* "Strah i drhtanje"

* "Bolest na smrt" ¦ ¦

* "Pojam strepnje"

* "Stadiji na putu života"

* "Ili-ili: fragmenti života"

* "Dnevnik Zavodnika"

KRŠĆANSKI EGZISTENCIJALIZAM SÖRENA KIERKEGAARDA

fra Daniel Patafta | fra Mihajlo Vujnović Filozofija - Članci i radovi

soren_kierkegaardDanski filozof Sören Kierkegaard (1813. – 1855.) uz Arthura Schopenhauera svakako je najizrazitiji protivnik Hegelova racionalizma, a po tezama svoga iracionalizma, koji je povezan i s određenom dozom fatalizma te na njega nadovezanim pesimizmom, preteča je filozofije 20. stoljeća. Za svoga života nije se uspio jače afirmirati, ostao je osoba bez utjecaja, predmet smijeha i izrugivanja,

a nakon smrti predmet šutnje i zaborava. No, njegova je misao u 20. stoljeću postala iznimno popularna i utjecajna, njegova djela prevođena su na sve značajnije svjetske jezike, tako da se danas niti jedna povijest filozofije ne može zamisliti bez dijela o njemu. Kao vjesnik duhovne krize i pionir nihilizma, koji tek treba stupiti na povijesno – filozofsku scenu te će ga do kraja razraditi i rasvijetliti Friedrich Nietzsche, nihilizma koji će se roditi iz osjećaja straha i očajanja kao posljedica ratova, revolucija i neuspjeha koje je građanski čovjek doživio i proživljavao u drugoj polovici 19. i na samom početku 20. stoljeća.

Stoga nas i ne treba začuditi činjenica da je znatnije zanimanje za filozofiju Sörena Kierkegaarda počelo nakon Prvog svjetskog rata koji je sa svim svojim strašnim posljedicama bio jedan od prvih pokazatelja da razvoj Zapada i nije tako besprijekoran i sretan kako se to do tada moglo misliti. Zaboravljen u

19. st. Kierkegaard će svoju punu afirmaciju doživjeti u 20. stoljeću, te će biti prepoznat kao prvi filozof egzistencije. [1]

Iako iza sebe nije ostavio razrađeni filozofski sustav, njegova filozofska poruka, njegov život koji je potpuno podredio svojoj misiji, njegova dijela iz kojih se iščitava duboka proživljenost onog što je pisao nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim.

1. Život i lik Sörena Kierkegaarda

Sören Aabye Kierkegaard rođen je i umro u Kopenhagenu (5. svibnja 1813. – 11. studenog 1855.). Njegova je biografija određena s nekoliko odnosa i događaja koji su imali dalekosežne posljedice na filozofov život i njegovo djelo. Na prvome je mjestu odnos s ocem, uspješnim trgovcem ali izuzetno

melankoličnim i mučljivim čovjekom, kojeg su cijelog života razdirali neopisivi osjećaji krivnje. Odrastajući u rigidnoj protestantskoj obitelji, u ozračju straha, krivnje i krutog protestantskog formalizma i sam je zapao u kompleks krivnje. Tijesna psihološka i duhovna povezanost s puritanski religioznim ocem već je zarana usmjerila Kierkegaarda na zaokupljenost idejom smisla kršćanstva. Tako je 1830. godine započeo studij teologije i filozofije te nešto kasnije i staroklasične studije. Tijekom studija teologije, uz koji se iznimno mnogo bavi filozofijom, književnošću i poviješću, Kierkegaard proživljava sveopću životnu krizu, zanemaruje studij i vjeru i predaje se raspuštenom životu da bi 1838. godine potresen očevom smrću doživio obraćenje. Nastavlja studij te je 1840. godine položio državni ispit i postigao stupanj magistra radom Pojam ironije. Iste se godine zaručio s Reginom Olsen, ali nakon godinu dana

prekida zaruke, došavši prethodno do uvjerenja da je on čovjek s posebnom misijom koja ne ide zajedno s brakom. Iako se zanosio mišlju da postane pastor ne odlučuje se za taj poziv nego živi rentijerski i potpuno se posvećuje filozofiranju i pisanju svojih djela.[2]

Kada je Schelling 1841. godine u Berlinu započeo svoja predavanja u kojima je htio ići dalje od Hegela, nastalo je veliko oduševljenje, i mnogi su to smatrali značajnim događajem te su došli u Berlin kako bi čuli novo stvaranje u filozofiji. Tada su se u Berlinu našli Friedrich Engels, Jakob Burckhardt i anarhist Bakunjin. Došao je i Kierkegaard kako bi slušao Schellingova razmišljanja o odnosu filozofije i stvarnosti. U početku je bio oduševljen Schellingovim predavanjima ali se naposljetku razočarao i otputovao iz Berlina prije završetka kolegija i seminara.[3]

Na Kierkegaardovu misao uvelike je utjecao i njegov danski učitelj filozofije profesor F. C. Sibbern, koji je svojim subjektivitetom istine i svojim antiapriorističkim stavom utjecao na Kierkegaardovo mišljenje. Traga je ostavio i njegov osobni prijatelj, pjesnik i filozof Poul Martin Möller, profesor u Kopenhagenu i Kristijaniji, koga smatraju izvornim stvaraocem danskoga filozofskog duha. Bio je kritičar svake pojmovne konstrukcije i jednostavnih sistema. Sve vrijedno se po njemu ostvaruje osobnom samodjelatnošću te su tako ideje individualizma i progresa osnovne ideje njegove filozofije.

kierkegaard2Vrativši se iz Berlina živi povučeno kao slobodni pisac u svome rodnome gradu. Kao nezavisni i slobodni mislilac živio je sa svojim idejama i za njih te je tijekom života zapadao u duhovne krize, koje su ga često dovodile do dubokog očajanja i duševnih muka, koje su se kretale

između straha i nade, sumnje i vjere, bijede i veličine. Zbog toga je proveo čitav život u oštrim polemikama s mnogim predstavnicima javnog mnijenja pogotovo sa predstavnicima Danske crkve za koju je tvrdio da je izdala kršćanstvo i da je puna samoprijevare i laži.[4]

Nakon što se razočaran vratio iz Berlina izdaje svoje prvo glavno djelo Ili – ili, koje postiže znatan uspjeh i za kojim u kratkim razmacima slijede brojne druge knjige. Nakon što su u kopenhagenskom satiričkom listu Korasar izašle pozitivne kritike njegovih djela Ili – ili i Završnog neznanstvenog zaglavka uz Filozofijsko trunje, Kierkegaard je odvratio kako bi mu draže bilo da su ga takve novine strle. Započela je ogorčena javna polemika koja je dovela do toga da je Kierkegaard neprestano javno ismijavan i napadan na ulici.[5]

