OSVRTI

MEMOARI GLAISEA VON HORSTENAUA

Norman Stone

ll/dmund Glaise von Horstenau bio je"bunkerski" čovjek. Bunker koji nasovdje zanima, u trećem svesku njego-vih memoara, jest bunker ustaške drža-ve, zato što je Glaise bio predstavniknjemačke vojske u Zagrebu od 1941.do 1944. godine, a njegova je knjigafascinantno izvješće o tom vremenu.Međutim, Glaise je*j prije toga bio uraznim bunkerima.

rrvi je bio habsburški bunker. Glaiseje rođen 1882. godine u prilično ugled-noj austrijskoj vojničkoj obitelji - imemu je francuskog porijekla1. Otac muje umro kad je Glaiseu bilo sedamgodina, pa su ga zarana strpali u kadet-sku školu - vojska mu je postala sve uživotu (doduše, više vojni arhivi negosluženje u pukovniji), pa se nikad nijeni ženio. Ta je vojska prilično dobroškolovala svoje časnike, dakako da suučili i više jezika, tako da je Glaise ste-kao lijepu zalihu znanja. Bio je vičan iperu i njegova je knjiga o posljednjimdanima Habsburške Monarhije (DieKatastrophe) još uvijek najčitljivija odsvih sličnih djela. Glaise je bio ugla-đen, diskretan čovjek, znao je slušatisugovornike i umio je dobro pisati; uži-vao je i u ogovaranju pa ga u ovimmemoarima vrlo često možemo upravočuti kako govori svojim monotonimbečkim akcentom i kako ironično birariječi, na pravi srednjoevropski način.Isto je tako znao ugađati moćnijima odsebe - znao je kojem generalu i kojemnadvojvodi da pridrzi- kaput, pa ga jetako sam nadvojvoda Franjo Ferdinandpromaknuo u viši čin prije 1914. godi-ne. U prvom svjetskom ratu vrlo je br-

Ein General im Zwielicht. Die Me-morien Edmund Glaises von Horstenau,sv. 3, Bohlau, Beč 1988, str. 597, prir.Peter Broucek.

zo primljen u Armeeoberkommando davodi dnevnik ratnih operacija.

l\ad bi čovjek svojim očima vidiosrednjoevropski ancien regime na dje-lu, kad bi vidio sve one muke što ihizaziva njegova nedjelotvornost, zacije-lo nije mogao a da ga ne prezire iz dnaduše. I Glaise ga je prezirao opisujućivrlo često apsurdno ponašanje njegovihglavnih figura - nominalnog vrhovnogzapovjednika nadvojvode Friedricha, snjegovom nadžak-babom od žene, Isa-bellom de Croy, koja je stanovala u ra-skošnoj vili u kojoj se nalazio glavnistožer; ostale supruge stožernih časnikatakođer su se bile uselile u vilu, ali senisu pozdravljale na ulici jer se toprotivilo propisima. Sudeći po Glaiseo-vu izvješću, posljednje godine habsbur-ške vladavine bile su potpuno šašave.Godine 1917, usred boljševičke revolu-cije u Rusiji i svega ostalog, čini se daje car Karlo bio najviše zaokupljen za-mršenim pitanjem - kako da odlikujenjemačke generale za njihov doprinosu bici kod Kobarida a da ne dodijeliistu medalju i Ludendorffu, koga nitkoživ nije trpio?

U austro-ugarskim odnosima vladaoje pravi pravcati nadrealizam. Glaise jeu jednom priopćenju napisao da su se utoj i toj bici istaknuli "sinovi svih naro-da Monarhije". Grof Tisza digao je sil-nu dreku što su u toj rečenici Mađariizjednačeni s ostalim narodima. Stogaje Glaiseova tvrdnja ovako ispravljena:"Sinovi svih naroda u kraljevstvima izemljama zastupljenim u Carskom Par-lamentu, zajedno s vojnicima iz svih

krajeva zemalja Mađarske Krune, kao iBosanci i Hercegovci koji služe u svo-jim lokalnim postrojbama..." Zatim jeslijedila krunidba cara Karla za mađar-skog kralja u Budimpešti, dok seFranjo Josip nije još bio pravo ni ohla-dio - još jedan mađarski manevar. Bi-jaše to apsurdan potez u ratno doba, alije izvršen. Karlo je izgledao kao poruč-nik u neprilici iz kakve Leharove ope-rete, kruna mu je bila prevelika za nje-govu hrtovsku glavu. Trebalo je dapročita svečan odgovor na propovijednadbiskupa i kardinala, ali je njegovađutant, princ Lobkowitz, zaboravioponijeti tekst govora pa je morao na-vrat-nanos odjuriti po njega, a kardina-lu su diskretno prišapnuli da dotle i daljemrmlja svoje molitve još dobrih polasata. Što se toga tiče, zaista je praviužitak čitati Glaiseove memoare jer selijepo vidi kako je počeo prezirati be-zube autoritete kojima je morao služiti.

