Stoljeće Priča iz davnine · 2020. 4. 30. · 296 Stoljeće Priča iz davnine autorica svojom opaskom o funkciji i značenju jezika u književnom djelu u članku Omladini o idealima:

S t o l j e ć e P r i č a i z d a v n i n e

295

Maja GlušacFilozofski fakultetSveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Ne boj se, Kosjenko! – funkcionalnostilska osobitost vokativa u Pričama iz davnine

Budući da je vokativ padež koji se izravno povezuje s jezičnim funkcijama i stilskim figurama, opisuje se uporaba vokativnih izraza u Pričama iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić pri ostvarivanju pojedinih jezičnih funkcija, osobito konativne (dozivanje, obraćanje, oslovljavanje, skretanje pozornosti i dr.), kao i odnos vokativa prema drugim sredstvima kojima se ta funkcija ostvaruje (2. lice jednine i množine, imperativ). Osim toga, potvrđuje se i uporaba vokativa pri ostvarivanju ostalih jezičnih funkcija: emotivne (primjerice povezanost vokativa i uzvika pri izražavanju emocija ili subjektivnih stavova) i fatičke (uloga vokativnih izraza u uspostavljanju, produženju ili obustavljanju komunikacije). Stilogenost se vokativnih izraza promatra u odnosu na položaj u tekstu, sintagmatska obilježja i stilske figure (čime se aktivira poetska funkcija), kao i odnos prema usmenoj književnosti.Ključne riječi: Ivana Brlić-Mažuranić, Priče iz davnine, jezične funkcije, stilske figure, vokativ

UvodO Pričama iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić, njezinu najvećem književnom

dometu (Šicel 1970: 15), dosada je mnogo pisano,1 a poticaj ovomu radu dala je sama

1 Budući da je literatura o Pričama iz davnine opsežna (dio je naveden i u popisu literature na kraju ovoga rada), ovdje izdvajamo samo jedan koji se izravno dotiče i problematike kojom se bavi ovaj rad: S. Babić (1994/1995) istražujući ,,posuvremenjivanje“ jezika I. Brlić-Mažuranić, između ostalog, navodi i promjene u vokativnim izrazima u različitim izdanjima Priča: u primjeru oj djeco moja, bokci moji imenica je bokci u 3. izdanju zamijenjena imenicom jadnici; u izdanju Pet stoljeća hrvatske književnosti imenica Bog lektorskim je intervencijama pisana malim slovom (mili bože) te Babić zaključuje kako takav način pisanja, i takvo shvaćanje ,,nije u skladu ni sa autoričinim pogledom na svijet ni sa sadržajem djela.“ (Babić 1994/1995: 74). U pogovoru izdanja Matice hrvatske iz 1985. godine N. Mihanović (1985: 186) navodi sljedeće: ,,Izdanje iz 1926. čini posljednji autorizirani tekst priča koji je autorica za života priredila za tisak, pa je ta redakcija bila temeljem za priređivanje ovog izdanja. U brojnim izdanjima, koja su uslijedila nakon autoričine smrti, pojavile su se u tekstu stanovite stilske, jezične i pravopisne greške. Stoga je tekst ovog izdanja pažljivo uspoređen s izvornikom iz godine 1926., a svi priređivački i korektorski propusti prema njemu su ispravljeni.“ Međutim, usporedi li se izdanje iz 1926. godine s izdanjem Matice hrvatske iz 1985., vokativni će izrazi potvrditi mnogobrojne izmjene; navodimo neke od njih (prvi je primjer iz 1926. godine, a drugi iz 1985.): (1) izostanak zareza: Hajde, djeco, nakrešite ognja,… - Hajde djeco, nakrešite ognja,… (2) dodavanje zareza: Ne budali bako! – Ne budali, bako! (3) promjena interpunkcije: A kakovu nagradu pitaš, kepčiću? - A kakovu nagradu pitaš, kepčiću! (4) promjena padeža: Eno dijete, Zmaju ognjenoša! – Eno dijete, Zmaju ognjenošo! (5) zamjena imenice:

UDK 81’38

81’38:81’366.542821.163.42-93-343BRL7PRI.03

Izvorni znanstveni rad

296

Stoljeće Priča iz davnine

autorica svojom opaskom o funkciji i značenju jezika u književnom djelu u članku Omladini o idealima: ,,Evo, mladeži, koja učiš, mladeži naobražena, a vatrena i puna intuitivnosti, ti pogodi kakve strukture treba da bude taj naš literarni jezik budućnosti – da bude lagan, gibak, tako reći ‘iskričav’, a da ipak nigdje ne zataji svoju drevnu klicu.“ (navedeno prema Šicel 1970: 14). Potaknut autoričinim riječima, kao i novijim zapažanjima proučavatelja njezina jezika i stila, rad se temelji na dvama polazištima: prvo, na njezinu (laganom, gipkom i iskričavom) jezičnom izrazu koji odlikuje jednostavnost rečenične fraze, jasnoća, izvanredna dinamika, tečnost pripovijedanja i naglašena ritmičnost rečenice (usp. Šicel 1970: 14) te izbor jezičnih sredstava prema kojima ,,njezina bajka nije srodna ni s Andersenovom, ni s onom braće Grimm, ni s Wildeovom, ni sa Saint-Exupéryjevom bajkom. Po njima je ona posve Brlić-Mažuranićkina i posve naša.“ (Težak 1970: 77); i drugo, na drevnoj klici koja se prepoznaje u utjecaju usmene književnosti – koju M. Bošković-Stulli (1970) određuje poticajnom.2 Polazeći od spomenutih obilježja autoričina jezika i stila, radom se nastoje utvrditi funkcionalnostilske osobitosti vokativnih izraza, kao i povezanost s usmenom književnošću. Budući da je vokativ padež koji se izravno povezuje s jezičnim funkcijama i stilskim figurama, cilj je rada usustaviti ulogu vokativnih izraza pri ostvarivanju pojedinih jezičnih funkcija – konativne, fatičke, emotivne i poetske, a stilogenost se vokativa, osim u odnosu na uporabu brojnih stilskih figura, promatra i u odnosu na njegov položaj u rečenici i sintagmatska obilježja.

O vokativuVokativ je u hrvatskome jeziku morfološka, sintaktička3 i pragmatičko-

semantička kategorija. Pri opisu se vokativa u literaturi naglašava njegova sintaktička

Potecite, dvorjanici moji, ponesite dlijeta i čekiće… - Potecite, dvorjani moji, ponesite dlijeta i čekiće.; E hvala ti, djevičice, reče baka Mokoš – E, hvala ti, djevojče – reče baka Mokoš. Zbog brojnih se promjena u vokativnim izrazima analiza u ovome radu stoga temelji na 3. izdanju iz 1926. godine, posljednjem autoričinu autoriziranom tekstu.

2 Povezanost Priča s usmenom književnošću ogleda se u likovima i njihovim imenima, opisima junaka, raznim motivima, jezičnim i stilskim obilježjima (formulističkim prikazivanjem, stalnim epitetima, deseteračkim formulama, slavenskim antitezama, umanjenicama, kovanicama, brojkama tri, sedam i devet, redom riječi i ritmom) (Bošković-Stulli 1970; Car 1970: 49; Zima 2001). Međutim, Priče su istodobno ,,odlučno oslobođene svih konvencionalnosti [narodne i mitološke predaje, op. M. G.] u idejama i u ekspresiji“ (Jelčić 1970: 113). Razlike u odnosu na narodnu bajku i mitologiju ogledaju se u većem bogatstvu mašte, u slobodnoj i bujnoj igri mašte, u čudesnoj slobodni stvaranja razigranih slika, u sitnim nespretnostima tijeka radnje, u odsustvu okrutnosti, kombinatorici izlaganja, mudrosti izrečene filozofskim mirom, produhovljenosti i preobraženosti likova (Car 1970: 49–51; Bošković-Stulli 1970: 177–180), a razlike potvrđuje i ,,ritam koji je sretna simbioza ritmova narodne priče, epske pjesme i originalne spisateljičine rečenice kojoj ritmičnost tako čudesno harmonira sa sadržajem“ (Težak 1970: 78). O utjecaju se usmene književnosti na Priče iz davnine može zaključiti sljedeće: ,,Ivana Brlić-Mažuranić je postupkom vrsna pisca udahnula u svoje djelo duh narodni i obogatila tako Priče bogatstvom dragocjenim: da nas neprestano podsjeća na našu narodnu književnost, a da nam ipak progovara autohtonim, svojim jezikom.“ (Car 1970: 50).O izvorima i utjecajima mitoloških i usmenoknjiževnih motiva i elemenata na diskurs Priča vidi u Kos-Lajtman i Horvat (2011, 2012).

