Što nas ne ubije

j 1 i

MillenniumIV. svezak

DAVIDLAGERCRANTZ

ŠTONAS NEUBIJE

NASTAVAK SERIJALA MILLENNIUM

STIEGALARSSONA

LISBETH SALANDER SE VRATILAFrans Balder, ekscen trični genĳ i jedan od vodećih svjetskih informatičkih stručnjaka, iznenada se vraća u Švedsku iz Silicĳ ske doline, gdje je radio u jednoj od najmoćnĳ ih svjetskih kompanĳ a. Od bivše žene uzima autističnog sina, zatvara se u svoj osigurani dom i posve se osamljuje. Istovremeno je nepoznati haker provalio u najčuvanĳ e svjetske servere, one američke nacionalne sigurnosne agencĳ e NSA, koja svakodnevno prati milĳ arde telefonskih poziva i poruka elektroničke pošte. U Hakerskoj republici slave, jer samo je jedna osoba na svĳ etu to mogla učiniti – neponovljiva Lisbeth Salander. No ona ništa ne čini ako za to nema duboke razloge, koji su uvĳ ek povezani s njezinom željom da zadovolji pravdu. Mikael Blomkvist u dubokoj je poslovnoj krizi jer već odavno nĳ e napisao reportažu koja će potresti stupove društva i časopis Millennium, koji ima nove vlasnike, vratiti na staze slave. Jedne večeri dobiva poziv od Baldera i iako je skeptičan prema informatičaru, odlazi na razgovor. U nastavku svjetski slavnog serĳ ala Millennium, koji potpisuje novi autor, jedan od najboljih suvremenih švedskih pisaca David Lagercrantz, oživljava se svĳ et koji je stvorio Stieg Larsson. Junaci koji su promĳ enili književnost opet su s nama, jednako živi i beskompromisni. Što nas ne ubije triler je koji su obožavatelji Larssonova djela dugo iščekivali, roman koji kao i prethodni zadire u aktualne i bolne teme. Lisbeth Salander i Mikael Blomkvist ponovno su zajedno u avanturi od koje zastaje dah!

NASTAVAK SERIJALAM I L L E N N I U MSTIEGA LARSSONA

DAVID

LAGE

RCRA

NTZ

ŠT

O NA

S NE U

BIJE

149,00 kn

j 2 i

David Lagercrantz, švedski pisac i novinar rođen je 1962. Studirao je fi lozofi ju, religĳ u i novinarstvo u Göteborgu. Godine 1997. objavio je prvĳ enac, knjigu o švedskom zaljubljeniku u ekstremne sportske aktiv-nosti i planinaru Göranu Kroppu. Nakon trilera Himmel över Everest (Nebo nad Everestom), 2005. objavljuje Pad čovjeka u Wilmslowu, povĳ esni roman o engleskome matematičaru Alanu Turingu. Tržišno najuspješnĳ e djelo Davida Lagercrantza biogra-fi ja švedskoga nogometaša Zlatana Ibrahimovića, Ja sam Zlatan objav-ljena 2011., prevedena na više od 30 svjetskih jezika. Uz suglasnost Larssonove obitelji David Lagercrantz je odabran kao autor koji će napisati četvrti dio planetarno popularnoga serĳ ala Millennium. David Lagercrantz živi u Stockholmu sa suprugom Anne koja je urednica na državnom radĳ u i troje djece.

Iz dnevnika Davida Lagercrantza:

“Imam ludi dnevni ritam: budim se u pola 4 ujutro i krenem pisati. Prekidam rad u 7, kad se djeca probude, i odvedem ih u školu. Putem kući intrige bubre u meni i nastavljam pisati sve do 11, kad se srušim u krevet od umora. U 1 se budim i ponovno pišem sve do pola 4, kad odem po djecu. Večeri provodim pišući.”

6. 10. 2013.

“Trčim kao manĳ ak na pokretnoj traci u teretani. Odjednom mi srce počne jako lupati i prisiljen sam čučnuti i jedva se nekako do-vučem do svlačionice. Dok se vraćam kući kroz ledeni Stockholm, opsjedne me ideja da će me zadesiti ista sudbina kao Stiega Larssona.”

9. 10. 2013. “Vodim tajni život: pišem na kompjoteru bez interneta kako bih se zaštitio od hakera, a kad me netko pita na čemu sada radim, izbje-gavam odgovor. Sad mi izdavač kaže da žele objaviti preko medĳ a što spremaju, a meni samo dođe da vrištim upomoć. Ali onda po-mislim kako je to dobra ideja. Ne želim se više skrivati.”

30. 11. 2013.

Fotografi ja na naslovnici © Paul StuartCrtež zmaja © Kristyan Mallett

Fotografi ja autora © Caroline Andersson

j 3 i

David Lagercrantz

Što nas ne ubijeprevela sa švedskog

Željka »ernok

Fraktura

j 4 i

Naslov izvornika Det som inte dödar oss∂ David Lagercrantz & Moggliden AB,

Prvo izdanje Norstedts, Švedska, 2015. Objavljeno prema sporazumu s Norstedts Agency.

∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015.∂ za prijevod Željka »ernok i Fraktura, 2015.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-643-4 (meki uvez)ISBN 978-953-266-649-6 (tvrdi uvez)

CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000911413 (tvrdi uvez) i 000911411 (meki uvez)

j 5 i

PROLOG

U zoru, godinu dana prije

Ovo je priËa koja poËinje snom, i to ne nekim neobiËnim snom. RijeË je samo o jednoj ruci koja ritmiËno i uporno udara u madrac u sobi u Lundagatanu.

Ali to je navelo Lisbeth Salander da ustane iz kreveta u ranu zoru, sjedne za kompjutor pa krene u potragu.

j 112 i

9. poglavlje

noÊ na 21. studenoga

Kad se Lisbeth probudiLa, ležala je dijagonalno na velikom braËnom krevetu i shvatila da je sanjala oca. OsjeÊaj prijetnje pre-krio ju je poput kaputa. Tada se sjetila juËerašnje veËeri i shvatila da bi to mogla biti i kemijska reakcija u tijelu. Bila je strašno mamurna. Uspravila se na nesigurnim nogama i otišla povraÊati u veliku kupaonicu s jacuzzijem, mramorom i cijelim tim idiotskim luksuzom. Ali ništa se nije dogodilo, samo se spustila na pod i teško disala.

Ustala je i pogledala se u ogledalu, što takoer nije bilo naroËito poticajno. OËi su joj bile zakrvavljene. Ali tek je prošla ponoÊ. Spavala je samo nekoliko sati. Izvadila je Ëašu iz kupaoniËkog ormariÊa i natoËila vode. Ali u tom se trenutku sjetila sna i tako stisnula Ëašu da se razbila i porezala joj kožu na dlanu. Krv je kapala na pod. Opsovala je shvaÊajuÊi da neÊe moÊi ponovno zaspati.

Da pokuša dešifrirati onaj kriptirani dokument koji je juËer skinula? Ne, ne bi bilo ništa od toga. Stoga je zamotala ruËnik oko ruke, otišla do police za knjige i uzela novu studiju fiziËarke iz Princetona Julie Tammet, koja je opisivala kako velike zvijezde kolabiraju u crnu rupu, i legla na crveni kauË pored prozora koji je gledao na Slussen i Riddarfjärden.