JVLeđutim, kad je proglašena Republi-ka Austrija, Glaise se priklonio socijal-demokratima. Sa svojim prijateljemRudolfom Kiszlingom (koji je napisaoknjigu Die Kroaten, koja je i dan-danasupotrebljiva) preuzeo je arhiv austrij-ske vojske i ispisao veći dio njene služ-bene povijesti u prvom svjetskom ratu:Osterreich-Ungarns letzter Krieg(Posljednji rat Austro-Ugarske), u osamsvezaka, prilično dobro napisano djelo,s izvanrednim zemljovidima. Nije todjelo doduše posve pouzdano jer jeGlaise želio očuvati lijepu uspomenuna šefa general-štaba Conrada von Ho-etzendorfa, pa nije kazao svu istinu onekim katastrofalnim potezima - općoj

l Ovdje izostavljam, kao i Austrijanci, titulu "von" Horstenau. Ime Glaise izgovara se na francuski način.

92

mobilizaciji 1914. godine, na primjer,koja je bila tako loše provedena da bivećina vojnika bila prije stigla na fron-tu biciklima nego što je stigla vlakom.2

Međutim, uza svu svoju ljubav spramstare Austrije, Glaise je prilično lakoprihvatio grossdeutsch nacionalizam.Kad se Hitler domogao vlasti u Nje-mačkoj, Glaise je postao jedan od vo-dećih "uglednih" nacista u Austriji iznatno je pridonio rušenju RepublikeAustrije. Poznavao je mnoge Židove i snekima je od njih bio u dobrim odnosi-ma.3 To ga ipak nije priječilo da budeizrazit antisemit i da, po svemu sudeći,učini vrlo malo da pomogne bilo komeod njih u drugom svjetskom ratu.

Ali Nijemci su stigli u Beč kao politič-ki kuferaši koji su potisnuli austrijskenaciste u drugi plan. Kad je izbio rat,Glaise je postao inspektor vojnih gro-blja. Međutim, kad je pala Jugoslavija,njemačka je vojska trebala ljude kojikoliko-toliko poznaju Balkan da ihpošalje tamo, pa su Austrijanci, sa svo-jim dugogodišnjim iskustvom, odigralimnogo važniju ulogu na tom ratištu ne-go što su mogli očekivati po svojoj ma-lobrojnosti. U travnju 1941, čim je os-novana ustaška država, Glaise se poja-vio u Zagrebu kao vojni ataše, a uskoroje dobio titulu Bevollmachtigter deuts-cher General in Kroatien (Opuno-moćeni njemački general u Hrvatskoj).

vjrlaise je simpatizirao Hrvate, a jedanje od razloga što je poslan u Zagreb bioi taj što je poznavao mnoge od njih izprvog svjetskog rata, a sad su oni ma-hom zf uzeli istaknute položaje u NDH(neki su se od njih vratili iz emi-gracije): Feldmarschalleutnant Laxa,koga je poznavao sa Soče, pa Kvater-nik stariji koji je negda bio pobočnikmaršala Borojevića, pa Ivo Perčević skojim je pohađao vojnu akademijuTheresianum. Kad se Jugoslavija bilapretvorila u Veliku Srbiju, neki su odnjih otišli u emigraciju u Beč, gdje seGlaise upoznao s njima (pa i s Antom

Pavelićem) preko veterana, austro-ugar-skog generala Sarkotića von Lovćen.Došavši u Zagreb 1941. godine, on je,prema običaju među K. u. K. časnici-ma, bio na "ti" s velikim brojem viso-kih dužnosnika. U prvim danima ustaš-ke države vladala je u Zagrebu pravaeuforija, kojoj se pridružio i Glaise sje-deći u kavani hotela Esplanade4 i pri-majući jednog starog prijatelja za dru-gim.