3 Vokativ se kao sintaktička kategorija potvrđuje na nekoliko načina: 1) u jeziku usmene poezije u subjektnoj i predikatnoj ulozi te u djelima s utjecajem usmene poezije: Kada li ih okrijepio starče/ Sva se družba izljubila redom (I. Mažuranić, Smrt Smail-age Čengića), 2) u suvremenom jeziku u ulozi

297

Glušac: Ne boj se, Kosjenko! – funkcionalnostilska osobitost vokativa u Pričama iz davnine

samostalnost, kao i imanentna funkcija obraćanja4 (Pranjković 2002), a govori se i o komunikacijskim funkcijama vokativa5 te o vokativnoj funkciji.6 Izuzmemo li stilski obilježeno zamjenjivanje nominativnih oblika vokativnima koje se zbog metričkih razloga javlja u subjektnoj ili predikatnoj ulozi u narodnoj poeziji i djelima ,,poznatih pjesnika na koje je izrazom utjecala narodna pjesma“ (Težak i Babić 2005: 297), istraživanja su uporabe vokativnih oblika u suvremenome jeziku7 pokazala težnju naglasnoga i morfološko-tvorbenoga jednačenja s nominativom što se pripisuje utjecajima organskih idioma, razgovorne neformalnosti i/ili ležernosti, administrativne prakse, težnji pojednostavljenja padežnoga sustava (Badurina 2010: 4), ali i slabom funkcionalnom učinku (Junković 1972). Međutim, upravo jedinstvena komunikacijska funkcija vokativa – konativna funkcija svojstvena tom padežu koja je ujedno i ,,nepobitna potvrda komunikacijske naravi jezika“ (Badurina 2010: 6), kao i činjenica da se vokativom vrlo često uz konativnu ostvaruje i emotivna funkcija – razlogom su

predikatnoga proširka uz glagol zvati (usp. Vince 2010): …donio joj je prekrasan servis za dvanaest osoba, nazvao ju je mala moja papirnata ljepotice i više joj nije spominjao svoje protivljenje,... (H. Hitrec, Kolarovi), 3) u ulozi priložne oznake načina (usp. Bulić 2014): Oslovljava me s prijateljice moja draga i stvarno ja mislim da me on i vidi tako. (hrWac).

4 I. Pranjković (2002: 99) navodi da je na sintaktičkoj razini bolje ,,govoriti o obraćanju negoli o vokativu naprosto zato što se na toj razini ne govori ni o drugim padežima, nego o njihovim funkcijama (govori se, primjerice, o subjektu, objektu, adverbijalu, a ne o nominativu, akuzativu ili lokativu).“ U ovome se radu izraz vokativ rabi u značenju padeža, vokativni izraz za imensku riječ ili sintagmu u vokativu te obraćanje za jednu od funkcija koja se ostvaruje uporabom vokativnih izraza.

5 O komunikacijskim funkcijama vokativa u svetačkoj legendi Sveti Aleksi i komedijama Matijaš grabancijaš dijak i Diogeneš Tituša Brezovačkog, u komedijama Čini baruna Tamburlana, Velikovečnik i Misli bolesnik iliti Hipohondrijakuš anonimnih autora, u djelu Nerođeni dan Jurja Dijanića te u Marulićevu Naslidovan’ju piše D. Stolac (2005, 2006); o funkcijama vokativnih izraza u molitveniku franjevca Petra Bakule Pribogoljubna bavljenja za slišati svetu misu piše A. Vlastelić (2013); R. Ljubibratić (1987) funkcije vokativa oprimjeruje stihovima narodne poezije, ali i djelima hrvatskih i svjetskih književnika (A. Kovačića, J. Kaštelana, I. Gundulića, A. G. Matoša, M. J. Ljermontova, C. Baudelairea, W. Shakespearea i dr.). Iako ne izrijekom, o komunikacijskim funkcijama (ponajprije poetskoj) glagolskih oblika za izricanje prošlosti u Pričama iz davnine govori i S. Težak (1970): opisujući izražajne mogućnosti i stilematski potencijal glagolskih oblika, Težak dokazuje arhaičnost, eufoničnost i ritmičnost autoričina izričaja. Objašnjavajući stilogenost izabranih glagolskih oblika, Težak (1970: 99) zaključuje da ,,su joj svi izabrani oblici funkcionalni i uvijek se može naći najmanje jedan razlog koji opravdava baš taj a ne neki drugi izbor.“

6 U analizama se govori o vokativnoj funkciji (imena) u odnosu na referencijalnu funkciju (usp. Zwicky 1974; Lyons 1977: 217): vokativna funkcija kojoj je osnovna namjera privlačenje pažnje sugovornika dalje se razlaže na dvije osnovne – funkciju dozivanja (calls) i funkciju imenovanja/oslovljavanja (addresses). O jedinstvenosti ove funkcije J. Lyons (1977: 217) navodi: ,,this function appears to be basic in the sense that it is not reducible to any other semiotic function, though the vocative, like the quasi-referential, utterance of a name may be paralinguistically modulated to give additional, mainly indexical, information.“ Međutim, G. Schaden (2010: 182) navedenu raščlambu vokativne funkcije smatra nedostatnom te razlikuje tri osnovne vokativne funkcije: identifikacija sugovornika, isticanje pojedinih obilježja sugovornika te aktivacija sugovornika.

7 Usp. Rišner (2006), Žanić (2010), Težak (1990: 83-88).

298


učestalosti uporabe vokativnih izraza.8 Naglasak je u pristupu vokativu stoga nužno dati njegovoj sintaktičko-pragmatičkoj funkcionalnosti, odnosno vokativne izraze treba promatrati s nadrečenične i tekstne razine.9 U većini se hrvatskih gramatika ističe funkcija dozivanja, izravnoga obraćanja, imenovanja i oslovljavanja, dok pojedini opisi ističu funkciju uspostavljanja komunikacije (Silić i Pranjković 2005: 200), kao i emocionalnu sastavnicu – pojačanu osjećajnost vokativa (Težak 1990: 84) i izricanje različitih govornikovih osjećaja i osobnoga stava prema sugovorniku (Težak i Babić 2005: 297). Tako određene funkcije vokativa, kojima se pozornost usmjerava na određeni dio komunikacijskoga procesa, ujedno predstavljaju i obuhvaćaju Jakobsonove jezične funkcije (2008: 105–116): konativna je funkcija usmjerena na primatelja, a cilj je komunikacije ,,da na neki način djeluje na primaoca, da „apelira“ na njegova osjećanja ili misli i da izazove određenu reakciju.“ (Katnić-Bakaršić 2007: 19). Osim vokativom izravan odnos s govornim činom, posebno sa sugovornikom/primateljem uspostavlja se i imperativom te drugim licem jednine i množine.10 Fatička je funkcija usmjerena na kontakt – na uspostavu, održavanje ili prekid komunikacije – te na provjeravanje ispravnosti kanala, tj. protoka informacija u komunikacijskom kanalu. Emotivna je funkcija usmjerena na govornika te se njome izražava govornikov subjektivni stav, kao i različiti osjećaji. Vokativni se izrazi kao pokazatelji pozitivnih ili negativnih osjećaja i stavova govornika prema sugovorniku i dalje raščlanjuju pa se mogu razlikovati tri vrste ekspresivnoga značenja vokativa: prvi je semantički obogaćen vokativ ili vokativ emocionalne reakcije koji pridonosi karakterizaciji likova, predstavlja različite emocije i raspoloženja govornika i njegov odnos prema sugovorniku, tj. sredstvo je kvalifikacije govornika od strane sugovornika; drugi je semantički ispražnjen vokativ kojim se sugovornik imenuje, ali se ne podrazumijeva, nego on samo odražava emotivnost govornog lica; treći je vokativ apostrofiranja kojim se obraća neživim stvarima, apstraktnim pojavama, neprisutnim licima čime se postiže osobita dinamičnost i emocionalnost iskaza (usp. Babić 2011). Osobitost je vokativa i u činjenici da je to jedini padež o kojemu se govori i u vezi sa stilskim figurama te se time vokativnim izrazima ostvaruje i poetska funkcija. Budući da se jezične funkcije ne ostvaruju izolirano, svaka zasebno, nužno ih je promatrati i opisivati interakcijski.