Ubrzo nakon toga upustio se svom žestinom u sukob s Danskom crkvom, odnosno službenim kršćanstvom, kojoj je zamjerio potpuno iskrivljavanje Kristova nauka i smisla njegove pojave u vremenu i među ljudima. Do kraja života piše mnogo ali brzo posustaje a mnoga djela ostavlja nedovršena. U njima uglavnom prevladavaju kršćanske religijske teme. Pred kraj života izdaje časopis Trenutak. Umire sam i životno potpuno iscrpljen, u 43 godini života, 11. studenog 1855. godine. On je poput Sokrata svoju filozofiju živio kao svoj osobni stav i primjereno je izrazio literarnim oblikom svojih djela.[6]

2. Djela

Njegov život i djelo povezani su na neuobičajeno isprepleten način, u kojem je vrlo teško razlučiti odjek neke životne

situacije od misaone konstrukcije. Osobito se to odnosi na Kierkegaardovo razvrgnuće zaruka s Reginom Olsen, što je zacijelo jedna od najznamenitijih ljubavnih priča u biografskoj filozofskoj povijesti, ali zacijelo i jedini primjer da su ljubavni jadi postali neposredni izvor filozofske misli. Kierkegaardova nemogućnost da ostvari životni vezu sa stvarnom osobom, nemogućnost koja je proizlazila iz njegova opredjeljenja za filozofiranje i mišljenje kao jedinu zbiljsku egzistenciju i od oca naslijeđenog osjećaja krivnje i grijeha, vraća se u knjigama na različite načine; jednom je to koncepcija o stadijima na životnom putu (estetski, etički i religijski), a drugi puta je to za Kierkegaardovo filozofiranje ključna koncepcija ponavljanja, u kojima se, nizom užasnih kušnji i životnih lomova, tek postiže vlastita egzistencija.

Kierkegaardovo djelo Ili – ili tiskano je u veljači 1843. godine. U njemu je on pokušao saopćiti svoje osobne životne

probleme. Sve ono što je smatrao da može postati tipično i za druge ljude izložio je na filozofsko – poetski način. Osnovna kategorija koja obuhvaća život i cjelokupnu ljudsku neizvjesnost jest stav ili – ili.[7]

Premda je čitavo Kierkegaardovo stvaralaštvo obilježeno vjerskom interpretacijom, Strah i drhtanje to odražava na izniman način, ono je pohvala vjeri kao nečemu istodobno najzahtjevnijem i najpotrebnijem. Objavljeno je 1843. godine, neposredno nakon izlaska dvaju svezaka djela Ili – ili, a u isto vrijeme kad i Ponavljanje. U djelu Strah i drhtanje Kierkegaard daje svoje viđenje biblijskog događaja. Glavni lik djela je biblijski patrijarh Abraham. Njegov život i primjer sami po sebi imaju simboličko značenje, a Kierkegaard u ovom djelu ulaže sav svoj stvaralački genij, svu svoju spekulativnost i poetsku snagu, pozivajući čitatelja da Abrahamovu kušnju doživi kao svoju, njegovu vjeru

kao izazov našoj. Samo ako zastanemo nad Abrahamom, ako se uživimo u njegov život, postanemo dionici treptaja njegove duše, osjetimo strah i drhtanje koji su ga prožimali moći ćemo shvatiti dinamiku vjere, osjetiti veličinu, zahtjeve i blagoslov koji stoji pred onima koji se upuste u tu božansku avanturu.[8]

Slijedeće važnije Kierkegaardovo djelo svakako je Filozofijsko trunje (1844.), koje je jedno od njegovih najsistematičnije napisanih djela. Pored svoje kratkoće ono je reprezentativno Kierkegaardovo filozofsko djelo. U njemu istražuje način na koji ljudi dolaze do vjere. Najprije objašnjava razliku između grčkog (od Sokrata pa nadalje) i kršćanskog poimanja istine. Iako je temeljna tema nominalno religijska i tiče se pitanja kako konačni i vremenito ili povijesno opstojeći čovjek može doseći vječnu istinu, odnosno kako se može postati kršćaninom. Mnogi najbitniji elementi Kierkegaardova

filozofiranja u ovom su djelu jasno, cjelovito i razmjerno precizno izloženi. Polazište je, dakako, protuhegelovsko; već od prvih stranica napada se i jetko rastače ideja posredovanja, središnje mjesto dijalektike kojom se povezuje i u sustav ugrađuju ono subjektivno i objektivno, mišljenje i ono biti. Kierkegaard u Filozofijskom trunju sintetizira svoju misao (te ističe četiri ključne novosti kršćanstva):

1. pretpostavljen je novi organ = vjera (pomoću koje čovjek može doći do Boga;

2. nova pretpostavka = svijest o grijehu (budući da je čovjek neistina, a istinu može dobiti jedino od Boga);

3. novo rješenje = trenutak (istina nije oduvijek u čovjeku)

4. novi učitelj = Bog u vremenu (Isus Krist)[9]

Egzistencijalna bolest na smrt Kierkegaardovo je djelo tiskano 1849. godine. Na primjeru iz Ivanovog evanđelja (11,4) priča o bolesnom Lazaru, Kierkegaard razmatra problem čovjeka i vjerovanja. Smrt kao prirodni fenomen znači kraj jedne egzistencije i promjenu u nešto drugo. Prema njemu nikakvo postojanje kao individualitet ne može biti nepromjenjivo i vječno.[10]

Vježbanje u kršćanstvu posljednje je Kierkegaardovo veliko djelo. Nastalo je kao kompilacija više članaka, a konačno je objavljeno 1849. godine. Njime je Kierkegaard zaokružio svoje tumačenje kršćanske religije. U njemu je sažeo sva ključna pitanja kojima se za života bavio: kako postati kršćanin, koje su glavne teze kršćanske doktrine, može li se dokazati Božje postojanje (ima li uopće smisla pokušati ga dokazati), u kakvom su odnosu vjera i razum, jesu li religiozna vjerovanja racionalno utemeljena itd. [11]

3. Problem egzistencije kod Kierkegaarda

Polazni i središnji problem Kierkegaardove filozofije jest problem egzistencije kao pojedinačne opstojnosti. Život je neponovljivo jedinstvo. Čovjek je biće mogućnosti, slobode i osobne odgovornosti za vlastitu sudbinu. Njegov je individualni opstanak izuzetak (egzistencija kao ex – sistere) koji se ne da nikakvom shemom ni općim planom racionalno do kraja proniknuti, iscrpiti ili predvidjeti. Egzistencija kao ex – sistere, kao biti izvan nekog kompaktnog bitka, očituje se svagda kao konačnost, kao ograničenost, kao individuum, koji u sebi nosi osebujnu podvojenost, posebnu sorenkierkegaard1distancu života pojedinačnog i općeg, podvojenost između subjekta i objekta,

mišljenja i bitka. Egzistencija je sastavljena svagda od posebnih momenata, prostora i vremena, te ne može biti zahvaćena kategorijom neke bezlične kolektivne biti, koja je svagda produkt spekulativne apstrakcije. Svaka egzistencija kao rezultat grijeha i slobode biva u svojoj zbilji konstruirana kao posebna i osebujna, kao neposredno dana. Čovjek u svojoj svijesti – zapravo samosvijesti – može sam svoju egzistenciju razumjeti iz sebe samoga kao odijeljeni pojedinačni fenomen, kao pojedinačna vrednota. Zato mnogi Kierkegaardov sistem nazivaju atomističkim, jer je svaka ljudska datost ujedno osebujna pojedinačnost, koja se ne može iz nekog općeg refleksiranog stava protumačiti. Ona se može protumačiti samo sama iz sebe i prema tome je svaka istina uvijek subjektivna. Time se Kierkegaard suprotstavlja Hegelu kada postavlja tezu: subjektivitet je istina. Zato on iz svoje filozofske refleksije isključuje sve

kategorije bilo kojeg univerzalnog i racionalnog sistema kao što su objektivno, općevažno, nužno i sl. i zamjenjuje ih kategorijama subjektivno, posebno, moguće i sl. Kierkegaard je kritizirao utapanje u masu koja ne misli svojom glavom i ne odlučuje za sebe, nego samo oponaša druge.[12]

Kierkegaard se tako najradikalnije suprotstavlja Hegelu, njegovom panlogizmu, racionalizmu, dijalektici nužnosti, filozofiji apsoluta, dijalektici pomirenja, učenju da je istina cjelina i sustav. On smatra da sustav uvijek zataji kad ga živi individuum ozbiljno pita za djelovanje, jer se egzistencija kao konkretnost suprotstavlja svakoj apstrakciji. Tako Hegelovoj izjavi: Ono što je u mojoj filozofiji moje, Kierkegaard suprotstavlja svoju izjavu: Ono što u mojoj filozofiji nije moje, to je pogrešno. Istina je istina samo kada je istina za me.[13]

Egzistencija pokazuje ono što je specifično za čovjeka, što se očituje najbolje u stanjima tjeskobe, očaja, slobodnog izbora i vjere. Dok bi Hegel htio u svojoj logici apsorbirati sve suprotnosti, Kierkegaard naglašava da to nije moguće. Naime, čovjek je u životu često pred izborom između dviju alternativa koje se međusobno isključuju (to je ono njegovo poznato: ili-ili). Za njega nema determinizma razvoja događaja u povijesti, jer je čovjek pred slobodnim izborom. Izbor je čak nemoguće izbjeći, jer i neizabiranje je također izbor.[14]

Kao zastupnik kršćanskog egzistencijalizma, smatra religioznu dimenziju jedinom koja čovjeku omogućuje potpuno samoostvarenje. Njegov kršćanski egzistencijalizam utemeljen je na antropologiji, tj. pokušaju da čovjek u potpunosti ostvari svoje čovještvo. Cjelokupna egzistencija temelji se na strasti za egzistiranjem. Pojedinac u tom smislu im a zadaću

odlučiti se, a zatim upustiti u projekt vlastitog samoostvarenja. Na tom putu glavni mu je oslonac vjera, koja je za njega čovjekova najviša strast. Ona je također polazišna točka u čovjekovu nastojanju da postane kršćanin, a dolazak do Boga označava krajnje i potpuno ostvarenje. Slobodno možemo reči da za Kierkegaarda postati čovjek zapravo znači postati kršćanin.[15]

Ističe kako je samoostvarenje posebno važan način na koji će čovjek pokušati doći do svog krajnjeg cilja. U procesu ostvarivanja ključan je odabir pravih opcija, jer ima na raspolaganju mnoge, a sve ne dovode do krajnjeg cilja, tj. do Boga.

Razlog zbog kojeg je središnja tema Kierkegaardova stvaralaštva upravo religija jest u tome što smatra da je kršćanstvo njegove generacije veoma udaljeno od izvornog kršćanstva. Štoviše, primjećuje da mnogi ljudi koji sebe nazivaju kršćanima ne znaju koji je

pravi smisao te religije, jer je vjera svedena na zakonsku obvezu, niti su se ostvarili kao religiozni ljudi. Upravo u toj krivoj slici kršćanstva svoga vremena vidi nužnost ponovnog preispitivanja izvora religioznosti. Smatra da svaki čovjek ima priliku postati kršćaninom ako to želi. Bog je taj koji je u čovjeka usadio želju za konačnim ostvarenjem, a ono se neće dogoditi tj. neće biti potpuno ukoliko se čovjek religiozno ne ostvari. Bez odnosa s Bogom čovjek ne može postići (potpuno) samoostvarenje. Tako polazišna točka njegove filozofije ostaje čovjek, tj. ono što on predstavlja samome sebi. Čovjek je, smatra Kierkegaard, misterij, koji cijeli život pokušava odgonetnuti vlastitu enigmu i razumjeti samoga sebe, što je posvjedočio i svojim životom. Smatra kako postoji temelj od kojeg svi kreću, a to je želja ili strast za potpunim ostvarenjem, tj. postignućem autentičnog čovještva.[16]

Kršćanski ili religiozni egzistencijalizam Sörena Kierkegaarda čovjek interpretira kao biće koje se unutar vlastitoga ostvarenja oslanja na Boga, koji jamči potpunost ostvarenja.

3.1. Tri stadija egzistencije ili problem ili - ili

Govoreći o načinima na koje čovjek može postići egzistiranje, Kierkegaard izdvaja tri temeljna načina ili sloja egzistencije: estetski, etički i religiozni. Treba naglasiti da nema automatskog prijelaza s jednog na drugi stadij, to je opet stvar slobodnog izbora i odluke svakog čovjeka. Zato mnogi ljudi cijeli život ostaju na prvom stadiju. U razlici tih triju stupnjeva odluka ili – ili odnosi se na cjelokupan život, a prema tome i različit cilj.

Estetski stadij je stadij u kojem čovjek izabire ono izvanjsko i osjetilno. Ovaj prvi stadij odnosi se na neposrednost života. Ovdje čovjek živi bez cilja, bez pogleda dalje od sadašnjeg trenutka, živi prema načelu: Život treba uživati. To je uvijek jedno ekscentrično stanje, jer čovjek bira nešto periferno, a ne ono što je u središtu njegove nutrine. Uglavnom je to senzualizam i hedonizam u svojoj modernoj formi. Tu nema jednoobraznosti ali i bitne razlike. Estet je čovjek kojim upravljaju izvanjske okolnosti. On nije donio odluku o preuzimanju brige za projekt svoga vlastitog ostvarenja jer ga izvanjski poticaji toliko privlače da nije svjestan kako im se oduprijeti niti im se pokušava oduprijeti. Privlači ga uvijek ponovno isprobavanje novoga. Na kraju ga pogađa beznađe jer je u stalnom strahu od pomanjkanja novih mogućnosti i izazova te ostaje neostvaren u potpunosti.

Etički stadij je stadij razumskog izbora, izbora samoga sebe, a ne izvanjskosti. U njemu čovjek preuzima odgovornost za sebe. Ali i u ovom stadiju čovjek bira nešto konačno, a to ga guši. Zato on teži nadići ovo stanje, ali se suočava sa svojim granicama. Sve ga to upućuje na spoznaju da nije sam sebe dao na svijet, upućuje ga na Stvoritelja. Čovjek na ovome stadiju ne bira trenutak nego trajno pa stoga i apsolutno. Tu nema obilja mogućnosti; izbor se sužava a time i pojednostavljuje. No istodobno to pojednostavnjenje jest i otežavanje, jer je odluka definitivna. Etički kriterij sadrži odnos suprotnosti koje treba razdvojiti.