Kad je poËela Ëitati, osjeÊala se malo bolje. Istina, krv joj je kapala s ruËnika na stranice knjige, a glava je nije prestajala boljeti. Ali zadubila se u knjigu i povremeno pravila bilješke na margi-nama. To ustvari nije bilo ništa novo za nju. Znala je bolje od

j 113 i

veÊine ljudi da zvijezda živi zbog dvije opreËne sile, termonukle-arne reakcije u njoj koja je želi proširiti te gravitacije koja drži masu zvijezde na okupu. Smatrala je to ravnotežom, borbom sila koja dugo bude izjednaËena, ali ipak na kraju, kad ponestane goriva u jezgri i nuklearne reakcije oslabe, dobije pobjednika.

Kad gravitacijska sila prevlada, nebesko se tijelo stisne poput ispuhanog balona i smanjuje se. Na takav naËin zvijezda može nestati. U nadasve elegantnoj formuli Rs = 2GM/c2, u kojoj je G gravitacijska konstanta, Karl Schwarzschild opisao je još za vrijeme Prvog svjetskog rata taj stadij u kojem se zvijezda toliko sažme da ni svjetlost ne može izaÊi iz nje i iz tog stadija nema povratka. U takvoj je situaciji nebesko tijelo prisiljeno raspasti se. Tada se svaki atom povlaËi unutra prema toËki u kojoj vrijeme i mjesto završavaju, a možda se dogaaju i Ëudnije stvari, pojave Ëiste iracionalnosti u ureenom svemiru.

Taj singularitet, koji je ustvari više dogaaj nego toËka, krajnja stanica za sve poznate zakone fizike, okruži se horizontom i za-jedno tvori takozvanu crnu rupu. Lisbeth je voljela crne rupe. OsjeÊala je srodnost s njima.

Ali kao ni Julie Tammet nisu je zanimale samo crne rupe nego i procesi koji ih stvaraju i prije svega Ëinjenica da kolaps zvijezda poËinje u velikim svemirskim prostranstvima koja obiËno objaš-njavamo Einsteinovom teorijom relativnosti, ali završavaju u tome malenom svijetu u nestajanju koji slijedi principe kvantne mehanike.

Lisbeth je bila uvjerena da kad bi barem mogla opisati taj pro-ces, mogla bi spojiti dva nespojiva jezika svemira, kvantnu fiziku i teoriju relativnosti. Ali to je sigurno bilo izvan njenih moguÊno-sti, baš kao i to prokleto kriptiranje, i zato je opet poËela razmišljati o ocu.

Tijekom njezina djetinjstva taj je gad neprestano silovao njenu majku. Silovanja su trajala sve dok majka nije zadobila neizljeËive ozljede, a Lisbeth, tada dvanaestogodišnjakinja, provela svoju strašnu osvetu. U to vrijeme nije imala pojma da joj je otac bivši vrhunski špijun vojne tajne službe GRU, a još manje da ga je

j 114 i

poseban odjel SOA-e pod imenom Sekcija štitio pod svaku cijenu. Ali veÊ je onda shvaÊala da ima neËeg zagonetnog oko oca, mrak kojem se nitko nije smio približiti ni pokazati da postoji. »ak ni u jednostavnim stvarima kao što je njegovo ime.

Na svim pismima i pisanim dokumentima stajalo je “Karl Axel Bodin” i svi su ga morali zvati Karl. Ali obitelj je znala da je to lažno ime i da je njegovo pravo ime Zala, toËnije Alexander Za-lachenko. Bio je Ëovjek koji je uz pomoÊ malih stvari znao nasmrt prestrašiti ljude i bio je neuništiv, tako se to barem Lisbeth Ëinilo.

Iako onda nije znala njegovu tajnu, shvatila je da otac može uËiniti bilo što i izvuÊi se. Bio je to jedan od razloga što se tako odvratno grandiozno držao. Bio je osoba do koje se nije moglo doÊi uobiËajenim naËinom i bio je itekako svjestan toga. Druge se tate moglo prijaviti centru za socijalnu skrb i policiji. Ali Zala je za leima imao snage koje su bile jaËe od svega toga i Lisbeth se upravo sjetila da je sanjala onaj dan kad je pronašla svoju mamu bez svijesti na podu i odluËila da Êe ona uništiti oca.

To i još jedna stvar bile su njene prave crne rupe.

Alarm se oglasio u 1.18 i Frans Balder naglo se probudio. Zar je netko u kuÊi? Osjetio je neobjašnjiv strah i ispružio ruku. August je ležao pored njega. DjeËak se zacijelo uvukao u njegov krevet kao i obiËno i sada je nemirno stenjao, kao da mu je pištanje alarma ušlo u snove. Mali moj, pomislio je Frans. A onda se ukoËio. Jesu li to bili koraci?

Ne, sigurno je samo umislio. Ionako se nije ništa Ëulo osim alarma. Zabrinuto je pogledao nevrijeme vani. Nikada nije vidio takvu oluju. More je zapljuskivalo mol i obalu. Prozorska su se stakla tresla i izvijala od oluje. Je li moguÊe da su naleti vjetra ukljuËili alarm? Možda je objašnjenje tako jednostavno.

Ipak, mora provjeriti i nazvati pomoÊ ako to bude potrebno i pogledati jesu li konaËno stigli oni zaštitari koje je Gabriella Grane sredila za njega. Dva muškarca iz redarstvene policije veÊ su satima bila na putu ovamo. Kakva parodija. Usporavali su ih oluja i niz drugih naredbi: doite ovamo pomoÊi s ovim i ovim!

j 115 i

Svako malo nešto bi im se isprijeËilo na putu i morao se složiti s Gabriellom: Ëinili su se strašno nekompetentnima.

Ali time Êe se morati pozabaviti poslije. Sada mora nazvati. No August se probudio, ili se poËeo buditi, i zato Frans mora brzo nešto poduzeti. HisteriËan August koji se baca i udara o uzglavlje kreveta posljednje je što mu sada treba. »epiÊi za uši, palo mu je na pamet, oni stari zeleni ËepiÊi koje je kupio u zraËnoj luci u Frankfurtu.

Izvadio ih je iz noÊnog ormariÊa i oprezno ih stavio sinu u uši. Pokrio ga je, poljubio u obraz i pogladio po kovrËavoj, raskuštranoj kosi. Zatim mu je popravio ovratnik na pidžami i jastuk. Neshvat-ljivo. Frans se bojao i naravno da mu se žurilo, ili bi mu se barem trebalo žuriti.

Ali rastezao je ovo ušuškavanje sina. Možda je to bila neka sentimentalnost u trenutku krize. Ili je htio odgoditi susret s onime što ga je Ëekalo vani i na trenutak je stvarno poželio da ima neko oružje. No ionako ga ne bi znao upotrijebiti.

Bio je vražji programer kojeg su pod stare dane obuzeli oËinski osjeÊaji i to je sve. Nije trebao završiti u ovoj kaši. Neka vrag nosi Solifon i NSA-u i sve kriminalne organizacije! Ali sada mora sti-snuti zube. Zato se odšuljao u hodnik i prije nego što je uËinio bilo što drugo, prije nego što je pogledao na cestu vani, iskljuËio je alarm. Ta mu je buka poremetila cijeli živËani sustav. U izne-nadnoj tišini ostao je stajati u hodniku, nesposoban za bilo kakvu akciju. Tada mu je zazvonio mobitel i iako je poskoËio od straha, ipak mu je bilo drago što mu je nešto odvuklo pozornost.

“Da”, javio se.“Dobra veËer, ovdje Jonas Anderberg, dežurni iz Milton Se-

curityja. Je li sve u redu kod vas?”“Ah, da... Mislim da je. Alarm mi se ukljuËio.”“Znam, i po našim uputama u takvim biste sluËajevima trebali

otiÊi do posebne prostorije u podrumu i tamo se zakljuËati. Jeste li tamo?”