8 I Z. Junković napominje da se vokativ čuva ondje gdje je ,,semantički obogaćen, tj. gdje ne služi isključivo za dozivanje“ te u takvim slučajevima ,,obično izražava govornikov stav prema sugovorniku“ (Junković 1972: 130).

9 Usp. Pranjković (2002), Badurina (2007, 2010). 10 Zbog povezanosti i isprepletenosti vokativnosti, imperativnosti i interogativnosti te se tri semantičke

kategorije ubrajaju u kategorijalni kompleks apelativnosti kojoj je osnovna funkcija skretanje pažnje na sugovornika, kao i namjera da se djeluje na sugovornika i na njegovo ponašanje (Piper i dr. 2005: 649). Osim toga, kategorijalno se značenje vokativnosti shvaća kao pojam širi od vokativa pri čemu vokativnost ,,nije ograničena morfološkim mogućnostima mnogih imenica da imaju poseban morfološki lik vokativa“ (Piper i dr. 2005: 654). Naime, gramatički oblik vokativnosti može biti vokativni izraz koji može biti imenica (u morfološkom obliku vokativa ili nominativa), vokativna rečenica ili autonomni dio rečenice, tj. vokativni izraz u užem smislu (Piper i dr. 2005: 650). Takav pristup stoga omogućuje sagledavanje i analizu vokativnih izraza i u jezicima u kojima vokativ nije morfološka kategorija nego ponajprije pragmatičko-semantička (npr. u engleskom).

299

Jezične funkcije vokativnih izraza u Pričama iz davnineBrojnost vokativnih izraza, kao i zastupljenost u svim bajkama u Pričama iz

davnine, potvrđuje izrazitu izražajnost i stilogenost autoričina izričaja. Iako se obraćanje određuje kao osnovna jezična funkcija vokativnih izraza, u Pričama se vokativni izrazi vrlo rijetko rabe kako bi ostvarili samo konativnu funkciju. Vokativni izrazi gotovo uvijek imaju i emotivnu funkciju – na različite načine izražavaju stavove i osjećaje govornika. Dakle, jezične funkcije u književnome djelu nemoguće je promatrati izolirano, svaku zasebno, nego im se treba pristupiti interakcijski i opisati ih u njihovu prepletanju – čime se ujedno i ostvaruje izražajnost i ekspresivnost izraza.

Obraćanje kao osnovna funkcija vokativa u Pričama često se rabi pri imenovanju sugovornika, pri njihovu susretu i uspostavljanju kontakta (primjer 1) ili za produljenje komunikacije i održavanje uspostavljenoga kontakta (primjer 2), tj. za ostvarivanje fatičke funkcije:

(1) Evo, majko, snahe, – reče momak, kad stigoše on i djevojka kući. Hvala Bogu, sinko, – odvrati majka i pogleda ljepotu djevojku. (129)

(2) To ja, djede, tek onako, da se zabavimo! Nego tebe, djede, molim kao oca rođenoga, da me danas pustiš u lješnjake. (247)

Vokativni su izrazi često praćeni imperativom: iako već sama semantika vokativa i njegova uporaba podrazumijevaju i poticajnu komponentu, uporabom se imperativa dodatno djeluje na sugovornika i od njega traži aktivno sudjelovanje (npr. odgovor ili početak/prestanak neke aktivnosti). Primjerice, Rutvica se obraća Relji s jasnom namjerom/zahtjevom (primjer 3):

(3) Nemoj toga činiti, gospodaru; što ćemo mi, sirotice jadne, ako pogineš u planini? Jedva si nam došao, da nas braniš, a sad da nam odmah pogineš i ostaviš nas same na svijetu, što bismo mi! Nego hajdemo odmah da nakrešemo ognja, da upalimo svijeću i kandilo, pak ti, gospodaru, hajde s nama kroz planinu. (201)

Pri obraćanju se emocionalnost i psihičko stanje govornika opisuje i širim kontekstom jer je vokativni izraz uvijek kontekstualno uključen11 te ga treba promatrati s tekstne razine: primjerice, iako već i vokativni izraz (primjer 4) izborom atributa (ljuti) i rimom (Bjesomare – care) odaje bijesov strah i strahopoštovanje prema Bjesomaru, ti su osjećaji dodatno naglašeni i kontekstom:

(4) Dođe bijes pred Bjesomara pa dršćući od straha reče: Bjesomare, ljuti care, evo nisam mogao da zaskočim momka, kojega si mi odredio. (17)

11 I. Pranjković (2002: 101) napominje da ,,vokativna konstrukcija pretpostavlja kontekstualnu i/ili situacijsku uključenost“ te dodaje da ,,formalna i strukturna organizacija onoga što dolazi uz obraćanje (iza, ispred ili oko njega) nije njime uvjetovana ni pretkažljiva: nakon uspostavljena kontakta može slijediti bilo kako organizirana obavijest (struktura), uključujući i nejezično organiziranu.“ U vezi je s time i komunikativna suznačnost vokativa i smještanje u suznačne oblike: ,,No kako vokativ ne može zauzimati nijednu sintaktičku poziciju unutar rečenice, on se unatoč svojoj sintaktičkoj samostalnosti svrstava u suznačne oblike riječi. Moglo bi se reći da je vokativ i komunikativno suznačan, jer se njime ne prenosi stvarna obavijest. On zapravo služi za uspostavljanje komunikacije, kao poziv sugovorniku da sudjeluje u komunikacijskome činu.“ (Silić i Pranjković 2005: 200).


300


Uporaba vokativnoga izraza u takvoj, otvaračkoj, ulozi imenovanjem i/ili oslovljavanjem sugovornika, osim uspostavljanja i/ili održavanja komunikacije te poticanja sugovornika na aktivnost, ujedno odražava i stupanj ekspresivnosti i emocionalnosti te pridonosi cjelokupnoj atmosferi bajke. Takvi su vokativni izrazi, koji se određuju kao vokativi emocionalne reakcije, u Pričama najbrojniji jer predstavljaju različite emocije i raspoloženja govornika i njegov odnos prema sugovorniku te time ujedno pridonose karakterizaciji likova.

Postizanje se emocionalnoga učinka i ekspresivnosti može promatrati i s obzirom na samu strukturu vokativnoga izraza, kao i mjestom koje zauzima u odnosu na rečenicu i/ili kontekst. S obzirom na strukturu i vezu s rečenicom u čijem se neposrednom okruženju nalaze, vokativni se izrazi mogu podijeliti u dvije skupine. U prvoj su skupini oni vokativni izrazi koji su u daljoj vezi s rečeničnim okruženjem te se mogu promatrati kao zasebna rečenica bez eksplicitnoga gramatičkog ustrojstva, bez eksplicitne predikativnosti. Takvi izrazi ujedno funkcioniraju kao retorički usklici i redovito su praćeni uskličnikom kojim se naglašuje ekspresivnost (primjeri 5 – 8), ili im pak prethode uzvici kao pokazatelji različitih duševnih/emocionalnih stanja, osjećaja, dojmova ili kao sredstvo za privlačenje pozornosti (primjer 6):

(5) Kosjenko! Kosjenko! Nemoj otići! Nemoj nas ostaviti! – nariču čobani, kojima se činilo, kao da je anđeo medju njima dok gledahu u Kosjenku. (112)

(6) Ej dadiljo, srce nemilo! Kad bi pakost svijetu pravdu krojila, gurava bi pravda nastanula! (287)

(7) Jaglenče! brate moj jedini! – kliče Rutvica i podiže se bijela na mjesečini. (180)(8) Rutvice! sestrice! – kliknu Jaglenac i poleti lagan kao noćna lepirica preko šaša,

preko lopuča, preko trave vodene na otočić. (180)

U primjerima (7) i (8) uporaba uskličnika dodatno naglašava osjećajno stanje govornika te pozornost čitatelja usmjerava na njegovu emotivnost – ushićenost, sreću, ljubav, koja je naglašena i semantikom glagola koji slijedi (kliče, kliknu). Malo početno slovo kojima započinje drugi dio vokativnoga izraza iza uskličnika upućuje na to da uskličnik nije u primarnoj funkciji pravopisnoga, odnosno interpunkcijskoga znaka, iako i dalje funkcionira kao signal kraja rečenice bez eksplicitne predikativnosti.

