnosti i kako kaže do

uvjerenosti da je književnik moralniji od ostalih i time zadužen da publiku poduči moralnosti.

Tako da Hanna nije odabrala klasike njemačke književnosti koje joj je još i Michael čitao

(Ostermann 2004, 98). Niven je to komentario ovako: “[...] the traditional literary canon to

which she has been exposed over the years has been of limited use.” (Niven 2003, 383)

Schlink je radi Hannine „preobrazbe“ u zatvoru zadobio više negativne nego pozitivne kritike.

To se odnosi upravo na činjenicu da je Hanna, nakon što je naučila čitati i pisati, počela

proučavati književnost žrtava te autobiografske zapise Rudolfa Hössa i izvještaj Hanne

Arendt o Eichmannu. Na taj način se Schlinka optužilo da je od Hanne pokušao napraviti

moralno bolju osobu, tako što je od nje načinio pismenu i načitanu ženu i time utjecao na

njenu promjenu tokom boravka u zatvoru. Ako je Hanna, time što je naučila čitati i pisati,

uvidjela vezu između nepismenosti i krivnje, što bi onda trebala značiti kolekcija knjiga u

100

njenoj ćeliji? Achim Geisenhanslücke u tome vidi Hannino suočavanje s holokaustom, dok

Köster ovdje ipak naglašava kako je iz iskustva poznato da nekadašnji nepismeni ljudi skoro

nikada ne postaju veliki čitatelji kao i činjenica da bivše nadzornice u konc-logorima rijetko

pokušavaju razumjeti što su uradile. Kao primjer uvijek se navodi Hermine Ryan, nadzornica

konc-logora, poznata pod imenom “die Stute von Majdanek” koja i dvadeset godina nakon

zatvorske kazne nije željela priznati krivnju (Fricke 2003, 279–281).

Hanna nije u situaciji osuđivati bilo koga; taj dio rezerviran je isključivo za žrtve. Kao što je i

sam autor u jednom intervjuu za Qtv rekao: “She never fully understands what she had

done.”26

I Niven smatra: “Schlink is not implying that morality and literacy in the classical

sense are synonymous: the essential impulses behind Hanna's partial evolution in prison, [...],

lie elsewhere.” (Niven 2003, 383) U pitanju je zapravo sram: “That shame is the key to Hanna

is made clear when Michael, trying to talk to others about its impact while not wishing to talk

too openly about the specific case of Hanna, replaces illiteracy with other perceived sources

of shame.” (ibid.)

Zamisli sudski proces i optuženika koji će biti kažnjen ako ne prizna da je ljevak,

odnosno da nije počinio zločin izvršen desnom rukom, ali se srami priznati da je

ljevak – bi li rekao sucu što je posrijedi? Zamisli da je homoseksualac i da kao takav

nije mogao počiniti zločin, ali se srami što je homoseksualac. I ne radi se zapravo

uopće o tome bi li se čovjek trebao sramiti što je ljevak ili što je homoseksualac –

zamisli jednostavno da se optuženik srami. (111)

Michael smatra da je Hanna uložila jako mnogo truda kako bi naučila čitati i pisati. I ne samo

to; Hanna je za njega uspjela izaći iz “maloljetnosti” u Kantovu smislu: “Biti nepismen znači

biti maloljetan. Time što je Hanna skupila hrabrost i naučila čitati i pisati, učinila je

prosvjetiteljski korak, korak od maloljetnosti do punoljetnosti” (149). Niven je, također,

podvukao kako je Hanna izgovorivši rečenicu “S tim je sad kraj, zar ne?” (156), u situaciji

kada ju je Michael pitao čita li mnogo, a ona odgovorila da je “ljepše kad ti netko čita”,

učinila upravo taj korak: “These are hardly the words of a woman who has stepped

convincingly out of Kantian ‘Unmündigkeit’.” (Niven 2003, 395) Manfred Durzak posebno je

kritizirao aspekt nepismenosti i njezino nadilaženje u smislu nekog prosvjećivanja kao kod

Kanta. Naime, time što je Hanna naučila pisati i čitati čitajući književnost preživjelih u

holokaustu ni u kojem slučaju je ne čini humanom osobom. Upravo suprotno tome. To

podvlači samo još više njen šizofrenični karakter. Kao primjer Durzak ovdje navodi

dvadesetogodišnjeg dječaka kojeg je Peter Weiss u svom komadu Die Ermittlung opisao kao

26

Preuzeto sa http://www.youtube.com/watch?v=TsbptLzHye4, 13.11.2012.

101

dječaka koji je pored svog “posla” u Auschwitzu često koristio priliku da razgovara s

obrazovanim zatvorenicima, prije nego što bi ih poslao na rampu (Durzak 2000, 208).

Ni Michael više nije siguran da li je ikakav dobitak što je Hanna naučila pisati ili je bilo

suviše kasno za to. Na osnovu Michaelovih promišljanja mogu se uočiti dva problema u vezi

Hannine nepismenosti: prvi se problem odnosi na pitanje, relativiraju li se Hannini zločini, s

obzirom na činjenicu da kada ih je počinila nije znala čitati i pisati. Michael u tekstu nikada

nije eksplicitno postavio ovo pitanje, ali njegovu dilemu prepoznajemo u pitanju kako da u

istom trenutku razumije i osudi njene zločine (127). Drugi se odnosi na svladavanje

nepismenosti. Michael u ovom kontekstu dovodi u pitanje da li je uopće moguće osloboditi se

krivnje samo zato što je uložen veliki napor. Svi kritički glasovi se uglavnom svode na to da

se zahvaljujući motivu nepismenosti na Hannu gleda drukčije nego na nekog “običnog”

ratnog zločinca. Peter Michalzik je naglasio da je provokacija knjige u tome što se Hanna

opisuje iz pozitivnog ugla, a zapravo je žena koju bi novine okarakterizirale kao monstruma

(Michalzik, Die Tageszeitung 9/10.12.1995.). Löffler za Hanninu nepismenost kaže da se u

roman uvodi kao neka vrsta isprike. Jer Hanna – i tu se ne radi više o njoj kao počiniteljici –

ne može ni biti više toliko kriva, jer joj se desila takva nepravda u sudskom procesu. Zapravo

je cijela strategija romana relativiranje krivnje kroz nepismenost, dodala je Löffler na kraju

(Literarisches Quartett, 14.12.1995.). Hage je na kraju istakao: “Ne može značiti ništa drugo,

nego da ova počiniteljica ni približno nije shvatila i ne shvaća, što se onda dogodilo. Hannina

se nepismenost treba shvatiti doslovno i istovremeno u daljem smislu: ona ne može sricati ono

što je doživjela i prouzrokovala.” (Hage, Spiegel 47/1995, 260)

Da nepismenost ide u prilog Hanni u smislu neke vrste “rasterećenja” potvrđuju dvije stvari:

kao prvo tu je već pomenuta teza o Hanninom prosvjetiteljskom koraku. Mnogi čitatelji će

smatrati da bi Hannina nepismenost mogla poslužiti kao neka vrsta “rasterećenja” upravo radi

toga što sud uopće ne zna za tu činjenicu, a Hanni se na osnovu njena lažnog priznanja

dodjeljuje najoštrija kazna i najveća krivnja. Michael je ovdje pokušao pronaći ravnotežu u

Hanninoj odluci: “Ne, uvjeravao sam se, Hanna se nije odlučila za zločin. Odlučila je odbiti

mogućnost unapređenja kod Siemensa i zato je prihvatila ponudu da radi kao nadglednica u

logoru.” (107) Ipak njegova razmišljanja govore protiv teze “rasterećenja” a za usku

povezanost nepismenosti i krivnje kada kaže: “Je li to bio razlog što je svoje štićenice slala u

Auschwitz? Da bi ih, ako su što primijetile, ušutkala? Je li to bio razlog što je za svoje

štićenice birala slabe?” (ibid.) Hannino samoubojstvo u noći prije njenog otpuštanja iz zatvora

se, također, suprotstavlja pomenutoj tezi. Sudeći po svemu nije moguće točno odgovoriti na

102

pitanje koje je postavila Schlant u pogledu funkcije nepismenosti u romanu. Negativna kritika

podvlači još jednom njeno mišljenje, polazeći od toga da se uvođenjem ovog motiva

minimizira odgovornost počinitelja, a krivnja relativira, s obzirom na to da počinjeni zločini

više nisu posljedica dobrovoljne ljudske odluke. Köster je to komentirala ovako: “Za

predstavnike kritičke pozicije povezanost nacionalsocijalističkih zločina i nepismenosti

tragična je okolnost, [...]. Presuda počiniteljima podvlači pravdu za žrtve te je za poratnu

generaciju povezana s pokušajem identificiranja s žrtvama i neprimjećivanjem osobne

upletenosti.” (Köster 2005, 53) Pozitivna kritika je pokušala naglasiti da počiniteljica nije

monstrum, tako što je Hannu predstavila kao “običnu” počiniteljicu. Ovakvu namjeru imao je

i sam autor koji je u nekoliko navrata naglasio da počinitelji nisu jednostavno monstrumi, već

da je stvar mnogo kompliciranija, nego što na prvi pogled izgleda.

Da je Hanna Schmitz, počiniteljica, postala heroina i dobila neprihvatljivo ljudsko

lice – živim s tim prigovorom odkada je knjiga objavljena. Ali kada bi zločinci uvijek

bili monstrumi, onda bi svijet bio jednostavan. Oni to nisu. Moja generacija je to

višestruko doživjela, kod učitelja ili profesora, kod svećenika ili liječnika, kod tetka ili

čak kod oca, čija se prošlost jednoga dana obznanila, a što se nikako nije uklapalo u

poštovanje, divljenje ili čak ljubav koja je krasila taj odnos. (Schlink u Andreas Kilb,

FAZ, 21.2.2009.)

Ovakav pogled na počinitelje ima zadatak umanjiti distancu između čitatelja i počinitelja te

povećati mogućnost prihvaćanja te priče kao dijela lične biografije, tvrdi Köster (Köster 2005,

53). Pored toga ima i namjeru pobuditi spremnost ratne generacije da snosi odgovornost za

počinjene zločine. Dakle, ne radi se o suosjećanju s počiniteljima, tako što se od njih prave

žrtve ili o razumijevanju njihove situacije, jer su i dalje za kolektivno pamćenje Nijemaca od

najveće važnosti patnje žrtava.

103

7. “Od dana moga rođenja vladao je u obitelji osjećaj krivnje i stida, a da nisam

znao zbog čega.” – H.-U. Treichelov roman Izgubljeni

7.1. Nijemci kao žrtve ili njemačka tabu-tema

Ponovo je prikladno sjećati se mrtvih, među 12,5 milijuna protjeranih, koji su stradali

u bijegu prema zapadu.

(Rudolf Augstein, Spiegel 6/2002, 187)

Nijemci kao žrtve? – zar je o tome moguće govoriti? Dvanaest godina nakon ujedinjenja

Njemačke mnoge knjige i javne diskusije pružaju pogled u to tamno poglavlje njemačke

povijesti. Među autorima se ističu Günter Grass, Walter Kempowski, Tanja Dückers i W. G.

Sebald. Mnogi povjesničari pišu tekstove o sudbinama njemačkih prognanika ili o zločinima

pripadnika Crvene armije. Rat iz perspektive njemačkog civilnog stanovništva postao je

glavna i vodeća tema na početku 21. stoljeća. O tome svjedoče i mnogi dokumentarci (na

primjer na ARD-u i ZDF-u o bijegu i progonu Nijemaca) i filmovi u kojima se prikazuje

bombardiranje njemačkih gradova i ratna svakodnevnica, sve kako bi se gledatelj identificirao

sa stanovništvom, a Nijemci prikazali kao “žrtve” Drugog svjetskog rata.

Što se to dešavalo kada se rat približavao kraju? Svima su poznate scene koje prikazuju

povorke Nijemaca 1944./45. godine, hladnu zimu, konje i kočije, smrznute leševe i sl. Pola

stoljeća nakon svih tih događaja poratna generacija traži odgovore. “Oni sada često pitaju

svoje bake i djedove”, kaže Hans Lemberg, stručnjak za istočnu Evropu. Očigledno je da se

način pogleda na prošlost promijenio – going to the roots.” (Spiegel 13/2002, 37) Hans-Ulrich

Wehler je to komentirao ovako:

Nijemci prvi put žive u jednoj državi koja nema većih graničnih konflikata. To

olakšava razgovor o zločinima u nekadašnjim istočnim područjima, na koje ovdje više

nitko ne polaže računa. Mi smo onda vidjeli slike takozvanog etničkog čišćenja na

Balkanu. Izbjegličke povorke u veoma bliskom dijelu Europe vjerojatno su kod mnogih

probudile sjećanja: to su postupci u kojima smo mi Nijemci prije 50 godina osobno

sudjelovali. To je možda i kod mlađih, koji to poznaju samo iz pripovijedanja, potaklo

neku vrstu buđenja. [...] Ako se to sada ponovo spominje u razmaku od otprilike pola

stoljeća, to ne može škoditi, jer smo vremenski i emocionalno osigurani. (ibid., 62)

Čini se da su prošla vremena u kojima nije priličilo govoriti o njemačkoj patnji. Grass je svoj

novi bestseller Korakom raka započeo sljedećim pitanjem: “‘Zašto tek sada?’ – upita netko

tko nije ja. Zato što mi je mati neprestano... Zato što kao onda kad se vapaj nadvio nad vodom

htjedoh vrištati, a ne mogoh... Zato što istina... jedva više od tri retka. Zato što tek sada...”

104

(Grass 2003, 1)27

Grass nekoliko stranica kasnije pruža i odgovor na ovo pitanje: “Bijela

smrt... Nikad se – kaže on – o tolikoj množini patnje, samo zato što je vlastita krivnja bila

veća i priznajuće kajanje svih tih godina posebno važno, nije smjelo šutjeti i tu izbjegavanu

temu prepustiti desno nastrojenima. Taj je propust bez osnove...” (ibid., 26) Ono na što Grass

ovdje ukazuje možemo ujediniti sljedećim pitanjem: Da li je sudbina njemačkih prognanika i

izbjeglica, kao i stradanja stanovništva uslijed bombardiranja njemačkih gradova proteklih

nekoliko desetljeća, tema o kojoj nije bilo dopušteno govoriti? Ponovo ćemo se vratiti

povjesničaru Wehleru koji je na ovo pitanje dao sljedeći odgovor: Pojam tabu ne odgovara

baš najbolje. Postojala je neka vrsta ustručavanja u usporedbi proganjanja Nijemaca i Židova.

Nijemci su se prvo morali suočiti s vlastitim zločinima, a to narod rijetko čini. Zločini se nisu

željeli relativirati pogledom na tragediju nekoliko milijuna ljudi koji većinom nisu imali veze

s ratom i nacionalsocijalističkim zločinima (Spiegel 13/2002, 61).

Ne može se paušalno reći da je protjerivanje Nijemaca bilo tabu-tema; posve se razumije da

nikada nije postojala nikakva zabrana pisanja, ali da se o tome nije nikako govorilo ili pisalo,

u to je teško povjerovati. Pedesetih godina 20. stoljeća u Njemačkoj je u skoro svakoj

zajednici ulica nosila naziv jednog od “izgubljenih” istočnih područja i tada je svijest o

njemačkoj patnji bila sveprisutna, ne samo u obitelji kojih se ticala ta tema, nego i u javnosti.

Hladni rat je još više utjecao na sjećanje Nijemaca da su pripadnici Crvene armije počinili

užasne zločine. Umjesto kao žrtvama, Nijemcima je pripala uloga počinitelja; na progone se

nije moglo drukčije gledati, nego kao na zasluženu kaznu radi zločina počinjenih od strane

nacionalsocijalističkog režima. Studentska revolucija u šezdesetim godinama i poznati

simbolički čin padanja na koljena Willya Brandta u Waršavskom getu stvorili su nove

političke konstelacije (Joachim Günter, NZZ Online, 23.02.2002.).

Novu Berlinsku republiku karakterizirala je njemačka “normalnost”, novi duh vremena koji se

ogledao u historiziranju nacionalsocijalističke prošlosti, pluralizaciji povijesnih slika,

podizanju njemačkog osjećaja vlastite vrijednosti, rastanku od pacifizma i negativnog

nacionalizma. Ovome treba dodati samo još jedan element: Nijemci su postali dio

internacionalne kulture žrtava (ibid.). Žrtava se mora sjećati – ova rečenica postala je čvrst dio

zapadne moralne predodžbe o samom sebi. Mora se čuvati dostojanstvo žrtava. Pri tome se ne

radi o nekoj posebnoj skupini žrtava, na primjer radi etničke pripadnosti; ono što je važno je

individua i njegova patnja. Je li primjereno “ujediniti” sve žrtve i tako održavati sjećanje na

27

Preuzeto sa: de.scribd.com/doc/37685288/Grass-Ginter-Korakom-Raka , 02.01.2014.

105

njih u budućnosti? Assmann tvrdi da ukoliko se ne radi o konkurenciji zahtjeva i ukoliko je

prevladano međusobno potiskivanje sjećanja, moguće je javno priznati druge oblike traume,

kao što je i bombardiranje njemačkih gradova ili iskustva progona u istočnoj Europi. Na taj

način ne bi došlo do relativiranja trauma žrtava holokausta (ibid.).

7.1.1. W. G. Sebald: Zračni rat i književnost

Zračni rat i književnost – prema W. G. Sebaldu dva pojma koja imaju malo zajedničkoga:

“Unatoč intenzivnim naporima oko takozvanog prevladavanja prošlosti, čini mi se da smo mi

Nijemci danas narod bez tradicije, upadljivo slijep za povijest.” (Sebald, 5)28

Sebald, koji je

posljednje godine svog života proveo u Engleskoj, poznat uglavnom užem krugu čitatelja kao

književnik i esejist, govorio je krajem 1997. godine u trodijelnom predavanju na Sveučilištu u

Zürichu na temu “zračni rat i književnost”, istaknuvši pri tome da ova tema predstavlja neku

vrstu obiteljske tajne: “Najmračniji aspekti završnoga čina razaranja koje je doživjela velika

većina njemačkog stanovništva, tako su ostali sramotna obiteljska tajna, opterećena nekom

vrstom tabua, koju se nije moglo priznati ni samome sebi.” (9) Pored poetoloških razmatranja

publici je pružio i detaljan prikaz zračnoga napada na grad Hamburg u noći 28. srpnja 1943.

godine. Sebald je prvo postavio sljedeću konstataciju: Zračni rat i njegove posljedice nisu bile

ni prisutne u njemačkoj svijesti, a u književnosti se kao tema nisu ni pojavili. Razlog tome

Sebald vidi u sljedećem: “[...] zato što narod koji je u logorima ubio, ili do smrti tlačio,

milijune ljudi od sila pobjednica ni u kojem slučaju nije mogao zahtijevati informaciju o

vojno-političkoj logici, koja je diktirala razaranje njemačkih gradova.” (11) Pri tome pita za

posljedice koji je jedan takav tabu imao za Njemačku. Jedna od tih posljedica odnosi se na

književnost koja se zavjetovala šutnjom. O stvarnom materijalnom i moralnom uništenju u

kojem se nalazila cijela država nije se smjelo govoriti, kao da je postojao tajni dogovor koji je

ravnopravno važio za sve (9). Sebald je bio uvjeren da si poratna generacija, ukoliko se osloni

isključivo na svjedočenja njemačkih pisaca, ne može predočiti sliku o katastrofi i njezinim

posljedicama koju je izazvalo bombardiranje njemačkih gradova. Kao što su A. i M.

Mitscherlich govorili o nesposobnosti njemačkoga naroda za tugovanjem, tako i Sebald

govori o nesposobnosti njemačkih pisaca, cijele jedne generacije, da ono što je vidjela i

doživjela zapiše i tako pohrani u pamćenju (5–6). Zaključak do kojeg on dolazi je sljedeći:

28

W. G. Sebald, Zračni rat i književnost, u Polja 469 (2011), 5–47, preuzeto sa www.ceeol.com, 02.01.2014. Svi

naredni citati iz Sebaldove knjige u daljem tekstu će biti označeni samo brojem stranice u zagradi.

106

Zasigurno postoji pokoji tekst, ali ono što je nama putem književnosti preneseno ni u

kvantitativnom ni u kvalitativnom smislu se ne može porediti s ekstremnim kolektivnim

iskustvima toga vremena (33).

Sebaldove teze izazvale su oštru reakciju javnosti. Mnogi su se složili s njegovim mišljenjem,

drugi su pak ukazali na slabosti i nedostatke teze, navodeći cijeli niz djela koja govore upravo

o bombardiranju njemačkih gradova i njegovim posljedicama. Hage se u nekoliko navrata

suočio sa Sebaldom i njegovim tezama. Da je Sebald donekle bio u pravu, s time se i Hage

složio, te je konstatirao da ne postoji nijedan tekst, bilo roman ili pripovijetka, reportaža ili

pjesma koji bi važio kao popularni književni zapis zračnoga rata (Hage 1999, 316). Hage se

jedino nije složio s popisom tekstova koji je Sebald u predavanjima naveo i koja su nešto

kasnije izašla i u obliku knjige; Hage bi proširio popis s još nekoliko djela. To se odnosi

prvenstveno na roman Gerta Lediga Odmazda iz 1956. godine. Razlog iz kojeg ne postoji

popularni tekst o zračnom ratu, Hage vidi u tome što je narod znao da je pored brutalnoga rata

koji je započeo, na sebe natovario još veću sramotu, a to je holokaust. Nakon faze, u kojoj se

sve u vezi rata ignoriralo, zavladala je šutnja povodom spoznaje o genocidu nad Židovima,

posebice nakon procesa u Frankfurtu i procesa protiv Eichmanna u Izraelu šezdesetih godina.

Književnost je na to reagirala tako što se oslonila na protokol i dokumente. Pripovijedanje je

bilo skoro nemoguće i tako je pomisao na postojanje tabua bilo i više nego prisutno. Njemački

autori koji nisu preživjeli koncentracijski logor ili geto nisu ni mogli pripovijedati o

holokaustu. Kako je onda bilo moguće govoriti ili pisati o patnjama naroda koji je sve to

počinio? Tako je Sebald došao do zaključka da su iskustva, stečena za vrijeme bombardiranja

njemačkih gradova, došla do izražaja u romanima, ali su ona već odavno zaboravljena.

Hage tvrdi da u biti postoje tri argumenta protiv Sebaldovih teza:

1. Sebaldova teza da u njemačkoj poratnoj književnosti nije bilo mjesta za teme poput

zračnoga rata je pogrešna. Mnogi njemački autori su obradili tu temu; kao dokaz se navode

autori i njihova djela koji u cijeloj debati do tada nisu bili spomenuti.

2. Šutnja je svakako bila dobrodošla, ukoliko se uzmu u obzir zločini koje su počinili

nacionalsocijalisti i nikako se nisu dali usporediti s patnjama njemačkoga naroda. Klaus

Harpprecht je rekao: “Šutnja je možda prikrila sram koji je dragocjeniji od svake

književnosti.”29

29

Volker Hage, „Erzähltabu? Die Sebald-Debatte: ein Resümee“, preuzeto sa www.erinnern.at, 03.01.2014.

107

3. Nije istina da je postojao tabu; nikada nije bilo riječi o zabrani pisanja o zračnom ratu ili

holokaustu; to je čista izmišljotina.

Nakon svih protuargumenata i naknadnih rasprava vođenih oko Sebaldovih teza, Hage je

izveo slijedeći zaključak: Istina je da postoji praznina u književnosti, koju nije samo Sebald

uočio, ali ta praznina manje se odnosi na produkciju, a više na recepciju. Napisano i izdano je

mnogo romana i pripovijetki koje tematiziraju zračni rat, ali su sva ta djela jako brzo

zaboravljena, ako su uopće bila i primijećena. Zračni rat je uistinu svugdje ostavio tragove, u

sjećanjima i pričama, u njemačkim gradovima i književnosti. Potrebno je još proširiti listu

naslova djela i Sebaldovim primjerima (pored Heinricha Bölla Sebald jedino navodi

Hermanna Kasacka, Hansa Ericha Nossacka i Petera de Mendelssohna) dodati nekoliko

lirskih djela, pripovijetki, romana i članaka. Nelagodan osjećaj prilikom suočavanja s ovim

dijelom njemačke prošlosti još dugo neće popustiti, a možda i nikada. Svatko, tko se bavio

ovom materijom, zna koliko je težak pristup ovoj temi i uvijek se iznova pita da li je

dopušteno među počiniteljima govoriti o žrtvama: “Masa mrtvih previše guši, pojedinačne

sudbine su previše deprimirajuće, tamna snaga vrtloga leševa u podrumu previše zastrašujuća,

a da bi se moglo tako jednostavno pričati i razmišljati o tome.” (ibid.) No, nisu svi njemački

autori pod svaku cijenu izbjegli ovu tešku temu. Među onima, koji su nekoliko desetljeća

nakon katastrofe odlučili progovoriti o tome je Grass koji se složio s Sebaldom i njegovim

tezama: Posljedice rata su uništenje njemačkih gradova, smrt stotina tisuća civila

bombardiranjem i progon više od dvanaest milijuna ljudi iz Istočne Njemačke (ibid.) i sve je

to do sada u književnosti bila samo tema u pozadini. Grass se u već pomenutoj noveli

Korakom raka nije posvetio zračnom ratu već progonu, ali za obje teme kaže da su

neostvareni zadaci njegove generacije.

7.1.2. Günter Grass: Korakom raka

“Dakle, da li je on sada bio prvi – ili ne? Ovo je, čini se, ključno pitanje oko kojeg se vrti

nova debata o Grassu.” (Dirk Knipphals, taz, 20.2.2002.) Bilo kako bilo, mediji koji su se

nakon Grassa “okomili” na ovu temu dokaz su da je Grass u pravu. Prvi je pisac koji je ovu

temu u javnosti prezentirao kao nitko prije njega. Grass je zapravo bio povod za promjenu

perspektive u njemačkoj književnosti u pogledu Nijemaca kao žrtava, a njegova novela

prouzrokovala je „opušteniju“ diskusiju o stradanju i patnjama njemačkog civilnog

108

stanovništva. Novela Korakom raka govori o tragediji potapanja broda “Wilhelm Gustloff”

koji je 1945. godine prevozio nekoliko tisuća njemačkih prognanika, uglavnom žena i djece.

Na taj način Grass se približio temi koju je njemačka književnost dugo vremena izbjegavala:

povijest progona iz Istočne Njemačke. Nije to samo priča o sigurno najvećoj katastrofi

potapanja broda (“Wilhelm Gustloff” ili njemački “Titanik”) svih vremena, to je ujedno priča

i djelovanje „tabu-teme“: “Ta, nitko nije htio o tome ni čuti, tu na Zapadu ne, a na Istoku

uopće ne. Gustloff i njegova prokleta priča desetljećima bijahu tabu, u neku ruku za cijelu

Njemačku.” (Grass, 8) Dvije godine ranije, u sklopu govora koji je na jesen održao u

Vilniusu, Grass je govorio o sjećanju. Uznemiravala ga je činjenica što se jako kasno i još

uvijek dosta oprezno prisjeća patnji koje su Nijemci doživjeli u ratu (Hage, Spiegel 6/2002).

Centralno pitanje novele odnosi se na razloge takvih okolnosti u poratnoj njemačkoj

književnosti, razmatrajući pri tome moralne i pripovjedne poteškoće u suočavanju s ovom

materijom. Sam naslov novele upućuje na pripovjedni oblik, svjesno odabran način pisanja

novele. Sam Grass to opisuje ovako: “No ne znam još ima li se, kao što sam učio, odvrtjeti

prvo jedan, pa onda drugi i potom ovaj ili onaj životopis ili pak vremenu prije moram iskosa

presijecati put, otprilike na način rakova, koji bočnim kretanjem stvaraju privid hodanja

natraške, a ipak brzo napreduju.” (Grass, 2)

Grass se ne pojavljuje prvi put u nekom od svojih djela, ovog puta je u ulozi “Starog” (der

Alte) i poslodavca pripovjedača Paula Pokriefkea. Indirektno, u trećem licu, govori o sebi i

pripadnicima njegove generacije:

On zapravo kaže da je to bila zadaća njegove generacije da izrazi nevolju

istočnopruskih izbjeglica: zimsku seobu na Zapad, smrt u snježnim vijavicama,

crkavanje uz cestu i u rupama u ledu, kad bi zaleđeni Frische Haff popucao nakon

bačenih bombi i pod teretom konjskih kola, i usprkos tome što je od Heiligenbeila sve

više ljudi usljed straha od ruske odmazde... preko beskrajnih snježnih površina...

Bijeg... Bijela smrt... (Grass, 26)

Ne srami se kritizirati sebe, tako da Paul na književni način priznaje da je zakazao i

pogriješio. Priznaje “da mu je sredinom šezdesetih bila dojadila prošlost, da ga je proždiruća

sadašnjost, što stalno govori sad-sad-sad spriječila da pravodobno na nekih dvjesta listova

papira... Sad je za nj prekasno.” (ibid., 22) Zbog toga nije ni iznenađujuće što je Grass nakon

toliko godina odlučio progovoriti o ovoj temi.

O čemu se zapravo radi u noveli?

Kao prvo, postoji tu mnogo mračnih i jezovitih situacija iz povijesti: 30. siječnja 1895. godine

rođen je izvjesni Wilhelm Gustloff (po kojem će brod dobiti ime), na kojeg je 1936. godine u

109

Švicarskoj izvršen atentat, jer je bio nacionalsocijalista koji je radio kao vođa pokrajinske

zastupničke skupine. Točno pedeset godina nakon njegova rođenja, kobnog 30. siječnja 1945.

godine (30. siječanj 1933. ujedno je datum Hitlerova dolaska na vlast), brod koji je po njemu

dobio ime, potopljen je zajedno s tisućama prognanika u Baltičkom moru od strane sovjetske

podmornice. Tog istog dana rođen je Paul Pokriefke, Grassov pripovjedač, upravo u trenutku

potapanja broda. Pedeset godina kasnije Paul Pokriefke je postao novinar. Sjedio je za

računarom i “surfao” po internetu. Sasvim slučajno, bez prevelikog razmišljanja, ukucavši

riječ “Gustloff”, naišao je na bratstvo posve čudnoga djelovanja. Ovaj dio čini okvir novele i

njegovu povezanost sa sadašnošću. Paulova majka je uvijek od njega zahtijevala da zabilježi

priču o tom velikom brodu, da ostavi neki trag o tome, ali Paul to nikada nije uradio. Umjesto

toga je volontirao kao novinar, radio za dnevni časopis i pisao o Auschwitzu. Nikada nije ni

riječi napisao o katastrofi na brodu.

Grass nudi dvije mogućnosti kako opisati užas koji je zadesio ljude na brodu. U ulozi

“Starog” ohrabruje pripovjedača da napiše novelu: “No Stari kojemu je dodijalo pisanje

vjeruje sad da je u meni našao nekoga od koga se umjesto njega – ‘zastupajući ga’ – reče –

traži da izvijesti o upadu sovjetskih vojski u Rajh, o Nemmersdorfu i posljedicama.” (ibid.,

27) Paul, međutim, želi samo izvještavati i prenositi svjedočenja drugih: “Ali što se dešavalo

u unutrašnjosti broda – to se ne da izraziti riječima. [...] Ne pokušavam, dakle, predočiti sebi

neku strahotu i primoravati se da do posljednjeg detalja oslikam taj užas, [...].” (ibid., 37)

Ovdje Grass ujedno povlači i pitanje koje se inače uvijek postavljalo u vezi s

nacionalsocijalističkim zločinima: Da li je uopće moguće prikazati užas i strahote koje su

ljudi doživjeli? U dijalogu o ovom pitanju u noveli sudjeluju tri generacije obitelji Pokriefke.

Svaka generacija ima svoj način gledanja na katastrofu. Tulla Pokriefke, Paulova majka,

predstavnica prve generacije, svjedočila je katastrofi. Ona se u trenutku užasa nalazila na

brodu i bila je jedna od rijetkih preživjelih. Ono što je doživjela u stanju je čitatelju prenijeti

samo u komadima, ponavljajući uvijek rečenice ispunjene istim smislom. Zbog toga polaže

svu nadu u sina, od kojeg zahtijeva da zapiše priču o tome: “Ja živim još samo zato da moj sin

jednoga dana bude mogao svjedočiti.” (ibid., 5) Paul Pokriefke, predstavnik druge generacije,

ne želi više slušati dramatične priče o okolnostima na brodu i njegovu rođenju – što je tipično

za njegovu generaciju. Svih proteklih godina izbjegavao je tu temu, poželio da je netko drugi,

sumnjao u istinitost priče o svom rođenju. Kada se sredinom devedesetih godina napokon dao

na posao, učinilo mu se da neće uspjeti opisati “tisućustruko umiranje u utrobi broda i u

ledenom moru” (ibid., 38). Ono što ga je u biti navelo da se pozabavi temom je trenutak kada

110

shvaća da se iza “bratstva” na internetu krije njegov sin jedinac Konrad, zvani Konny, s kojim

ne živi zajedno. Konrad je, kao predstavnik treće generacije, sam sebi stvorio sliku o

katastrofi na brodu, slušajući uvijek iznova, iz godine u godinu, priče bake Tulle (koja mu je i

poklonila računar): napravio je neonacističku internet stranicu, na kojoj članove posade

sovjetske podmornice naziva “ubojicama žena i djece”, a sebe predstavlja kao Wilhelma te je

u stalnom razgovoru, tzv. chatu s anonimnim Davidom, koji se za razliku od Konrada

identificirao s ubojicom Gustloffa, Davidom Frankfurterom.

Pored toga, Grass, odnosno njegov pripovjedač Paul, često nam pruža brojne informacije o

dešavanjima prije i poslije katastrofe, pa tako i o životima naciste Gustloffa, rođenom u

Schwerinu, o studentu medicine i atentatoru Davidu Frankfurteru koji je porijeklom iz

Daruvara, o atentatu u Davosu i procesu u Churu u Švajcarskoj. Pored toga čitatelj doznaje

ponešto i iz života zapovjednika sovjetske podmornice Alexandra Marineska. Ne nedostaje tu

ni detalja o samome brodu, njegovoj gradnji i “sretnim” godinama, o tome koliko je koštao

(25 milijuna rajhsmaraka) i koliko putnika je mogao prevoziti (1463). Samu katastrofu Paul

opisuje uz pomoć dječjih slika, za koje kaže da su zauvijek izgubljene; svjedočenja njihova

rođenja i kratkoga života (preživjelo ih je svega stotinjak) potonula su s prtljagom prognanika.

I kako na kraju završava novela?

Nakon što se prvo zapitao da li je Grass možda previše “simpatično” prikazao Konrada,

umjesto da je ukazao na opasnost aktivnosti neonacista, Hage na kraju ipak konstatira, da je

autoru uspjelo “pedagoško” finale (Hage, Spiegel 6/2002): Mladić je počinio zločin, a onda

dospjeo pred sud. Konrad se sastao s mladićem “Davidom” u Schwerinu, rodnom mjestu

Wilhelma Gustloffa i mjestu gdje je sahranjen. Tu se odigrava slična katastrofa kao prije

toliko godina, samo u obrnutom smislu: Wilhelm puca u Davida, neonacist ubija Židova koji,

kao što će se kasnije pred sudom ispostaviti, nije Židov, već je samo na internetu preuzeo

njegov identitet. Sve se završava pred sudom za maloljetnike. Čak se i roditelji mladića

upoznavaju, tješeći se time kako su pogriješili u odgoju svoje djece. Ali za oca mladoga

Konrada nema više povratka nazad; on zna da je svojom šutnjom kriv za ponašanje sina. Na

taj način Paul postaje krivac, a Konrad žrtva. Da li je Grass imao namjeru svoja dva lika

prikazati u ovom svjetlu, neka ostane pitanje za drugi put. Za kraj još zaključak Grassova

pripovjedača: “Ništa nas ne oslobađa krivnje. Ne može se sve prebaciti na mater ili bomirani

dobošarski moral. I dok je tekao sudski proces, moja bivša i ja – ona nekako skanjujući se i

111

stalno ukazujući na granice pedagogije – morali smo priznati da smo oboje zakazali. Ah da

nisam samo postao ocem – ja koji sam bez oca!” (Grass, 51)

7.2. O autoru Hans-Ulrichu Treichelu

Ich, der Vertriebene

Hier bin ich wieder, ich

der Vertriebene, doch diesmal

mit dem Gesicht nach unten,

ins Gras gedrückt, in die

schwarze westfälische Erde,

in den staubigen Grunewaldsand.

Irgendwo müsst ihr doch sein,

Urahnen, ihr, meine Wurzeln,

die Tante mit Hut, der Onkel

mit Koffer, der Opa aus Sonstwo,

die rissige Holzbank, das Pferd.

Farne, Libellen und Kiesel,

warum redet ihr nicht?

(Treichel u Suhrkamp BasisBibliothek 2005, 132)

Treichel je rođen 12.8.1952. godine u Versmoldu/Westfalenu. Danas živi u Berlinu i

Leipzigu. Studirao je germanistiku na Sveučilištu u Berlinu, 1984. godine je promovirao (rad

o Wolfgangu Koeppenu). Radio je kao lektor za njemački jezik na Sveučilištu u Italiji. Od

1985. do 1991. godine bio je znanstveni suradnik za noviju njemačku književnost na

Sveučilištu u Berlinu, a habilitaciju je stekao 1993. godine. Od 1995. godine je profesor na

književnom institutu Sveučilišta u Leipzigu. Nositelj je brojnih književnih nagrada, među

kojima su na primjer nagrada “Leonce i Lena” (1985.), “Annette-von-Droste-Hülshoff”

(2003.), “Hermann-Hesse” (2005.) ili književna nagrada “Eichendorff” (2006.). Autor je

brojnih pjesama, pripovjedaka, eseja i romana, među kojima se mogu izdvojiti sljedeća djela:

Liebe Not (1986.), Von Leib und Seele (1992.), Izgubljeni (1998.), Tristanakkord (2000.), Der

Entwurf des Autors (2000.), Menschenflug (2005.), Anatolin (2008.), Liebesgedichte (2009.),

Grunewaldsee (2010.) i Mein Sardinien. Eine Liebesgeschichte (2012.).30

“Čovjek je prognanik koji dolazi s Istoka. Ili točnije: Čovjek je prognanik koji dolazi s Istoka

i boji se Rusa. To je u najkraćim crtama moja predstava o čovjeku.” (Treichel u Suhrkamp BB

30

Biografski podaci preuzeti su iz novinskog dosjea izdavačke kuće “Suhrkamp” koji je autorici ustupljen na

korištenje.

112

2005, 121) Treichel nije doživio Drugi svjetski rat niti katastrofu bježeći od Rusa koju su

doživjeli njegovi roditelji i tisuće prognanika iz istočnih područja pred kraj rata. Nema

vlastitog sjećanja na taj period, a kako sam kaže, nema ni sjećanja na svoje djetinjstvo:

“Praznina djetinjstva je bez sumnje moje najupečatljivije iskustvo iz djetinjstva. [...] Ta

ispunjena sadašnjost koja istovremeno teče u prazno skoro je sve čega se sjećam kada

pomislim na svoje djetinjstvo.” (ibid., 115–119) Ovo iskustvo dijeli s glavnim likom svog

romana Izgubljeni. Ipak je ovdje bitno istaknuti da se autor ne smije poistovjetiti s

pripovjedačem romana, premda se biografske činjenice u romanu dijelom poklapaju: “Izgled

vara utoliko što je samo gesta pripovijedanja autobiografska. Ono što zapravo radim je

izmišljanje autobiografije. Efekt je naravno često takav da izgleda kao da je riječ o

doživljajima autora, ali se zapravo radi o doživljajima pripovjedača u prvom licu. To se mora

razlikovati. Meni je impuls pisati, svoju autobiografiju nanovo izmisliti.” (Treichel u Stickler,

Rheinischer Merkur, 13.3.1998.) Biografski aspekt služi prvenstveno prikazu povijesnoga

traga u sadašnjosti, jer tragovi povijesne traume su akutni elementi sadašnjosti ili kako je

autor sam rekao “dubok je bunar prošlosti” (Amir Eshel 2000, 67). Ono što je autora, također,

potaknulo na pisanje romana su politički događaji 1989. godine, kada kaže da mu je

ujedinjenje Njemačke u neku ruku nametnulo svladavanje gubitka starijeg izgubljenog brata

(Treichel u Krauss 2008, 47). U realnom životu Treichel je tek pred smrt svoje majke doznao

za izgubljenoga brata koji se zvao Günter. Pored toga, nikada nije bio upućen, kao ni njegova

ostala braća, u pokušaje roditelja da pronađu izgubljeno dijete; sve se to odigravalo tajno. Tek

kasnije autor je pronašao i papire koji su pokazali što su sve njegovi roditelji pokušali i koje

su sve procedure poduzeli, kako bi pronašli izgbuljenoga sina:

Kada sam doznao za bliže okolnosti bio sam šokiran o stanju da su roditelji mogli tako

dugo živjeti s time, a da o tome nisu smjeli pričati u obitelji [...] Ja sam osobno onda

bio svjestan da je tu nešto nesavladivo, trauma, krivnja. To je za mene bio

emocionalni motiv da o tome pišem. Utoliko sam na neki način sretan što za tu krivnju

ima prikladna priča. Trebalo mi je jako dugo da sebi predočim pojam o tome, zašto je

to tako bilo i zašto je proizvelo toliko krivnje. Jer roditelji su pokušali spasiti dijete, ali

bezuspješno. (Frankfurter Rundschau, 04.03.1998.)

Za svoje roditelje Treichel kaže da su roditelji bez prošlosti. O njoj nikada nisu pričali. Ne

postoje osobe ili mjesta o kojima bi mogao nešto reći, a da su vezani za roditelje. Baku ili

djeda nikada nije imao. Sve što je nekada postojalo u prošlosti činilo se izbrisanim i tek je s

vremenom izbilo na površinu. U njegovoj nazočnosti roditelji se nikada nisu sjećali

djetinjstva, tako da se autoru uvijek činilo kao da ga nikada nisu ni imali. Nisu se sjećali ni

doma na Istoku, rata ili progona. Tek kasnije, kaže Treichel, postao sam svjestan da se nisu

trebali ni sjećati, jer su oni sami bili sjećanje na prošlost. Otac, koji je izgubio desnu ruku na

113

ratištu u Rusiji i koji je radi toga nosio protezu, bio je sjećanje na rat. Ni majka se nije sjećala.

Ali i njoj je nedostajalo nešto što se na njoj nije moglo odmah primijetiti. Nije izgubila ni

ruku ni nogu već prvoga sina: “Majka nije imala protezu. Njoj je izgleda ostala samo

mogućnost da izbriše gubitak djeteta, tako što će sama izbrisati dijete i proglasiti ga mrtvim.”

(Treichel u Suhrkamp BB 2005, 122) 1959. godine, kaže Treichel, ipak se dogodilo nešto što

je roditelje natjeralo da pokušaju pronaći sina. Drukčije ne može objasniti činjenicu da su se

1959. godine uputili u biro glavnog inspektora, kako bi ponovo započeli potragu za sinom. Pri

tome je otac za protokol dao sljedeću izjavu:

Porijeklom sam iz istočne Pruske i preuzeo sam tokom rata kao ratni invalid

poslovanje poljoprivrednoga imanja u Rakowiecu. Tu sam upoznao svoju suprugu.

Vjenčali smo se 1942. godine. U braku smo dobili dijete, Güntera Treichela, rođenog

24.09.1943. godine. Kada se u siječnju 1945. godine približivala Crvena armija

morali smo napustiti imanje i udružili smo se s drugim Nijemcima u povorke. Krenuli

smo veoma kasno u bijeg tako da nas je vojska praktički pregazila. Pojedinačno se i

ne mogu dočarati situacije u koje smo onda sve zapadali. Naš život je sve iznova bivao

ugrožen i samo s mukom smo izbjegli smrt pucanjem. U jednoj takvoj situaciji, kako

bismo se sačuvali od pucanja, bili smo primorani bježati, ostavljajući sve što smo

posjedovali i naše dijete koje je ostalo na kočiji... (ibid., 124)

Sve se to odigralo bez znanja ostatka obitelji. Istrage koje su poduzeli i sve procedure kroz

koje su morali proći, na kraju nisu donijele željeni rezultat. Navodno su bili pronašli dječaka,

koji je po opisima odgovarao Günteru i roditelji su se ponadali da se doista radi o njihovom

izgubljenom sinu. Ali izgubljeni sin nikada se nije vratio svojoj pravoj obitelji. Treichel je,

kako kaže, bio sretan što ništa nije znao o izgubljenom bratu, ali ujedno priznaje da je to

obilježilo njegovo djetinjstvo: “Ne znati ništa naravno ne znači da se može izbjeći pečat onog

nepoznatog. U mom slučaju to je bio pečat koji sam nosio radi osjećaja krivnje i srama koji je

uvijek bio prisutan u obitelji.” (ibid., 126) Roditelji su znali čega su se sramili i zašto su se

osjećali krivim. On to nije znao, osjećao je sram i krivnju, ali nije znao na što ili na koga se

odnose. Još jedan osjećaj je, kaže Treichel, obilježio njegovo djetinjstvo: čežnja. Ali kao ni

kod osjećaja srama i krivnje, nije znao za kime ili čime čezne. Osjetio je da roditelji čeznu za

nečim; mislio je da čeznu za domovinom. Ali on to nije osjećao:

Nisam žudio za izgubljenom domovinom. Ali sam itekako žudio za ispunjenjem

praznine koja je bila moje djetinjstvo. Istovremeno sam morao spoznati da se ta

žudnja meni pokazuje kao način čežnje za domom. Kao čežnja za domom bez

domovine. [...] Imao sam besciljnu čežnju za daljinom, čežnju za domom bez

određenog mjesta i imao sam pored toga [...] grižnju savjesti. (ibid., 128)

114

7.3. O romanu Izgubljeni

No, trebalo se veseliti i radovati, jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se.

(Lk 15, 11–32)

Parabola o izgubljenom sinu, kao u Starom i Novom zavjetu, ovaj put nema sretan kraj. Nema

ubojstva (ljubomore i rivalstva među braćom pak ima); nema povratka izgubljenog sina.

Treichelov roman se na prvi pogled ubraja u književnost žrtava, jer o njemačkoj krivnji i

patnjama ratnoga i poratnoga vremena govori samo okvirno. U središtu pozornosti se nalazi

bezuspješna potraga za izgubljenim sinom. Posljedice te tragedije vidljive su kod drugog sina,

rođenog u poratno vrijeme, koji će tako postati istinska žrtva i izgubljeni (Jutta Radeczewski-

Helbig 2010, 97).

Izgubljeni govori o jednoj posve običnoj obitelji pedesetih godina prošlog stoljeća; o

djetinjstvu i uzaludnoj majčinoj potrazi za svojim djetetom. Kao što je već navedeno, temelj

romana je autentična priča iz stvarnoga života. Autor je na vlastitoj koži doživio traumu

nepoznatog i izgubljenog starijeg brata – iako indirektno drukčije nego u priči: u stvarnom

životu je šutnja trajala desetljećima, a obiteljska tajna je ostavila dramatične posljedice na

članove.

Ekonomski procvat Zapadne Njemačke pedesetih godina: roditelji inače potječu iz Istočne

Pruske, ali su u Westfalenu uspjeli izgraditi novu egzistenciju. Otac, prvobitno mesar, kasnije

veletrgovac kobasica traži spas u poslu, kupuje stalno nova auta, dok njegovu sinu u svakom

od njih pozli. Ima nešto nepoznato u toj obitelji, neka tajna koja postoji. Postoji i jedna slika

koja majku, čiji se život inače sastoji od depresije, uvijek iznova tjera u plač. Na slici je stariji

brat Arnold koji je kao mali, bježeći sa roditeljima od Rusa, u majčinom naručju umro od

gladi. U stvarnosti Arnold uopće nije umro od gladi nego se izgubio: “‘Arnold nije mrtav.

Nije umro od gladi. Nije uopće umro’, reče majka još jednom i bez najmanjeg drhtaja u glasu,

‘izgubljen je.’”(Treichel 2005, 9)31

Dječaku, pripovjedaču u prvom licu, nije bilo sasvim

jasno o čemu je to majka govorila. Jedino što je razumio je da je ona, dok je izbjeglička

povorka išla prema zapadu u jednom strašnom trenutku, kada je jedan od Rusa već pritisnuo

ocu pušku u prsa, stavila svoje dijete u ruke nekoj ženi koja je prolazila kraj nje a koju nijedan

od Rusa nije zaustavio.

31

Citati iz Treichelova romana će u daljem tekstu biti obilježeni samo brojem stranice u zagradi.

115

Treichel je protagonisti u romanu dodijelio sporednu ulogu: “Sporedne uloge nekada su

izdašnije od glavnih. Sporedna uloga pruža jasniji pogled na protagoniste. Onaj tko nije u

središtu pozornosti, može nesmetano buljiti u junake, a obiteljsku dramu s okrutnom

jasnoćom promatrati.“” (Löffler, Die Zeit, 26.03.1998.) Da je izgubljeni brat Arnold od

početka u središtu pozornosti, da se pripovjedačevo postojanje u obitelji jedva primjećuje, da

on dovodi u pitanje vlastitu postojanost, da se na kraju ne zna tko je u stvari izgubljen,

pripovjedač ili njegov brat, posljedice su obiteljske katastrofe koja je evidentna na svakoj

stranici romana. Ključna scena je svakako ona u kojoj pripovjedač opisuje posljedice gubitka

sina unutar obitelji: dugogodišnju potragu praćenu osjećajem krivnje, opsjednutost roditelja

da pronađu dijete, kada se ispostavi da je Crveni križ pronašao “nahoče 2307” koje bi možda

moglo biti njihovo, iako će to kasnije antropološko-genetski stručni sud negirati.

Razmjer tabu-teme Treichel je u romanu umanjio, tako što su roditelji dosta ranije nego što je

to u stvarnom životu bio slučaj, ispričali tajnu svom drugom sinu; konkretno je ta ulogu

pripala majci koja je relativno rano objasnila sinu kako je u napadu panike dala dijete drugoj

ženi; ujedno su ti njeni pokušaji objašnjavanja naveli sina na pomisao da ona nije doista bila u

situaciji opasnoj po život, ali da je silovana. Na taj način i on sam je postao dijelom potrage,

usred koje je primoran da s roditeljima posjećuje razne liječnike i institute. Ovdje se jasno

vidi kako jedna odluka može utjecati na ostatak života i tako se proširiti i ostaviti posljedice

na život naredne generacije: “Treichel umije vjerodostojno prikazati da ga nije izazov

pronađenih dokumenata toliko potakao na pisanje, koliko potreba da sam sebi ispriča tu priču,

čije psihološke posljedice na vlastiti život predosjeća. Završeni tekst za njega je kao

‘smirenje’ – i više o tome ne želi znati.” (Hage, Spiegel 13/1998, 248) Zapravo, kao što je

Doren Wohlleben istaknula, Treichela je na pisanje potaknulo “nepoznato treće”, koje u

suštini nije moguće reproducirati u sjećanje niti se da verbalizirati. Autor inzistira na iskustvu

odsutnosti, na praznini na početku života koja mora ostati praznina, kako bi kasniji život

obogatila pričama (Wohlleben 2005, 186). Treichel kaže da prošlost za nas ne mora biti nešto

posve izgubljeno, jer je možemo koristiti za naš tekst. A taj tekst će ostati trajan do kraja

života. Najvažniji posjed jednog književnika je ono što prolazi i što je već prošlo. A

najdragocjeniji dio jednog prošlog vremena za autora je djetinjstvo (Treichel 2000, 11).

Radczewski-Helbig za traumatične doživljaje iz djetinjstva kaže da se nikada ne mogu

prevladati; oni se pretvaraju u mučna i neherojska sjećanja, koja čovjeka ne samo da čine

nesigurnim nego ga i privatno i javno izoliraju. On će se više nego inače pozabaviti sam

116

sobom, neće nikoga i ništa pustiti da mu priđe te jako rijetko ili postepeno razviti povijesnu

svijest (Radczewski-Helbig 2010, 104).

Roman Izgubljeni koji ujedno govori o jednoj jako senzibilnoj temi koja je dugo smatrana

tabuom – trauma progona kao posljedica izgubljenog rata – prikazuje ne samo individualnu

sudbinu nego sudbinu tisuća njemačkih izbjeglica. Svi su oni doživjeli šok koji se s

vremenom pretvorio u obiteljsku tajnu. Svi doživljeni užasi nestali su u podsvjesnom i

privremeno u zaboravu, što je omogućilo ekonomski razvoj, kako bi na kraju ipak sve izbilo

na površinu. “Poratna generacija ne može ispričati priču od onda. Ali oni mogu izvještavati,

kako ih posljedice te povijesti uvijek nanovo sustižu. I Treichel je uvjeren u to da sve to nije

završena prošlost. [...] ‘Tabu-teme se moraju nanovo usvojiti – kako bi se sada i u budućnosti

moglo o tome razgovarati.’” (Hage, Spiegel 13/1998, 249)

7.4. Osjećaj krivnje i srama i njegove posljedice u obitelji

Trauma koja je obilježila autorovo djetinjstvo samo je indirektno vezana za

nacionalsocijalizam. Prije svega se tu radi o dvije vrste traume ili, bolje rečeno, o “dvostrukoj

traumi”: trauma čovjeka rođenog nakon 1945. godine te obiteljska trauma koja je vezana za

nestanak starijega brata. Treichel nije prošao kroz proces mirenja za gubitkom voljenog

objekta, što je, prema Freudu, neophodno za svladavanje tugovanja. Radi toga je bijes, koji je

rezultat osjećaja krivnje zbog gubitka voljene osobe, usmjeravao prema sebi (Elena Agazzi

2005, 93).

Treichelu je važno da se napokon progovori o onom poglavlju njemačke prošlosti koje je već

dugo vremena zapostavljeno, a to je da teretom ratnih iskustava nisu opterećeni samo potomci

nacionalsocijalizma već i djeca pasivnih sudionika nacističke vladavine gdje spadaju i

prognanici iz istočnih njemačkih područja. Mnoga djeca ratne generacije pogođena su

paradoksnim fenomenom duševnih rana izazvanih upravo šutnjom i potiskivanjem. Psihički i

fizički simptomi jednako su raznovrsni i dugotrajni (Katja Stopka 2008, 175–176).

Treichelov roman govori o osobnim zapažanjima pripovjedača u krugu obitelji koja je bila

ispunjena osjećajem krivnje i srama, koja nije uvažila elementarno pravo djeteta na ljubav,

koje je patilo od psihološke tragedije svojih roditelja (Agazzi 2005, 94). Taj osjećaj krivnje i

srama u potpunosti je zavladao sadašnošću pripovjedača koji je s vremenom razvio neku vrstu

psihosomatskog oboljenja, koje se može smatrati posljedicom cjelokupne situacije i atmosfere

117

u kojoj je bio prisiljen živjeti: ne posjeduje vlastito sjećanje na svoju prošlost, jer ne postoje

fotografije na kojima je uslikan, barem ne dovoljno jasno; ne podnosi kretanje, usamljen je,

nema prijatelja itd. Posebna patnja za njega počinje kada roditelji krenu intenzivno tragati za

izgubljenim sinom a njega nemilosrdno uvuku u taj proces istrage: “Od tog trenutka

pripovjedač postaje protagonist namučenog lutanja, gdje su predviđene stanice za stajanje,

uzimanje otisaka prstiju i antropometrijskih mjera [...] Raskrižje od jednog ljekara do drugog,

u okviru čega se održava jedini izlet obitelji, započinje brižljivošću, zbog čega se odmah

pomisli na ritual žrtvovanja.” (ibid., 99) I u ovom trenutku dječak je doživio još jedan

traumatični šok: u trenutku kada ocu pomaže skinuti cipele vidio je i osjetio njegovo tijelo.

Očevo tijelo za njega je uvijek predstavljalo neku vrstu ne-tijela, omot od košulje, odijela i

para kožnih cipela – i u stvarnom životu otac je za Treichela ostao stranac, prije svega radi

proteze ruke (ibid., 100). Očevo tijelo je ujedno zajednička tema svih onih autora koji su

sramotu nacionalsocijalističkog režima, strah prilikom progona s Istoka ili prisiljenu

emigraciju doživjeli samo kroz priče i pripovijedanja. Uzrok ove traume je šutnja roditelja o

prošlosti. Treichel ne sumnja u to da je ovaj pokušaj “brisanja” unutarnje i vanjske povijesne

realnosti, koji se odražava u šutnji, zlostavljanje djece od strane njihovih roditelja. Ratni

doživljaji roditelja te njihova svijest o krivnji radi izgubljenog sina, šutnjom se ne prenose,

nego se elementarno i psihički “usađuju” u dijete, čije tijelo postaje tjelesni predstavnik

prošlih događaja. Posljedica ovakvog procesa nije samo otuđenost roditelja i sina, već

činjenica da se sin smatra bićem bez prošlosti i porijekla (Stopka 2008, 177). Cijeli proces

identifikacije s izgubljenim bratom sve više ugrožava identitet pripovjedača: “Da odsutno

dominira prisutnim, izgubljeni sin prisutnim te da ima prednost, ta paradoksna povezanost se

[...] prikazuje i predstavlja glavnu problematiku, s kojom se pripovjedač mora razračunati, on

koji je suvremen – nevidljiv je, jer se roditelji koncentriraju na onoga koji je izgubljen. Na

kraju se identitet sina tako umanjuje da sin postaje čuvar mjesta za nestaloga brata.” (Achim

Nuber 2001, 272–273) Smrću oca sin kao da u potpunosti nestane, pretvara se u bezlično biće

za majku:

Brinula se za mene, ali se činilo da me ne primjećuje, a kad bi me i primijetila, bilo je

to kao da u meni ne vidi mene, nego nekoga drugoga. Često se događalo da me

pogleda i da je pri tome obuzme ganuće. Promatrala me je, njezin pogled gubio bi se u

mome licu, a dok joj se pogled gubio u mome licu, njezino lice kao da se rasplinjivalo

i nestajalo. [...] Osjećao sam da u meni vidi nešto što je izgubila. Podsjećao sam je na

oca. A podsjećao sam je i na Arnolda. Ali, ja joj nisam bio dovoljan. Ja sam bio samo

ono što nije imala. Ja sam bio sol na rani, trn u oku, kamen na srcu. (92–93)

118

Ovaj dio romana ujedno govori o tome koliko se sjećanje i zaborav međusobno isprepliću te

od kolikog su značaja za svakog pojedinaca. Pojedinac mora biti u stanju predočiti sebi slike u

sadašnjosti, kako bi ih suprotstavio onima u prošlosti. Pripovjedač na to nema pravo, ne može

se sjetiti svoje prošlosti, a očeva smrt u potpunosti uništava majčin odnos sa sinom. Prisutnost

drugoga sina nije pomogla u prevladavanju prošlosti.

O tome kakvu je ulogu majka imala u pripovjedačevu životu i na koji način je “kriva” za

cjelokupnu situaciju, s obzirom da je ona pokretač cijele priče, detaljnije govori sljedeće

poglavlje.

7.4.1. Krivnja majke

Majka u toku radnje zauzima glavnu ulogu; ona je odgovorna za sadržaj radnje, jer svo znanje

koje pripovjedač o progonu i izgubljenom bratu posjeduje, potječe od majke. Wolfgang

Müller u recenziji romana govori o “priči jedne majke u potrazi za izgubljenim sinom”.

Kakva je to majka? Pripovjedač je opisuje kao ambivalentnu osobu: “Od dana sprovoda

majka je vodila brigu o očevim poslovima. Sada je ona bila isto tako stroga kao što je jednom

bio otac. Vozači su je zvali šeficom, dobavljači poštovali, kupci su je obožavali i nitko nije

primjećivao koliko pati zbog svega što se dogodilo. Tek bi navečer majka dolazila k sebi, [...].

Ali kad bi majka došla k sebi, nije više bila šefica, već žena koja nestaje iza maglenoga zida

tuge.” (92) Tuga je vodila glavnu riječ u majčinu životu, ona je upravljala njenim životom i

sve je bilo podređeno tuzi. Već na početku romana primjećuje se da je to osjećaj koji majku

prati svo vrijeme, bez obzira što radi ili na što misli: “Izgovarajući riječ ‘doma’ majka je

zaplakala, onako kako bi često zaplakala kada se govorilo o bratu.” (5) Majka je često

govorila o bratu. Pri svakom spomenu izgubljenoga sina očajavala bi, plakala, a njezino tijelo

bi se treslo od uzbuđenja: “Već kao malo dijete bio sam se pomirio s majčinim suzama i

nisam uopće razmišljao o tome zašto majka gledajući veselog Arnolda tako često plače.” (7)

Oko sebe je stvorila paralelni svijet u kojem je Arnold još uvijek živio. Sate i sate je provodila

pred jedinom Arnoldovom fotografijom koja je postojala: “[...] dok je fotografija na kojoj je

bio moj brat Arnold, i koja mi je izgledala kao da je u naravnoj veličini, bila objekt

beskonačnoga promatranja.” (ibid.) Posljedica njenog povlačenja u vlastiti svijet je gubitak

realnosti, koji joj ne dopušta da se posveti drugom sinu ili svom suprugu. Svi osjećaji krivnje i

srama vezani su za taj strašni događaj u povorci i Ruse. Tada je izgubila sina, tada je, sudeći

po svemu, silovana. Majka se sramila radi silovanja. Nikada o tome nije govorila; za to je

119

uvijek koristila izraz “nešto strašno”. Također je moguće, iako to majka nikada nije ni

spomenula, da je pripovjedač “proizvod” silovanja, što bi u neku ruku objasnilo njenu

odbojnost prema drugom sinu. Na kraju je i drugi sin počeo sumnjati u to da je dijete svojih

roditelja: “Već sam si počeo umišljati da sam ja možda u srodstvu s Arnoldom, odnosno

nahočetom 2307, a moji roditelji nisu. Tada majka ne bi dobila natrag svoga izgubljenog sina,

već bi izgubila svoga sina koji nije bio izgubljen. Tada bih i ja bio neka vrsta nahočeta, možda

čak i rusko dijete.” (101)

I televizor koji je majka često gledala sa sinom, a koji je ponekad prikazivao intimne scene,

jedan je od pokazatelja njenog osjećaja srama:

No, zajednički sati pred televizorom pričinjavali bi nam zadovoljstvo samo tako dugo

dok se na ekranu ne bi pojavile kakve intimnosti. Čim bi se pojavila kakva intimna

scena, i majka i ja bismo se ukočili pred televizorom, i u prostoriji bi zavladala takva

nelagoda i posramljenost da smo se jedva usuđivali disati. Već i kod najbezazlenijeg

prizora s poljupcem željno sam čekao nastavak filma i da se izbavim od scene koja me

je mučila. Ali često ni tada ne bi bilo izbavljenja te bi posramljenost ostajala i onda

kad na televizoru više ne bi bilo nikakvih intimnih prizora. Bilo je dovoljno da nas

dvoje sami sjedimo pred televizorom, pa da se ja i majka zarumenimo od stida. [...]

Kad bismo sjedili pred televizorom, sramili bismo se, iako ne znam zbog čega. Možda

uopće nije bila intimnost na televiziji to zbog čega smo se sramili, već intimnost pred

televizorom. Možda je to bilo povezano i s mojim bratom Arnoldom. (20–21)

Od samoga početka romana posve je jasno da majčin odnos prema pripovjedaču nije

najprisniji. Majka je u svojoj tuzi potpuno zaboravila na drugog sina, prepuštajući ga samom

sebi; za nju je on sin drugoga reda. To se najbolje može zapaziti na osnovu obiteljskih

fotografija, na kojima pripovjedač jedva da postoji:

Arnold je bio na samome početku fotoalbuma, prije slika s vjenčanja roditelja i

portreta djeda i bake, dok sam ja u albumu bio daleko otraga. Usto, Arnoldova je

fotografija bila prilično velika, dok su fotografije koje su prikazivale mene uglavnom

bile male, da ne kažem sićušne. [...] Fotografije na kojima sam bio ja, morale su se

već veoma pažljivo promatrati ako se uopće htjelo išta razaznati. (5-6)

U onom trenutku, u kojem se majka ponadala da je pronašla izgubljenoga sina, odvojila je

vrijeme za pripovjedača te je u jednom razgovoru sa suprugom, nakon posjeta institutu u

Heidelbergu, konstatirala da i on sigurno pati zbog okolnosti u kojima se nalazi. Da je njena

briga za sina samo kratkotrajne prirode pokazuje i situacija nakon očeve smrti, u kojoj majka

tješi sina. Ovdje se lako može posumnjati u njezinu brižnost, jer se postavlja pitanje da li je to

radila za sebe, jer joj je bio potreban netko tko će nadomjestiti mrtvoga muža. I sam

pripovjedač primjetio je majčino ponašanje uz konstataciju da joj zapravo nije stalo do njega:

120

“Brinula se za mene, ali se činilo da me ne primjećuje, a kad bi me primijetila, bilo je to kao

da u meni ne vidi mene, nego nekoga drugoga.” (92)

Samo u rijetkim trenucima, majka bi odvojila vrijeme za sina i na nekoliko trenutaka se

posvetila njemu. U tim trenucima „nježnosti“ dječak ne osjeća majčinu ljubav, nego samo

ponovo osjećaj nelagode:

Katkad bi se dogodilo da za mnom pruži ruke, zagrli me, pokrije mi glavu svojim

rukama i čvrsto me pritisne na svoj trbuh. Tamo bih ostao bez zraka i počeo se znojiti

osjećajući kako se najprije majčin trbuh počinje tresti, a onda ona cijela. Nisam želio

biti pritisnut na majčin trbuh niti sam želio da se majka trese dok sam na njega

pritisnut. Ali što sam manje disao, to me je majka jače stiskala uz sebe, gotovo kao da

me hoće upravo utisnuti u svoj trbuh. No ja nisam želio da me utisne u svoj trbuh,

nisam uopće želio da me stišće. Majka me nikada prije nije stiskala, a sada ja više

nisam želio da me se stišće, bilo mi je jako dobro i bez stiskanja. Ali majci, čini se, više

nije bilo dobro kad me ne bi stiskala. (49)

Ova situacija, kako Krätzer tvrdi, opisuje višestruku kompenzaciju: nepostojeću partnersku

naklonost, izgubljeni životni smisao i nježnost koja nikada nije bila usmjerena prema

“izgubljenom”. Kao što je nekada prvoga sina “otisnula” tuđoj ženi u ruke, sada je potrebno

drugog sina “utisnuti” ponovo u utrobu, kako bi postao fetus i rodio se kao zamjenski Arnold

(Krätzer 2005, 159–160).

Majčin odnos s ocem, također, nije bio posve prisan, kao što je to odnos među supružnicima.

Postojala je samo jedna situacija u kojoj je otac zagrlio majku, dok je ona svoju glavu

prislanjala uz njegovo rame. To se desilo nakon posjeta institutu u Heidelbergu: “Dok sam ja

još uvijek napeto pokušavao osjetiti ljuljanje mosta, vidio sam kako je moj otac rukom

obujmio majčina ramena i kako je ona malo nagnula glavu tako da joj je desni obraz

dodirivao očevo rame. Nikada prije nisam vidio da bi majka tako nagnula glavu, i iz nekoga

me je razloga to rastužilo.” (79) Njihovi životi nisu imali ništa zajedničkog. Majka se brinula

o domaćinstvu, dok je otac pronašao spas u poslu: “Što bi se majka više latila posla u kući, to

su manje sram i krivnja mogli ovladati njome. A, istinu govoreći, gotovo je sve što je majka

radila bilo traženje posla po kući. Kao što ni otac ništa drugo nije radio, osim što se brinuo za

posao.” (21). Jedino su vikendom išli u zajedničke šetnje koje su poduzimali iz “kršćanskog

poštovanja nedjelji”. “Šetnje i izleti na koje sam išao s roditeljima bili su prave procesije

krivnje i stida. A i roditelji su se na tim izletima doimali tako potištenima i izmučenima, da mi

se uvijek činilo kako se svake nedjelje doslovno kao prema zapovijedi vuku van iz kuće.” (13)

Tek nakon očeve smrti postalo je očigledno da je majka gajila duboke osjećaje prema svom

121

suprugu. Dok je ležao u bolnici brinula se o njemu dan i noć i pokazivala osjećaje koji nisu

imali veze sa Arnoldom.

Prije nego što smo napustili kapelu, majka se drugi put bacila preko oca, ljubila ga i

milovala još nježnije nego prije i na neki tako intiman način da sam se sjetio kako su

njih dvoje stajali na starom mostu u Heidelbergu. Majka je milovala očeve obraze,

dodirivala bijeli povez zavezan oko njegove glave, milovala mu kosu i stiskala na

kraju njegove oslabjele, sada pomalo bezbojne blijedožute ruke. (90–91)

Ekonomski razvoj Njemačke te poslovni uspjeh majci su omogućili potiskivanje prošlosti.

Sve, osim gubitka prvog sina, iz tog strašnog perioda je zaboravljeno. Kada je majka napokon

skupila hrabrosti da drugom sinu, pripovjedaču, ispriča istinu o izgubljenom bratu, “ono

strašno” kako ga je ona nazivala, postalo je šifra, kako za pripovjedača, tako i za čitatelja koji

u tom trenutku ne razumije, što se točno tada dogodilo:

[...], “Arnold nije mrtav. Nije umro od gladi. [...] Nije uopće umro”, reče majka još

jednom i bez najmanjeg drhtaja u glasu, “izgubljen je.” Onda mi je ispričala priču o

tome kako se Arnold izgubio, priču koju sam dijelom razumio, a dijelom i nisam. Priča

se s jedne strane preklapala s onom o Arnoldu koji je umro od gladi, ali je s druge

strane to bila potpuno nova priča. Arnold je doista gladovao u povorci izbjeglica koja

je išla s istoka na zapad, a majka stvarno nije imala ni mlijeka ni bilo kakve druge

hrane za dijete. Ipak, Arnold nije umro od gladi nego je bio izgubljen, a majci je teško

padalo da mi barem pobliže razjasni razlog Arnoldova nestanka. U jednom trenutku

se, toliko sam uspio razumjeti, u bijegu pred Rusima dogodilo nešto strašno. Majka

nije rekla što je to bilo, samo je stalno iznova ponavljala da se u bijegu pred Rusima

dogodilo nešto strašno i da joj ni otac nije mogao pomoći, da joj nitko nije mogao

pomoći. (9–10)

Dok pripovjedač pokušava protumačiti majčine riječi, čitatelj počinje sumnjati o čemu se

zapravo radi. Sve upućuje na to da je majka silovana. Za čitatelja je to “strašno”, ali kod

majke su osjećaji u vezi ovoga događaja pomiješani. S jedne strane je to osjećaj boli i patnje

koju je doživjela, s druge strane je to osjećaj krivnje, jer Arnoldov život uopće nije bio u

opasnosti i gubitak sina je njena krivnja: “Ni očev život nije bio u opasnosti, a ni njezin. Nešto

strašno su joj Rusi učinili, ali Rusi se uopće nisu polakomili ni za njezinim životom ni za

životom njezine obitelji. Rusi bi se uvijek polakomili samo za jednim. No, ona je brzopleto

strahovala za vlastiti život i za život svoga djeteta te je zapravo prebrzo ostavila dijete.” (11)

Majka je još jednom podcrtala da je prebrzo reagirala; da ju je prevario osjećaj i da je odluka

samo bila rezultat toga osjećaja. Stalno je sebi postavljala ista pitanja, na koja nije nalazila

odgovore: Da li je trebala dati dijete drugoj ženi, da li je prebrzo reagirala, kako je Arnold, što

radi, je li uopće živ? Čitatelj ovdje sigurno ima razumijevanja za majčino ponašanje, s

obzirom na strašne posljedice koje bi se dogodile da je majka bila u pravu. No, majka za sebe

u ovom argumentu ne može pronaći pomoć ni olakšanje, jer je znala da su Rusi “uvijek željeli

122

isto” i ona nije smjela djelovati tako brzopleto i dati dijete drugoj ženi u ruke. Njena trauma

se, dakle, sastoji iz (djelomično) opravdane krivnje radi gubitka djeteta. U jednom trenutku

čak i otac, prilikom razgovora sa sinom, pokušava opravdati majku i njeno ponašanje:

Žena nije mogla čak ni vidjeti lice osobe koja joj je dijete stavila u ruke. Jer je to lice

gotovo u potpunosti pokrivao rubac. A to nije bilo toliko zbog hladnoće, nego su se sve

mlade žene tada umotavale u rupce kako ih ne bi odmah prepoznali kao mlade žene. I

majka se pokrila rupcem. Prvo na što bi se Rusi bacili, reče otac, bile su mlade žene.

Usto, prilično su brzo, naravno, otkrili trik s rupcem i zbog toga su se bacali upravo

na žene koje su si pokrile lice. No, to su mogle biti i stare žene. Pred Rusima, reče

otac, nijedna žena u načelu nije bila sigurna, bila mlada ili stara. (36)

Na ovom mjestu do izražaja dolazi i šutnja koja je u obitelji vladala u vezi s događajem iz

prošlosti. Otac kao da nije ni upoznat s time da je majka nekada razgovarala o tome sa sinom.

On zapravo prekida šutnju samo iz jednoga razloga: kako bi osigurao pomoć sina pri daljem

istraživanju. Nakon majčina nervnoga sloma, otac je utoliko potresen majčinom situacijom da

je odlučio sina izvjestiti o tome da on i majka već nekoliko godina traže Arnolda i da misle da

su ga konačno pronašli: “‘Tražimo ga.’ ‘Koga?’ upitah. ‘Arnolda’, reče otac ne primjećujući

koliko je moje pitanje besmisleno. ‘Već godinama.’ [...] ‘Pronašli ste ga?’ upitah, [...].

‘Možda’, reče otac. ‘Nije sigurno. Da bismo mogli biti potpuno sigurni, potrebna nam je tvoja

pomoć.’” (33–34)

Pored odnosa s ocem i sinom, majka u toku radnje razvije poseban odnos i sa gospodinom

Rudolphom, obiteljskim prijateljem i policajcem. Gospodin Rudolph se brine o majci,

posebno nakon smrti njena supruga. On joj je oslonac u najtežim trenucima. Brine se o

formalnostima i pomaže u potrazi za Arnoldom. Sasvim je jasno da gospodin Rudolph osjeća

nešto više prema majci, ali između njih nema ničeg više od prijateljstva. Njegovu bračnu

ponudu odbija. Logičko objašnjenje se krije u njenoj prošlosti. Ona do kraja romana neće

svladati prošlosti, a vjerojatno ni do kraja života.

Majka nikada nije uspjela odbaciti tugu koja ju je pratila cijeloga života. Ali mora se istaći da

je nakon suprugove smrti ušla u novu stvarnost, u kojoj je uspješno rješavala poslove s jedne

strane, te je, s druge strane, pronašla način kako izaći na kraj s izgubljenim Arnoldom. Nakon

negativnih rezultata koji su stigli s instituta u Heidelbergu, ona kao da je s lakoćom nastavila

dalje živjeti, što pripovjedača i čitatelja čini sumnjičavim. S pravom se može postaviti pitanje

da li je ona uopće shvatila što je to značilo. Uvidjevši da dosadašnjim metodama neće pronaći

sina, potražila je drugi način. “Ne dopuštam da mi još jednom uzmu moje dijete.” (105) Ova

rečenica doista upućuje na to da majka nije prihvatila istinu o izgubljenom djetetu, ali i njenu

123

odlučnost da pod svaku cijenu pronađe sina. Izlaz iz cijele situacije vidjela je u tome što će

posvojiti sina kako bi ga vratila. Ali ni ova ideja nije uspjela kako je zamislila. Što se na kraju

s njom dogodilo, nije jednostavno objasniti. Činjenica je da je na kraju odustala od potrage.

Kao da se odlučila za novi početak, za novi život u kojem nije bilo mjesta za izgubljenoga

sina. Ali zašto je uopće poduzela taj posljednji korak? Zašto je otišla vidjeti ga? Gubitak sina

za nju je značio krivnju s jedne strane, s druge strane od nje je napravio žrtvu. Smisao života

nakon rata pronašla je u potrazi, nadajući se da će se tako iskupiti za krivnju. Vidjevši da u

tome neće uspjeti, odustala je od poduzimanja daljih koraka i donijela odluku protiv sina. Što

da mu kaže nakon toliko godina? Kako da objasni svoje ponašanje? Na ta pitanja majka nije

imala odgovore. Posljednje što joj je preostalo, nakon što je prepoznala svoga sina u

Heinrichu, je da ga pusti da živi svoj život, bez nje.

Ono što sam vidio u mesnici bio je moj vlastiti odraz u ogledalu, samo malo stariji,

koji se upravo opraštao od jednoga kupca. [...], gospodin Rudolph nije rekao ništa.

[...] A i moja je majka šutjela. Nije li vidjela ono što sam vidio ja? Nije li sada mogla

prepoznati svoje dijete?[...] Htio sam reći majci, htio sam je preklinjati da konačno

izađe iz auta i da konačno ode k njemu. [...] moja je majka, koja je izgledala kao da od

svega toga ništa nije primijetila rekla: “Zatvori prozor. Idemo”. (116–117)

Najjednostavnije bi bilo reći da je majka nesvjesno prihvatila sadašnjost i da mora krenuti od

početka. Prihvatila je novu realnost, te je čak preuzela i očevo mjesto u poslu i radnji. Na taj

način bi pripovjedač ostao doživotno zatočen u labirintu neiskontroliranih osjećanja. No,

Agazzi smatra da bi se ovakav kraj romana mogao i drukčije interpretirati. Majka je u svom,

dijelom religioznom dijelom praznovjernom, svijetu izgubljenoga sina pretvorila u neku vrstu

duha s kojim redovito komunicira, tako da joj više nije ni važno da li je Heinrich njen sin ili

ne. I na kraju se ne smije zaboraviti činjenica da povezivanje dva života, koja su se razvijala u

različitim pravcima, ne bi bilo moguće. Arnold bi ostao potpuni „stranac“ za majku koja nije

više bila u stanju voljeti, jer se odvikla od ljubavi (Agazzi 2005, 105).

7.4.2. Krivnja oca

Ocu u romanu pripada uloga glave obitelji. Obitelj ga poznaje kao čovjeka koji ne voli mnogo

pričati već se služi kratkim, često veoma oštrim zapovijedima, a svoju strogoću najviše

ispoljava prema sinu: “Ocu su bile dovoljne kratke zapovijedi i upute što i kako trebam učiniti

da se sa mnom sporazumi” (9) “[...] Bilo mu je posve nemoguće da mi nešto priopći dok je

televizor uključen. I naravno da je otac, koji je u normalnim okolnostima sa mnom razgovarao

vrlo malo i satima mogao gledati mimo mene a da mi ni jedan jedini put ne uputi ni riječi,

124

uvijek baš onda imao nešto za priopćiti kad je televizor radio.” (17–18) Doživio je i preživio

dva svjetska rata i svaki put je nakon katastrofe uspio izgraditi novi život. Tipični je

predstavnik njemačkog muškarca koji je nakon Drugog svjetskog rata doprinio naglom

ekonomskom uspjehu Njemačke i tako postao dio njega: “On je dvaput, nakon obaju svjetskih

ratova, morao proživjeti gubitak svega što je imao, došao je u istočnu Vestfaliju praznih ruku

nakon rata i sada je treći put sagradio takozvanu egzistenciju.” (30) Uspjeh u životu mu je

jako važan; ujedno ga želi pokazati drugima. To se vidi prilikom renoviranja kuće ili

kupovinom novih automobila. Među ljudima je omiljen i drugi se ponašaju prema njemu s

poštovanjem. Na pogrebu mu više ljudi odaje počast nego što je pripovjedač očekivao: “Tu

sam iznenađeno otkrio koliko je ljudi došlo odati posljednju počast momu ocu. Uz susjede i

rodbinu, bili su tu i predstavnici mesarskoga ceha, udruge prognanika, streljačkog kluba,

Gospodarske komore i župne zajednice koji su mi pokazali da je otac bio vrlo poštovan

čovjek.” (91)

Osjećaj krivnje se i kod oca javlja u prvom redu radi gubitka sina Arnolda. Za razliku od

majke, on pokušava sve događaje iz posljednje ratne godine zaboraviti. Spas je pronašao u

poslu (“otac je svoje grijehe okajavao radom”, 30) koji mu je omogućio nastaviti na, prvi

pogled, posve normalan život:

Kao što ni otac ništa drugo nije radio, osim što se brinuo za posao. Otac, koji je u

početku vodio posudbenu knjižnicu, poslije trgovinu prehrambenim proizvodima, a

nakon toga veletrgovinu mesom i kobasicama, očito je u poslu nalazio olakšanje. [...]

Trgovina prehrambenim proizvodima cvjetala je postojanije, ali to oca nije

zadovoljavalo. Kobasice nije htio prodavati na grame, htio ih je prodavati na

kilograme i kvintale. [...] odlučio je sam postati veletrgovac. Od lokalne Gospodarske

komore pribavio je potrebne papire i informacije, neko je vrijeme posjećivao večernje

tečajeve, a onda položio ispit za veletrgovca. Trgovinu mješovitom robom dao je u

najam, objesio je o klin bijelu kutu trgovca prehrambenim proizvodima i zamijenio je

odijelom s dvorednim kopčanjem. (21–22)

Majka i otac jednako su sudjelovali u akcijama potrage za Arnoldom. Za razliku od majke,

ukoliko je došlo do razočarenja radi nekih rezultata, oca to nije pogađalo onako kao majku; on

nije doživljavao šok u kojem su mu glava i ruke podrhtavale, s razočarenjem je znao postupati

drukčije od majke.

Dok se majka vrlo teško oporavljala od rezultata stručnog mišljenja, otac je sve više

vremena provodio u svojim poslovima. Do sada je imao uvijek obzira prema majci i

činio sve da bi potraga za Arnoldom bila uspješna, a sada bih često doživio kako

zapodijeva svađe s majkom. Svađa je uglavnom završavala očevim napadom bijesa,

dernjavom uz lupanje vratima i uvijek istom rečenicom “Moram voditi računa o

poslovima!” (50)

125

Spas u poslu ujedno je značio otuđivanje od obitelji i zapostavljanje iste. Kadkad je ipak

pokušavao razveseliti majku, posebno nakon njenog boravka u bolnici, pomoći joj na jedini

način na koji je znao, pri tome ne misleći uopće na dobrobit svoje supruge već na sebe:

Otac ju je pokušavao razveseliti, donosio joj je poklone i iznenadio je najavivši kupnju

auta. [...] On je tim autom u nekom smislu samoga sebe unaprijedio od kapetana u

admirala, a vjerovao je da time može odlikovati i obitelj. [...] Poslijepodne je novac

spremio u jednu praznu kutiju za cigare na kuhinjskom stolu, a moja ga je utučena

majka te večeri, prije nego što je otac mogao išta učiniti, bacila u užareni štednjak u

kuhinji. Ona ne želi nikakvog admirala, reče majka. Ona želi svoje dijete. (53–54)

Ono što oca čini još zanimljivijim likom je što on, pored osjećaja krivnje, osjeća i sram radi

gubitka Drugog svjetskog rata. Prilikom izleta u Heidelberg, koji su roditelji organizirali

isljučivo radi pronalaska Arnolda, otac je pokazao svoju ogorčenost ratom; po njemu Nijemci

nisu smjeli izgubiti ratove. “Dvorac je bio ruina koju je otac odmah nazvao ratnom

ruševinom. ‘Ali nije bila bomba’, reče majka koja je za to vrijeme proučavala gradski vodič,

‘nego topovska tanad.’ ‘Rat je rat’, reče otac kojem je bilo dosta ruševine dvorca te je sada

želio krenuti natrag.” (81) Na mnogim mjestima u tekstu jasno se vidi koliko mu je stalo do

njegova istočnopruskog porijekla i koliko se identificira s njim. On je oličenje tipičnog

njemačkog muškarca: šutljiv, štedljiv, discipliniran. Da su Nijemci nešto “posebno”, drukčiji

od ostalih, bolji od ostalih, ogleda se često u njegovim pričama o rodnom selu Rakowiecu.

Njegovo mišljenje o Poljacima i Rusima puno je predrasuda, a za seljake iz Pruske ima samo

najbolje mišljenje.

“U Rakowiecu smo imali posla samo s Poljacima”, reče otac. “U Rakowiecu II.” Ali

on potječe iz Rakowieca I. koji se nalazi točno do Rakowieca II. i koji je bio čisto

njemačko naselje, dok je Rakowiec II. bio čisto poljsko naselje. U Rakowiec I. bili su

se naselili njegovi preci i zemljište učinili obradivim, a nakon što su nekadašnje

močvarno tlo pretvorili u plodnu zemlju, došli su i Poljaci te se naselili u Rakowiecu

II. “Bio je to pravi nered”, reče otac. [...] “Pravi kaos. U vrtu smeće, na cestama

jame pune blata, oštećene ograde, otvorene štale, guske i kokoši koje tumaraju po

cijelom selu.” (73)

Poljaci su upropastili selo, uništili ono što su njegovi preci ostvarili, napravili nered i o njima

otac nema lijepo mišljenje. O Rusima se skoro nikada nije govorilo u kući, ali se točno znalo

što je otac osjećao prema njima i da su oni za njega bili glavni krivci: “Seljak iz Rakowieca ne

napušta dobrovoljno svoju kuću. Onaj tko napusti svoju kuću, čini grijeh. Na onoga tko

napusti svoju kuću vrebaju Rusi. Onomu tko napusti svoju kuću, kuća će biti opljačkana i

uništena.” (81)

Nešto detaljnije treba promatrati njegov odnos prema supruzi, sinu i poslovnim partnerima.

Već je spomenuto da su mu na pogrebu mnogi poslovni partneri odali počast, što ukazuje na

126

to da se prema njima odnosio s poštovanjem i da su uopćeno oni, kao i njegov posao, imali

važnu ulogu u njegovom životu. To su ljudi od povjerenja koji su doprinijeli njegovom

samopouzdanju i povećali osjećaj vlastite vrijednosti. Zbog toga mu je jako bitno da su oni

zadovoljni njime i njegovim radom, njegovom robom. S njima je u stanju razgovarati o

problemima i brigama, ali ih često i posavjetovati, iako nije bio uvijek istog mišljenja kao oni,

ali nije htio izgubiti njihovo povjerenje “Ali, kad bi bio u trgovini i slušao pritužbe

određenoga trgovca na druge, tada ne bi govorio ‘Konkurencija daje život poslu’, nego bi u

najboljem slučaju rekao ‘Život je borba’ ili nešto slično.” (24)

Njegov odnos prema supruzi je dosta složeniji. To ne znači da prema njoj ne pokazuje uopće

nikakvo zanimanje, da joj ne posvećuje pažnju, da joj ne pokušava pomoći, nego da su svi ti

njegovi pokušaji samo bijeg od istinskih problema i prazno naklapanje; nisu to razgovori puni

utjehe i osjećaja među supružnicima; sve se radi u svoju korist i radi vlastitog rasterećenja.

Jednom prilikom, nakon rezultata ispitivanja, otac je pokušao utješiti majku: “‘Vi sličite jedno

drugome’, rekao je tada moj otac majci koja je tek sada podigla glavu s ruku i pogledala ga.

Onda joj je još jednom pročitao odlomak o očnim kapcima, sjeo do nje, obgrlio je i stisnuo uz

sebe.” (47–48) Ali umjesto da je vrati u realnost, otac majku i dalje podržava u zabludi, i dalje

joj dopušta da se tješi bježeći u svoj irealni svijet. To je za njega jednostavnije nego da se

istinski mora suočiti s problemom. Otac majku pokušava razveseliti i poklonima. Vrhunac će

ovaj čin dostići u već pomenutom novom autu, koji otac želi pokloniti obitelji, majci, zapravo

sebi. Tada je shvatio da je poklonima ne može utješiti, ma koliko skupocjeni oni bili. I opet,

umjesto da se suoči sa situacijom, on bježi od stvarnosti i ponovo pokreće postupak. Sada je

spreman ići i na sud, ako je to potrebno. Na taj način majci ulijeva lažnu nadu u povratak

izgubljenog sina i ne dopušta ni njoj, a ni sebi, pronaći unutarnji mir koji im je toliko

potreban. Ovoga puta je spreman preći preko svega, zaboraviti svoje principe, otići na

putovanje u Heidelberg, ali za sve to postoji cijena koju će morati platiti. Nakon putovanja

doživjet će dva srčana infarkta i umrijeti. Postao je žrtvom krivnje i srama, jer nije bio

spreman suočiti se s prošlošću.

Posebno problematičan odnos otac ima sa sinom. Karakterizira ga nerazumijevanje, nepažnja,

zanemarivanje, nezainteresiranost te nezadovoljstvo. Otac ne vidi da njegov sin pati od grčeva

koji zahvataju želudac i lice već iza toga pretpostavlja ismijavanje. “Bilo je gotovo kao da

osjećam rezove dok mi Arnolda rezbare iz lica, a rezovi su se pretvarali i u strujne udare i

probode boli koji su mi prolazili kroz lice i prisiljavali me na nekakvo grčevito kreveljenje.

‘Čemu se ovdje ima kreveljiti’, reče otac, koji o mojim bolovima nije ništa slutio i u meni

127

vidio samo neodgojena dječaka.” (37) Ni mučnine i povraćanja, koje dječaka svaki put muče

prilikom vožnje autom, ne izazivaju očevu zabrinutost ili pozornost. Za njega su samo

odvratna i dosadna pojava koje se mora riješiti. Kako bi to ostvario, kaznio je sina tako što mu

je zabranio da ide na izlete s njim i suprugom. Dakle, očigledno je očevo nerazumijevanje za

sina i njegove probleme. Prema njemu, pripovjedaču je najlakše i on najbolje prolazi kroz

cjelokupnu situaciju u vezi Arnolda.

[...], čuo sam kako majka govori ocu da ni ‘njemu’, a time je mislila na mene, nije

uvijek lako, na što je otac rekao da nikomu od nas nije lako, ali je ‘njemu’, a time je

mislio na mene, ipak najlakše. [...] Ako sam ja, kad sam mislio na sebe, uvijek polazio

od toga da je meni najteže, otac je polazio od toga da je meni najlakše. (80)

Otac nije bio ni svjestan da je njegov sin također patio radi izgubljenoga brata, bez obzira što

ga nikad nije upoznao; pripovjedač pati radi okolnosti u kojima živi, koje su takve kakve jesu,

jer su ih roditelji takvima napravili. Sin čak i osjeća odbojnost koju otac ispoljava prema

njemu; on zna da ga otac smatra donekle i “glupim”: “‘Mozak čini pametnim’, rekao bi otac,

što je meni potpuno onemogućilo i da se samo ponadam oslobođenju od toga da jedem

svinjski mozak, jer mi u očevim očima ništa nije toliko nedostajalo koliko pristojna porcija

mozga.” (28) Distanca koja vlada između oca i sina ne dopušta ni pravi oblik komunikacije

među njima. Otac se obraća sinu jedino u iznimnim situacijama, kada naređuje ili zapovijeda,

u kratkim rečenicama i oštro. Jedini razgovor u kojem se otac obraća sinu kao “prijatelju”,

odvija se neposredno nakon što je majka doživjela nervni slom: “Nikada dosad nisam čuo oca

da sa mnom tako razgovara. Razgovarao je sa mnom kao s prijateljem.” (34) Ali ovaj

razgovor nije bio iskren, od srca ili prijateljski, kako ga pripovjedač naziva. Bio je to već

pomenuti razgovor u kojem je otac sina molio za pomoć u pronalasku Arnolda.

7.4.3. Krivnja pripovjedača

Teško je odrediti koliko godina Treichelov pripovjedač ima i kada se radnja odvija. Većina

recenzenata se odlučila za pedesete godine, manje za šezdesete. Na osnovu nekih rekvizita

poput automobila ili televizora otprilike se može postići orijentacija: sredina pedesetih do

sredine šezdesetih godina. Nahoče 2307 na kraju radnje je skoro punoljetno, što opet upućuje

na to da je pripovjedač sličnog godišta kao i sam Treichel. Pripovjedač u prvom licu ostaje

bezimen; majka i otac o njemu pričaju samo u trećem licu; nema direktnog obraćanja. Na

početku romana se spominje samo jedno ime, Arnold. Tada doznajemo da prvi sin nosi isto

ime kao i otac. Imena upućuju na identitet čovjeka. Naš pripovjedač, već je rečeno, nema

128

imena, što ujedno ukazuje i na nedostatak ili gubitak identiteta, nepostojanje ili nevidljivost,

providnost individue. “Vlastito ime je formalni minimum za dodjelu identiteta, [...].” (Jürgen

Krätzer u Suhrkamp BB 2005, 150) Većina recenzenata romana se složila u jednome: obitelj

je “izbrisala” dijete, ono gubi svoj identitet i postaje “izgubljeni” (ibid., 155)

Prvo što na početku romana doznajemo je činjenica da od dana njegova rođenja krivnja i sram

vladaju njegovim životom.

Od dana moga rođenja vladao je u obitelji osjećaj krivnje i stida, a da nisam znao

zbog čega. Znao sam da sam, što god da sam radio, osjećao stanovitu krivnju i

stanovit stid kad sam to radio. Tako sam, na primjer, uvijek za vrijeme jela osjećao

krivnju i stid, bez obzira na to koje je jelo stavljeno pred mene. [...] Osjećao sam se

krivim jer jedem i bilo me me je stid što jedem. Znao sam vrlo pouzdano da se osjećam

krivim i da se stidim, ali bilo mi je potpuno neobjašnjivo zašto bih se ja, koji sam bio

samo nedužno dijete, morao osjećati krivim ili se stidjeti zbog komada mesa ili

krumpira. Isto tako mi je bilo neobjašnjivo zašto se moram osjećati krvim dok slušam

radio, vozim bicikl, kad sam na izletu ili u šetnji s roditeljima. (12)

Dalje se vidi da su izostavljeni odnosno da uopće ne postoje dijelovi u kojima se govori o

dječakovu životu izvan obiteljskoga kruga. Ne spominju se nikakvi prijatelji, školski drugovi,

druženja, fudbal, dešavanja u školi, kino ili slično. Djetinjstvo, koje on doživljava, prolazi bez

radosti; ne poznaje razliku između nagrade i kazne, što se najbolje vidi u situacijama kada

igra svoju osobnu verziju ruleta, igru u kojoj se nagradi ili kazni, ovisno od toga koliko osoba

na fotografijama poznaje: “Kada bih okladu izgubio, kažnjavao sam se vožnjom biciklom: još

jedan krug kroz mjesto. Kada bih dobio okladu, nagrađivao sam se vožnjom biciklom: opet

još jedan krug kroz mjesto.” (43) Dječije radosti nemaju mjesta u njegovom životu.

Sebe pripovjedač opisuje kao dijete koje je stalno imalo nagon na povraćanje: obiteljski izleti

s roditeljima uvijek su imali isti scenarij: dječak bi pri svakom izletu povraćao, bilo da se

radilo o vožnji autom ili vlakom. Ovakvo dječakovo reagiranje samo je jedan od simptoma,

koji se tjelesno ispoljavaju, kako bi se riješio roditeljske tuge i patnje koja ga ispunjava.

“Suprotno tome, ja sam volio izlete i najradije bih bio proveo sve svoje dane na izletima, ali

dakako ne na onima na koje sam išao s roditeljima. S vremenom sam prema tim izletima

izgradio takvu odbojnost da su me roditelji samo prijetnjama kaznom mogli navesti da idem s

njima.” (14) Shodno tome, dječak je dobio posebnu vrstu bolesti kretanja koju je koristio kao

instrument u borbi protiv roditelja, kako ne bi morao ići na izlete i time ostvario svoju

neovisnost: “Najljepša kazna koja mi je prijetila bila je zabrana izlaska iz kuće. No, blagodat

nedjeljne zabrane izlaska stekao sam tek nakon što sam uspio dobiti posebnu vrstu bolesti

129

kretanja koja se pokazivala djelotvornom već i kod kraćih izleta. Njezin glavni simptom bilo

je tjelesno nepodnošenje kretanja, [...].” (ibid.)

Dječak je šetnje i izlete doživljavao kao “prave procesije krivnje i stida” (13) na kojima su se

roditelji doimali potištenima i izmučenima. Njemu nije bilo jasno zašto su se roditelji osjećali

tako, jer im nije padalo na pamet da se i pored svega odreknu tih izleta. Pokušavao je pronaći

razna objašnjenja, kao na primjer švapsko-pijetistički ili istočnopruski odgoj koji im nije

dozvoljavao odmor ili slobodno vrijeme. Na kraju je shvatio da je “njihova nesposobnost da

uživaju u slobodnom vremenu i odmoru” (ibid.) imala veze s izgubljenim bratom Arnoldom i

s onim strašnim što su im učinili Rusi. Šetnje su roditelje podsjećale na marševe za vrijeme

progona. Dječak je imao želju nesudjelovanja u izletima, izbjegavanja onoga strašnog o

kojem nitko nije govorio, ali nije razumio razlog tome. Šutnja o strašnom događaju

kontrolirala je izlete i šetnje i osjećaje za vrijeme njih. Radi toga je više volio uživati u kazni

kod kuće i tu pobjedu nad roditeljima smatrao je svojim trijumfom, što opet čitatelju samo

pokazuje koliko je dječak u biti bio nesretan:

Na kraju su roditelji kapitulirali pa sam nedjelje smio provoditi sam u kući, i meni su

to najljepše uspomene iz djetinjstva. Da budem precizan: prije svega se prva nedjelja

koju sam smio provesti sam kod kuće ubraja u najljepše uspomene iz djetinjstva. U biti

sam se prvih četvrt sata nakon odlaska roditelja osjećao potpuno sretnim i slobodnim.

Kada bi prošlo tih četvrt sata, došao bi osjećaj tjeskobe i napuštenosti od kojega sam

bježao baveći se različitim stvarima. (15)

Samo prvih minuta dječak je osjećao radost za vrijeme boravka u kući, ostatak vremena

karakterizirao je osjećaj krivnje i straha od razdvajanja. Zašto? Ira Brenner je na sličnom

primjeru objasnila što se kod Treichelova pripovjedača u tom trenutku dešava: “Simon je

osjećao da je morao nositi ogroman teret, jer je nekako morao ispraviti gubitke svojih

roditelja. Njegovi problemi su smatrani nebitnim naspram njihove muke i on je mislio kako

nije imao pravo žaliti ili radovati se.” (Brenner u Grasshoff 2007, 8) Pripovjedač nosi teret na

svojim leđima i osjeća kako treba nadoknaditi gubitke koje su roditelji doživjeli. Radost mu

pričinjava činjenica da se uspio “riješiti” toga tereta, ali ubrzo će primijetiti da je teret samo

površno nestao, izvana, unutar njega, što je mnogo bitnije, on još uvijek postoji. Pokušaj da se

oslobodi zadatka koji su mu roditelji postavili, on doživljava kao izdaju koja je besmislena.

Posljedice toga su osjećaj krivnje i straha od toga da će mu se roditelji osvetiti, odnosno da to

već rade tako što ga ne primjećuju. Najbolji primjer u romanu, koji pokazuje koliko malo

pažnje roditelji posvećuju sinu i da on zapravo zauzima zadnje mjesto u njihovom životu (o

čemu se nikada ne govori), su fotografije jednog i drugog sina, o kojima pripovjedač govori

na samom početku romana:

130

Arnold je bio na samome početku foto-albuma, prije slika s vjenčanja roditelja i

portreta djeda i bake, dok sam ja u albumu bio daleko otraga. Usto, Arnoldova je

fotografija bila prilično velika, dok su fotografije koje su prikazivale mene uglavnom

bile male, da ne kažem sićušne. [...] Fotografije na kojima sam bio ja morale su se već

veoma pažljivo promatrati ako se uopće htjelo išta razaznati. [...] Dok je moj brat

Arnold još kao dojenče izgledao ne samo kao veseo, već i kao važan čovjek, na većini

se fotografija iz djetinjstva mene pak uglavnom moglo vidjeti samo djelomično, a

ponekad me se gotovo uopće i nije moglo vidjeti. (5–6)

Upravo zbog toga što je majka jako vezana za izgubljenog sina Arnolda, stalno hvata za foto-

album s njegovim slikama dok prisutnog sina uopće ne primjećuje. On uvijek nazoči tom

procesu i uvijek iznova je svjedok činjenice, koliko je nebitan naspram brata. Strah od

razdvajanja posve je realan i razumljiv; roditelji se njemu “posvećuju” samo zato što je tu, on

je zapravo zamjena za nešto što majka trenutno ne posjeduje: “Ja sam bio samo ono što nije

imala.” (93) Time, što više nije ni dio izleta ili šetnje s roditeljima, prijeti mu razdvajanje

kojeg se toliko boji, prijeti mu gubitak i ono malo pozornosti koju su mu posvećivali.

Život pripovjedača pun je praznina. Jednu od praznina ispunjavaju otac i njegovi poslovni

interesi u kojima je često sudjelovao i sin. Otac je sina vodio na svoje poslovne sastanke i

dopuštao mu slušanje njegovih razgovora s mušterijama, ali se nikada nije uključivao u njih.

Na izletima s roditeljima odvijao se sličan scenarij. Roditelji su razgovarali međusobno; sin

nije sudjelovao u komunikacijskom procesu s njima. Ako je majka pričala, pričala je o

Arnoldu, otac je pričao samo o poslu. Nikada se sina nije pitalo za mišljenje; o njemu se

pričalo u trećem licu ili mu se obraćalo, kao što se otac često obraćao sinu, oštrim i kratkim

uputama ili zapovijedima. Pripovjedač uvijek iznova pokušava prekinuti takav oblik

(ne)komunikacije. Ona se odvija samo u jednom pravcu, kao kada gleda televizor ili sluša

radio. Pa čak i onda kada ima priliku gledati televizor ili slušati radio, ne uspijeva pronaći

vezu s vanjskim svijetom. Na radiju sluša zvukove na ruskom jeziku, televizor smije gledati

samo kada to otac dopusti, ukoliko nema nekog posla za njega, što se skoro uvijek dešavalo; s

majkom se pred televizorom odvijaju posebne procesije stida i srama radi intimnih scena,

nakon čega se televizor i gasi. A kada u posjet dođe tetka Hilda, prosvjeduje, tako što u sobi

sjedi leđima okrenuta prema televizoru koji je, prema njoj, isključivo izvor grijeha i nemorala.

Treichel ovdje ponavlja sličan scenarij koji se odvijao u njegovom djetinjstvu, kada kaže: “U

mom slučaju, [...] je zaista bilo tako, da je moje djetinstvo imalo dimenziju nedostatka

razgovora i iskustava. I želja da ispunim taj prazan prostor, da ga rekonstruiram iskustvima

pojavila se jako rano..., potreba, da tom prostoru šutnje dodijelim vlastitu priču.” (Treichel u

Krätzer 2005, 154) Očajni trud pripovjedača da promijeni nešto, posebno dolazi do izražaja

131

prilikom izleta u Heidelberg – koji se organizira isključivo radi posjeta institutu, na kojem će

biti izvršena ispitivanja u vezi s identificiranjem mogućeg Arnolda – gdje je sin nakon

medicinske procedure pokušao započeti razgovor s roditeljima o tome:

Dok smo napuštali institut, pričao sam roditeljima koliko je boljelo dok mi je stegač

bio pričvršćen na čeljust, ali oni nisu na to reagirali. Meni bi bilo drago da su me

malo žalili, ali me nitko nije žalio. Tek kad sam dodao da me je profesor šestarom ubo

u lice, majka se prestrašila i pregledala mi lice tražeći ozljede ili tragove krvi.

Naravno, pregled je imao negativan rezultat, tako da mi ništa drugo nije preostalo

nego da roditeljima ispričam da se u profesorovoj ordinaciji pucalo. Ni ta primjedba

nije imala učinka, samo je otac propiskao “Sada je dosta!” Zašutio sam i slijedio

roditelje koji su ostatak dana htjeli iskoristiti za razgledavanje grada. (78)

Krätzer je ovaj dio teksta komentirao ovako: “Nesretno je i žalosno kako taj mladić luta kao

pas oko svojih roditelja i kako je uvijek iznova prepušten sam sebi.” (Krätzer 2005, 153)

Dječak nikada nije naučio što znači suosjećati s nekim ili biti solidaran. Zbog toga često

djeluje nesimpatično. Ne nalikuje uvijek žrtvi. On priželjkuje bratovu smrt, ne misli kako se

on sada osjeća niti ga interesira njegova životna okolnost. Usmjeren je isključivo na sebe. Tu

pokazuje svoju egocentričnu stranu, jer nikada nije doživio osjećaj zaštićenosti ili sigurnosti u

obitelji (ibid.). Pripovjedač je ljubomoran na svoga brata, zavidi mu na njegovom veselju, na

njegovoj vunenoj deki, na tome što su njegove fotografije prilično velike, dok su njegove

uglavnom bile male. Dok se na početku još može i pomiriti s činjenicom da majci pri svakom

govoru o Arnoldu ili pri svakom promatranju fotografije često poteku suze, nakon što je čuo

da njegov brat nije mrtav, da nije umro od gladi, on za njega postaje opasnost. Ako se

Arnoldu već sada poklanja tolika pažnja, što će se tek dogoditi ukoliko se uspostavi da je

nahoče 2307 doista izgubljeni brat i on bude primljen u obitelj? Pripovjedač shvaća da je

njemu dodijeljena druga uloga, a prva bratu Arnoldu, koji je ujedno kriv za sve što se njemu

događa, za njegov osjećaj krivnje i srama i sve ostalo što mora trpjeti u obitelji: “Jer sam tek

sada počeo shvaćati da je Arnold, moj nemrtvi brat, igrao glavnu ulogu u obitelji, a da je meni

dodijelio sporednu. Shvatio sam i to da je Arnold bio krivac za to što sam od samoga početka

odrastao u ozračju zatrovanu krivnjom i stidom.” (11–12) Arnoldova slika je stalni objekt

tugovanja i spomen-obilježje krivnje roditelja, prije svega majčine (Krätzer 2005, 156–157).

Roditelji polažu veliku nadu u pronalazak prvoga sina, s obzirom na to da postoje pristojne

Arnoldove fotografije koje bi mogle ukazati na sličnost braće i tako pomoći u njegovu

pronalasku i pripadnosti obitelji: “‘Dječak’, reče otac, ‘izgleda kao da je izrezbaren iz tvoga

132

lica.’” (37). Pripovjedač je na ovu očevu rečenicu reagirao odmah fizičkom nelagodom, koja

se razvila u vrstu psihosomatskog oboljenja koje nije mogao kontrolirati: “Bilo je gotovo kao

da osjećam rezove dok mi Arnolda rezbare iz lica, a rezovi su se pretvarali i u strujne udare i

probode boli koji su mi prolazili kroz lice i prisiljavali me na nekakvo grčevito kreveljenje.”

(ibid.) Ovaj dječakov “tik” ujedno podsjeća na neki izduvni ventil:

Premda u obitelji nije dopušteno ‘ni javno ni tajno’ smijanje, smijeh, koji je mutirao u

cerenje, sebi probija put, što je opet zahtijevalo neki alibi, u ovom slučaju bolest.

Karakteristično je da nakon očeve smrti propada i nada u očinskog partnera,

predstavljena u osobi gospodina Rudolpha: Ovaj reagira jednako agresivno i bez

razumijevanja kao otac nekada, kada bi se crte na dječakovom licu iskrivile. (Krätzer

2005, 157)

Kako bi se utvrdilo srodstvo s Arnoldom potrebno je bilo poduzeti cijeli niz postupaka. Na

početku je pripovjedač još i znatiželjan kada se radi o vađenju krvi ili uzimanju otisaka

prstiju, ali s drugom fazom, koju karakterizira fotografiranje, on doživljava ugroženost svoje

ličnosti:

Budući da nije bilo nijedne moje upotrebljive fotografije, poslali su me fotografu. (42)

[...] Roditelji su bili sasvim zadovoljni time što se na postojećim obiteljskim

fotografijama vidim sasvim djelomično, a ponekad se gotovo uopće i ne vidim. Ali, sad

je sve ovisilo o tome da budem posve jasno vidljiv, što je među ostalim značilo da su

mi navukli bijelu košulju s otvorenim ovratnikom, a otac je naredio da me se ošiša

tako kratko da sam izgledao kao kakav logoraš. Ošišali su me takoreći do kože i onda

sa svih strana slikali. (44)

Ovo fotografiranje svakog anatomskog djelića dječakova tijela, odgovara fizičkoj redukciji u

medicinskim stručnim ocjenjivanjima. Krätzer je istakao da tijelo na taj način postaje

mješavina otisaka prstiju i nogu, nosnica i pregiba na stomaku, zapravo stvari, za koje

pripovjedač nije znao da postoje. To su za njega iskustva najdublje nesigurnosti. Čak se srami

svoga tijela koje prijeti da izraste u nešto monstruozno. On postaje fragment medicinskih

pretraga. Na taj način dolazi do marginalizacije dječaka u obitelji, što je ujedno predfaza

procesa na čijem kraju se nalazi potpuno brisanje (Krätzer 2005, 158).

Krivnja koju pripovjedač osjeti u vezi s majkom vezana je za već pomenute situacije u kojima

majka i sin gledaju televizor i pri tome oboje osjećaju takav sram da se televizor odmah gasi.

Televizor je između majke i sina uspio stvoriti neku vrstu blizine koja vrlo brzo ponovo

prelazi u distancu radi intimnih scena koje se prikazuju. Dječak priznaje da su mu zajednički

sati pred televizorom s majkom pričinjavali zadovoljstvo, ali su ujedno izvor osjećaja krivnje,

posebno za majku. Majka nije u stanju pružiti bilo kakvu intimnost izgubljenom sinu, a želju

drugoga sina da također osjeti majčinu ljubav, ona nije u stanju ispuniti. Ta intimnost u njoj

133

budi osjećaj krivnje, jer s jedne strane Arnoldu ne može pružiti ljubav, a prisutnom sinu ne

pruža dovoljno, što ona rješava tako što se povlači iz te situacije i čini ju još nepodnošljivijom

za pripovjedača, jer mu radi osjećaja krivnje uskraćuje i ono malo ljubavi.

7.4.3.1. Proces introjekcije

Hirsch u svojoj knjizi Schuld und Schuldgefühl za proces introjekcije kaže: “Svako

traumatično iskustvo može dovesti do intrapsihičkih prezentiranosti objekta, introjekata, koji

su nastali iz spoljašnjeg iskustva i modificiranog djelovanja fantazije [...], koji kao strano

tijelo određuju doživljaj i ponašanje i stalno [...] prouzrokuju grižnju savjesti.” (Hirsch 2007,

92) ili “Introjekt je tvorevina koja djeluje kao strano tijelo i koje je većinom odvojeno od

osobnih doživljaja, od razmišljanja, zamišljanja i govora.” (ibid., 99) Neasimilirano strano

tijelo koje je posljedica potisnutih, poricanih i prešućenih gubitaka i trauma, koje su pogodile

ljubavne objekte prethodnih generacija, prisiljava roditelje da osobne nesvladane komplekse

implantiraju kod djece, gdje počinju djelovati kao nešto strano, kao introjekt (Hirsch 2000,

144). Osjećaj krivnje pripovjedača rezultat je nedostatka pažnje od strane roditelja, gubitka

sretnog djetinjstva i prisutnosti praznine radi odgovornosti koju je preuzeo na sebe, a koji se

može tumačiti na osnovu koncepta traumatične introjekcije. Pojam introjekcije prvi put je

upotrijebio Sándor Ferenczi, mađarski psihoanalitičar, kada je usporedio psihotičara i njegovu

sklonost projekciji i neurotičara i njegov interes za predmete iz vanjskoga svijeta (Hirsch

2007, 92).

Ekstremne traume su nadmoćna realnost koja prijeti uništenju vlastitog Ja i koja se

samo tako može svladati ukoliko se internalizira, tj. introjicira, kako je to prvi

objasnio Ferenczi (1933.). Mislim da se Ferenczijeva osnovna misao sastoji u tome da

se dijete pokušava spasiti masivnim operacijama obrane introjekcije nasilja i

identifikacije s agresorom i to tako što održava vezu važnu za život, tako što sebe

smatra uzrokom nasilja, zla i tako što sebe okrivljuje. Ovo odgovara Ferenczijevoj

formulaciji (1933.) da nasilje ne dolazi izvana, nego je intrapsihičko. [...] Time se

objašnjava paradoks da primarno nedužne žrtve pate od teških osjećaja krivnje, dok

počinitelj ne priznaje ni osjećaje krivnje ni bilo kakvu krivnju. (Hirsch u Opher-Cohn i

dr. 2000, 141–142)

Ovaj koncept primarno se odnosi na one osobe koje su neposredno doživjele neku traumu, što

bi u romanu Izgubljeni bio slučaj s majkom. Ali već je rečeno da djeca traumatiziranih osoba

ne mogu izbjeći emocionalnu upletenost. Bergmann i Jucovy naglašavaju da su posljedice

nacističke ideologije i za njemačku djecu posebno užasne (Bergmann/Jucovy u Hirsch 2000,

131), dok Kestenberg za djecu progonitelja i prognanika kaže da žive u dvostrukoj realnosti;

134

oboje imaju misiju rehabilitiranja roditelja i brisanja prošlosti. Njihovi se zadaci razlikuju:

djeca nacionalsocijalističkih počinitelja moraju riješiti problem moralnog propadanja njihovih

roditelja, dok se kod djece preživjelih radi o osjećajima krivnje roditelja koji je uglavnom

iluzija (Kestenberg u Hirsch 2000, 133). Majka na drugog sina prenosi traumu i iskorištava ga

kako bi preradila vlastitu. Ira Brenner u svom članku o transgeneracijskom prenošenju traume

citira nekoliko autora koji su također zabilježili, kako je mentalni život djece roditelja, koji su

preživjeli neku strašnu situaciju, ispunjen realnošću i elementima prošlosti koja nije njihova.

Volkan je ustanovio da roditelji svoje traumatizirano samopredstavljanje deponiraju u svoje

dijete. Faimberg je za tu vrstu identifikacije razvila koncept koji naziva das

Ineinanderschieben der Generationen. Pri tome polazi od narcisoidnog problema koji postoji

među generacijama kod kojih jedan roditelj crpi sposobnost radovanja iz djeteta i pri tome

predstavlja dominantan i nametljiv objekt. Bilo kakva vrsta identifikacije je nesvjesna i trajna.

U takvim slučajevima se najčešće govori o bezvoljnosti koja prevladava kod svih članova i

koja je povezana sa osjećajem unutrašnjeg mrtvila. Dijete postaje „spremnik“ u kojeg roditelji

deponiraju svoje strahove i nade. Nakon njihove smrti djeca dobiju zadatak da u njihovo ime

nastave proces tugovanja (Brenner 2000, 123).

Na osnovu ovoga možemo objasniti odakle potiče osjećaj krivnje kod pripovjedača u romanu.

Majka na sina prenosi svoje strahove, gubitke i nadu pa i osjećaj krivnje, što se može vidjeti u

već spomenutoj situaciji pred televizorom, kada majka na sina prenosi osjećaj srama. Ona se

srami jer nije u mogućnosti pružiti sinu bliskost koju zaslužuje, dok se sin srami jer mu je

potrebna, jer želi tu bliskost. Sin je od rođenja naučen da se osjeća krivim za sve ružno i tužno

što majka osjeća. Arnold, njegove slike i osjećaji vezani za njega od samog su početka važniji

od slika pripovjedača i njegovih osjećaja. On se sjeća toga i svjestan je svih majčinih nada da

će jednoga dana uspjeti nadomjestiti gubitak brata, ali ujedno zna da se to nikada neće

dogoditi: “Osjećao sam da u meni vidi nešto što je izgubila. [...] A podsjećao sam je i na

Arnolda. Međutim Arnolda joj nisam mogao nadomjestiti. Da je bilo po mome, Arnolda bih

joj bez problema bio nadomjestio.” (93)

Faimberg ovdje govori o narcisoidnom problemu ukoliko se radi o roditeljima koji se moraju

nositi s gubitkom djeteta. Dijete se koristi za narcisoidne potrebe, kao ispunjavanje

narcisoidne rane roditelja (Faimberg u Hirsch 2000, 146). Traumatizirani roditelj prenosi na

dijete svoju traumu u nadi da će na taj način sebi olakšati, dok dijete nedostatak roditeljske

135

pažnje pokušava nadoknaditi identificiranjem sa sadržajem traume i na taj način rasteretiti

roditelja. Hirsch ovaj proces tumači ovako:

Kogan [...] opisuje [...] da su djeca ciljevi projekcije tuge i agresivnosti roditelja, da

se u brizi simbiozno stapaju s roditeljima, da u fantaziji teže ponovo oživjeti traumu

roditelja kako bi ih razumjeli, [...]. Na kraju identifikacija (ja bih rekao introjekcija)

[...] u drugoj generaciji vodi do istih simptoma: nemogućnost da se osjeća živim [...].

(Hirsch 2000, 146–147)

Ovo je još jedan način na koji se može interpretirati scena pred televizorom. Sin se ne srami u

pravom smislu riječi, nego se osjeća odgovornim za sram svoje majke (od kako zna za sebe) i

za činjenicu da ništa ne može protiv toga poduzeti. Tragično u ovom svemu, tvrdi Hirsch, je

to što djeca pod svaku cijenu žele održati pozivitnu i dobru sliku svojih roditelja, premda je

moguće da pri tome izgube sebe (ibid., 142). Roditelji za djecu predstavljaju jedini izvor

sigurnosti, pažnje i ljubavi. S obzirom na to da ih žele sačuvati od svakog zla i nevolje, dijete

će se identificirati sa traumom roditelja i na taj način će postati uzrok traume, agresor. Sin

zapravo uživa u intimitetima pred televizorom, oni mu pričinjavaju zadovoljstvo, tako da

identifikacija s agresorom u njegovim mislima pronalazi racionalni smisao: on je pokretač

radnje. Međutim, identifikaciju s agresorom otežava šutnja vezana za traumu. Sin se mora

osloniti na svoju fantaziju kako bi stvorio sliku o užasu ili strahotama koje su se dogodile, jer

ne zna točno što se to dogodilo u prošlosti. Kogan ovu identifikaciju naziva “primitivnom

identifikacijom”, koja se javlja u fantaziji i realnosti. U fantaziji dolazi do identifikacije, kada

dijete pokušava razumjeti traumatiziranog roditelja i na taj način mu pomoći što će

traumatizirane doživljaje i s njime povezane afekte stvoriti ponovo u fantaziji. U realnosti se

identifikacija ispoljava tako što dijete roditeljevo iskustvo ponavlja konkretnim djelovanjem.

(Kogan 2000, 166) U središtu ove identifikacije nalazi se tzv. “psihička rupa”. Za ovu rupu

Kogan kaže da je slična fenomenu “crne rupe” u fizici (ibid.):

Crna rupa je tijelo koje zbog sile gravitacije usisava sve što dođe u njenu blizinu.

“Psihička rupa” može se također promatrati kao tijelo, kao zbijanje fantazija o

traumatičnoj prošlosti roditelja, koji su utjecali na cijeli život pacijenta. [...] Suprotno

od “psihičke rupe”, koja nastaje poricanjem ili potiskivanjem vlastitoga traumatičnog

doživljaja, kod “psihičke rupe” potomaka [...] poricanje i potiskivanje se proširuje na

traumu roditelja i na tragove koje je ostavila na potomcima. (ibid.)

Roditelji ne prihvaćaju fantazije djece niti identifikaciju djeteta s agresorom. Čak i u onim

obiteljima, u kojima je vladala šutnja, dijete je u mogućnosti pretpostaviti neke pojedinosti

ekstremne traume roditelja. Kada dovoljno odraste i razvije kognitivne sposobnosti započet će

istraživati o prošlosti roditelja. Tada će roditelji nesvjesno pokušati dijete spriječiti u tome,

tako što će negirati ili potiskivati traumatična iskustva. Govorit će mu da ona u njihovom

136

životu ne postoje. Dijete će ostati prepušteno svojim zlim mislima, noćnoj mori koju je

potrebno zaboraviti. Posljedica toga je da realnost traume djetetu postaje nestvarna. Kako

Kogan dalje tvrdi, dijete nepoznati dio roditeljeva života doživljava kao stalno narušavanje

svoje psihe. Taj dio ga zapravo fiksira na roditeljevu prošlost i sili ga da njihova traumatična

iskustva u svom životu ponovo stvori (ibid., 167).

Nakon očeve smrti je sin za majku predstavljao samo “rupu”. Pripovjedač se sam identificirao

s “rupom”, jer nije samo ono što majka nije imala, već je i njeno sjećanje na gubitak prvoga

sina, sjećanje na užas i strahote koje su se dogodile. Tako se i situacija s provalom u hladnjači

može jednostavnije objasniti. Ukoliko se sjetimo činjenice da se provala u hladnjači dogodila

dok je obitelj bila na putu u Heidelbergu, jasno je, zašto se sin osjeća krivim: ocu jako teško

pada provala i činjenica da roba koja je ukradena nije bila osigurana i sav taj užas, koji se

upravo dogodio, asocira čitatelja na “nešto strašno” što se odigralo za vrijeme bijega. Sin se

sam identificarao sa “strašnim” događajem i sebe smatra uzrokom toga. To je naravno

nerealno, jednako kao i njegova pomisao da je on možda provalnik.

Osjećaj srama i krivnje za pripovjedača su dvije strane jedne medalje. Osjeća se krivim, jer

sebe smatra pokretačem radnje kao i radi činjenice što nije uspio “spasiti” majku, preuzevši

odgovornost na sebe i nadoknadivši joj izgubljenoga sina. Osjeća sram, jer zna da je ujedno

žrtva obiteljskih okolnosti i vlastite mašte. Zbog toga su za njega i obiteljske šetnje ujedno

procesije krivnje i srama. Time što je na sebe preuzeo odgovornost, koja inače pripada

roditeljima, možemo objasniti zašto njegovu pobjedu (postignuta autonomija radi posebne

vrste bolesti kretanja) nakon kratkoga vremena opet krase osjećaji krivnje. Hirsch ovdje

govori o “zamjeni uloga” kada kaže da ukoliko su djeca prinuđena preuzeti majčinske

funkcije, onda se silom prilika identificiraju s tim zahtjevima. Pri tome nastaje osnovni osjećaj

krivnje koji bi se preuzimanjem funkcije roditelja trebao umanjiti. Budući da dijete ne može

preuzeti funkcije roditelja, nastaje dodatni osjećaj krivnje da je zakazao. Dijete oscilira

između maničnog ushićenja zbog nade da može spasiti roditelje i depresije da je zakazalo

(Hirsch 2000, 147).

Pobjeda pripovjedača nad roditeljima, koja je samo prividna, stoji naspram strahota koje su

zadesile roditelje. Sin je u stanju samo nakratko radovati se i uživati u svom trijumfu, ujedno

se udaljiti od osjećaja odgovornosti i procesa identifikacije s traumom. Krivnja se ubrzo

vraća, tjeskoba i napuštenost također. Nakon kratkotrajnog užitka opet je usamljen i poražen.

Arnold je uvijek prisutan, visi iznad njega poput sivoga oblaka, čini ga nevidljivim i

izgubljenim u vremenu i prostoru.

137

7.4.3.2. Tko je uistinu izgubljen?

Naslov romana Izgubljeni povlači za sobom više značenja: odnosi se na Arnolda koji je doista

izgubljen – tijekom bijega pred Rusima. Nitko od članova obitelji ne zna je li preživio; ako

jest, gdje se sada nalazi, kako živi, kod koga živi, što radi, zna li da oni postoje, kako

izgleda... S druge strane, naslov romana se odnosi i na pripovjedača, drugoga sina koji živi

izgubljen u traumi svojih roditelja, gdje nema pažnje, ljubavi i pravoga djetinjstva, gdje vlada

samo osjećaj krivnje i srama. Johann P. Tammen je to prilično jednostavno formulirao:

pripovjedač je zapravo taj koji je izgubljen, zavezan krivnjom roditelja koji nisu u stanju

voljeti svoga drugog sina jednostavno kao ljudsko biće (Tammen 2001, 202). Arnoldov

gubitak je bio realan, konkretan. Ono što je od njega ostalo je apstraktno – praznina ili rupa.

Ukoliko sebi pokušamo predočiti “crnu rupu”, ona mora poprimiti oblik ili postati slika.

Najbolji primjer pronaći ćemo u samom romanu. U kući je postojao tavan koji je imao

dodatna vrata u podu, koja su vodila u mračnu prostoriju, a čije se postojanje negiralo; to je

prostorija o kojoj se nije govorilo:

Bilo mi je uživanje uzduž i poprijeko tumarati po kući, kao što sam uživao i ići na

tavan koji je imao ukrižane grede i drvene podupirače, u moju čarobnu šumu, koja je

istodobno bila i mjesto mojih strahova. Tavan je nekad morao služiti kao žitnica i

skladište, jer su tamo bila jedna vrata u podu preko kojih je bilo pričvršćeno drveno

vitlo za dovlačenje tereta. Kad bih otvorio vrata u podu, mogao sam pogledati u

prostoriju u koju još nikad nisam stupio i u koju, kako se čini, drugoga ulaza nije bilo.

Morao bih se već sam spustiti sajlom da bih se našao u njoj. Prostorija je bila duboko

ispod mene, dublje od kata ispod tavana. Možda čak dublje i od prizemlja. Bila je u

polutami, i nisam mogao razaznati koliko je velika. Bio bih dao sve da doznam postoje

li vrata koja vode u tu prostoriju, ali nisam se usuđivao pitati roditelje. Nisam se čak

usuđivao ni reći im da sam otvarao vrata u podu i gledao dolje. (31–32)

Sin se ne smije usuditi reći roditeljima da zna za njihovu traumu niti smije reći da ga silno

interesira što se to davno zbilo s Arnoldom i majkom. S toga ne smije ni sići u tu nepoznatu

polumračnu prostoriju. Pristup introjekciji je uskraćen, jer su unutra previše opasni osjećaji.

Međutim, njegova svijest ne može drukčije, a da ne gleda u nepoznate dubine nesvjesnoga.

Pripovjedač će gledati u prostoriju koja je u polutami, čija dubina i širina ostaju nepoznate.

Introjekcija je ujedno mjesto koje sve privlači, dok se u njoj nalaze egzistencijalni strahovi.

Tako je i za pripovjedača tavan mjesto njegovih strahova. Njega tavan privlači nekom

magičnom silom, ali je preopasan da bi se istraživao. Na taj način je introjekcija kao “crna

rupa” nedostupna svijesti. Zbog toga ostaje misterija postoje li uopće druga vrata za tu

138

prostoriju. Iako je pristup introjekciji uskraćen, njena postojanost, u koju pripovjedač vjeruje,

i dalje utiče njega, i dalje je “crna rupa” u središtu psihičkoga aparata:

I tavan je preuređen, te je tu napravljen stambeni prostor. Preuređivanje mi je oduzelo

labirint moga djetinjstva, poravnalo ga, razorilo i osvijetlilo. Zakutci, niše i dugi

hodnici nestali su zajedno s ugrađenim ormarima, povezanim vratima i neočekivanim

odmorištima na stepenicama. Naravno da su nestala i vrata u podu, a s njima i jedini

pristup skrivenoj prostoriji. No začudo, površina je ispod vrata u podu nakon

preuređenja ostala jednako velika kao i prije. Nije dobiven ni jedan kvadratni metar, i

čvrsto sam vjerovao da prostorija još uvijek postoji, čak i ako ju je sada bilo

nemoguće pronaći ili stupiti u nju. (32)

“Crna rupa” se ne odnosi isključivo na pripovjedača. Introjekcija koja potiče od majke,

nastala na osnovu traume doživljene u povorci izbjeglica, nastavila je u obliku apstraktnoga

živjeti dalje kroz pripovjedača. Ni otac nije pošteđen njenoga postojanja, jer je on taj koji nije

uspio spriječiti zlo koje je zadesilo majku. Cijela obitelj je stanar kuće u čijoj sredini postoji

nepoznata prostorija na čiju postojanost više ništa ne ukazuje. Majka nije u stanju riješiti se

traume, zaboraviti izgubljenoga sina, tako da nije u stanju u potpunosti potisnuti rupu: “Nakon

što je završeno pregrađivanje kuće, majka je doživjela slom živaca.” (ibid.) Otac ne želi

vidjeti pravi razlog majčina sloma, već ga povezuje s naporom koji je bio potreban za

preuređenje kuće: “Nedvojbeno jedan uzrok njezine bolesti i iscrpljenosti potječe od

preuređenja. Ali, pravi je razlog to što se ona ne može pomiriti s gubitkom mojega brata

Arnolda.” (ibid.) Slomom živaca majka upućuje na “ono strašno”, jer ne može potisnuti

gubitak sina. Ni pripovjedač ne može potisnuti taj gubitak. Svaka njegova izgovorena riječ

upućuje na gubitak, jer je on jedan dio ostavštine svojih roditelja.

Treichelov i Schlinkov roman djela su njemačkih autora poratne generacije, koja su odrasla s

roditeljima “počiniteljima”. Radi li se kod roditelja o direktnoj ili indirektnoj upletenosti u

nacionalsocijalistički teror, ovdje nije toliko bitno. Ali je važno da su kako Treichel, tako i

Schlink, djeca jedne generacije, koja je svojom šutnjom o nacionalsocijalističkim zločinima,

nekada manje, nekada više, utjecala na život svoje djece koja su kao odrasli ljudi odlučili

suprotstaviti se toj šutnji i progovoriti o temi koja je obilježila i njihov život. Treichel je

progovorio o temi koja je obilježila njegov život: progon i posljedice progona iz istočnih

područja. Da se o tome još mnogo toga može reći autor je pokazao svojim literarnim radom. I

da to još uvijek nije svršena prošlost, u to je Treichel uvjeren. Schlink je nacionalsocijalizam

povezao s pitanjem ljubavi – ljubavi prema roditeljima koji su bili počinitelji. Jesu li i djeca

počinitelja kriva, jer su voljeli roditelje koji su bili upleteni u nacionalsocijalističke zločine?

Ljubav prema roditeljima, učiteljima, kolegama i nadređenima, ukoliko oni spadaju u aktivne

139

počinitelje, čini sve oko njih sukrivcima, rekao je Schlink. Ali šta se dešava s trećom

poratnom generacijom? Je li ona primorana nositi biljeg svojih baka i djedova? Kolika je

njihova krivnja i postoji li ona uopće? Kako oni razmišljaju o nacionalsocijalizmu? Je li to za

njih samo daleka povijest ili pak bliska sadašnjost? Kako bi se približili širokoj temi

nacionalsocijalizma u trećoj generaciji, kao primjer će poslužiti Marcel Beyer a nakon toga će

se s austrijskim književnikom Christopherom Ransmayrom, koji je poput Schlinka i Treichela

autor druge generacije, dati uvid u način svladavanja nacionalsocijalističke prošlosti u

Austriji.

140

8. “[...], morate sebi tačno da utuvite: najpreči zadatak je da sad naučite da

govorite kao žrtva.” – M. Beyerov roman Leteće lisice

8.1. Treća generacija i rekonstrukcija nacionalsocijalističke prošlosti

Nina Leonhard je u svom radu Zwischen Vergangenheit und Zukunft: Die Erinnerung an den

Nationalsozialismus im Verlauf von drei Generationen istakla sljedeće: “To što se prošlost

tumači drukčije ovisno o situaciji i vremenu, povezano je s konstruktivnim karakterom

sjećanja, koje nije odraz nego uvijek rekonstrukcija prošlosti.” (Leonhard 2006, 63) Stoga je

posebno važno značenje sadašnjosti koje određuje prošlost i budućnost zajedno. Sadašnjost je

ta koja postavlja uvjete za sjećanje, koja određuje načine strukture rekonstrukcije prošlosti.

Međutim, i sadašnjost se mijenja. Vrijeme prolazi, a ljudi umiru i rađa se novi naraštaj. U

središtu se nalazi individualna identifikacija s aspektima prošlosti. O tome ovisi interpretacija

prošlosti koja je od velike važnosti za određenu skupinu. Ponekad je ona nužna za povezanost

skupine. Ukoliko je štetna odbacuje se i potiskuje. Inače se održava “živom” i prenosi dalje, s

koljena na koljeno (ibid., 64).

Pogled na nacionalsocijalističku prošlost ovisi o već pomenutim kolektivnim načelima. To

jednako važi i za vremenske svjedoke i za one koji to vrijeme nisu doživjeli, tj. za djecu i

unučad vremenskih svjedoka, za pripadnike tzv. druge i treće generacije. Leonhard postavlja

pitanje da li se nacionalsocijalistička prošlost drukčije rekonstruira, ovisno o tome kojoj

generaciji pripada, i ako da, na koji način. Nacionalsocijalizam je za prvu generaciju dio

njihova života, njihove životne priče. Za pripadnike druge i treće generacije radi se pak o

“prepričanoj” prošlosti. To se prvenstveno primijeti na temama koje su obrađivali ili

obrađuju, tvrdi Leonhard. U pričama prve generacije, koja se sjeća godina

nacionalsocijalističkog režima i prvih poratnih godina, primjećuje se prednost ratnoga i

poratnoga vremena u odnosu na nacionalsocijalističku vladavinu i posebno holokaust. Kod

druge i treće generacije je obrnuta situacija. Pripadnici ovih generacija obično direktno

tematiziraju zločine nacionalsocijalističkog režima, počevši od sustavnog progona i ubojstva

Židova. Pored toga se primjećuje razlika i po pitanju predstavljanja obiteljske slike za vrijeme

nacionalsocijalizma. Pripadnici prve generacije nisu u stanju govoriti o nacionalsocijalizmu,

posebno ne o svom stavu ili ponašanju za vrijeme toga vremena. Drugoj, a posebno trećoj

generaciji, mnogo je pak lakše povući crtu između obiteljske priče i nacionalsocijalizma.

Posebno je kod treće generacije uočljivo da se obiteljska priča uopće ne veže za

141

nacionalsocijalizam (kao kod Beyera). Treća generacija ili se suočava s

nacionalsocijalističkim režimom ili ne, te na taj način ne postavlja pitanje koja je bila uloga

roditelja u ratu. Ukoliko se suoči s prošlošću onda nužno pita i za ponašanje roditelja koje ili

brani ili osuđuje. Ona također uspijeva ostvariti vezu s prošlošću uglavnom kroz empatiju sa

žrtvama nacionalsocijalističkoga režima, rjeđe kroz obiteljske veze. Najčešće se s temom

nacionalsocijalizma susreće u sklopu filmova ili knjiga, sveučilišnih seminara, raznih

dokumenata, putovanja, slika, pisama, dnevnika. I tek tada mnogi razviju zanimanje za priču

vlastite obitelji. “Rekonstrukcija postaje obnavljanje prošlosti i preko kulturalnog pamćenja

opstaje živa veza s prošlošću.” (Eva Bauer Lucca 2002, 42) Međutim, i njihova interpretacija

prošlosti ovisi o obiteljskom okviru i ulozi sjećanja u obitelji. Ponekad se čak dogodi da

unučad dosta pozitivno gleda na vremenske svjedoke (ibid.). U najgorem slučaju

pretpostavljaju da su bake i djedovi pripadali velikoj masi pasivnih sljedbenika. Leonhard

ovdje još jednom podvlači: “Tumačenje ponašanja članova vlastite obitelji [...], nema skoro

pa nikakva utjecaja na to, kako intenzivno se praunučad suočava s nacionalsocijalističkom

prošlošću te kako sude o nacionalsocijalističkom režimu i holokaustu.” (ibid., 77) Za razliku

od mnogih pripadnika druge generacije, treća nije nastavila s optužbama protiv svojih

roditelja. Razlog tome je da trećoj generaciji nedostaje sigurnost ili uvjerenje u to da bi se u

zadatoj situaciji drukčije ili pravilnije ponašali u odnosu na roditelje (ibid.). Za treću

generaciju pripadnici prve generacije su isključivo vremenski svjedoci, ne počinitelji. To ne

znači da za njih vrijeme nacionalsocijalizma i njihovih zločina nije bilo užasno. Sasvim

suprotno. Upravo zato što o tome mnogo znaju, žele doznati i kako su njihove bake i djedovi

uspjeli preživjeti to vrijeme, koje su priče žrtava i slično.

Bacimo li pogled na književnost devedesetih godina, vidjećemo drukčiju sliku u odnosu na

književnost šezdesetih, sedamdesetih ili osamdesetih godina. Razlog tome je jednim dijelom i

smjena generacija koja je nastupila devedesetih godina, ali i činjenica da je ujedinjenje

Njemačke za mnoge Nijemce značilo konačni završetak poratne prošlosti. Pored toga je

cenzura koja je nastupila 1989. godine utjecala na spremnost i potrebu drušva da se orijentira

nanovo (Bauer Lucca 2002, 41). Nova je generacija uspjela stvoriti slobodniji i otvoreniji

odnos u suočavanju s prošlošću. Kod njih više nema problema sjećanja, jer se ovi poratni

autori ne mogu osloniti na vlastita sjećanja. Oblici razračunavanja s prošlošću se mijenjaju.

Nema više autobiografskih tekstova sedamdesetih godina u kojima se sinovi ili kćerke

razračunavaju s očevima. Sve se više javljaju i djeca žrtava, ne samo počinitelja.

142

Razračunavanje s prošlošću je pojam koji se pojavio na kraju prvog poratnoga desetljeća i

podrazumijeva političko suočavanje s nacionalsocijalističkom diktaturom. Bauer Lucca tvrdi

da je ovaj pojam dosta nejasan u pogledu na dati problem, jer nije moguće svladati prošlost

već samo njezine posljedice (ibid., 42). Ovo razračunavanje s prošlošću na strani počinitelja

čini se kao pokušaj da se prošlost tako “uredi” da sjećanje na nju više ne pritišće sadašnjost.

Na strani žrtava je to pokušaj rušenja zida šutnje. Bilo kako bilo, i s jedne i s druge strane,

prošlost je tema koja nailazi na šutnju – šutnju radi počinjenih ili preživljenih zločina. Beyer

pravi razliku između šutnje žrtava i počinitelja: “Šutnja u vezi s tim što se doživjelo je

drukčija od šutnje u vezi s tim to što se učinilo.” (ibid., 43) Ono što većinu tekstova treće

generacije povezuje, neovisno o tome radi li se o potomcima počinitelja ili žrtava, je

nedostupnost prošlosti i njihova potraga za adekvatnim oblicima predstavljanja.

8.2. O autoru Marcelu Beyeru

Nagrađivan i prevođen na nekoliko stranih jezika Marcel Beyer je danas ono što se naziva

glasom suvremene njemačke književnosti. Središnja tema njegovih književnih djela je

prošlost i njezina rekonstrukcija. U jednom od razgovora Beyer je sebe opisao kao osobu koja

osluškuje glasove iz prošlosti, kako bi im u sadašnjosti podario glas i tako ispričao njihovu

priču. U njegovim romanima do izražaja dolaze osobe i mjesta koja su neposredno vezana za

sadašnjost i ljude u njoj. Njegov pogled je pri tome skoro uvijek usmjeren u ponore njemačke

povijesti.

Beyer je rođen 23.11.1965. godine u Tailfingenu/Württembergu, a odrastao je u Kielu i

Neussu. Na Sveučilištu u Siegenu je od 1987. do 1991. studirao germanistiku, anglistiku i

opću znanost o književnosti. Studij (magister artium) je završio 1992. radom o Friederike

Mayröcker. Od 1990. do 1993. bio je lektor književnog časopisa Konzepte. Pored toga,

njegovo je zanimanje za glazbu došlo do izražaja u glazbenom časopisu Spex u kojem je od

1992. do 1998. objavio brojne članke. 1996. i 1998. Beyer je bio writer in residence na

sveučilištima University College u Londonu i University of Warwick u Coventryju. Nakon

dugogodišnjeg boravka u Kölnu, 1996. godine preselio je u Dresden, gdje i danas živi i radi.32

Svoj prelazak u Dresden autor povezuje s odlukom da život u potpunosti posveti pisanju:

U “drugom”, “stranom” njemačkom uvijek sam se dobro osjećao, bilo to u Austriji,

bilo to u Švajcarskoj ili ovdje, mimo nekadašnje njemačko-njemačke granice. Jer

32

Biografski podaci preuzeti su iz novinskog dosjea izdavačke kuće “Suhrkamp” koji je autorici ustupljen na

korištenje.

143

pisanje za mene ima i karakter provjere i pronalaženja materijala, pri čemu se

količina fascinantnih jezičkih materijala pokazala kao neiscrpna: košnica me

zainteresirala za jezik pčelara, planina visoka 4000 metara za jezik Alpa i također bih

i veoma rado znao kako se priča o kaučuku.33

Beyer je dosta rano počeo s pisanjem. Svoje prve književne pokušaje zabilježio je kada mu je

bilo četrnaest godina. Od 1980. piše poeziju, 1986. prozu, a od kraja osamdesetih eseje za

književne i glazbene časopise. Prvi veliki uspjeh Beyer je postigao romanom Das

Menschenfleisch (1991.) godine, a u prve zbirke pjesama spadaju Kleine Zahnpasta (1989.) i

Walkmännin (1991.). Osvojio je niz književnih stipendija od koje je posebno vrijedna

stipendija “Rolf-Dieter-Brinkmann” grada Kölna za roman Das Menschenfleisch, kao i

stipendija Berlinskog književnog kolokvija (Literarisches Colloquium Berlin) 1992. Nositelj

je brojnih prestižnih književnih nagrada od kojih se mogu izdvojiti “Medalja Johannesa

Bobrowskog” 1996., nagrada “Uwe Johnson” 1997., nagrada “Jean Paul” 2000., nagrada

“Heinrich Böll” 2001., nagrada “Friedrich Hölderlin” i nagrada “Erich Fried” 2006. Godine

2008. gostovao je šest tjedana na Institutu Max-Planck u Berlinu gdje se posvetio razmišljanju

o čovjeku i životinjama.

Autor je romana Das Menschenfleisch (1991.), Leteće lisice (Flughunde) (1995.), Spione

(2000.), Kaltenburg (2008.), zbirki pjesama Kleine Zahnpasta (1989.), Walkmännin (1991.),

Falsches Futter (1997.), Erdkunde (2002.), eseja Nonfiction (2003.), pripovjetke Vergeßt

mich (2006.) te zbirke pripovjedaka Putins Briefkasten (2012.).

8.3. O romanu Leteće lisice

Čujem slatke glasiće

meni najdraže na svetu.

Kakvo blago, kakav imetak!

Bože sačuvaj mi ga!

(Bajer 2010, xiii-xx)34

Leteće lisice ili letipsi porodica su sisavaca iz reda šišmiša čija glava podsjeća na psa ili lisicu,

ovisno o kojoj podvrsti se radi. Ove životinje su za Hermanna Karnaua, jednoga od dva

glavna lika Beyerova romana, oličenje onoga svijeta, u koji ne dopiru tuđi glasovi. Još od

djetinjstva Karnau je opsjednut ovim stvorenjima i njihovim čulom sluha. Jer glas je fetiš

33

Preuzeto sa: http://www.hs-rm.de/hochschule/ueber/poetikdozentur-junge-autoren/11-marcel-beyer/index.html

13.02.2013. 34

Svi citati iz Beyerova romana u daljem će tekstu biti označeni samo brojem stranice u zagradi.

144

ovoga čovjeka. Karnau je inženjer zvuka, moglo bi se reći “arheolog” zvuka. Svakodnevni

zvukovi za njegove uši su patnja. Njegov plan je da jednoga dana sustavno istraži fenomen

ljudskoga glasa. On postaje fanatični sakupljač i manipulator ljudskoga glasa, koji na jedan

posve okrutan i perverzan način snima zvukove, od posljednjih jecaja vojnika koji umiru na

Istočnom frontu do posljednjih krikova ljudi koji za rasnu ideologiju nacionalsocijalizma

postaju pokusni kunići. Kao podlogu za lik Hermanna Karnaua Beyeru je poslužila povijesna

osoba Hermann Karnau, koji je bio stražar u Hitlerovom bunkeru u Berlinu i prvi svjedok

Hitlerove smrti. Njemu pripada jedan glas u romanu; drugi ispočetka osmogodišnjoj

djevojčici Helgi, najstarijoj kćerki ministra propagande Josepha Goebbelsa.

Na početku romana postavljeno je pitanje: na kojem mjestu možemo pronaći glas, na kojem

mjestu glas priča priču? Karnau pruža uvid: “Tamo, u tami grkljana: to je tvoja vlastita

povest, koju ne možeš da rastumačiš.” (18) Ovdje možemo pronaći tri ključne riječi za

razumijevanje romana: tama, grkljan i povijest. Beyer čitatelja vodi u ponore njemačke

povijesti, u tamu jedne prošlosti. Hermannova koncentracija na zvuk čini svjetlost suvišnom.

Ne radi se isključivo o zvukovima i šutnji onih koje Karnau snima već se radi i o šutnji jednog

društva, o zatajenju upletenosti u jedan zločinački sustav. Karnauov i Helgin susret odvija se

povodom rođenja najmlađe Goebbelsove kćerkice. Helga i njezin brat i sestre će jedno

izvjesno vrijeme provesti u Karnauvoj kući. Posljednji put će se vidjeti u Hitlerovom bunkeru

u travnju 1945. godine, gdje će Karnau biti zadužen za snimanje Führerova glasa. Radnja

dalje vodi u ljeto 1992. godine. Karnau, koji se nakon rata izgubio u mnoštvu, pronašao je u

svom arhivu s pločama razgovore koje je Helga posljednjih dana i noći vodila sa svojim

bratom i sestrama u bunkeru. I njihove glasove je snimio, sve do zadnjega daha.

Beyeru je s ovim romanom uspio pokušaj suočavanja s nacionalsocijalističkom prošlošću na

njemu, njegovoj generaciji, svojstven način. I sam priznaje da su ga mnogo puta pitali, zašto

je kao tridesetogodišnjak, rođen dvadeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata,

napisao upravo Leteće lisice. Što tjera čovjeka, koji nema vlastitih sjećanja na taj period, da se

bavi jednom temom poput nacionalsocijalizma?

Ovo pitanje sam sebi postavio u one četiri godine dok sam pisao roman i još dugo

nakon završetka romana čekao sam na odgovor, pokušao sam dati jedan, pa drugi,

treći... i od svakog bih na kraju odustao. Tek polako mi je postalo jasno da neće biti

odgovora na pitanja teme, godine, povoda. Jer ovaj roman nije bio povod koji se

dogodio, nije tema koja bi se mogla tražiti i naći kao druge. Jer se ovdje ne govori ni o

145

čemu sem onome što pripada prošlosti, o svršenom vremenskom periodu. Jer ovaj

tekst mora imati veze sa mnom isto kao i moji drugi tekstovi.35

Beyer je za roman Leteće lisice 1997. dobio jednu od najprestižnijih književnih nagrada,

nagradu “Uwe Johnson”. Prilikom uručivanja održao je govor s naslovom Eine Haltung des

Hörens, u kome kaže da je potomak generacije koja je u poratnom vremenu šutjela o

nacionalsocijalizmu, kao ujedno i one koja je bila u potrazi za odgovorima, generacije

šezdesetosmaša koja se politički angažirala i svoje roditelje optuživala. Beyer zahtijeva

pomno slušanje, obraćanje pozornosti na jezik prošlosti, ali i osluškivanje šutnje.

“Nemoguće je šutjeti.” i “Dobri ljudi bi trebali zatvoriti usta.” Ovo su dvije rečenice koje

Beyera prate u njegovom životu i radu; ujedno su odraz njegova donekle zategnutog odnosa

prema prošlosti.

Kao potomak generacije koja je šutjela i generacije koja je odgovorila, uz to kao netko

tko nije morao ni zvijezdu ni šarenu časničku oznaku čina zakačiti na odjeću, koji nije

bio predviđen za ubojstvo, dalje kao netko tko umije s riječima, iz naklonosti prema

javnosti i tko iz naklonosti nužno izvodi ispitivanje, provjeravanje materijala i

konačno jezika. Napetost koja se ne može riješiti. (ibid.)36

“Nemoguće je šutjeti”, rekao je Jorge Semprún u razgovoru s Eliejem Wieselom koji je

dodao: “Nemoguće je, ali mi to ipak činimo. Nemamo drugoga izbora.” Šutnja se ovdje

odnosi na one, kojima u dvanaest godina nacionalsocijalističkog režima ni šutnja ni razgovor

nisu mogli pomoći da prežive, oni koji su ubijani samo iz razloga što postoje. “Jedno izvjesno

vrijeme, petnaest godina, morao sam šutjeti kako bih preživio”, rekao je Semprún koji

naglašava da preživjeli ne smiju šutjeti. Na pitanje “Kako o tome govoriti?” ne postoji

odgovor. I dok su jedni u potrazi za odgovarajućim načinom suočavanja s prošlošću, drugi su

pak u potrazi za odgovorima na goruća pitanja. Ali i ti se moraju suočiti sa činjenicom, tvrdi

Beyer, da ne postoji ništa što mogu čuti: “Oni ne čuju ništa. Njihova su pitanja usmjerena

prema roditeljima koji su prije 1945. godine mogli govoriti, između ostaloga i zvati i

razdragano vikati i galamiti. Ali oni su – čini se: preko noći – ušutjeli, oni susreću generaciju

koja postavlja pitanja kao generacija koja šuti. Generacija koja postavlja pitanja čuje šutnju

kojom se želi izbjeći, potisnuti.”37

Ali na pitanja ove generacije ne može se odgovoriti

šutnjom. Oni su spremni sami krenuti u potragu za odgovorima. I ova generacija, kaže Beyer,

došla je do zaključka da su roditelji koji danas šute – i prije šutjeli; šutjeli su i pored nepravde,

ubojstava i progona oko njih. Njihova šutnja ne znači ništa drugo nego da su “prešutjeli”,

35

Preuzeto sa http://www.zeit.de/1997/49/Eine_Haltung_des_Hoerens, 20.01.2013. 36

Ibid. 37

Ibid.

146

“zatajili” istinu. Konačni zaključak, do kojeg Beyer dolazi, je sljedeći: “Ako šutnja znači

prešućivanje nepravde, rasizma i genocida, onda se u budućnosti ne smije više šutjeti. Onda se

mora progovoriti svaki put kada se desi nepravda, svaka sumnja mora imati prigovor kako bi

se izbjegla nepravda. Šutnja znači odobravanje. Treba postati pobornikom za onoga ko nema

glasa.”38

Uwe Johnson kaže “Dobri bi ljudi trebali zatvoriti usta.” Beyer to komentira ovako: „Netko

želi da generacija koja je dala odgovore shvati da postoji šutnja koju ova generacija ne

poznaje niti može poznavati, ali da treba upamtiti i respektirati: tišina, šutnja ljudi koji ne

umiju govoriti o tome što su nekadašnji glasnogovornici, drekavci i vjesnici svetonazora

njima učinili i onima koji ne bi mogli govoriti čak i da to žele.”39

I što sada?

Nacionalsocijalizam se ne može odbaciti tako što ga se više nećemo sjećati, što ga nećemo

spominjati; on se ne može otkačiti kao konflikt generacija između onih koji šute i onih koji

postavljaju pitanja, jer se to njihovo ponašanje prenosi dalje i obuhvaća i treću i četvrtu

generaciju.40

Postoje pitanja, kaže Beyer, na koje ne postoje odgovori. Postoje pitanja s

kojima si sam. I nitko ne može na njih odgovoriti, upitno je postoji li uopće odgovor na njih.41

Beyer pripada generaciji unučadi. Njegova sjećanja ne potječu iz vlastitog iskustva; njegov

odnos prema roditeljima nije osuđujućeg karaktera. Ono što je karakteristično za pristup ove

generacije nacionalsocijalizmu je, prije svega, odbijanje moralnih kategorizacija i

prosuđivanja te odabir novih perspektiva na poznata zbivanja (Matthias Uecker 2006, 53).

Beyerov roman nije pokušaj razračunavanja s generacijom počinitelja, već je vođen interesom

i potrebom za razumijevanjem mehanizama nacionalsocijalizma (Nicole Birtsch 2006, 326).

Za vrijeme pisanja romana uvijek se iznova pitao na koji je način funkcionirao

nacionalsocijalizam (Beyer u Lenz/Pütz 2000, 218). Ali odgovori, koje je dobio, nisu ga

mogli zadovoljiti: “Moja zamišljanja kompleksa ‘nacionalsocijalizam’ postala su

izdiferencirana i tako je nastajalo sve više otvorenih pitanja koja su bila produktivna za

pisanje, a koja sada postavlja tekst.” (ibid.) Beyer kaže da je period između 1933. i 1945. za

njega isprva bio potpuni vakuum, jer za njega nije vezao neke posebne obiteljske priče niti je

posjedovao povijesno znanje vrijedno spomena. “Uz to je bilo tako da o periodu između1933.

i 1945., osim nekoliko nastavnih sati povijesti, nisam znao ništa. To je vrijeme o kojem nisu

38

Preuzeto sa http://www.zeit.de/1997/49/Eine_Haltung_des_Hoerens, 20.01.2013. 39

Ibid. 40

Ibid. 41

Preuzeto sa http://www.hr-

online.de/website/rubriken/kultur/index.jsp?rubrik=42796&key=standard_rezension_36013382., 20.01.2013.

147

kružile priče.” (Beyer u Uecker 2006, 54) Uecker ovdje s pravom postavlja pitanje kako je to

moguće da osoba rođena 1965. godine, koja je odrasla sedamdesetih i osamdesetih godina,

nije imala skoro nikakve druge konfrontacije s nacionalsocijalizmom, osim nekoliko sati

povijesti. Zar su sva literarna suočavanja, sve diskusije i kontroverze, prikazivanje serije

Holocaust kraj njega prošle potpuno nezapažene? Jedini mogući odgovor na ovo pitanje, tvrdi

Uecker, krije se u činjenici da je bio potreban povijesni datum koji će promijeniti konstrukciju

opažanja, a povijesna i politička iskustva učiniti relevantnima: “U studenom ’89. prvi sam put

imao osjećaj da se sada dešava politika i da sam u središtu toga. Politika najednom nije bila

više stvar obiteljske generacije. [...] Početak političkog iskustva je aktivirala zaokupljenost

povijesnim pitanjima u kojima izgleda treba tražiti genezu sadašnjosti – točnije: nejasnih

konflikata u sadašnjosti.” (ibid., 55), dodao je Beyer.

8.4. Tko je Hermann Karnau?

“Ne, moj pripovjedač nema suosjećanja sa svojim žrtvama [...].” (Beyer u Suhrkamp BB

2005, 288), rekao je Beyer u pogovoru romana Leteće lisice. Beyer je u svom romanu tražio

novi pristup njemačkom fašizmu. Taj pristup ne poznaje empatiju, suosjećanje sa žrtvama.

Cijelo vrijeme čitatelj je prinuđen ostati na strani počinitelja. A zašto ostati na njegovoj

strani? Zato što Beyer ne želi stvoriti odstojanje prema počiniteljima, jer ujedno postavlja

pitanje postoji li ono uopće. U pomenutom pogovoru Beyer citira poznatog filmskog kritičara

Jeana Cayrolsa: “Tko će od nas stražariti i upozoriti nas kada dođu novi krvnici?” i “Jesu li

stvarno drukčiji od nas?” Da, ne, možda, glasio bi odgovor.

Kakav je to počinitelj koji nas tjera da ostanemo na njegovoj strani? Wolfgang Struck za

Karnaua kaže: “Taj Karnau je fanatik koga je pohlepa za zvucima tjerala ne samo na bojno

polje, kako bi u rovovima sa svojim mikrofonima onima koji umiru ukrao i zadnji uzdah. Ista

pohlepa mu je u pokusima s ljudima, koje je zahtijevala paravojna organizacija, dopuštala da

‘zvučne objekte’ unakazi i ubije.” (Struck 1998, 137) Hellmuth Karasek je u Spiegelu dao

sljedeći opis Karnaua: “U pojavi tog inženjera zvuka i istraživača grkljana Beyer je stvorio

figuru, u koju se može preslikati razvoj jednog fahidiota u nečovjeka koji doista nikako ne

shvaća kakav prag prelazi.” (Karasek, Der Spiegel, 03.07.1995.) Za Thomasa E. Schmidta

Karnau predstavlja vrstu demona ili figuru Frankenštajna (Schmidt 2000, 150), dok Andrea

Köhler za ovoga čovjeka jednostavno kaže da je “Hitlerov tonski sluga” (Köhler, NZZ,

13.07.1995.). Annette Brockhoff smatra Karnaua čovjekom bez psihologije, slijepim

148

potpomagačem jednog sustava, ali i robom svoje strasti, seizmografom finih frekvencija,

ograničen, ali mnogostran stvor, napola noćna životinja, napola dječji prijatelj (Brockhoff, SZ,

13./14.05.1995.).

Isprva se Karnau doima vrlo simpatično, donekle pomalo bizarno u ponašanju i razmišljanju,

ali ipak inteligentno. Jörg Magenau je ukazao na to da je Beyer imao namjeru stvoriti lik koji

bi mogao biti prijatni susjed. “Beyerova umjetnost i draž njegova romana sastoji se u tome da

Karnaua predstavi kao prijatnog gospodina. Zlo [...] je samo usputan nusprodukt

koncentriranih interesa, u ovom slučaju znanstvene opsjednutosti koja ne poznaje suosjećanje

i moral.” (Magenau 1998, 118) No, činjenica da nema prijatelja osim psa, upućuje na to da je

u pitanju čovjek osobenjak, koji se ne uklapa u sredinu u kojoj živi. Karnau ne podnosi mnoge

zvukove, koji kod njega izazivaju prekomjernu reakciju odnosno, moglo bi se reći, da je

hipersenzibilan na zvukove. Kao primjer može poslužiti situacija iz romana, u kojoj neki

putnik u tramvaju podriguje. Karnau iz ove situacije vidi samo jedan izlaz, a to je bijeg. U

njemu se javlja osjećaj da ga netko tiranizira i želja da takav zvuk “izbriše”. “Podrig. Upravo

je neko podrignuo u mojoj blizini. I koža na vratu mi se naježila još pre nego što je priroda

zvuka postala jasna. [...] Ako bi se to još jednom desilo ništa mi drugo ne bi preostalo nego da

potražim slobodno mesto u prednjem delu tramvaja. [...] Izbrisati. Zvuci takvih kreatura

morali bi da se brišu.” (15)

Pored ovoga zvuka koji Karnau jedva podnosi, postoji još jedna vrsta tona, koja je još gora u

smislu da bi njezino konačno brisanje podrazumijevalo smrt. Za vrijeme rada na karti, na

kojoj bi bili zabilježeni i najneznatniji ljudski zvuci, Karnau se susreće s tim zvukom:

zviždanje. “[...] Ono žestoko istiskivanje vazduha između opuštenih usana, koje praktikuju

neki pušači, gesta napola nemarna, a napola lascivna, koja stvara tako gadan zvuk da me

zagrebe do krvi te u meni i nehotice raste nagon da zadavim onog ko tako odbojno bezvučno

zviždi.” (22) No, za sprovođenje ovakvoga djela Karnau se ipak smatra kukavicom (zvuči

pomalo kao paradoks ako se uzme u obzir, na što je sve Karnau kasnije bio spreman kako bi

došao do željenoga cilja. Ali na početku svog projekta nije se smatrao sposobnim ni

denuncirati Francuza iz podzemlja). Karnau je sam sebe opisao sljedećim riječima:

Ja sam čovek o kome nema šta da se kaže. Kako god da slušam unutrašnjost, ništa ne

čujem, samo potmuli odjek ničega, dole iz trbušne duplje možda grozničavost,

romorenje mojih iznutrica. [...] Ja sam čovek koji je kao komad prazne trake nalepljen

pre početka premazane tonske trake: koliko god da se potrudiš tu se ne može snimiti,

ni najsitniji ton. [...] Kraj dvadesetih, a još neupisana, glatka voštana matrica, dok su

ostalima odavno utisnuti nebrojeni tragovi, gde će se uskoro čuti grebanje ili

149

pucketanje, jer su tako često puštane. Nikakva prepoznatljiva prošlost i ništa što mi se

dogodilo, ništa u mom sećanju, ne bi moglo doprineti nekoj priči. (14–16)

Njegova naklonost ludilu potječe još iz djetinjstva. Karnau je kao dječak čuo vlastiti glas

preko zvučnika. Za njega je to bio traumatični doživljaj, jer nije mogao povezati svoj glas koji

čuje u unutrašnjosti s glasom preko zvučnika. U njemu se javio osjećaj odvratnosti prema

vlastitom glasu (“Od tada ponekad nastupi iznenadni muk usred razgovora, kad mi neskladni

zvuk mog glasa dođe do svesti. Tom prilikom se zastidim i ne poželim ništa više da kažem.”,

45) i osjećaj da se zvuk iz lubanje približava konzerviranom glasu. “Sram radi vlastitog glasa,

izbjegavanje odraslih, tajno vođena istraživanja o glasu – sve ovo tvori kružni tok, koji ga

vodi sve dalje od bližnjih, prema toj distanci i znanstvenoj opsjednutosti koji određuju njegov

pogled na dešavanje.” (Peter Grube 2007, 6) To ga je dalje navelo na sumnju da proces

snimanja svaki put krade jedan sasvim mali djelić glasa. Odavde potječe njegov strah kao

djeteta da dopusti da mu snime glas. To je, kako Karnau kaže, pritajeni strah “koji izražava

što znači bojati se krađe glasa više nego bilo čega na svetu.” (68) S ovim se može povezati i

činjenica da Karnau osjeća odbojnost prema drugim ljudima, prije svega odraslim. Tako što se

povlači iz svijeta odraslih, pokazuje asocijalne načine ponašanja. Za njega to znači povlačenje

iz dnevnoga svijeta koji je “svet muških glasova, cike, kreštanja i galame” (32) u noćni svijet,

u svijet tame gdje je “svaki glas [...] imao posebno značenje” (ibid.). Središnji element

njegova djetinjstva su leteće lisice, koje predstavljaju most između svijeta tame i Karnauove

akustične hipersenzibilnosti. “Noćne životinje. Noć. Otvaranje sveta, gde nema borbenih

krikova i nema telesnih vežbi: Dođi crna noći, ogrni me senkom!” (17) Ove noćne životinje

po prvi put će u njegovom životu dobiti značenje za vrijeme tjelesnih vježbi u školi, kada je

vidio slijepoga miša na stropu dvorane. Ovo je ujedno bio još jedan traumatični doživljaj za

njega. Dječaci su počeli uznemiravati životinju, tako što su svojim cipelama i loptom nišanili

životinju, pokušavajući je pogoditi, sve dok nastavnik tjelesnog odgoja nije završio ovu scenu.

Za ovo vrijeme Karnau je mirno stajao po strani i promatrao bučnu hordu dječaka,

pokušavajući svojom šutnjom potisnuti buku ostalih kako bi smirio životinju. Leteće lisice su

za njega noćne životinje koje predstavljaju povlačenje iz svijeta galame u njegov svijet

zvukova i koje ga prate u potrazi za pravim glasom.

Karnauova teza je da svaki čovjek nosi ožiljke na glasnim žicama i da svaka izjava, svako

kreštanje ili kašljanje ostavlja također ožiljke koje čovjek ne može primijetiti. Njegov savjet

je da se pažljivo treba ophoditi prema glasnicama, tj. da se što manje govori. Karnauova strast

proučavanja glasova polako je prerasla u opsjednutost. On je opsjednut mahnitim,

150

paranoičnim idejama. Roman Pliske nudi definiciju ludila koja ima tri karakteristike: kao prvo

je to apsolutna uvjerenost osobe u svoje ideje, drugo je potpuna ispravnost mahnitih ideja i

kao treće je pogreška ideja uvjetovana društvenim predodžbama (Pliske 2000, 112–113).

Karnauova je opsjednutost “karta na kojoj bi i najneznatniji ljudski zvuci morali da se

popišu.” (22). Za vrijeme realiziranja plana sastavljanja karte, dolaze do izražaja sve tri

karakteristike ludila (ibid., 113). Kako bi uspio realizirati svoj plan, Karnau je spreman vršiti

raznorazne eksperimente. Pravljenje karte od njega zahtijeva “neizmerno strpljenje” (24) i

upornost. Pri tome je spreman izložiti se i raznim opasnostima, pa čak riskirati i svoj život, što

će se pokazati istinitim za vrijeme njegova boravka na bojištu ili prilikom deromanizacije,

kada ilegalno snima glasove. Teorijsku podlogu za svoje eksperimente Karnau je pronašao

kod Franza Josepha Galla. Gall je utemeljitelj tzv. frenologije, znanstvene discipline, koja na

temelju oblika lubanje određuje mentalne sposobnosti čovjeka i njegove karakterne osobine.

“Za Gala je svaka glava bila mapa mozga.” (22) Nakon razdoblja popularnosti u 19. stoljeću

frenologija je potpuno odbačena u znanosti. Za nacionalsocijaliste frenologija je bila od velike

važnosti, jer su se njezine teorije dobro uklapale u rasnu ideologiju nacista. Liječnik i profesor

anatomije August Hirt nastojao je steći veliku zbirku židovskih lubanja i kostura za svoj

muzej. Naredio je ubojstvo preko osamdeset ljudi, te je na osnovu njihovih dimenzija mozga

vršio anatomske eksperimente o rasnoj pripadnosti, patološkim deformacijama lubanje i

mozga. Pliske ovdje ukazuje na sličnosti između Hirta i Karnaua (Pliske 2000, 113).

Prvu faza Karnauova ludila predstavljaju njegove privatne studije kojima se on kod kuće

bavio i do kasno u noć. Kako bi došao u trag tajni glasa, ustanovivši da shematski prikazi iz

knjiga ne zadovoljavaju niti otkrivaju tajnu živih glasova, započeo je svoja istraživanja na

životinjskim lubanjama. Prvi je put otišao u konjsku mesnicu. Ispočetka je još bio stidan i

nespretan pri kupovini, kasnije je stekao rutinu pri tome i nije više mario ni za smrad

životinjskih lubanja. Pored konjskih secirao je i kravlje, svinjske i volove lubanje. Tako se dio

po dio približavao tajni, iako je znao da to nije način na koji je mogao u nju proniknuti. “Svi

zvučni pejzaži kod kuće su izgustirani. Utvrdio sam da bi bilo neophodno, ako želim da

nastavim sa svojim projektom mape, da snimim glasove iz drugih regiona. Zato sam se

dobrovoljno javio da ovde u Strazburu stupim u službu suzbijanja romanizacije.” (60) Za

vrijeme boravka u Strasbourgu tajno je nakon službe kopirao snimke za osobnu uporabu. No,

napravio je grešku, izbrisavši traku na kojoj su bili snimljeni glasovi na francuskom jeziku.

Iako je uspio umiriti oficira koji je na njega urlao zbog te greške te je kasnije pomogao

uhapsiti traženog čovjeka s trake, prebačen je u središte rata, na bojišnicu. Upravo ovdje

151

započinje i druga faza njegova ludila. Na bojištu mu se pružila mogućnost snimanja “onih

izvora zvuka koji će u dogledno vreme usahnuti” (82): uzdisaji, krkljanje, povraćanje ranjenih

i polumrtvih ljudi. Tako se, u stankama između vatre, izlagao opasnosti, kako bi cijelu oblast

obuhvatio skrivenim mikrofonima i na taj način ih “akustički kartografirao” (86). Koliko je

Karnau ovdje opsjednut provođenjem svoga plana, vidi se u načinu njegova opisivanja

posljednjih krikova vojnika koji je upravo umirao. Sve što čuje na bojištu su za njega

događaji, panorama glasova: “[...] to je nezamislivo pištanje, tako nešto se nikad nije čulo iz

ljudskih usta, što znači ljudskih usta, to uopšte više nije rad usana, to je čitavo grlo, samo nije

više unutra, dušnik i grkljan, čuje se i spoljna koža, može se pomisliti, da čak svaka čekinja

brade ima svoj udeo u zvuku.” (88) I tako se karta ljudskih zvukova pretvorila u kartu na

kojoj su obilježeni isključivo glasovi umirućih ranjenika (Pliske 2000, 114). Christian

Thomas ovako komentira Karnauovo djelovanje na bojištu: “On razvija apsurdnu fantaziju

moći u kojoj kao ‘kradljivac glasa’ snimljenim zvucima prisvaja najdublju unutrašnjost

čovjeka [...].” (Thomas 2007, 153) Ovdje se mora ukazati na još jednu činjenicu koja upućuje

na Karnauovu opsjednutost i zaluđenost ljudskim glasom. Kao prvo, vrlo je vjerojatno da

njegova opsjednutost glasom potječe od toga što Karnau vjeruje da se ljudska duša nalazi

upravo u glasu i da je čovjekova sposobnost govora jedino što ga razlikuje od životinja. Tako

za gluhonijeme misli da ne posjeduju unutarnji glas već unutarnju prazninu. Ovo se može

jednostavno protumačiti tako da ljudi bez glasa nemaju sposobnost preživljavanja ili da nisu

vrijedni života uopće. Tako Karnau kaže: “Logično promišljeno: ako je jezik ono čime se

čovek razlikuje od životinje, sposobnost da se glas tako koristi da formirani nizovi tonova

mogu da posreduju najkompleksnija značenja, onda gluvonemi, strogo uzevši, nisu ljudi jer

nemaju glas. To dalje znači: prema važećem zakonu spadaju u kategoriju života koji nije

vredan življenja.” (77)

Nadalje, Karnau od svoje mladosti vjeruje da su čak i mrtvaci u stanju čuti. Razlog tome je,

kako Karnau navodi, da su za razliku od očiju koje se umrlom zatvore, uši potpuno čitave i

slobodne. To mu omogućava da opaža šumove iz okruženja, kaže Karnau. Pokojnik dakle još

čuje, ali ne umije više govoriti, sve dok i posljednji zvuk konačno ne utihne. Ovo je ujedno

posljednji odlomak Karnauova izlaganja koje je održao na konferenciji u muzeju higijene u

Dresdenu. Nakon mobilizacije Karnau se našao na konferenciji na temu jezičke higijene.

Šećući se izložbenim prostorom muzeja, naišao je na zbirku sličnu njegovoj kod kuće. Tada je

sebi postavio pitanje je li moguće da su njegovi zaključci odavno već poznati. Međutim, tu

misao o već postavljenim zaključcima Karnau je jednostavno odbacio, jer je i dalje bio

152

uvjeren da je jedino njegova ideja besprijekorna, savršena, bez mana. Karnau je svojim

izlaganjem zastupao mišljenje o nužnosti promjene glasa, i to upravo kod ljudi iz istočnih

oblasti. Za njega nije bilo dovoljno samo iskorijeniti nenjemačke riječi, kao u Elzasu.

Potrebno je bilo prodrijeti u unutrašnjost čovjeka: “Da, moramo da opipamo unutrašnjost

čovjeka tako što ćemo njegov glas posmatrati do najsitnijih detalja. [...] Zahvatiti unutrašnjost

tako što ćemo napasti glas. Dovesti ga u red, a u krajnjoj liniji ne odbacivati ni medicinske

intervencije, ni modifikovanje artikulatornih aparata.” (99) Karnauovo izlaganje oduševilo je

doktora Stumpfeckera, osobnog liječnika SS-Reichsführera, Heinricha Himmlera, koji ga je

pozvao da sudjeluje u posebnom istraživanju “s neograničenom slobodom”. (100)

Karnauovim pristankom pokrenuta je i treća faza, u kojoj će snimanje slučajnih zvukova

zamijeniti snimanje odabranih i ciljanih zvukova. Naime, Karnau se pridružio projektu, u

kojem se na živim ljudskim tijelima vrše eksperimenti. Na ovaj način njegova teorija je prešla

u praksu bez granica. Karnau će postati inkarnacija ljekara iz koncentracijskih logora i time će

uspjeti svladati traumu iz djetinjstva. Hubert Winkels ovako kaže: “Ovdje se u strašnoj

medicinsko-tehničkoj praksi raspada Karnauova trauma koja se sastoji iz straha od

odvojenosti od vlastitoga glasa: bezdušnik uništava drugoga čovjeka, kako bi dospio do

navodnog porijekla glasa; u potrazi za sobom, u drugom, on snima samrtne krikove, samrtno

hroptanje i samrtno dahtanje.” (Winkels, Die Zeit, 07.04.1995.) O pokusima i Karnauovom

(ne)sudjelovanju u njima bit će posebno riječi u zasebnom poglavlju koje će se baviti

njegovom krivnjom.

Karnauov projekt od samoga je početka osuđen na propast. Polazna točka njegove teorije

ukazuje već na grešku. Karnau smatra da svaki proizvedeni zvuk na glasnim žicama ostavlja

ožiljke. To bi značilo da čovjek svakom izjavom, kašljanjem ili kreštanjem povrjeđuje sam

sebe. Pored toga, Pliske navodi još jednu manu njegove teorije: Karnau je odredio samo

predmet svog sustava, a to su ljudski glasovi. Nedostaju mu koordinate kao što su legenda ili

mjerilo, smisao i svrha provođenja istraživanja. Jedina konstanta je činjenica da je u takvom

istraživanju izvor zvuka samo tehnički ton, ne ljudski glas koji možda zove u pomoć (Pliske

2000, 116). Dakle, Karnau je opsjednut neznanstvenom idejom koja ne poznaje pravila.

“Nasuprot potpuno subjektivnoj procjeni materijala, kao ‘dobri’ i ‘loši’ zvuci, stoji potpuno

bezvrijedna metoda. Tom prigovoru između nedosljednosti i dosljednosti u teoriji uspoređena

je praksa koja graniči sa shizofrenijom.” (ibid., 119)

153

Ali njegovi eksperimenti, koji se sastoje u tome da govornike nenjemačkog naroda tako

manipulira da bez akcenta govore njemački jezik, od velikog su značaja za rat i za rasnu

higijenu, kao što su bili i svi ostali strašni eksperimenti kojima su se bavili nacionalsocijalisti.

Za Karanaua su ljudi samo materijal. Njegova predanost neznanstvenoj ideji, kao i njegova

apsolutna uvjerenost u nju, podudara se s predanošću koju su Karnauove realne kolege

pokazale u procesima vođenim protiv nacionalsocijalističkih ljekara u Nürnbergu. (ibid.)

8.4.1. Ambivalentnost počinitelja

O tome kako su mnogi nacionalsocijalistički zločinci bili dobri muževi ili dobre žene, očevi ili

majke, braća, sestre, prijatelji i prijateljice, dosta je poznato. Da su znali pokazati i svoju

miroljubivu, nježnu i prijatnu stranu, mnoge je iznenadilo, ali je istinito. Pa tako je i

protagonist Beyerova romana Karnau isprva predstavljen kao simpatičan čovjek za kojeg ne

bismo odmah pomislili da se radi o zločincu. Predanost poslu, koja je opisana posebno na

početku romana, upućuje na inteligentan i priseban karakter. Nasuprot tome stoji njegova

predanost nauci i krajnji ishod te predanosti: pokusi nad živim ljudima. Kako bi podcrtao

njegov karakter, Beyer je uveo još jednu perspektivu iz koje je prikazan Karnau. Upravo taj

prikaz Karnaua otkriva njegovu valentnost. U pitanju je humana i moralna strana ovoga lika,

koja je za koncepciju romana od iznimne važnosti, tvrdi Pliske (Pliske 2000, 118–119).

Za vrijeme boravka djece u njegovom stanu Karnau je ostavio svoj rad, seciranje životinjskih

lubanja, po strani i koncentrirao se u potpunosti na dječje glasove koje, kako je tvrdio, nikada

neće snimati niti će ih pokušati iskoristiti za svoj projekt. Kao da je njegova opsjednutost po

prvi put naišla na granicu. Međutim, to nije doista prava granica. Razlog iz kojeg Karnau nije

snimio dječje glasove sastoji se u tome što bi djeca, kada bi jednako kao Karnau čuli svoje

glasove, smatrali ih užasnima. I toga ih je navodno htio poštedjeti. Ali samo navodno. Istinski

razlog je taj što je bio ljubomoran na njihove glasove.

Karnau sebe smatra humanim čovjekom. Njegov najbolji prijatelj je pas Coco koji mu je

vjeran pratitelj. Njegov odnos s djecom pun je razumijevanja i brige za njih. Kada ona napuste

njegov stan, Karnau osjeća čak i tugu zbog toga:

Pošto su deca opet otišla, u stanu je vrlo tiho. Čak mi je i pretiho, kao da je pod zastrt

tepisima, kao da je kuća uvijena u vatu, tako da zidovi ne odjekuju nikakvim smehom,

niti ikakvim govorom ili pak dečjim pitanjima. [...] A ove ploče ovde, koliko god da

jako odvrnem tonove, ne nude nikakvu utehu, niti ikakve zvuke koji bi mogli da me

smire. Nemirno krstarim po sobi, kao da bi još negde mogli da se ugledaju tragovi

dečjih glasova koji su zaostali po tapetama, na nameštaju. I ništa. (53)

154

U jednom je trenutku čak pokazao i suosjećanje, kada je za vrijeme boravka u Elzasu bio

primoran nazočiti groznim prizorima, kako kaže “saslušavanja, užasa, kazne batinanjem do

krvi. I racije, krajnje bezobzirne: [...].” (61) Čak je otkrivanje Francuza, nakon greške koju je

napravio, bilo posve slučajno. Karnau sam kaže da u potpunosti nije bio svjestan što je time

učinio i da sebe nije smatrao sposobnim takve denuncijacije. On u svom djelovanju određuje

što je istina, a što ne. Philipp Alexander Ostrowicz to je ovako komentirao: “Iako je Karnau

ono što je doživio opisao kao ‘nezamislivo’ i ‘užasno’, ipak je to nešto što ‘mora’ pretrpjeti.

On očigledno nema izbora. Iz njegova kuta gledanja drugi su počinili djela, on osobno mora

biti samo nazočan kako bi pratio svoj objekt i samim time nije kriv za dešavanja. On se

takoreći sam oslobađa krivnje.” (Ostrowicz 2005, 93) Ubrzo će i po prvi put ozbiljno

razmisliti o svom projektu i nakon snimanja glasova na bojištu spoznat će da iza svakog

snimljenog glasa stoji čovjek. Ova spoznaja ipak neće imati nekih daljih posljedica na

provođenje projekta karte. Thomas je konstatirao da Karnau uviđa povezanost između nasilja

kojem nazoči i njegova osobnog djelovanja, ali da za to koristi razne kriterije ocjenjivanja:

“Dok radnje drugih opisuje s distance i kritički, nakon opisa vlastitog djelovanja slijedi

opravdavajuće prilagođavanje, uglavnom u vezi s njegovim projektom zvučne karte.”

(Thomas 2007, 152)

Karnauova ambivalentna strana može se usporediti i s doktorom Hellbrandtom, kojeg je

Karnau upoznao na bojištu. Hellbrandt je osnovao bataljon gluhonijemih o kojima vodi brigu

i, kako kaže Karnau, o kojima priča “s grubošću od koje se sav naježim.” (76) Iako je ovaj

bataljon u potpunosti u smislu konačne pobjede, Karnau u Hellbrandtu vidi više od običnog

liječnika: bataljon je samo izgovor kako bi gluhonijeme spasio od sigurne smrti. “Njegova

ideja o bataljonu gluvonemih u prvom planu sasvim je u smislu konačne pobede, ali

Helbrantu je u stvari važno da spasi ugrožene živote.” (77) Hellbrandt, prema Karnauu, stremi

sasvim drugim ciljevima, nego što bi se na prvi pogled pomislilo. Iza pokusa za konačnu

pobjedu zapravo se krije humanost liječnika koji samo “ubogim kreaturama” pokušava

produljiti život. Jednako se tako mogu tumačiti i Karnauovi pokusi, tvrdi Pliske: “Oni su

principijelno i bili poduzeti u korist pokusnih osoba, kako bi nekada mogli ukloniti njihove

‘glasovne greške’.” (Pliske 2000, 120) Od ovog trenutka Karnau sebe smatra znanstvenikom,

koji je spreman sve učiniti kako bi unaprijedio svoje istraživanje. Njegova ideja postala je

sama sebi svrhom. Karnau postaje sve više opsjednut, a njegove ideje dostižu sve veći stepen

iracionalnosti (Ostrowicz 2005, 96).

155

Karnaua zapravo ne fascinira nacionalsocijalistička ideja. Nijedna osoba koju je sreo na njega

nije ostavila pretjerani dojam. Dakle Bayer nije prikazao lika koji je u potpunosti uvjeren u

politiku niti je angažirani nacionalsocijalist. Razlika između većine SS-liječnika i Karnaua je

u prekomjernom Karnauovom opažanju, koje zbog sustavnog priviđenja podsjeća na

paranoju. Karnau je ekspanzivno-paranoična osoba koja je, nalik Goebbelsu, fanatična ličnost

(ibid., 121). Karnau je prije tip ludog znanstvenika koji je za vrijeme nacionalsocijalističkog

režima dobio priliku da sprovodi svoje “znanstvene” eksperimente (ibid., 122). Tu priliku je u

potpunosti iskoristio za sebe. Goebbels i Stumpfecker za njega su samo osobe koje će

omogućiti funkcioniranje i provođenje projekta. Čak je i Hitler jedino važan radi svoga glasa.

“Geniji troše ljudi. To je jednostavno tako.”

8.4.2. Krivnja Hermanna Karnaua

“Karnau je ‘tipični Nijemac’ koji izvršava sva naređenja i poslije rata neprimjetno dalje živi, a

da nikada ne bude pozvan na odgovornost i da nikad ne razvije grižnju savjesti.” (Joachim

Garbe 2002, 174) Thomas je dao sličan komentar: “Beyer prikazuje svaki tip počinitelja, koji

nakon kraja nacionalsocijalizma može tvrditi da nije bio ‘nacist’, jer nikada nije bio član

partije.” (Thomas 2007, 152) Obje konstatacije jako dobro opisuju Karnaua, koji je u romanu

prikazan kao počinitelj, iako je u pojedinim trenucima nejasno tko točno vrši pokuse nad

ljudima. Već je rečeno da Karnau nikad nije bio pristalica nacionalsocijalističkog režima iz

uvjerenja, nego je iskoristio taj sustav u svoje svrhe. Pri tome je bio svjedok raznoraznih

scenarija mučenja i ubijanja, ali njegove refleksije o tome uvijek su se završavale isprikom:

sve što čini, mora tako biti, sve je nužno i isključivo za dobrobit znanosti. Beyerov roman

čitatelja vodi u središte moći tako što naizmjenično do izražaja dolaze dvije perspektive, dva

glasa: jedna pripada Karnauu, druga najstarijoj kćerki Josepha Goebbelsa, Helgi. Radnja je

prikazana u devet poglavlja, od listopada 1940. godine do svibnja 1945. godine. Sedmo i

deveto poglavlje daju uvid u 1992. godinu, u kojoj Karnau sluša ploče na kojima su snimljeni

glasovi Goebbelsove djece posljednjih dana rata u Hitlerovu bunkeru. U posljednjem

poglavlju čitatelj je u prilici “čuti” ubojstvo djece. Roman se završava rečenicom: “Vlada

potpuna tišina, iako je igla još u žlebu.” (212) Središnje pitanje Beyerove koncepcije romana

jest, kako kaže Garbe, pitanje “Šta se iz snimaka doista može rekonstruirati?” (211) Tko je

ubio djecu? Jesu li roditelji imali pomoć? Tko im je pomogao? Karnau? Stumpfecker? Netko

treći? To su pitanja na koja roman neće dati jasan odgovor. Čitatelju je prepušteno da sam

156

odluči o tome i da po mogućnosti rekonstruira radnju. Posljednja rečenica koja se čuje na

ploči jest “Da li je to gospodin Karnau, koji sad dolazi kod nas?” (212) Prije nego pokušamo

dokučiti istinu o ubojstvu djece, potrebno je detaljnije se vratiti Karnauovoj ličnosti i

njegovim djelatnostima kao akustičara.

Karnua je počinitelj koji se od početka ne može prepoznati kao takav. Profesionalan,

distanciran, ali u potpunosti posvećen poslu, Karnau se doima kao čovjek koji točno zna što

radi. Ljudi su za njega ni manje ni više nego izvori zvuka, koje dijeli na one koji posjeduju

glas i one koji ga ne posjeduju. Pri tome su gluhonijemi za njega zagonetka, koju vjerojatno

nitko nikada neće dokučiti. Motiv gluhonijemih se jednako kao i motiv letećih lisica provlači

kroz cijeli roman. Prvi put ga susrećemo na početku romana, kada Karnau opisuje probe

svečane smotre propagande. “Na kraju umarširavaju gluvonemi. Gluvonemi stoje najdalje jer

ne mogu da kliču Vođi.” (12) Ipak i oni na kraju funkcioniraju onako kako to ministar

propagande želi. “Čim prestane pritisak zvuka, gluvonemi dižu desnu ruku i otvaraju usta isto

kao i svi ostali. Tako celokupna slika postaje harmonična.” (13) Za Karnaua su gluhonijemi

možda jedini ljudi koji se mogu oduprijeti vladavini režima, jer nisu u stanju čuti glasove, jer

ne mogu shvatiti smisao tonova (Garbe 2002, 174). To je jedan od razloga, iz kojih se i

Karnau sam poredi s gluhonijemima. On se nada da je poput njih i da je s toga otporan na

njihov ton koji naređuje, koji se tako silovito troši. Njegova odbojnost prema režimu posebno

dolazi do izražaja u prvom poglavlju, u kojem ukazuje na to da režim putem akustike uspijeva

osigurati svoju moć. Tako i Stefan Sprung u Beyerovom romanu vidi novi pristup prikazu

njemačkog fašizma i to kao idealiziranu politiku i medijsko-tehničku manipulaciju: moć kao

akustički fenomen (Sprung u Garbe 2002, 171).

Karnauovo ponašanje, njegova spremnost da učini sve što se od njega traži, od pokusa nad

ljudima do pomoći prilikom procesa deromanizacije u Elzasu, sve to ukazuje na činjenicu,

tvrdi Garbe, da se Karnau ne razlikuje bitno od ostalih počinitelja koji su funkcionirali u

smislu režima (Garbe 2002, 174). Karnau cijelo vrijeme funkcionira upravo kao kotačić u

mašineriji. Dok on misli da iskorištava nacionalsocijalistički sustav, jer mu pomaže u

ostvarenju cilja pravljenja karte, ne vidi da zapravo on čini sve da taj sustav besprijekorno

funkcionira, jer se ponaša upravo onako kako je poželjno i potrebno. Čitatelj je u romanu

svjedok kako se Karnau, koji se na početku pokazao kao protivnik nacionalsocijalističkog

režima, polako pretvara u odgovornog počinitelja. Pri tome se Karnau, kako je naglasila

Barbara Beßlich, nije jednoga dana odlučio postati loš čovjek, već je doživio moralnu

deformaciju. “Karnau započinje svjestan političke nevinosti i pokušava pred kraj prikriti od

157

sebe i od čitatelja razmjer upletenosti u krivnju.” (Beßlich 2006, 45–46) To najbolje dolazi od

izražaja u posljednjoj sceni za koju se ne može sa sigurnošću reći prikazuje li Karnauovo

sudjelovanje u ubojstvu djece ili ne.

Motiv gluhonijemih ponovo se javlja na kraju romana. Tada ga Beyer koristi za

karakterizaciju poratnoga vremena u kojem je vladala tišina, u kojem se prešutjela istina.

Neposredno pred kraj rata Karnau je od doktora Stumpfeckera dobio savjet da se ponaša kao

žrtva:

Dokle god postoji opasnost za sve nas da nas okupator uhvati, morate sebi tačno da

utuvite: najpreči zadatak je da sad naučite da govorite kao žrtva. [...] Imitirajte,

oponašajte, prvo polako i u duhu, a potom tiho mrmljajući, govorite oborenog

pogleda, pravite pauze u govornom toku, kao da Vam se dogodilo nešto užasno čiji

opis ne možete da prenesete – i upravo ovaj tobožnji užasni događaj ispustite iz Vaše

priče. Prećutite Vaše aktivnosti iz poslednjih godina tako što ćete ovim pauzama

pažljivo upravljati u Vašim izvještajima. Razvucite lice, zamuckujte, naučite da

ovlažite oči namerno, glumite da ste spremni da date obaveštenja, da ste spremni da

pomognete, tvrdite da hoćete da izveštavate o užasu koji Vam se dogodio, ali nažalost

to ne možete. Kolabirajte i poštedeće vas daljih pitanja, na kraju će se sažaliti na Vas

smatrajući da ste doista žrtva, žrtva jednog neodređenog bezimenog užasa za koji se

ne mogu naći reči. (152–153)

Karnau je počinitelj koji se krije iza maske žrtve. Bezobzirno ponavlja sva Stumpfeckerova

naređenja, ali otkriva samo onoliko koliko je dovoljno da bi zaštitio sebe i uspio održati

masku. Sve ostalo je prešutio (Sandra Schöll 2000, 151). Bernd Künzig za Bayerova

počinitelja kaže: “Marcel Beyer izrađuje viziju užasa bezosjećajnog počinitelja koji je kroz

naučna posmatranja sposoban za prijevaru i imitaciju, kako bi se mogao preruštiti u žrtvu.”

(Künzig 1998, 127) Karnau, dakle, pripovijeda iz subjektivne perspektive, a čitateljev je

zadatak da to prepozna (Schöll 2000, 152). Beyerov je tekst utoliko radikalan, što ne sadrži

kategoriju krivnje, ali ipak prikazuje Karnaua kao krivca: “Time se moralna instanca, za koju

tekst tvrdi da ne postoji, ne stavlja izvan snage, nego se samo premješta u unutarnjost

čitatelja.” (ibid.)

Nicole Birtsch u Stumpfeckerovu savjetu vidi poetološki koncept Beyerova romana: vezu

između slušanja i šutnje, između pričanja i prešućivanja u procesu sjećanja jednog počinitelja

(Birtsch 2006, 316). Dalje kaže: “Napomena da nauči pričati kao žrtva svjedoči samo o

prilagođavanju vladajućem diskursu, onome što se smije reći i smije priznati. Unutar diskursa

sjećanja jezik otkriva mogući razmjer priznanja upletenosti i osobne krivnje u prošlosti.”

(ibid., 324) Karnau prolazi kroz proces sjećanja, ali ne i kroz proces tugovanja. On uopće ne

razmišlja o svojim postupcima niti razmatra pitanje svoje krivnje u sudjelovanju u pokusima

158

nad ljudima i ubojstvu djece. I ako postoji neka odgovornost za krivnju, onda je ona

psihološki motivirana njegovom opsjednutošću da prouči glas u tančine. On ne razmišlja o

poteškoćama u procesu sjećanja, nego govori o poteškoći cjelokupnog njemačkog društva da

putem sjećanja prizna sukrivnju. S obzirom na to da Karnau vjeruje da se u glasu nalazi

povijest svakog čovjeka, počinitelji moraju promijeniti glas ili šutjeti. Nije dovoljno

promijeniti samo vokabular jezika. Ožiljci na glasnim žicama nisu samo tragovi prošlosti,

nego upućuju i na glasovnu strukturu za vrijeme nacionalsocijalizma uopće. Ali Beyer ne

vjeruje u promjenu staroga glasa. Sve promjene, koje su nakon rata uslijedile, nisu mogle

prodrijeti u unutrašnjost glasa već su dovele “do promene glasa koji bi pokrivao samo

površinu: [...] U nadi da će stare boje glasa moći da obrišu bez ostatka, svi su se poslušno

podvrgavali kontrolnom merenju rečnika i puštali su da im se nadgleda napredak pri izgovoru.

Štaviše, ciljano propitivanje bilo je dobrodošlo, čak su se i gurali, ako bi samo moglo da

posluži, da uklone iz ždrela svako odstupanje od ukupne slike grupnog zvuka.” (163) Ali ovaj

stari glas i dalje postoji, tvrdi Beyer. Oproštaj od starog glasa mnogima je bio težak, pa su

smislili novi način kako da drugim nijansama prekriju stari. Na taj način bi stari glas i dalje

ostao na raspolaganju. Beyer ovdje ukazuje na trajnost nacionalsocijalističkih ideja i nakon

rata i njezino postojanje duboko u poratno vrijeme. Radi se o opisu jednog kontinuiteta

djelovanja ili postojanja nacionalsocijalističkih ideja, jer su njemačku povijest i nakon rata

pisali počinitelji, koji su iz svoje prošlosti obznanili ono što ih je deklariralo “samo” kao

pasivne, a ne kao aktivne sudionike. (Birtsch 2006, 324–325).

Karnau, u poratnom vremenu 1992. godine, postavlja sebi pitanje: “Zašto ljudi tako dugo nisu

više želeli da zabeleže sopstveni glas? Kraj rata obeležava prelom: od ovog trenutka gotovo

je, za početak, sa akustikom.” (161) Upravo te poratne godine Beyer karakterizira kao “gluho

i nijemo doba”, u kojem su se pravile fotografije, ali se nije snimao glas.

Fotografisanje: da, uvek su fotografisali, ali nisu mogli da čuju više svoje glasove koje

su dvanaest godina promuklo izvikivali. Jer fotografije mogu da se čuvaju, mogu da se

aranžiraju: sad se nasmešite i zagrlite se. I da se uniforme zamene posleratnim

krpama. Da se učini da ordenje nestane i: oh, kako se brzo obriju brčići. Od pogleda

se može odvići preko noći: ujutru nisi više ispunjen mržnjom, niti si ratoboran, nego

izmoren i ljubazan. Ali to se ne dešava sa ljudskim glasom, kroz njega se još godinama

čuju Da-Da-Da, Hajl i Zig i Da, moj Fireru. (162)

Atributi poput “nijem” i “gluh” odraz su želje njemačkog naroda da poput gluhonijemih

iznenada izgube glas i zašute: “Zavideli smo gluvonemima, svi bismo rado bili gluvonemi, mi

koji tek sad, u leto 1945., kao nekim čudom opet dolazimo do glasa.” (163) Ali ovaj

preobražaj nikome nije uspio, tvrdi Beyer. Tišina i prešućivanje ne dopuštaju uvid u

159

unutarnjost čovjeka. Jednako kao što se Karnau na početku romana pita može li se shvatiti

unutrašnjost gluhonijemih ili u njima vlada praznina, tako se za većinu njemačkog društva

nakon rata moglo reći da u njima nije vladala praznina, nego najvjerojatnije još uvijek stare

ideje i jednake sheme razmišljanja (Garbe 2002, 175).

Drugi motiv koji Beyer uvodi u radnju je motiv letećih lisica, koje istražuje Karnauov prijatelj

Moreau. Moreau je u biti poznanik njegovih roditelja koji živi u Dresdenu i koji je sa

Madagaskara donio nekoliko letećih lisica. Samo ime Moreau, kako ističe Ostrowicz,

podsjeća na glavnog lika Wellsova romana Otok doktora Moreaua iz 1896. godine. Dr.

Moreau živi, odbačen od strane svojih kolega, sam na jednom otoku, na kojem se bavi

pokusima nad životinjama. Jednako kao i Karnau, dr. Moreau je uvjeren da svojim

eksperimentima stvara nešto novo u znanosti. Svoje pokusne kuniće na kraju pretvara u polu-

životinje ili polu-ljude koje uči govoriti. Karnau je, čuvši ovu priču svoga prijatelja, u dr.

Moreauu vidio svoj uzor. Kao i kod njegova idola, i Karnauovi eksperimenti su, kako je

ustanovljeno, odraz ludila i iracionalnosti. Dok se eksperimenti dr. Moreaua okončavaju

njegovom smrću, Karnau i nakon Drugog svjetskog rata sprovodi svoje pokuse. Njegovi

pokusi u neku ruku predstavljaju nastavak pokusa dr. Moreaua. Karnau na početku vrši

eksperimente isključivo nad životinjama, ali prvom prilikom počinje secirati i ljudsku glavu

(Ostrowicz 2005, 88–89).

Leteće lisice su noćne životinje koje su u stanju čuti zvukove koje ljudi ne mogu. Oba aspekta

upućuju na Karnaua (Garbe 2002, 172). Karnau je opsjednut svijetom zvukova dok mu noć

pruža utočište. “Noć. Otvaranje sveta gde nema borbenih krikova i nema telesnih vežbi: Dođi

crna noći, ogrni me senkom.” (17) Karnau se boji svijeta i dnevne svjetlosti koji je “svet

muških glasova, cike, kreštanja i galame” (32) i već od djetinjstva leteće lisice za njega su

simbol okrilja noći. “Oni sami mogli su da me sačuvaju od dana, uvijenog u ova meka krila,

utonulog u mrkli mrak.” (32–33) Ove životinje postaju jednako fascinirajuće i za šestoro

Goebbelsove djece koje je Karnau poveo u posjet prijatelju Moreauu. Ali njima noć ne može

pružiti utočište. Zadnje dane rata djeca će provesti u Hitlerovom bunkeru, gdje nema smjene

dana i noći, gdje uvijek vlada tama i gdje će se završiti njihov mladi život. Garbe je to

komentirao ovako: “Život u fašističkoj Njemačkoj, onako kako to Beyer predstavlja u svom

romanu, ne dopušta nikakva skloništa u koja bi se moglo pobjeći. Shodno tome, za djecu noć

postaje suprotnost, prostorija užasa: vječita noć u ‘Führerovu bunkeru’, gdje će biti

ubijeni.”(Garbe 2002, 172–173)

160

Užasi su u romanu opisani u nekoliko oblika. U njih se ubrajaju i opisi pokusa, koje Karnau i

Stumpfecker provode nad ljudima kako bi potvrdili svoju teoriju. “[...] mi smo krenuli s

ciljem da istražimo osnove jedne radikalne jezičke terapije, a na kraju smo imali pred sobom

neme kreature.” (140) Karnau i Stumpfecker provode užasne pokuse na grkljanu živih ljudi,

kako bi snimili posebne frekvencije ljudskog glasa. Pri tome su njihovi pokusni kunići

izloženi boravku u hladnim i mračnim prostorijama te životu u životinjskim uvjetima. Karnau

se ne srami istaknuti upravo ovu činjenicu kada kaže:

Ogledna lica bude udarajući ih. [...] Svaki dan ih snimaju, to osećaju mada nikad nisu

videli nijedan od mikrofona. Ne mogu više da se drže na nogama, i niko više nije u

stanju da dodirne ove prljave vreće, da ih dodiruje i vodi do toaleta. Sad moraju da se

prazne dok sede, a iz natopljenog madraca sa kreveta sa rešetkama, pri svakoj

promeni položaja pokulja takav smrad da se prozori više ne mogu zatvarati, tako se

tokom nekih noći urin u madracima smrzne. Oni vode životinjski život, u potpunosti su

nam iskliznuli. (120–121)

Beßlich ipak naglašava da Karnau nije sadist, da on ne osjeća zadovoljstvo prilikom krikova

žrtvi. Jedino što njega interesira su zvukovi koje oni u boli proizvode (Beßlich 2006, 47).

Žrtve ovih pokusa opisane su kao objekti iz Karnauove perspektive koji se, međutim, drže u

pozadini u većini dijelova u kojima se opisuju pokusi. Operacije Beyer opisuje u pasivu, tako

da nije posve jasno tko pored Stumpfeckera sudjeluje u njima, ali najvjerojatnije se tu radi o

Karnauu. Thomas i Beßlich naglašavaju da se u cijelom romanu može primijetiti autorova

tendencija da se u događajima, koje Karnau iz svoje perspektive priča ne koristi riječ “ja”, što

bi njega nedvojbeno identificiralo kao odgovornog i inicijatora. “Karnau pri tome prikriva

svoj udio u mučenju, tako što u cijelom odlomku izbjegava pripovijedanje u prvom licu

jednine. Bezlične partikule, pasivne konstrukcije i eliptične sekvence retorički oslobađaju

dešavanje od odgovornosti.” (ibid.) Upravo ovako i Karnau gleda na svoje ponašanje, kao da

nije sudjelovao u pokusima (Thomas 2007, 154–155).

Karnauov trud se na kraju nije isplatio. Njegov projekt pravljenja karte, na kojoj će biti

zabilježeni i najsitniji glasovi, pokazao se kao potpuni promašaj. Nakon neuspjeha specijalna

jedinica je zaustavila njihov rad “tako što je ogledna lica, koja nisu bila u stanju da pruže bilo

kakav otpor, nabacala u ugao sale na gomilu, polila medicinskim alkoholom i spalila zajedno

sa barakom.” (140) Karnauov akustički pristup čovjeku pokazao se kao slijepa ulica, a ne put

u njegovu unutrašnjost. “Njegovi pokušaji da preko glasa prodre u ‘unutarnje slojeve’ u

suprotnom mu zatvaraju prilaz ljudskosti. Njemu nedostaje svako suosjećanje s bližnjima koji

su mu samo materijal za njegova istraživanja.” (Thomas 2007, 155)

161

Karnauov put nakon rata je, kako je već rečeno, tipični njemački: izbjegao je odgovornost

tako što je pobjegao i predstavio se kao žrtva. U srpnju 1992. godine u podrumu muzeja

higijene pronađen je zvučni arhiv koji je do tada bio nepoznat. U dokumentaciji koja je većim

dijelom uništena pronađeno je ime Karnaua, koji je tamo radio kao čuvar. Za vrijeme

ispitivanja, Karnau je, pored ostaloga, pojasnio i svrhu postojanosti takve ustanove. Međutim,

komisija je uočila razne nepravilnosti u Karnauovu opisu i posumnjala je u njegovu priču.

Pored toga je pronađena još jedna prostorija u kojoj se nalazila oprema za snimanje i koja je

više ličila na operacijsku salu. Na operacijskom stolu bili su postavljeni pojasi umazani

tamnocrvenom bojom. Karnau je pak tvrdio da je rad u arhivu završen još prije kraja rata.

Ubrzo nakon toga napustio je grad “u nepoznatom pravcu” (159).

U narednom dijelu Karnau opisuje noćnu moru, u kojoj se, zavezan pojasima, nalazi na

operacijskom stolu. Oko njega se nalaze njemu poznati likovi: Hellbrandt, Sievers i

Stumpfecker. Karnau se nalazi usred eksperimenta. Stumpfecker otvara skalpelom Karnauovu

lubanju, a Sievers se sprema da gramofonskom iglom pređe preko šava lubanje.

Zujanje kostiju je šum ljudskog porekla, koji nijedan čovek ranije nije čuo, pravi zvuk

lobanje, pa ipak čoveku zvuči potpuno strano, onda opet omlitavi, postane tupo

pucketanje, preti da izumre, pada ponovo na početno metalno grebanje, moja lobanja

pod ovim vibracijama, kao da se već raspadaju prvi komadići kostiju, užasan ton od

koga se sav ježim. Da li je to stvarno karakterističan zvuk mog vlastitog šava lobanje.

Prašum? (160)

Karnau ne može vjerovati da je to “grebanje” prašum, nego ga identificira kao “grebanje koje

dolazi od golulbijih [sic] kandžica.” (160) Napokon se budi iz košmara. Ne vidi nikoga; nema

ni Sieversa, niti Hellbrandta i Stumpfeckera. Ne čuje ništa. Ono što bi Karnau trebao čuti je

krivnja koju on snosi za mučenje i ubijanje nedužnih žrtvi na kojima je vršio eksperimente.

No, on neće ovaj san povezati sa svojim djelovanjem u operacionoj sali. Ovaj san je nešto što

“čuči” u njegovoj podsvijesti, što je potisnuto negdje daleko kako nikada ne bi izašlo na

površinu. Meike Herrmann je također istaknula: “Roman krije djelotvorne slike za povratak

potisnutog: pronalaženje arhiva zvuka, noćne more prazvuka i preslušavanje starih ploča. Ali

jednako djelotvorno prikazuje i neprekinuto zataškavanje povijesti.” (Herrmann 2010, 167)

Ovaj potez postavljanja gramofonske igle na šav lubanje Rilke je prikazao u svom tekstu

Prašum42

iz 1919. godine, u kojem pripovjedač opisuje svoj prvi susret i prva iskustva s

fonografom. Na školskom satu djeca su snimala svoje glasove na voštani valjak. Za razliku od

Karnaua, ona su oduševljena svojim glasovima. Nekoliko godina kasnije pripovjedač je kroz

42

Rilkeov tekst je dostupan na www.uni-due.de/lyriktheorie/texte/1919_rilke2.html, 17.09.2013.

162

predavanje iz anatomije ustanovio sličnosti između šava lubanje i žljebova gramofonske

ploče. Rilkeov pripovjedač je zamislio niz pokusa, ali je sumnjao u korist spoznaje ovakvih

istraživanja i nikada nije pokušao prevući iglu preko šava lubanje.

Karnauov projekt započeo je opsjednutošću glasom i oduševljenjem životinjama koje su u

mogućnosti čuti zvukove koje čovjek nikada neće moći čuti. I upravo su te životinje simbol

neuspjeha njegova projekta, jer njihova sposobnost da čuju zvukove koji sežu u područje

ultrazvuka upućuje na propuste na njegovoj karti ljudskih glasova, koji se ne mogu otkloniti

(Uecker 2006, 61). Ono što životinje čuju, Karnau nikada neće moći snimiti i analizirati.

Čovjek je na ovom svijetu gluh u odnosu na ostale vrste. To je činjenica koju Karnau nije

uzeo u obzir i koja će njegovu kulu od karata u potpunosti srušiti.

Odjednom se karta vokalizacije raspada pod mojim rukama, unete linije vode

pogrešno, uvek su pogrešno vodile, iznenada je čitava karta opet bela i prazna,

nestaju svi crteži, tihi marš gluvonemih [...], šarfirer i ton dvorišta kasarne [...],

vojnici koji padaju, već pali [...], unezverene osobe u gaćama [...], gotovo je sa

povicima, uzbuđenim dahtanjem i jasnim zviždanjem, dosta s rikanjem naređenja,

krkljanjem beznadežnog bogalja i kukanjem neke kukavice, dosta je sa jezovitim

dahtanjem parova u krevetima sa razjedenim staljingradskim glasovima, sve nestaje iz

mog unutrašnjeg uha, sve se usisava nazad u tišinu pred onim tonovima što nikada

nisu čuti u svetu, a koje samo životinje prepoznaju. (127–128)

Upravo ovakav kraj upućuje još jednom na to da Karnauovi pokusi i njegove ideje od početka

nisu imali smisla i da se pokazao kao diletant, a ne kao znanstvenik koji poznaje sve aspekte

svoga radnog područja.

Da li je to gospodin Karnau koji sad dolazi kod nas? Ovu ploču sam na početku već

jednom čuo, sa kratkim razgovorom između Helge, Hajde i njihove majke. Da li je to

gospodin Karnau koji sad dolazi kod nas? To je poslednja rečenica koju mogu da

razumem. Ne, ovaj snimak doista nisam napravio. Ni na jednoj tački ne pokazuje

tonski kvalitet ostalih dokumenata, a ne čuje se ništa ni od noćnih razgovora šestoro

dece. Ovaj dokument mora da je napravio neko neiskusan: Nakon Helgine poslednje

rečenice čuju se samo još šumovi koji se ne mogu identifikovati. S druge strane, niko

osim mene nije znao za sakriveni mikrofon. (212)

Sve do kraja Karnau je odbio priznati da je snimio posljednju traku na kojoj se čuje ubojstvo

šestoro djece. “Pasivni sudionik pati od gubitka prošlosti, on ju je potisnuo, iako zna da je on

jedini koji je znao o skrivenom mikrofonu.” (Künzig 1998, 128) Njegovu nevinost dokazuje

loš kvalitet tona, kako sam kaže. Posljednja rečenica koju Karnau može razumjeti jest: “Da li

je to gospodin Karnau koji sad dolazi kod nas?” (212) Ovdje nije odlučujuća vjerodostojnost

teze, da je Karnau bio nazočan u sobi, gdje su boravila djeca i da je pomogao majci pri

ubojstvu, nego činjenica da tekst pruža mogućnost ovoj činjenici, a da je izravno ne navodi.

Čitatelj sa sigurnošću zna da je Karnau sudjelovao u užasnim pokusima nad ljudima, ali na

163

kraju romana ne može sa sigurnošću reći tko je ubio djecu, odnosno, odgovoriti na pitanje da

li je Karnau sudjelovao u ubojstvu djece. Ubojstvo djece je slušni događaj koji otvara prostor

u kojem vlada tišina. I upravo je ovo trenutak kada se ispunjava Karnauova težnja za svijetom

u kojem vlada izostanak glasova (Schöll 2000, 154).

8.5. Nevini dječji svijet

“Čujem slatke glasiće/ meni najdraže na svetu./ Kakvo blago, kakav imetak!/ Bože, sačuvaj

mi ga!”, napisao je Joseph Goebbels u svojim dnevnicima. Jedan od ovih “slatkih glasića” u

romanu pripada Helgi, najstarijoj Goebbelsovoj kćerki, koja preuzima ulogu drugog

pripovjedača. Pored Karnaua ona je ta koja će čitatelja četiri godine voditi kroz svijet rata i

nacionalsocijalizma, ali na svoj način, koji je naivan i kritičan istodobno. Helga je svojim

pripovijedanjem čitatelju uspjela približiti privatni svijet počinitelja koji se na početku romana

i ne čini kao takav. Njezina pozicija pripovijedanja nije sveznajuća. Na taj način je Beyer

omogućio čitatelju dopunavanje Helginih zapažanja. Ono što Helga nije u stanju vidjeti i

povezati, čitatelj jest, te on s vremenom razaznaje strukturu pripovjednog svijeta te

prepoznaje tko se zapravo krije iza određenih likova. Na taj način popunjava prazna

semantička mjesta koje je Beyer s namjerom ostavio praznima, kako bi čitatelja direktno uveo

u pripovjedni svijet i od njega izmamio osobni stav.

Za Helgu, koja na početku romana ima osam godina, njezini su roditelji jednaki svim drugim

roditeljima. U njima ne vidi okorjele nacionalsocijaliste, nego jednostavno “mamu” i “tatu”.

Međutim, Helga nije posve uvjerena u to da mama i tata znaju što je najbolje za njihovu

djecu. To najbolje dolazi do izražaja kada Helga optužuje oca da je nju, brata i sestre ostavio

kod nepoznatog čovjeka, kod kojeg se oni ne osjećaju lijepo. Pored njenog naivnog dječjeg i

pomalo prkosnog ponašanja ovdje se vidi da Helga razumije okolnosti u kojima se nalazi i to

kritički komentira na sljedeći način:

U rupi. Mi smo u rupi kod neznanca koji čak i red ne ume da održi, gde svuda

unaokolo leži đubre. [...] Mi smo na mestu na kom nismo hteli da budemo, mama i tata

su nas jednostavno tako dali, a da nisu o tome čak ni razmislili. Njih ne brine da li se

dobro osećamo, zapravo oni to uopšte i ne znaju jer nas istinski ne poznaju. I samo

jedna igračka za svakog. Ili mama uopšte i ne zna da smo ovde, da li je tata to sam

odlučio? Mama to sigurno ne bi dozvolila. (36)

Ostrowicz smatra da ovdje do izražaja dolazi funkcija Helgine perspektive: “Ona probija

prividnu realnost odraslih, koja se za nju sastoji iz laži i neistine. Njenom dječjom naivnošću

sposobna je objektivnije i stvarnije izvještavati o dešavanjima, jer ona još uvijek nisu

164

filtrirana svjesnom odraslom perspektivom.” (Ostrowicz 2005, 39) Thomas naglašava da već

ovaj dio romana upućuje na posljednje dane u Hitlerovu bunkeru, gdje će djeca također biti u

“rupi” i gdje će moći ponijeti samo po jednu igračku.

Helgino nepovjerenje u odrasle u toku romana postupno raste, a njezin odnos prema

roditeljima postaje kritičniji i povučeniji (Thomas 2007, 159). Održati vezu s njom jedino

uspijeva Karnau, koji jē u posljednjim danima u bunkeru uspijeva utješiti i na trenutak

zavarati u sigurnu smrt koja ih očekuje. U središtu odnosa između Helge i njezinog oca nalazi

se pitanje istine i laži. Helga s vremenom sve više sumnja u istinitost očevih izjava. Jednom

prilikom sa sestrom je posjetila oca na radnom mjestu i u njegovoj kancelariji ugledala

nepoznatu ženu. Isprva se pak čini kao da Helga nije u stanju povezati što je zapravo vidjela.

Ali nešto kasnije situacija postaje jasnija i Helgi i čitatelju. “Polako počinje proces

razumijevanja koji uvijek iznova prekida sumnja u vlastito poimanje. Helga se pokušava

instinktivno zaštititi od spoznaje, tako što sumnja je li ono što je vidjela istina ili je plod

mašte.” (Ostrowicz 2005, 43–44)

Ne, niko ne sme da sazna [...], ima određenih stvari koje se, doduše, vide, ali koje se

ne smeju čuti, izgovoriti, o kojima se ne razgovara. Pevačica nikad ne sme da sazna

da sam je vidjela u tatinoj kancelariji, nijednim treptajem ne smem to da nagovestim,

[...]. Tata hoće to čak i od nas da prikrije, i čvrsto veruje da mu je uspelo da nikad

ništa ne saznam od onoga što nije za moje uši. (104)

Pitanje istine i laži poteže se također i u priči o vukodlaku. Helga ne razumije što njen otac

podrazumijeva pod vukodlakom. “Vukodlak je u jezivim bajkama pola životinja, pola čovek.”

(135), kaže Helga. “Ne, kaže tata, vukodlak je partizan. Radio-vukodlak emituje odnekud iz

oblasti, u koju je neprijatelj prodro. Nemoj da deci pričaš priče, kaže mama, emiter nije

daleko od Berlina. To su samo izmišljotine.” (135–136) Otac, dakle, laže svoju djecu. On sam

izmišlja i bira novosti koje će se emitirati. Na kraju je žalostan, što ga supruga kori, iako sam

zna da su to laži:

Recimo: poetska sloboda. Sve ove vesti su ono kakve bi trebalo da budu. [...] Zar ne

shvataš da naše vesti moraju postati istina? Ne shvataš li da ih mi emitujemo preko

etra kako bi vukodlak tamo negde napolju njih dosledno činio istinom? Vukodlak

sprovodi u delo svaku našu vest pojedinačno, samo ako se izgovori u odgovarajućem

tonu, uverljivo i verodostojno, ako je formulisana tako da ponese, u ovom posebno

kratkom stilu, mom ličnom pronalasku za ovo vanredno stanje. (136)

Djeci je pak žao oca i oni smišljaju plan kako da mu pomognu. Došli su na ideju da sami

izmisle nekoliko priča za vukodlaka. Ali ono što djeca izmišljaju više nisu samo laži; granica

između istine i laži se pomjera. Dječje ideje sasvim su neočekivano odraz realnosti. Čak je i

otac zaprepašten dok čita njihove izmišljene vijesti o vukodlaku. “Nagriza se. Nagrizati je

165

loše. Oči se razjedu. Ma iskopaju. Dakle: Vukodlak kopa neprijatelju oči. Ruke se odsecaju,

izmišlja Holde, [...] Dakle, prvo ih skinuti do gole kože i vezati, a onda iseckati? Ovim

redosledom? Palikuće i pustošenje. Rasporiti sve izdajice. Vukodlak je nezasit. On je toliko

žedan krvi da ne možeš ni da zamisliš.” (137) Priču o vukodlaku Helga će iskoristiti da

konačno raščisti s lažima odraslih, jer u njihovom svijetu dominira laž, smatra Helga. “Kad

tata laže, to radi polako, on tačno zna kako se ophoditi kad na neko pitanje hoće da odgovori

pogrešno, ili uopšte neće da odgovori. [...] Da, obično je tata dobar lažov.” (146–147) Helga

je u stanju prodrijeti u laži odraslih i time razotkriti i oca kao lažova.

Odrasli misle da dete ne bi moglo samo da razmišlja i stvara vlastitu sliku stanja.

Svako od njih je, na neki čudan način, ubeđen da deca svako pitanje postavljaju samo

jedanput i da su, ukoliko dobiju odgovor, zadovoljna time. Niko ne razmišlja o tome

da ne saznajemo sve samo iz jednih usta, da čujemo i druge odrasle kako govore i da i

sami umemo da posmatramo. (147)

Helgin glas čitatelja direktno vodi u središte nacionalsocijalističkog režima. Većina recenzija

romana podcrtala je “nevinost” djece, tj. Helge. Hubert Winkels npr. za dječju perspektivu

kaže da je “glas nevinosti” (Winkels, Die Zeit, 07.04.1995.). Thilo Richter tvrdi da je Beyer

upravo na Helgi pokazao da se i pored nacionalsocijalističkog okruženja i djetetova razuma

može sačuvati čovječnost (Richter u Uecker 2006, 57). Nezaobilazna je činjenica da je u

Helginoj perspektivi prikazana i strana počinitelja. I pored toga, šestoro Goebbelsove djece se

smatra žrtvama. Herrmann ukazuje na još jednu ambivalenciju u romanu u pogledu njihova

statusa kada kaže da roman svjesno “razmekšava” granice u povijesno-političkom diskursu

(Herrmann 2010, 164). I to posebno na jezičkoj razini. Ipak naglašava da u romanu ne postoji

“jezik nevinosti” (Ostermann u Herrmann 2010, 164). Djeca se obično smatraju nedužnima,

jer nisu sposobna počiniti tako užasna djela. Pored toga ne posjeduju dovoljno znanja o

svijetu, ne umiju razlikovati između moralnih i nemoralnih dijela i još uvijek su u svakom

pogledu ovisna o roditeljima. Sve do puberteta od njih se očekuje identificiranje s roditeljima

i njihovim načelima. Situacija Goebbelsove djece u to je još teža, što su kroz roditelje mnogo

intenzivnije izloženi nacionalsocijalističkoj ideologiji nego druga djeca, ali su ujedno i

primorani što manje sudjelovati u svemu tome, jer postoji mogućnost razotkrivanja očeve

propagande.

Njihov svijet Beyer je prikazao posve normalnim i apolitičkim. Ponekad se u dječjoj igri

mogu razaznati momenti koji sugeriraju teror režima, poput njihove igre kada glume mamu i

tatu ili kada starije sestre tjeraju mlađe da četkicama za zube čiste tepih. Odakle potječu

njihove ideje, roditeljima je posve nejasno i oni se zgražavaju na takvo ponašanje njihove

166

djece. Međutim, i u ovim situacijama Beyer podvlači nedužni karakter djece. Oni ne razumiju

značenje prizora u kojem ljudi četkicama za zube čiste ulicu. Iza njihove igre ne postoji

ideološko opravdanje (Uecker 2006, 57–58). U situaciji, u kojoj Helgin otac propagira totalni

rat, ona u njemu ne vidi idola mase već oznojenog čovjeka koji galami. Željno iščekuje kraj

njegova govora, osjeća se užasno među masom ljudi i samo čeka trenutak da izjuri na svjež

zrak. “Koliko će tata još pitanja postaviti? [...] Kreštanje bi trebalo konačno da prestane,

užasno je glasno, bubne opne će mi pući. [...] Tata, molim te završi sa svojim govorom, niko

to ne može da izdrži. [...] Sasvim duboko udahnuti vazduh. Ali ne ide, nema više nikakvog

vazduha. Samo smrad i znoj.” (119–120) Tako se čini da su djeca imuna na ideologiju

nacionalsocijalističkog režima (Uecker 2006, 59). Da je Beyer s namjerom djecu prikazao kao

nedužne žrtve otkrivaju i posljednje stranice romana, na kojima je riječ o ubojstvu djece.

Djeca su prikazana kao jedine žrtve nacionalsocijalističkog režima. I Herrmann ističe da je

moguće usporediti Goebbelsovu djecu (kao žrtve) sa žrtvama nacionalsocijalističkog režima.

“Roman, međutim, ne prerasta u poređenje žrtava. Time što je Geobbelsovoj djeci podario

karakter, dok je žrtve Karnauovih pokusa prikazao anonimno, (Beyer) je ozbiljno shvatio

‘perspektivu počinitelja’ [...].” (Herrmann 2010, 165) Na kraju je jedino ubojstvo djece u

mogućnosti izazvati emocionalnu reakciju kod čitatelja. Jürgen Theobaldy je u ovom

kontekstu postavio sljedeće pitanje: “Zar je njihova smrt jednaka smrti onih koji su svoj

jednako kratki život na užasan način izgubili u nacističkim logorima?” (Theobaldy u Uecker

2006, 59) Mnogi bi mogli pomisliti da se Beyer ovdje pridružio diskursu o Nijemcima kao

žrtvama, koji je u Njemačkoj pokrenut devedesetih godina. Međutim, kako Uecker naglašava,

situacija je ipak kompliciranija: “Djeca su Nijemci i obiteljskim su vezama direktno vezana za

nacionalsocijalistički sustav, ali će umrijeti kao žrtve upravo tog sustava, a ne kao žrtve

Saveznika. Nakon što je Goebbels prikazan kao otac iz dječije perspektive, klaustrofobične

scene iz Führerova bunkera otkrivaju drugu dimenziju monstruoznog sustava koji na kraju

zahtijeva i žrtvovanje vlastite djece.” (Uecker 2006, 60)

167

9. “[...] tada su deca Mora, čak i u poslednjem selu na jezeru morala da shvate

da prošlost dugo još neće proći.” – Ch. Ransmayrov roman Morbus Kitahara

9.1. Svladavanje prošlosti u Austriji

Koji je bio udio Austrijanaca u krivnji i sukrivnji, u užasima i zločinima nacionalsocijalizma?

Ovo pitanje stvorilo je jedan poseban vid “mita” u Austriji, koji je nazvan “mit o žrtvi” i koji

je spriječio sve oskudne pokušaje svladavanja prošlosti. “I mi smo bili žrtve!”, glasio je

protuodgovor na glavno pitanje, zbog čega se Austrija tako kasno počela baviti svojom

prošlošću.43

Zahvaljujući mitu o žrtvi Hitlerova režima, Austrijanci su odbili prihvatiti

odgovornost za zločine počinjene u to vrijeme. Službeno su se pozvali na Moskovsku

deklaraciju iz 1943. godine u kojoj su Savezničke sile Austriju proglasile “prvom Hitlerovom

žrtvom”. To je bio moment rođenja tzv. Druge austrijske republike, koja je zanemarila da se u

Moskovskoj deklaraciji nalazila i točka koja je od Austrije zahtijevala da preuzme

odgovornost za sudjelovanje u ratu na strani nacionalsocijalističke Njemačke i da to ne smije

zaboraviti. Međutim, austrijska odgovornost je zaboravljena i potisnuta, jer se u poratnu priču

o uspjehu Austrije nije uklapala krivnja i razračunavanje s prošlošću. Pored toga stalno se

isticao aspekt žrtve. “Austrijanac se smatrao dijelom sudbonosnog društva žrtava i mislio je

da nije morao raspravljati niti misliti o krivnji ili sukrivnji.” (Thomas Stahl 2003, 45)

Austrijanac je prvo bio žrtva nacionalsocijalističkog terora, a onda žrtva pobjedničke vojske,

dok je program denacifikacije podrazumijevao samo nepravdu i osvetu. Postupno je nastupilo

preokretanje krivnje: Počinitelji i simpatizeri Trećeg Reicha postali su žrtve denacifikacije

(ibid., 46).

Autor Milo Dor je u ovom kontekstu u razgovoru s Marion Hussong istakao da se Druga

austrijska republika temelji na laži:

[Austrijanci] su se kasnije zbog toga pokajali [sudjelovanje u ratu i pozdravljanje

Hitlera u Beču] i udaljili se, ali nakon rata se nikada u potpunosti nisu odvojili od

nacističkog vremena. Kriva je za to Moskovska deklaracija iz 1943. godine u kojoj

stoji da je Austrija prva zemlja koju je nacistička Njemačka okupirala. Na osnovu toga

Austrijanci nisu bili nacisti. Zbog toga se prošlost nije trebala svladati. Naša

republika počiva na laži s kojom se tek malo-pomalo razračunavalo.44

Na povijest se gledalo posve selektivno. Istaknuto je ono “staro”, habsburška Austrija, dok je

faza austrofašizma i nacionalsocijalizma radije prešućena (Stahl 2003, 50–51).

43

Preuzeto sa http://www.dradio.de/dlf/sendungen/andruck/1819579/, 13.06.2013. 44

Preuzeto sa http://www2.dickinson.edu/glossen/heft5/dorgespraech.html, 18.06.2013.

168

Austriji je trebalo dugo vremena da se suoči s prošlošću. Iako je od kraja Drugoga svjetskog

rata pa do osamdesetih godina ova zemlja prouzrokovala mnoge skandale, oni nisu uspjeli

potaknuti širu diskusiju o nacionalsocijalističkoj prošlosti, koja je sve do osamdesetih godina

predstavljala tabu-temu u Austriji. Šezdesetih godina, točnije 1965. godine, u Austriji je izbila

“afera Borodajkewycz”. Borodajkewycz je bio sveučilišni profesor, koji je u svojim

predavanjima otvoreno ispoljavao nacionalsocijalističke ideje. Na kraju je morao otići u

prinudnu mirovinu. Javni društveni prevrati izazvali su i prvu žrtvu ove republike. Na

demonstracijama je poginuo bivši komunistički borac u pokretu otpora. Ni sedamdesete

godine nisu donijele neke velike promjene, osim nove “afere Peter-Kreisky-Wiesenthal” u

kojoj je Wiesenthal, koji je za vrijeme rata boravio u koncentracijskom logoru, objavio članak

o nacionalsocijalističkoj prošlosti Petera, da bi nakon toga Kreisky optužio Wiesenthala da se

služi metodama mafije te da surađuje s Gestapom.45

Vrhunac skandala uslijedio je 1986.

godine: “afera Waldheim”, koja je ujedno označila i preokret u suočavanju s

nacionalsocijalističkom prošlošću. Za vrijeme predsjedničke predizborne kampanje na vidjelo

je izašla nacionalsocijalistička prošlost kandidata Kurta Waldheima: bio je član nacističke

postrojbe koja je na Balkanu odgovorna za smrt nekoliko tisuća partizana i civila te je također

pomagao ili sudjelovao u deportaciji nekoliko tisuća Židova u koncentracijske logore. No, i

pored toga, Waldheim je postao austrijski predsjednik (ovdje valja napomenuti da je i od

1972. do 1982. bio glavni tajnik Ujedinjenih nacija). Dvije godine zaredom su austrijski Profil

te američki Washington Post i New York Times iznosili pojedinosti o Waldheimovoj prošlosti,

a Sjedinjene Američke Države su mu potom zabranile ulazak u zemlju. Waldheim je odbio

priznati članstvo u nacionalsocijalističkim organizacijama tvrdeći da ni o čemu nije znao.

Pokušao se obraniti od optužbi ističući da je radio samo ono što je stotinu tisuća Austrijanaca

također radilo: svoju vojničku dužnost.46

Heidemarie Uhl ističe da je ova afera zaslužna za to

što se povijesna znanost po prvi put zapitala, koju je ulogu Austrija imala u procesu nastanka i

funkcioniranja nacionalsocijalizma. Pored toga je u političkom diskursu došlo do velikog

pomaka. Naime, priznata je suodgovornost, koja je značila da je Austrija bila prva Hitlerova

žrtva, ali da među Austrijancima nisu samo žrtve već i počinitelji. Uhl još jednom ističe što je

to značilo: “Priznavanje odgovornosti polazi od toga da nacionalsocijalizam pripada samo

‘vlastitoj’ prošlosti i da Druga republika nosi makar moralnu odgovornost za austrijski udio u

45

Preuzeto sa http://www.nationalsozialismus.at/Themen/Umgang/skandale.htm, 18.06.2013. 46

Preuzeto sa http://www.nationalsozialismus.at/Themen/Umgang/waldheim.htm, 18.06.2013.

169

zločinima nacionalsocijalizma i u ubojstvu i protjerivanju židovskih građana i građanki.”47

Ovo priznanje te isprika žrtvama bili su uvjerljivo najbitniji elementi ove afere.

Što se tiče književnosti, situacija je bila jednako teška i suočavanje s prošlošću je proticalo

sporo. Dor u već pomenutom razgovoru ističe da su se književnici u Austriji pokušali suočiti s

prošlošću, ali su pri tome naišli na problem. Nisu naišli na odaziv niti su bili recipirani.48

Dor,

koji je na vlastitoj koži iskusio razna mučenja, 1952. godine je objavio roman pod naslovom

Mrtvaci na odsustvu, koji je za njega predstavljao jedan vid terapije:

Pisanje romana je očito bila jedina mogućnost da se završi s noćnom morom. Pisanje

knjige je bilo vrsta terapije, jer sam nakon rata patio od paranoje i noćnih mora. [...]

U novinama su reakcije na roman bile dijelom pozitivne, ali dijelom su mi u Austriji

predbacivali da sam perverzan i da sam mučenje samo izmislio, što je naravno

budalaština, jer sam ga osobno doživio. Mučenje sam mogao dočarati samo s velikim

svladavanjem, kako bih prikazao što je jedan čovjek u stanju uraditi drugom; inače i

dan danas u pojedinim predjelima. Učinilo mi se onda tako čudno kada sam postao

svjestan da su ljudi to htjeli samo potisnuti.49

Književnik dalje podvlači da je u isto vrijeme bilo samo još nekoliko autora koji su se bavili

tom temom, a to su Ilse Aichinger i njezin roman Veća nada (1948.), Reinhard Federmann i

njegov roman Die Chronik einer Nacht (1988.) te Alexander Lernet-Holenia i novela Der 20.

Juli (1947.). Pravo suočavanje s prošlošću nastupilo je tek osamdesetih i devesetih godina,

tvrdi Dor.

Sve čitatelje koje zanima književno razračunavanje s prošlošću u Austriji, mogu u sljedećim

naslovima, koje je sam Dor preporučio, pronaći odgovore: Hans Lebert Wolfshaut (1960.),

Gerhard Fritsch Fasching (1967.), Helmut Qualtinger i Carl Merz Der Herr Karl (1961.),

Erich Hackl Abschied von Sidonie (1989.), Robert Menasse Schubumkehr (1995.) i Josef

Haslinger Politik der Gefühle (1987.). Preostaje još da ovoj listi dodamo i Ransmayrov roman

Morbus Kitahara koji, kao što ćemo vidjeti, također govori o potisnutoj austrijskoj prošlosti.

47

Preuzeto sa http://www.oezp.at/pdfs/2001-1-02.pdf, 19.06.2013. 48

Preuzeto sa http://www2.dickinson.edu/glossen/heft5/dorgespraech.html, 18.06.2013. 49

Ibid.

170

9.2. O autoru Christophu Ransmayru

Apokaliptičar koji veliča život.

(Marcel Reich-Ranicki)50

Ransmayr je rođen 20. ožujka 1954. godine u Welsu u Gornjoj Austriji. Djetinjstvo je proveo

u Rothamu (Gmunden) na jezeru Traunsee, a gimnaziju je pohađao u Lambachu. Nakon

škole, Ransmayr se odlučio za studij filozofije i etnologije na Sveučilištu u Beču od 1972. do

1978. godine. Prije nego je svoj život posvetio književnosti i postao autor pisao je eseje i

reportaže za mnoge časopise (Transatlantik, Meridian i Geo). Od 1982. godine njegov život

se sastoji od pisanja i putovanja. Sredinom devedesetih godina Ransmayr je napustio Austriju

i privremeno se nastanio u Irskoj, u West Corku. Obišao je Aziju (npr. Indokina, Tibet, Nepal,

Sjeverna Indija, Jemen) te Sjevernu i Južnu Ameriku, a kao strastveni planinar (za sebe kaže

da je Bergwanderer, a ne Bergsteiger) sklopio je prijateljstvo s poznatim Reinholdom

Messnerom, koji za Ransmayra kaže:

Taj proročnik koji je stvarao sutrašnje slike dok je pripovijedao što se dogodilo,

mogao je moju organiziranu ekspediciju uništiti prije nego što sam krenuo. Za mene

nije postojala sumnja: Ovaj Ransmayr je bio ujedno osoba koja svakodnevno prelazi

granicu i pjesnik. Postojao je čovjek koji se vratio iz svijeta koji mi se već pola

ljudskog života rugao; čovjek koji je u sebi išao do kraja; koji je sve što sam ja

neprekidno tražio, a nikada ne bih pronašao, ostavio iza sebe. Tog Ransmayra sam

htio upoznati.51

Od 2006. godine Ransmayr ponovo živi u Beču.

Ransmayrova djela prevedena su na preko trideset stranih jezika. On nije isključivo europski

već i svjetski pisac. Za svoja književna dostignuća dobio je niz presudnih nagrada od kojih se

mogu izdvojiti sljedeće:

1995 “Franz-Kafka” nagrada

1995 “Franz-Nabl” nagrada

1996 Europska književna nagrada “Prix Aristeion” za roman Morbus Kitahara

1998 “Friedrich-Hölderlin” nagrada grada Bad Homburga

2004 “Bertolt-Brecht” nagrada grada Augsburga

2007 “Heinrich-Böll” nagrada grada Kölna

2010 Premio Gambrinus “Giuseppe Mazzotti”, San Polo di Piave

2012 Docentura u Tübingenu

2013 “Ernst-Toller” nagrada

50

Preuzeto sa http://www.ransmayr.eu, 15.06.2013. 51

Preuzeto sa http://www.ransmayr.eu/echos/reinhold-messner/, 15.06.02013.

171

Ransmayr je do danas objavio četiri romana: Strahote leda i tame (Die Schrecken des Eises

und der Finsternis, 1984.), Posljednji svijet (Die letzte Welt, 1988.), Morbus Kitahara (1995.)

i Leteća planina (Der fliegende Berg, 2006.) a pored toga i nekoliko kraćih proznih djela

poput Put za Surabayu (Der Weg nach Surabaya, 1997.), Die Unsichtbare (2001.), Die

Verbeugung des Riesen (2003.), Ispovijest jednog turista (Geständnisse eines Touristen,

2004.), Damen und Herren unter Wasser (2007.) te kazališni komad Odysseus, Verbrecher

(2010.). Posljednje je objavio prozno djelo, Atlas eines ängstlichen Mannes (2012.).52

9.3. O romanu Morbus Kitahara

Prisutnost prošlosti se uvijek iznova nazire, povijest se ne može prikriti, ne može se

jednostavno premazati.

(Stahl 2003, 55)

U razgovoru sa Löffler Ransmayr je na pitanje, posjeduje li njegov roman Morbus Kitahara

autobiografsku pozadinu, odgovorio:

Išao sam u školu na jednom kraju jezera Traunsee, a na drugom je bio kamenolom

koji se zvao Ebensee i koji je bio nekadašanji sporedni logor glavnog logora

Mauthausen. [...] Tema je još od najranijih pripovjedačkih dana bila prisutna i

zanimala me, da ne kažem ugrožavala. [...] Sa svim tim sam živio – s kamenolomom,

sa svim što se tamo dogodilo. To su mi sve ispričali. [...] i onda sam uvidio da se

čovjek tome može suprotstaviti i kao pripovjedač. Pomislio sam da samo jedanput i

možda nikada više koristim pozadinu svog života kao materijal za roman. (Ransmayr u

Löffler 2003, 214–215)

Ono što je Ransmayr posebno želio istaknuti je činjenica da prošlost kao takva nije okončana,

da se nije završila, da u stvari ono što je nekada bilo i danas dan pronalazi načine da se uvuče

u sadašnjost, da je posjeduje, da se u njoj nastani i da tu provodi svoje postojanje. U središtu

pozornosti nalazi se konfrontacija generacije počinitelja, preživjelih i poratne generacije, a

može se reći da je posebno istaknuta konfrontacija poratne generacije sa žrtvama i

počiniteljima. Koliko je autoru stalo do “pravde” vidljivo je također iz već gore spomenutog

razgovora u kojem kaže:

Naravno da me zanimala i nečuvena nepravednost da jedni uvijek pričaju o završetku,

zaboravljanju i oprostu, dok pored njih žive ljudi koji nemaju tog izbora, koji ne mogu

zaboraviti i zakopati grobove, jer kao žrtve još uvijek pate od posljedica vremena

provedenog u logoru i mučenja i ponekad, tek sada, u našoj sadašnjosti propadaju

52

Biografski podaci preuzeti su sa http://www.literaturhaus.at/index.php?id=5923, 16.06.2013.,

http://www.fischerverlage.de/autor/christoph_ransmayr/4362, 16.06.2013. i

http://www.kaindlstorfer.at/interviews/ransmayr.html, http://www.ransmayr.eu/, 16.06.2013.

172

zbog onog što im je učinjeno. [...] Postoje ljudi za koje prošlost nije prošla, za njih

postoji samo nevrijeme u kojem se prošlost, sadašnjost i budućnost sastaju. Ljudi koji

su osuđeni na život u tom nevremenu i na to da se uvijek iznova onamo vraćaju,

odakle su jednom oslobođeni. Oslobođeni? Duševna bol u njihovu sjećanju s

godinama se ne smanjuje nego povećava, sve više povećava kako vrijeme prolazi.

(ibid., 215)

Kao primjere Ransmayr navodi Jeana Améryja i Prima Levija, koji su nekoliko godina nakon

oslobađanja iz koncentracijskih logora počinili samoubojstvo. Tema zaborava povijesti kao i

njeno potiskivanje je tema koja autora ne ostavlja na miru i o kojoj on uvijek razmišlja kada

prolazi kroz svoje rodno mjesto. Nemoguće je prolaziti kroz povijest, a pri tome ne razmišljati

o njoj, ističe Ransmayr (ibid., 216).

“Rat je prošao. Mor je od svih bojnih polja bio tako daleko, ali će, međutim, samo prve

godine mira videti više vojnika nego tokom svih monotonih vekova svoje dotadašnje istorije.”

(Ransmajer 1999, 15)53

Ovo je jedna od prvih rečenica Ransmayrova romana koja pominje rat

odnosno završetak rata. Volker Hage se s pravom ovdje pita o kojem ratu zapravo autor

govori i u kojem se to vremenu odvija radnja? “Moor je izmišljeni grad koji podsjeća na

kupališta na jezerima u Salzkammergutu. I kamenolom [...] koji jasno pronalazi uzor u logoru

Ebensee, sporednom logoru Mauthausena.” (Hage 1999, 236), konstatira Hage. Slično tome i

Alexander Honold postavlja pitanje: Ako se radi o prikazu njemačko-austrijskog poratnog

društva, onda se sigurno mnogi pitaju: Pa zar smo to mi? “Zar smo to mi, ta u močvari lične

povijesti bezizlazno zapletena vrsta ljudi?” (Honold 1999, 257) Stahl tvrdi da Ransmayr u

romanu prezentira i inscenira vrijeme ruševina, koje traje i tri desetljeća nakon kraja rata.

(Stahl 2003, 33) Što se tiče vremenske orijentacije, Klaus R. Scherpe napominje, da se godine

u romanu broje prema nekom vlastitom kalendaru (npr. “Mir je već ušao u drugu godinu.”,

19). Autor ujedno prikazuje iskustva i činjenice masovnih ubojstava u konc-logorima,

ritualnih prisjećanja, sudbine povratnika, reedukacijske politike i Morgenthauova plana

(Scherpe 2002, 165).

Britta Steinwendtner može točno odrediti koordinate Moora: Gmunden, Ebensee,

Mauthausen, Dachstein, Totes Gebirge. Ali to je na kraju ipak nebitno, jer Ransmayrovo je

mjesto bilo koje mjesto na svijetu, mjesto kukavštine, infamije, prevare, nemira i neprestanog

ratnog stanja (Steinwendtner u Stahl 2003, 36–37). Stahl još jednom napominje da geografske

veze između romana i stvarnosti nisu irelevantne, ali Ransmayrov Moor nije identičan npr. s

53

Svi citati iz Ransmayrova romana će u daljem tekstu biti označeni samo sa brojem stranice u zagradi.

173

Gmundenom niti je šljunkara u Mooru Ebensee. “Ransmayrova fiktivna topografija nije

ograničena na jedno geografsko mjesto koje se može lokalizirati.” (Stahl 2003, 41) Löffler

pak kaže da je Ransmayr u svom romanu izmislio svijet suprotan našem poratnom svijetu, u

kojem je prikazano kako bi izgledala Srednja Europa, Austrija, da je umjesto Marschallova

plana realiziran Morgenthauov plan (Löffler 2003, 214). Andrea Kunne tvrdi da Ransmayr

Austriju prikazuje kao glavnoga krivca, tako što Morgenthauov plan sprovodi baš u Austriji, a

ne u Njemačkoj. Na taj način je i Austrija prinuđena suočiti se s pitanjem krivnje nakon što je

desetljećima zauzimala poziciju žrtve (Kunne 2000, 326). Konrad Paul Liessmann tvrdi da je

Ransmayrovo razračunavanje s nacionalsocijalističkom prošlošću i zločinima

nacionalsocijalističkog režima pomalo riskantno, pri čemu se ovdje mora napomenuti, kako i

Stahl tvrdi, da u fokusu romana nisu nacionalsocijalistički zločini, nego su to sjene

nacionalsocijalističkog režima, koje su prisutne u sadašnjosti. Ne radi se o prikazu povijesne

krivnje, već se postavlja pitanje kako se na adekvatan način odnositi prema njoj (Stahl 2003,

17–18). U romanu se ne spominju direktno Nijemci, Hitler ili nacionalsocijalisti, već se posve

indirektno opisuju njemački gradovi, tajna državna služba ili crna uniforma. Ta neodređenost

samo podvlači jasnoću povijesnih odnosa (Konrad Paul Liessmann 2003, 150). Liessmann

također upućuje na to da topografija Moora podsjeća na Austriju (Salzkammergut), opis

kamenoloma, stuba, tamo provedenih mučenja i ubijanja, na logore Mauthausen i Ebensee, a

Stellamourov plan – na Morgenthauov plan. Na kraju još ističe da je Ransmayr svojom

koncepcijom romana (napetost između realnosti i fikcije) uspio uspješno svladati središnji

problem umjetnosti nakon Auschwitza, kako uopće, ako je i moguće, prikazati strahote

Drugog svjetskog rata. Ransmayr je ovaj problem riješio na taj način što je stvorio poratnu

budućnost koja je mogla biti prošlost. Upravo je indirektno prikazivanje i distanca od radnje i

likova omogućila tematiziranje povezanosti krivnje i kajanja (ibid., 151).

Roman prati rođenje jednog od glavnih likova, Beringa, koji je rođen u jedinoj noći kada su

na Moor padale bombe. Iako je rat u Mooru time službeno bio završen, u svijetu su se i dalje

vodile strašne bitke. Nakon više od 25 godina ovaj Svjetski rat će se konačno završiti izvan

Europe: bacanjem atomske bombe, ne na Hiroshimu, nego na Nagoyu. Kako Hage tvrdi,

Ransmayr nije posve slučajno odabrao Nagoyu umjesto Hiroshime. Navodno je Nagoya

Amerikancima nekada bila alternativni cilj (Hage 1999, 237). Razlog iz kojeg je Ransmayr

vremenski produžio rat Hage vidi u sljedećem: “I vremensko odgađanje, dok se i u Japanu ne

završi rat, dopušta prije svega jedno: odrastanje nove generacije unutar svijeta romana,

neposrednu konfrontaciju poratne generacije sa žrtvama i počiniteljima.” (ibid.)

174

Početak je kraj, rekao je Liessmann u istoimenom radu (Liessmann 2003, 148): “Dva mrtvaca

su ležala, crna, u brazilskom januaru.” (9). Bering je rođen pred kraj rata i despotizma. Drugi

početak knjige je cezura, epohalan rez, nakon kojeg ništa više neće biti kao prije. Ono što je

bilo, poput sjene koja raste uvlači se u priču, sjena koja ipak osvjetljava ono o čemu se govori

(Liessmann 2003, 149). Rat u Mooru je završen. Stigao je mir, mir u Oranienburgu ili

Stellamour. Ali kakav je to mir? Ispočetka sve podsjeća na poratno vrijeme nakon Drugog

svjetskog rata. Zemlja je podijeljena na zone između kojih se nalaze granice, a Moorom

vladaju pobjednici. Stanovnici sela, nekadašnjeg prekrasnog mjesta s toplicama, sada su

mogli samo maštati o svom životu u prošlosti. Zatvoreni između okupacijskih zona u “ničijoj

zemlji”, bez izlaza u nizinu, “zabranjeno, neprohodno i s miniranim prevojima” (27). I na

svakoj strani vidljivo je bilo samo jedno lice pobjede: lice sudca i znanstvenika Lyndona

Portera Stellamoura, čiji je plan ljude ove jezerske regije držao zatočene u “kavezu” i čije ime

nije bilo koje god ime “već jedino i pravo ime za odmazdu” (32). Četiri puta godišnje

stanovnici Moora u kolonama su se kretali prema kamenolomu i tamo gore, u bivšem

koncentracijskom logoru, gdje je donedavno na čuvenim stubama svaki dan umirala

nekolicina zatočenih i do smrti iscrpljenih i izgladnjelih ljudi, održavali su se Stellamourovi

partiji. Taj predio “krasio” je ujedno i “prokleti natpis, čiji je sadržaj odavno bio poznat

svima”. (33)

OVDE LEŽI

JEDANAEST HILJADA DEVET STOTINA SEDAMDESET TROJE

MRTVIH

KOJE SU POBILI

STANOVNICI OVE ZEMLJE

DOBRO DOŠLI U MOR (27)

Stellamourova poruka koju je komandant Elliot dovikivao okrenut prema kolonama glasila je:

“Nazad! Nazad s vama! Nazad u kameno doba!” (34) Mnogi su u ovom Stellamourovom

planu prepoznali Morgenthauov plan iz 1944. godine koji je Njemačku nakon rata trebao

pretvoriti u zemljoradničku oblast. “Roman Morbus Kitahara prikazuje posljedice ovog plana

i sliku okupirane zemlje koja se ne diže iz ruševina – beskrajno oduljeno poratno vrijeme.”

(Hage 1998, 236) Stahl ovdje napominje da Ransmayrov cilj nikako nije bio odgovor na

pitanje “Šta bi bilo da je bilo?”; autorov cilj nije konstrukcija alternativnog scenarija. To bi

bio isuviše ograničen pogled na roman. Time što autor ne spominje Morgenthauov plan, već

se služi fiktivnim mirovnim planom Stellamoura i time stvara okvir romana, prikazani svijet

nije alternativa već kontrafaktura povijesti. Ransmayr nije izmislio mogući protusvijet u

175

realnom poratnom vremenu niti poratnu budućnost koja je mogla biti realna prošlost, nego je

stvorio i interpretirao elemente već postojećeg svijeta na novi način (Stahl 2003, 75–77).

Radnja samoga romana konstruirana je oko tri lika, od kojih bi dva, Bering i Ambras mogli

poslužiti kao glavni likovi, s obzirom na to da je autor u već spomenutom razgovoru s Löffler

rekao da su i sljedeći naslovi mogli doći u obzir: Das Tote Gebirge, Der Friede von

Oranienburg ili Der Hundekönig. Engleski prijevod naslova Ransmayrova romana glasi Dog

King, čime je ujedno stavljen akcent na Ambrasa, a ne na Beringa, za kojeg se veže izvorni

naslov i koji će oboljeti od bolesti Morbus Kitahara. Honold pak smatra da ključni dio romana

nije pojedinac ili lik već samo mjesto. (Honold 1999, 260)

Ako se postavi pitanje odakle autoru upravo ovo oboljenje oka, odgovor je jednostavan.

Naime, i sam Ransmayr je dobio dijagonozu ove bolesti osamdesetih godina. Tada je došao

na ideju da napiše djelo koje će nositi upravo naslov ove bolesti. Prvi koncept djela iz 1984.

godine već je tituliran kao Morbus Kitahara. Jedino se treći, ženski, lik ne spominje: Lily ili

kako je još u romanu zovu, Brazilka.

Likovi uglavnom prate generacijsku shemu kao što su sinovi i kćerke bivših počinitelja, ali i

klišee kao što su počinitelji ili žrtve, borci u pokretu otpora i iseljenici. Ambras je bivši

logoraš, nekada fotograf, sada upravnik kamenoloma, koji uživa u svim privilegijama koje mu

stoje na raspolaganju, jer je zapravo “miljenik” vojske. Stanovnici Moora podjednako ga mrze

i zavide mu na njegovom položaju i na slobodi putovanja. Njegovo “drugo” ime je Kralj pasa

– kojeg je dobio zato što se uspio suprotstaviti desetini poludivljih pasa i tako se nastaniti u

Vili Flori. Njegova desna ruka je Bering, njegov tjelohranitelj, po struci kovač, inače sin

bivšeg vojnika, koji je između ostalog boravio u Libijskoj pustinji i tamo zadobio povrede od

eksplozije granate. Bering mrzi svoje nasljedstvo i sve što ima veze s tim. Autoritet je stekao

posjedovanjem pištolja. Inače se ono kažnjava smrću. “‘Evo, alat za poboljšanje sveta’, reče

Ambras i pruži revolver prema Beringu kao da želi da mu ga stavi u ruku [...] Preki sud kaže:

kovač mora imati čekić.” (75-77) Na kraju ostaje još Lily. Lily je “bila jedini i poslednji

stanovnik meteorološkog tornja (kurziv u originalu)” (72), jedina je poznavala putove u

nizinu, jedina je prelazila granicu, poznavala divljinu u brdima i stijenama, nije se bojala

nikoga i ničega. Nabavljala je robu iz nizine i prodavala je u Mooru. I Ambrasu, kome ništa

od toga nije doista trebalo, donosila je kamenje. S vremena na vrijeme odlazila je u brda, gdje

je bilo skriveno njezino “blago”: oružje koje je ponekad i koristila kada bi naciljala nekoga od

članova bandi. Pripovjedač za nju kaže: “Lili je umela da ubija.” (89) I ona posjeduje “drugo”

176

ime: Brazilka. Kao mala djevojčica s obitelji, koja je inače bila na putu za Brazil, stigla je u

izbjegličkoj povorci u Moor. Njezin otac je bio bivši oficir u crnoj uniformi, koji je završio

najvjerojatnije negdje u Rusiji, nakon što ga je prepoznao jedan trgovac koji ga je okrivio za

smrt svoje žene. Ovdje se ispunjava, kako tvrdi Markus Oliver Spitz, očeva sudbina:

“Očigledno je da je otac individualno kriv i kao takvog ga konfrontiraju s kolektivnim

sjećanjima žrtava, te je primoran ispaštati zastupajući tako sve predstavnike režima. [...] Jedan

sastavni dio sustava smatra se odgovornim za rezultate cjeline. [...] Kažnjavanje oca nije

uzročno povezano s njegovim zločinima, već se smatra neshvatljivim kažnjavanjem.” (Spitz

2004, 80) No, Lily će i dalje sanjati o Brazilu kao odredištu na koje će jednog dana stići. Hage

je dao karakterizaciju svih triju likova kada kaže: “Nijedno od njih troje nije svijetla pojava:

ni bivša žrtva koju muče sjećanja i bolne posljedice mučenja ni dvoje djece počinitelja,

vojnika i sadista, djeca koja su se kao odrasli prihvatili oružja.” (Hage 1998, 237)

Potrebno je vratiti se još jednom bolesti očiju od koje će Bering oboljeti: Bolest je dobila ime

po japanskom ljekaru Kitahari koji je opisao ovu vrstu pomračenja. “Ljekar u Bečkoj očnoj

klinici, koji mi je prije jedanaest godina postavio tu dijagnozu, reče mi jasno, da ta bolest

napada ljude koji su toliko zaokupljeni svojim poslom ili bilo čim drugim u svom životu da

tako doslovno sebi buljenjem prave rupu u oku.” (Ransmayr u Löffler 2003, 213) Jednog dana

Bering će na putu kući primijetiti crne mrlje u vidnom polju. Iz straha da će za sva vremena

oslijepiti, zajedno s Lily će se uputiti u nizinu u posjet bolničaru, koji će ga uspjeti umiriti:

“Oslepe? Ma kakvi. Niko ne oslepi.” (236) Potrebno je da Bering samo čeka i mrlje će s

vremenom nestati, pogled će se razbistriti. Ali ono što Bering na putu u nizinu u gradu Brandu

tada vidi, u potpunosti će ga zbuniti. Brand je sjajio u modernom ruhu, ispunjen svjetlošću,

izobiljem. Izgleda da je Stellamourov plan vrijedio samo za stanovnike Moora, ali ne i za grad

Brand. Sve je bilo varka, laž i prevara, kaže Bering, a stanovnici Moora obične budale.

Ransmayr je time htio pokazati da zapravo nasilno tjeranje na sjećanje i kajanje ne donosi

ništa pozitivno, da takvo nešto ne može funkcionirati i da će se na kraju pretvoriti samo u

mehanički ritual iza kojeg se krije lažno suosjećanje i kajanje. Hage je to komentirao ovako:

“Na primjeru pokajničkih društava Moora i njihovih marljivih pokajnika Ransmayr prikazuje

kako se na kraju princip propisanog kajanja može pretvoriti u prazne rituale i izjave [...].”

(Hage 1998, 238)

Nakon povratka iz Branda Bering će doznati novost: krajnje je vrijeme da se cijelo jezersko

područje evakuira, da se narod raseli, otjera, i da sve ostane u posjedu vojske ili, kako je to

177

Kurt Bartsch rekao, zapravo je sve to nastavak zločina, užasa i nehumanosti, samo pod

drugim imenom (Bartsch 1997, 36), kao i cijela iluzija o američkom snu i američkom načinu

života. Odlučeno je da se svi uređaji i mašine iz kamenoloma Moora prebace brodom u

Brazil, gdje će se nastaviti s poslovima u kamenolomu iz koga će se dobivati besprijekorni

blokovi bez pukotina, baš kao nekada na Slijepoj obali, u Mooru. Ambras, Bering i Lily tako

će napustiti Moor i uputiti se zajedno sa strojevima u Brazil. Njihov susret sa stranim svijetom

neće proći onako kako su zamislili. Tamo će ih dočekati Pantano ili bolje rečeno Moor. Zašto

idu, zašto napuštaju Moor? Sasvim jednostavno: “Ambras bježi od svoje logoraške prošlosti,

Lily nastavlja bijeg prema Santosu koji je prekinut u djetinjstvu, a Bering, koji je zaljubljen u

pogrešnu Brazilku, traži ispunjenje žudnje kod prave Brazilke.” (Stefan Alker 2005, 72)

Oba muškaraca će poginuti na ostrvu:

Dva mrtvaca su ležala, crna, u brazilskom januaru. Vatra koja je danima harala po

divljini ostrva i ostavljala za sobom ugljenisane šumske staze, oslobodila je leševe

gustiša rascvetanih lijana, zapalivši čak i odeću na njihovim ranama: behu to dva

muškarca u senci litice. Ležali su u paprati tek nekoliko metara jedan od drugog s

telima u neprirodnom položaju. Crveno uže koje ih je povezivalo topilo se u jari. (9)

I tako se krug zatvara, kao što je Liessmann ustanovio, početak je kraj, kraj je početak. Jedino

će Lily pokušati naći svoju sreću u obećanoj zemlji za kojom je čeznula protekle godine. U

zadnjem će trenutku napustiti ostrvo i uputiti se dalje u Santos s dvojicom ribara. Ostaje nada

da će jedina ona negdje daleko u svijetu pronaći spas od prošlosti. “[...] u potištenom i

zatvorenom svijetu jada, užasa i nemilosrdnosti koji roman prikazuje, za nju se otvara nešto

kao perspektiva u budućnost, dok za mučenog Ambrasa prošlost ne može proći, a Bering, koji

pripada poratnoj generaciji, također, se ne može riješiti njenih sjena.” (Bartsch 1997, 37)

Brazil će tako u svakom pogledu postati nedogled romana (Hage 1998, 239): za žrtve i za

počinitelje i njihove suradnike. Ali ta se priča neće dobro završiti, jer se rijetko kada i u

stvarnosti dobro završava: spas ili oslobođenje nisu tamo pronašli ni bivši nacisti ni njihove

žrtve. Jer prošlost za njih nikada nije mogla ostati samo prošlost, napominje opet Hage (ibid.).

Bijeg od prošlosti ne može biti uspješan, jer je nemoguće pobjeći od nje.

178

9.4. Krivnja od kamena

Severni pol, petak.

Čekala sam te sat vremena na ledu.

Gde si bio, ljubljeni?

Nemoj me zaboraviti.

L.(kurziv u originalu)

(141)

Jedna od Stellamourovih parola glasila je Nema zaborava. No bez ikakve sumnje stanovnici

Moora imali su samo jedan cilj: sve zaboraviti. S obzirom da to nije bilo moguće, jer je

komandant Elliot činio sve kako bi to spriječio, postojao je još jedan izlaz: sve potisnuti. A

nije da se stanovnici Moora nisu imali čega sjećati. Itekako. Uspomena je bilo mnogo, ali se

nitko nije htio sjećati zločina i mrtvih zatvorenika u logoru. Nitko nije znao za krematorije i

masovne grobnice niti je itko priznao da su većinu stanovnika usmrtile stube. A ipak se u

Mooru tada govorilo o smrti vlasnika Vile Flore: “U logor u Poljskoj, ali i kakav logor, kakva

Poljska, u najbližu šumu.” (53) Za stanovnike Moora su to sve bile izmišljotine, istina

pobjednika.

U romanu je na više načina prikazana permanentna prisutnost prošlosti. To se odnosi na

politiku sjećanja koju sprovodi pobjednička vojska, kao i na njihov program odmazde.

Neprekidno prizivanje prošlosti od strane pobjedničke vojske, konkretno komandanta Elliota,

nije ništa drugo nego stalno podsjećanje na krivnju, za koju stanovnici Moora moraju snositi

posljedice.

Nakon sklapanja mira u Europi u Mooru je nastupio Mir u Oranienburgu koji je

podrazumijevao poseban program reedukacije. Taj se program sastojao od autoritarne politike

sjećanja, koja je stanovnike Moora svaki dan podsjećala na njihovu krivnju. A koja je to

njihova krivnja? Kao prvo, kao što na samom početku romana robijašica Celina Kobro kaže,

“muškarci iz Moora su ustali protiv celog sveta” (13) i sada ih stiže kazna za počinjena djela u

obliku odmazde pobjedničke vojske. “Građani Mora su isterani iz svojih kuća. Imanja

pobeđenih zagovornika rata su gorela. U Moru su stražari iz kamenoloma, kojih su se nekada

svi bojali, morali ćutke da podnose svakojaka poniženja; sedmog dana posle oslobođenja

dvojica su se klatila – bilo je to jednog hladnog petka – na žičanoj užadi na vetru.” (14). Kao

drugo, stanovnici Moora godinama su gledali kako se u kamenolomu zatočenici izrabljuju do

smrti i nitko nikada nije ni pomislio da pomogne nekom od bjegunaca; svi znaju da nitko

179

nikada ne bi pružio utočište jednom od njih. “I seljaci pored jezera, naročito oni stariji, znali

su o čemu se radi, svaki ponaosob je znao da niko od njih nije nikad skrivao nijednog

logorskog begunca (kurziv u originalu) i dobro su se sećali da je strah od policije i doga iz

kamenoloma uvek bio jači od sažaljenja.” (48) Dakle, krivnja se ne odnosi samo na vojnike

odnosno muškarce iz Moora koji su se borili protiv pobjedničke vojske, nego i na sve

stanovnike Moora: “[...] cijeli Moor je pred očima okupatora kolektivno kriv za zločin, čiji se

tragovi poput ožiljaka mogu pronaći u krajoliku Moora [...].” (Stahl 2003, 18–19) Najčešće su

poricali činjenicu da je većina mrtvih iz masovne grobnice umrla na stubama kamenoloma:

“[...] ubijeni vlastitim teretom, umrli od iscrpljenosti, od udaraca, gaženja i od metaka

stražara. Jao onome ko bi na ovim stepenicama pao, ili makar na trenutak ostao da na njima

leži.” (37) Za sve počinjene zločine u kamenolomu i logoru, za ovu povijesnu krivnju, kako

kaže Stahl, morao je cijeli Moor odgovarati. I tako je Elliot Moor pretvorio u spomenik, u

“svijet vječne pokore” (Stahl 2003, 24), a njegov program nije bio namijenjen tome da

stanovnicima obalske regije ukaže na njihovu krivnju u cilju razumijevanja, uviđanja i

shvaćanja, nego je bio obični kazneni sud, čiji je cilj bilo poniženje (ibid.). Ideologija

svladavanja pokazala se kao laž, okupatori su zastupali kontinuitet nasilja (Hilda Schauer

2010, 136). Početak odmazde pobjedničke vojske i komandanta Elliota čini veliki natpis

uklesan u Kameno more: Ovde leži jedanaest hiljada devet stotina sedamdeset i troje mrtvih.

(kurziv u originalu, 33) “Major Eliot je naredio da klesari i zidari ovaj natpis uklešu, postave!

(kurziv u originalu) Preko pet pustih stepenika majdana za granit, pet nejednakih,

monstruoznih redova: svako slovo veličine čoveka.” (28) Kao Kainov znak ovaj spomenik

obilježava mjesto zločina i stanovnike neprestano podsjeća na krivnju. Stanovnici cijele

jezerske obale pokušali su se u nekoliko navrata boriti protiv ovog natpisa tako što su pisali

protestna pisma, šetali u povorkama ili sabotirali natpis, a sve to uvjeravajući komandanta

Elliota u svoju nevinost. Bunili su se protiv poniženja i doživotnog tereta kojeg se nisu mogli

riješiti (Honold 1999, 264). “Nepodnošljiv je broj, razmjer krivnje; još nepodnošljivije je ipak

znanje da je se nikad ne može riješiti. Kamenim priznanjem krivnje Major Elliot [...] je teret

počiniteljskog naroda obilježio za sva vremena.”, napominje još jednom Honold. (ibid.) No,

Elliot se nije odazvao njihovim pritužbama, dapače, čak je iznosio prijetnje za svaki akt

sabotaže.

Sastavni dio Elliotova programa reedukacije bilo je ukidanje željezničke linije. Moor je tako

izgubio svaku dodirnu točku s ostatkom svijeta. “Ukidanjem Mor će opet spasti na blatnjavi

drum. Mor odsečen od sveta.” (29) Željeznica je za Moor uvijek bila od iznimne važnosti, jer

180

su vlakovi, čak i u ratu, dovozili putnike na jezero u toplice. No, postajala je razlika između

bijelih i slijepih vlakova. Bijeli vlakovi uvijek su išli do krajnje stanice Moora. Prevozili su

turiste, putnike, goste. Slijepi vlakovi nikada nisu stizali do zadnje stanice. Zašto su se zvali

slijepi? “Slepi, to je značilo: bez prozora, to je značilo: voz bez oznaka niti bilo čega što bi

ukazivalo na njegovo poreklo i cilj. Slepi, to je značilo zatvoreni robni i stočni vagoni vozova

sa zarobljenicima.” (26)

Dio mirovnoga plana sačinjavali su i tzv. Stellamourovi partiji koji su se održavali četiri puta

godišnje u kamenolomu. “Mor je trebalo da nauči šta za jednog zatvorenika koji je godišnja

doba provodio pod vedrim nebom znači vrelina letnjeg dana ili mraz januarskog jutra.” (31)

Za vrijeme procesija, stanovnicima sela na obali bilo je naređeno da se u zatvorenim

kolonama kreću prema kamenolomu. Tamo je Elliot, prema originalnim fotografijama, vršio

“rekonstrukciju avetinjskih masovnih scena” (36), a stanovnici obale bili su kostimirani kao

žrtve: kao “Židovi, ratni zarobljenici, Cigani, komunisti ili oskvrnitelji rase [...] (kurziv u

originalu) morali su da pred temeljima uništenih baraka pristupe istim prozivkama, onako

kako je to Eliot video na fotografijama.” (36–37) Honold ovu scenu komentira ovako:

“Dvostruko lažljiva travestija, u kojoj se barbarstvo glumi, a tugovanje naređuje.” (Honold

1999, 265) Za razliku od pravih fotografija Elliot nije zahtijevao da njegovi statisti stoje

polugoli ili da na nosila tovare “jedan od onih pravilnih (kurziv u originalu), čitavu centu

teških kamenova tesanika, koji su poput spomenika za pretrpljene muke još uvek ležali u

podnožju stepenica. Eliot je samo želeo da slike liče jedna na drugu i nije insistirao na

nepodnošljivoj težini stvarnosti.” (37) Sve je trebalo ići u prilog prošlosti, tako da Elliot nije

htio dopustiti da sjećanje na nju postupno počne blijediti. I kao da ovo sve nije bilo dovoljno,

komandant je i dalje stanovnike obale “tiranizirao” raznim parolama čak i u njihovo slobodno

vrijeme. Za vrijeme održavanja koncerta

čelična konstrukcija pozornice i pogocima granata probijena krovna konstrukcija, bile

su oblepljene transparentima na kojima je pisalo Nema zaborava, uz druge

Stelamurove parole. A ispred kapije ove koncertne dvorane, koja je još uvek bila pod

maskirnim bojama, podignut je džinovski vojni šator u kome su na više bioskopskih

platna istovremeno prikazivali dokumentarne filmove, neme filmove kao na beskrajnoj

traci, koji su uvek pokazivali besprekorne redove ispred baraka kraj šljunkare, pa

gomilu leševa u belo okrečenoj prostoriji, peć krematorijuma [...]. (103)

Tako da su svi koji su htjeli doći do pozornice morali proći kroz taj “šator sjećanja” ili kako

Mosebach tvrdi: “Uvid u kulturni napredak nizine stanovnici Moora platili su stalnim

upiranjem na njihovu krivnju.” (Mosebach 2003, 224)

181

Poratno društvo, kao što su stanovnici Moora i okoline, vjerojatno je najbolje reprezentirano u

Lilynoj majci. Sve do svoje smrti stalno je posmatrala jedinu suprugovu fotografiju koja joj je

ostala, a koja će joj poslužiti kao podloga za njegov portret u prirodnoj veličini, koji će ipak

ostati nedovršen. Na toj slici otac je stojao nasmijan pred Operom u Beču. “Nosio je crnu

uniformu s ordenjem i šapku koja je bacala duboku senku na njegove oči. Majka je sedela i

slikala, i svakim potezom bi crnu uniformu pretvarala u sukneno odelo sa dugmadima od

jelenjeg roga, dok je šapku zamenila filcanim šeširićem sa peruškom.” (87) Lilyna majka se

sjeća samo lijepih trenutaka, ona precrtava ružne uspomene kojih se ne želi sjećati i na taj

način pokušava spriječiti neprestanu upletenost u prošlost (Eshel 1998, 246)

Procesije su u romanu poprimile karakter groteske. “Sjećanja na zločine se prikazuju na

groteskan način, ispaštanje postaje obična igra u kojoj se reproduciraju odrazi počinjenih

užasa.” (Stahl 2003, 26) Ili “Tako propadaju Elliotovi naređeni ‘rituali sjećanja’ i pretvaraju

se u bizarnu dramatičnost onoga što se na slikama može samo vizuelno spoznati, čitav Moor

postaje pusta muzejska kulisa s ‘živim slikama’.” (ibid. 27) Upravo “iskrivljena slika”, koja se

sastoji od pukog ponavljanja onoga što je nekada bilo, sprječava istinsko razumijevanje (Cook

u Stahl 2003, 27). Javno sjećanje postaje prazni ritual, jer je naređeno i iznuđeno, tako da

ponižavanja, rituali sjećanja i kazneni postupci stanovništo ne potiču na kajanje. Stanovnici

Moora se sjećaju rata i zločina, ali to sjećanje je nametnuto i ne dolazi od srca. Ono služi kao

dosadna obveza i ne vodi k spoznaji cjelokupne situacije, već bezosjećajnosti i novom nasilju

(Stahl 2003, 28). Jednako kao i procesije, ni slike i filmovi koji se prikazuju za vrijeme

koncerta nisu postigli uspjeh. Čak štoviše kod djece Moora su izazvali samo dosadu:

Ali deci Mora su uspomene na vreme pre njihovog vremena bile dosadne. [...] Neka se

ratni invalidi i povratnici ljute zbog Stelamurovih partija i neka protestuju protiv

istine pobednika – za Beringa i njemu slične su rituali sećanja, bez obzira da li ih je

naređivala vojska ili su ih negovala pokajnička društva, predstavljali samo mračno

pozorište. (122–123)

A onda nakon Elliotova odlaska u nizinu ovi rituali su se posve promijenili: “[...] za koncerte

više nisu postavljani transparenti, pa su čak i Stelamurove partys (kurziv u originalu) sve više

prerastale u loše posećene ceremonije sve manjih pokajničkih društava koja se nisu raspustila

verovatno samo zato što je vojska čak iz daljine podržavala udruženja svih pokajnika.” (103)

Na kraju je ostao samo još koncert koji kod posjetitelja nije izazivao više nikakvo sjećanje na

prošlost, nego oduševljenje: “U zaglušujućim kaskadama songovi su se obrušavali na decu

Mora da bi im posle satima brujali u glavi izazivajući isključivo divlje oduševljenje.” (104)

Cilj ovih koncerata nije bilo sjećanje na ratne dane već oduševljenje pobjednicima. Iako je

182

njihov cilj bio drukčiji od cilja Elliotova programa, ispostavilo se da ni koncerti nisu bili bolja

ili uspješnija alternativa kada je u pitanju bilo suočavanje s prošlošću (Stahl 2003, 29). Djeca

Moora nisu htjela imati nikakve veze s prošlošću, jer su smatrali da su je dovoljno poznavali.

A ono što su želeli da vide izgledalo je drugačije: ogromne autostrade Amerike kuda

su u kolonama prolazili automobili [...]. Oblakodere na onom ostrvu gde je svoju

rezidenciju imao Lindon Porter Stelamur; more! to su želeli da vide, a ne požutele

crno-bele fotografije Slepe obale. Želeli su da vide Statuu slobode na ulazu u

njujoršku luku i šuplju buktinju u njenoj podignutoj ruci – a ne kolosalna slova

Velikog natpisa. (123)

U Mooru i okolini tzv. pokajnička društva su bili jedini stanovnici koji su se suočili s

prošlošću, koji su priznali kolektivnu krivnju i od nje napravili “religiozni teatar”, kako tvrdi

Stahl, nikada ne gubeći iz vida korist, koju su tim priznanjem imali: “Armija je još uvek rado

prihvatala takve Stelamurove procesije (kurziv u originalu) i ponekad bi učesnike nagrađivala

gorivom, mlekom u prahu i baterijama.” (168) Živjeli su uglavnom u osami, u prugastoj

robijaškoj odjeći i nagaravljenih lica, te su “u dugim procesijama obilazila bivša bojišta i

uništene logore pretvorene u masovne grobnice, kako bi tamo podizala spomenike i

memorijale.” (43) “Za ova društva spomenici i spomen-dani tvore srž njihova razračunavanja

s prošlošću, jednako ritualizirano i inscenirano, kao i ono koje su naredili pobjednici.

Posljedica takve površne kulture sjećanja je žrtvovanje prošlosti koja također ne dopušta više

istinsko razračunavanje.” (Stahl 2003, 68) Pokajničko društvo iz Eisenaua je tako svakog 22.

siječnja iz svoje doline dolazilo na Slijepu obalu, “da bi u podnožju Velikog natpisa ostavljali

vence i palili velike baklje na svakom od kamenih redova. Sve to povodom uspomene na to

što je neki iz njihovog mesta kao komandant logora kraj šljunkare, nakon neuspelog

masovnog bekstva jednog dvadeset drugog januara poslao devedeset robijaša za kaznu u

minirano okno da bi ga onda digao u vazduh.” (43). Ovdje je posve nezaobilazna kritika takve

vrste razračunavanja s prošlošću. Javno insceniranje krivnje, kao i teatraliziranje prošlosti

putem rituala koji nemaju smisla, sprječava osobno suočavanje s tamnim stranama povijesti,

tvrdi Stahl (Stahl 2003, 68). Ovdje bi bilo od koristi još jednom sjetiti se Jaspersova spisa

Pitanje krivnje, u kojem on razlikuje četiri vrste krivnje (kriminalna, politička, moralna i

metafizička), smatrajući pri tome da je kolektivna krivnja besmislena, jer je zločinac uvijek

pojedinac, a ne cijeli kolektiv. Kao što Spitz napominje, ukoliko ovu Jaspersovu klasifikaciju

primijenimo na fikcionalni model, možemo ustanoviti da su neki stanovnici Moora krivi u

kriminalnom i moralnom pogledu, a mnogi drugi radi odbijanja pružanja pomoći (kao npr.

onda kada su stanovnici obalske regije odbili primiti bjegunce iz logora i skriti ih kod sebe u

kući) u metafizičkom. Međutim, ovo se ne može primijeniti na sve stanovnike u isto vrijeme.

183

Političku krivnju ovdje je još teže odrediti, s obzirom da se velike odluke nisu sigurno

donosile u zabačenim obalskim selima. Tako da roman ne podržava tezu o kolektivnoj krivnji.

(Spitz 2004, 123–124)

Andreas Martin Widmann na kraju konstatira da u romanu postoje dva oblika

institucionaliziranog sjećanja: s jedne strane to su monumenti, s druge kopije prema

predlošku. Prvi će postići trajnost povijesnih događaja putem spomenika. Stellamourovi

partiji pak predočavaju prošlost. Oni vizualiziraju prezentnost prošlosti, tako da je

razračunavanje s prošlošću čisto vanjsko. (Widmann 2009, 335)

Sudjelovati u obnovi stanovnicima Moora i okolnih sela u potpunosti je nemoguće; svaki

napredak im je uskraćen. Osuđeni na “patnju” zbog počinjenih zločina postat će zemljoradnici

i poljoprivrednici.

Ološ!... poljski radovi... plastovi sena umesto bunkera... krčalo je i šuštalo iz

zvučnika... nema više fabrika, nema turbina i železnica, nema čeličana... armije

čobana i seljaka... vaspitanje i promene: od ratnih huškača stoka što rije po kaljugi!

Generali ima da raznose smrdljivu vodu... nazad na polja... Zob i ječam među

ruinama industrije... glavice kupusa, gomile gnojiva... a na trasama vašeg autoputa

neka isparava kravlja balega i u proleće raste krompir...! (34)

Ransmayr na ovaj način stanovnike obale vraća korak nazad. Sve što ima veze s napretkom,

tehnologijom, novim vremenom, modernom raspada se u komadiće i nestaje. Nema

privrednog uspona, nema hladnog rata. Sve je fokusirano na ljudski potencijal destrukcije

(Mosebach 2003, 225). Društvo se razvija unazad i vraća stubama u prošlost. Stanovnici sela

postaju kovači, bravari i mehaničari. S vremenom se pak počinju navikavati na takvo stanje:

“Mašine! U mašine se iz godine u godinu sve manje moglo pouzdati, [...] Ko hoće da ore

traktorima i žanje kombajnima taj će uskoro moći da jede samo kamenje. Radije kljuse u

jarmu i blato do kolena u polju nego najjača mašina bez goriva i rezervnih delova...” (157)

Uskoro će se u Mooru i okolici razviti i crno tržište. Iz ravnice su nabavljali sve što im je

nedostajalo, kao južno voće, kavu u zrnu ili alat. Pored toga je zahrđalo oružje, meci, čelični

šljemovi i slično tome imalo veliku vrijednost kod kolekcionara u nizini, s obzirom na to da je

rat za mnoge postao samo daleka uspomena. Posla je bilo između ostalog na “poljima repe,

kod drvoseča ili u rudniku soli” (182). Pored Ambrasova auta i broda, motorizirana vozila

nisu postojala u regiji. Moor je postao zemlja “zaprega i pešaka” (60). No, i u takvom društvu

postojali su kriminalci. Oni pak nisu neki gangsteri iz nama poznatih filmova, već bande

ćelavaca koje kradu kokoši i stoku.

184

Nakon određenog vremena stanovnicima Moora i taj povratak u prošlost biva zabranjen. Ono

što je sada nastupilo nagoviješteno je naslovom 22. poglavlja romana: Početak kraja.

Kamenolom više nije ispunjavao očekivanja, kamenje je bilo bezvrijedno. “Zar je moguće da

nisu primetili da svakim radnim danom, već mesecima rastu samo grudine? [...] svuda su se

uzdizale kupe, nasipi i gomile šljunka. [...] Ali ova brda šljunka samo su značila da je môrski

kamenolom iscrpljen.” (182–183) U nizini je međutim i dalje “postojala potreba za

blokovima, od kojih su se pravili memorijalni spomenici s likovima mironosca i njegovih

generala.” (183) Stoga je pobjednička vojska pripremala novi plan. Nakon konačne pobjede

na Istoku, bacanjem atomske bombe na Nagoyu, postojala je potreba za novim pripremama.

Dolazi sutra (kurziv u originalu) i polaže pravo na zemlju koju je okupirala pre

nekoliko decenija. Jer sada kada su i poslednji od njenih oružanih neprijatelja

sagoreli u vatri Nagoje ili pobegli, sada kad nije bilo više nikakve moći koja bi bila u

stanju da napadne ili se makar suprotstavi armiji mironosca, sada je Stelamurovim

ratnicima bila potrebna čitava planina, bilo im je potrebno jezero, oblast sa

brežuljcima, Kameno more, kako bi se u beskrajnim manevrima i na veštačkim bojnim

poljima pripremali za čas kada će iz razvalina ugašenih gradova i svekolike

budućnosti iskrsnuti neprijatelj, jedan nov neprijatelj koji još nema ime. (252)

Za Moor nikada nije ni postojala budućnost. “Budućnost Mora biće prošlost.” (227),

komentirao je pripovjedač jednom prilikom. Ni Mosebach ne vidi budućnost za ljude u

takvom svijetu: “Moor i njegov paralelni svijet [Brand] podliježu sveobuhvatnom procesu

uništenja koji sprovodi postepeni prijelaz iz civilizacije u mizantropsko društvo.” (Mosebach

2003, 222)54

Dok su stanovnici Moora bili osuđeni živjeti u predindustrijskom stadiju,

stanovnici Branda su pošteđeni odmazde pobjedničke vojske. “U Moru su bile ruševine. U

Brandu robne kuće.” (227) Nakon Beringova susreta s tim svijetom, on će shvatiti da je

pobjednička odmazda samo kazalište, “obmana”. Možda je ovo i jedini trenutak spoznaje u

cijelom romanu. Bering kaže:

Zar je to bilo ispaštanje, zar je to bila kazna koju je veliki mironosac namenio niziji?

Zar je to bila kazna? Da? Budalaština. Zar u niziji nije bilo nikakvih logora? Zar tu

nije bilo krečana punih leševa? Zar Brand i Hal i Veliki Beč i ostale zone za obnovu

na mapi sekretarijata u Moru nisu slali vojnike u rat protiv Stelamura i njegovih

saveznika. Da nije možda nekoliko zabačenih selendri tamo gore u brdima ostalo

samo da ratuje protiv čitave armije Stelamura i da li su jedino oni verovali u konačnu

pobedu i boreći se za nju do poslednjeg daha? (225)

Međutim, Bering će nakon ovoga susreta nastaviti svoj život u Mooru kao i do sada, za njega

se opet neće ništa promijeniti. Ovdje Ransmayr ukazuje na to da ni svijet Moora (svijet

ruševina) ni svijet Branda (svijet obnove) ljudima nije približio prošlost, nego da se sve na

54

“Moor und seine Parallelwelt [Brand] unterliegen einem umfassenden Zerstörungsprozess, der den

schrittweisen Übergang von der Zivilisation in eine menschenfeindliche Natur vollzieht.”

185

kraju svodi na otupjelost i nasilje (Elrud Ibsch 2004, 71), ili kako Spitz tvrdi, lektira nije

pledoaje za Stellamourov mirovni plan niti je autorova namjera da prikazom sudbine jezerske

regije i njezina stanovništva propagira jednostavno prelazak na dnevni red, odnosno da se

pravi kao da se ništa nije dogodilo (Spitz 2004, 124). Pored toga Ransmayr je transformirao

tendenciju u Austriji da se protekle nepravde, sukrivnje i žrtava samo onda sjeća kada sjećanje

ne stoji na putu turizmu i privredi (Stahl 2003, 49) “Veliko pokajničko pozorište mironosca

Stelamura izvodilo se dakle samo tamo gde nije imalo šta drugo da se izvodi i gde nije imalo

šta da se uzme.” (227)

Stanovnici Moora poriču prošlost, poriču zločine i time poriču krivnju. I pored saznanja o

zločinima, oni odvraćaju glave od tamne prošlosti i kao kolektiv se bore protiv sjećanja (Spitz

2004, 121). Posljedica toga je zaborav, jer se pamćenje održava kroz komunikaciju. Ukoliko

je ona narušena ili uopće ne postoji, dolazi do zaborava. (J. Assmann u Spitz 2004, 121).

Stefanie Wiesenfarth sumnja da stanovnici Moora mogu ikada izaći iz okvira krivnje. Pred

njima se nalaze samo dvije opcije: sjećanje na način na koji Elliot to od njih zahtijeva ili

zaborav (Wiesenfarth u Schauer 2010, 134). Spitz također napominje da bez pamćenja nije

moguće ostvariti proces učenja. Jedan od stanovnika Moora je i Beringov otac, odnosno

kovač iz Moora. Za vrijeme rata u afričkoj pustinji bio je povrijeđen i danas sa sobom nosi

ožiljak prošlosti koji poput Kainova znaka “krasi” njegovo čelo. Njegov odnos prema

povijesti dosta je problematičan. U sebi vidi žrtvu povijesti, a ukućane terorizira pričama u

kojima ističe koliko je on propatio u ratu (Stahl 2003, 104): “Godinama će kasnije ovaj otac,

gluv za užase one noći kada se njegov sin rodio, plašiti svoju porodicu opisima patnji koje je

on, on (kurziv u originalu) u ovome ratu podnosio. Tako se Beringu svaki put sušilo grlo i

gorele su mu oči kada bi uvek iznova slušao kako je njegov otac kao vojnik bio toliko žedan

da je dvanaestog dana neke bitke pio svoju vlastitu krv.” (12) Ožiljak na čelu pričinjavao mu

je bol jednako kao i sjećanja na rat. “Kovač iz Moora prošlosti daje drugi smisao, on

predstavlja samo selektivne isječke i vidljivo se predaje junačkoj interpretaciji događaja koja

je uzela maha.” (Stahl 2003, 105) U trećem desetljeću nakon završetka rata bivši vojnik će se

u potpunosti prepustiti prošlosti i nastaviti život u njoj. Nakon njegova odlaska u brda, Bering

će poludjelog oca smjestiti u dom za veterane.

Moor može poslužiti kao model ponašanja, koji je Eugen Kogon ustanovio za nepopravljive

nacionalsocijaliste: “Svi [...] koji nisu htjeli primiti na znanje činjenicu niti stravičnost

nacionalsocijalističkih koncentracijskih logora, poklonili su simpatiju, suosjećanje i podršku

186

partijskim drugovima u pritvoru, članovima jurišnog odreda i SS-a.” (Kogon u Spitz 2003,

121) Mitscherlichovi su ovakvo ponašanje, u kojem vlada “nedostatak suosjećanja”,

okarakterizirali kao “mehanizam derealizacije” (Mitscherlich 2009, 40) i “mehanizam

samoobrane” (ibid., 38), koji se uglavnom odvijaju podsvijesno, ali imaju za cilj spriječiti

potpunu destrukciju samosvijesti (Spitz 2004, 125). Kao dokaz o tome da su u potpunosti

izgubili dodir s realnošću, Ransmayr navodi primjer oduševljenja stanovnika Moora zbog

novog broda koji je stigao u jezersku oblast. Nadajući se novom poretku u kojem će sve biti

kao ranije, stanovnici su u brodu vidjeli znak pomirenja i zahvalnosti. “U selima ispunjenim

iščekivanjem govorilo se da je ovaj parobrod poklon izvesnog brodogradilišta u Istri, znak

pomirenja i prijateljstva u trećoj deceniji okupacije. [...] Kao znak odocnele zahvalnosti,

govorkalo se, onim seljacima kraj jezera koji su begunce tada skrivali pred poterama sa psima

iz kamenoloma.” (47)

Nijekanje prošlosti za stanovnike Moora znači i nijekanje krivnje. Svi oni su na neki način

povezani s njom, bilo kao počinitelji, žrtve ili samo nijemi gledatelji. Prošlost nije prošlost,

prošlost je sadašnjost. Njihovi životi još uvijek se odvijaju na bojnim poljima, u logorima, u

idili obiteljskog života daleko od rata i ratnih događanja. Kao primjer mogu poslužiti

Beringov otac, Lilyna majka ili čak Ambras. Sve patnje prošlosti oni su prenijeli u sadašnjost

i tako pokušavaju živjeti. Međutim, takav život od početka je osuđen na propast i oni ne mogu

i neće uspjeti. Njihova patnja neće zaobići ni njihovu djecu. I ona su osuđena živjeti sa

strahotama rata, iako su rođeni poslije njega ili su bili tek dječica. Osuđeni su snositi

posljedice za krivnju njihovih roditelja. A kao primjer ovdje mogu poslužiti Bering i Lily. O

tome kako su protekli njihovi životi i koje su posljedice morali snositi radi grešaka, koje su

počinili njihovi roditelji govori sljedeće poglavlje. Ono će također prikazati i patnju bivšeg

logoraša Ambrasa, koji nije u stanju skinuti okove prošlosti i živjeti život u sadašnjosti.

Njegova propast je neminovna i kao takva predstavlja potvrdu Ransmayrovih riječi u

razgovoru s Löffler, koje su prethodno navedene.

9.5. Teret prošlosti i njene posljedice

9.5.1. Ambras

Pripovjedač na početku romana o Ambrasu kaže: “Ambras je van svake sumnje bio izuzetan

čovek.” (52) Nekadašnji logoraš, mučen i ponižen i žrtva režima, sada upravnik kamenoloma,

187

“nosio je na levoj podlaktici ožiljak širine palca. Bio je to trag usijane turpije kojom je posle

oslobađanja zauvek izbrisao sramotu istetoviranog zatvoreničkog broja” (ibid.). Ambras nema

druga, nema drage. Barem ne više. On ima samo prošlost koja ga prati iz dana u dan. Na

Beringovo pitanje, zašto se nakon oslobođenja ponovo vratio u Moor, Ambras je odgovorio:

“Vratio (kurziv u originalu) se u kamenolom? Nisam se vratio. U kamenolomu sam bio, i

kada sam tokom prvih godina za vreme Stelamura hodao kroz ruševine Beča ili Drezdena, ili

nekog od ovih preoranih gradova. Bio sam u kamenolomu kada bih negde samo čuo udaranje

čekića ili tek posmatrao kako neko prenosi na leđima teret uz stepenice. Nisam se vratio.

Nikad nisam ni išao odavde.” (145) Štogod da se u sadašnjosti dešava, Ambrasa ne zanima

uistinu, planova za budućnost nema. Pripovjedač opet na jednom mjestu ovako kaže:

“Ambras nije patio od sadašnjosti.” (162). Liessmann je dopunio ovu rečenicu sa “Ambras je

patio od prošlosti” i time dao smisao prethodnoj (Liessmann 2003, 152).

Opisi njegova mučenja sigurno su najdirljiviji dijelovi romana. Posebna vrsta torture, poznata

pod nazivom ljuljanje, Ambrasova je bolest.

“Stavljaju ti ruke na leđa i vezuju užetom, i počinješ kao većina njih pre tebe i većina

posle tebe da u takvoj nevolji moliš za milost. A onda te podignu na tom užetu i

udaraju te dok ne počneš da se ljuljaš – a ti, ti pokušavaš derući se, i moleći Boga, i

trudeći se iz sve snage da održiš neki kosi položaj kako se ne bi dogodilo ono što se

događa: tvoja vlastita težina vuče ti vezane ruke uvis, i sve više, sve dok ti na kraju ne

ponestane snage i dok tvoja užasna težina ne povuče od pozadi ruke preko glave sve

dok čašični zglob ne ispadne iz ležišta ramena. To proizvodi zvuk koji si jedino mogao

da čuješ u mesari, kada kasapin seče kosti ili lomi neki zglob, mada bi ti to sasvim

drugačije čuo. Ali ovo lomljenje i krckanje čuješ jedino ti, jer svi drugi – svinje koje

još uvek drže uže kojim su te podigli; tvoji drugovi koji te odozdo gledaju, a koji će se

već sutra ili čak danas isto tako ljuljati – svi oni čuju jedino tvoje zapomaganje. Klatiš

se u bolu za koji nikad nisi verovao da se može osetiti, a da se od njega ne umre, i

zapomažeš glasom za koji do ovog trenutka nisi ni znao da postoji, i nikad, nikad u

svom životu nećeš više podići ruke toliko iznad glave kao u ovom trenutku. Ako neko

sada želi da te pretvori u potpunog bogalja onda će ti obuhvatiti noge i obesiće se

svom težinom za tebe i počeće da se sa tobom ljulja. Toga”, reče Ambras, “ali samo

toga sam bio pošteđen.” (121–122)

Sjećanja na dragu, koja je najverojatnije skončala negdje u logoru nakon što je jednog jutra

odvedena iz njegova zagrljaja, ne mogu se izbrisati.

Ona je bila sasvim mirna. Bila je sasvim nema. Bila je, ne znam, bez daha, kao

skamenjena. Poslednje što sam čuo iz njenih usta bio je taj glas bola kada se iznenada

uspravila i kad mi je vlas njene kose ostala u ruci. Udarali su nas i uložili svu snagu

da nas razdvoje. Ali ona je ostala nema. Gledala je u mene. Bio sam gotovo slep, krv

mi je kapala u oči. Ugurali su je u kuhinju i bacili za njom neku haljinu. Rekli su joj

da se obuče, da se spremi. [...]U svakoj od ovih haljina pozirala mi je kao model, a u

jednoj od njih su je i odveli; o tome ne znam ništa više. Jer kad je izašla iz kuhinje i

188

sagnula se da podigne cipelu, jedan od njih je povukao za kosu zaurlavši židovske

kurve idu bosonoge. (149)

Ambras životari u Vili Flori. Tamo je dospio nakon što je uspio svladati čopor pasa. Njegova

soba ne liči na sobu, kako pripovjedač kaže, već na tamnicu ili špilju (140). Svoje slobodno

vrijeme Ambras posvećuje kamenju. “Kralj pasa bio je zaljubljen u kamenje. [...] U tim

minijaturnim kristalnim vrtovima, čiji bi se svetovi i velovi na svetlu prelivali u

srebrnozelenim bojama, video je tajnovitu, bezglasnu i bezvremenu sliku sveta. U tim

prilikama bi zaboravljao užase vlastite povesti, pa čak i na mržnju.” (79) Ambras je prinuđen

sjećati se svoje prošlosti, ali za razliku od ritualiziranog ponašanja stanovnika Moora, on

uvijek iznova reproducira traumatičnu situaciju i “odsluškuje” uspomene. Kako Stahl tvrdi,

Ambras si ne može predočiti prošlost, jer se tu radi o vlastitom iskustvu. Niti jedan inscenirani

ritual ne može omogućiti takvo osvješćivanje događaja. Njegovi pokušaji da pokretom ruke

kroz Lilynu kosu vrati stvarno sjećanje neće uspjeti. Lily ne može zauzeti mjesto bivše drage.

Iskustva su nezamjeniva (Stahl 2003, 110).

Čak i daleko od Moora, u Brazilu, na Pasjem ostrvu, prošlost će za njega biti prisutna, biti će

jača od njega. Ambras će se ponovo naći u logoru.

Ambras povređuje ruke na spirali od bodljikave žice obrasloj hibiskusom. Oseća miris

peći. Mrtvih. Ovaj gotovo neprohodni gustiš ovde, ovo mora da je bilo zborno mesto.

Na ulici logora, između kamenih kula stražara, u barakama – svuda je prisutna vatra,

ali je nečujna i nevidljiva. Ko prilikom jutarnje prozivke ne uzvikne dovoljno glasno

svoj broj taj može već naveče goreti – i pretvoren u dim i razvejan tokom noći možda

će se već sledećeg hladnog jutra ponovo vratiti u logor, pašće kao čađ, crna prašina,

na kolone zatvorenika koji idu u kamenolom, prodreće u njih kao smrad kroz nozdrve,

ušunjaće se u njih kroz njihova pluća, njihove oči, uši i snove. (290)

Na istom mjestu će konačno zakoračiti u slobodu. “Ambras tako postaje nametljiv simbol

povratka prošlosti: [...] Žrtva nema više budućnosti, jer logor u kome je patila nalazi se

svugdje.” (Liessmann 2003, 152) Realnost se miješa s Ambrasovim sjećanjima koja više nisu

sjećanja već sadašnjost. Konačno je izgubio sposobnost da prepozna prošlost. U Beringu ne

vidi svog tjelohranitelja, nego jednog od nadzornika kamenoloma. Spojen užetom s

Beringom, Ambras će tako iskoračiti u konačnu slobodu i povući Beringa sa sobom u ponor.

Ovaj Ambrasov korak većina je interpretirala kao slučajan, kao nezgodu. Stahl, međutim, u

ovom činu vidi Ambrasovu svjesnu odluku, svjesno skakanje u smrt. “Jer kada on u svojim

mislima stoji ‘kod ograde [...]’ on korača jednim korakom u tu ogradu. Ali izostaje očekivani

električni udar, bol i kiša iskri. [...] On umire u uvjerenju da je stigao do ograde. [...] I jedina

mogućnost da izbjegne ‘smrt-u-životu’ u ‘nevremenu’ za mučenika je stvarna smrt.” (Stahl

189

2003, 111) I Klaus von Schilling tvrdi da je Ambras na Pasjem ostrvu u potrazi za smrću

(Schilling 1999, 42). Ono što je njemu učinjeno ne može nijedan kraj rata, oslobođenje,

kolektivno ili individualno kajanje izbrisati. Prošlost je svenazočna. Ona je dio njegova tijela i

njegove duše. Nekadašnji moćnici svojim su žrtvama uništili budućnost i onda kada su oni

uspjeli izbjeći smrt (Liessmann 2003, 152–153).

9.5.2. Bering

Honold je dao sljedeću karakterizaciju Ambrasa i Beringa: “Njih dvojica čine par rijetkog

očaja: jedan je ogorčeni sadist koji je mučen do invalidnosti, a drugi je zbog okolnosti već od

djetinstva otjeran u autizam.” (Honold 1999, 258) “Bering je bio dete rata, a znao je samo za

mir. Kad god bi se poveo razgovor o času njegova rođenja, trebalo ga je podsećati da je svoj

krik ispustio one jedine noći kada su na Mor padale bombe.” (11) Bering će još kao dijete biti

izložen prošlosti. S jedne strane su tu sjećanja njegova oca, s druge je pak strane on očevidac

pokajničkih procesija. Ali o prošlosti se u njegovoj obitelji nije govorilo. Beringu nitko neće

pričati o prošlosti koja se teatralno inscenira u kamenolomu. On nije u stanju razumjeti nijeme

slike Stellamourovih partija (Stahl 2003, 117). Beringova dilema je u biti dilema poratnoga

vremena (Honold 1999, 258). On je poratno dijete i nema nikakvih dodirnih točaka s ratom,

osim te jedne noći kada je rođen. Nije počinio nijedan ratni zločin niti je kriv u bilo kojem

smislu. Barem što se tiče rata. Ali je sin jednog ratnika, vojnika koji se borio protiv cijelog

svijeta. “Oboje [Bering i Lily] su ‘djeca rata’, rođena u sred užasa i na taj način su neizbježno

povezana s prošlošću generacije roditelja.” (Stahl 2003, 113) Ali Bering ne želi sudjelovati u

krivnji prošlosti niti u sjećanju (Kunne 2000, 328).

Beringov otac se borio u afričkoj pustinji i tu prošlost je ponio sa sobom kući u Moor. Poput

Ambrasa on nije u stanju zaboraviti prošlost. O njemu pripovjedač kaže: “Njegova sadašnjost

bila je njegova prošlost.” (198) Slike iz rata vraćat će se uvijek iznova i on će jednog dana

posve zbunjen krenuti u brda, misleći da je opet u pustinji, u ratu. Beringova majka, koju je

noć u kojoj je Bering rođen u potpunosti istraumatizirala, jednako kao i otac, nije sposobna za

dijalog. Ona bježi od realnosti, pokušava pronaći spas u vjeri i sve više pati od halucinacija.

Nije sposobna brinuti se o suprugu niti od Beringu, koji će svoju prvu godinu života provesti

u tamnoj sobi. “Tokom prve godine Beringova života vladao je mrak.” (17) Bering, dakle,

svoj život provodi u mraku, jer se ne želi potruditi da razumije, jer se ne želi sjećati nečega,

što se dogodilo prije njegova rođenja i ne želi sudjelovati u zajedničkom sjećanju. Pokajničke

procesije, koje je prinuđen pohoditi, za njega nemaju nikakvo značenje. Nakon njegova

190

odlaska u Brand, gdje će doživjeti “spoznajni trenutak”, shvatit će da želi sve zaboraviti: što je

bila prošlost, što je bio rat? Kakve je on veze imao s dešavanjima prije svog rođenja? Njega,

kao i ostalu djecu Moora, neće zanimati prošlost, njihove oči će biti uperene u budućnost koja

se nalazila izvan Moora. I jedini svijetli trenutak u kojem će zainteresirano upitati Ambrasa o

njegovoj bolesti ispostavit će se samo kao kratko i prolazno suočavanje s prošlošću.

Liessmann ovdje Beringa uspoređuje s većinom pripadnika poratne generacije, koji su se

prošlosti suprotstavili parolom Sve zaboraviti. “Bering je sličan svim pripadnicima poratne

generacije, neiskusna, inatljiva budala koja se – sada poput Parsifala – suprotstavlja prošlosti

dok posmatra Ambrasa, svog gospodara, u njegovom bolu i konačno postavlja mitsko pitanje

suosjećanja.” (Liessmann 2003, 153) “Šta je sa Vama, kakva je to bolest?” (kurziv u

originalu) (120) Na kraju će ipak propustiti šansu da se doista suoči s prošlošću, da prestane

biti jedan od onih koji okreću glavu kako bi stekao realno pravo na budućnost. Bering ne

primjećuje da je dijalog koji je Ambras započeo za njega mogao značiti oslobođenje (Stahl

2003, 124) Bering je bio jedini kome se Kralj pasa ikada povjerio, ali je “i jedini muškarac

[...] radije slušao ritmičko udaranje motora nego nečije uspomene.” (156). On nije želio

slušati tuđa sjećanja te je svoju pažnju opet usmjerio na popravku i tako je otkrio patnju

mašine, a ne Ambrasovu patnju.

S obzirom na to da je Beringov otac bio kovač, Beringu je pripala uloga nasljednika. Ali on je

mrzio svoje nasljedstvo, jer nije postojao način da ga izbjegne. Tako Liessmann tvrdi: “On,

koji bi tako rado bio moderni mehaničar (kurziv u orginalu), uvijek bude vraćen na kovača

(kurziv u orginalu), drevnu figuru kojoj isto tako ne može pobjeći kao ni prošlosti, koja se

uvijek vraća u pojavi oca, ali prije svega u pojavi Ambrasa.” (Liessmann 2003, 153) Bering

je, međutim, nasljednik generacije očeva i kao takav on je zadužen za adekvatno suočavanje s

prošlošću. Bering je član onog društva koje je krivo za počinjene zločine i tako je povezan s

prošlošću koju mrzi. On nikako ne želi postati kao otac (“Neću da budem kao ovaj tu.”, 203),

ali veza između oca i sina je trajna:

Rastavljeni gvozdenim listovima, gvozdenim granama i rešetkama, stajali su jedan

preko puta drugog, prvi beše čudni odraz drugog: prvi ratni invalid, drugi povređen

prethodnog dana. Geler (možda je to bila samo blokeja od cipele neke druge žrtve

vazdušnog udara) urezao je Beringu ožiljak preko desne slepoočnice pa sve do kose,

učinivši ga tako još sličnijim starcu koji je svoj ožiljak nosio na čelu kao crvenu

uspomenu na rat. (175)

U susret budućnosti, Bering će zajedno sa Ambrasom i Lily napustiti Moor. Mjesto na kojem

će se ponovo naći neće biti ništa drugo nego sam Moor: bijeg od Moora i prošlosti neće

uspjeti. “Pantano. Ovde piše šta znači: močvara, močvarna divljina, vlažna oblast (kurzivi u

191

originalu).” (271) Ili drugim riječima Moor. Moor je Pantano, Pantano je Moor. Bering će u

Brazilu uz Ambrasa pronaći samo smrt. Prije toga će usmrtiti Muyru, lijepu Brazilku, s kojom

je mogao zamisliti budućnost, a koja je sanjala o novoj budućnosti u Santosu, jednako kao i

Lily, kojoj je u stvari bila namijenjena Beringova kugla. I po ko zna koji put Bering će postati

ubojicom.

9.5.3. Lily

“Upravo to ophođenje ‘djece Moora’ s prošlošću središnji je dio razračunavanja s poviješću i

sjećanjem u romanu Morbus Kitahara.” (Stahl 2003, 113) Ni Lily se ne može smatrati krivom

za počinjene zločine, jer je za vrijeme rata bila dijete. Jednako kao Bering ona je dijete koje je

rođeno u ratu i na taj način je povezana s poviješću generacije roditelja (ibid.). Lily je, kako

tvrdi Liessmann, najkontroverzniji lik u romanu. Ona je kćerka jednog počinitelja. Njen otac

je bio jedan od mučitelja iz ratnih godina; jedan od onih “koji su u crnim uniformama na

peronima, u logorima, kamenolomima i pod vešalima iskrsavali uvek kada su uništavani ne

samo sreća i život njihovih žrtava, već i ceo svet.” (83) Zajedno s roditeljima je bila na putu

za Brazil. Privremeno se nastanila u Mooru zbog već pomenutog gubitka oca. Lily je nazočila

situaciji, u kojoj su prebijena i polumrtva oca predali Rusima, ali ona je “nema, otvorenih

očiju i ukočena od užasa [...] ležala na slami.” (82) Lilyna majka će ostati u Mooru zajedno s

kćerkom i čekati nestalog muža sve do smrti. A Lily nikada neće prestati sanjati o Brazilu.

Brazil će ostati njen san, njena čežnja. Postat će dio društva koje se nije suočilo s prošlošću.

Stahl ovdje napominje da Lily među stanovnicima Moora pripada posebna uloga: “[...] ona ne

pripada Moorovoj zajednici, već zauzima poziciju samotnjakinje.” (Stahl 2003, 114) Posebno

se ističe njena neovisnost: “Dolazi kada ona (kurziv u originalu) hoće, odlazi kada ona

(kurziv u originalu) hoće.” (134) Mosebach je Lily ovako opisao: “Lilyn lik inače predstavlja

iznimku u svladavanju postojećih problema. Ona je odlučna i samouvjerena. Osim toga,

svojom željom da ode u Brazil ima dobre perspektive za budućnost.” (Mosebach 2003, 235)

Ona je jedina koja može preći granice kako bi stigla u nizinu. To joj omogućava iskorak iz

poznatog svijeta i tako predstavlja sponu između Moora i vanjskog svijeta (Stahl 2003, 114)

Dobro poznaje brda i ponekad ide u lov na neprijatelje.

Lili je umela da ubija. [...] dvaput, čak tri puta godišnje, dešavalo bi se to bez ikakvog

pravila i predvidljivosti, Lili bi se od brzonoge, teško uhvatljive žrtve preobražavala u

isto tako brzog lovca koji bi, ostajući uvek nevidljiv, prebivao visoko gore među

liticama i svoj plen umeo da ubije sa pet stotina metara razdaljine, iz snajpera. Bila je

192

to uvek ista groznica što je spopadala, to nadmoćno osećanje straha, trijumfa i besa,

kada bi napokon naišla na svoje neprijatelje. (89‒91)

Stahl ovdje tvrdi da je njena nasilnost povezana s njenim proturječnim odnosom prema

prošlosti. “S jedne strane vezana je uz nesvladivu prošlost, s druge ne želi o njoj išta znati. [...]

Želi ostaviti prošlost iza sebe, svoju vlastitu vezu s prošlošću je potisnula. Ona se ne brine o

‘ritualima sjećanja’, živi izvan Moorove zajednice, ali se samo površno odvojila od veza s

prošlošću” (Stahl 2003, 115)

Bering prilikom njihova zajedničkog odlaska u Brand napominje da je Lily bila upućena u

sve. “Oduvek je znala da cela ova priča o grehu, o ispaštanju i uspomeni nije ništa drugo do

jedna velika obmana.” (225) Jednom prilikom je rekla: “Ne mogu da se setim...” (111)

Kontekst u kojem Lily izgovara ovu rečenicu jest drukčiji, napominje Stahl, ali ova je

rečenica upravo odraz toga da prošlost u Lilynoj podsvijesti ne igra nikakvu ulogu i da je njen

cilj negdje u budućnosti (116). Zajedno s Ambrasom i Beringom uputiće se u Brazil, gdje će

kobni izlet na Pasje ostrvo na vrijeme prekinuti i krenuti dalje za Santos. Svoj vojni mantil

pokloniće Muyri i tako izbjeći smrtni hitac upućen njoj. Kraj romana ne nagovještava kakvu

će budućnost imati u Santosu, ali se čini da će jedina doista pobjeći od prošlosti i započeti

novi život daleko od Moora. Hoće li doista u tome i uspjeti, o tome se može samo nagađati.

9.6. Rupa u svijetu

“Bering iznenada oseti premorenost i slabost nastalu od šoka kada skrenuvši pogled s puta

pogleda Lili, i vide da se senka, rupa pokreće zajedno s njegovim pogledom! (kurziv u

originalu), da izlazi iz svetlosti farova, da izleće i stoji kao crna mrlja na Lilinom licu. Rupa

nije zjapila na drumu, već u njegovom pogledu!” (128)

I dok je Moor polako tonuo u propast, Bering je tonuo u mrak. Vraćajući se s koncerta po prvi

put se u njegovom pogledu pojavila tamna mrlja koja je “poput neke lutajuće svetlosti, pratila

pokrete njegovih očiju, jurila po putu, pela se na tamne stenovite zidove i igrala nad

provalijama, i uvek bila pred njim, kao da mu pokazuje put do jezera.” (128‒129) Od ove noći

Bering će živjeti u strahu od mraka i u još većem strahu od razoktrivanja. “Vozač sa

probušenim pogledom. Kućni sluga, mehaničar – telohranitelj sa probušenim pogledom! Za

slepce u kući pasa sigurno nije bilo mesta.” (133) Bering je u stvari uvjeren da se “nalazi na

193

putu u mrak” (181). Zbog toga će se povjeriti Lily, koja će mu ponuditi pomoć. U nizini, u

gradu Brandu, postojao je izvjesni bolničar Morrison koji mu je postavio dijagnozu:

Retinopathia. Chorioretinitis centralis serosa ili Morbus Kitahara.

Na putu do Branda Bering će se još jednom pretvoriti u ubojicu, krvnika. Prvi put je pucao,

doduše iz samoobrane, u jednog od članova razbojničke bande koja ga je napala. Bilo je to još

za vrijeme njegova života u kovačevoj kući na brežuljku, kada je Bering pucao na svog

napadača iz mraka koji je potom iskrvario od rana. Bering to nikada nije uspio zaboraviti i

sjećanje na tu noć ga zapravo proganja: “Ja sam ga ubio, ja sam ga ustrelio, ja.” (kurziv u

originalu, 42) Ovoga puta pucao je opet u ćelavce i ovoga puta je sve bilo drukčije. Nije

mislio na bijeg ili nužnu obranu, mislio je samo na gnjev, koji je osjećao prema kradljivcima

kokoši, gnjev prema tamnoj mrlji, rupi u svom svijetu i gnjev, što ga je Lily odbila (Mosebach

2003, 240). Bering će nakon ovoga još jednom, posljednji put u životu, postati ubojicom. Na

Pasjem ostrvu usmrtiti će Muryu. I tamo na ostrvu opet će se pojaviti mrlje. “Mrlje. Tamo gde

je Lili, uvek su i mrlje. Maskirne mrlje, slepe mrlje, uvek je tu nešto što ga podseća na Mor i

na nešto što je preživeo.” (293)

Samu bolest Bering je definirao kao rupe, tamne ili crne mrlje. To je u stvari oboljenje

mrežnjače, kroz čiji pigmentni epitel curi tečnost. Na mjestu najoštrijeg vida dolazi do

gubljenja vidnog polja koje pacijent doživljava kao “tamne fleke”. Oboljenje se javlja

prvenstveno kod muškaraca u trećoj do četvrtoj dekadi života i najčešće se povlači bez

terapije. Bolničar Morrison je za vrijeme pregleda Beringu postavio pitanje koje ukazuje na to

da je kod Beringa u pitanju psihosomatsko oboljenje: “‘Hoćeš da znaš od čega boluješ?’ reče

lice iz magle. ‘Mene pitaš? To bi morao samog sebe da pitaš, mladiću. U šta gleda neko kao

što si ti? Šta je to što ti nikako ne izbija iz glave? Takve mrlje sam viđao u očima pešadinaca i

snajperista, kod ljudi koji su u svojim rovovima gotovo poludeli, ili su iza neprijateljskih

linija nedeljama vrebali i metu videli i kada bi se brijali, na vlastitom licu, razumeš?’” (236)

Mosebach tvrdi da se ovdje indirektno upućuje na povezanost Beringa koji se pretvorio u

lovca i besmislice rata (Mosebach 2003, 240). “Sve su to ljudi koji su zbog straha, ili mržnje,

ili gvozdene budnosti napravili rupe u vlastitom oku, rupe u vlastitoj mrežnjači, porozna

mesta, izvorne tačke (kurziv u originalu) kroz koje curi tkivna tečnost da bi se među kožicama

tvoje jabučice skupila i tamo obrazovala ove pokretne oblake u obliku pečurke, rupe u

pogledu, nazovi ih kako hoćeš, mračne mrlje koje se polako spajaju do pomračenja vidnog

polja.” (236) Morrison nije vidio razloga za ovakvo Beringovo oboljenje: “U šta to gleda neko

194

kao što si ti? Ti nisi ni borac iz rova, niti snajperista. Ili možda jesi? Tamo gore u Moru vi se

bavite jedino repom i kamenjem. Da ne zuriš previše u neku repu? Ili nekog neprijatelja

posmatraš kroz raklje tvoje praćke? Neku devojku? Nemoj da od toga poludiš. Šta god da je

ostavi to. Gledaj na neku drugu stranu” (236) Upravo su ove zadnje rečenice Ransmayrova

romana izazvale oštru reakciju u smislu pitanja, pledira li to Ransmayr za zaborav umjesto za

sjećanje. Ali, kako napominje Stahl, autor romana se zalaže upravo za sjećanje. Roman

pokušava individualnom sjećanju dodijeliti veću važnost, dok institucionalizirano, prividno

sjećanje i ritualiziranu kulturu sjećanja odbacuje (Stahl 2003, 130).

Bolničar Morrison je svojim prijedlogom bio u stanju samo umanjiti simptome, ali ne i

izliječiti bolest. No, oboljenje se doista nakon određenog vremena povuklo, što opet nije

značilo i da je u potpunosti bilo izliječeno, već samo da su se simptomi povukli na neko

vrijeme. Bering se, dakle, izliječio od bolesti, ali u biti on je samo potisnuo svoju prošlost

(ibid.). Upravo je ovaj proces za Beringa bio koban i on će shvatiti “da je rupa u njegovom

svetu bila samo bedna krpica veće pomrčine, samo jedna od bezbroj slepih mrlja koje lete oko

njega i nad njim se spajaju u jednu jedinu provaliju, jedan jedini mrak kroz koji se već

sledećeg trenutka opet pomalja zimsko sunce.” (172) Motiv pomračenja vida očigledno se ne

odnosi isključivo na svladavanje nacionalsocijalističke prošlosti: postupno se pomračenje vida

ne odnosi samo na crne mrlje u vidnom polju tjelohranitelja Beringa, već na slijepe mrlje

prisutne u ophođenju s poviješću uopće (Liessmann 2003, 154). Japanski je ljekar Beringovu

bolest opisao mnogo prije Beringova rođenja. Dakle, suženo bi bilo promatrati ovaj motiv

samo u kontekstu nacionalsocijalističke prošlosti (Stahl 2003, 131). Pored patološkog nalaza

može se reći da je Bering i moralno oslijepio, tvrdi Cook (Cook u Mosebach 2003, 241).

Mosebach za njega kaže da lako ubija oružjem i da nema moralnih skrupula. Muči ga osjećaj

krivnje koji ga, međutim, ne može spriječiti u tome da po drugi i treći put ubija (Mosebach

2003, 241). Dana Pfeiferová u Beringovom oboljenju vidi metaforu za prikaz rata, nasilja i

straha. Ubijanje je za Beringa postalo sudbina i to je razlog zbog čega nije uspio “otjerati”

bolest iz očiju, iz pogleda kao i prošlost iz života (Pfeiferová 2007, 205).

Scherpe ima jedno posve drukčije mišljenje u vezi s Beringovim oboljenjem: “U odnosu s

Ambrasom, koji je mučen u koncentracijskom logoru, a koji je sada njegov gospodar i u

odnosu s ocem, ‘ratnikom’ dolazi do neke vrste projekcije povrede.” (Scherpe 2002, 171)

Tako Bering počinje sličiti ocu ili Ambrasu, on postaje njihov odraz. Bio je nazočan kada je

njegov otac pao na stubama noseći veliki, teški teret na leđima poput zatvorenika

195

kamenoloma. “Mladi Bering se identificira s time što je stari otac morao gledati. U činu

mimeze kao tjelesnog prisvajanja on prenosi bol kao povredu mrežnice na sebe.”, tvrdi

Scherpe (Scherpe 2002, 172). A također je svjedok Ambrasova ispovijedanja, u kojem

Ambras svjedoči o otmici i mučenju njegove drage dok mu je krv kapala u oči.

Na kraju se ovo poglavlje može završiti i Spitzovom rečenicom u kojoj je Morbus zapravo

oboljenje cijelog čovječanstva: “Morbus je morbus čovječanstva koji prikazuje fiksiranje na

neprestano kružno kretanje mržnje, nasilja i moći, trajno stanje koje jasno govori da prošlost

nije prošla.” (Spitz 2004, 132)

196

10. Sinteza

Prošlost nije mrtva. Zapravo, ona uopće nije prošla.

(William Faulkner, Rekvijem za opaticu)55

Nije baš uobičajeno da prošlost i nakon više od četrdeset godina dominira sadašnošću.

Devedesete godine 20. stoljeća i više su nego primjer jedne sadašnjosti koja nije u stanju

riješiti se sjena prošlosti. Čak štaviše, prošlost ne odmiče, nego se čini kao da se svakom

godinom sve više približava sadašnjosti koja se u uzaludnim pokušajima nastoji riješiti kandži

nacionalsocijalističke ere. Koliko su devedesete godine bile “opsjednute”

nacionalsocijalizmom, pokazale su brojne debate i diskursi u ovom desetljeću. Kao što je

Diner napomenuo, sve su one odraz dubokih emotivnih stanja. U ovom se slučaju radi o

trajnom djelovanju osjećaja krivnje koji se, kao pokretač, krije iza svih društvenih rasprava

(Diner u Koch 1999, 62).

U jednom ovakvom okruženju sredinom devedesetih godina objavljena su četiri romana

njemačkih/austrijskih književnika druge i treće poratne generacije. To su djela autora koji su

se odlučili progovoriti o prošlosti koja njima i onima oko njih ne da mira. Ti književnici

postavljaju pitanja prošlosti kako bi na površinu izbilo upravo ono što je potisnuto i zatrpano.

Najčešće se tu radi o pokušaju razumijevanja sadašnjosti (Guido Graf 2001, 17‒18).

Druga generacija krivnju asocira prvenstveno s očevima dok se u trećoj generaciji ona ne

povezuje s očevima, a često čak ni sa djedovima, kao što je to slučaj kod Beyera. Njihova

djela ne pripadaju “literaturi očeva”, u kojoj je jako često do izražaja dolazilo i

samosažaljenje. Često su ova djela smatrana više kritičkom obradom osobne povijesti.

Schlinkov roman Žena kojoj sam čitao i Ransmayrov roman Morbus Kitahara posebno se

ističu po tome što prave razliku između perspektive žrtava i počinitelja i time se protive

jednom univerzalnom pamćenju. Pri tome se ne radi o detaljnom prikazu prošlosti, kako bi se

intenzivnije moglo suočiti sa kognitivnim i emocionalnim aspektima sadašnjosti. Schlink je u

romanu pokušao prikazati svoj vlastiti pogled na prošlost i dati primjer svog načina

suočavanja s njom. Kao pripadnik generacije “šezdesetosmaša” i sam je sudjelovao u brojnim

prosvjedima, u kojima je sva krivnja prebačena na roditelje i od kojih se isključivo zahtijevalo

priznanje krivnje. Ali kao što i njegov protagonist Michael Berg u romanu kaže, Schlink

svojim roditeljima nije imao šta predbaciti, i s vremenom je shvatio da je zapravo njegova

generacija bila isuviše nekritična prema sebi, da bi objektivno mogla prosuditi o problematici.

55

Preuzeto sa http://www.tportal.hr/kultura/knjizevnost/276218/Zbog-Faulknerova-citata-Woody-Allen-na-

sudu.html, 17.07.2014.

197

Njegov problem suočavanja s nacionalsocijalizmom ogleda se u samom prikazu. Ono što su

autoru najčešće zamjerili, bio je njegov prikaz Hanne Schmitz kao osobe vrijedne pažnje i

ljubavi. Schlink nam je pružio jedan posve ljudski pogled na počiniteljicu koja ni na kraju

romana neće postati svjesna niti će razumjeti razmjer svojih nedjela. I upravo je ovakav

ljudski pogled na počinitelje za autora bio najveći izazov. Jer, kako naglašava, ljudi moraju

biti svjesni toga da Hanna, kao ni ostali počinitelji, nije jednostavno monstrum. Da je slučaj

takav, mi bismo već davno završili s njima, naglašava Schlink (Spiegel 4/2000, 183). Ali

situacija je dosta kompliciranija. Autor kao primjer navodi iznova svoju generaciju, koja je u

mnogo navrata doživjela tu situaciju s nastavnikom, profesorom, liječnikom ili čak ocem,

kada je nakon određenog vremena na vidjelo izašla njihova prošlost, što se nikako nije slagalo

s ljubavlju ili poštovanjem koje je karakteriziralo taj odnos (FAZ, 21.02.2009.). Žena kojoj

sam čitao zasigurno je roman koji govori o iskustvu jedne generacije koja je bila primorana

suočiti se sa strahotama Drugog svjetskog rata i postaviti pitanje ocu, majci, baki i djedu. Što

ste vi radili? Gdje ste bili? Što ste poduzeli? Pored toga se postavlja pitanje je li ta generacija

također kriva, jer je osjećala ljubav prema roditeljima, bakama i djedovima.

Ono što je obilježilo drugu generaciju je upletenost u krivnju ratne generacije. Schlink ovdje

ne misli toliko na proces transgeneracijskog prenošenja krivnje koliko na upletenost jedne

generacije u zločine druge, zbog toga što nije prekinula kontakt sa zločinima te ih je i dalje

tolerirala u svom društvu. Kao primjer autor navodi stara germanska plemena kod kojih je

postojala mogućnost izoliranja onog člana plemena koji je ubio pripadnika drugog plemena.

Ukoliko je pleme odlučilo biti solidarno sa počiniteljem, ono je bilo suodgovorno i za njegove

zločine. Tragičnost druge generacije sastoji se u tome što su oni imali mogućnost izoliranja

počinitelja, ali to nisu učinili, posebno kada se radilo o roditeljima, jer čovjek nije jednostavno

u mogućnosti odbaciti roditelje. Otuda potječe i upletenost u njihovu krivnju:

Solidarnost s počiniteljima čovjeka upliće u njihovu krivnju i njihov zločin – to je

racionalna osnova predodžbe o kolektivnoj krivnji. Kolektivna krivnja nije stanje

jednog društva poput bolesti; krivnja se ne prenosi kao bacil s bolesnih, krivih

dijelova društva na zdrave niti se nasljeđuje od prethodne generacije kao gen.

Predodžba o kolektivnoj krivnji podrazumijeva solidarnost jednog društva s

počiniteljima zločina i time sudjelovanje u krivnji, kao i preuzimanje odgovornosti

prema žrtvama zločina. To što počinitelji Trećeg Reicha nisu odbačeni, nisu praćeni i

osuđivani nego tolerirani, poštovani, ostavljeni na svojim pozicijama i bivali poticani

u svojim karijerama, prihvaćani kao roditelji i učitelji jest ono što je generaciju

počinitelja i njihovu djecu povezalo sa zločinima i krivnjom Trećeg Reicha. (Schlink

1998a, 437)

198

Schlink je svog protagonista Michaela Berga suočio upravo s ovom problematikom. No, u

romanu se ne radi o roditelju koji je počinio zločin već o ljubavnom partneru. Ali taj ljubavni

partner na osnovu svojih godina pripada generaciji počinitelja. Berg se osjeća krivim iz

slijedećih razloga: on osjeća ljubav prema generaciji počinitelja, konkretno osjeća ljubav

prema Hanni Schmitz koja je optužena za smrt stotine zatočenica, i on osjeća krivnju radi

“izdaje” iste te žene koja je jednoga dana posve neočekivano i bez traga nestala iz njegova

života. Michael osjeća, kako je Köster naglasila, solidarnost s Hannom uslijed ljubavi koju

osjeća prema njoj (Köster 2005, 66). Upravo je i ovo njegov najveći problem, jer ga ljubav

prema počiniteljici doista čini suodgovornim, kako naglašava Schlink. I Bartov je ovdje

naglasio da je najveća tragičnost druge generacije upravo ta ljubavna povezanost s

generacijom počinitelja (Bartov u Kleymann/Rings)56

. Schlant čak ističe da su pripadnici

druge generacije u neku ruku i žrtve prve generacije. Michael je prinuđen suočiti se s

prošlošću i time doživjeti patnju na koju su osuđeni oni koji se nalaze u blizini počinitelja ili

kako Schlant kaže, Michael je postao “nedužni krivac” (Schlant 2001, 265‒268). Sam

Michael ovo na neki način i potvrđuje kada kaže da je njegova “bol usljed ljubavi prema

Hanni na određeni način bila sudbina cijele moje generacije, sudbina Njemačke [...].” (136)

Schlink potvrđuje da je za njegova pripovjedača i za njega samog ljubav prema počiniteljima

bila dilema šezdesetosmaša i srž generacijskog sukoba i krivnje (Lewis 2006, 556).

Realna krivnja u romanu pripada pak isključivo Hanni Schmitz i to se ne dovodi u pitanje.

Hanna je optužena za selekcije u koncentracijskom logoru, kao i za smrt logorašica koje su

izgorjele u crkvi prilikom bombardiranja. Njena krivnja je monstruozan kriminal koji biva

osuđen. No, ovdje je autor zaradio i najveće kritike, jer Hanna nije dobila “zasluženu” kaznu,

s obzirom da je lažno priznala da je napisala izvještaj u cilju prikrivanja svoje nepismenosti.

Relativiranje krivnje kroz nepismenost? Ne bismo to mogli tako reći. Istina, Hanna i nije

toliko kriva s obzirom na nepravdu koja ju je zadesila u sudskom procesu. No, Schlink, kao

što je već rečeno, nikako ne dovodi u pitanje njenu krivnju, kada kaže: “Kao da bih mislio da

Hanna Schmitz, samo zato što je nepismena, nije kriva. Kao da bih mislio da samo kada je

netko obrazovan onda je i moralan, kao da bih mislio da je Hanna Schmitz time što je naučila

čitati shvatila svoju krivnju i da je oplemenjena.”57

Ne, Hanna sve do kraja nije shvatila svoju

krivnju. Spas je pronašla u smrti. Pomirenje u ovom romanu nećemo pronaći. Michael se u

56

Cijeli članak je dostupan na http://www.gfl-journal.de/2-2004/tm_kleymann_rings.html, 20.11.2012.

57

Preuzeto sa www.faz.net/aktuell/feuilleton/buecher/im-gespraech-bernhard-schlink-herr-schlink-ist-der-

vorleser-geschichte-1100720.html, 13.03.2012.

199

jednom trenutku trudi učiniti prvi korak ka pomirenju između žrtve i počinitelja, ali to mu

neće uspjeti. Žrtva neće i ne želi udijeliti oprost.

Nacionalsocijalizam je na Bernharda Schlinka ostavio trajne sekundarne posljedice. Ovaj

period se nije dao jednostavno ignorirati tvrdnjom da poratno dijete nema veze s tim i da se tu

radi isključivo o krivnji ratne generacije, generacije roditelja. Njegov odnos s roditeljima

karakterizira generacijski sukob upravo radi prešućene krivnje preko koje se nije moglo

jednostavno preći. Upletenost u njihovu krivnju odraz je solidarnosti s ratnom generacijom

upravo iz razloga što Michael ne može prestati voljeti Hannu, niti je Schlink jednostavno

mogao prestati voljeti svoje roditelje. Michael je osuđen snositi posljedice zbog toga i ostatak

života će provesti u prividnom pomirenju i oslobođenju od prošlosti.

Sljedeći roman, koji indirektno tematizira nacionalsocijalizam i govori isključivo o

posljedicama jednog kobnog događaja, je Izgubljeni, roman Hans-Ulricha Treichela. Treichel,

jednako kao i Schlink autor druge generacije, nije mogao drukčije, nego pisati o onome, što je

obilježilo njegov cijeli život: progon Nijemaca i posljedice tog događaja za njega i njegovu

obitelj. Iako se činjenice iz romana doista u mnogo čemu poklapaju s njegovim realnim

životom, Treichel kaže, da on zapravo izmišlja svoju autobiografiju. Poratna generacija nije u

stanju prepričati događaje iz prošlosti. Ona može samo pričati o posljedicama povijesti, koje

ih još uvijek pritišću. Autor je uvjeren da to sve zapravo i nije prošlost, jer on i danas dan

osjeća prazninu iz prošlosti koja je za njega sadašnjost (Treichel u Hage 1999, 272‒273).

Posljedice traume, koju su njegovi roditelji doživjeli za vrijeme progona iz istočnih područja,

osjetio je u obitelji i na vlastitoj koži. Jer i on ima izgubljenog i nepoznatog brata koji je

jednoga dana nestao u vrtlogu užasnih događaja u povorci. Treichel je tek nekoliko tjedana

pred smrt svoje majke doznao za obiteljsku tajnu koju su roditelji vješto čuvali od svoje djece.

Za njega je spoznaja istine o bratu zapravo predstavljala šok, ali takav da je ujedno značio i

olakšanje. Konačno je doznao uzrok ponašanja roditelja svih proteklih godina. Konačno je sve

imalo smisla, a praznina djetinjstva dobila je ime. Jer zapravo je praznina sve što je činilo

njegovo djetinjstvo. Praznina ispunjena emocijama srama i krivnje. Treichel je priznao da ga

nisu pronađeni dokumenti toliko potaknuli na pisanje romana, koliko potreba da sebi ispriča

tu priču, zato što osjeća njezine psihološke posljedice. Upravo je na autoru vidljivo koliko

dalekosežne mogu biti posljedice jedne traume i da apsolutno nije isključeno da i naredna

generacija mora ispaštati zbog nje. Stoga je za Treichela roman jedna vrsta pomirenja i

smirenja te razumijevanja jednog događaja, o kojem on više ništa ne želi znati. (Hage 1999,

271)

200

Treichel opisuje dugogodišnju potragu za izgubljenim sinom. Ta je potraga ispunjena

osjećajem krivnje te se s vremenom pretvara u borbu za povratkom sina, koja će postati

opsesija. Autor je jednu do tada tabuiziranu temu – traumu progona kao posljedicu

izgubljenoga rata – opisao na posve senzibilan način, upućujući istovremeno na postojanje

sličnih sudbina, mimo njegove individualne. Ono što je posebno uspješno prikazano u romanu

je šok koji je postao obiteljska tajna, te energija za privredni uspon, potaknuta onime što je

doživljeno, ali prešućeno, da bi s vremenom ipak izbilo na površinu. Jer od prošlosti je

nemoguće pobjeći. U romanu zapravo imamo prikaz individualne krivnje roditelja koji su u

opasnosti svoje malo dijete predali u ruke nepoznatoj ženi. Koliko se to može smatrati

krivnjom, ovisi o samom čitatelju. Činjenica jest da se roditelji zbog toga osjećaju krivima,

bez obzira što su djelovali u najboljoj namjeri, misleći da će time spasiti dječakov život. Ova

krivnja, međutim, ne pogađa samo roditelje, već i njihova drugog sina koji je rođen nakon

katastrofe. Upravo je on taj koji odrasta u ozračju zagađenom osjećajima srama i krivnje, a da

ne zna zbog čega. U takvim okolnostima i sam počinje osjećati krivnju koja je posve

iracionalna. Dječak zbog nje počinje razvijati razne psihosomatske simptome, koji upućuju na

nepodnošljivost i nemogućnost normalnog razvoja djeteta u takvoj sredini. S obzirom na to da

ovisi o roditeljima, on nije u mogućnosti naći izlaz iz toga, nego samo sve dublje upada u taj

vrtlog krivnje i srama iz kojeg nema izlaza. Dječak je usvojio krivnju i prenio je na sebe. On

osjeća da mora nositi teret roditelja i da je odgovoran za njihovu dobrobit, ali svojom

prisutnošću on ne uspijeva nadomjestiti nestalog brata, što opet kod njega stvara grižnju

savjesti. Ili kako bi to Hirsch rekao, generacija roditelja je nesvladane komplekse implantirala

kod drugog sina, gdje su oni dalje nastavili djelovati kao strano tijelo, te se na taj način dijete

identificira sa sadržajem traume. Rezultat toga je neobjašnjiv osjećaj krivnje koji uništava

dijete i onemogućava mu pravilan rast i razvoj. Treichel je, dakle, precrtao svoju životnu priču

na papir i pokazao time da ne samo potomci žrtava već i potomci počinitelja na leđima imaju

breme koje moraju nositi. Schlinkova upletenost u krivnju čini solidarnost njegove generacije

s počiniteljima, dok je za Treichela ta upletenost izražena na drugoj razini. Sastoji se u tome

što su roditelji na svoju djecu prenijeli krivnju tako što su od njih (ne)svjesno zahtijevali da

snose posljedice njihovih grešaka.

Treću generaciju, za razliku od druge, karakterizira veća distanca od nacionalsocijalističke

prošlosti, kao i povezanost s roditeljima koji obično ne pripadaju generaciji počinitelja već

njihovim sinovima i kćerima. Assmann vidi razlog zanimanja treće generacije za

nacionalsocijalističku povijest prvenstveno u šutnji koja i dalje vlada u društvu i obitelji te u

konjunkturi medijske kulture na ovu temu (Assmann 2009, 55). Treća generacija je u stanju

201

riskirati pogled mimo krivnje, jer ne želi “svladati” ili dovesti u pitanje ono što je

nepromjenjivo već želi znati što se doista dogodilo.

Autor Marcel Beyer pripadnik je treće generacije. Njega za nacionalsocijalizam ne vežu

nikakve obiteljske priče ili događaji. Sve što o tom periodu zna, nije doznao od obitelji, kako

je sam naglasio, jer o tome nisu kružile priče. Tek su političke konstelacije 1989/90. godine

autora “natjerale” da se bliže posveti ovom dijelu njemačke povijesti. Često su ga mediji

pitali, zašto je jedan autor treće generacije, koji nema vlastitih sjećanja na to doba, odlučio

pisati upravo o nacionalsocijalizmu. Kao odgovor Beyer je naveo da nacionalsocijalizam nije

bio tema koju je on tražio, već tema koja je njega pronašla.

Postoji nešto o čemu nije moguće šutjeti, dodao je Beyer, koji sebe smatra potomkom

generacije koja je šutjela i generacije koja je progovorila (šezdesetosmaša). Ukoliko je šutnja

prešućivanje, onda se u budućnosti ne smije više šutjeti. Beyerova upletenost u krivnju

obuhvaća i treću i četvrtu generaciju, ukoliko ta generacija oponaša prvu generaciju, ukoliko

šuti o nepravdi, rasizmu i genocidu, ukoliko se ne sjeća prošlosti i ukoliko

nacionalsocijalizam okarakterizira isključivo kao sukob generacija.

Autorova sjećanja na nacionalsocijalizam ne potiču iz vlastita iskustva. Stoga je njegov

pristup temi nacionalsocijalizma, i to je ujedno ono što je karakteristično za njegovu

generaciju, odbijanje moralnih kategorizacija te odabir jedne nove perspektive na poznata

zbivanja. Roman Leteće lisice nije pokušaj razračunavanja s generacijom počinitelja. Beyeru

je, prije svega, stalo do razumijevanja mehanizama nacionalsocijalizma. Za vrijeme pisanja

romana uvijek se iznova pitao na koji je način funkcionirao nacionalsocijalizam. I sam roman

postavlja upravo ovo pitanje. Beyer je u glavnom liku Hermannu Karnauu osmislio “tipičnog”

Nijemca koji je u poratnom vremenu tvrdio da ništa nije znao, odnosno Nijemca, koji je za

vrijeme rata izvršavao svoje obveze da bi u poratnom vremenu nastavio živjeti posve

neprimjetno, a da nikada nije pozvan na odgovornost. Autorov pokušaj suočavanja s

nacionalsocijalizmom sastoji se u prikazivanju počinitelja koji zapravo nemaju suosjećanja

niti grižnje savjesti. Beyer čitatelja nastoji približiti počinitelju, tako što tvrdi da ne postoji

distanca prema počiniteljima. Moglo bi se reći da se Beyer nadovezuje na Schlinkovo pitanje

o tome jesu li počinitelji doista drukčiji od ostalih. Meike Herrmann tako tvrdi da je Beyerov

roman dokaz približavanja počiniteljima (Herrmann 2010, 166).

Roman zapravo ne sadrži kategoriju krivnje. Beyer u čitateljima vidi moralnu instancu koji su

dužni u Hermannu Karnauu prepoznati istinskog počinitelja. Autor, također, kroz Karnaua

ukazuje na trajnost nacionalsocijalističkih ideja i nakon rata i njezino postojanje duboko u

poratno vrijeme. Radi se o opisu jednoga kontinuiteta nacionalsocijalističkih ideja, jer su

202

njemačku povijest i nakon rata dalje pisali počinitelji koji su iz svoje prošlosti obznanili

jedino ono, što ih je deklariralo “samo” kao pasivne, a ne kao aktivne sudionike (Birtsch

2006, 324-325), tj. prešućivanje ukazuje samo na prazninu koja je još uvijek ispunjena

jednakim idejama i shemama razmišljanja kao i za vrijeme rata. Prošlost je potisnuta, jer,

kako ističe opet Herrmann, individua se može oduprijeti sjećanju, može ga manipulirati, ali se

ne može riješiti prošlosti. Na taj se način roman protivi predstavi o novom početku i

oslobađanju od prošlosti (Herrmann 2010, 169).

Na kraju se ipak čini da je treća generacija skoro u potpunosti oslobođena krivnje, kako je to i

Schlink naglasio. Većina pripadnika treće generacije danas ne osjeća nikakvu emocionalnu

vezu s nacionalsocijalističkom prošlošću ukoliko nije kroz obiteljsku priču vezana za nju.

Beyer je više igrom slučaja počeo istraživati tu prošlost, a manje nekom povezanošću s njom.

Jer realnost je doista takva da pripadnici treće generacije danas kažu: “Mi ne osjećamo ništa.”

No, autor je svakako u pravu da je upravo na toj generaciji odgovornost i sjećanje na

budućnost.

Posljednji roman koji je predmet ove disertacije je Morbus Kitahara, roman austrijskog

književnika Christopha Ransmayra. Ransmayr je autor druge poratne generacije te ni on nije

propustio progovoriti o nacionalsocijalističkoj prošlosti. Zapravo i njegov roman je pokušaj

opiranja šutnji, koja je posebno u Austriji pustila duboke korijene zahvaljujući “mitu o prvoj

žrtvi” Hitlerova režima. Ransmayr se odlučio suprotstaviti tome tako što je po prvi, a možda i

posljednji put, kako kaže, koristio pozadinu svoga života kao materijal za roman. Svaki put

kada prolazi ulicama svog rodnog grada razmišlja o pokušajima zaborava i potiskivanja

povijesti. Autor posebno ističe da nije moguće riješiti se prošlosti, jer se ona uvlači u

sadašnjost i tako pronalazi način kako da utječe na nju, jer zapravo, prošlost nikada nije

svršena. Ovo u romanu posebno do izražaja dolazi u konfliktu ratne i poratne generacije, ali i

u konfliktu samih žrtava i počinitelja. Zapravo se Ransmayr posebno trudi čitatelje podsjetiti

na nepravdu koju on i danas dan primjećuje ‒ da neki konačno žele završetak prošlosti, dok su

drugi osuđeni na patnju cijeloga života. Sve ovo ukazuje na to da se ovaj autor ne razlikuje

utoliko od svojih njemačkih kolega po pitanju pogleda na prošlost i njezino svladavanje. Iako

je autor druge generacije i zapravo, osim kroz roditelje, nema dodirnih točaka s tim

vremenom, smatra važnim progovoriti o nacionalsocijalizmu i odmaknuti se od tvrdnje da je

Austrija “samo” žrtva nacionalsocijalističkog režima. Na njega nacionalsocijalizam nije imao

takvog utjecaja kao na Schlinka ili Treichela, ali su sekundarne posljedice, nastale na osnovu

mehanizama prve generacije, i kod njega primjetne. Ransmayr se utoliko razlikuje od svojih

203

kolega, što njegovo razračunavanje s prošlošću ne podrazumijeva razračunavanje s

roditeljima, kao što je to kod Schlinka ili Treichela slučaj. On se razračunava sa Austrijom

uopće i njenom ulogom u fašističkoj Njemačkoj. Iako je situacija u poratnim godinama u

Austriji bila znatno drukčija nego u Njemačkoj, autor je preuzeo odgovornost za budućnost i

istakao još jednom važnost individualnog sjećanja na nacionalsocijalističke zločine. Krajolik

u kojem je odrastao i u čijoj blizini se nalazio konc-logor za njega je dio njegove životne

pozadine koja ga je pratila kao dijete i koja ga je u neku ruku ugrožavala svojom prisutnošću.

Uvidjevši da prošlost još uvijek nije okončana, da je i dalje prisutna u sadašnjosti i da njome

upravlja, ističući pri tome uvijek aspekt nepravde za one koji su osuđeni cijeli život patiti, jer

nisu u stanju zaboraviti prošlost, Ransmayr je izašao iz vrtloga šutnje i uspješno progovorio o

onom dijelu prošlosti o kojem se dugo vremena nije imalo što reći.

U središtu romana nisu nacionalsocijalistički zločini nego sjene režima koje su prisutne u

sadašnjosti. Ransmayr zapravo pokušava smisliti načine adekvatnog odnošenja prema pitanju

krivnje. Sukob generacija u njegovu romanu posebno dolazi do izražaja kroz mještane sela

Moora koji spadaju u počinitelje i njihovu djecu koja su rođena nakon rata. Dok su počinitelji

osuđeni na sjećanje, kroz politiku okupacijske sile, njihova djeca nisu u stanju razumjeti

prošlost i cijeli taj teatar samo prividnog kajanja i suosjećanja žele ostaviti iza sebe, kao što to

Bering pokušava. Oni svoj put vide u budućnosti izvan Moora. No, to neće uspjeti, jer se ni

poratna generacija ne može riješiti krivnje svojih očeva. Ona ostaje upletena u nju kroz prazne

rituale sjećanja i odbijanje priznavanja krivnje generacije počinitelja za koju je sva prošlost

izmišljotina, a jedini cilj zaborav. Počinitelji se pokušavaju sjećati samo lijepih trenutaka iz

prošlosti a ružne zaboraviti, zapravo potisnuti, kao da se nikada nisu dogodili. No, time se

njihova upletenost u krivnju samo produžava. Nepodnošljiva je pomisao da se nikada nije

moguće riješiti krivnje koja uklesena u kamenu visi iznad cijelog Moora. Ransmayr se

zapravo protivi ovakvom načinu razračunavanja s prošlošću. Jer javno insceniranje krivnje i

teatraliziranje prošlosti putem rituala sprječavaju osobno suočavanje s prošlošću, koje je

zapravo jedini način suočavanja s njom.

Mještani Moora krivi su u kriminalnom, moralnom i metafizičkom pogledu. Kolektivna se

krivnja ne može primijeniti na stanovnike, jer zločinac ostaje uvijek samo pojedinac, a ne

cijeli kolektiv. Ostaje nam konstatacija da ni žrtve ni počinitelji ne mogu živjeti odvojeno od

prošlosti. Zapravo oni žive u sadašnjosti koja je prošlost. Spas od nje mogu pronaći jedino u

smrti kao što je prikazano na primjeru Ambrasa, Beringa ili njegova oca. No, na primjeru Lily

možemo utvrditi da Ransmayr ipak ostavlja i mogućnost novoga početka, jednoga novog

204

života daleko od prošlosti. Hoće li se ta mogućnost pokazati kao prava šansa, o tome možemo

samo špekulirati.

Ovdje bi se mogao napraviti jedan rez i dati uvid u moguće dalje istraživanje na ovom polju.

Koliko će još dugo prošlost vladati sadašnjošću, ne možemo sa sigurnošću reći. Ne može se

osporiti činjenica da broj književnih djela koja se bave nacionalsocijalističkom prošlošću s

godinama nije bivao manji, nego veći. Kako smo se udaljavali od ovog događaja bilo je sve

više novih pogleda i načina razmatranja prošlosti. Javljali su se novi svjedoci, žrtve. Iz godine

u godinu postavlja se pitanje kako se sjećati nečega što je tako daleko od nas? Koliko je

budućnosti potrebno sjećanja? Kada će konačno nastupiti kraj sjećanja, odnosno kada će ta

prošlost jednostavno postati povijest? Koliko smo danas udaljeni od Auschwitza? Kako na to

gleda mlađa generacija? Ne može se poreći da je u zemljama zapadne Europe nastalo nešto

kao središnje zajedničko sjećanje. Ono što je još prije dva desetljeća bilo živo pamćenje,

danas je kulturalno pamćenje koje se manifestira u raznim oblicima i na raznim mjestima. Je

li s prelaskom komunikativnog u kulturalno pamćenje nestalo emocionalnosti? Assmann

konstatira da je to samo puka želja, a ne opis onoga, što trenutno bilježimo, ne samo u

Njemačkoj, nego i u svijetu. Naime, povijest više nije samo profesionalna dužnost ili obveza

povjesničara. Došlo je do neviđenog emocionaliziranja povijesti u proteklih nekoliko godina,

jer je ta povijest postala predmetom raznih medijskih debata i izložbi, autobiografija i

obiteljskih romana, video zapisa, dokumentarnih i igranih filmova (Assmann 2006, 272). Još

jednom Assmann podvlači:

To što među stanovništvom možda postoje sve veće grupe koje s tom prošlošću ne

znaju što više početi, ne znači nipošto da se ta vruća zona sjećanja u međuvremenu

ohladila. Posve je nezamislivo pretpostaviti, da je cijela njemačka nacija nosilac ovog

sjećanja; oni koji se bave sjećanjem uvijek su samo pojedinci ili grupe koje su u

društvu raspodijeljene u generacije i društvene slojeve. (ibid., 273)

Povjesničar Christian Meier dao je odgovor na pitanje kada će Njemačka istupiti iz sjene

nacionalsocijalističkog režima i holokausta: “Ne, mi nećemo povratiti prirodan odnos s našom

prošlošću. Čak će i svjesnost njezina bogatstva uvijek biti pod sjenom.” (Meier u Assmann

2006, 278) Znači, sjećati se prošlosti nije užasna zadaća već zapovijed povijesne naobrazbe.

Ukoliko se pitamo koliko će još dugo sjena prošlosti visiti iznad sadašnjosti i budućnosti,

odgovor ćemo pronaći, kako Assmann tvrdi, kod Nietzschea, koji je rekao: “Ono što ne

prestaje boljeti, ostaje u pamćenju.” (Nietzsche u Assmann 2006, 279) Ono što žrtve ne mogu

zaboraviti, to ne smiju zaboraviti ni potomci počinitelja.

205

Ovo se istraživanje može nadograditi i nekom vrstom usporedbe s bosanskohercegovačkom ili

hrvatskom književnošću poratnih godina. Ovdje se naravno misli na rat na prostoru bivše

Jugoslavije u periodu 1991.‒1995. Bosanskohercegovačku književnost na prijelazu iz 20. u

21. stoljeće karakterizira pored velikog obrata iz modernizma u postmodernizam i reakcija

književnosti na rat i njegov užas, gdje glavnu ulogu ima nova književna generacija, kako

ističe Enver Kazaz.58

Ova će generacija postaviti nov poetički poredak, estetske i etičke

kriterije u književnosti. Osnovno tematsko područje je stravično ratno iskustvo, tako da je, u

prozi primjerice, prisutan povratak pripovijesti i pripovijedanju u nastojanju da književni tekst

bude neka vrsta etičkog dokumenta povijesnoga užasa (ibid.). Kao primjeri mogu poslužiti

Nenad Veličković, Miljenko Jergović ili Damir Uzunović.

58

Preuzeto sa www.sveske.ba/en/content/nova-pripovjedacka-bosna, 20.01.2014.

206

Popis literature

Analizirani romani

1. Bajer, Marsel: Leteće lisice. Preveo Jan Krasni. Beograd: Geopoetika, 2010.

2. Ransmajer, Kristof: Morbus Kitahara. Preveo Zlatko Krasni. Beograd: Geopoetika,

1999.

3. Schlink, Bernhard: Žena kojoj sam čitao. Prevela Renata Farkaš. Zagreb: Algoritam,

1998.

4. Treichel, Hans-Ulrich: Izgubljeni. Prevela Ljiljana Šarić. Zagreb: Disput, 2005.

Literatura

1. Agazzi, Elena: Erinnerte und rekonstruierte Geschichte. Drei Generationen deutscher

Schriftsteller und die Fragen der Vergangenheit. Göttingen: V&R, 2005.

2. Alker, Stefan: Entronnensein – zur Poetik des Ortes. Internationale Orte in der

österreichischen Gegenwartsliteratur. Wien: Braumüller, 2005.

3. Assmann, Aleida: Der lange Schatten der Vergangenheit. Erinnerungskultur und

Geschichtspolitik. München: C. H. Beck, 2006.

4. Assmann, Aleida: “Ein deutsches Trauma. Die Kollektivschuldthese zwischen

Erinnern und Vergessen.” U Merkur H. 12, Jg. 53 (1999), 1142–1154.

5. Assmann, Aleida: “Unbewältigte Erbschaften. Fakten und Fiktionen im

zeitgenössischen Familienroman”. U Generationen: Erfahrung – Erzählung –

Identität. Ur. Andreas Kraft i Mark Weißhaupt. Konstanz: UVK, 2009, 49–71.

6. Assmann, Aleida, Ute Frevert: Geschichtsvergessenheit – Geschichtsversessenheit.

Vom Umgang mit deutschen Vergangenheiten nach 1945. Stuttgart: Dt. Verlags-

Anstalt, 1999.

7. Augstein, Rudolf: “Rückwärts krebsen, um voranzukommen”. U Spiegel 6/2002.

Preuzeto sa www.spiegel.de/spiegel/print/d-21362877.html, 21. 8. 2013.

207

8. Bar-On, Dan: Die Last des Schweigens. Gespräche mit Kindern von Nazi-Tätern.

Deutsche Ausgabe von Christoph J. Schmidt. Frankfurt am Main: Campus Verlag,

1993.

9. Bar-On, Dan, Friedhelm Beiner, Manfred Brusten: Der Holocaust – familiale und

gesellschaftliche Folgen – Aufarbeitung in Wissenschaft und Erziehung? Ergebnisse

eines Internationalen Forschungs-Kolloquiums an der Bergischen Universität –

Gesamthochschule Wuppertal, 1988.

10. Bartov, Omer: “Germany as victim”. U New German Critique No. 80, 2000, 29–40.

Preuzeto sa http://www.jstor.org/stable/488631, 07. 1. 2013.

11. Bartsch, Kurt: “Unter Mördern und Irren. Eine Momentaufnahme österreichischer

Literatur 1995.” U Deutschsprachige Gegenwartsliteratur. Ur. Hans-Jörg Knobloch,

Helmut Koopmann. Tübingen: Stauffenburg-Verlag, 1997, 31–45.

12. Bauer-Lucca, Eva: “In den Kellern unserer Gedächtnisse. Erinnerungsmuster und

literarische ‘Vergangenheitsbewältigung’ in der Zweiten und Dritten Generation”. U

Anna Chiarloni. La prosa della riunificazione. Il romanzo in lingua tedesca dopo il

1989. Alessandria: Edizioni dell'Orso, 2002, 41–69.

13. Beßlich, Barbara: “Unzuverlässiges Erzählen im Dienst der Erinnerung. Perspektiven

auf den Nationalsozialismus bei Maxim Biller, Marcel Beyer und Martin Walser”. U

Wende des Erinnerns? Geschichstkonstruktionen in der deutschen Literatur nach

1989. Ur. Barbara Beßlich, Katharina Grätz i Olaf Hildebrand. Berlin: Schmidt, 2006,

35–53.

14. Birtsch, Nicole: “Strategien des Verdrängens im Prozeß des Erinnerns. Die Stimme

eines Täters in Marcel Beyers Roman Flughunde”. U Reden und Schweigen in der

deutschsprachigen Literatur nach 1945. Ur. Carsten Gansel, Pawel Zimniak. Dresden:

Neisse-Verlag, 2006, 316–331.

15. Bohleber, Werner, Hartmut Radebold, Jürgen Zinnecker: Transgenerationale

Weitergabe kriegsbelasteter Kindheiten. Weinheim i München: Juventa Verlag, 2008.

16. Brecht, Brecht: Werke. Gedichte 2. Vol.12.Berlin: Aufbau-Verlag, 1988.

17. Brenner, Ira: “Stacheldraht in der Seele: Ein Blick auf die generationsübergreifende

Weitergabe des Holocaust-Traumas”. U Liliane Opher-Cohn, Johannes Pfäffin, Bernd

Sonntag, Bernd Klose, Peter Pogany-Wnendt. Das Ende der Sprachlosigkeit?

Auswirkungen traumatischer Holocaust-Erfahrungen über mehrere Generationen.

Gießen: Psychosozial Verlag, 2000, 113–141.

208

18. Brockhoff, Annette: “Spur eines akustischen Alptraums. Marcel Beyers

dokumentarische Fiktion vom Lautsammler in der Finsternis des Führerbunkers”. U

Süddeutsche Zeitung Nr. 110, 13./14.5.1995. Preuzeto iz Suhrkamp Pressedossier.

19. Bude, Heinz: Deutsche Karrieren. Frankfurt am Main: Suhrkamp, 1987.

20. Bude, Heinz: “Die Erinnerung der Generationen”. U Vergangenheitsbewältigung am

Ende des zwanzigsten Jahrhunderts. Ur. Helmut König, Michael Kohlstruck ,Andreas

Wöll. Opladen: Westdeutscher Verlag, 1998, 69–86.

21. Butzer, Günter: Fehlende Trauer. Verfahren epischen Erinnerns in der

deutschsprachigen Gegenwartsliteratur. München: Fink, 1998.

22. Deißner, David, Thomas Lindemann: “Ist ‘Der Vorleser’ ein großer Roman?”. U Welt

am Sonntag 07.10.2007, preuzeto iz Diogenes Verlag Pressedossier.

23. Diner, Dan: “Über Schulddiskurse und andere Narrative. Epistemologisches zum

Holocaust”. U Bruchlinien. Tendenzen der Holocaustforschung. Ur. Gertrud Koch.

Köln: Böhlau, 1999, 61–85.

24. Doderer, Klaus: “Erich Kästner – Republikanischer Augenzeuge und Pazifistischer

Ankläger nach 1945”. U Schuld und Sühne? Kriegserlebnis und Kriegsdeutung in

deutschen Medien der Nachkriegszeit (1945–1961). Ur. Ursula Heukenkamp.

Amsterdam: Editions Rodopi B.V., Amsterdam-Atlanta, GA, 2001, 387–394.

25. Donahue, William Collins: “Illusions of Subtlety: Bernhard Schlink's Der Vorleser

and the moral limits of holocaust fiction”. U German Life and Letters Volume 54,

Issue 1, 2001, 60–81. Preuzeto sa onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1111/1468-

0483.00189/full.

26. Dreike, Beate M: “Was wäre denn Gerechtigkeit? Zur Rechtsskepsis in Bernhard

Schlinks Der Vorleser”. U German life and letters 55:1, 2002, 117–129.

27. Durzak, Manfred: “Opfer und Täter im Nationalsozialismus. Bernhard Schlinks Der

Vorleser und Stephan Hermlins Die Kommandeuse”. U Literatur für Leser 23, 2000,

203–213.

28. Eckstaedt, Anita: Nationalsozialismus in der “zweiten Generation”. Frankfurt am

Main: Suhrkamp, 1989.

29. Egger, Stephan: Maurice Halbwachs: Stätten der Verkündigung im Heiligen Land.

Eine Studie zum kollektiven Gedächtnis. Konstanz: Universitätsverlag Konstanz, 2003.

30. Eigler, Friederike: Gedächtnis und Geschichte in Generationenromanen seit der

Wende. Berlin: Erich Schmidt Verlag, 2005.

209

31. Emmerich, Wolfgang: “Generationen-Archive-Diskurse. Wege zum Verständnis der

deutschen Gegenwartsliteratur”. U Gedächtnis und Identität. Die deutsche Literatur

nach der Vereinigung. Ur. Fabrizio Cambi. Würzburg: Königshausen & Neumann,

2008, 15–31.

32. Eshel, Amir: “Der Wortlaut der Erinnerung – Christoph Ransmayrs Morbus

Kitahara”. U In der Sprache der Täter. Neue Lektüren deutschsprachiger Nachkriegs-

und Gegenwartsliteratur. Ur. Stephan Breaese. Opladen/Wiesbaden: Westdeutscher

Verlag, 1998, 227–257.

33. Eshel, Amir: “Die Grammatik des Verlustes. Verlorene Kinder, verlorene Zeiten in

Barbara Honigmanns ‘Soharas Reise’ und in Hans-Ulrich Treichels ‘Der Verlorene’”.

U Deutsch-jüdische Literatur der neunziger Jahre. Die Generation nach der Shoah.

Ur. Sander L. Gilman, Hartmut Steinecke. Berlin: Erich Schmidt Verlag, 2000, 59–74.

34. Frei, Norbert: 1945 und wir. Das dritte Reich im Bewußtsein der Deutschen.

München: C. H. Beck, 2005.

35. Freud, Sigmund: “Erinnern, Wiederholen und Durcharbeiten“. Preuzeto sa:

www.textlog.de/freud-psychoanalyse-erinnern-wiederholen-durcharbeiten.html,

25.07.2013.

36. Freud, Sigmund: „Trauer und Melancholie”. Preuzeto sa: www.textlog.de/freud-

psychoanalyse-trauer-melancholie-psychologie.html, 25.07.2013.

37. Freund, Wieland: “Nach dem Nach. 2001: A Literary Odyssey”. U Der deutsche

Roman der Gegenwart. Ur. Wieland Freund, Winfried Freund. München: Wilhelm

Fink, 2001, 11–17.

38. Fricke, Hannes: “Bernhard Schlink: Der Vorleser. Opfer und Täter”. U

Interpretationen. Romane des 20. Jahrhunderts. Band 3. Stuttgart: Reclam, 2003,

274–295.

39. Gansel, Carsten i Pawel Zimniak: Das ‘Prinzip Erinnerung’ in der deutschsprachigen

Gegenwartsliteratur nach 1989. Göttingen: V&R Unipress, 2010.

40. Garbe, Joachim: Deutsche Geschichte in deutschen Geschichten der neunziger Jahre.

Würzburg: Königshausen & Neumann, 2002.

41. Giordano, Ralph: Die zweite Schuld oder Von der Last Deutscher zu sein. Hamburg:

Rasch und Röhring, 1987.

42. Goldhagen, D. Jonah: Hitlers willige Vollstrecker. Ganz gewöhnliche Deutsche und

der Holocaust. Preveo Klaus Kochmann. Berlin: Siedler Verlag, 1996.

210

43. Graf, Guido: “Was ist die Luft unserer Luft? Die Gegenwart der Vergangenheit in

neuen deutschen Romanen”. U Der deutsche Roman der Gegenwart. Ur. Wieland

Freund i Winfried Freund. München: Wilhelm Fink, 2001, 17-29.

44. Grass, Günter: Korakom raka. Preuzeto sa: de.scribd.com/doc/37685288/Grass-

Ginter-Korakom-Raka, 2. 1. 2014.

45. Grass, Günter: Schreiben nach Auschwitz. Frankfurter Poetik-Vorlesung. Frankfurt am

Main: Luchterhand, 1990.

46. Grasshoff, Bert: “Ich war nur das, was sie nicht hatte.” Literarische Verarbeitung

transgenerationaler Traumataweitergabe am Beispiel von Hans-Ulrich Treichels

“Der Verlorene”. GRIN Verlag, 2007.

47. Greese, Bettina, Sonja Pohsin, Johannes Diekhans: EinFach Deutsch

Unterrichtsmodelle: Bernhard Schlink: Der Vorleser. Paderborn: Schöningh, 2003.

48. Grube, Peter: Die Figurenperspektive in Marcel Beyers Roman “Flughunde”. Grin

Verlag, 2007.

49. Grunenberg, Antonia: Die Lust an der Schuld. Von der Macht der Vergangenheit über

die Gegenwart. Berlin: Rowohlt, 2001.

50. Güntner, Joachim: “Opfer und Tabu. Günter Grass und das Denken im Trend”. U NZZ

23.02.2002. Preuzeto sa: www.nzz.ch/aktuell/startseite/article7ZLON-1.372861,

15.01.2014.

51. Hage, Volker: “Auf der Suche nach Arnold”. U Spiegel 13/1998. Preuzeto iz

Suhrkamp Pressedossier.

52. Hage, Volker: “Der Schatten der Tat”. U Spiegel 47/1995. Preuzeto sa

www.spiegel.de/spiegel/print/d-9232888.html, 20.08.2013.

53. Hage, Volker: “Erzähltabu? Die Sebald-Debatte: ein Resümee”. Preuzeto sa:

www.erinnern.at, 03.01.2014.

54. Hage, Volker: Propheten im eigenen Land. Auf der Suche nach der deutschen

Literatur. München, dtv, 1999.

55. Hahn, Hans-Joachim: Repräsentationen des Holocaust: Zur westdeutschen

Erinnerungskultur seit 1979. Heidelberg: Universitätsverlag Winter, 2005.

56. Herrmann, Meike: Vergangenwart. Erzählen vom Nationalsozialismus in der

deutschen Literatur seit den neunziger Jahren. Würzburg: Königshausen & Neumann,

2010.

57. Herweg, Rachel: “Über die Weitergabe von Traumatisierung an die nächste

Generation”. Erinnern und Verstehen – Schwerpunkte einer nachhaltigen Pädagogik

211

nach Auschwitz. Tagung der Gesellschaften für Christilich-Jüdische Zusammenarbeit

Görlitz, Dresden und der Friedrich-Ebert-Stiftung, Dresden, 3–4.9.2004, 40–47.

Preuzeto sa

jugendbegegnung.de/sicher_dresden_alt/dresden/dokumente/(2)%20Erinnern_und_Ve

rstehen.pdf, 13.04.2014.

58. Hirsch, Mathias: Schuld und Schuldgefühl. Zur Psychoanalyse von Trauma und

Introjekt. Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 2007.

59. Hirsch, Mathias: “Transgenerationale Weitergabe von Schuld und Schuldgefühl”. U

Das Ende der Sprachlosigkeit? Auswirkungen traumatischer Holocaust-Erfahrungen

über mehrere Generationen. Ur. Liliane Opher-Cohn, Johannes Pfäfflin, Bernd

Sonntag, Bernd Klose i Peter Pogany-Wnendt. Gießen, Psychosozial-Verlag, 2000,

141–163.

60. Honold, Alexander: “Die steinerne Schuld. Gebirge und Geschichte in Christoph

Ransmayrs ‘Morbus Kitahara’”. U Sinn und Form, zweites Heft, März/April. Berlin:

Aufbau-Verlag, 1999, 252–268.

61. Ibsch, Elrud: Die Shoah erzählt: Zeugnis und Experiment in der Literatur. Tübingen:

Niemeyer, 2004.

62. Jaspers, Karl: Pitanje krivnje: o političkoj odgovornosti Njemačke. Preveo Boris Perić.

Zagreb: AGM, 2006.

63. Karasek, Hellmuth: “Schreien und Flüstern”. U Spiegel 27/1995. Preuzeto iz

Suhrkamp Verlag Pressedossier.

64. Kazaz, Enver: “Nova pripovjedačka Bosna”. U Sarajevske sveske br. 14. Preuzeto sa

www.sveske.ba/bs/content/nova-pripovjedacka-bosna, 17.01.2014.

65. Kilb, Andreas: “Die Verlockungen der Bösen”. U FAZ 25.02.2009., preuzeto iz

Diogenes Verlag Pressedossier Bernhard Schlink.

66. Kilb, Andreas: “Herr Schlink, ist ‘Der Vorleser’ schon Geschichte?”. U FAZ

21.02.2009, preuzeto iz Diogenes Verlag Pressedossier Bernhard Schlink.

67. Kleymann, Susanne, Guido Rings: “Unschuldig schuldig? Zur Schuldfrage und

Vermittlung von Schlinks Der Vorleser im DaF-Unterricht”. Preuzeto sa:

http://www.gfl-journal.de/2-2004/tm_kleymann_rings.html, 20.11.2012.

68. Knipphals, Dirk: “Schiffskatastrophen und andere Untergänge”. U taz 20.02.2002.

Preuzeto sa www.taz.de/1/archiv/archiv/?dig=2002/02/20/a0129, 03.01.2014.

69. Koch, Gertrud: Bruchlinien. Tendenzen der Holocaustforschung. Köln: Böhlau, 1999.

212

70. Kogan, Ilany: “Die Suche nach der Geschichte der Nachkommen von Holocaust-

Überlebenden in ihren Analysen: Reparation des ‘seelischen Lochs’”. U Liliane

Opher-Cohn, Johannes Pfäffin, Bernd Sonntag, Bernd Klose, Peter Pogany-Wnendt.

Das Ende der Sprachlosigkeit? Auswirkungen traumatischer Holocaust-Erfahrungen

über mehrere Generationen. Gießen: Psychosozial Verlag, 2000, 163–183.

71. Köhler, Andrea: “Im Kehlkopf der Macht. Marcel Beyers Roman ‘Flughunde’”. U

NZZ, 13.07.1995. Preuzeto iz Suhrkamp Pressedossier.

72. Köhler, Kai: “Literarische Vergangenheitspolitik. Zu Texten von Martin Walser,

Bernhard Schlink, Günter Grass und Hans Magnus Enzensberger”. U Weiter

erinnern? Neu erinnern? Überlegungen zur Gegenwart und Zukunft des Umgangs mit

der NS-Zeit. Ur. AK Erinnerungskultur in der Marburger Geschichtswerkstatt.

Münster: Unrast Verlag, 2013, 167–187.

73. Kohlstruck, Michael: Zwischen Erinnerung und Geschichte. Der Nationalsozialismus

und die jungen Deutschen. Berlin: Metropol, 1997.

74. Koselleck, Reinhart: “Formen und Traditionen des negativen Gedächtnisses.” U

Verbrechen erinnern. Die Auseinandersetzung mit Holocaust und Völkermord. Ur.

Volkhard Knigge, Norbert Frei. München: C. H. Beck, 2002, 21–32.

75. Köster, Juliane: Bernhard Schlink: Der Vorleser. Interpretation. München:

Oldenbourg, 2005.

76. Krätzer, Jürgen: “Kommentar zu Hans-Ulrich Treichel Der Verlorene”. U Hans-Ulrich

Treichel, Der Verlorene, Text und Kommentar. Suhrkamp BasisBibliothek. Frankfurt

am Main: Suhrkamp, 2005, 137–168.

77. Krauss, Hannes: “Das Vergangene erzählen – Erinnerungsdiskurse nach 1989”. U

Gedächtnis und Identität. Die deutsche Literatur nach der Vereinigung. Ur. Fabrizio

Cambi. Würzburg: Königshausen & Neumann, 2008, 45–57.

78. Kübler, Gunhild: “Als Deutscher im Ausland wird man gestellt”. U Weltwoche

27.01.2000, preuzeto iz Diogenes Verlag Pressedossier.

79. Kühnbaum Schmidt, Kristina: “‘(...) bis ins dritte und vierte Glied.’ Zur

transgenerationellen Weitergabe von Schuld”. Vortrag am 28. Oktober 2010, Abt-

Jerusalem-Akademie in Braunschweig. Preuzeto sa bs.cyty.com/kirche-von-

unten/archiv/kvu132/weitergabevonschuld.htm, 13.02.2014.

80. Kühner Angela: Kollektive Traumata. Eine Bestandsaufnahme. Annahmen,

Argumente, Konzepte nach dem 11. September. Berghof Report Nr. 9, 2002. Preuzeto

sa www.berghof-conflictresearch.org/documents/publications/br9d.pdf, 13.02.2014.

213

81. Kunne, Andrea: “Heimat und Holocaust. Aspekte österreichischer Identität aus

postmoderner Sicht. Christoph Ransmayrs Roman Morbus Kitahara”. U Postmoderne

Literatur in deutscher Sprache. Eine Ästhetik des Widerstands? Amsterdamer Bieträge

zur neueren Germanistik, 49. Ur. Henk Harbers. Amsterdam: Rodopi, 2000, 311‒335.

82. Künzig, Bernd: “Schreie und Flüstern – Marcel Beyers Roman Flughunde”. U

Baustelle Gegenwartsliteratur. Die neunziger Jahre. Ur. Andreas Erb.

Wiesbaden/Opladen: Westdeutscher Verlag, 1998, 122‒154.

83. Lasker-Wallfisch, Anita: Ihr sollt die Wahrheit erben: Die Cellistin von Auschwitz.

Erinnerungen. Berlin: rororo, 2000.

84. Lenz, Daniel i Eric Pütz: LebensBeschreibungen. Zwanzig Gespräche mit

Schriftstellern. München: Ed. Text und Kritik, 2000.

85. Leonhard, Nina: “Zwischen Vergangenheit und Zukunft: Die Erinnerung an den

Nationalsozialismus im Verlauf von drei Generationen”. U Cornelia Blasberg, Jens

Birkmeyer. Erinnern des Holocaust? Eine neue Generation sucht Antworten.

Bielefeld: Aisthesis Verlag, 2006, 63‒81.

86. Levi, Primo: Ist das ein Mensch? Preveo Heinz Riedt. München: dtv, 2009.

87. Lewis, Alison: “Das Phantasma des Masochisten und die Liebe zu Hanna. Schuldige

Liebe und intergenerationelle Schuld in Bernhard Schlinks ‘Der Vorleser’”. U

Weimarer Beiträge 1/2006, 52. Jahrgang. Ur. Peter Engelmann, Wendelin Schmidt-

Dengler, Michael Franz. Wien: Passagen Verlag, 2006, 554‒573.

88. Liessmann, Konrad Paul: “Der Anfang ist das Ende. Morbus Kitahara und die

Vergangenheit, die nicht vergehen will”. U Die Erfindung der Welt: Zum Werk von

Christoph Ransmayr. Ur. Uwe Wittstock. Frankfurt am Main: Fischer-Taschenbuch-

Verlag, 2003, 148‒158.

89. Löffler, Sigrid: “Der untote Bruder. Hans-Ulrich Treichels groteske

Familiengeschichte”. U Zeit, 26.03.1998. Preuzeto iz Suhrkamp Pressedossier.

90. Magenau, Jörg: “Der Körper als Schnittfläche. Bemerkungen zur Literatur der

neuesten "Neuen Innerlichkeit": Texte von Reto Hänny, Ulrike Kolb, Ulrike Draesner,

Durs Grünbein, Thomas Hettche, Marcel Beyer und Michael Kleeberg”. U Baustelle

Gegenwartsliteratur. Die neunziger Jahre. Ur. Andreas Erb. Wiesbaden/Opladen:

Westdeutscher Verlag, 1998, 107‒122.

91. Mannheim, Karl: “Das Problem der Generationen”. U Kölner Vierteljahreszeitschrift

für Soziologie 7, 1928.

214

92. Meier, Christian: Vierzig Jahre nach Auschwitz. Deutsche Geschichtserinnerung

heute. München: C. H. Beck, 1990.

93. Michalzik, Peter: “Das Monster als Mensch”. U Tageszeitung 09.12.1995. Preuzeto sa:

www.taz.de, 12.01.2013.

94. Mitscherlich, Alexander i Margarete: Die Unfähigkeit zu trauern. Grundlagen

kollektiven Verhaltens. München: Piper Verlag, 2009.

95. Moschitz-Ledgley, Miriam: Trauma, Scham und Selbstmitleid. Vererbtes Trauma in

Bernhard Schlinks Roman “Der Vorleser”. Marburg: Tectum-Verlag, 2009.

96. Mosebach, Holger: Endzeitvisionen im Erzählwerk Christoph Ransmayrs. München:

Meidenbauer, 2003.

97. Moser, Tilmann: Dämonische Figuren. Die Wiederkehr des Dritten Reiches in der

Psychotherapie. Frankfurt am Main: Suhrkamp, 2001.

98. Niekerk, Carl: “Vom Kreislauf der Geschichte. Moderne – Postmoderne –

Prämoderne: Ransmayrs Morbus Kitahara”. U Die Erfindung der Welt: Zum Werk von

Christoph Ransmayr. Ur. Uwe Wittstock. Frankfurt am Main: Fischer-Taschenbuch-

Verlag, 2003, 158‒181.

99. Niven, Bill: “Bernhard Schlink's Der Vorleser and the problem of shame”. U The

Modern Language Review, Vol. 98, No. 2, 2003, 381‒396. Preuzeto sa:

http://www.jstor.org/stable/3737818.

100. Noack, Hans-Joachim: “Die Deutschen als Opfer”. U Spiegel 13/2002.

Preuzeto sa www.spiegel.de/spiegel/print/d-21856125.html, 21. 8. 2013.

101. Nuber, Achim: “Kindheit und Jugend im Zeichen von Flucht und Vertreibung.

Hans-Ulrich Treichels Der Verlorene im Kontext zeitgenössischer

Biographieerzählungen”. U Sascha Feuchert. Flucht und Vertreibung in der deutschen

Literatur. Frankfurt am Main: Peter Lang, 2001, 265‒280.

102. Ostermann, Micha: Aporien des Erinnerns – Bernhard Schlinks Roman Der

Vorleser. Bochum: Marcel Dolega, 2004.

103. Ostrowicz, Philipp Alexander: Die Poetik des Möglichen. Das Verhältnis von

“historischer Realität” und “literarischer Wirklichkeit” in Marcel Beyers Roman

“Flughunde”. Stuttgart: ibidem, 2005.

104. Pfeiferová, Dana: Angesichts des Todes. Die Todesbilder in der neueren

österreichischen Prosa: Bachmann, Bernhard, Winkler, Jelinek, Handke, Ransmayr.

Wien: Praesens-Verl., 2007.

215

105. Pilja, Ratimir: “Razmatranje osjećaja krivnje s teološke i psihološke

perspektive”. U KAIROS – Evanđeoski teološki časopis/Godište III. (2009), br.2,

365‒375.

106. Pliske, Roman: “Flughunde. Ein Roman über Wissenschaft und Wahnsinn

ohne Genie im ‘Dritten Reich’”. U Auskünfte von und über Marcel Beyer. Ur. Marc B.

Rode. Bamberg: Univ. Bamberg, 2000, 108‒123.

107. Radczewski-Helbig, Jutta: “Hans-Ulrich Treichels autobiographische Romane

Der Verlorene (1998) und Menschenflug (2005) als destruktive Erzählformen von

Kriegs- und Nachkriegserinnerungen”. U Carsten Gansel i Pawel Zimniak. Das

“Prinzip Erinnerung” in der deutschsprachigen Gegenwartsliteratur nach 1989.

Göttingen: V&R Unipress, 2010, 97‒107.

108. Reichel, Peter: Vergangenheitsbewältigung in Deutschland. Die

Auseinandersetzung mit der NS-Diktatur von 1945 bis heute. München: C.H. Beck,

2001.

109. Rilke, Rainer Maria: “Ur-Geräusch”. Preuzeto sa: www.uni-

due.de/lyriktheorie/texte/1919_rilke2.html, 13.08.2013.

110. Rohwer, Jörn Jacob: “Ich kann auch sehr fröhlich sein”. U Frankfurter

Rundschau 06.10.2001, preuzeto iz Diogenes Verlag Pressedossier.

111. Rosenthal, Gabriele: “Transgenerationelle Folgen von Verfolgung und von

Täterschaft. Familien von Überlebenden der Shoah und von Nazi-Tätern”. U Erinnern

des Holocaust? Eine neue Generation sucht Antworten. Ur. Jens Birkmeyer i Cornelia

Blasberg. Bielefeld: Aisthesis Verlag, 2006, 17‒47.

112. Rosenthal, Gabriele i Christiane Grote: “Als der Krieg kam, hatte ich mit Hitler

nichts mehr zu tun”. Zur Gegenwärtigkeit des “Dritten Reiches” in Biographien.

Opladen: Leske & Budrich, 1990.

113. Schauer, Hilda: Postmoderne Erzählweisen aus kulturwissenschaftlicher Sicht.

Studien zu Sten Nadolny, Christoph Ransmayr, W. G. Sebald und Urs Widmer. Berlin:

wvb Wiss. Verlag, 2010.

114. Scherpe, Klaus R.: Stadt, Krieg, Fremde. Literatur und Kultur nach den

Katastrophen. Tübingen: Francke, 2002.

115. Schilling, von Klaus: Christoph Ransmayrs Morbus Kitahara. Die

Überwindung des Aporetischen im artistischen Roman. Vaasa: Inst. für Dt. Sprache

und Literatur, 1999.

216

116. Schlant, Ernestine: Die Sprache des Schweigens. Die deutsche Literatur und

der Holocaust. München: C. H. Beck, 2001.

117. Schlink, Bernhard: “Auf dem Eis. Von der Notwendigkeit und der Gefahr der

Beschäftigung mit dem Dritten Reich und dem Holokaust”. U Spiegel Special 1/2001.

Preuzeto sa: www.spiegel.de/spiegel/spiegelspecial/d-27113178.html, 20.11.2013.

118. Schlink, Bernhard: “Bernhard Schlinks Rede zur Verleihung des Fallada-

Preises der Stadt Neumünster 1997”. Preuzeto sa: http://denktag2004.denktag-

archiv.de/homes/26/nachkommen.html, 28.11.2012.

119. Schlink, Bernhard: “Die Bewältigung der Vergangenheit durch Recht”. U

Vergangenheitsbewältigung am Ende des zwanzigsten Jahrhunderts. Leviathan,

Sonderheft 18/1998. Ur. König, Helmut, Michael Kohlstruck i Andreas Wöll.

Opladen/Wiesbaden: Westdeutscher Verlag, 1998, 433‒452.

120. Schmidt, Thomas E.: “Erlauschte Vergangenheit. Über den literarischen

Stimmensucher Marcel Beyer”. U Aufgerissen. Zur Literatur der 90er. Ur. Thomas

Kraft. München: Piper, 2000, 141‒151.

121. Schmitz, Helmut: “Malen nach Zahlen? Bernhard Schlinks Der Vorleser und

die Unfähigkeit zu trauern”. U German Life and Letters 55:3. Ur. Gerald Gillespie,

Margaret Littler, J.M. Ritchie, John Sandford, Helen Watanabe-O'Kelly, R.C. Speirs.

Blackwell Publishing, 2002, 296‒311.

122. Schneider, Christian: “Der Holocaust als Generationsobjekt.

Generationengeschichtliche Anmerkungen zu einer deutschen Identitätsproblematik”.

U Mittelweg 36, 13. Jahrgang, August/September 2004, 56‒73.

123. Schöll, Sandra: “Marcel Beyer und der Nouveau Roman. Die Übernahme der

‘Camera-Eye’ – Technik Robbe-Grillets in Flughunde im Dienste einer Urteilsfindung

durch den Leser”. U Auskünfte von und über Marcel Beyer. Ur. Marc B. Rode.

Bamberg: Univ. Bamberg, 2000, 144-157.

124. Sebald, W.G: Zračni rat i književnost. U Polja 469 (2011), 5‒47, preuzeto sa

www.ceeol.com, 02.01.2014.

125. Sigrid, Löffler: “(...) das Thema hat mich bedroht. Gespräch mit Sigrid Löffler

über Morbus Kitahara (Dublin 1995)”. U Die Erfindung der Welt: Zum Werk von

Christoph Ransmayr. Ur. Uwe Wittstock. Frankfurt am Main: Fischer-Taschenbuch-

Verlag, 2003, 213‒223.

126. Sichrovsky, Peter: Schuldig geboren: Kinder aus Nazifamilien. Köln:

Kiepenheuer & Witsch, 1987.

217

127. Spitz, Markus Oliver: Erfundene Welten – Modelle der Wirklichkeit.

Würzburg: Königshausen & Neumann, 2004.

128. Stahl, Thomas: Österreich am “Blinden Ufer”. Geschichte und Erinnerung in

Christoph Ransmayrs spätem Nachkriegsroman Morbus Kitahara. Regensburg: RSL,

2003.

129. Stopka, Katja: “Vertriebene Erinnerung. Transgenerationale Nachwirkungen

von Flucht und Vertreibung im literarischen Gedächtnis am Beispiel von Hans-Ulrich

Treichels Prosa”. U Erhard Schütz, Wolfgang Hardtwig. Keiner kommt davon.

Zeitgeschichte in der Literatur nach 1945. Göttingen: V&R, 2008, 166‒185.

130. Struck, Wolfgang: “Reisen ins Herz der Finsternis. Fünf deutsche Bücher”. U

Kulturelle Identitäten in der deutschen Literatur des 20. Jahrhunderts. Osloer

Beiträge zur Germanistik, Bd. 19. Ur. Heinrich Detering i Herbert Krämer. Frankfurt

am Main: Peter Lang, 1998, 123‒143.

131. Tammen, Johann P: “Einer sitzt da und lacht und weckt den Neid. Hans-Ulrich

Treichels ‘Der Verlorene’ (1998)”. U Der deutsche Roman der Gegenwart. Ur.

Wieland Freund ,Winfried Freund. München: Wilhelm Fink, 2001, 197‒207.

132. Thomas, Christian: “Marcel Beyers Flughunde (1995) als Kommentar zur

Gegenwart der Vergangenheit”. U NachBilder des Holocaust. Ur. Inge Stephan und

Alexandra Tacke. Köln: Böhlau, 2007, 145‒170.

133. Treichel, Hans-Ulrich: Der Entwurf des Autors. Frankfurter

Poetikvorlesungen. Frankfurt am Main: Suhrkamp, 2000.

134. Treichel, Hans-Ulrich: “Lektionen der Leere (Erste Frankfurter

Poetikvorlesung)”. U Hans-Ulrich Treichel, Der Verlorene, Text und Kommentar.

Suhrkamp BasisBibliothek. Frankfurt am Main: Suhrkamp, 2005, 111‒130.

135. Uecker, Matthias: “‘Uns allen steckt etwas von damals in den Knochen’. Der

Nationalsozialismus als Objekt der Faszination in den Romanen Marcel Beyers”. U

Wende des Erinnerns? Geschichtskonstruktionen in der deutschen Literatur nach

1989. Barbara Beßlich, Katharina Grätz, Olaf Hildebrand. Berlin: Schmidt, 2006,

53‒69.

136. Walser, Angelika: Schuld und Schuldbewältigung in der Wendeliteratur. Ein

Dialogversuch zwischen Theologie und Literatur. Mainz: Matthias-Grünewald-Verlag,

2000.

137. Walser, Martin: “Erfahrungen beim Verfassen einer Sonntagsrede”. Preuzeto

sa:

218

http://www.hdg.de/lemo/html/dokumente/WegeInDieGegenwart_redeWalserZumFrie

denspreis/index.html, 17. 7. 2011.

138. Wehler, Hans-Ulrich: “Die Debatte wirkt befreiend”. U Spiegel 13/2002.

Preuzeto sa www.spiegel.de/spiegel/print/d-21856139.html, 21.08.2013.

139. Weigel, Sigrid: “Shylocks Wiederkehr. Die Verwandlung von Schuld in

Schulden oder: Zum symbolischen Tausch der Wiedergutmachung”. U Fünfzig Jahre

danach. Zur Nachgeschichte des Nationalsozialismus. Ur. Weigel, Sigrid i Birgit R.

Erdle. Zürich: vdf, 1996, 165‒192.

140. Weigel, Sigrid: “Télescopage im Unbewußten. Zum Verhältnis von Trauma,

Geschichtsbegriff und Literatur”. U Bruchlinien. Tendenzen der Holocaustforschung.

Ur. Gertrud Koch. Köln: Böhlau, 1999, 255‒281.

141. Weigel, Sigrid, Birgit R. Erdle: Fünfzig Jahre danach. Zur Nachgeschichte des

Nationalsozialismus. Zürich: vdf, 1996.

142. Weinrich, Harald: Lethe. Kunst und Kritik des Vergessens. München: C. H.

Beck, 2005.

143. Welzer, Harald: “Das soziale Gedächtnis”. U Das soziale Gedächtnis.

Geschichte, Erinnerung, Tradierung. Ur. Harald Welzer. Hamburg: Hamburger

Edition, 2001, 9‒25.

144. Weninger, Robert: Streitbare Literaten: Kontroversen und Eklats in der

deutschen Literatur von Adorno bis Walser. München: C. H. Beck, 2004.

145. Widmann, Andreas M.: Kontrafaktische Geschichtsdarstellung.

Untersuchungen an Romanen von Günter Grass, Thomas Pynchon, Thomas Brussig,

Michael Kleeberg, Philip Roth und Christoph Ransmayr. Heidelberg: Winter, 2009.

146. Winkels, Hubert: “Der Mann ohne Stimme”. U Zeit Nr. 15, 07.04.1995.

Preuzeto iz Suhrkamp Verlag Pressedossier.

147. Wohlleben, Doren: Schwindel der Wahrheit. Berlin: Rombach, 2005.

148. Bez autora: “Müssen wir uns heute noch schuldig fühlen”. U Stern 05/2005.

Preuzeto sa: www.stern.de/politik/deutschland/auschwitz-muessen-wir-uns-heute-

noch-schuldig-fuehlen-535750.html, 08.01.2014.

149. Bez autora: “Ausfall an Mitgefühl”. U Spiegel Special 4/1995. Preuzeto sa:

www.spiegel.de/spiegel/spiegelspecial/d-9259097.html, 20.01.2014.

150. Bez autora: “Ich lebe in Geschichten”. U Spiegel 24.01.2000. Preuzeto iz

Diogenes Verlag Pressedossier.

219

151. Bez autora: “Marcel Beyer: Flughunde”. U FAZ, 17.03.2002. Preuzeto sa

www.faz.net/aktuell/feuilleton/buecher/rezensionen/belletristik/rezension-belletristik-

marcel-beyer-flughunde-152244.html, 20.08.2013.

152. Bez autora: “‘Was ich betreibe, ist die Erfindung des Autobiographischen’. Ein

Gespräch mit dem Lyriker, Librettisten, Prosaautor und Dozenten Hans-Ulrich

Treichel”. U Frankfurter Rundschau, Kulturspiegel, 04.03.1998. Preuzeto iz

Suhrkamp Verlag Pressedossier.

Ostali izvori:

153. http://www.youtube.com/watch?v=TsbptLzHye4, 13.11.2012.

154. http://www.youtube.com/watch?v=n3ZPPe775dE, 14.01.2013.

155. www.youtube.com/watch?v=OTwi-d8m2zk, 18.01.2014.

156. http://www.bpb.de/themen/6B59ZU,O,Kollektives_Ged%E4chtnis.html,

13.08.2011.

157. http://www.hr-

online.de/website/rubriken/kultur/index.jsp?rubrik=42796&key=standard_rezension_3

6013382., 20.01.2013.

158. http://www.literaturhaus.at/index.php?id=5923, 16.06.2013.

159. http://www.fischerverlage.de/autor/christoph_ransmayr/4362, 16.06.2013.

160. http://www.kaindlstorfer.at/interviews/ransmayr.html,

http://www.ransmayr.eu/, 16.06.2013.

161. http://www.nationalsozialismus.at/Themen/Umgang/waldheim.htm,

18.06.2013.

162. http://www.oezp.at/pdfs/2001-1-02.pdf, 19.06.2013.

163. http://www2.dickinson.edu/glossen/heft5/dorgespraech.html, 18.06.2013.

164. http://www.dradio.de/dlf/sendungen/andruck/1819579/, 13.06.2013.

165. http://www.ransmayr.eu, 15.06.2013.

166. http://www.hs-rm.de/hochschule/ueber/poetikdozentur-junge-autoren/11-

marcel-beyer/index.html, 13.02.2013.

167. www.spiegel.de/spiegel/print/d-92328888.html, 20.11.2013.

168. www.spiegel.de/spiegel/spiegelspecial/d-9259097.html, 20.01.2014.

169. www.bpb.de/apuz/26240/denkmodelle-der-68er-bewegung, 06.08.2013.

220

170. www.faz.net/aktuell/feuilleton/buecher/im -gespraech-bernhard-schlink-herr-

schlink-ist-der-vorleser-geschichte-1100720.html, 13.03.2012.

171. http://denktag2004.denktag-archiv.de/homes/26/nachkommen.html,

28.11.2012.

172. http://www.zeit.de/1997/49/Eine_Haltung_des_Hoerens, 20.01.2013.

173. http://www.nationalsozialismus.at/Themen/Umgang/skandale.htm, 18.06.2013.

174. http://www.hdg.de/lemo/html/dokumente/NeueHerausforderungen_redeVollsta

endigRichardVonWeizsaecker8Mai1985/index.html, 23.09.2011.

221

POPIS ILUSTRACIJA I TABELA

Ilustracija 1, Krivnja (izvor D.Džindo Jašarević) .................................................................... 12

Ilustracija 2, Problematika krivnje (izvor D. Džindo Jašarević) .............................................. 78

Ilustracija 3, Sindrom krivnje (izvor D. Džindo Jašarević) ...................................................... 85

Tabela 1, Pamćenje (izvor A. Assmann) .................................................................................. 57

Tabela 2, Kulturalno pamćenje (izvor A. Assmann)................................................................ 59

222

KLJUČNE RIJEČI

prošlost, sjećanje, nacionalsocijalizam, Drugi svjetski rat, poratna generacija, krivnja,

posljedice, trauma, šutnja, žrtve, počinitelji

KEYWORDS

past, memory, national socialism, Second World War, post-war generation, guilt,

consequences, trauma, silence, victims, perpetrators

223

SAŽETAK

Cilj je ove disertacije dati odgovor na pitanje kako se njemački/austrijski autori poratne

generacije pokušavaju pomiriti s prošlošću, s posebnim osvrtom na aspekt krivnje u

odabranim literarnim djelima. Odabrani korpus obuhvaća četiri romana, a to su Bernhard

Schlinkov Žena kojoj sam čitao (Der Vorleser, 1995.), Hans-Ulrich Treichelov Izgubljeni

(Der Verlorene, 1998.), Marcel Beyerov Leteće lisice (Flughunde, 1995.) i Christoph

Ransmayrov Morbus Kitahara (Morbus Kitahara, 1995.). Biti će potrebno ukazati na

probleme s kojima se druga generacija suočila te na moguće psihičke reakcije koje su rezultat

konflikta između prve i druge generacije. Druga generacija je, s obzirom da je usko povezana

sa generacijom počinitelja, upletena u njihovu krivnju te je primorana snositi posljedice za

greške roditelja. Zapažene su i iritirajuće reakcije i dugotrajne posljedice u odnosu dijete-

roditelj te paradoksni fenomen da upravo ono potisnuto i prešućeno kod naredne generacije

stvara duševne posljedice. Posebno će se morati istaknuti i odnos treće generacije sa

generacijom počinitelja, koji će biti prikazan na primjeru autora Beyera koji je u ovom radu

jedini autor treće generacije. Pored toga sa Ransmayrom u rad je uvršten i još jedan autor

austrijskog porijekla. Prikaz literarizacije krivnje u njihovim romanima trebao bi dati odgovor

na pitanje da li se suočavanje s prošlošću u okviru druge generacije razlikuje izvan Njemačke

te na koji način autori treće generacije svladavaju prošlost. Cilj analize romana je odgovor na

slijedeća pitanja: Kako se reflektiraju različiti aspekti krivnje? Radi li se o prikazivanju

individualne krivnje? Govori li se o kolektivnoj krivnji generacije roditelja, počinitelja,

poratne generacije? Koje značenje ima krivnja za sve generacije? Da li se krivnja može

prebroditi ili se olako prelazi preko nje?

Činjenica da su književni tekstovi postigli veliki nacionalni i dijelom internacionalni uspjeh

svjedoči o tome da je u Njemačkoj i Austriji još uvijek prisutna snažna potreba za

prevladavanjem prošlosti.

224

SUMMARY

The goal of this dissertation is to provide an answer to the question of how the

German/Austrian authors of the postwar generation try to reconcile the past, with a special

focus on the issue of guilt in selected literary works. The selected corpus contains four novels,

and those are Bernhard Schlink's The Reader (Der Vorleser, 1995.), Hans-Ulrich Treichel's

Lost (Der Verlorene, 1998.), Marcel Beyer's The Karnau Tapes (Flughunde, 1995.) and

Christoph Ransmayr's Morbus Kitahara (Morbus Kitahara, 1995.). It will be necessary to

address the problems which the second generation faced as well as possible physical reactions

that were the result of the conflict between the first and the second generation. The second

generation is, considering that it is closely connected to the generation of the accomplishers,

tangled into their guilt and forced to bear the consequences of their parent's mistakes.

Irritating reactions and long-term consequences in the relationship child-parent have also been

noticed, as well as paradoxical phenomenon that the repressed and suppressed creates mental

problems in the next generation. What will especially be emphasized is the relationship of the

third generation that will be shown on the example of the author Beyer who is the only

representative of the third generation in this paper. Besides that, the paper contains another

author of Austrian origin in the presence of Ransmayr. The presentation of literarization of

guilt in their novels should provide an answer to the question of whether confronting the past

within the second generation is different outside Germany and how the third generation is

confronting the past. The goal of the analysis of the novels is to provide an answer to the

following questions: How are different aspects of guilt reflected? Is the topic presentation of

individual guilt? Is collective guilt of the generation of the parents, offenders, post-war

generation? What is the meaning of guilt for all the generations? Can guilt be overcome or is

it crossed over too lightly?

The fact that these literary texts achieved such great national and partially international

success testifies to the presence of a great need for overcoming the past in Germany and

Austria.

225

ŽIVOTOPIS

Rođena sam 1982. godine u Tuzli, u Bosni i Hercegovini. Do 1992. godine sam živjela u

manjem mjestu pored Tuzle, Lukavcu. Tu sam završila nepuna 3 razreda osnovne škole. 1992.

godine sam sa majkom i sestrom otišla u Njemačku gdje sam živjela do 1996. godine. Nakon

povratka u Bosnu i Hercegovinu upisala sam osmi razred osnovne škole, a nakon toga opću

gimnaziju. 2001. godine upisujem studij Njemačkog jezika i književnosti na Filozofskom

fakultetu Univerziteta u Tuzli. Diplomirala sam 2005. godine s radom o švicarskom autoru

Alexu Capusu kod dr. Julijane Beli-Genc.

Godinu dana poslije sam upisala Poslijediplomski sveučilišni studij “Književnost i kulturni

identitet” na Filozofskom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayer u Osijeku. U toku

istraživačkog rada 2008. godine sam bila stipendist njemačke organizacije za razmjenu

studenata (DAAD). Objavila sam nekoliko radova u različitim zbornicima u Bosni i

Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, a uskoro se očekuje i objava rada u jednoj njemačkoj

izdavačkoj kući.

Od 1. ožujka 2006. do 1. ožujka 2013. godine sam bila zaposlena kao asistentica na Odsjeku

za njemački jezik i književnost na Univerzitetu u Tuzli, gdje sam držala vježbe na kolegijima

vezanim za teoriju književnosti, njemačku književnost romantizma i realizma te kreativno

pisanje. Od studenog 2013. godine radim kao predavač za njemački jezik u Centru za

poslovnu edukaciju u Tuzli.

226

SADRŽAJ

Uvodni dio ili duga sjena prošlosti 3

1. Pojam krivnje 11

1.1.Pitanje (kolektivne) krivnje u poratnom vremenu 14

1.2. Pitanje krivnje Karla Jaspersa 17

1.2.1. Jaspers i pitanje kolektivne krivnje 19

1.2.2. Moralna krivnja 20

1.2.3. Metafizička krivnja 22

1.3. Nesposobnost za tugovanje – o njemačkom načinu ljubavi prema Alexandru i

Margareti Mitscherlich 23

1.4. Druga krivnja po redu ili o teretu kojeg Nijemci nose (Ralph Giordano) 28

1.5. Diskursi o krivnji na kraju 20. stoljeća 32

2. Psihoanalitički pristupi 38

3. Pojam generacije 46

3.1. Prva i druga generacija 48

3.2. Treća generacija 50

4. Od individualnih do kolektivnih konstrukcija prošlosti 51

4.1. Individualno pamćenje 52

4.2. Socijalno pamćenje 53

4.3. Kolektivno pamćenje 54

4.4. Kulturalno pamćenje 56

5. Tko se sjeća i kako se sjeća – pamćenje počinitelja i žrtava 60

6. “Ali osuditi i kazniti nekolicinu njih, a da mi, generacija koja je došla poslije samo

zanijemimo od užasa, stida i krivnje – zar je to bit svega?” – B. Schlinkov roman

Žena kojoj sam čitao 65

227

6.1. “Šezdesetosmaši”- studentska revolucija 1968. godine 65

6.2. Djeca počinitelja i osjećaj krivnje 66

6.3. O autoru Bernhardu Schlinku 68

6.4. O romanu Žena kojoj sam čitao 70

6.5. Holokaust i pravo – Svladavanje prošlosti pomoću prava 74

6.6. Problematika krivnje 78

6.6.1. Michael i Hanna 79

6.6.2. Michael i generacija počinitelja 82

6.6.3. Krivnja Michaela Berga 85

6.6.4. Michael Berg i Nesposobnost za tugovanje 91

6.6.5. Krivnja Hanne Schmitz 95

6.7. Značenje nepismenosti 98

7. “Od dana moga rođenja vladao je u obitelji osjećaj krivnje i stida, a da nisam znao

zbog čega.” – H. U. Treichelov roman Izgubljeni 103

7.1. Nijemci kao žrtve ili njemačka tabu-tema 103

7.1.1. W. G. Sebald: Zračni rat i književnost 105

7.1.2. Günter Grass: Korakom raka 107

7.2. O autoru Hans-Ulrichu Treichelu 111

7.3. O romanu Izgubljeni 114

7.4. Osjećaj krivnje i srama i njegove posljedice u obitelji 116

7.4.1. Krivnja majke 118

7.4.2. Krivnja oca 123

7.4.3. Krivnja pripovjedača 127

7.4.3.1. Proces introjekcije 133

7.4.3.2. Tko je uistinu izgubljen? 137

8. “[...], morate sebi tačno da utuvite: najpreči zadatak je da sad naučite da govorite

kao žrtva.” – M. Beyerov roman Leteće lisice 140

8.1. Treća generacija i rekonstrukcija nacionalsocijalističke prošlosti 140

8.2. O autoru Marcelu Beyeru 142

8.3. O romanu Leteće lisice 143

8.4. Tko je Hermann Karnau? 147

8.4.1. Ambivalentnost počinitelja 153

228

8.4.2. Krivnja Hermanna Karnaua 155

8.5. Nevini dječji svijet 163

9. “[...], tada su deca Mora, čak i u poslednjem selu na jezeru morali da shvate da

prošlost dugo još neće proći.” – Ch. Ransmayrov roman Morbus Kitahara 167

9.1. Svladavanje prošlosti u Austriji 167

9.2. O autoru Christophu Ransmayru 170

9.3. O romanu Morbus Kitahara 171

9.4. Krivnja od kamena 178

9.5. Teret prošlosti i njene posljedice 186

9.5.1. Ambras 186

9.5.2. Bering 189

9.5.3. Lily 191

9.6. Rupa u svijetu 192

10. Sinteza 196

Popis literature 206

Popis ilustracija i tabela 221

Ključne riječi 222

Sažetak 223

Summary 224

Životopis 225

Sadržaj 226