Stjepovic, Spanjolci i Katalonci u Srednjovjekovnom Rabu, RS_2013!39!80

Ricerche slavistiche 11 (57) 2013: 39-80

STIJEPO STJEPOVI

“ŠPANJOLCI” I “KATALONCI” U SREDNJOVJEKOVNOM RABU ILI O FLUIDNOSTI PREDMODERNE IDENTIFIKACIJE

1. Uvod

Naslov ovoga djela zamišljen je kao provokacija koja ukazuje na ludi-ki karakter predmodernih identifikacijskih obrazaca. Za imenovanje

osobe u srednjem vijeku, i to u službenim dokumetima, mogli su po-služiti nama danas nezamislivi oblici, esto podrugljivi i dosjetljivi.

U prou avanju srednjovjekovnog Raba odlu io sam u središte za-nimanja postaviti identitet shva en kao dihotomiju osobe i njezinog imena, po uzoru na jezi ni znak koji sa injava dihotomija: ozna itelj – ozna enik. Dakle, identitet e u ovom djelu biti shva en kao neraz-druživo jedinstvo dvaju zasebnih elemenata: osobe kao fizi ke pojave i imena kao društvene nadgradnje. Ali dok u razdoblju moderne drža-ve imamo na jednoj strani jednu osobu, ozna enika, a na drugoj stra-ni fiksirano ime i prezime, ozna itelja, u srednjovjekovlju nasuprot jed-nog ozna enika može stajati, i naj eš e stoji, više ozna itelja. Možda bi se ovdje mogla uputiti zamjerka da i u suvremenom životu tako er imamo ime, prezime, nadimak ili nadimke, da nas ljudi zovu po našem porijeklu ili zanimanju. To je bez sumnje istina, ali valja uzeti u obzir da govorimo o službenim dokumentima u kojima ljudi odlu uju o va-žnim životnim pitanjima, u kojima je bez sumnje bitno da ime odgo-vara osobi, odnosno da je identitet utvr en.

Na tragu iznesenih razmišljanja name e se potreba da svakom po-jedincu pristupimo kao osobi ije nam ime govori malo ili mnogo, ali vrlo rijetko nam ne otkriva sve. To je ograni enost s kojom se u istra-živanju povijesne antroponimije moramo pomiriti, što nipošto ne zna-i da rekonstrukcija identiteta nije mogu a, ve da svaki podatak tre-

ba uzeti cum grano salis i prihvatiti injenicu da ponekad, unato ulo-ženim naporima, nije mogu e odgovoriti na sva pitanja.

Stijepo Stjepovi

40

Izvori na kojima se temelji ovaj rad prvenstveno obuhva aju spise Nikole iz Bologne i Nikole iz Curtarola, nastale u razdoblju od 1369. do 1382., pohranjene u knjižnici samostana Sv. Eufemije u Kamporu na Rabu.

Prvi istraživa i koji su se još u 18. stolje u bavili prošloš u Raba bili su Farlati1 i Fortis.2 Koncem 19. stolje a zanimanje za njega po-kazuju i naši povjesni ari Klai i Buli . Franjevac Brusi 1926. objav-ljuje monografiju Otok Rab,3 na koju se oštro oborio Giuseppe Praga,4 i sam sakuplja gra e iz rapske prošlosti. Godine 1987. objavljen je Rapski zbornik,5 u koji su uvršteni znanstveni radovi iz povijesti, kul-ture, umjetnosti, pomorstva, brodogradnje, prava, gospodarstva, ali i raznih prirodnih znanosti. Lujo Margeti je napisao više radova iz rap-ske pravne povijesti, a zajedno s Petrom Str i em objavio je i najno-vije izdanje rapskog statuta s komentarom.6 Najve i zahvat u arhiv-sku gra u vezanu za povijest Raba izvršio je povjesni ar Dušan Mla-covi . U središtu njegova zanimanja nalazi se povijest Raba u kasnom srednjem vijeku, premda autor u svojim detaljnim istraživanjima nije zaobišao druga razdoblja, dapa e, može se ustvrditi da je obradio pe-riod od 11. do 19. stolje a, pri emu je veliku pažnju posvetio upravo notarskim spisima iz druge polovice 14. stolje a. Utvrdio je da je rije o dvojici notara, a ne jednom kao što se ranije mislilo, sistematizirao je gra u podijelivši je u tri sveska i detaljno obradio sadržaj dokume-nata. Rezultate svojih istraživanja objavio je u više radova od kojih ponajprije valja spomenuti magistarsku radnju Družbeni in ekonom-ski odnosi na Rabu v anžujski dobi 1358-1409 (Nobiles et popula-

(1) V.: Daniele Farlati, Illyricum sacrum, sv. 5. Apud Sebastianum Coleti, Vene-

cija 1775. (2) V.: Alberto Fortis, Viaggio in Dalmazia. Alvise Milocco, Venecija 1774. (3) V.: Vladislav Brusi , Otok Rab. Franjeva ki samostan Sv. Eufemije u Kampo-

ru, Zagreb 1926. (4) V.: Giuseppe Praga, La storia di Arbe in una recente monografia, “Atti e Me-

morie della Società Dalmata di Storia Patria”, Zadar, 1 (1926), str. 5-26. (5) V.: Rapski zbornik. Zbornik radova sa znanstvenog skupa o otoku Rabu održa-

nog od 25. do 27. listopada 1984. godine. Ur. Andre Mohorovi i . JAZU – Skupšti-na op ine Rab, Zagreb 1987.

(6) V.: Lujo Margeti , Petar Str i , Statut rapske komune iz 14. stolje a. Adami , Rab - Rijeka 2004.

O fluidnosti predmoderne identifikacije

41

res),7 doktorsku disertaciju Rabsko plemstvo v poznem srednjem veku8 i knjigu Gra ani plemi i: uspon i pad rapskoga plemstva.9 Navedeni radovi ozna avaju velik pomak u izu avanju povijesti otoka Raba, po-sebno imaju i na umu da su nastali u posljednjih dvadeset godina.

Ipak, spomenut u i naslove iz prve polovice stolje a, kako bi se zaokružila slika o istraživanjima isto nojadranske antroponimije.10 Po-etkom 20. stolje a Konstantin Jire ek objavljuje antroponimijsku stu-

diju Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelal-ters,11 koja je pokazala kako se povjesni ari mogu vrlo uspješno kori-stiti antroponimijom radi stjecanja vlastitih spoznaja. Jire ek je sa-brao iznimno bogatu izvornu gra u i na temelju nje pokušao osvijetliti srednjovjekovni etni ki sastav dalmatinskih gradskih op ina. Budu i da su Jire ekovi zaklju ci vrlo pojednostavljeni, njegovo tuma enje da slavenizacija romanskih gradova u Dalmaciji po inje kasno u sred-njem vijeku oštro je kritizirao Ivan Strohal u svojoj knjizi Pravna po-vijest dalmatinskih gradova,12 polaze i sa stajališta da romansko sta-novništvo nije preživjelo navale Slavena i Avara te da su ti gradovi od tog vremena hrvatski. Petar Skok u svom djelu O simbiozi i ne-stanku starih Romana u Dalmaciji i na Primorju u svjetlu onomasti-ke13 uzima tre i stav te na osnovu osobnih imena i nadimaka prosu u-je o slavensko-romanskoj etni koj zajednici odnosno simbiozi koja se razvila u srednjovjekovnim dalmatinskim gradovima. Skok svoj rad

(7) V.: Dušan Mlacovi , Družbeni in ekonomski odnosi na Rabu v anžujski dobi

1358-1409 (nobiles et populares). Magistrska naloga. Filozofska fakulteta Univerze v Ljubljani, Ljubljana 1997.

(8) V.: Dušan Mlacovi , Rabsko plemstvo v poznem srednjem veku. Doktorska di-sertacija. Filozofska fakulteta Univerze v Ljubljani, Ljubljana 2006.

(9) V.: Dušan Mlacovi , Gra ani plemi i: Uspon i pad rapskog plemstva. Ley-kam International, Zagreb 2008.

(10) Pregled antroponomasti ke literature za prvu polovicu XX. stolje a djelomi-no donosim prema: Vesna Jaki -Cestari , Etni ki odnosi u srednjovjekovnom Zadru

prema analizi osobnih imena, “Radovi Instituta JAZU u Zadru”, 19 (1972), str. 99-170.

(11) V.: Konstantin Jire ek, Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters. Denkschriften der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften, Be 1902.

(12) V.: Ivan Strohal, Pravna povijest dalmatinskih gradova. JAZU, Zagreb 1913. (13) V.: Petar Skok, O simbiozi i nestanku starih Romana u Dalmaciji i na Primo-

rju u svjetlu onomastike, “Razprave SAZU”, 4 (1928), str. 1-42.

Stijepo Stjepovi

42

na prou avanju jadranske povijesne antroponimije nastavlja radom Lingvisti ka analiza kartulara Jura Sancti Petri de Gomai,14 u kojem je glavna pažnja posve ena lingvisti koj analizi i kategoriziranju ime-na, a radi se o prvom monografskom zahvatu u ispitivanje našeg an-troponimijskog sustava. Korak dalje odlazi Irmgard Mahnken, koja se u ispitivanju dubrova kog antroponimijskog materijala poslužila ge-nealoškom metodom, pokušavaju i etni ko stanje prikazati dinami-no, u svoj njegovoj složenosti. Ovakav znanstveni pristup primijenila

je u djelima Die Personennamen des mittelalterlihen Patriziats von Dubrovnik als quelle zu etnographischen Untersuchungen15 i Das Ra-gusanische Patriziat des XIV. Jahrhunderts.16 U drugoj polovici 20. stolje a jadranske antroponomasti ke teme dobivaju više prostora. U dva opsežna lanka, Etni ki odnosi u srednjovjekovnom Zadru prema analizi osobnih imena17 i Zadarska ženska osobna imena u XIII. sto-lje u – odraz i rezultanta prethodnih simbiotskih procesa u gradu i porijekla novijih doseljenika,18 nastala tijekom sedamdesetih godina prošlog stolje a, Vesna Jaki -Cestari na tragu Mahnkeninih ideja i metoda istražuje zadarsku srednjovjekovnu antroponimiju. Valjalo bi spomenuti i rad Ante Šupuka Antroponimna gra a XV stolje a iz ši-benskih matrikula sv. Marije i sv. Duha,19 u sklopu kojega se nalazi opsežan indeks osobnih imena i prezimena, koristan s komparativnog aspekta, a zatim i rad Petra Šimunovi a Antroponimijski sustav Po-valjske listine i Povaljskog praga,20 koji osvjetljava antroponimiju o-toka Bra a u XII. i XIII. stolje u. Od novijih radova zna ajna je Ši-

(14) V.: Viktor Novak, Petar Skok, Supetarski kartular. JAZU, Zagreb 1952. (15) V.: Irmgard Mahnken, Die Personennamen des mittelalterlichen Patriziats

von Dubrovnik als Quelle zu etnographischen Untersuchungen, “Slavisti na revija”, 10 (1957), str. 279-295.

(16) V.: Irmgard Mahnken, Dubrova ki patricijat u XIV veku. SANU, Beograd 1960.

(17) V.: Vesna Jaki -Cestari , Etni ki odnosi…, cit., str. 99-170. (18) V.: Vesna Jaki -Cestari , Zadarska ženska osobna imena u XIII. stolje u –

odnos i rezultati prethodnih simbiotskih procesa u gradu i podrijetla novijih doselje-nika, “Radovi JAZU”, Zadar, 24 (1977), str. 143-225.

(19) V.: Ante Šupuk, Antroponimna gra a XV stolje a iz šibenskih matrikula Sv. Marije i Sv. Duha, “Onomastica Jugoslavica”, 8 (1979), str. 137-170.

(20) V.: Petar Šimunovi , Antroponimijski sustav Povaljske listine i Povaljskog praga, “Bra ki zbornik”, 15 (1987), str. 134-149.


43

munovi eva monografija Uvod u hrvatsko imenoslovlje,21 koja u šest poglavlja sustavno i pregledno pruža uvid u cjelokupnu onomasti ku problematiku hrvatskoga prostora. U tre em poglavlju, pod naslovom Antroponimija, autor je sažeo svoja dugogodišnja istraživanja o hrvat-skim osobnim imenima, nadimcima i prezimenima koja baštine zajed-ni ko praslavensko naslije e, ali pokazuju i mnogobrojne osobitosti nastale kao rezultat stoljetnih jezi nih dodira na hrvatskome tlu. Gra-cijela uli pristupa istraživanju antroponimije Boke Kotorske radom Struktura antroponimije Boke Kotorske XIV i XV st. u objavljenim ar-hivskim dokumentima Boke kotorske,22 a nekoliko godina kasnije dok-torskim radom obradit e antroponimiju toga podru ja tijekom dru-goga tisu lje a.23 Od radova iz povijesne antroponimije sjevernodal-matinskog podru ja objavljenih u posljednjem desetlje u vrijedi spo-menuti lanak Barbare Kolanovi Povijesni antroponimi otoka Pa-šmana (1279.-1355.)24 i radove Kristijana Jurana: Prilozi kasnosred-njovjekovnoj antroponimiji otoka Pašmana25 i Blatska antroponimija 14. stolje a.26

Nadalje, valja spomenuti tri naslova koja su bila od krucijalne va-žnosti za nastanak ovoga rada, a to su Etimologijski rje nik hrvatsko-ga ili srpskoga jezika Petra Skoka,27 Jadranske dopune Skokovu eti-

(21) V.: Petar Šimunovi , Uvod u hrvatsko imenoslovlje. Golden marketing - Te-

hni ka knjiga, Zagreb 2009. (22) V.: Gracijela uli , Struktura antroponimije Boke Kotorske XIV i XV st. u

objavljenim arhivskim dokumentima Boke kotorske, “Onomastica Jugoslavica”, 14 (1991), str. 87-132.

(23) V.: Gracijela uli , Antroponimija Boke Kotorske od prvih pisanih spomenika do kraja XIX vijeka. Doktorska disertacija. Fakultet za pomorstvo Univerziteta Crne Gore, Kotor 1996.

(24) V.: Barbara Kolanovi , Povijesni antroponimi otoka Pašmana (1279.-1355.), “ akavska ri ”, 30 (2004), str. 429-441.

(25) V.: Kristijan Juran, Prilozi kasnosrednjovjekovnoj antroponimiji otoka Pa-šmana, “Hieronymus”, 1 (2007), str. 133-156.

(26) V.: Kristijan Juran, Blatska antroponimija 14. stolje a, u: Blato do kraja 18. stolje a, sv. 3. Urednik Teo Šeparovi . HAZU - Op ina Blato, Blato 2005, str. 77-97.

(27) V.: Petar Skok, Etimologijski rje nik hrvatskoga ili srpskoga jezika, 1-3. JAZU, Zagreb 1988 (pretisak izdanja iz 1971.-1974. godine, ali bez Kazala).

Stijepo Stjepovi

44

mologijskom rje niku Vojmira Vinje28 i Dizionario del dialetto vene-ziano Giuseppea Boerija.29

Prije zapo injanja bilo kakvih analiza potrebno je razjasniti neke temeljne termine koji e biti upotrebljavani u ovom radu, poglavito stoga što upotreba spomenutih termina nije u potpunosti jedinstvena i uskla ena.

U dosadašnjim antroponomasti kim radovima na našim prostori-ma, za jedan ili više elemenata kojima je definirana neka osoba, uvrije-žio se izraz formula. Tako Putanec koristi naziv onomasti ka formu-la,30 koji promatra u kontekstu plurideterminacije iz ega proizlazi da se formulom može nazivati samo onaj na in definiranja neke osobe koji u sebi sadrži najmanje dva elementa. Šimunovi koristi termin i-menska formula, ak i kada je rije o samo jednom elementu kojim je definirana neka osoba, pa tako govori i o jednoimenskoj formuli.31 Njegov pristup slijedi i An ela Fran i , koja koristi termine jednoi-menska i dvoimenska formula.32 Termin e biti primijenjen i u ovom radu, pa e se imenskom formulom nazivati jedan element ili više ele-menata kojima je neka osoba definirana, a koji u izvorima ine teks-tualnu cjelinu odnosno sintagmu. Bez obzira na koli inu i vrstu ele-menata od kojih je sastavljena, imenska formula ini jedinstvenu cje-linu i vrši funkciju identificiranja odre ene osobe. Ipak, umjesto izra-za jednoimenska i dvoimenska formula koristit e se termini jedno la-na i dvo lana imenska formula, budu i da se imenska formula sastoji od elemenata koji se ne mogu svrstati isklju ivo pod pojam ime, koji e u ovome radu biti sinonim za osobno ime.

(28) V.: Vojmir Vinja, Jadranske etimologije: jadranske dopune Skokovu etimo-

logijskom rje niku, sv. 1-3. HAZU, Zagreb 2004. (29) V.: Giuseppe Boerio, Dizionario del dialetto veneziano. 2. izdanje. Giunti,

Firenca 1998 (pretisak rje nika tiskanog u Veneciji 1856. godine). (30) V.: Valentin Putanec, Esej o jezi nom znaku i onomastici te o antroponimiji u

Hrvatskoj, u: Leksik prezimena Socijalisti ke Republike Hrvatske. Institut za jezik, Zagreb 1976, str. VIII.

(31) V.: Petar Šimunovi , Razvitak imenske formule u Hrvata, “Onomastica Jugo-slavica”, 9 (1982), str. 283.

(32) V.: An ela Fran i , Me imurska prezimena. Institut za hrvatski jezik i jeziko-slovlje, Zagreb 2002, str. 12.


45

Putanec ukupnost antroponimije koja se u Hrvatskoj javlja u pro-šlosti i sadašnjosti dijeli na tri temeljne kategorije: osobna imena, na-dimke i prezimena, a naziva ih prvom, drugom i tre om determinaci-jom, drže i da je rije o elementima koji se vremenski javljaju jedan nakon drugoga.33 Kao neutralan izraz za spomenute tri kategorije upo-trebljavat u naziv onim, kako bih se terminološki ogradio od naziva ime. Uvo enje neutralnog termina potrebno je zato što su u nekim slu-ajevima ove tri kategorije toliko nestalne da se ne zna koja je pretho-

dila kojoj, pa tako ima primjera u kojima ime ili nadimak preuzimaju funkciju prezimena ili se prema obiteljskom prezimenu nadijeva ime, itd.

Osnovni element imenske formule je osobno ime. Metodološki gle-dano, temeljna poteško a koja se javlja pri klasifikaciji osobnih ime-na vezana je uz odabir zajedni kog nazivnika za razli ite varijante i-stog imena. Budu i da u tom pogledu postoje razli iti pristupi i tuma-enja, izabrao sam vlastiti put rješavanja takvih nedoumica. Kod ime-

na krš anske provenijencije odlu io sam se za latinski oblik, dok sam kod narodnih imena izabrao naj eš i oblik u kojem se pojedino ime javlja. U nastavku e se vidjeti da se ovaj postupak ne može uvijek svesti na pojednostavljeno subsumiranje, ve da esto zahtijeva i do-datna pojašnjenja.

Nešto složenija je kategorija nadimka. Putanec drži da razlikova-nje imena i nadimka leži u vremenskom odmaku koji stoji izme u o-vih dvaju elemenata odnosno da nadimak nastaje nakon što je ime ve ustaljeno.34 Šimunovi izbjegava korištenje ove kategorije, a tako po-stupa i An ela Fran i . Kod njih je ova kategorija obuhva ena termi-nom pridjevak, koji obuhva a cijeli spektar od nadimka do onih ele-menata koji su na putu da postanu prezimena.35 Pri razlu ivanju nadi-maka od ostalih elemenata imenske formule, posebno prezimena, vo-dio sam se formalnim kriterijem odnosno izrazima koji ih uvode. To naravno ne zna i da i odre en broj onih svrstanih u prezimena ne po-tje e od nadimaka. Upravo suprotno, rije je o tankoj granici izme u

(33) V.: Valentin Putanec, Esej o jezi nom znaku…, cit., str. VIII. (34) V.: isto, str. X. (35) V.: Petar Šimunovi , Razvitak imenske formule…, cit., str. 284; An ela Fran-

i , Me imurska prezimena, cit., str. 12.

Stijepo Stjepovi

46

kategorija, pa sam upravo zbog jasno e i izbjegavanja nesporazuma odabrao navedeni kriterij kojim je odre en minimum onoga što je je-zi na zajednica smatrala nadimkom. Nadimci zapisani u rapskim no-tarskim spisima isti u se jasnom odrednicom, odnosno izrazima dic-tus (dicto) ili vocatus (vocato), po kojima možemo zaklju iti da je ri-je isklju ivo o nadimku. To su dakle nadimci kojih je jezi na zajed-nica bila svjesna i koji su ispunjavali svoju funkciju u sinhronijskoj perspektivi za razliku od nadimaka koji su prerasli u patronime odno-sno prezimena i koji više nemaju individualan karakter.

Element imenske formule koji izaziva najviše dvojbi je prezime, prvenstveno zato što ga nije mogu e definirati pozitivno ve samo ne-gativno.

Sam naziv prezime nastao je spajanjem prefiksa pre i imenice ime, izme u kojih je umetnuta deikti ka estica z(i).36 Latinski cognomen je složenica sastavljena od prijedloga cum i imenice nomen. Slavenski jezici uglavnom slijede ovaj obrazac pa je isti pojam ozna en kao pri-imek (slovenski), príjmení ( eški), priezvisko (slova ki), nazwisko (po-ljski), prizviš e (ukrajinski), prozviš a (bjeloruski), a u nekim se jezi-cima ova kategorija naziva „obiteljskim imenom“: family name (en-gleski), nom de famille (francuski), Familienname (njema ki), -

(ruski). Dakle, rije je o elementu imenske formule koji stoji pri imenu, s imenom, uz ime, itd. Spomenuti element u vremenskoj per-spektivi nije fiksan i nepromjenjiv ve može biti promijenjen, ali i i-stisnut od nekog drugog onima. Dijahronijska perspektiva pokazuje kako su ti procesi dinami ni, a esto i nepredvidivi.

Dvojbe oko toga što je prezime, a bez jednozna ne i kona ne defi-nicije samoga pojma, razriješene su pojavom moderne države i inov-ništva. Naime, upravni aparat zahtijeva da se uvede jedan temeljni o-blik za definiranje obitelji koji e svoj oblik zadržati i za budu e gene-racije. Ve letimi nim pogledom na prezimena uo avamo da su ona zapravo patronimi, nadimci, ojkonimi, etnici, itd., kojima je država „prišila“ etiketu prezime, unijela je u isprave i na taj na in fiksirala. Strogi kriteriji u tom postupku nisu postojali, odnosno na mjestu oni-ma kojeg je državni službenik u datom trenutku zabilježio kao prezi-me mogao je stajati i neki drugi onim ili više njih.

(36) V.: Petar Skok, Etimologijski rje nik…, sv. 3, cit., str. 38.


47

I naši onomasti ari nemaju jedinstveno vi enje o tome što je prezi-me i od kojeg se vremena odre eni element imenske formule može nazvati prezimenom. Putanec tako navodi da se prezimena u Hrvata javljaju vrlo rano, a svoju tvrdnju potkrepljuje ak i imenskim formu-lama iz 11. stolje a. Šimunovi za sve elemente imenske formule koji nisu osobno ime uvodi ve spomenuti termin pridjevak, za koji kaže da se dodaje osobnom imenu radi pobliže identifikacije, te govori o staleškom, topi kom, etni kom i etnonimskom, kognomenskom, uslu-žnom i patronimi kom pridjevku. Zauzima stav da je nastanak prezi-mena proces koji je mogu e podijeliti u etiri etape: 12. stolje e – pr-va pojava prezimena; 13. i 14. stolje e – zatvaranje vije a u dalma-tinskim gradovima; 16. stolje e – uvo enje matica poslije tridentskog koncila; 18. stolje e – jozefinski patent kojim prezimena ostaju za-konski obvezatna.37 Njegovo mišljenje dijeli i An ela Fran i .38

Imenske formule zabilježene u spisima dvojice rapskih notara svje-do e o procesima nastajanja prezimena. Ono je ipak daleko od onoga što smatramo prezimenom u razdoblju moderniteta, odnosno od usta-ljene i nepromjenjive identifikacijske jedinice koja funkcionira u svim vidovima društvenih odnosa, od strogo formalnih do privatnih. Kod viših slojeva društva, koje u slu aju kasnosrednjovjekovnog Raba di-jelimo na nobiles i populares de consilio (boni homines), prezime je blizu prethodno spomenutoj fiksiranoj identifikacijskoj jedinici, nara-vno ne bez iznimaka. S druge strane, promatraju i imenske formule pu ana (populares) možemo bolje uo avati promjene koje traju do-slovce tijekom nastajanja notarskih spisa. Naime, prezimena pu ana nisu još uvijek dosegla onaj stupanj apstrakcije, odnosno udaljenosti od izvanjezi ne stvarnosti u kojoj su ljudi onoga vremena živjeli. Pri-mjeri zorno pokazuju kako se ona nalaze na granici patronima ili ma-tronima i prezimena, nadimka i prezimena, oznake zanimanja i prezi-mena, itd. Zbog navedenih prakti nih teško a pri razlu ivanju eleme-nata imenske formule koji su u fazi postajanja prezimenom i onih koji još uvijek pripadaju sferi patronima, nadimka, oznake djelatnosti, itd., najzahvalnije je primijeniti formalni kriterij i uzeti za prezimena one elemente imenskih formula koji pokazuju odre eni stupanj ustaljeno-

(37) V.: Petar Šimunovi , Razvitak imenske formule…, cit., str. 283-292. (38) V.: An ela Fran i , Me imurska prezimena, cit., str. 12-15.

Stijepo Stjepovi

48

sti, a prethodi im latinski odnosno romanski prijedlog de ili slavenski sufiksi za tvorbu prezimena. Spomenuti prijedlog de zajedno s odre-enim onimom u formalnom, ali ne nužno i u sadržajnom smislu tvori

oblik koji sam nazvao romanskim prezimenom. Ono se takvim može nazvati samo uvjetno, jer brojni primjeri pokazuju da navedeni prije-dlog može prethoditi onimu koji pripada slavenskom leksiku. Dakle, rije je o prezimenu koje je romansko po svojoj strukturi, a ne nužno i po svom sadržaju. Ako mu prethodi romanski prijedlog de, silom pri-lika moramo zaklju iti da se radi o formalno romanskom prezimenu, a ako završava sufiksom -ich valja re i da je rije o slavenskom, ma-kar elementi od koji je sastavljeno ne moraju odražavati takvo stanje. Dovoljno je usporediti primjere prezimena de Nosina i Bonifaçinig.

Rje e se umjesto prijedloga de pojavljuje prijedlog da, koji im-plicira porijeklo odnosno provenijenciju, a iznimno rijetko u formulu prezimena ulazi i romanski lan la pri emu u grafiji dolazi do razli-itih kombinacija koje možemo na i u primjerima. Dakle, naj eš u

formulu više lanog romanskog prezimena možemo prikazati kao spoj prijedloga i onima koji je nositelj sadržaja prezimena.

Iznimku od spomenutog obrasca predstavljaju jedno lana roman-ska prezimena koja se sastoje samo od onima. U ve ini slu ajeva je rije o prezimenima koja su u fazi prelaska iz funkcije patronima, na-dimka, oznake djelatnosti, itd., u funkciju prezimena, a karakteristi-na su po tome što se dekliniraju. Na koncu, valja imati na umu da je

izvjestan broj prezimena zabilježen paralelno kao više lana formula s onimom koji se ne deklinira i kao jedno lani onim zabilježen i u geni-tivu.

Navedene napomene odnose se samo na formalni oblik prezimena, koji ne mora nužno implicirati i romanski sadržaj, odnosno onim koji je nositelj zna enja ne mora pripadati romanskom leksiku, pa tako spisi donose zna ajan broj slavenskih prezimena zabilježenih u romanskoj formuli.

Nezahvalno bi bilo izvoditi generalna pravila za tvorbu slavenskog prezimena u formalnom pogledu. Naime, prezimena koja se odlikuju karakteristi nim sufiksom -i , naravno zabilježenim u razli itim vari-jantama, u manjini su, tako da o kasnosrednjovjekovnoj slavenskoj formuli za prezimena na Rabu možemo samo re i da je jedno lana, odnosno da se sastoji od onima kao temeljnog nositelja zna enja.


49

U pravilu, osobe s potpuno definiranom imenskom formulom su o-drasli muškarci, glave obitelji, dok im ostali lanovi gravitiraju. Ne-mogu nost potpunog definiranja svih osoba kao zasebnih i nezavisnih jedinki teško je shvatljiva iz pozicije modernog diskurza, odnosno fun-kcioniranja moderne države. Dok danas definirati zna i u potpunosti individualizirati, odsje i od korijena, staviti na popis i dodati kojeka-kav osobni broj, u predmodernoj državi osobni identitet dio je šireg obiteljskog identiteta koji ima svoju vertikalnu i horizontalnu os. Po-veznica izme u dviju osi funkcioniranja ovog sustava, to ka u kojoj se sijeku, jeste emancipirani odrasli muškarac, otac obitelji, pater fa-milias. Vertikalno, identitet je zastupljen slijedom svakog pojedinog oca obitelji kroz prošlost, idejom o trajanju i porijeklu. Horizontalno, to su svi drugi, dakle neemancipirani muškarci, ženske osobe i malo-ljetnici. Svi lanovi obitelji, koji se u odre enom vremenskom trenu-tku nalaze na horizontalnoj osi zbog svoje dobi i spola, mogu biti de-finirani isklju ivo putem jedne osobe, a to je pater familias, kao pred-stavnik patrilinearne agnatske obitelji u kojoj se srodstvo ra una po muškoj, o inskoj liniji.39 Oni dakle nisu definirali sami sebe ve ih je definirala druga osoba koja je bila temeljni nositelj identiteta i pred-stavnik obitelji prema vanjskom svijetu. Ne imati poveznicu s verti-kalnom osi zna ilo je ne pripadati, biti osoba koja se nema kamo svr-stati, a to u najmanju ruku nije bilo poželjno. U tom smislu, sve te o-sobe su svojevrsni sateliti, one gravitiraju svom ocu obitelji koji ih on-da spaja s njihovim identitetom koji seže u prošlost. Razdoblje o ko-jem govorimo još uvijek je poprili no daleko od poznavanja prezime-na u modernom smislu rije i. Takvo definiranje prezimena koje je fik-sirano, prenosivo na potomke i u na elu nepromjenjivo nastaje na na-šim prostorima tek u razdoblju apsolutne monarhije, dakle dobra etiri stolje a kasnije.

Prostor poluotoka smješten izme u dviju uvala pogodnih za prista-nak brodova bio je oduvijek primamljiv ovjeku, o emu svjedo i i i-njenica da svoje naselje na njemu osnivaju još Liburni, a u 2. stolje-u prije Krista otok zauzimaju Rimljani, koji mu daju ime Arba.40

(39) V.: Zrinka Nikoli , Ro aci i bližnji. Matica hrvatska, Zagreb 2003, str. 20. (40) V.: Lujo Margeti , Iz starije pravne povijesti Raba, u: Rapski zbornik…, cit.,

str. 199.

Stijepo Stjepovi

50

U ranom srednjem vijeku Rab se nalazi pod vrhovnom bizantskom vlaš u, što sredinom 10. stolje a potvr uje car Konstantin navode i da je otok po imenu naseljen romanskim stanovništvom.41

Proces raspadanja bizantske teme Dalmacije po inje u 10., a nastav-lja se tijekom 11. stolje a. Toma Arhi akon navodi da su gradovi gor-nje Dalmacije, me u njima i Rab, tijekom spomenutog razdoblja iz-dvojeni iz splitske crkvene jurisdikcije te da pripadaju hrvatskom kra-ljevstvu, a ime hrvatskog kralja spominje se u fundacijskoj ispravi sa-mostana Sv. Petra. Godine 1018. Rab priznaje vrhovnu vlast mleta-kog dužda i obvezuje se pla ati godišnji danak. Rapski se distrikt u

13. stolje u širi na dio otoka Paga odnosno Lun, Casku i Novalju, a Rabljani šire svoj utjecaj i na susjedno kopno osnivaju i ili sudjeluju i u osnivanju naselja u Jablancu. U prvoj polovici 13. stolje a komuna sklapa ugovore sa Senjom, Pulom, Labinom i Šibenikom, a po etkom 14. stolje a ban Pavao podjeljuje joj slobodu trgovine u svojim podru-jima i potvr uje njezine kopnene posjede. O gospodarskom rastu Ra-

ba od 11. do po etka 14. stolje a svjedo i i intenzivna gra evinska djelatnost, tako da u ovom periodu nastaju zdanja po kojima je rapska urbana cjelina prepoznatljiva i danas. Budak je iznio pretpostavku da se u spomenutom razdoblju grad iz predromani kog naselja na sa-mom rtu širi na ostatak poluotoka.42 Mlacovi tome ne proturije i, ali dodaje da je u to doba osnovni gra evinski materijal bilo drvo, te da su stambeni prostori romani koga Raba bili pretežno drveni, a tek dje-lomi no kameni. Za nove kamene gra evine bilo je prostora jedino u predgra u, a upravo se ti objekti iz današnje perspektive doimaju kao najstariji, što nas može navesti na neto ne zaklju ke.43 U potrazi za novim životnim prostorom stanovnici s druge strane Velebita naselja-vaju se u distriktu bave i se poljoprivredom i sto arstvom. Njihova naselja nastaju na rubu obradivih površina i kamenjara te nemaju sre-dišnju strukturu. Naseljavanju kopnenog stanovništva vjerojatno su doprinijeli benediktinci u Supetarskoj Dragi i Barbatu. Otok tako, u-mjesto ranosrednjovjekovne monocentri ne strukture, po etkom dru-

(41) V.: Stjepan Antoljak, Izvori i literatura o prošlosti otoka od ranoga srednjeg vijeka do godine 1797. /kriti ki presjek i uvid/, u: Rapski zbornik…, cit., str. 183-185.

(42) V.: Neven Budak, Urban development of Rab – A Hypothesis, “Hortus Ar-tium Medievalium”, Zagreb, 12 (2006), str. 123-135.

(43) V.: Dušan Mlacovi , Gra ani plemi i…, cit., str. 159.


51

gog tisu lje a poprima policentri nu prostornu organizaciju kojoj je na elu grad, dok su jugoisto ni i sjeverozapadni dio otoka, s iznim-kom Lopara, ekonomski i strateški pokriveni dvama samostanima.44

U okviru ovog uvodnog izlaganja name e se i pitanje jezika koji je bio u upotrebi me u lokalnim rapskim stanovništvom tijekom ra-nog srednjeg vijeka, odnosno do vremena u kojem se na otoku kao i u ostatku Dalmacije afirmirao mleta ki idiom, koji je, na odre eni na-in, apsorbirao ostatke autohtonog romaniteta.45 Sudbina romanofo-

nog dalmatinskog stanovništva bila je predmet žu nih rasprava tije-kom 20. stolje a. Povjesni ari su, projiciraju i nacionalne i ideološke sukobe suvremenosti na rano srednjovjekovlje, zauzimali stavove koji su se kretali od potpunog negiranja slavenstva, pogotovo me u višim slojevima gradskog stanovništva (Praga i Brunelli), do tvrdnji da ro-mansko stanovništvo nije preživjelo po dolasku Slavena (Strohal). Po-uzdani podaci koji ukazuju na kontinuitet gradova kao i prisutnost sla-venskih antroponima pokazuju da istina leži u kompromisu.46

Poznato je da Rab zauzima prvo mjesto me u isto nojadranskim otocima po broju romanskih toponima,47 premda ne možemo sa sigur-noš u tvrditi da su svi dalmatskog porijekla. Niti sam naziv jezika ko-ji je bio u upotrebi kod romanofonog stanovništva ovih podru ja nije jednozna an. Diskusiju otvara Mulja i radom Wieviele dalmato-ro-manische sprachen gab es im Mittelalter iz 1992. da bi ju okon ao 2000. prihva aju i oprezniji naziv gruppo linguistico illiroromanzo (iliroromanska jezi na skupina),48 koji je gotovo stolje e ranije upo-trijebio Bartoli.49 Mulja i predlaže podjelu tog skupa romanskih go-

(44) V.: Neven Budak, Neki elementi demografsko-ekonomskog razvoja i prostor-ne organizacije otoka Raba od XI. do kraja XIII. stolje a, u: Rapski zbornik…, cit., str. 193-198.

(45) V.: Nikola Vuleti , Para una historia social del romance temprano en Dal-macia, “Aemilianense”, 2 (2010), str. 363-389.

(46) V.: Zrinka Nikoli , Ro aci i bližnji, cit., str. 17. (47) V.: Petar Skok, Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima. Jadranski in-

stitut Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb 1950, str. 59. (48) V.: Žarko Mulja i , Il gruppo linguistico illiro-romanzo, u: Isti, Das dalma-

tische. Studien zu einer untergegangen Sprache. Bohlau, Köln - Be 2000, str. 423. (49) V.: Matteo Giulio Bartoli, Das Dalmatische. Altromanische Sprachreste von

Veglia bis Ragusa und ihre Stellung in der Apennino-Balkanischen Romania. Buch-händler der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften, Be 1906.

Stijepo Stjepovi

52

vora na dalmatski i raguzejski, a dalmatski dijeli na dva makrodijale-kta: sjeverni i južni, ime autor zapravo slijedi podjelu bizantske te-me na dvije niže jedinice nazvane Dalmatia Superior i Dalmatia Infe-rior. Raguzejski promatra izdvojeno budu i da za njega postoje broj-ne potvrde koje svjedo e o tome da se o uvao bolje od ostalih roman-skih govora Gornje Dalmacije.50 Unutar sjevernog makrodijalekta, od-nosno na prostoru Donje Dalmacije, nalazili bi se romanski jezici Kr-ka, Osora, Raba, Zadra, Trogira i Splita.51 Iz Porfirogenetovog De ad-ministrando imperio, a u sklopu njegovih etimoloških razmišljanja o toponimima Dubrovnik, Kotor i Zadar, saznajemo da su se stanovni-ci ovih romanskih oaza nazivali Romanima ( ) i govorili ro-manskim govorom ( ).52 U 17. poglavlju 2. knji-ge svoga djela Historia rerum gestarum in partibus transmarinis, na-stalog tijekom 12. stolje a, Vilijam iz Tira navodi da stanovništvo o-balnih gradova govori „latinskim“ jezikom te da se obi ajima i govo-rom razlikuju od ostalih stanovnika Dalmacije odnosno Slavena (ex-ceptis paucis qui in oris maritimis habitant, qui, ab aliis et moribus et lingua dissimiles, Latinum habent idioma).53 Tijekom idu ih stolje-a, mleta ki e utjecaj postajati sve ve i, pa e tako i mleta ki govor

asimilirati posljednje ostatke autohtonog isto nojadranskog roman-stva.54 Dubrovnik u tom smislu predstavlja izuzetak, tako da tijekom idu ih nekoliko stolje a još uvijek nalazimo svjedo anstva pluriling-vizma: slavenskim jezikom govore niži slojevi društva, za komunika-ciju sa strancima upotrebljava se neki od italskih govora ili pak lin-

(50) V.: Žarko Mulja i , Dalmatisch/Il dalmatico, u: Lexikon der Romanistischen

Linguistik, Band II, 2. Die einzelnen romanischen Sprachen und Sprachgebiete vom Mittelalter bis zum Renaissance / Les differentes langues romanes et leurs régions d’implantation du Moyen Âge à la Renaissance. Ur. Gunter Holtus. Niemeyer, Tübin-gen 1995, str. 32-42.

(51) V.: Žarko Mulja i , Il dalmatico settentrionale (ossia il vegliotto, l’osserino, l’arbesano, il jadertino, il traurino, lo spalatino), u: Isti, Das dalmatische…, cit., str. 423.

(52) V.: Milenko Lon ar, Dalmatinske etimologije Konstantina Porfirogeneta, “Folia onomastica Croatica”, 11 (2002), str. 149-174.

(53) Guillelmus Tyrensis, Historia rerum in partibus transmarinis gestarum, Li-ber II, Caput XVII: <http://www.thelatinlibrary.com/williamtyre.html>.

(54) V.: Diego Dotto, “Scriptae” venezianeggianti a Ragusa nel XIV secolo. Viel-la, Rim 2008.


53

gua franca odnosno neodre ena romanska mješavina, dok pripadnici višeg sloja stanovništva koriste autohtoni romanski govor. Tako Filip-po de Diversis u spisu nastalom 1440. navodi da se Dubrov ani u slu-žbenoj upotrebi služe svojim jezikom koji njemu kao „Latinu“ nije ra-zumljiv sve dok se prili no ne potrudi kako bi ga shvatio,55 dok Vije-e umoljenih na zasjedanju 1472. odlu uje da se u službenoj upotrebi

koriste lingua ragusea et italica, a da se slavenski jezik ne smije kori-stiti za tu svrhu. Ovaj potez pokazuje želju vladaju e elite za izdvaja-njem od sveprisutnog slavenstva. Ipak, ini se da raguzejski nije više toliko poznat pa se moraju otvoriti vrata talijanskom jeziku. Pravna formulacija najvjerojatnije sankcionira postoje e stanje odnosno uka-zuje na izumiranje raguzejskoga, zbog ega žali i Elio Lampridio Cer-va navode i kako je tijekom svog djetinjstva slušao starije kako ra-spravljaju na romanskom jeziku.56 Za razliku od ostatka Dalmacije, u kojem je mleta ki postao zamjena za autohtoni romanski govor, u Du-brovniku e se u prilikama koje traže upotrebu romanskog jezika kori-stiti talijanski. Tako dubrova ki nadbiskup Ludovico Beccatelli 1556. navodi da je Dubrov anima materinji jezik slavenski, a da je njihov talijanski mješavina toskanskog, mleta kog, lombardskog i pulješkog.57

Ovaj kompleksni odnos slavenskog i nekoliko romanskih idioma, kakav smo imali prilike promotriti na primjeru Dubrovnika, zasigur-no je vrijedio i na Rabu. Na žalost, nema poznatih izvora koji bi nam mogli dati jasnu sliku o tome kako je tekao proces izumiranja autoh-tonog romanskog govora odnosno kada je to no došlo do afirmacije mleta kog te slavenskog jezika. Stoga bih, kao najsigurnije rješenje za pitanje jezika koji je bio u upotrebi na Rabu, a u nedostatku eks-plicitnih potvrda, ponudio teoriju o dugotrajnom bilingvizmu njegova stanovništva. Slavenstvo je vjerojatno vrlo sporo, ali i vrlo sigurno ja-alo, dok je autohtono romanstvo prvog tisu lje a bilo relativno brzo

zamijenjeno mleta kim romanstvom drugog tisu lje a. Antroponimna struktura, kao i jezi na situacija, ranosrednjovje-

kovnog Raba nije nam poznata, stoga se o ovim pitanjima može hipo-tetizirati samo na osnovu posrednih saznanja.

(55) V.: Filip de Diversis, Opis slavnoga grada Dubrovnika 1440. Uredila, tran-skribirala i prevela Z. Janekovi Römer. Dom i svijet, Zagreb 2004.

(56) V.: Matteo Giulio Bartoli, Das Dalmatische…, cit., str. 139. (57) V.: Diego Dotto, “Scriptae” venezianeggianti…, cit., str. 39.

Stijepo Stjepovi

54

Dokument koji baca svjetlo na antroponimnu sliku Raba iz prvog tisu lje a je onaj iz 1018. u kojem oto na komuna priznaje vrhovnu vlast mleta kog dužda.58 U njemu nalazimo 18 imenskih formula rap-skih stanovnika. Prevladavaju jedno lane imenske formule, a samo kod šest osoba pored osobnog imena nalazimo i oznake crkvenih (e-piscopus, archipresbiter, levita, diaconus) i svjetovnih službi (prior). Me u osobnim imenima prevladavaju hagionimi: Dominicus, Johan-nes (2 osobe), Martinus, Petrus (3 osobe), odnosno hagionimni hipo-koristici nastali pod romanskim utjecajem: Andriacus i Mazo. Slijede romanska imena koja nisu hagionimi: Maius, Fuscus, Bonus. Tako-

er nalazimo 3 hagionima koja pripadaju gr koj sferi: Lampredius, Niciforus i Sergius, dok se u dokumentu spominju samo 2 slavenska imena: Bellata i Dabro. Sva ova tri antroponimna elementa: romanski, gr ki i slavenski, bit e prisutna na Rabu i u sljede im stolje ima. Ro-manski, odnosno dalmatoromanski e se asimilirati uslijed širenja mle-ta kog utjecaja, slavenski e ja ati, iako znatno sporije nego u drugim isto nojadranskim podru jima, dok e gr ki element ostati relikvija uskog kruga najvišeg sloja rapskog plemstva.

U dvama dokumentima iz prve polovice 13. stolje a nalazimo de-vedeset i sedam imenskih formula kojima su definirani stanovnici rap-ske komune. Naime, prvi je dokument, u kojem rapski biskup Jordan ure uje posjede svoje biskupije, nastao 1230.,59 dok je drugi, u kojem predstavnici rapske op ine prosvjeduju protiv namještenja kapelana kod crkve Sv. Martina, nastao 1237.60 Premda antroponimna gra a koju spomenuti dokumenti sadržavaju nije velika, ipak nam može po-služiti kao svojevrsni prozor u prošlost preko kojega postižemo uvid u razvoj imenske formule, prije svega na op enitoj razini, ali u odre-enim slu ajevima i na razini pojedinih onima, bilo da je rije o osob-

nim imenima ili o prezimenima koja e preživjeti sve do druge polo-vice 14. stolje a. Budu i da se radi o svega sedam godina razlike, ne-emo obra ivati svaki dokument zasebno ve emo ih uzeti kao cjeli-

(58) V.: Franjo Ra ki, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illu-

strantia. (MSHSM, 7). JAZU, Zagreb 1877, str. 33. (59) V.: Tadija Smi iklas, Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Sla-

voniae, sv. 3. JAZU, Zagreb 1905, str. 329-330. (60) V.: Tadija Smi iklas, Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Sla-

voniae, sv. 4. JAZU, Zagreb 1906, str. 25-26.


55

nu koja je gotovo stolje e i pol udaljena od vremena u kojem nastaju spisi iji je sadržaj u središtu istraživanja.61

Temeljna i ve na prvi pogled uo ljiva osobina antroponimne gra-e iz ova dva dokumenta odnosi se na samu strukturu imenskih for-

mula, a sažeto bismo ju mogli nazvati – jednostavnost. Naime, na in identificiranja osoba daleko je jednostavniji od onoga što emo imati prilike vidjeti pri pregledu imenskih formula kasnijeg razdoblja. Od ukupno osamdeset i osam, u ak dvadeset slu ajeva rije je o jedno-lanim imenskim formulama. Dakle, gotovo etvrtina osoba imeno-

vana je samo jednim onimom bez ikakve daljnje naznake identiteta. Kod jednog dijela spomenutih rije je o osobnom imenu, naj eš e ha-gionimu: Albertus, Brisogonus, Clemens, Çudnicus, Damianus, Dui-mus, Julianusº, Vicencius, ili hagionimnom hipokoristiku: Maç, dok dvije osobe nose slavenska imena: Dimigna i Menganaç. Drugi dio osoba zabilježen je pod romanskim nadimcima koji e kasnije prera-sti u prezimena kao što su Bivaldoº, Calendaº, Cotopagnaº, Fanfognaº, Piççullellus, ili e se izgubiti; Filolus, Locavaº, Ragazaº, Vezoloº.

Ipak, naj eš i na in identifikacije odnosno konstruiranja imenske formule bit e kombinacija osobnog imena te patronima nastalog iz osobnog imena ili nadimka. U najve em broju slu ajeva, njih dvade-set, bit e rije o imenskoj formuli u kojoj su oba elementa neslaven-ska. Dakle, osobno e ime biti romanski ili romanizirani hagionim dok e patronim nastati iz osobnog imena, svakako hagionima, ili na-dimka romanskog porijekla: Damianus Papamulle, Fuscus Fuscane, Gauçinna Sestre, Jacobus Sergii, Joannis Fliguliniº, Madii Barthaldiº, Madius Gauçinne, Madius Ginanni, Madius Girianiº, Marinus Viule, Martinus Duimi, Nicolaus Damiani, Nicolaus Sauini, Nicole Magno-relliº, Paule Fuscane, Perde Cotroniº, Petri Buzoleº, Preste Gregurini, Vitus Berte, Vitus Zadoliniº.

U osam slu ajeva susre emo kombinaciju romanskog ili romanizi-ranog hagionima i slavenskog patronima nastalog iz osobnog imena ili nadimka: Creste Gambigrosse, Duimi Braneº, Johannes Sudie, Lam-

(61) Imenske formule iz dokumenta nastalog 1230. godine (Tadija Smi iklas, Co-

dex Diplomaticus…, sv. 3, cit.) obilježene su znakom (º), dok su imenske formule iz kasnijeg dokumenta (Tadija Smi iklas, Codex Diplomaticus…, sv. 4, cit.) ostale neo-bilježene.

Stijepo Stjepovi

56

pridii Costizzaeº, Leonardus Scumuse, Marinae Gerdusseº, Nicolaus Pribi, Stefanus Scorobogatti. Ovoj skupini valja pridodati i imenske formule u kojima nadima ki patronim ne stoji u genitivu, ve u ablati-vu, a prethodi mu prijedlog de: Stephanus de Surica, Tomas de Tre-kella, Duimus de Costre, Abundius Duimus de Kaçça, Ugolus frater quondam Prodani episcopi de Lauroº. Ovo su jedini primjeri u kojima susre emo upotrebu prijedloga unutar imenske formule. Stoga, iako formalno odgovaraju tvorbenom obrascu romanskih prezimena, ipak ih ne možemo nazvati prezimenima ve ih treba shvatiti kao iznimke kod bilježenja patronima. Iako su u manjini, nije zanemariv broj od devet osoba kod kojih su oba elementa slavenska, bilo da je rije o slavenskim imenima ili o slaveniziranim hagionimima: Designa filius Dane, Designa filius quondam Micaliº, Designe Vilciº, Diminice Ua-lage, Drasigna Matesse, Drasigne Stanneº, Gurgium Vazatrichiº, Vi-taçça Costri, Vitaçça Pruanole.

Valja primijetiti kako se ovdje spomenuti nadimci, koji su u funk-ciji patronima, sli no kao i oni koji sa injavaju jedno lanu imensku formulu, ne smiju shvatiti samo kao oznaka individualnog identiteta ve su oznaka obiteljskog kolektiva. Upravo e zbog toga obiteljski nadimak biti najpogodniji materijal za nastanak prezimena. U ovom periodu on se koristi alternativno s osobnim imenom, dakle osobu je mogu e identificirati putem njezinog imena ili nadimka, ali ne nala-zimo primjere u kojima bi se oba elementa pojavila zajedno. Što se ti-e netom spomenutih kombinacija osobnog imena i patronima, takav e se nadimak pojaviti isklju ivo u funkciji patronima, ali ne i u funk-

ciji osobnog imena, upravo zato što je u identifikacijskom odnosu sina i oca, otac taj koji prenosi identitet pa time ima pravo zamijeniti oso-bno ime obiteljskim nadimkom, dok je sin u takvim slu ajevima ozna-en tek generi nim hagionimom.

Ostale slu ajeve u kojima se za identifikaciju koristi rodbinska ili tazbinska veza uo avamo u imenskim formulama koje se sastoje od romanskog ili romaniziranog hagionima, oznake srodstva i imenske formule srodnika: Franç Simon nepos Cocorini, Johannes gener Men-caneri, Marinus nepos Madii. U nekoliko primjera osobno ime izosta-je ili je osoba ozna ena samo ženidbenom vezom i imenom muža: uxoris quondam Lampridii de Bagnoloº, filiorum Maltranaeº, Brugno-lo quondam quartarioº.


57

Manja skupina osoba ima imensku formulu sastavljenu od osobnog imena i nadimka u nominativu. U ovom slu aju nadimak nema patro-nimnu funkciju. Upravo je stoga teško s potpunom sigurnoš u tvrditi je li rije o osobnim ili obiteljskim nadimcima, premda je posljednja opcija izglednija: Bettce Surina, Christophorus Maldenaro, Dimigna Marandul, Madius Tolcus, Petrus Meruitius.

U izvorima nalazimo i nekoliko osoba ija se imenska formula sa-stoji od osobnog imena i oznake službe bilo svjetovne ili crkvene. Ro-manske i romanizirane hagionime u kombinaciji s oznakom službe nose: Christophorus iudex, Sergius Arbensis notarius, Nicolaus et Ci-prianus iudices, episcopus Andreasº, Stephanus presbyterº, Ursus quon-dam abbas sancti Petriº, dok slavenska imena nose Designa archipre-sbyterº, presbyter Drasimerusº i magister Dobre.

U sedam imenskih formula osobe su identificirane razli itim kom-binacijama osobnog imena, patronima, nadimka, službe, itd.: Cindre Antas – Marinus eius filius, Cotopagna Vite magni capitis, Christo-phorus Cotopagne examinator et iudex, Gurgum quondam Catalella de Maranoº, Madius Bertaldi Kalenda, Petrus Cipriani Çurina, Ginna-nus Dragobratte Vranis, Joannis presbyteri de Bencinaº, Philippus fi-lus quondam Fusci iudexº. Ovo su najsloženije imenske formule koje nalazimo u dvama dokumentima, budu i da se sastoje od tri lana ko-jima je ozna en identitet osobe. I u navedenim primjerima uo avamo prevlast hagionimnog i romanskog nad slavenskim elementom.

Tek tri osobe spomenute u izvorima nisu s otoka: Petrus Vicli, Po-rugga Lunne, Cypriani Veglensisº.

Op enito, valja re i da antroponimna gra a zabilježena u dvama dokumentima pokazuje da se imenska formula rapskog stanovništva nalazi u formativnom razdoblju. Determinacijska konstanta imenske formule je osobno ime izraženo svojim naj eš im oblikom, hagioni-mom, ali i nehagionimnim romanskim i slavenskim, kao i hibridnim oblicima. S obzirom na nedostatan uzorak s manje od stotinu imena, teško je zaklju ivati o omjeru upravo nabrojenih kategorija osobnih imena, premda u najgrubljim crtama možemo re i da razlike, u odno-su na spise notara iz kasnijeg razdoblja, na ovom polju nisu velike. Zastupljenost svake pojedine kategorije slijedi obrazac: romanizirani hagionimi, nehagionimna romanska imena, hibridni oblici, slavenska nehagionimna imena.

Stijepo Stjepovi

58

Kategorija prezimena, koja e stotinu i pedeset godina kasnije ve biti poprili no formirana, u ovom se povijesnom trenutku može pro-matrati tek u naznakama. Naime, na njezinom mjestu u prvoj polovi-ci trinaestog stolje a stoje identitetski elementi kao što su patronimi i nadimci. Kako bi se izbjegle nedoumice, valja tako er naglasiti da nadimci u ovom razdoblju nisu istovjetni onome što emo u drugoj polovici etrnaestog stolje a nazvati nadimcima. Oni još uvijek nisu dopuna imenskoj formuli koja je razra ena kroz ime i prezime, a uve-dena izrazom dictus ili vocatus, ve stoje nezavisno, ak i u obliku jedno lane imenske formule. Dakle, oni nisu dopuna ve alternativa osobnom imenu kao odrednici individualnog identiteta. Brojnost tako upotrijebljenih nadimaka, bilo kao samostalnih elementa i kao patro-nima koji stoje uz osobno ime, izraz je nadmo i kolektivnog nad indi-vidualnim na razini imenske formule.

Ipak, srž razlike koju možemo promatrati izme u gra e zabilježe-ne u trinaestom stolje u i one koju nalazimo u spisima iz druge polo-vice etrnaestog stolje a o ituje se u strukturi dodatnog elementa i-menske formule koji slijedi nakon osobnog imena. Naime, u imen-skim formulama kasnijeg razdoblja uo avamo temeljnu konstrukciju: OSOBNO IME + PRIJEDLOG DE + PREZIME. S druge strane, u ra-nijim izvorima ovu konstrukciju nalazimo vrlo rijetko. U najve em broju primjera dvo lana se imenska formula sastoji od kombinacije OSOBNO IME + PATRONIM. Dakle, prijedlog kao sredstvo uvo e-nja dodatnog identifikacijskog elementa koji e procesom razvoja i-menske formule postati prezimenom jednostavno nije u upotrebi. Na njegovom mjestu, naprotiv, stoji onim, koji u ovom slu aju naj eš e odgovara onome što smo svrstali u kategoriju nadimka, zabilježen u genitivu, ili još to nije u kosom padežu. Upravo spomenuti kosi pa-dež može nam osvijetliti proces izumiranja izvornog dalmatskog jezi-nog supstrata i njegovog zamjenjivanja romanitetom s druge obale

Jadrana, temeljno izraženim putem mleta kog idioma. Prelazak sa sin-teti kog, vulgarnolatinskog, na analiti ki, romanski sustav možemo tako pratiti i na primjeru razvoja imenske formule. Uvo enje prijedlo-ga u imensku formulu na tragu je analognih procesa u drugim podru-jima jezika. Latinska deklinacija ostvarena sufiksima nestaje odno-

sno zamjenjuje ju deklinacija putem prijedloga. Kao što smo utvrdili, patronim koji slijedi nakon osobnog imena

nalazimo u genitivu. U ve ini slu ajeva uo avamo pravilnu situaciju


59

u kojoj se imena koja u nominativu završavaju vokalom -a dekliniraju po prvoj deklinaciji, dakle dodaje im se sufiks -ae ( eš e jednostavno -e), dok se ostala dekliniraju po drugoj deklinaciji s nastavkom -i u genitivu.

Ipak, nailazimo i na pojave koje bi mogle upu ivati na tragove au-tohtonog latiniteta. Njih ne možemo na i na razini sustava ve samo u obliku svojevrsnih okamina koje upu uju na postojanje starijeg sloja do kojeg se može do i nakon što se ogoli ono što uo avamo na prvi pogled. U tom su smislu i više nego indikativni primjeri Gurgum quon-dam Catalella de Marano, Petrus Vicli i Porugga Lunne.

U prvom primjeru nalazimo onim Catalella, koji e u kasnijim spi-sima biti zabilježen u oblicima Caçlella, Caclella, Caçlela i Caçllela. Grafija iz kasnijeg razdoblja vrlo jasno pokazuje da je došlo do pala-talizacije odnosno procesa pretvorbe dentala u palatal. Naime, u stari-jem obliku uo avamo gr ki prefiks -, koji zajedno s odabirom o-sobnih imena odnosno hagionima kod najstarijih rapskih plemi kih o-bitelji ukazuje na prisutnost bizantskog odnosno novogr kog supstrata u rapskoj srednjovjekovnoj antroponimiji.

Razlog za odabir drugog primjera leži u pojavi koju primje ujemo u genitivu Vicli, koji ukazuje na o uvanu konsonantsku skupinu -cl-, koja svjedo i o arhai nosti lokalnog latiniteta.

U sljede em odabranom primjeru valja obratiti pozornost na oblik Lunne. U spisima iz kasnijeg razdoblja osobe iz Luna na otoku Pagu bit e redovito ozna ene upotrebom konstrukcije de Lono. Prelazak vokala u u vokal o mogao bi se atribuirati mleta kom utjecaju, dok o-blik zabilježen u ranijim dokumentima valja uzeti kao autohtoni oblik koji je preživio do danas. Ipak, pojava koja pobu uje dodatno zanima-nje jeste genitiv ili bolje re eno kosi padež Lunne. Spomenuti se oblik ne može jednozna no odrediti kao genitiv budu i da bi uobi ajeni su-fiks druge deklinacije za genitiv trebao biti -i. On ukazuje na prijela-znu fazu jezika u kojoj je s jedne strane stajao nominativ, s druge stra-ne tzv. kosi padež, koji je u sebi sublimirao sve ostale padeže latinske deklinacije. Takvu pojavu uo avamo i u drugim romanskim jezicima toga doba, primjerice okcitanskom, a opstala je sve do današnjeg vre-mena i u osobnim zamjenicama živih romanskih jezika. Osim, u po-gledu padeža, nedefiniranog sufiksa -e, pažnje vrijedna je i pojava ge-miniranog konsonanta -nn-, koja potkrepljuje tvrdnju da je rije o de-klinaciji koja potje e iz lokalnog latiniteta.

Stijepo Stjepovi

60

Još jedan dokument nastao tridesetih godina 14. stolje a pruža nam letimi an uvid u stanje rapske antroponimije, a prije perioda koji je u središtu zanimanja ovoga rada. Rije je o Popisu prihoda i razhoda ob ine rabske po ra unih ob inskih blagajnika Krsta Zudenika i Dra-sa Matijevi a, koji obuhva a razdoblje od velja e 1334. do velja e 1335.62 Antroponimna gra a iz ovog dokumenta po svojim je karakte-ristikama gotovo jednaka gra i iz druge polovice istoga stolje a, pa nam stoga ne pruža podatke koji bi u ve oj mjeri obogatili saznanja o razvoju imenske formule ili o drugim jezi nim procesima. Dakle, pro-mjene koje su se dogodile valja smjestiti u period izme u tridesetih godina 13. stolje a i tridesetih godina 14. stolje a. Prelazak s konstru-kcije OSOBNO IME + PATRONIM/OBITELJSKI NADIMAK na konstrukciju OSOBNO IME + PRIJEDLOG DE + PREZIME ve je dovršen. Novostvorenu konstrukciju ne primje ujemo samo kod pri-padnika viših slojeva odnosno plemi a i pu ana vije nika, ve i kod samih pu ana. Osim spomenute temeljne konstrukcije, uo avamo i njezine varijacije nastale umetanjem o evog imena, koje više nije u funkciji kolektivne ve individualne determinacije.

Plemi ka prezimena navedena u dokumentu su Gaucigna, Guibe, Hermolao, Peruga, Spalatino i Zudenico. Oblik Demine, koji tako er primje ujemo, vjerojatno je prijelazna faza prema kona nom utvr e-nju prezimena Domine. Prijeglase nalazimo i u prezimenima Gribe i Peruga, koji su u kasnijim spisima utvr eni kao Grube i Poruga. Kod pu ana vije nika nalazimo oblike Domaldino i Malata, zabilježene kao deklinabilne obiteljske nadimke, te Gregorio i Lompre, zapisane putem konstrukcije s prijedlogom. Kao što je ve spomenuto, i kod pu ana prevladava konstrukcija s prijedlogom, zabilježena uz prezi-mena nastala iz osobnih imena ili hipokoristika: Christoforo, Cipria-no, Nicolao, Pasqua, Paulo, Salbe, Signola, ili iz nadimaka roman-skog porijekla: Caprina, Galineta, Motte, Scome, Sixola. Slavenski se oblici u ovoj kombinaciji pojavljuju tek u nekoliko primjera: Crinota, Cuzcho, Vidizo odnosno Nidizo, Zagardia. Osobna imena prethodno spomenutih osoba isklju ivo su hagionimi ili hagionimni hipokoristi-ci. Nehagionimna imena romanskog postanka svode se na nekoliko

(62) V.: Šime Ljubi , Listine o odnošajih izme u južnog Slavenstva i Mleta ke re-

publike. (MSHSM, 5). JAZU, Zagreb 1875, str. 229-233.


61

primjera u kojima se osobi ime daje prema prezimenu (Crine, Lom-pre, Scome), a taj e se obi aj nastaviti i u drugoj polovici stolje a. U pogledu izbora imena i njihovih oblika, ne primje uje se bitna razlika izme u pojedinih društvenih slojeva. Muška imena koja se spominju u dokumentu su Alberto, Andrea, Crine, Christoforus (Criste), Cipria-no, Dominico, Domole, Matheus (Mathole, Matole, Matolino), Nico-la, Marino, Martinuscio, Marco, Lompre; a ženska su Mare, Norata, Andriola.

Me u pu anima ima i osoba identificiranih djelatnoš u koju obav-ljaju. Rije je o ženskim osobama koje su se bavile pekarskim poslom. Njihova se imenska formula sastoji od slavenskog osobnog imena: Dobriza, Draga, Guerda, Radiza, imena muža te izraza pancogula (pan-chogula, pancogola).

U dokumentu nalazimo i nekoliko jedno lanih imenskih formula: romanski nadimak Maltaiato (Maltagliato, ‘loše skrojen’), ime Craso-gna, sastavljeno od slavenske osnove i slavenskog augmentativnog su-fiksa, te imena Bosil i Phylippo. Zanimanje pobu uje složenica Chri-stotuyo, odnosno njezin drugi dio: -tuyo. Mogu e ga je protuma iti kao posvojni pridjev tuo (‘tvoj’), pri emu grafem y ima funkciju po-lukonsonanta. U tom slu aju ovaj primjer predstavlja velik doprinos rekonstrukciji onodobnog izgovora, ali i rapskog romaniteta op enito.

Promatraju i osobine rapske antroponimije u stolje ima koja pret-hode periodu koji je u središtu zanimanja ovoga rada, mogu e je uo-iti da su slavenski antroponimi prisutni na Rabu u prvoj polovici 11.

stolje a. Nasuprot njima onimi Catalella, Cotopagna, Hermolao, Zu-denico, itd., odraz su starijeg antroponimnog sloja koji svoje porijeklo vu e iz prvog tisu lje a. S druge strane, obiteljski nadimci kao Mal-denaro, Ginnani, Zadolino, Fligulino, Bivaldo, itd., pokazuju da je mle-ta ki idiom ve izvršio svoj utjecaj na rapsku antroponimiju. Ako ovu situaciju usporedimo s onom stotinu i pedeset godina kasnije uo it e-mo da je omjer triju elemenata u antroponimiji konstantan. Predmleta-ki element zna ajan je element identifikacije kojim predstavnici naj-

starijih obitelji vjerojatno žele ukazati na svoju razli itost. To su obi-telji koje unato daleko „popularnijim“ svecima i dalje ustraju na ime-nima kao što su Hermolao i Zudenico. Mleta ki antroponimni element zauzima središnju poziciju koja se proteže od plemstva do pu ana, ka-ko na razini osobnih imena zabilježenih u obliku mleta kih hipokori-

Stijepo Stjepovi

62

stika, tako i na razini nadimaka. Budu i da prezimena ponajviše potje-u iz navedenih dviju kategorija, istu situaciju možemo uo iti i kod

ovog novostvorenog elementa imenske formule koji se, prema obi aju uvezenom iz italskih krajeva, formira uz dodatak prijedloga. Slaven-ski antroponimni element je u manjini, ali i njegov je udio konstantan. Doseljavanje stanovnika iz slavenskog zale a traje jednakim intenzi-tetom tijekom cijelog srednjeg vijeka, a nastavlja se i u kasnijim sto-lje ima, budu i da je to stanovništvo glavni izvor demografske obno-ve dalmatinskih gradova tijekom cijelog srednjeg vijeka.63 Nadimci, kako iz ranijeg, tako i iz kasnijeg razdoblja, pokazuju da je stanovni-štvo Raba bilo sposobno stvarati kako romanske tako i slavenske obli-ke.

2. Prezimena

U sadržajnom pogledu prezimena je mogu e podijeliti na romanska, slavenska i hibridna. Manjem broju prezimena teško je sa sigurnoš u utvrditi postanak, a nalazimo i dva prezimena germanskog porijekla.

U pregledu prezimena koji slijedi valja imati na umu da svakome prethodi prijedlog de te da je zabilježeno isklju ivo u nominativu, o-sim ako izri ito nije navedeno druga ije.

Romanska prezimena. Prezimena koja u sebi sadrže isklju ivo roman-ski leksik predstavljaju otprilike polovicu prezimena zabilježenih u spi-sima dvojice rapskih notara. Njihovo razvrstavanje u podskupine nije jednostavno, jer su kriteriji za njihovo razlu ivanje brojni, a esto do-lazi i do preklapanja više kriterija, što stvara poteško e pri izboru. Da-kle, pri analizi samog onima javljaju se formalni kriteriji po kojima prezimena možemo podijeliti na monoleksemna i složena, promjenji-va i nepromjenjiva s obzirom na deklinaciju, ona kojima prethodi ro-manski prijedlog i ona koja stoje samostalno. Sadržajno gledano, ta ista prezimena mogu e je svrstati prema leksiku, odnosno prema zna-enju koje je rezultat društvenih odnosa, tj. na ina na koji je jezi na

zajednica identificirala obitelji i pojedince, pri emu valja imati na u-mu i društvenu stratifikaciju koja je bila kriterij pri prethodnom izno-

(63) V.: Borislav Grgin, Doseljenici iz Hrvatske na Rabu krajem XV. i po etkom XVI. stolje a, u: Raukarov zbornik. Zbornik u ast Tomislava Raukara. Ur. Neven Budak. FF-Press, Zagreb 2005, str. 537-547.


63

šenju pregleda gra e. Zbog složenosti situacije, ovdje prikazana po-djela možda nije savršena, ali prakti ni razlozi name u potrebu za fu-zijom raznorodnih kriterija s ciljem postizanja prikladnih rezultata.

U zagradama navodim njihovo približno zna enje, odnosno prije-vod, monoleksemnih prezimena koja odražavaju izvanjezi nu stvar-nost i po svom su sadržaju najraznorodnija ovisno o leksiku koji sa-državaju, a za detaljnije informacije za svako pojedino prezime upu-ujem na pregled gra e:

a) Apstraktne imenice: Auanço (‘napredak’), Forma (‘oblik’), Formino (‘o-blik’), Scrima (‘oštroumnost’) Saltarello (‘skok’), Soritinelo (‘sudbina’), Venturella (‘sre a’). Prezimenu Saltarello ne prethodi prijedlog.

b) Prirodne pojave: Trabuio (‘me u mrakom’). c) Društveni položaj odnosno ugled, stvarno ili ironi no: Anzuleto (‘službe-

ni i ’), Cavaler (‘konjanik’), Comesso (‘knez’), Domine (‘gospodin’), Ja-connis (‘ akon’), Matarello (‘ubojica’), Orfanello (‘siro e’), Paganeto (‘poganin’), Paganino (‘poganin’), Scardenolo (‘smijenjeni kardinal’). Pre-zimenu Scardenolo ne prethodi prijedlog.

d) Predmet: Baston (‘batina’), Gargantil (‘ogrlica’), Lançita (‘kopljence’), Machina (‘stroj’), Mazza (‘malj’), Scaffa (‘brodi ’), Scrinir (‘škrinja’), Sporondello (‘mamiza’), Straza (‘krpetina’), Tamburla (‘bubanj’), Tenda (‘šator’), Truncolo (‘deblo’). Prezimenima Baston, Mazza, Straza, Tenda i Truncolo ne prethodi prijedlog.

e) Neidentificirani toponim ili prostor: Camarella, (‘sobica’), Campanile (‘zvonik’), Canal (‘kanal’), Çumentar (‘groblje’), Monte (‘brdo’), Mon-tagna (‘brdo’), Murola (‘zidi ’), Vale (‘dolina’). Prezimenu Campanile prethodi artikulirana prepozicija dal, a prezimenu Vale artikulirana pre-pozicija dela.

f) Pridjev koji odražava ne ije fizi ke ili psihi ke karakteristike, dakle rije je o prezimenima koja su nastala iz nadimaka: Abundo (‘obilan’), Bela (‘lijepa’), Bellina (‘ljepuškasta’), Carnalo (‘puten’), Chastagnol (‘keste-njast’), Diamanta (‘dijamanta’), Fosco (‘zatamnjen’), Grassat (‘pretio’), Malata (‘bolesna’), Minus (‘manji’), Rossa (‘crvena’), Scripossa (‘oštra’), Spertus (‘vješt’), Sperticlats (‘nesrazmjeran’), Storta (‘iskrivljena’), Tor-toratis (‘mu en’), Viola (‘ljubi ast’), Zopa (‘šepava’). Prezimenima Fo-sco i Grassat ne prethodi prijedlog.

g) Životinja: Cabra (‘koza’), Cigognola (‘roda’), Cunigla (‘kuni ’), Formi-ce (‘mrav’), Galinita (‘kokoš’), Galuso (‘pijetao’), Gallo (‘pijetao’), Gam-berio (‘kozica’), Merlo (‘slavuj’), Sironus (‘širun’), Soppe (‘sopec’). Pre-

Stijepo Stjepovi

64

zimenu Cigognola prethodi artikulirana prepozicija dala, a prezime Gam-berio nalazimo i u dekliniranom obliku.

h) Mitski lik: Gnoma (‘patulj ica’), Parisoto (Paris), Taritono (Triton). Pre-zimenu Gnoma prethodi artikulirana prepozicija dela.

i) Djelatnost: Caldarola (‘pe enje opeke’), Mança (‘napojnica’) Vetragnolo (‘staklar’). Prezime Caldarola susre emo i u dekliniranom obliku, a u tom slu aju mu ne prethodi prijedlog. Prezimenima Mança i Vetragnolo ne prethodi prijedlog.

j) Dio tijela: Bubogna (‘maligna izraslina’), Ventregrello (‘utroba’). k) Složenice dviju rije i romanskog porijekla, naj eš e glagola u tre em licu

jednine prezenta i imenice. Ve ina ih je na granici izme u prezimena i nadimka. Vode i se formalnim kriterijem valjalo ih je svrstati u prezime-na, ali njihov sadržaj jasno pokazuje da su nastali od nadimaka. Navodim zna enje samo kod onih kojima su oba elementa poznata: Barbabixa (‘si-va brada’), Belintera (‘potpuno lijepa’), Centofige (‘sto smokava’), Caca-mor (‘kaka crno’), Gremuçolo, Gretazol, Maçamora (‘crni malj’), Mal-spina (‘zao trn’), Malgivir, Moltegracie (‘mnoge milosti’), Mutifogo, Panchiello, Pane Caxo (‘slu ajni kruh’), Papafrite (‘jede prženo’), Salva-zola, Scompavia (‘gubi put’), Zampotino. Prezimenima Belintera i Sco-pavia ne prethodi prijedlog, prezimena Maçamora i Papafrite nalazimo u dekliniranom obliku, dok prezimenu Zampotino ne prethodi prijedlog i zabilježen je u dekliniranom obliku.

l) Prezimena koja su se razvila iz muških romanskih ili romaniziranih ha-gionima: Androse, Bene, Bernaba, Cole, Çane, Georgio, Gregorio, Her-molao, Iacomello, Maricuario, Paulino, Petrava, Petreto, Philipo, Simon, Zeno. Prezimena Bernaba i Maricuario nalazimo i u dekliniranim oblici-ma.

m) Prezimena koja su se razvila iz muških romanskih ili romaniziranih ime-na koja nisu hagionimnog postanka: Balaben, Capalbo, Celle, Celemisse, Çude, Çulle, Domaldino, Girardo, Leonardo, Lompre, Michalardo, Pizo-lello, Platono, Ricardo. Prezimena Balaben, Capalbo, Girardo i Leonardo nalazimo i u dekliniranim oblicima.

n) Prezimena koja su se razvila iz ženskih romanskih ili romaniziranih ha-gionima: Biça, Clara, Dome, Lucia, Marge, Marina, Vitana.

o) Prezimena koja su se razvila iz ženskih romanskih ili romaniziranih ime-na koja nisu hagionimnog postanka: Domaça, Çoia, Pinella, Zenevra.

p) Toponimi su u ovom slu aju imenice zabilježene u nominativu koje za-jedno s prijedlogom održavaju ne ije porijeklo: Cesena, Caldane, Cita-della, Docla, Garda, Montagna, Monte Magiero i Nissa. Prezimenu Ce-sena prethodi prijedlog da.


65

q) Etnici u funkciji prezimena zabilježeni u spisima su Catalano, Spalatino, Marchesano, Turcho i Tarantuso. Prezimenima Marchesano i Turcho ne prethodi prijedlog dok prezime Catalano nalazimo i u dekliniranom obli-ku. Ovim onimima valja pristupiti oprezno i ne uzimati ih zdravo za goto-vo, jer je lako mogu e da se radi o nadimcima koje su osobe dobile zbog boravka u stranoj zemlji ili iz drugih razloga.

r) Ostala romanska prezimena ije je zna enje nesigurno, odnosno koja je teško svrstati u odre ene skupine, jesu Artico, Asto, Avano, Baderla, Bal-bo, Baratto, Caçlella, Cazaimimigo, Cenitolo, Conano, Corento, Darnes-sio, Danua, Faseco, Gema, Gogolo, Gorgota, Grunda, Mangano, Pacolel-lo, Poriia, Plangos, Rodanis, Scanga, Screpossa, Sparuza, Tretora, Ursio, Vener, Zaro, Zudenigo.

Slavenska prezimena. Prezimena koja u sebi sadrže onime slavenskog porijekla su malobrojnija, a njihovu identifikaciju kao i rekonstrukciju njihovog zna enja i izgovora dodatno otežava grafija, odnosno njezi-na neujedna enost. Zasigurno, s obzirom na romansko porijeklo bi-lježnika te imaju i uvid u op u tendenciju romanizacije, a djelomi no i latinizacije, pri bilježenju antroponima jasno je da se slavenska pre-zimena na odre eni na in nalaze u nepovoljnijem položaju. Unato svemu, temeljitijom analizom antroponimne gra e mogu e je do i do rezultata koji nam mogu dati sliku o zastupljenosti i karakteristikama slavenskih prezimena. Kriteriji za razvrstavanje slavenskih prezimena bit e približno isti kao i za romanska, jedino što e broj kategorija, i-maju i u vidu obujam dostupne gra e, biti manji. Napominjem da e prezimena biti navedena u nominativu i da im prethodi prijedlog de, osim ako nije druga ije navedeno.

U nastavku slijede monoleksemna prezimena koja odražavaju iz-vanjezi nu stvarnost. Budu i da je rije o onimima slavenskog porije-kla ne navodim prijevod, a za više informacija upu ujem na pregled gra e: a) Apstraktne imenice: Poruga, Nemira. b) Društvena uloga: Sudaç. Prezimenu ne prethodi prijedlog. c) Fizi ka osobina: Blisnaç, Çernac, Nosina, Potilce, Sivogna, Surogna,

Crasogna, Çudogna, Lepach. Prezimenima Blisnaç i Çernac ne prethodi prijedlog.

d) inidba: Petenay i Trubar. Prezime Petenay zabilježeno je u genitivu, a prezimenu Trubar ne prethodi prijedlog.

e) Vremenski prilog: Dennes. Prezimenu ne prethodi prijedlog.

Stijepo Stjepovi

66

f) Etni ka pripadnost: Slavigna. g) Prezimena nastala iz osobnih imena ili hipokoristika bez upotrebe sufi-

ksa: Carba, Grube, Braiano, Bogdoy, Bude, Budimer, Crase, Cuitane, Dobriça, Dobroslao, Dragotine, Dronce, Drusco, Jurislavo, Malsavi, Ru-blan, Rudnice, Signa, Varisse, Visse, Zorano. Prezimena Carba, Dobriça i Rublan nalazimo i u dekliniranom obliku, a u tom slu aju ne prethodi im prijedlog. Prezimena Dronce, Malsavi, Salosay i Visse nalazimo isklju-ivo u genitivu bez prijedloga. Nastavci za genitiv odgovaraju latinskoj

drugoj, odnosno muškoj deklinaciji. h) Prezimena nastala iz slavenskih ženskih imena i hipokoristika: Chachina,

Cigina, Dragina, Jube, Matice, Slove, Stance, Stancina, Storina, Subina, Viniça. Prezime Stance zabilježeno je u genitivu, s prijedlogom i bez nje-ga, dok prezimenima Storina i Viniça ne prethodi prijedlog.

i) Prezimena nastala spajanjem slavenskog onima i slavenskog sufiksa za tvorbu prezimena: Belosich, Brachalich, Canoich, Labovich, Nochinich, Roginig, Scrisich, Varatenovig. Svim navedenim prezimenima ne pret-hodi prijedlog, što svjedo i o svijesti jezi ne zajednice, ali i samog nota-ra, jer bi upotreba prijedloga bila redundantna budu i da tu funkciju u sla-venskim prezimenima vrše sufiksi -ich (-ig) odnosno -ovich (-ovig). Je-dinu iznimku predstavlja prezime Preich, kojemu prethodi prijedlog.

j) Prezimena koja su nastala kao složenice dviju slavenskih rije i: Beloselo, Savesigna. Prezimenima ne prethodi prijedlog.

k) Onimi slavenskog porijekla ije zna enje nije utvr eno ili je nesigurno: Cosuliça, Budogna, Brumna, Cavrgne, Conçica, Drussa, Mazaria, Meci-gna, Milçe, Nodalo, Porude, Salosay, Sbacho, Smole, Vidaç. Prezimeni-ma Drussa i Sbacho ne prethodi prijedlog. Prezimenu Budogna prethodi artikulirana prepozicija dela, dok prezime Nodalo susre emo i u genitivu bez prijedloga.

Hibridna prezimena. Kontaktom romanskog i slavenskog jezi nog e-lementa nastala su hibridna prezimena kao svojevrsni jezi ni spome-nici prožimanja dviju kultura: a) Prezimena koja se paralelno javljaju u dvije varijante, romanskoj i slaven-

skoj: Bissano/Bisanich, Canacio/Canaç, Cerincello/Cerenchich, Fugiano/ Fuchian, Muros/Mira, Poleto/Poletch, Stirecina/Strechna. Prezimenima Bisanich i Fuchian ne prethodi prijedlog u slavenskoj varijanti, dok pre-zimenima Canaç i Cerenchich ne prethodi prijedlog ni u jednoj varijanti.

b) Prezimena koja se sastoje od slavenske osnove i romanskog nastavka: Cer-nota, Bogdanello, Bratalia, Bratosille, Budille, Dobrignanino, Guban, Marus-sa, Mochulo. Prezimenima Bratalia i Dobrignanino ne prethodi prijedlog.


67

c) Prezimena koja se sastoje od romanske osnove i slavenskog sufiksa: Bo-nifaçinig, Gauzigna, Dominich, Mermogna.

d) Prezimena koja su se razvila iz slaveniziranih hagionima: Ivanus, Gnaça, Ivançe, Jacofcio, Jacxa, Martinussio, Tome. Prezimenu Jacxa ne pretho-di prijedlog.

e) Slavenizirani onim u funkciji prezimena: Biscopo. f) Romanizirani onim slavenskog porijekla: Cormiula. g) Sintagma sastavljena od slavenskog imena i romanskog pridjeva u fun-

kciji prezimena: Dessa Scusada.

Ostala prezimena a) Prezimena Rainer i Rictar nastala su iz onima germanskog porijekla. Pre-

zimenu Rictar ne prethodi prijedlog. b) Prezimena koja je teško svrstati u odre enu skupinu te prezimena ije je

porijeklo nepoznato: Bobos, Bos, Bucita, Bulode, Cesna, Chichius, Cuso, Çigula, Gombnçia, Gotte, Lerta, Pakore, Panasce, Piça, Sepedenus, Tri-bio, Ugalia. Prezimenima Bucita, Chichius i Pakore ne prethodi prijedlog.

3. Nadimci

S nadimkom kao elementom imenske formule ve smo se susreli kod pregleda gra e. Tamo je bilo govora o nadimcima kao temeljnoj oko-snici identiteta, a sada slijedi svojevrsna sinteza svih nadimaka zabi-lježenih u spisima dvojice rapskih notara, dakle i onih koji se javljaju kao dopuna imenskim formulama osoba iji je identitet ve utvr en prezimenom ili oznakom zanimanja.

Nasuprot ostalim elementima imenske formule, kao što su osobna imena, patronimi, prezimena, porijeklo, zanimanje, itd., ijom se upo-trebom osoba zapravo utapa u kolektiv, kod nadimaka možemo prou-avati suprotnu pojavu, pri kojoj dolazi do posvemašnje individualiza-

cije odre ene osobe naspram društvene zajednice kojoj pripada. Takvu vrstu individualizacije ne omogu ava ak ni osobno ime, jer ako se vratimo na pregled osobnih imena prisutan u dokumentima uo it e-mo da relativno malen broj osobnih imena prevladava kod ve ine oso-ba, pa se tako preko osamsto muških osoba zapravo svodi na tek dva-desetak osobnih imena. Sljede a važna karakteristika nadimaka ogle-da se u injenici da ih nose isklju ivo muške osobe, naime nemamo zabilježen niti jedan nadimak koji bi pripadao ženskoj osobi. Izosta-nak ženskih nadimaka zasigurno je posljedica rje eg sudjelovanja že-

Stijepo Stjepovi

68

na u javnoj komunikaciji, ali valja imati na umu i da su nadimci vrlo esto imali pogrdne konotacije, pa je šira društvena zajednica o ito

smatrala nadimak ne im što se ne prili i ženskoj osobi. Rapski su nadimci po svom sadržaju prili no raznovrsni, a me u

njima prednja e oni podrugljivog karaktera, ije je zna enje ponekad suptilno i prikriveno. Kao što je op epoznato, dugotrajnom i estom upotrebom mnogi izrazi koji su smatrani nedoli nima na odre eni na-in otupe svoju oštricu pa ne iznena uje, koliko god se to iz današnje

perspektive inilo neobi nim, da su ušli i u službenu upotrebu pri sa-stavljanju strogo formalnih tekstova. Njihova brojnost svjedo i o na-inu na koji je društvena zajednica percipirala ne ije osobine i donosi-

la o njima kolektivni sud.

Romanski nadimci. Romanski su nadimci brojniji od slavenskih, a mo-žemo ih svrstati u više skupina ovisno o kriterijima: a) Psihi ka osobina: Gaiardello (‘veseljak’), Bonino (‘dobrica’), Coraza (‘ju-

na ina’), Çavadogna (‘smutljivac’), Macarono (‘nesposobnjakovi ’), Spa-urat (‘plašljivko’), Zonçolino (‘lutalica’), Zavarino (‘blebetalo’).

b) Fizi ki nedostatak: Sordo (‘gluh’). c) Predmet: Folia (‘list’), Calandra (‘preša’), Murola (‘zidi ’), Ribola (‘kor-

milo’), Tambureto (‘bubnji ’). d) Etnik: Spagnolo (‘Španjolac’). e) Životinja: Giriça, Mastino (‘mastif’), Smergal (‘gnjurac’). f) Biljka: Garofalo (‘karanfil’), Melonus (‘dinja’), Porceleta (‘svinjica’). g) Lažna titula: Papa, Visconte. h) Apstraktna imenica: Carestia (‘oskudica’), Çanoco (‘hladno a’). i) Fraza: Provefaça (‘dobar tek / uzdravlje’).

Slavenski nadimci. Slavenski su nadimci u manjini, a razmjerno tome i podijeljeni na manji broj kategorija: a) Osobina: Sfetaç, Missina. b) Životinja: Prasiça. c) Biljka: Rotcha. d) Predmet: Stica. e) Lažna titula: Bano. f) Radnja: Nepotiscay. g) Složenica: Çinimiso. h) Osobno ime u funkciji nadimka: Tesniça, Stracmer, Susman.


69

Ostali nadimci. Nadimak germanskog porijekla: Fayfer.

Pu ani identificirani isklju ivo nadimkom. Osobe kojima je nadimak jedina i temeljna odrednica zajedno s lanovima svojih obitelji, koji su identificirani upravo putem nositelja navedenih nadimaka. Bano. Nadimak Bano, ‘ban’, pripada skupini podrugljivih nadimaka koji su

odražavali mišljenje zajednice o ne ijoj lažnoj veli ini. Pripisan je osobi po imenu Stephanus.

Carestia. Romanski nadimak Carestia, zabilježen i u grafiji Karistia, ozna a-va oskudicu. Javlja se kod osobe po imenu Andrea, a njime je posredno obilježen i njegov zet Androsius.

Catalano. Nadimak Catalano, doslovce shva en, implicira katalonsko porije-klo ove obitelji. Ipak, imaju i u vidu niz nadimaka kao što su Spagnolo, Turco, itd., valja biti na oprezu, jer je vjerojatnije da je rije o nadimku koji je pripisan odre enom pretku ove obitelji zbog njegova putovanja za-padnim Sredozemljem, a koji se kasnije ustalio kao prezime. Taj predak nije morao biti dalek, ako imamo u vidu patronimnu varijantu filio Cata-lany, koja se tako er javlja u izvorima. Osobe zabilježene pod ovim pre-zimenom su Marinus i Fume.

Çanoco. Nadimak Çanoco, zabilježen i u varijantama Zanochus, Zanochas i Zanocho, dolazi od mleta kog zanuco64 ‘hladno a’. Nosi ga osoba po imenu Andrea.

Çavadogna. Osnova nadimka Çavadogna je nejasna. Mogu e je da se radi o mleta kom zavagion ‘varalica, smutljivac’. Spominje se uz osobu po imenu ser Nicolao.

Çinimiso. Izvjesni Dominico nosi nadimak Çinimiso, slavensku složenicu koja doslovce zna i ‘ ini misu’. Sli ne složenice nalazimo i u drugim dalma-tinskim gradovima, pa su tako u Splitu i okolici zabilježene složenice Pla-timissa i Platichlebi.65

Çuinçe. Nadimak Çuinçe, zabilježen i u obliku Çuçe, slavenskog je porijekla. Mogu a je njegova veza s istoimenim srednjovjekovnim toponimom u Lici.66

Docha. Nadimak Docha najvjerojatnije je slavenskog porijekla. Njime je o-zna en Androsio, a posredno i njegova žena Stanne.

(64) V.: Giuseppe Boerio, Dizionario del dialetto veneziano, cit., str. 806. (65) V.: Zrinka Nikoli , Ro aci i bližnji, cit., str. 23. (66) V.: Mithad Kozli i , Monumenta cartographica maris Adriatici Croatici.

Kartografski spomenici hrvatskog Jadrana. (Izbor karata, planova i veduta do kraja 17. stolje a). AGM, Zagreb 1995, str. 153.

Stijepo Stjepovi

70

Mastino. Mastino ‘mastif’ vrsta je psa, poznatog po svom robustnom izgledu, koji se u Europi uzgaja još od anti kih vremena. Pojavljuje se u funkciji nadimka kod osobe po imenu Creste, a posredno ozna ava i njegovu že-nu Nicolotu te majku Fumu.

Melonus. Melonus je naknadno latinizirani romanski nadimak koji dolazi od melone ‘dinja’, pa se vjerojatno radi o još jednom u nizu pogrdnih nadi-maka. Njime je ozna ena osoba po imenu Dominicus.

Missina. Slavenski nadimak Missina ‘veliki mijeh’, izme u ostalog zanim-ljiv i zbog ikavske refleksije jata, nosi izvjesni Frane, a samim tim je i cijela njegova obitelj obuhva ena ovom oznakom. Naime, nadimak po-prima funkciju patronima kojim su definirane njegove k eri Mence i Ma-ria, sin Ivanolo, ali i njegov brat, sve enik Ivane.

Murola. Onim murola ‘zidi ’ nastao je iz latinskog deminutiva murula s ne-naglašenim sufiksom -ula.67 Pojavljuje se u funkciji nadimka kod osobe po imenu Sergolo, dok ga u obliku romanskog prezimena nosi izvjesna Mare.

Nepotiscay. Radoslavo, najamnik ser Foscola, spominje se pod hibridnim na-dimkom Nepotiscay, zapisanim i u varijantama Nepotischay i Nepotiscai, koji se sastoji od latinskog genitiva nepotis ‘ne ak, unuk’ i slavenskog su-fiksa za tvorbu posvojnih pridjeva -ski. Mogu e je i drugo tuma enje, po kojem bi bila rije o negativnom imperativu glagola potiskivati, pa bi u tom slu aju nadimak imao zna enje ‘ne guraj’. Ipak, s obzirom na druge sli ne primjere, prva je varijanta vjerojatnija.

Papa. Papa je šaljivi nadimak koji nosi muška osoba po imenu Gina. Zanim-ljivo, njegov sin Frane krenuo je putem sve eni kog poziva, pa u kon-tekstu ovog podatka valja promatrati motiviranost samog nadimka. U spi-sima se spominje i Ginnina sestra Fumme.

Porceleta. Porceleta je romanski nadimak pogrdnog karaktera, sastavljen od imenice porco ‘svinja’, infiksa -el- i sufiksa -eta. U mleta kom govoru porceleta ozna ava razli ite pojmove, od ribe i školjke pa do gusjenice.68

Provefaça. Nadimak Provefaça dolazi od istoimenog mleta kog izraza koji se upotrebljavao kako bi se nekom poželio dobar tek ili odgovorilo na zdravicu. Iz navedenog valja zaklju iti da se tim nadimkom željelo uka-zati na sklonost akona Dominica dobrom jelu i pi u.69

(67) V.: Petar Skok, Etimologijski rje nik…, sv. 2, cit., str. 485. (68) V.: Giuseppe Boerio, Dizionario del dialetto veneziano, cit., str. 524. (69) „Buon pro vi faccia“, isto, str. 536.


71

Ribola. Ribola je naziv za dugi komad drveta ili neku vrstu ru ke koja služi za upravljanje kormilom broda.70 Nosi ga izvjesni Petrus.

Rotcha. Rotcha je slavenski nadimak koji se sastoji od asimilirane osnove Rot-, koja odgovara pridjevu rud ‘crven’,71 i sufiksa -cha, a nosi ga oso-ba zabilježena pod romanskim hipokoristikom Çanolo.

Sfetaç. Slavenski nadimak Sfetaç, kojem nije potrebno tuma enje, nosi oso-ba po imenu Radoslav, a njime je posredno ozna ena i njegova žena De-na, zabilježena i u varijantama Dona i Dina. Genitiv nadimka zabilježen je u varijantama Sfetçi i Sfeci, koje predstavljaju zanimljivu kombinaciju slavenske osnove s nepostojanim a i sufiksa -i, koji pripada latinskoj 2. deklinaciji.

Smergal/Smergula. Nadimci Smergal i Smergula, koje nose Demine i Mari-nus, potje u od iste romanske imenice smergo ‘gnjurac’, kojoj su dodani hipokoristi ki romanski sufiksi -al i -ula.

Sordo. Pribe nosi nadimak Sordo, zabilježen i u genitivu Surdi s izmjenje-nom osnovom. Posredno je njime obilježena i njegova žena Maria.

Stica. Imenica štica ozna ava daš icu,72 ali i pticu pod nazivom ‘crnoglava travarka’, koja se spominje još kod Vetranovi a.73 Istoimeni nadimak no-si osoba pod slaveniziranim hagionimnim hipokoristikom Stipane, zabi-lježenim u ikavskoj varijanti. Fraza ‘ init šticu’ me u današnjim rapskim stanovništvom zna i inatiti se.

Stracmer. Stracmer je slavensko ime koje bismo mogli rekonstruirati u obli-ku *Strahimir, a spominje se uz osobu po imenu Mercho.

Susman. Nadimak Susman, zabilježen i u varijanti Susma, slavenskog je po-rijekla, a nosi ga Domignin sin Dominico. Skok u svojoj analizi Supetar-skog kartulara spominje nadimak Susalo.74 Dakle, na istu osnovu Sus- na-stavlja se slavenski sufiks -man, koji nije rijedak kod slavenskih imena spomenutih u ovim spisima. Susmin sin je sve enik po imenu Françisco, zabilježen pod nadimkom u varijantama Fusina, Fussina i Fusura, uz ko-jeg se spominje i njegov sin Simon.

Tambureto. Nadimak Tambureto, zabilježen i u varijantama Tanboretus i Tanberetus, romanski je deminutiv od imenice tamburo ‘bubanj’. Nosi ga osoba po imenu Creste.

(70) V.: isto, str. 573. (71) V.: Petar Skok, Etimologijski rje nik…, sv. 3, cit., str. 96. (72) V.: isto, 408. (73) V.: Vojmir Vinja, Jadranske etimologije…, sv. 3, cit., str. 235. (74) „Susalo, sin Biljšojev, zacijelo je Suzalo, ovjek koji suzi“, Viktor Novak, Pe-

tar Skok, Supetarski kartular, cit., str. 259.

Stijepo Stjepovi

72

Visconte. Visconte je nadimak koji, kao i niz drugih, tobožnjim isticanjem neke titule ili društvenog položaja zapravo ukazuje na lažnu veli inu oso-be na koju se odnosi. U ovom je slu aju rije o osobi po imenu Lauren-tius, uz kojeg se spominje i njegova žena Dompza.

Zavarino. Nadimak Zavarino romanskog je porijekla. Osnovu Zavar- mogu-e je dovesti u vezu s mleta kim glagolom zavariar ‘govoriti gluposti’,

a na nju se nastavlja deminutivni sufiks -ino. Nosi ga osoba po imenu Marincio Chirino odnosno Quirino.

4. Oznake zvanja i djelatnosti

Oznake djelatnosti se, kao i nadimci, javljaju kao temeljni nositelji i-dentiteta neke osobe, ali i kod osoba koje su na zadovoljavaju i na in identificirana putem prezimena ili nekog drugog elementa imenske formule. Dakle, nekim je osobama oznaka djelatnosti usputna. Naj e-š e je rije o osobama iz viših društvenih slojeva ija je imenska for-mula dovoljno raš lanjena da omogu ava jasnu identifikaciju, pa je takva oznaka zapravo u funkciji dopune identiteta ili dodatne egzalta-cije neke osobe. Vrijedi napomenuti, mada je donekle samo po sebi razumljivo, da kod osoba iz viših društvenih slojeva ne nalazimo o-znake djelatnosti koje se odnose na fizi ki rad. Kod pu ana je situaci-ja bitno druga ija, naime, ne samo što kod njih nalazimo oznake kako zvanja tako i zanimanja, ve susre emo i poprili an broj osoba ija identifikacija ovisi isklju ivo o zvanju ili zanimanju, o emu je više rije i bilo u pregledu gra e.

Oznake duhovnog zvanja. U spisima rapskih notara zabilježene su mu-ške i ženske osobe koje su pripadale duhovnom staležu. U najve em broju slu ajeva radi se o jednoj rije i koja nam daje informaciju o toj injenici. Složeniji na in identifikacije nalazimo u sintagmama koje

pored samog zvanja navode i mjesto na kojem odre ena osoba vrši navedenu funkciju. Na koncu, u rje ima slu ajevima spisi navode is-crpan opis, pa možemo slobodno re i da se radi o osobama sa najdu-žim imenskim formulama u spisima rapskih notara. Nazivlje koje se koristi je latinsko, a samo u rijetkim primjerima izvori donose i ro-mansku odnosno talijansku ina icu. Kod ženskih osoba ne nalazimo takve razlike u nazivu i opisu zvanja. Oznake njihova zvanja su isklju-ivo latinske, a sastoje se od naziva zvanja i samostana kojem redov-

nica pripada.


73

a) Jedno lani naziv duhovnog zvanja bez dodatne dopune: archidiacon, cle-ricus (clerico), canonicus (canonico), frater, presbiter (presbitero), primin-cerius, subdiaconus (subdiaconus).

b) Naziv duhovnog zvanja s kratkom dopunom koja se naj eš e odnosi na mjesto obavljanja službe ili pripadnost redovni koj zajednici: abbas mo-nasterii sancti Petri, canonicus Arbi (canonicus Arbensis), episcopus Ar-bi, frater ordini minori, heremitus sancti Antonii, monaco in monasterio sancti Stephani, plebanus sancti Tome (plebane scti. Tome, plebano sancti Tome), prior sancti Francisci.

c) Naziv duhovnog zvanja popra en opširnim objašnjenjem: frater et con-ventualus hospitali sancti Spiriti in Saxra Urbe, gardianus locus et con-ventus Arbi ordinis minoris, vicarius provincie Sclavonie ordinis mino-rum et guardiano scti. Johannis fratrum minorum. Osobe identificirane isklju ivo duhovnim zvanjem:

Antonio diacono. akon Antonio spominje se kao sin pokojnog Champe. Frater Andrea. Izvjesni Andrea spominje se kao franjeva ki redovnik. Heremitus Cele. Kao nasljedovatelj svetog Antuna pustinjaka naveden je pu-

stinjak Cele. Moniales Monasterii Sancti Andree. U spisima nailazimo i na etiri redovni-

ce samostana Sv. Andrije. Sve nose plemi ku titulu donna, dakle potje u iz plemi kih obitelji koje su imale privilegiju poslati svoje k eri u samo-stan. Dvije imaju slavenska imena: redovnice Slove i Draga, dok dvije nose slavenizirane hagionimne hipokoristike: opatica Mare i redovnica Fume.

Presbiter Creste. Sve enik Creste nosi i nadimak Masarolo, koji potje e od mleta kog glagola masarar75 ‘namakati’.

Presbiter Damiano. Sve enik Damiano, koji nosi i slavenski nadimak Iavoro, imao je sina Dominica i k er Stannu.

Presbiter Dominicus. Sve enik i prior Dominicus, zabilježen i pod nadim-kom Chinos odnosno Chines, imao je vanbra nog sina Ambrosija sa že-nom po imenu Draga. U izvorima se spominje i klerik Cristoforo, sin nje-gova šurjaka Zanina.

Presbiter Jacobus. Sve enik Jacobus spomenut je u spisima bez daljnjih na-znaka svoje pripadnosti.

Oznake svjetovnih djelatnosti. Osobe koje obavljaju razna zanimanja dolaze iz redova pu ana. Mnogim od njih oznaka djelatnosti toliko je važna za osobni i obiteljski identitet da bez ikakvih ustru avanja mo-

(75) V.: Giuseppe Boerio, Dizionario del dialetto veneziano, cit., str. 401.

Stijepo Stjepovi

74

žemo re i da vrši onu funkciju koju u imenskim formulama drugih o-soba vrši prezime. Termini koji se pri tom koriste naj eš e su latinski, uz koje se navode i romanske varijante: a) op inski namještenici: ciruico salariator comunis arbensis (ciruico sala-

riatus arbensis medico physico Arbi salariato, phisico salariato comunis Arbi, phisico), preco (precone), homo comunis (‘osoba koja za op inu obavlja razli ite poslove’).

b) obrtnici: aurifex (aurifice), baraterio, barberius (barbitussor), caldarolo, caligarius (caligario, caligaro), faber (fabro), murarius (murario, mura-reus), pilicaro (philicaro, philipario, peligaci, pelligarii), sartor (sartore).

c) sluge: bayla, famulus (famulo), servitrice (serviciala). d) koloni: ortolanus (ortolano), rusticus, socius (socio, sozus, sozo, soçus,

soço, soçço). e) osobe koje se bave proizvodnjom ili preradom hrane: bicarius, bravarius,

mulinar (mulinaro), pastor (piscator), salinario (salinaio), torcularo, vaca-rius.

Aurifex. Zlatarskim se obrtom bavio magister Paulo. Za oznaku njegova za-nimanja upotrijebljen je srednjovjekovni latinizam aurifice, ali i latinski nominativ aurifex.

Baraterio. Osoba zabilježena pod slavenskim hipokoristikom Ciuitano kao oznaku svoje djelatnosti nosi naziv baraterio, od mleta kog baratar76 ‘tr-govati, mešetariti’.

Barberius/barbitussor. Romanski nazivi barberius i barbitussor ozna avali su djelatnost brija a. U izvorima nalazimo dvije osobe kojima je taj na-ziv pored osobnog imena temeljna oznaka identiteta. Uz brija a po ime-nu magister Paulo spominje se i njegova žena Maria. Obitelj brija a Pe-tra zadovoljavaju e je zastupljena u izvorima, naime, raspolažemo poda-cima kroz tri generacije. Magister Petrus imao je ženu po imenu Dabre odnosno Dobre, sina Guida, snahu Demençu, koja je vjerojatno bila ple-mi kog roda, i unuka Christofora, koji se oženio Marijom.

Bicarius. Bicarius je vulgarni latinski termin za mesara koji se održao u ro-manskim jezicima.77 Tim se poslom, naslje enim od oca Çibre, bavio iz-vjesni Signa.

Caldarolo. Caldarolo je naziv za osobu koja se bavila pe enjem crijepa i o-peke. U spisima se pod ovim zanimanjem spominje Prvignus, a posredno i njegov sin Creste. Kroz pregled gra e susreli smo se i s primjerom u ko-jem je ovaj naziv za ovu djelatnost poprimio oblik prezimena Caldarolla.

(76) V.: isto, str. 62. (77) V.: isto, str. 72.


75

Caligario. Caligarius odnosno caligario romanski je naziv za postolara pod kojim je spomenuto više osoba, od kojih neke i sa lanovima obitelji. Po-stolar Cranota imao je ženu Mariju, a u izvorima se spominje i njegovih pet sinova: Ratchus, Batcho odnosno Batro, Marco i Zoanino, redovnik u samostanu Sv. Stjepana. Izvori nadalje spominju Petra, njegovu ženu Tichu i k er Maru. Bez obitelji su navedeni Banota, Ginnora i magister Rade.

Faber. Za zanimanje kova a koristi se latinska rije faber i njezina romani-zirana ina ica fabro, a osobe koje se njime bave su Rados i Martino.

Famulus. Muške osobe koje obavljaju zanimanje sluge ozna ene su latinskim terminom famulus upotpunjenim imenskom formulom osobe kojoj služe. Kao i kod ostalih osoba ozna enih isklju ivo svojim zanimanjem izostaju dodatni podaci kojima bismo mogli dobiti potpuniju sliku o njihovom i-dentitetu. U tom su smislu u izvorima navedene sljede e osobe: Grisano-lus, Ivane, Maure, Slavo i Stoico.

Mulinar. Zanimanje mlinara ozna eno je romanskim nazivom mulinar. Ne nailazimo direktno na osobu koja se time bavi ve na njegove potomke, a to su Crestolo pokojnog Stepha mlinareva i Dobriza mlinareva.

Murarius. Latinski termin murarius ozna ava zidara. Njime su definirana tro-jica zidara, a posredno i njihove žena: Georgio, Ivane, magister Marinus i njegova žena Nicolota, te Sfita, udovica zidara Radiga.

Ortolano. Romanskim terminom ortolano te njegovom latiniziranom ina i-com ortolanus ozna en je vrtlar Qualce odnosno Qualcio, a posredno i njegov brat Gregorius.

Ostario. Ostario je romanski naziv za gostioni ara, a tom se djelatnoš u bavi osoba pod slaveniziranim hagionimom Micoville.

Pastor/bravarius. Naziv bravarius ozna ava nadglednika pastira koji odgo-vara vlasniku za stada stoke, ali i za rad svojih pomo nika, pastira. Dolazi od slavenske imenice brav, koja je sinonim za ovna.78 Uz ovo zanimanje izvori vezuju osobu zabilježenu pod slaveniziranim hagionimnim hipo-koristikom Ifco.

Naziv pastor ozna ava pastire koji se nalaze pod upravom spomenu-tog bravara.79 U vezi s njim u izvorima se spominje osoba po imenu Gar-be, kao i dvije osobe koje nose ime Ivane zajedno s imenima svojih po-slodavaca odnosno vlasnika životinja koje su uvali.

(78) V.: Petar Skok, Etimologijski rje nik…, sv. 1, cit., str. 202. (79) V.: Tomislav Raukar, Zadar u XV stolje u. Institut za hrvatsku povijest Sve-

u ilišta u Zagrebu, Zagreb 1977, str. 86.

Stijepo Stjepovi

76

Philipario. Romanski termin philipario, zabilježen i u varijantama pilicaro i philicaro, ozna ava kožara. Ovim su se poslom bavili magister Paulo te izvjesni Bendicto, a posredno je njime ozna en i Crestolo, sin kožara Co-lana.

Piscator. Osobe koje se bave ribarstvom u spisima su ozna ene latinskim ter-minom piscator, pod kojim se spominju Bello, a posredno i njegova žena Ratcha, te Sercho.

Precone. Glasnik je bio javni službenik zadužen za objavljivanje informacija stanovništvu, a u spisima se za tu djelatnost paralelno koristi latinska ime-nica preco i njezina romanska ina ica precone. Ovim su se poslom bavili Dobrus, Petro, Radoslavus i Reptio.

Rusticus. Naziv rusticus ozna ava osobu koja je u svojstvu zakupnika radila na tu oj zemlji, a u spisima se u toj ulozi spominje izvjesni Coruatino.

Salinario. Romanski termini salinario i salinaio ozna avaju osobe koje su se bavile proizvodnjom soli, a njihova su imena Papo i Pribe.

Sartor. Romanski termin sartor ozna ava kroja a. Spisi navode poprili an broj osoba koje su se bavile ovom djelatnoš u, kao i s njima povezanih lanova obitelji. Kroja Quirincius, kojemu izvori spominju i nadimak

u razli itim grafijama Xotte, Sote, Zotte i Xoto, imao je ženu Maru i si-nove Antonija i Dominchiella. Kroja magister Ruzerius, spomenut i u hipokoristi kim oblicima Roçe, Ruze i Ruzolo. Uz njega se spominju k eri Maria i donna Françisca sa k eri donnom Serom, te zet magister Nicolo, koji je i sam bio kroja . Nadalje, ovom se djelatnoš u bavi i ma-gister Barte, paralelno zabilježen pod latinskim nadimkom Rubeus i nje-govom romanskom ina icom Rosso ‘crven’, uz kojeg se posredno spomi-nje i njegov sin Matolo. Bez lanova obitelji navedeni su kroja i Andre-as, Crissio, Francisco, magister Johane, Stanoy i Stoane.

Serviciala/servitrice/bayla. Ženske osobe koje su radile kao sluškinje ozna-ene su romanskim nazivima serviciala i servitrice. Uz osobno ime i na-

ziv djelatnosti zabilježena su i imena njihovih poslodavaca: Katerina je sluškinja ser Dominica de Domine; Stanice odnosno Stançice je sluški-nja Grubse, ali i bivša ljubavnica sve enika Marina de Milce.

Djelatnost ozna ena nazivom bayla donekle je specifi na, jer ozna a-va sluškinju koja je prvenstveno dojilja, dakle izme u nje i njezine go-spodarice postoji poseban afektivni odnos. U ovoj se ulozi pojavljuje o-soba po imenu Maria, s nejasnim slavenskim patronimom ili nadimkom Susche, dojilja Stesie de Çudenico.

Socius. U izvorima nalazimo poprili an broj muških osoba koje rade kao na-poli ari. Naj eš e su ozna eni romanskim terminom sozo ili njegovom naknadno latiniziranom ina icom sozus, a obje varijante zabilježene su i


77

u grafijama soçus, soço i soçço. Izvorni latinski oblik socius zajedno sa svojom romaniziranom varijantom socio pojavljuje se rje e. Izme u na-vedenih osoba zasebno mjesto zauzima dvadeset pojedinaca koji u svo-joj imenskoj formuli sadrže samo osobno ime, naznaku da obavljaju po-sao napoli ara i ime poslodavca, bez ikakvih daljnih informacija pomo u kojih bismo ih mogli identificirati. Me u njima prevladavaju osobe za-bilježene pod slavenskim imenima i hipokoristicima: Bocdole, Bogdoy, Cherbogna, Dragoy, Stanoy, Stipare, Radoslavo, Radoslavus, Ratchus. Rje e se pojavljuju osobe sa slaveniziranim hagionimima, kao Ivane, Mi-cuvile sa ženom Jelenom i Peter; sa latiniziranim hagionimima, kao Bla-sius, Georgius, Helias; ili s romanskim imenima, kao Camalcinus, Leo-nardo i Permus.

Torcularo. Torcularo je romanski naziv za osobu koja se bavi prešanjem, u ovom slu aju prešanjem maslina. Ovaj posao obavljao je izvjesni Geor-gio.

Vacarius. Vacarius je latinski naziv za sto ara koji se bavi govedima, a spo-minje se uz osobu slavenskog imena Radovan.

5. Oznake srodstva i povezanosti

Kao oznake srodstva koriste se latinski izrazi filius, filia, maritus, u-xor, mater, frater, soror, nepos, gener, cognatus.

Vanbra no porijeklo osobe izraženo je elementom naturali (natu-ralis, naturalus).

U imenskim formulama osoba koje su stanovale kod drugih ljudi koriste se formulacije: qui stat cum, qui stetit cum, qui habitat con, qui habitat in domo, qui moretur cum.

Pu ani identificirani rodbinskom ili tazbinskom vezom. Posebnu sku-pinu, u pregledu rapske antroponimije, ine one osobe ija se imen-ska formula sastoji samo od osobnog imena te rodbinske ili tazbinske veze prema nekoj drugoj osobi, tako er ozna enoj naj eš e samo o-sobnim imenom. Prema navedenoj rodbinskoj odnosno tazbinskoj po-veznici možemo ih podijeliti na sljede e skupine: filii, filiae, mariti, uxores, matres, fratres, sorores, nepotes i generi. Filii. U ovoj se skupini nalaze muške osobe koje su definirane svojim ime-

nom i imenom svoga oca. Najve i dio spomenutih osoba ozna en je po-veznicom filius, kod nekolicine tu funkciju vrši pridjev quondam ‘pokoj-ni’ ili poveznica izostaje pa se imenska formula sastoji samo od osobnog

Stijepo Stjepovi

78

imena te imena oca u genitivu. Me u njima nalazimo romanska kao i sla-venska imena i hipokoristike u razli itim kombinacijama bez neke po-sebne pravilnosti pri izboru imena. Osobe ozna ene poveznicom filius su Androssius sin Sortinella, Barcosus sin Lenca, Christofor sin Çorgula si-na Paulina, Creste sin Agusta, Creste sin Lezerina, Dominchiello sin Dra-goya, Dominchiello sin Mateja Damianova, Dominicus sin Mola, Ivane sin Signe odnosno Grubana, Ivane sin Misse Paca, Ivane sin Clementa, Leon sin Juba, Marcho brat Cresta sin Vida, Marino sin Trabula, Mates-sa sin Vita Crissova, Migna sin Andriola, Nicole sin Poverelle, Nicoliça sin Quirina, Petriça sin Marine, Stançolo sin Mecote, Stepolo sin Desca Studne, Vite sin Zuce, Zorgulo sin Manne. Poveznicom quondam ozna-ene su osobe kojima je otac u trenutku nastanka spisa ve bio umro: Fra-

nolo pokojnog Sraca, Jacofcio pokojnog Sraca, Stepolo pokojnog Cerso-ja, Zano pokojnog Matka. Nekolicina osoba definirana je samo patroni-mom u genitivu bez upotrebe poveznice: Andras Nicolajev, Bocdole Cre-stov Strepanova, Mircho Strachinin, Zorgulo Dragotinov.

Filiae. Ženske osobe ozna ene poveznicom filia bez daljnjih naznaka identi-teta su Belica k i Bogdanova, Buna k i Frane Crestova, Domce k i Do-bre, Mençole k i Jacomine, Slavica k i Micovilla. Jedna je ženska oso-ba ozna ena imenom oca u genitivu bez poveznice: Stana Cherzarie.

Mariti. Nekolicina muških osoba definirana je poveznicom maritus ili marito odnosno bra nom vezom s odre enom ženskom osobom: Cerne muž Sche-me, Crebogna muž Marin, Marco muž Galiçe, od kojih dvojica nose do-datnu oznaku identiteta kao Frane muž Marine, ozna en nadimkom Lon-gus (‘Dugi’), i Stephano muž Jubice, zabilježen kao Sclavo. Zanimljivu iznimku predstavlja Gregorius muž žene pokojnog Micote. U izvorima nalazimo petnaestak ženskih osoba ozna enih bra nom vezom odnosno latinskom imenicom uxor te osobnim imenom ili nadimkom muža: Blase pokojnog mornara Prima, Catarina žena Stipanova, Domincha žena po-kojnog magistra Nade, Dompce žena Petra dodatno definiranog nadim-kom Latro (‘Lopov’), Draga žena Gregorijeva, Fume žena pokojnog Ma-tesse, Fumia žena Paulova, Habice žena Cende, Jacomina žena Domin-chielova, Luce žena Pelosolina, Maria žena Ivana sina Vidova, Mariça žena Mirchova, Mence žena pokojnog Florentija, Mençe žena Domini-cova, Scema žena Qurinova i Vitana žena Creste sina Misina.

Matres. Nekoliko žena definirane su kao majke odre enih osoba upotrebom latinske imenice mater nakon svog osobnog imena: Katerina majka Cri-sijeva, Mençe majke Bunçina, Slava majka pokojnog Mazija Scolzijeva i Tiana majka Jacofcijeva.

Fratres. Dvije se muške osobe spominju kao bra a drugim osobama, bez da-ljnjih naznaka identiteta: Petriça brat Guinamov i Ratro brat Pometijev.


79

Sorores. U izvorima nalazimo dvije ženske osobe definirane sestrinskom ve-zom s odre enom osobom, a to su Dobre, arhiprezbiterova sestra, i Ticha, sestra sve enika Marina.

Nepotes. Kao ne ak izvjesnog Alberta spominje se Antonio. Generi. Tazbinskom vezom ozna eni su Colane zet Pasarijev i Paulo zet Du-

rov. Najve i broj tih osoba nije mogu e, na temelju dostupnih podata-

ka, svrstati u obitelji odnosno prona i poveznicu s drugim osobama. Nekolicinu je ipak mogu e povezati pa emo u nastavku spomenuti nekoliko osoba združenih krvnim srodstvom: Carme. Bra ni par Carme i Duyma spominju se kao roditelji Vite. Ceperita. U izvorima je zabilježena muška osoba neobi nog imena ili nadim-

ka Ceperita i njegova žena Biza. Jacovo/Rosa. Jacovo i Rosa uzajamno su ozna eni kao muž i žena. Jurius. Jurius i Jacoviça uzajamno se spominju kao muž i žena, a u izvorima

su zabilježeni i njihovi sinovi Francisçolo i Ivane. Masario. Imenom odnosno nadimkom pokojnog Masarija definirane su nje-

gova žena Maria i k i Françe. O porijeklu ovog onima bilo je govora kod nadimka Masarolo.

May. Antonius, sin osobe ije je ime zabilježeno u genitivu May, spominje se u spisima zajedno sa ženom Mencom.

Trucelo. Demina i Radusa, žena Matejeva, navedene su kao k eri Turcelove.

6. Osobe s jedno lanom imenskom formulom

Iznimno se rijetko u spisima dvojice notara pojavljuju osobe s jedno-lanom imenskom formulom koja se sastoji samo od osobnog imena

bez ikakvih daljnjih naznaka identiteta. Muške osobe spomenute sa-mo pod osobnim imenom su Barchusel, Basco, Bero, Cende, Corsa-rius, Çarelus, Çortine, Danço, Elias, Herman, Iurgiçia, Mascarinus, O-çiam, Octomano, Pacosino, Petroçina, Prançolelus, Stacimero, Roda-lo, Vitosio; a ženske su Stancica i Chiatcha.

RIASSUNTO

Questo articolo intende contribuire alla ricostruzione della struttura della società arbe-se medievale attraverso lo studio di documenti redatti da due notai, Niccolò di Bolo-gna e Niccolò di Curtarolo, i quali operarono sull’isola di Arbe tra il 1369 e il 1382. In tali documenti, conservati nella biblioteca del convento di Santa Eufemia a Kam-

Stijepo Stjepovi

80

por, sono attestati più di 1500 nomi, che ci permettono di avere una visione abbastan-za dettagliata della composizione sociale dell’isola, visto che in quell’epoca il numero totale degli abitanti del distretto arbese era di circa 5000.

La parte introduttiva presenta una panoramica delle ricerche svolte fino ad oggi nel campo dell’antroponimia storica della Dalmazia, prende in esame i rapporti tra gli elementi slavo e romanzo nell’Adriatico Orientale durante il Medioevo e, infine, riporta le fonti antroponomastiche arbesi relative al periodo che va dal secolo IX al-la metà del secolo XIV.

La parte centrale dell’articolo presenta gli elementi della formula nominale, co-gnomi, soprannomi, indicazioni di professione, di condizione sociale e di parentela, suddivisi in base all’appartenenza romanza o slava e con una breve analisi etimolo-gica di ogni unità. A ciascun portatore di identità sono stati accostati i membri della famiglia o altre persone a lui o a lei collegate. Si è tentato di rispettare il più possibile la grafia originale dei manoscritti, evitando adattamenti alla pronuncia moderna.

Documents

Stjepovic, Spanjolci i Katalonci u Srednjovjekovnom Rabu, RS_2013!39!80