Mnogo su pak češći vokativni izrazi koji su u bližoj vezi s rečenicom u čijem se neposrednom okruženju nalaze te time utječu i na ritmičnost pripovijedanja. Takvi su izrazi također funkcionalnostilski vrlo vrijedni, a u rečenici su izdvojeni interpunkcijom i intonacijom. Budući da se mogu nalaziti na početku, u sredini ili na kraju rečenice u koju su umetnuti, mjesto na kojem se vokativni izraz nalazi također se može promatrati s funkcionalne strane jer redoslijed dijelova iskaza ima razlikovnu ulogu koja može utjecati na smisao poruke koja se prenosi, ali i na izražavanje emocionalnosti i ekspresivnosti.

Iako bi se očekivalo da vokativni izrazi na početnome mjestu najviše pridonose ostvarivanju konativne funkcije, oni istodobno ostvaruju i emotivnu funkciju i pridonose ekspresivnosti: u vokativnim izrazima koji su zasebne rečenice u toj je ulozi i uskličnik (primjeri 5 – 8), a emotivni naboj osiguravaju i uzvici e, ej, ele, alaj, jao, oj (primjeri 6, 9 – 10) te prekidanje tijeka misli ukazivanjem na govornika (primjeri 11 – 12):

301

(9) E, brate moj, draga je u nas loboda, draža nego biser i bisernjak, jer je od nas daleko do nje. (62–63)

(10) Ej, lijenčino, kuda grabić moj? (232)(11) Baća moj! – viknu Liljo, zašto nemam tvoje ruke, da ustavim onu vodu! (109)(12) Kćeri moja, reče košuta, nemoj da budeš nevjera. (68)

Osobitu ritmičnost pripovijedanja, što je ujedno i izravna manifestacija misli i osjećaja (usp. Antoš 1970: 141), osigurava središnji i završni položaj vokativnih izraza kojima se slabije označava konativnost, a naglašava emocionalan odnos govornika prema sugovorniku (primjeri 13 – 16). Osim funkcionalnoga učinka ta sintaktička figura izmjene redoslijeda osigurava i stilogenost izraza (usp. Škarić 2000: 140):

(13) Ostavi to, sljepice stara, nisu to tvoji poslovi. (131)(14) Spremaj mi se, mila moja majko, da idemo čuvati, što je naše. (207)(15) Otkud tebi svračići u to doba, vještice stara? (139)(16) Ne bojte se, devetero braće moje! (245)

Bez obzira na položaj koji vokativni izrazi imaju, početni, središnji ili završni, emocionalan stav dodatno se naglašava njihovom strukturom (izborom leksema i atributa, položajem atributa uz imenicu, ponavljanjima). Na taj način vokativni izrazi dobivaju veću ekspresivnu vrijednost.

Promotri li se ekspresivnost vokativnih izraza u odnosu na stupanj njihove složenosti, ne potvrđuje se postavka da su složeniji izrazi ekspresivniji i da izražavaju složenije emocionalne odnose (usp. Piper i dr. 2005: 655–656). Naime, u Pričama ni jednočlani ni višečlani izrazi nikada nisu jednoznačni, tj. ne služe samo identifikaciji sugovornika, već ga potiču na određenu reakciju i iskazuju emocionalan odnos govornika prema sugovorniku. Jednočlani su vokativni izrazi najčešće apelativi (djede, sinko, djeco, brate, momče, majko, ženo, zorice, baća, ljudi, braćo, bako, sine, kćerce, starice, dijete, vilo, junače, djevojko, kneževiću, gospodaru, djevojčice, župane, lijenčino, babo, kepčiću, đaci, djevojče, bane, kozice, drugo) i antroponimi (Palunko, Regoču, Kosjenko, Klikune, Medunko, Bukaču, Jaglenče, Rutvice, Reljo, Lutonjica Toporko, Nevo Nevičice, Bagane) koji ujedno i karakteriziraju likove. No, ni u takvu, jednostavnijem, izrazu, ni ekspresivnost ni emocionalni stav govornika nisu izostavljeni. Najprije, svojim umetanjem u središnji dio rečenice, kao i dometanjem na kraj rečenice naglašavaju izricanje emocionalnoga odnosa u odnosu na konativnu funkciju. Osim toga, izbor leksema također upućuje na određene emocije: primjerice, umanjenicama (primjeri 17 – 22) se naglašava pozitivan odnos prema sugovorniku, kao i snažni osjećaji – nježnosti, zahvalnosti, naklonosti, familijarnosti ili zaštitničkoga stava prema sugovorniku, a takvi oblici ,,izviru koliko iz ljubavi autoričine za sve sitno, bespomoćno i umiljato, iz koje su, napokon, proistekle i njezine priče namijenjene djeci, toliko i iz sugestije ruskih narodnih bajki, koje također obiluju deminutivnim oblicima“ (Bošković-Stulli 1970: 174):

(17) Nemam novaca, kćerce, nego ako hoćeš da ti okrpam taj rukavčić, – reče tužna baka, koja je još držala u rukama iglu i konac za sinovu košulju. (132)

(18) Djevojčice, sestrice, dobaci mi pojas, zove vila preko brazde. (182)


302


(19) Hajdemo, kneževiću, provest ću te kroz planinu, ništa ti biti neće i pokazat ću ti, gdje su djeca. (194)

(20) Župančići ispripovjedili, kako je sve bilo, i kad je župan razumio, koliko je njima valjao Toporko, upita on maljutka: A kakovu nagradu pitaš, kepčiću? (266)

(21) Dobra ti kob, djevičice, reče baka. (275)(22) Ne mogu, kozice. Izgorih od žeđe. Napoji me mlijekom. (311)

Obraćanjem grupi uporabom zbirnih imenica (npr. braćo) postiže se određen stupanj bliskosti, povezanosti, familijarnosti, ravnopravnosti i poštovanja među sudionicima komunikacije koji su se našli u istoj situaciji (primjer 23):

(23) Treba da se svežemo. – vikahu čobani, da se svežemo jedan uz drugoga, jer propadosmo. – Evo, braćo, evo! – viknu Kosjenka, u koje bijaše vrlo milostivo srdašce. Hitro skinu Kosjenka sa ramena svoju vilinsku koprenu i pruži je čobanima. (115)

Dvočlanim i višečlanim vokativnim izrazima dodatno se naglašava emocionalnost i ekspresivnost, a konativnost nije toliko izražena. Dakle, njihova je emotivna uloga znatno naglašenija jer preciznije kategoriziraju odnos govornika prema sugovorniku i komunikativnoj situaciji. Izborom imenice i atributa dodatno se naglašavaju pozitivne emocije – familijarnost, naklonost, privrženost, suosjećanje i sl. (primjeri 24 – 26) ili negative emocije – netrpeljivost, otresitost, ljutnja i sl. (primjeri 27 – 29):

(24) Hvala ti, dobri gospodaru, na svemu dobru, što mi ga daješ. (145)(25) Majko nesretna, što si me božjakom rodila, da me šalju, neka im tražim po

prašini ostrugice! (186)(26) Zdravlja ti želim, svijetli župane! (251)(27) Idi ne bulazni, stara budalo, otrese se mlinar. (274)(28) A ti mi bježi s krova, crna zlokobnice, da ne tratim lagane strelice, da ne

strijeljam po sljemenu ptice. (286)(29) Ej dadiljo, srce nemilo! (287)

Osobito učestao stilski postupak emocionalnoga naglašavanja i stilske ekspresivnosti (i kao obilježje usmene književnosti i biblijskoga stila12) uporaba je sintagmatske inverzije u višečlanim vokativnim izrazima u kojima atribut slijedi za imenicom. Ta stilska figura ujedno ima ulogu značenjskoga i ritmičkoga naglašavanja:

Da su pridjevi-atributi u normalnom položaju pred imenicama, pročitali bismo ih bržim tempom, ritmom kojim čitamo ono što je manje važno, ono preko čega preletimo. U ovakvoj neobičnoj poziciji, iza imenice, oni postaju značajni. Očekivanje pojačava napetost, izgovaramo ih s akcentom isticanja, spacionirano, usporeno. Prva bi im pozicija umanjila značenje, druga ih ističe i pretvara u vrijedne oznake drva i krzna. (Antoš 1970: 141)

U Pričama se u vokativnim postpozicijama najčešće rabe posvojne zamjenice (primjeri 30 – 32) i pridjevi (primjeri 33 – 34):

12 O inverziji kao stilskoj figuri K. Bagić napominje: ,,U književnosti taj je postupak samodostatan stilem koji upućuje na biranost jezične postave. Najstilogeniji je kada prepoznatljivo aludira na biblijski prototekst.“ (Bagić 2015: 156). I. Marković pak (2010) govori i o epskim (čudo neviđeno) i vokativnim postpozicijama (svinjo debela).

303

(30) Ovoliku vodu ni izgrabiti ni posrkati ne mogu, da vam oslobodim sela. Što ću vam, ele, djeco moja? (117)

(31) Zatrepti duša u starca, osovi se on i zovnu preko oblaka: Što je tebi, dijete moje? (43)

(32) Puštaj, majko naša, ženu, da prođe čunom kroz pećinu. (69)(33) Ako sam ti dobro učinila, ti me puštaj kroz pećinu, zmijo strahovita. (70)(34) Ostavi to, sljepice stara, nisu to tvoji poslovi. (131)(35) Tko je tebe, lane materino, na gospodske uputio zbore! (265)

Dodatnoj ekspresivnosti izraza i emocionalnoj obojanosti pridonosi i uporaba perifraza, vokativnih izraza s imenicama čije je značenje upotrijebljeno u prenesenom smislu (primjeri 36 – 38). Takvi su izrazi značenjski bogatiji, jače naglašavaju emocije i pridonose poetizaciji (usp. Bagić 2015: 241–244):

(36) Uze dvorski grabov panjić, te ga baci starome drvodjeli, koji se tamo uz ostalu čeljad nahodio. – Od njega ćeš mi toporište izdjelati, – reče dvorski. Nemoj da ga izmijeniš, nevoljo stara, poznat ću ga, gle, po ovom srcu crvenomu. (221)

(37) Dozove župan Jurina dvorskoga i reče mu: – Poslušaj me, desna ruko moja! (229)

(38) Otvori Jagor oči i ugleda nad sobom riđu bradicu i dva vita roga i još dva oka, da su dva anđela božja, ne bi mu milija bila. Skoči dijete, digne ruke i reče: – Izbavi me, rano moja. (310)

Različite varijacije vokativnoga izraza u obraćanju istom sugovorniku proširuju značenje te su ujedno i gradacijski postupak kojim se stupnjuju osjećaji: primjerice, vokativni izrazi kojima se Oleh ban obraća Nevi Nevičici pokazuju razvoj njihova odnosa i njegovih osjećaja prema njoj (primjeri 39 – 42):

(39) Hvala tebi na ključevima, mila djevičice, al sam eto drugo zamislio. (280)(40) Bojiš li se, krasna djevičice? (283)(41) Slabo smo se sreće nanosili, moja Nevo Nevičice! (284)(42) Kad poginem sred careve vojske, idi, moja krasna Nevičice, pokloni se carevni,

pa budu ljutoj carevni dvoranica, što si trebala biti Oleh banu banica. (286)

Nizanjem vokativnih izraza također se ostvaruje gradacijski postupak kojim se, ritmizirajući iskaz, pojačavaju i naglašavaju govornikovi osjećaji prema sugovorniku (primjeri 43 – 46):

(43) Oj, djeco moja, jadnici moji! – reče starac. Iz srdaca vaših vadite, a na rovaše mećete. (32)

(44) Regoču, baća moj, ako ne možeš ti da posrčeš ovoliku vodu, zemlja će ju posrkati, zemlja! (117)

(45) Bukaču, brate, rode, – reče zatočnica Bukaču. (175)(46) Jaglenče! brate moj jedini! – kliče Rutvica i podiže se bijela na mjesečini. (180)

Stilski, funkcionalni i ritmički učinak ima i ponavljanje vokativnih izraza – time se naglašava psihičko stanje i snažne emocije govornoga lica, dok se konativnost umanjuje (primjeri 47 – 48):

(47) Ej momčiću, momčiću! Rekao sam ti, da ostaneš uz djeda svoga, dok mu ljubav ne vratiš, i da ga ne ostavljaš, dok on tebe ne ostavi, – reče Svarožić. (34)


304


(48) Regoču, luda glavo, luda glavo! Što ne sjedneš među one rogove od nasipa! Što ne zatvoriš leđima vodu! (115)

Za razliku od semantički obogaćenoga vokativa emocionalne reakcije, u kojemu su jasno određeni sugovornici, emocionalnost govornoga lica, kao i njegovo očekivanje da sugovornik reagira, u vokativnim izrazima apostrofiranja,13 kojima su bliski i izrazi semantički ispražnjenoga vokativa, od imenovanoga se sugovornika ne očekuje reakcija. Takvim je vokativnim izrazima konativna funkcija svedena na imenovanje, a znatno je naglašenija emotivna funkcija – takvi izrazi služe naglašavanju emocionalnosti i ekspresivnosti, tj. stilsko su sredstvo izricanja patosa, patetičnoga izraza, uzbuđenosti govornika, naglašavanja bliskosti, ljubavi, čežnje i nostalgije te oslikavanja unutarnjih stanja govornika. U personificiranim izrazima u kojima se apostrofiraju predmeti naglašena je poetska funkcija jer do izražaja osobito dolazi dinamičnost i emocionalnost. Apostrofiraju se oni pojmovi koji za govornika imaju osobitu vrijednost: primjerice Relja se obraća voljenom rodnom gradu (primjer 49) i svojoj sablji (primjer 50):

(49) Idem u planinu, da dobavim križa i pojasa, a onda ću se vratiti na te, tvrdi grade moj! (191)

(50) Ne boj mi se, vjerna moja drugo. Kosit ćemo polja i livade, krčit ćemo šume i šikare, tesat ćemo grede i obore, sunce će te stoput pozlatiti, dok dohraniš dvije sirote male. (203)

U službi su odraza i ekspresije govornikovih emotivnih stanja i semantički ispražnjeni vokativni izrazi u kojima se javlja imenica Bog (primjeri 51 – 54). Naglašenom ekspresivnošću takvi izrazi mogu funkcionirati i kao uzvici:14

(51) Bože mili, koliko li stvari zemlja nosi, pomisli Kosjenka radosno, gledajući ove ljepote. (86)

(52) Lijepe li gujice, Bože moj! Gotovo da bih je i kući ponio, – progovori momak od šale. (127)

(53) Jednoga dana pomišlja ona: Bože moj, velike li sreće, da možemo doći opet u našu kolibicu! (182)

(54) Mili Bože! krasnih javorića! Da je meni u dvoru takovih devet župančića! Uzdahne župan. (217)

Uporaba je takvih izraza najčešća u okolnostima pojačane emocionalnosti te se njima dodatno naglašavaju govornikovi različiti osjećaji – bol, strah, žalost, uzbuđenje,

13 O važnosti apostrofe u pjesništvu K. Bagić navodi: ,,Budući da se njome izvodi povezivanje sučeljenih svjetova – živog i neživog, prisutnog i odsutnog, konkretnog i apstraktnog, svijeta bića i svijeta stvari – književni teoretičari apostrofu promatraju kao tvorbeno načelo čitavog pjesništva.“ (Bagić 2015: 66).