Međutim, njegova službena titula -"opunomoćeni general" -mogla je za-varati. Ponajprije, Hitler se zapravo ni-je htio miješati u to područje - prepu-stio gaje Talijanima, u prvo vrijeme. Uožujku 1939, postoje uspostavljena va-zalska država Slovačka, Hitler je rekaoRibbentropu: "Neću više ništa da ču-jem o toj misiji na jugoistoku" (str.515). Bilo kako mu drago, ako je vjero-vati Horvju i Broszatu (Der kroatischeUstaschastaat, 1964), on je više volioratoborne Srbe nego Hrvate koji poštu-ju zakon, pa se odnosio čak i poprilič-no ironično prema psećoj vjernosti us-taša - kad je negdje na početku Glaiserekao Hitleru da ga ustaše "upravo mi-stički obožavaju", Hitler se samo "pos-prdno osmjehnuo" (str. 88). Kako biloda bilo, kompetencije vlasti u nacistič-koj Njemačkoj bile su prilično ispre-pletene: vojska, SS, stranka, Ministar-stvo vanjskih poslova i Četverogodišnjiplan sukobljavali su se i dupliciralimjerodavnosti. Tako je, recimo, u oku-piranoj Francuskoj Albert Speer nasto-jao podići francusku ekonomiju gotovoprema istom konceptu kao poslije "Za-jednica za čelik i ugljen" - a istodobnoje Sauckel odvlačio radnu snagu u Nje-mačku, tako daje 1943. godine Francu-ska svih svojih šest aviona proizvela zanjemačku ratnu mašineriju. Glaise jeimao slične probleme jer mu je vlastbila uvijek ograničena, a najviše ju jeograničavao ambasador Kasche, pri-glup Prus koji je bio direktno povezans Ribbentropom i SS-om. Glaise je du-boko sumnjao da se dobro radi, ali su

ga suparnici bez po muketako je on samo sjedio u Zagreba itestirao - do 1943. godine SS je bk»preuzeo vlast u svoje ruke - a on nika-ko nije trpio esesovce (str. 241). Ipak jebio toliko vezan za ustaški režim da jeposlije proglašen ratnim zločincem,premda u ovoj knjizi izrijekom tvrdi daveć nekoliko tjedana nakon pada Fran-cuske nije više vjerovao da će Njemač-ka pobijediti u ratu (str. 245). Među-tim, i dalje je radio svoj posao, zgranutnad onim što je gledao oko sebe, vode-ći pomalo mačji život i tračajući u svo-joj raskošnoj maloj vili u Tuškancu,dok je nad njim, poput majke, bdjelaAnica, Hrvatica iz Bosne. Godine1943. našao se već na savezničkoj listiratnih zločinaca pa je poslije ratazatočen u Niirnbergu. Tu je 1946. godi-ne počinio samoubojstvo jer se bojaoekstradicije i smaknuća.

Najveća je vrijednost ovih memoara utome što je u njima majstorski dočara-na atmosfera koja je vladala u ustaškojdržavi, bolje nego u ikojoj drugoj knji-zi. Celine je ovo naše stoljeće prozvaol'apocalypse vaccinee (vakciniranaapokalipsa), a sam ga je i vrlo dobrookarakterizirao: grozote se vrše naoči-gled, prvorazrednom tehnologijom,dok se u prednjem planu igra mračnafarsa. U trećem svesku ovih memoaraima zaista svega toga, pa i nekoliko sa-blasnih posjeta Hitleru u raznim njego-vim rezidencijama. Tu je čak i izvanre-dan orTis Pavelićeva posjeta njemačkojŠestoj armiji u Staljingradu, kad mu jePaulus rekao da su Hrvati najbolji odsvih Hilfsvolker (naroda-pomagača). Uovim memoarima ima i izvanrednihscena - primjerice, kad Ante Pavelićpoučava Hitlera, u njegovu glavnomstanu u Vinici, kako su Ukrajinci nor-dijskog porijekla i kako Ukrajinke ima-ju duge noge ("od ovoga potonjeg janisam vidio bogzna šta", dodajeGlaise). Odvratni general Rendulić sla-vodobitno tvrdi da su Hrvati zapravoGoti, a Glaise ga ispravlja: nisu Goti,

2 Ja sam tu temu prilično opširno razmotrio u svom djelu The Eastern Front 1914-1917 (London 1975).3 Miješani brakovi bili su toliko česti da Glaise višeput spominje kako su njegovi znanci, među njima i Ivo Perčević, biK oženjeni

Židovkama. Potkraj rata pomogao je da se barunica Margutti u Beču spasi od SS-a.4 "Esplanade" je odigrala važnu ulogu pod ustaškim režimom. Glaise je boravio u tom hotelu sve dok mu nisu uredili uredske prostorije

na Zrinjevcu i vilu u Tuškancu. Poslije je Esplanade postala časnička menaža zapovjednika SS-trupa Steinera. To zacijelo inje bilo povolji direktoru hotela Gračiću, koji je na kraju bio uhićen i interniran, zbog defetizma, "sa pedesetoricom intelektualaca u Tomislavovdom na Sljemenu".

93

nego Perzijanci (str. 403). MladenLorković, ministar u ustaškoj vladi,htio bi da se otarasi svoje žene Njemicekoja je nekoliko godina starija od nje-ga, ali zbog snažnog utjecaja klera nadržavu nema rastave braka, sve dokPavelića nisu nagovorili da dopusti pri-mjenu starih, liberalnijih mađarskihgrađanskih zakona o braku, ovlastivšidoduše za to samo jednog civilnogslužbenika, posljednjeg jugoslavenskoggradonačelnika Čakovca, koji se prese-lio u Varaždin. Lorković se nakon togaponovo ženi i odlazi sa svatovima naproslavu vojnim avionom. "Nova žena- dvaput rastavljena Židovka - bila jesvakako zgodnija od one prve, ali kadbi je čovjek malo bolje pogledao, vidiobi da je i ona već malko ofucana" (str.446). Glaiseov pomoćnik uživa pak usvom imenu i titulama: "Major Leon-hard Freiherr von Hodenberg". Međumnogim takvim nevjerojatnim operet-nim imenima i naslovima javlja se odvremena do vremena i neki "Živko Ti-šljar Freiherr von Lentulis". U tom jesmislu Glaise - kao i u prethodnimsvescima svojih memoara - nenadma-šiv u opisivanju mješavine burleske ibrutalnosti u NDH.

Ovi su memoari važni i zato što sebave raznim povijesnim temama okokojih su se dosad lomila koplja. Na po-četku sadašnje krize u Bosni i Herce-govini, u ljeto 1992. godine, u Engle-skoj se počesto isticalo kako bi vojnaintervencija Zapada bila velika pogreš-ka zato što su "Srbi" u drugom svjet-skom ratu vezali dva tuceta elitnih nje-mačkih divizija za svoje područje - za-to što su Srbi vrlo hrabri i što im odgo-vara teren. Taj broj ponegdje se penje ido 30 njemačkih divizija, što očiglednopotječe od admirala Mamule koji je toustvrdio negdje sredinom 60-ih godinana jednom simpoziju o Pokretima ot-pora. Samo pogled na Glaise-ovu knji-gu bio bi dovoljan da se Foreign Office

uvjeri u suprotno (što se moglo postićii telefonskim pozivom u Imperijalniratni muzej koji posjeduje njemačkeratne dnevnike). Glaise kaže5 i višeputa ponavlja kako je slab: sve do padaItalije u svoj Hrvatskoj i Srbiji zadržalose uglavnom oko sedam njemačkih di-vizija, od toga svega dvije borbeno ak-tivne.

Obzirom na neke sadašnje rasprave odinteresa je i odnos ustaške državeprema Srbiji. Iz svojih K.u.K. danaGlaise je poznavao dosta pravoslavaca,potomaka srpskih izbjeglica koji supočetkom novog vijeka naselili Vojnukrajinu, a ratovali su kao austro-ugar-ski vojnici. Među njima, na primjer, bioje i Milan Uzelac, osnivač habsburškogratnog zrakoplovstva, koji je živio uZagrebu, u jednoj vili južno od Save.Ustaše su ga htjeli izbaciti iz kuće, kaoi mnoge druge, a Glaise mu je pomo-gao da zadrži vilu (str. 431). U memo-arima također kaže da je pomogaotisućama progonjenih Srba; on čak tvr-di da na desetine tisuća Srba dugujunjemu život jer je sprečavao užasnu po-litiku odmazde gdje god je mogao (str.305, 346-7). To je zaista istina - on jeneprestance protestirao protiv politikestrijeljanja talaca, spaljivanja sela itd.zato što su upravo takve mjere tjeralepučanstvo u šumu da se pridruže otpo-ru. U nekim je prigodama doista imao iuspjeha.

U memoarima su opisana neka ustaš-ka zvjerstva. Tipično je ono što jeGlaise zabilježio u rujnu 1942: "Dido"Kvaternik, "patološki sin patološkogmaršala", i Viktor Tomić, sadist koji jebio na čelu Poglavnikove osobne stra-že, "uspostavili su red" na najokrutnijinačin u Srijemskoj Mitrovici. Glaise jedoznao da se nešto slično sprema i uBjelovaru, pa je telefonirao Poglavni-ku, koji mu je, međutim, rekao da je on

