Broj 6: Što želite?Broj 2: Informaciju.Broj 6: Na čijoj ste strani?Broj 2: To bi nas odalo. Želimo informaciju.Broj 6: Nećete je dobiti!Broj 2: Milom ili silom... hoćemo.RobijašSimon ostane na mjestu: mala smeđa prilika, skrivena lišćem. I kad bi zatvorio oči, krmaćina bi glava ostala kaoodsjaj. One poluzatvorene oči bile su mutne od beskrajnog cinizma ljudske zrelosti. Za Simona su bile dokaz daništa nije kako valja.VVILLIAM GOLDING Gospodar muha"Uprskali smo stvar." Goli u sedlu1960.: Imali su štap zašiljen s oba kraja.PRIZEMNICI U ŽUTIM KAPUTIMAI. DJEČAK I NJEGOVA MAJKA. BOBBYJEV ROĐENDAN. NOVI STANAR. O VREMENU INEZNANCIMA.Otac Bobbyja Garfielda bio je od onih muškaraca koji kosu počnu gubiti nakon što navrše dvadesetu, a potpunooćelave negdje s četrdeset pet godina. Randall Garfield bio je pošteđen tog poniženja jer je u trideset šestojgodini umro od srčanog napada. Bio je trgovac nekretninama i dušu je ispustio na podu kuhinje tuđe kuće. Kadje Bobbvjev tata izdahnuo, potencijalni je kupac bio u dnevnom boravku, gdje je pokušavao pozvati hitnu pomoćneuključenim telefonom. U to je vrijeme Bobby imao tri godine. Nejasno je pamtio čovjeka koji ga škaklja, paljubi u obraze i čelo. Bio je prilično siguran da je taj čovjek bio njegov tata. TUGUJUĆA RODBINA, pisalo jena nadgrobnom spomeniku Randalla Garfielda, ali njegova mama nikad nije djelovala naročito ucviljeno, a štose tiče Bob-byja... pa, kako tugovati za čovjekom kojega jedva pamtiš?Osam godina poslije očeve smrti Bobby se do ušiju zaljubio u šez-desetpetcentimetarski Schvvinnov bicikl uizlogu željeznarije Hanvich Western Auto. Na sve mile načine kojih se mogao dosjetiti pokušao je skrenutimajčinu pažnju na taj Schwinn; naposljetku joj ga je pokazao jedne večeri dok su se vraćali kući iz kina (gledalisu Tama na vrhu stuba, film koji Bobby nije razumio, ali koji mu se svejedno svidio, osobito dio kad se DorothyMcGuire prevali sa stolca na leđa i pokaže svoje duge noge). Dok su prolazili pokraj željeznarije,Bobby kao uzgred spomene kako bi bicikl u izlogu bio divan poklon nekom srećkoviću od djeteta za njegovjedanaesti rođendan."Nemoj ni pomišljati na to", reče ona. "Nemam novca da ti kupim bicikl za rođendan. Znaš, tvoj nas otac nijeostavio baš zbrinute."Premda je Randall umro za vrijeme Trumanova mandata, a Ei-senhower sad bio već na kraju svoje osmogodišnjeplovidbe, Tvoj nas otac nije ostavio baš zbrinute još je bila najčešća reakcija njegove majke na svaki Bobbvjevprijedlog koji bi mogao podrazumijevati trošak veći od jednog dolara. Taj bi komentar najčešće bio popraćenprijekornim pogledom, kao da čovjek nije umro nego pobjegao.Dakle, ništa od bicikla za njegov rođendan. Bobby se turobno zamisli nad time na povratku kući. Gotovo sesasvim rasplinuo užitak koji je u njemu izazvao neobičan, zbrkani film koji su gledali. Nije se raspravljao smajkom niti ju je pokušavao umilostiviti jer bi to izazvalo njezin protunapad (a kad bi Liz Garfield krenula uprotunapad, ta je gazila sve pred sobom), ali se prepustio mračnim mislima u vezi s izgubljenim biciklom... iizgubljenim ocem. Kadšto bi gotovo mrzio svog oca. Katkad bi ga u tome sprečavalo samo to što je vrlo snažno,premda bez ikakva konkretnog temelja, slutio da njegova majka upravo to želi. Kad su stigli do parkaCommonwealth i zaputili se pokraj njega —još dvije ulice i skrenut će lijevo u Broadovu, gdje su stanovali —on se ogluši na svoje uobičajene strepnje i postavi pitanje o Randallu Garfieldu."Mama, zar nije ništa ostavio? Baš ništa?" Prije tjedan-dva, pročitao je krimić iz serije o Nancv Drew o tomekako je nasljedstvo nekog siromašnog klinca bilo skriveno iza stare ure u napuštenoj palači. Bobby se nije nadaoda je njegov otac negdje sakrio zlatnike ili rijetke marke, ali ako je ostavio barem nešto, možda bi to mogli pro-dati u Bridgeportu. U nekoj od tamošnjih zalagaonica. Bobby nije znao kako funkcionira to sa zalagaonicama, alije znao kako te trgovine izgledaju: ispred njih vise tri zlatne kugle. Usto je bio uvjeren da će im zalagaoničarirado pomoći. Naravno, bio je to samo dječji san, ali Carol Gerber koja stanuje malo dalje od njih ima cijelu zbir-ku lutaka koje joj je njezin otac, zaposlen u ratnoj mornarici, poslao iz inozemstva. A ako očevi nešto poklanjaju— što i čine — onda je logično pretpostaviti da očevi katkad i nešto ostavljaju.Kad je Bobby postavio to pitanje, prolazili su ispod jedne od uličnih svjetiljaka koje su se protezale ovomstranom parka Commo-nvvealth, i Bobby primijeti kako se dogodila neka promjena na majčinim ustima kao iuvijek kad bi se on odvažio upitati nešto o svompokojnom ocu. Ta bi ga promjena podsjetila na njezinu torbicu: kad biste potegnuli vezice, rupa na njezinu vrhubi se smanjila."Reći ću ti stoje ostavio", reče ona kad su krenuli niz Broad Street Hill. Bobby je već požalio što je pitao, ali jesad, naravno, bilo prekasno. Nakon što se navije, ne možeš je zaustaviti, u tome je problem. "Ostavio je policu

životnog osiguranja koja je istekla godinu dana prije njegove smrti. Nisam pojma imala dok nije umro a svi su— uključujući i pogrebnika — došli po komadić onoga što ja nisam imala. Ostavio je i veliku vreću neplaćenihračuna, koje sam dosad uglavnom podmirila — ljudi su pokazali razumijevanje za moju situaciju, osobitogospodin Biderman, griješila bih dušu da kažem da nisu."Sve je to bila stara pjesma, dosadna koliko i gorka, ali tad ona reče Bobbvju i nešto novo. "Tvoj otac", reče doksu se primicali njihovoj stambenoj zgradi koja se nalazila na polovici Broad Street Hilla, "nikad nije mogaoodoliti nedovršenoj skali.""Mama, što je to nedovršena skala?""Nije važno. Ali ću ti reći jedno, Bobuljica: da te nikad nisam uhvatila da kartaš za novac. Toga mije dosta zacijeli život."Bobby je želio postaviti još koje potpitanje, ali je znao da ne smije; dodatna bi pitanja samo pokrenula njezinutiradu. Možda ju je film, u kojem se radilo o nesretnim supružnicima, uzrujao na neki način koji on kao klinacnije mogao razumjeti. U ponedjeljak će pitati svog prijatelja Johna Sullivana što su to nedovršene skale. Bobbvjuse činilo daje to nešto iz pokera, ali nije bio sasvim siguran."U Bridgeportu ima mjesta gdje muškarcima uzimaju novac", reče ona dok su prilazili zgradi u kojoj sustanovali. "U njih zalaze muškarci bez pameti. Muškarci bez soli u glavi naprave neku glupost, a poslije ihnajčešće jadne žene moraju vaditi iz govana. Znaš..."Bobby je znao što slijedi; bila je to najdraža tema njegove majke."Život nije pravedan", reče Liz Garfield dok je vadila ključ od ulaznih vrata i spremala se otključati vrataBroadove broj 149 u gradu Hanvichu, državi Connecticut. Bio je travanj 1960., noć je iz-disala proljetnimiomiris, a pokraj svoje majke stajao je mršavi dječak s risque crvenom kosom svog oca. Jedva da ga je ikaddirala po kosi; u rijetkim prigodama kad bi ga pomilovala najčešće bi ga dotaknula po ruci ili obrazu."Život nije pravedan", ponovi ona. Otvori vrata i oni uđu.Istina da njegovu majku život nije mazio kao princezu, i svakako je loše to što je njezin suprug s trideset šestgodina ispustio dušu na podu pokrivenom linoleumom u nekoj praznoj kući, ali se Bobbvju katkad činilo dajemoglo biti i gore. Na primjer, mogli su imati dvoje djece umjesto samo jednog. Ili troje. Ma što — i četvero.Ili da mora raditi neki stvarno težak posao kako bi uzdržavala njih dvoje? Sullvjeva mama radi u pekarnici Tip-Top u središtu grada, pa onih tjedana kad mora upaliti peći, Sully-John i njegova dva starija brata jedva da jevide. Bobby je promatrao i žene koje se slijevaju iz tvornice cipela Peerless Shoe Companv kad se u tri sataoglasi sirena (on izlazi iz škole u pola tri), žene koje su odreda ili premršave ili predebele, žene blijedih lica iprstiju umrljanih užasnom bojom stare krvi, žene koje gledaju u zemlju, a svoje radne cipele i hlače nose uvrećicama Total Grocervja. Jesenas, dok je išao na proštenje s gospođom Gerber, Carol i malim lanom (kojeg jeCarol uvijek zvala lan Šmrkljo), vidio je kako neki muškarci i žene beru jabuke u okolici grada. Kad je upitaotko su ti ljudi, gospođa Gerber je rekla da su to sezonski radnici — baš kao ptice selice, uvijek u pokretu, berukulturu koja trenutačno dozrijeva. Bobbvjeva je majka mogla biti jedna od njih, ali nije.A što jest bila? Tajnica gospodina Donalda Bidermana u Home Town Real Estateu, agenciji za nekretnine ukojoj je Bobbvjev tata radio kad je doživio srčani napad. Bobby je pretpostavljao daje ona dobila taj posao jer jeRandall bio simpatičan Donaldu Bidermanu pa se ovaj sažalio na nju — udovica sa sinom koji tek što je izašaoiz pelena — ali je ona bila dobar i marljiv radnik. Prilično je često radila dokasna. Bobby je dva puta bio udruštvu zajedno s majkom i gospodinom Bidermanom —jasnije se sjećao piknika organiziranog za djelatniketvrtke, ali ih je jednom drugom prigodom gospodin Bi-derman odvezao zubaru u Bridgeport kad je Bobbyju zavrijeme školskog odmora netko u igri izbio zub — i to se dvoje gledalo na poseban način. Ponekad bi jegospodin Biderman nazvao kasno navečer i u tim bi ga razgovorima ona zvala Don. Ali je "Don" bio star, iBobby nije prečesto o njemu razmišljao.Bobby nije baš bio siguran što njegova majka danju (i navečer) radi u uredu, ali se mogao kladiti daje to stoputbolje od izrade cipela, branja jabuka ili paljenja peći u pekarnici Tip-Top u pola pet ujutro. Bobby se mogaokladiti da njezin posao šiša sve te poslove sto posto. Usto, ako biste njegovu mamu pitali o nekim stvarima,nagrabusili bi. Na primjer, ako ste je upitali kako to da si može priuštiti tri novehaljine iz Searsa (jednu svilenu), ali ne i tri mjesečna obroka od jedanaest i pol dolara za Schwinna iz izlogatrgovine Western Auto (bio je crveno-srebrn, i Bobbvja bi nešto stegnulo u trbuhu samo kad bi ga ugledao).Upitajte je o nečem takvom i naježili ste.Bobby to nije učinio, već se latio toga da sam zaradi iznos cijene bicikla. To će potrajati do jeseni, možda i dozime, i taj će model dotad već možda nestati iz izloga trgovine Western Auto, ali će on ustrajati. Moraš zasukatirukave i podmetnuti leđa. Život nije lagan, i život nije pravedan.Kad se posljednjeg utorka u travnju dokoturao Bobbvjev jedanaesti rođendan, mama mu uruči plosnati smotuljakumotan u srebrni papir. U njemu se nalazila narančasta iskaznica za knjižnicu. Iskaznica za odrasle. ZbogomNancy Drew, Hardy Boys i Don Winslow od mornarice. Pozdravljene mi budite priče pune tajanstvene izakučaste strasti poput Tame na vrhu stuba. A da ne spominje krvave bodeže u sobama na vrhu kula. (I upričama s Nancy Drew i Hardvjevcima bilo je tajni i soba na vrhu kula, ali jedva nešto krvi, a nikad nikakvestrasti.)

"Ne zaboravi daje gospođa Kelton na šalteru moja prijateljica", reče mama. Govorila je svojim uobičajenimtrpkim tonom upozorenja, ali joj je godilo njegovo zadovoljstvo — uočila ga je. "Pokušaš li posuditi neštoškakljivo poput Gradića Paytona iliKing's Rowa, ja ću to doznati."Bobby se nasmiješi. Znao je da hoće."A ako je dežurna ona druga, gđica Zabadalo, pa te upita odakle ti narančasta iskaznica, reci joj da pogleda napoleđini. Napisala sam dopuštenje preko potpisa.""Hvala ti mama. Ovo je guba."Ona se nasmiješi, sagne, i suhim usnama brzo otare njegov obraz, odmaknuvši se od njega gotovo prije no štomu se primakla. "Drago mije da si sretan. Vratim li se kući dovoljno rano, otići ćemo u Colony na pržene školjkei sladoled. Za tortu ćeš morati pričekati vikend, jer nemam vremena da je prije ispečem. A sad obuci kaput ikreni, sunac. Zakasnit ćeš u školu."Zajedno siđu niza stube i izađu na trijem. Uz pločnik je stajao taksi. Muškarac u jakni od popelina sagnuo sekroz suputnički prozor i plaćao taksiste. Iza njega je stajao mali grozd kovčega i papirnatih vrećica, onih sručkama."To je sigurno onaj koji je iznajmio sobu na drugom katu", reče Liz. Usta joj ponovno izvedu onaj trik saskupljanjem. Stajala je na gornjoj stubi, ocjenjivački zagledana u muškarčevo usko dupence koje je stršilo premanjima, dok je on završavao poslovnu transakciju s taksistom. "Nemam povjerenja u ljude koji sele svoje stvari upapirnatim vrećicama. Za moj pojam stvari u papirnatoj vrećici izgledaju naprosto šlampavo.""Ima i kovčege", reče Bobby, ali mu njegova majka nije morala reći da ona tri kovčežića novog stanara nisu bašnešto. Bili su raspa-reni, izgledali kao daje netko u Kaliforniji bio loše volje pa ih raspalio nogom a oni seprizemljili ovdje.Bobby i njegova majka siđu niz cementirani puteljak. Taksi ode. Onaj se muškarac u jakni od popelina okrene.Za Bobbvja, ljudi su se dijelili u tri široke kategorije: djeca, odrasli i starci. Starci su bili odrasli ljudi sijede kose.Novije stanar bio od te treće sorte. Imao je suhonjavo i umorno lice, bez bora (osim oko ispranih plavih očiju),ali iz-brazdano. Njegova je sijeda kosa bila paperjasta i uzmicala s čela posutog staračkim pjegama. Bio je visoki zguren na način koji Bobbvja podsjeti na Borisa Karloffa u filmovima iz serije Shock Theater koje suprikazivali petkom navečer u pola dvanaest na WPIX-u. Ispod jakne od popelina nalazila se jeftina radničkaodjeća koja je izgledala prevelika za njega. Na nogama je imao iznošene cipele od kordovana."Bok, narode", reče on i nasmiješi se, činilo se, teškom mukom. "Zovem se Theodore Brautigan i živjet ću ovdjestanovito vrijeme."On pruži ruku Bobbvjevoj majci, koja je samo nakratko dotakne. "Ja sam Elizabeth Garfield. Ovo je moj sinRobert. Morat ćete nas ispričati, gospodine Brattigan—""Brautigan, gospođo, ali bi mi bilo drago kad biste me vi i vaš sinek zvali samo Ted.""No dobro. Robert kasni u školu a ja na posao. Bilo mi je drago, gospodine Brattigan. Požuri, Bobby.Tempusfugit."Ona krene nizbrdo prema gradu; Bobby krene uzbrdo (i sporijim korakom) prema osnovnoj školi Hanvich uAsherovoj aveniji. Nakon tri-četiri koraka prijeđenih na toj relaciji, on se zaustavi i okrene. Smatrao je da jenjegova majka bila nepristojna prema gospodinu Brautiganu, da se ponijela naduveno. Naduvenost je bila naj-gori porok u njegovu malom krugu prijatelja. Carol je preziralauobražence, jednako kao i Sully-John. Gospodin Brautigan sad je vjerojatno stigao do polovice prilaznogputeljka, ali ako nije, Bobby mu se želio nasmiješiti kako bi ovaj znao da barem jedan član obitelji Garfield nijeutvara.No i njegova se majka zaustavila i okrenula. Ne zato da bi još jednom pogledala u gospodina Brautigana; tapomisao Bobbvju nikad nije pala na pamet. Ne, okrenula se pogledati svog sina. Znala je da će se on okrenutiprije no što je Bobby uopće postao toga svjestan, i zbog toga on osjeti lagano pomračenje svoje inače vedrenaravi. Ona bi kadšto rekla da će prije na vrbi roditi grožđe no što će je Bobby uspjeti smuljati, i vjerojatno jeimala pravo. Koliko uopće moraš imati godina da bi smuljao mamu? Dvadeset? Trideset? Ili moraš pričekati daona ostari i da joj se mozak pretvori u pileću juhu?Gospodin Brautigan nije ni krenuo niz prilazni puteljak. Stajao je na njegovu početku kod pločnika s kovčegomu svakoj ruci a trećim ispod desne miške (one je tri papirnate vrećice premjestio na travnjak broja 149), jošzgrbljeniji pod tom težinom. Stajao je točno između njih, poput naplatne kućice ili nečeg takvog.Pogled Liz Garfield sune pokraj njega prema sinovim očima. Kreni, govorio je njezin pogled. Ni riječi. On jenov, došao odnekud ili niotkud, stigao s pola stvari potrpanih u papirnate vrećice. Ni riječi, Bobby, samo kreni.Ali on to ne učini. Možda zato što je za rođendan umjesto bicikla dobio iskaznicu za knjižnicu. "Drago mi je,gospodine Brautigan", reče Bobby. "Nadam se da će vam se ovdje svidjeti. Bok.""Dobar provod u školi, sinko", reče gospodin Brautigan. "Nauči puno. Tvoja majka ima pravo — tempusfugit."Bobby pogleda u majku da vidi postoje li izgledi da njegova mala pobuna bude oproštena u svjetlu ove jednakomale laske, ali mamina su usta bila nemilostiva. Ona se okrene i krene nizbrdo bez riječi. Bobby nastavi svojimputem, zadovoljan što se obratio onom strancu premda se njegova majka pobrinula da on to kasnije požali.Prilazeći kući Carol Gerber, Bobby izvadi onu narančastu iskaznicu i zagleda se u nju. Nije Schwinn od šezdeset

pet centimetra, ali je svejedno prilično dobra. Zapravo, izvrsna. Cijeli svijet knjiga koji treba istražiti, pa što akoje koštala samo dva ili tri zelembaća? Zar se ne kaže daje važna gesta?Pa... barem tako kaže njegova mama.On okrene iskaznicu. Na poleđini je njezinim čvrstim rukopisom bila napisana poruka: "Na znanje svima kojihse to tiče: ovo je iskaznica mog sina. On ima moje dopuštenje da posudi tri knjige tjedno iz odjela za odrasleGradske knjižnice Hanvich." Bila je potpisana Elizabeth Penro-se Garfield.A ispod svog imena, poput P. S.-a, dodala je ovo: Robert će sam podmirivati zakasnine."Slavljenice!" vikne Carol Gerber i prestraši ga. Zaskoči ga iza stabla iza kojeg je čekala u zasjedi. Baci mu seoko vrata i silovito ga cmokne u obraz. Bobby pocrveni i osvrne se da vidi gleda li tko — sam Bog zna da jeteško prijateljevali s curicom i bez pusa iznenađenja — ali je sve bilo u redu. Uobičajena jutarnja bujica učenikakretala se prema školi duž Asherove avenije na vrhu uzbrdice, ali su ovdje dolje bili sami.Bobby orulji obraz."Ma daj, godilo ti je", smijala se ona."Nije", reče Bobby, premda jest."Što si dobio za rođendan?""Iskaznicu za knjižnicu", reče Bobby i pokaže joj. "Za odrasle.""Fora!" Je li u njezinim očima ugledao suosjećanje? Vjerojatno nije. A što ako i jest? "Izvoli. Za tebe." Ona mupruži Hallmarkovu omotnicu na kojoj je velikim slovima bilo napisano njegovo ime. A zalijepila je i nekolikosrdašaca i medvjedića.Bobby s osjećajem blage strepnje otvori omotnicu, podsjetivši se da čestitku, bude li sladunjava, može zaguratiduboko u stražnji džep svojih platnenih hlača.Ali nije bila. Možda malko djetinjasta (klinac sa Stetsonom na konju, a unutra SRETAN ROĐENDANKAUBOJU slovima koja su trebala izgledati kao drvena), ali ne i sladunjava. Voli te Carol jest bilo pomalosladunjavo, ali ona je curica, što se tu može?"Hvala.""Znam, to je bebasta čestitka, ali su ostale bile još gore", činjenično će Carol. Malo više na uzbrdici čekao ih jeSully-John, koji je sve u šesnaest natezao svoj jo-jo marke Bo-lo Bouncer: ispod desne ruke, ispod lijeve ruke,iza leda. Više ga se nije trudio provući kroz noge jer je to jednom pokušao u školskom dvorištu i dobro se opaliopo jajima. Sully je tad vrisnuo, a Bobby i još dva dječaka smijali su se do suza. Carol i još tri njezine prijateljicepritrčale su da upitaju što se događa, no dječaci su rekli daje sve u najboljem redu. I Sully-John je to rekao, iakoje bio blijed i na rubu suza. Dečki su šašavi, rekla je Carol tom prilikom, ali se Bobbvju nije učinilo da ona tostvarno misli. Da to misli, ne bi iskočila iza stabla i poljubila ga, i to svojski, zalijepila mu vlažnu pusu. Zapravo,bolju no što mu je udijelila vlastita majka."Nije to bebasta čestitka", reče on."Nije, ali skoro da jest", reče ona. "Htjela sam ti kupiti čestitku za odrasle, ali čovječe, kako su one sladunjave.""Znam", reče Bobby."Bobby, hoćeš li ti biti sladunjav kad odrasteš?""Nadam se da neću", reče on. "A ti?""Ne. Ja ću biti kao mamina prijateljica Rionda.""Rionda je prilično debela", sumnjičavo će Bobby."Aha, ali je skulirana. Ja ću pokušati biti skulirana bez debljine.""U našu se zgradu uselio novi stanar. Soba na drugom katu. Moja mama kaže daje gore silno vruće.""Stvarno? Kakav je?" Ona zahihoće. "Je li muci-šmuci?""Star je", reče Bobby, no tad razmisli. "Ali je imao zanimljivo lice. Mojoj je mami bio antipatičan na prvi pogledjer je neke svoje stvari donio u papirnatim vrećicama."Sully-John im se pridruži. "Sretan ti rođendan, gade", reče on i lupne Bobbvja po leđima. Gade je bila Sully-Johnova najnovija poš-tapalica; Carolina je bila skulirano; Bobby je trenutno bio u fazi između dvije omiljeneriječi, premda mu se činilo da ima nečeg u zvuku riječi bogbogovski."Budete li prostačili, neću hodati s vama", reče Carol."U redu", druželjubivo će Sully-John. Carol je bila frčkava plavuša koja je izgledala kao odraslija inačicaBobbsey Twinsa; John Sulli-van bio je visok, crnokos i zelenook, na način Joea Hardvja1. Bobby Garfield hodaoje između njih. Zaboravio je na svoju časovitu potiš-tenost. Rođendan mu je, s prijateljima je, i život je lijep.Spremi Ca-Bobbsey Twins, likovi iz popularnih priča za mladež, dva para blizanaca, od osam i četiri godine. Joe Hardy jelik iz niza pustolovnih priča za dječake, sin detektiva Fentona Hardyja, koji zajedno s bratom Frankom iprijateljem Chetom Mortonom dosjetljivo rješava zločine.rolinu rođendansku čestitku u stražnji džep, a novu iskaznicu za knjižnicu tutne duboko u prednji džep odakleneće moći ispasti ili biti ukradena. Carol počne skakutati na jednoj nozi. Sully-John joj reče da prestane."Zašto?" upita Carol. "Ja volim skakutati.""I ja volim govoriti gade, ali neću ako me zamoliš", razložno odgovori Sully-John.

Carol pogleda u Bobbvja."Skakutanje na jednoj nozi — osobito bez štrika — zaista je malo djetinjasto, Carol", reče Bobby kao da seispričava, a potom slegne ramenima. "Ali ako želiš, samo ti skakući. Nama je svejedno, zar ne, S-J?""Tako je", reče Sully-John i ponovno pokrene jo-jo. Naprijed--natrag, gore-dolje, vap-vap-vap.Carol više nije skakutala na jednoj nozi. Hodala je između njih i pretvarala se da je cura Bobbyja Garfielda, daBobby ima vozačku dozvolu i Buick i da idu u Bridgeport na WKBW-ovu Rock and Roll Extravaganzu. Mislilaje da je Bobby silno skuliran. A najbolja fora je bila ta što on to nije znao.Bobby se vratio iz škole u tri sata. Mogao je stići kući i ranije, ali skupljanje reciklažnih boca bilo je dio njegovekampanje "Bicikl do Dana zahvalnosti" i on se vratio kući zaobilaznim putem kroz šipraž-je pokraj Asheroveavenije, u potrazi za bocama. Našao je tri boce Rheingolda i jednu Nehija2. Nije puno, ali hej! Osam centi jeosam centi. "Zrno do zrna pogača!" bila je još jedna mamina uzrečica.Bobby opere ruke (dvije su boce bile prilično bljak), izvadi si nešto za prigristi iz hladnjaka, pročita dva staraSupermana, ponovno si izvadi nešto za gricnuti iz hladnjaka, pa pogleda American Bandstand. Nazove Carol dajoj kaže da će u emisiji nastupiti Bobby Darin — ona je smatrala daje Bobby Darin jako skuliran, naročito zbognačina na koji je pucketao prstima dok bi pjevao "Queen of the Hop" — ali je ona to već znala. Gledala ju je s triili četiri svoje praznoglave prijateljice koje su gotovo non-stop hihotale u pozadini. Taj zvuk podsjeti Bobbyja naptice u trgovini za prodaju kućnih ljubimaca. Na televi-Rheingold je vrsta piva, a Nehi bezalkoholni napitak.ziji, Dick Clark je upravo pokazivao koliko gnoja iz akni može upiti samo jedna Stri-Dexova medicinskablazinica.Mama nazove u četiri sata. Reče da gospodin Biderman traži da ostane raditi prekovremeno. Žao joj je, alirođendanska večera u Co-lonyju otpada. U hladnjaku ima goveđeg variva od ručka; on može to pojesti, a ona ćese vratiti do osam da ga spremi u krevet. I zaboga, Bobby, ne zaboravi ugasiti plin kad budeš gotov saštednjakom.Bobby se vrati televizoru razočaran, ali ne i iznenađen. U Band-standu, Dick je sad najavljivao okrugli stol"Ocjenjivanje ploča". Bobby pomisli kako tip u sredini izgleda kao da bi mogao potrošiti cijelu tvorničku zalihuStri-Dexovih blazinica.Zavuče ruku u prednji džep i izvuče onu novu narančastu iskaznicu. Ponovno se oraspoloži. Ne mora sjeditiispred televizora s hrpom starih stripova ako ne želi. Može otići u knjižnicu i uhodati svoju novu iskaznicu —svoju novu iskaznicu za odrasle. Gospođica Zabadalo je sad dežurna, samo što se ona pravim imenom zove gos-pođica Harrington i Bobby je smatra lijepom. Nosi parfem. Uvijek bi osjetio njegov miris na njezinoj koži i ukosi, jedva primjetan i sladak, poput lijepe uspomene. Iako je Sully-John sad na satu trombona, nakon knjižniceBobby bi mogao otići kod njega, možda malo vježbati bejzbolske udarce.A mogao bih, pomisli on, -i odnijeti one boce u Spicer's. Ovog ljeta moram zaraditi za bicikl.Iznenada, život je izgledao ispunjen.Sullvjeva mama pozove Bobbvja da ostane na večeri, ali joj on reče ne hvala, moram se vratiti kući. Radije bipojeo pečenje i hrskave krumpire iz pećnice gospođe Sullivan nego ono što ga čeka u njegovu stanu, ali je znaoda će jedna od prvih stvari koje će njegova majka učiniti nakon povratka iz ureda biti da pogleda u hladnjak ividi je li posuda Tuppenvarea s ostacima goveđeg variva još unutra. Ako bi bila, upitala bi Bobbyja što jevečerao. Postavila bi to pitanje smireno, čak i uzgredno. Kad bi joj on rekao da je jeo kod Sully-Joh-na, ona bikimnula glavom, upitala ga što su jeli i je li bilo deserta, te je li zahvalio gospođi Sullivan; možda bi čak sjela nakauč s njim i jela sladoled iz iste zdjelice dok bi na televiziji gledali Sugarfoot. Sve bi bilo u najboljem redu...samo što ne bi bilo. Kad-tad stvari bi došle na naplatu. Možda ne za dan ili dva, pa ni tjedan dana, ali bi tajtrenutak naposljetku došao. Bobby je to znao gotovo nesvjesno. Ona je bez sumnje zaista morala ostati raditiprekovremeno, ali to što za svoj rođendan mora sam jesti ostatke goveđeg variva bila je kazna za to što jerazgovarao s novim stanarom premda nije smio. Pokuša li izbjeći tu kaznu, pridodalo bije se glavnici, baš kaonovac na bankovnom računu.Kad se Bobby vratio od Sully-Johna, bilo je šest sati i petnaest minuta i već se smrkavalo. Imao je dvije noveknjige za pročitati, jednu iz serije o Perrvju Masonu s naslovom Slučaj baršunastih kandži, te znanstveno-fantastični roman Clifforda Simaka s naslovom Prsten oko Sunca. Obje su knjige izgledale bogbogovski, agospođica Harrington mu uopće nije stvarala probleme. Naprotiv, rekla mu je da čita zahtjevnije knjige od svojihvršnjaka i neka samo tako nastavi.Putem od S-J-ja do kuće, Bobby je smislio priču u kojoj su on i gospođica Harrington bili na luksuznom broduza krstarenje koji je potonuo. Samo su njih dvoje preživjeli brodolom, a od utapanja ih je izbavilo to što su našlipojas za spašavanje na kojem je pisalo S. S. LUSITANIC. More ih je izbacilo na otočić s palmama i prašumom ivulkanom, i dok su ležali na plaži, gospođica Harrington je drhturila i govorila da joj je hladno, daje zebe, bi lijeon mogao zagrliti i ugri-jati, što je on naravno mogao i što je učinio, sa zadovoljstvom, gospođice Harrington, aonda su domoroci izašli iz džungle; isprva su djelovali blagonaklono, ali se ispostavilo da su posrijedi ljudožderikoji žive na obroncima vulkana i ubijaju svoje žrtve na čistini načičkanoj lubanjama, tako da situacija nijeizgledala sjajno, ali baš kad su njega i gospođicu Harrington odvukli prema kotlu, vulkan je počeo tutnjiti i—

"Bok, Robert."Bobby podigne pogled, još prestrašeniji no što je bio kad je Carol Gerber istrčala iza stabla da bi mu na obrazzalijepila rođendansku pusu. Bio je to onaj novi stanar iz zgrade. Sjedio je na gornjoj stubi i pušio. Zamijenio jesvoje stare, iznošene cipele starim, iznošenim papučama, i skinuo jaknu od popelina—večer je bila topla. Izgledaudomaćeno, pomisli Bobby."O, gospodine Brautigan. Pozdrav." "Nisam te želio prestrašiti." "I niste—""Ali mislim da jesam. Bio si tisuće kilometara daleko. A zovi me Ted. Molim lijepo.""U redu." Ali Bobby nije bio siguran hoće li moći ostati na Tedu. Govoriti ti odrasloj osobi (osobito starojodrasloj osobi) protivilo se ne samo učenju njegove majke, nego i vlastitoj sklonosti."U školi je bilo dobro? Naučio si nešto novo?""Aha, bilo je u redu." Bobby se premještao s noge na nogu, prebacivao svoje novoposuđene knjige iz ruke uruku."A da sjedneš sa mnom minutu?""Naravno, ali ne mogu dugo. Znate, moram nešto obaviti." Obaviti uglavnom večeru — onaj ostatak variva unjegovoj je glavi dosad poprimio priličnu privlačnost."Naravno. Poslovi i tempus fugit."Kad je Bobby sjeo pokraj gospodina Brautigana — Teda — na široku stubu trijema, udišući aromu njegovecigarete Chesterfield, pomisli kako nikad nije vidio čovjeka koji bi izgledao tako iznemoglo. To nije moglo bitisamo zbog selidbe, zar ne? Koliko te može namučiti preseljenje tri mala kovčega i tri papirnate vrećice sručkama? Možda će kasnije stići ljudi u kamionu za selidbe, pomisli Bobby, ali je sumnjao u to. Bila je to samojedna soba—velika, ali svejedno samo jedna soba s kuhinjom na jednoj strani, i svime ostalim na drugoj. On iSully-John popeli su se na drugi kat i prošvrljali po njoj nakon što je stara gospođa Sidley doživjela moždaniudar i otišla živjeti s kćerkom."Tempus fugit znači vrijeme leti", reče Bobby. "Mama to često govori. Kaže i da vrijeme nikog ne čeka i daliječi sve rane.""Tvoja je majka žena od tisuću uzrečica, je li?""Aha", reče Bobby i naglo osjeti umor pri pomisli na sve te uzrečice. "Tisuću uzrečica.""Ben Jonson je vrijeme nazvao starom, ćelavom varalicom", reče Ted Brautigan. Duboko uvuče dim cigarete paispuhne dva usporedna mlaza kroz nos. "A Boris Pasternak je rekao da smo mi zatočenici vremena, taocivječnosti."Bobby ga očarano pogleda. Privremeno zaboravi na svoj prazni želudac. Silno mu se svidjela pomisao navrijeme kao starog, ćelavog varalicu — to je bilo sasvim i potpuno točno, premda on ne bi mogaoreći zašto... a nije li fora upravo u tome što ne može reći zašto? Poput predmeta u jajetu, ili sjene iza mjehurastogstakla. "TkojeBenJonson?""Jedan Englez, odavno mrtav", reče gospodin Brautigan. "Po svemu sudeći, egoističan i potpuno lakouman snovcem, a povrh toga sklon i flatulenciji. Ali—""Što je to? Flatulencija?"Ted gurne jezik između usana i proizvede kratak, ali vrlo realističan zvuk prdca. Bobby rukama poklopi usta izahihoće u svoje svinute prste."Djeca nalaze prdce smiješnima", reče Ted Brautigan kimajući glavom. "Aha. No za čovjeka mojih godina, onisu samo dio sve neo-bičnijih aspekata života. Premda je Ben Jonson između prdaca izrekao mnoge mudre stvari.Ne toliko kao Dr. Johnson — to bi bio Sa-muel Johnson — ali svejedno priličan broj.""A Boris...""Pasternak. Rus", gospodin Brautigan odmahne rukom. "Mislim da nije vrijedan spomena. Mogu li vidjeti tvojeknjige?"Bobby mu ih pruži. Gospodin Brautigan (Ted, podsjeti se on, trebao bi ga zvati Ted) vrati mu Perrvja Masonanakon što je površno pogledao naslov. Roman Clifforda Simaka zadrži duže u rukama. Najprije zaškilji unaslovnicu kroz vitice dima cigarete koje su se dizale u zrak pokraj njegovih očiju, a potom ga prelista. Pritom jekimao glavom."Pročitao sam ga", reče on. "Prije dolaska ovamo imao sam puno vremena za čitanje.""Je li?" Bobbvjeva se znatiželja raspiri. "Je li dobra?" "Jedna od njegovih najboljih", odgovori gospodinBrautigan — Ted. Pogleda iskosa u Bobbvj a, jednog oka otvorenog, a drugoga još zatvorenog od škiljenja zbogdima. Zbog toga je izgledao istodobno mudro i zagonetno, poput ne sasvim pouzdanog lika iz nekog detek-tivskog filma. "No jesi li siguran da ćeš ga moći pročitati? Nemaš više od dvanaest godina.""Jedanaest", reče Bobby. Silno gaje razveselilo to što je Ted pomislio da bi mogao imati dvanaest godina."Danas sam navršio jedanaest. Mogu ja to čitati. Neću sve shvatiti, ali ako je priča dobra, svidjet će mi se.""Rođendan ti je!" reče Ted, zadivljeno. Potegne posljednji dim iz cigarete, pa je kvrcne prstom i baci. Opušakpadne na cementirani prilazni puteljak i iz njega brižnu iskre. "Sretan rođendan dragi Ro-bert, sretan rođendanti!""Hvala. Samo što mi se kudikamo više sviđa Bobby."

"Onda Bobby. Izlaziš li proslaviti?""Ne, mama mora raditi prekovremeno.""A da dođeš u moj mali stan? Nemam puno, ali znam otvoriti konzervu. A možda imam i pite—""Hvala, ali mama mije nešto ostavila. Trebao bih to pojesti.""Shvaćam." I, čudo nad čudima, izgledao je kao da zaista i shvaća. Ted Bobbvju vrati primjerak Prstena okoSunca. "U ovoj knjizi", reče on, "gospodin Simak iznosi teoriju da postoje mnogi svjetovi poput našeg. Nedrugih planeta, nego drugih zemaljskih svjetova, paralelnih zemaljskih svjetova, u nekakvom prstenu oko Sunca.Fascinantna postavka.""Aha", reče Bobby. On je znao za paralelne svjetove iz drugih knjiga. I stripova.Ted Brautigan se zagleda u njega zamišljeno, upitno."Što je?" upita Bobby, osjetivši iznenada smetenost. Ugledao si nešto zeleno? vjerojatno bi rekla njegova majka.Na trenutak on pomisli da Ted neće odgovoriti — kao da se duboko zamislio i od tih misli obnevidio. A onda sestrese i uspravnije sjedne. "Ništa", reče on. "Imam jedan mali prijedlog. Možda bi želio zaraditi nešto novca?Nemam puno, ali—""Aha! Nego što!" Ima jedan bicikl, zamalo je Bobby nadovezao, ali onda se suspregne. Drži jezik za zubima, bilaje još jedna majčina uzrečica. "Gotovo da nema toga što ne bih napravio!"Ted Brautigan je izgledao istodobno uznemireno i uveseljeno. To kao daje otvorilo vrata u neko njegovodrukčije lice, i Bobby sad shvati da je taj starac nekad bio mladić. Mladić s dozom drskosti, čak. "To se ne bismjelo reći neznancu", reče on. "Premda smo napredovali do Bobbvja i Teda — što je dobar početak — zapravosmo još stranci.""Je li neki od onih johnsonovaca rekao nešto o neznancima?""Ne sjećam se, ali ima nešto na tu temu u Bibliji: 'Jer ja sam tebi stranac, na proputovanju. Poštedi me, dapovratim snagu, prije nošto se zaputim tamo...'" Tedov glas na trenutak izblijedi. Iz lica mu je nestalo veselosti i ponovno je izgledaostaro. A onda mu se glas učvrsti i on dovrši: '"...prije no što se zaputim tamo, i više me ne bude.' Knjiga psalama.Ne mogu se sjetiti koja.""Ja ne bih nikoga ubio ili opljačkao, ne brinite se, ali bih svakako želio zaraditi nešto novca.""Dopusti mi da razmislim", reče Ted. "Da razmislim malo.""Naravno. Ali ako vam treba obaviti neke posliće, ja sam čovjek za vas. To da odmah znate.""Posliće? Možda. Premda ja ne bih upotrijebio tu riječ." Ted svojim koščatim rukama obujmi svoja još koščatijakoljena i zagleda se preko travnjaka u Broadovu. Smrkavalo se; stigao je Bobbvjev omiljeni dio večeri. Prolazećiautomobili imali su upaljena stražnja svjetla, a negdje u Asherovoj aveniji gospođa Sigsbv dozivala je svojeblizanke da uđu u kuću večerati. U to doba dana — kao i u zoru, dok bi stajao u kupaonici, mokrio u zahodskuškoljku a sunčana mu svjetlost padala kroz prozorčić u poluotvorene oči — Bobby se osjećao kao san u nečijojglavi."Gdje ste živjeli prije no što ste došli ovdje, gospodine... Ted?""Ne na ovako lijepom mjestu", reče on. "Ni blizu tako lijepom. A koliko ti stanuješ ovdje, Bobby?""Otkad znam za sebe. Otkad mi je umro tata, kad sam imao tri godine.""I poznaješ sve ljude koji stanuju u ovoj ulici? Barem u ovom dijelu ulice?""Uglavnom, da.""Znao bi da ima neznanaca. Ljudi na proputovanju. Lica tebi nepoznatih."Bobby se nasmiješi i kimne glavom. "Aha, mislim da bih."Čekao je da vidi što će uslijediti — bilo je zanimljivo — ali se činilo da nastavka neće biti. Ted ustane, polako ipažljivo. Bobby začuje kako su Tedu u leđima zaškripale koščice kad je zabacio ruke iza leđa i protegnuo se,kriveći lice."Dođi", reče on. "Postaje svježe. Ući ću s tobom. Tvoj ključ ili moj?"Bobby se nasmiješi. "Trebali biste početi uhodavati svoj, nije li tako?"Ted — bilo je sve lakše misliti o njemu kao o Tedu — izvuče iz džepa privjesak za ključeve. Jedini ključevi nanjemu bili su onaj koji je otvarao velika ulazna vrata i onaj od njegove sobe. Oba su bila sjajna i nova, gusarskizlatne boje. Bobbvjeva dva ključa bila su iz-grebena i potamnjela. Koliko godina ima Ted? ponovno se on upita.Najmanje šezdeset. Šezdesetogodišnjak sa samo dva ključa u džepu. To je čudno.Ted otvori ulazna vrata i oni uđu u veliko tamno predvorje sa stalkom za kišobrane i starim crtežom Lewisa iClarka zagledanih u prostranstva američkog Zapada. Bobby priđe vratima stana Garfiel-dovih, a Ted stubištu.Zastane tamo trenutak ruke položene na rukohvat. "Simakova knjiga ima zanimljiv zaplet", reče on. "Premda mustil nije na razini. Ne želim reći da mu je loš, ali vjeruj mi na riječ, ima i boljih."Bobby je čekao."Kao što ima knjiga čiji je stil sjajan, ali priče nisu naročite. Ponekad pročitaj knjigu zbog priče, Bobby. Nemojbiti poput knjiških snobova koji to odbijaju činiti. Katkad čitaj zbog riječi — jezika. Nemoj biti poput ziherašakoji to odbijaju činiti. Ali kad nađeš knjigu koja ima i dobar zaplet i dobar izbor riječi, čuvaj je kao oko u glavi.""Mislite li daje takvih puno?" upita Bobby.

"Više no što knjiški snobovi i ziheraši misle. Kudikamo više. Možda ću ti dati jednu. Zakasnjeli rođendanskipoklon.""Ne morate.""Ne, ali ću vjerojatno to učiniti. I zaista ti želim da se lijepo pro-vedeš za rođendan.""Hvala. Dosad je bilo bogbogovski." A onda Bobby uđe u svoj stan, prigrije varivo (nije zaboravio ugasiti plinnakon što je varivo zavrilo, a nije ni zaboravio staviti posudu u sudoper da se namače), i pojede večeru sam,čitajući Prsten oko Sunca, dok mu je televizor pravio društvo. Jedva daje čuo Cheta Huntleya i Davida Brinkleyadok su u Dnevniku torokali o vijestima. Ted je imao pravo glede knjige: bila je senzacionalna. I izbor riječi muse činio u redu, premda on vjerojatno i nema prevelikog iskustva s time.Rado bih napisao takvu priču, pomisli on kad je najzad sklopio knjigu i skljokao se na kauč gledati Sugarfoot.Pitam se bih li ja to mogao.Možda. Možda i bih. Ta netko mora pisati priče, baš kao što netko mora popraviti cijevi kad se zalede ilipromijeniti žarulje na svjetiljkama u parku Commonvvealth kad pregore.Otprilike sat vremena kasnije, nakon što je Bobby uzeo u ruke Prsten oko Sunca i ponovno počeo čitati, u stanuđe njegova majka. Ruž joj se malo razmazao u jednom kutu usta, a kombine joj je virio ispod ruba haljine.Bobby joj je najprije htio skrenuti pozornost na to, ali se tad sjeti koliko joj je mrsko kad joj netko kaže da "doljena jugu pada snijeg". Usto, čemu? Njezin je radni dan završio i, kao što bi katkad rekla, ovdje nema nikog osimnas kokoši.Ona zaviri u hladnjak da provjeri da goveđeg variva više nema, pregleda štednjak da provjeri je li plin ugašen,pregleda sudoper da provjeri namaču li se lonac i Tuppenvare u mjehurićima sapunice. Onda ga poljubi usljepoočnicu, zapravo okrzne ga usnama u prolazu, pa ode u svoju spavaću sobu skinuti sa sebe uredsku haljinu ičarape. Djelovala je rastreseno, zamišljeno. Nije ga upitala je li se lijepo proveo za rođendan.Kasnije joj je pokazao Carolinu čestitku. Mama je samo bacila pogled a daje nije pošteno pogledala, proglasila je"slatkom" i vratila mu je. Onda mu je rekla da se umije, počešlja i ode na spavanje. Bobby je to sve učinio, nespomenuvši svoj zanimljivi razgovor s Tedom. U njezinu sadašnjem raspoloženju to bi je najvjerojatnijerazljutilo. Najbolje je pustiti da bude zamišljena, ostaviti je na miru dokle god treba, dati joj vremena da mu sepolako vrati. No kad je oprao zube i zavukao se u krevet, ipak ponovno osjeti kako ga obuzima ona sjeta. Katkadbi osjetio bezmalo glad za njom, a ona ne bi znala.Ispruži ruku iz kreveta i zatvori vrata, blokiravši zvuk nekog starog filma. Ugasi svjetlo. A onda, baš kad jepočeo tonuti u san, ona uđe u njegovu sobu, sjedne na njegov krevet i reče da joj je žao što je večeras takohladna, ali da se u uredu toliko toga izdogađalo i daje umorna. Ponekad je tamo ludnica, reče ona. Pomiluje gaprstom po čelu a onda poljubi u to mjesto, i on zadrhti. Uspravi se i zagrli je. Ona se na trenutak ukoči na njegovdodir, no onda se opusti. Čak mu nakratko i uzvrati zagrljaj. Bobby pomisli da bi sad možda bio trenutak da jojkaže za Teda. Barem nešto."Kad sam se vratio kući iz knjižnice, razgovarao sam s gospodinom Brautiganom", reče on."S kime?""Novim stanarom s drugog kata. Zamolio me da ga zovem Ted.""Nećeš — kakva smiješna ideja! Uopće ga ne poznaš.""Rekao je daje iskaznica za odrasle super poklon za dijete." Ted uopće to nije rekao, ali je Bobby dovoljno dugoživio s majkom da bi znao što pali a što ne.Ona se malo opusti. "Je li rekao odakle je?""Mislim daje rekao negdje gdje nije bilo tako lijepo kao ovdje.""Pa, to ne govori puno, zar ne?" Bobby ju je još grlio. Mogao ju je tako bez problema grliti još sat vremena,udisati miris njezina šampona White Rain i laka za kosu Aqua-Net te ugodan miris duhana u njezinu dahu, ali seona odlijepi od njega i ponovno ga polegne. "Ako ti on postane prijatelj — odrasli prijatelj — pretpostavljam daću ga morati malo bolje upoznati.""Pa—""Možda će mi biti simpatičniji kad ne bude imao papirnate vrećice porazbacane po travnjaku." Iz usta LizGarfield te su riječi bile apsolutno pomirljive, i Bobby bude zadovoljan. Dan je ipak završio na vrlo prihvatljivnačin. "Laku noć, slavljenice.""Laku noć, mama."Ona izađe i zatvori vrata. Kasnije te noći — znatno kasnije — učinilo mu se da čuje kako plače u svojoj sobi, alije to možda bio samo san.II. DVOJBE O TEDU. KNJIGE SU KAO PUMPE.NI U LUDILU. SULLY OSVAJA NAGRADU. BOBBY DOBIVA POSAO. ZNACI PRIZEMNIKA.U idućih nekoliko tjedana, kako se ljeto približavalo i postajalo sve toplije, Ted bi najčešće sjedio na trijemu ipušio kad bi se Liz vratila s posla. Kadšto je bio sam, a ponekad je Bobby sjedio s njim. Razgovarali su oknjigama. Ponekad bi i Carol i Sully-John bilitamo: troje djece haklaju bejzbol na travnjaku, a Ted puši i gleda ih kako bacaju. Katkad bi svratila još nekadjeca — Denny Rivers donio bi selotejpom zalijepljenu maketu jedrilice od balsa-drveta da je bacaju, a svratio bi

i maloumni Francis Utterson na svom romobi-lu, neprestance se odguravajući svojom pretjerano nabildanom no-gom; Angela Avery i Yvonne Loving došle bi upitati Carol hoće li doći k Yvonne igrati se s lutkama ilimedicinskih sestara — no uglavnom su to bili samo S-J i Carol, Bobbvjevi specijalni prijatelji. Sva su djecagospodina Brautigana zvala Ted, ali kad je Bobby objasnio zašto bi bilo bolje kad bi ga pred njegovom mamomzvali gospodin Brautigan, Ted se odmah složio.Što se tiče njegove majke, ona kao da nije mogla prevaliti Brautigan preko jezika. Uvijek bi ispalo Brattigan.Možda to i nije bilo namjerno; Bobby je u majčinu odnosu prema Tedu naslutio oprezno olakšanje. Bio je strepioda bi ona za Teda mogla osjećati isto što i za gospođu Evers, njegovu učiteljicu u drugom razredu. Mama jeomrznula gospođu Evers na prvi pogled, duboko, bez ikakva razloga koji bi Bobbvju bio shvatljiv ili razumljiv, icijelu školsku godinu nije za nju imala lijepe riječi — te gospođa Evers odijeva se kao strašilo, te gospođa Eversfarba kosu, te gospođa Evers je prenapadno našminkana, Bobby mora reći mami ako ga gospođa Evers ikaddirne, jer bi mogla biti od onih koji rado pipkaju i štipkaju. A sve to nakon samo jednog roditeljskog sastanka nakojem je gospođa Evers rekla Liz da Bobby uspješno svladava gradivo iz svih predmeta. Te su školske godineodržana još četiri roditeljska sastanka, ali je Bob-bvjeva majka pronašla razloge da izbjegne sva četiri.Lizina mišljenja o ljudima brzo su postajala Božji zakon. Kad bi ona ispod svoje mentalne slike o nekoj osobinapisala NE VALJA, gotovo bi redovito to napisala tintom. Da je gospođa Evers spasila šestero djece izzapaljenog školskog autobusa, Liz Garfield vjerojatno bi prezrivo frknula i rekla da su djeca staroj buljookojkravetini jamačno dugovala novac za užinu.Ted se silno trudio biti uljudan prema njoj a da joj se ipak ne dodvorava (ljudi su se dodvoravali njegovoj majci,Bobby je to dobro znao; ma što, kadšto bi i on to činio), i bilo je rezultata... ali polovičnih. Jednom su prigodomTed i Bobbvjeva majka razgovarali skoro deset minuta o tome kako je užasno to što su se Dodgersi preselili nadrugi kraj zemlje a da se nisu pošteno ni oprostili, ali ni to što suoboje bili navijači Dodgersa s Ebbets Fielda nije među njima moglo zapaliti pravu iskru. Nikad neće postatifrendovi. Ted Brautigan nije mami bio mrzak kako joj je to bila gospođa Evers, ali još nešto nije štimalo. Bobbyje mislio da zna što je posrijedi; vidio je to u njezinim očima onoga jutra kad se novi stanar doselio. Liz mu nijevjerovala. A ispostavilo se da mu ne vjeruje ni Carol Gerber. "Ponekad se pitam bježi li od nečeg", reče onajedne večeri kad su ona, Bobby i S--J hodali uzbrdicom prema Asherovoj aveniji.Prije toga su otprilike sat vremena uvježbavali bacanje, povremeno razmijenivši pokoju rečenicu s Tedom, a sadsu krenuli u Moon's Roadside Happiness pojesti sladoled u kornetu. S-J je imao trideset centi i častio ih je. Aimao je sa sobom i svoj Bo-lo jo-jo, koji sad izvadi iz stražnjeg džepa. Uskoro ga je natezao gore-dolje i okolo--naokolo, vap-vap-vap."Bjegunac? Šališ se?" Bobby se lecne od te pomisli. No Carol je znala dobro procijeniti ljude; i njegova je majkato primijetila. Ta cura nije ljepotica, ali joj ne promakne puno toga, bila je rekla jedne večeri.'"U zrak s njima, McGarrigle!'" vikne Sully-John. Zatakne svoj jo-jo pod pazuho, čučne, i opali iz nevidljivogautomatskog pištolja, iskrivi desni kut usta da proizvede primjeren popratni zvuk, nekakav h-h-h duboko u grlu.'"Nećeš me uhvatit živog, drote jedan! Raspali po njima, Muggsy! Nitko neće Rica ostaviti na cjedilu! Ah, svecamu, pogodili su me!'" S-J se uhvati za prsa, zavrti na peti i prevali kao mrtav na travnjak gospođe Conlan.Ta gospođa, stara gundrava vještica od otprilike sedamdeset i pet godina, drekne: "Dečko! Tiiii, dečko! Miči se stoga! Zdrepat ćeš mi cvijeće!"Cvjetne lijehe nije bilo u krugu od tri metra od mjesta gdje je Sully--John pao, ali on istog trenutka skoči na noge. "Oprostite, gospođo Conlan."Ona odmahne rukom na njega, bez riječi odbacivši njegovu ispriku, i zapilji se za djecom kad su nastavilasvojim putem."Valjda ne misliš to stvarno, je li?" Bobby upita Carol. "To o Tedu?""Ne", reče ona, "ne mislim. Ali... jesi li ga ikad promatrao kad motri ulicu?""Aha. Kao da nekog traži, zar ne?""Ili promatra hoće li se pojaviti", odgovori Carol.Sully-John nastavi natezati svoj jo-jo. Uskoro je crvena gumena loptica ponovno skakutala naprijed-natrag takobrzo da se vidjela samo crvena mrlja. Sully načini stanku tek kad su stigli do kina Asher Empirea, gdje su seprikazivala dva filma Brigitte Bardot ("Samo za odrasle, obavezna vozačka dozvola ili rodni list, nema iz-nimaka.") Jedan je film bio nov, a drugi vječita rezerva: I Bog stvori ženu, koji se vraćao u Empire poputnezaliječenog kašlja. Na plakatima je Brigitte bila odjevena samo u ručnik i osmijeh."Moja mama kaže daje ona pravo smeće", reče Carol."Ako je ona smeće, volio bih biti smetlar", reče S-J i zamigolji obrvama kao Groucho."Misliš li ti daje ona smeće?" Bobby upita Carol."Nisam ni sigurna što to uopće znači."Dok su izlazili ispod natkritog prilaza kina (iz svoje staklene blagajničke kućice pokraj vrata gospođa Godlow —klincima iz kvarta poznata kao gospođa Godzilla — sumnjičavo ih je motrila), Carol preko ramena pogleda uBrigitte Bardot u njezinu ručniku. Bilo je teško pročitati njezin izraz lica. Znatiželja? Bobby nije mogao odrediti.

"Alije zgodna, zar ne?""Aha, vjerojatno.""A moraš imati i hrabrosti dopustiti ljudima da te gledaju samo s ručnikom na sebi. Barem ja tako mislim."Sully-Johna više nije zanimala la femme Brigitte sad kad je ostala iza njih. "Bobby, odakle je Ted došao?""Ne znam. Nikad o tome ne govori."Sully-John kimne glavom kao daje očekivao upravo takav odgovor i ubaci svoj jo-jo u brzinu. Gore-dolje, okolo-naokolo, vap-vap-vap.U svibnju se Bobbvjeve misli okrenu prema ljetnom raspustu. Na svijetu zaista nema ničeg ljepšeg od onoga štoje Sully nazivao "turbo raspust". Provodit će sate u zezanciji s prijateljima, u Broa-dovoj i u Sterling Houseu nadrugoj strani parka — ljeti se ima štošta raditi u Sterling Houseu, uključujući bejzbol i tjedne izlete na plažuPatagonia u West Havenu — a imat će i prilično vremena za sebe. Naravno, i vremena za čitanje, ali ono na štobi najviše želio potrošiti dio tog vremena bio je neki honorarni posao. U staklenci s ozna-kom BICIKLISTIČKI FOND ima nešto više od sedam zelembaća. I sedam zelembaća je neki početak... ali ne iizvrstan početak. Tim tempom Nixon će biti predsjednik dvije godine prije no što se on bude u školu voziobiciklom.Jednog od tih pretprazničnih dana, Ted mu da neku džepnu knjigu. "Sjećaš se kad sam ti rekao da neke knjigeimaju i dobar zaplet i dobar stil?" upita on. "Ovo je jedna od tih. Zakasnjeli rođendanski poklon od tvog novogprijatelja. Barem se nadam da sam ti prijatelj.""I jeste. Hvala lijepa!" Unatoč oduševljenju u glasu, Bobby prihvati knjigu pomalo sumnjičavo. Bio je naviknutda džepne knjige imaju kričave, nasrtljive korice sa seksi, vabećim rečenicama ("Pala je na dno.. .pa se spustilajoš niže!"), no ova knjiga nije imala ništa od toga. Korice su bile uglavnom bijele. U jednom se kutu nalaziocrtež — jedva naznačen — grupe dječaka koji stoje u krugu. Knjiga se zvala Gospodar muha. Iznad naslova nijebilo vabeće rečenice, čak ni diskretne: "Priča koju nećete zaboraviti". Sve u svemu, djelovala je odbojno inepristupačno, znak da će priča koja leži ispod korica biti teška. Bobby nije imao ništa protiv teških knjigaukoliko su dio lektire. No njegovo mišljenje o čitanju zbog užitka bilo je da takve priče trebaju biti lagane — dabi pisac trebao učiniti sve osim da ti pomiče oči slijeva nadesno. Ako nije tako, koliko užitka onda ima u tome?On načini pokret da će okrenuti knjigu. Ted blago položi ruku na njegovu i spriječi ga u tom naumu. "Nemoj",reče on. "Meni za ljubav, nemoj."Bobby ga pogleda, ne shvaćajući."Priđi knjizi kao nekoj neistraženoj zemlji. Dođi bez zemljovida. Istraži je i nacrtaj vlastitu kartu.""Ali što ako mi se ne svidi?"Ted slegne ramenima. "Onda je nemoj pročitati do kraja. Knjiga je kao pumpa. Ništa ti ne daje ako ti najprije nedaš njoj. Usisaš u nju vodu, pritišćeš capicu klipa vlastitom snagom. Činiš to jer očekuješ zauzvrat dobiti više nošto daješ... na kraju. Slažeš se s tim?"Bobby kimne glavom."Koliko bi puta pritisnuo capicu pumpe ako ništa ne bi izašlo?""Vjerojatno ne puno puta.""Ova knjiga ima dvjesto stranica, više-manje. Pročitaj prvo deset posto — to iznosi dvadeset stranica, već znamda ti brojke ne idu tako dobro kao slova — i ne bude li ti se dotad svidjela, ne bude li davala više no što se u njuulaže, ostavi je.""Kad bi barem to dopuštali u školi", reče Bobby. Mislio je na pjesmu Ralpha Walda Emersona koju su trebalinaučiti napamet. Počinjala je stihom: "Kod grubog mosta koji se izvija ponad bujice." S-J je Emersona prozvaoRalph Waldo Emersmotani."Škola je nešto drugo." Sjedili su za Tedovim kuhinjskim stolom s kojeg se pružao pogled na stražnje dvorište,gdje je sve bilo u cvatu. U Colonvjevoj, ulici paralelnoj s Broadovom, Bowser, pas gospođe O'Hare unedogled jelajao rup-rup-rup u blagi proljetni zrak. Ted je pušio Chesterfieldicu. "A kad već govorimo o školi, nemoj tuknjigu tamo nositi. U njoj ima stvari koje tvoja nastavnica možda ne bi htjela da pročitaš. Moglo bi doći dodarmara.""Do čega?""Strke. A budeš li imao problema u školi, imat ćeš ih i kod kuće — uvjeren sam da ti ja to ne moram reći. Atvoja majka..." Ruka koja nije držala cigaretu načini diskretan pokret piljenja koji Bobby odmah shvati. Tvoja mimajka ne vjeruje.Bobby se sjeti kako je Carol rekla da Ted možda od nečeg bježi, a sjeti se i kako je njegova majka rekla da Carolmalo toga promakne."Što ima u njoj a što bi me moglo uvaliti u nevolje?" On pogleda Gospodara muha s novim zanimanjem."Ništa zbog čega bi ljudima pjena izbila na usta", suho će Ted. Zgnječi cigaretu u limenoj pepeljari, ode do svogmalog hladnjaka i izvadi dvije boce biljnog piva. U hladnjaku nije bilo ni piva ni vina, samo biljno pivo istaklenka sladoleda. "Mislim daje najgori dio razgovor o tome da bi trebali divljoj svinji nabiti koplje ustražnjicu. No određeni tip odraslih ljudi vidi samo drveće a nikad šumu. Bobby, pročitaj prvih dvadeset stranica.Postat ćeš bolja osoba. To ti mogu obećati."

Ted spusti bočice napitka na stol i skine čepove svojim kljunastim vadičepom. Potom podigne svoju bocu ikucne njome o Bobbvjevu. "Tvojim novim prijateljima na otoku.""Kojem otoku?"Ted Brautigan se nasmiješi i izbaci posljednju cigaretu iz zgužvane kutije. "Doznat ćeš", reče on.I Bobby doista dozna, a nije mu trebalo dvadeset stranica da shvati da je Gospodar muha vraški dobra knjiga,možda najbolja koju je ikad pročitao. Nakon deset pročitanih stranica već mu je pažnja bila prikovana; nakondvadeset stranica bio je izgubljen za ovaj svijet. Živio je na otoku s Ralphom, Jackom, Pajcekom i s mal-cima;zadrhtao je kad se ispostavilo daje Zvijer zapravo raspadnuti pilot uhvaćen u svoj padobran; pratio najprijeosupnuto a onda užasnuto kako se skupina bezazlenih školaraca pretvara u divljake i naposljetku kreće u lov najedinog svog pripadnika koji je uspio napola zadržati ljudskost.On pročita knjigu do kraja jedne subote tjedan dana prije završetka škole. Kad je stiglo podne a Bobby još bio usvojoj sobi — nitko od prijatelja nije se došao igrati, nije bilo gledanja subotnjih prijepodnevnih crtica, čak niMerrie Melodies od deset do jedanaest — njegova majka zaviri u sobu i reče mu da se skine s kreveta, izvadi nosiz te knjige i ode u park ili bilo što."Gdje je Sully?" upita ona."Na Dalhouseovu trgu. Školski orkestar ima koncert." Bobby ošamućenim, smućenim očima pogleda u svojumajku na vratima i uobičajene predmete oko nje. Svijet u kojem se događala priča iz knjige postao mu je takoživopisan da mu se stvarni sad činio lažan i bezbojan."A tvoja cura? Povedi nju u park.""Mama, Carol mi nije cura.""Što god da jest. Zaboga, Bobby, pa nisam rekla da vas dvoje namjeravate pobjeći.""Ona i još neke cure prespavale su kod Angie. Carol kaže da tad uopće ne spavaju i da curičnjak praktičnopotraje cijelu noć. Kladim se daje još u krevetu, ili doručkuje umjesto ručka.""Onda idi sam u park. Činiš me nervoznom. Kad u subotu ujutro ne radi televizor, stalno mislim da si mrtav."Ona uđe u njegovu sobu i pobere mu knjigu iz ruku. Bobby je s nekom vrstom otupjele fasciniranosti gledaokako ona prelistava stranice i nasumce čita pojedine ulomke. A što ako spazi dio u kojem dječaci razgovaraju otome da će divljoj svinji u guzicu zabiti koplja (samo što su oni biliEnglezi pa su rekli "tur" što je Bobbyju zazvučalo još prostačkije)? Što bi ona rekla na to? Nije znao. Cijeli ježivot proživio s njom, uglavnom samo njih dvoje, a on još nije mogao predvidjeti kako će ona reagirati u nekojsituaciji."Je li to knjiga koju ti je dao Brattigan?""Aha.""Kao rođendanski poklon?""Aha.""O čemu se radi?""Dječaci brodolomci na otoku. Brod im je potonuo. Mislim da se događa poslije III. svjetskog rata ili nečegtakvog. Tip koji ju je napisao nikad ne kaže određeno.""Znači, znanstvena fantastika.""Aha", reče Bobby. Osjeti lagano likovanje. On je smatrao da Gospodar muha nema ama baš nikakve veze sPrstenom oko Sunca, ali je njegova mama mrzila znanstvenu fantastiku, i ako bi išta moglo zaustaviti njezinopotencijalno opasno listanje, onda je to to.Ona mu vrati knjigu i ode do njegova prozora. "Bobby?" Nije se okrenula i pogledala u njega, barem ne odmah.Imala je na sebi staru košulju i svoje subotnje hlače. Jaka podnevna svjetlost prosijavala joj je kroz košulju; vidiojoj je slabine i prvi putjtrimijeti kako je suhonjava, kao da zaboravlja jesti ili nešto takvo. "Što je, mama?""Je li ti gospodin Brattigan davao još kakvih poklona?" "Mama, zove se Brautigan."Ona se namršti svom odrazu u prozoru... odnosno, vjerojatno se mrštila njegovu odrazu u staklu. "Nemoj meispravljati, Bobuljica. Je li?"Bobby se zamisli. Nekoliko bočica bezalkoholnog napitka, poneki sendvič od tunjevine ili kroasan iz pekarnice ukojoj je radila Sullvjeva mama, ali nikakvih darova. Samo ta knjiga, jedan od najboljih poklona koji je ikaddobio. "Ali ne, pa zašto bi?""Ne znam. Ali ne znam ni zašto bi ti čovjek kojeg si tek upoznao uopće nešto poklonio za rođendan." Onauzdahne, prekriži ruke ispod svojih malih oštrih dojki i nastavi gledati kroz Bobbvjev prozor. "Rekao mije dajebio državni službenik u Hartfordu, ali daje sad u mirovini. Je li to i tebi rekao?""Nešto slično." Zapravo, Ted nikad ništa nije Bobbvju rekao o svom radnom životu, a Bobbvju nikad nije palona um da pita."Koja državna služba? Koje ministarstvo? Zdravstva i socijalne skrbi? Transporta? Državne revizije?"Bobby odmahne glavom. Što je to uopće revizija?"Kladim se da je školstvo", reče ona zamišljeno. "Govori kao bivši nastavnik. Nije li tako?""Aha, onako.""Ima li hobi?"

"Ne znam." Čitanje, naravno; dvije od one tri papirnate vrećice koje su tako zasmetale njegovu majku bile supune džepnih knjiga, većina kojih je djelovalaja/co teško.Njoj iz nekog razloga lakne zbog toga što Bobby nije ništa znao o tome kako novi stanar provodi slobodnovrijeme. Slegne ramenima, a kad je ponovno progovorila činilo se da više govori sebi nego Bobbvju. "Ta to jesamo knjiga. I k tome džepna.""Rekao je da će možda imati posla za mene, ali zasad nije još ništa ponudio."Ona se strelovito okrene. "Svaki posao koji ti ponudi, svaki poslić koji te zamoli da mu obaviš, najprije ćešporazgovarati sa mnom. Jesi li me čuo?""Naravno, čuo sam te." Njezina ga goropadnost iznenadi i pomalo zabrine."Obećaj.""Obećavam.""Zakuni se, Bobby."On poslušno načini znak križa na srcu i reče: "Obećavam majci u ime Boga."To bi najčešće bio kraj razgovora, ali ovaj put nije izgledala zadovoljno."Je li ikad... da li ikad..." I tu zašuti. Djelovala je neuobičajeno zbunjeno. Djeca kadšto tako izgledaju kad ihgospođa Bramwell prozove na ploču da podcrtaju imenice i glagole u rečenici, a oni to ne znaju."Je li on ikad što, mama?""Nije važno!" obrecne se ona. "Izlazi iz ove sobe, Bobby, idi u park ili u Sterling House, umorila sam se gledatite."Zašto si onda došla u moju sobu? pomisli on (ali naravno ne reče). Ja nisam dodijavao tebi, mama. Ja nisamdodijavao tebi.Bobby zatakne Gospodara muha u stražnji džep i krene prema vratima. Okrene se kad je stigao do njih. Ona jejoš stajala kod prozora, ali je ponovno gledala u njega. Još nikad u takvim trenucima nije ga iznenadio izrazljubavi na njezinu licu; u najboljem slučaju mogao je ugledati nekakvo razmišljanje, katkad (ali ne i uvijek)toplinu."Hej, mama?" Namjeravao ju je zamoliti pedeset centi — pola zelembaća. S time bi mogao kupiti sok i dvijehrenovke u pecivu u zdravljaku Colony Diner. Obožavao je njihove hrenovke koje su posluživali u prepečenompecivu s čipsom i ploškicama kiselih krastavaca kao prilogom.Njezina usta ponovno izvedu onaj trik sa stiskanjem, i on je znao da danas nije njegov dan za hrenovke. "Ne tražiBobby, ni u ludilu." M u ludilu — jedna od njezinih najdražih poštapalica. "Ovaj tjedan moram poplaćati tonuračuna, pa si izbij te dolarske simbole iz očiju."Ali ona nije imala tonu računa, u tome je bila stvar. Ne ovaj tjedan. Bobby je prošle srijede vidio račun za struju iček za stanarinu u omotnici naslovljenoj Gospodin Monteleone. A nije mogla ni tvrditi da će mu uskoro trebatiodjeća jer sad nije bio početak školske godine nego svršetak. Jedina lova koju je u posljednje vrijeme tražio biloje pet dolara za Sterling House — kvartalna članarina—a čak je i na tome škrtarila, iako je znala da to pokrivaplivanje, igranje bejzbola u juniorskim momčadima Vukovi i Lavovi, plus osiguranje. Da nije posrijedi njegovamama već netko drugi, to bi smatrao cicijašenjem. No ništa joj od toga nije mogao reći: razgovor o novcu s njombi se gotovo uvijek pretvorio u prepirku, a osporiti bilo koji aspekt njezina odnosa prema novcu, makar usitnicama, u nje bi čas posla izazvalo histerični napad. A kad bije spopalo, to je bilo zastrašujuće.Bobby se nasmiješi. "U redu je, mama."Ona mu uzvrati smiješak a onda kimne glavom prema staklenci s naljepnicom BICIKLISTIČKI FOND. "Zaštone posudiš malo odande, ha? Počasti se. Ja nikome neću reći, a ti uvijek možeš poslije vratiti."On zadrži smiješak na licu, ali teškom mukom. Kako je to ona rekla laka srca, i ne pomislivši kako bi onapobješnjela kad bi Bobby njoj predložio da malo posudi iz škrabice za struju, ili za telefon ili s hrpice koju jeodvajala za kupnju svoje "poslovne odjeće", da si on uColonyju kupi dvije hrenovke u pecivu a možda i pitu s preljevom od sladoleda. Kad bi on njoj tako nonšalantnorekao da nikome neće reći a da ona uvijek može kasnije vratiti što je uzela. Možeš si misliti, dobio bi za uho.Kad je stigao u park Commonwealth, Bobbvjeva je ogorčenost splasnula, a riječ cicija ishlapjela mu iz glave.Bio je lijep dan, a on trebao do kraja pročitati izvrsnu knjigu: kako biti ogorčen i šiziti kad te čeka nešto takvo?On nađe klupu na osami i ponovno otvori Gospodara muha. Mora je danas pročitati do kraja, mora doznati što sedogodilo.Na posljednjih četrdeset stranica utroši sat vremena, i kroz to je vrijeme bio slijep i gluh za sve oko sebe. Kad jenajzad zatvorio knjigu, opazi da mu je krilo puno bijelih cvjetova. I kosa mu je bila puna njih — sjedio jenesvjestan vihora jabučnog cvata.On otare cvjetove i pogleda prema igralištu. Djeca su se klackala, njihala i udarala lopticu privezanu za stup.Smijala su se, ganjala, valjala po travi. Bi li takva djeca ikad mogla završiti kao golišavi poklonici sagnjilesvinjske glave? Lako se moglo podleći iskušenju i odbaciti takve ideje kao maštarije odrasle osobe koja ne volidjecu (Bobby je znao daje takvih mnogo), ali onda Bobby pogleda u pješčanik i ugleda dječarca kako sjedi unjemu i gorko plače kao da će mu srce prepući, dok neki krupniji dječak sjedi pokraj njega i bez imalo grižnjesavjesti igra se s kamionom-igračkom koju je prijatelju oteo iz ruku.

A završetak knjige — hepiend ili ne? Premda bi prije mjesec dana rekao da je to besmislica, Bobby nije mogaopouzdano reći. Nikad u životu nije pročitao knjigu za koju nije znao ima li dobar ili loš, sretan ili nesretan kraj.No Ted će znati. Pitat će Teda.Bobby je još sjedio na klupi petnaest minuta kasnije kad je Sully doskakutao u park i ugledao ga. "Hej ti, gadestari!" vikne Sully. "Svratio sam do tebe i tvoja je mama rekla da si ovdje ili možda u Sterling Houseu. Jesikonačno pročitao tu knjigu?""Aha.""I je li bila dobra?""Aha."S-J zavrti glavom. "Nikad nisam naišao na knjigu koja bi mi se stvarno svidjela, ali ću ti vjerovati na riječ.""Kako je prošao koncert?"Sully slegne ramenima. "Puhali smo dok svi nisu otišli, pa pretpostavljam da je bio dobar, barem za nas. Apogodi tko je osvojio tjedan dana u kampu Winiwinaia?" Dječji kamp Winnie bio je miješani kamp YMCA-e najezeru George, u šumama sjeverno od Stor-rsa. Svake bi godine HAC—Hanvich Activities Committee — upri-ličio nagradno izvlačenje, a nagrada bi bila tjedan dana boravka u tom kampu.Bobby osjeti žalac ljubomore. "Ma nemoj me zezati."Sully-John se veselo nasmiješi. "Da, čovječe! Sedamdeset imena u šeširu, najmanje sedamdeset, a ime koje jeonaj ćelavi stari gad g. Coughlin izvukao iz šešira bilo je ime Johna L. Sullivana mlađeg, iz Broad Street 93.Mama samo što se nije načinila u gaće.""Kad ideš?""Dva tjedna nakon završetka nastave. Mama će pokušati u isto vrijeme dobiti dopust u pekarnici kako bi moglaotići baki i djedu u Wisconsin. Ići će turbo vučjakom." Turbo raspust bili su ljetni praznici; turbo šou bio je EdSullivan u subotu navečer; turbo vučjak bio je, naravno, autobus prijevoznika Greyhounda. Lokalni autobusnikolodvor bio je smješten malo niže kina Asher Empire i zdravljaka Colony Diner."Zar ne bi rado s njom u Wisconsin?" upita Bobby, osjetivši perverznu želju da prijatelju barem malo pokvarizadovoljstvo zbog njegove dobre sreće."Možda mi se malčice ide, ali bih radije u kamp gađati iz luka i strijele." On prebaci ruku oko Bobbvjevihramena. "Kad bi barem ti mogao ići sa mnom, knjiški gade."Na te njegove riječi, Bobby osjeti zavist. Ponovno spusti pogled na Gospodara muha i shvati da će je uskoro jošjednom pročitati. Možda već u kolovozu, bude li mu dosadno (do kolovoza bi mu najčešće postalo dosadno,premda je u svibnju to bilo teško povjerovati). A onda pogleda u Sully-Johna, nasmiješi se, i obgrli ga okoramena. "Baš si sretan patak", reče on."Možeš me zvati Paško", složi se Sully-John.Sjedili su tako na klupi neko vrijeme, zagrljeni, pod tim povremenim škropcima cvjetova jabuke, i gledali maludjecu kako se igraju.A onda Sully reče da ide na subotnju matineju u Empire i da mora krenuti ukoliko ne želi propustiti najave novihfilmova."Zašto ne pođeš i ti, Bobborino? Prikazuju Crnog škorpiona. Čudovišta kao u priči.""Ne mogu, švorc sam", reče Bobby. To je bila istina (ako se izuzme onih sedam dolara u staklenci Biciklističkogfonda), a danas mu se ionako ne ide u kino, iako je od jednog klinca u školi čuo da je Crni škorpion stvarnosuper, da škorpioni svojim otrovnim bodljama proburaze ljude skroz-naskroz kad ih ubiju, a povrh toga i sravnesa zemljom Mexico City.Bobby se želio vratiti kući i porazgovarati s Tedom o Gospodaru muha."Švorc", tužno će Sully. "Koje li tuge, čovječe. Kupio bih kartu i tebi, ali imam samo trideset pet centi.""Nema veze. Hej, gdje ti je jo-jo?"Sully se snuždi još i više. "Puknula je gumica. Otišao u jo-joovski raj, vjerojatno."Bobby se zacereka. Jo-joovski raj, prilično smiješno. "Kupit ćeš novi?""Sumnjam. Želim si mađioničarski pribor iz Woolworth'sa. Na kutiji piše da sadrži šezdeset raznih trikova.Bobby, znaš li ti da bih rado bio mađioničar kad odrastem? Putovati po svijetu s varijeteom ili cirkusom, nositicrno odijelo i cilindar iz kojeg bih izvlačio zečeve i slično sranje.""Zečevi bi ti se vjerojatno posrali u šešir", reče Bobby.Sully se nasmiješi. "Ali bih bio skulirani gad! Kako bih to volio! U bilo čemu!" On ustane. "Siguran si da neželiš poći sa mnom? Vjerojatno bi uspio šmugnuti pokraj Godzille."Na stotine klinaca došlo bi na subotnju matineju u Empire, koja se najčešće sastojala od nekog cjelovečernjegfilma s čudovištem, osam ili devet crtica, najava novih filmova, te filmskog žurnala. Gospođa Godlovv poludjelabi pokušavajući ih natjerati da stanu u red i zašute, ne shvaćajući da se u subotnje popodne ni više-manje pris-tojnu djecu ne može natjerati da se ponašaju kao da su u školi. Usto je bila opsjednuta uvjerenjem da bulumentedjece starije od dvanaest godina pokušavaju ući u kino koristeći popust za djecu mlađu od dvanaest godina; da jebilo po njezinu, gospođa G. tražila bi rodni list i za subotnje matineje a ne samo za kinopredstave kad se prika-zuju dva filma Brigitte Bardot. No budući da nije imala potrebnih ovlasti, zadovoljila se time da zareži

"KOJSGODIŠ?" na svakog klinca višeg od metar šezdeset pet. Zbog tog se meteža kadšto moglo sasvim lakozbrisati pokraj nje, a subotom popodne nije bilo ni kartodrapca. Ali Bobbvju danas nije bilo do divovskihškorpiona; proveo je čitav prošli tjedan s realističnijim čudovištima, od kojih su mnoga vjerojatno izgledala baškao on."Mislim da ću još malo ostati tu", reče Bobby."U redu." Sully-John iščeprka nekoliko cvjetova jabuke iz svoje crne kose, pa ozbiljno pogleda u Bobbvja."Turbo Bob, reci mi da sam skulirani gad.""Sully, ti si jedan skulirani gad.""Jupi!" Sully-John skoči u nebo, šakom probode zrak i nasmije se. "I jesam! Danas skulirani gad a sutrasuperskulirani mađioničar-skigadlPaf!"Bobby od smijeha nemoćno klone na naslon klupe, raširenih nogu, vrhova tenisica okrenutih prema unutra. S-Jje bio tako smiješan kad bi ga krenulo.Sully načini korak, ali se tad ponovno okrene. "Znaš što? Na ulazu u park vidio sam dvojicu čudnih tipova.""Što je bilo čudno na njima?"Sully-John odmahne glavom, zbunjena izraza lica. "Ne znam", reče on. "Ne znam zapravo." A onda krenepjevajući "At the Hop". Bila mu je to jedna od najdražih. I Bobbvju se sviđala. Danny i Ju-niorsi su sjajni.Bobby otvori knjigu koju mu je Ted poklonio (sad je izgledala svojski prelistana) i ponovno pročita nekolikoposljednjih stranica, onaj dio u kojem se najzad pojave odrasli. Ponovno se zamisli nad time — sretan ili tužanzavršetak? — i Sully-John mu ispari iz glave. Da je S-J kojim slučajem spomenuo da su oni čudaci koje je vidioimali na sebi žute kapute, neke bi stvari poslije bile sasvim drukčije."William Golding napisao je zanimljivu stvar o toj knjizi, nešto što mislim da se nadovezuje na tvoju nedoumicuu vezi s krajem... hoćeš još jedan sok, Bobby?"Bobby odmahne glavom i reče ne hvala. Nije baš toliko volio biljno pivo i uglavnom ga je pio iz pristojnosti kadbi bio s Tedom. Po-novno su sjedili za Tedovim kuhinjskim stolom, pas gospođe O'Hare još je lajao (koliko se Bobbyju činilo,Bowser nikad nije prestajao lajati), i Ted je još pušio Chesterfieldice. Kad se vratio iz parka, Bobby se navirio davidi u kakvom mu je stanju majka, vidio da drijema na krevetu, pa požurio na drugi kat upitati Teda o završetkuGospodara muha.Ted ode preko sobe do hladnjaka... a onda stane. Ostane stajati tako s rukom na vratima hladnjaka, zureći uprazno. Bobby će poslije shvatiti daje to bila prva jasna naznaka da Ted nije sasvim čist; da s njim zapravo neštonije u redu i daje svakim trenutkom sve manje u redu."Najprije ih se osjeti u očnim jabučicama", reče Ted u razgovornom tonu. Govorio je razgovijetno; Bobbyje čuosvaku riječ."Što se osjeti?""Najprije ih se osjeti u očnim jabučicama." Još zagledan u prazno i ruke omotane oko ručke hladnjaka. Bobbyosjeti strah. Nešto kao daje bilo u zraku, nešto gotovo poput peluda — i od toga ga zaškak-Ijaju dlačice u nosu,zasvrbe nadlanice.A onda Ted otvori vrata hladnjaka i gurne glavu u nj. "Siguran si da nećeš?" upita on. "Dobro je i hladno.""Ne, zaista."Ted se vrati za stol i Bobby shvati daje odlučio ili se ne obazirati na to što se upravo dogodilo ili se toga nijesjećao. A shvati i da je s Tedom sad sve u redu; to je Bobbyju bilo dovoljno. Odrasli su čudaci, i to je sve.Katkad se ne smiješ obazirati na njihove postupke."Recite mi Što je rekao o kraju. Gospodin Golding.""Koliko me pamćenje služi, to je glasilo otprilike ovako: 'Dječake spasi posada bojnog broda, sreća za njih, alitko da spasi posadu?'" Ted si natoči čašu biljnog piva, pričeka da se pjena slegne, pa dolije još malo. "Pomaže liti to?"Bobby je to premetao po glavi onako kako bi postupio s nekom zagonetkom. Dovraga, pa to i jest bilazagonetka. "Ne", reče on naposljetku. "Još ne shvaćam. Njih ne treba spašavati — hoću reći posadu broda—jeroni nisu na tom otoku. Osim toga..." Sjeti se dječaka u pješčaniku, kako je jedan od njih ronio suze a drugi sespokojno igrao s ukradenom igračkom. "Ljudi na brodu su odrasli. Odrasle ne treba spašavati.""Ne?""Ne.""Baš nikad?"Bobby odjednom pomisli na svoju majku i na to kakva je za novac. A onda se sjeti noći kad se probudio jer muse učinilo da ju je čuo plakati. On ne odgovori."Razmisli", reče Ted. Duboko uvuče dim cigarete, pa otpuhne perjanicu dima. "Dobre knjige služe i zato da se onjima razmišlja i nakon što ih se pročita.""U redu.""Gospodar muha nije nimalo nalik na Hardvjeve, zar ne?"Bobby na trenutak zamisli, vrlo zorno, kako Frank i Joe Hardy trče kroz džunglu s ručno izrađenim kopljima u

ruci, skandiraju da će ubiti ženku vepra i nabiti joj koplja u guzicu. On prasne u smijeh, a kad mu se Ted u tomepridružio, znao je da je svršeno s Hardvjevci-ma, Tomom Svviftom, Rickom Brantom i Bombom, dječakom izdžungle. Gospodar muha ih je dokrajčio. Bilo mu je jako drago da ima iskaznicu za odrasle."Ne", reče on, "nimalo.""Dobre knjige ne odaju sve svoje tajne odjednom. Upamtit ćeš to?""Da.""Izvrsno. A sad mi reci — bi li želio od mene zaraditi dolar tjedno?"Promjena teme bila je tako nagla da se Bobby na trenutak nije snašao. A onda se nasmiješi i reče: "Bokca mu,bih!" Brojke mu vrtoglavom brzinom prolete kroz glavu; Bobby je bio dovoljno dobar matematičar da uspijesračunati kako dolar tjedno znači najmanje petnaest dolara do rujna. Pribroji li se tome ono što već ima, pluspristojan urod reciklažnih boca i nekoliko pokošenih travnjaka u susjedstvu... ti bokca, mogao bi se voziti naSchwinnu prije Dana rada3. "Što biste htjeli da učinim?""Moramo biti oprezni. Jako oprezni." Ted je razmišljao i šutio, i to tako dugo da se Bobby pobojao da će onponovno početi govoriti o tome kako nešto osjeća u očnim jabučicama. Ali kad je Ted podigao pogled, u njemunije bilo one čudne praznine. Pogled mu je bioDržavni praznik u SAD-u. Obilježava se prvog ponedjeljka u rujnu.oštar, premda malo sjetan. "Bobby, nikad ne bih tražio od nekog prijatelja, a naročito mladog prijatelja, da lažeroditeljima, ali ću te u ovom slučaju zamoliti da mi se pridružiš u maloj smicalici. Znaš li što je to?""Naravno." Bobby pomisli na Sullvja i njegovu novu ambiciju da putuje po svijetu s cirkusom, odijeva crnoodijelo i izvlači zečeve iz cilindra. "To mađioničari rade da vas smute.""Ne zvuči baš ugodno kad se postavi na taj način, zar ne?"Bobby odmahne glavom. Zaista, kad oduzmeš šljokice i reflektore, ne zvuči naročito.Ted otpije malo biljnog piva i obriše pjenu s gornje usne. "Tvoja majka, Bobby. Nije da me mrzi, mislim da ne bibilo pošteno reći takvo što... ali mislim da sam joj skoro nesimpatičan. Slažeš li se?""Vjerojatno. Kad sam joj rekao da ćete možda imati posla za mene, reagirala je jako čudno. Rekla je da jojmoram reći sve što budete zatražili da učinim prije no što mi odobri."Ted Brautigan kimne glavom."A mislim da je to zbog toga što ste neke svoje stvari donijeli u papirnatim vrećicama kad ste se doselili. Znamda to zvuči ćaknuto, ali je to jedino čega se mogu sjetiti."Mislio je da će se Ted nasmijati, ali on samo ponovno kimne glavom. "Možda je to samo zbog toga. U svakomslučaju, Bobby, ne bih želio da učiniš nešto protivno majčinim željama."To je zvučalo dobro, ali Bobby Garfield nije u to sasvim povjerovao. Daje to bila istina, ne bi bilo potrebe zasmicalicama."Reci majci da mi se oči jako brzo umore. Što je i istina." Kao da želi to dokazati, Ted podigne desnu ruku na očii promasira ih u kutovima palcem i kažiprstom. "Reci joj da te želim angažirati da mi svaki dan malo čitaš iznovina i da ću ti za to platiti dolar tjedno — ono što tvoj prijatelj Sully naziva zelembaćem."Bobby kimne glavom... ali dolar tjedno za to da čita o tome kako Kennedy stoji na stranačkim izborima i hoće liFloyd Peterson pobijediti u lipnju? I možda onako usput malo Blondie i Dicka Tracyja? Njegova mama igospodin Biderman iz trgovine nekretninama Home Town Real Estate mogli bi to povjerovati, ali Bobby nije.Ted je još trljao oči. Ruka mu je lebdjela iznad njegova uskog nosa poput pauka."Što još?" upita Bobby. Glas mu zazvuči neobično bezizražajno, poput mamina glasa kad je on obećao da ćepospremiti svoju sobu, a ona se navečer vratila kući i zatekla sobu još nepospremljenu. "U čemu se stvarnosastoji moj posao?""Želim da držiš oči otvorene, to je sve", reče Ted."I da držim na oku što?""Prizemnike u žutim kaputima." Tedovi su prsti još obrađivali kutove njegovih očiju. Kad bi barem on to prestaočiniti, pomisli Bobby; bilo je nečeg jezivog u tome. Osjeća li nešto u njima, da li ih zato rulji i gnječi? Nešto štomu ometa pozornost, stoji na putu njegovu inače zdravom i sređenom razmišljanju?"Prizemnice?" On je znao da postoje kuće prizemnice. Prizemnice u žutim kaputima nije imalo nikakvog smisla,ali se ničeg boljeg nije mogao sjetiti.Ted se nasmije vedrim, iskrenim smijehom zbog kojeg Bobby postane svjestan koliko mu je dotad bilonelagodno."Prizemnici", reče Ted." 'Prizemni' rabim u dickensovskom značenju, ljudi koji djeluju prilično glupo... aistodobno i prilično opasno. Od onih koji, recimo, u nekoj uličici igraju craps 4 i pritom si dodaju bocu žestice upapirnatoj vrećici. Od onih koji stoje naslonjeni na telefonske stupove i fućkaju za prolaznicama na drugoj straniulice a pritom brišu vratove rupčićima koji nikad nisu sasvim čisti. Muškarci koji misle da su šeširi sazataknutim perom šik. Muškarci koji djeluju kao da znaju sve prave odgovore na sva glupa životna pitanja.Nisam baš sasvim jasan, zar ne? Shvaćaš li ti išta od ovoga, podsjeća li te na nešto?"I podsjeća. Na neki način bilo je to kao kad je čuo da se vrijeme opisuje kao starog ćelavog varalicu: osjećaj dasu neka riječ i fraza na mjestu premda ne možeš baš reći zašto. Podsjetilo ga je na to kako gospodin Biderman

izgleda neobrijano premda osjećaš kako mu se miris slatkastog losiona za poslije brijanja još suši na obrazima,ili na način na koji nekako znaš da gospodin Biderman kopa nos kad je sam u automobilu ili da u prolazuautomatski provjerava pretince za povrat kovanice na javnim telefonskim govornicama."Shvatio sam vas", reče on.Vrsta igre s dvije kocke u kojoj pobjeđuje sedmica."Dobro. Ni u milijun godina ne bi mi palo na pamet da od tebe tražim da razgovaraš ili kontaktiraš s takvimljudima. Ali te molim da držiš oči otvorene, da jednom dnevno obiđeš naš kvart — Broad Street, CommonwealthStreet, Colonv Street, Asherovu aveniju, pa se vratiš ovdje na broj 149 — i da samo vidiš što vidiš."U Bobbvjevoj su glavi stvari počele sjedati na svoje mjesto. Na njegov rođendan — ujedno i Tedov prvi dan nabroju 149 — Ted ga je upitao pozna li sve stanovnike ulice, bi li uočio(one koji su na proputovanju lica tebi nepoznata)nepoznate ljude, ukoliko se takvi pojave. Ni tri tjedna kasnije, Carol Gerber je izjavila da se katkad pita ne bježili Ted od nečeg."Koliko ih ima?" upita on."Tri, pet, sad možda i više." Ted slegne ramenima. "Poznat ćeš ih po dugim žutim kaputima i maslinastoj puti...premda je ta tamna put samo maska.""Što... hoćete reći kao Man-Tan5 ili nešto slično?""Moglo bi se reći. A ako budu u automobilima, prepoznat ćeš ih po njima.""Koje marke? Koji modeli?" Bobby se osjećao kao Darren McGavin u seriji Mike Hammer i upozori se da se nezanese odveć. Nije ovo televizija. Svejedno je uzbudljivo.Ted je vrtio glavom. "Nemam pojma. Ali ćeš znati, jer će njihovi automobili biti kao i njihovi žuti kaputi išpičoke i masna parfimirana pomada kojom zalizuju kosu: upadni i prostački.""Prizemni", reče Bobby, ali ne i upitno."Prizemni", ponovi Ted i žustro kimne glavom. Otpije biljnog piva, svrne pogled prema zvuku vječito lajavogBowsera... i ostane tako stajati nekoliko trenutaka, poput igračke sa slomljenom oprugom ili motora koji je ostaobez benzina. "Oni me osjećaju", reče on. "A i ja osjećam njih. Bože, kakvog li svijeta.""Što oni hoće?"Ted se okrene prema njemu, osupnuto, kao daje smetnuo s uma da je Bobby tu... ili kao da je na trenutakzaboravio tko je Bobby. A onda se nasmiješi, pruži ruku i položi je na Bobbvjevu. Bila je krup-5 Man-Tan je (l) vrsta kreme za samotamnjenje, (2) tvrtka koja proizvodi solarije, te (3) gusta crna pasta kojomlica boje moderni minstreli, pjevači bijelci koji se pretvaraju da su crnci.na, topla i utješna: muška ruka. Od tog dodira nestane Bobbyjeva malodušnog skanjivanja."Neku sitnicu koju ja slučajno imam", reče Ted. "Neka ostane na tome.""Nisu policajci, je li? Ili federalci? Ili—""Želiš znati jesam li jedan s FBI-eva popisa deset najtraženijih ljudi ili komunistički agent kao u filmu Vodiosam trostruki život? Negativac?""Znam da niste negativac", reče Bobby, ali je rumenilo koje mu se penjalo u obraze poručivalo suprotno. Ne zatošto bi to što on misli puno mijenjalo na stvari. Negativci mogu biti simpatični, pa i voljeni; i Hitler je imaomajku, rado je govorila njegova mama."Ja nisam negativac. Nikad nisam opljačkao banku ni ukrao vojnu tajnu. Proveo sam previše vremena čitajućiknjige i nisam platio svoj "štos" globi — kad bi postojala knjižničarska policija, bojim se da bi mi bili za petama— ali nisam od negativaca kakve se viđa na televiziji.""Ali ljudi u žutim kaputima jesu."Ted kinine glavom. "Kvarni skroz-naskroz. I, kao što rekoh, opasni.""Jeste li ih vidjeli?""Puno puta, ali ne ovdje. A izgledi su devedeset devet posto da ih ni ti nećeš vidjeti. Ja samo tražim da pripazišna njih. Hoćeš li moći?""Da.""Bobby? Nešto te muči?""Ne." Ali gaje trenutak nešto kopkalo — ne to da se nečeg sjetio, nego časovit osjećaj da se nečeg želi sjetiti."Siguran si?""Aha.""U redu. A sad, evo pitanja: možeš li mirne savjesti — barem čiste savjesti — prešutjeti svojoj mami taj diotvojih zaduženja?""Da", reče Bobby istog trenutka, premda je shvaćao da će taj njegov postupak značiti veliku promjenu u njegovuživotu... i biti riskantan. Svoje se mame prilično bojao, a taj je strah samo djelomice bio posljedica jakostinjezina gnjeva i trajanja njezina durenja. Uglavnom se taj strah napajao iz sumorne slutnje da je samo malo vo-ljen te iz potrebe da zaštiti to malo ljubavi koju dobiva. Ali mu jeTed bio simpatičan... i sviđao mu se osjećaj Tedove ruke na njegovoj, tople grubosti njegova krupnog dlana,dodira njegovih prstiju, na zglobovima zadebljalih bezmalo u kvrge. A to ne bi ni bilo pravo laganje, nego

prešućivanje. "Zaista si siguran?"Želiš li naučiti lagati, Bobuljica, pretpostavljam da je prešućivanje dobar početak, šapne nutarnji glas. Bobby seogluši na nj. "Da", reče on, "zaista sam siguran. Ted... jesu li ti ljudi opasni samo za vas ili za sve?" Pritom jeimao na umu svoju majku, ali i sebe."Za mene su vrlo opasni. A za druge ljude — većinu drugih ljudi — vjerojatno nisu. Želiš li čuti neštosmiješno?""Naravno.""Većina ljudi ih i ne vidi dok ne priđu jako, jako blizu. Kao da imaju sposobnost da ljudima zamagle mozak, kaoShadow u onom starom radijskom serijalu.""Hoćete reći da su oni... ovaj..." Riječ nadnaravni kao da mu je teško silazila s jezika."Ali ne, nikako." Ted rukom odmahne na njegovo pitanje prije no što gaje do kraja izrekao. Ležeći u postelji tevečeri, budan kudikamo duže no inače, Bobbvju se učini daje Ted gotovo strepio od mogućnosti da se tu riječizgovori naglas. "Puno je ljudi, sasvim običnih ljudi, koje ne vidimo. Konobarice koje se vraćaju kući pognuteglave noseći svoje radne cipele u papirnatoj vrećici. Stari ljudi koji su izašli u poslijepodnevnu šetnju parkom.Tinejdžerice s viklerima u kosi iz čijih se tranzistora čuju hitovi s top liste Petera Trippa6. Ali ih djeca vide.Djeca ih sve vide. A ti si Bobby još dijete.""Meni se čini da su ti ljudi lako uočljivi.""Misliš zbog kaputa? I cipela? Kričavih automobila? No upravo zbog takvih stvari neki ljudi — zapravo mnogi— pogledaju na drugu stranu kako bi podigli malu barikadu između oka i mozga. U svakom slučaju, ne želim dase izlažeš rizicima. Ugledaš li ljude u žutim kaputima, ne stupaj s njima u kontakt. Nemoj razgovarati s njimamakar se oni obratili tebi. Ne mogu se sjetiti razloga zbog kojeg bi se oni tebi obratili, mislim da te ne bi niprimijetili — baš kao što veći-6 Slavni DJ s kraja pedesetih. Poznat i po maratonu, kad je osam dana i noći bez prestanka puštao ploče. Godine1960. optužen je daje od glazbenih izdavača primao mito da njihove ploče pušta u svojim emisijama.na ljudi ne primjećuje njih — ali štošta o njima ne znam. A sad mi reci što sam rekao. Ponovi mi. Važno je." "Nepribližavaj im se i ne obraćaj im se." "Makar se oni obratili tebi." Prilično nestrpljivo. "Tako je, makar se oniobratili meni. A što da onda učinim?" "Vrati se ovamo i reci mi da su tu i gdje si ih vidio. Normalno hodaj svedok ne budeš siguran da si im izvan vidokruga, a onda potrči. Trči kao vjetar. Trči kao da ti je vrag za petama.""A što ćete vi učiniti?" upita Bobby ali je, naravno, znao odgovor. Možda nije pronicav kao Carol, ali nije nipotpuni tupan. "Vi ćete otići, zar ne?"Ted Brautigan slegne ramenima i ispije ostatak svog biljnog piva ne pogledavši Bobbvju u oči. "Odlučit ću kaddođe vrijeme. Ako dođe. Budem li imao sreće, predosjećaj koji imam posljednjih nekoliko dana — to štoosjećam te ljude — izgubit će se." "Je li se to već dogodilo?" "Jest. A da razgovaramo o ugodnijim stvarima?"Idućih pola sata razgovarali su o bejzbolu, a potom o glazbi (Bobby se osupnuo kad je otkrio da se Tedu, osimšto zna nazive pjesama Elvisa Preslevja, neke od njih i sviđaju), pa o Bobbvjevim nadama i strahovanjima u vezisa sedmim razredom koji počinje u rujnu. Razgovor je bio ugodan, ali je Bobby osjećao kako u pozadini svaketeme vrebaju prizemnici. Prizemnici su bili ovdje u Tedovoj sobi na drugom katu poput neobičnih, ne bašraspoznatljivih sjenki.Tek kad se Bobby spremao za odlazak, Ted ponovno načne tu temu. "Pripazi na neke stvari", reče on. "Znakoveda su moji... moji stari prijatelji u blizini.""A koji su to?""Dok hodaš po gradu, baci pogled na obavijesti o izgubljenim kućnim ljubimcima na zidovima, u izlozima,pribodene na telefonske stupove u stambenim četvrtima. 'Izgubljena siva prugasta domaća mačka crnih ušiju,bijelog prsišta i krivog repa. Nazvati IRoquois 7-7661.' 'Izgubljen mali mješanac brakirca, odaziva se na imeTrbde, voli djecu, naša žele da se ona vrati kući. Nazvati IRoquois 7-0984 ili donijeti u Peabodvjevu.' Takvestvari.""Što to govorite? Ti bokca, želite reći da oni ubijaju kućne ljubimce? Mislite li...T"Mislim da mnoge te životinje uopće ne postoje", reče Ted. Zaz-vučao je umorno i malodušno. "I kad pridodajunekakvu njihovu nekvalitetnu malu fotografiju, svejedno mislim da su životinje većinom izmišljene. Mislim dasu ti oglasi nekakav oblik komunikacije, premda ne znam zašto ljudi koji ih pišu jednostavno ne odu u ColonyDiner i ne komuniciraju dok jedu pečenje i restani krumpir. Gdje ti majka kupuje namirnice?""U Total Grocervju. Odmah do agencije za trgovinu nekretninama gospodina Bidermana.""A ideš li ti s njom?""Ponekad." Kad je bio manji sastao bi se tamo s njom svaki petak. Čitao bi TVvodič koji bi uzeo s police začasopise dok se ona ne bi pojavila. Obožavao je ta poslijepodneva petkom jer je bio početak vikenda, jer bi mumama dopustila da gura kolica a on bi se uvijek pretvarao da je riječ o trkaćem automobilu, jer ju je volio. Alinije o tome Tedu rekao ni riječi. Bila je to davna prošlost. Ta imao je tada samo osam godina."Pogledaj oglasne ploče postavljene u svakom supermarketu kod blagajni", reče Ted. "Na njima ćeš vidjetimnoge rukom pisane oglase u kojima piše nešto kao VLASNIK PRODAJE AUTOMOBIL. Pripazi na sve takveoglase koji su risaćim čavlićima pričvršćeni za ploču naopako. Ima li u gradu još koji supermarket?"

"A&P kod željezničkog nadvožnjaka. Moja mama tamo ne zalazi. Kaže da joj se tamošnji mesar uvijek prostačkiceri.""Možeš li i tamo provjeriti oglasnu ploču?" "Naravno.""Dobro, jako dobro. A sad... znaš onaj uzorak školice koji djeca stalno crtaju po pločnicima?"Bobby kimne glavom."Potraži one pokraj kojih su iscrtane zvijezde ili mjeseci, ili oboje, najčešće kredom druge boje. Obrati pozornostna repove papirnatih zmajeva koji vise s telefonskih žica. Ne cijeli zmajevi, samo repovi. I..."Ted posuti, namršten, zamišljen. Dok je vadio Chesterfieldicu iz kutije na stolu i pripaljivao je, Bobby pomislisasvim razborito, sasvim jasno i bez trunke straha: Znaš, on je lud. Lud sto gradi.Da, naravno, kako u to uopće sumnjati? Samo se nadao da Ted zna biti oprezan koliko i lud. Jer čuje li njegovamama Teda da govori o takvim stvarima, više nikad neće dopustiti Bobbvju da mu priđe blizu. Zapravo,vjerojatno bi pozvala tipove s mrežama za lov na leptire.. . ili zamolila dobrog starog Dona Bidermana da toučini umjesto nje."Bobby, znaš onaj sat na gradskom trgu?""Aha, naravno.""Možda će početi otkucavati netočno vrijeme ili između punog sata. Također pripazi na novinska izvješća omanjim vandalskim ispadima u crkvama. Moji prijatelji ne vole crkve, premda nikad ne učine nešto ekstremno:nisu skloni — oprosti mi na igri riječima — tako prizemnim igrama. Ima još znakova da su oni u blizini, alinema potrebe da te opterećujem detaljima. Osobno smatram da su oglasi najpouzdaniji znak."'"Ako vidite Ginger, molim vas donesite je kući.'" "Upravo tak—""Bobby?" Bio je to mamin glas, a nakon toga se začuje uspinjuće šušljanje njezinih subotnjih tenisica. "Bobby,jesi li gore?"III. MAJČINSKA MOĆ. BOBBY RADI SVOJ POSAO. "DIRA LI TE?" POSLJEDNJI DAN ŠKOLE.Bobby i Ted izmijene pogled pun krivnje. Odmaknu se od stola i zavale se u stolicama, svaki na svojoj stranistola, kao da nisu samo razgovarali o glupostima već i radili nešto glupo.Primijetit će da nešto snujemo, pomisli Bobby zdvojno. Piše mi na licu."Ne", reče mu Ted. "Nije tako. To je moć koju ima nad tobom, to da ti u to vjeruješ. To je majčinska moć."Bobby blene u njega, zabezeknut. Zar si mi pročitao misli? Zar si mi upravo pročitao misli?Njegova je mama sad skoro stigla do odmorišta na drugom katu i nije bilo vremena za odgovor i da je Ted želioodgovoriti. Ali nije ni imao izraz lica koji bi poručivao da bi on zaista odgovorio daje bilo vremena. Bobby istogtrenutka počne sumnjati u to što je čuo.A tad je njegova majka stajala na otvorenim vratima, prelazila pogledom sa sina na Teda pa ponovno na svogsina, procjenjivački. "Znači, ipak si ovdje", reče ona. "Bože moj, Bobby, zar me nisi čuo kad sam te zvala?""Mama, bila si gore prije no što sam uspio reći bu."Ona frkne. Usta joj se razvuku u blijed, besmislen smiješak — njezin mehanički društveni smiješak. Očima jevršljala od jednog do drugog, s jednog na drugog, u potrazi za nečim neprimjerenim, neči-me što joj neće biti povolji, nečime što ne valja. "Nisam te čula kad si se vratio.""Spavala si na krevetu.""Kako ste danas, gospođo Garfield?" upita Ted."Kao ptica." Amo-tamo klizio je njezin pogled. Bobby nije imao pojma što ona traži, ali je onaj izraz smetenekrivnje jamačno već sišao s njegova lica, jer da ga je primijetila, on bi to već znao; znao bi da ona zna."Hoćete li sok?" upita Ted. "Imam biljnog piva. Nije bogzna što, ali je hladno.""Ljubazno od vas", reče Liz. "Hvala." Ona uđe i sjedne pokraj Bobbvja za kuhinjski stol. Odsutno ga pomilujepo nozi, motreći Teda koji je otvarao svoj mali hladnjak i vadio biljno pivo. "Ovdje gore sad još nije vrućegospodine Brattigan, ali vam jamčim da će za mjesec dana biti. Trebali biste si nabaviti ventilator.""Dobra ideja." Ted natoči biljno pivo u čistu čašu, pa stane ispred hladnjaka držeći je podignutu prema svjetlu,čekajući da se pjena slegne. Bobbvju je sličio znanstveniku u televizijskoj reklami, jednom od onih koji suopsjednuti proizvodom X i proizvodom Y i time kako Rolaidsi7 sagore pedeset sedam puta više želučanekiseline od svoje težine, zapanjujuće ali istinito."Ne treba mi puna čaša, bit će dovoljno", reče ona pomalo nestrpljivo. Ted joj donese čašu i ona je podigne. "Uzdravlje." OtpijeRolaidsi su tablete protiv želučane kiseline.gutljaj i iskrivi lice kao da je posrijedi raženi viski umjesto biljnog piva. A onda se zagleda u Teda preko rubačaše dok je ovaj sjedao za stol, otresao pepeo s cigarete i zataknuo opušak cigarete natrag u kut usta."Vas ste dvojica postali kao prst i nokat", reče ona. "Sjedite ovdje u kuhinji, pijete biljno pivo — baš zgodno,rekla bih! O čemu ste danas razgovarali?""O knjizi koju mi je dao gospodin Brautigan", reče Bobby. Glas mu je zvučao smireno i prirodno, glas iza kojegnema tajni. Gospodaru muha. Nikako da se odlučim je li kraj sretan ili tužan, pa sam se obratio njemu.""O? I što je rekao?""Daje ijedno i drugo. A onda mije rekao da još razmislim."

Liz se nasmije, ali snevesele. "Gospodine Brattigan, ja čitam krimiće, a razmišljanje čuvam za život. Ali janaravno još nisam u mirovini.""Ne", reče Ted. "Vi ste očito u najboljim godinama." Ona mu dobaci pogled koji je poručivao laskanje vas nećenikamo dovesti. Bobby gaje dobro poznavao."A i ponudio sam Bobbvju poslić", reče joj Ted. "On je pristao... s vašim dopuštenjem, dakako."Čelo joj se namršti na spomen posla, zagladi na spomen dopuštenja. Ispruži ruku i nakratko dodirne Bobbvjevucrvenu kosu, pokret tako neuobičajen da su se Bobbvjeve oči malo razrogačile. No pogleda nije skidala s Tedovalica. Ne samo što mu ne vjeruje, shvati Bobby, vjerojatno mu nikad neće vjerovati. "Na kakav ste posao mislili?""Hoće da—""Mir", reče ona. Još je piljila preko ruba čaše, ne skidajući pogleda s Teda."Želio bih da mi čita novine, vjerojatno popodne", reče Ted, a onda objasni kako njegove oči nisu više kao nekadi kako svakog dana ima sve više problema sa sitnijim slovima. Ali voli biti u tijeku — vremena su vrlozanimljiva, ne misli li tako i gospođa Garfield? — a voli i pratiti kolumne, Stewarta Aslopa i Waltera Winchellai slične. Naravno, Winchellova je rubrika tračerska, ali zanimljiva trač-rubri-ka, ne misli li tako i gospođaGarfield?Bobby je slušao sve napetiji premda je po maminu licu i držanju — čak i po načinu na koji je pijuckala biljnopivo — vidio da vjeruje ono što joj Ted govori. Ovaj dio priče je u redu, ali što ako Tedu ponovno dođe žutaminuta? Dođe li mu žuta minuta pa počne blebetali o prizemnicima u žutim kaputima ili o repovima papirnatihzmajeva koji vise s telefonskih žica, pritom zagledan u prazno?Ali se ne dogodi ništa takvo. Ted na kraju reče da bi također rado znao kako ide Dodgersima, osobito MaurvjuWillsu, premda su se preselili u L. A. Reče to s odrješitošću osobe koja je čvrsto naumila reći istinu premda je taistina pomalo nezgodna. Bobbvju se to učini pametnim potezom."Pa, to ne bi bilo loše", reče njegova majka (gotovo teška srca, pomisli Bobby). "Zapravo zvuči kao gospodskiposao. Da je barem meni takav.""Kladim se da ste izvrsna radnica, gospođo Garfield."Ona mu ponovno dobaci svoj hladni pogled koji je poručivao laskanje vam neće pomoći kod mene. "Morat ćetemu dodatno platiti da vam rješava križaljke", reče ona ustajući, pa premda Bobby nije razumio tu primjedbu,zaprepastila gaje bešćutnost koju je naslutio u njoj, poput krhotine stakla utaknute u biskvit. Kao da se istodobnoželjela narugati Tedovu oslabljenom vidu i pameti; kao da ga je željela kazniti jer je bio ljubazan prema njezinusinu. Bobby se još stidio jer ju je obmanuo i bojao da će ona to otkriti, ali mu je sad i bilo drago... gotovopakosno drago. Zaslužila je. "Mom Bobbyju križaljke idu od ruke."Ted se nasmiješi. "Siguran sam u to.""Siđimo, Bob. Vrijeme je da pustimo gospodina Brattigana da se odmori.""Ali—""Mislim da bih zaista rado prilegao, Bobby. Malo me boli glava. Drago mi je da ti se svidio Gospodar muha.Možeš početi raditi sutra, ako želiš, sa zabavničkim prilogom nedjeljnih novina. Upozoravam te da će to bitivatreno krštenje.""U redu."Mama je stigla do malog odmorišta ispred Tedovih vrata. Bobby je bio iza nje. Ona se okrene i pogleda u Tedapreko Bobbvjeve glave. "Zašto ne vani na trijemu?" upita ona. "Svježi bi vam zrakobojici prijao. Bolje nego ova zagušljiva soba. A i ja ću moći čuti, ako sam u dnevnom boravku."Bobbvju se učini da si oni šalju neku poruku. Ne baš telepatski... ali je to ipak bila neka vrsta telepatije. Odnemaštovite sorte koju odrasli prakticiraju."Dobra ideja", reče Ted. "Trijem mi odgovara. Ugodan dan ti želim, Bobby. Ugodan dan, gospodo Garfield."Bobby je bio na rubu da kaže 'Đenja, Ted, ali u posljednji čas to zamijeni s "Vidimo se, gospodine Brautigan".Krene prema stubištu, smiješeći se blijedo. Osjećao se kao da se preznojio, poput osobe koja je upravo izbjeglagadnu nesreću.Njegova majka nikamo nije krenula. "Koliko ste dugo u mirovini, gospodine Brattigan? Ako vas smijemupitati?"Bobby je prije toga gotovo zaključio da ona nenamjerno pogrešno izgovara Tedovo prezime, no sad naglopromijeni mišljenje. Čini to navlas. Naravno."Tri godine." On zgnječi cigaretu u limenoj pepeljari koja se prelijevala od opušaka i istog trenutka pripalidrugu."Znači da imate... šezdeset osam godina?""Zapravo, šezdeset šest." Tedov je glas i dalje bio blag i otvoren, ali se Bobbvju učini da mu nije baš do takvihpitanja. "Odobrena mi je prijevremena ali puna mirovina, dvije godine prije roka. Zdravstveni razlozi."Mama, nemoj ga upitati što mu je, Bobby zastenje u svojoj glavi. Da se nisi usudila.I nije. Umjesto toga ga upita čime se bavio u Hartfordu."Računovodstvom. Radio sam u državnoj reviziji.""A Bobby i ja smo mislili da ste imali veze s nastavom. Računovodstvo! To zvuči jako odgovorno."

Ted se nasmiješi. Bobbvju se učini da u tom smiješku ima nečeg užasnog. "U dvadeset godina izraubao sam triračunska stroja. Ako to znači odgovornost, gospođo Garfield, u tom slučaju... bio sam odgovoran. ApeneckSweeney raširi koljena8; daktilografkinja automatskom kretnjom stavlja ploču na gramofon9."8 Prvi stih pjesme T. S. Eliota "Sweeney among the Nightingales".9 Referenca na stih iz poeme T. S. Eliota "The Waste Land"."Ne shvaćam što želite reći.""To je slikovit način na koji želim reći da sam mnoge godine proveo na radnom mjestu koje mi se nikad niječinilo nečim naročitim.""Značilo bi jako puno da ste imali dijete koje je trebalo othraniti, osigurati mu krov nad glavom i podići se nanoge." Ona ga pogleda lagano podignute bradice, pogledom koji je poručivao da je spremna upustiti se uraspravu o toj temi ukoliko to Ted želi. Daje spremna povaljati se s njim na strunjači ako je Ted raspoložen za to.Bobbvju lakne kad shvati da Ted ne želi ni blizu strunjači. "Pretpostavljam da ste u pravu, gospođo Garfield.Potpuno."Ona ostane tako još trenutak, bradice gurnute Tedu pod nos, pitajući gaje li siguran, dajući mu vremena da sepredomisli. Kad Ted više ništa nije rekao, ona se nasmiješi. Bio je to njezin pobjedonosni smiješak. Bobby ju jesilno volio, ali mu je iznenada dodijala. Dojadilo mu je to što poznaje njezine izraze lica, njezine uzrečice injezin nepokolebljivi svjetonazor."Hvala vam na pivu, gospodine Brattigan. Bilo je vrlo ukusno." S tim riječima ona povede sina u prizemlje. Kadsu sišli na odmorište na prvom katu, ona mu pusti ruku i prijeđe ostatak puta hodajući ispred njega.Bobby je mislio da će o njegovu novom poslu razgovarati za večerom, ali nisu. Mama mu je djelovalarastreseno, pogleda uprtog u daljinu. Dvaput ju je morao zamoliti za drugu krišku mesne pite, a kad je kasnije tevečeri zazvonio telefon, ona je skočila s kauča na kojem su sjedili i gledali televiziju da se javi. Skočila je baškao Ricky Nelson kad je zazvonio telefon u humorističnom serijalu Ozzie i Harriet10. Ona posluša, reče nešto,pa se vrati do kauča i sjedne."Tko je to bio?" upita Bobby."Pogrešan broj", reče Liz.U toj godini svog života Bobby Garfield još je čekao na san sa susretljivim samopouzdanjem djeteta: na leđima,peta raširenih u kutovima kreveta, ruku zataknutih u svježinu ispod jastuka tako da su mu laktovi stršili. Onevečeri nakon što mu je Ted rekao za prizem-10 Kratica od Pustolovine Ozzieja i Harriet, humoristične serije koja se emitirala od 1952. do 1966. o obiteljiNelson: Ozzieju, Harriet i njihovim sinovima Davidu i Rickvju.nike u žutim kaputima (i ne zaboravi njihove automobile, pomisli on, njihove velike kričave automobile), Bobbyje ležao u tom položaju, plahte spuštene do struka. Mjesečeva je svjetlost, raščetvorena sjenama prozorskihpregrada, padala na njegov uski dječji grudni koš.Daje razmišljao o tome (a nije), bio bi očekivao da će Tedovi prizemnici postati stvarniji nakon što ostane sam utami, kad mu društvo čine samo kuckanje njegova Big-Bena na navijanje i mrmor kasnih televizijskih vijesti izdruge sobe. Jer tako je uvijek bilo s njim — lako se bilo smijati Frankensteinu u nekom filmu ciklusa ShockTheater, odglumiti nesvjesticu i zavapiti "Oooooh, Frankie!" kad bi to čudovište banulo, osobito ako bi Sully-John spavao tu noć kod njega. Ali u tami, nakon što bi S-J zahrkao (ili još gore, ako je Bobby bio sam), kreaturaDr. Frankensteina doimala se puno... ne baš stvarnijom, ali... vjerojatnijom.No taj osjećaj realističnosti nije se zgusnuo oko Tedovih prizem-nika. Zapravo mu se pomisao da bi ljudikomunicirali putem oglasa za izgubljene kućne ljubimce u tami učinila još sumanutijom. Ali ne i opasnosuludom. Bobby nije mislio da je Ted zaista, dubinski lud, nego da mu je naškodilo to što malo previše razmišlja,osobito zato što ima tako malo toga čime bi se mogao zabaviti. Ted je bio malo... ovaj... ti bokca, malo što?Bobby to nije znao izraziti. Da mu je na um pala riječ ekscentričan, on bi je prigrlio s užitkom i olakšanjem.Ali... kao da mije čitao misli. Što reći na to?Ma, prevario se, i to je sve, zabunio glede toga što je mislio da je čuo. Ili mu je možda Ted zaista pročitao misli,pročitao ih s tom u osnovi nezanimljivom ekstrasenzornom percepcijom odraslih ljudi, gu-leći krivnju s njegovalica poput vlažne naljepnice s komada stakla. Ta njegovoj je majci to uvijek uspijevalo... barem do danas.Ali—Ali ništa. Ted je simpatičan čovjek koji zna puno o knjigama, ali ne čita misli. Kao što ni Sully-John Sullivannije mađioničar, niti će ikad biti."Sve je to samo smicalica", promrmlja Bobby. Izvuče ruke ispod jastuka, prekriži ih u zapešćima i zamahne.Sjena golubice preleti preko mjesečine na njegovim prsima.Bobby se nasmiješi, sklopi oči i zaspi.Idućeg jutra sjedne na ulazni trijem i naglas pročita nekoliko članaka iz nedjeljnog broja harvičkog/ouma/a. Tedje uspravno sjedio na kraju ljuljačke, šuteći slušao i pušio Chesterfieldice. Iza njega i malo ulijevo, zastori sulepršali unutra-van kroz otvorene prozore dnevnog boravka Garfieldovih. Bobby je zamislio svoju mamu kakosjedi u stolici na mjestu s najviše svjetla, s košaricom za šivanje pokraj sebe, sluša i porubljuje suknje (ponovnosu u modi duže suknje, rekla mu je prije tjedan-dva; skratiš ih jedne godine, a onda idućeg proljeća rasporiš

šavove pa ih ponovno produljiš, a sve to zato što je tako rekla grupica pedera u New Yorku i Londonu, a zaštoona njih sluša, nema pojma). Bobby nije znao je li ona zaista tamo ili nije, otvoreni prozori i vijoreće zavjesesami po sebi nisu ništa značili, ali je on svejedno zamislio taj prizor. Kad je postao malo stariji shvatio je kako juje uvijek tako zamišljao — ispred vrata, ili u onom dijelu stubišta gdje su sjene preduboke da bi se dobro vidjelo,u tami na vrhu stuba, uvijek je zamišljao da se ona nalazi tamo.Sportski članci koje je pročitao bili su zanimljivi (Maury Wills zasjenio je sve ostale), uvodnici već manje,kolumne suhoparne, duge i nerazumljive, pune izraza poput "fiskalna odgovornost" i "gospodarski pokazateljirecesijske prirode". No Bobbvja to nije smetalo. Ta to mu je posao, zarađuje lovu, a mnogi su poslovi baremdonekle dugočasni. "Moraš zaraditi za Wheatiese", rekla bi kadšto njegova majka nakon što bi je gospodinBiderman zadržao na poslu dokasno navečer. Bobby se ponosio već i time što bi frazu kao što je "gospodarskipokazatelji recesijske prirode" uopće uspio prevaliti preko jezika. Osim toga, onaj drugi posao — skriveni posao— rodio se iz Tedove sumanute ideje da su mu neki ljudi na tragu, i Bobbvju bi bilo neobično uzimati novacsamo za taj posao; osjećao bi se kao da nekako vara Teda premda je ta ideja potekla od njega.Suludo ili ne, to je svejedno bio dio njegova zaduženja i on se lati posla tog nedjeljnog popodneva. Obiđe njihovkvart dok je njegova majka drijemala, u potrazi ili za prizemnicima u žutim kaputima ili za njihovim znakovima.Vidio je zanimljive stvari — u Colony Street neka se žena gložila s mužem oko nečega, a unijeli su se jedno dru-gome u lice kao Lijepi George i Havstacks "Stog" Calhoun11 prije početka meča; jedan je klinac u Asherovojaveniji nabijao po kapis-1' Slavni kečeri iz pedesetih godina, veliki šoumeni.lama kamenom pocrnjelim od dima; tinejdžeri priljubljenih usana ispred Spicer's Variety Storea na uglu ulicaCommonvvealth i Broad; kombi zanimljiva bočnog slogana DALO DUŠU ZA VAŠU BUŠU — ali ne ugledažutih kaputa ni oglasa na telefonskim stupovima u kojima se traže kućni ljubimci; nijedan rep papirnatog zmajanije visio ni sa jedne telefonske žice.Svrati u Spicer's po kugličastu kaugumu od jednog centa pa kao tele blene u oglasnu ploču na kojoj suprevladavale fotografije ovogodišnjih kandidatkinja za pivo Miss Rheingold. Ugleda dva papirića na kojima suvlasnici nudili automobile na prodaju, ali nijedan nije bio okrenut naopako. Na trećem je pisalo MORAMPRODATI DVORIŠNI BAZEN, UŠČUVAN, VAŠI ĆE KLINCI BITI ODUŠEVLJENI, i taj je stajao nahero,ali Bobby zaključi da se nahereno ne računa.U Asherovoj aveniji ugleda morskog kita od Buicka parkiranog kod hidranta, ali je bio boje zelenog stakla iBobbvju se nije činilo da bi ga se moglo proglasiti kričavim i neukusnim, unatoč okruglim prozorima na bokupoklopca motora te prednjoj rešetki koja je izgledala poput iskeženih usta kromiranog soma.U ponedjeljak on nastavi potragu za prizemnicima na putu do škole i na povratku iz nje. Ne ugleda ništa... aliCarol Gerber, koja je hodala s njim i S-J-om, primijeti kako on zirka. Njegova je majka bila u pravu, Carol jestvarno pronicava."Komunistički agenti žele se dočepati planova?" upita ona."Ha?""Gledaš na sve strane. Čak se i osvrćeš."Na trenutak Bobby pomisli da bi im mogao ispričati za što ga je Ted angažirao, no zaključi da bi to bila lošaideja. Možda i ne bi bila tako loša kad bi bio uvjeren da se zaista ima za čime tragati — tri para očiju umjestojednog, uključujući Caroline svevideće zjakalice — ali nije u to bio uvjeren. Carol i Sully-John znali su da onsvakoga dana čita Tedu novine, i to je bilo u redu. To je bilo dovoljno. Kad bi im rekao za prizemnike, bilo bi tokao da se sprda. Izdajstvo."Komunistički agenti?" upita Sully okrenuvši se strelovito. "Aha, vidim ih, vidim!" Rastegne usta i ponovnoproizvede one h-h-h zvukove (njemu najdraže). Potom zaglavinja, ispusti svoj nevidljivi pištolj, uhvati se zaprsa. "Strefili su me! Dobio sam svoje! Krenite bez mene! Poručite Ružici daje volim!""Poručit ću ja to tetinoj debeloj starki", reče Carol i mune ga laktom."Na oprezu sam zbog dečki iz Sv. Gabrijela, to je sve", reče Bobby.To je bilo uvjerljivo, jer su dječaci iz srednje škole Sv. Gabrijela Postojanog uvijek kinjili djecu iz osnovne školeHanvich Elementary dok su pučkoškolci pješačili u školu: prozujali bi blizu njih na svojim biciklima, dovikivalidječacima da su curice, a da su curice "radodaj-ke"... Bobby je bio prilično uvjeren da to znači da se ljubejezikom i da dopuštaju da im dečki diraju cikice."Ma ne, ti tikvani dolaze tek kasnije", reče Sully-John. "Sad su još kod kuće, vješaju po sebi svoje križeve, akosu češljaju da im bude glatko zalizana kao u Bobbvja Rvdella.""Ne prostaci", reče Carol i ponovno ga mune u rebra.Sully-John izgledao je uvrijeđeno. "Tko je prostačio? Ja nisam.""Da, jesi.""Nisam, Carol.""Jesi.""Ne gospođice, nisam.""Da gospodine, i te kako jesi, rekao si tikvani."

"To nije psovka! Tikvani su bundeve!" S-J pogleda molećivo u Bobbyja, ali je Bobby gledao prema Asherovojaveniji gdje je polako plovio neki Cadillac. Bio je velik, i vjerojatno pomalo upadljiv, ali nisu li svi Cadillacitakvi? Ovaj je bio konzervativne svijetlosmeđe boje i nije mu djelovao prizemno. Osim toga, osoba za volanombila je žena."Ma nemoj! Pokaži mi fotografiju bundeve u enciklopediji pa ću ti možda povjerovati.""Trebao bih te malo bocnuti", prijazno će Sully. "Da ti pokažem tko je gazda. Ja Tarzan, ti Jane.""Ja Carol, ti Klempo. Evo ti." Carol gurne S-J-ju u ruke tri knjige — iz matematike, Pravopisne pustolovine iKućicu u preriji. "Nosi mi knjige jer si prostačio."Sully-John izgledao je još uvređenije. "Zašto bih morao nositi tvoje glupe knjige čak i da jesam prostačio, štonisam?""Tojeokajanje.""Koji ti je to vrag, to okajanje?""Iskupljenje za nešto loše što si učinio. Opsuješ li ili slažeš, moraš se otkupiti. To mi je rekao jedan dečko iz Sv.Gabrijela. Zove se"Ne bi se trebala družiti s njima", reče Bobby. "Mogu biti opaki." Znao je to iz osobnog iskustva. Nakon svršetkabožičnih praznika, tri učenika iz Sv. Gabrijela ganjala su ga niz Broadovu, prijetili mu da će ga prebiti jer ih je"poprijeko pogledao". A i učinili bi to, pomisli Bobby, da im se predvodnik nije poskliznuo na bljuzgavici i paona koljena. Ostali su se spotaknuli o njega, što je Bobbvju osiguralo taman toliko vremena da projuri kroz velikaulazna vrata zgrade broj 149 i okrene bravu. Dečki iz Sv. Gabrijela vrzmali su se neko vrijeme ispred njih, apotom otišli obećavši Bobbvju da će se "kasnije vidjeti"."Nisu oni svi huligani, neki su sasvim u redu", reče Carol. Pogleda u Sully-Johna, koji je nosio njezine knjige, irukom sakrije smiješak. S-J-ja se moglo privoljeti na sve ukoliko ste vješto baratali jezikom i zvučalisamouvjereno. Bilo bi ljepše kad bi Bobby nosio njezine knjige, ali ne bi imalo smisla ukoliko on to ne predloži.Jednog bi dana on to mogao učiniti; bila je optimist. U međuvremenu, godi hodati ovako između njih najutarnjem suncu. Kutom oka pogleda u Bobbyja, koji je gledao u školicu nacrtanu na pločniku. Bio je takosladak, a nije to čak ni znao. Nekako je to bilo najslađe od svega.Posljednji tjedan škole prolazio je kao i svaki posljednji tjedan škole: s izluđujućom, poluinvalidnom sporošću.Tih ranih lipanjskih dana, Bobby je mislio daje miris ljepila u knjižnici dovoljno jak da se zbljuješ, a satzemljopisa kao daje trajao deset tisuća godina. Koga briga koliko kositra ima u Paragvaju?Za vrijeme odmora Carol je rekla da će tjedan dana u srpnju provesti na farmi tete Ćore i ujaka Raya uPennsylvaniji; S-J nije prestajao klepetati o onih tjedan dana u kampu koje je osvojio i kako će gađati iz luka istrijele u mete i svaki se dan voziti kanuom. Bobby im je, pak, ispričao o znamenitom Mauryju Willsu, koji bimogao postaviti rekord u krađi bejzbolskih baza koji neće biti srušen za njihova života.Njegova je majka postajala sve zamišljenija. Poskočila bi svaki put kad bi zazvonio telefon, a onda jurnula javitise. Odlazila bi naspavanje tek iza noćnih vijesti (a ponekad, sumnjao je Bobbv, tek nakon završetka noćnog filmskog programa), isamo je prčkala po jelu. Katkad bi vodila duge, napete telefonske razgovore okrenutih leđa i tihog glasa (kao daje Bobbvja zanimalo prisluškivati o čemu ona razgovara). Kadšto bi otišla do telefona, počela okretati brojča-nik,ali bi spustila slušalicu u njezino ležište i vratila se na kauč.Jednom takvom prigodom Bobbv je upita je li zaboravila koji je broj htjela nazvati. "Čini se da sam štoštazaboravila", promrmlja ona a potom nadoveže: "Gledaj svoja posla, Bobuljica."Možda bi primijetio više toga i zabrinuo se još više — smršavjela je i ponovno propušila nakon gotovodvogodišnje pauze — da mu glava i vrijeme nisu bili zaokupljeni s toliko toga. Najbolje u svemu bila je onaiskaznica za odrasle, koja mu se svaki put kad bije iskoristio činila sve boljim, nadahnutijim darom. Bobbvju sečinilo da u knjižnici za odrasle ima najmanje milijardu SF romana koje bi želio pročitati. Primjerice, IsaacAsimov. Pod pseudonimom Paul French, gospodin Asimov napisao je znanstveno-fantastične romane za djecu osvemirskom pilotu po imenu Lucky Starr, koji su bili prilično dobri. Pod vlastitim imenom napisao je druge, jošbolje romane. Najmanje tri bila su o robotima. Bobbv je obožavao robote. Robot Robby iz Zabranjenog planetabio je jedan od najboljih filmskih likova svih vremena, po njegovu mišljenju, potpuno bogbogovski, a robotigospodina Asimova bili su gotovo jednako dobri. Bobby je imao osjećaj da će ovoga ljeta koje leži pred njim stim likovima provoditi dosta vremena. (Sully je tog izvrsnog pisca zvao Isaac Hasin-Tov, ali naravno Sully je biogotovo potpuna neznalica u vezi s knjigama.)Na putu do škole tražio bi pogledom ljude u žutim kaputima ili njihove znakove; na putu do knjižnice posliješkole činio bi to isto. Budući da su škola i knjižnica bile na suprotnim stranama grada, Bobbyju se činilo dapokriva priličan komad Hanvicha. Naravno, nikad nije očekivao da će zaista ugledati nekakve prizemnike.Nakon večere, na dugoj večernjoj svjetlosti, čitao bi Tedu novine, na trijemu ili u Tedovoj kuhinji. Ted jeposlušao savjet Liz Garfield i nabavio ventilator pa Bobbvjeva mama više nije toliko inzistirala na tome daBobby čita "gosp. Brattiganu" na trijemu. Bobbvju se činilo da je to djelomice posljedica njezine rastućezaokupljenosti vlastitim odraslim stvarima, ali možda i toga što je stekla malo više povje-renja u Teda. Premda povjerenje nije isto što i simpatija. A i put do toga nije bio posut ružama.

Jedne večeri dok su na kauču gledali Wyatta Earpa, njegova se mama okrene prema Bobbvju gotovo bijesno ireče: "Dira li te ikad?"Bobby je shvatio što ga ona pita, ali ne i zašto je tako rastrojena. "Pa naravno", reče on. "Ponekad me udari poleđima, a jednom kad sam mu čitao novine i zaribao neku jako dugu riječ triput za redom, opalio mije čvrgu, alimi ne dijeli packe ili nešto takvo. Mislim da za takvo što nema dovoljno snage. Zašto?""Nije važno", reče ona. "On je u redu, pretpostavljam. Glava mu je u oblacima, u to nema sumnje, ali ne izgledakao..." Ona zašuti, gledajući kako se dim iz njezine cigarete Kool diže u zrak dnevnog boravka. Dizao se iz žarau obliku blijedosive vrpce a potom se ras-plinjavao, podsjetivši Bobbvja na to kako likovi iz knjige gospodinaSimaka Prsten oko Sunca slijede rotirajuće zvrkove spirala u druge svjetove.Najzad se ona ponovno okrene k njemu i reče: "Bude li te ikad dirao na način koji ti se neće svidjeti, dođi i recimi. Odmah. Čuješ li?""Naravno, mama." U njezinu je pogledu bilo nečega što ga podsjeti na dan kad ju je upitao kako žena zna da ćeroditi bebu. Krvari svaki mjesec, rekla je njegova mama. Ako nema krvi, ona zna daje to zato što krv ide bebi.Bobby je želio upitati odakle izlazi ta krv kad se beba ne stvara (sjećao se daje mama jednom krvarila iz nosa, aline i drugih primjera materinskog krvarenja). No zbog izraza njezina lica zašutio je o toj temi. Sad je imala isti tajizraz.Zapravo, bilo je i drugih dodira: Ted bi ponekad svojom krupnom rukom prešao preko Bobbvjeve jež frizure,kao da gladi čekinje; kadšto bi nježno zglobovima uhvatio Bobbvja za nos i zapojao Provjeriti, molim! ako biBobby pogrešno izgovorio neku riječ; kad bi progovorili istodobno, on bi zakvačio svoj mali prst za Bobbvjev irekao Aps! Uskoro je i Bobby to počeo izgovarati zajedno s njim, zakvačenih malih prstiju, glasova činjeničnihkao kad ljudi kažu dodaj mi grašak ili kako ste.Bobby je samo jedanput osjetio nelagodu od Tedova dodira. Bobby je upravo pročitao posljednji članak iznovina koji je Ted želio čuti — neki je kolumnist trućao o tome kako na Kubi nema problema koji dobro staroameričko slobodno poduzetništvo ne bi mogloispraviti. Suton je počeo prugati nebo. Otraga u Colonv Street, pas gospođe O'Hare, Bowser, neprekidno je lajao,rup-rup-rup, zvuk izgubljen i nekako snolik, sličniji nečemu čega se prisjećamo nego nečemu što se upravodogađa."Pa", reče Bobby, presavijajući novine i ustajući, "mislim da ću se prošetati po susjedstvu i vidjeti što vidim."Nije želio biti izravan, ali je svejedno želio Tedu dati na znanje da još traži prizemnike u žutim kaputima.I Ted ustane pa priđe Bobbvju. Bobbvja ražalosti strah koji je ugledao na Tedovu licu. Nije želio da Ted previševjeruje u prizemnike, nije želio da Ted bude previše lud. "Vrati se prije mraka, Bobby. Nikad si ne bih oprostiokad bi ti se nešto dogodilo.""Pazit ću se. I vratit ću se prije mraka."Ted klekne na jedno koljeno (bio je prestar da bi čučnuo, pretpostavi Bobby) i uhvati Bobbvja za ramena.Privuče Bobbvja k sebi dok im se obrve nisu gotovo sudarile. Bobby je osjetio miris cigareta na Tedovu dahu ipomade na njegovoj koži — trljao je zglobove Musteroleom12 jer su ga boljeli. A ovih ga dana bole i po toplomvremenu, reče on.Biti tako blizu Teda nije bilo jezivo, ali je svejedno bilo nekako užasno. Iako Ted nije bio sasvim star, moglo sevidjeti da će uskoro biti. A vjerojatno i bolestan. Oči su mu bile vodnjikave. Kutovi usta lagano su mupodrhtavali. Šteta što mora biti sasvim sam ovdje gore na drugom katu, pomisli Bobby. Daje imao ženu ilinekoga, možda nikad ne bi imao tu bubu u glavi o prizemnicima. Naravno, da je imao ženu, Bobby možda nikadne bi pročitao Gospodara muha. Sebičan način razmišljanja, ali si nije mogao pomoći."Nikakva traga od njih, Bobby?"Bobby odmahne glavom."I ništa ne osjećaš? Ovdje?" On makne desnu ruku s Bobbvjeva lijevog ramena i kucne se po sljepoočnici, gdjesu mu se ugnijezdile dvije plave žile i lagano kuckale. Bobby odmahne glavom. "Ili ovdje?" Ted povuče kutdesnog oka prema dolje. Bobby ponovno odmahne glavom. "Ili ovdje?" Ted si dotakne želudac. Bobby odmahneglavom po treći put.12 Poznati balzam za kožu, zglobove i lakše disanje na bazi mentola, kamfora i ulja gorčice."U redu", reče Ted i nasmiješi se. Lijeva mu ruka spuzne na Bob-byjev zatiljak. Desna mu se ruka tamo pridružilijevoj. Zagleda se ozbiljno u Bobbvjeve oči, a Bobby mu ozbiljno uzvrati pogled. "Rekao bi mi da osjećaš, zarne? Ne bi pokušao... ma ne znam... pošted-jeti moje osjećaje?""Ne", reče Bobby. Tedove ruke na njegovu zatiljku istodobno su mu godile i bile neugodne. Bile su na mjestu nakojem bi ih neki mladić mogao staviti prije no što će poljubiti djevojku. "Ne, rekao bih, to mije posao."Ted kimne glavom. Polako rasplete ruke i pusti ih da padnu. Ustane, pomogavši si stolom. Iskrivi lice kad mujedno koljeno glasno zapucketa. "Da, rekao bi mi, ti si dobro dijete. Idi, prošetaj. Ali se drži pločnika, Bobby, ivrati se kući prije mraka. Moraš se paziti.""Pazit ću se." On krene niza stube. " A ugledaš li ih—" "Pobjeći ću.""Tako je." Na blijedećoj svjetlosti, Tedovo je lice bilo sumorno. "Koliko te noge nose."Znači, bilo je diranja, i vjerojatno su majčine strepnje bile na neki način opravdane —vjerojatno je bilo previše

dodira, ponekad i neprimjerenih. Možda ne na način na koji je ona mislila, ali svejedno neprimjerenih. Svejednoopasnih.U srijedu prije završetka školske godine, Bobby ugleda crveni komad tkanine kako visi s nečije televizijskeantene u Colony Street. Nije mogao pouzdano reći, ali mu je jako sličilo na zmajev rep. Bobbvjeve noge stanukao ukopane. Istodobno mu srce ubrza sve dok nije čekićalo kao kad bi se utrkivao sa Sully-Johnom na povratkukući iz škole.To je slučajnost čak i daje zmajev rep, reče si on. Samo pišljiva slučajnost. To ti je jasno, zar ne?Možda. Možda je znao. Gotovo da je u to i sam povjerovao kad je škola završila u petak. Bobby se tog dana izškole vraćao sam; Sully-John se prijavio da ostane iza nastave i pomogne složiti knjige u skladište, a Carol ide kTini Lebel na proslavu Tinina rođendana. Prije no što je prešao preko Asherove avenije i krenuo niz BroadStreet Hill, ugleda školicu nacrtanu na pločniku ljubičastom kredom. Izgledala je ovako:"Isuse, ne", šapne Bobby. "Nemoj me zezat."Klekne na jedno koljeno poput konjaničkog izvidnika u nekom vesternu, ne primjećujući djecu koja su prolazilapokraj njega na putu kući — neka su pješačila, dvoje bilo na koturaljkama, Francis Utterson, konjskih zuba, nasvom se zahrđalom crvenom romobilu trubeći smije nebu i vesla nogom. Ni oni njega jednako tako nisuprimjećivali; Turbo raspust je upravo počeo i većina je bila ošamu-ćena od mogućnosti koje su im se otvarale."O ne, da ne povjeruješ, nemoj me zezat." On pruži ruku prema zvijezdi i polumjesecu — nisu bili nacrtaniljubičastom nego žutom kredom — gotovo ih dotakne, pa povuče ruku. Komad crvene vrpce zapeo za antenunije morao ništa značiti. No kad dodaš ovo, može li to i dalje biti slučajnost? Bobby nije znao. Imao je samojedanaest godina i bilo je milijun milijardi stvari koje nije znao. Ali se bojao... bojao da...Ustane i pogleda oko sebe, napola očekujući da će ugledati kolonu dugačkih, kričavo obojenih automobila kakose spuštaju niz As-herovu aveniju, kotrljaju polako na način na koji to automobili čine kad se voze iza mrtvačkihkola na putu za groblje, upaljenih prednjih svjetala u pol bijela dana; napola očekujući da će ugledati ljudeu žutim kaputima kako stoje ispod nadstrešnice Asher Empirea ili ispred Sukey's Tavern, kako puše cigareteCamel i gledaju ga.Nema automobila. Ni ljudi. Samo djeca na putu kući iz škole. Među njima su se isticali prvi učenici izašli izškole Sv. Gabrijela, upadni u svojoj uniformi, zelenim hlačama i košuljama.Bobby se okrene i vrati putem kojim je došao, prijeđe tri ulice do Asherove avenije, odveć zabrinut zbog onogašto je vidio kredom iscrtano na pločniku da bi ga brinule napržice iz škole Svetoga Gabrijela. Na telefonskimstupovima u Aveniji nije bilo ničega osim nekoliko plakata koji su najavljivali tombolu u župnom dvoru Sv.Gabrijela i jedan na uglu Asherove i Tacome koji je najavljivao rokenrol koncert u Hartfordu, a na kojem suglavne zvijezde trebale biti Clyde McPhat-ter i Dwayne Eddy, "Čovjek s brenčavom gitarom".Kad je stigao do kioska Asher Avenue News, što znači gotovo ponovno do ispred škole, Bobby se počeo nadatida je pretjerao. No svejedno uđe provjeriti njihovu oglasnu ploču, pa ode niz Broadovu sve do Spicer's Varietv,gdje kupi još jednu kaugumu u obliku šećerne kuglice pa pogleda i njihovu oglasnu ploču. Ništa sumnjivog ni najednoj. U Spicer'su više nije bilo oglasa za prodaju dvorišnog bazena, ali što? Čovjek gaje vjerojatno prodao.Zašto bi ga u protivnom uopće i stavljao na ploču, za boga miloga?Bobby izađe i zastane na uglu, žvačući kaugumu i pokušavajući odlučiti što da učini.Zrelost je proces, nešto što pristiže u nepravilnim fazama i neujednačenim preklapanjima. Bobby Garfield donioje prvu zrelu odluku u svom životu onoga dana kad je završio šesti razred, kad je zaključio da ne bi bilo u reduispričati Tedu što je vidio... barem zasad.Njegova postavka da prizemnici ne postoje bila je uzdrmana, ali Bobby nije bio pripravan sasvim dići ruke odnje. Barem ne na temelju dosad prikupljenih dokaza. Ted bi se uzrujao kad bi mu Bobby rekao što je vidio,možda toliko da bi ubacio stvari natrag u kovčege (plus one vrećice složene iza njegova malog hladnjaka) iotperjao. Ukoliko su mu zli momci zaista za petama, bijeg bi imao smisla, ali ukoliko nisu, Bobby nije želioizgubiti jedinog odraslog prijatelja kojeg je ikad imao. Pa je odlučio pričekati i vidjeti što će se, ako će se,dogoditi.Te je noći Bobby Garfield iskusio još jedan aspekt zrelosti: ležao je budan dugo nakon što je njegova budilicaBig Ben poručila da je dva sata ujutro, zagledan u strop, pitajući se je li pravilno postupio.IV. TED NIJE PRI SEBI. BOBBY IDE NA PLAŽU. MCQUOWN. ŠPURIJUS.Dan nakon završetka škole, mamaCarol Gerber potrpa djecu u svoj Ford karavan i odvede ih u Savin Rock,obalni lunapark udaljen tridesetak kilometara od Hanvicha. AnitzTGerber to je učinila tri godine za redom, što jeza Bobbvja, S-J-ja, CarolrCarolina bracu i Caroline prijateljice Yvonne, Angie i Tinu značilo drevni običaj. NiSully-John ni Bobby ne bi sami nikamo otišli s tri curice, ali budući da su bili zajedno, bilo je u redu. Usto, bilose odveć teško othrvati iskušenju Savin Rocka. Još će biti prehladno za bilo što osim za ga-canje po oceanu, aliće se moći zekati na plaži, a i svi će sadržaji u lunaparku biti otvoreni — uključujući i kioske na kojima se možeosvojiti neka nagrada. Prije godinu dana, Sully-John srušio je tri piramide drvenih boca za mlijeko sa samo tribejzbolske loptice i osvojio za svoju majku velikog ružičastog plišanog medu koji još stoji na počasnom mjestuna vrhu televizora Sullivanovih. Danas je S-J želio medi osvojiti družicu.Za Bobbyja je već to što će na neko vrijeme otići iz Hanvicha imalo svojih draži. Nije ugledao ništa sumnjivo

nakon one zvijezde i mjeseca načrčkanih pokraj školice, ali ga je Ted gadno prestrašio dok mu je Bobby čitaosubotnje novine, a neposredno nakon toga došlo je do ružne svađe s mamom.To s Tedom dogodilo se dok je Bobby čitao osvrt čiji se autor sprdao s mogućnošću da bi Mickey Mantle mogaosrušiti bejzbolski rekord postignutih zgoditaka Babea Rutha. Kolumnist je tvrdio da on nema ni fizičke nipsihičke snage za to. "'A najvažnije je to što taj čovjek ima pogrešan karakter'", čitao je Bobby. "TakozvanogMicka više zanimaju izlasci u noćne klubove nego—"Ted se ponovno isključio. Bobby je to znao, nekako osjetio, i prije no što je podigao pogled s novina. Ted jezurio prazna pogleda kroz svoj prozor u smjeru Colonv Street i promuklog, suhoparnog lajanja psa gospođeO'Hare. Bilo je to već drugi put tog jutra, ali je prvo isključenje potrajalo samo nekoliko sekundi (Ted se sagnuou otvoreni hladnjak, očiju razrogačenih na mraznoj svjetlosti, nepomičan... a onda se lagano trgnuo, stresao iposegnuo za sokom od naranče). Ovaj put je sasvim otplovio. Čovječe, koja munjara, kako bi rekao Kookie useriji 77 Sunset Strip. Bobby zašuška novinama da vidi hoće li ga uspjeti probuditi. Ništa."Ted? Dobro st—" S iznenadnim užasom Bobby shvati da nešto nije u redu s Tedovim zjenicama. One su seširile i uzile. Kao da Ted naglo uranja u neki crni ponor i izranja iz njega... a zapravo je sjedio na suncu."Ted?"Cigareta je gorjela u pepeljari, sad samo opušak i pepeo. Pogledavši u nju, Bobby shvati da Ted nije pri sebigotovo od trenutka kad je počeo čitati članak o Mantleu. A to što mu se događa s očima, to kako mu se zjenicešire i sužavaju, šire i sužavaju...Ima epileptični napad ili nešto slično. Ajoj, zar oni ponekad ne progutaju vlastiti jezik kad dobiju napad?Tedov je jezik čini se bio na svome mjestu, ali njegove oči... njegove oči—"Ted! Ted, probudite se!"Bobby se našao na Tedovoj strani stola prije no što je bio svjestan da se pomaknuo. Zgrabi Teda za ramena iprodrma ga. Kao da je prodrmao komad drveta izdjeljana u obliku čovjeka. Ispod pamučne majice dugih rukava,Tedova su ramena bila kruta, mršava i ne-ugibljiva."Probudite se! Probudite se!""Sad odlaze na zapad." Ted nastavi gledati kroz prozor svojim čudnim lutajućim očima. "To je dobro. Ali će semožda vratiti. Oni..."Bobby je stajao ruku na Tedovim ramenima, prestrašen i zapanjen. Tedove su se zjenice širile i uzile poputvidljivog bila. "Ted, što je?""Moram biti jako miran. Moram biti zec u grmu. Možda prođu. Ako Bog da, nadoći će voda i možda prođu. Svestvari služe...""Služe čemu?" Bobby je sad gotovo šaptao. "Služe čemu, Ted?""Sve stvari služe Zraci", reče Ted i iznenada se njegove ruke sklope oko Bobbvjevih. Bile su vrlo hladne, teruke, i na trenutak Bobby osjeti košmaran užas od kojeg ga uhvati nesvjestica. Kao da ga u stisku drži les kojimože micati samo ruke i zjenice svojih mrtvih očiju.A zatim je Ted gledao u njega, pa premda su mu oči bile prestrašene, bile su gotovo normalne. Nimalo mrtve."Bobby?"Bobby izvuče ruke i ovije ih oko Tedova vrata. Čvrsto ga zagrli, i u tom trenutku Bobby u glavi začuje cilikzvona — kratak ali vrlo jasan. Čak je čuo i kako se glasnoća zvona mijenja, poput glasnoće piska jurećeg vlaka.Kao da mu je nešto projurilo kroz glavu velikom brzinom. Začuje topot kopita na nekakvoj tvrdoj podlozi. Drvu?Ne, metalu. Osjeti u nosu miris prašine, suh i olujan. U istom ga trenutku zasvrbe očne jabučice."Pst!" Tedov dah u njegovu uhu bio je suh poput mirisa one prašine i nekako prisan. Ruke su mu bile naBobbvjevim leđima, svijene oko njegovih lopatica, onemogućavajući mu da se miče. "Ni riječi! Ni misli. Osimo... bejzbolu! Da, bejzbol, to može!"Bobby pomisli na Mauryja Willsa koji kreće s prve baze, korakom, odmjerena tri koraka... pa četiri... Wills stojipognut, peta malo odignutih od zemlje, može ostati na prvoj ili krenuti na drugu bazu, ovisno o tome što ćeučiniti bacač... a kad je bacač uputio lopticu prema udaraču, Wills jurne prema drugoj bazi u eksploziji brzine iprašine i—Nestalo. Svega je nestalo. Ne zvoni mu više u glavi, ne čuju se kopita, ne osjeća miris prašine. A i ne svrbi ga udupljama. Je li ga uopće i svrbjelo? Ilije to izmislio samo zato što su ga Tedove oči plašile?"Bobby", reče Ted, ponovno izravno u Bobbvjevo uho. Od pomaka Tedovih usta na svojoj koži Bobby zadrhti.A onda Ted reče: "Dobri Bože, što to radim?"Odgurne Bobbvja, blago ali čvrsto. Lice mu je izgledalo zbunjeno i malo preblijedo, ali su mu se oči vratile unormalu, zjenice učvrstile. Na trenutak je Bobbyju bilo samo to važno. No osjećao se čudno, smušeno, kao da seupravo probudio iz dubokog drijemeža. Istodobno, svijet mu je djelovao zapanjujuće blještavo, svaka linija ioblik izvanredno ocrtani."Ti bokca!" reče Bobby i nesigurno se nasmije. "Što se to dogodilo?""Ništa što bi se tebe ticalo." Ted posegne za cigaretom i iznenadi se kad u utoru pepeljare u koji je utisnuocigaretu ugleda tek sićušan tinjajući čvarak. Zglobom prsta gurne ga u pepeljaru. "Ponovno sam otplovio, zarne?"

" Aha, jako daleko. Prestrašio sam se. Mislio sam da imate epilep-tični napad ili nešto slično. Vaše oči—""Nije to epilepsija", reče Ted. "I nije opasno. Ali ponovi li se, najbolje da me se ne dotičeš.""Zašto?"Ted pripali novu cigaretu. "Zato. Obećaješ?""U redu. Što je Zraka?"Ted se oštro zapilji u nj. "Spomenuo sam Zraku?""Rekli ste 'Sve stvari služe Zraci'. Mislim daje bilo tako.""Možda ću ti jednom reći, ali ne danas. Danas ideš na plažu, nije li tako?"Bobby se trgne i skoči. Pogleda na Tedovu uru. Bilo je skoro devet sati. "Aha", reče on. "Možda bih se trebaopočeti spremati. Mogao bih vam do kraja pročitati novine kad se vratim.""Da, dobro. Dobar prijedlog. Ja moram napisati neka pisma."Ne, ne morate, samo me se želite riješiti prije no što postavim još koje pitanje na koje ne želite odgovoriti.No ako je to i bila Tedova namjera, to je bilo u redu. Kao što je Liz Garfield često govorila, Bobby je imaovažnijeg posla. Pa ipak, kad je stigao do vrata Tedove sobe, pomisao na onu crvenu krpu kako visi natelevizijskoj anteni te na polumjesec i zvijezdu pokraj one školice potakne ga da se nevoljko okrene."Ted, ima nešto—""Da znam, prizemnici." Ted se nasmiješi. "Zasad se nemoj njima zamarati, Bobby. Zasad je sve u redu. Ne krećuu ovom smjeru, čak i ne gledaju u ovom smjeru.""Kreću na zapad", reče Bobby.Ted ga pogleda kroz prhut uzdižućeg dima cigareta, mirnih plavih očiju. "Da", reče on, "i uz malo sreće ostat ćena zapadu. Seattle bi mi sasvim odgovarao. Lijepo se provedi na plaži, Bobby.""Ali vidio sam—""Vjerojatno si vidio samo sjene. U svakom slučaju, nije vrijeme za razgovor. Samo upamti što sam ti rekao—budem li se ponovno tako isključio, sjedi i pričekaj da prođe. Posegnem li za tobom, a ti se odmakni. Ustanem li,reci mi da sjednem. U tom ću stanju učiniti što mi kažeš. Kao da sam hipnotiziran.""Zašto—""Dosta pitanja, Bobby. Molim te.""Dobro ste? Zaista dobro?""Ne mogu biti bolje. Idi sad. Uživaj."Bobby se požuri u prizemlje, ponovno zaprepašten time kako je sve izrazito: blještava svjetlost koja se kosi krozprozor na odmorištu prvoga kata, bubamara koja puže oko otvora prazne boce mlijeka ispred vrata stanaProskvjevih, milozvučan zuj u ušima koji je zvučao poput glasanja današnjeg dana — prve subote ljetnihpraznika.Kad se vratio u stan, Bobby prikupi svoje autiće i kamione iz raznih spremišta ispod kreveta i stražnjeg dijelaormara. Dva—Match-boxov Ford i plavi metalni kamion za odvoz smeća koje je gospodin Biderman poslao kućizajedno s mamom nekoliko dana nakon Bob-bvjeva rođendana — bili su prilično zgodni, ali nisu mogli konkuri-rati Sullvjevoj cisterni za benzin ili žutom Tonkinu buldožeru. Buldožer je bio osobito koristan za igru u pijesku.Bobby se radovao da će se najmanje sat vremena moći posvetiti ozbiljnoj cestogradnji dok se valovi razbijaju ublizini, a koža mu poprima ružičastu boju na jarkom morskom suncu. Nije skupio svoje kamione od zimus, po-misli on, kad su on i S-J proveli sretno subotnje popodne poslije mećave gradeći cestovnu mrežu u svježemsnijegu kod parka Common-\vealth. Sad je star, ima jedanaest godina, gotovo prestar za takve stvari. Bilo jenečeg tužnog u toj pomisli, ali sad ne mora biti tužan, ukoliko to ne želi. Njegovi dani autića možda se brzoprimiču kraju, ali taj kraj neće doći danas. Ne danas.Majka mu je spakirala objed za izlet, ali mu je odbila dati novac kad ju je zamolio — ni pet centi za jednu odkabina za presvlačenje kojima je bila načičkana oceanska strana lunaparka. Prije no što je Bobby shvatio što sedogađa, zapodjenuli su ono čega se najviše pribojavao: svađu oko novca."Pedeset centi bilo bi dovoljno", reče Bobby. Osjeti u svom glasu dječji, mrski plačljivi prizvuk, ali ga se nijemogao riješiti. "Samo pola zelembaća. Ha, mama, što kažeš? Daj imaj milosti."Ona pripali jednu Koolicu, kresnuvši šibicom tako jako da je proizvela praskav zvuk i pogleda ga kroz dim,suženih očiju. "Bob, sad sam zarađuješ. Većina ljudi plaća tri centa za novine, a tebi se plaća da ih čitaš. Dolartjedno! Mili Bože! Kad sam ja bila mala—""Mama, taj je novac za moj bicikl! Ti to dobro znaš."Ona se bila okrenula prema zrcalu, mršteći se i namještajući ramena svoje bluze — gospodin Biderman zamolioju je da dođe raditi nekoliko sati iako je bila subota. Sad se ponovno okrenula prema Bobbvju, cigarete jošprikliještene između usta, i mršteći se nagnula prema njemu."I dalje me tražiš da ti kupim taj bicikl, zar ne? Još uvijek. Rekla sam ti da ti ga ne mogu kupiti, ali ti i daljetražiš.""Ne, ne tražim! Nije istina!" Bobbvjeve su oči bile pune gnjeva i jada. "Samo pišljivih pola dolara za—""Pola dolara tu, dva tamo, to se nakupi, znaš. Ono što ti želiš jest da ti ja kupim taj bicikl tako što ću ti davatinovac za sve ostalo. Onda se ne bi trebao odreći nijedne druge stvari koju želiš."

"To nije pošteno!"Znao je što će reći prije no što je to izrekla, imao je vremena pomisliti kako si je sam iskopao jamu. "Život nijepošten, Bobuljica." Okrene se prema zrcalu posljednji put potegnuti nevidljivu naramenicu kombinea koja sejedva nazirala ispod desnog ramena njezine bluze."Pet centi za kabinu?" zamoli Bobby. "Zar ne bi barem mogla—""Da, vjerojatno, kako da ne", reče ona, štektanjem izgovorivši svaku riječ. Najčešće bi narumenila obraze prijeodlaska na posao, ali ovoga jutra sva boja na njezinu licu nije potjecala iz pudrijere i Bobby, premda bijesan,znao je da se mora pripaziti. Izgubi li on živce onako kako ona zna izgubiti svoje, provest će cijeli dan u vrućem,praznom stanu, i bit će mu zabranjeno da kroči makar u hodnik.Njegova majka zgrabi torbicu sa stola u dnu kauča, zgnječi cigaretu tako jako da se raskolio filter, pa se okrene ipogleda u nj. "Kad bih ja rekla: 'Joj, ovaj tjedan nećemo jesti jer sam vidjela par cipela kod Hunsickera koji samsi naprosto morala kupiti', što bi ti pomislio?"Pomislio bih da lažeš, pomisli Bobby.A rekao bih ako si tako švorc, mama, što je s onim Searsovim katalogomna gornjoj polici tvog ormara? Onoga u kojemu su novčanice od jednog i pet dolara —pa ijedna ili dvije od desetdolara — selotejpom zalijepljene za stranice s donjim rubljem u sredini? A što je s plavim vrčem u kuhinjskomormariću ispod sudopera, onome sasvim straga u kutu iza napuknute posudice za umak, onim plavim vrčem ukoji stavljaš kovanice od četvrt dolara, u koji ih ubacuješ od očeve smrti? A kad se vrč napuni do vrha, složiškovanice u stupice, odneseš ih u banku i zamijeniš za novčanice, i te novčanice idu u katalog, zar ne? Novčanicebudu zalijepljene za stranice s donjim rubljem u toj knjizi želja.Ali on ne reče ništa od toga, nego svojim užeglim očima samo pogleda u tenisice."Moram određivati prioritete", reče ona. "A ako si dovoljno star da radiš, sunašce moje, i ti ćeš to morati činiti.Misliš li da mi je drago odbiti te?"Ne mislim, pomisli Bobby, gledajući u svoje tenisice i grizući se za usnu koja je željela omlohavjeti i početiispuštati niz mjehurastih be-bastih zvukova. Ne mislim, ali ne mislim ni da ti to naročito teško pada."Da smo Gotrockovi, dala bih ti pet dolara da potrošiš na plaži — ma što, i deset! Ne bi morao posuđivati izsvoje biciklističke kašice kad bi želio odvesti svoju curičicu na spiralu smrti—"Ona mi nije^ cura! Bobby u sebi vrisne na svoju majku. ONA NIJE MOJA CURIČICA!"—ili indijanski vlak. Ali, naravno, da smo Gotrockovi, ne bi uopće ni trebao štedjeti za bicikl, je li tako?"Svakim je trenutkom povisi-vala glas. Što god ju je mučilo posljednjih nekoliko mjeseci prijetilo je da će se ubujici izliti iz nje, pjeneći se poput biljnog piva i izjedajući poput kiseline. "Ne znam jesi li ikad primijetio, alinas tvoj otac nije ostavio baš zbrinute, i ja činim sve što mogu. Hranim te, oblačim, platila sam ti da ovo ljetoideš u Sterling House i igraš bejzbol dok ja premećem papire u onom užarenom uredu. Pozvan si na plažu s os-talom djecom, sretna sam zbog tebe, ali kako ćeš financirati svoje izlete je tvoj problem. Želiš li si platiti neku odigrica, uzmi nešto novca iz one svoje staklenke i priušti si ih. Ako ne želiš, igraj se na plaži ili ostani kod kuće.Menije svejedno. Samo želim da prestaneš cmizdriti. Mrzim kad cmizdriš. Kao..." Ona zašuti, uzdahne, otvoritorbicu, izvadi cigarete. "Mrzim kad cmizdriš", ponovi ona.Kao tvoj otac. To se suzdržala da ne kaže."Dakle, da čujemo, cvebo?" upita ona. "Jesi li završio?"Bobby je stajao nijem, vrućih obraza, užeglih očiju, zagledan u svoje tenisice, svim se snagama upinjući da nepočne cmoljiti. U ovom bi trenutku jedan jedini prigušeni jecaj mogao biti dovoljan da bude kažnjen zabranomizlaska; bila je bijesna kap ris, samo je tražila povod. A cmoljenje nije bilo jedina opasnost. Želio se izderati nanju da bi radije bio kao njegov otac nego kao ona, škrta stara cicija poput nje, koja se ne može odvojiti ni odpišljivih pet centi, a osim toga pa što ako ih pokojni ne tako bajni Randall Garfield nije ostavio zbrinute? Zaštoto uvijek prikazuje njegovom krivnjom? Tko se udao za njega?"Siguran si, Bobuljica? Više neće biti mudrijaških replika?" U glas joj se uvukao najopasniji prizvuk: stanovitaplahovita veselost koja je zvučala kao raspoloženost ako je niste poznavali.Bobby je gledao u svoje tenisice i šutio. Stegnuo je sve jecaje i gnjevne riječi u grlu i ne reče ništa. Tišina seispletala između njih. Osjećao je miris njezine cigarete i svih sinoćnjih cigareta iza te jedne, kao i onih popušenihostalih večeri kad nije gledala u televiziju nego kroz nju i čekala da zazvoni telefon."U redu, pretpostavljam da smo sad nacistu", reče ona nakon što mu je dala petnaestak sekundi da zine i uvali seu govna. "Lijepo se provedi, Bobby." Ona izađe ne poljubivši ga.Bobby ode do otvorenog prozora (sad su mu suze curile niz lice, ali ih je on jedva primjećivao), povuče zavjese ustranu i zagleda se za njom. Zaputila se prema Commonwealthu. Visoke su joj potpetice lupkale po asfaltu. Ondvaput duboko, vodnjikavo udahne pa ode u kuhinju. Pogleda u onaj ormarić u kojem se iza posudice za umakskrivao onaj plavi vrč. Mogao bi uzeti nešto novca iz njega, ona nije vodila evidenciju koliko točno u njemu imanovca i nikad ne bi primijetila da joj manjkaju tri ili četiri kovanice, ali nije želio to učiniti. Ne bi bilo nikakveradosti u trošenju tog novca. Nije bio siguran kako to zna, ali je znao; znao je to već s devet godina kad je istomnašao taj skriveni vrč sitniša. Pa tako, ne s osjećajem pravičnosti nego žaljenja, on ode u svoju sobu i zagleda seu staklenku Biciklističkog fonda.Ona je u pravu, pomisli on — zaista bi mogao uzeti malo od svoje ušteđevine i potrošiti je u Savin Rocku.

Možda će mu trebati dodatnih mjesec dana da skupi za Schwinn, ali će barem trošenje tog novca biti praviužitak. A tu ima još nešto: odbije li izvaditi ijedannovčić iz te staklenke, učiniti išta osim zgrtati ih i štedjeti, bit će poput nje.To je prevagnulo. Bobby iz Biciklističkog fonda iščeprka pet kovanica od deset centi, tutne ih u džep, stavipovrh njih Kleenexovu papirnatu maramicu kako ne bi iskočile ukoliko on u nekom trenutku potrči, pa prikupiostatak stvari za plažu. Uskoro je fićukao pa Ted siđe s kata vidjeti što to izvodi."Krećeš na plovidbu, kapetane Garfield?"Bobby kimne glavom. "Savin Rock je prilično bogbogovsko mjesto. Lunapark i takve stvari, shvaćate?""Naravno. Lijepo se zabavi, Bobby, i nemoj iz nečega ispasti."Bobby krene prema vratima, pa se okrene i pogleda u Teda, koji je stajao na donjoj stepenici u papučama. "Zaštone izađete i ne sjednete na trijem?" upita Bobby. "Kladim se da će u kući biti vruće."Ted se nasmiješi. "Vjerojatno. Ali mislim da ću ostati u kući.""Dobro ste?""Dobro sam, Bobby. Dobro."Dok je prelazio na stranu Broadove na kojoj se nalazila kuća Gerberovih, Bobby shvati da žali Teda koji sebezrazložno skriva gore u svojoj sobi. Jamačno bez razloga, zar ne? Naravno. I da postoje prizemnici koji sepolako negdje vozikaju (prema zapadu, pomisli on, odlaze na zapad), što bi oni mogli htjeti od starog penzionerapoput Teda Brautigana?Isprva ga je prepirka s njegovom majkom malo tištila (punačka, zgodna prijateljica gospođe Gerber, RiondaHevvson, optužila gaje daje "odsutan duhom", što god to značilo, a onda gaje počela škakljati po slabinama iispod pazuha sve dok se Bobby nije nasmijao u samoobrani), ali nakon što su neko vrijeme proveli na plaži,oraspoložio se i postao sličniji sebi.Iako je bio tek početak sezone, Savin Rock je živio punom parom —vrtuljak se okretao, Divlji Miš rikao13,dječica vriskala, metalni ro-kenrol slijevao se iz zvučnika ispred Kuće smijeha, izvikivači urlali sa svojihštandova. Sully-John nije dobio željenog medvjedića jer je srušio samo dvije od tri preostale boce mlijeka(Rionda je tvrdila da13 Vrsta vlaka u lunaparku čije su tračnice postavljene pod vrlo oštrim kutovima (i do 90 stupnjeva), i čiji sukotači smješteni bliže stražnjem dijelu pa se čini da će vlak iskočiti iz tračnica kad dođe na jedan od spomenutihzavoja.neke na dnu imaju specijalne utege koji onemogućuju da se prevrnu ukoliko ih ne zvekneš pošteno), ali mu ječovjek na kiosku za bacanje bejzbolskih loptica svejedno dodijelio lijepu nagradu — smiješnog mravojedaobloženog žutim plišem. S-J ga nagonski preda Ca-rolinoj mami. Anita se nasmije i zagrli ga, pa mu reče dajenajbolje dijete na svijetu i da bi ona, daje Sully-John petnaest godina stariji, postala bigamist i udala se za nj.Sully-John se rumenio sve dok nije poljubičastio u licu.Bobby pokuša s bacanjem kolutova, ali promaši sva tri bacanja. Na streljani je imao više sreće: razbio je dvatanjura i dobio plišanog medvjedića. Medu da lanu Šmrklji, koji je danas za promjenu bio dobar: nijehisterizirao, nije se popiškio u gaće niti je pokušavao kresnuti Sullvja ili Bobbvja u jaja. lan zagrli medu ipogleda u Bob-byja kao daje Bobby Bog."Divan je i on ga voli", reče Anita, "ali zar ga ne želiš odnijeti majci?""Ma ne, njoj nije do takvih stvari. Ali bih joj rado osvojio bočicu parfema."On i Sully-John izazivali su jedan drugoga tko će otići na Divljeg Miša i najzad odu zajedno, tuleći razdraganosvaki put kad bi se njihov vagončić strmoglavio, istodobno uvjereni da će živjeti vječno i umrijeti istog trenutka.Otišli su i na nakošeni vrtuljak i poludjele šalice14. Kad je spao na posljednjih petnaest centi, Bobby se nađe nakotaču-vidikovcu s Carol. Njihova kabina zaustavi se na vrhu, blago se ljuljajući, zbog čega je imao čudanosjećaj u želucu. Njemu slijeva, Atlantski ocean koračao je prema obali u nizu valova s bijelom kres-tom. Plažaje bila jednako tako bijela, a ocean nemoguće nijanse plave boje. Sunce se prevlačilo preko njega poput svile.Ispod njih je bio lunapark. Iz zvučnika se u nebo vinuo glas Freddvja Cannona: She comes from Tallahassee,she'sgotahi-fichassis15."Sve tamo dolje djeluje tako malo", reče Carol. I njezin je glas bio utanjen — netipično za nju."Ne boj se, sigurni smo. Da se ovakvi kotači ne dižu tako visoko, na njima bi se vozila djeca."14 Na nakošenom vrtuljku djeca se voze u autićima koji se okreću na postolju koje se naginje pa se autićinepredvidivo kreću. Poludjele šalice su vrtuljak na kojem djeca sjede u velikim šalicama koje se okreću ukrug nasvojim postoljima te oko vlastite osi.15 Ona je iz Tallahasseeja, ima hi-fi šasiju.Carol je u mnogo čemu bila najstarija od njih troje — neustrašiva i sigurna u sebe, kao onoga dana kad jenatjerala S-J-ja da joj nosi knjige jer je prostačio — ali je sad njezino lice ponovno postalo dječje lice: okruglo,malko blijedo, a na njemu su se isticala dva usplahirena plava oka. Ne razmišljajući, Bobby se nagne, položisvoja usta na njezina, i poljubi je. Kad se odmaknuo, oči su joj bile još krupnije."Sigurni smo", reče on, i veselo se nasmiješi."Ponovi!" Bio je to njezin prvi pravi poljubac, dobila gaje u Savin Rocku prve subote ljetnih praznika, a nije ga

uopće očekivala. Eto o čemu je razmišljala, i zato je htjela da ga on ponovi."Bolje ne", reče Bobby. Premda... tko će ga vidjeti ovdje gore i nazvati ga kikićem?"Hajde, ponovi, i nemoj reći da izazivači imaju prednost.""Hoćeš li nekome reći?""Neću, kunem se Bogom. Hajde, požuri! Prije no što nas spuste!"Pa je on ponovno poljubi. Usne su joj bile glatke i zatvorene, vruće od sunca. A onda se kotač pokrene i onprekine poljubac. Jedan kratki trenutak Carol položi glavu na njegove grudi. "Hvala ti, Bob-by", reče ona. "To jebilo jako lijepo.""I ja bih rekao."Odmaknu se malo jedno od drugog, i kad se njihova kabina zaustavila a tetovirani pomoćnik podigao sigurnosnuprečku, Bobby izađe i ne okrenuvši se potrči prema S-J-ju. No već je znao da će poljubac koji je dao Carol navrhu kotača-vidikovca biti najbolji dio dana. I njemu je to bio prvi pravi poljubac; Bobby nikad nije zaboraviododir njezinih usana pritisnutih na njegove — suhe, glatke i smlačene suncem. Bio je to poljubac prema kojemće ocjenjivati sve ostale poljupce u svom životu i naći ih manjkavima.Oko tri sata, gospođa Gerber reče im da počnu skupljati stvari: vrijeme je za povratak. Carol iz osjećaja dužnostireče: "Ali mama!" a onda počne pospremati. Prijateljice joj pomognu; čak je i lan malo pomogao (dok je donosioi prenosio stvari, nije ispuštao iz ruke pijeskom umrljanog medvjedića). Bobby je napola očekivao da će Carolhodati za njim ostatak dana, i bio uvjeren da će prijateljicama izbrbljati o ljubljenju na kotaču (znat će daje toučinila kad ih ugleda u zbijenom grozdu, kako hihoću i rukom pokrivaju usta i gledaju u njega svojim veselim,lukavim očima), ali ona ne učini ni jedno nidrugo. Nekoliko ju je puta uhvatio kako gleda u njega, a nekoliko je puta uhvatio sebe kako potajice pogledava unju. Neprekidno mu se vraćala slika njezinih očiju dok su bili gore. Kako su bile krupne i zabrinute. A on ju jepoljubio, tek tako. Puf!Bobby i Sully teglili su većinu torbi za plažu. "Dobre mazge! Đi-ha!" vikne Rionda smijući se, dok su se pentralipo stubama koje su vodile od plaže do drvenog mola. Bila je crvena kao rak ispod hladne kreme razmazane svudpo licu i ramenima, i žalila se Aniti Ger-ber kako noćas neće ni oka sklopiti; ako je opekline neće držati budnom,onda će to učiniti hrana iz kioska."Pa nisi morala pojesti četiri kobasice i dvije lepinje", reče gospođa Gerber, iznervirano, kakvu je Bobby nikadnije čuo: umorna je, zaključi on. I njega je sunce malo ošamutilo. Leđa su ga bockala, a u čarapama je imaopijeska. Torbe kojima je bio okićen njihale su se i odbijale jedna od druge."Ali hrana u lunaparkovima je tako dooooobraaaa", prosvjedovala je Rionda žalobnim glasom. Bobby senasmije. Nije se mogao suzdržati.Hodali su polako kroz lunapark prema neasfaltiranom parkiralištu, više ne obraćajući pozornost zanimacijama.Izvikivači bi pogledali u njih, pa svrnuli pogled u potrazi za svježom krvi. Raja nakrcana prtljagom koja se vučeprema parkiralištu uglavnom su izgubljeni slučajevi.Na samom kraju prolaza, na lijevoj strani, stajao je neki suhonja odjeven u vrećaste plave bermude, potkošuljubez rukava i poluci-lindar. Cilindar je bio star i apšisao, ali naheren pod kicoškim kutom. U obod mu je biozataknut plastični suncokret. Bio je to smiješan čovac, i djevojčice su najzad dobile priliku da pokriju usta ru-kama i zahihoću.On ih pogleda izrazom čovjeka kojemu su se hihotali profesionalci i uzvrati im osmijeh. Na to Carol i djevojčicezahihoću još jače. Čovjek u polucilindru, još se smiješeći, raširi ruke iznad improviziranog stola iza kojeg jestajao — ploče plastike na dva kričavo narančasta konja za piljenje drva. Na plastičnoj ploči stajale su tri karteBicycle16 crvene poleđine. Okrene ih brzim, finim pokretima.16 Jedna od najstarijih (1885.) vrsta američkih igraćih karata. Prepoznatljive su po svojoj poleđini na kojoj senalazi motiv kerubina na biciklu ili neki drugi biciklistički motivi.Prsti su mu bili dugi i besprijekorno bijeli, primijeti Bobby, ni trunke preplanulosti na njima.Karta u sredini bila je herc dama. Čovjek u polucilindru je podigne, pokaže im je, prošeta je vješto amo-tamomeđu prstima. "Nađite damu u crvenom, cherchez lafemme rouge, samo to i ništa više", reče on. "Čas posla, doksi reko keks, lako kao Očenaš." On prstom pozove Yvonne Loving. "Priđi, lutko, i pokaži im kako se to radi."Yvonne, još hihoćući i crveneći do korijena svoje crne kose, ustukne i stisne se uz Riondu pa promrmlja da nemaviše novca za ig-rice, sve je potrošila."Nema problema", reče čovjek u polucilindru. "To je samo demonstracija, lutko. Želim da tvoja mama i njezinazgodna prijateljica vide kako je to lako.""Nijedna mi nije mama", reče Yvonne, ali priđe korak bliže."Zaista moramo krenuti želimo li izbjeći gužvu, Evvie", reče gospođa Gerber."Ne, pričekaj trenutak, ovo je baš zabavno", reče Rionda. "To je šibicar, samo s tri karte. Izgleda lako, baš kaošto on kaže, ali ukoliko ne pripaziš počneš ganjati herc damu i odeš kući praznih džepova."Čovjek u šeširu pogleda je prijekorno, a onda joj se široko i prijazno nasmiješi. Bio je to smiješak prizemnika,pomisli Bobby iznenada. Ne jednog od onih kojih se Ted bojao, ali svejedno prizemnika."Vidim", reče čovjek u polucilindru, "da ste u nekom trenutku svoje prošlosti bili žrtva varalice. Premda mi je

neshvatljivo da bi netko mogao zlouporabiti tako lijepu i otmjenu damu."Lijepa i otmjena dama — visine metar pedesetak, težine stotinjak kilograma, ramena i lica s premazima Pondkreme — sretno se nasmije. "Pusti priče i pokaži djetetu kako to funkcionira. I hoćeš reći daje to zaista legalno?""Na rubovima lunaparka sve je dopušteno dok vas ne uhvate i ne izbace... kao što pretpostavljam da znate. Asad... kako se zoveš, lutko?""Yvonne", reče ona glasom koji je Bobby jedva čuo. Pokraj njega, Sully-John je sve to promatrao s velikimzanimanjem. "Nekad me moji zovu Evvie.""U redu, Evvie, pogledaj ovamo, ljepotice. Što vidiš? Reci mi kako se zovu — znam da znaš, tako pametnaglavica kao tvoja — ipokazuj prstom dok govoriš. A smiješ ih i dotaknuti. Ovdje nema nikakvog varanja.""Ova na kraju je dečko... ova na drugom kraju je kralj... a ovo je dama. Ona je u sredini.""Tako je, lutko. U kartama kao i u životu, često se može naći ženu između dva muškarca. To je njihova snaga, aza pet ili šest godina ćeš to otkriti i sama." Njegov je glas prešao u tiho, bezmalo hipnotič-ko pojanje. "A sadpažljivo gledaj i ne skidaj pogled s karata." On ih okrene tako da im se sad vidjela poleđina. "A sad lutko, gdje jedama?"Yvonne Loving pokaže u crvenu poleđinu u sredini."Je li u pravu?" čovjek u polucilindru upita društvance okupljeno oko njegova stola."Zasad", reče Rionda i nasmije se tako jako da joj je steznikom nesapeti trbuh zaigrao ispod haljine za plažu.Nasmiješivši se njezinu smijehu, prizemni čovjek u polucilindru podigne vrh srednje karte. Pokaže se crvenadama. "Sto posto točno, dušo, jako dobro. A sad gledaj! Pažljivo! Ovo je utrka između tvog oka i moje ruke! Tkoće pobijediti? To je pitanje dana!"On počne velikom brzinom razmještati tri karte po svom stolu--ploči, pjevušeći pritom."Gore-dolje brže-bolje, amo-tamo premještamo, lijevo-desno nije tijesno, složim tu vratim tam, reci lutko gdje seona skriva, bum--bim-bam?"Dok se Vvonne zamislila nad tri karte, koje su sad zaista ponovno bile poslagane jedna pokraj druge, Sully senagne do Bobbvjeva uha i reče: "Ne moraš ga čak ni gledati dok ih razmješta. Baba ima svijeni vrh. Vidiš li ga?"Bobby kimne glavom i pomisli Pametna curica kad Yvonne neodlučno pokaže kartu na lijevoj strani — onu sasvijenim vrhom. Čovjek u polucilindru je okrene i pokaže se herc dama."Jako dobro!" reče on. "Imaš oštro oko, lutko, nema što.""Hvala", reče Yvonne, crveneći. Izgledala je gotovo jednako sretno kao i Carol kad ju je Bobby poljubio."Da si se u ovom pokušaju kladila sa mnom u deset centi, sad bih ti morao vratiti dvadeset", reče čovjek upolucilindru. "Zašto, pitaš? Jer je subota, a subota je moj dan kad 'Platiš jedan, dobiš dva!' Bi lijedna od dama riskirala deset centi u utrci između vaših mladih očiju i mojih umornih starih ruku? Možete rećimuževima — sretnicima koji vas imaju, ako smijem reći — da je gospodin Herb McQuown, Šibicar iz SavinRocka, platio vaš cjelodnevni parking. Ili još bolje, četvrt dolara? Pokažite herc damu, a ja vama vratim pedesetcenti.""Pola zelembaća, jupi!" reče Sully-John. "Ja imam četvrt dolara, gospodine, našli ste mušteriju.""Johnny, to je kockanje", sumnjičavo će Carolina majka. "Ne znam smijem li dopustiti—""Ma pusti ga, neka dijete nauči lekciju", reče Rionda. "Osim toga, tip će mu možda dopustiti da pobijedi. Da binavukao nas ostale." Nije ni pokušala stišati glas, ali čovjek u polucilindru — gospodin McQuown — samo jepogleda i nasmiješi se. A onda se ponovno posveti S-J-ju."S novcem na sunce, dečko — hajde, iskašlji lovu."Sully-John da mu svojih četvrt dolara. McQuown na trenutak podigne kovanicu na popodnevno sunce,zaškiljivši na jedno oko."Aha, meni izgleda kao pravi", reče on i baci novčić na stolnu ploču, ulijevo od vrste od tri karte. Pogleda lijevo-desno — da provjeri ima li policajaca, možda — pa namigne cinično nasmiješenoj Riondi prije no što seponovno posvetio Sully-Johnu. "Kako se zo-veš, dečko?""John Sullivan."McQuown raširi oči i nagne šešir na drugu stranu glave, pa je onaj plastični suncokret komično zakimao inaklonio se. "Znamenito ime! Znaš na što mislim?""Naravno. Jednog ću dana i ja možda biti boksač", reče S-J. Najprije ljevicom pa desnicom zakvači zrak iznadMcQuownova ska-lupljenog stola. "Puf-paf!""Puf-paf, i te kako", reče McQuown. "A kako stojite s očima, gospodičiću Sullivan?""Prilično dobro.""Pa onda ih pripremite, jer utrka počinje! Da, tako je! Tvoje oči protiv mojih ruku! Gore-dolje amo-tamo, gdje ćeona biti i gdje će se skriti?" Karte, koje su se ovaj put pomicale brže, uspore i zaustave se.Sully krene da će pokazati kartu, ali tad povuče ruku, mršteći se. Sad su dvije karte imale na vrhu mali pregib.Sully pogleda u

McQuowna, čije su ruke bile prekrižene na njegovoj prljavoj potko-šulji. McQuown se smiješio. "Samo polako,sinko", reče on. "Ujutro je bila gužva, ali popodne je slabo posla."Muškarci koji misle da su šeširi s perom zataknutim u obod posljednji modni krik, sjeti se Bobby Tedovih riječi.Od onih koji u nekoj uličici igraju craps i pritom si dodaju bocu žestice u škamiclu. McQuown je imao smiješanplastični cvijet u šeširu umjesto pera, i nije se moglo vidjeti bocu... ali je imao jednu u džepu. Malu. Bobby je biouvjeren u to. A na izmaku dana, budući da će imati sve manje posla te će potpuna usklađenost između ruke i okapostati manje bitna, McQuown će sve češće potezati iz nje.Sully pokaže desnu kartu. S-J, ne! pomisli Bobby; kad je McQuown okrenuo kartu, pokaže se pik kralj.McQuown okrene lijevu kartu i pokaže se tref dečko. Dama je ponovno bila u sredini. "Žalim, sinko, malo si bioprespor ovaj put, nije to zločin. Želiš ponovno pokušati sad kad si se zagrijao?""Pa... to mije bila posljednja lova." Sully-John izgledao je pokislo."I bolje za tebe", reče Rionda. "Opelješio bi te za sve što imaš i ostavio te stajati u gaćama." Djevojčice na tozahihoću kao lude; S-J pocrveni. Rionda ne obrati pozornost ni jednom ni drugom. "Kad sam živjela uMassachusettsu radila sam prilično dugo na plaži Revere", reče ona. "Klinci, da vam pokažem kako ovofunkcionira. Može u dolar, prijatelju? Ili ti je to preskupo?""U vašoj blizini sve bi bilo prejeftino", sentimentalno će McQuown, i ugrabi njezin dolar čim se pomolio iznjezine torbice. Podigne ga prema svjetlu, pregleda ga hladna oka, pa ga odloži ulijevo od karata. "Izgleda mikao pravi", reče on. "Zaigrajmo, dušo. Kako se zoveš?"Pišulja", reče Rionda. "Upitaj me ponovno i reći ću ti isto."17"Ree, ne misliš li da—" zausti Anita Gerber."Rekoh ti, kužim štos", reče Rionda. "Zavrti ih, prijatelju.""Istog časa", složi se McQuown, a ruke mu munjevito pokrenu tri karte čije se poleđine pretvore u crvenu mrlju(gore-dolje brže-bo-Ije, amo-tamo premještamo). Naposljetku ih ponovno namjesti u17 U izvorniku Pudd'ntane (Pudding tang, dječja ublaženica za vaginu); referenca na dječju rimu 'What's mayname? Pudding tang. Ask me again, and Fll teli you the same.trored. Na Bobbvjevo zaprepaštenje, ovaj put su sve tri karte bile malo svinute na vrhu.Riondin je smiješak iščeznuo. Ona podigne pogled s kratkog niza karata na McQuowna, pa ponovno pogleda ukarte, pa u svoju dolarsku novčanicu, koja je ležala po strani i lagano lepršala na blagom povjetarcu koji jezapuhao. Naposljetku ponovno pogleda u McQuowna. "Smotao si me, prijatelju", reče ona. "Zar ne?""Ne", reče McQuown. "Utrkivao sam se s vama. Dakle... što kažete?""Kažem daje ono bio jako dobar dolar koji nikome nije smetao i žao mi je što mu vidim leđa", odgovori Rionda ipokaže srednju kartu.McQuown je okrene. Bio je to kralj. Riondin dolar iščezne u njegovu džepu. Ovaj je put dama bila na lijevojstrani. McQuown, bogatiji za dolar i četvrt, nasmiješi se društvancu iz Hanvicha. Plastični cvijet zataknut zaobod njegova šešira klatio se naprijed-natrag u zraku u kojem se osjećao miris soli. "Tko je sljedeći?" upita on."Tko se želi utrkivati svojim okom protiv moje ruke?""Mislim da smo svi izbačeni iz utrke", reče gospođa Gerber. Blijedo se nasmiješi čovjeku iza stola, stavi jednuruku oko kćerkina ramena a drugu na rame njezina pospanog sina, pa ih okrene od stola."Gospođo Gerber?" reče Bobby. Na trenutak pokuša zamisliti kako bi se njegova majka, nekoć udana zamuškarca koji nikad nije odolio nijednoj nedovršenoj skali, osjećala da ga može vidjeti kako stoji tu, pokrajsklepotine od stola gospodina McQuowna s tom ri-sque crvenom kosom Randvja Garfielda koja mu žari nasuncu. Ta mu pomisao izmami lagan smiješak na usta. Bobby je sad znao što je nedovršena skala, a znao je i štosu fleševi i fulovi. Raspitao se. "Smijem li ja pokušati?""O Bobby, zaista mislim daje bilo dosta, nije li?"Bobby zavuče ruku ispod Kleenexa koji je gurnuo u džep i izvadi svoje posljednje tri kovanice od pet centi."Imam samo ovo", reče on, pokazavši najprije gospođi Gerber pa gospodinu McQuownu. "Je li dovoljno?""Sine", reče McQuown, "igrao sam ja ovu igru i za jedan cent pa sam uživao."Gospođa Gerber pogleda u Riondu."Ma, neka sve ide dovraga", reče Rionda i štipne Bobbyja za obraz. "To je cijena jednog sisanja, zaboga. Neka ihizgubi pa da idemo kući.""U redu, Bobby", reče gospođa Gerber i uzdahne. "Ako moraš.""Bob, odloži kovanice ovdje, gdje ih svi možemo vidjeti", reče McQuown. "Meni izgledaju kao prave, i te kako.Jesi li spreman?""Mislim da jesam.""Onda krećemo. Dva dečka i cura se sakriju. Dečki ne vrijede ni pišljiva boba. Zato nađi djevojku i udvostručinovac."Blijedi okretni prsti prevrnu tri karte. McQuown je konferansi-rao i karte se pretvore u mrlju. Bobby je gledaokako se pomiču po stolu, ali se nije trudio pratiti damu. To nije bilo potrebno."Čas se tuku, čas se vuku, sad se javi da vidimo jesi l' pravi." Tri karte crvene poleđine ponovno su stajale jednado druge. "Reci mi, Bobby, gdje se skriva?"

"Tamo", reče Bobby i pokaže lijevu kartu.Sully zastenje. "Srednja karta, budalo. Ovaj put nisam s nje skidao oka."McQuown ne pogleda u Sullyja. Gledao je u Bobbyja. Bobby pogleda u njega. Trenutak potom McQuown pružiruku i okrene kartu koju je Bobby pokazao. Bila je to herc dama."Neka me vrag odnese", vikne Sully.Carol uzbuđeno pljesne i poskoči. Rionda Hevvson zaciči i pljesne ga po leđima. "Bobby, očitao si mu lekciju!Tako valja!"McQuown se neobično, zamišljeno, nasmiješi Bobbvju, pa zavuče ruku u džep i izvadi šaku sitniša. "Nije loše,sinko. Prvi put danas da me netko pobijedio. Odnosno da se nisam dao pobijediti." Izvadi kovanicu od četvrtdolara i pet centi i položi ih pokraj Bobbvjevih petnaest. "Želiš li ih zavrtjeti?" Shvati da ga Bobby nije razumio."Želiš li se ponovno utrkivati?""Smijem li?" Bobby upita Anitu Gerber."Ne bi li radije prekinuo kad si na dobitku?" upita ona, ali su joj se oči sjajile i kao daje zaboravila na potrebu gaizbjegnu gužvu na povratku."Iprekinut ću kad sam na dobitku", reče joj on.McQuown se nasmije. "Hvalisavi dječak! Neće mu narasti dlaka na bradi još idućih pet godina, ali je već punsebe. Onda, Hvalisavi Bobby, što kažeš? Igramo li?""Naravno", reče Bobby. Da su ga Carol ili Sully-John optužili da se hvali, žestoko bi to poricao — svi njegoviheroji, od Johna Waynea do Lucky Starra iz Svemirske patrole, bili su skromni ljudi, od onih koji kažu "Joj na!"nakon što spase neki svijet ili karavanu kola. Ali nije osjetio potrebu da se brani pred gospodinom McQuownom,prizemnim čovjekom u plavim kratkim hlačama, a možda i varalicom. Hvalisanje nije Bobbvju bilo nimalo napameti. A nije ni mislio da je ovo slično očevim nedovršenim skalama. Nedovršene skale bile su nada inagađanje — "ludin poker", prema riječima Charlieja Yearmana, podvornika u osnovnoj školi HarvvichElementary, koji je sav sretan Bobbyju ispričao sve o toj igri što S-J i Denny Rivers nisu znali — ali ovo nijeigra nagađanja.Gospodin McQuown ostane zagledan u njega još trenutak; Bob-byjevo spokojno samopouzdanje kao da gajemučilo. Onda podigne ruku, namjesti nagib svog polucilindra, razgiba ruke i zamigolji prstima poput ZekoslavaMrkve prije svirke na glasoviru u Carnegie Hallu u jednom od crtica Merrie Melodies. "Na mjesto, hvalisavko.Ovaj put ću ti servirati cijeli meni, od juhe do kolača."Karte se ispremiješaju u mrlju nekakvog ružičastog premaza. Iza leđa, Bobby začuje kako je Sully-Johnpromrmljao "Isus Bog!" Ca-rolina prijateljica Tina reče: "To je prebrzo", smiješnim tonom uštogljenognegodovanja. Bobby je ponovno motrio kretanje karata, ali samo zato što mu se činilo da se to od njega očekuje.Gospodin McQuown ovaj put nije gubio vrijeme na konferansu, što je predstavljalo stanovito olakšanje.Karte se smire. McQuown pogleda u Bobbvja podignutih obrva. Na usnama mu je titrao smiješak, ali je ubrzanodisao i na gornjoj usni imao kapi znoja.Bobby odmah pokaže desnu kartu. "To je ona.""Kako to znaš?" upita gospodin McQuown, a smiješak mu izbli-jedi. "Kako to dovraga znaš?""Naprosto znam", reče Bobby.Umjesto daje okrenuo kartu, McQuown malo pogleda u stranu i niz prolaz. Onaj je smiješak zamijeniomrzovoljan izraz lica — obje-šeni kutovi usta, bora između očiju. Čak je i plastični suncokret u njegovu šeširu djelovao nezadovoljno, anjegovo klecavo kimanje sad više nije bilo bezbrižno samouvjereno nego nadureno. "Nitko ne može provalititakvo miješanje", reče on. "Nitko nikad nije provalio takvo miješanje."Rionda posegne preko Bobbvjeva ramena i okrene kartu koju je on pokazao. Bila je to herc dama. Ovaj put svadjeca zaplješću. Od tog zvuka produbi se bora između očiju gospodina McQuowna."Prema mojem računu duguješ ovome ovdje hvalisavom Bob-byju devedeset centi", reče Rionda. "Namjeravaš liplatiti?""A kad ne bih platio?" upita gospodin McQuown, okomivši se svojim namrgođenim licem na Riondu. "Što ćešučiniti, bačvo? Pozvati policiju?""Možda bismo trebali otići", nervozno će Anita Gerber."Pozvati policiju? Ne ja", reče Rionda, oglušivši se na Anitu. Nije skidala pogleda s McQuowna. "Pišljivihdevedeset centi iz tvog džepa a već izgledaš kao Baby Huey18 punih gaća. Gospode Bože!"Samo što je Bobby znao da nije stvar u novcu. Gospodin McQuown ovim je slučajem izgubio kudikamo više odtoga. Katkad bi izgubio zbog "mamca", katkad jer bi bio u "autu". No ono zbog čega se sad pjenio bilo jemiješanje. McQuownu se nije svidjelo to što mu je neki balavac provalio miješanje."Nego, evo što ću učiniti", nastavi Rionda. "Reći ću svima u lunaparku koga zanima da si škrtac. Nazvat ću teDevedesetcentni McQuown. Misliš da će ti posao bolje krenuti?""Dat ću ja tebi posao", zareži gospodin McQuown, ali se maši za džep, izvadi još jedan kup sitniša—ovaj putveći — i brzo izbroji Bob-byjev dobitak. "Izvoli", reče on. "Devedeset centi. Kupi si martini.""Pogodio sam, znate", reče Bobby kad je pomeo kovanice u ruku pa ih gurnuo u džep gdje su se ovjesile poput

utega. Jutrošnja svađa s majkom sad mu se činila krajnje glupom. Vraća se kući s više novca no stoje donio, a tone znači ništa. Baš ništa. "Dobro pogađam."Gospodinu McQuownu lakne. Ne bi im ništa učinio nažao — možda i jest prizemnik, ali nije od onih kojiljudima čine nažao; nikad ne bi izložio te svoje vješte, dugoprste ruke nedostojanstve-18 Lik iz crtica; orijaška beba-patka, ne baš prevelike pameti, ali zato vrlo tvrdoglava.nom stiskanju u šaku — ali ga Bobby nije želio ostaviti nesretnog. Želio je ono što bi gospodin McQuownnazvao "autom"."Aha", reče McQuown. "Dobro pogađaš, eto stoje. Hoćeš pokušati pogađati i treći put, Bobby? Čeka tebogatstvo.""Zaista moramo ići", žurno će gospođa Gerber."A kad bih ponovno pokušao, izgubio bih", reče Bobby. "Hvala vam, gospodine McQuown. Uživao sam u igri.""Je, je. Gubi se, klinjo." Gospodin McQuown sad je bio poput ostalih izvikivača u lunaparku: gledao je onkrajnjih. U potrazi za svježom krvi.Na povratku su ga Carol i njezine prijateljice gledale sa divljenjem, a Sully-John s nekom vrstom zbunjenogpoštovanja. Bobbyju je zbog toga bilo neugodno. U jednom se trenutku Rionda okrene i pomnjivo zagleda u nj."Nisi tek tako pogodio", reče ona.Bobby je pogleda sa zanimanjem, suzdržavši se od komentara."Imao si špurijus.""Štoješpurijus?""Moj se otac nije često kladio, ali bi svako malo dobio predosjećaj za neki broj. Zvao je to špurijus. Onda bi sekladio. Jednom je dobio pedeset dolara. Kupio nam namirnice za cijeli mjesec. To se dogodilo i tebi, zar ne?""Vjerojatno", reče Bobby. "Možda sam imao špurijus."Kad je stigao kući, njegova je mama sjedila u Ijuljačci na trijemu podvijenih nogu. Presvukla se u svoje subotnjehlače i zlovoljno gledala niz ulicu. Kratko mahne Carolinoj mami kad se ova odvezla. Gledala je kako je Anitaskrenula na svoj kolni prilaz i kako se Bobby vuče niz prilazni puteljak. Znao je što njegova mama misli: mužgospođe Gerber je u mornarici, ali barem ima muža. Osim toga, Anita Gerber ima i automobil karavan. Liz imacipelcug, autobus ako treba potegnuti malo dalje, ili taksi ukoliko treba otići u Bridgeport.Ali se Bobbyju činilo da se ona više ne ljuti na njega, i to je bilo dobro."Jesi li se lijepo proveo u Savinu, Bobby?""Super", reče on i pomisli: što je, mama? Svejedno ti je kako sam se proveo na plaži. Što te zapravo muči? Alinije mogao znati."Dobro. Slušaj, malac... Žao mi je što smo se jutros zakvačili. Mrzim raditi subotom." Posljednju rečenicugotovo je prosiktala."Ureduje, mama."Ona mu dodirne obraz i zavrti glavom. "Ta tvoja bijela put! Nikad nećeš pocrnjeli, Bobuljica! Ti ne. Uđi da tistavim malo dječjeg ulja na tu opeklinu."On pode za njom u stan, skine majicu i stane ispred nje, a ona sjedne na kauč i razmaze mu mirisno dječje uljepo leđima, rukama i vratu — čak i po obrazima. Godilo je, i on ponovno pomisli koliko je voli, koliko voli njezindodir. Upita se što bi ona pomislila kad bi znala daje poljubio Carol u lunaparku. Bi li se nasmiješila? Bobbyjesumnjao u to. A kad bi znala za McQuowna i karte—"Nisam vidjela tvog kompu s kata", reče ona i vrati čep na bočicu dječjeg ulja. "Znam daje gore jer čujemutakmicu Yankeesa s njegova radija, ali zar se ne bi očekivalo da će izaći na trijem gdje je svježe?""Vjerojatno mu nije do toga", reče Bobby. "Mama, ti si dobro?"Ona ga pogleda, osupnuto. "Dobro sam, Bobby." Nasmiješi se i Bobby joj uzvrati smiješak. Morao se potruditijer uopće nije mislio daje njegova mama dobro. Zapravo je bio prilično siguran da nije.Imaoješpurijus.Te je večeri Bobby ležao na leđima peta raširenih u kutove kreveta, otvorenih očiju, zagledan u strop. I njegov jeprozor bio otvoren, zavjese su lepršale amo-tamo na dašku povjetarca, a kroz neki drugi otvoreni prozor dopiraoje zvuk Plattersa: "Here, in the afterglow of day, We keep our rendezvous, beneath the blue19." Iz daljine se čulobrundanje zrakoplova, automobilska truba.Riondin je tata to bio nazivao špurijusom, a jednom je pogodio dnevni broj za pedeset dolara. Bobby se slagao snjom — špurijus, naravno, imao sam špurijus — ali on ne bi mogao pogoditi lutrijski broj makar mu život ovisioo tome. Stvar je bila...19 Ovdje, na tamnećem žaru dana, traje naš randevu, ispod plavog neba.Stvar je bila u tome da je gospodin McQuown svaki put znao gdje će herc dama završiti, pa je znao i on.Nakon što je Bobby to shvatio, sve je sjelo na svoje mjesto. Zapravo, nije u tome bilo ničeg neobičnog, ali se onzabavljao i... pa... ne sumnja se u ono što znaš, zar ne? Možeš sumnjati u špurijus — slutnju koja te pogodi kaogrom iz vedra neba — ali se ne sumnja u znanje.Samo, kako je on znao da njegova majka selotejpom lijepi novac na stranice s donjim rubljem u Searsovukatalogu na gornjoj polici svog ormara? Kako je uopće znao da se katalog nalazi tamo? Ona mu to nikad nije

rekla. Ona mu nikad nije rekla ni za plavi vrč u koji stavlja kovanice od četvrt dolara, ali on naravno zna za njegagodinama, nije on slijep, premda mu se ponekad čini da ona misli da je tako. Ali katalog? Kovanice od četvrtdolara koje se slažu u tuljce i mijenjaju u novčanice, a novčanice se onda lijepe u katalog? Nije mogao znati zatakvo što, ali dok je ležao u svom krevetu i slušao kako je "Earth Angel" zamijenio "Twilight Time", znao je daje katalog tamo. Znao je jer je ona znala, i to joj je prošlo kroz veliki mozak. A u lunaparku je znao da Carol želida je on ponovno poljubi jer joj je to bio prvi pravi poljubac nekog dečka a ona ga nije očekivala; sve je bilogotovo prije no što je ona postala potpuno svjesna što se događa. Ali znati to nije isto što i znati budućnost."Ne, to je samo čitanje misli", šapne on, a onda zadrhti čitavim tijelom kao da su mu se opekline pretvorile u led.Pripazi, Bobuljica — ne pripaziš li se završit ćeš ćaknut kao Ted s tim svojim prizemnicima.U daljini, na gradskom trgu, sat odzvoni deset sati. Bobby se okrene i pogleda u budilicu na svom stolu. Big Benje tvrdio daje tek 9:52.No dobro, gradski sat ide malo naprijed ili moj malo kasni. Velika stvar. Spavaj.No činilo mu se da mu to neće uspjeti, barem ne još neko vrijeme, ali je dan bio zanimljiv — svađa s majkom,novac osvojen od kartaškog varalice, poljupci na vrhu kotača u lunaparku — i on počne ugodno tonuti u san.Možda mi ona i jest cura— pomisli Bobby. Možda mije ona ipak cura.Dok se posljednji preuranjeni udar sata na gradskom trgu postupno gubio, Bobby zaspi.V. BOBBY ČITA NOVINE. SMEĐI, S BIJELIM PRSIŠTEM. VELIKA ŠANSA ZA LIZ. KAMP BROADSTREET. NEUGODAN TJEDAN. POLAZAK ZA PROVIDENCE.U ponedjeljak, nakon što mu je mama otišla na posao, Bobby ode na kat pročitati Tedu novine (premda jezapravo vidio dovoljno dobro da bi mogao sam čitati, Ted je rekao da je počeo uživati u zvuku Bobbvjeva glasa iluksuzu toga da mu se čita dok se on brije). Ted je stajao u svojoj maloj kupaonici otvorenih vrata, gulio pjenu slica, a Bobby je iskušavao kako reagira na razne naslove iz različitih rubrika."VIJETNAMSKO KREŠEVO SVE LJUĆE?""Prije doručka? Hvala, ali ne bih.""ZBOG KARAVANE KOLICA UHIĆEN MJEŠTANIN?""Prvi odlomak, Bobby."" 'Kad su jučer predvečer policajci pokucali na vrata njegove kuće u Pond Laneu, John T. Anderson ispričao imje sve o svom hobiju. Naime, on tvrdi da skuplja kolica iz supermarketa. "Vrlo je zanimljivo o tome zborio",rekao je Kirby Malloy, djelatnik policijske postaje Hanvich, "ali nas nije potpuno uvjerio da je do nekih kolica izsvoje zbirke došao poštenim putem." Ispostavilo se da je Malloy "pogodio u sridu". Među više od pedeset kolicau stražnjem dvorištu gospodina Andersona, najmanje je dvadeset ukradeno iz harvič-ke trgovine A&P and TotalGrocery, a bilo je i nekoliko kolica iz marketa IGA u Stansburyju.'""Dovoljno", reče Ted, ispere britvicu vrućom vodom pa podigne oštricu do svog pjenom premazanog vrata."Trapavi provincijski humor kao odgovor na patetičnu kleptomaniju.""Ne razumijem vas.""Gospodin Anderson zvuči kao čovjek koji boluje od neuroze — drugim riječima, duševnog poremećaja. Mislišli ti da su duševni poremećaji smiješni?""Ma kakvi. Žao mi je ljudi kojima fali daska u glavi.""Drago mi je da to čujem. Poznavao sam ljude kojima nije falila samo jedna već sve daske. Zapravo, poznavaosam priličan broj takvih osoba. Često su žaljenja vrijedni, ponekad izazivaju strahopoštovanje, a povremenoužasnutost, ali nisu smiješni. KARAVANA KOLICA, ma nemoj. Što još ima?""STARLETA POSJETILA EUROPU I POGINULA U NESREĆI?""Uh, ne.""VANKEESI KUPILI IGRAČA OD SENATORSA?""Trgovina između Vankeesa i Senatorsa nimalo me ne zanima.""ALBINI UŽIVA U ULOZI NEFAVORITA?""Da, molim te, pročitaj to."Ted je slušao pozorno dok je oprezno brijao vrat. Bobbvju taj članak i nije bio silno zanimljiv — u njemu nijebilo spomena o Fllovdu Pattersonu ili Ingemaru Johanssonu (Sully je tog švedskog teškaša zvao "Ingie-Mingi")— ali je svejedno pažljivo čitao. Borba u dvanaest rundi između Tommvja "Uragana" Haywooda i Eddieja Albi-nija trebala se održati u Madison Square Gardenu u srijedu navečer idućeg tjedna. Oba boksača postigla su dobrerezultate u karijeri, ali su se godine smatrale važnim, a možda i presudnim čimbenikom: Haywoodove dvadesettri godine prema trideset i šest Eddieja Albi-nija, pa je prvi bio veliki favorit. Pobjednik bi mogao dobiti prilikuda se u jesen bori za naslov prvaka u teškoj kategoriji, negdje u vrijeme kad Richard Nixon postane predsjednik(Bobbvjeva mama rekla je da će se to sigurno dogoditi, i neka — ne zato što je Kennedv katolik, nego je premladi jamačno usijana glava).U članku je Albini izjavio da shvaća zašto nije favorit — nakupio je lijepih godinica i neki smatraju daje on daosvoje jer je u posljednjem meču sa Sugar Boy Mastersom izgubio tehničkim nokautom. Usto, naravno, zna daHaywood ima duže ruke i daje ovaj, premda mlad, na glasu po silnom umijeću. Ali sam marljivo trenirao, izjavioje Albini, skakao preko užeta i sparirao s dečkom koji se kreće i udara poput Haywooda. Članak je bio pun riječi

kao što su neustrašiv i odlučan; za Albinija su upotrijebili izraz "nabrušen". Bobby jenaslutio da autor članka smatra kako će Albinija istamburati, i bude mu ga žao. Uragan Haywood nije imaovremena za razgovor s novinarom, ali je njegov menadžer, čovjek po imenu I. Kleindienst (Ted je rekao Bobbvjukako se izgovara to ime), rekao da će to najvjerojatnije Eddieju Albiniju biti posljednja borba. "On je bio dobar usvoje vrijeme, ali je njegovo vrijeme prošlo", rekao je I. Kleindienst. "Ako Eddie dočeka šestu rundu na nogama,za kaznu ću poslati svog štićenika na spavanje bez večere.""Irving Kleindienst je ka-mai", reče Ted."Što?""Budala." Ted je gledao kroz prozor prema zvuku glasanja psa gospođe O'Hara. Nije se isključio kao što bi muse katkad događalo, ali je bio daleko."Poznajete ga?" upita Bobby."Ma ne", reče Ted. Najprije se od te pomisli lecne, a potom razveseli. "Znam za njega.""Meni se čini da će taj Albini dobiti po piksi.""Nikad se ne zna. Zbog toga i jest zanimljivo.""Kako to mislite?""Nikako. Prijeđi na stripove, Bobby. Čitaj mi Flasha Gordona. I svakako mi opisi što Dale Arden ima na sebi.""Zašto?""Jer mislim da je ona parafamfula", reče Ted i Bobby prasne u smijeh. Nije se mogao suzdržati. Katkad je Tedbio takav otkačenac.Dan kasnije, na povratku iz Sterling Housea, gdje je upravo ispunio ostatak pristupnica za ljetni bejzbol, Bobbynaiđe na velikim slovima brižljivo ispisani oglas pričvršćen risaćim čavlićem za brijest u parku Commonwealth.MOLIMO POMOZITE NAM NAĆI PHILA! PHIL je naš VELŠKICORGI!PHIL ima 7 GODINA!PHIL je SMEĐI s BIJELIM PRSIŠTEM!Ima VESELE I PAMETNE OČI!I CRNE VRŠKE UŠIJU!Donijet će vam LOPTU kaže li mu se POŽURI PHIL! NAZOVITE HOusitonic 5-8337!(ILI) gaDONESITE U Aveniju Highgate 745 Dom OBITELJI SAGAMORENije bilo Philove fotografije.Bobby je prilično dugo ostao stajati zagledan u taj oglas. Jedan njegov dio želio je otrčati kući i reći Tedu — nesamo za ovo nego i za zvijezdu i polumjesec koje je vidio nacrtane kredom pokraj križaljke školice. Druginjegov dio napomenuo je daje u parku izvješene koješta — na brijestu točno preko puta vidio je oglas kojim senajavljuje koncert na gradskom trgu — i da bi bio lud da Tedu stavi bubu u uho. Te su se dvije misli koškalejedna s drugom i naposljetku pretvorile u dva trljajuća štapića, a Bobbvjev mozak bio opasno na rubu da se za-pali od njihova iskrenja.Neću na to misliti, reče samome sebi, odmaknuvši se od oglasa. A kad se glas duboko u njemu — opasno odrasliglas — potuži da mu se plaća da misli o takvim stvarima, da dojavljuje o takvim stvarima, Bobby reče glasu daušuti. Što glas i učini.Kad je stigao kući, njegova je majka ponovno sjedila na Ijuljačci na trijemu, samo što je ovaj put krpala rukavkućne haljine. Podigne pogled i Bobby ugleda podbuhlu kožu ispod njezinih očiju, crvene vjeđe. U jednoj je rucidržala preklopljenu papirnatu maramicu."Mama—?"Što ti je? završavala je njegova misao... ali ne bi bilo pametno dovršiti je. Vjerojatno bi mu samo priskrbilanevolje. Nakon izleta u Savin Rock, više se nije ponovila ona epizoda s vidovitošću, ali je on znao majku —način na koji bi ga pogledala kad je bila uzrujana, način na koji bi se ruka u kojoj je držala papirnatu maramicuslegnula, bezmalo u šaku, način na koji bi usisala zrak i uspravila se, spremna na borbu odlučite li se uhvatitiukoštac s njom."Što je?" upita ga ona. "Nešto ti se mota po glavi osim kose?""Ne", reče on. Glas mu u vlastitim ušima zazvuči nesigurno i sramežljivo. "Bio sam u Sterling Houseu. Izvjesilisu popise za bejzbol. I ovog sam ljeta u Vukovima."Ona kimne glavom i malo se opusti. "Sigurna sam da ćeš iduće godine biti u Lavovima." Spusti košaricu sašivaćim priborom s ljuljačke na trijem pa rukom lupne po ispražnjenom mjestu. "Bobby, sjedni pokraj menetrenutak. Imam ti nešto reći."Bobby sjedne s osjećajem strepnje — ta bila je uplakana i zvučala prilično ozbiljno — ali se ispostavilo da nijeništa strašno, barem koliko je on mogao zaključiti."Gospodin Biderman — Don — pozvao me da pođem s njim, gospodinom Cushmanom i gospodinom Deanomna seminar u Pro-vidence. To je za mene velika šansa.""Što je to seminar?""Vrsta konferencije — ljudi se okupe kako bi naučili nešto o nekoj temi i diskutirali o njoj. Tema ovog seminara

je "Nekretnine u šezdesetima". Jako sam se iznenadila da je Don pozvao mene. Bili Cushman i Curtis Dean,naravno, znala sam da će oni ići, oni su agenti. Ali da će Don pozvati mene..." Ona na trenutak zašuti, a onda seokrene Bobbvju i nasmiješi se. Taj je smiješak djelovao iskreno, ali je bio u čudnom neskladu s njezinimcrvenim vjeđama. "Cijelu vječnost želim postati agent, a sad ovo, kao grom iz vedra neba... Bobby, to je velikašansa za mene, a moglo bi značiti i veliku promjenu za nas."Bobby je znao da njegova mama želi prodavati nekretnine. Imala je knjige na tu temu i čituckala ih gotovo svakevečeri, često podcrtavajući neke dijelove. No ako je to tako velika šansa, zašto ju je natjeralo u plač?"Baš dobro", reče on. "Superiška. Superiška na kvadrat. Nadam se da ćeš puno naučiti. Kad je seminar?""Drugi tjedan. Naš četvero krećemo rano ujutro u utorak i vraćamo se u četvrtak navečer oko osam sati. Svi sesastanci održavaju u hotelu Warwick, a tamo ćemo i odsjesti — Don je rezervirao sobe. Nisam bila u hotelu imaveć dvanaest godina. Malo sam nervozna."Plače li se od nervoze, upita se Bobby. Možda i da, ukoliko si odrasla osoba — osobito odrasla žena."Htjela bih da zamoliš S-J-ja da prespavaš kod njega u utorak i srijedu. Sigurna sam da gospođa Sullivan—"Bobby odmahne glavom. "To neće ići.""Zašto ne?" Liz se nagne nad njega bijesno ga pogledavši. "Gospođa Sullivan dosad nikad nije imala ništa protiv.Nisi joj se nekako zamjerio, ha?""Nisam mama, nego S-J idući tjedan ide na izlet u kamp Winnie." Zvuk svih tih i-ova koji mu izlaze iz ustaizmami mu smiješak na usta, ali ga on zatomi. Majka ga je još gledala tim srditim pogledom... a nije li u njemubilo i malo panike? Panike ili nečega sličnog?"Što je kamp Winnie? O čemu ti to govoriš?"Bobby joj rastumači kako je S-J osvojio besplatnih tjedan dana u dječjem kampu Winiwinaia, a kako gospođaSullivan u isto vrijeme namjerava posjetiti roditelje u Wisconsinu — planovi koji su već fi-nalizirani, zajedno sTurbo vučjakom i ostalim.'"Bern ti sreću takvu", reče njegova mama. Ona gotovo nikad nije psovala, govorila je da su psovke i ono što jenazivala "prostim riječima" jezik neznalica. A sad šakom udari po prečki ljuljačke. "K vragu!"Ostane sjediti trenutak, razmišljajući. I Bobby je razmišljao. Njegov jedini drugi bliski prijatelj u ulici bila jeCarol, no on je sumnjao da će njegova mama nazvati Anitu Gerber i zamoliti je da on spava kod njih. Carol jedjevojčica i to je nekako predstavljalo problem kad je bila riječ o spavanju u tuđoj kući. Kod neke majčineprijateljice? No ona nije imala prijateljica... osim Dona Bidermana (i možda te druge dvojice koji idu na seminaru Providence). Puno znanaca, ljudi kojima bi rekla bok kad bi se vraćali iz supermarketa ili na putu do kinapetkom navečer, ali nikoga koga bi nazvala i zamolila da joj dvije noći pričuva jedanaestogodišnjeg sina. Nijeimala ni rodbine, barem ne koliko je Bobby znao.Poput ljudi koji se voze niz ceste koje se ulijevaju jedna u drugu, Bobby i njegova majka postupno su seprimicali istoj točki; Bobby je brže do nje stigao, doduše samo trenutak-dva."A Ted?" upita on, a onda si rukom zamalo poklopi usta. Zapravo mu se ruka malo odigla iz krila.Njegova majka promatrala je kako mu se ruka vraća u krilo. Ponovno joj se vratio onaj stari cinični poluosmijeh,onaj kojim bi popratila izreke kao što su Prije smrti moraš se nagutati prašine i Dvojica su pogledala krozzatvorske rešetke, jedan je ugledao blato a drugi zvijezde i, naravno, njezinu najdražu Život nije pravedan."Misliš da ne znam da ga zoveš Ted kad ste vas dvojica zajedno?" upita ona. "Bobuljica, očito misliš da uzimampilule za glupost." Sjedila je i gledala niz ulicu. Polako prođe Chrysler New Yorker — s perajama straga,porubljen odbojnicima, Ijeskav od kroma. Bobby ga isprati pogledom. Muškarac za volanom bio je star,sjedokos i imao na sebi plavu jaknu. Bobby zaključi daje on u redu. Star ali ne i prizeman."Možda bi to išlo", najzad će Liz. Govorila je zamišljeno, više sebi nego svome sinu. "Idemo do Brautigana davidimo."Penjući se za njom uza stube na drugi kat, Bobby se upita koliko dugo već zna pravilno izgovoriti Tedovoprezime. Tjedan dana? Mjesec dana?Od početka, budalo, pomisli on. Od prvog dana.Bobbvjeva je početna zamisao bila da Ted ostane u svojoj sobi na drugome katu a Bobby u stanu u prizemlju;obojica će držati vrata otvorena i zatreba li jedan od njih nešto, mogu se zazvati."Ne mislim da bi Kilgallenovi ili Proskvjevi uživali kad bi ti gospodinu Brautiganu u tri sata ujutro dovikivao dasi ružno sanjao", zajedljivo će Liz. Kilgallenovi i Proskvjevi stanovali su u dva stančića na prvom katu; Liz iBobby nisu bili u prijateljskim odnosima ni sa jednima."Neću ružno sanjati", reče Bobby, duboko ponižen što se prema njemu odnose kao prema malom djetetu. "Hoćureći, ti bokca.""Zadrži to za sebe", trpko će njegova mama. Sjedili su za Tedo-vim kuhinjskim stolom; dvoje odraslih je pušilo,a Bobby je pred sobom imao biljno pivo."To naprosto nije dobra ideja", reče mu Ted. "Bobby, ti si dobro dijete, odgovoran si i razborit, ali mislim da jejedanaest godina premalo da bi ostao sam."Bobby je lakše podnio to što gaje premalim nazvao njegov prijatelj nego majka. Također je morao priznati da bimoglo biti jezivo probuditi se u gluho doba noći i otići na zahod znajući da si jedina osoba u stanu. Mogao bi on

to, nije sumnjao da ne bi, ali da, bilo bi jezovito."A kauč?" upita on. "Može se razvući u krevet, zar ne?" Nikad im nije tako poslužio, ali je Bobby bio uvjeren damu je jednom majka rekla da se može razvući. Bio je u pravu, i to je riješilo problem. Ona vjerojatno nije željelada Bobby spava u njezinu krevetu (a još manje "Brattigan"), a ponajmanje je željela da Bobby spava u ovojvrućoj sobi na drugome katu — u to je bio siguran. Bobby zaključi daje ona toliko željno tražila rješenje dajeprevidjela ono najočitije.I tako padne dogovor da će Ted u utorak i srijedu idućeg tjedna prenoćiti na kauču za razvlačenje u dnevnomboravku Garfieldovih. Bobby je bio uzbuđen mogućnostima koje mu je to otvaralo: dva dana — zapravo tri,uračuna li se četvrtak — bit će sam, a po noći, kad bi moglo postati jezivo, netko će biti s njim. I to nebejbisiterica, nego odrastao prijatelj. Nije to bilo kao Sully-Johnov jednotjedni boravak u kampu Winnie, ali naneki način i j est. Kamp Broad Street, pomisli Bobby i gotovo se glasno nasmije."Lijepo ćemo se zabaviti", reče Ted. "Ja ću pripremiti svoj slavni specijalitet: grah s kobasicama." Ispruži ruku irazbaruši Bobbvjevu kosu."Ako ćete jesti grah i kobasice, bilo bi dobro da ponesete ono", reče njegova mama i pokaže prstima koji sudržali cigaretu u Tedov ventilator.Ted i Bobby se nasmiju. Liz Garfield nasmiješi se svojim ciničnim poluosmijehom, popuši cigaretu i ugasi je uTedovoj pepeljari. Kad je to učinila, Bobby ponovno zapazi podbuhlost njezinih vjeđa.Kad su Bobby i njegova majka krenuli natrag u svoj stan, Bobby se sjeti oglasa koji je vidio u parku — oizgubljenom corgiju koji će vam donijeti LOPTU ako kažete POŽURI PHIL. Trebao bi Tedu reći za taj oglas.Trebao bi Tedu reći za sve. Ali učini li to, i Ted se odseli s broja 149, tko će ga idući tjedan čuvati? Što će sedogoditi s kampom Broad Street, dva muškarca koji za večeru jedu Tedov specijalitet, grah s kobasicama (moždai ispred televizora, što je njegova mama malokad dopuštala), i ostaju budni dokasna koliko žele?Bobby si obeća: ispričat će sve Tedu idućeg petka, nakon što mu se majka vrati s te svoje konferencije iliseminara ili čega god. Podnijet će potpuno izvješće i Ted će moći učiniti što treba. Možda i ostane.Od te se odluke Bobbvjeve misli zapanjujuće razbistre, i kad je dva dana kasnije ugledao naopako pričvršćenoglas na oglasnoj ploči uTotal Groceryju — PRODAJE SE perilica/sušilica za rublje — on ga bezmalo istog trenutka uspije istisnuti izglave.No svejedno je to bio neugodan tjedan za Bobbvja Garfielda, krajnje neugodan. Vidio je još dva oglasa zaizgubljene ljubimce, jedan u centru grada a drugi u Asherovoj aveniji, kilometar niže od kina Asher Empire(blok u kojem je on stanovao više nije bio dovoljan; u svojim je svakodnevnim izviđanjima počeo odlaziti svedalje i dublje). A Tedova su pomračenja postala učestalija. Usto bi i duže trajala. Kadšto bi u takvom odsutnomstanju duha i govorio, i to ne uvijek engleski. A i kad bi progovorio na engleskom, to što bi rekao nije uvijekimalo smisla. Uglavnom je Bobby Teda smatrao najraz-boritijim, najpametnijim, najurednijim čovjekom kojegje upoznao. No kad bi otplovio, to je bilo jezivo. Sva sreća da njegova mama ne zna za to. Bobbvju se činilo dase njoj ne bi svidjela pomisao da ga ostavi nasamo s čovcem koji se katkad obeznani i počne baljezgati naengleskom ili glagoljiti na nekom drugom jeziku.Nakon jednog od tih pomračenja, kad je Ted gotovo minutu i pol tupo zurio u prazno, ne reagirajući naBobbvjeva sve usplahirenija pitanja, Bobby pomisli da Ted možda nije u vlastitim mislima, nego u nekomdrugom svijetu — daje napustio Zemlju baš kao i oni ljudi u Prstenu oko Sunca koji su otkrili da mogu slijeditispirale na dječjem zvrku kamo god požele.Ted je držao Chesterfieldicu između prstiju kad mu se pomutila svijest; pepeo je postao dug i naposljetku pao nastol. Kad je žar stigao izluđujuće blizu Tedovih grozdastih zglavaka, Bobby je nježno oslobodi njihova stiska iupravo ju je gasio u prepunoj pepeljari kad se Ted najzad vratio."Pušiš?" upita on mršteći se. "Bobby, ta premlad si da pušiš.""Samo sam vam je želio ugasiti. Mislio sam..." Bobby slegne ramenima, iznenada plah.Ted pogleda u prva dva prsta desne ruke, na kojima se vidjela trajna žuta nikotinska mrlja. Nasmije se —kratkim štektajem u kojem nije bilo nimalo veselja. "Mislio si da ću se opeci, je li?"Bobby kimne glavom. "O čemu mislite kad se tako isključite? Kamo otplovite?""To je teško objasniti", odgovori Ted, a onda zamoli Bobbvja da mu pročita horoskop.Razmišljanje o Tedovim transovima smućivalo gaje. A još gaje više smućivalo to što ne govori o stvarima zakoje mu Ted plaća da ih traži. Posljedica svega toga je bila ta daje Bobby — najčešće prilično dobar udarac —četiri puta bio izbačen iz igre u popodnevnoj utakmici za Vukove u Sterling Houseu. A u petak, kad je padalakiša, izgubio je od Sullvja četiri uzastopne igre potapanja brodova."Koji ti je vrag?" upita Sully. "Treći put da prozivaš polje koje si već prozvao. A osim toga moram ti se izderatina uho prije no što mi odgovoriš. Što se događa?""Ništa." Tako je rekao. Svašta. Tako je osjećao.I Carol je tog tjedna dvaput upitala Bobbvja je li sve u redu s njim; gospođa Gerber upitala ga je je li "izgubiotek"; Yvonne Loving htjela je znati ima li on mononukleozu, a onda se počela tako cerekati da joj je zaprijetilaopasnost da se raspukne.

Jedina osoba koja nije primijetila Bobbvjevo čudno ponašanje bila je njegova mama. Liz Garfield bila je svezaokupljenija svojim putovanjem u Providence. Navečer je razgovarala s gospodinom Bi-dermanom ili jednimod one dvojice koji su išli s njom (Bili Cush-man je bio jedan od njih; Bobby se nije baš najbolje sjećao imenaonog drugog). Poslagala bi odjeću na krevet dok ne bi gotovo sasvim prekrila ukrasni pokrivač, a onda srditozavrtjela glavom i sve vratila u ormar; naručila bi se kod frizerke a onda je ponovno nazvala da je upita bi limogla naručiti i manikuru. Bobby nije čak ni bio siguran što je manikura. Morao je upitati Teda.Djelovala je uzbuđena tim pripremama, ali je u njoj bilo i nečeg mrkog. Bila je poput vojnika koji se spremaiskrcati na neprijateljsku plažu ili padobranca koji će uskoro iskočiti iz zrakoplova i prizemljiti u pozadinineprijateljskih linija. Jedan od njezinih večernjih telefonskih razgovora bila je prepirka šaptom — Bobbyju sečinilo da se svađala s gospodinom Bidermanom, ali nije bio siguran. U subotu, Bobby uđe u njezinu sobu iuhvati je kako ogleda dvije nove haljine —svečane haljine, jednu s tankim naramenicama i jednu beznaramenica, s gornjim dijelom kao u kupaćeg kostima. Kutije u kojima su stigle ležale su prevrnute na podu, a iznjih se pjenušac papir za umatanje. Njegova je mama stajala iznad tih haljina i gledala u njih s izrazom kojiBobby dotad nije vidio: raširene oči, skupljene obrve, zategnuti bijeli obrazi s rasprsnutim mrljama crvenila.Jedna ruka na ustima, a čuo je i kako grize nokte, zvuk sličan ceketanjukostiju. Cigareta Kool tinjala je u pepeljari na komodi, očito zaboravljena. Njezine su krupne oči prelazile sjednehaljine na drugu."Mama?" upita Bobby i ona poskoči — doslovce odskoči u zrak. A onda se munjevito okrene i ustremi na njega,usta iskrivljenih u grimasi."Isuse Kriste!" ona gotovo zareži. "Kucaš li ti?""Oprosti", reče on i počne se natraške povlačiti iz sobe. Njegova majka nikad prije nije spominjala kucanje."Mama, dobro si?""Dobro!" Ona uvreba cigaretu, pograbi je, bjesomučno uvuče dim. Izdahne tako silovito daje Bobby zamaloočekivao da će ugledati kako joj dim izlazi ne samo iz nosa i usta nego i iz ušiju. "A bila bih i bolje kad bihmogla naći koktel haljinu u kojoj ne izgledam kao Krava Elsie20. Nekad sam nosila broj 36, znaš li to? Prijeudaje za tvog oca nosila sam broj 36. A pogledaj me sad! Krava Elsie! Usrani"Mama, nisi debela. Zapravo u posljednje vrijeme izgledaš — " "Izlazi, Bobby. Molim te, ostavi mamu na miru.Boli me glava."Te ju je noći ponovno čuo plakati. Sutradan je ugleda kako u svoju prtljagu pažljivo slaže jednu od onih haljina— onu s tankim naramenicama. Druga je vraćena u svoju kutiju: otmjenim slovima boje trule višnje s prednje jestrane pisalo VEČERNJE HALJINE LUCIE IZ BRIDGEPORTA.U ponedjeljak navečer Liz pozove Teda Brautigana na večeru. Bobby je obožavao maminu mesnu pitu i najčešćebi tražio repete, ali se ovom prilikom morao jako truditi da utrpa u sebe jedan komadić. Prestravio se da će Tedpasti u trans, a njegova majka dobiti napad zbog toga.No njegov se strah pokazao neutemeljenim. Ted je simpatično pričao o svom djetinjstvu u New Jersevju, a nakonšto gaje Bobbvje-va majka zamolila, i o svom poslu u Hartfordu. Bobbyju se činilo da Ted o svojimračunovodstvenim danima ne priča tako opušteno kao o sjećanjima na sanjkanje u djetinjstvu, ali njegova mamato kao da nije primijetila. Ted jest tražio repete.20 Jedna od američkih najpoznatijih i najomiljenijih reklamnih ikona, za reklamiranje mlijeka i mliječnihproizvoda. Prikazana je kao križanac između krave i tipične mlade kućanice.Kad je večera završila a stol bio pospremljen, Liz da Tedu popis telefonskih brojeva, uključujući i telefon dr.Gordona, zatim ureda za ljetnu rekreaciju pri Sterling Houseu te hotela Warwick. "Ako bude problema, da ste mise svakako javili. U redu?"Ted kimne glavom. "U redu.""Bobby? Muči li tebe štogod?" Ona nakratko položi ruku na njegovo čelo kao kad bi se on požalio da ga tresevrućica."Ne. Bit će nam super. Zar ne, gospodine Brautigan?" "Ma zovi ga Ted", Liz gotovo prasne. "Ako će spavati unašem dnevnom boravku, i ja bih ga trebala zvati Ted. Smijem li?""Samo izvolite. Odsad neka bude Ted."On se nasmiješi. Bobbvju se učini daje to mio smiješak, otvoren i prijateljski. Nije shvaćao kako bi mu netkomogao odoljeti. No njegova je majka mogla i jest. Čak i sad, dok je Tedu uzvraćala smiješak, on je u njemu vidioruku s papirnatom maramicom kako se stiš-će i opušta u njemu poznatom pokretu tjeskobnog nezadovoljstva.Bobbvju padne na um jedna od njezinih najdražih uzrečica svih vremena: Ne vjerujem mu (ili njoj) koliko jecrno pod noktom."A ja sam odsad Liz." Ona pruži ruku preko stola i oni se rukuju kao ljudi koji su se tek upoznali... samo što jeBobby znao da je njegova mama već formirala mišljenje o temi zvanoj Ted Brautigan. Da nije stjerana u kut,nikad mu ne bi povjerila Bobbvja. Ni u milijun godina.Ona otvori torbicu i izvadi običnu bijelu kuvertu. "Unutra je deset dolara", reče ona, predajući omotnicu Tedu."Pretpostavljam da ćete vi dečki htjeti jesti vani barem jednu večer — Bobby voli Co-lony Diner, ako vi nemateništa protiv — a možda ćete poželjeti i pogledati neki film. Ne znam što još, ali je dobro biti potkožen, nije li

tako?""Oprez je majka mudrosti", složi se Ted i pažljivo tutne kuvertu u prednji džep hlača, "ali mislim da nećemouspjeti potrošiti deset dolara u tri dana. Zar ne, Bobby?""Joj, ne znam kako bi nam to uspjelo.""Ne rasipaj, pa ćeš imati", reče Liz—još jedna njezina omiljena uzrečica, par uzrečici kad budale imaju novac, ikramari trže. Izvuče cigaretu iz kutije na stolu pokraj trosjeda i pripali je ne sasvim mirnom rukom. "Bit će vamdobro, dečki. Vjerojatno bolje nego meni."Gledajući u njezine neravne, izgrizene nokte, Bobby pomisli To svakako.Njegova mama i ostali išli su u Providence automobilom gospodina Bidermana, pa su idućeg jutra u sedam satiLiz i Bobby Garfield stajali na trijemu i čekali da se automobil pojavi. U zraku se osjećalo ono rano magličastozatišje koje je značilo da su stigli vrući ljetni dani. S Asherove avenije dopiralo je trubljenje i brundanje vozila naputu za posao, ali ovdje u Broadovoj tek bi povremeno prošao poneki automobil ili vozilo dostave. Bobbv je čuohiš-hiš prskalica na travnjacima, a s drugog kraja ulice vječni Bov/serov rup-rup-mp. Bovvser je zvučao jednakobez obzira na to je li lipanj ili siječanj; Bobbvju Gar-fieldu Bowser se činio nepromjenljivim poput Boga."Ne moraš čekati ovdje vani sa mnom", reče Liz. Imala je na sebi lagani kaput i pušila je. Bila je malo jačenašminkana no inače, ali se Bobbvju učini da još može razabrati podočnjake ispod njezinih očiju — provela jejoš jednu besanu noć."Nije mi teško.""Nadam se daje to u redu što te ostavljam s njim.""Mama, kad se barem ne bi brinula. Ted je dobar čovjek."Ona se lagano podsmjehne.Zasvjetluca krom u podnožju brda kad je Mercurv gospodina Bidermana (ne baš vulgaran, ali svejedno lađa odauta) skrenuo u njihovu ulicu iz Commonvvealtske i krenuo uzbrdo prema broju 149."Eno ga, dolazi", reče njegova mama, nervozno i uzbuđeno. Sagne se. "Bobby, daj pusu. Ne želim te poljubiti irazmazati ruž."Bobby položi ruku na njezinu i lagano je cjelune u obraz. Osjeti miris njezine kose, parfema, pudera. Nikad jeviše neće poljubiti s toliko neskrivene ljubavi.Ona mu se čudno nasmiješi, ali ne gledajući u njega nego u lađu od Mercurvja gospodina Bidermana koja sedostojanstveno zanjihala na cesti i zaustavila uz rubnik ispred kuće. Ona posegne za svoja dva kovčega (dva sumalo previše za dva dana, pomisli Bobby, premda ona večernja haljina vjerojatno zauzima dosta prostora ujednom od njih), ali ih je on već dohvatio za ručke."Bobby, teški su — spotaknut ćeš se na stepenicama.""Ne", reče on. "Neću."Ona ga rastreseno pogleda, a onda mahne gospodinu Bidermanu i krene prema automobilu. Njezine su visokepotpetice kuckale po asfaltu. Bobby krene za njom, ne pokušavajući kriviti lice pod težinom kovčega... što jestavila u njih, odjeću ili cigle?Odnese ih do pločnika a da nije morao stati ni počinuti, barem to. Gospodin Biderman je izašao iz automobila,najprije ovlaš poljubio njegovu majku u obraz, a onda istresao ključ od prtljažnika.'"Koje faca, lafe?" Gospodin Biderman uvijek je Bobbvja zvao "lafe". "Otegli ih otraga a ja ću ih ubaciti unutra.Žene uvijek moraju nositi kuću sa sobom, ha? E pa čuo si onu staru: ne možeš živjeti bez njih, a ne možeš ih niubiti osim u Montani." On ogoli zube u širokom smiješku koji Bobbvja podsjeti na Jacka iz Gospodara muha."Hoćeš da jednog ja poneseni?""Ne treba", reče Bobby. Turobno se vukao za gospodinom Bi-dermanom, bolnih ramena, vrućeg i oznojenogzatiljka.Gospodin Biderman otvori prtljažnik, čupne kovčege iz Bobbvje-vih ruku i ubaci ih zajedno s ostatkom prtljage.Iza njih, mama se nagnula kroz stražnji prozor i razgovarala s drugom dvojicom suputnika. Nasmije se nečemušto je jedan od njih rekao. Bobbvju se taj smijeh učini pravim koliko i drvena noga.Gospodin Biderman zatvori prtljažnik i pogleda u Bobbvja. Biderman je bio uske građe i široka lica, uvijekrumenih obraza. Ružičasta koža na glavi providjela se u utorima koje su načinili zupci njegova češlja. Nosio jemale okrugle naočale sa zlatnim okvirom. Bobbvju je njegov smiješak izgledao stvarno koliko i zvuk nedavnogmajčina smijeha."Igrat ćeš bejzbol ovog ljeta, lafe?" Don Biderman lagano svine koljena i nagne nepostojeću palicu. Bobbvju jeizgledao kao kreten."Da, gospodine. Igrat ću u Vukovima u Sterling Houseu. Nadao sam se da ću ući u Lavove, ali...""Baš fino. Baš lijepo." Gospodin Biderman izvede cijelu predstavu s gledanjem na sat — široki zlatni Twist-O-Flexov savitljivi remen bliještao je na ranom suncu — a onda potapše Bobbvja po obrazu. Bobby se moraopotruditi da se ne lecne od njegova dodira. "Znaš što, moramo pokrenuti ova kolica! Nježno s lopticom, lafe.Hvala ti što si mi posudio majku."On se okrene i otprati Liz do suvozačkih vrata Mercurvja. Učini to ruke pritisnute na njezina leđa. Bobbvju se tosviđalo još manje nego kad ju je cmoknuo u obraz. On pogleda u potkožene muškarce u poslovnim odijelima na

stražnjem sjedištu — sad se sjetio da se onaj drugi zove Dean — i uhvati ih kako se gurkaju laktovima. Obojicasu se kesili.Nešto ovdje nije u redu, pomisli Bobby i kad je gospodin Biderman otvorio vrata njegovoj majci, a onapromrmljala hvala i skliznula unutra skupivši haljinu da se ne bi izgužvala, došlo mu je da joj kaže da ne ide, daje Rhode Island predaleko, da je i Bridgeport predaleko, treba ostati kod kuće.No on ne reče ništa. Ostao je stajati na rubniku kad je gospodin Biderman zatvorio njezina vrata i ponovnoobišao automobil na vozačku stranu. Otvori ta vrata, zastane, a onda ponovno izvede svoju debilnu bejzbolskupantomimu. Ovaj put uz blesavi dodatak migoljenja turom. Kojeg li krelca, pomisli Bobby."Nemoj napraviti ništa što ja ne bi, lafe", reče on."Ali ako učiniš, nazovi ga po meni", vikne Cushman sa stražnjeg sjedišta. Bobby nije baš znao što to znači, ali jezacijelo bilo smiješno jer se Dean nasmijao a gospodin Biderman mu namignuo u stilu "mi muški".Njegova se majka naginjala prema njemu. "Budi dobar, Bobby", reče ona. "Vraćam se oko osam u četvrtaknavečer — ne kasnije od deset. Siguran si da nemaš ništa protiv?"Imam puno protiv. Ne idi s njima, mama, nemoj ići s gospodinom Bidermanom i ta dva keseća mamlaza kojisjede iza tebe. Ta dva krelca. Molim te nemoj."Naravno da nema", reče gospodin Biderman. "On je laf. Zar ne, lafe?""Bobby?" upita ona, ne gledajući u gospodina Bidermana. "Sve u redu?""Aha", reče on. "Ja sam laf."Gospodin Biderman zatuli od mahnitog smijeha — Ubij svinju, zakolji je, pomisli Bobby — i ubaci Mercury ubrzinu. "Providence, stižemo!" vikne on i automobil se porine od rubnika, skrene dijagonalno na drugu stranuBroadove i krene prema Asherovoj. Bobby je stajao na pločniku i mahao dok je Mercury prolazio pokrajCarolinepa Sully-Johnove kuće. Imao je osjećaj kao da ima kost u srcu. Ako je to nekakav predosjećaj — špurijus — neželi ga ponovno imati.Ruka mu se spusti na rame. On se okrene i ugleda Teda u ogrtaču od frotira i papučama, kako puši. Njegovakosa, kojoj je tek predstojala jutarnja audijencija kod četke, stršila mu je oko ušiju u komičnim štrcajima sjedina."Znači to je bio šef, reče on. "Gospodin... Bidermever, je li?""Biderman.""I kako ti se on sviđa, Bobby?"Prigušenom, gorkom razgovijetnošću, Bobby reče: "Ne vjerujem mu koliko je crno pod noktom."VI. STARI PERVERZNJAK. TEDOV SPECIJALITET. NOĆNA MORA. SELO PROKLETIH. TAMODOLJE.Otprilike sat vremena nakon majčina odlaska, Bobby ode na igralište B iza Sterling Housea. Tek će se popodneigrati prave utakmice, a sad se samo igralo na tri visoke lopte i šest niskih ili s lopticom privezanom na užetu, alije čak i to bolje od ništa. Na igralištu A, sjevernom, klinci su haklali nešto što je sličilo bejzbolu; na igralištu C,južnom, neki su srednjoškolci igrali gotovo pravi bejzbol.Uskoro nakon što je ura na gradskom trgu odzvonila podne i dječaci se raspršili u potrazi za kolicima shrenovkama u pecivu, Bili Pratt upita: "Tko je onaj čudak tamo?"Pokazivao je prema klupi u hladu, pa premda je Ted bio odjeven u trenčkot, stari slamnati šešir i tamne naočale,Bobby ga odmah prepozna. Vjerojatno bi ga prepoznao i S-J da nije u kampu Winnie. Bobby zamalo podigneruku da mu mahne, ali ipak to ne učini, jer se Ted prerušio. No izašao je pogledati kako njegov prijatelj izprizemlja igra bejzbol. Premda nije bila posrijedi prava utakmica, Bobby osjeti budalasto veliku knedlu u grlu. Udvije godine koliko ovdje igra bejzbol, njegova gaje mama došla gledati samo jednom — proš-log kolovoza kad se njegova momčad natjecala u "Kupu tri grada" — a i tad je otišla u četvrtom inningu, prije nošto je Bobby tako dobro udario lopticu da je uspio optrčati tri baze, što je njegovoj momčadi donijelo pobjedu.Netko mora i raditi, Bobuljica, bila bi ona odgovorila da joj se on odvažio prigovoriti. Znaš, tvoj nas otac nijeostavio baš zbrinute. Naravno, bila je to istina — ona je morala raditi, a Ted je u mirovini. Samo što se Tedmorao kloniti prizemni-ka u žutim kaputima, a to je bio posao na puno radno vrijeme. To što oni ne postoje ništane mijenja na stvari. Ted vjeruje da postoje... ali gaje ipak došao gledati kako igra."Sigurno neki stari perverznjak koji hoće popušit nekom klincu", reče Harry Shaw. Harry je bio malen i žilav,dječak koji se kroz život probijao brade izbočene kilometar ispred sebe. U Billovu i Harrvje-vu društvu Bobbyiznenada osjeti koliko mu nedostaje Sully-John koji je u ponedjeljak (u pet ujutro, da ne povjeruješ) autobusomotputovao u kamp Winnie. S-J je bio smiren i dobrostiv. Bobby je smatrao daje to najbolja Sullvjeva odlika, tošto je dobrostiv.S igrališta C začuje se oštar udarac palice — autoritativan zvuk punog kontakta kakav nijedan dječak na igralištuB još nije mogao proizvesti. Poprati ga barbarski urlik odobravanja zbog kojeg Bili, Harry i Bobby nervoznopogledaju u tom pravcu."Dečki iz Sv. Gabre", reče Bili. "Misle daje igralište C njihovo.""Katolčki prdonje", reče Harry. "Katolci su kukavce. Mogo bi ih sveprebit.""A petnaest ili dvadeset odjedanput?" upita Bili i Harry bude ušutkan. Malo više njih, svjetlucajući poput zrcala,

stajala su kolica s hrenovkama u pecivu. Bobby dodirne dolar u džepu. Ted mu ga je izvadio iz omotnice koju jeostavila njegova majka, a koju je potom zataknuo iza tostera, rekavši Bobbyju da uzme koliko mu treba i kad muzatreba. Bobby je bio u sedmom nebu zbog razine ukazanog mu povjerenja."Gledaj na to s pozitivne strane", reče Bili. "Možda će dečki iz Sv. Gabrijela premlatiti onog starogperverznjaka."Kad su stigli do kolica, Bobby kupi samo jednu hrenovku umjesto dvije kako je bio planirao. Želudac kao da muse stisnuo. Kad su se vratili na igralište B, gdje su se sad pojavili treneri Vukova s kolicima s rekvizitima, klupana kojoj je Ted sjedio bila je prazna."Ovamo!" vikne trener Terrell, pljesnuvši. "Tko želi igrati bej-zbol?"Te je večeri Ted u pećnici Garfieldovih ispekao svoj slavni specijalitet. To je značilo da će Bobby ponovno jestihrenovke, ali u ljeto 1960. Bobby Garfield mogao je jesti hrenovke triput na dan i još jednu pred spavanje.Čitao je Tedu novine dok je ovaj pripremao večeru. Ted je želio čuti samo nekoliko ulomaka o predstojećemuzvratnom meču između Pattersona i Johanssona, borbi koji su svi nazivali mečom stoljeća, ali zato svaku riječčlanka o sutrašnjem nadmetanju između Albinija i Haywooda u njujorškom Madison Square Gardenu. Bobbvjuse to učinilo umjereno čudnim, ali je bio previše sretan da bi to komentirao, a kamoli se požalio.Koliko se sjećao, nije proveo još nijednu večer bez majke, i ona mu je nedostajala, ali mu je i godilo to što jeneko vrijeme neće biti. Tjednima, a možda i mjesecima, u stanu je vladala čudna napetost, poputvisokonaponskog zujanja koje je tako konstantno da se navik-neš na nj i ne shvaćaš koliko je postalo dijelomtvog života dok ga ne nestane. Ta ga misao podsjeti na još jednu majčinu izreku."O čemu razmišljaš?" upita Ted kad je Bobby prišao uzeti tanjure."Daje promjena dobra koliko i mirovanje", odgovori Bobby. "Tako govori moja mama. Nadam se da se onadobro provodi kao i ja.""I ja se nadam, Bobby", reče Ted. Sagne se, otvori pećnicu, provjeri njihovu večeru. "I ja."Večera je bila izvrsna: B&M-ov grah iz konzerve, jedini koji je Bobby zaista volio, i egzotične hrenovke, ali neiz supermarketa nego iz mesnice u neposrednoj blizini središnjeg gradskog trga. (Bobby je pretpostavio da ih jeTed kupio u svojoj "prerušenoj" fazi.) Sve je to bilo posluženo s umakom od hrena koji bi vas ožegao po ustimaa onda izazvao osjećaj kao da se znojite po licu. Ted je pojeo dvije porcije, a Bobby tri, koje je sprao s nekolikočaša Kool-Aida21 od grejpa.21 Prašak od kojeg se dobije osvježavajući napitak kad ga se pomiješa s vodom i šećerom. Omiljen kod djece.Ted je tijekom večere samo jedanput kuršlusirao. Najprije je rekao da njih osjeća u očnim jabučicama, a onda seprebacio na neki strani jezik ili nemušto trućanje, ali je taj incident potrajao kratko i nije se nimalo negativnoodrazio na Bobbvjev apetit. Pomračenja su bila dio Teda, i to je sve, baš kao što vuče noge u hodu i ima nikotin-ske mrlje između prva dva prsta desne ruke.Zajedno su pospremili stol. Ted je pohranio ostatak večere u hladnjak i oprao posuđe, a Bobby ga je obrisao ipospremio jer je znao gdje što stoji."Jesi li raspoložen da sutra sa mnom odeš do Bridgeporta?" upita Ted dok su radili. "Mogli bismo u kino — napodnevnu matineju — a poslije moram obaviti neki poslić.""Svakako, naravno!" reče Bobby. "Što biste pogledali?""Otvoren sam za prijedloge, ali sam mislio da bismo mogli pogledati Selo prokletih, britanski film. Snimljen jeprema predlošku dobrog znanstveno-fantastičnog romana Johna Wyndhama. Bi li ti to odgovaralo?"Isprva je Bobby bio tako sretan da nije mogao govoriti. Vidio je reklame za Selo prokletih u novinama — svi onijezoviti klinci svijet-lećih očiju — ali nije nikad mislio da će ga gledati. To svakako nije bio film namijenjen zaprikazivanje na subotnjim matinejama u kinu Harvvich na glavnom gradskom trgu ili u Asher Empireu. Na mati-nejama u tim kinima prikazivali su se uglavnom filmovi s čudovišnim kukcima, vesterni ili ratni filmovi sAudiejem Murphvjem. Pa iako bi ga majka najčešće povela ukoliko bi išla na večernju projekciju, ona nijevoljela znanstvenu fantastiku (Liz su se sviđale ugođajne ljubavne priče poput Tame na vrhu stuba). Usto,kinodvorane u Bridgeportu nisu bile poput antikno starog kina Hanvich ili nekako poslovnog Empirea, snjegovom jednobojnom, neukrašenom nadstrešnicom. Kinodvorane u Bridgeportu bile su poput vilinskih dvo-raca: imale su goleme ekrane (girlanda za girlandom baršunastih zavjesa pokrivale su ih između projekcija), nastropovima su sićušna svjetalca treperila galaktičkim obiljem, a na zidovima bliještale električne zidnesvjetiljke... i dva balkona."Bobby?""Naravno!" reče on najzad, pomislivši kako noćas vjerojatno neće ni oka sklopiti. "Jako rado. Ali ne bojite li se...znate već...""Poći ćemo taksijem umjesto autobusom. Kasnije mogu telefonom pozvati drugi taksi da nas prebaci natrag kući.Sve će biti u redu. Mislim da oni ionako odlaze. Ne osjećam ih tako izrazito."No Ted pogleda u stranu kad je to rekao i Bobbvju je izgledao kao čovjek koji si pokušava ispričati priču u kojune može ni sam sasvim povjerovati. Ako je rastuća učestalost njegovih pomračenja išta značila, pomisli Bobby,ima i razloga skrenuti pogled.Prestani, prizemnici ne postoje, oni su stvarni koliko i Flash Gordon i Dale Arden. Stvari za koje te zamolio da

pripaziš su samo... stvari. Upamti to, Bobuljica: samo obične stvari.Nakon što su sve sredili nakon večere, njih dvojica sjednu pogledati Bronca s Tvjem Hardinom, ne ponajbolji odtzv. "vesterna za odrasle" (Chevenne i Maverick bili su najbolji), ali nije bio ni loš. Na pola filma, Bobby ispustiumjereno glasan prdac. Tedov specijalitet počeo je djelovati. On kriomice iskosa pogleda u Teda da provjeri držili se on za nos i krivi li lice. Ne, gledao je televiziju, naizgled uživljen.Kad su počele reklame (neka je glumica prodavala hladnjake), Ted upita bi li Bobby rado popio čašu biljnogpiva. Bobby reče da bi. "Mislio sam da bih se mogao poslužiti jednim Alka-Seltzerom koje sam vidio u tvojojkupaonici, Bobby. Možda sam malo previše pojeo."Dok je ustajao, Ted ispusti dug, zvonak prdac koji zazvuči kao trombon. Bobby rukama pokrije usta i zahihoće.Ted mu se skrušeno nasmiješi i ode iz sobe. Bobbvjevo hihotanje izmami mu još prda-ca, cijelu trubeću serijicu,pa kad se Ted vratio s mjehuričastom čašom Alka-Seltzera u jednoj i uspjenjenom čašom biljnog piva u drugojruci, Bobby se smijao tako jako da su mu suze curile niz lice i visjele na donjoj čeljusti poput kišnih kapi."Ovo bi trebalo riješiti naš problem", reče Ted, a kad se sagnuo Bobbvju dodati njegovo biljno pivo, iza njegadopre gromki trubež. "Iz dupeta mi je upravo izletjela guska", nadoveže on činjenično, i Bobby se nastavi smijatitako jako da više nije mogao sjediti u stolcu. Spuzne iz njega i ostane ležati kao krpa na podu."Vraćam se odmah", reče mu Ted. "Treba nam još nešto."Ostavi vrata između stana i ulaznog predvorja otvorena kako bi Bobby čuo njegove korake po stubama. Kad seTed popeo na drugikat, Bobby je uspio ponovno uspuzati u svoj stolac. Činilo mu se da se nikad u životu nije toliko nasmijao.Otpije malo biljnog piva pa ponovno prdne. "Guska je upravo izletjela... izletjela..." Ali nije mogao dovršitirečenicu. Nemoćno se zavali u stolcu i zatuli od smijeha, mašući glavom lijevo-desno.Stepenice zaškripe kad je Ted počeo silaziti. Kad je ponovno ušao u stan, pod pazuhom je nosio ventilator čija jeelektrična žica bila uredno omotana oko postolja. "Majka ti je imala pravo glede ovog", reče on. Kad se sagnuouključiti ventilator u struju, još jedna guska poleti iz njegove stražnjice."Najčešće je u pravu", reče Bobby i to im se obojici učini smiješno. Sjedili su u dnevnom boravku dok seventilator vrtio amo-tamo i miješao sve mirisniji zrak. Ne prestanem li se uskoro smijati, pomisli Bobby, glavaće mi se raspuknuti.Kad je Bronco završio (Bobby je dotad potpuno izgubio nit radnje), pomogne Tedu razvući kauč. Krevet koji seu njemu skrivao nije izgledao bogzna što, ali ga je Liz opremila s nekoliko plahti i pokrivača i Ted reče da je uredu. Bobby opere zube, pa pogleda kroz vrata svoje sobe u Teda koji je sjedio u podnožju trosjeda-kre-veta igledao vijesti."Laku noć", reče Bobby.Ted se okrene i pogleda ga, i na trenutak Bobby pomisli da će Ted ustati, prijeći preko sobe, zagrliti ga ili moždai poljubiti. Umjesto toga, on u zraku iscrta smiješan, nespretan pozdrav. "Ugodan san, Bobby.""Hvala."Bobby zatvori vrata svoje sobe, utrne svjetlo, uđe u krevet i raširi pete u kutove madraca. Dok je gledao u tamu,sjeti se jutra kad gaje Ted uhvatio za ramena, pa isprepleo svoje kvrgave stare ruke na njegovu zatiljku. Tog suim dana lica bila blizu gotovo kao njegovo i Ca-rolino na kotaču-vidikovcu prije no što su se poljubili. Tog sedana posvađao s majkom. Tog je dana doznao za novac zalijepljen u katalogu. To je bio dan kad je povrh togaosvojio devedeset centi od gospodina McQuowna. Kupi si martini, rekao mu je gospodin McQuown.Je li to došlo od Teda? Je li mu špurijus došao od Tedova dodira?"Aha", šapne Bobby u tami. "Aha, mislim da vjerojatno jest."Što ako me ponovno tako dotakne?Bobby je još razmišljao o toj mogućnosti kad je zaspao.Sanjao je kako neki ljudi ganjaju njegovu majku kroz džunglu: Jack i Pajcek, malci, te Don Biderman, Cushmani Dean. Majka je bila odjevena u svoju novu haljinu iz trgovine "Luciene večernje haljine", onu crnu s tankimnaramenicama, samo što ju je mjestimice razderala na trnju i granama. Čarape su joj bile potpuno poderane pa jeizgledala kao da joj s nogu vise komadi mrtve kože. Oči su joj bili duboki bunari znoja koji su se ljeskali odužasa. Dječaci koji su je progonili bili su goli. Biderman i ona dvojica bili su u svojim poslovnim odijelima.Svima su lica bila iscrtana naizmjeničnim prugama crvene i bijele boje; svi su vitlali kopljima i vikali Ubijsvinju, zakolji je! Ubij svinju, popij joj krv! Ubij svinju, raščerečije!On se probudi na sivoj svjetlosti zore, drhtureći, i ustane da ode na zahod. Kad se vratio u krevet, više se nijemogao sjetiti što je točno sanjao. Odspava još dva sata kad ga probude ugodni mirisi slanine i jaja. Žarka ljetnasunčana svjetlost kosila se kroz prozor njegove sobe a Ted je pripremao zajutrak.Selo prokletih bio je posljednji i najbolji film u djetinjstvu Bobbvja Garfielda, prvi i najbolji film onoga što jeuslijedilo nakon djetinjstva — mračnog razdoblja u kojem je često bio zločest, a uvijek zbunjen, kad je bioBobby Garfield kakvog nije najbolje poznavao. Policajac koji gaje uhapsio prvi put bio je plavokos i dok gajesprovodio iz mini diskonta u koji je Bobby provalio (u to su vrijeme on i njegova majka već živjeli u predgrađusjeverno od Bostona), Bobby se prisjeti svih onih plavokosih klinaca iz Sela prokletih. Policajac je lako mogaobiti jedan od njih, samo odrastao.

Film se prikazivao u Criterionu, utjelovljenju bridžportskih bajkovitih palača o kojima je Bobby razmišljao noćprije. Bio je to crno--bijeli film, ali oštrih kontrasta, ne mutan kao na Zenithovu televizoru u njihovu stanu, aslike su bile goleme. Jednako tako i zvukovi, osobito drhtava elektronska glazba koja je svirala kad bi djeca izMidvvicha počela koristiti svoje moći.Bobbvja je priča očarala. Shvatio je prije no što je prošlo prvih pet minuta da je priča stvarna onako kako je iGospodar muha biostvarna priča. Ljudi su djelovali stvarno, što je nestvarne dijelove činilo još jezivijima. Sully-Johnu bi filmvjerojatno bio dosadan, osim svršetka. S-J je volio gledati kako divovski škorpioni rasturaju Mexi-co City ilikako Rodan22 gazi po Tokyju; izvan toga je njegovo zanimanje za ono što je on nazivao "ružna bića iz filmskihpriča" bilo ograničeno. Ali Sully nije bio ovdje i prvi put nakon njegova odlaska, Bobbvju je bilo drago što jetako.Stigli su na matineju u jedan sat, i kino je bilo gotovo pusto. Ted (u svojoj fedori i s tamnim naočalamazataknutima u gornji džep košulje) kupi veliku mjericu kokica, kutiju Dotsa23, Coca-Colu za Bob-byja i biljnopivo (naravno!) za sebe. Svako malo dodao bi Bobbvju kokice ili slatkiše i Bobby bi malo uzeo, ali je jedva biosvjestan da jede, a kamoli što jede.Film počinje tako da svi žitelji britanskog sela Midwicha zaspe (čovjek koji je u tom trenutku vozio traktorpoginuo je, kao i žena koja se prevalila na upaljeni štednjak). Bude obaviještena vojska koja pošalje izviđačkizrakoplov da izvidi što se događa. Pilot zaspi čim se našao u zračnom prostoru iznad Midvvicha i zrakoplov sesruši. Vojnik povezan uzetom oko struka načini desetak koraka u selo, pa utone u dubok san. Kad su ga dovuklinatrag, probudio se čim su ga potegnuli preko "crte sna", iscrtane na autocesti.U Midwichu su se svi naposljetku probudili i činilo se daje sve u redu... sve dok, nekoliko tjedana kasnije,mještanke nisu otkrile da su u drugom stanju. Stare žene, mlade žene, pa i vršnjakinje Carol Gerber, odredatrudne, a djeca koju su one rodile bila su ona jezovita djeca s plakata, ona plavokosa svijetlećih očiju.Premda se to u filmu nikad ne kaže, Bobby je zaključio da su "Djeca prokletih" jamačno proizvod nekakvogizvanzemaljskog fenomena, kao Ijudi-komuške u filmu Invazija kradljivaca tijela. U svakom slučaju, odrastali subrže od normalne djece, bili superpametni, mogli privoljeti ljude da učine što žele... i bili su surovi. Kad je jedanotac pokušao disciplinirati svoje Dijete prokletih, sva su se djeca udružila i usmjerila misli prema tom odraslomdrzniku (svijetleće oči,22 Prapovijesno čudovište u obliku Pteranodona, visoko 50 metara, teško 15.000 tona, raspona krila 150 metara ibrzine leta l ,5 macha, koje se pojavilo u nekoliko filmova a la Godzilla, a koje u tim filmovima uglavnom razarajapanske gradove.23 Drops bomboni s voćnom aromom.elektronska glazba tako pulsirajuća i čudna da se Bobbyju naježila koža na rukama dok je pio svoju Coca-Colu)sve dok čovjek nije prislonio pušku na glavu i ubio se (taj dio nije prikazan, i Bobbvju je bilo drago da nije).Glavni je junak bio George Sanders. Njegova je žena rodila jedno od te plavokose djece. S-J bi se sprdao sGeorgeom, nazivao bi ga "toplim bratom" ili "evergrinom", ali je on za Bobbvja predstavljao dobrodošlupromjenu nakon glumaca poput Randolpha Scotta, Richarda Carlsona i neizbježnog Audieja Murphvja. Georgeje zaista bio bogbogovski, na neki otkačeni engleski način. Riječima Dan-nyja Riversa, starije George znao kakobiti hladan ko špricer. Nosio je posebne, skulirane kravate i glatko zalizanu kosu. Nije izgledao kao da bi mogaopremlatiti škvadru negativaca iz nekog saluna ili nešto takvo, ali je bio jedini čovjek iz Midwicha s kojim suDjeca prokletih htjela imati posla; zapravo su ga angažirali da im bude učitelj. Bobby nije mogao zamisliti da biRandolph Scott ili Audie Mur-phy bilo što naučili grupu superpametne djece s drugoga svijeta.Na kraju je George Sanders bio i onaj koji ih je eliminirao. Otkrio je da može onemogućiti Djecu da mu čitajumisli—barem nakratko — zamisli li zid od cigle iza kojeg se nalaze sve njegove najskrovitije misli. A nakon štosu svi zaključili da se Djecu mora ukloniti (moglo ih se naučiti računati, ali ne i zašto nije u redu kazniti nekogatako da ga se natjera da se automobilom surva preko ruba stijene), Sanders je u svoju aktovku stavio tempiranubombu i odnio je u učionicu. To je bilo jedino mjesto gdje bi se Djeca — Bobby je na neki nejasan načinshvaćao da su ona samo nadnaravne inačice Jacka Merridewa i njegovih lovaca u Gospodaru muha — našla naokupu.Ona su osjetila da im Sanders nešto taji. U posljednjoj mučnoj sekvenci filma, prikazano je kako cigle izlijeću izzida koji je Sanders podigao u svojoj glavi, sve brže kako Djeca prokletih čeprkaju po njegovim mislima upokušaju da otkriju što skriva. Naposljetku otkriju sliku bombe u aktovci — osam ili devet štapića dinamitaspojenih žicom za budilicu, ali nisu imala vremena nešto učiniti. Bomba je eksplodirala. Bobbvja je šokiralapogibija glavnog junaka — Randolph Scott nikad ne umire u filmovima koji se prikazuju na subotnjim ma-tinejama u Empireu, kao ni Audie Murphy ili Richard Carlson — ali je shvatio da je George Sanders dao život zadobrobit svih. Učinilo mu se daje shvatio i još nešto: Tedova pomračenja.Dok su Ted i Bobby bili u obilasku Midwicha, u južnom su Con-necticutu zavladale jara i pripeka. Bobbvjusvijet ionako nakon nekog dobrog filma ne bi bio posebno drag; neko bi kraće vrijeme imao osjećaj da je svijetneslana šala, pun ljudi mutnih očiju, bijednih planova i lošeg tena. Katkad bi pomislio da bi svijet bio kudikamobolji da ima zaplet.

"Brautigan i Garfield izlaze na svjetlo dana!" uzvikne Ted kad su izašli ispod nadstrešnice (s koje je visiotransparent UĐITE UNUTRA JE HLADOVINA). "Što ti se čini? Jesi li uživao?""Bilo je super", reče Bobby. "Fantabulozno. Hvala vam što ste me poveli. Skoro najbolji film koji sam gledao. Aono s dinamitom? Jeste li mislili da će ih uspjeti nadmudriti?""Pa... nemoj zaboraviti da sam ja pročitao knjigu. Bi lije ti pročitao, što misliš?""Da!" Zapravo je Bobby osjetio iznenadan poriv da odjuri natrag u Hanvich, po pasjoj žezi pretrči cijelurazdaljinu niz Connecticut Pike i Asherovu aveniju kako bi istog trenutka mogao na svoju iskaznicu za odrasleposuditi The Midwich Cuckoos. "Je li on napisao j os koj u znanstveno-fantastičnu priču ? ""John Wyndham? O da, priličan broj. A bez sumnje će ih napisati još. Dobra stvar kod pisaca znanstvenefantastike i krimića jest ta što oni malokad otežu pet godina između knjiga. To je povlastica ozbiljnih pisaca kojiloču viski i ljubakaju.""Jesu li i ostale jednako dobre kao ova koju smo upravo gledali?""The Day ofthe Triffids je jednako dobra. A The Kraken Wakes je čak bolja.""Štojekraken?"Stigli su do ugla i čekali da se na semaforu upali zeleno svjetlo. Ted načini sablasnu, izbečenu grimasu i nagnese prema Bobbyju ruku podbočenih o koljena. "To je šudovište", reče on, prilično vjerno oponašajući BorisaKarloffa.Oni krenu dalje. Najprije su razgovarali o filmu, a onda o tome bi li u svemiru mogao postojati život, pa o onimposebno skuliranim kravatama koje je George Sanders nosio u filmu (Ted mu je rekao da se takva vrsta kravatezove askota). Kad je Bobby ponovno obratio pozornost tome gdje se nalaze, već su zašli u dio Bridgeporta ukojem dotad nije bio; kad bi s mamom došao u grad, držali bi se središta grada gdje su se nalazile sve veliketrgovine. Ovdje su trgovinebile male i zbijene. Nijedna nije prodavala ono što se prodavalo u velikim robnim kućama: odjeću, kućanskeaparate, obuću i igračke. Bobby ugleda bravarije, štedionice, antikvarijate. Na jednom je natpisu pisaloRODOVE PUŠKE. WO PATOVA TJESTENINA D.D. Na trećem je pisalo FOTOFINIŠ. Pokraj WO FAT-analazila se trgovina u-kojoj su se prodavali SPECIJALNI SUVENIRI. Ulica je čudnovato podsjećala na lunaparku Savin Rocku, toliko da je Bobby očekivao da će ugledati Šibicara kako stoji na uglu sa svojim improviziranimstolićem i kartama poleđine boje jastoga.Bobby pokuša u prolazu zaviriti kroz izlog SPECIJALNIH SUVENIRA, ali je bio pokriven velikom roletom odbambusa. Nikad nije čuo da bi neka trgovina za radnog vremena pokrivala izlog. "Što mislite, kome bi trebaospecijalni suvenir Bridgeporta?""Mislim da zapravo ne prodaju suvenire", reče Ted. "Rekao bih da prodaju artikle seksualne naravi, a rijetki susasvim legalni."Bobby je imao pitanja u vezi s time — oko milijardu pitanja — ali mu se učini daje najbolje da zadrži jezik zazubima. Zastane ispred zalagaonice iznad čijih su vrata visjele tri zlatne kugle da pogleda u dvanaest britviizloženih na baršunu, djelomice otvorenih oštrica. Bile su poslagane ukrug i rezultat je bio neobičan i (zaBobbvja) lijep: kao da gledaš u nešto izvađeno iz nekog smrtonosnog stroja. Dršci britvi bili su puno egzotičnijiod drška britve kojom se Ted služio. Jedan je izgledao kao od slonovače, drugi kao rubin obrubljen tankimzlatnim crtama, treći kao od kristala."Kad biste kupili jednu ovakvu, brijali biste se u velikom stilu, nije li tako?" upita Bobby.Pomislio je da će se Ted nasmiješiti, ali nije. "Bobby, kad ljudi kupe takve britve, oni se njima ne briju.""Kako to mislite?"Ted mu nije želio reći, ali mu je u grčkom zdravljaku kupio sendvič koji se zvaogyros: preklopljeni komaddomaćeg kruha iz kojeg se cijedio sumnjiv bijeli umak koji je Bobbvju jako sličio na gnoj iz bubuljica. Prisiliose da ga kuša jer mu je Ted rekao da je jako dobar. Ispostavilo se da je to najukusniji sendvič koji je ikad pojeo,sočan kao hot dog ili hamburger iz Colony Dinera, ali egzotična okusa koji nijedan hamburger ili hot dog nijeimao. A i bila je divota jesti na pločniku, šetati s prijateljem, gledati i biti gledan."Kako zovu ovaj dio grada?" upita Bobby. "Ima li ime?""Danas, tko zna?" reče Ted i slegne ramenima. "Nekoć su ga zvali Grčka četvrt. A onda su došli Talijani, paPortorikanci, a sad crnci. Jedan romanopisac po imenu David Goodis — od onih koje sveučilišni profesori nikadne čitaju, veleum dragstorskih polica džepnih knjiga — naziva ovaj dio grada "tamo dolje". On kaže da svakigrad ima ovakvu četvrt, gdje se može kupiti seks, marihuanu ili papigu koja psuje, gdje muškarci sjede irazgovaraju na ulaznim stubama baš kao oni preko puta, gdje se žene uvijek deru na djecu da uđu u kuću ukolikone žele dobiti po turu i gdje se vino uvijek pije iz škarnicla." Ted pokaže u kanalizacijski otvor gdje je jedna bocaThunderbirda24 zaista provirivala iz smeđe papirnate vrećice. "Ovo je naprosto tamo dolje, tako kaže DavidGoodis, mjesto gdje ti nije potrebno prezime i gdje možeš kupiti gotovo sve ukoliko imaš kesa u džepu."Tamo dolje, pomisli Bobby zagledan u trio tinejdžera maslinaste puti u jaknama pripadnika ulične bande koji ihje motrio dok su prolazili pokraj njih. Ovo je zemlja britvi i specijalnih suvenira.Kino Criterion i robna kuća Muncie's nikad se nisu činili dalji. A Broad Street? Ona, kao i cijeli Hanvich, moglibi biti u nekoj drugoj galaksiji.

Najzad stignu do bara Biljarska rupa: biljar, automati, pivo na čaše. Također se tu mogao vidjeti jedan od onihtransparenata UĐITE UNUTRA JE HLADOVINA. Kad su Bobby i Ted prošli ispred njega, izađe neki mladić upripijenoj majici kratkih rukava i šeširu škrtog oboda boje čokolade kakve je nosio Frank Sinatra. U jednoj jeruci nosio dug, tanak kovčežić. Unutra drži biljarski štap, pomisli Bobby sa strahom i čuđenjem. Nosi biljarskištap u tom kovčežiću kao da je gitara ili nešto slično."Ko je glavna faca, lafe?" upita on Bobbvja pa se veselo nasmije. Bobby se veselo nasmiješi njemu. Mladić skovčežićem za tak načini pištolj od prsta i uperi ga u Bobbyja. Bobby načini pištolj od svog prsta i uzvrati muistom mjerom. Mladić kimne glavom kao da želi reći Aha, ti si faca, obojica smo face pa prijeđe ulicu,pucketajući prstima slobodne ruke i cupkajući u ritmu glazbe u svojoj glavi.24 Vrsta jeftinog, jakog vina.Ted pogleda niz ulicu na jednu stranu, pa na drugu. Ispred njih, troje crnačke djece ludiralo se u raspršenimkapljicama djelomice otvorenog hidranta. Iza njih, putem kojim su došli, dva mladića — jedan bijelac, a drugimožda Portorikanac—skidali su poklopce kotača s nekog starog Forda, brzom ozbiljnošću kirurga za vrijemeoperacije. Ted pogleda u njih, uzdahne, pa pogleda u Bobbvja. "Biljarska rupa nije mjesto za dijete, ni po danu,ali te ne namjeravam ni ostaviti na ulici. Dođi." Uhvati Bobbvja za ruku i povede ga unutra.VII. U RUPI. KOŠULJA S LEĐA. ISPRED WILLIAMA PENNA. FRANCUSKA SEKS-MAČKICA.Ono što je Bobby najprije registrirao bio je zadah piva. Bio je zgusnut, kao da raja tu pije od vremena kad supiramide još bile u fazi nacrta. Zatim je registrirao zvuk koji je dopirao iz televizora, a koji nije bio okrenut naBandstand nego na jednu od kasnopopod-nevnih sapunica (njegova ih je majka nazivala "O John, o Marsha"), apotom kuckanje biljarskih kugli. Tek nakon što je registrirao to troje, oči mu počnu slati svoja zapažanja jer im jetrebalo malo vremena da se prilagode. U baru je vladala polutama.A i bio je dug, primijeti Bobby. Njima zdesna nalazio se lučni dovratak, a iza njega prostorija koja je djelovalagotovo beskrajno. Većina biljarskih stolova bila je pokrivena, ali ih je nekoliko stajalo u blještavim otočićimasvjetlosti oko kojih su laganim i tromim korakom obilazili muškarci, zastajkujući svako malo, a potom sesaginju-ći i udarajući kugle. Drugi muškarci, jedva vidljivi, sjedili su na visokim stolicama duž zida i gledali.Jednome su laštili cipele. Izgledao je kao da mu je tisuću godina.Nasuprot njima nalazila se velika prostorija puna Gottliebovih flipera: milijarda crvenih i narančastih žaruljicamucajući je proizvodila odbljeske žgaravičastih boja velikog natpisa STILTATE LI ISTI FLIPER DVAPUTZAMOLIT ĆEMO VAS DA ODETE. Jedan mladić, i on u šeširu škrtog oboda, očito službenog pokrivalaza glavu opakih motociklista iz ovog kvarta, bio je prignut nad fliper Granična patrola i mahnito pritiskaogumbe. Cigareta mu je visjela s donje usne, dim mu se dizao pokraj lica i virova njegove od lica začešljane kose.Oko struka je svezao jaknu, okrenutu naopako.Ulijevo od predvorja nalazio se šank, odakle su dopirali zvuk televizora i zadah piva. Trojica su sjedila zašankom, svaki okružen praznim stolcima, zgureni nad pivskim kriglama. Nisu djelovali kao sretni pivopije kakvese može vidjeti u reklamama; Bobbvju su djelovali kao najusamljeniji ljudi na svijetu. Pitao se zašto barem nesjednu bliže jedni drugome i malo popričaju.Bliže njima nalazio se uredski stol. Kroz vrata iza njega dokotrlja se debeljko, i na trenutak Bobby začuje tihizvuk radija. Debeljko je imao cigaru u ustima i bio odjeven u košulju s uzorkom palmi. Pucketao je prstimapoput onog skuliranog tipa s kovčežićem za tak, i u bradu si pjevušio sljedeće: "Ču-ču-čou, ču-ču-ka-čou-čou,ču-ču--čou-čou!" Bobby prepozna melodiju: "Tequila", od Champsa."Koji si ga ti, prijatelju?" debeljko upita Teda. "Ne poznam te. A on ionako ne smije biti unutra. Ne znaš čitat?"Tržne debelim palcem prljavog nokta prema još jednom natpisu, postavljenom na njegovu stolu:MALOLJETAN? MARŠ VAN!"Vi me ne znate, ali mislim da znate Jimmvja Girardija", pristojno će Ted. "Rekao mije da se obratim vama...ako ste vi Len Files.""Ja sam Len", reče čovjek. Odjednom je izgledao kudikamo prijaznije. Pruži ruku tako bijelu i punačku dajeizgledala kao rukavice kakve Miki Maus, Patak Paško i Šiljo nose u crtićima. "Znate Jimmvja Geeja, je l'?Jimmy Gee vragu iz torbe umakao! Njegovu djedu upravo otraga čiste cipele. U zadnje si vrijeme često čistiškornje." Len Files namigne Tedu. Ted se nasmiješi i rukuje se s Lenom."Vaš klinac?" upita Len Files i sagne se preko stola da bolje pogleda Bobbvja. Bobby osjeti miris Sen-Senovihpeperminta i cigara u njegovu dahu, znoja na tijelu. Ovratnik košulje bio mu je posut prhutima."Prijatelj", reče Ted i Bobbvju se učini da bi mogao puknuti od sreće. "Nisam ga želio ostaviti na ulici.""Aha, osim ako ne želiš platiti da ga dobiješ natrag", složi se Len Files. "Mali, podsjećaš me na nekog. Zašto?"Bobby odmahne glavom, pomalo uplašen pomišlju da izgleda kao netko koga bi Len Files mogao poznavati.Debeljko jedva daje primijetio Bobbvjevo odmahivanje glavom. Uspravio se i ponovno gledao u Teda. "Nesmijem puštati djecu unutra, gospodine... ? ""Ted Brautigan." On pruži ruku. Len Files je prihvati."Znate kako je, Ted. U mojem poslu policajci su nam stalno za vratom.""Naravno. Ali će on ostati stajati ovdje, zar ne, Bobby?""Naravno", reče Bobby.

"A naša transakcija neće dugo trajati. No je to vrlo unosna transakcija, gospodine Files—""Len."Len, naravno, pomisli Bobby. Samo Len. Jer ovdje smo tamo dolje."Kao što rekoh Len, ovdje sam radi korisna posla. Mislim da ćeš se složiti.""Ako znaš Jimmvja Geeja, onda znaš da se ja ne bavim sićom", reče Len. "Siću prepuštam crnjama. O čemu jeriječ? Patterson-Jo-hansson?""Albini-Haywood. Sutra navečer u Gardenu?"Lenove se oči rašire. A onda mu se gojazni i neobrijani obrazi rašire u smiješak. "O bogo moj bogo. To trebamomalko ispitati.""Svakako."Len Files zaobiđe stol, uhvati Teda za mišku i povede ga prema dvorani za biljar. A onda stane i izvedepoluokret. "Momak, kad kod kuće držiš noge na stolu onda si Bobby?""Da, gospodine." Da, gospodine, Bobby Garfield, rekao bi negdje drugdje... ali je ovdje bilo tamo dolje i učinimu se da je dovoljno samo Bobby."Bobby, znam da ti ovi fliperi po svoj prilci izgledaju privlačno, i po svoj prilci imaš koji novčić u džepu, alučini što Adam nije i odoli iskušenju. Možeš li?""Da, gospodine.""Neću dugo", reče mu Ted, a onda dopusti Lenu Filesu da ga povede ispod lučnog dovratka u dvoranu za biljar.Prođu pokraj onih ljudi na visokim stolcima, i Ted se zaustavi da izmijeni nekoliko riječi s čovjekom kojemu sučistili cipele. U usporedbi s djedom Jimmvja Geeja, Ted Brautigan izgledao je kao mladić. Starac zaškilji uTeda i reče nešto; njih se dvojica nasmiju jedan drugome u lice. Djed Jimmvja Geeja krepko se smijao zajednoga starca. Ted ispruži obje ruke i s iskrenom simpatijom potapše njegove upale obraze. To djeda JimmvjaGeeja iznova potakne na smijeh. A onda Ted dopusti da ga Len odvuče u nišu odvojenu zavjesom pokraj drugihmuškaraca u drugim visokim stolcima.Bobby je stajao pokraj stola kao da je pustio korijenje, ali Len nije zabranio razgledavanje, pa se on osvrtao, i tona sve strane. Zidovi su bili pokriveni reklamama za pivo i kalendarima koji su prikazivali uglavnomrazodjevene djevojke. Jedna se penjala preko seoske ograde. Druga je izlazila iz Packarda s većim dijelomsuknje skupljenim u krilu pa su joj se vidjele podvezice. Iza stola je bilo još natpisa, većina kojih je izražavalaneku negativnu koncepciju (NE SVIĐA VAM SE NAŠ GRAD? POTRAŽITE VOZNI RED; NE ŠALJITEDJEČAKA DA OBAVI MUŠKI POSAO; NEMA NIŠTA BESPLATNO, NE PRIMAMO ČEKOVE, NEMAKREDITA, UPRAVA NE DIJELI RUPČIĆE ZA BRISANJE SUZA) te veliko crveno puce na kojemu je pisaloPOLICIJSKI ALARM. Sa stropa su na navoju prašnjave žice visjeli celofanski paketići, neki s oznakomGINSENGOV ORIJENTALNI LJUBAVNI KORIJEN a na drugima ŠPANJOLSKI UŽITAK. Bobby se upitajesu li to vitamini. Zašto bi na ovakvome mjestu prodavali vitamine?Onaj mladić u prostoriji punoj automata kresne po bočnoj strani Granične patrole, odmakne se korak i pokažefliperu srednji prst. A onda se otklati u predvorje namještajući šešir. Bobby složi svoj prst u pištolj i uperi ga unj. Mladić se najprije iznenadi, a onda veselo nasmiješi, pa uperi svoj prst u Bobbvja na putu prema vratima. Uhodu odveže povezane rukave svoje jakne."Ovdje ne smijem nositi klupsku jaknu", reče on, primijetivši kako se Bobbvju oči šire od radoznalosti. "Nesmijem ni pokazati klupske boje, jebote. Pravila kuće.""O."Mladić se nasmiješi i podigne ruku. Na nadlanici je plavim tušem bio iscrtan Luciferov trozub. "Al imam znak,bratac. Vidiš?""I te kako." Tetovaža. Bobbvju se zavrtjelo u glavi od zavisti. Mladac je to primijetio; smiješak mu se raširi uzubat osmijeh od uha do uha."Diablosi, 'mano. Najbolji klub. Diablosi vladaju ulicama, jebote. Ostali su pičkice.""Ulicama ovdje dolje.""Nego što nego tu dolje, jebote, a što još ima? Drž se, bratac. Simpa si mi. Imaš okej facu. Al ti je jež zurka zakurac." Vrata se otvore, uvuče se zapah vrućeg zraka i ulične buke, i mladića nestane.Bobbvjev pogled privuče mala košarica na stolu. On je nagne da bi zavirio u nju. Bila je puna koluta za ključeves plastičnim privjescima — crvenima, plavima i zelenima. Bobby izvadi jednog i pročita zlatna slova:BILJARSKA RUPA, BILJAR, AUTOMATI, IGRICE. KENMORE 8-2127."Slobodno uzmi, maleni."Bobby se tako jako lecnuo da je košaricu s privjescima zamalo srušio na pod. Žena je ušla kroz ista vrata kao iLen Files, i bila još krupnija od njega—gotovo kao cirkuska debeljuca — ali je bila laka koraka poput balerine;kad je Bobby podigao pogled, ona se već stvorila ispred njega i gledala ga s visine. Lenova sestra, jamačno."Oprostite", promrmlja Bobby vraćajući privjesak koji je uzeo i gurkajući košaricu dalje od ruba stola laganimudarcima prstiju. Možda bi je uspio gurnuti preko suprotnog ruba stola da debeljuca nije postavila ruku.Smiješila se i nije djelovala nimalo srdito, zbog čega je Bobbvju silno laknulo."Zaista, ne rugam se, uzmi jedan." Ona izvadi jedan kolut sa zelenim privjeskom. "Jeftilenka, al su besplatni.

Dijelimo ih ko reklamu. Ko šibice, premda djetetu ne bi dala šibice. Ne pušiš, je l'?""Ne, gospođo.""To je dobar početak. A kloni se i cuge. Izvoli. Uzmi. Maleni, ne odbijaj ništa što se daje badava jer tog nemapuno."Bobby uzme zeleni privjesak. "Hvala vam, gospođo. Baš je zgodan." On ubaci privjesak u džep, premda je znaoda će ga se morati riješiti — nađe li njegova mama takvo što, neće biti sretna. Odigrala bi igru pitalice, kako birekao Sully."Kako se zoveš?""Bobby."On pričeka da vidi hoće li ga upitati kako mu je prezime i bude potajice oduševljen kad nije. "Ja sam Alanna."Pruži ruku ogubavjelu od prstenja. Svjetlucali su kao žaruljice na fliperima. "Tu si s tatom?""Sprijateljem", reče Bobby. "Mislim da se kladi na meč Haywood--Albini."Alanna je istodobno izgledala osupnuto i podsmješljivo. Nagne se prsta prislonjenog na svoje crvene usne. RečeBobbvju Pst! i zajedno s time puhne mu jaki alkoholni smrad."Nemoj ovdje nikad izgovoriti riječ 'klađenje'", opomene ga ona. "Ovo je biljarski salon. Nemoj to nikad smetnuts uma i bit će sve u redu.""U redu.""Zgodan si ti vražićak, Bobby. A izgledaš..." Ona posuti. "Znam li možda tvog oca? Je l' to moguće?"Bobby odmahne glavom, ali sumnjičavo — i Lena je podsjetio na nekoga. "Moj je tata mrtav. Umro je davno."Uvijek bi to dodao da se ljudi ne bi odveć raznježili."Kako se zvao?" Ali prije no što je uspio reći, to učini Alanna Fi-les; izašlo je iz njezinih naličenih usta poputneke čarobne riječi. "Randy? Randy Garrett, Randy Greer, tako nešto?"Na trenutak je Bobby bio tako zaprepašten daje zanijemio. Kao da mu je dah bio isisan iz pluća. "RandallGarfield. Ali kako..."Ona se razdragano nasmije. Grudi joj se nadmu. "Uglavnom po tvojoj kosi. Ali i po pjegama... i po ovojskijaškoj skakaonici ovdje..." Ona se sagne i Bobby ugleda vrške glatkih bijelih dojki koje su izgledale velikepoput demižona. Ona lagano otkliže jednim prstom niz njegov nos."Dolazio je ovamo igrati biljar?""Ma ne. Rekao je da nije baš vješt štapu. Popio bi pivo. A ponekad..." Izvede brz pokret rukom — dijeljenjekarata iz nevidljivog špila. Bobbvja to podsjeti na McQuowna."Aha", reče Bobby. "Nikad nije mogao odoliti nedovršenoj skali, tako sam ja čuo.""Ne znam za to, al je bio simpatičan čovjek. Ušao bi ponedjeljkom navečer, kad je u baru uvijek ko na groblju iza pola sata svi bi se smijali. Navio bi onu pjesmu od Joa Stafforda, ne mogu se sjetit kako se zove, i rekaoLennieju da pojača džuboks. Bio je prava slat-kica, maleni, uglavnom ga se zato sjećam; slatkica crvene kose, tose ne vidi često. Ne bi taj nekom pijancu platio piće, toga se strogo držao, al bi ti inače dao i košulju s leđa.Samo si ga morao zamolit.""Ali je vjerojatno gubio puno novca", reče Bobby. Nije mogao vjerovati da vodi ovaj razgovor — da je upoznaonekoga tko je poznavao njegova oca. No vjerojatno se puno toga otkrije upravo na ovaj način, potpuno slučajno.Hodaš po svijetu, gledaš svoja posla, kad se odjednom prošlost očeše o tebe."Randy?" Djelovala je iznenađeno. "Ma ne. Došao bi na piće možda triput tjedno, ako bi se našao u blizini.Prodavao je nekretnine ili osiguranje ili neke od onih—""Nekretnine", reče Bobby. "Prodavao je nekretnine.""—i svraćao u neki ovdašnji ured. Pretpostavljam industrijski objekti, ukoliko se bavio nekretninama. Siguran sida nije prodavao medicinski pribor?""Siguran. Prodavao je nekretnine.""Kako je pamćenje čudna stvar", reče ona. "Nekih se stvari jasno sjećaš, al uglavnom vrijeme prolazi i zelenopostaje plavo. Barem je ovdje dolje tako: svi su poslovnjaci u kravatama i odijelima otišli odavde." Ona tužnozavrti glavom.Bobbvja nije zanimala priča o tome kako se kvart srozao. "Ali kad jest igrao, gubio je. Uvijek je pokušavaopopuniti tu skalu i takve stvari.""To ti je rekla majka?" Bobbyje šutio.Alanna slegne ramenima. Kad bi to učinila, posvuda po prednjem dijelu njezina tijela događale su se zanimljivestvari. "Pa, to je tvoja i njezina stvar... a možda je tvoj tata rasipao novac negdje drugdje. Ja samo znam da biovdje sjeo za kartaški stol jednom ili dvaput mjesečno s dečkima koje je znao i kartao možda do ponoći, a ondabi otišao kući. Daje nekad dobio il izgubio veliku svotu, ja bih se tog vjerojatno sjećala. A ne sjećam se, što značidaje većinom vjerojatno ostao na pozitivnoj nuli. Što znači, kad smo već kod toga, da je bio prilično dobarpokeraš. Bolji od većine onih tamo." Ona zakoluta očima u smjeru u kojem su otišli Ted i njezin brat.Bobby je gledao u nju sve zbunjeniji. Tvoj nas otac nije ostavio baš zbrinute, rado je govorila njegova majka. Apovrh toga i nevaljana polica životnog osiguranja i hrpa neplaćenih računa; Nisam imala pojma, rekla je njegovamajka baš proljetos, i Bobby je upravo pomislio da bi se to moglo reći i za njega: Nisam pojma imao.

"Bio je tako zgodan, tvoj tata", reče Alanna, "s tim svojim bob-houpovskim nosom i ostalim. Imaš se čemuradovati kad odrasteš — sličiš njemu. Imaš curu?""Da, gospođo."Jesu li neplaćeni računi bili izmišljotina? Je li to moguće? Je li polica osiguranja zapravo bila unovčena ičarapirana, možda na bankovni račun umjesto između stranica Searsova kataloga? Bila je to na neki način užasnapomisao. Bobby nije mogao zamisliti zašto bi njegova majka željela da on misli kako je njegov tata bio(prizemnih, prizemnih crvene kose)negativac ako zapravo nije bio, ali je bilo nečega u toj pomisli što je zvučalo... istinito. Kako se ta možerazljutiti, to je mana njegove majke. Kako ta može pob/esnjeti. A onda nema toga što neće reći. Moguće je da jenjegov otac — kojeg ona koliko se on sjeća nikad nije nazvala "Randy" — prevelikom broju ljudi prečesto davaokošulju s leđa i time razgnjevio Liz Garfield. Liz Garfield nije dijelila košulje, ni s leđa ni s drugih dijelova tijela.Moraš čuvati košulje u životu, jer život nije pravedan."Kako se ona zove?""Liz." Bio je smušen, onako kako bi se osjećao kad bi izašao iz mračnog kina na jarku svjetlost."Kao Liz Tavlor." Alanna je izgledala zadovoljno. "Lijepo ime za curu."Bobby se nasmije, pomalo nelagodno. "Ne, moja se majka zove Liz. Moja se cura zove Carol.""Je l' zgodna?""Prava parafamfula", reče on veselo se smijući i zamigolji rukom lijevo-desno. Jako gaje razveselilo kad jeAlanna zaurlala od smijeha. Ona se pruži preko stola i uštine ga za obraz, što gaje malo zabolje-lo ali mu je igodilo. Meso njezine nadlaktice objesilo se pritom poput groteskne savijače tijesta."Slatki mali! Mogu li ti nešto reć?""Naravno, što?""Samo zato što neki muškarac voli malo kartat ne znači da je Atila Bič Božji. To znaš, je l' da?"Bobby kimne glavom najprije nesigurno, no potom malo odrje-šitije."Tvoja je mama tvoja mama, neću ništa reć protiv ničije mame jer sam ja voljela svoju, al sve mame neodobravaju kartanje il biljar il... ovakva mjesta. To je takav stav, al ništa više od toga. Shvaćaš?""Da", reče Bobby. Shvatio je. Sve mu je bilo jasno. Osjećao se vrlo neobično, smijalo mu se i plakalo u istovrijeme. Moj je tata bio ovdje, pomisli on. To mu se činilo, barem trenutačno, kudikamo važnijim od laži koje jenjegova majka možda napričala o njemu. Moj je tata bio ovdje, možda je stajao baš na mjestu na kojem ja sadstojim. "Drago mije da sam mu sličan", izleti mu.Alanna kimne glavom i nasmiješi se. "To da ćeš ti uć ovdje samo tako, ušetat s ulice, kolki su bili izgledi za to?""Ne znam. Ali hvala što ste mi ispričali o njemu. Puno vam hvala.""Navijao bi tu pjesmu Joa Stafforda cijele večeri, ako bi mu se dopustilo", reče Alanna. "Nemoj sad odlunjatnekamo.""Neću, gospođo.""Neću, Alanna."Bobby se veselo nasmiješi. "Alanna."Ona mu dobaci poljubac kao što bi nekad znala učiniti njegova majka i nasmije se kad ga je Bobby tobožeuhvatio. Onda se vrati kroz ona vrata. Bobby iza njih ugleda nešto što je sličilo dnevnom boravku. Na jednom jezidu visio veliki križ.On se maši za džep, provuče prst kroz onaj privjesak (bio je to, pomisli on, specijalni suvenir njegova posjetatamo dolje) i zamisli se kako se vozi niz Broad Street na Schwinnu iz trgovine Western Auto. Vozi prema parku.Na glavi ima šešir uskog oboda boje čokolade zabačen nisko na zatiljak. Ima dugu kosu počešljanu a la pačjizadak — nema više jež frizure, pa-pa! Oko struka je privezao jaknu u svojim bojama; na njegovoj nadlanici jezdiplava tetovaža, žig dubok i vječan. Ispred igrališta B čekat će ga Carol. Gledat će ga kako stiže, pomislit će O tiludonjo kad on gotovo u mjestu izvede puni krug svojim Schwinnom i poprska šljunkom sve do vrha njezinihbijelih tenisica (ali ne i po njima). Ludonja, tako je. Pakleni sku-ter i opaki jahač.Len Files i Ted su se vraćali, obojica sretnog izraza lica. Zapravo je Len izgledao kao mačka koja je pojelakanarinca (kako je često govorila Bobbvjeva majka). Ted zastane da bi ponovno, ovaj put kraće, razmijenio kojuriječ s onim starcem, koji kimne glavom i nas-mijesi se. Kad su se Ted i Len vratili u predvorje, Ted krene prema telefonskoj govornici odmah iza ulaznihvrata. No Len ga uhvati ispod ruke i povede prema svom stolu.Kad je Ted zakoračio iza stola, Len promrsi Bobbvjevu kosu. "Znam kome sličiš", reče on. "Sjetio sam se doksam bio u stražnjoj sobi. Tvoj je tata bio—""Garfield. Randy Garfield." Bobby pogleda u Lena, tako sličnog svojoj sestri, i pomisli kako je neobično adonekle i divno biti na taj način povezan sa svojim krvnim srodnicima. Tako čvrsto povezan da te ljudi koji te ine poznaju mogu katkad uočiti u gomili ljudi. "Je li vam bio simpatičan, gospodine Files?""Tko? Randy? Ta naravno, on je bio super." Alije Len Files djelovao malo neodređeno. Nije zapazio Bobbvjevaoca na isti način kao njegova sestra, zaključi Bobby; Len se vjerojatno ne bi sjetio pjesme Joa Stafforda ni togakako bi ti Randy dao košulju s leđa. Ali ne bi taj platio nekom pijancu piće, to ne bi učinio. "I kompa ti je dobar",

nastavi Len, sad s više zanosa. "Ja volim finu raju i fina raja voli mene, al ne vidim ovdje često pravih slobodnihstrijelaca ko što je on." Okrene se Tedu koji je kratkovidno njuškao po telefonskom imeniku. "Pokušajte CircleTaxi. KEnmore 6-7400.""Hvala", reče Ted."Nema na čemu." Len se očeše o Teda pa prođe kroz vrata iza stola. Bobby ponovno nakratko ugleda onajdnevni boravak i veliki križ. Kad su se vrata zatvorila, Ted pogleda u Bobbyja i reče: "Kladiš se u pet stotinadolara na neki boks-meč i ne moraš telefonirati sa zajedničkog telefona kao ostali bijednici. To je posao, ha?"Bobbyju kao daje netko isisao zrak iz pluća. "Okladili ste se upet stotina dolara na Uragan Haywooda?"Ted istrese Chesterfieldicu iz kutije, tutne je u usta pa je pripali oko veselog smiješka. "Zaboga ne", reče on. "NaAlbinija."Nakon što je pozvao taksi, Ted odvede Bobbvja do šanka i naruči im obojici biljno pivo. On ne zna da ja nevolim biljno pivo, pomisli Bobby. To mu se učini dodatnim komadićem zagonetke—zagonetke zvane Ted. Lenih osobno posluži, ne rekavši ništa o tome da Bobby ne bi smio sjediti za šankom, daje on simpatičan klinac alida u baru zaudara po njegovoj maloljetnosti; očito besplatni telefonski pozivi nisu jedino što čovjek dobije kadse kladi u pet stotina dolara na boks--meč. A ni uzbuđenje oklade nije moglo otupiti izvjesnost Bobbvjeve potmule spoznaje koja ga je lišila velikogdijela užitka toga što je čuo da mu tata ipak nije bio tako loš čovjek: okladom se trebalo zaraditi novac za bijeg.Ted odlazi.Taksi je bio Checker s golemim stražnjim sjedištem. Taksist se uživio u utakmicu Yankeesa na radiju do te mjereda se katkad obraćao spikerima."Files i njegova sestra poznavali su tvog oca, zar ne?" To zapravo i nije bilo pitanje."Aha. Alanna naročito. Ona je mislila daje super." Bobby posuti. "Ali tako ne misli i moja majka.""Pretpostavljam da je tvoja majka vidjela neku njegovu stranu koju Alanna Files nikad nije", odgovori Ted. "I nesamo jednu. Ljudi su u tome kao dijamanti, Bobby. Imaju puno strana.""Ali mama je rekla..." Bilo je to prekomplicirano. Ona, zapravo, nikad ništa nije rekla, već samo nekako dalanaslutiti. Nije znao kako Tedu objasniti da i njegova majka ima strane, a zbog nekih od njih teško je povjerovatiu te stvari koje nikad nije otvoreno rekla. A zapravo, kad bolje promisli, koliko toga zapravo želi znati? Ta nje-gov je otac mrtav, majka nije, a on mora živjeti s njom... i mora je voljeti. Nema koga drugoga voljeti, čak niTeda. Jer—"Kad idete?" Bobby upita tiho."Nakon što ti se vrati majka." Ted uzdahne, pogleda kroz prozor, pa u svoje ruke, sklopljene na jednom koljenuprekriženih nogu. Nije pogledao u Bobbvja, još ne. "Vjerojatno u petak ujutro. Ne mogu podići novac prije sutranavečer. Uložio sam četiri prema jedan na Albinija. To su dvije cigle. Moj kompa Lennie morat će nazvati NewYork da namakne novac."Prešli su preko kanalskog mosta i tamo dolje je sad bilo tamo iza njih. Sad su bili u dijelu grada u koji je Bobbydolazio s majkom. Prolaznici su nosili kapute i kravate. Žene su umjesto sokni nosile hula-hupke. Nijedna nijeizgledala kao Alanna Files, a Bobby je sumnjao da bi mnoge bazdile na alkohol kad bi dahnule: "Pst!" Barem neu četiri sata poslije podne."Znam zašto se niste kladili na meč Patterson-Johansson", reče Bobby. "Jer ne znate tko će pobijediti.""Mislim da će ovaj put pobijediti Patterson", reče Ted, "jer je ovaj put spreman za Johanssona. Mogao bihspiskati dva dolara na Flovda Pattersona, ali pet stotina? Da bi se kladio u pet stotina dolara moraš ili znati ili bitilud.""Borba Albini-Haywood je namještena, zar ne?"Ted kimne glavom. "Znao sam kad si mi pročitao da Kleindienst ima u tome prste, pa sam pretpostavio da biAlbini trebao pobijediti.""Kladili ste se i na druge boks-mečeve u kojima je gospodin Kleindienst bio menadžer."Ted trenutak ne reče ništa, samo nastavi gledati kroz prozor. Na radiju, netko je od udaraca raspalio po lopticitako da se vratila prema Whitey Fordu. Ford je loptu uhvatio i dobacio je Mooseu Skovvronu na prvoj bazi.Time je izbacio i drugog od tri udaraca u osmom inningu. Najzad Ted reče: "Mogao je biti Haywood. Malovjerojatno, ali je mogao biti. Ali... jesi li vidio onog starca tamo? Onog u stolcu za čišćenje cipela?""Naravno, potapšali ste ga po obrazu.""To je Arthur Girardi. Files mu dopušta da mu se mota po lokalu jer je nekad imao veza. Tako misli Files — daje nekad imao veza. Sad je on samo neki starčić koji si u deset sati dođe očistiti cipele pa to zaboravi i ponovnoih dođe očistiti u tri. Files misli daje on samo neki starčić koji nema blage veze, kako se kaže. Girardi mudopušta da ovaj misli što god hoće. Kad bi Files rekao daje Mjesec zeleni sir, Girardi ga ne bi isfućkao. StariGee, dolazi zbog klimatizacije. A još ima veza.""Veza s Jimmvjem Geejem.""Sa svakojakim tipovima.""Gospodin Files nije znao daje borba namještena?""Nije bio siguran. Mislio sam da će znati."

"Ali je stari Gee znao. Znao je i koji bi se -trebao opružiti po podu.""Da. Tu sam imao sreće. Uragan Haywood pada u osmoj rundi. A onda, iduće godine, kad izgledi nakladionicama budu bolji, Uraganu će to biti nadoknađeno.""Biste li se kladili da gospodin Girardi nije bio tamo?""Ne", Ted odgovori istog trena."A kako biste se onda snašli za novac? Kad odete?"Ted je djelovao dotučen ovim riječima—Kad odete. Načini pokret kao da će zagrliti Bobbvja oko ramena, ali sesuzdrži."Uvijek postoji netko tko nešto zna", reče on.Sad su bili u Asherovoj aveniji, još u Bridgeportu, ali samo kilometar od ulaza u Hanvich. Znajući što će sedogoditi, Bobby posegne za Tedovom krupnom, nikotinom umrljanom rukom.Ted zanjiše koljena prema vratima, povukavši i ruke sa sobom. "Bolje ne."Bobby nije trebao pitati zašto. Ljudi vješaju natpise na kojima piše SVJEŽE OBOJENO NE DIRAJ jer će ti,položiš li ruku na nešto netom obojeno, boja ostati na koži. Možeš je oprati, ili će se oguliti s vremenom, ali ćese neko vrijeme tamo zadržati."Kamo ćete otići?" "Ne znam.""Osjećam se krivim", reče Bobby. Osjećao je suze kako ga bockaju u kutovima očiju. "Dogodi li vam se nešto, jaću za to biti kriv. Vidio sam stvari, stvari na koje ste mi rekli da obratim pozornost, ali ništa nisam rekao. Nisamželio da odete. Pa sam si rekao da ste ludi — ne glede svega, samo u vezi s prizemnicima za koje ste bili uvjerenida vas progone — i ništa nisam rekao. Dali ste mi posao, a ja sam pao na ispitu."Tedova se ruka ponovno podigne. No spusti je i smiri da bi ovlaš potapšao Bobbvja po nozi. Na stadionuVankeesa, Tony Kubek udario je lopticu tako dobro daje uspio optrčati dvije baze i zaraditi dva boda za svojumomčad. Gledatelji su bili u deliriju."Ali sam ja znao", blago će Ted.Bobby blene u njega. "Što? Ne razumijem.""Osjećao sam kako se približavaju. Zato su moji transevi tako učestali. Ali sam si lagao, baš kao i ti. Iz istihrazloga. Misliš li da se meni sad odlazi, Bobby? Kad ti je majka tako zbunjena i nesretna? Iskreno rečeno, nijemi toliko zbog nje, ne slažemo se, od prvog trenutka si nismo simpatični, ali je ona tvoja majka i—""Što nije u redu s njom?" upita Bobby. Pazio je da ne povisi glas, ali je uhvatio Teda za ruku i prodrmao je."Recite mi! Vi znate, znam da znate! Gospodin Biderman? Je li to nešto u vezi s gospodinom Bidermanom?"Ted pogleda kroz prozor, naborana čela, čvrsto zategnutih usta. Naposljetku uzdahne, izvadi cigarete i pripalijednu. "Bobby", reče on, "gospodin Biderman nije ugodan čovjek. Tvoja to majka zna, ali i zna da nekadmoramo trpjeti ljude koji nisu ugodni. Ruka ruku mije, tako ona misli, i to i čini. Posljednju je godinu činilastvari kojima se ne ponosi, ali je oprezna. Na neki je način morala biti jednako oprezna kao ja, i bila ona menisimpatična ili ne, divim joj se zbog toga.""Što je učinila? Na što ju je prisilio?" Nešto se hladno pokrene u Bobbvjevim grudima. "Zašto ju je gospodinBiderman poveo u Pro-vidence?""Na seminar o trgovini nekretninama.""I to je sve? To je sve?""Ne znam. Ona nije znala. Ilije možda prekrila ono što zna i čega se pribojava s onime čemu se nada. Ne bihmogao reći. Ponekad mogu... ponekad vrlo jasno i neposredno vidim stvari. Čim sam te ugledao, znao sam daželiš bicikl, da ti je jako važno da ga nabaviš, i da ovog ljeta planiraš zaraditi novac za taj bicikl ako ikakomožeš. Divio sam se tvojoj odlučnosti.""Dotaknuli ste me namjerno, zar ne?""Da. Barem prvi put. Učinio sam to da te malo upoznam. Ali prijatelji ne špijuniraju; pravo prijateljstvopretpostavlja i privatnost. Osim toga, svojim dodirom prenosim neku vrstu... neku vrstu prozora. Mislim da toznaš. Drugi put kad sam te dotaknuo... onako pravo, držao te čvrsto, znaš na što mislim... to je bila pogreška, aline tako strašna; nakratko si znao više no što si trebao, ali je ishlapjele, zar ne? No da sam te nastavio... neumornododirivati, kao što se događa među ljudima koji su si bliski... u nekom bi trenutku došlo do promjene. Nakonkoje ne bi izblijedjelo." Podigne svoju uglavnom popušenu cigaretu i zgađeno se zagleda u nju. "Baš kao štopopušiš ovakvu jednu previše i postaneš njihov doživotni rob.""Je li moja mama dobro?" upita Bobby, znajući da mu to Ted ne može reći; Tedov dar, kakav god bio, ne sežetako daleko."Ne znam. Ja—"Ted se iznenada ukoči. Gledao je kroz prozor u nešto ispred njih. Zgnječi cigaretu u pepeljari u naslonu za ruku,i to tako jako da su mu se iskre raštrkale po nadlanici. On kao da ih nije osjetio. "Isuse", reče on. "O Isuse,Bobby. Gotovi smo."Bobby se nagne preko njegova krila da pogleda kroz njegov prozor, razmišljajući negdje u malom mozgu oonome što je Ted netom bio govorio — neumorno dodirivati, kao što se događa među ljudima koji su si bliski —dok je škiljio niz Asherovu aveniju.

Ispred njih se nalazilo trostruko raskrižje Asherove avenije, Bridgeportske avenije i Connecticut Pikea. Te su setri ulice stjecale na mjestu poznatom pod nazivom Puritanski trg. Tramvajske su tračnice ljeskale napopodnevnom suncu; kamioni dostave trubili su nestrpljivo čekajući da na njih dođe red da jurnu kroz prometnustisku. Oznojeni policajac sa zviždaljkom u ustima i u bijelim rukavicama ravnao je prometom. Slijeva senalazio William Penn Grille, poznati restoran na glasu po najboljim odrescima u Connecticutu (gospodinBiderman je sve svoje djelatnike odveo tamo nakon što je agencija prodala imanje Waverley, i Bobbvjeva semama vratila kući s desetak kutija šibica s logom William Penn Grillea). Glavni razlog njegove slave, mama jejednom rekla Bobbvju, bio je taj što mu se šank nalazi u Harvvichu, a dvorana za ručavanje u Bridgeportu.Ispred restorana, na samom rubu Puritanskog trga, stajao je De-Soto ljubičaste boje kakvu Bobby dotad nijevidio — nije ni mislio da takva postoji. Boja je bila tako kričava da su ga od gledanja zaboljele oči. Zaboljela gaje glava.Njihovi će automobili biti kao i njihovi žuti kaputi i špičoke i masna parfimirana pomada kojom zalizuju kosu:upadni i prostački.Ljubičasti je automobil bio pretrpan potezima i sulicama kroma. Imao je skutove od odbojnika. Ukras napoklopcu motora bio je golem; glava poglavice DeSota svjetlucala je na magličastoj svjetlosti poput lažnogdragulja. Gume su bile debele i bijele sa strane, a poklopci guma kape propelerske glavine. Na stražnjem sedijelu nalazila antena-bič. S njezina je vrha visio rakunov rep."Prizemnici", šapne Bobby. Nije bilo pitanja. Bio je to DeSoto, ali u isto vrijeme nije sličio nijednom automobilukoji je vidio u životu, nešto onozemaljski poput asteroida. Kad su se primakli zagušenom trokrakom raskrižju,Bobby primijeti da su presvlake na sjedalima metalik zelene boje vilinog konjica — boja je bila drečav kontrastljubičastoj ovojnici automobila. Volan je bio obložen bijelim krznom. "Ti bokca, to su oni!""Moraš odvratiti misli", reče Ted. Zgrabi Bobbvja za ramena (u prednjem dijelu taksija, Yankeesi su upornotreštali, taksist nije za-rezivao svoja dva putnika na stražnjim sjedištima, hvala Bogu barem na tome) i prodrma ga jedanput, silovito, paga pusti. "Moraš odvratiti misli, jesi li me razumio?"I on to učini. George Sanders je podigao zid od cigle iza kojeg je od Djece skrivao svoje misli i planove. Bobbyse jednom prije poslužio Maurvjem Willsom, ali mu se činilo da ovaj put bejzbol neće biti dovoljan. A što ćebiti?Bobby ugleda ulaznu nadstrešnicu kina Asher Empire kako strši iznad pločnika, tri-četiri ulice dalje odPuritanskog trga, i odjedanput začuje zvuk Sully-Johnova joj-joa: vap-vap-vap.Akoje ona smeće, rekao je S-J,volio bih biti smetlar.Plakat koji su vidjeli tog dana ispuni Bobbvjeve misli: Brigitte Bardot (francuska seks-mačkica, tako ju jenazvao tisak), odjevena samo u smiješak i ručnik. Pomalo je sličila ženi koja izlazi iz automobila na jednom odkalendara u Biljarskoj rupi, onoj koja je veći dio suknje skupila u krilu pa joj se vide podvezice. Samo što jeBrigitte Bardot zgodnija, l stvarna. Naravno, prestara je za Bobbvje Garfiel-de ovog svijeta(Ja sam tako mlad a ti tako stara, pjeva Paul Anka iz tisuća tranzistora, tako su mi, dušo, rekli)ali je svejedno lijepa, a prosjak može gledati kraljicu, tako stalno govori njegova majka: prosjak može gledatikraljicu. Bobbyju je sve jasnije vidio kad se ponovno zavalio u sjedište, i pogled mu poprimi onaj izgubljeni,daleki izraz kakav bi imale Tedove oči za vrijeme jednog od njegovih pomračenja; Bobby ugleda paperje njezineplave kose vlažno od tuširanja, obronak dojki koji se spušta pod ručnik, njezina duga bedra, lakirane nožne noktekoji stoje iznad riječi Samo za odrasle, obavezno pokazati vozačku dozvolu ili rodni list. On osjeti miris njezinasapuna — nešto lagano i cvjetno. Osjeti miris(Nuit en Pariš)njezina parfema i začuje njezin radio iz susjedne sobe. Bio je to Freddy Cannon, ljetno bebop utjelovljenje ŠavinRocka: "She's dancing to the drag, the cha-cha rag-a-mop, she's stomping to the shag, rocks the bunny hop..."Bio je svjestan — maglovito, iz daljine, u nekom drugom svijetu u višim sferama rotirajućeg zvrka — da je taksiu kojem se voze stao baš pokraj William Penn Grillea, točno pokraj ljubičaste masnice DeSota. Bobby gotovodaje čuo automobil u svojoj glavi; daje imaoglas, vrištao bi Pucajte, preljubičast sam! Pucajte, preljubičast sam! A malo iza njega, mogao je osjetiti njih. Bilisu u restoranu, malo prerano jeli odrezak. Obojica su ga jeli pripremljena na isti način: krvav i slabo pečen. Prijeodlaska će možda u telefonskoj kabini objesiti oglas za izgubljenog kućnog ljubimca ili rukom pisani oglasVLASNIK PRODAJE AUTOMOBIL, naopako, naravno. Bili su unutra, prizemnici u žutim kaputima i bijelimcipelama, piju martinije između zalogaja bezmalo sirove junetine, i svrnu li svoje misli na ovu stranu...Para se dizala iz tuš-kabine. B. B. se podigne na svoje gole nožne prste nalakiranih noktiju i rastvori ručnik,pretvorivši ga nakratko u krila prije no što ga je pustila pasti. Bobby shvati da to uopće nije Brigitte Bardot. Bilaje to Carol Gerber. Moraš biti hrabar da bi dopustio ljudima da te gledaju bez ičega na sebi, bila je rekla, a sad jedopustila da padne i ručnik. Vidio ju je kakva će izgledati za osam ili deset godina.Bobby pogleda u nju, nemoćan odvratiti pogled, beznadno zaljubljen, izgubljen u mirisima njezina sapuna iparfema, zvuku njezina radija (Freddv Cannon je ustupio mjesto Plattersima—heavenly shadesofnightarefalling), prizoru njezinih malih nalakiranih nožnih nokata. Srce mu je izvodilo piruetu, vrteći se poput

onog zvrka, čije su se brazde dizale i iščezavale u drugim svjetovima. Onkraj ovoga.Taksi počne puziti. Onaj ljubičasti užas s četverim vratima parkiran odmah uz restoran (parkiran u dostavnojzoni, primijeti Bobby, ali baš njih briga) počne kliziti unatrag. Taksi poskoči i zaustavi se, a vozač blago opsujekad je tramvaj projurio preko Puritanskog trga uz zveket tračnica. Prizemni je DeSoto sad bio iza njih, ali odsjajinjegova kroma ispunjavali su taksi nepravilnim razigranim ribicama svjetlosti. Iznenada, Bobby u dupljamaosjeti silan napad svrbeža, a nakon toga mu vidno polje prekriju uvijajuće crne niti. Uspio je zadržati Carolinusliku, ali sad kao daje gledao u nju kroz polje interferencije.Osjećaju nas... odnosno, osjećaju nešto. Molim te, Bože, izvuci nas odavde. Molim te izvuci nas.Taksist ugleda rupu u prometu i špricne kroz nju. Trenutak potom prilično su se brzo kotrljali niz Asherovuaveniju. Onaj svr-bež u Bobbvjevim očima počne slabjeti. Crne niti ispred njegova duhovnog vidokruga seraziđu, a kad se to dogodilo, on shvati da onagola djevojka uopće nije Carol (barem ne više), pa ni Brigitte Bar-dot, nego samo ona djevojka s kalendara izBiljarske rupe, kao od majke rođena, razodjevena Bobbvjevom maštom. Glazba s njezina radija je utihnula. Onimirisi sapuna i parfema ishlapjeli su. Život se iscijedio iz nje; ona je bila samo... samo..."Samo slika naslikana na zidu od cigle", reče Bobby. Uspravi se."Što si reko, mali?" upita vozač i jednini pokretom ugasi radio. Utakmica je završila. Mel Allen je prodavaocigarete."Ništa", reče Bobby."Mora da si zadrijemo, ha? Gust promet, pripeklo... učinit će to svaki put, baš ko što kaže Hatlo25. A prijatelj tijoš nije pri sebi.""Nije istina", reče Ted i uspravi se. "Tata je kod kuće." Protegne leđa i žmirne kad su zapucketala. "Premda samzaista malo zadrije-mao." On pogleda kroz stražnji prozor, ali se restoran William Penn Grille više nije vidio."Pretpostavljam da su Vankeesi pobijedili?""Prokleti Indijanci26, smlavili su ih", reče taksist i nasmije se. "Ne shvaćam kako ste mogli zaspat dok Yankeesiigraju."Skrenu u Broadovu; dvije minute kasnije, taksi se zaustavi ispred broja 149. Bobby pogleda u kuću kao daočekuje da će ugledati drukčiju boju ili dograđeno novo krilo. Činilo mu se kao da ga nije bilo deset godina. Naneki način je tako i bilo — nije li vidio potpuno odraslu Carol Gerber?Oženit ću se njome, odluči Bobby izlazeći iz automobila. U Colo-ny Street, pas gospođe O'Hare uporno je lajao,kao da odriče tu težnju i sve ljudske težnje: rup, rup, rup-rup-rup.Ted se sagne do vozačeva prozora držeći lisnicu u ruci. Čupne iz njega dvije dolarske novčanice, razmisli, padoda treću. "Zadržite kusur.""Pravi ste gospodin", reče taksist."On je slobodni strijelac", ispravi ga Bobby pa se veselo nasmiješi kad taksist krene."Uđimo", reče Ted. "Nisam siguran ovdje vani."Popnu se po ulaznim stubama na trijem i Bobby svojim ključem otvori vrata predvorja. Nije prestajao misliti naonaj neobični svrbež25 Referenca na novinski strip crtača Jimmvja Hatloa s naslovom "They'l! do it every time" /Učinit će to svakiput/, s motivom ironičnih crtica iz svakodnevnog života.26 Bejzbolska momčad Cleveland Indians.u dupljama i na crne niti. Niti su bile osobito užasne, kao daje bio na rubu sljepila. "Ted, jesu li nas vidjeli? Iliosjetili, ili što god već čine?""Znaš da jesu... ali mislim da nisu znali koliko smo blizu bili." Kad su ušli u stan Garfieldovih, Ted skinesunčane naočale i gurne ih u džep na košulji. "Jamačno si se dobro kamuflirao. Uf! Vruće je ovdje!""Po čemu ste zaključili da nisu znali da smo blizu?"Ted je otvarao prozor. Zastane, okrene se i pogleda ozbiljno u Bobbvja. "Da su znali, onaj ljubičasti auto ubaciobi se iza nas čim smo tamo stali.""Nije to bio automobil", reče Bobby pa počne i on otvarati prozore. To nije znatnije pomoglo; zrak koji je ulazio,bezvoljno zadižući zavjese, bio je gotovo vruć kao i zrak cijeli dan zatočen u sifonu stana. "Ne znam što je bilo,ali je samo izgledalo kao automobil. A ono što sam osjetio od njih—" unatoč vrućini Bobby zadrhti.Ted uzme svoj ventilator, ode do prozora pokraj Lizine police s drangulijama i postavi ga na prozorsku dasku."Kamufliraju se najbolje što mogu, ali ih svejedno osjećamo. I ljudi koji ne znaju što su oni često ih osjete. Neštomalo onoga što se nalazi ispod kamuflaže procijedi se, a to što se nalazi ispod je ogavno. Nadam se da nikadnećeš doznati koliko ogavno."I Bobby se tome nadao. "Odakle si ti, Ted?" "Iz jednog mračnog mjesta."Ted klekne, gurne utičnicu u zid, podigne prekidač. Zrak uvučen u sobu bio je malo svježiji, ali ne kao zrak uBiljarskoj rupi ili kinu Criterion."Nalazi li se u nekom drugom svijetu, kao u Prstenu oko Sunca? Nalazi se, zar ne?"Ted je još klečao pokraj utičnice. Izgledao je kao da se moli. Bob-byju je također djelovao iscrpljeno — gotovoiscijeđeno. Kako bi on mogao umaći prizemnicima? Izgledao je kao da ne bi bez posrtanja mogao stići ni do

Spicer's Variety Storea."Da", reče on naposljetku. "Oni dolaze s nekog drugog svijeta. S nekog drugog mjesta i iz nekog drugogvremena. To je sve što ti mogu reći. Nije uputno da znaš više."Ali je Bobby morao postaviti još jedno pitanje: "Jesi li i ti s nekog drugog svijeta?"Ted ga pogleda ozbiljno. "Ja sam s Teanecka27."Bobby na trenutak blene u njega, a onda se počne smijati. Ted, koji je još klečao pokraj ventilatora, pridruži muse."Bobby, na što si mislio u taksiju?" upita Ted kad su se najzad uspjeli prestati smijati. "Kamo si otišao kad jezagustjelo?" On posuti. "Sto si vidio?"Bobby pomisli na dvadesetogodišnju Carol, ružičasto nalakira-nih noktiju na nogama, Carol koja stoji gola sručnikom pod nogama, a oko nje se diže para. Samo za odrasle, dokaz je vozačka dozvola. Nema iznimaka."Ne znam baš", reče on najzad. "Zato što... pa...""Jer su neke stvari osobne. Shvaćam." Ted ustane. Bobby priđe da mu pomogne, ali mu Ted odmahne rukom."Možda bi želio malo otići van i igrati se", reče on. "Kasnije — oko šest, recimo? — ponovno ću nataknuti svojetanine naočale pa ćemo prošetati po kvar-tu i nešto prigristi u Colony Dineru.""Ali bez graha."Kutovi Tedovih usta zaigraju u tračku smiješka. "Grah ne dolazi u obzir, grah je verboten. U deset sati ću nazvatisvog prijatelja Lena i vidjeti kako je završila borba. Može?""Prizemnici... hoće li oni sad tražiti i mene?""Ne bih ti dopustio da kročiš nogom izvan kuće da to mislim", odgovori Ted, iznenađena izraza. "Ti si siguran, aja ću se pobrinuti da tako i ostane. Idi sad. Igraj se lovice, hapsa ili što već voliš. Ja moram nešto obaviti. Samose vrati do šest da se ne brinem.""U redu."Bobby ode u svoju sobu i ubaci četiri kovanice od četvrt dolara koje je ponio u Bridgeport u staklenku sBiciklističkim fondom. Osvrne se po svojoj sobi, gledajući na sve novim očima: kaubojski pokrivač na krevetu,na jednome zidu fotografija njegove majke a na drugome potpisana fotografija (nabavljena skupljanjempoklopaca kutija žitnih pahuljica) Claytona Moorea u njegovoj maski, koturalj-ke (jedna potrganog remena) ukutu, njegov radni stol uza zid. Soba27 Teaneck je gradić u sjeveroistočnom dijelu države New Jersev, s Četrdesetak tisuća stanovnika.mu je sad izgledala manja — ne mjesto u koje je lijepo doći nego mjesto iz kojeg valja otići. On shvati dasazrijeva, proces koji pristaje uz njegovu narančastu iskaznicu, i neki ogorčeni glas u njemu za-vapi u znakprosvjeda. Zavapi: ne, ne, ne!VIII. BOBBY SE ISPOVIJEDA. BEBA GERBERICAI BEBAMALTEXICA28. RIONDA. TEDOV TELEFONSKI POZIV.POKLIČ LOVACA.U parku Commonwealth, klinci su udarali bejzbolsku lopticu na uzici. Igralište B bilo je prazno; na igralištu C,nekoliko je rezervnih igrača u narančastim dresovima škole Sv. Gabrijela igralo ublaženu inačicu bejzbola. CarolGerber sjedila je na klupi držeći uže za pres-kakivanje u krilu i promatrala ih. Ugleda Bobbvja kako joj prilazi pajoj se smiješak počne razlijevati licem, ali joj uskoro zamre."Bobby, štotije?"Bobby nije bio svjestan da mu nešto jest dok Carol to nije rekla, ali zbog njezina zabrinutog izraza, lica onpostane svjestan cijele situacije i to ga slomi: postojanje prizemnika i prepast od bliskog susreta koji im sedogodio na povratku iz Bridgeporta; zabrinutost zbog majke; no uglavnom je to bilo zbog Teda. I predobro jeznao zašto ga je Ted isprašio iz kuće i što Ted sad radi: puni svoje koferčiće i one papirnate vrećice s ručkama.Njegov prijatelj odlazi.Bobby se rasplače. Nije se želio raspekmeziti pred djevojčicom, a osobito ne ovom, ali se nije mogao suzdržati.Carol je na trenutak izgledala zabezeknuto — prestrašeno. A onda ustane s klupe, priđe mu i zagrli ga. "Nemoj",reče ona. "Nemoj plakati, Bobby, sve je u redu."Gotovo obnevidio od suza i ridajući — kao da mu u glavi bjesni ljetni prolom oblaka — Bobby joj dopusti da gapovede u mali gaj28 Maltex je popularna vrsta pahuljica s okusom slada.gdje će biti skriveni od pogleda s bejzbolskih igrališta i glavnih pute-Ijaka. Ona sjedne na travu, još ga držećizagrljenog, rukom gladeći znojne čekinje njegove jež frizure. Neko vrijeme ona ne reče ništa, a Bobby nijemogao govoriti; mogao je samo jecati sve dok ga grlo nije zaboljele a očne jabučice potmulo zakuckale udupljama.Naposljetku razmaci između jecaja postanu duži. On se uspravi, rukom obriše lice, užasnut i postiđen onime štoje osjetio: ne samo suze nego i šmrkalj i slinu. Jamačno ju je zabalavio od glave do pete.Carol kao da nije hajala. Dodirne njegovo mokro lice. Bobby ustukne od njezinih prstiju, ispustivši još jedanjecaj, i pogleda u travu. Njegov vid, svježe ispran suzama, činio mu se bezmalo nadnaravno oštar; vidio je svakuvlat trave i svaki maslačak.

"Neka", reče ona, ali se Bobby još previše sramio da bi pogledao u nju.Sjedili su šuteći neko vrijeme, a onda Carol reče: "Bobby, bit ću tvoja cura, ako želiš.""I jesi mi cura", reče Bobby."Što onda nije u redu?"I Bobby se začuje kako joj priča sve, od dana kad se Ted uselio i kako je njegovoj majci od prvoga trenutka bionesimpatičan. Ispričao joj je o prvom Tedovu pomračenju, o prizemnicima, o znakovima prizemnika. Kad jestigao do tog dijela, Carol mu dotakne ruku."Što je?" upita on. "Ne vjeruješ mi?" U grlu je još imao onaj bolni osjećaj zagušenosti kao nakon svakog napadaplača, ali je dolazio k sebi. Ako mu ne vjeruje, neće se ljutiti na nju. Zapravo, ne bi joj nimalo zamjerio. Ali muje pao golem kamen sa srca kad joj se povjerio. "Nema veze. Znam kako to sigurno blesavo—""Vidjela sam te smiješne školice po čitavom gradu", reče ona. "Vvonne i Angie također. Razgovarale smo onjima. Pokraj njih su nacrtane zvjezdice i mjeseci. A ponekad i kometi."On blene u nju. "Zezaš se?""Ne. Curice uvijek gledaju u školice. Ne znam zašto. Zatvori usta dok ti nije muha uletjela."On zatvori usta.Carol kimne glavom, zadovoljno, uhvati njegovu ruku u svoje i is-preplete prste s njegovima. Bobby se zapanjiotime kako su se toliki prsti tako glatko uklopili. "A sad mi ispričaj ostatak."I on joj ispriča, završivši sa čudesnim danom koji je upravo odradio: film, izlet u Biljarsku rupu, pa to kako jeAlanna prepoznala njegova oca u njemu, bliski susret na povratku kući. Pokušao joj je objasniti kako onajljubičasti DeSoto nije uopće sličio automobilu, da je samo izgledao kao automobil. No najbliže što je uspioopisati taj svoj dojam bilo je kad je rekao daje DeSoto djelovao nekako živo, kao zla inačica noja na kojem jedoktor Dolittle katkad jahao u onoj seriji knjiga o personificiranim životinjama za kojom su svi poludjeli udrugom razredu. Jedino što Bobby nije ispovjedio bilo je to gdje je sakrio svoje misli kad je taksi prolazio pokrajWilliam Penn Grillea i kad su ga zasvrbjele duplje.Pokušavao se othrvati, no naposljetku je izbrbljao ono najgore kao kodu: boji se da je to što mu je majka otišla uProvidence s gospodinom Bidermanom i onim drugim muškarcima bila greška. Velika greška."Misliš da joj gospodin Biderman fulira?" upita Carol. Tad su se vraćali do klupe gdje je ostavila svoje uže zapreskakivanje. Bobby ga podigne i pruži joj ga. Krenu iz parka prema Broadovoj."Aha, može biti", turobno će Bobby. "Odnosno barem..." To je bilo ono od čega je strepio, premda je bilobezimeno i bezoblično, poput nečega zlokobnog prekrivenog ceradom. "Barem ona tako misli.""Hoće lije zaprositi? Učini li to, bit će ti očuh.""Bože!" Bobby nikad nije pomislio na mogućnost da bi mu Don Biderman postao očuh, i svim je srcem žalio štoje Carol spomenula takvo što. Bila je to užasna pomisao."Ako ga voli, pomiri se s tom pomišlju." Carol je to izrekla na starmali način osobe bogatog životnog iskustvakoji Bobbvju nije bio drag; vjerojatno je ljetos provela previše vremena s mamom gledajući na televizijisapunice tipa "O John, o Marsha". A na neki čudan način bilo bi mu svejedno da njegova mama voli gospodinaBider-mana kad bi to bilo sve. Bilo bi to jadno, dakako, jer je gospodin Biderman ljigavac, ali bi bilo razumljivo.No ima tu još nečega. Majčina škrtost — njezino cicijašenje — bilo je dio toga, kao i ono zbog čega je ponovnopropušila i što ju je povremeno noću tjeralo na plač. Razlika između majčina Randalla Garfielda, neodgovornogmuškarca koji je ostavio hrpu neplaćenih računa, i Alannina Randyja Garfielda, simpatičnog tipa koji je volioglasnu glazbu s džuboksa...i to bi moglo biti dio toga. (Je li zaista bilo neplaćenih računa? Je li polici životnog osiguranja zaista istekao rok?Zašto bi njegova majka lagala o tome?) To su bile stvari o kojima nije mogao razgovarati s Carol, ne iz želje zaprešućivanjem; jednostavno nije znao kako.Krenu uzbrdicom. Bobby uhvati jedan kraj njezina užeta pa su tako hodali jedno pokraj drugoga, vukući gaizmeđu sebe po pločniku. Odjednom Bobby zastane i pokaže prstom. "Pogledaj."S jedne od električnih žica razapetih preko ceste malo više njih, visio je dug žuti rep papirnatog zmaja. Klatio seu obliku vijuge koja je nalikovala na upitnik."Aha, vidim", reče Carol, prigušenim glasom. Krenu dalje. "Ted bi trebao otići još danas, Bobbv.""Ne može. Meč je večeras. Pobijedi li Albini, Ted mora sutra podići novce u onom biljarskom salonu. Mislimdaje prilično kratak s lovom.""Naravno", reče Carol. "Dovoljno je da pogledaš njegovu odjeću pa da ti je jasno daje skoro švorc. Vjerojatno seokladio u posljednji novčić."Njegova odjeća — to je nešto što samo curica može primijetiti, pomisli Bobby, i zausti da će joj to reći, ali prijeno što je uspio, netko iza njih reče: "Ma vidi ti ovo. Beba Gerberica i beba Maltexica. Kak ste, bebice?"Oni se okrenu. Uzbrdicom su im na biciklima polako prilazila tri dječaka iz Sv. Gabrijela u narančastimdresovima. U košare na biciklima poslagali su hrpe raznovrsnih bejzbolskih rekvizita. Jedan od dječaka,bubuljičavi klipan oko čijeg je vrata na lancu visio srebrni križ, nosio je na leđima bejzbolsku palicu u tobolcu,proizvod kućne radinosti. Misli daje Robin Hood, pomisli Bobby, ali se bojao. To su bili veliki dečki,srednjoškolci, dečki iz vjerske škole; zaključe li oni da ga žele smjestiti u bolnicu, onda će on dospjeti u bolnicu.

Prizemni dječaci u narančastim dresovima, pomisli on."Bok, Willie", reče Carol jednome od njih — ne onome kretenu s palicom prebačenom preko leđa. Zazvučala jesmireno, pa i veselo, ali Bobby začuje lepet straha ispod njezinih riječi, poput ptičjeg krila. "Gledala sam te doksi igrao. Jako si dobro hvatao lopticu."Taj kojem se ona obratila imao je ružno, napola formirano lice ispod grive zalizane crvenkaste kose iznad tijelaodraslog muškarca.Bicikl marke Huffy pod njim bio je komično malen. Bobbyja podsjeti na nakaznog trola iz bajke. "A što se totebe tiče, beba Gerberica?" upita on.Trojica dječaka iz Sv. Gabrijela ih sustignu. Potom dvojica — onaj s klatećim križem i onaj kojeg je Caroloslovila s Willie — prođu malo dalje. Sad su stajali iznad račvišta svojih bicikala i gurali ih. S rastućomzabrinutošću Bobby shvati da su on i Carol opkoljeni. Osjeti mješavinu znoja i Vitalisa29 kako izbija iz dječakau narančastim dresovima."Koji si ti, beba Maltexica?" treći Gabrijelovac upita Bobbvja. Nagne se preko guvernala svoga bicikla da gabolje pogleda. "Ti si Garfield? Jesi, ha? Billy Donahue te traži još od zimus da ti razbije zube. Možda bih ti jasad odmah trebao izbiti zub-dva, da mu olakšam posao."Bobby u želucu osjeti nekakvu bijednu puzavost, nešto slično zmijama u košari. Neću ponovno plakati, reče sion. Što god se dogodilo, neću ponovno plakati makar me poslali u bolnicu. I pokušat ću je zaštititi.Zaštititi je od ovako velikih dječaka? Dobar vic."Zašto si tako zao, Willie?" upita Carol. Obraćala se samo dječaku crvenkaste kose. "Nisi zao kad si sam. Zaštomoraš sad biti zao?"Willie se zacrveni. Zbog te rumeni, u spoju s njegovom tamnocrvenom kosom — osjetno tamnijom odBobbvjeve — izgledao je kao da gori od vrata naviše. Bobby je pretpostavio da mu nije drago da njegoviprijatelji znaju da se on može ponašati kao ljudsko biće kad njih nema u blizini."Začepi, beba Gerberica!" zareži on. "A da budeš kuš i poljubiš si dečka dok su mu još svi zubi na broju?"Treći je dječak imao motoristički pojas zakopčan na boku i prastare dvobojne cipele pokrivene prašinom sbejzbolskog igrališta. Stajao je iza Carol. On se primakne, i dalje gurajući bicikl, objema je rukama uhvati zakonjski rep i svojski povuče."Au!" Carol zamalo vrisne, od iznenađenja koliko i boli. Istrgne se tako snažno da je skoro pala. Bobby jeuhvati, a Willie — koji je29 Vrsta čvrstog laka za mušku kosu.prema Carolinim riječima mogao biti simpatičan kad nije bio sa svojim kompićima — se nasmije."Zašto si to učinio?" Bobby drekne na onoga s motorističkim pojasom, a kad su te riječi izašle iz njegovih usta,kao da ih je već čuo tisuću puta prije toga. Sve je ovo bilo poput nekog obreda, stvari koje se govore prije no štopočne pravo natezanje i guranje i prorade šake. On se ponovno sjeti Gospodara muha — kako Ralph bježi odJacka i ostalih. Na Goldingovu otoku barem postoji džungla. On i Carol nemaju kamo pobjeći.On kaže: "Jer mi se prohtjelo." To sad slijedi.Ali prije no što je dječak s pojasom zakopčanim sa strane uspio to izreći, učini to umjesto njega Robin Hood sonim tobolcem za palicu kućne radinosti. "Jer mu se prohtjelo. A što ćeš sad, beba Mal-texica?" Nenadano sunejednom rukom, hitro poput zmije, i ošama-ri Bobbvja preko lica. Willie se ponovno nasmije.Carol načini korak prema njemu. "Willie, molim te nemoj—"Robin Hood pruži ruku, zgrabi prednjicu Caroline majice i stisne. "Imaš već cikice? Ma, nemaš puno. Ti si samobeba Gerberica." On je odgurne. Bobby, kojemu je u glavi još zvonilo od one ćuške, uhvati je i drugi put spriječida ne padne."Namlatimo tog pedera", reče dječak s motorističkim pojasom. "Ne mogu mu smisliti facu."Oni počnu stezati obruč. Kotači njihovih bicikala svečano su cvi-Ijeli. A onda Willie položi svoj bicikl na bokpoput mrtvog ponija i posegne za Bobbvjem. Bobby podigne šake u blijedoj imitaciji Floyda Pattersona."Hej, dečki, što se to događa?" netko upita iza njih.Willie je bio zamahnuo šakom. Držeći je i dalje zapetu, on pogleda preko ramena. A to učine i Robin Hood ionaj s motorističkim pojasom. Uz rub pločnika zaustavio se stari plavi Studebaker zahrđa-lih bočnih vratnihdasaka i s magnetskim Isusom na šoferskoj ploči. Ispred njega, silno bujnih prsa i silno široka boka, stajala jeRionda, prijateljica Anite Gerber. S ljetnom odjećom nikad neće biti na ti (Bobbyju je to bilo jasno i s jedanaestgodina), ali je u tom trenutku izgledala kao boginja u tričetvrt hlačama."Rionda!" zavapi Carol, na rubu plača. Progura se pokraj Willieja i dečka s motorističkim pojasom. Nijedan je ine pokuša zaustaviti. Sva trojica dječaka iz Sv. Gabrijela zurili su u Riondu. Bobby se uh-vati kako pilji u Williejevu zapetu šaku. Kadšto bi se Bobby ujutro probudio pimpeka tvrdog kao kamen, koji bimu stajao uspravno kao raketa za putovanje na Mjesec ili nešto slično. Na putu do zahoda, omekšao bi i svenuo.Sad je Williejeva ruka tako venula, šaka na njezinu kraju ponovno olabavjela u prste, i ta usporedba potakneBobbvja na smiješak. On se svlada. Kad bi ga vidjeli da se smješka, danas ništa ne bi mogli učiniti. No kasnije...nekog drugog dana...Rionda zagrli Carol i privine je na svoja široka prsa. Motrila je dječake u narančastim dresovima. Ona se jest

smiješila. Smiješila i nije to pokušavala sakriti."Willie Shearman, zar ne?"Nekad zapeta ruka klone niz Williejev bok. Mrmljajući nešto, prigne se da podigne bicikl."Richie O'Meara?"Dječak s motorističkim pojasom pogleda u vrhove svojih prašnjavih cipela i također nešto promumlja. Obrazi sumu gorjeli od rumeni."U svakom slučaju jedan od O'Mearovih, ima vas toliko da ne znam koji je koji." Svrne pogled na RobinaHooda. "A čiji si ti, veliki? Dedhamov? Sličiš malo Dedhamovcu."Robin Hood pogleda u svoje ruke. Na jednom je prstu nosio razredni prsten i sad ga počne okretati.Rionda je još držala ruku prebačenu oko Carolinih ramena, a Carol je jednom rukom uhvatila Riondu oko strukakoliko je mogla dosegnuti. Ona krene s Riondom, ne gledajući u dječake, kad je Rionda zakoračila s ulice namali pojas trave između rinzola i pločnika. Još je gledala u Robina Hooda. "Odgovori mi kad te nešto pitam,sinko. Neće mi biti teško naći tvoju mamu ako se potrudim. Moram samo upitati oca Fitzgeralda.""Zovem se Harry Doolin", reče dječak naposljetku. Sad je još brže vrtio svoj razredni prsten."Bila sam blizu, zar ne?" prijazno upita Rionda i načini još dva-tri koraka koji je dovedu na pločnik. Carol, kojase bojala biti tako blizu tih dječaka, pokušaje zadržati, ali Rionda ni da čuje. "Dedhamovi i Doolinovi, poženjenimeđusobno. Još dok su živjeli u okrugu Cork, tra-la-li."Nije to bio nikakav Robin Hood, nego klinac po imenu Harry Doolin s palicom u glupom tobolcu kućneradinosti na leđima. Nije to bio Marlon Brando iz Divljaka nego klinac po imenu RichieO'Meara, koji neće imati Harleya koji bi išao uz njegov motoristički pojas još pet godina... ako ikad. I WillieShearman, koji se nije usudio biti pristojan prema djevojčici kad je s prijateljima. Sve što je bilo potrebno da biih se svelo na pravu veličinu bila je jedna pretila žena u tričetvrt hlačama i topu, koja je Carol i Bobbvju priteklau pomoć ne na bijelom konju nego u Studebakeru iz 1954. Taje misao trebala utješiti Bobbvja, ali nije. Sjeti seonoga što je rekao William Golding, da je dječake na otoku spasila posada bojnog broda, baš dobro za njih... alitko će spasiti posadu?To je bila besmislica, Rionda Hewson nije nimalo djelovala kao netko kome bi bila potrebna pomoć, ali su teriječi svejedno progonile Bobbvja. Što ako ne postoje odrasli? Recimo daje cijela koncepcija odraslih ljudi tektlapnja? Što ako su njihov novac zapravo samo pikule, njihovi poslovni dogovori tek đoranje bejzbolskih sličica,njihovi ratovi samo igra kauboja i Indijanaca u parku? Što ako su oni u svojim odijelima i haljinama zapravomusavi i balavi klinci? Isuse, to ne može biti, zar ne? To je prestrašna pomisao.Rionda je još gledala u dečke iz Sv. Gabrijela sveudilj se hladno i prilično opasno smiješeći. "Vas trojica ne bimaltretirali klince mlađe i manje od sebe, zar ne? Od kojih je jedna curica baš kao vaše sestrice?"Oni su sad šutjeli, nisu ni mumljali. Samo su se premještali s noge na nogu."Sigurna sam da ne bi, jer bi to bilo kukavički, što kažete?"Ponovno im ona pruži priliku da odgovore i dovoljno vremena da odslušaju svoju šutnju."Willie? Richie? Harry? Niste ih uzeli na pik, je li?""Naravno da nismo", reče Harry. Zavrti li taj svoj prsten još jače, pomisli Bobby, prst će mu vjerojatno planuti."Jer kad bih ja pomislila tako nešto", reče Rionda, još se opasno smiješeći, "morala bih porazgovarati s ocemFitzgeraldom, nije li tako? A on bi vjerojatno zaključio da mora porazgovarati s vašim roditeljima, a vaši biočevi, pak, vjerojatno zaključili da im je dužnost zagrijati vaše stražnjice... što biste i zaslužili, zar ne dečki? Jerste uzeli na pik male i slabe."I dalje je trajala šutnja trojice dječaka koji su ponovno zajahali svoje komično male bicikle."Bobby, jesu li te maltretirali?" upita Rionda."Nisu", kao iz topa će Bobby.Rionda stavi prst ispod Caroline bradice i podigne joj lice. "A tebe, ljepotice?""Ne, Rionda."Rionda joj se nasmiješi, pa premda je Carol u očima imala suze, ona uzvrati osmijeh."Pa, dečki, možete ići", reče Rionda. "Oni kažu da niste učinili ništa zbog čega bi vam trebalo biti posebnoneugodno u ispovjedao-nici. Rekla bih da im dugujete malo zahvalnosti, što kažete?"Od dečki iz Sv. Gabrijela začuje se mrmlj-mrmlj-mrmlj. Neka ostane na tome, preklinjao je Bobby u sebi.Nemoj ih prisiljavati da nam zahvaljuju. Nemoj im to nabijati na nos.Vjerojatno je Rionda čula njegove misli (Bobby je sad imao dobar razlog vjerovati da je takvo što moguće) jerreče: "Pa, možda možemo preskočiti taj dio. Idite kući, dečki. A ti Harry, kad vidiš Moiru Dedham, reci da joj jeRionda poručila da još svakog tjedna odlazi na tombolu u Bridgeport, bude li joj trebao prijevoz.""Hoću, naravno", reče Harry. Zajaše svoj bicikl i potjera ga uzbrdo, pogleda još uprtog u pločnik. Da su izsuprotnog pravca naišli pješaci, on bi ih vjerojatno pregazio. Njegova dva prijatelja pođu za njim, podigavši sena pedale da bi ga sustigli.Rionda je gledala za njima, a smiješak joj je polako blijedio. "Irska fukara", reče ona najzad, "vragu iz torbepobjegli. Ma, daleka im kuća. Carol, zaista si dobro?"Carol reče da jest.

"Bobby?""Naravno, dobro sam." Bila mu je potrebna sva njegova disciplina da ne počne drhtati pred njom poput zdjelicedžema od brusnica, ali ako je Carol uspjela ne slomiti se, onda valjda može i on."Ulazi u auto", Rionda reče Carol. "Odvest ću te kući. A i ti, Bobby, trk preko ceste u kuću. Oni će dečki dosutra zaboraviti na tebe i moju malu Carol, ali bi večeras bilo pametno da oboje ostanete u kući.""U redu", reče Bobby znajući da oni neće zaboraviti do sutra, ni do kraja tjedna, ni do svršetka ljeta. On i Caroldugo će se morati paziti Harrvja i njegovih prijatelja. "Bok, Carol.""Bok."Bobby otkasa preko Broadove. Stao je na drugoj strani ulice i gledao kako Riondin stari automobil odlazi premastambenoj zgradi u kojoj su živjeli Gerberovi. Kad je Carol izašla iz njega, okrenula se, pogledala nizbrdo imahnula. Bobby je mahnuo njoj, pa se popeo po ulaznim stubama broja 149 i ušao u kuću.Ted je sjedio u dnevnom boravku, pušio i čitao Life. Anita Ekberg je bila na naslovnici. Bobby je znao da suTedovi kovčezi i vrećice spakirani, ali im nije bilo ni traga; jamačno ih je ostavio gore u svojoj sobi. Bobbvju jeto bilo drago. Nije želio gledati u njih. Bilo mu je dovoljno teško to što zna da su tamo."Što si radio?" upita Ted."Ništa naročito", reče Bobby. "Mislim da ću malo prileći i čitati do večere."On ode u svoju sobu. Naslagane jedna na drugu na podu pokraj njegova kreveta stajale su tri knjige iz odjela zaodrasle gradske knjižnice Hanvich — Cosmic Engieneers Clifforda D. Simaka, The Roman Hat Mystery EllervjaQueena, te Nasljednici Williama Gol-dinga. Bobby odabere Nasljednike i legne na krevet s glavom u podnožju, snogama u čarapama na jastuku. Na naslovnici knjige bili su naslikani pećinski ljudi, ali na gotovo apstraktannačin — takve se pećinske ljude nikad ne bi moglo vidjeti na naslovnici neke dječje knjige. Imati iskaznicu zaodjel za odrasle bilo je guba... ali ne toliko koliko mu se isprva činilo.U devet je sati na rasporedu bila serija Hawaiian Eye i Bobby bi inače gledao kao hipnotiziran (njegova je majkatvrdila da su emisije poput Hawauan Eye i Nedodirljivih prenasilne za djecu i najčešće mu ih nije dopuštalagledati), ali večeras su mu misli bludjele i nije se mogao koncentrirati na zaplet. Ni devedeset kilometara od njih,Eddie Albini i Uragan Haywood ukrstit će rukavice; djevojka odjevena u plavi kupaći kostim i plave cipelevisokih potpetica, u boji britvica Gilette Blue, paradirat će oko ringa prije početka svake runde noseći visokopodignutu tablu s plavim brojem. 1... 2... 3... 4...U pola deset Bobby nije znao ni tko je privatni detektiv na ekranu, a kamoli tko je ubio plavokosu džetsetericu.Uragan Haywood pada u osmoj rundi, rekao mu je Ted; stari Gee je to znao. Ali što ako nešto krene naopako?Nije želio da Ted ode, ali ukoliko mora, Bobby ne bi mogao podnijeti pomisao da odlazi praznog džepa. Noto se neće dogoditi... ili možda hoće? Bobby je jednom gledao neku seriju na televiziji u kojoj se boksač trebaodati nokautirati, ali se predomislio. Što ako se to dogodi večeras? Namješteni nokaut nije mala stvar, to jemuljaža (ma nije moguće, Sherlock, po čemu si to zaključio?), ali ne bude li Uragan Haywood muljao, Ted će senaći u čudu, odnosno "u nebranom grožđu" kako bi rekao Sully-John.Pola deset prema satu u obliku eksplodiranog Sunca na zidu dnevne sobe. Ako je Bobby točno izračunao, upravotraje prijelomna osma runda."Kako ti se sviđaju Nasljednici?"Bobby je bio tako duboko zadubljen u svoje misli da se od Tedo-va glasa lecnuo. Na ekranu, Keenan Wynnstajao je ispred buldožera i govorio da bi propješačio kilometar za jednu Camelicu."Puno su teži od Gospodara muha", reče on. "Dvije male obitelji pećinskih ljudi lunjaju po svijetu. Jedna jeobitelj pametnija. Ali druga obitelj, ona glupa, oni su glavni junaci. Zamalo sam odustao, ali sad knjiga postajesve zanimljivija. Mislim da ću je pročitati do kraja.""Obitelj koju si prvu upoznao, ona s curicom, to su neandertalci. Druga obitelj — zapravo je to pleme, Goldinguvijek ima neko pleme — su kromanjonci. Kromanjonci su nasljednici. Ono što se događa između te dvije grupeuklapa se u određenje tragedije: događaji koji vode neizbježivom nesretnom završetku."Ted nastavi s pričom. Dotakao se Shakespeareovih drama, Poeo-vih pjesama i romana čovjeka po imenuTheodore Dreiser. Bobbvja bi to inače zanimalo, ali su mu večeras misli uporno lutale u Madi-son SquareGarden. Vidio je ring, nemilosrdno osvijetljen poput onomad ponekog zauzetog biljarskog stola u Biljarskojrupi. Čuo je mnoštvo kako vrišti dok Haywood navaljuje, ljevicom i desnicom kreše po iznenađenom EddiejuAlbiniju. Haywood neće lažirati meč; umjesto toga, poput boksača iz one televizijske serije upoznat će svogsuparnika sa svijetom ozbiljnog bola. Bobby osjeti miris znoja i začuje nesnosan puf i paf rukavica po ljudskommesu. Oči Eddieja Albinija pretvore se u dvije ništice... koljena mu klecnu... publika je na nogama, vrišti..."—postavka o sudbini kao neizbježivoj sili čini se daje potekla od starih Grka. U to je doba živio dramatičar poimenu Euripid koji je-""Nazovi", reče Bobby, pa iako u životu nije popušio nijednu cigaretu (1964. pušit će više od šteke tjedno), glasmu je zazvučao promuklo poput Tedova kasno navečer, nakon dnevne doze Chester-fieldica."Što si rekao, Bobby?""Nazovi gospodina Filesa da vidiš kako je prošao meč." Bobby pogleda u sat u obliku eksplodiranog Sunca.Devet četrdeset devet. "Ako je borba trajala samo osam rundi, već je završila."