14 Zazivanje Boga nalazimo u četirima pričama, to su Regoč, Šuma Striborova, Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica te Lutonjica Toporko i devet župančića. Te se priče stoga mogu svrstati u skupinu priča iz slavenskog kršćanskog razdoblja, za razliku od ostalih priča u zbirci koje bi pripadale pričama iz drevnoga slavenskog poganskog razdoblja (Hranjec 2003: 63). Međutim, unatoč takvoj podjeli s obzirom na eksplicitno zazivanje Boga, „sve su priče natopljene kršćanskim duhom, posrijedi je samo njegova transparentnost, odnosno: nisu samo one ‘kršćanske’ u kojima se eksplicitno spominje Bog“ (Hranjec 2003: 64).

305

ushićenje, radost, nemirenje s postojećom situacijom i sl. S takvim se ciljem, kao reakcija na jak emotivni poticaj, rabe i izrazi s istom imenicom kojima sama pripovjedačica, ubacujući ih u pripovijedanje, pojačava dramatičnost i emocionalno rasterećenje te svojim emocionalnim doživljajem utječe i aktivira čitatelja (primjeri 55 – 56):15

(55) Čuda li velikoga, Bože moj! Stade voda Zlovoda, kao da si stijenu navalio u nasip! Stade – ne može preko pleći Regoču, nego poče teći svojim koritom, kuda je i prije tekla – sve stružući uz leđa Regoču. Ele, Bože, čuda i spasenja! (115)

(56) Umače ptica kljun u močvaricu, pak podiže glavu i napinje vrat kao mješinu, te riče, mili Bože, riče, da sve trepte rukavčići na Jaglencu. (176)

U funkciji oslikavanja emocionalnih stanja same pripovjedačice – koja time želi utjecati i na čitatelje i djelovati kao jak emotivni poticaj na pobuđivanje emocionalnoga angažmana čitatelja/slušatelja bajke javljaju se i vokativni izrazi s drugim imenicama (primjeri 57 – 58), kao i obraćanje samim likovima (primjer 59):

(57) Pohrli starac na stube do unuka. Oj radosti moja, gdje obuhvati djed unuka! Ogrli ga, obuhvati ga, kao da ga nikad otpustiti ne će. (44)

(58) Daleko je, tužna tugo, od Kralja Morskoga do svijeta bijeloga! (77)(59) Jao, Jaglenče mali, zaista ti ne znaš ni mudrolija ni čarolija, kako li ćeš se spasti

od ove nesreće? (173)

Ni u izrazima u kojima se javlja konkretno lice konativnost nije u prvome planu, nego se naglašava skup asocijacija koju govornikova svijest povezuje sa značenjem te imenice. Primjerice, u izrazima s imenicama brat i rod ne podrazumijeva se rodbinski odnos, osobito stoga što ih upućuje pripovjedačica, a ne netko od likova, nego se naglašava osjećaj bliskosti, povezanosti i prisnosti (primjeri 60 – 62):

(60) Te svakim danom djed Neumijka dohodio, javore rosom rosio, kišom zalijevao, a suncem ogrijevao. A javorići – njih devet – rasli, mili brate, krasota ih pogledati! (217)

(61) E, moj rode, što se ono danas more tiho učinilo, a u zraku bura počinula, gdje u jednoj pećini spava zmija strahovita, u drugoj ptica orijaška, a u trećoj žena izmorena! (75)

(62) A kad sasvim blizu dovukla – e, rode moj rođeni, tko bi znao lijepo iskazati, kako im je od prevelike radosti bilo, gdje se ovako u čunu sastadoše sve troje, a na mjesečini, usred mora neznanoga! (78)

Stilogenosti vokativnih izrazaKako je napomenuto u uvodnome dijelu rada, vokativni su izrazi bogati stilskim

figurama, a velik je dio njih svojstven usmenom stvaralaštvu. Usmjerenošću na samu poruku, vokativni izrazi vrlo često ostvaruju i poetsku funkciju.

15 Prisutnost se autorice u Pričama iz davnine osim u vokativnim izrazima prepoznaje i u izboru glagolskih oblika: primjerice u opisu igre Domaćih javlja se imperativ (Igraj! Igraj!) koji ima poticajnu funkciju. O tome S. Težak navodi: ,,Budući da se autorica ovih priča često uživljava u svoje pričanje, pa prati, baš kao i narodni pripovjedač, fabulu povremenim izljevima vlastitih osjećaja, ovaj imperativ svakako je i izraz uživljenosti pripovjedača koji veselje svojih junaka doživljava kao svoje vlastito.“ (Težak 1970: 98).


306


Uporaba se vokativa na mjestu nominativa u subjektnoj ili predikatnoj ulozi zbog metričkih razloga kao stilska figura smatra i figurom konstrukcije antiptozom kao podvrstom enalage (Bagić 2015: 50), kao i figurom dikcije paragogom (Bagić 2015: 234). U Pričama ju nalazimo nekoliko puta u bajci Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica (primjeri 63 – 64):

(63) Riče strahovito, uplašio bi se i sam Skender-beže silni, jer Skender-beže pamti riku turskijeh topova. (176)

(64) Zaduhao se težak Zmaje, penjući se putem po planini. (178)

U primjeru (63) povezanost je s usmenim pjesništvom, osim uporabom stilske figure njemu svojstvene, očita i u izboru antroponima: kako doznajemo iz tumača imena na kraju Priča, Skender-beg tursko je ime Jurja Kastriotića poznatoga iz narodne pjesme. U primjeru (64), kao i na više mjesta u bajci, opisujući zmaja, pripovjedačica rabi vokativni oblik (Zmaje). Povezanost s narodnom pjesmom očita je u deseteračkim stihovima16 kojima se opisuje borba junaka Relje17 i Zmaja Ognjenoga (primjer 65):

(65) Sabljom Zmaja u bokove dira, / Ne bi li se Zmaje probudio. / Kad al Zmaje glavu podigao / I nad sobom Relju ugledao, / Skoči Zmaje, stijenu odvaljuje, / Sutjesku je drevnu proširio, / Za bojak im polje pripravio. / Pa se diže Zmaje pod oblake, / (…) (191–193)

Osim brojnih stilskih figura potvrđenih u Pričama i navedenih pri opisu vokativnih izraza u odnosu na komunikacijske funkcije, potvrđuju se i druge u kojima se također može prepoznati utjecaj usmene književnosti. U nastavku rada prema podjeli preuzetoj iz Rječnika stilskih figura K. Bagića (2015) navodimo sve stilske figure koje se potvrđuju u vokativnim izrazima:

1) figure dikcije: aliteracija – ponavljanje suglasnika ili suglasničkih skupina u susjednim ili prostorno bliskim riječima s ciljem naglašavanja emocionalnog stanja govornika, zvukovnog harmoniziranja iskaza, stvaranja određenoga dojma i diskurzivnoga tonaliteta (moj božiću Svarožiću); epizeuksa – uzastopno ponavljanje iste riječi ili skupine riječi bez koordinacijskoga veznika (Ej momčiću, momčiću; pšenice, djetetova pšenice; vunice, djetetova vunice; slamčice, djetetova slamčice); etimološka figura – sintaktičko povezivanje riječi koje se zbog stvarnoga ili prividnoga porijekla glasovno podudaraju (rode moj rođeni; tužna tugo); hifen – spajanje dviju riječi u jedan pojam pomoću spojnice (Zoro-djevice); homeoarkton – početno podudaranje početnih 16 Deseterački se stihovi u Pričama javljaju ,,pretežno ondje gdje je zbivanje junačko, gdje se prikazuju

bojevi, gdje je i sam junak poznati lik iz epske narodne pjesme (npr. Relja), ili gdje je kazivanje svečano i posebno naglašeno…“ (Bošković-Stulli 1970: 176) te se njima naglašava davnina i ,,prohujalost zbivanja.“ (Težak 1970: 78). Osim u stihovima, ritam se deseterca u Pričama nalazi i u proznome tekstu, primjerice u bajci Lutonjica Toporko i devet župančića: Poslušaj me, desna ruko moja! / Nemoj sedlat svojega žerava, / već ti sađi u podrume moje, / pa ti biraj bijelca najboljega, / najboljega i najbjelijega. / Osedlaj ga sedlom opšivenim, / pokrivaj ga pokrovom od zlata. / Još osedlaj devet vrsnih konja / – mali konji, al su vatra živa. / Opaši ih srebrenom kolanom, / okiti ih resicom od svile, / pa izvedi bijelca i vrančiće!

17 I sam lik Relje, silnoga junaka, potječe iz epske narodne pjesme. U Tumaču imena (1926: 326) nalazimo objašnjenje: ,,Hrvatska narodna pjesma slavi gdjekad nekoga Hrelju kao boljega i jačeg junaka od samoga Kraljevića Marka.“

307

slova dviju ili više (uzastopnih) riječi (mila moja majko); homeoteleuton – glasovno podudaranje završnih slogova riječi (djevojčice, sestrice; Rutvice, sestrice; Bušice, majčice); palilogija – uzastopno ponavljanje iste riječi ili skupine riječi (ej, momčiću, momčiću; Regoču, luda glavo, luda glavo); paragoga – etimološki nemotivirano dodavanje glasa, sloga ili slogova na kraju riječi (Zaduhao se težak Zmaje); parapleroma – riječ kojoj se značenje do te mjere izgubilo da više ne sudjeluje u oblikovanju smisla ni u uspostavljanju gramatičkih relacija u rečenici ili iskazu (Što ću vam, ele, djeco moja?);18 paregmenon – upotreba dviju ili više riječi istog korijena (tužna tugo); rima – glasovno podudaranje završnih riječi (Ej dadiljo, srce nemilo!; Bjesomare, ljuti care)

2) figure konstrukcije: antimerija – zamjena jedne vrste drugom, manje očekivanom, u ovom slučaju imenica umjesto pridjeva (momčići ludovčići);19 antiptoza – zamjena jednoga padeža drugim, manje očekivanim (uplašio bi se i sam Skender-beže silni), asindeton – nizanje dviju ili više riječi, skupina riječi ili rečenica bez veznika (More! brate! Klikune!); (sintagmatska) inverzija – zamjena mjesta imenica i atributa (radosti moja, djeco moja, jadnici moji, brate moj jedini); pleonazam – proširivanje iskaza tako da se riječima dodaju istoznačnice ili bliskoznačnice (dijete Jagore)

3) figure riječi ili tropi: epitet – pridjev koji se dodaje imenici te je nositelj stilogene karakterizacije (svijetli župane, lane materino, neznani junače)

4) figure misli: apostrofa – izravno obraćanje odsutnoj ili iščezloj osobi, životinji, biljci, nadnaravnoj sili, ideji, konceptu, prirodnoj pojavi itd. (Bože mili); gradacija – postupno pojačavanje ili ublažavanje kakve predodžbe, emocije, misli ili ideje nizanjem značenjski bliskih izraza (Bukaču, brate, rode!; Jaglenče! brate moj jedini!); ironija – smisaono preosmišljavanje iskaza (Nikuda od sluge, moj golube!); perifraza – višečlani izraz koji stoji umjesto jedne riječi ili naziva (božja braćo; desna ruko moja); personifikacija – pridavanje ljudskih osobina, misli, osjećaja i ponašanja kakvu predmetu, stvari, pojavi, apstrakciji, biljci ili životinji (tvrdi grade moj; vjerna moja drugo); prozopopeja – davanje riječi odsutnim i iščezlim osobama, nevidljivim i nadnaravnim bićima, životinjama, predmetima, konceptima (Kćeri moja – reče košuta…)

5) figure diskurza: ponavljanje – višestruko ponavljanje istih jezičnih ili kompozicijskih jedinica (momčiću, momčiću; Kosjeno! Kosjenko!; Regoču, luda glavo, luda glavo).

ZaključakFunkcionalnostilska se osobitost vokativa u Pričama iz davnine Ivane Brlić-

Mažuranić potvrdila kao jedan od bitnih elemenata u ostvarivanju osnovnih odlika osebujnosti autoričina jezičnoga izraza, osobito naglašavanja ritmičnosti pripovijedanja, kao i emocionalnosti i ekspresivnosti u karakterizaciji likova. Vokativni izrazi, kao 18 Iako u ovome primjeru stilska figura nije unutar samoga vokativnoga izraza, navodimo ga zbog

povezanosti uzvika i vokativa.19 M. Bošković-Stulli (1970: 173) primjere kao što je momčići ludovčići smatra utjecajem ruskih

narodnih priča.


308


osamostaljeni rečenični dijelovi izdvojeni interpunkcijom, ili pak kao zasebne rečenice bez eksplicitne predikativnosti, već osnovnim svojim obilježjem, dakle naglašenom izdvojenošću iz rečenične strukture, naglašavaju i utječu na ritmičnost pripovijedanja. Osim toga, ritmičnosti pridonose i različiti položaji koje vokativni izrazi mogu zauzimati u odnosu na rečenicu – početni, središnji i završni, kao i sama struktura vokativnih izraza – sintagmatske osobitosti, postpozicije atributa, gradacije, ponavljanja i druge stilske figure koje se u Pričama potvrđuju. U odnosu na interaktivnost ostvarivanja jezičnih funkcija, vokativni se izrazi potvrđuju kao jedno od osnovnih sredstava ostvarivanja konativne, fatičke i poetske funkcije, te osobito emotivne, čime se potvrđuju kao izrazito stilogeno sredstvo patosa. Promatrani s funkcionalnoga/pragmatičkoga gledišta, vokativni izrazi nisu nikada samo sredstvo identifikacije sugovornika, nego su ponajprije sredstvo za pojačavanje ekspresivnosti izraza i izvor brojnih spoznaja o emocionalnom odnosu govornika prema sugovorniku. U odnosu na narodnu bajku ,,u kojoj likovi imaju jednu dimenziju i odnosi među njima od početka su dati – bez promjena i obrata“ (Bošković-Stulli 1970: 179), vokativni izrazi svojom emotivnom funkcijom pridonose psihološkom i emocionalnom nijansiranju likova te utječu na promjene u odnosu tijeka radnje, a ,,takvi obrati, takva sjenčanja, potaknuti etičkom i umjetničkom zamisli autorovom, posve su tuđi narodnoj bajci“ (Bošković-Stulli 1970: 179). Dakle, iako je utjecaj usmene književnosti u Pričama neupitan, a potvrđuju ga i vokativni izrazi u subjektnoj i predikatnoj ulozi umjesto nominativnih izraza, kao i stilske figure svojstvene usmenoj književnosti, upravo će ekspresivnost i emotivna komponenta koja se ostvaruje vokativnim izrazima pridonijeti karakterizaciji likova i nijansiranju njihovih psiholoških i emotivnih stanja čime se Priče odmiču od usmene književnosti i narodne bajke te Ivanu Brlić-Mažuranić potvrđuju pravom umjetnicom riječi (Težak 1970: 79).

Popis literatureAntoš, Antica (1970). Kako je Potjeh tražio istinu – interpretacija. U: Zbornik radova o

Ivani Brlić-Mažuranić, ur. Dubravko Jelčić, Joža Skok, Petar Šegedin, Miroslav Šicel i Miroslav Vaupotić, 129–162. Zagreb: Mladost.

Babić, Milanka J. (2011). ,,Vokativ kao sredstvo za izražavanje ekspresivnosti.“ Radovi Filozofskog fakulteta u istočnom Sarajevu, knjiga I, br. 13: 45–66.

Babić, Stjepan (1994/1995). ,,Jezik Ivane Brlić-Mažuranić: za autentične tekstove hrvatskih pisaca“. Jezik 42 (3): 69–78.

Badurina, Lada (2007). Od sintakse prema suprasintaksi – dvosmjerno. U: Sintaktičke kategorije, ur. Branko Kuna, 9–19. Osijek: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Filozofski fakultet u Osijeku.