Religiozni stadij je stadij izlaženja iz sebe i okretanja Bogu, izbor beskonačnog i vječnog. Odnos prema Bogu treba biti osoban, individualan i izravan. Ovaj izbor Kierkegaard naziva i skok vjere, a on uključuje rizik, jer ga čovjek kao konačno biće ne može do kraja sagledati. Ovaj stadij Kierkegaard

naziva ultimatumom za čovjeka koji želi viši cilj. Religiozni stupanj kao završetak cilja, ali i kao negacija prvih dvaju stadija, treba otvoriti povijesni horizont na kome će čovječanstvo zasnovati nove ideale.[17]

Kierkegaard u svojim filozofskim promišljanjima ističe važnost pojma egzistencije, kojoj se treba pristupiti pojedinačno jer su načini njezina ostvarenja različiti od čovjeka do čovjeka i ovise o odlukama koje se u određenom trenutku donesu. Dakle egzistencija koja se temelji na pojedinačnosti i razlikuje od pojedinca do pojedinca s jedne strane apelira na slobodu, dok s druge strane označava rizik. Upravo zbog isticanja pojedinačne egzistencije Kierkegaarda su njegovi nasljednici prozvali ocem egzistencijalizma, novog pravca u filozofiji 19. stoljeća.

3.2. Kategorija straha

U svojoj je filozofiji Kierkegaard pokušao do kraja izvesti problem religioznog stadija. Na tome je području jedna od presudnih kategorija – strah. Osjećaj straha kao religioznog odnosa prema Bogu Kierkegaard interpretira na primjeru Abrahama i daje svoje viđenje biblijskog događaja. Riječ je o nalogu što ga je Bog dao Abrahamu, tražeći od njega da žrtvuje sina jedinorođenca kako bi dokazao svoju vjeru u Boga. Kierkegaard razmatra Abrahamov strah kao etički i religiozni problem. Gledano etičkim kategorijama, to što Abraham priprema nije ništa drugo nego umorstvo. U religioznom smislu to što Abraham priprema zove se žrtva. Boga treba slušati. Cijeli problem Abrahama Kierkegaard svodi na tezu da vjerovanje počinje ondje gdje prestaje mišljenje. Stoga je vjerovanje u principu paradoks, i to paradoks koji

namjeravano ubojstvo preobražava u sveto djelo.[18]

Strah pred nečim što postoji i što se može vidjeti iz određenog sadržaja postavlja pred čovjeka nužnost odluke. No strah pred nečim što je tu (tjeskoba ili bojazan) pojavljuje se kao nemir u slobodi. Predmet tjeskobe mogao bi se označiti kao Ništa, no to Ništa stalno iskrsava. Pomisao na drukčiji ishod onoga što očekujemo unosi osjećaj neizvjesnosti. Tjeskoba je psihološko stanje u kome čovjek razmišlja o budućnosti. Što se sve više duha unosi u taj odnos, čovjek može biti relativno sigurniji, no apsolutno nikad. Stoga strah i tjeskobu svi osjećaju i kao bića duha nose je u sebi. Samo onaj čovjek koji ništa ne misli može biti slobodan od tjeskobe. Čovjek može tjeskobu rješavati na dva načina: mišljenjem ili sadržajem vjerovanja, Kierkegaard se odlučio za ovaj drugi put.[19]

strahKierkegaard je, promatrajući živote drugih ljudi zaključio kako se ne samo on nego svaki čovjek, pita o mogućnostima postignuća autentičnog egzistiranja. Svakom čovjeku, pa tako i Kierkegaardu, dana je sloboda odabira vlastitog životnog puta, no uz jaku motiviranost uvijek je istovremeno prisutan i strah od mogućeg neuspjeha. Događa se da iz straha od neuspjeha čovjek ne odabire niti jednu opciju, te ostaje tjeskoban i nezadovoljan. Ljudsku egzistenciju s jedne strane obilježava strast ili želja za postignućem autentičnosti, dok je s druge strane prisutan strah od neuspjeha, koji se često manifestira kao očaj, tjeskoba i beznađe. No, strast i tjeskoba ili strast i beznađe istovremeno predstavljaju moguće pokretače čovjekova potpunog ostvarenja.[20]

On dvoumi jeli čovjek sposoban ispravno odabrati najbolje moguće rješenje s obzirom na vlastito ostvarenje ili mu pritom treba pomoć.

Za Kierkegaarda ta pomoć je Bog, koji traži vjerovanje i pokornost. Život u takvom horizontu nalik je na smrt ali religiozni čovjek to ne može shvatiti kao zlo, već kao put traženja eshatološkog dobra.

3.3. Kategorija bolesti na smrt

Nikakvo postojanje kao individualitet ne može biti nepromjenjivo i vječno. U takvom odnosu čovjek se može nečemu nadati samo dok živi. Smrt i nada potpune su suprotnosti. U kršćanskom shvaćanju svijeta smrt nije definitivan kraj, nego samo trenutak i prijelaz u eshatološku stvarnost. Stoga u kršćanskom smislu smrt nije bolest na smrt. Bolest na smrt kao životni problem, a ne kao eshatološki izraz, postoji u očajanju. To je određenje duha prema nečemu prema čemu se čovjek

odnosi. Očajanje čovjeka pokreće i drži u napetosti. Ipak, očajanje se u najstrožem smislu može označiti kao bolest na smrt, jer je muka očajanja baš u tome da se ne može umrijeti.[21]

Smrt bi bila utjeha da je svemu kraj, ali očajanje ne vidi ni cilja ni završetka. U tome je smislu očajanje bolest na smrt. Očajanje je prema tome proturječnost puna muke, što znači umirati a opet ne umrijeti. Kierkegaard ističe da je vjerovanje suprotnost očajanju. To je sigurno jer religiozni čovjek premješta očajanje iz svijeta zbiljnosti u mogućnost eshatološkog cilja.

3.4. Kategorija ponavljanja i religiozni individualitet

Egzistencijalni problem ili – ili kod Kierkegaarda ima svoje presudno značenje u shvaćanju kršćanstva. Jedino

kršćanstvo koje Kierkegaard priznaje jest ono iz prvih stoljeća, koje se uvelike razlikuje od službene, tj. institucionalizirane Crkve. Kršćanstvo nije komocija, kako ga je prikazivala crkva u njegovo doba: ono prema Kierkegaardu ponajprije označava patnju, strah, tjeskobu, očaj, beznađe, žrtvu ali i potpuno povjerenje i predanje Bogu.[22]

Bit prave religioznosti ispoljava se, prema Kierkegaardu, u kategoriji ponavljanja. To znači da nitko ništa ne može postići bez vlastitog djelovanja. Nijednom kršćaninu ne pomaže činjenica da je Crkva stara dva tisućljeća i što ima mnogo svetaca. Trijumf Crkve je varka. Treba ostati kod sebe i u sebi. Ponavljanjem svaki pojedinac mora ostvariti potpuno cjeloviti sadržaj pravog vjerovanja. Bez svoga puta nema uspjeha. Put drugih još ništa ne znači za one koji to sami nisu postigli, niti mogu tim putem ići. Svatko treba

ponoviti put Spasitelja, što je smisao sakramentalnog misterija.[23]

Ponavljanje je etička upornost s izgledom za religioznim ostvarenjem – sadržajno područje u kojem ponavljanje ima svoj predmet postojanja. U traženju uporišta Kierkegaard se usmjeruje prema religioznom cilju, pa dobiva religiozno apsolutni kriterij. Prema njemu bez ponavljanja pojedinac bi bio preveden u vanjski svijet i prestao bi biti svoje ja.

Da bi se postigao religiozni individualitet, nema prijelaza kvantitete u kvalitetu. Odluka je skok sa stupnja ljutnje ili srdžbe, koja se zatim kao neizvjesnost prevladava i prima religiozni sadržaj kao istinu. Time se Kierkegaard suprotstavlja Hegelu, jer njegova egzistencijalna kvalitativna dijalektika ne poznaje objektivno kretanje u bitku, nego samo religiozni subjektivitet. Nema prijelaza već postoji samo ponavljanje. To je svojevrsni

iracionalizam koji se bori za čisto kršćanstvo.[24]

4. Odnos filozofije i kršćanstva

Kierkegaard je oduvijek smatrao problematičnim odnos filozofije i kršćanstva. Smatrao je da kršćanstvo ne pripada području filozofije, nego povijesti, te da njegovo prihvaćanje ne zavisi od spekulativnih i znanstvenih argumentacija nego od slobodne odluke za vjeru. U mladosti je to ispoljavao kroz misao: filozofija i kršćanstvo ne idu zajedno.

Kierkegaard smatra da filozofiju ne možemo jednostavno pomiriti s kršćanstvom. Istine kršćanstva može se jedino svjedočiti, usklađujući vlastitu egzistenciju s njom. Na taj način dolazi do ponavljanja u vlastitom životu. Npr. tvrdnju, koju kršćani prihvaćaju kao

istinu, da Bog postoji jest apsolutna činjenica i kao takva ne može se demonstrirati, jer se činjenice same po sebi ne demonstriraju: ona se može samo prihvatiti i odbaciti.[25]

On upravo smatra nužnim ukazati na novu zadaću filozofije, a to je isticanje vrijednosti pojedinca te pravo svakoga tko se odlučuje o tome kakav želi postati i na koji način to realizirati. Može se reći da Kierkegaard zastupa tzv. kršćanski egzistencijalizam koji čovjeka shvaća kao biće koje se za postignuće autentičnog egzistiranja osim na sebe prvenstveno oslanja na Boga koji garantira potpunost ostvarenja. Smatra da jedino pojedinac može pretpostavljati nositelja vrijednosti, dok društvo promatrano u cjelini karakterizira nazadovanje. Zato i ukazuje na negativne strane društva, koje mogu predstavljati najveću prijetnju čovjekovu autentičnom egzistiranju, budući da se društvo

sastoji od mase anonimaca koji najčešće žive oponašajući jedni druge.[26]

Zaključak

Kao što je već napomenuto na početku, značenje i utjecaj filozofske misli Sörena Kierkegaarda svoju je punu afirmaciju doživjelo u 20. stoljeću. Kao pisac i polemičar vezan je za svoje doba ali ako filozofski mislilac nadilazi to doba i otkriva ideje koje su trajnije nego vrijeme.

Njegova je filozofska misao utjecala na pjesnike 20. stoljeća, tako da pod njegovim direktnim utjecajem stvaraju neka svoja djela Hebbel, Björson, Ibsen i Jacobson. Rilke uči danski samo da bi mogao na izvorniku studirati Kierkegaardove spise. U španjolskom pjesništvu ostavlja traga na Miguela de Unamuno. Svojom dijalektičkom

teologijom utječe na suvremenu protestantsku teologiju i filozofiju, na Karla Bartha, Friedricha Gogartena i Emila Brunnera. Najveći utjecaj imati će na razvoj egzistencijalističke misli dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća.[27]

Hegelov objektivni i apsolutni idealizam u neprestanome suprotstavljanju doveo je do ekstremne subjektivističke i individualističke antiteze. S tom i takvom iracionalno – individualističkom tematikom oživio je suvremenu filozofiju, a s njenim rješenjem započeo put koji je egzistencijalizam 20. stoljeća tek dalje nastavio.

#####################################################################################

######################################################

#################################

########################################################################################

#######################################################################################

#####################################################################################

UVOD

Tema ovog seminara je bila filozofija Sörena Kierkegaarda, danskog filozofa, sadetaljnijom analizom prva tri poglavlja njegovog djela

Strah i drhtanje

. Također sam setrebala osvrnuti i na egzistencijalizam koji je bio prisutan u njegovoj filozofiji, a samseminarski rad sam podijelila u tri glavna podnaslova. Želja mi je bila da temu laganorazrađujem sve do vrhunca koji se nalazi u zadnjem podnaslovu.Prvi podnaslov nosi kratku biografiju Sörena Kierkegaarda koja služi kao kratki uvodu ono što mi je zadaća u ovom seminaru bila. Kratkom biografijom sam htjela iznijeti nekeosnovne činjenice o filozofu i pokazati koji su to događaji utjecali na sam razvoj misli SörenaKierkegaarda.Drugi podnaslov sadrži kratki presjek filozofije Sörena Kierkegaarda sa naglaskom natemu egzistencijalizma koji je bio prisutan u njegovoj filozofskoj misli. Sam podnaslov u sebisadrži više malih cjelina koje žele prikazati određene segmente njegove filozofske misli.Treći podnaslov je analiza prva tri poglavlja djela

Strah i drhtanje

. U ovompodnaslovu iznosim svoje shvaćanje onoga što je Kierkegaard napisao. Nadam se da samispravno shvatila, iako stoji činjenica da se jedna rečenica može često shvatiti i na više načina.

ŽIVOTOPIS

Sören Aabye Kierkegaard rođen je 5. svibnja 1813. u Kopenhagenu gdje je i umro 11.studenog 1855. Njegov život najviše je obilježio odnos sa vlastitim ocem te je taj odnosuvelike utjecao i na razvoj njegove filozofske misli. Otac mu je bio trgovac kojeg je čitavživot pratio osjećaj krivnje i tjeskobno iščekivanje neodređene kazne koja je bila predviđenaza njihovu obitelj radi očeva

grijeha (jednom u mladosti hulio je na Boga).

1

SörenKierkegaard je tako odrastao u ozračju puritanske protestantske obitelji, a od oca je naslijediovječiti osjećaj krivnje. Rezultat njegova problematičnog odnosa sa ocem bila je zaokupljenostidejom smisla kršćanstva. On tako 1830. godine počinje studij teologije, a uz sam studij bavise i filozofijom, književnošću i poviješću. Tijekom studija Kierkegaard proživljava sveopćuživotnu krizu, zanemaruje studij i vjeru i predaje se raspuštenom životu. 1838. mu umire otacte on tada konačno doživljava obraćenje i vraća se studiju. Nastavlja studij te je 1840. godinepoložio državni ispit i postigao stupanj magistra radom

Pojam ironije

. Iste se godine zaručio sReginom Olsen, ali nakon godinu dana prekida zaruke. Zaruke je prekinuo jer je došao

dozaključka da on ne može u isto vrijeme biti oženjen čovjek i baviti se filozofijom. Iako jerazmišljao o tome da postane pastor ipak se ne odlučuje za taj poziv nego se potpunoposvećuje filozofiranju i pisanju svojih djela.

2

Bio je veliki kritičar malograđanske sredine uDanskoj, a posebno prema službenom kršćanstvu i njegovoj Crkvi.

PRESJEK FILOZOFIJE SÖRENA KIERKEGAARDAProblem egzistencije - opozicija Hegelu

Središte Kierkegaardove problematike jest problem egzistencije kao pojedinačneopstojanosti. Čovjek je za Kierkegaarda biće mogućnosti, slobode i osobne odgovornosti zavlastitu sudbinu. Čovjekova egzistencija izuzetak je koji se ne da nikakvom shemomracionalno do kraja proniknuti i

razumjeti. Ona je svojevrsni fenomen za koji ne postojiracionalno opravdanje. U ovom segmentu Kierkegaard se najradikalnije suprotstavlja Hegelu(njegovom racionalizmu, panlogizmu, dijalektici nužnosti, učenju da je istina cjelina i sustav).Kierkegaard u sustavu ne vidi ništa pozitivno; on smatra da sustav uvijek zataji kada gaindividuum pita za djelovanje. Iz ovog Kiekegaardovog govora dâ se nazrijeti pretjeranisubjektivizam i individualizam.

Istina je istina samo kada je istina za mene.

3

Kierkegaard u svojim filozofskim promišljanjima ističe važnost pojma egzistencije, kojojse treba pristupiti pojedinačno jer su načini njezina ostvarenja različiti od čovjeka do čovjeka iovise o odlukama koje se u

određenom trenutku donesu. Dakle egzistencija koja se temelji napojedinačnosti i razlikuje od pojedinca do pojedinca s jedne strane apelira na slobodu, dok sdruge strane označava rizik. Upravo zbog isticanja pojedinačne egzistencije Kierkegaarda sunjegovi nasljednici prozvali ocem egzistencijalizma, novog pravca u filozofiji 19. stoljeća.

4

Iskustvo tjeskobe

Egzistencija je poseban način opstojanja čovjeka. Određena je mogućnošću, a to biznačilo da je određena slobodom i tjeskobom. Tjeskoba je produkt slobode, grijeha,odlučivanja, otvorenosti i posebice odgovornosti. Tjeskoba tako proizlazi iz čovjeka samog, izsvega onoga što jednog čovjeka čini čovjekom i ona je temeljno njegovo stanje ukoliko ječovjek duhovno biće. Kierkegaard govori kako je čovjek uvijek u

suprotnosti vremenitosti ivječnosti, zbilje i ideala, a njegova budućnost je uvijek neizvjesna. Jedina izvjesnost uneizvjesnom životu je smrt.

5

Stadiji egzistencije

Kierkegaard razlikuje tri stadija egzistencije, a ona se temelje na činjenici da čovjek sambira i određuje stil svog života. Govoreći o načinima na koje čovjek može postići egzistiranje,Kierkegaard izdvaja tri temeljna načina ili sloja egzistencije: estetski, etički i religiozni. Treba

naglasiti da nema automatskog prijelaza s jednog na drugi stadij, to je opet stvar slobodnogizbora i odluke svakog čovjeka. Zato mnogi ljudi cijeli život ostaju na prvom stadiju. U razlicitih triju stupnjeva odluka ili – ili

odnosi se na cjelokupan život, a prema tome i različit cilj.

Estetski stadij

je stadij u kojem čovjek izabire ono izvanjsko i osjetilno. Ovaj prvi stadijodnosi se na neposrednost života. Ovdje čovjek živi bez cilja, bez pogleda dalje od sadašnjegtrenutka, živi prema načelu:

Život treba uživati

. To je uvijek jedno ekscentrično stanje, jer čovjek bira nešto periferno, a ne ono što je u središtu njegove nutrine. Uglavnom je tosenzualizam i hedonizam u svojoj modernoj formi. Tu nema jednoobraznosti ali i bitnerazlike. Estet je čovjek kojim upravljaju izvanjske okolnosti. On nije donio odluku opreuzimanju brige za projekt svoga vlastitog ostvarenja jer ga izvanjski poticaji tolikoprivlače da nije svjestan kako im se oduprijeti niti im se pokušava oduprijeti. Privlači gauvijek ponovno isprobavanje novoga. Na kraju

ga pogađa beznađe jer je u stalnom strahu odpomanjkanja novih mogućnosti i izazova te ostaje neostvaren u potpunosti.

6

Kao ideal ovogstadija postavlja se lik Don Juana.

7

Etički stadij

je stadij razumskog izbora, izbora samoga sebe, a ne izvanjskosti. U njemučovjek preuzima odgovornost za sebe. Ali i u ovom stadiju čovjek bira nešto konačno, a to gaguši. Zato on teži nadići ovo stanje, ali se suočava sa svojim granicama. Sve ga to upućuje naspoznaju da nije sam sebe dao na svijet, upućuje ga na Stvoritelja. Čovjek na ovome stadijune bira trenutak nego trajno pa stoga i apsolutno. Tu nema obilja mogućnosti; izbor se sužavaa time i pojednostavljuje. No istodobno to pojednostavnjenje jest i otežavanje, jer

je odlukadefinitivna. Etički kriterij sadrži odnos suprotnosti koje treba razdvojiti.

8

Uzor etičkog stadijanalazi se u Sokratu.

9

Religiozni stadij

je stadij izlaženja iz sebe i okretanja Bogu, izbor beskonačnog i vječnog.Odnos prema Bogu treba biti osoban, individualan i izravan. Ovaj izbor Kierkegaard naziva i

skok vjere

, a on uključuje rizik, jer ga čovjek kao konačno biće ne može do kraja sagledati.Ovaj stadij Kierkegaard naziva ultimatumom za čovjeka koji želi viši cilj. Religiozni stupanj

kao završetak cilja, ali i kao negacija prvih dvaju stadija, treba otvoriti

povijesni horizont nakome će čovječanstvo zasnovati nove ideale.

10

Svaki stadij je prema Kierkegaardu autentičan, ali se međusobno razlikuju u kvaliteti.Tako je estetski stadij po kvaliteti najniži i čovjek koji je estet nikako neće moći doći u odnoss Bogom. Samo čovjek u etičkom i religioznom stadiju mogu stupiti u odnos s Bogom.

11

Religiozno obojena antropologija

Kierkegaard je bio prvi koji je zastupalo kršćanski ili teološki egzistencijalizam. Time jezauzeo izniman teološki stav pa je tako ostao izoliran slučaj među filozofima svoga vremena.Temeljna preokupacija bilo mu je pitanje egzistencije i analizirajući ovu problematiku došaoje do vrlo bitnih saznanja. Došao je do zaključka kako se pitanje egzistencije može vrlo lakookrenuti u negaciju egzistencije te

tako doći do nihilizma. Ovu postavku su njegoviinterpretatori još više naglasili. Nihilizam koji se javio u Kierkegaardovo vrijeme najviše seispoljio na religioznom planu. To je svojevrsna religiozna kriza (kriza vjere u Boga) koja seočituje u činjenici da čovjek gubi smisao svog egzistiranja. Posljedica gubitka smisla jeparaliza čovjekove težnje za potpunim ostvarenjem. Rješenje ovog problema Kierkegaard vidiu skoku u vjeru kojim se postaje Kristov suvremenik.

12

Viđenje kršćanstva

Kierkegaard najviše kršćanstvu zamjera njegovo udaljavanje od svog izvornog oblika.Utvrđuje kako je velika razlika između pukog znanja o religiji i prihvaćanja kršćanstva kaoegzistencijalne istine prema kojoj će čovjek onda i usmjeriti svoj život. Kierkegaard smatra dabi se kršćanstvo trebalo revizirati prisvajanjem

egzistencijalne istine i suvremenosti. Tasuvremenost odnosi se na to da bi pojedinac trebao odlučiti postati Kristov suvremenik injegov nasljedovatelj. Kierkegaard svu problematiku egzistencije svodi na jednostavan izbor:ili očajavati ili učiniti skok u vjeru. Kierkegaard ističe kako se čovjek jedino u vjeri napozitivan način poništi pred Bogom; čovjek se daje u potpuno predanje Bogu i prihvaća sebeiz ruku Božjih.Pojedinac se jedino može ostvariti bez utjecaja mase, kao izoliran slučaj. Tako on smatrada bi i kršćanska egzistencija trebala biti izolirana od mase i kao takva označavati specifično

kršćansku kategoriju. Ovdje se opet lako iščitava Kierkegaardov individualizam kojijednostavno ne podnosi masu kao kategoriju. Kierkegaardova filozofija nas vodi do zaključkada smo svi pozvani postati

kršćanima, ali nam je to prepušteno na izbor. Tako je mogućeutvrditi kako svaki čovjek traži svoju egzistencijalnu istinu.

13

ANALIZA DJELA STRAH I DRHTANJE

U djelu Strah i drhtanje Kierkegaard daje svoje viđenje biblijskog događaja. Glavni lik djela je biblijski patrijarh Abraham. Njegov život i primjer sami po sebi imaju simboličkoznačenje, a Kierkegaard u ovom djelu ulaže sav svoj stvaralački genij, svu svojuspekulativnost i poetsku snagu, pozivajući čitatelja da Abrahamovu kušnju doživi kao svoju,

13

Golubović, A.,

Od egzistencijalne nedoumice do filozofije egzistencije u S. Kierkegaarda

, Obnovljeni život(63) 3 (2008), str. 257.-273.

6

njegovu vjeru kao izazov našoj. Samo ako zastanemo nad Abrahamom, ako se uživimo unjegov život, postanemo dionici treptaja njegove duše, osjetimo strah i drhtanje koji su gaprožimali moći ćemo shvatiti dinamiku vjere, osjetiti veličinu, zahtjeve i blagoslov koji stojipred onima koji se upuste u tu božansku avanturu.

14

Predgovor

Kierkegaard djelo počinje konstatacijom kako u svijetu vlada „rasprodaja“ i kako je svetoliko jeftino da si postavlja pitanje hoće li na kraju uopće biti netko tko će htjeti nešto nuditi.Nadalje Kierkegaard utvrđuje kako nijedan filozof ne ostaje na sumnji, nego uvijek ide dalje.Kierkegaard si postavlja

pitanje kako si onda filozofi mogu odrediti cilj, odnosno kamo ondaidu. Isto tako Kierkegaard će reći da je onda logičan zaključak taj da onda filozofi u svesumnjaju jer se inače ne bi moglo reći da napreduju. Filozofi čine to kretanje suviše olako teuopće ne nude objašnjenje za svoje prethodno kretanje. Za Kierkegaarda jedini koji je daoobjašnjenje jest Descartes; za Descartesa Kierkegaard koristi samo riječi hvale, a najviše ističenjegovu skromnost. Grci su filozofsku sumnju smatrali zadatkom za čitav život, jer se tasposobnost nije rađala u nekoliko dana, a u naše doba sa sumnjom svatko počinje. TuKierkegaard vidi glavni problem: nitko ne ostaje kod vjere, nego svi idu dalje. Za Grke jevjera bila nešto što se treba dosegnuti, a danas je ona nešto što se mora nadići.Na kraju predgovora Kierkegaard na neki način „pere ruke“ od mogućih sukoba inerazumijevanja koji bi mogli nastati nakon objavljivanja spisa. On se

ispričava kako ovajspis nije napisao filozof, nego pjesnik koji ne obećava sistem, ne priključuje se njemu niti gapropisuje. Ipak je Kierkegaard svjestan kako njegovo djelo neće biti izrazito čitano i u jednuruku ponosan je time jer to znači da njegovo djelo neće biti čitano u popodnevnoj razbibrizi.On unaprijed vidi da će biti potpuno ignoriran i da će ga kritika sasijecati, ali još jednomponavlja kako ovo nije sistem niti sa sistemom ima veze.

15

Ugođaj

Početak ovog poglavlja govori o čovjeku koji je u svom djetinjstvu čuo priču oAbrahamu, koji je morao žrtvovati svog sina Izaka, i ta mu je priča ostala u mislima čitavživot, te je u svojoj starosti imao samo jednu želju- biti sudionikom trodnevnog putovanjaAbrahama i Izaka na brdo Moriju.

Kierkegaard u ovom poglavlju iznosi četiri moguća scenarija ovog događaja, a na krajupoglavlja pisac utvrđuje kako ipak nije bio nitko veći od Abrahama.U prvom viđenju događaja Abraham vodi Izaka na Moriju da bi ga žrtvovao i govori mušto će se dogoditi. Izak počinje preklinjati svog oca da mu se smiluje, ali Abraham nastavljaput. Kasnije Abraham počinje vikati na Izaka govoreći mu kako mu nije on otac, nego mu jeotac sam Bog na nebesima. Izak u tom trenu počinje zazivati Boga, a Abraham utvrđuje kakoje bolje da Izak misli da je on nečovjek, nego da izgubi vjeru u Boga.U drugom viđenju događaja Abraham je ostao vidno razočaran što je Bog od njega uopćetražio takvu žrtvu. Iako je Izak preživio, Abraham nije mogao shvatiti da je Bog to od njegatražio. Izak je nakon događaja nastavio sa svojim životom, razvijao se i napredovao, ali jeAbraham ostao zatočen u tom

događaju bez ikakve radosti u svom srcu.Treće viđenje iznosi obrnuti razvoj događaja od prethodnog viđenja. U ovoj pričiAbraham nije razočaran u Boga, nego u sebe što je bio spreman žrtvovati sina i to smatrasvojim grijehom. Smatra se manje ocem i misli kako je zaboravio na dužnost prema sinu.Četvrto viđenje događaja na Moriji prikazuje Izaka kao osobu koja je nakon tog događajaizgubila vjeru u Boga. Pri povratku kući, iako je sve dobro prošlo, Izak je bio taj koji jeizgubio vjeru, a o tom događaju ni Abraham ni Izak nisu više ni riječi prozborili.

16

Hvalospjev Abrahamu

Kierkegaard poglavlje počinje govorom o vječnoj svijesti. Kada bi svijetom upravljalaneka mračna sila ili kada bi svijet bio samo puko izmjenjivanje nastajanja i propadanja bezikakvog razumskog uzroka, tada bi svijet bio samo puko očajanje, a život bi bio

isprazan ineutješan. Iz tog razloga Bog je stvorio i junaka i pjesnika. Pjesnik ne može učiniti ono štojunak čini, ali on se junaku divi, voli ga i raduje mu se. Pjesniku je junak njegovo bolje ja;junak u pjesniku budi divljenje i pjesnik je sretan što mu se može diviti. Kierkegaard pjesnikanaziva genijem pamćenja jer sve ono što junak učini pjesnik ovjekovječi. Pjesnik će takosvima govoriti o hrabrim pothvatima junaka te tako junak neće biti zaboravljen. Junaku jepjesnik njegovo sjećanje, a budući da je ono idealno, pjesnik je junaku njegovo bolje ja. Takooni ulaze u neraskidiv odnos.Kierkegaard ističe i kako je svatko poseban na svoj način, a to sve promatra u odnosu naveličinu koju ljubi. Tako onaj koji sebe ljubi, velik je po sebi; onaj koji druge ljubi velik je po

16

Kierkegaard, S.,

Strah i drhtanje – Dijalektička lirika Johannesa de Silentija

, Split, 2000., Verbum, str. 13.-18

svojoj predanosti, a najveći je onaj koji Boga ljubi. Svaki je od njih velik razmjerno svomočekivanju. Tako je velik onaj koji je očekivao moguće, veći je onaj koji je očekivao vječno, anajveći je onaj koji je očekivao nemoguće. Kierkegaard razlikuje veličinu čovjeka i po tome skojom se veličinom borio. Ako se čovjek borio sa svijetom, velik je jer je svladao svijet. Akose borio sa sobom, još je veći jer je sebe svladao. A najveći je onaj koji se sa Bogom borio.Kierkegaard kao i uvijek dosad najveću važnost pridaje Bogu, tj. čovjeku koji traži Boga isukladno tomu s Bogom se bori.O Abrahamu Kierkegaard govori kao o osobi koja je imala sve moguće razloge daignorira Božje zapovijedi, ali Abraham to nije

učinio. Abraham je morao ići u drugu zemlju ibiti stranac jer je Bog to od njega tražio; Bog mu je obećao veliko potomstvo, a previšegodina je bilo već prošlo. Ipak je Abraham vjerovao. Bilo bi razumno očekivati da jeAbraham pisao tužaljke u zemlji gdje je bio stranac, ali Abraham to nije učinio. On je svusvoju mudrost zatomio i prepustio se vjeri. Ono što je najveća „ludost“ Abrahama je ustrajnovjerovanje u Božje obećanje potomstva. Abraham se nije pitao je li možda Sara već previšeostarila, nije mario ni za činjenicu da je već postala ruglo u narodu, a najbitnije od svega je dase Abraham čvrsto držao obećanja. Da se pokolebao, obećanje ne bi bilo ispunjeno.Kierkegaard daje hvalu Sari jer se osjećala dovoljno mladom da postane majkom, aAbrahamu da postane ocem. Obećanje je bilo ispunjeno i nije bio nitko sretniji od Abrahama iSare. Ali onda slijedi druga kušnja- Božji zahtjev da Abraham žrtvuje

svog dugo očekivanogsina. Abraham i dalje zadržava svoju vjeru i spreman je učiniti ono što Bog od njega traži.Abraham bi bio velik i da je odbio žrtvovati sina, ali budući da je bio spreman i sina žrtvovatiza Boga postao je najveći. U Abrahamu vidimo lik idealnog vjernika koji slijedi Boga pamakar to bilo suprotno ljudskom razumu. Kierkegaard je lijepo objasnio razliku izmeđuAbrahama i ostalih očeva koji su izgubili sinove. Nijednom od tih očeva Bog nije zapovjedioda ubiju svog sina, a Abrahamu je to bilo zapovjeđeno. Da je Abraham na Moriji oklijevao ida je vidio ovna u grmlju prije nego je potegao nož, vratio bi se kući, ali bi to bio bijeg i svebi kasnije bilo drugačije. Abraham ne bi dao dokaz svoje vjere i bio bi zaboravljen.Na kraju poglavlja Kierkegaard upućuje ispriku Abrahamu ukoliko nije nešto dobroučinio. Ono čemu se Kierkegaard najviše divi je činjenica da Abraham nije

dospio dalje dolido vjere i na tome mu je najviše zahvalan.

17

17

Kierkegaard, S.,

Strah i drhtanje – Dijalektička lirika Johannesa de Silentija

, Split, 2000., Verbum, str. 19.-

ZAKLJUČAK

Pišući ovaj seminarski rad želja mi je bila pobliže upoznati egzistencijalizam u filozofijiSörena Kierkegaarda i detaljnije analizirati prva tri poglavlja njegovog djela

Strah i drhtanje

.Budući da se Kierkegaarda često naziva filozofom kršćanske egzistencije, potrudila sam sepodrobnije ući u samo mjesto egzistencije u njegovoj

filozofskoj misli.Kierkegaarda je čitav život pratio osjećaj tjeskobe i to se odrazilo na njegovu misao pasam tako na puno mjesta primijetila kako ga interesira pitanje smisla, ali i da upozorava naopasnost nihilizma. Njegova je želja potaknuti čitatelja da ne odbaci vjeru stavljajući vjeru iBoga na pijedestal kojemu svaki čovjek treba težiti. Njegove misli često možemo shvatiti kaopropovijed ili kao dobronamjerne savjete. Lako ga se može i usporediti sa Sokratom jer suobojica očekivali da sugovornik sam shvati neke stvari i da ih onda i prihvati.

Iako je bio u sukobu sa danskom crkvom, nije dopustio samom sebi da zanemari Boga ivjeru. Budući da je stvarno imao problema sa institucijom, ne bi bilo čudno da je postaožestoki ateist. Ali on to nije učinio, nego je sa još većim žarom upozoravao na

opasnostgubitka vjere koja je bila prisutna u njegovo doba, a pogotovo u današnje.Shvatila sam da je njegova misao uistinu ugodna i optimistična i da lako privuče čitatelja,ali isto tako sam shvatila da je on bio čovjek koji nije bio isuviše hrabar i koji se nije usudioučiniti neke veće stvari.