upravo "telefonski razgovarao s tamoš-njim velikim županom i saznao od nje-ga da je u Bjelovaru sve dobro da nemože biti bolje. Isto mi je to na aero-dromu kazao i mlađi Kvaternik smješ-kajući se podrugljivo. Dakako da su miobojica lagali. Jer, još prije nekolikodana Kvaternik ml. poslao je Tomića,za koga je čak i Kasche tražio da budeopozvan iz Srijemske Mitrovice, s nje-govom bandom u Bjelovar da što teme-ljitije opet unesreći još jedan komadhrvatske zemlje." Zatim je doznao dajeondje više od 6000 ljudi pobijeno iliotjerano u logore. U Bjelovar je upuće-na mješovita njemačko-hrvatska komi-sija, a "ono što je ta komisija ondje za-tekla bilo je naprosto užasno". Pavelićje obećao da će kazniti krivce, ali jenedugo zatim Glaise na kolodvoru uSisku vidio beskrajne nizove stočnihvagona kako manevriraju tamo-amo, "aiz njihovih prozorčića s rešetkama viri-le su dane i dane izgladnjele žene i dje-ca - sve same žrtve dičnog ustaškogrežima". Poslije je zatražio da ide u Si-sak, gdje je jedna tvornica pretvorena ukonc-logor, u kojem su žene i djecaspavali na golom kamenom podu, ne-dostatno odjeveni (u mjesecu lis-topadu). "A najstrašnije je bilo u hali ukojoj je uz duži zid ležalo na rijetkojslami, nabacanoj vjerojatno samo radimoje 'inspekcije', oko 50 gole djece,djelomice već mrtve a djelomice na sa-mrti!... Takva jezovita mjesta dosegnu-la su ovdje, u Hrvatskoj, pod Poglavni-kom koga smo mi ustoličili, vrhunacužasa. Najgore je navodno u Jasenov-cu, u koji, međutim, ne smije zaviritinijedan običan smrtnik." Ima u ovojknjizi još mnogo toga na ovu temu, pai pribilježenih Glaiseovih mnogobroj-nih prosvjeda. U tome je uspješno sura-đivao s nadbiskupom Stepincem6, čijegsu rođenog brata, u selu Krašiću, strije-ljali Nijemci u jednoj posve besmisle-noj i krvavoj akciji (str. 299-300).

Na str. 177, fusnota 36 (samo "dvije prave divizije" u Hrvatskoj, u siječnju 1943); na str. 247-249 i na str. 400; u svibnju 1944,primjerice: "Trebalo bi nam... šest ili osam njemačkih divizija, koje naravno nemamo (prave njemačke divizije, a ne sjevernogermanske,banatske ili muslogermanske)".Stepinac, koji je bio dezertirao iz austro-ugarske vojske, nije u prvi mah bio Glaiseu po volji. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, sve jeviše surađivao s njim prosvjedujući kod Lorkovića, ministra vanjskih poslova, protiv počinjenih zvjerstava. U listopadu 1943, kad suSteinerovi esesovci sravnili jedno selo na Žumberku sa zemljom, grupno silovali jednu partizanku i zatim strijeljali župnika i desetaknedužnih Hrvata, Stepinac je odslužio svečanu misu za mir, a na kraju se obratio vjernicima na Kaptolu i osudio nacističku rasističkupolitiku i strijeljanje talaca. Nakon toga je njega napao u Hrvatskom narodu novopečeni ministar prosvjete Julije Makanec (str. 314-15).U Glaiseovim memoarima nema ničega što bi moglo poduprijeti optužbe da je Stepinac surađivao s ustašama.

94

I njemački časnici protestirali su protivustaških zvjerstava, a Pavelić je, na pu-tu da posjeti Hitlera, svalio svu krivnjuna oba Kvaternika. Tada su obojicasmijenjeni - u sceni u kojoj nije nedo-stajalo farse. Glaise je zatim pohodioKvaternika starijeg i otvoreno mu rekaošto Nijemci misle o ustašama i obojiciKvaternika. Stari mu je Kvaternik tadaodgovorio da je za ta zvjerstva zaistakriv "Dido", daje on sam oduvijek biovelik Serbenfreund (prijatelj Srba), ada "Dido" ionako nije njegov sin, negoPavelićev. "Pa zar vi njemu (Paveliću)vjerujete i jednu jedinu riječ?" odgovo-rio sam mu. "Ja mu odavno ne vjeru-jem". Kad se sljedeći put Glaise sastaos Pavelićem, ovaj ga je, kaže, "pozdra-vio riječima: 'Ekselencijo, obećavamvam da ću vam govoriti samo istinu'.U sljedećih četvrt sata slagao je triputa."

L^ini se da Glaise nije osjećao mnogosućuti prema Židovima - malokad ihspominje, i svakako je bio u znatnojmjeri antisemit. Na str. 127. piše o is-trebljivanju Židova u Rusiji, u kolovo-zu 1941. ("čovjek se mora stidjeti stojeNijemac"). Na str. 201. bilježi kako ihevakuiraju iz Soluna u Poljsku. "ČlanKomande u Beogradu doputovao je te-retnim vlakom koji je strahovito smr-dio, a kroz pukotine na marvenim va-gonima mogla su se vidjeti ljudska lica.Bili su to Zidovi iz Soluna koje su napolaznoj postaji bili potrpali u vagone iodonda ih držali u njima, bez hrane ivode. Kad su tako prešli kroz Srbiju,Hrvatsku, Mađarsku i Slovačku te sti-gli u Poljsku, svi su već bili mrtvi. Ovaje strahota prijavljena vrhovnom voj-nom sudu u Berlinu, ali je sud dobropazio da se o tome ne izjašnjava. Onošto se dogodilo potpuno je odgovaralonakanama onih 'tamo gore'. "Glaise seposavjetovao o tome sa psihijatrom,koji je sve to pripisao Hitlerovoj para-noji, ali se Glaise nije usudio 'ponovititu riječ u svom dnevniku. Nedugo za-tim pratio je u dvorac Klesheim, blizuSalzburga, Pavelića, Lorkovića i Buda-ka, s novim zapovjednikom ustaškogglavnog stana Prpićem i generalomVilkom Begićem, u posjet Hitleru (utravnju 1943). Hitler je izgledao umo-ran, ali su mu se oči zakrijesile čim sepovela riječ o Židovima.

uIVLeđutim, Glaise je vrlo dobro znaojda ni u Bosni ni u Hrvatskoj ustaše ne-

maju masovne podrške za svoje zloči-ne. Partizani su postali toliko jaki dajeu ljeto 1943. godine čak i diplomatimabilo teško nabaviti mlijeko i svježe po-vrće zato što se seljaci nisu htjeli za-mjeriti partizanima donoseći svoje pro-izvode na tržnice (str. 273). Negdje napočetku 1943. godine Nijemci su poku-šali osnovati bosansku muslimanskuSS-diviziju, a Himmler je izjavio da onionako više voli islam nego kršćanstvo(str. 189). Općenito je prevladavala za-bluda da su se u prvom svjetskom ratubosanske pukovnije sastojale isključivood muslimana (zapravo su bile nacio-nalno mješovite). Bilo kako mu drago,Glaise bilježi da je u diviziji izbila po-buna u Francuskoj, nedaleko od Cler-mont-Ferranda, kamo je bila prethodnoprebačena (str. 293-4), i da su daljnjipokušaji novačenja jednostavno natje-rali Bosance da se u većem broju pri-druže partizanima. Na str. 241. čitamokako se u ljeto 1943. "dobrovoljno" no-vačenje za diviziju Muselgermanen(muslogermansku) "izrodilo u farsu".U istočnoj Bosni "esesovački Obeiieut-nant nalik na eunuha razvio je Proro-kov zeleni barjak. Standartenfiihrervon Obwurzer iz Innsbrucka organizi-rao je pak novačenje u Zagrebu, te jepokupio čak i dvanaestoricu dezerteraiz Pavelićeve osobne straže". (Nakontoga je Obwurzer upućen da preuzmelatvijsku SS-diviziju.)

oto se partizana tiče, Glaiseove me-moare nije baš lako pratiti ako se dobrone poznaju razne njemačke ofenzivevođene protiv njih. On ipak piše ma-nje-više u dnevničkoj formi, a s obzi-rom na složena zbivanja na terenu, nje-govo izlaganje nije posve jasno zatošto nedostaje nekih bitnih objašnjenja.Priređivač ovih memoara Peter Brou-cek svojski se trsio da popuni prazninefusnotama i opsežnim predgovorom,ali u tom pogledu ova je knjiga višeizvor podataka nego sama priča. Daka-ko da je on znao za kolaboracije nekihčetnika. Kad govori, primjerice, o Ope-raciji Schwarz vođenoj protiv snaga ot-pora na Sandžaku oko sredine svibnja1943, on bilježi da postoje dvije osnov-ne grupacije četnika - onih kojih imaotprilike 40 000, koje su naoružaliTalijani i koje vodi nekadašnji zamje-nik komandanta četničkih snaga u Bo-sni Dobrosav Jevđević, i onih drugih,pod vodstvom Draže Mihailovića, koji

je tada bio u Crocj Goc : sbritanskim oficirima, ikdobre odnose i s ialii,ait^o& Dr££:niarmijom kojoj se glavni s&usr -.»':*.-•>-na Sušaku. Istodobno spominje i K&ELizvanredan kuriozitet a da ne ulzzi Od-bije u pojedinosti. U to je vrijeme barstigao u Zagreb Vladimir Velebit- prčlažnim imenom "Petrović". da prego-vara s Nijemcima o razmjeni zaroblje-nika, pa je Glaise vodio s njim dagrazgovor. Velebit je bio tridesecpetofo-dišnji odvjetnik, pravoslavne vjere, ko-ji je dobro govorio austrijski njemačkijer je prvih petnaest godina života bioproveo u Beču, kao potomak habs-burških vojnika u toku stoljeća i pol. IzZagreba je bio pobjegao "samo zbogopasnosti od hapšenja". Glaise gaje li-jepo smjestio u svoju Feldkomman-datur i Velebit je za svog boravka uZagrebu slobodno posjećivao roditelje."Po svom uvjerenju nije bio komunist,nego Jugoslaven" (str. 220).

l akav je zapravo bio i sam GlaiseHorstenau. Na jednom mjestu kaže daje Jugoslavija bila jedina država, stvo-rena nakon prvog svjetskog rata, kojaje imala smisla (str. 150). Nije trpio hr-vatski nacionalizam: kraljevi Tomislavi Zvonimir bili su, po njegovu mi-šljenju, "razbojničke harambaše". I ka-ko je samo Zagreb mogao, tuži se onna str. 226. (usp. str. 430), izdati služ-benu knjigu Die Kroaten (izd. Velebit(sic!), Zagreb, 1942) a da ni riječju nespomene junaštvo krajišnika pod Habs-burškim Carstvom - "dakako da jevećina tih krajišnika bila pravoslavnevjere. Sve je u ovoj lijepoj i dragoj ze-mlji nekako dvosmisleno i verkrampft"(zgrčeno, neprirodno). Starčević je bio"nezrela ličnost", nije znao što hoće;ponašao se kao "slon u staklani", a sonom svojom dugačkom bradom nali-kovao je na austrijskog protonacistaSchonerera. Međutim, njegov nasljed-nik, "Židov Jozua Frank", bio je pamet-niji od njega, nije se borio sa svimaoko sebe i uzdao se u dinastiju Habs-burgovaca, ali je njegov nasljednik Pa-velić i opet zapao u "zadrti nacionali-zam". "Zaboravili su da Hrvati dugujutim istim Austrijancima više nego bitandio svoje kulture", a Pavelić ih čak imrzi! Jedna od mnogih stvari koje nevaljaju u ustaškom vodstvu, to je da seuzdaju u Italiju - Italiju koja nije nika-kva dobra donijela Hrvatskoj. .Glaise je

95

čak upozorio Hitlera, u rujnu 1943; akoNjemačka nastavi podupirati Pavelića -"negdašnjeg uličnog fiškala, a ondauličnog revolucionara" (str. 265), "hr-vatski vojnici neće dezertirati u četamai baterijama nego u bataljonima i puko-vnijama".

l dlaiseu je bilo potpuno jasno da sul Nijemci u Hrvatskoj omraženi. U lip-

nju 1943. rekao je Warlimontu u Ober-kommando der Wehrmacht (Vrhovnomzapovjedništvu njemačke vojske), akose Britanci iskrcaju u Dalmaciji, Hrvatiće im se listom pridružiti. "Ali, zaboga,pa mi smo njih oslobodili", rekao jeWarlimont. "Da, oslobodili smo ih, sa-mo što smo im onda srpsko vrhovniš-tvo zamijenili talijanskim, pa smo skr-stili ruke i mirno gledali ustaške svinja-rije" (str. 231). Domobrani su pak bilibeskorisni (str. 242: "prijavi, odrpani iizgladnjeli"); desetnik, u punoj ratnojspremi, bio je bos - oduzeli su^mucipele da ih ne proda. "U Hrvatskoj jesve u stanju najvećeg uzbuđenja (Au-fregung); raspoloženje je prema namatakvo da ne može biti gore (hundsmi-serabel). To se vidi na ulici, u dućani-ma, posvuda." Na str. 273. saznajemoda u Zagrebu ima već oko 10 000 par-tizana. Glaise misli da ih ima i više i dasu upravo oni ekonomski blokiraligrad. Na str. 282. ministar gospodar-stva Josip Balen i predsjednik vladeMandić (još jedna figura iz bivše Aus-tro-Ugarske, Sarkotićev pomoćnik uBosni u prvom svjetskom ratu) kažuGlaiseu da je Staatskatastrophe (pro-past države) na pomolu - partizani sunatjerali gradske poglavare da podnesuostavke.

Jrosljednji je element mračne farse utome što Glaise von Horstenau gubisvoj položaj zbog defetizma, nakon in-diskretnog razgovora s Lorkovićem,ministrom unutarnjih poslova, o bez-nadnoj situaciji u kojoj su se našli. Lor-ković mu je bio stari prijatelj, a uhićenje, s Vokićem, ministrom oružanih sna-ga, pri zamršenom pokušaju da se po-vezu sa HSS-om i Zapadom. Lorkovićje stavljen u kućni pritvor, a Glaise mupokušava pomoći. Bilo kako mu drago,Pavelić i Kasche željeli su se obojicaosloboditi Glaisea, koji je stajao na pu-tu njihovim planovima da svu vlast uHrvatskoj predaju SS-u i ekstremnimustašama. Glaise je pao žrtvom te pod-mukle smicalice. Na dan 18. rujna, po-

Silvestrovo u Zagrebu, uoči Nove godine 1944.

Od Fuhrera je ove silvestarske veče-ri stigao lijep poklon narodima Balka-na. Nova odredba o mjerama odmazdedonosi velika ublažavanja. Kad se samosjetim dosadašnjih naredbi o strijelja-njima talaca! Na strahovita nedjela Boh-mea u Mačvi! Ili, kako je dobri Kuntzeu ožujku 1942. odahnuo pred Keitelom iJodlom, kad je na pitanje o "labavom"ponašanju mogao pokazati tabelu sazbrojem od 21.523 ubijenih! Ili, kako jeprosinca iste godine Foertsch, upravostigavši iz Fuhrerova glavnog štaba, za-htijevao da se u predstojećoj akciji"Weiss" doslovce opustoši cijelo pro-strano područje i da ne treba štedjeti nižene ni djecu! Zaista je samo mojom in-tervencijom tom prilikom spriječeno naj-gore. Nova se Hitlerova odredba vjero-jatno može pripisati inzistiranju Neuba-chera. Ako je taj romantični slavohlep-nik postigao samo to, i nikad ništa dru-go, njemačka mu vojska mora biti za-hvalna. Pri tome se ipak pitam, zašto jetrebalo toliko vremena da se postignetakvo rješenje i što su radili oficiri usamome vrhu, koji su Hitlera već odav-no morali odvraćati od brutalnih repre-

salija. Nitko se nije usudio. Vjerojatnone bi ni mnogo koristilo, u ranijem tri-jumfalnom raspoloženju Svemogućega,jer u ovom prusko-njemačkom ropskomnarodu uvijek bi se našlo ulizica koji bimu povlađivali. Na svaki način, Keitel iJodl očigledno nisu našli uspjeha ni za-dovoljstva u svojim zahtjevima da sebude "neumoljiv" i da se "postupa tvr-do". I kad se to sada odjednom mijenja,onda nažalost - kao mnogo toga što sezbiva na ovim prostorima - to bivashvaćeno kao znak slabosti, koji višenema utjecaja. Prekasno, prekasno!....Silvestrovo 1943. l tako je prošla ovastrašna godina i ulazimo u šesto ratnogodište... Mnogi su mislili da će prote-kla godina donijeti kraj užasnoj dramičovječanstva. Prevarili su se. Ali za nasNijemce ta nas je godina velikim kora-cima dovela bliže porazu, koji u ovomeglupome svijetu postaje neizbježiv....Bože, budi nam milostiv.

(Odlomak iz knjige Glaise von Hor-stenaua "Ein General im Zvvielicht", str.343-344)

što se posljednji put javio njemačkomstožeru u Beogradu, Glaise je otputo-vao u Beč, gdje ga je čekao još jedanpovjesničarski posao - da piše o ratuna Balkanu. Opet je živio u Beču, puto-vao u Budimpeštu, koja je djelovalanadrealistički bogato u zimu 1944,diskretno šurovao s Austrijancima kojisu se željeli u zadnji čas pridružiti sa-veznicima, i doživio još jedan, posljed-nji trenutak veličanstvenog nadrealiz-ma. Otišao je da proslavi doček Nove,1945. godine na Semmeringu, u hoteluPanhansu, hotelu Nacional- socijalisti-čke stranke koji nije bio pretvoren ubolnicu.

Tu je zatekao maršala Kvaternika svećim dijelom njegove obitelji, s gos-pođom Pavelić i raznim svojim sljed-benicima, kako iskrcavaju s teretnjakateške, okovane putne sanduke. Gospo-đu Pavelić pratila je gospođa Kasche,koja je zacijelo gunđala nešto na računpolužidovskog porijekla te dame. Samje Kasche bio hitno pozvan u Berlin dapodnese izvještaj o "aferi Luburić" - ostrijeljanju, na zagrebačkom kolodvo-

ru, skupine od 36 Srbijanaca naklonje-nih Nijemcima, koji su bili na putu zaNjemačku i koje je Luburić bio skinuos vlaka (str. 509). Glaise i maršal Kva-ternik viđali su se svakog dana. Maršalje i dalje tvrdio da se protivio pokolji-ma Srba, koje je pripisivao svome sinu,"Didu". Ali "Dido" se isto tako branio isvu krivnju svaljivao na Pavelića i Lu-burića. U onih nekoliko preostalih rat-nih tjedana Glaise je povjerio svojespise na čuvanje salzburškom nadbi-skupu i predao se Amerikancima. Nje-gova sjećanja na posljednje mjeseceprovedene u zatvoru u Niirnbergu irazgovori s ostalim svjedocima i ratnimzločincima vrijedna su fusnota suđenjuu Niirnbergu. Mislim da ova knjiga za-služuje status klasika drugog reda. Sva-kako snažno dočarava atmosferu kojaje vladala u NDH i u posljednjim dani-ma Mitteleurope (Srednje Evrope). Daje bar njen autor bio malo bolji čovjek!

Preveo Zlatko Crnković

96