“Da”, lagao je.“Dobro, vrlo dobro. Znate li što se dogodilo?”

j 116 i

“Nemam pojma. Probudio me alarm. Nemam pojma što ga je ukljuËilo. Je li moguÊe da je samo oluja?”

“Teško... Samo malo!”Glas Jonasa Anderberga postao je dekoncentriran.“Što je?” upitao je Frans nervozno.“Izgleda da...”“Kvragu, recite veÊ jednom. Sav se tresem.”“IspriËavam se, smirite se... Upravo pregledavam snimke s jedne

od naših kamera i izgleda da...”“Da što?”“Da ste dobili posjet. Muškarac, da, možete kasnije i sami

pogledati, priliËno mršav muškarac s tamnim naoËalama i s kapom na glavi mota vam se po posjedu. Dva je puta bio tamo, koliko sam shvatio, ali, kao što sam rekao... Upravo sam to vidio. Moram to malo bolje prouËiti kako bih vam mogao više reÊi.”

“O kakvom se tipu radi?”“Ha, Ëujte, nije lako reÊi.”ZvuËalo je kao da Jonas Anderberg pomno prouËava snimke.“Ali možda... Ne znam... Ne, ne bih trebao nagaati ovako

rano”, rekao je.“Samo nagaajte. Trebam nešto konkretno. Kao terapiju.”“OK, u tom sluËaju mogao bih reÊi da postoji barem jedna

okolnost koja je umirujuÊa.”“A to je?”“To je njegov hod. Hoda kao narkoman ∑ kao netko tko se

dobro našmrkao. Ima neËeg pretjerano pompoznog i isprekidanog u naËinu kako se kreÊe, a to bi mogao biti znak da se radi samo o nekom obiËnom narkiÊu i sitnom lopovu. S druge strane...”

“Da?”“Malo zabrinjavajuÊe dobro skriva lice, tako da...”Jonas je ponovno utihnuo.“Nastavite!”“»ekajte malo.”“Sad ste me unervozili, znate to?”“Nisam htio. Ali, znate...”

j 117 i

Balder se ukoËio. ZaËuli su se zvukovi motora s prilaza u nje-govu garažu.

“...upravo vam stiže posjet.”“Što da radim?”“Ostanite tamo gdje ste.”“OK”, rekao je Frans i ostao stajati, gotovo ukoËen, ali nije bio

ondje gdje je Jonas Anderberg pretpostavljao da jest.

Kad mu je mobitel zazvonio u 1.58, Mikael Blomkvist još je uvijek bio budan. Ali buduÊi da mu je mobitel bio u trapericama na podu, nije se stigao javiti na vrijeme. Osim toga zvao je netko s tajnog broja, tako da je samo opsovao, ponovno se uvukao u krevet i zatvorio oËi.

Ne smije probdjeti još jednu noÊ. Još otkada je Erika zaspala oko ponoÊi, ležao je , vrtio se i razmišljao o svom životu, u kojemu mu se puno toga nije Ëinilo dobrim, Ëak ni njegov odnos s Erikom. VeÊ je desetljeÊima voli i ništa nije upuÊivalo na to da i ona ne osjeÊa isto prema njemu.

Ali veza više nije bila jednostavna kao nekada i možda je Mikael poËeo osjeÊati suosjeÊanje prema Gregeru. Greger Beckman umjetnik je i Erikin muž i stvarno nije ni zavidan ili sitniËav. Naprotiv, kad je Greger shvatio da Erika nikada neÊe preboljeti Mikaela, niti Êe se uspjeti suzdržati da ne strgne odjeÊu s njega, nije poludio ni prijetio da Êe se preseliti u Kinu s njom. Dogovorili su se:

“Smiješ biti s njim ∑ samo se uvijek vrati meni.” Tako je i bilo.Živjeli su u takvome ménage à trois, nekonvencionalnoj kon-

stelaciji u kojoj je Erika veÊinu noÊi spavala kod kuÊe u Saltsjöba-denu s Gregerom, ali ponekad i kod Mikaela u Bellmansgatanu, i Mikaelu se godinama to Ëinilo kao fantastiËno rješenje kakvo bi više parova koji žive pod diktaturom standardnog braka trebalo prakticirati. Svaki put kad bi Erika rekla “Više volim svog muža kad smijem biti i s tobom”, ili kada bi ga Greger bratski zagrlio na nekom koktel-partiju, Mikael bi zahvalio svojoj sretnoj zvijezdi na takvom aranžmanu.

j 118 i

Ali u posljednje je vrijeme poËeo sumnjati, možda zato što je imao više vremena za razmišljanje o vlastitom životu, i shvatio je da sve što se zove dogovorom nije uvijek to.

Naprotiv, netko može samovoljno nešto provesti pod krinkom zajedniËke odluke, ali dugoroËno se uvijek pokaže da je netko ipak patio usprkos tome što je tvrdio suprotno, a i iskreno reËeno: Erikin razgovor s Gregerom kasno sinoÊ nije bio doËekan plje-skom. Tko zna, možda i Greger sada leži budan.

Mikael je pokušao misliti na nešto drugo. Neko je vrijeme Ëak i pokušavao sanjariti. Ali nije pomagalo i zato je na kraju ustao, odluËan da umjesto ovoga barem nešto pametno napravi, možda da poËne Ëitati o industrijskoj špijunaži ili, još bolje, skicirati al-ternativni financijski plan za Millennium? Obukao se, sjeo za kompjutor i pogledao ima li pošte.

VeÊinom su to bile gluposti, kao i obiËno, iako mu je nekoliko mailova dalo malo snage. Jedan je bio mail ohrabrenja od Chri-stera, Malin, Andreja Zandera i Harriet Vanger pred nadolazeÊu borbu sa Sernerom i odgovorio je na njega tonom u kojem je bilo više borbenosti od onoga što je osjeÊao. Zatim je provjerio Lis-bethin dokument bez nekih veÊih oËekivanja. A onda se ozario. Odgovorila je. Prvi put u dugo, dugo vremena pokazala je znakove života:

“Balderova inteligencija nije nimalo umjetna. Kako je tvoja inteligencija ovih dana?

I što Êe biti, Blomkviste, ako napravimo stroj koji je malo pa-metniji od nas?”

Mikael se nasmiješio i sjetio kako je bilo kad su se posljednji put sastali na kavi u Kaffebaru u St Paulsgatanu i zato je malo potrajalo prije nego što je shvatio da njen pozdrav ustvari sadržava dva pitanja. U prvome je bilo malo prijateljskog zadirkivanja, u kojem je, nažalost, i bilo istine. Ono što je u posljednje vrijeme pisao u novinama nije bilo ni naroËito inteligentno niti je imalo pravu snagu vijesti. Kao i toliki novinari samo je radio i služio se isprobanim frazama i formulacijama. Ali kako je, tako je, pa je poËeo razmišljati o njezinu drugom pitanju, njenoj malenoj za-

j 119 i

gonetki, ne zato što ga je to pretjerano zanimalo, nego zato što je htio napisati pametan odgovor.

Ako napravimo stroj koji je pametniji od nas, razmišljao je, što Êe biti? Otišao je do kuhinje, otvorio bocu mineralne vode i sjeo za stol. Gospoa Gerner na katu ispod jako je kašljala, a daleko u gradskome metežu tulila je sirena hitne pomoÊi. Da, odgovorio je sam sebi, onda Êemo dobiti stroj koji Êe raditi sve one pametne stvari koje i mi možemo, plus još neke, na primjer... Glasno se nasmijao kad je shvatio kamo je ciljala pitanjem. Takav stroj mora moÊi zamisliti nešto inteligentnije od sebe jer smo to mi mogli zamisliti, i što onda?

Ako taj novi stroj može i raditi nešto pametnije, a isto tako i sljedeÊi stroj i sljedeÊi i sljedeÊi, uskoro ništa, ukljuËujuÊi i ljude, sljedeÊem kompjutoru neÊe biti zanimljivije od malih bijelih mi-ševa. Dobit Êemo eksploziju inteligencije bez ikakve kontrole, kao u filmovima Matrix. Mikael se nasmiješio, vratio do kompjutora i napisao:

“Ako napravimo takav stroj, onda Êemo dobiti svijet u kojem Ëak ni Lisbeth Salander nije tako umišljena.”

Nakon toga je ostao sjediti neko vrijeme i gledati kroz prozor, ono što se uopÊe moglo vidjeti u snježnoj oluji, i povremeno bi bacio pogled prema otvorenim vratima sobe u kojoj je Erika spa-vala dubokim snom i nije znala ništa o strojevima koji Êe biti in-teligentniji od ljudi, ili je to barem u ovom trenutku nije muËilo. Posegnuo je za mobitelom.

UËinilo mu je da je Ëuo signal da je dobio poruku. I zaista: nova poruka. Malo se zabrinuo, iako nije znao toËno zašto. Jer osim bivših ljubavnica koje su zvale pijane i htjele seks, noÊu obiË- no stižu samo loše vijesti i zato je odmah pogledao o Ëemu je rijeË. Glas na sekretarici zvuËao je uznemireno:

“Zovem se Frans Balder. Stvarno je nepristojno što zovem ovako kasno. IspriËavam se. Ali moja je situacija postala kritiËna, barem mi se tako Ëini, i upravo sam saznao da ste me tražili, što je stvarno neobiËna sluËajnost. VeÊ vam neko vrijeme želim ispri-Ëati neke stvari koje bi vas mogle zanimati. Bilo bi mi drago kad

j 120 i

biste mi se javili što prije možete. Imam osjeÊaj da nemam puno vremena.”

Frans Balder ostavio mu je telefonski broj i mail, koje je Mikael zabilježio. Neko vrijeme sjedio je i bubnjao prstima po stolu. Po-tom ga je nazvao.

Frans Balder ležao je u krevetu, još uvijek uznemiren i uplašen. Ali sada se veÊ malo smirio. Auto koji je došao do njegove kuÊe bio je konaËno policijski. Bila su to dvojica muškaraca u Ëetrdese-tima, jedan jako visok i jedan priliËno nizak, Ëega su obojica, Ëini se, bila svjesna i to ih je malo muËilo. Imali su iste kratke, stilizi-rane frizure, ali opÊenito su bili pristojni i ispriËali se što kasne.

“Milton Security i Gabriella Grane iz Sigurnosne izvijestili su nas o situaciji”, objasnili su.

Dakle znali su da se jedan muškarac s kapom i tamnim na-oËalama šuljao oko kuÊe i da moraju biti oprezni. Zato su odbili njegovu ponudu da popiju Ëaj u kuhinji. Htjeli su pregledati kuÊu, što se Fransu Ëinilo kao profesionalna i mudra odluka. Nisu ga se dojmili osobito pozitivno, ali ni negativno. Uzeo je njihove brojeve mobitela i vratio se u krevet, gdje je August još uvijek spavao skvrËen sa zelenim ËepiÊima u ušima.

Ali Frans nije mogao ponovno zaspati. Osluškivao je Ëuje li se nešto vani u oluji i naposljetku se uspravio u krevetu. Mora nešto raditi. InaËe Êe poludjeti. Pregledao je mobitel. Imao je dvije poruke od Linusa Brandella, koje su istovremeno zvuËale i ljutito i defenzivno, i Frans je isprva samo poželio prekinuti vezu. Nije imao snage slušati Linusovo gnjavljenje.

Ali onda je ipak Ëuo par zanimljivih stvari. Linus je razgovarao s Mikaelom Blomkvistom iz Ëasopisa Millennium i sada je Blom-kvist htio popriËati s njim. Frans se zamislio. “Mikael Blomkvist”, mrmljao je.

“HoÊe li on biti moja veza sa svijetom?”Frans Balder nije znao puno o švedskim novinarima. Ali Ëuo

je za Mikaela Blomkvista i, koliko je shvatio, rijeË je o osobi koja

j 121 i

uvijek pošteno istražuje svoje priËe i nikada ne uzmiËe pred pri-tiscima. Što ne znaËi, samo po sebi, da je pravi Ëovjek za ovaj posao, jer Frans se sjetio da je Ëuo i neke druge, manje laskave stvari o Blomkvistu. Zato je ustao i ponovno nazvao Gabriellu Grane, ona je znala puno o medijima, a i rekla je da Êe raditi cijelu noÊ.

“Halo”, odmah se javila. “Upravo sam te htjela nazvati. Baš gledam ovog muškarca kojeg je uhvatila nadzorna kamera. Mislim da bismo te ipak trebali preseliti nekamo.”

“O, Isuse, Gabriella, pa policija je sada tu. Sjede mi pred vratima.”

“On ti ne mora uÊi u kuÊu kroz vrata.”“Zašto bi se uopÊe vratio? Ovi iz Miltona su rekli da izgleda

kao neki stari narkiÊ.”“Nisam tako sigurna u to. Nosi nekakvu kutiju, nešto tehniËko.

Bolje je da budemo oprezni.”Frans je bacio pogled na Augusta pored sebe.“Preselit Êu se sutra. To bi moglo biti dobro za moje živce. Ali

ne noÊas ∑ ti se tvoji policajci Ëine profesionalnima, ili barem dovoljno profesionalnima.”

“Opet si tvrdoglav?”“Da.”“OK, onda Êu se pobrinuti da se Flinck i Blom malo pokrenu

i pregledaju cijelo imanje.”“Dobro, dobro, ali nisam te zbog toga nazvao. Savjetovala si

me da izaem sa svime u javnost, sjeÊaš se?”“Da... da... Što nije uobiËajen savjet koji Ëovjek Ëuje iz Sigur-

nosne, zar ne, ali ipak još uvijek mislim da bi to bila dobra ideja. Ali prvo hoÊu da nam ispriËaš što znaš. Sve ovo mi djeluje dosta zlokobno.”

“Ajmo onda razgovarati sutra ujutro kad se naspavamo. »uj, što misliš o Mikaelu Blomkvistu iz Millenniuma? Je li on osoba s kojom bih mogao porazgovarati?”

Gabriella se nasmijala.

j 122 i

“Ako hoÊeš da moji kolege dobiju moždani udar, onda bi de-finitivno trebao popriËati s njim.”

“Zar je tako loše?”“Ovdje u Sigurnosnoj mrze ga kao kugu. Kažu: ako ti Mikael

Blomkvist doe na vrata, onda znaš da ti je godina uništena. Nitko ovdje, ukljuËujuÊi Helenu Kraft, ne bi ti to savjetovao.”

“Ali ja tebe pitam.”“I ja ti odgovaram da je to dobra ideja. On je prokleto dobar

novinar.”“Ali nisu li ga i kritizirali?”“Jasno, u posljednje se vrijeme priËa da je njegovo vrijeme

prošlo i da ne piše dovoljno pozitivno i veselo ili tako nešto. On je najbolji istraživaËki novinar staroga kova. Imaš njegov broj mobitela?”

“Moj bivši asistent mi ga je dao.”“Dobro, odliËno. Ali prije nego što stupiš u kontakt s njim,

moraš prvo nama sve ispriËati. ObeÊavaš?”“ObeÊavam, Gabriella. A sad idem odspavati par sati.”“Dobro, a ja Êu biti u kontaktu s Flinckom i Blomom i za sutra

ti srediti tajnu adresu.”Kad je prekinuo vezu, pokušao se smiriti. Ali ni sada mu to

nije polazilo za rukom, a ni nevrijeme mu nije pomagalo u tome. Imao je osjeÊaj kao da nešto zlokobno prelazi preko jezera i dolazi ovamo, pa je, iako to nije htio, napeto osluškivao svaku promjenu zvukova oko sebe i postajao sve nemirniji i zabrinutiji.

Istina je da je obeÊao Gabrielli da Êe prvo s njom razgovarati. Ali nakon nekog vremena Ëinilo mu se da ne može Ëekati. Sve što je držao u sebi sada je htjelo izaÊi, iako je znao da to nije racion-alno. Ništa nije toliko hitno. NoÊ je i, što god Gabriella rekla, vjerojatno je sada sigurniji nego prije. Policija mu Ëuva kuÊu i ima prvorazredni alarmni sustav. Ali nije pomagalo. Bio je uznemiren i zato je uzeo broj koji mu je Linus dao. Nazvao je, ali, naravno, Blomkvist se nije javljao.

A i zašto i bi? Bilo je puno prekasno i zato je Frans ostavio poruku, napetim šapatom kako ne bi probudio Augusta. Zatim

j 123 i

je upalio lampu na svom noÊnom ormariÊu. Promotrio je policu s desne strane kreveta.

Na polici je stajala literatura koja nije imala veze s njegovim poslom te je ponovno pomalo rastreseno i nemirno poËeo listati stari roman Stephena Kinga Groblje kuÊnih ljubimaca. Ali onda je samo još više razmišljao o zlim prikazama koje putuju kroz noÊ i mrak i dugo je tako stajao s knjigom u ruci. Tada se nešto do-godilo. Opsjela ga je jedna misao, intenzivna slutnja koju bi možda na danjem svjetlu odbacio kao glupost, ali koja mu se sada Ëinila vrlo stvarnom i osjetio je želju da porazgovara s Farah Sharif, ili možda radije sa Stevenom Warburtonom u Los Angelesu, koji je sasvim sigurno budan. Dok je razmišljao o tom pitanju i predoËa-vao si sve moguÊe užasne scenarije, gledao je prema jezeru, noÊi i nemirnim oblacima koji su jurili preko neba. I u tom je trenutku zazvonio telefon, baš kao da je odgovorio na njegove molitve. Ali, naravno, nisu to bili ni Farah ni Steven.

“Mikael Blomkvist ovdje”, rekao je glas. “Nazvali ste me.”“Da. IspriËavam se što sam nazvao tako kasno.”“Nema problema. Budan sam.”“I ja. Možete li sada razgovarati?”“Naravno, ustvari, upravo sam odgovorio na mail osobe koju,

mislim, obojica poznajemo. Zove se Salander.”“Tko?”“IspriËavam se, možda sam sve krivo shvatio. Ali stekao sam

dojam da ste je unajmili da pregleda vaše kompjutore i pronae tragove hakiranja.”

Frans se nasmijao.“Da, Isuse Bože, to je stvarno posebna cura”, rekao je. “Ali

nikada mi nije rekla svoje prezime, iako smo neko vrijeme inten-zivno kontaktirali. Pretpostavljam da je imala svoje razloge za to, pa nisam ni inzistirao. Upoznao sam je na jednom od svojih pre-davanja na fakultetu. Rado Êu vam ispriËati, stvarno me iznenadila. Ali ono što sam vas sada htio pitati... Ovaj, sigurno Êete misliti da je to luda ideja.”

“Ponekad volim lude ideje.”

j 124 i

“Jeste li možda voljni odmah doÊi ovamo? Puno bi mi znaËilo. Imam priËu koja bi mogla biti priliËno eksplozivna. Mogu vam platiti taksi ovamo i natrag.”

“Lijepo od vas, ali mi uvijek plaÊamo svoje troškove. Zašto moramo razgovarati sada, usred noÊi?”

“Zato što...” Frans je oklijevao. “Zato što imam osjeÊaj da je hitno, ustvari, to je više nego osjeÊaj. Upravo sam saznao da mi je život u opasnosti, a prije samo nekoliko sati netko mi se motao oko kuÊe. Bojim se, da budem sasvim iskren, i htio bih olakšati dušu i ispriËati što znam. Ne želim to više držati u sebi.”

“OK.”“Što OK?”“Dolazim ∑ ako uspijem pronaÊi taksi.”Frans mu je dao adresu i prekinuo vezu. Potom je nazvao pro-

fesora Stevena Warburtona u Los Angeles i dvadeset, trideset minuta koncentrirano i intenzivno razgovarao s njim na kriptiranoj liniji. Zatim je ustao, obukao traperice i crnu majicu od kašmira i izvadio bocu Amaronea, za sluËaj da Mikael Blomkvist bude raspoložen za takve stvari. Ali nije stigao dalje od vrata. Uplašeno se trgnuo.

UËinilo mu se da je vidio kako se netko kreÊe, nešto je brzo prošlo preko njegova vidnog polja. Nervozno je pogledao prema molu i moru. Ali nije vidio ništa. Bio je to isti pusti, olujni krajolik kao i prije i rekao je samom sebi kako je to vjerojatno umislio, bio je to samo proizvod njegove nervoze, tako se barem pokušao uvjeriti. Izašao je iz spavaÊe sobe i krenuo uz veliki prozor prema katu. Ali onda ga je opet obuzela nelagoda. Brzo se okrenuo i ovaj je put stvarno vidio nešto, tamo kod kuÊe susjeda Cedervalla.

Jedan je lik trËao u zaklonu drveÊa i iako ga je Frans vidio samo nakratko, primijetio je da je rijeË o jakome muškarcu u tamnoj odjeÊi s ruksakom. TrËao je pogrbljen i nešto u njegovim pokre-tima izgledalo je profesionalno, kao da je mnogo puta tako trËao, možda u nekom dalekom ratu. Bilo je u tome neËeg uËinkovitog i uvježbanog, što je Fransa asociralo na nešto filmsko i zastrašujuÊe

j 125 i

i zato je možda potrajalo nekoliko sekundi prije nego što je izvu-kao mobitel iz džepa i pokušao dokuËiti koji od brojeva pripada onim policajcima vani.

Nije ih upisao meu svoje kontakte, samo ih je nazvao kako bi imao njihov broj, i sada nije bio siguran. Koji je broj njihov? Nije znao. Drhtavim je rukama probao jedan koji mu se Ëinio ispravan. Isprva se nitko nije javljao. Zvonilo je tri, Ëetiri, pet puta prije nego što se javio zadihani glas:

“Ovdje Blom, što se dogaa?”“Vidio sam jednog muškarca kako trËi uz drveÊe kod susjedove

kuÊe. Ne znam gdje je sada. Ali mogao bi biti gore kod ceste, blizu vas.”

“OK, provjerit Êemo.”“Izgledao je...” nastavio je Frans.“Kako?”“Ne znam, brz.”

Dan Flinck i Peter Blom sjedili su u policijskom vozilu i razgovarali o svojoj mladoj kolegici Anni Berzelius i veliËini njene guzice. I Peter i Dan bili su svježe rastavljeni.

Razvodi su bili priliËno bolni. Obojica su imala malu djecu i žene koje su se osjeÊale prevarenima, i punice i punce koji su ih, u raznim varijacijama, zvali neodgovornim seronjama. Ali kad se sve slegnulo i kad su poËeli dijeliti skrbništvo nad djecom i uselili se u nove, još uvijek poluprazne stanove, obojica su shvatila isto: da im je nedostajao život neženja, pa su se u posljednje vrijeme, onih tjedana kada djeca nisu bila kod njih, provodili kao nikada prije, a poslije, baš kao u pubertetu, razgovarali o svim detaljima zabave. Promatrali su žene od glave do pete i u detalje im recen-zirali tijela i sposobnosti u krevetu. Ali ovaj se put nisu stigli pozabaviti stražnjicom Anne Berzelius koliko su htjeli.

Peteru je zazvonio mobitel i obojica su poskoËila, dijelom zato što je Peter promijenio signal u priliËno ekstremnu verziju “Satis-factiona”, ali najveÊim dijelom, naravno, zato što je bila olujna noÊ

j 126 i

i što ih je samoÊa uËinila plašljivima. Osim toga Peter je držao mobitel u džepu hlaËa, a buduÊi da su mu hlaËe bile tijesne ∑ trbuh mu je narastao od svih tih zabava ∑ potrajalo je dok ga je izvukao. Kad je prekinuo vezu, izgledao je zabrinuto.

“O Ëemu se radi?” upitao je Dan.“Balder je vidio nekog muškarca, priliËno brzog, izgleda.”“Gdje?”“Dolje kod drveÊa pored susjedne kuÊe. Ali vjerojatno je krenuo

gore prema nama.”Peter i Dan izašli su iz auta i hladnoÊa ih je ponovno šokirala.

Mnogo su puta te duge veËeri i noÊi bili vani. Ali nijednom nisu toliko prozebli do kosti i na trenutak su ostali samo stajati i gledati lijevo-desno. Tada je Peter ∑ onaj viši ∑ preuzeo komandu i rekao Danu da ostane tu kod ceste, dok Êe on krenuti dolje prema vodi.

Pored drvene ograde i kratke aleje tek posaenog drveÊa pro-tezao se potoËiÊ. Napadalo je dosta snijega i bilo je hladno, a dolje je bilo more, zaljev Baggensfjärden, pomislio je Peter i zaËudio se što se voda nije zaledila. Možda su valovi bili preveliki za to. Oluja je bila straviËna i Peter je opsovao oluju i noÊnu smjenu koja mu je uništila san. Ipak, pokušao je obaviti svoj posao, iako mu srce baš nije bilo u tome.

Osluškivao je Ëuje li što, ogledao se oko sebe i isprva nije ništa vidio. Bio je mrak. Samo je jedna lampa obasjavala imanje toËno ispred mola. Krenuo je dolje, pored sivih ili zelenih vrtnih stolaca koje je oluja razbacala, i u sljedeÊem trenutku ugledao Fransa Baldera kroz veliki prozor.

Balder je stajao malo dublje u kuÊi nagnut nad velikim kreve-tom, tijelo mu je bilo napeto. Možda je popravljao pokrivaË, nije bilo lako reÊi. Izgledao je koncentriran na neki detalj u krevetu, što Petera ustvari ne bi trebalo zanimati. Trebao bi pregledati posjed oko kuÊe. Ali u Balderovu je držanju bilo neËega što ga je fasciniralo i zato je na sekundu, dvije izgubio koncentraciju. Tada se vratio u stvarnost.

Odjednom se ukoËio, imao je osjeÊaj da ga netko promatra.

j 127 i

Brzo se okrenuo i divlje se ogledao. Ali isprva nije ništa vidio i upravo se malo smirio, kad je shvatio dvije stvari istovremeno ∑ iznenadno kretanje kod metalnih kanti za smeÊe pored ograde i zvuk auta gore na cesti. Auto se zaustavio i otvorila su se vrata.

Ništa od toga samo po sebi ne bi bilo važno. Kretanje kod kanti mogla bi biti neka životinja, i naravno da ovuda prolaze auti, Ëak i ovako kasno noÊu. Ipak, Peterovo se tijelo napelo i na trenutak je samo stajao tamo, ne znajuÊi kako da reagira. Tada je zaËuo Danov glas.

“Netko dolazi!”Peter se nije pomaknuo. Imao je osjeÊaj da ga netko promatra

i gotovo nesvjesno poËeo je pipati po svom pištolju na boku i odjednom se sjetio svoje majke i bivše žene i djece, kao da Êe se stvarno nešto ozbiljno dogoditi. Ali dalje nije stigao razmišljati. Dan je ponovno viknuo, ovaj put oËajnijim glasom:

“Policija, stanite, kvragu!” Peter je potrËao gore prema cesti iako se takva akcija nije podrazumijevala. Nije se mogao osloboditi misli da ostavlja nešto prijeteÊe i neugodno dolje kod kanti za smeÊe. Ali ako njegov kolega tako viËe, onda nema izbora, zar ne, i potajice je osjetio olakšanje. Bojao se više nego što je htio priznati i zato je pojurio i posrÊuÊi se uspeo na cestu.

U daljini Dan je trËao za Ëovjekom širokih lea u puno pre-tankoj odjeÊe koji je teturao i iako je Peter pomislio da bi tog lika teško mogli okarakterizirati kao “brzog”, pojurio je za njima. Ubrzo su ga srušili u jarak pored dva poštanska sanduËiÊa i malene uliËne svjetiljke koja je bacala mutnu svjetlost na cijeli taj spektakl.

“Tko si ti?” zaurlao je Dan iznenaujuÊe agresivno ∑ valjda se i on bojao ∑ i muškarac ih je pogledao zbunjenim i uplašenim pogledom.

Nije imao kapu i mraz mu se skupio na bradi i kosi i vidjelo se da je promrzao i da se opÊenito loše osjeÊa. Ali bilo je neËega jako poznatog na njegovu licu.

Peter je na trenutak povjerovao da su uhvatili poznatog zloËinca kojeg svi traže i osjetio ponos.

j 128 i

Frans Balder vratio se u spavaÊu sobu i ušuškao Augusta, možda kako bi ga sakrio pod pokrivaËem za sluËaj da se nešto dogodi. Iznenada ga je opsjela luda pomisao proizašla iz straha koji je maloprije osjetio i koju je pojaËao razgovor sa Stevenom Warbur-tonom. Isprva ju je odbacio kao veliku glupost, nešto što možeš pomisliti samo usred noÊi, kad ti je mozak uzbuen i uplašen.

Tada je shvatio da ta ideja nije toliko nova, nego je ustvari bubrila u njegovoj podsvijesti sve one beskrajne besane noÊi u Americi. Zato je uzeo svoj laptop, vlastiti maleni superkompjutor koji je bio povezan s nizom drugih strojeva kako bi postigao dovoljan kapacitet za njegov program za umjetnu inteligenciju kojemu je posvetio život i... Neshvatljivo, zar ne?

Bez razmišljanja izbrisao je dokumente i sve backupove osjeÊa-juÊi se kao zloban bog koji gasi život, a možda je upravo to i uËinio. To nitko nije mogao znati, Ëak ni on, i neko je vrijeme ostao sjediti razmišljajuÊi hoÊe li požaliti i osjetiti kajanje. Njegovo životno djelo nestalo je s nekoliko stisnutih tipki.

Ali, zaËudo, to ga je smirilo, kao da se sada barem donekle zaštitio. Ustao je i ponovno pogledao van u noÊ i nevrijeme. I tada mu je zazvonio mobitel. Bio je to Dan Flinck, onaj drugi policajac.

“Samo sam vam htio reÊi da smo uhvatili osobu koju ste vidjeli”, rekao je policajac. “Drugim rijeËima, možete biti mirni. Imamo situaciju pod kontrolom.”

“Tko je to?” upitao je Frans.“Ne bih mogao reÊi. Jako je pijan i moramo ga smiriti. Samo

sam vam htio javiti. »ujemo se još.”Frans je stavio mobitel na noÊni ormariÊ pored svog laptopa

i pokušao Ëestitati samom sebi. Muškarac je uhvaÊen, a njegovo istraživanje ne može dospjeti u krive ruke. Ali to ga nije smirilo. Isprva nije shvaÊao zašto. Odjednom je shvatio: ovo s pijanstvom nije se poklapalo. Onaj koji je trËao uz drveÊe bio je sve, samo ne pijan.

j 129 i

Prošlo je nekoliko minuta prije nego što je Peter Blom shvatio da nisu uhvatili nekog slavnog i traženog zloËinca, nego glumca Lassea Westmana, koji je doduše glumio kriminalca i ucjenjivaËa u televizijskim serijama, ali teško da je stvarno tražen, i ta spoznaja Petera nije naroËito smirila. Ne samo zato što mu je ponovno palo na pamet da je bila pogreška otiÊi od onog drveÊa i kanti za smeÊe nego i zato što je odmah shvatio da bi ovo moglo dovesti do skandala i novinskih naslova.

Koliko je znao, Lasse Westman vrlo je Ëesto završavao u tablo-idima što god da je radio, a sada stvarno nije izgledao naroËito sretno. Bacakao se, psovao i pokušavao osoviti na noge dok je Peter pokušavao shvatiti što on uopÊe radi ovdje usred noÊi.

“Stanujete li ovdje?” upitao je.“Ne moram ja tebi niš reÊi”, obrecnuo se Lasse Westman. Peter

se okrenuo prema Danu kako bi shvatio kako je uopÊe došlo do svega ovoga.

Ali Dan je veÊ stajao malo dalje i razgovarao na mobitel, oËito s Balderom. Valjda se htio pokazati kao vrijedan policajac i javiti mu da su uhvatili sumnjivca, ako je to uopÊe bio sumnjivac.

“Jeste li se šuljali oko kuÊe profesora Baldera?” nastavio je Peter svoje ispitivanje.

“Je l’ Ëuješ ti mene što ti priËam? Ništa ti neÊu reÊi. Jebote, mirno se šetam i onda doe ovaj luak i poËne mahati pištoljem. Pa to je skandal. Znate vi tko sam ja?”

“Znam tko ste, i ako smo se loše ponašali, ispriËavam se. Si-gurno Êemo imati priliku još popriËati o tome. Ali trenutaËno imamo jednu priliËno napetu situaciju i zato hoÊu da mi kažete jesti li došli posjetiti profesora Baldera. A, ne, ne, ne pokušavajte pobjeÊi!”

Lasse Westman konaËno se uspravio i stvarno nije pokušavao pobjeÊi. Bilo mu je teško održati ravnotežu i zato se malo me-lodramatiËno nakašljao i pljunuo u zrak. PljuvaËka nije daleko stigla, nego se vratila poput projektila i zaledila mu se na obrazu.

“Znaš što?” upitao je i obrisao lice.

j 130 i

“Što?”“Nisam ja negativac u ovoj priËi.”Peter je zabrinuto pogledavao dolje prema vodi i aleji ponovno

se pitajuÊi što je to vidio tamo dolje. Ali ostao je stajati ovdje paraliziran apsurdnom situacijom.

“Tko je onda negativac?”“Balder.”“Zašto?”“Zato što je uzeo sina moje cure.”“Zašto bi to uËinio?”“Što mene pitaš? Pitaj toga genija tamo! Taj vrag nema nikakvo

pravo na njega”, rekao je Lasse Westman kopajuÊi po unutarnjem džepu kaputa, kao da nešto traži.

“Nema nikakvog djeteta u toj kuÊi, ako to misliš”, rekao je Peter.

“Naravno da ima, jebote.”“Stvarno?”“Stvarno!”“I zato ste sada došli ovamo usred noÊi pijani ko majka da

uzmete to dijete”, nastavio je Peter i upravo je htio još nešto sarkastiËno dodati, kad ga je prekinuo neki zvuk, neko tiho zvec-kanje koje je doprlo do njega iz smjera mora.

“Što je to?” upitao je.“Koje?” odgovorio je Dan, koji je sada ponovno stajao pored

njega i, Ëini se, nije ništa Ëuo. Istina, zvuk nije bio glasan.Ali Peter se naježio. Zvuk ga je podsjetio na ono što je osjetio

kod drveÊa i kanti i upravo se htio spustiti da vidi što se dogaa, ali onda je ponovno zastao. Možda se bojao, ili je možda bio opÊenito neodluËan i nedovoljno dobar, nije lako znati. Ali zabri-nuto se ogledao oko sebe, a onda Ëuo da se približava još jedan auto.

Bio je to taksi koji je prošao pored njih i zaustavio se kod ograde kuÊe Fransa Baldera, što je Peteru dalo izliku da ostane gore na cesti i dok su vozaË i putnik sreivali plaÊanje, bacio je još jedan

j 131 i

zabrinuti pogled prema vodi i ponovno mu se uËinilo da nešto Ëuje, a ni to nije bio neki umirujuÊi zvuk.

Ali nije bio siguran, a sada su se vrata otvorila i iz auta je izašao muškarac, kojeg je Peter nakon nekoliko sekundi zbunjenosti prepoznao kao novinara Mikaela Blomkvista.

Kvragu, zašto odjednom svi slavni moraju usred noÊi doÊi baš ovamo.

j 440 i

j 441 i

ŠvedsKi pisac i novinar david Lagercrantz roen je 1962. Odrastao je u Solni i Drottningholmu u blizini Stockholma s majkom Martinom i ocem Olofom. Studirao je filozofiju, reli-giju i novinarstvo u Göteburgu, a nakon diplome prvi je posao u struci dobio u nacionalnoj dnevnoj tiskovini Expressen, gdje se poËeo baviti istraživaËkim novinarstvom vezanim uz sluËajeve zloËina i kriminala, od kojih Êe neki poslije poslužiti i kao motivi u njegovim književnim djelima.

Godine 1997. objavio je svoj autorski prvijenac, knjigu o šved-skom zaljubljeniku u ekstremne sportske aktivnosti i planinaru Göranu Kroppu i njegovu avanturistiËkom usponu na Mount Everest. Uspjeh knjige proslavio je Lagercrantza i omoguÊio mu nastavak spisateljske karijere. Postupno se profilirao njegov interes za biografiju. Tri godine nakon knjige o Kroppu objavio je biogra-fiju švedskoga izumitelja Håkana Lansa koja je takoer poluËila izniman uspjeh i doživjela nekoliko izdanja. Lagercrantz nastavlja spajati svoju sklonost biografiji s elementima žanrovske literature. Nakon trilera Himmel över Everest (Nebo nad Everestom), 2005. objavljuje Pad Ëovjeka u Wilmslowu, povijesni roman o englesko-me matematiËaru Alanu Turingu. ZahvaljujuÊi tome djelu Lager-crantz dospijeva na svjetske top-liste bestselera.

S obzirom na to da tijekom Ëitave spisateljske karijere nije skri-vao svoju fascinaciju talentiranim pojedincima koji se odbijaju pokoriti društvenim konvencijama i bezuvjetno ostaju privrženi svojoj životnoj strasti, i dalje je biografska literatura njegov kljuËni

j 442 i

profesionalni interes. Tako je tržišno najuspješnije djelo Davida Lagercrantza biografija švedskoga nogometaša Zlatana Ibrahimo-viÊa, Ja sam Zlatan objavljena 2011., prevedena na 30 svjetskih jezika i u prva dva mjeseca od objavljivanja prodana u 500.000 primjeraka.

Lagercrantz je 2013. potpisao ugovor sa švedskom naklad-niËkom kuÊom Norstedts, koja je u posjedu prava na književnu ostavštinu Stiega Larssona. Uz suglasnost Larssonove obitelji David je odabran kao autor koji Êe napisati Ëetvrti dio planetarno popularnoga serijala Millennium. Roman Što nas ne ubije u život vraÊa nezaboravni dvojac: Lisbeth Salander i Mikaela Blomkvista.

David Lagercrantz danas živi u Stockholmu sa suprugom Anne koja je urednica na državnom radiju i troje djece.

j 443 i

ŽeLjKa »ernoK (1973.) diplomirala je engleski i švedski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao stipen-distica SveuËilišta Mälardalen studirala je kreativno pisanje u Švedskoj. Objavila je zbirku poezije Kad se previše nagneš kroz prozor vlaka.

Prevela je romane P. O. Enquista, Tove Jansson, Kjella Westöa, Hjalmara Söderberga, Erlenda Loea, Frode Gryttena, Ellen Matt-son, Stiega Larssona, Stevea Sem-Sandberga, Larsa Keplera, Maj-gull Axelsson, Torg ny ja Lindgrena, Roberta Åsbacke, Helene Henschen i mnogih drugih. Prevodi priËe i poeziju sa švedskog i engleskog jezika za brojne festivale i predstavljanja.

»lanica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

j 444 i

j 445 i

Sadržaj

Prolog5

Prvi dioPod budnim okom

9

Drugi dioLabirinti sjeÊanja

155

TreÊi dioAsimetriËni problemi

345

Zahvala439

O autoru441

O prevoditeljici443

j 446 i

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊZa nakladnika Sibila SerdareviÊUrednik Seid SerdareviÊLektura i korektura Margareta MedjureËanPrijelom Maja GlušiÊDizajn naslovnice Roko CrniÊGodina izdanja 2015., kolovozTisak Denona, ZagrebISBN 978-953-266-643-4 (meki uvez)ISBN 978-953-266-649-6 (tvrdi uvez)

www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg meunarodnog nakladnika 2015.

j 447 i

David Lagercrantz, švedski pisac i novinar rođen je 1962. Studirao je fi lozofi ju, religĳ u i novinarstvo u Göteborgu. Godine 1997. objavio je prvĳ enac, knjigu o švedskom zaljubljeniku u ekstremne sportske aktiv-nosti i planinaru Göranu Kroppu. Nakon trilera Himmel över Everest (Nebo nad Everestom), 2005. objavljuje Pad čovjeka u Wilmslowu, povĳ esni roman o engleskome matematičaru Alanu Turingu. Tržišno najuspješnĳ e djelo Davida Lagercrantza biogra-fi ja švedskoga nogometaša Zlatana Ibrahimovića, Ja sam Zlatan objav-ljena 2011., prevedena na više od 30 svjetskih jezika. Uz suglasnost Larssonove obitelji David Lagercrantz je odabran kao autor koji će napisati četvrti dio planetarno popularnoga serĳ ala Millennium. David Lagercrantz živi u Stockholmu sa suprugom Anne koja je urednica na državnom radĳ u i troje djece.

Iz dnevnika Davida Lagercrantza:

“Imam ludi dnevni ritam: budim se u pola 4 ujutro i krenem pisati. Prekidam rad u 7, kad se djeca probude, i odvedem ih u školu. Putem kući intrige bubre u meni i nastavljam pisati sve do 11, kad se srušim u krevet od umora. U 1 se budim i ponovno pišem sve do pola 4, kad odem po djecu. Večeri provodim pišući.”

6. 10. 2013.

“Trčim kao manĳ ak na pokretnoj traci u teretani. Odjednom mi srce počne jako lupati i prisiljen sam čučnuti i jedva se nekako do-vučem do svlačionice. Dok se vraćam kući kroz ledeni Stockholm, opsjedne me ideja da će me zadesiti ista sudbina kao Stiega Larssona.”

9. 10. 2013. “Vodim tajni život: pišem na kompjoteru bez interneta kako bih se zaštitio od hakera, a kad me netko pita na čemu sada radim, izbje-gavam odgovor. Sad mi izdavač kaže da žele objaviti preko medĳ a što spremaju, a meni samo dođe da vrištim upomoć. Ali onda po-mislim kako je to dobra ideja. Ne želim se više skrivati.”

30. 11. 2013.

Fotografi ja na naslovnici © Paul StuartCrtež zmaja © Kristyan Mallett

Fotografi ja autora © Caroline Andersson

j 448 i

DAVIDLAGERCRANTZ

ŠTONAS NEUBIJE

NASTAVAK SERIJALA MILLENNIUM

STIEGALARSSONA

LISBETH SALANDER SE VRATILAFrans Balder, ekscen trični genĳ i jedan od vodećih svjetskih informatičkih stručnjaka, iznenada se vraća u Švedsku iz Silicĳ ske doline, gdje je radio u jednoj od najmoćnĳ ih svjetskih kompanĳ a. Od bivše žene uzima autističnog sina, zatvara se u svoj osigurani dom i posve se osamljuje. Istovremeno je nepoznati haker provalio u najčuvanĳ e svjetske servere, one američke nacionalne sigurnosne agencĳ e NSA, koja svakodnevno prati milĳ arde telefonskih poziva i poruka elektroničke pošte. U Hakerskoj republici slave, jer samo je jedna osoba na svĳ etu to mogla učiniti – neponovljiva Lisbeth Salander. No ona ništa ne čini ako za to nema duboke razloge, koji su uvĳ ek povezani s njezinom željom da zadovolji pravdu. Mikael Blomkvist u dubokoj je poslovnoj krizi jer već odavno nĳ e napisao reportažu koja će potresti stupove društva i časopis Millennium, koji ima nove vlasnike, vratiti na staze slave. Jedne večeri dobiva poziv od Baldera i iako je skeptičan prema informatičaru, odlazi na razgovor. U nastavku svjetski slavnog serĳ ala Millennium, koji potpisuje novi autor, jedan od najboljih suvremenih švedskih pisaca David Lagercrantz, oživljava se svĳ et koji je stvorio Stieg Larsson. Junaci koji su promĳ enili književnost opet su s nama, jednako živi i beskompromisni. Što nas ne ubije triler je koji su obožavatelji Larssonova djela dugo iščekivali, roman koji kao i prethodni zadire u aktualne i bolne teme. Lisbeth Salander i Mikael Blomkvist ponovno su zajedno u avanturi od koje zastaje dah!

NASTAVAK SERIJALAM I L L E N N I U MSTIEGA LARSSONA

DAVID

LAGE

RCRA

NTZ

ŠT

O NA

S NE U

BIJE

149,00 kn

Documents

Što nas ne ubije