Badurina, Lada. (2010). Padeži i komunikacija. U: Sintaksa padeža, ur. Matea Birtić i Dunja Brozović Rončević, 1–14. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Filozofski fakultet u Osijeku.

Bagić, Krešimir (2015). Rječnik stilskih figura. Zagreb: Školska knjiga. Bošković-Stulli, Maja (1970). Priče iz davnine i usmena književnost. U: Zbornik radova o

Ivani Brlić-Mažuranić, ur. Dubravko Jelčić, Joža Skok, Petar Šegedin, Miroslav Šicel i Miroslav Vaupotić, 163–180. Zagreb: Mladost.

309

Bulić, Halid (2014). ,,Upotreba vokativa u rečeničnoj strukturi.“ Sarajevski filološki susreti II, knjiga I. Sarajevo: Bosansko filološko društvo, 140–151.

Car, Duško. 1970. Kraljicu je boljela glava od samog kraljevanja. U: Zbornik radova o Ivani Brlić-Mažuranić, ur. Dubravko Jelčić, Joža Skok, Petar Šegedin, Miroslav Šicel i Miroslav Vaupotić, 33–58. Zagreb: Mladost.

Hranjec, Stjepan (2003). Kršćanska izvorišta dječje književnost. Zagreb: Alfa. Jakobson, Roman (2008). O jeziku. Zagreb: Disput.Jelčić, Dubravko (1970). Etičke i estetičke dimenzije u djelu Ivane Brlić-Mažuranić. Nacrt za

veću radnju. U: Zbornik radova o Ivani Brlić-Mažuranić, ur. Dubravko Jelčić, Joža Skok, Petar Šegedin, Miroslav Šicel i Miroslav Vaupotić, 112–117. Zagreb: Mladost.

Junković, Zvonimir (1972). ,,Jezik Antuna Vramca i podrijetlo kajkavskoga dijalekta. Dijakronijska rasprava.“ Rad JAZU 363: 5–229.

Katnić-Bakaršić, Marina (2007). Stilistika. Sarajevo: Naučna i univerzitetska knjiga.Kos-Lajtman, Andrijana i Jasna Horvat (2011). ,,Ivana Brlić-Mažuranić, Priče iz davnine:

nova konstrukcija izvora i metodologije.“ Fluminensia 23 (1): 87–99.Kos-Lajtman, Andrijana i Jasna Horvat (2012). Utjecaj ruskih mitoloških i usmenoknjiževnih

elemenata na diskurs Priča iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić. U: Peti hrvatski slavistički kongres, zbornik radova, knjiga I., ur. Marija Turk i Ines Srdoč-Konestra, 207–215. Rijeka: Filozofski fakultet.

Lyons, John (1977). Semantics I. Cambridge, London, New York, Melbourne: Cambridge University Press.

Ljubibratić, Radoslav (1987). ,,Vokativ.“ Suvremena metodika nastave hrvatskog ili srpskog jezika 1-2: 67–78.

Marković, Ivan (2010). Uvod u pridjev. Zagreb: Disput.Mihanović, Nedjeljko (1985). Pogovor. U: Priče iz davnine, Ivana Brlić-Mažuranić. Zagreb:

Nakladni zavod Matice hrvatske. Piper, Predrag, Ivana Antonić, Vladislava Ružić, Sreto Tanasić, Ljudmila Popović i Branko

Tošović (2005). Sintaksa savremenog srpskog jezika. Prosta rečenica u redakciji Milke Ivić. Beograd: Institut za srpski jezik SANU, Beogradska knjiga, Matica srpska.

Pranjković, Ivo (2002). Hrvatska skladnja. Rasprave iz sintakse hrvatskoga standardnog jezika. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

Rišner, Vlasta (2006). Iz jezične prošlosti i sadašnjosti. Osijek: Matica hrvatska, Ogranak Osijek.

Schaden, Gerhard (2010). ,,Vocatives: A Note on Addressee-Management.“ Penn Linguistics Colloquium 2009. 16 (1): 176–185.

Silić, Josip i Ivo Pranjković (2005). Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta. Zagreb: Školska knjiga.

Stolac, Diana (2005). Komunikacijske funkcije vokativa. U: Od fonetike do etike, ur. Ivo Pranjković, 173-184. Zagreb: Disput.

Stolac, Diana (2006). Komunikacijske funkcije osamostaljenih dijelova rečeničnoga ustrojstva u Marulićevu Naslidovan'ju. U: Tkivo kulture, ur. Nela Veronika Gašpar, 241-252. Rijeka: Kršćanska sadašnjost, Teologija u Rijeci.

Šicel, Miroslav (1970). Književno djelo Ivane Brlić-Mažuranić. U: Zbornik radova o Ivani Brlić-Mažuranić, ur. Dubravko Jelčić, Joža Skok, Petar Šegedin, Miroslav Šicel i Miroslav Vaupotić, 5-18. Zagreb: Mladost.

Škarić, Ivo (2000). Temeljci suvremenoga govorništva. Zagreb: Školska knjiga.Vlastelić, Anastazija (2013). O Stvoritelju moj, božanstveni goste! Koliko sam zadužan tebi…

Komunikacijske funkcije vokativa u Pribogoljubnim bavljenjima za slišati svetu misu


310


fra Petra Bakule. U: Zbornik o Petru Bakuli, zbornik radova sa znanstvenoga skupa Opus fra Petra Bakule, Mostar, 17.–19. svibnja 2012., 301–311. Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu.

Težak, Stjepko (1970). Izražajna vrijednost glagolskih oblika za izricanje prošlosti u Pričama iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić. U: Zbornik radova o Ivani Brlić-Mažuranić, ur. Dubravko Jelčić, Joža Skok, Petar Šegedin, Miroslav Šicel i Miroslav Vaupotić, 76-99. Zagreb: Mladost.

Težak, Stjepko (1990). Hrvatski naš svagda(š)nji. Zagreb: Školske novine. Težak, Stjepko i Stjepan Babić (2005). Gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Školska knjiga. Vince, Jasna (2010). Nominativ prema ostalim padežima. U: Sintaksa padeža, ur. Matea Birtić

i Dunja Brozović Rončević, 249–265. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Filozofski fakultet u Osijeku.

Zima, Dubravka (2001). Ivana Brlić-Mažuranić. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Zwicky, Arnold M. (1974). ,,Hey, Whatsyourname!“. <https://arnoldzwicky.org/about/papers/> (pristup 21. studenoga 2016.).

Žanić, Ivo. 2010. Hrvatski jezik danas: od povijesne tronarječnosti do trokuta standard – Zagreb – Dalmacija. U: Zbornik radova 38. seminara Zagrebačke slavističke škole, ur. Krešimir Mićanović, 103-122. Zagreb: Zagrebačka slavistička škola. <http://www.hrvatskiplus.org/article.php?id=1755&naslov=hrvatski-jezik-danas> (pristup 21. studenoga 2016.).

Fear not, Curlylocks! Functional-stylistic Specificities of the Vocative Case in Tales of Long Ago

The present paper deals with the functional-stylistic specificities of the vocative case in Tales of Long Ago by Ivana Brlić-Mažuranić. Since the vocative is also the only case directly associated with linguistic functions and figures of speech, the usage of vocative forms in the realization of particular functions is described, especially the conative function (calling, accosting, addressing, drawing attention, etc.), as well as the relation of the vocative to other means of realizing that same function (2nd person singular and plural, imperative). In addition, a connection is confirmed between the use of the vocative and the means of realizing other linguistic functions, particularly the expressive one (e.g. the connection between the vocative and interjections in expressing emotions or subjective attitudes). The stylistic potential of the vocative is observed in relation to its sentence position, syntagmatic features, and stylistic devices. By examining its frequency in direct speech, the hypothesis about the more frequent use of vocative forms in childrenʼs and oral literature is tested.Keywords: Ivana Brlić-Mažuranić, linguistic functions, figures of speech, Tales of Long Ago, vocative

Documents

Stoljeće Priča iz davnine · 2020. 4. 30. · 296 Stoljeće Priča iz davnine autorica svojom opaskom o funkciji i značenju jezika u književnom djelu u članku Omladini o idealima: