Svemirski lov na blago

SvEMIRSKI LOv NA BLAGO

DZORDZOVA POTRAGA ZA BLAGOM.indd 6 23.7.2009 14:23:42

hAWKINGLucy & Stephen

Ilustrirao Garry Parsons


Iz pera LUCY HAWKING i PROFESORA STEPHENA HAWKINGA objavljeno također:

TAJNI KLJUČ SVEMIRA

Fotografija na unutarnjoj strani korica:Astronaut Bruce McCandless lebdi nad Zemljom u raketnom naslonja-ču (Maneouvring Unit, MMU) 7. veljače 1984. McCandless je bio prvi čovjek koji je u njemu poletio, postavši tako prvim čovjekom-satelitom u putanji oko Zemlje. © NASA/SCIENCE PHOTO LIBRARY


hAWKINGLucy & Stephen

Ilustrirao Garry Parsons


Naslov originalaGeorge’s Cosmic Trasure Hunt

© za tekst Lucy Hawking, 2009© za ilustracije Random House Children’s Books, 2009

© za hrvatsko izdanje Mozaik knjiga, 2009.

Nakladnik Mozaik knjiga

Za nakladnika Alen Bodor

Preveo Predrag Raos

Urednica Lidija Zozoli

Grafički urednik Marko Katičić

Prilagodba naslovnice Ivica Jandrijević

Korektura Jakov Lovrić

Tisak Euroadria, d.o.o., Ljubljana, kolovoz 2009.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotoko-

piranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-0604-8CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 710170.


Za Rozu







Najnovije znanstvene teorije!U ovu je priču umetnuto i mnoštvo nenadmašnih znanstvenih ogleda koji čitatelju otvaraju zadivljujući i stvarni pogled na neke od najnovijih teorija. Njih su napisali ovi ugledni znanstvenici:

Zašto idemo u svemir? 40profesor Stephen Hawking (govoreći kroz “Erica”),profesor matematike, University of Cambridge, Velika Britanija

Putovanje na kraj svemira 57profesor Bernard Carr,profesor matematike i astronomije, School of Mathematical Sciences, Queen Mary, University of London, Velika Britanija

Kako stupiti u vezu sa svemircima 100dr. Seth Shostak,suradnik SETI-a (Search for Extra-Terrestrials Institute), SAD

Potječe li život s Marsa? 164profesor Brandon Carter,Laboratoire de l’Univers et de ses Théories, Observatoire de Paris-Meudon, Francuska

Ima li vani koga? 200lord Martin Rees, Predsjednik Royal Societyja,Trinity College, University of Cambridge, Velika Britanija

Kako otkriti planet u svemiru 227profesor Geoff Marcy,profesor astronomije, University of Berkeley, Kalifornija, SAD; dobitnik Shawove nagrade za astronomiju

Zlatokosina zona 246profesor Geoff Marcy

Kako shvatiti svemir 298profesor Stephen Hawking (govoreći kroz “Erica”)



1

Prolog

Nula minus sedam minuta i trideset sekundi, odjek-nuo je robotski glas. “Pristupni krak Orbitera uklo-

njen.”George je progutao slinu i promeškoljio se u kapetan-

skom naslonjaču Space Shuttlea. Napokon je počelo. Sa svemirskog broda više nema silaska. Za samo nekoliko kratkih minuta – minuta koje su sad otkucavale mnogo brže nego one beskrajne minute na posljednjem školskom

satu – on će za sobom ostaviti planet Zemlju i dići se u svemir.

Sad kad je pristupni krak Orbi-tera, taj most između svemirskog broda i vanjskoga svijeta, bio od-maknut, George je shvatio kako je propustio posljednju priliku da ode. Bio je to jedan od posljednjih postupaka pred polijetanje. To znači

da su se spuštala i sva vanjska okna na brodu – i hermetički ga zatvarala. Sad čak i kad bi po-čeo lupati šakama po vratima i preklinjati da ga puste, s


Lucy i Stephen hawking

2

druge strane ne bi bilo nikog da ga čuje. Astronauti su ostali sami sa svojim silnim svemirskim brodom, a od polijetanja su ih dijelile još samo minute. Nije im više preostalo ništa drugo nego da čekaju da odbrojavanje stigne do nule.

“Nula minus šest minuta i petnaest sekundi. Provjera PPJ-a.” PPJ – pomoćne pogonske jedinice – upravljale su raketoplanom pri polijetanju i slijetanju. Napajale su se iz triju gorivih članaka upaljenih već satima. Na tu je zapovijed, međutim, raketoplan zabrujao u život, kao da je i sam svemirski brod shvatio da trenutak slave više nije daleko.

“Nula minus pet minuta”, nastavio je glas. “Pokreni PPJ.”

George je osjetio kako mu se izvrnuo želudac. više od svega u čitavom univerzumu želio je još jednom proletjeti svemirom. I evo ga sada tu, na pravom svemirskom brodu i s astronautima, gdje na lansirnoj rampi čeka da krenu. U isti je čas osjećao i strah i uzbuđenje. Što ako nešto krene po zlu? Sjedio je u zapovjednikovu naslonjaču, što znači da je sva odgovornost upravljanja raketoplanom pala na


SvemirSki Lov na bLago

3

njegova pleća. Kraj njega je sjedio pilot, njegov zamjenik i pomoćnik.

“I tako, vi ste pravi astronauti na pravom zvjezdanom putovanju?” promrmljao je George sebi u bradu malo bedasto.

“Što ste rekli, kapetane?” dopro je do njega glas kroz slušalice.

“Ma, ovaj, ništa…”, odgovorio je George koji je sa-svim smetnuo s uma da kontrola polijetanja čuje svaku njegovu riječ. “Samo se pitam što bi nam rekli svemirci da naletimo na kojeg.”

Iz kontrole su mu se nasmijali u slušalicu.“Svakako im prenesite naše najljepše pozdrave.”“Nula minus tri minute i tri sekunde. Motori u startno

stanje.”Vrum-vrum, pomislio je George. Tri motora na tekuće

gorivo i dvije startne rakete na kruto ubrzat će brod već u prvim sekundama lansiranja pa će on doseći brzinu od sto pedeset kilometara na sat još prije nego što za sobom i ostavi startnu rampu. I onda će mu trebati još samo osam i pol minuta da dosegne brzinu od 28 000 kilometara na sat!

“Nula minus dvije minute. Spustite vizir.” Georgea su svrbjeli prsti da prebaci nekoliko tisuća sklopki ispred sebe, čisto da vidi što će se dogoditi, ali se nije usudio. Pred njim je bila upravljačka palica kojom će on, kao zapovjednik, upravljati brodom kad se jednom nađu u svemiru i započnu manevar pristajanja na međunarod-nu svemirsku stanicu. Bilo je to kao da je u ruke dobio



4

volan, samo što se palica pokretala u svim smjerovima, a ne samo lijevo i desno. Ona je mogla ići i naprijed i natrag. Stavio je prst na njezin vrh, čisto da je osjeti. Kad je to učinio, jedan od elektroničkih dijagrama samo se lagano stresao. Naglo je povukao ruku pretvarajući se da ništa nije dirao.

“Nula minus pedeset pet sekundi. Skini osigurače s ra-keta na kruto gorivo.” Dvije će rakete na kruto gorivo dići raketoplan s lansirne rampe i na visinu oko 370 ki-



5

lometara. Te rakete nemaju nikakvu sklopku kojom bi se dale isključiti. U trenutku kad se zapale, svemirski brod nezaustavljivo polijeće.

Zbogom, Zemljo, pomislio je George. Vraćam se uskoro. Osjetio je lagan ubod tuge što ostavlja taj lijepi planet, a s njim i roditelje i prijatelje. Neće proći dugo i on će im već kružiti nad glavom kad raketoplan pristane na međuna-rodnu svemirsku postaju. I dok im MSS bude jezdio nad glavom, opisujući svakih devedeset minuta pun krug, on će pogledati dolje i ugledati Zemlju. Iz svemira će moći ra-zabrati obrise kontinenata, oceana, pustinja, šuma i jezera, a noću svjetla velikih gradova. A sa Zemlje, njegovi mama, tata, prijatelji Eric, Annie i Susan vidjet će ga kao sićušnu svijetlu točku što u bistroj noći klizi preko neba.

“Nula minus trideset jedna sekunda. Zemaljsko odbro-javanje prelazi na automatski režim.”

Astronauti su se lagano promeškoljili u sjedalu kao da se pred početak velikog putovanja žele što udobnije namjestiti. Komandna je kabina bila začuđujuće tijesna i pretrpana. već je i samo sjedanje u položaj za polijetanje bilo povuci-potegni pa mu je da sjedne u naslonjač za-trebala pomoć svemirskog tehničara. Raketoplan je stajao uspravno, spreman za polijetanje, pa se stoga činilo da je sve u komandnoj kabini iskrenuto naopako. Naslonjač je bio sasvim položen, tako da su Georgeu noge bile okrenute prema nosu broda, a kralješnica mu ležala usporedno sa zemljom ispod njega.

Poslije polijetanja, kad raketoplan stigne u orbitu i za-počne kružiti oko Zemlje, brod će se izravnati pa će se




7

osjećati kao da lete u prednjem dijelu aviona i gledaju pred sebe. Sve do tada će, međutim, raketoplan biti raketa – koja sada čeka da vertikalno poleti u nebo, kroz oblake i atmos-feru, na putu do pravog svemira.

“Nula minus šesnaest sekundi. Aktiviranje vode za pri-gušenje zvuka. Nula manje petnaest sekundi.”

“Minus petnaest sekundi, kapetane George”, rekao je pilot u sjedalu do njegova. “Raketoplan polijeće za pet-naest sekundi i odbrojavamo.”

“Ju-hu!” kliknuo je George. I pomislio: O, majko mo-ja!

“Ju-hu i vama, kapetane”, javila se i kontrola polijetanja. “Želimo vam sretan let.”

George se tresao od uzbuđenja. Svaki put kad bi udah-nuo, bila je to sekunda manje u odbrojavanju prema sa-mom velikom lansiranju.

“T minus deset sekundi. Oslobađanje sustava za pa-ljenje vodika. Zemaljska kontrola počinje odbrojavanje starta glavnog motora.”

To je to! To se doista zbiva!George je kroz prozor vidio prugu zelene trave, sivi

beton piste, a iznad svega modro nebo na kojemu ptice izvode svoje akrobacije. Ležeći tako na leđima u astrona-utskom naslonjaču, pokušavao se smiriti i sačuvati vlast nad sobom.

“Nula minus šest sekundi”, odjeknuo je glas stroja za odbrojavanje. “Početak paljenja glavnih pogonskih mo-tora.” George je u trenutku kad su se upalila tri glavna motora osjetio nevjerojatnu trešnju, iako se raketoplan



8

još nije ni pomaknuo. Kroz slušalice je ponovno začuo kontrolu polijetanja.

“Početak polijetanja u nula minus pet sekundi. Pet, če-tiri, tri, dva, jedan. Polijećemo.”

“Da”, rekao je George sasvim mirno, iako je u njemu sve vrištalo. “Polijeće-mo.”

“Nula minus nula. Paljenje raketa na kruto gorivo.”

Trešnja se pojačala. Pod Georgeom i drugim astronautima zapalile su se dvije

rakete na kruto gorivo. Bilo je to kao da ih je netko snažno raspalio nogom u stražnjicu. Uz silnu tutnjavu, rakete su proparale tišinu pa potjerale raketo-plan s lansirne rampe u nebo. George se osjećao kao da su ga vezali za najsilniju vatrometnu raketu što je ikad ispaljena sa Zemlje. Sad je sve postalo moguće – rakete su mogle i eksplodirati, a mogli su i skrenuti s kursa i zabiti se u zemlju ili ostati na nebu, ali u bezglavom okretanju, protiv čega George ne bi mogao baš ništa.

Kroz prozor je vidio modrinu Zemljine atmosfere po-svuda oko broda, ali nije više vidio i samu Zemlju – odlazio je s rodnog planeta! Nekoliko sekundi pošto su poletjeli, raketoplan se izvrnuo na leđa i sad su se astronauti našli dolje, ispod velikoga narančastog spremnika za gorivo!

“Arrrghhh!” dreknuo je George. “Izvrnuli smo se! I sad letimo u svemir naopako! U pomoć! U pomoć!”

“Ma sve u redu, kapetane”, rekao je pilot. “Uvijek to radimo tako.”


9

SvemirSka potraga za bLagom

Dvije minute poslije lansiranja

George je osjetio silan trzaj koji je

potresao čitav brod.“Što je sad ovo?”

uskliknuo je.Kroz prozor je ugle-

dao prvo jednu, a zatim i drugu raketu na kruto gorivo.

Otkačile su se od broda i odletjele u silno velikom luku.“Nešto nam je ispalo!” viknuo je sav u

panici.“Ma ništa ne brinite”, odgovorio je pilot.

“Sve ide po planu.”Sad kad su otpale rakete na kruto gorivo, sve je postalo

mnogo tiše, tako tiho da je u Orbiteru zavladala gotovo potpuna tišina. George je pogledao kroz prozor i poželio tu tišinu ispuniti klicanjem. Raketoplan se još jednom preokrenuo, tako da se opet našao iznad velikoga naran-častog spremnika za gorivo, a ne ispod njega.

Poslije osam minuta i trideset sekundi u zraku – a Ge-orgeu se činilo da su neopazice prošle stotine godina – isključila su se i tri glavna motora, a odvojio se vanjski spremnik za gorivo.

“Evo nas”, zafićukao je pilot i George je kroz prozor vidio kako im golemi narančasti spremnik nestaje iz vida, da bi napokon izgorio u atmosferi.



Prošli su već i granicu između modrine zemaljskog ne-ba i crnine svemira. Posvuda oko njih blistale su daleke zvijezde. I dalje su se uspinjali sve više i više, ali im još nije ostalo mnogo puta do maksimalne visine. više se i nije činilo kao da se u prasku raketnih motora dižu sa Zemlje, činilo se da lebde u svemiru.

“Svi sustavi ispravni”, rekao je pilot koji je upravo pre-gledavao sva svjetla što su bljeskala na pločama. “Kreće-mo u orbitu. Kapetane, hoćete li nas uvesti u nju?”

“Hoću”, odgovorio je George uvjereno pa se obratio kontroli leta u Teksasu. “Houstone”, izgovorio je to naj-poznatije ime u povijesti svemirskog leta, “ubacujemo se u orbitu. Houstone, čujete li me? Ovdje Atlantis. Uba-cujemo se u orbitu.”



12

U tami što ih je okruživala, zvijezde su najednom po-stale vrlo blistave i bliske. Jedna od njih kao da je jurila ravno prema njemu i blještala mu jarkim svjetlom u oči, tako blizu i tako blistava da je…

Trgnuo se, probudio pa otkrio da je u nekom nepozna-tom krevetu i da mu netko blješti svjetiljkom u oči.

“George!” tiho je prosiktao lik iznad njega. “George! Ustani! Uzbuna!”


13

Glava 1.

Nije bilo lako odlučiti što da obuče. “Obuci tebi najdraže svemirsko tijelo”, rekao mu je Eric Bellis,

znanstvenik iz susjedstva, koji ga je i bio pozvao na svoj kućni maskenbal. Nevolja je bila u tome što su Georgeu sva nebeska tijela bila najdraža, tako da nije znao koje bi izabrao.

Da se preruši u Saturn sa svim onim njegovim prste-novima?

Ili bi mogao doći prerušen u Pluton, taj siroti maleni planet kojemu su nedavno i oduzeli status planeta?

Ili bi mogao doći prerušen u najmračniju i najmoć-niju silu univerzuma, to jest crnu rupu? Ali o tome nije razmišljao ni dugo ni teško – jer koliko god bile fanta-stične, goleme i očaravajuće, crne rupe ipak nije mogao pribrojiti svojim najdražim svemirskim tijelima. Bilo je doista vrlo teško zavoljeti nešto tako pohlepno da proždire sve i svakoga – uključujući i svjetlo – što mu se nađe u blizini.

Napokon je George pustio da odluka dođe sama. S tatom je preko interneta gledao slike Sunčeva sustava pa



14

su tako naišli i na sliku što ju je s Marsa poslalo robotsko vozilo za istraživanje njegove površine.

Na slici je bilo nešto nalik čovjeku koji stoji na crve-nom planetu. Čim je ugledao fotografiju, George je shva-tio da bi na Ericovu zabavu najradije došao kao Čovjek s Marsa. Pri pogledu se na njega uzbudio čak i Georgeov tata Terence. Naravno da je obojici bilo sasvim jasno da to na slici ne stoji nikakav Marsijanac, jer je to bila tek iluzija što ju je stvorila igra svjetlosti, dajući stijeni ljudski lik. Ali je zato bilo uzbudljivo zamišljati da u čitavom tom golemom univerzumu možda ipak nisu sami.

“Tata, što ti misliš, ima li koga u svemiru?” upitao je George dok su gledali fotografiju. “Recimo Marsijanaca ili bića iz dalekih galaksija? A ako ih ima, što misliš, bi li nam mogli doći u posjet?”


SVEMIRSKI LOV NA BLAGO

15

“Ako ih ima”, odgovorio je tata, “onda nas sad vjero-jatno promatraju i pitaju se kakvi smo mi to ljudi – tako upropastiti taj lijepi planet. Sigurno misle da smo glupi kao mazge.” Tužno je zavrtio glavom.

Oba su Georgeova roditelja bili ekoratnici, ljudi koji su sebi stavili u zadaću spasiti planet. U okviru te kam-panje, u njihovoj su kući donedavno bile zabranjene sve električne sprave, uključujući i telefon i računalo. Ali kad je George osvojio prvu nagradu na školskom prirodoslov-nom natjecanju – vlastito računalo – mama i tata ipak mu nisu imali srca zabraniti da ga donese kući.

Zapravo, budući da su sad u kući imali računalo, Ge-orge im je pokazao kako se s njim radi pa im čak i po-mogao sastaviti vrlo upadljiv virtualni plakat s golemom fotogra� jom Venere, na kojem je velikim slovima pisalo: TKO BI TU ŽELIO ŽIVJETI? Oblaci sumporne kiseli-ne, temperatura do 470 Celsiusovih stupnjeva… Mora su se isušila i atmosfera je tako gusta da kroz nju ne prodire sunce. To je Venera. Ali ako ne budemo pazili, takva bi

mogla postati i Zemlja. Zar biste željeli živjeti na takvom planetu? Ge-orge je bio jako ponosan na taj plakat, a njegovi su ga roditelji i njihovi pri-jatelji poslali elektronič-kom poštom posvuda po svijetu u potkrepu svojih ideja.

TKO

BI TU

ŽELIO

ŽIVJETI?


16

VENERA

Venera je, poslije Sunca i Mjeseca, najsvjetlije nebesko tijelo. Ime je dobila po rimskoj božici ljubavi, a ljudi je poznaju od pretpovijesnog doba. Starogrčki su astronomi u njoj vidjeli dvije zvijezde, jednu koja se pojavljuje ujutro i drugu koja se vidi uvečer. Prva je bila Fosfor, što

znači svjetlonoša (naša Danica), a druga Hespera

(naša Večernjača). Tako se vjerovalo sve dok grčki fi lozof i

matematičar Pitagora nije shvatio da je riječ o istom nebeskom tijelu.

Venera je, međutim, svijet sasvim drukčiji od Zemlje.

Njezina je atmosfera vrlo gusta i otrovna, uglavnom sazdana od ugljikova dioksida kroz koji plove oblaci sumporne kiseline. Ti su oblaci tako gusti da zadr-žavaju toplinu, zbog čega je Venera najtopliji planet Sunčeva sustava, s površinskom temperaturom koja se penje i do 470 stupnjeva Celsiusa – a to je temperatura na ko-joj se tali olovo. Tlak je te atmosfere 90 puta veći nego na Zemlji. To znači da bismo, stojeći na njezinoj površini, osjećali tlak kao na morskoj dubini od 900 metara.

Ti gusti oblaci na Veneri, međutim, ne samo što zadržavaju toplinu nego i odraža-vaju Sunčevu svjetlost, zbog čega taj planet i blista tako sjajno na noćnom nebu. Venera je možda u prošlosti imala oceane, ali su oni isparili zbog stakleničkog efekta i rasplinuli se u svemiru.

Neki znanstvenici vjeruju da bi slične posljedice razuzdanog stakleničkog efekta mogle nastupiti i na Zemlji ukoliko na vrijeme ne spriječimo globalno zatopljenje.Poslije Marinera 2 koji je kraj nje proletio 1962., Veneru su svemirske sonde posjetile više od 20 puta. Prva svemirska sonda koja se ikad spustila na drugi planet bila je sovjetska Venera 7 lansirana prema istoimenom

Smatra se da je Venera posljednje mjesto u Sun~evu sustavu na kojem bi mogao postojati život.

Veneru ~esto zovu Zemljinom blizankom. Obje su približno jednake veli~inom, masom i sastavom.

Venera

je drugi

planet od

Sunca i {esti

po veli~ini u

Sun~evu

sustavu.


17

planetu 1970. Venera 9 poslala je i slike njezine površine – ali za to baš nije imala puno vremena, jer se na tom neprijateljskom planetu rastalila već poslije 60 minuta! Američki orbiter Magellan poslije je radarski detaljno snimio površinu Venere, skrive-nu debelim oblacima njezine atmosfere.

Venera se okreće u suprotnom smjeru od Zemlje! Kad bismo kroz njezine guste oblake mogli nazreti Sunce, vidjeli bismo da izlazi na zapadu, a zapada na istoku. To zovemo retrogradnim gibanjem. Suprotni smjer, koji slijedi i naša Zemlja, zovemo progradnim.

Godina na Veneri traje manje od njezina dana! Zato što se Venera okreće tako polako, za jedan joj krug oko Sunca treba manje vremena nego za jedan okretaj oko vlastite osi.

Jedan dan na Veneri= 243 zemaljska dana.

Otprilike dvaput u stoljeću Venera prođe između Zemlje i Sunca. To zovemo Venerinim tranzitom. Ti se tranziti uvijek zbivaju u paru razma-knutom osam godina. Redovito ih prate još od izuma teleskopa pa su ih promatrali 1631. i 1639., 1761. i 1769. te napokon 1874. i 1882. Na dan 8. srpnja 2004. astro-nomi su promatrali kako sićušna Venerina točka puže preko Sunčeve ploče. Drugi tranzit iz tog para s početka 21. stoljeća dogodit će se 6. srpnja 2012.

Jedna godina

na Veneri =

224,7 zemalj-

skih dana.

Venera

se okrene

oko svoje

osi za 243

zemaljska dana.



18

S obzirom na sve što zna o veneri, George je bio pri-lično siguran da na tom vrelom planetu punom jetkog smrada ne postoji život. Zato nije ni pomislio da bi se na Ericovoj zabavi mogao pojaviti preodjeven u venerijanca. Stoga je zamolio svoju mamu Daisy da mu pomogne obu-ći tamnonarančastu prekomotnu odjeću s visokim ušilje-nim šeširom, tako da je izgledao baš kao “Marsijanac” na fotografiji koju je pronašao.



19

Odjeven u taj kostim, George je mahnuo u pozdrav roditeljima – koji su bili nakanili provesti lijepu večer radeći s ekoprijateljima organske poslastice za svoju za-bavu – pa se provukao kroz rupu u ogradi između svog i Ericova vrta.

Ta je rupa nastala kad je Georgeov praščić, njegova gica miljenica Freddy (a koju mu je dala baka) pobjegla iz svinjca pa projurila kroz ogradu i kroz stražnja vrata provalila u Ericovu kuću. George je pošao za tragom nje-zinih papaka i tako upoznao svoje nove susjede koji su se u to doba tek bili uselili u praznu kuću u susjedstvu. Taj je slučajni susret s Ericom i njegovim ukućanima Georgeu zauvijek promijenio život.

Eric je pokazao Georgeu svoje zapanjujuće računalo Cosmos, tako pametno i moćno da je mogao nacrtati vrata kroz koja su Eric, njegova kći Annie i George mogli pje-šice krenuti u svaki kutak poznatog nam univerzuma.

Svemir, međutim, zna biti i vrlo opasan, što je George i sam otkrio kad je jedna njihova svemirska pustolovina završila naglo zato što je Cosmos eksplodirao od čistog napora da krene u spasilačku misiju.

Tog je dana Cosmos prestao raditi pa se tako Georgeu više nikad nije ukazala prilika da prođe kroz ta vrata i zaputi se na put kroz Sunčev sustav i dalje. Cosmos mu je svakako nedostajao, ali su mu za utjehu bar preostali Eric i Annie – mogao je doći k njima kad poželi, iako ne i poći u svemirske pustolovine.

George je vrtnom stazom doskakutao do Ericovih stražnjih vrata. Kuća je bila jarko osvijetljena, a iz nje



20

su se izlijevali žamor i svirka. Otvorio je vrata i ušao u kuhinju.

Unutra nije ugledao Annie pa ni Erica i Annienu mamu Susan, ali je tu zato kružilo mnoštvo drugih ljudi. Jedan mu je od odraslih smjesta pod nos gurnuo pun tanjur sjajnih kolačića s tvrdom šećernom kremom.

“Posluži se meteoritom!” rekao je veselo. “Ili bih mož-da trebao reći meteorom!”

“Mislim… pa ovaj, hvala”, odgovorio je George malo isprepadan. “već vidim da su fini”, dodao je i poslužio se.

“Da napravim ovo”, rekao je čovjek i bacio nekoliko kolačića na pod, “mogao bih reći: ‘Posluži se meteoritom!’ zato što su već udarili o pod. Ali kad sam ti ih ponudio, tako još u zraku, oni su – formalno gledajući – još bili meteori.” Široko se nasmiješio Georgeu, a onda i kola-čićima koji su mu ležali kao hrpica kraj nogu. “Shvatio

si razliku? Meteor je kamen koji leti kroz zrak, dok

je meteorit kamen koji je već pao na ze-mlju. I sad, kad sam ih bacio na pod, mo-gli bismo ih nazvati meteoritima.”Onako s kolačićem

u ruci, George mu se uljudno nasmiješio pa kimnuo glavom i

polako krenuo natraške.



21

“Auh!” čuo je kako mu je netko, nagažen, zacvilio za leđima.

“Ups!” rekao je i okrenuo se.“Ma sve u redu, to sam ja!” Bila je to Annie, odjevena

sva u crno. “Ali me i tako nisi mogao vidjeti jer sam ne-vidljiva!” Zamahom mu je uzela kolačić iz ruke i strpala ga u usta. “Ti znaš da sam tu samo po mom djelovanju na okolna tijela. I što sam onda ja?”

“Crna rupa, naravno!” rekao je George. “Jer ždereš sve što ti se nađe u blizini, svinjo proždrljiva.”

“A-a!” odgovorila je Annie trijumfalno. “Znala sam da ćeš to reći, ali to nije to! Ja sam”, i tu se vrlo zadovoljno osvrnula oko sebe, “tamna materija.”

“A što je sad to?” upitao je George.“To nitko ne zna”, odgovorila je Annie tajanstvenim

glasom. “Mi je ne vidimo, ali se čini da je ona apsolutno nužna da se galaktike ne razlete na sve strane. A što si ti?”

“Pa ovaj, mislim”, odgovorio je George, “ja sam čovjek s Marsa – znaš ono, s fotografija.”

“O, pa da!” odgovorila je Annie. “Ti bi mogao biti moj marsijanski predak. To mi je baš super.”

Oko njih je brujao razgovor. Društvanca najneobičnije odjevenih odraslih ljudi stajala su, jela, pila i razgovarala punim glasom. Jedan se bio preodjenuo u mikrovalnu pećnicu, drugi u raketu. Bila je tu i dama sa značkom u obliku zvijezde u eksploziji i muškarac s minijaturnom satelitskom antenom na glavi. Neki je znanstvenik skaku-tao okolo u svijetlozelenom odijelu i naređivao ljudima



22

da ga “odvedu svom vođi”, drugi je pak puhao golemi balon na kojem su bile otisnute riječi SvEMIR SE ŠIRI. Čovjek sav u crvenom stao bi pred ljude pa onda odstu-pio od njih i izazivao ih da pogode što je on. Kraj njega je bio drugi znanstvenik s mnogo hulahupova različite veličine oko struka i svaki je na sebi imao kuglu druge veličine. Kad bi hodao, svi bi se ti hulahupovi okretali oko njega.

“Annie”, rekao je George zabrinutim glasom, “ja ne shvaćam nijedan od tih kostima. Što bi oni trebali biti?”

“Pa ovaj, mislim, sve su to stvari koje možemo na-ći u svemiru, samo ako znamo gledati”, odgovorila je Annie.

“Kao recimo?” upitao je George.“Kao recimo onaj čovjek u crvenom”, objasnila je

Annie. “On se stalno odmiče od ljudi, što znači da glumi crveni pomak.”

“Molim?”“Ako se neko daleko tijelo u svemiru, recimo galaksija,

odmiče od tebe, njezino svjetlo postaje crvenije. I zato se i obukao sav u crveno i odmiče se od ljudi, tako da shvate da je on crveni pomak. A drugi su došli kao sve moguće pojave što ih nalazimo u svemiru – recimo mikrovalovi ili daleki planeti.”

Annie je sve to izrekla sasvim naravnim glasom, kao da je sasvim normalno sve to znati i o tome lupetati na kuć-noj zabavi. Sad je George još jednom osjetio lagani ugriz zavisti. On je volio prirodne znanosti i stalno je čitao knjige, tražio članke po internetu, a njezina oca i znan-



VENUS

24

Jedna je od najvažnijih pojava u svemiru elektromagnetsko polje. Ono je baš posvuda i ne samo što drži atome na okupu nego ih pomoću njihovih sitnih di-jelova (takozvanih elektrona) povezuje s drugim atomima. Gibanje tih elektrona osim toga stvara električnu struju. Naš je svakodnevni svijet sazdan iz velikog broja atoma slijepljenih elektromagnetskim poljem. O njemu ovisi čak i funkcioniranje živih bića pa tako i samog čovjeka.

Titranje elektrona stvara valove u elektromagnetskom polju – to je kao kad mi-

čemo prst u kadi pa stvaramo kolobare. Te valove zovemo elektromagnetskim

valovima, a budući da se elektromagnetsko polje širi posvuda, i ti valovi mogu

putovati preko golemih svemirskih udaljenosti sve dok ih ne zaustave drugi elek-

troni koji će upiti njihovu energiju. Ti se valovi pojavljuju u mnogo različitih oblika,

a neki od njih djeluju na ljudsko oko pa ih doživljavamo kao različite boje vidljive

svjetlosti. Od drugih njihovih vrsta spomenimo radiovalove, mikrovalove, infracr-

venu i ultraljubičastu svjetlost te rengenske i gama-zrake. Elektroni stalno titraju,

ali isto možemo reći i za atome, što znači da tijela stalno proizvode elektro-

magnetske valove. Na sobnoj temperaturi zračenje je uglavnom infracrveno,

ali se u mnogo vrelijim tijelima elektroni koprcaju mnogo

žešće pa stvaraju vidljivo svjetlo.

Vrlo vrela tijela u svemiru, primjerice zvi-

jezde, proizvode vidljivo svjetlo koje, pri-

je nego što u nešto udari, zna prevaliti

i velike udaljenosti. Kad gledamo neku

zvijezdu, svjetlo koje vidimo krenulo je

na put prije možda više stotina godina.

Ono nam ulazi u oko i komeša elektrone

u našoj mrežnici. Tako se stvara struja koja

ŠTO JE TO SVJETLOST I KAKO SE ŠIRI

Svjetlost

se {iri brzinom

300 000 kilometara u

sekundi. To je jako velika

brzina pa ipak svjetlosti,

da sa Sunca stigne do nas,

treba punih osam minuta.

Za put mu od najbliže

nam zvijezde trebaju,

me|utim, ~ak ~etiri

godine.

24


25

zatim vidnim živcem ulazi u naš mozak i veli: “Vidim zvijezdu!” Ako je ta zvijezda

jako daleka da naša mrežnica skupi dovoljno svjetla da ga može opaziti, morat

ćemo se poslužiti teleskopom. Isto to komešanje elektrona može ostaviti trag i na

fotografskoj ploči ili poslati signal u naše računalo.

Svemir se stalno širi, napuhuje kao balon. To znači da se daleke zvijezde i galaktike

odmiču od Zemlje. Zbog toga se njihovo svjetlo, na putu prema nama, rasteže – a

što duže putuje, sve je veće i to rastezanje. Zbog tog rastezanja vidljivo svjetlo

postaje crvenije – pa stoga i govorimo o crvenom pomaku ili, točnije, pomaku

prema crvenom. Napokon, ako se nakon predugog puta jako pomaknulo prema

crvenom, svjetlo će prestati biti vidljivo i pretvoriti se najprije u infracrveno zrače-

nje, a zatim i u mikrovalove (kakve nalazimo u mikrovalnim pećnicama). I baš se to

dogodilo s nevjerojatno snažnim svjetlom što ga je proizveo Veliki prasak – poslije

puta dugog 13 milijardi godina, danas ga opažamo kao mikrovalove što nam

iz svemira dolaze sa svih strana. To zračenje nosi bombastični naslov kozmičko

mikrovalno pozadinsko zračenje, ali ono nije ništa drugo nego odsjaj Velikog

praska.

ŠTO JE TO SVJETLOST I KAKO SE ŠIRI

25



26

stvenika Erica neprestance obasipao pitanjima. Želio je, kad odraste, postati znanstvenikom, tako da može naučiti sve što se zna, a možda i sam napraviti neko zapanjujuće otkriće. Annie se, međutim, prema svemirskim čudesima odnosila sasvim ležerno.

Kad se George s njom tek upoznao, Annie je htjela postati balerina, ali se u međuvremenu predomislila i od-lučila postati nogometaš. I sad se poslije škole nije šetala u ružičasto-bijeloj plesnoj haljinici, nego je iza kuće jurišala za loptom i napucavala je kraj Georgea, kojeg bi uvijek postavila na gol. Pa ipak se činilo da ona i dalje o prirod-nim znanostima zna daleko više nego on.

Sad se pojavio i Annien otac Eric, ali u normalnoj odje-ći, isti kao i obično.

“Eric”, uskliknuo je George, najednom pun pitanja, “u što si se ti prerušio?”

“O, zar ja?” nasmiješio se Eric. “Ja sam jedini razumni oblik života u svemiru”, rekao je skromno.

“Što?” upitao je George. “Ti misliš da si jedini razumni stvor u čitavom univerzumu?”

Eric se nasmijao. “Nemoj to govoriti tako glasno, bar ne ovdje”, rekao je Georgeu i rukom pokazao na sve ostale znanstvenike. “Mogli bi se ljudi jako uzrujati. Hoću reći, došao sam ovamo kao ljudsko biće, što je jedini nama po-znati oblik inteligentnog života u svemiru. Bar dosad.”

“Oh”, rekao je George. “Ali što je sa svim tvojim pri-jateljima? Što oni predstavljaju? I zašto crveno svjetlo predstavlja nešto što odlazi – i kako ti uopće sve to znaš? Nije mi jasno.”



27

“Pa mislim”, odgovorio je Eric blagim glasom, “i ti bi sve to razumio kad bi ti netko objasnio.”

“A bi li mi to mogao obja-sniti ti?” upitao je George molećivim glasom. “Sve o univerzumu? Onako kako si to učinio u slučaju crnih ru-pa? Bi li mi mogao malo pri-čati o onom crvenom, tamnoj materiji i svemu ostalom?”

“O, Bože”, odgovorio je Eric, a u glasu mu se jasno osjetilo žaljenje. “George, volio bih ti pričati sve to o

svemiru, ali je nevolja u tome što zapravo ne znam hoću li za to imati vremena prije nego što… Čekaj čas…” Glas mu je zamro, a on se zagledao u daljinu, onako kako bi to uvijek činio kad bi mu na um pala kakva ideja. Ski-nuo je naočale i obrisao ih o košulju pa ih vratio na nos pod istim onim visoko intelektualnim kutom kao i prije. “Tako je!” uskliknuo je vrlo uzbuđenim glasom. “Znam što trebamo učiniti! Daj još malo pričekaj, George, imam sjajan plan.”

Rekavši to, dohvatio je mekani maljić, udario o golemi mesingani gong i ovaj je odjeknuo dubokim brujem.

“Skupite se smjesta svi koliko vas ima”, rekao je Eric i mahnuo svima u sobi. “No, idemo, idemo, požurimo malo! Moram vam svima nešto reći.”

Kroz mnoštvo se pronio val uzbuđenja.



28

“A sada”, nastavio je, “na ovom sam večerašnjem do-mjenku okupio Red znanstvenog istraživanja za dobrobit čovječanstva.”

“Hura!” kliknuo je netko iz pozadine.“volio bih da uključimo mozak i pozabavimo se nekim

pitanjima koja mi je postavio moj mladi prijatelj George. On bi volio baš sve znati! Kao prvo, siguran sam da bi volio znati što predstavlja koji kostim!” Pokazao je na čovjeka čitavog u hulahupovima.

“Došao sam na domjenak”, zapiskutao je vedri znan-stvenik, “kao daleki planetarni sustav na kojem bismo mogli naći drugu Zemlju.”

“Annie”, prošaptao je George, “nije li baš to radio i doktor Reeper? Pronalazio nove planete?”

Doktor Reeper je bio bivši Ericov kolega koji je želio iskoristiti znanost za vlastite sebične svrhe. Ispričao je Ericu kako je otkrio jedan ekstrasolarni planet – dakle planet koji ne kruži oko Sunca, nego oko neke druge zvi-jezde – a na kojem bi možda mogli opstati ljudi. Upute, međutim, koje je dao Ericu bile su čista podvala – jer su Erica, kad krene u traganje za tim planetom, trebale dovesti u opasnu blizinu crne rupe. Doktor Reeper se zapravo želio riješiti Erica i tako se domoći vlasti nad Cosmosom, Ericovim superračunalom. Taj mu se opaki plan, međutim, izjalovio i tako se Eric sretno vratio sa svog izleta u crnu rupu.

Nitko nije znao gdje je u ovom času doktor Reeper – jer je, kad mu je plan propao, nekamo pobjegao. Tada



29

je George preklinjao Erica da nešto učini, ali ga je Eric pustio da samo tako ode.

“Doktor Reeper zna tražiti planete”, rekla je Annie, “ali mi zapravo ne znamo je li koji i stvarno pronašao. Na koncu konca, taj planet o kojem je pisao u pismu mom tati – za nj zapravo nismo nikad doznali postoji li i stvarno.”



30

“Hvala ti, Same. I koliko smo planeta dosad otkrili?” To je Eric pitao čovjeka s hulahupovima.

“Do ovog trenutka”, odgovorio je Sam i zatresao kolu-tovima, “dvjesto dvadeset jedan egzoplanet – od toga više od sto oko vrlo nam bliskih zvijezda. Neke od njih obilazi i više planeta.” Pokazao je na svoje hulahupove. “Ja sam bliski sustav u kojem oko zvijezde kruži pet planeta.”

“Što mu znači taj ‘bliski’?” prošaptao je George Annie u uho i ona je prenijela poruku Ericu. Otac joj je od-govorio šaptom i onda je ona njegov odgovor prenijela Georgeu.

“On misli tako, možda do četrdeset svjetlosnih godina daleko. A to je otprilike četiristo bilijuna kilometara”, odgovorila je Annie. “Što je u svemirskim mjerilima jako blizu!”

“Jesi li vidio išta nalik Zemlji? Planet koji bismo mogli nazvati svojim domom?”

“vidjeli smo ih nekoliko koji bi možda – ali samo mož-da – mogli postati nekakva druga Zemlja. Ali se naš lov na planete nastavlja.”

“Hvala ti, Same”, rekao je Eric. “A sad bih volio da svi pokušamo odgovorili na Georgeova pitanja – baš svi. Zato će svatko od vas”, podijelio im je papire i kemijske olovke, “do kraja domjenka napisati što drži najzanimljivijim na području kojim se bavi. A ako ne budete imali vremena do-vršiti, možete mi to kasnije poslati poštom ili e-mailom.”

To je sve znanstvenike vidno oraspoložilo. Jer su upra-vo obožavali pričati o najzanimljivijim detaljima svojega posla.



31

“A osim toga”, dodao je Eric hitro, “prije nego što se vratimo zabavi, morao bih vam nešto kratko objaviti, nešto što se ovaj put tiče izravno mene. Jako sam uzbuđen i silno me veseli što vam mogu reći da sam dobio novi posao! Odskora radim za Globalnu svemirsku agenciju koja traži znakove života u našem, Sunčevu sustavu. Po-čevši od Marsa!”

“Auh!” rekao je George. “Pa to je fantastično!” Okre-nuo se prema Annie, ali mu ona nije uzvratila pogled.

“I zato”, nastavio je Eric, “za samo nekoliko dana, ja i moji počinjemo se spremati… jer se selimo u sjedište Globalne svemirske agencije u Sjedinjenim Američkim Državama!

U tom je trenutku Georgeov svemir implodirao.


32

Glava 2.

Georgeu je bilo mučno gledati kako njegovi prvi su-sjedi uređuju kuću i spremaju se na odlazak. Pa ipak

je želio s njima provesti što više vremena prije nego se iz-



33

gube iz njegova života. I tako je k njima dolazio iz dana u dan i gledao kako kuća iznutra postaje sve veća, jer su sve više njihovih stvari progutale najprije velike karton-ske kutije s naljepnicama Globalne svemirske agencije, a onda i furgoni koji su stalno dolazili i odnosili ih iz njegova života.

“Kako je to uzbudljivo!” svako malo bi uskliknula Annie. “Idemo u Ameriku! Postat ćemo filmske zvijez-de! Jest ćemo ovooolike hamburgere! vidjet ćemo i New York! I onda ćemo još…” I tako bi pričala i pričala o svom basnoslovnom novom životu i o tome kako će se, kad ode živjeti u drugu zemlju, sve promijeniti.



34

Povremeno bi joj George pokušavao reći da sve možda i neće biti baš tako fantastično kako to ona zamišlja. Nju je, međutim, njezin izmaštani život toliko zanio da na ta njegova upozorenja uopće nije obraćala pozornost.

Eric i Susan su se pak trudili prikriti uzbuđenje zbog te velike promjene jer ga nisu htjeli povrijediti. Ali ga čak ni oni nisu mogli vječno skrivati. Jednoga dana, kad se kuća bila već skoro ispraznila, George je sjedio u Eri-covoj knjižnici i pomagao mu pri pakiranju dragocjenih znanstvenih instrumenata. Umatali su ih u stare novine i pažljivo slagali u velike kutije.

“Ali ćeš se ipak vratiti?” upitao je George gotovo mo-lećivim glasom. Sa zidova su već bile skinute sve slike i police su se ispraznile, ostavši bez knjiga kojima su bili obloženi zidovi. Kuća je polako postajala isto onako pra-zna i sumorna kao i kad su se u nju uselili.

“Ovisi!” odgovorio je Eric veselo. “Možda se prošver-cam u sljedeći let u svemir i zauvijek ostanem gore.” Opa-zio je neutješni izraz na Georgeovu licu. “Ne, ne, nisam to mislio ozbiljno”, dodao je hitro. “Ne bih vas mogao sve ostaviti. Svakako ću se pobrinuti da se vratim na naš planet.”

“No hoćeš li se vratiti i tu živjeti?” nije se dao George. “U svojoj kući?”

“To zapravo i nije moja kuća”, odgovorio je Eric. “To je samo stan koji su mi dali da u njemu mogu krišom raditi na Cosmosu. Ali je, nažalost, tu već netko bio – a taj netko je Graham Reeper – čovjek koji mi je postavio zasjedu.”


35

“Kako je doktor Reeper mogao znati da si došao?” upitao je George umatajući stari teleskop.

“Pa ovaj, kad malo promislim, onda mi je jasno da je ta kuća bila mnogo očitije skrovište nego što sam mislio”, odgovorio je Eric. “Znaš, ta je kuća nekad pripadala na-šem mentoru, jednom od najvećih znanstvenika svih vre-mena. A nitko ne zna gdje je on sada – kao da je u zemlju propao. Ali prije nego što se to dogodilo, on mi je napisao pismo i ponudio mi svoju kuću kao sigurno mjesto za rad na Cosmosu. Bilo je jako važno ne dopustiti da Cosmos



36

dođe u krive ruke, ali sam i u tome zakazao.” Držao se jako, jako tužno.

George je spustio teleskop i dohvatio školsku torbu. Izvadio je paketić Jammyja Dodgersa, otvorio ga i pružio Ericu. On se nasmiješio ugledavši svoje omiljene kekse.

“Mogao bih stvarno uz te kekse skuhati svakom po šalicu čaja”, rekao je. “Ali mislim da sam čajnik već spa-kirao.”

George je počeo mrviti keks među zubima.“Jedno ipak ne razumijem”, rekao je shvaćajući da mu

je to možda posljednja prilika da pita, “a to je zašto nisi napravio drugog Cosmosa.”

“Da mogu”, odgovorio je Eric, “svakako bih to i učinio. Ali smo Cosmosa zajedno napravili moj mentor, Graham Reeper i ja, i to prije mnogo godina. Njegova moderna verzija još ima neke izvorne crte tog prvog računala. I zato drugi ne mogu napraviti tek tako. A bez preostale dvojice, ne znam baš bih li to uopće i znao. Jedan je od njih nestao, a drugi – no, o njemu već sve znamo. Na neki način”, rekao je Eric i liznuo džem iz središta kolačića, “to što se Cosmos pokvario, svima nam je promijenilo život. No sad kad ga više nemam, moram potražiti neki drugi način da nastavim svoj rad u svemiru. A to znači i da više ne moram stalno brinuti da će netko otkriti moje superračunalo i ukrasti mi ga. Koliko smo se puta morali seliti samo da Cosmosa ne dovedemo u opasnost. Sirota Annie, živjela je u toliko kuća. Ali je baš u ovoj vjerojatno bila najsretnija.”



37

“Pa ne bi se baš moglo reći”, odgovorio je George mračno. “Nije baš jako tužna što odlazi.”

“Ne bi te voljela ostaviti – ta ti si joj najbolji prijatelj”, rekao mu je Eric. “Jako ćeš joj nedostajati, iako to ne pokazuje. Takvog prijatelja neće brzo naći.”

George je progutao slinu. “I ona će meni nedostajati”, promrmljao je i sav pocrvenio. “I ti. I Susan.”

“Ma uskoro ćemo se opet vidjeti”, odgovorio je Eric blago. “I nećemo ti nedostajati vječno. A ako ti ikad za-trebam, znaš gdje me možeš naći. Učinit ću za tebe sve što je moguće.”

“Pa ovaj, hvala”, promrmljao je George. A onda mu je nešto proletjelo kroz glavu. “No nije li možda opasno da ideš?” rekao je i uhvatio se za slamku spasa. “Zar ne bi bilo bolje da ostaneš tu? Što ako te Reeper još traži?”

“Ne vjerujem da mi ubogi stari Reeper još može išta”, odgovorio je Eric tužno.

“Ubogi stari Reeper?” uskliknuo je George zažareno. “Htio te baciti u crnu rupu! Ne znam samo za-što ga žališ! E to nikako ne mogu razumjeti – zašto s njim nešto nisi i poduzeo kad ti se uka-zala prilika?”

“već sam mu upropastio i prevelik dio života”, od-govorio je Eric.



38

George je već bio otvorio usta da odgovori, ali ga je Eric presjekao.

“vidi, George”, rekao je odlučno, “Reeper se sa mnom ljuto poigrao i mislim da bi mu to moralo biti dosta. Do-bio je priliku da se osveti i ne vjerujem da ćemo ga više ikad čuti i vidjeti. Osim toga, Cosmos više ne radi i tako više nemam ništa što bi Reeper mogao poželjeti. Ni meni ni mojima ne prijeti više nikakva opasnost, a želio bih otići u Globalnu svemirsku agenciju. Otvara mi se mo-gućnost za rad na pronalaženju znakova života na Marsu i drugim mjestima Sunčeva sustava. Jasno ti je da to ne mogu odbiti?”

“A valjda”, odgovorio je George. “No hoćeš li mi javiti ako nekog otkriješ?”

“Sasvim sigurno hoću”, obećao mu je Eric. “Bit ćeš među prvima koji će to doznati. I, George… volio bih da uzmeš ovaj teleskop.” Pokazao je na mesingani valjak što ga je George pažljivo umatao u papir. “On će te podsjećati da ne prestaneš gledati u zvijezde.”

“Zar stvarno?” upitao je George začuđeno pa razmotao teleskop i pod rukom osjetio hladni i glatki metal. “Ali nije li on jako vrijedan?”

“Pa mislim, vrijedan si mi i ti. Baš kao i opažanja koja ćeš pomoću njega izvesti. Ali da ti u tome pomognem, imam za tebe još jedan poseban dar za rastanak.” Eric je prekopao po obližnjoj hrpi knjiga i napokon iz nje trijumfalno izvadio svijetložuti svezak pa mahnuo njime prema Georgeu. Na koricama je krupnim slovima bilo ispisano: Svemir – priručnik za uporabu.



39

“Sjećaš li se”, upitao je Georgea, “kad sam na onom domjenku zamolio svoje prijatelje znanstvenike da mi na-pišu po stranicu teksta i odgovore na neka od tvojih pi-tanja? I evo ih! Kad to budeš čitao, sjeti se kako bih želio da shvatiš nešto o znanstvenicima općenito. Želio sam ti pokazati da ja i moji prijatelji – a međusobno se zovemo kolegama – volimo čitati o tome što je tko od nas napravio i onda o tome razgovarati. Mi stalno razmjenjujemo svoje teorije i ideje, a to je vrlo važan – i lijep – dio znanstvene profesije, naime to što imamo kolege koji nam pomažu, potiču nas i osporavaju. O tome i jest ova knjiga. Izradio sam jednu za tebe i jednu za Annie pa sam pomislio da bi možda volio da prvih nekoliko stranica prođemo zajedno. Te sam napisao ja”, dodao je skromno.

I tako je Eric počeo čitati:


40

SVEMIR – PRIRUČNIK ZA UPORABU

ZAŠTO IDEMO U SVEMIR?

Zašto idemo u svemir? Zašto smo spremni uložiti toliki trud i novac za samo nekoliko komadića Mjesečeve sti-jene? Zar ne postoji ništa bolje na što bismo ih mogli utrošiti tu na Zemlji?

Sve to, mogli bismo reći, pomalo podsjeća na Europu prije 1492. Ljudi su tada mislili da je slanje Kristofora Kolumba na njegovo bez glavo putovanje čisto bacanje novca. A onda je on otkrio Ameriku, što je promijenilo štošta. Samo pomislite – da nije krenuo, danas ne bismo imali Big Mac. I koješta drugo, razumije se.

Širenje kroz svemir imat će daleko veće po-sljedice. Ono će potpuno promijeniti budućnost ljudskog roda; možda čak odluči i o tome hoće li te budućnosti uopće biti.

Ono neće riješiti nijedan od tekućih problema na našem planetu, ali će nam omogućiti da te proble-me sagledamo na nov način. Došlo je vrijeme da počnemo gledati prema van, u široki univerzum, a ne prema unutra, samo u naš pre-naseljeni planet.

Seljenje ljudskog roda u svemir neće se dogoditi brzo. Time mislim reći da će nam za to trebati stotine, pa i tisuće godina. Mi već u roku od trideset godina možemo imati bazu na Mjesecu i za pedeset stići do Marsa, a u sljedećih 200 godina istražiti satelite vanjskih planeta. Kad velim stići, mislim na let s ljudskom posadom. Jer po Marsu smo već vozili robotska vozila i na Titan, satelit velikog planeta Saturna,


41


spustili sondu, ali kad govorimo o budućnosti ljudskog roda, na sva ta mjesta moramo doći sami, a ne na njih samo slati robote.

Ali doći kamo? Danas, kad su astronauti proživjeli, već mjesece u međunarodnoj svemirskoj postaji, jasno nam je da ljudi mogu preži-vjeti i izvan rodnog planeta. Ali nam je isto tako jasno i da nulta gra-vitacija u svemirskoj postaji ne otežava samo pijenje čaja! Za ljude nije zdravo da dugo žive bez gravitacije, što znači da naša svemirska baza mora biti neki planet ili satelit.

I što ćemo onda izabrati? Najočitiji je kandidat Mjesec. On nam je blizu, a i do njega se lako dolazi. Već smo na njega sletjeli pa se po njemu i vozikali u otvorenom automobilu. S druge je, međutim, strane Mjesec malen, lišen atmosfere i magnetskog polja, koje u slučaju Zemlje skreće čestice Sunčeva vjetra. Na njemu nema teku-će vode, ali bi u kraterima na sjevernom i južnom polu moglo biti leda. On bi koloniji na Mjesecu mogao poslužiti kao izvor kisika, a energiju bi za njegovu proizvodnju davao nuklearni reaktor ili sun-čane ćelije. Mjesec bi mogao biti baza za putovanje po ostatku Sunčeva sustava.

A što je s Marsom? On je drugi u nizu naših očitih ciljeva. Mars je dalji od Sunca nego Zemlja te stoga dobiva manje svjetla i topline, zbog čega su temperature na njemu mnogo niže. Nekoć je Mars imao i magnetsko polje, ali je ono propalo još prije četiri milijarde godina, a osim toga je, zbog svoje niske gravitacije, taj planet ostao i bez najvećeg dijela atmosfere, tako da danas na njemu vlada tlak jednak samo stotinki tlaka zemaljske atmosfere.

U prošlosti je atmosferski tlak – koji je jednak težini zraka nad jedinicom površine – zacijelo bio viši, što sudimo po presahlim kana-lima i jezerima koje naziremo na njegovoj površini. Danas na Marsu


42


ne može postojati tekuća voda jer bi zbog niskog tlaka smjesta is-parila.

Pa ipak, na Marsu i danas ima mnogo vode, ali u obliku leda na njegovim polovima. Ako bismo krenuli živjeti na Mars, ona bi nam dobro došla. A mogli bismo i rudariti minerale i metale što su ih na njegovu površinu iznijeli vulkani.

To znači da bi nam i Mjesec i Mars mogli biti po mjeri. No kamo bismo još mogli otići u Sunčevu sustavu? Merkur i Venera prevrući su, dok su Jupiter i Saturn plinoviti divovi bez čvrste površine.

Mogli bismo pokušati naseliti Marsove satelite, ali su oni vrlo ma-leni. Neki bi sateliti Jupitera i Saturna u tom pogledu mogli biti mno-go bolji. Saturnov je satelit Titan veći i masivniji od našeg Mjeseca, a osim toga ima i gustu atmosferu. Interplanetarna sonda Cassini--Huygens što su je zajedno poslale NASA i ESA (Europska svemirska agencija) izbacila je na Titan malenu sondu i ona je poslala slike njegove površine. Titan je, međutim, jako hladan, jer je tako daleko od Sunca, a ja osobno (ne znam kako vi) baš ne čeznem za životom kraj jezera tekućeg metana.

Što je sa svemirom izvan granica Sunčeva sustava? Iz promatranja univerzuma znamo da oko lijepog broja zvijezda kruže vlastiti pla-neti. Sve donedavno opažali smo samo divovske planete velike kao Jupiter ili Saturn. Odnedavna smo, međutim, počeli opažati i manje, zemljolike planete. Neki će od njih zacijelo ležati i u Zlatokosinoj zoni, to jest u zoni u kojoj je udaljenost od središnje zvijezde takva da na planetu može postojati tekuća voda. U krugu od desetak svje-tlosnih godina oko nas plovi možda tisuću zvijezda. Ako samo jedan


43


postotak njih posjeduje planet Zemljine veličine u Zlatokosinoj zoni, onda smo dobili deset kandidata za novi svijet.

U ovom trenutku mi po svemiru ne možemo ploviti baš jako da-leko. Činjenica je da ne možemo čak ni zamisliti kako bismo mogli svladati te goleme udaljenosti. Ipak bismo to mogli pokušati učiniti u budućnosti, dakle u sljedećih 200 do 500 godina. Ljudska vrsta na Zemlji postoji oko dva milijuna godina. Civilizacija se rodila prije otprilike 10 000 godina, a brzina se njezina razvoja stalno poveća-va. Danas smo stigli do točke kad možemo smjelo krenuti i onamo gdje još nitko nije bio. I tko zna što ćemo sve otkriti i s kim se sve susresti?

Puno sreće na svim vašim svemirskim putovanjima, a u nadi da će vam pritom ova knjižica biti od koristi.

Najbolje interstelarne želje,

Eric


Georgeovoj najboljoj prijateljici Annie zatrebala je pomoć. Njezin otac Eric, inače znanstvenik, radi na svemirskom projektu – ali je sve pošlo

po zlu. Robot je sletio na Mars, ali se počeo ponašati jako čudno. A onda je Annie još otkrila i nešto čudno na tatinom superračunalu.

Je li to poruka nekog svemirca?

Ima li u svemiru života?

Kako pronaći planet u svemiru?

I, ako uspijemo razgovarati sa svemircem, što ćemo mu reći?

Hoće li George uspjeti riješiti kozmičke zagonetke koje ga vode u svemir i na basnoslovni lov na blago kroz galaktiku?

Uzbudljiva i napeta pustolovna priča.

U knjizi nalazimo i mnoštvo stvarnih podataka o svemiru.

Iz pera LUCY HAWKING i profesora STEPHENA HAWKINGA, najslavnijega znanstvenog genija u univerzumu!

Ilustrirao GARRY PARSONS

Pročitajte također:

TAJNI KLJUČ SVEMIRA

ISBN 978-953-14-0604-8

149,00 kn

Documents

Svemirski lov na blago