"Slažem se da je meč gotov, ali nazovem li Filesa tako brzo, mogao bi posumnjati da sam nešto znao", reče Ted."A ne mogu doznati ni sa radija, jer kao što obojica znamo, radio ne prenosi taj meč. Bolje je pričekati. Sigurnije.Neka povjeruje da sam čovjek na-dahnutih špurijusa. Nazvat ću u deset, kao da sam očekivao da će rezultat bitiodlučen na bodove a ne nokautom. A u međuvremenu, Bobby, prestani se brinuti. Kažem ti da je to lako kaošetnja uz more."Bobby sasvim odustane od pokušaja da prati što se događa u Hawaiian Eye; samo je sjedio na kauču i slušaokako glumci kvaču. Neki se čovjek izderao na debelog havajskog policajca. Neka žena u bijelom kupaćemkostimu utrčala je u veliki oceanski val. Jedan je automobil jurio za drugim dok su bubnjevi čekićali u pozadini.Kazaljke na eksplodiranoj uri puzale su, s mukom se primicale brojkama deset i dvanaest poput planinara kojiprelaze posljednjih stotinjak metara Mount Everesta. Čovjek koji je ubio onu šminkericu i sam je ubijen dok jebježao kroz plantažu ananasa i Hawaiian Eye najzad završi.Bobby nije odgledao najavu za epizodu idućeg tjedna; ugasi televizor i reče: "Nazovi, može? Molim te, nazovi.""Sad ću", reče Ted. "Mislim da sam popio jedno biljno pivo previše. Čini se da su se moje cisterne stisnule sgodinama."On se odvuče u kupaonicu. Uslijedi beskrajna stanka, a onda se začuje zvuk mokraće u školjci. "Aaaaah!" rečeTed. U glasu mu se osjećalo prilično zadovoljstvo.Bobby više nije mogao sjediti. Ustane i ushoda se po dnevnoj sobi. Bio je uvjeren da Tommyja "Uragana"Haywooda u ovom trenutku fotografiraju u njegovu kutu ringa u Gardenu, natučenog ali ozarenog lica, abljeskalice mu polijevaju lice bijelim svjetlom. S njim je i Gilletteova plava djevojka; rukom gaje obgrlila okorame-na, a on nju svojom obujmio oko struka. Za to vrijeme, Eddie Albini klonulo sjedi u svom kutu, ošamućenihočiju gotovo zatvorenih od otoka, još ne posve pribran od primljenih udaraca.Kad se Ted vratio, Bobby je bio na rubu očaja. Znao je daje Albini izgubio meč a njegov prijatelj svojih petstotina dolara. Hoće li Ted ostati kad dozna daje švorc? Mogao bi... ali ostane li a prizemnici stignu...Stišćući i otpuštajući šake, Bobby je gledao kako Ted podiže slušalicu i naziva."Opusti se, Bobby", reče mu Ted. "Sve će biti u redu."Ali se Bobby nije mogao opustiti. Utroba kao da mu je bila puna žica. Ted prisloni slušalicu na uho i ostane utom položaju bez riječi, činilo se, cijelu vječnost."Zašto se ne jave?" sikne Bobby."Tek je dvaput zazvonio, Bobby. A da se— halo? Ovdje gospodin Brautigan. Ted Brautigan? Da, gospodo,danas popodne." Nevjerojatno, ali Ted namigne Bobbvju. Kako može biti tako hladnokrvan? Da je na Tedovumjestu, Bobby ne bi mogao ni držati slušalicu na uhu, a kamoli namigivati. "Da, gospođo, tu je." Ted se okreneBobbvju i reče, ne poklopivši rukom slušalicu: "Alanna želi znati kako ti je cura."Bobby pokuša nešto reći, ali je samo zapištao."Bobby kaže da je dobro", Ted reče Alanni, "i lijepa kao slika. Mogu li dobiti Lena? Da, mogu pričekati. Ali mimolim vas recite kako je prošao meč." Nastane stanka koja kao da je potrajala cijelu vječnost. Tedovo je lice sadbilo bezizražajno. A kad se ovaj put okrenuo prema Bobbvju, poklopio je slušalicu rukom. "Kaže da se Albini uprvih pet rundi nadobivao batina, da se nekako provukao kroz šestu i sedmu, a onda u osmoj niotkuda zamahnuodesnicom i Haywood se opružio po podu. Uraganu je odzvonilo. Kojeg li iznenađenja, ha?""Da", reče Bobby. Usne su mu odrvenjele. Istina je, sve to. U ovo vrijeme u petak navečer, Teda neće biti. Sdvije tisuće zelembaća u džepu može se dugo bježati od velikog broja prizemnika; s dvije tisuće zelembaća udžepu možeš se vozikati Turbo vučjakom od jednog Ijeskajućeg oceana do drugog.Bobby ode u kupaonicu i istisne malo Ipane na četkicu za zube. Njegove zebnje da se Ted okladio na pogrešnogboksača je nestalo,ali je tuga zbog predstojećeg gubitka ostala i jačala. Nikad ne bi pomislio da nešto što se čak nije ni dogodilomože toliko boljeti. Danas tjedan dana neću se ni sjećati zašto je on bio takva fora. A za godinu dana jedva da ćuga se uopće sjećati.Je li to istina? Bože, je li to istina?Ne, pomisli Bobby. Nema šanse. Ja to neću dopustiti.U drugoj sobi Ted je razgovarao s Lenom Filesom. Zvučalo je to prilično srdačno ćaskanje koje se odvijalo baškao što je Ted i predvidio. .. i zaista, evo, Ted govori kako se okladio na temelju špuriju-sa, onako svojskog, nakakvog se moraš kladiti želiš li sebe smatrati kockarom. Naravno, pola deset sutra navečer odgovara mu za ispla-tu, pod pretpostavkom da se prijateljeva majka vrati do osam; zakasni li malo, Len će ga primiti između deset ipola jedanaest. Odgovara li mu to? Još Tedova smijeha, pa se činilo da to gojaznom Lennieju Filesu odgovara dodaske.Bobby vrati svoju četkicu u čašu na polici ispod zrcala, pa zavuče ruku u džep hlača. U njemu se nalazilo neštošto njegovi prsti nisu prepoznali, nešto što nije bilo dio njegova uobičajenog džepnog otpada. Izvadi onaj zeleniprivjesak za ključ, svoj specijalni suvenir iz dijela Bridgeporta za koji njegova majka nije ni znala da postoji. Di-jela koji se nalazi tamo dolje. BILJARSKA RUPA, BILJAR, AUTOMATI, IGRICE. KENMORE 8-2127.Vjerojatno gaje već trebao sakriti (ili ga se riješiti), no odjedanput se nečega sjeti. Te večeri ništa nije moglo

oraspoložiti Bobbvja Garfielda, ali je ovo bilo blizu: dat će privjesak Carol Gerber, i upozoriti je da nikad nekaže njegovoj mami gdje gaje nabavila. Znao je da Carol ima najmanje dva ključa koja može objesiti na nj: ključod stana te ključ od dnevnika koji joj je Rionda poklonila za rođendan. (Carol je bila tri mjeseca starija odBobbvja, ali nikad zbog toga nije postupala s njim kao s pikavcem.) Kad bi joj poklonio privjesak, bilo bi to kaoda ju je zamolio da mu bude stalna cura. A ne bi se morao raznježiti i crvenjeti jer ne bi morao ništa reći; Carolbi znala. To je bila jedna od stvari zbog kojih je bilaskulirana.Bobby odloži privjesak na policu, pokraj čaše za četkicu, pa ode u svoju sobu odjenuti pidžamu. Kad je izašao,Ted je sjedio na kauču, pušio i gledao u njega."Bobby, dobro si?""Vjerojatno jesam. Moram biti, zar ne?"Ted kimne glavom. "Vjerojatno obojica moramo biti.""Hoću li te ikad ponovno vidjeti?" upita Bobby, moleći se u sebi da Ted ne zazvuči kao Lone Ranger, da nepočne prodavati one sladunjave fore srest ćemo se opet, draškane... jer ovo nisu fore, ta je riječ preblaga. Ovo jesranje. Činilo mu se da mu Ted nikad nije lagao, i nije želio da počne sad kad su pred razlazom."Ne znam." Ted se zagleda u žar svoje cigarete, a kad je podigao pogled, Bobby primijeti da su mu oči punesuza. "Mislim da ne."Te suze slome Bobbvja. On potrči preko sobe u želji da zagrli Teda, osjetivši potrebu da ga zagrli. No zaustavi sekad je Ted podig-nuo ruke i prekrižio ih na prednjici svoje vrećaste staračke majice, s izrazom užasnuteiznenađenosti.Bobby ostane stajati na mjestu, ruku još pruženih u zagrljaju. Polako ih spusti. Nema zagrljaja, nema dodira. Toje bilo pravilo, ali svirepo. Pogrešno."Hoćeš li pisati?" upita on."Slat ću ti dopisnice", odgovori Ted nakon što je razmislio trenutak. "Ali ne na tvoje ime — to bi moglo bitiopasno za obojicu. Kome da ih šaljem? Imaš li prijedlog?""Pošalji ih Carol", reče Bobby, ne razmišljajući ni trenutka."Bobby, kad si joj rekao za prizemnike?" U Tedovu glasu nije bilo prijekora. A i zašto? Ta on odlazi, zar ne? Tipkoji je napisao članak o onom kradljivcu kolica mogao bi napisati novi članak: POLUDJELI STARAC BJEŽIOD INVAZIJE IZVANZEMALJACA, i to ništa ne bi promijenilo. Ljudi bijedni drugima čitali članak dok ujutropiju kavu i jedu pahuljice, i smijali se. Kako se Ted izrazio onoga dana? Trapavi provincijski humor, nije li takorekao? Ali ukoliko je to tako smiješno, zašto boli? Zašto toliko boli?"Danas", reče on utanjenim glasom. "Vidio sam je u parku i sve je nekako... izletjelo.""To se događa", ozbiljno će Ted. "Ja to dobro znam; katkad brana jednostavno popusti. A možda je tako inajbolje. Reći ćeš joj da ću možda htjeti stupiti s tobom u vezu preko nje?""Aha."Ted lupne prstom po usnama, razmišljajući. Onda kimne glavom. "Na vrhu dopisnica koje ću slati pisat će DragaC. umjestoDraga Carol. U dnu ću se potpisati s Prijatelj. Tako ćete oboje znati tko piše. U redu?""Aha", reče Bobby. "Super." Nije bilo super, ništa od toga nije bilo super, ali bolje išta nego ništa.On iznenada podigne ruku, poljubi jagodice svojih prstiju i puhne preko njih. Ted, koji je sjedio na kauču,nasmiješi se, uhvati poljubac i položi ga na svoj naborani obraz. "A da sad odeš u krevet, Bobby? Danje bionaporan i kasno je."Bobby ode na počinak.Isprva je pomislio daje san isti kao i onomad — Biderman, Cus-hman i Dean ganjaju njegovu mamu krozprašumu otoka Williama Goldinga. A onda Bobby shvati da su stabla i lijane dio tapeta, a staza ispod maminihletećih stopala smeđi sag. Nije to bila prašuma već hotelski hodnik. Njegova fiktivna inačica hotela Warwick.No gospodin Biderman i druga dva hajkača svejednako su je progonili. A i dečki iz Sv. Gabrijela — Willie,Richie i Harry Doolin. Svi su po licu imali one crvene i bijele pruge. I svi su na sebi imali kriča-vožute haljetkena kojima je bilo nacrtano bliješteće crveno oko:Osim tih haljetaka bili su goli. Genitalije su im se klatile i poskakivale u gustim gnijezdima stidnih dlačica. Sviosim Harryja Doolina vitlali su kopljima; on je imao svoju bejzbolsku palicu. Zašiljenu na oba kraja."Ubij gaduru!" drekne Cushman."Popij joj krv!" vikne Don Biderman i baci svoje koplje za Liz Gar-field baš kad je ona umakla za ugao. Kopljese zabode, zadrhtavši, u jedan od zidova s prašumskim uzorkom."Gurni joj ga u pičketinu!" zaštekće Willie — Willie koji je mogao biti simpatičan kad nije bio s prijateljima.Ono crveno oko na njegovim grudima zurilo je. Ispod njega, i njegov penis kao daje zjakao.Trči, mama! Bobby pokuša vrisnuti, ali nikakve riječi ne izađu iz njegovih usta. Nije imao usta, ni tijelo. Bio jetamo, a opet i nije bio. Letio je pokraj majke poput njezine sjene. Začuje kako ona sopće,ugleda njezina uzdrhtala, prestravljena usta i njezine poderane čarape. I njezina elegantna haljina bila jepoderana. Na jednoj je dojci imala ogrebotinu iz koje je krvarilo. Jedno joj je oko bilo gotovo zatvoreno.Izgledala je kao daje odboksala nekoliko rundi s Eddiejem Albinijem ili Uraganom Haywoodom... a možda s

obojicom istodobno."Rasporit ćemo te!" zaurla Richie."Pojesti te živu!" potvrdi Curtis Dean (iz sveg glasa). "Popiti ti krv, iščupati crijeva!"Mama se okrene da pogleda u njih, i uto joj stopala (negdje je izgubila cipele) zapnu jedno o drugo. Mama, nečini to, jaukne Bobby. Za ime Isusovo ne čini to.Kao da gaje čula, Liz se ponovno okrene prema naprijed i pokuša brže potrčati. Prođe pokraj oglasa na zidu:A DA NAM POMOGNETE NAĆI NAŠU KUĆNU SVINJU?LIZ je naša MASKOTA!LIZ IMA 34 GODINE!Ona je NADRKANA KRMAČA ali je MI VOLIMO! Učinit će što želite kažete li joj "OBEĆAVAM"(ili)"S TIME SE MOŽE ZARADITI"! NAZOVITE HOusitonic 5-8337(ili)DONESITE U WILLIAM PENN GRILLE!Potražite PRIZEMNIKE U ŽUTIM KAPUTIMA!Lozinka: "MI VOLIMO SLABO PEČENO!"I njegova je mama opazila taj oglas, no ovaj put kad su joj se glež-njevi sudarili, ona padne.Ustani, mama! Bobby vrisne, ali ona ne ustane. Vjerojatno nije mogla. Umjesto toga, počne puzati po smeđemsagu, pogledavajući pritom preko ramena. Kosa joj je visjela preko obraza i čela u znojnim čupercima. Leđanjezine haljine bila su potrgana i Bobby ugleda njezinu golu guzu — nije imala ni gaćice. Još i gore, stražnji dionjezinih hulahupki bio je poprskan krvlju. Što su joj učinili? Dobri Bože, što su to učinili njegovoj majci?Don Biderman bane iza ugla ispred nje — pronašao je prečicu i presjekao joj put. Ostali su bili iza njega. Sad jepimpek gospodina Bidermana stajao uspravno, baš kao ponekad Bobbvjev ujutro prije no što ustane iz kreveta iode na zahod. Samo što je pimpek gospodina Bidermana bio golem, izgledao je kao kraken30, triceratopstroprsti, zmaj, i Bobbvju se učini da je shvatio odakle krv na majčinim nogama. Nije želio znati, ali mu se činiloda zna.Ostavite je na miru! pokuša on vrisnuti na gospodina Bidermana. Pustite je na miru, zar niste već dovoljnoučinili?Ono se skrletno oko na žutom haljetku gospodina Bidermana odjednom raširi... i spuzne u kut. Bobbv je bionevidljiv, njegovo tijelo jedan svijet niže na rotirajućem zvrku... ali gaje ono crveno oko vidjelo. Crveno je okosve vidjelo."Ubij svinju, popij joj krv", reče gospodin Biderman muklim, gotovo neprepoznatljivim glasom i krene."Ubij svinju, popij joj krv", pridruže se Bili Cushman i Curtis Dean."Ubij svinju, iščupaj joj crijeva, pojedi je", zapoju Willie i Richie, poslagavši se iza haj kaca. Kao i penisi trojiceodraslih muškaraca, i njihovi su se prometnuli u koplja."Raščereči je, posiši je, pojedi \e,pojebi je", ubaci Harry. Ustaj, mama! Bježi! Nemoj im dopustiti!Ona pokuša. No dok se teškom mukom podizala s koljena na noge, Biderman je zaskoči. Ostali se povedu zanjim, opkole je, i kad su njihove ruke počele trgati dronjke odjeće s njezina tijela, Bobby pomisli: Želim semaknuti odavde, želim sići niz zvrk u svoj svijet, zaustaviti ga i zavrtjeti na drugu stranu kako bih se vratio usvoju sobu u svome svijetu...Samo što to nije bio zvrk, i čak kad su se slike iz sna počele razilaziti i tamnjeti, Bobbv je to znao. To nije biozvrk, nego kula, nepomično vreteno oko kojeg se sve postojeće kreće i ispleće. A onda ga nestane i na trenutakzavlada blaženo ništavilo. Kad je otvorio oči,30 Legendarno morsko čudovište koje proizvodi silne vrtloge uz obalu Norveške.njegova je soba bila puna sunčane svjetlosti — ljetne sunčane svjetlosti, jednog četvrtka ujutro posljednjeg lipnjaEisenhowerova predsjedničkog mandata.IX. OGAVNI ČETVRTAK.Tedu Brautiganu moralo se priznati: znao je kuhati. Doručak koji je nabacio Bobbvju — lagana kajgana,prepečenac, hruskava slanina — bio je kudikamo bolji nego što mu je majka ikad pripremila za zajutrak (njezinsu specijalitet bile goleme, bljutave palačinke koje bi njih dvoje utopili u prel]evuAuntJemima31), a jednakodobar kao ono što se moglo dobiti u Colony Dineru ili kinu Hanvich. Jedini je problem bio u tome da Bobbvjunije bilo do jela. Nije se mogao sjetiti pojedinosti svoga sna, ali je znao da je bio ružan, i da je jamačno u nekomtrenutku zaplakao dok je sanjao, jer kad se probudio, jastuk mu je bio vlažan. No san nije bio jedini razlog zbogkojeg se jutros osjećao potišteno i bezvoljno; ta snovi ionako nisu stvarni. No Tedov je odlazak stvaran. I toodavde do vječnosti."Odlaziš ravno iz Biljarske rupe?" upita Bobby kad je Ted sjeo preko puta njega za svoj tanjur jaja i slanine. "Upravu sam, zar ne?""Da, to će biti najsigurnije." Počne jesti, ali polako i bez vidljiva užitka. Znači, i on je neraspoložen. Bobbvjubude drago. "Reći ću tvojoj majci da mi se razbolio brat u Illinoisu. To je sve što treba znati.""Ići ćeš Turbo vučjakom?"

Ted se nakratko nasmiješi. "Vjerojatno vlakom. Ne zaboravi, sad sam prilično imućan čovjek.""Kojim vlakom?"31Aunt Jemima je lik na mješavini za palačinke koja se počela proizvoditi devedesetih godina 19. stoljeća. Modelje bila Nancy Green, kuharica koja je taj proizvod reklamirala na svjetskoj izložbi u Chicagu 1893. godine."Bolje da ne znaš detalje, Bobby. Ono što ne znaš ne možeš reći. Ili ne možeš biti prisiljen reći."Bobby nakratko razmisli o ovome, pa upita: "Nećeš zaboraviti dopisnice?"Ted podigne komadić slanine pa ga spusti. "Dopisnice, hrpe dopisnica. Obećavam. A sad nemojmo više o tome.""Pa o čemu onda da razgovaramo?"Ted razmisli pa se nasmiješi, milo i široko; kad bi se nasmiješio, Bobby je mogao zamisliti kako je on izgledaokad je imao dvadeset godina, i bio u snazi."O knjigama, naravno", reče Ted. "Razgovarat ćemo o knjigama."U devet sati bilo je jasno da će zavladati pasja žega. Bobby je pomogao oko posuđa, obrisao gaje i pospremio, aonda su sjeli u dnevni boravak, gdje je Tedov ventilator davao sve od sebe da pospješi cirkulaciju već umornogzraka, i gdje su razgovarali o knjigama... odnosno Ted je govorio o knjigama. A jutros, neometan razmišljanjemo meču Albini—Haywood, Bobby je halapljivo slušao. Nije razumio sve što je Ted govorio, ali je razumiodovoljno da shvati kako knjige čine zaseban svijet, a da gradska knjižnica Harvvich to nije. Ona predstavljasamo vrata u taj svijet.Ted je govorio o Williamu Goldingu i onome što je nazvao "dis-topijskom fantazijom", pa je prešao na H. G.Wellsov Vremenski stroj, ukazujući na vezu između Morloka i Eloija te Jacka i Ralpha na Goldingovu otoku;govorio je o nečemu što je nazvao "jedinim opravdanjem književnosti" a to je da istražuje odnos prostodušja iiskvarenosti, dobra i zla. Potkraj tog improptu predavanja, on spomene roman Egzorcist, koji se bavi s oba taproblema ("u popularnom kontekstu"), a onda iznebuha zašuti. Zatrese glavom kao da si želi razbistriti misli."Što je?" Bobby otpije gutljaj svog biljnog piva. Još mu se nije sviđalo, ali je to bio jedini bezalkoholni napitak uhladnjaku. Osim toga, bilo je hladno."Gdje mije pamet?" Ted prijeđe rukom preko čela, kao da gaje iznenada zaboljela glava. "Ta knjiga još nije ninapisana.""Kako to misliš?""Nikako. Trabunjam. A da odeš malo van? Protegneš noge? Ja bih mogao malo prileći. Noćas nisam najboljespavao.""U redu." Bobby zaključi da bi mu malo svježeg zraka — čak i vrućeg svježeg zraka — dobro došlo. Pa premdaje bilo zanimljivo slušati Teda, počeo se osjećati kao da se stan smanjuje. Zato što zna da Ted odlazi za dan-dva,pretpostavi Bobby. Eto tužne male rime: on zna da Ted odlazi za dan-dva.Na trenutak, dok se vraćao u svoju sobu po bejzbolsku rukavicu, sjeti se onog privjeska iz Biljarske rupe — datće ga Carol kako bi znala da su cura i dečko. A onda se sjeti Harrvja Doolina, Richieja O'Meare i WilliejaShearmana. Oni su negdje vani, naravno, i uhvate li ga samog vjerojatno će ga prebiti kao mačku. Prvi put u dvaili tri dana, Bobby poželi daje Sully tu. Sully je bio pikavac kao i on, ali goropadan. Doolin i njegovi prijateljimožda bi ga prebili, ali bi se Sully-John pobrinuo da to skupo plate. Ali je S-J bio u kampu i tu nema pomoći.Bobby nije razmišljao o mogućnosti da ostane u četiri zida — ta ne može se cijelo ljeto skrivati od WilliejaShearmana i njemu sličnih, to bi bilo ubij Bože — ali dok je izlazio on se podsjeti da mora biti oprezan, da morapripaziti na njih. Neće biti problema opazi li ih na vrijeme.Pritisnut mišlju na dečke iz Sv. Gabrijela, Bobby izađe iz stana na broju 149 ne sjetivši se privjeska, njegovaspecijalnog suvenira iz "tamo dolje". Ostao je ležati na kupaoničkoj polici pokraj čaše za četkicu, na istomemjestu gdje gaje ostavio prethodne večeri.Proklipsao je naizgled cijeli Harvvich — od Broadove do parka Commonvvealth (danas na igralištu C nije bilodečki iz Sv. Gabrijela; tamo se sad nalazila momčad American Legiona32, na pripeci su uvježbavali udaranjepalicom i visoke lopte), od parka do gradskog trga, od gradskog trga do željezničkog kolodvora. Dok je stajao umalom novinskom kiosku ispod željezničkog nadvožnjaka i razgledavao džepna izdanja (gospodin Burton,vlasnik kioska, dopuštao bi ti da gledaš ukoliko ne bi počeo dirati ono što je on izgovarao kao "aj-tikle"), oglasise gradska sirena od koje obojica poskoče.32 To je najbrojnija američka udruga ratnih veterana. Utemeljena je 1919. Promiče interese veterana i građanskusvijest, a simbol je vojne spremnosti i nacionalnog ponosa."Isukrsta mu, koji je to vrag?" ogorčeno upita gospodin Burton. Prosipao je paketiće kauguma po podu pa se sadprignuo da ih pokupi. Njegova se siva radna pregača objesi. "Tek je jedanajst i petnajst!""Zaista je prerano", složi se Bobby i ubrzo potom ode iz kioska. Razgledavanje naslova upravo je izgubilo svučar. Ode do River avenije i svrati u pekarnicu Tip-Top kupiti pola štruce jučerašnjeg kruha (dva centa) i upitatiGeorgieja Sullivana kako je S-J."Dobro", reče najstariji brat S-J-ja. "U utorak smo primili dopisnicu u kojoj piše da mu fali obitelj i da hoće kući.U srijedu smo dobili još jednu u kojoj piše da uči skakati na glavu. A u dopisnici koju smo primili jutros piše dase ludo zabavlja i da želi ostati zauvijek." On se nasmije, krupan dvadesetogodišnji Irac, snažnih irskih ruku i

ramena. "Možda on hoće ostati zastalno, al bi mami vraški nedostajao kad bi tamo ostao. Nahranit ćeš patke stim?""Aha, kao uvijek.""Samo ne daj da ti grickaju prste. Te proklete riječne patke prenose bolesti. One—"Na gradskom trgu ura na zgradi općine počne otkucavati podne, premda je do podneva još bilo petnaest minuta."Što je to danas?" upita Georgie. "Najprije se sirena oglasi prerano, a sad i prokleta ura ide naprijed.""Možda zbog vrućine", reče Bobby.Georgie sumnjičavo pogleda u Bobbvja. "Pa... ima nečeg u tom objašnjenju."Aha, pomisli Bobby, izlazeći. A i puno je sigurnije od nekih drugih.Bobby ode do River avenije, usput žvačući kruh. Dok je našao klupu pokraj rijeke Housatonic, veći dio onepolovice kruha iščez-nuo je u njegovu grlu. Patke se pune nade dogegaju iz trsja i Bobby im počne dobacivatiostatak kruha, kao i uvijek zabavljen proždrlji-vošću kojom su trčale po komadiće kruha te načinom na koji suzabacivale glave da bi ih progutale.Nakon nekog vremena prispava mu se. Pogleda preko rijeke u mreže odbljesaka svjetlosti koja je svjetlucala nanjezinoj površini, pa mu se još jače prispava. Noćas je spavao, ali ne mirnim snom. Sad zadrijema ruku punihmrvica. Patke su smazale ono što se našlo na travi a onda prišle bliže, kvačući tiho, zamišljeno. Ura na gradskomtrgu otkuca dva sata u dvanaest sati i dvadeset minuta, zbog čegaljudi koji su se našli u gradu zavrte glavama i upitaju se čemu sve to vodi. Bobbvjev se drijemež postupnoprodubljivao, pa kad se sjena spustila na njega, on je nije vidio ni osjetio."Hej. Klinjo."Glas je bio tih i intenzivan. Bobby se uspravi glasno udahnuvši i lecnuvši se. Ruke mu se otvore i raspu preostalikruh. One zmije ponovno mu propužu po trbuhu. Nisu to bili ni Willie Shearman, ni Richie O'Meara ni HarryDoolin — znao je to čim se prenuo iza sna — ali Bobby gotovo poželi da je netko od njih. Ili sva trojica. Nisubatine najgore što ti se može dogoditi. Ne, nije to najgore. Ti bokca, zašto je morao zaspati?"Klinjo."Patke su gacale po Bobbvjevim nogama, jagmile se za neočekivanu gozbu s neba. Njihova su mu krila lepetalapo gležnjevima i golje-nicama, ali je taj osjećaj bio negdje jako, jako daleko. Ugleda sjenu muške glave na traviispred sebe. Čovjek je stajao iza njega."Klinjo."Polako i škripavo, Bobby se okrene. Čovjek će imati žuti kaput, a negdje na njemu će se nalaziti oko, zurećecrveno oko.Alije čovjek koji je tamo stajao bio odjeven u svijetlosmeđe ljetno odijelo čiji se sako lagano zatobolčio odtrbuščića na prijelazu u trbušinu, i Bobby je istog trenutka znao da to ipak nije jedan od njih. Nije bilo svrbeža udupljama, crnih niti koje bi mu zakrilile vidno polje... a najvažnije je bilo to što ovo nije bio neki stvor koji sesamo pretvarao daje ljudsko biće; to i jest bilo ljudsko biće."Molim?" upita Bobby, tiho i smušeno. Još nije mogao povjerovati daje samo tako zaspao, kao top. "Štohoćete?""Dat ću ti dva dolara ako mi daš da ti ga popušim", reče čovjek u svijetlosmedem odijelu. Zavuče ruku u džepsakoa i izvadi lisnicu. "Možemo otići tamo iza onog stabla. Nitko nas neće vidjeti. A i svidjet će ti se.""Ne", reče Bobby ustajući. Nije bio sasvim siguran o čemu to čovjek u svijetlosmedem odijelu govori, ali jeprilično dobro mogao zamisliti. Patke ustuknu i raštrkaju se, ali je kruh bio preveliko iskušenje i one se vrate,kljucajući i poigravajući oko Bobbvjevih tenisica. "Moram kući. Moja majka—"Muškarac se primakne, još držeći ispruženu lisnicu. Kao da ju je odlučio cijelu dati Bobbvju, a ne samo ona dvapišljiva dolara. "Nemoraš ti to raditi meni, ja ću to učiniti tebi. No, što kažeš? Neka bude tri dolara." Muškarčev je glas sad drhtao,po lojtrici gor i dol, čas na rubu smijeha a čas na rubu plača. "S tri dolara možeš mjesec dana u kino.""Ne, zaista, ja—""Svidjet će ti se, svim se mojim dječacima sviđa." On posegne za Bobbvjem i Bobby se odjednom sjeti kako gaje Ted zgrabio za ramena, kako mu je stavio ruke na zatiljak, kako ga je privukao k sebi sve dok nisu bili blizugotovo kao za poljubac. Ovo nije bilo tako... a opet je i bilo. Na neki način.Bobby se makinalno sagne i dohvati jednu patku. Podigne je u iznenađenom gačućem kovitlacu kljuna, krila iveslajućih nogu, letimično ugleda jednu crnu kuglicu oka, a onda je baci u čovjeka u svi-jetlosmeđem odijelu.Muškarac zavapi i podigne ruke da zaštiti lice, pa ispusti lisnicu.Bobby potrči.Prolazio je preko glavnog trga, na putu kući, kad na telefonskom stupu ispred trgovine slatkišima ugleda oglas.Priđe i pročita ga s nijemim užasom. Nije se mogao sjetiti svog noćašnjeg sna, ali je u njemu bilo nečeg sličnogtome. Bio je uvjeren u to.JESTE LI VIDJELI BRAUTIGANA!On je STARI MJEŠANAC ali ga MI VOLIMO!BRAUTIGAN ima BIJELO KRZNO i PLAVE OČI!

DOBROĆUDAN JE!JEST ĆE VAM IZ RUKE!Dajemo BOGATU NAGRADU($$$$)AKO STE VIDJELI BRAUTIGANA! NAZOVITE HOusitonic 5-8337!(ILI)DONESITE BRAUTIGANA u Highgate aveniju 745! Dom OBITELJI SAGAMORE!Danas mi nije dobar dan, pomisli Bobby, promatrajući kako je njegova ruka posegnula i skinula oglas stelefonskog stupa. Iza njega, na jednoj od žaruljica nadstrešnice kina Hanvich visio je plavi rep papirnatogzmaja. Danas nikako nije moj dan. Nisam trebao izlaziti iz stana. Zapravo, trebao sam ostati u krevetu.HOusitonic 5-8337, baš kao na oglasu za Phila, velškog corgija... samo što... ukoliko u Hanvichu i postojicentrala HOusitonic, Bobby nikad za nju nije čuo. Neki su brojevi bili spojeni na centralu HArvvich, drugi naCOmmomvealth. Ali HOusitonic? Ne. Ni ovdje, a ni u Bridgeportu.On zgužva oglas i ubaci ga u košaru na uglu s natpisom NEKA NAŠ GRAD BUDE BIJEL I ZELEN, ali nadrugoj strani ulice on nađe još jedan gotovo istovjetan. Malo niže nađe i treći zalijepljen za poštanski sandučićna uglu. Potrga i njih. Prizemnici ili stežu obruč ili su na rubu očaja. Možda i jedno i drugo. Ted danas ne moženikamo — Bobby će mu to morati reći. A i morat će biti pripravan na bijeg. I to će mu morati reći.Bobby presiječe kroz park, gotovo trkom, žureći se da stigne kući, i jedva je začuo tihi soptaj njemu slijeva dokje prolazio pokraj bejzbolskih igrališta: "Bobby..."On stane i pogleda prema onom šumarku u koji gaje Carol jučer odvela prije no što se rascmoljio. A kad jeponovno začuo onaj soptaj, on shvati daje to ona."Bobby ako si to ti, molim te, pomozi mi..."On skrene s cementirane staze i prignuvši se uđe u onaj šumarak. Od prizora koji je tamo ugledao bejzbolska murukavica padne s ruke. Ta je rukavica bila model Alvina Darka33, i kasnije je nestala. Netko je naišao i popalioje, pretpostavio je on. Pa što? Kako je dan odmicao, njegova pišljiva bejzbolska rukavica bila mu je najmanjabriga.Carol je sjedila ispod istog onog brijesta gdje gaje bila tješila. Koljena je privukla na prsa. U licu je bilapepeljastosiva. Oko očiju je imala kolutove podočnjaka prepasti, što joj je davalo rakunski izgled. Nit krvicijedila joj se iz jedne nosnice. Lijevu je ruku prebacila preko trbuha i njome čvrsto navukla majicu prekopupoljaka onoga33 Nekadašnji poznati shortstopbejzbolske momčadi Giants.što će za godinu-dvije biti grudi. Lakat te ruke pridržavala je desnom rukom.Bila je odjevena u kratke hlačice i bluzu-tuniku dugih rukava — od onih koje se samo navuku preko glave.Poslije će Bobby znatni dio krivnje za to što se dogodilo svaliti na tu njezinu glupu tuniku. Jamačno ju jeodjenula da bi se zaštitila od sunca; bio je to jedini razlog kojeg se mogao sjetiti zbog kojeg bi netko obukaoduge rukave po tako ubojitoj žezi. Je liju sama odabrala ili ju je natjerala gospođa Gerber? I je li to bilo važno?Da, Bobby će pomisliti kad bude imao vremena za razmišljanje. Bilo je važno, i te kako je bilo važno.No zasad je ta majica dugih rukava bila na periferiji njegova vidnog polja. Jedino što je primijetio u tom prvomtrenutku bila je Ca-rolina lijeva nadlaktica. Kao da nije imala jedno već dva ramena."Bobby", reče ona, gledajući u njega sjajnim ošamućenim očima. "Ozlijedili su me."Bila je u šoku, naravno. I on je tad već bio u šoku, pokretao gaje instinkt. Pokušao ju je podići, ali ona vrisne odbola — mili Bože, kakav zvuk."Otrčat ću po pomoć", reče on, spuštajući je. "Ti samo ostani sjediti ovdje i pokušaj se ne micati."Ona je odmahivala glavom — oprezno, kako ne bi rasklimala ruku. Njezine su plave oči bile gotovo crne od bolai užasa. "Ne, Bobby, ne ostavljaj me ovdje, što ako se vrate? Što ako se vrate i ozlijede me još gore?" Dijelovitoga što se dogodilo tog dugog vrućeg četvrtka isparili su mu iz glave, otplavljeni valom šoka, ali se tog dijelauvijek jasno sjećao: kako gaje Carol pogledala i rekla Što ako se vrate i ozlijede me još gore?"Ali... Carol...""Mogu hodati. Ako mi ti pomogneš, moći ću hodati."Bobby je oprezno obujmi rukom oko struka, nadajući se da neće ponovno vrisnuti. To bi bio užas.Carol polako ustane na noge, posluživši se deblom stabla kao uporištem za leđa. Lijeva joj se ruka malopomakne dok se podizala. Ono nakazno dvostruko rame izboči se i napne. Ona jekne, ali nije vrisnula, hvalaBogu."Stani", reče Bobby."Ne, želim se maknuti odavde. Pomozi mi. O Bože kako boli."Nakon što se sasvim osovila na noge, kao da joj je bilo malo lakše. Izašli su iz šumarka poput para koji se upravovjenčava, polako i ozbiljno koračajući držeći se ispod ruke. Izvan hlada drveća danje djelovao još užareniji noprije i zasljepljujuće vedar. Bobby se osvrne ali ne ugleda nikog. Negdje, dublje u parku, grupa klinaca(vjerojatno Vrapci ili Crvendaći iz Sterling Housea) pjevala je neku pjesmu, ali je područje oko bejzbolskihigrališta bilo potpuno pusto: nije bilo djece, ni majki koje voze djecu u kolicima, ni traga od redarstvenika

Ravmera, mjesnog policajca koji bi ti ponekad kupio sladoled ili mjericu kikirikija ukoliko bi bio dobre volje.Svi su bili u kućama, skrivali se od jare.I dalje su hodali polako, Bobby ruke oko Carolina struka, duž pu-teljka koji je izlazio na ugaoCommonwealthove i Broadove. Broad Street Hill bila je opustjela baš kao i park; pločnik je titrao poput zrakaiznad peći za paljenje smeća. Nigdje ni pješaka ni automobila u pokretu.Zakorače na pločnik i Bobby je upravo namjeravao upitati Carol hoće li moći prijeći preko ulice, kad ona rečepiskutavim šaptom: "O Bobby, onesvijestit ću se."On je usplahireno pogleda i ugleda kako je prevrnula očima tako da joj se vide samo Ijeskave bjeloočnice.Njihala se amo-tamo poput gotovo prepiljenog stabla. Bobby se prigne, kretnjom gotovo nesvjesnom, i uhvati jeoko bedara i leđa kad su joj se koljena razglavi-la. On joj je stajao s desne strane pa mu je to uspjelo a da joj nijedodatno prignječio lijevu ruku; osim toga, i u nesvjestici je Carol lijevi lakat pridržavala šalicom desnog dlana,ne dopuštajući ruci da se miče.Carol Gerber bila je Bobbvjeve visine, možda malo viša, i otprilike njegove težine. Po logici ne bi s njom narukama mogao ni posr-ćući prijeći Broadovu, ali ljudi u stanju šoka sposobni su za zapanjujuće podvige. Bobbyju je nosio a da nije glavinjao; pod tim užeglim lipanjskim suncem on je trčao. Nitko ga nije zaustavio, nitko ganije upitao što je toj curici, nitko se nije ponudio pomoći. Čuo je automobile na Asherovoj aveniji, ali ga je ovajdio svijeta sablasno podsjetio na Midwich, gdje su svi iznenada zaspali.Nije mu uopće palo na pamet da Carol odnese njezinoj majci. Stan Gerberovih nalazio se malo više uzbrdo, ali tonije bio razlog.Jedino koga se Bobby mogao sjetiti bio je Ted. Mora je odnijeti Tedu. Ted će znati što treba učiniti.Njegova ga nadnaravna snaga počne napuštati dok se penjao po stubama ulaznog trijema svoje zgrade. Onzatetura i Carolino nakazno dvostruko rame udari o željeznu ogradu. Ona mu se ukoči na rukama i zavapi, anapola sklopljene vjede širom se otvore."Skoro smo stigli", reče joj on sopćućim šaptom koji nije sličio njegovu glasu. "Još malo. Oprosti što sam teudario ali skoro smo—"Vrata se otvore i izađe Ted. Imao je na sebi sive hlače od odijela i potkošulju tankih naramenica. Njišuće petljehozntregera visjele su mu do koljena. Izgledao je iznenađeno i zabrinuto, ali ne i prestrašeno.Bobby uspije dohvatiti posljednju stubu, no tad se zanjiše prema natrag. Jedan je užasan trenutak pomislio da ćese stropoštati niza stube, možda si razbiti glavu na cementnom puteljku. A onda ga Ted čvrsto uhvati i povratimu ravnotežu."Daj mi je", reče on."Najprije joj prijeđi na drugu stranu", propenta Bobby. Ruke su mu se istezale poput žica na gitari a ramena kaoda mu je lizao plamen. "To je strana koja boli."Ted je zaobiđe i stane pokraj Bobbvja. Carol je gledala u njih. Plava kosa boje pijeska visjela je prekoBobbvjevih zapešća. "Ozlijedili su me", šapne ona Tedu. "Willie... zamolila sam ga da im kaže da prestanu ali onto nije učinio.""Nemoj govoriti", reče Ted. "Bit će ti dobro."On je preuzme od Bobbvja najobazrivije što je mogao, ali su svejedno malo rasklimali lijevu ruku. Dvostruko serame pomakne ispod bijele tunike. Carol zastenje, pa počne plakati. Svježa joj krv procuri iz desne nosnice,blistava crvena kap na koži. Bobbvju proleti kroz glavu prizor iz sinoćnjeg sna: oko. Crveno oko."Bobby, pridrži mi vrata."Bobby ih širom otvori. Ted odnese Carol kroz ulazno predvorje u stan Garfieldovih. U tom je trenutku LizGarfield silazila niza željezne stube koje su vodile od harvičke postaje željezničke linije New York, New Haven& Hartford u Main Street, gdje se nalazilo taksi-stajalište. Kretala se polaganim oprezom kroničnog invalida. Usvakoj joj se ruci klatio po jedan kovčeg. Gospodin Burton, vlasnik novinskog kioska, slučajno je stajao nasvojim vratima i pušio.Gledao je kako je Liz sišla niza stube, podigla veo svog šeširića, i pip-kavim pokretima komadićem rupčićaobrisala lice. Pri svakom bi dodiru žmirnula. Bila je našminkana, jako, ali šminka nije pomogla. Šminka je samoprivlačila pozornost na ono što joj se dogodilo. Veo je bio bolje rješenje, premda je samo pokrivao gornji dionjezina lica i ona ga sad ponovno spusti. Priđe prvome od tri besposlena taksija, i vozač izađe da joj pomogneoko prtljage.Burton se pitao tko ju je tako sredio. Nadao se da počiniteljevu glavu dva krupna policajca masiraju tvrdimorasima. Netko tko bi takvo što učinio nekoj ženi i ne zaslužuje ništa bolje. Takav netko ne smije biti na slobodi.To je bilo Burtonovo mišljenje.Bobby je mislio da će Ted položiti Carol na kauč, ali on to nije učinio. U dnevnom se boravku nalazila jednastolica ravnog naslona i on sjedne u nju, držeći je u naručju. Držao ju je onako kako Djed Božićnjak u robnojkući Grant's drži dječicu kad mu priđu na njegovu prijestolju."Gdje te još boli? Osim ramena?""Udarili su me u trbuh. I sa strane.""Koje strane?"

"Desne."Ted obzirno podigne njezinu tuniku na toj strani. Bobby usisa zrak preko donje usne kad je ugledao masnicukoja se pružala poprečno preko njezinih rebara. On odmah prepozna oblik bejzbolske palice. Znao je čija je topalica bila: Harrvja Doolina, onog bubulji-čavog debila koji si u pustopoljini svoje mašte umišlja da je RobinHood. On, Richie O'Meara i Willie Shearman spopali su je u parku i Harry ju je obradio svojom palicom dok suje Richie i Willie držali. Sva trojica pritom su se smijali i zvali je Beba Gerberica. Možda je sve to počelo iz vicapa se izmaklo kontroli. Ta nije li se to zapravo dogodilo i u Gospodaru muha? Situacija se malko izmaklakontroli?Ted dotakne Carolin struk; njegovi kvrgavi prsti rašire se a onda polako kliznu niz njezinu slabinu. Učinio je toglave nagnute u stranu, kao da ne dodiruje nego sluša. Možda i jest slušao. Carol naglo udahne zrak kad je stigaodo masnice."Zaboljele?" upita Ted."Malo. Ali ne tako jako kao r-rame. Slomili su mi ruku, zar ne?""Mislim da nisu", odgovori Ted."Čula sam kad je kvrcnulo. A i oni. Tad su pobjegli.""Uvjeren sam da si čula. I te kako."Suze su joj curile niz obraze i lice joj je još bilo pepeljastosivo, ali je Carol sad izgledala smirenije. Ted joj skupituniku ispod pazuha i zagleda se u masnicu. On zna kakav je to oblik baš kao i ja, pomisli Bobby."Koliko ih je bilo, Carol?"Trojica, pomisli Bobby."T-trojica.""Tri dječaka?"Ona kimne glavom."Tri dječaka protiv jedne djevojčice. Jamačno su te se bojali. Sigurno su mislili da si lavica. Jesi li lavica,Carol?""Da barem jesam", reče Carol. Pokuša se nasmiješiti. "Da sam barem mogla riknuti i otjerati ih. O-o-ozlijedili sume.""Znam da jesu. Znam." Ruka mu klizne niz njezinu slabinu pa obuhvati onu masnicu u obliku palice na njezinimrebrima. "Udahni."Masnica se izboči u Tedovoj ruci; Bobby ugleda njezin skrletni obris između Tedovih nikotinom umrljanihprstiju. "Boli li to?"Ona odmahne glavom."Nikaddišeš?""Ne.""Ni kad ti se rebra pritisnu o moju ruku?""Ne. Samo mije to mjesto osjetljivo. Boli me..." Ona baci pogled na užasan oblik njezina dvostrukog ramena, paskrene pogled."Znam. Jadna Carol. Jadna moja. Doći ćemo do toga. Gdje su te još udarili? U trbuh, tako si rekla?""Da."Ted podigne prednjicu njezine tunike. Tamo se nalazila još jedna masnica, ali ova nije izgledala ni tako dubokani srdita. Ted nježno pritisne prstima, najprije iznad pa ispod Carolina pupka. Ona reče da ne osjeća bol kao uramenu, da joj je trbuh samo osjetljiv na dodir kao i rebra."Nisu te udarili po leđima?""N-ne.""Po glavi ili po vratu?""A-a, samo sa strane i u trbuh, a onda su me udarili po ramenu i tad se začulo ono kvrc, oni su to čuli pa supobjegli. A mislila sam da je Willie Shearman simpatičan." Ona sva nesretna pogleda u Teda."Carol, okreni glavu... dobro... a sad na drugu stranu. Ne boli kad je okrećeš?""Ne.""I sigurna si da te nisu udarili po glavi?""Ne. Odnosno, hoću reći da, sigurna sam.""Sretnica."Bobby se upita koji je vrag Tedu da misli da je Carol srećkovićka. Njemu se činilo da joj lijeva ruka nije samoslomljena nego i napola otrgnuta. Odjednom pomisli na pileću pečenku za nedjeljni objed i zvuk koji proizvedebatak kad ga otkineš. Želudac mu se zgrči. Na trenutak mu se učini da će povratiti doručak i onaj stari kruh, svešto je objedovao.Ne, reče samome sebi. Ne smiješ, ne sad. Ted ima dovoljno problema i bez tebe."Bobby?" Tedov je glas bio razgovijetan i oštar. Zazvučao je kao čovjek koji ima više rješenja no problema;kakvo je to bilo olakšanje. "Dobro si?""Aha." I činilo mu se daje to istina. Želudac mu se počeo smirivati.

"Dobro. Pametno si učinio što si došao ovdje. Možeš li još malo biti koristan?""Aha.""Trebam škare. Možeš li ih naći?"Bobby ode u majčinu spavaću sobu, otvori gornju ladicu njezine komode i izvadi njezinu košaricu sa šivaćimpriborom. Unutra su se nalazile srednje velike škare. On se požuri natrag u dnevnu sobu i pokaže ih Tedu. "Jesuli ove dobre?""U redu su", reče on uzimajući ih. A onda reče Carol: "Uništit ću ti bluzu, Carol. Žao mi je, ali sad ti morampogledati rame, a želim da te što manje boli.""Nema veze", reče ona i ponovno se pokuša nasmijati. Bobby osjeti lagano strahopoštovanje prema njezinojhrabrosti; da njegovorame izgleda tako, on bi vjerojatno blejao kao ovca koja se zaplela u ogradu od bodljikave žice."Do kuće možeš otići u nekoj Bobbvjevoj košulji. Zar ne, Bobby?""Naravno, ne smeta me koja uš.""Duhovi-to" rečeCarol.Pažljivo, Ted razreze Carolinu tuniku na leđima pa sprijeda. Kad je to obavio, odmakne te dvije polovice ustranu poput ljuske jajeta. Jako je bio pažljiv s lijevom stranom, ali Carol promuklo vrisne kad su joj se Tedoviprsti očešali o rame. Bobby poskoči a njegovo srce, koje je počelo usporavati, ponovno ubrza."Oprosti", promrmlja Ted. "O Bože moj. Ma vidi ti ovo."Carolino je rame užasno izgledalo, ali ne toliko koliko je Bobby strahovao — vjerojatno je tako s većinom stvarikad se suočiš s njima. Drugo je rame bilo više od normalnog, a koža na njemu tako zategnuta da Bobbvju nijebilo jasno zašto se nije raspuknula. A poprimila je i neobičnu svijetloljubičastu boju."Jako je loše?" upita Carol. Gledala je u suprotnom smjeru, na drugu stranu sobe. Njezino je lišće imalo upali,izgladnjeli izraz UNICEF-ova djeteta. Koliko je Bobby znao, nakon onog jednog letimičnog pogleda više nijepogledala u svoje povrijeđeno rame. "Cijelo ću ljeto biti u gipsu, zar ne?""Mislim da uopće nećeš nositi gips."Carol upitno pogleda u Tedovo lice."Nije slomljeno, dijete, samo iščašeno. Netko te udario po ramenu—""HarryDoolin—""—dovoljno jako da ti izbije vrh kosti lijeve nadlaktice iz zglobne čašice. Mislim da ti je mogu vratiti na mjesto.Možeš li podnijeti tre-nutak-dva prilično jakog bola ako znaš da će poslije možda sve biti u redu?""Da", reče ona ne časeći. "Namjestite je, gospodine Brautigan. Molim vas, namjestite je."Bobby ga pogleda pomalo sumnjičavo. "Zaista to možeš?""Da. Daj mi svoj remen.""Molim?""Remen. Daj mi ga."Bobby izvuče svoj remen — prilično nov, poklon za Božić — iz pasica i pruži ga Tedu, koji ga uzme neskidajući pogleda s Carol. "Kako ti glasi prezime, dušo?""Gerber. Nazvali su me Beba Gerberica, ali ja nisam beba.""Siguran sam da nisi. A ovime ćeš to i dokazati." On ustane, namjesti je u stolcu, pa klekne pred nju poput nekogčovca iz starih filmova koji se sprema zaprositi. Dvaput presavine Bobbvjev remen u svojim krupnim rukama.Gurkao je njime njezinu zdravu ruku sve dok nije pustila lakat i sklopila prste oko petlji. "Dobro. A sad ga staviu usta.""Da stavim Bobbvjev remen u svoja usta?"Ted nije skidao pogleda s nje. Počne milovati njezinu nepovrije-đenu ruku od lakta do zapešća. Prsti su muprelazili niz njezinu podlakticu. .. zaustavili se... pa se vratili do lakta... pa ponovno niz njezinu podlakticu. Kaoda je hipnotizira, pomisli Bobby, ali zapravo u tome nije bilo ničega "kao": Ted ju jest hipnotizirao. Zjenice sumu počele ponovno izvoditi onu foru, širiti se i uziti... širiti i uziti... širiti i uziti. Njihov ritam i pokreti njegovihprstiju bili su potpuno usklađeni. Carol je netremice gledala u njega, otvorenih usta."Ted... vašeoa...""Da, da." Zazvučao je nestrpljivo, nezainteresiran za to što njegove oči rade. "Bol se diže, Carol, jesi li to znala?""Ne..."Gledajući ga u oči. Njegovi prsti na njezinoj ruci, penju se i spuštaju. Penju... i spuštaju. Njegove zjenice poputusporenog bila. Bobby je vidio kako se Carol opušta u stolici. Još je držala onaj remen, a kad je Ted prekinuosvoje pipkanje dovoljno dugo da bi joj dotaknuo nad-lanicu, ona podigne remen prema licu bez negodovanja."O da", reče on, "bol se diže iz svog izvora do mozga. Kad ti ja vratim rame na mjesto, bit će puno bola — alićeš najveći dio tog bola uhvatiti u ustima dok se penje prema tvom mozgu. Zagrist ćeš ga zubima i zadržati ga uBobbvjevu remenu kako bi samo mali dio stigao do tvoje glave, gdje najviše boli. Razumiješ li me, Carol?""Da..." Glas kao da joj je dopirao iz daljine. Izgledala je sitna u toj stolici visokog naslona, odjevena samo ukratke hlačice i tenisice. Zjenice Tedovih očiju, primijeti Bobby, ponovno su se smirile."Stavi remen u usta."

Ona ga stavi između usana."Zagrizi kad zaboli.""Kad zaboli.""Uhvati bol.""Uhvatit ću je."Ted je posljednji put svojim krupnim kažiprstom pomiluje od lakta do zapešća, pa pogleda u Bobbvja. "Poželi misreću", reče on."Sretno", Bobby odgovori usrdno.Negdje iz daljine, sanjivo, Carol Gerber reče: "Bobby je bacio patku na nekog čovjeka.""Zaista?" upita Ted. Silno nježno on sklopi lijevu ruku oko Carolina lijevog zapešća."Bobby je pomislio daje to jedan od prizemnika."Ted pogleda u Bobbvja."Ne od tih prizemnika", reče Bobby. "Nego... ma, nema veze.""Svejedno", reče Ted, "oni su vrlo blizu. Gradska ura, sirena—""Čuo sam", smrknuto će Bobby."Neću čekati da ti se majka vrati večeras — ne usudim se. Provest ću dan u kinu ili u parku ili negdje drugdje.Ne preostane li mi ništa drugo, postoje jeftina prenoćišta u Bridgeportu. Carol, jesi li spremna?""Spremna.""Kad se bol popne, što ćeš učiniti?""Uhvatiti ga. Zagristi u Bobbvjev remen.""Dobra curica. Deset sekundi i osjećat ćeš se osjetno bolje."Ted duboko udahne. Onda ispruži desnu ruku dok se nije zaustavila tik iznad one nabrekline svijetloljubičasteboje na Carolinu ramenu. "Dušo, stiže bol. Budi hrabra."Nije potrajalo deset sekundi, čak ni pet. Bobbyju se učinilo daje trajalo časak. Donji dio zapešća Tedove desneruke pritisne točno na onu okruglu kvrgu koja se dizala iz Caroline nategnute kože. Istovremeno ju je snažnopotegnuo za zapešće. Carolina se čeljust napne kad je svojski zagrizla u Bobbvjev remen. Bobby začuje kratakškripav zvuk, poput onoga koji katkad proizvede njegov vrat kad je ukočen a on okrene glavu. A onda ona kvrgas Caroline ruke iščezne."Bingo!" vikne Ted. "Izgleda dobro! Carol?"Ona otvori usta. Bobbvjev remen ispadne iz njih u njezino krilo. Bobby ugleda niz sićušnih vršaka utisnutih ukožu: gotovo ga je progrizla."Više me ne boli", reče ona čudeći se. Prođe rukom do mjesta gdje je koža sad poprimala tamniju ljubičastunijansu, dotakne masnicu i žmirne."To će mjesto biti osjetljivo na dodir tjedan-dva", upozori je Ted. "A najmanje dva tjedna ne smiješ tom rukomništa bacati ni podizati. Učiniš li to, zglobna bi čašica mogla ponovno iskočiti.""Pazit ću." Carol sad pogleda svoju ruku. Opipavala je masnicu laganim, ispitujućim prstima."Koliko si bola uhvatila?" upita je Ted i premda mu je lice još bilo ozbiljno, Bobbvju se učini daje u njegovuglasu začuo lagan smiješak."Većinu", reče ona. "Jedva daje zaboljelo." No čim je to izgovorila, ona klone u stolcu. Oči su joj bile otvorene,ali neprisebne. Carol se onesvijestila po drugi put.Ted reče Bobbvju da namoči krpu i donese mu je. "U hladnu vodu", reče on. "Ižmikni je, ali ne previše."Bobby otrči u kupaonicu, uzme ručnik za lice s police pokraj kade i namoči ga u hladnu vodu. Donja polovicakupaoničkog prozora bila je od mliječnog stakla, ali da je pogledao kroz prozor vidio bi kako se majčin taksizaustavlja ispred kuće. No Bobby nije pogledao; koncentrirao se na svoj zadatak. Nije se ni sjetio zelenog priv-jeska za ključeve, premda mu je ležao pred nosom na polici.Kad se Bobby vratio u dnevnu sobu, Ted je ponovno sjedio u onoj stolici visokog naslona s Carol u krilu. Bobbyprimijeti kako su joj ruke potamnjele od sunca u usporedbi s ostatkom kože, neokaljane, glatko bijele (osim namjestima na kojima su izbile modrice). Izgleda kao da na rukama ima najlonke, pomisli on, s trunkom veselja.Pogled joj se počeo bistriti i pratiti Bobbyja kad je krenuo prema njoj, ali Carol još nije izgledala sjajno — kosajoj je bila smršena, lice znojno, a između nosnice i kuta usta vidjela se ona skorena pruga krvi.Ted uzme krpu i počne joj njome brisati obraze i čelo. Bobby klekne pokraj naslona za ruke. Carol se malouspravi, zahvalno podigavši lice prema osvježenju i vlazi. Ted joj obriše krv ispod nosa, aonda odloži krpu na stolić. Makne Carolinu znojnu kosu s čela. Kad je nekoliko uvojaka palo natrag, on podigneruku da ih ponovno odmakne.Prije no što je to uspio, vrata koja su vodila na trijem otvore se s treskom. Koraci prijeđu preko ulaznogpredvorja. Ruka na Carolinu vlažnom čelu se skameni. Bobby i Ted se pogledaju i jedna jedina misao prostrujiizmeđu njih, snažna telepatija koja se sastojala od jedne jedine riječi: oni."Ne", reče Carol, "nisu to oni, Bobby, to je tvoja m—" Vrata stana se otvore i Liz zastane na vratima s ključem ujednoj i šeširom — onime s velom — u drugoj ruci. Iza nje i na drugom kraju ulaznog predvorja vrata su stajalaotvorena u užareni vanjski svijet. Na otiraču za cipele na trijemu stajala su njezina dva kovčega, jedan pokraj

drugoga, kako ih je taksist ostavio."Bobby, koliko sam ti puta rekla da zaključaš ta prokleta—" Toliko je uspjela reći a onda zašuti. Kasnije u životuBobby će opetovano vrtjeti film toga trenutka, vidjeti sve veći dio onoga što je njegova majka ugledala kad sevratila sa svog katastrofalnog puta u Providence: njezin sin kleči pokraj stolca na kojemu starac koji joj nikadnije bio simpatičan niti joj ulijevao povjerenje sjedi s curicom u krilu. Djevojčica djeluje ošamućeno. Kosa joj jezamršena od znoja. Bluza joj je razderana — leži u komadima na podu — a premda su njezine oči uglavnompoluzatvorene od otoka, Liz je svejedno primijetila Caroline masnice: jednu na ramenu, drugu na rebrima, trećuna trbuhu.A Carol, Bobby i Ted Brautigan ugledaju nju s tom istom zapanjenom jasnoćom zaustavljenog vremena: šljivena oba oka (Lizino desno oko bilo je zapravo samo bljesak negdje duboko u gljivi po-tamnjela mesa); donja usnanatečena i rasječena na dva mjesta, još s mrljama skorene krvi poput nekog starog, gadnog ruža; nahereni nospretvorio se u nakaznu kljuku, bezmalo u karikaturu nosa vještice Hazel.Tajac, trenutak pribiruće šutnje u vruće ljetno popodne. Negdje prasne ispuh automobila. Negdje neko dijetevikne: "Dajte, narode!" A iza njih, iz Colony Street, dopre zvuk koji će Bobby najčvršće poistovjećivati sasvojim djetinjstvom općenito, a s tim četvrtkom osobito: Bovvser gospođe O'Hare laje sve dublje u 20. stoljeće:rup-rup, rup-rup-rup.

Jackjuje dohvatio, pomisli Bobby. Jack Merridew i njegovi hajkački prijatelji."Isuse, što se dogodilo?" upita je on i razbije tišinu. Nije želio znati; a i morao je znati. Potrči k njoj i rasplače seod straha, ali i od žalosti: njezino lice, njezino jadno lice. Uopće nije nalikovala na njegovu majku. Izgledala jekao neka starica kojoj nije bilo mjesto u hladovitoj Broad Street nego tamo dolje, gdje ljudi piju vino iz boca uškarniclima i nemaju prezimena. "Što je učinio? Što ti je taj gad učinio?"Ona se ogluši na to, kao da ga uopće nije čula. Ali ga je ščepala; dohvatila ga za ramena tako snažno daje osjetiokako mu se njezini prsti zarivaju u meso, toliko snažno da ga je zaboljelo. Dohvatila ga je, a onda maknula ustranu i ne pogledavši ga. "Pusti je, manijače jedan", reče ona dubokim i zahrđalim glasom. "Odmah da si jepustio.""Gospođo Garfield, molim vas nemojte donositi pogrešne zaključke." Ted podigne Carol iz krila — pazio je čaki sad da drži ruku na sigurnoj udaljenosti od njezina povrijeđenog ramena — a onda ustane i on. Strese nogavicehlača da se izravnaju, pedantna mala gesta tako tipična za Teda. "Bila je ozlijeđena, shvatite, Bobby ju jenašao—""Bitango!" vrisne Liz. S desne joj je strane stajao stol s vazom. Ona je zgrabi i baci u njega. Ted se sagne, aliodveć sporo da bi je sasvim izbjegao; dno vaze pogodi ga u tjeme, sklizne poput kamenčića po površini jezera,udari o zid i razbije se.Carol vrisne."Mama, nemoj!" vikne Bobby. "Nije učinio ništa loše! Nije učinio ništa loše!"Liz ne obrati pozornost. "Kako ju se usuđuješ pipati? Jesi li i mog sina pipao na isti način? Jesi, zar ne? Svejednoti je koje su fele, glavno da su mladi!"Ted načini korak prema njoj. Prazne petlje njegovih hozntregera klatile su mu se amo-tamo pokraj nogu. Bobbyugleda krvave cvjetove u rijetkoj kosi na njegovu tjemenu gdje ga je kvrcnula vaza."Gospođo Garfield, uvjeravam vas—""Uvjeri se u ovo, manijače jedan!" Nakon što je odletjela vaza, na stolu više nije bilo ničega, pa ona podigne stoli baci ga. Stol pogodi Teda u prsa i odbaci ga natrag; opružio bi se po podu da nije bilo onestolice visokog naslona. Ted se skljoka u nju, gledajući je s nevjeri-com, razrogačenih očiju."Je li ti pomagao?" upita Liz. Lice joj je bilo mrtvački blijedo. Masnice su se na njemu isticale poput madeža."Jesi li naučio mog sina da ti pomaže?""Mama, on joj nije ništa učinio!" vikne Bobby. Zgrabi je oko struka. "Nije joj ništa učinio, on—"Ona ga podigne kao vazu, kao stol, i kasnije je pomislio kako je bila jaka kao i on dok je nosio Carol uzbrdo izparka. Odbaci ga na drugi kraj sobe. Bobby udari o zid. Glava mu se tržne prema natrag, kresne u onaj sat uobliku eksplodiranog Sunca, sruši ga na pod i zaustavi zauvijek. Crne mu se točkice zaroje u vidnom polju, zbogčega on nakratko i smućeno pomisli na(dolaze stežu obruč na oglasima se sad nalazi i njegovo ime)prizemnike. A onda sklizne na pod. Pokušao se održati na nogama, ali su mu se koljena odbila uglaviti.Liz ga pogleda, naizgled ne naročito zainteresirano, pa ponovno u Teda, koji je sjedio u stolici visokog naslonasa stolom čije su ga noge bole u lice u krilu. Krv mu je sad kapala niz jedan obraz, a kosa mu je bila više crvenanego sijeda. Pokušao je nešto reći, no umjesto riječi iz usta mu izađe suh i razuđen starački nikotinski kašalj."Perverznjak jedan. Perverzni perverznjak. Najradije bih ti skinula hlače i iščupala tu gadost." Ona se okrene iponovno pogleda u svog šćućurenog sina. Zbog izraza koji Bobby ugleda u njezinu jedinom oku koje je mogaovidjeti — prezriv, optužujući — on zaplače još jače. Nije rekla I tebi, ali je on to vidio u njezinu oku. Onda seponovno okrene prema Tedu."Znaš što? Ideš u zatvor." Upre prst u nj; i kroz suze Bobby opazi da nokta koji je bio na tom prstu kad se

odvezla Mercedesom gospodina Bidermana više nema i da se na njegovu mjestu nalazi tek krvavo reckaviožiljak udarca. Glas joj je bio rasut, kao da se nekako ras-pršivao nakon prelaska preko njezine nabujale donjeusne. "Pozvat ću policiju. Ukoliko imaš tri čiste, ostat ćeš mirno sjediti dok ja to činim. Samo budi kuš i mirnosjedi." Podizala je glas. Njezine ruke, ogrebene i otečene na zglobovima i slomljenih nokata, smotale su se ušake kojima mu priprijeti. "Pobjegneš li, ja ću te uloviti i sasjeći svojim najdužim kuhinjskim nožem. Nemojmisliti da neću. Učinit ću to na ulici, svima pred nosom, a počet ću s onim tvojim dijelomkoji tebi... vama dečkima... čini se stvara toliko nevolja. Pa zato ni makac, Brattigan. Želiš li doživjeti zatvor, dase nisi ni maknuo."Telefon se nalazio na stolu pokraj kauča. Ona ode do njega. Ted je sjedio sa stolom u krilu. Krv mu je curila nizobraz. Bobby se skutrio pokraj srušenog zidnog sata, onoga kojega je njegova majka dobila na nagradnemarkice. Nošen povjetarcem Tedova ventilatora doplovi Bowserov poklič: rup-rup-rup."Ne znate što se ovdje dogodilo, gospođo Garfield. Ono što se dogodilo vama užasno je i potpuno suosjećam svama... ali to što se dogodilo vama nije se dogodilo Carol.""Kuš." Nije slušala, nije čak ni pogledala prema njemu.Carol potrči k Liz, pruži zdravu ruku prema njoj, pa stane. Oči joj se rašire na blijedom licu. Zine. "Potrgali suhaljinu s vas?" Bio je to napola šapat, a napola jauk. Liz prestane birati broj, polako se okrene i pogleda u nju."Zašto su potrgali haljinu s vas?"Liz kao daje razmišljala kako da odgovori. Razbijala glavu time. "Umukni", reče naposljetku. "Jezik za zube, uredu?""Zašto su vas ganjali? Tko udara?" Carolin je glas postao hrapav. "Tko udara?""Začepi!" Liz pusti telefon i rukama poklopi uši. Bobby je gledao u nju s rastućim užasom.Carol se okrene prema njemu. Svježe suze kotrljale su joj se niz obraze. Po očima joj se vidjelo da je shvatila —da zna. Onako, pomisli Bobby, kako je on osjetio dok gaje gospodin McQuown pokušavao nasamariti."Progonili su je", reče Carol. "Kad je pokušala otići, krenuli su u hajku i prisilili je da se vrati."Bobby je znao. Lovili su je po hotelskom hodniku. On je to vidio. Nije se mogao sjetiti gdje, ali je vidio."Neka prestanu s time! Učinite da više to ne vidim!" vrisne Carol. "Ona ih udara, ali ne može pobjeći! Ona ihudara ali ne može pobjeći!"Ted prevrne stol iz svog krila i teškom se mukom osovi. Oči su mu plamtjele. "Zagrli je, Carol! Čvrsto je zagrli!Tako će prestati!"Carol zdravom rukom obgrli Bobbvjevu majku. Liz zaglavinja korak unatrag i gotovo padne kad joj jedna cipelazapne za nogu trosjeda. Održala se na nogama, ali se telefon strmoglavio na sag pokraj jedne Bobbvjeveispružene tenisice i počeo kreštavo presti.Na trenutak je sve ostalo tako — kao da su se igrali igre haps! i netko je upravo rekao Stoj! Carol se prvapomaknula, pustila struk Liz Garfield i odmaknula se korak. Znojna joj je kosa pala na oči. Ted priđe i položi jojruku na rame."Ne diraj je", reče Liz, ali je to rekla mehanički, bez uvjerenja. Što god da joj je prostrujalo kroz glavu kad jeugledala Carol u krilu Teda Brautigana malo je izblijedjelo, barem privremeno. Izgledala je izmoždeno.No Ted svejedno makne ruku. "Imate pravo", reče on.Liz duboko udahne, zadrži dah pa ga ispusti. Pogleda u Bobbvja, pa svrne pogled. Bobby je svim srcem žudio zatim da mu ona pruži ruku, pomogne mu malo, pomogne mu ustati, samo to, ali se ona umjesto toga okrene premaCarol. Bobby ustane sam."Što se ovdje dogodilo?" Liz upita Carol.Premda je još plakala a riječi joj štucale dok se borila za dah, Carol ispriča Bobbvjevoj majci kako su je ona tridječaka našla u parku, i kako je isprva sve izgledalo kao još jedna njihova zafrkancija, ponešto opakija oddrugih, ali svejedno zezancija. A onda ju je Harry počeo udarati za ozbiljno dok su je druga dvojica držali. Kadje nešto kvrcnulo u njezinu ramenu, prestrašili su se i pobjegli. Ispričala je Liz kako ju je Bobby našao poslije petili deset minuta — nije znala koliko je vremena prošlo jer je bol bio silan — i donio je ovdje. I kako joj je Tednamjestio ruku, nakon što joj je dao Bobbvjev remen da njime uhvati bol. Ona se sagne, podigne remen i smješavinom ponosa i nelagode pokaže Liz sićušne tragove zuba na njemu. "Nisam ga uhvatila cijelog, ali sam gauhvatila prilično."Liz samo pogledom okrzne remen prije no što se okrenula Tedu. "Zašto si strgnuo tuniku s nje, šefe?""Nije potrgana!" vikne Bobby. Odjednom se razbjesnio na nju. "Razrezao ju je da bi joj mogao pogledati rame inamjestiti ga a da je ne boli! Ja sam mu donio škare, zaboga! Zašto si tako glupa, mama? Zašto ne shvaćaš—"Ona zamahne ne okrenuvši se i potpuno zatekne Bobbvja. Nad-lanica njezine ispružene šake dohvati gapostrance po glavi; kažiprstom ga je zapravo ubola u oko i munja bola sijevne mu duboko u mozak. Suze mupresuše kao da se na pumpi koja ih kontrolira dogodio kratki spoj."Da me nisi zvao glupačom, Bobuljica", reče ona. "Ni u ludilu."Carol je u strahu gledala u vješticu kukastog nosa koja se vratila taksijem u odjeći gospođe Garfield. GospođeGarfield koja je bježala i koja se borila kad više nije mogla bježati. Ali su na kraju uzeli ono što su htjeli od nje."Ne biste smjeli šamarati Bobbvja", reče Carol. "On nije kao oni ljudi."

"On ti je dečko?" Liz se nasmije. "Je? Neka ti je sa srećom! Ali dopusti da ti odam malu tajnu, dušo: on je istikao njegov tata i tvoj tata i svi ostali. Idi u kupaonicu. Oprat ću te i naći ti nešto da obučeš. Isuse kojeg lisvinjca!"Carol se zagleda u nju još trenutak, a onda se okrene i ode u kupaonicu. Njezina gola leđa izgledala su mala ikrhka. I bijela. Tako bijela u odnosu na njezine smeđe ruke."Carol!" Ted je zazove. "Je li ti sad bolje?" Bobbvju se nije činilo da on misli na njezinu ruku. Ne ovaj put."Da", reče ona ne okrenuvši se. "Ali je još čujem, u daljini. Vrišti.""Tko vrišti?" upita Liz. Carol joj ne odgovori. Uđe u kupaonicu i zatvori vrata. Liz se na trenutak zagleda u njihkao da se želi uvjeriti da Carol neće ponovno proviriti, pa se okrene Tedu. "Tko vrišti?"Ted je samo pogleda oprezno, kao da svakog trenutka očekuje još jedan napad višeraketnim bacačima.Liz se počne smiješiti, smiješkom koji je Bobby poznavao, smiješak koji poručuje: gubim živce. Je li moguće dajoš ima što izgubiti? S crnim modricama na očima, slomljenim nosom i natečenom usnom, od tog je smiješkaizgledala jezivo: ne kao njegova majka, već kao neka luđakinja."Baš si dobar samarićanin. Koliko sije puta uspio neopazice poš-latati dok si joj namještao ruku? Nema puno, alise kladim da si pre-pipao što se dalo, je li? Ne propuštaš nijednu priliku, ha? Hajde, priznaj mamici."Bobby ju je gledao sve očajniji. Carol joj je sve ispričala — svu istinu — a to svejedno nije ništa promijenilo.Ništa! O Bože!"U ovoj se sobi zaista nalazi opasna odrasla osoba", reče Ted, "ali to nisam ja."Ona ga najprije pogleda zbunjeno, pa zaprepašteno, a potom gnjevno. "Kako se usuđuješ? Kako se usuđuješ?""On nije ništa učinio!" vrisne Bobby. "Zar nisi čula što je Carol rekla ? Zar nisi— ""Jezik za zube", reče ona ne gledajući ga. Gledala je samo u Teda. "Mislim da ćeš policiji biti vrlo zanimljiv.Don je nazvao Hartford u petak, prije... prije. Ja sam ga zamolila. Ima tamo prijatelje. Nikad nisi radio za državuConnecticut, ni u državnoj reviziji, nigdje. Bio si u zatvoru, je li?""Na neki način vjerojatno i jesam", reče Ted. Sad je djelovao smirenije usprkos krvi koja mu je tekla niz lice.Izvadi cigarete iz džepa na košulji, pogleda ih, pa ih vrati u džep. "Ali ne u onakvom na kakav vi mislite."/ ne na ovome svijetu, pomisli Bobby."A čemu je služio?" upita ona. "Za iscjelitelje curica prvoga stupnja?""Posjedujem nešto vrijedno", reče Ted. Podigne ruku i kucne se po sljepoočnici. Kad je odmaknuo prst kojim sekucnuo, ovaj je bio istočkan krvlju. "Ima još ljudi poput mene. A ima i ljudi čiji je posao da nas love, zatoče, ikoriste za... pa, da nas koriste, neka ostane na tome. Ja i još dvojica smo pobjegli. Jednog su uhvatili, drugogaubili. Samo sam ja još na slobodi. Ako se ovo..." on se osvrne oko sebe, "... može nazvati slobodom.""Ti si lud. Ludi stari Brattigan, ćaknutiji od februarskog mačka. Pozivam policiju. Neka oni odluče hoće li tevratiti u zatvor iz kojeg si pobjegao ili u ludnicu Danburv." Ona se sagne i posegne za slušalicom izbačenom izsedla kućišta."Mama, nemoj!" reče Bobby i posegne za njom. "Nemoj—""Bobby, nemoj!" strogo će Ted.Bobby povuče ruku, pogledavši najprije u mamu koja je zagrabila i podigla telefon, a potom u Teda."Ne u stanju u kakvom je sada", reče mu Ted. "Kakva je sada, ne može prestati gristi."Liz Garfield uputi Tedu blistav, gotovo neopisiv osmijeh — Dobar pokušaj, gade jedan — i podigne slušalicu."Što se događa?" vikne Carol iz kupaonice. "Mogu li sad izaći?""Ne još, dušo", odvrati joj Ted. "Još malo."Liz je pritiskala i otpuštala tipke za prekid veze. Zastane, osluhne, bude zadovoljna, pa počne birati brojke."Doznat ćemo tko si", rečeona. Govorila je neobičnim, povjerljivim tonom. "To bi trebalo biti prilično zanimljivo. I što si učinio. To bimoglo biti još zanimljivije.""Nazovete li policiju, onda će izaći na vidjelo i tko ste vi, što ste vi učinili", reče Ted.Ona prestane birati broj i pogleda ga. Bio je to prepredeni pogled kutom oka koji Bobby dotad nije vidio. "Očemu ti to zaboga govoriš?""O budalastoj ženi koja je trebala odabrati bolje. O nepromišljenoj ženi koja je dovoljno tog znala o svom šefuda joj može biti jasno što je posrijedi — koja je dovoljno često načula razgovore između njega i njegovih pajdašada bi znala o čemu je riječ, da bi znala da svaki "seminar" kojem oni prisustvuju najčešće podrazumijeva cugu iorgije. A možda i pokoji džoint. O budalastoj ženi koja je dopustila da joj pohlepa nadvlada zdrav razum—""Što ti znaš o tome što znači biti sam?" odreže ona. "Ja moram postaviti sina na noge!" Ona pogleda u Bobbvja,kao da se prvi put nakon prilično vremena sjetila da ima sina kojeg valja postaviti na noge."Koliko od toga želite da on čuje?" upita Ted. "Ništa ti ne znaš. Ne možeš znati.""Ja sve znam. Pitanje je koliko vi želite da Bobby zna? Koliko želite da vaši susjedi znaju? Dođe li policija pomene, oni će doznati što ja znam, to vam obećavam." On posuti. Zjenice su mu ostale nepomične, ali oči kao dasu mu se povećale. "Znam sve. Vjerujte mi — nemojte provjeravati.""Zašto bi mi nanio zlo?""Neću ne budem li morao. Dovoljno vam je zla učinjeno, djelomice vašom a djelomice tuđom krivnjom.

Dopustite mi da odem, samo vas to molim. Ionako sam namjeravao otići. Dopustite da odem. Samo sam pokušaopomoći.""O da", reče ona i nasmije se. "Pomoći. Tako što ti je sjedila u krilu praktički gola. Pomoći.""Pomogao bih i vama da sam—""O da, a znam i kako." Ona se ponovno nasmije.Bobby zausti da će nešto reći, ali ugleda Tedove oči kako ga upozoravaju da to ne čini. Iza kupaoničkih vrata,voda je sad tekla uumivaonik. Liz pogne glavu razmišljajući. Naposljetku je ponovno podigne."U redu", reče ona, "evo što ću učiniti. Pomoći ću Bobbvjevoj curi da se dovede u red. Dat ću joj aspirin i naćinešto u čemu da ode kući. Usput ću joj postaviti nekoliko pitanja. Budu li odgovori u redu, možeš ići. Daleka tikuća, smeće ljudsko.""Mama—"Liz podigne ruku poput prometnika i ušutka ga. Piljila je u Teda, koji je gledao u nju."Otpratit ću je kući. Gledat ću za njom sve dok ne prođe kroz ulazna vrata. Što će ona odlučiti reći svojoj majcinjezina je stvar. Moj je posao daje dovedem kući živu i zdravu. A kad to obavim, od-šetat ću do parka i malosjediti u hladu. Prošla je noć bila naporna." Ona uvuče zrak i ispusti ga u obliku suha i žalobna uzdaha. "Vrlonaporna. Pa ću zato otići u park, sjesti u hlad i razmišljati o tome što ću sad. Kako da on i ja ne završimo uubožnici.Zateknem li te ovdje kad se vratim iz parka, mili moj, nazvat ću policiju... i nemoj to provjeravati. Možeš reći štohoćeš. Ništa od toga nikome neće puno značiti kažem li da sam ušla u svoj stan nekoliko sati ranije no što siočekivao i zatekla te s rukom zavučenom u kratke hlačice jedne jedanaestogodišnjakinje."Bobby je zurio u majku u stanju nijemog šoka. Ona nije vidjela taj netremični pogled jer je još gledala u Teda,piljeći u nj svojim natečenim očima."No vratim li se a nema ni tebe ni tvoje prtljage, neću morati nikoga nazivati ni išta reći. Toutfini."Poći ću s tobom! Bobby uputi misao Tedu. Briga me za prizemni-ke. Radije bih da mije na tragu tisućuprizemnika u žutim kaputima — milijun — nego da i dalje moram živjeti s njom. Mrzim je!"Dakle?" upita Liz."Dogovoreno. Neće me biti za sat vremena. Možda i manje.""Ne!" zavapi Bobby. Kad se jutros probudio, bio se pomirio s po-mišlju da Ted odlazi. Bio je tužan, ali sepomirio. Sad gaje to iznova zaboljele. Čak i gore no prije. "Ne!""Budi tiho", reče njegova majka i dalje ne gledajući u njega."To je jedini način, Bobby. Ti to znaš." Ted pogleda u Liz. "Pobrinite se za Carol. Ja ću porazgovarati sBobbvjem.""Nisi u položaju da naređuješ", reče Liz, ali svejedno ode. Dok je prelazila preko sobe do kupaonice, Bobbyprimijeti da ona šepa. Peta joj se odlomila na jednoj cipeli, ali mu se učinilo da to nije jedini razlog zbog kojeganije mogla hodati ravno. Kratko pokuca na vrata kupaonice a onda se, ne čekajući odgovor, uvuče unutra.Bobby potrči preko sobe, ali kad je pokušao zagrliti Teda, starac ga uhvati za ruke, nakratko ih stisne pa ihpoloži na Bobbvjeva prsa i pusti."Povedi me sa sobom", usrdno će Bobby. "Pomoći ću ti u potrazi za njima. Dva para očiju bolja su od jednog.Povedi me sa sobom!""Ne mogu to učiniti, ali možeš poći sa mnom do kuhinje, Bobby. Carol nije jedina koju treba dovesti u red."Ted ustane iz stolca i na trenutak se zanjiše. Bobby pruži ruku da ga pridrži, no Ted ponovno odgurne njegovuruku, blago ali odlučno. To ga zaboli. Ne toliko kao kad mu majka nije pomogla ustati (ili ga makar pogledati)nakon što gaje bacila u zid, ali dovoljno.On ode s Tedom do kuhinje, ne dodirujući ga, ali dovoljno blizu da ga uhvati ukoliko padne. Ted nije pao.Pogleda u svoj mutni odraz u prozoru iznad sudopera, uzdahne, pa odvrne slavinu. Namoči krpu za suđe i počnebrisati krv s obraza, svako malo provjeravajući svoj odraz u prozoru da vidi što još treba oprati."Tvoja te majka sad treba više no ikad", reče on. "Potreban joj je netko kome može vjerovati.""Ona mi ne vjeruje. Mislim da joj nisam ni drag."Tedova se usta zategnu i Bobby shvati daje pogodio neku istinu koju je Ted vidio u majčinoj glavi. Bobby jeznao da joj nije drag, znao je to, pa zašto onda suze ponovno prijete?Ted pruži ruku prema njemu, sjeti se da to nije preporučljivo, pa se ponovno prihvati kuhinjske krpe. "Nodobro", reče on. "Možda joj i nisi drag. Ako je to istina, to nema veze s nečime što si ti učinio. To je zbog togašto li jesi.""Dječak", reče on ogorčeno. "Usrani dečko.""A i sin svoga oca, ne zaboravi to. Ali Bobby... bio ti njoj drag ili ne, ona te voli. Znam da to zvuči kao tekst izneke čestitke, ali je istina. Ona te voli i treba. Ti si sve što ima. Sad jako pati—""Sama si je kriva za to!" prasne Bobby. "Znala je da nešto nije u redu! I ti si to rekao! Znala je tjednima!Mjesecima! Ali nije dalaotkaz! Znala je, a ipak je otišla s njima u Providence! Svejedno je otišla s njima!"

"I krotitelj lavova zna, a svejedno ulazi u kavez. Ulazi u nj jer od toga živi.""Ona ima novaca", Bobby zamalo sikne. "Očito ne dovoljno.""Nikad neće imati dovoljno", reče Bobby i znao je daje to istina čim je to prevalio preko usana."Ona te voli.""Briga me! Ja nju ne volim!""Voliš je. Voljet ćeš je. Moraš. To je ka.""ATa?Štojeto?""Sudbina." Ted je uklonio velik dio krvi iz kose. Zatvori vodu i posljednji put provjeri svoj magloviti odraz uprozoru. Iza prozora pružalo se vruće ljeto, mlađe no što će Ted Brautigan ikad više biti. Mlađe no što će iBobby ikad biti. "Ka je sudbina. Je li ti stalo do mene, Bobby?""Znaš da je", reče Bobby i ponovno zaplače. U posljednje vrijeme kao da samo plače. Već su ga od toga boljeleoči. "Jako.""Onda pokušaj biti majčin prijatelj. Zbog mene ako ne zbog sebe. Ostani s njom i pomozi joj da rana zacijeli. Aja ću ti svako malo poslati dopisnicu."Sad su se vraćali u dnevni boravak. Bobby se počeo osjećati malo bolje, ali mu je bilo žao što ga Ted ne možezagrliti. Želio je to više od svega.Vrata kupaonice se otvore. Carol izađe prva, netipično stidljivo gledajući u svoja stopala. Kosa joj je bila mokra,začešljana i gumicom povezana u konjski rep. Imala je na sebi jednu od starih bluza Bobbvjeve majke, takoveliku da joj je sezala gotovo do koljena, poput haljine. Nisu se uopće vidjele njezine kratke crvene hlačice."Idi na trijem i pričekaj", reče Liz."Uredu.""Nećeš sama krenuti kući, je li?""Neću!" reče Carol a njezino se pognuto lice ispuni prepašću."Dobro. Stani pokraj mojih kovčega."Carol krene prema ulaznom predvorju, pa se okrene. "Ted, hvala vam što ste mi namjestili ruku. Nadam se danećete imati problema zbog toga. Nisam htjela—""Izlazi na taj vražji trijem", prasne Liz."—da netko ima problema zbog toga", dovrši Carol utanjenim glasićem, gotovo cijukom miša iz crtanog filma.Onda izađe. Lizina je bluza le-petala oko nje na način koji bi u nekim drugim okolnostima bio komičan. Liz seokrene Bobbvju i kad ju je on bolje pogledao, srce mu padne u pete. Njezin se gnjev ponovno raspirio. Njezinonatučeno lice i vrat oblila je žarkocrvena rumen.Ti bokca, što je sad? pomisli Bobby. A onda ona podigne zeleni privjesak, i on je znao."Gdje si to dobio, Bobuljica?""Ja... to..." Ali se nije mogao sjetiti ničega što bi rekao: nikakve neistine, nikakve očite laži, pa ni istine. Bobbyodjednom osjeti silnu iznemoglost. Jedino što je želio bilo je zavući se u svoju sobu, sakriti ispod pokrivača izaspati."Ja sam mu to dao", blago će Ted. "Jučer.""Odveo si moga sina u kladionicu u Bridgeportu? Pokerašnicu u Bridgeportu?"Na privjesku ne piše kladionica, pomisli Bobby.A ne piše nipokeraš-nica... jer je to ilegalno. Ona zna što se tamodogađa jer je moj otac tamo zalazio. Kakav otac, takav sin. Tako se kaže, kakav otac, takav sin."Odveo sam ga u kino", reče Ted. "Selo prokletih, u Criterionu. Dok je on gledao film, ja sam otišao u Biljarskurupu obaviti jedan poslić.""Kakav poslić?""Kladio sam se na boks-meč." Na trenutak Bobbvjevo srce padne još niže i on pomisli: Koji ti je vrag? Zašto nisilagao? Kad bi ti znao što ona misli o takvim stvarima—Alije on znao. Naravno da jest."Klađenje na boks-meč." Ona kimne glavom. "Aha. Ostavio si mog sina samog u kinu da bi ti mogao otićiuložiti okladu na boks--meč." Ona se luđački nasmije. "Vjerojatno bih trebala biti zahvalna, zar ne? Donio si mutako lijep suvenir. Odluči li se jednog dana on kladiti ili izgubiti novac kartajući poker kao njegov otac, znat ćekamo otići.""Ostavio sam ga dva sata u kinu", reče Ted. "Vi ste ga ostavili sa mnom. Čini se daje preživio oboje, nije li?"Liz je na trenutak izgledala kao da ju je netko ošamario, a zatim kao da će zaplakati. A onda joj se lice smiri ipostane bezizražajno. Omota šaku oko zelenog privjeska i ubaci ga u džep na haljini. Bobby je znao da ga višenikad neće vidjeti. Bilo mu je svejedno. Nije ga ni želio ponovno vidjeti."Bobbv, idi u svoju sobu", reče ona."Ne.""Bobby, odlazi u svoju sobu!""Ne! Neću!"Stojeći na sipki sunčane svjetlosti na otiraču koji je svojim natpisom želio dobrodošlicu, pokraj kovčega LizGarfield, lelujajući u staroj bluzi Liz Garfield, Carol zaplače kad je začula njihove povišene glasove.

"Idi u svoju sobu, Bobbv", tiho će Ted. "Bio mi je užitak upoznati te i poznavati te.""Poznavati te", reče Bobbvjeva mama srditim, insinuirajućim glasom, ali je Bobbv nije razumio, a Ted se nijeobazirao."Idi u sobu", ponovi on."S tobom će sve biti u redu? Znaš na što mislim.""Da." Ted se nasmiješi, poljubi prste i puhne poljubac prema Bobbvju. Bobbv ga uhvati i čvrsto stisne u šaku."Sve će biti u redu."Bobbv polako krene prema svojoj sobi, pognute glave, pogleda uprtog u vrhove tenisica. Bio je nadomak sobekad pomisli Ne mogu ja to, ne mogu ga pustiti da ode ovako.Potrči k Tedu, baci mu se oko vrata i obaspe mu lice poljupcima — čelo, obraze, bradu, usta, tanke i svilenkastevjeđe njegovih očiju. "Ted, volim te!"Ted popusti i čvrsto ga zagrli. Bobbv osjeti dašak pjene s kojom se brijao te još jači miris njegovihChesterfieldica. Bili su to mirisi koje će dugo nositi sa sobom, kao i spomen na Tedove krupne ruke kako gadodiruju, miluju mu leđa, pridržavaju glavu. "Bobbv, i ja tebe volim", reče on."O za Boga miloga!" Liz zamalo vrisne. Bobbv se okrene prema njoj no ugleda drugi prizor: kako ju je DonBiderman stjerao u kut. Negdje je orkestar Bennvja Goodmana svirao "One O'Clock Jump"na stereu pojačanom do daske. Gospodin Biderman je podigao ruku na šamar. Gospodin Biderman ju je pitaohoće li još malo, hoće li to, može dobiti još ako joj se tako više sviđa. Bobby je gotovo osjećao okus njezineužasnute spoznaje."Zaista nisi znala, zar ne?" reče on. "Barem ne sve, sve što su htjeli. Oni su mislili da znaš, ali nisi.""Smjesta da si otišao u svoju sobu ili zovem policiju i tražim da pošalju patrolu", reče njegova majka. "Ne šalimse, Bobuljico.""Znam daje tako", reče Bobby. Ode u svoju sobu i zatvori vrata. Isprva je pomislio da mu neće biti ništa, a ondada će povratiti, ili pasti u nesvijest, ili oboje. Priđe krevetu na klimavim, nesigurnim nogama. Namjeravao jesamo sjesti na njega, ali umjesto toga poprečno legne na nj poleđuške, kao da nema nijednog mišića u trbuhu ileđima. Pokuša podići noge, ali su one ostale ležati, kao da ni u njima nema mišića. Odjednom mu se ukažeprizor Sully-Johna u njegovim kupaćim gaćicama, kako se penje po Ijestvama na splav, trči do kraja daske iskače na glavu. Daje barem sad sa S-J-om. Bilo gdje samo ne ovdje. Samo ne ovdje. Bilo bilo gdje samo neovdje.Kad se Bobby probudio, svjetlost u njegovoj sobi je potamnjela. Kad je pogledao u pod, jedva je vidio sjenustabla ispred svog prozora. Bio je izvan igre — zaspao ili u nesvijesti — tri sata, možda i četiri. Bio je oblivenznojem, a noge su mu utrnule; nije ih ni podigao na krevet.Pokuša to učiniti sad, no od vatrometa žmaraca i trnaca zamalo vrisne. Umjesto toga spuzne na pod i žmarci itrnci jurnu mu uz bedra do prepona. Sjedio je koljenima poklopivši uši. U leđima mu je potmulo kuckalo, unogama zujalo, a imao je osjećaj da mu je glava puna vate. Nešto se užasno dogodilo, ali se isprva nije mogaosjetiti što. Dok je sjedio tamo podbočen o krevet, zagledan u Clavtona Moo-rea u njegovoj maski Lone Rangera,počne se prisjećati. Carolina ruka iščašena, njegova majka pretučena i usto na rubu pameti, maše mu zelenimprivjeskom pred nosom, bijesna na njega. A Ted...Ted je vjerojatno dosad već otišao, i tako je vjerojatno najbolje, ali kako boli kad misli na to.On se osovi na noge i dvaput obiđe oko sobe. Drugi put stane kod prozora i pogleda van, trljajući se objemarukama po zatiljku, uko-čenom i znojnom. Malo niže njihove kuće, blizanke Sigbvjevih, Dina i Dianne, preskakivale su preko užeta, alisu ostala djeca ušla u kuću, na večeru ili na spavanje. Prođe automobil upaljenih stražnjih svjetala. Bilo jekasnije no što je isprva pomislio; spuštaju se nebeske noćne sjene.On načini još jedan krug po sobi, rješavajući se trnaca iz nogu. Osjećao se kao zatvorenik koji hoda po svojojćeliji. Na njegovim vratima nije bilo brave — kao ni na maminim — ali se svejedno osjećao kao zatvorskaptičica. Bojao se izaći. Nije ga pozvala na večeru, pa premda je bio gladan — malo — bojao se izaći. Bojao setoga u kakvom bi je stanju mogao zateći... ili je uopće ne zateći. A što ako je zaključila da joj je navrh glaveBobbvja, glupog lažljivog malog Bobbvja, sina svog oca? Premda je ovdje i naizgled ponovno normalna...postoji li uopće normalno stanje? Ljudi katkad iza svojih lica skrivaju užasne stvari. On je to sad znao.Kad je stigao do zatvorenih vrata svoje sobe, zastane. Na podu je ležao komadić papira. Sagne se i podigne ga.Još je bilo dovoljno svjetla i on ga lako pročita.Dragi Bobby—Kad ovo budeš čitao, ja ću već otići... ali ću te povesti sa sobom u mislima. Molim te voli svoju majku i upamtida i ona voli tebe. Danas popodne ona je bila prestrašena, povrijeđena i posramljena, a kad ljude vidimo utakvom stanju, vidimo ih u najgorem svjetlu. Ostavio sam ti nešto u svojoj sobi. Zapamtit ću svoje obećanje.Voli te,Dopisnice, to je obećao. Da će mi slati dopisnice.Bolje volje, Bobby preklopi poruku koju mu je Ted gurnuo u sobu prije odlaska i otvori vrata svoje sobe.Dnevni je boravak bio prazan, ali doveden u red. Izgledao je gotovo kao prije ukoliko niste znali da na zidu

pokraj televizora treba visjeti sat u obliku eksplodiranog Sunca; sad se tamo nalazio samo mali vijak na kojem jenekad sat visio i koji je sad stršio ništa ne držeći.Bobby shvati da čuje kako majka hrče u svojoj sobi. Uvijek je hrkala, ali je ovo bilo teško hrkanje, kao nekastara osoba ili pijanac koji hrče na filmu. To je zato što su joj naudili, pomisli Bobby, i na trenutak on pomisli na(Ko je faca lafe)gospodina Bidermana i ona dva hajkača koji se cere i gurkaju lak-tovima na stražnjem sjedištu. Ubij svinju,zakolji je, pomisli Bobby. Nije želio o tome misliti, ali jest.On na prstima prijeđe preko dnevne sobe tiho kao Jack34 u dvorcu diva, otvori vrata ulaznog predvorja i izađe.Na prstima se popne po prvom nizu stuba (hodajući uz rukohvat, jer je pročitao u jednom krimiću sHardvjevcima da stepenice neće jako škripati ukoliko hodaš po toj strani), a pretrči drugi.Tedova su vrata bila otvorena; soba iza njih bila je gotovo prazna. Onih nekoliko njegovih stvari koje je povješao— slika čovjeka koji peca na zalazu sunca, slika Marije Magdalene kako pere Isusove noge, kalendar — nestaloje. Pepeljara na stolu bila je prazna, ali je pokraj nje stajala jedna od Tedovih papirnatih vrećica. U njoj su biladžepna izdanja četiriju knjiga: Životinjska farma, Noć lovca, Otok s blagom i O miševima i ljudima. Na vrećicije sa strane Tedovim drhtavim ali potpuno čitkim rukopisom pisalo: Najprije pročitaj Stein-becka. "Ljudipoputnas", kaže George dok Lennieju priča priču koju je Lennie oduvijek želio čuti. Tko su ljudi poput nas? Tko suoni Stein-becku? Tko su oni tebi? Upitaj se to.Bobby uzme knjige, ali ostavi vrećicu — bojao se da će njegova mama, ugleda li jednu od Tedovih vrećicaponovno šiznuti. Pogleda u hladnjak ali ugleda samo bočicu francuske gorčice i kutijicu praška za pecivo.Zatvori hladnjak i osvrne se. Kao da nitko ovdje nikad nije živio. Osim—On ode do pepeljare, prinese je nosu i duboko udahne. Miris Chesterfieldica bio je jak i potpuno vrati Teda, Tedakoji sjedi ovdje za ovim stolom i govori o Gospodaru muha, Teda koji stoji ispred svog kupaoničkog zrcala, brijese tom svojom jezivom britvom i sluša34 Referenca na poznatu dječju priču o Jacku koji se zbog svog neposluha našao u dvorcu diva te mu jezaprijetila opasnost da ga div pojede. Jack je, naravno, uspio pobjeći.kroz otvorena vrata kako mu Bobby čita uvodnike koje Bobby ne razumije.Teda koji je ostavio posljednje pitanje na hrptu papirnate vrećice: Ljudi poput nas. Tko su ljudi poput nas?Bobby ponovno udahne i usisa sićušne mrvice pepela. Borio se protiv želje da kihne, zadržavao miris, urezivaoga u pamćenje najdublje što je mogao, zatvorenih očiju, dok je kroz prozor dopirao vječit i neumitan Bowserovpoklič, zazivajući sad u tami poput sna: rup-rup-rup, rup-rup-rup.On spusti pepeljaru. Ona želja za kihanjem gaje minula. Pušit ću Chesterfieldice, odluči on. Pušit ću ih cijeliživot.On se vrati u prizemlje držeći knjige pred sobom, ponovno hodajući po vanjskom rubu stubišta dok je silazio sprvog kata u ulazno predvorje. Šmugne u stan, na prstima prijeđe preko dnevne sobe (njegova je majka jošhrkala, glasnije no ikad) i uđe u svoju sobu. Gurne knjige ispod kreveta — duboko ispod. Nađe li ih njegovamama, reći će da mu ih je dao gospodin Burton. To je bila laž, no bude li rekao istinu, ona će mu ih oduzeti.Osim toga, laganje mu se više ne čini tako loša stvar. Laganje bi moglo postati nužda. S vremenom možda iužitak.Što sad? Kruljenje u njegovu želucu odluči umjesto njega. Sad je red na dva sendviča s maslacem od kikirikija ipekmezom.Krene u kuhinju, nesvjesno na prstima prođe pokraj odškrinutih vrata majčine sobe, no tad zastane. Ona sevrpoljila po krevetu. Hrkanje joj je postalo nepravilno i govorila je u snu. Bio je to tih, ste-njući govor kojiBobby nije mogao razabrati, ali shvati da i ne mora. Svejedno ju je čuo. A i vidio je nešto. Njezine misli? Snove?Što god bilo, bilo je užasno.On uspije načiniti još tri koraka prema kuhinji, a onda mu pogled zapne za nešto tako strašno da mu se dahsledio u grlu: JESTE LI VIDJELI BRAUTIGANA! On je STARI MJEŠANAC ali ga MI VOLIMO!"Ne", šapne on. "O mama, ne!"Nije želio ulaziti gdje je ona, ali mu stopala sama od sebe krenu u tom smjeru. On uđe zajedno s njima poputtaoca. Gledao je kako mu se ruka ispružila, raširenih prstiju, i gurnula vrata njezine sobe širom.Krevet joj je još bio neraspremljen. Ležala je na pokrivaču u svojoj haljini, jedne noge podvučene tako da joj jekoljeno gotovo dodirivalo prsa. Ugleda rub njezine čarape i podvezicu, i to ga podsjeti na onu ženu s kalendara uBiljarskoj rupi, onu koja izlazi iz automobila suknje uglavnom skupljene u krilu... samo što žena koja je izlazilaiz onog Packarda nije imala crne masnice iznad ruba čarape.Lizino je lice bilo zažareno na mjestima gdje nije bilo natučeno; kosa joj je bila smršena od znoja; obraziumrljani suzama i ljepljivi od šminke. Kad je Bobby zakoračio u sobu, daska zaškripi ispod njegove noge. Onajaukne i on obamre, uvjeren da će joj se oči otvoriti.Umjesto da se probudi, ona se otkotrlja od njega prema zidu. Ovdje, u njezinoj sobi, metež misli i slika koje suizvirale iz nje nije bio jasniji već zasitniji i jetkiji, poput znoja koji izbija iz bolesnika. A kroz sve to provlačio sezvuk Bennvja Goodmana koji svira "One O'Clock Jump" te okus krvi koji joj se slijeva niz grlo.Jeste li vidjeli Brautigana, pomisli Bobby. On je stari mješanac ali ga mi volimo. Jeste li vidjeli...

Spustila je rolete prije no što je prilegla i u sobi je bilo jako tamno. Bobby načini još jedan korak, pa se ponovnozaustavi pokraj stola sa zrcalom za koji bi ponekad sjela da se našminka. Tamo se nalazila njezina torbica.Bobby se sjeti Tedova zagrljaja — zagrljaja koji je Bobby želio, trebao, za kojim je silno žudio. Ted mu milujeleđa, drži mu rukama glavu. Svojim dodirom prenosim neku vrstu prozora, rekao mu je Ted dok su se taksijemvraćali iz Bridgeporta. A sad, stojeći pokraj majčina toaletnog stolića stisnutih šaka, Bobby oprezno zaviri kroztaj prozor u majčin um.Ugleda kako se ona vraća kući vlakom, skutrena u kutu, gleda u tisuće stražnjih dvorišta između Providencea iHanvicha kako bi što manje ljudi vidjelo njezino lice; ugleda kako je spazila kričavozeleni privjesak za ključevena polici pokraj čaše za četkicu za zube dok je Carol navlačila njezinu staru bluzu; ugleda je kako prati Carolkući i cijelim joj putem postavlja pitanja, jedno za drugim, ispaljuje ih poput metaka iz strojnice. Carol, odvećuzdrmana i izmučena da bi što tajila, odgovorila je na sva. Bobby ugleda kako njegova majka hoda — šepa —do parka Commomvealth, začuje kako misli Samo kad bi se nešto dobro izrodilo iz ove noćne more, samo kad bise nešto dobro, bilo što dobro—Ugleda je kako sjedi na klupi u hladu a onda nakon nekog vremena ustaje i kreće prema Spicer'su po prašakprotiv glavobolje i Nehi kojim će ga sprati prije no što krene natrag kući. A onda, baš prije no što će izaći izparka, Bobby ugleda kako je spazila nešto pribijeno na stablo. Takvi papirići bili su izvješeni po cijelom gradu;možda je prošla pokraj nekoliko na putu do parka, tako zamišljena da nije ni primijetila.Ponovno se Bobby osjeti poput putnika u vlastitu tijelu, i ničim više. Gledao je kako se njegova ruka pruža,ugleda dva prsta (ona koji će za nekoliko godina nositi žute mrlje teškog pušača) kako su načinila škaričastpokret i uhvatila ono što je virilo iz otvora njezine torbice. Bobby izvuče papir, rastvori ga i pročita prva dva redana blijedoj svjetlosti koja je dopirala kroz vrata sobe:JESTE LI VIDJELI BRAUTIGANA! On je STARI MJEŠANAC ali ga MI VOLIMO!Pogled mu sklizne do srednjih redaka koji su bez sumnje prikova-li majčinu pažnju i odagnali joj ostale misli izglave:Dajemo VRLO VISOKU NAGRADU($$$$)To je bilo ono nešto dobroga što je priželjkivala, čemu se nadala i molila: VRLO VISOKA NAGRADA.I je li oklijevala? Je li joj pomisao "Trenutak samo, moje dijete voli toga staroga dripca!" makar pala na um?Ma kakvi.Ne može se oklijevati. Jer je život pun Bidermana i život nije pravedan.Bobby na prstima ode iz sobe držeći onaj oglas u ruci, odmigoljivši od nje velikim, mekanim koracima,skamenivši se kad mu je daska zaškripala pod nogama, a onda krene dalje. Iza njegovih leđa, mumljanje njegovemame ponovno se smirilo u duboko hrkanje. Bobby se dokopa dnevnog boravka i zatvori vrata za sobom, držećiokruglu kvaku okrenutu sve dok vrata nisu bila posve zatvorena, ne želeći da brava škljocne. Onda požuri dotelefona, tek sad kad se udaljio odnje svjestan da mu srce tuče kao ludo, te da mu je grlo obloženo okusom starih novčića. Svaki trag gladi jenestao.On podigne telefonsku slušalicu, osvrne se hitro i pomnjivo da se uvjeri da su mamina vrata još zatvorena, aonda nazove broj i ne pogledavši u oglas. Broj je bio urezan u njegovo pamćenje: HOusi-tonic 5-8337.Nakon što je nazvao broj, začuje se samo muk. Ni to ga nije iznenadilo, jer u Hanvichu nije bilo centraleHOusitonic. A to što je osjećao studen po cijelome tijelu (osim u testisima i tabanima, koji su bili neobičnovrući), bilo je samo zato što se bojao za Teda. I ništa više. Samo—Upravo kad se Bobby spremao spustiti slušalicu začuje se kameni kvrc. A onda neki glas reče: "Da?"To je Biderman! Mahnito pomisli Bobby. Ti bokca, to je Biderman!"Da?" ponovno će onaj glas. Ne, nije Bidermanov. Predubok za Bidermanov. Ali je to bio hajkački glas, u to nijebilo sumnje, i dok mu se temperatura kože nastavljala obrušavati prema apsolutnoj nuli, Bobby je znao da čovjekna drugoj strani žice ima u garderobi nekakav žuti kaput.Odjednom mu se oči zažare i duplje ga zasvrbe. Namjeravao je upitati Je li to obitelj Sagamore?, i odgovori li tajkoji je podigao slušalicu potvrdno, namjeravao ih je preklinjali da ostave Teda na miru. Reći im da će on, BobbyGarfield, učiniti nešto za njih ostave li Teda na miru — učinit će sve što zatraže. Ali sad kad mu se ukazala prili-ka, nije mogao ništa reći. Sve do ovog trenutka on nije potpuno vjerovao u prizemnike. A sad je na drugom krajužice bilo nešto, nešto što nije imalo nikakve veze sa životom onako kako gaje Bobby Garfield shvaćao."Bobby?" reče glas u kojem je bilo nekakve zlobne naslade, putenog prepoznavanja. "Bobby", ponovi glas, ovajputa bez upitnika. One točkice počnu strujiti preko Bobbvjeva vidnog polja; dnevna se soba njegova stanaodjednom ispuni crnim snijegom."Molim vas..." šapne Bobby. Skupi svu volju i prisili se dovršiti rečenicu. "Molim vas, pustite ga.""Neće ići", reče mu glas iz praznine. "On pripada Kralju. Kloni nas se, Bobby. Ne miješaj se. Ted je naš pas.Ukoliko i ti ne želiš biti naš pas, kloni nas se."Škljoc.Bobby još trenutak zadrži slušalicu na uhu. Osjećao je potrebu za drhtanjem, ali mu je bilo prehladno za to. No

onaj svrbež u dupljama počne jenjavati, a niti koje su mu zakrivale vidno polje počnu se stapati u sivilo. Najzadodmakne slušalicu od glave, počne je spuštati, pa zastane. Na rupičastoj slušalici bilo je na desetke crvenihkružića, kao daje telefon prokrvario od glasa onoga stvora na drugome kraju.Sopćući tihim i ubrzanim cviležom, Bobby vrati slušalicu na ležište i ode u svoju sobu. Ne miješaj se, rekao muje čovjek na broju obitelji Sagamore. Tedje naš pas. Ali Ted nije pas. On je čovjek, i Bob-byjev prijatelj.Mogla im je reći gdje će on večeras biti, pomisli Bobby. Mislim daje Carol znala. Ako jest, i ako je reklamami—Bobby zgrabi staklenku s Biciklističkim fondom. Izvadi sav novac i ode iz stana. Razmišljao je da bi mogaomajci ostaviti poruku, ali to ne učini jer bi ona u tom slučaju mogla ponovno nazvati HOusitonic 5-8337 i rećihajkaču duboka glasa što njezin Bobuljica radi. To je bio jedan od razloga zbog kojeg nije ostavio poruku. Drugije bio taj da će otići s Tedom uspije li ga upozoriti na vrijeme. Ted će mu u tom slučaju morati dopustiti da podes njim. A ako ga prizemnici ubiju ili otmu? E pa takvo što je gotovo isto što i bijeg, nije li?Bobby se posljednji put osvrne po stanu i slušajući majčino hrkanje on i protiv volje osjeti čežnju u srcu imislima. Tedje imao pravo: unatoč svemu, on je još voli. Ako postoji ka, onda je ljubav za nju dio njegove.Svejedno se nadao daje više nikad neće vidjeti."Zbogom, mama", šapne Bobby. Minutu potom trčao je niz Broad Street Hill u tamneći suton, jedne rukeomotane oko smotuljka novca u njegovu džepu kako ništa ne bi ispalo.X. PONOVNO TAMO DOLJE. DEČKI S UGLA. PRIZEMNICI U ŽUTIM KAPUTIMA. ISPLATA.Pozove taksi iz govornice u Spicer'su, a dok je čekao da taksi stigne, s vanjske oglasne ploče skine oglas kojimse traži izgubljeni ljubi-mač BRAUTIGAN. Također skine i naopako okrenut kartončić na kojem je vlasnik Ramblera iz 1957. nudioautomobil na prodaju. Zgužva oba papirića i baci ih u bačvastu limenu kantu za otpatke pokraj vrata, i nepotrudivši se okrenuti da vidi je li ga stari Spicer, čija je opaka narav bila legendarna među klincima sa zapadnestrane Hanvicha, uhvatio na djelu.I blizanke Sigsbvjevih sad su bile ovdje. Odložile su konopce za preskakivanje kako bi mogle igrati škole.Bobby im priđe i spazi likove——nacrtane pokraj polja. Klekne, a Dina Sigsbv, koja se upravo spremala baciti svoj kamen na polje broj 7,zastane i zagleda se u nj. Dianne prljavim prstima poklopi usta i zahihoće. Ne obazirući se na njih, Bobby seposluži objema rukama da likove pomete u kredne mrlje. Kad je završio s poslom, ustane i otare prah s ruku. NaSpi-cer'sovu majušnom parkiralištu sa samo tri parkirališna mjesta upali se svjetiljka javne rasvjete; Bobbvju idjevojčicama naglo izrastu sjene daleko duže od njih."Zašto si to učinio, ti jedan glupi velki Bobby Garfield?" upita Dina. "Baš su bili lijepi.""Nose peh", reče Bobby. "A zašto vi niste kod kuće?" Što ne znači da nije znao odgovor; palio se i gasio unjihovim glavama poput reklama za pivo u Spicer'sovu izlogu."Muma-tata se svađaju", reče Dianne. "Ona kaže da on ima curu." Nasmije se i njezina joj se sestra pridruži, alisu im oči bile prestrašene. Podsjete Bobbvja na malce u Gospodaru muha."Idite kući prije no što se sasvim smrači", reče on."Muma je rekla da budemo vani", reče mu Dina."Onda je ona glupa, a glup vam je i otac. Idite!"One se pogledaju i Bobby shvati da ih je on prestrašio još i više. Nije mario. Gledao je kako su pograbile svojekonopce i otrčale uzbrdo. Nakon pet minuta naručeni se taksi zaustavi na parkiralištu pokraj trgovine i lepezomprednjih svjetala pomete šljunak."Hm", reče taksist. "Nisam baš siguran smijem li voziti dijete u Bridgeport poslije mraka, čak i da možeš platiti.""Sve je u redu", reče Bobby i sjedne otraga. Odluči li ga taksist sad izbaciti, to će mu uspjeti jedino ukoliko uprtljažniku ima pajser. "Dočekat će me djed." Ali ne ispred Biljarske rupe, Bobby je već odlučio; neće se dovestitamo u taksiju. Netko ga možda tamo vreba. "Ispred Wo Fat Noodle Company. To vam je u Narragansettovojaveniji." I Biljarska rupa nalazi se u Narragansettovoj. Nije upamtio ime ulice, ali ju je lako našao u Žutimstranicama nakon što je pozvao taksi.Taksist je već krenuo u rikverc, no sad se ponovno zaustavi. "U Zloglasnettovoj? Isuse, to nije četvrt za dijete. Niu pol bijela dana.""Dočekat će me djed", ponovi Bobby. "Rekao je da vam dam pola zelembaća napojnice. Hoću reći, pedesetcenti."Na trenutak se taksist kolebao. Bobby pokuša smisliti još nešto čime bi ga nagovorio, ali mu ništa nije padalo naum. A onda taksist uzdahne, spusti svoju zastavicu i pokrene se. Dok su prolazili pokraj njegove zgrade, Bobbypogleda da vidi gori li svjetlo u njihovu stanu. Nije gorjelo, ne još. On se zavali u sjedištu i pričeka da seHanvich izgubi iz vida iza njihovih leđa.Taksist se zvao Roy DeLois, tako je pisalo na njegovu taksimetru. Nije rekao ni riječi tijekom vožnje doBridgeporta. Bio je tužan jer je morao Petea odvesti veterinaru i dati ga uspavati. Pete je imao četrnaest godina.To je bila duboka starost za škotskog ovčara. On je bio jedini pravi prijatelj Roya DeLoisa. Kad bi hranio Petea,Roy DeLois bi mu rekao Hajde, veliki, pojedi sve, ja častim. Rekao bi istu stvar svake večeri. Roy DeLois bio je

rastavljen. Katkad bi otišao u striptiz-bar u Hartfordu. Bobby je vidio obrise plesačica, većinom odjevenih uperje i duge bijele rukavice. Peteova je slika bila jasnija. Roy DeLois se sasvim dobro osjećao dok se vraćao odveterinara, ali kad je kod kuće u ostavi ugledao Peteovu praznu zdjelicu, slomio se i zaplakao.Prođu pokraj restorana William Penn Grille. Jarka se svjetlost slijevala kroz sve prozore i ulica je s obje stranebila načičkana automobilima do trećeg križanja, ali Bobby ne ugleda nikakav otkačeni De-Soto ili neki drugiautomobil koji bi djelovao kao slabo maskirano živo biće. U dupljama ga nije zasvrbjelo i nisu se pojavile onecrne niti.Taksi prijeđe preko kanalskog mosta i oni osvanu tamo dolje. Glasna latino glazba čula se iz stambenih zgrada spožarnim stubama koje su se uspinjale cik-cak uz bočne zidove poput željeznih munja. Grozdovi mladića sjajne,zalizane kose stajali su na uglovima, a grozdovi nasmijanih djevojaka na drugima. Kad se taksi zaustavionajednom semaforu, neki se smedokožac doklati do njih. Bokovi su mu se valjali poput ulja u hlačama odgabardena koje su visjele ispod lastike njegovih blještavo bijelih gaćica. On se ponudi taksistu da će muprljavom krpom koju je držao u ruci oprati vjet-robransko staklo. Roy DeLois otresito odmahne glavom i kao iztopa jurne čim se upalilo zeleno svjetlo."Prokleti latinosi", reče on. "Trebalo bi im zabraniti ulaz u zemlju. Nemamo već dosta vlastitih crnja?"Narragansettova je noću djelovala drukčije — malo jezivije, ali i malo glamuroznije. Bravarije... unovčavanječekova... nekoliko barova iz kojih se izlijevaju smijeh, glazba iz džuboksa i muškarci s bocama piva u rukama...RODOVO ORUŽJE... i eno je, malo iza Rodove trgovine a odmah pokraj one koja prodaje SPECIJALNESUVENIRE, WO FAT NOODLE COMPANY. Odavde ne može biti više od četiri ulice do Biljarske rupe. A tekje osam sati. Bobby ima puno vremena.Kad se Roy DeLois zaustavio uz rub pločnika, taksimetar je pokazivao osamdeset centi. Doda li se tome pedesetcenti napojnice dobije se velika rupa u Biciklističkom fondu, ali Bobbvju je bilo svejedno. Nikad neće dizatitoliku graju zbog novca kao ona. Uspije li upozoriti Teda prije no što ga prizemnici ščepaju, Bobby će sav sretanzauvijek pješačiti."Nije mi drago što te ostavljam ovdje", reče DeLois. "Gdje ti je djed?""Ma, stići će on svakog časa", reče Bobby, svim silama pokušavajući postići bezbrižan ton, u čemu je gotovouspio. Zapanjujuće što se sve može kad si stjeran u kut.On pruži novac. Umjesto da uzme lovu, Roy DeLois je trenutak oklijevao. Razmišljao je da ga odveze natrag doSpicer'sa, ali ako hitnjo ne govori istinu o svom djedu, što onda radi ovdje dolje? pomisli Roy DeLois. Premladje da traži ševu.Ništa mi neće biti, otpovrne mu Bobby u mislima... da, činilo mu se da on to može, barem malo. No, prestani sebrinuti, ništa mi nije.Roy DeLois najzad uzme zgužvani dolar i trio kovanica od deset centi. "To je zaista previše", reče on."Djed mi je rekao da ne budem škrt kao neki ljudi", reče Bobby izlazeći iz taksija. "Možda biste si trebalinabaviti novog psa. Hoću reći, štene."Roy DeLois je imao možda pedesetak godina, ali je od iznenađenja izgledao osjetno mlađe. "Kako..."A onda Bobby začuje kako je zaključio da mu je svejedno kako. Roy DeLois ubaci mjenjač u prvu i odveze se, aBobbyja ostavi ispred Wo Fat Noodle Company.Stajao je tamo sve dok stražnja svjetla taksija nisu iščezla, a onda polako krene prema Biljarskoj rupi, zastavšidovoljno dugo da zaviri kroz prašnjavi izlog SPECIJALNIH SUVENIRA. Roleta od bambusa bila je podignuta,ali jedini izloženi specijalni suvenir bila je keramička pepeljara u obliku zahodske školjke. Na dasci se nalazioutor za cigaretu. Na kotliću je pisalo PARKIRAJTE TUR. Bobbvju se to učinilo prilično duhovitim, ali ne inaročito posebnim izloškom za izlog; bio se nadao predmetima seksualne naravi. Osobito sad kad je zašlo sunce.On krene dalje, pokraj tiskare B'PORT PRINTING i postolar-ske radnje SHOES REPAIRED WHILE U WAITte prodavaonice igraćih karata SNAPPY KARDS FOR ALL OKASIONS. Malo podalje nalazio se još jedan bar,pa još jedna grupica mladića na uglu, i čuo se zvuk grupe The Cadillacs: Brrrr, black slacks, make ya cool,Daddy-O, whenyaputemonyou'reararintogo. