BIBLIOTEKA

Ratne prieSVEN HASSEL

SS-GENERAL

ZAGREBAKA NAKLADA

ZAGREB, 2006.

NASLOV IZVORNIKASS-General

Copyright Sven Hassel, 1972.

PREVELAREBEKA TOTH

SVEN HASSELss-general

Sva prava pridrana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili koristitiu bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektronikim ili mehanikim,

ukljuujui fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim informatikimsustavom za pohranu ili obnavljanje, bez pisane dozvole izdavaa.

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i sveuilina knjinica, Zagreb

UDK 821.113.4-31=163.42=03.111

HASSEL, SvenSS-general / Sven Hassel ; prevela Rebeka Toth. -

Zagreb : Zagrebaka naklada, 2006. - (Biblioteka Ratneprie)Prijevod djela: SS-general.

ISBN 953-252-008-2

460413177

BIBLIOTEKA

Ratne prie

SADRAJ

Prolog ............................................................ 7

1. Most ........................................................ 17

2 Vonja saonicama .................................... 35

3 Portin doruak ............................................. 554 Bitka za Crveni oktobar ............................ 75

5 Mladi porunik .............................................1096 Zbogom, pukovnie .................................... 1237 Masovna pogubljenja ................................. 145

8 Generali koje smo poznavali ... .................. 163

9 Izdajnici ...................................................... 173

10 Samoubojstvo generala ........................... 185

11 Boi u stepi .............................................. 19912 Povlaenje ................................................ 23113 Veera i ples kod Kalmuka ....................... 25714 Zarobljenici NKVD-a ................................. 277

15 Povratak u njemake redove .................... 30316 Vlak .......................................................... 317

17 Pogubljenja .............................................. 335

7Prolog

Njemaka je imala sreu to je pronala vou sposob-nog ujediniti snage cijele zemlje kako bi djelovale kao jedankolektiv za zajedniki prosperitet.

Daily Mail, London, 10. listopada 1933.

Nedjelja, 30. lipnja 1934. godine bio je jedan od najtoplijihdana svih vremena u Berlinu, no u povijesti je ostao zapamenkao jedan od najkrvavijih. Mnogo prije svitanja toga dana, gradje bio okruen neprekinutim kordonom vojnih jedinica. Sve ce-ste koje su vodile u grad i iz njega bile su zatvorene, a uvali suih ljudi koji su sluili pod generalom Gringom i Reichsfhre-rom Himmlerom.

U pet sati izjutra 30. lipnja, veliki crni Mercedes s natpisomSA Brigadenstandarte na vjetrobranu bio je zaustavljen nacesti izmeu Lbecka i Berlina. Vana osoba koja se vozila unjemu, stoerni brigadir, morao je izii iz vozila pod prijetnjomsmru, a potom je bio ubaen u stranji dio policijskog vozila.Voza, SA Truppenfhrer Horst Ackermann, dobio je neposre-dan savjet da se makne, to je i uinio najveom brzinom. Do-mogao se Lbecka i podnio izvjee efu policije, koji je u poetkuodbijao povjerovati njegovoj prii. No, budui da je Truppen-fhrer ustrajao, efu policije nije na pamet palo nita konstruk-tivnije od toga da podigne telefonsku slualicu i zatrai pomo isavjet od svog starog prijatelja, efa Kripoa. Obojica su bili la-novi SA, starih jurinih odreda nacionalsocijalista, ali godinudana ranije, zajedno sa svim drugim policijskim asnicima TreegReicha, bili su premjeteni u SS.

I, to misli?S druge strane linije zavladala je neugodna tiina.

9Gluposti! Takvo to se ne moe dogoditi! Hatzke je nestrp-ljivo prokomentirao. Da je bilo tko priao o pobuni, ja bih tozasigurno znao. Sve je to nevjerojatna zabuna.

Naravno, naravno, promrmljali su utjenim glasom. Toje upravo to nevjerojatna zabuna.

Hatzke je otvorio etvrti paketi cigareta i podigao pogledprema malenom prozoru s reetkama smjetenom visoko od poda.

Pobuna! Kakva besmislica! Nasmijeio se sam sebi. Bezobzira na sve ostalo, SA nije imala dovoljno oruja kako bi po-kuala podii pobunu. Barem to se toga tie, bio je dobro upuen.

S druge strane, kada bi se osvrnuo na revoluciju iz 1933.godine, moglo se i oekivati da dva milijuna lanova SA neebiti u potpunosti zadovoljno odnosom prema njima. Niti jednood obeanja koja su im dana prije revolucije nije bilo ispunjeno;ak niti ono osnovno, da e za sve njih biti posla. Neki su, to-nije reeno, dobili poslove u policijskim snagama, ali njihovi suinovi bili niski, a plae manje od naknade koju su nezaposlenidobivali za vrijeme Weimarske republike. No, iako je bilo istini-to da su ljudi bili nezadovoljni i ogoreni, od toga do otvorenogproglaenja rata bilo je potrebno uiniti velik korak. Posebiceako se radilo o ratu protiv Fhrera. Ako se SA ikada pobune, toe se prije dogoditi protiv vojske Reicha, radnikog neprijateljabroj jedan.

Hatzke je iznenada ugasio cigaretu i nagnuo glavu u stra-nu, oslukujui. Je li to uo zvuk hitaca? Netko vani ukljuio jemotor kamiona; proao je motocikl; auspuh automobila je opa-lio ili je to bio hitac iz puke? Nije mogao biti siguran, ali taga je pomisao uznemirila. Pucnjava u Berlinu na ovaj vru ljet-ni dan? To nije imalo nikakvog smisla. Ljudi su ili na dopuste,pripremajui se za susrete sa svojim draganama, za leanje nasuncu ...

Hatzkeovi dlanovi postali su vlani. Stisnuo je ake. Ovogaputa nije mogla biti pogreka. Nije se mogao beskonano pretva-rati da su glasni pucnjevi iz puaka samo loi auspusi na auto-mobilima. A pucanj se zauo jo jednom i jo jednom. Ispred

8

ef policije iskuao je novu taktiku. Grnert? Jesi jo uvijekna liniji? Nije ba previe vjerojatno da bi se usudili taknuti jed-noga od najpoznatijih asnika SA, zar ne?

Ponovno tiina.Zar ne? nervozno je ponovio.Ovoga puta iz slualice se zauo cinian smijeh.Misli da nije? U tom sluaju, predlaem ti da na trenutak

odloi telefonsku slualicu i nakratko baci pogled kroz prozor zaostaje za dogaanjima, prijatelju! Znao sam da e se ovodogoditi ve proteklih nekoliko mjeseci, pa i dulje. Svi znakovisu bili tu, mogao ih je primijetiti svatko tko je drao oi i uiotvorene Eicke je predugo vremena bio previe aktivan, netose moralo slomiti. Ne samo to, raistili su koncentracijski lo-gor Borgemoor prije nekog vremena. Ne pokuava mi valjdarei da bi ostavili takvo mjesto da zjapi prazno neko duljevrijeme? Niti u ludilu! Preuzeli su ga Eickeovi deki iz SS-a i vese pripremaju za masovno ubijanje.

Stoerni brigadir Paul Hatzke naao se zatvoren u eliji unekadanjoj koli za izobrazbu kadeta u Gross Lichterfeldu, kojaje sada sluila kao vojarna osobnim jedinicama Adolfa Hitlera.Sjedio je na hrpi cigala i smireno puio cigaretu, leima se na-slonivi na zid i ispruivi noge u visokim crnim konjikim iz-mama. Bio je ljutit zbog naina na koji su se ponaali premanjemu, ali nije vidio razloga za strah za vlastitu sigurnost. Naposljetku, ipak je bio stoerni brigadir i glavni zapovjednik pe-deset tisua pripadnika SA. Takoer je bio bivi zapovjednik osob-ne jedinice zaduene za uvanje Njegova Velianstva cara. Bioje prevaan ovjek, a da bi ga se itko usudio dotaknuti.

Podalje od mira njegove elije, svijet je bio u privremenojkonfuziji. Ljudi su vikali, lupali vratima, koraci su nestrpljivoodzvanjali hodnicima i stubitima. Ljudi iz SS-a koji su uhitilistoernog brigadira promrmljali su neto o pobuni.

10 11

Ve je bilo i vrijeme! bijesno je viknuo Hatzke. Netko enastradati zbog ovoga to se danas dogodilo, to neka vam budejasno! Kada general Rhm sazna za ovo ...

Untersturmfhrer nije nita rekao; samo je presjekao Ha-tzkeove rijei izvukavi ga iz elije i gurnuvi niz hodnik, u kojemusu s obje strane stajali vojnici. On sam krenuo je za njim, izmesu mu pucketale, a mamuze udarale po podu. Bio je samo djeak,star jedva dvadeset godina. Kosa mu je bila gusta i boje meda;oi su mu bile plave, obrubljene dugim plavim trepavicama. Imaoje lice anela, mekih, djejih crta, a brada mu je bila bez ijednedlaice. No, gola mrnja izvirala je iz njegovih prekrasnih pla-vih oiju, a iroke usne bile su vrsto stisnute, poput granita.Takvi su bili ovi u SS-u: cvijet njemake mladosti, kojega su su-stavno pretvarali u djelotvorne strojeve za ubijanje.

Velike sive zgrade vojarne bile su okupane bljetavim sune-vim zrakama. Hatzke i njegova pratnja marirali su preko vre-log, kamenjem poploenog dvorita, u kojem su ne tako davnodjeca stara osam godina bila privikavana na vojniku rutinu. Utoj istoj vojarni, tijekom proteklih godina, djeca ija je jedinasudbina bio rat, bila su pripremana da zauzmu svoja mjesta kaoposluno topovsko meso u vojsci Carske Njemake. Sve najboljeobitelji Reicha imale su svoje izblijedjele crno-bijele fotografijemomaka starih sedamnaest godina, odjevenih u svoje junakeuniforme, koji su otili u lanoj i bljetavoj slavi kako bi nalismrt u rovovima na francuskom bojitu Prvog svjetskog rata.Umrli su onako kao to su i ivjeli, u skladu s propisima. A tko jemogao tvrditi da smrt nije bila uistinu dobrodola nakon osamgodina vjebi i muenja u dvoritima Gross Lichterfelda?

Hatzke je dalje marirao pokraj staja, u kojima se sada nisunalazili konji nego oruje. Zvuk turiranja motora uo se u blizini.Zastao je i okrenuo se prema svojoj pratnji. Kamo me vodite?

U posjet SS-ovom Standartenfhreru Eickeu, rekao jeovjek kratko. Ja na tvom mjestu ne bih nita pokuavao. To tenee nikamo dovesti.

prozora, kamion je jo uvijek pokuavao krenuti. Sada mu sepridruio i glasni motocikl. Kroz Hatzkeov um prostrujala jepomisao da su oni moda postavljeni ondje namjerno, kako biprikrili zvuke pucnjave; drhtaj mu je proao tijelom. to li jeHimmlerova banda ovaj put naumila? Ljude se ne smije ubijatisamo na osnovu sumnje. Ne u Njemakoj. Meu divljacima uJunoj Americi ovjek bi moda i mogao oekivati takvu brutal-nost. No, to se ne bi moglo oekivati ak niti od onih barbara,Rusa a posebice ne u Njemakoj.

Zaula se jo jedna salva hitaca. Hatzke je skoio na noge,a gornja mu se usna orosila znojem. to se to, dovraga, vani do-gaalo? Pa nemaju valjda vojne vjebe po ovakvom vremenu?

Razdraeno je koraao elijom. Je li moda ipak moglo bitiistine u onoj apsurdnoj prii o ustanku SA? Sveti Boe na nebe-sima, to bi bilo isto ludilo!

Pokuao je posloiti cigle kako bi se mogao popeti na njih iproviriti kroz prozor, ali nije ih bilo dovoljno da bi ih mogaoposloiti u dva reda, a kada ih je poslagao u jedan, ruile bi seim bi stao na njih.

Pucnjava se nastavila. Bila je pravilna i ciljana, a na njunije nitko odgovarao. Sada je ve bilo oigledno da nije rije ovojnoj vjebi. Hatzkeu je zvuk pucnjave sumnjivo nalikovaostrijeljanju.

Naslonio se na zid pitajui se, ne po prvi put, kakvo je zlo le-alo u pozadini snaga SS-a. Onaj bolesni patuljak, Himmler, pri-mjerice; umiljen, arogantan i vrlo opasan; navodno homosek-sualac zato ga je Fhrer podnosio? Kakve je planove imao zanjega? Kojoj e mranoj i jo neznanoj svrsi taj ovjek posluiti?

Hatzke se okrenuo prema vratima kada je zauo korake uhodniku. Zaustavili su se ispred njegove elije. Klju se okrenuou bravi. Ispred njega su se nali SS-ov Untersturmfhrer i etirivojnika, iji su ljemovi blistali u tami hodnika. Svi su oni bilipripadnici Eickeove divizije, jedine divizije SS-a koja je nosilasmee uniforme umjesto poznatih crnih i koja na ovratnicimanije nosila slova SS.

1312

Stoerni brigadir je neto progunao i nastavio hodati.Kasnije e imati dovoljno vremena pozabaviti se tim nedosta-tkom potovanja. U ovom trenutku bilo je dovoljno razmiljati otome kako e mu, bez obzira na to iz kojeg su ga razloga uhitili,ipak biti zajameno poteno suenje. Ljude u Njemakoj nije seubijalo bez potenog suenja. Tako su nalagali propisi, a Nje-maka je bila zemlja koja je ivjela u skladu s propisima. I samFhrer rekao je da e otada nadalje doi kraj demokratskomneredu, a poetak strogom pridravanju propisa. Svaki ovjektrebao bi znati svoja prava, a oni koji ta prava pokuaju nekomeuskratiti trebali bi to skupo platiti.

Staje su ostale za njima i uskoro su stigli do malenog dvori-ta, zatvorenog visokim zidovima. U nekadanje je vrijeme onobilo rezervirano za kadete koji su bili uhieni. U tom su se dvo-ritu nalazili kamion i motocikl odgovorni za podizanje buke.Kamion je bio veliki Krupp, dizela, a voza u smeoj SS-ovojuniformi sjedio je za upravljaem i puio. Nezainteresirano jepogledao Hatzkea i njegovu pratnju.

U sreditu dvorita nalazila se skupina asnika. Na suprot-noj strani nalazio se dvanaesterolani vod, postrojen u dva redapo est ljudi. Ljudi u prvom redu bili su na koljenima, spremnizapucati; iza njih stajao je drugi red, puaka oslonjenih o bok.Nedaleko od njih stajala su jo dva voda, strpljivo ekajui svojred za sudjelovanje u pokolju. Samo dvadeset pogubljenja, aonda bi dobili slobodno. Takvi su bili propisi. Dvadeset pogu-bljenja Hatzke je pokuao svrnuti pogled u drugu stranu, aliusprkos njegovim htijenjima, prizor je zadrao njegovu pozor-nost. Morao je ponovno pogledati.

ovjek u uniformi SA leao je licem prema dolje na vlanom,crvenom pijesku. Na ramenu je imao zlatnu epoletu Obergrup-penfhrera. Tijelo mu je bilo dovoljno izokrenuto kako bi Hatzkemogao vidjeti epoletu na gornjem dijelu njegove uniforme. Bilaje crvena; crvena epoleta generala. Hatzke je primijetio da drhti.Okrenuo je glavu i rukom obrisao elo. Bilo je hladno i vlano.

SS-ov Hauptsturmfhrer s papirima u ruci priao je Ha-tzkeu. Nije se zamarao uvodnim pristojnostima. Samo je pogle-dao svoje papire i izgovorio jednu rije: Ime?

Brigadenfhrer Paul Egon Hatzke.Ispod njegova imena na papiru se nalazila kvaica. Stajao

je promatrajui kako su na suprotnoj strani dvorita dvojica SS--ovaca podigla tijelo mrtvog generala i bacila ga na kolica.

Hauptsturmfhrer je stavio papire ispod ruke. Dobro. Ididolje na suprotnu stranu dvorita i stani ispred zida. Bez glupo-sti, molim te, imamo mnogo posla.

Sve do toga trenutka Hatzke jo nije vjerovao da bi to mo-gla biti istina; a posve sigurno nije mogao vjerovati da bi se tomoglo dogoditi njemu. Okrenuo se prema ovjeku u iznenad-nom, sveobuhvatnom strahu. elim vidjeti StandartenfhreraEickea! Ne idem nikamo dok me on ne primi! Ako mislite da ...

Uutio je kada je osjetio tvrdi drak pitolja koji mu je biopritisnut u bubrege.

Sada bi uistinu bilo dosta. Nisam ovdje kako bih razgova-rao, ovdje sam kako bih izvravao svoje zapovijedi. Osim toga,vika te nee nikamo dovesti.

Hatzke je okretao glavu, traei negdje, nekako, nekoga tkobi mu dao traak nade ili saaljenja. No lica koja je ugledao is-pod ljemova bila su nemilosrdna u svojoj nezainteresiranosti.Zid na suprotnoj strani dvorita bio je poprskan krvlju, pijesakgrimizan, a tanki crveni potoi slijevao se niz lijeb prema odvo-du.

Upozoravam te, rekao je Hauptsturmfhrer. Imam ra-spored kojega se moram pridravati!

Netko je snano pljusnuo Hatzkea po licu i otrim prstenommu rastrgao pola obraza. Ostao je stajati, krv mu je poela ka-pati na ovratnik i zlatne epolete i u tom je trenutku posve jasno,to ga je pomalo zaprepastilo, shvatio da je to uistinu kraj. Njegovvlastiti kraj, kao i kraj vizije koja je stvorila socijalistiku dravuu kojoj bi rije pravda trebala imati barem nekakvo znaenje.Heydrich i Gring su pobijedili i Njemaka je bila izgubljena.

1514

Vrlo smiren, vrlo dostojanstven, stoerni brigadir Paul EgonHatzke preao je dvoritem i zauzeo svoj poloaj ispred krvljupoprskanog zida. Prekrienih ruku i prkosno uzdignute glave,iekivao je svoju smrt.

Pripadnici streljakog voda podigli su svoje puke. Hatzkeje pogledao prema njima, ne sa strahom i mrnjom, nego sa str-pljivom rezigniranou u oima. Smatrao se muenikom koji esvoj ivot dati za vanu stvar. Kada su puke opalile, povikao jesvoje posljednje rijei na ovome svijetu: ivjela Njemaka iAdolf Hitler! i spustio se na topli pijesak. Sljedeeg asnika izSA ve su dovodili u dvorite.

Pokolj se nastavio cijeloga dana i dobar dio noi. Eickeusu javili da su ljudi koji su umirali, ljudi koji su bili njegovinekadanji drugovi, svi do jednoga izrazili elju da razgovarajus njim. Nestrpljivo je odmahnuo rukom. Bio je ovjek s misijom,nije se imao vremena uputati u sentimentalne oprotaje.

Rijei ih se! Samo zapii njihova imena i zavri s time!Oni su ondje kako bi bili ubijeni, a to prije, to bolje.

Dogaaji tog stravinog dana nisu bili tako brzo zabora-vljeni u Njemakoj. Ti masakri koji su se odigrali 30. lipnja,ubrzali su uspon trojice ljudi: Himmlera, tatog poput pauna ido tada posve nepoznatog birokrata; Heydricha, osramoenogpomorskog asnika i Theodorea Eickea, poreznika iz Alsacea.

Petnaest dana kasnije, vojnici koji su bili u streljakim vo-dovima, zajedno sa svima osim etvorice asnika, bili su izbae-ni iz SS-a ukupno est tisua ljudi. Prije isteka godine, njih trii pol tisue bilo je pogubljeno pod razliitim izmiljenim optu-bama. Bila je to Eickeova ideja, to zavrno ienje, koje je G-ring svim silama podrao. Oni koji su preivjeli bili su poslani ulogor u Borgemooru, gdje su, najveim dijelom, bili ostavljenida istrunu. Prema rijeima Goebbelsa, ministra propagande, smrtsu doekali umirujui pobunu SA, a Rudolph Hess ak je otiaotoliko daleko da ih je javnosti prikazao kao hrabre ljude i mu-enike.

Fhrer je, naravno, cijelo vrijeme znao za planove za ma-sakr. Pobrinuo se da se tog vrelog ljetnog dana skloni u ugod-nije okruenje. Dok su se odvijala sva ta ubojstva, Adolf Hitlerje uivao na vjenanju Gauleitera Terbovena u Essenu.

17

1.

Most

Negdje uz cestu ispred nas nalazio se Staljingrad, pa smozaustavili tenk i izili van kako bismo bacili pogled. Prepoznalismo grad u daljini po gustim oblacima dima koji su jo uvijekstajali iznad njega i tankim pramenovima koji su se izdizali tvo-rei izmaglicu. Prialo se da je Staljingrad gorio od kolovoza,kada su pale prve njemake bombe.

Pogled u budunost nije nam priinjavao mnogo zadovolj-stva; ondje nas nije ekalo nita osim smrti i razaranja. Nije bilonikakvog zadovoljstva niti u razmiljanju o prolosti; ono to jeprolo bila je nona mora koju je bilo najbolje zaboraviti. Stogasmo umjesto toga zurili prema udaljenoj rijeci, srebrnoj Volgi,na ijoj su povrini rasplesane zrake jesenjeg sunca stvarale sjaj-ne prstene. Neko kratko vrijeme bili smo gotovo hipnotizirani,vjerujui da bi sadanji trenutak mogao zauvijek potrajati, te dabi prolost mogla biti izbrisana, a budunost izbjegnuta.

No tenk koji nas je pronio kroz prolost bio je surova stvar-nost pokraj nas, koja je ekala da nas povede u neizbjenu bu-dunost i nije bilo naina na koji bismo mogli pobjei. etirismo mjeseca ivjeli u tom tenku spavali u njemu i jeli u njemu,borili se u njemu, meusobno i protiv neprijatelja sve dok ni-smo postali toliko ovisni o njemu, kao kornjaa o svom oklopu.Zaustavljali smo se jedino u trenucima kada smo morali uzeti jogoriva ili jo municije, a ak i tada donosili su nam zalihe nanoge dok smo mi sjedili i ekali u svom elinom brlogu. Nijeudo to smo se ubrzo poeli meusobno mrziti vie no to smomrzili Ruse! Unutar etiri zida tenka neprestano je dolazilo donesuglasica, svaa, krvoprolia i manjih prepirki koje bi zavra-vale tako to bi netko gotovo poginuo ili u najmanju ruku ostaoobogaljen do kraja ivota. Posljednjom rtvom toga postao je

18 19

smo blizine teko mogli promaiti. Tenk se istog trenutka pretvo-rio u aktivni vulkan, izbacujui velike komade iznakaenih ljudii dijelove metala, te isputajui crni dim i ute plamenove premapolumranom nebu.

Paljivo, zatvorenih otvora za promatranje i izotrenih osjeti-la krenuli smo naprijed u irokom luku.

Neprijateljski tenkovi ispred nas!Porta je ponovno zaustavio tenk. Nekoliko metara ispred

nas, skriveno pokraj ceste, nalazilo se devet tenkova T-34. Doi-mali su se mirnima, kao da ne oekuju nikakve neprilike, ali svinjihovi topovi bili su okrenuti u naem smjeru. Stari Un jeoklijevao. Rusi nas jo oito nisu primijetili, ali bilo je gotovosigurno da e se to dogoditi ako se okrenemo i pokuamo vratitiistim putem.

OK. Stari Un kimnuo je glavom prema Porti. Ukljui gaponovno i punom parom naprijed. Morat emo se pokuati pro-biti na blef.

Otvorio je poklopac i provirio van. U tami noi koja sepribliavala njegov je ljem nalikovao ruskima. Riskirao je naosnovu injenice da neprijatelj nije oekivao njemake tenkoveu blizini.

Dok smo se kretali naprijed, palo mi je na pamet da nitkoosim potpune budale ne bi propustio primijetiti razliku izmeuzvuka motora naih tenkova i T-34, ali moda ruski vojnici nisumogli razlikovati zvukove. U svakom sluaju, nisu pokazivalinikakve znakove neprijateljstva, nego su samo mahali premanama i pruali ake paleva podignutih uvis dok smo prolazili.Stari Un graciozno im je odgovorio, dok smo mi ostali sjedili utenku i preznojavali se.

Sat vremena kasnije uinilo nam se da se bliimo civiliza-ciji. Osamljene kue, potom malene skupine kua, a na posljetkui dugi nizovi bili su siguran znak da stiemo u grad. Provezlismo se pokraj eljeznike postaje, na kojoj je stajao teretni vlaktutnjei i ispuhujui paru, a potom proao sreditem grada. Cijelije grad vrvio od neprijateljskih tenkova i vojnika, ali u tami i

Heide. On i Maleni posvaali su se zbog nestalog komada plje-snivog crnog kruha, a kada smo mi ostali izgubili strpljenje zbogdva tijela koja su udarala u nas, utala nas i upuivala nam zalu-tale udarce po glavama, i sami smo intervenirali i donijeli presu-du protiv Heidea, s rezultatom da je morao proputovati sljedeihosamdeset kilometara privezan za vanjski dio stranjih vrata. Tekkada se onesvijestio, skoro se uguivi od ugljinog monoksida,sjetili smo se njegova prisustva i uvukli ga natrag na sigurno.

Cijelog dana tenk se kotrljao prema Volgi. Ubrzo nakon za-laska sunca razabrali smo obrise jo jednog tenka, koji je stajaona rubu ume. Na njegovoj kupoli sjedio je ovjek, mirno pueicigaretu i promatrajui njezin dim koji se uzdizao u sumrak. I oni tenk doimali su se pomireni sa svijetom.

Zasigurno smo pronali ostatak svoje satnije nakon dugogtraenja, rekao je Barcelona.

Hvala Bogu i na tome. Stari Un odmahnuo je glavom suenjem. Ve sam se poeo pitati kamo su ti gadovi nestali.Ove ruske karte su nemogue, sve izgledaju kao da su najmanjestotinu godina zastarjele.

Polako smo se primaknuli rubu ume, a Porta je zaustaviona tenk nekoliko metara od drugoga. Veselo smo otvorili otvoreza promatranje i pustili svjeem nonom zraku da se probije uoznojeni pakao naeg zatvora.

Stari Un se izvukao na otvoreno i povikao prema puaukoji nije nita slutio. Hej, ti! Mislio sam da neemo uspjeti,traimo vas posvuda. Gdje ste dovraga nestali?

Upravo je kanio skoiti dolje na tlo, kada je ovjek odbaciosvoju cigaretu, skoio prema otvoru i nestao u tenku poput lisicekoja se zavlai u svoju jazbinu.

To su Rusi! povikao je Stari Un.Dok se vraao natrag, mi ostali pripremili smo se za borbu.

Imali smo sree; neprijatelji, bez sumnje uljuljkani u mirnousvoje okoline, zasigurno su ugrabili priliku kako bi se naspavali.Prije no to su uspjeli okrenuti top prema nama, ispalili smo vi-sokoeksplozivnu granatu, ravno prema njihovoj kupoli. Iz takve

20 21

sveopoj zbrci koja je vladala provukli smo se neopaeni. Kadasmo se polako pojavili na suprotnoj strani, neki nam je policajacmahnuo i viknuo da propustimo oklopno vozilo u kojem se nala-zio stanoviti general u urbi. Posluno smo stali i propustili ga.

Nedaleko od grada nali smo se na zaelju kolone ruskihtenkova. Pod njihovom zatitom proli smo pokraj baterije pro-tutenkovskih topova i razili se s njima, uz poprilino nezado-voljstvo s nae strane, kada smo stigli do raskrija na kojem suRusi nastavili ravno dalje, a mi skrenuli prema Staljingradu.

Promet je na cestama bio gust. Nismo prevalili mnogo prijeno to smo opet morali proi kroz palir, provukavi se pokrajcijele kolone zaustavljenih T-34. Propustili su nas da proemobez komentara, pa smo pretpostavili da su njihove posade poku-avale uhvatiti ono malo sna koliko su mogle prije no to ih netkoponovno poalje u bitku.

Nakon toga naili smo na bojnu pjeatva, koja se polakovukla cestom. S nezadovoljstvom su se razmaknuli kako bismoproli i popratili na prolazak psovkama takve estine i vulgar-nosti kao da su znali da se pokraj njih zapravo nalaze neprija-telji.

Potom smo jo jednom skrenuli, kako bismo izbjegli vonjucestom koja je prolazila kroz umu, pa smo se konano nali naputu natrag prema vlastitim linijama.

Tri dana kasnije, satnija je izbila do obala Volge, etrdese-tak kilometara sjeverno od Staljingrada, gdje je dolo do nekon-trolirane trke niz padine prema rijeci kako bismo napunili svojeuturice. Izgledalo je kao da su svi eljeli imati tu ast da buduprvi koji e okusiti vodu Volge.

Na tom mjestu rijeka je bila ira od dvadeset kilometara.Sve je bilo mirno. Mali teglja vukao je nekoliko lepova i osimnas u blizini nije bilo ni tenkova ni vojnika. Odjednom, dok smouivali na obali, baterija od 75 mm stupila je u akciju. Velikivodoskoci dizali su se uvis, a nesretni je teglja poeo mahnitokrivudati kako bi izbjegao najgori napad. Bolje bi mu bilo da je

tedio energiju, jer nije imao izgleda da se spasi. Granate su pa-dale ispred i iza njega, lijevo i desno od njega. Na posljetku, toje bilo neizbjeno, jedna ga je pogodila i maleni se teglja slo-mio poput ibice. lepovi su nastavili plutati bez ikakva reda,poput stada ovaca bez predvodnika, a baterija ih je gaala kakoje eljela. Deset minuta kasnije sve se smirilo. Da nije bilo olu-pina koje su jo uvijek plutale na povrini vode, moglo bi sepomisliti da maleni teglja i njegov teret nikada nisu niti po-stojali.

Staljingrad je jo uvijek gorio. ak i na toj udaljenosti odur-ni zadah spaljena mesa, ciglene praine i pepela ulazio nam je unosnice i tjerao nas na povraanje. Bio je to vonj koji nam jeprodirao u kosu, odjeu, do same koe i ostao s nama mjesecimakasnije.

Vidjeli smo mnoge gradove kako gore, ali niti jedan od njihnije gorio kao Staljingrad. Prizor i vonj Staljingrada, koji je silo-vito sam sebe prodirao na bezglavom putu prema vlastitoj smr-ti, bio je neto to nam se duboko usjeklo u sjeanja, i nitko tkoje to doivio nije to mogao zaboraviti.

Naa satnija ukopala se nasuprot breuljaka Mamajeva, gdjeje cijeli ruski stoer bio smjeten u starim povezanim katakom-bama. Tijekom noi nai teki topovi bombardirali su povrinutih breuljaka, neprestano odravajui baranu vatru, iz sata usat. Kad bi opalili kratko, eksplozije njihovih visokoeksploziv-nih granata gotovo bi nas izbacile iz rovova. I tenkovi su krenuliu akciju, ali bez ikakva uspjeha. Bombardiranje je obnovljenonesmanjenom estinom, a napokon je u akciju bila poslana i 14.oklopna divizija, koja se uspjela probiti kroz katakombe i oisti-ti ih bacaima plamena potpomognutima vatrom iz runog oruja.Nismo uzimali zarobljenike. Svi koji su bili uhvaeni bili susmjesta ubijeni. Tko god se pokuao predati bio je ubijen prijeno to je stigao progovoriti. Bio je to pokolj u kojem su SS-ovcimoda i uivali, ali veini nas to je bilo muna i sramotna vjebaubijanja, na koju nas je primorala jedna od onih nepopustljivihzapovijedi s vrha, koje su ljudska bia pretvarale u zvijeri i samo

22 23

dodatno poticale Ruse da nam vraaju istom mjerom i da se zaku-nu da e se radije boriti do smrti nego predati se.

Ljeto se polako povuklo pred dolaskom jeseni, a jesen jesada preputala svoje mjesto zimi; u poetku polako, tako dasmo jedva primijetili uljanje hladnoe i samo se ogoreno alilina neprestanu kiu koja je u mlazovima curila iz sivog neba ipretvarala tlo u nepreglednu movaru, koja nam je zadravalaizme u svom blatu dok smo hodali. Kiilo je tri tjedna bez pre-stanka. Ljudi i uniforme poeli su poprimati zelenkastu boju.Zaudarali smo na vlagu, a grumeni dlakave bijele plijesni poja-vljivali bi se na nama preko noi. Dobili smo nekakav posebanpraak, kojega smo ritualno posipali i po sebi i po opremi, alinije bilo nikakvog vidljivog uinka.

Nakon kie sustigla nas je i hladnoa i prvi noni mrazovi.Jo uvijek nam je bilo zabranjeno oblaiti kabanice, no rijetki odnas su ih imali. Izgubili smo ih za vrijeme borbi ili namjernoodbacili ljetos, kada smo se borili u stepi na visokim temperatu-rama. Iz dana u dan obeavali su nam dostaviti zimske uniforme,ali one nam nikada nisu stigle. Umjesto toga poslali su nam jotrupa, kamione rezervista starijih od samog Boga i vjerojatnonesposobnih da potre i za autobusom, ili golobradih novajlija snevinim pogledima. Doli su nama, netom poslani iz vjebalitai vojarni kako bi se borili u paklu Staljingrada. Nisu imali pojmato je rat, ali bili su zadojeni propagandom i odluni umrijeti zaizgubljenu stvar. Jurili su luaki u borbu, pred golema drijelaruskih topova. Protiv takvog zaluenog junatva nita se nijemoglo uiniti. Njihov ar uhvatio nas je nespremne i mogli smosamo stajati i sluati ih dok su umirali, leei bez udova i stenjuina tlu ili visjeli vritei na bodljikavoj ici i sluili kao zgodnemete za vjebu neprijateljskih snajperista.

Ta prva pomahnitala suicidalna gesta bila je dovoljna daistjera oduevljenje iz onih malobrojnih koji su uspjeli preivjeti.Propaganda je bila odbaena kamo je i pripadala, na hrpu smea,i stvarnost je zavladala. Hodali su uokolo ukoenih pogleda idefanzivno pogrbljenih ramena, odnosei se prema neprijatelju

s potovanjem kakvog je i zasluio i cijenei vlastite ivote vieod bilo kakve spektakularne smrti za Adolfa Hitlera i Domovi-nu. Usprkos tome, nisu prigovarali, ta naoruana djeca i starcikoji su bili prisiljeni dragovoljno se javiti u aktivnu vojnu slubu.Ipak su jo uvijek bili Nijemci, a Nijemci su bili previe ponosnida bi jadikovali. Okrutnosti borbe podnosili su ne alei se, aumirati su nastavili stoiki.

Bilo nam je obeano da emo dobiti po jedan dan dopustaza svakih dvadeset novajlija koje uspijemo spasiti od pogibije nabojnom polju, no bila je to opasna igra i veim smo dijelom odo-lijevali tom iskuenju. Vie je ljudi izgubljeno dok su se probija-li kroz blato u potrazi za preivjelima, kliui se na komadimasvjeeg ljudskog mesa i posrui preko trulih tijela, no to jeikada bilo pronaeno i spaeno na taj nain. Rusi su naroitopazili na takve pokuaje spaavanja, a imali su tendenciju ispalji-vati baranu vatru i na najmanji zvuk, to nas je posebno ivcira-lo. Na taj nain izgubili smo sedmoricu svojih ljudi i od tadanadalje, mi koji smo preivjeli, okrenuli smo lea izazovu ostva-rivanja prava na dodatni dopust i prepustili drugima da hvatajuprivienja ako to ele.

Obru se oko Staljingrada polako stezao, a prema tvrdnja-ma, u njemu su bile opkoljene tri ruske armije. Najvea pobjedasvih vremena! vikala je propagandna mainerija, ali nama vienije bilo stalo do pobjede. Sve to smo htjeli bilo je spasiti vla-stite koe i doivjeti kraj rata. Jedino je jo Heide pokazivaoznakove entuzijazma.

Samo ekajte! rekao nam je s fanatinim uzbuenjem kojeje nas ostavljalo potpuno ravnodunima. Nakon Staljingrada Moskva! Stii emo i tamo, vidjet ete!

Jebe Moskvu, progunao je Porta. to se mene tie,Moskva moe otii k vragu.

Mislim da je Porta govorio u ime svih nas. Heide je biosvojevrsna iznimka i njegovi se stavovi nikada nisu mogli sma-trati bilo ime osim buncanjem luaka.

2524

Talijanska Osma armija zatraila je od njemakog Vrhov-nog zapovjednitva privilegiju da prva ue u Staljingrad, to jenama svima odgovaralo. Jesu li talijanske snage bile toliko odu-evljene time bilo je, naravno, posve drugo pitanje, ali to se nasticalo, rado smo prepustili pagetima svu ast i slavu. udno,tad su se pojavili i Rumunji i zatraili poasno mjesto u toj akciji,pa smo mi jednostavno popustili i priekali da se oni meusob-no dogovore.

Koga briga? rekao je Porta. Koga briga tko e zauzeti tajjebeni grad, sve dok to nismo mi?

udno je to, promrmljao je Barcelona. pageti se obi-no ne pale na te prie o junakoj smrti.

Podruje na kilometre i kilometre oko nas iznenada se ispu-nilo talijanskim i rumunjskim jedinicama. Promatrali smo izsvojih rovova duge kolone ljudi koje su prolazile pokraj nas,pjevajui na svom putu prema Staljingradu.

Jednoga dana, dok smo jo uvijek ekali vijest o pobjedi,dobili smo zadatak kojega je bilo potrebno obaviti iza ruskihlinija. Bila je to sitnica bilo je potrebno raznijeti most; mostkoji je bio kljuan za neprijateljsku liniju snabdijevanja i takodobro maskiran da ga nai avioni nisu mogli primijetiti iz zraka.Uzgred su nam rekli da e najtei dio misije, usprkos vraki te-kom poslu postavljanja eksploziva na most zbog toga to su gaRusi danonono pomno uvali kao da je u pitanju sam Kremlj,ipak biti doi do njega.

Moramo samo otpuzati preko tresetita, rekao je Stari Unkiselo. Kilometrima i kilometrima preko prokletog tresetitaetveronoke!

Mislio sam da pretjeruje. Mislio sam da e se vjerojatnoispostaviti da je tresetite zapravo blatnjavi komad terena velii-ne oveeg ribnjaka, smjeten u nekom bezopasnom podrujuobinih barutina i movara. No, nismo bili te sree. Trebalonam je nekoliko dana da prijeemo to podruje, tijekom kojih

sam otkrio da je rusko tresetite jedno od najgorih prokletstava skojima se ovjek moe susresti.

Kao prvo, svaki od nas morao je nositi vie od dvadesetkilograma dinamita u spremniku privrenom za prsa, koji je isam bio dovoljan da nam zagora ivot. Osim toga, kretali smose nou, a dane smo provodili skriveni drhturei u grmlju. Nakonetrdeset i osam sati bili smo do koljena u blatu i vodi. Posvudaoko nas nalazili su se buseni grube trave, ali oni su bili varljivi,pa smo se drali svog puta staze nainjene od trupaca, irokejedva dovoljno za jednog ovjeka, utonule pola metra ispod po-vrine. Morali smo naslijepo traiti put, a teko onome tko seposkliznuo. S obje strane staze nalazilo se tresetite, gusto, sme-e i zlo, neumorno ekajui svoj plijen. I ne samo tresetite, negoi niz ljudskom rukom nainjenih zamki koje je uz stazu postaviona neprijatelj. Dodirnete li granu koja visi s jedne strane, izne-nada e vam se izmaknuti tlo pod nogama; ako je povuete, naiete se presjeeni na dva dijela skrivenom bajunetom. Pokuateli se uhvatiti za posve nevinu biljku penjaicu kako biste odraliravnoteu, velike su anse da ete pokrenuti izbacivanje roja stre-lica, dovoljnog da pobije cijelu kolonu. Jedan posebno ruan triksastojao se od toga da se otrovane bajunete postave uz stazu namjestu gdje je ona najua. Za to su se koristile bajunete koje suprije toga bile uronjene u gnjecavu masu trula mesa; samo jednaogrebotina dok biste se usredotoili na zadravanje uspravnogpoloaja i prolaenje pokraj takve bajunete bila je dovoljna dadobijete sepsu.

Nije udno to su nam ivci bili na rubu. Nije udno to jeGregor poludio i bacio runu bombu na drsku abu koja je skoilazlokobno zakreketavi iz trske i prestravila nas na mrtvo ime.

Zvuk eksplozije odjeknuo je movarom. Prestravljeni, ba-cili smo se na zemlju i ekali hoe li se to dogoditi. Nekolikosekundi kasnije zauli smo glasove, buku motora i kripu tenko-vskih gusjenica.

Porta, koji se nalazio na elu, okrenuo se i proaputao: Rusisu nas primijetili.

26 27

Bjemo odavde! navaljivao je Gregor.Tuno smo ga pogledali. Kamo da bjeimo? U movare bez

dna koje su nas okruivale sa svih strana? Ili ravno stazom pre-ma Rusima koji su nas ekali?

Pojavio se i maslinastozeleni vrh topovske cijevi T-34,pretraujui prostor izmeu stabala. Topovska cijev se okrenulai uperila prema movari, iznad naih glava. Ispalili su tri grana-te, a potom se to teko vozilo vrlo polako, vrlo tiho, uz minimal-nu urbu poelo kretati po nasipu prema rubu movare. Proma-trali smo ga, prestravljeni, ali zahvalni, dok se kretao prema var-ljivoj mutnoj vodi koja ga je ekala. Na trenutak se stresao, pasmo pomislili da bi se mogao odrati, ali onda je izveo posljednjitrzaj u cik-cak liniji, okrenuo se na lea i nestao. Nekoliko sekundiranije, na tom je mjestu stajao neprijateljski tenk; sada se otamoulo glasno usisavanje dok je movara gutala tenk i zadovoljnozatvorila svoja golema usta.

Nekoliko likova u smeim uniformama pojavilo se izmeustabala. Oprezno su se spustili niz nasip u potrazi za svojim iz-gubljenim drugovima, viui i pokazujui rukama. Barcelona jeprema njima okrenuo svoj automat, pa smo se zgrbili u au iekali na razvoj situacije. Nastupila je kratka tiina, a potom seniski, zbijeni narednik pojavio iz zaklona drvea i povikao ljudi-ma iza sebe da poure kratkim: Bre, bre!

im su dotrali, Barcelona je otvorio vatru. Narednik je bioprvi pokoen. Od onih koji su ostali, neki su otrali natrag premastablima, a drugi su se bacili na zemlju i ostali mirno leati. Nakonto je sve zavrilo, i mi smo ostali leati, stisnuti u smrdljivojsmeoj vodi, ne usuujui se pomoliti glave.

Tako je prolo sat vremena. Poeo je tei i drugi sat. Dosadai neudobnost postajali su nepodnoljivima, ali na posljetku seneprijatelj umorio od ekanja i pokrenuo napad naslijepo u samosrce movare. Drugi je tenk bio poslan u izvidnicu. Postavio seizmeu stabala; polako i tiho uperio je baca plamena otprilike unaem smjeru. Otar plameni jezik pojurio je preko movare.Proao je nedaleko od nas, ali vruina je bila intenzivna. Jo su

dva puta pokuali. Movara je bila u plamenu svuda oko nas, ami smo se sklanjali dublje u njezine blatnjave vode, hvatajuidah i pokuavajui ne kaljati. Kada bi im se pruila prilika da ietvrti put zapucaju, vie zacijelo ne bi promaili.

Nastala je stanka. Porta je oprezno provirio izmeu trstika.Lik sa smeim ljemom izvirio je iz kupole i pogledao prekomovara, promatrajui uinjenu tetu.

Porta je podigao svoj baca plamena. Niti mi koji smo mo-gli vidjeti to radi nismo se usudili gledati; da je promaio metui pri tom odao na poloaj, s nama bi bilo svreno.

Zadrao sam dah i prekrio oi dlanovima sve dok me zvukeksplozije nije primorao da podignem pogled. Tenk je eksplodi-rao. Portin je hitac pronaao svoj cilj i cijelo je vozilo bilo uplamenu.

Izvukli smo se iz vode, zgreni i ukoeni i nastavili daljesvojim putem. Porta je jo uvijek bio na elu, pomno ispitujuisvaki centimetar puta pred sobom; Maleni je iao korak iza njega,spreman zapucati iz svog tekog revolvera, pazei na snajpere.Iz iskustva smo znali da nitko Rusima nije niti do koljena u umjet-nosti maskiranja, a neki od njihovih vojnika oigledno su bilibeskrajno strpljivi i izdrljivi. Jedan Sibirac, kojega smo jednomprilikom susreli bio je u stanju ostati na istom poloaju na vrhustabla dvadeset i etiri sata u komadu, postavi dijelom svog skro-vita u tolikoj mjeri da su ga ak i ptice prihvatile i poele seepiriti na njegovim ramenima.

Iznenada, bez ikakva upozorenja, Porta se spustio na koljenau vodu, a samo mu je glava ostala iznad povrine. Dao je znak inama ostalima, pa smo svi istog trenutka zaronili, izvukli cijeviza disanje i stavili ih na usta. Na povrini su ostali samo naikamuflirani ljemovi. Deset dugih minuta, koje su nam se vieinile kao deset dugih sati, onako uronjenima u prljavoj vodi,ostali smo skriveni. Nita se nije dogodilo. Ili je to bila lanauzbuna ili je opasnost prola. Bilo kako bilo, takvi incidenti bilisu pogubni za ivce.

2928

Nakon to smo prevalili jo nekih dva kilometra, ugledalismo predivnu, udnovatu pticu. Bila je uto-zelena i stojei natruloj grani izvodila je ples dobrodolice s namjerom da nas na-mami. Mahala je repom lijevo-desno poput psa, sputala glavuna tlo i podizala je poput dresirana goluba, zvidukala melodijui umilno prevrtala okicama. Ta je ptica bila ondje s jednom odre-enom svrhom. Zamka za neoprezne. No bili smo previe dugou borbi, a da bismo lijepe ptice koje pjevue shvaali zdravo zagotovo. Znali smo da se negdje u blizini krije neprijatelj, ekajuida uinimo sudbonosni korak.

Porta je zaronio pod vodu i polako gacao naprijed. Samo susiuni valovi odavali njegovu prisutnost. Sitni Legionar zaro-nio je za njim, zubima vrsto drei no. Mi smo se sagnuli ipromatrali.

Porta je stigao do ptice i polako izronio. Kratko se osvrnuooko sebe, ispruio ruku i u trenutku izdigle su se dvije sjene.Dvije sjene odjevene u zelene uniforme. No prije no to su stigliizvriti svoj zadatak, Porta je uperio pitolj u jednoga od njih, aLegionar zabio no u drugoga. Ptica, osloboena svoje funkcijemamca, kretei se vinula uvis i odlepetala prema najbliim sta-blima.

Isuse sveti! rekao je Stari Un, uspravivi se. Kakav ivot!Zakoraio je naprijed, ali se poskliznuo i nagnuo u stranu.

Pri tome je instinktivno ispruio ruku kako bi odrao ravnoteu,zgrabivi najblii grm.

Pazi! povikao je Barcelona.Zgrabio je Starog Una u posljednjem trenutku i obojica su

se zajedno nala na stazi. Drhturei, Barcelona je pokazao pre-ma grmlju sa strane. Ugledali smo nekoliko ica koje su viju-gajui nestajale u vodi i omotane oko stabala. Mogli smo samonagaati koji je eksploziv bio ondje postavljen.

Isuse, kakav ivot! ponovio je Stari Un, obrisavi znoj saela. Kakav uasan, odvratan ivot!

Nekoliko sati kasnije tiho smo se pribliili kolibi nainjenojod grana na jednom od vrih dijelova movare. Primijetili smo

je iz daljine i paljivo je promotrili, ne primijetivi nikakav znakneprijateljske aktivnosti. U kolibi smo otkrili petero partizana,trojicu mukaraca i dvije ene, koji su imali svoju bazu u mova-ri i skrivali lica odvratnim zelenim maskama kad god bi ili uakciju. Ova petorka nije bila u stanju pruiti bilo kakav otpor.Boca votke nesumnjivo je kruila izmeu njih, a kada smo ih pro-nali leali su na hrpi prebacivi ruke jedni preko drugih, iromotvorenih usta. Brzo smo ih se rijeili i s mukom odvukli njihovatijela u movaru, a potom proveli no u kolibi rijeivi se ostatakanjihove votke i sanduka suene ribe kojeg smo pronali ondje.

Sljedeeg dana stigli smo do svog cilja: mosta kojeg smotrebali raznijeti. Bio je to velik i teak, neoekivano impozantanmost. Tvrdnja da emo ga unititi uinila nam se poprilino za-straujuom, pa sam se poeo pitati je li nae putovanje modabilo samo gubitak vremena.

Nasred mosta u straarnici stajao je straar. Naslonio se ipuio, a puku je nemarno odloio pokraj sebe. Koliko smo mimogli vidjeti, izvjetaji su bili pogreni i most je uvao samojedan straar. Meutim, most je bio tako robustan da bi mogaoodoljeti i najeim pokuajima sabotae, a bio je tako dobroskriven da je posve sigurno bio nevidljiv iz zraka.

Dok smo tako promatrali, kolona tenkova i lakih vozila kre-nula je preko mosta. Straar je ugasio cigaretu, zgrabio puku istajao u stavu pozor sve dok nisu proli, nakon ega se smjestavratio svom sanjarenju. Pripalio je jo jednu cigaretu i u zraku seosjetio otar miris mahorke. Pretpostavio sam da je, poput nas, ion indiferentan prema tome kakav e biti ishod rata i da samoeli biti ostavljen na miru kako bi mogao ivjeti vlastiti ivot.Nije bio mlad. Vjerojatno su ga odvukli s njegovog posjeda ili izsela kako bi se iz noi u no kooperio i pozirao na njihovombezveznom mostu. Izgledao je poprilino otuno s ovjeenimbrkovima, u ubari, visokim ofucanim izmama i tankoj ljetnojuniformi.

Pogledaj ga, proaputao je Maleni veselo. Zamisli da siovako odjeven na ovakvom vremenu! Ili je lud, ili Rusi stoje

30 31

jednako loe kao i mi moe dobiti izme ili kaput, ali ne oboje.ao mi je, prijatelju, ali morat e odabrati.

Puzali smo u tami, ispod mosta, namjetajui eksploziv. Bioje to dugotrajan i zamoran posao, oko kojega se najvie potrudioLegionar. Radio je kao da u mraku vidi savreno i njihao se po-put majmuna od jedne preke do druge. Na posljetku smo sepovukli na sigurno i sluali Malenog i Portu kako se svaaju okotoga koji e od njih imati ast aktivirati eksploziv.

Jo jedna kolona vozila naila je preko mosta. Ispred njihiao je dip sa crvenom zastavom. Porta ih je eznutljivo pogle-dao. Kamioni s municijom! Idemo ih raznijeti zajedno s mo-stom! Moleivo je pogledao Starog Una. Zamisli kakva bi topredstava bila! Daj, nemoj kvariti raspoloenje! Ja sam za ako sii ti.

Uuti i sjedni, rekao je Stari Un otro. Ne elim odletjetiu kraljevstvo nebesko zbog jednog vatrometa, hvala na ponudi.

ekali smo dok se most nije ispraznio, a potom otpuzali uzaklon iza nekakvih stijena. Zora se u tankim pramenovima ru-menjela na nebu i meni je bilo ao momka u straarnici koji nijenita slutio. Maleni i Porta jo uvijek su raspravljali o tome tkoe imati ast unititi most. Ne znam koji je od njih dvojice nakraju aktivirao eksploziv, ali buka je bila zagluujua. Jo neko-liko sekundi kasnije u uima mi je zvonilo, a zvuk eksplozijeodbijao mi se od unutranjih strana glave. Podigao sam se i po-gledao prema mostu a potom pogledao ponovno. Prokleta mr-cina jo uvijek je stajala na svom mjestu! Glavni nosai su bilirazneseni i elina struktura potpuno savijena, ali sam most,njegov hrbat, u jednom je komadu pao u vodu i ostao leati neko-liko desetaka centimetara ispod povrine. Naravno, bio je to uni-ten most; ali ipak vrlo upotrebljiv.

Gregor je vritao i smijao se, trei preko mosta, a mi smopotrali za njim, pjevajui i viui, ljapkajui po vodi poputgomile pijanih luaka.

Potopili smo most! Potopili smo most! pjevuio je Gre-gor.

Niti na jednom dijelu mosta voda nam nije dopirala vie odkoljena!

Dovraga, to emo sada? upitao je Porta.Pokupit se odavde, rekao je Stari Un ljutito. Imam osjeaj

da bi ovo mjesto uskoro moglo privui veliku pozornost.Dok je to govorio, zauli smo glasove, pa smo se kao jedan

bacili u zaklon stabala. Barem smo se smjeli vratiti kroz umu, ane kroz movaru, to nam je bila utjeha, ali slabana, jer smo seza nekoliko sati potpuno izgubili. Hodali smo tamo-amo, izlaziliiz ume i vraali se u nju, prelazili potoke i hodali vijugavimputeljcima koji su zavravali u ipraju. Cijelo to vrijeme nismonikoga susreli, i kad smo na posljetku izili na istinu i ugledalinekog starca kako cijepa drva ispred kolibe, nismo bili raspoloeniza akciju izbjegavanja. Umjesto toga, gurnuli smo Portu ispredsebe kao najboljeg prevoditelja meu nama, a on se starcu prija-teljski nasmijeio osmijehom s jednim zubom i obratio mu se naruskom.

Dobar dan, tovari!Maleni stari tovari polako je podigao glavu. Bio je tako

star da nas je pogled na njega gotovo bolio. Koa mu je bilasasuena poput pergamenta, a bore na licu usjeene tako dubokoda su izgledale poput pravih klisura, no pogled njegovih plavihoiju bio je bistar. Upitno je promotrio Portu od glave do pete.

A, to si ti, zar ne? rekao je, ispustivi sjekiru. Pa gdje sibio svih ovih mjeseci?

Sreom, Porta je bio laac po prirodi. Nije morao zastatikako bi razmislio, nego se hrabro upustio u razgovor.

Pa bio sam u ratu, zar se ne sjea? rekao je vrlo drsko,siguran u sebe. A gdje si se ti skrivao, djede? Nijemci su se opetvratili, zar ne zna?

A, da? Pogled plavih oiju preao je na nas ostale, a potomse vratio na Portu. Kako ti je majka?

Stara je dobro, rekao je Porta.Dobro, dobro volim uti za stare prijatelje. Jesi li ubio

mnogo Nijemaca?

32 33

Poprilian broj, rekao je Porta skromno i pruio mu pake-ti mahorki.

Starac je odmahnuo glavom. Vojniki duhan, rekao je somalovaavanjem.

Podigao je sjekiru u ruke i vratio se svom poslu ne rekavivie niti rijei. Porta je slegnuo ramenima, pa smo nastavili svojimputem, naslijepo hodajui izmeu borova.

Nekoliko sati kasnije nali smo se ponovno kod mosta, kodkojega je sada bilo aktivno kao u konici.

Ovo je uzaludno, rekao je Stari Un. Dovraga s tim ho-danjem po umi, riskirat u i krenut emo niz rijeku.

Postojao je vrlo izvjestan rizik da emo, idui tim putem,susresti ruske jedinice, ali vie nas nije bilo briga za to. Napolasmo se udavili u smrdljivoj movari, riskirali smo ivote puzeiispod mosta koji je odbijao umrijeti, nahodali se izmeu borova,tako da nam je na pameti bio samo povratak u razmjernu sigur-nost i udobnost naih rovova.

Dva dana kasnije, pod zatitom sveca koji bdije nad onimakoji su doli do kraja svojih snaga, doteturali smo k svojima iStari Un podnio je izvjee zadatak je izvren ne trepnuv-i, niti zamarajui ikoga s detaljnim objanjenjima. Kao to jerekao, nije ih htio uznemirivati. Osim toga, digli smo most uzrak, kao to nam je bilo reeno, a nije bila naa krivnja to je onpao dolje u jednom komadu.

Zima je doista postajala sve otrija i iskusili smo prve snjenemeave. Jo uvijek nismo imali kabanice, pa smo morali podsta-vljati uniforme novinama i komadima kartona i drugog smeakako bismo se zatitili od studenog vjetra. Zalihe su nam sputa-ne padobranima. Nisu nam dola pojaanja, ali dobili smo zapo-vijed da ni pod kakvu cijenu ne smijemo razbacivati municiju.Hrane smo iz dana u dan dobivali sve manje. Ljudi su gladovalii smrzavali se, a prijavljeni su bili i prvi sluajevi ozeblina nekisu ih izazvali namjerno, u posljednjem, oajnikom pokuaju dase spase iz pakla ruskog fronta. Dvojica iz nae satnije bila su

otkrivena da spavaju u mokrim arapama i smjesta su bili pogu-bljeni u Tatarskoj umi.

ak niti Heide vie nije govorio o velikoj staljingradskojpobjedi, a propagandna je mainerija zloguko utjela ve neko-liko tjedana.

SVEN HASSELss-general

IZDAVAZagrebaka naklada

ZA IZDAVAAZdenko Vlaini

UREDNIKKreimir Maligec

SLIKA NA NASLOVNICIZdenko Vlaini

KOMPJUTORSKA OBRADA NASLOVNICEDario Bajurin

GRAFIKA PRIPREMAMachala d.o.o.

TISAKStudio Moderna, Zagreb

Copyright ZAGREBAKA NAKLADA 2006.www.zg-naklada.hr

kontakt@zg-naklada.hr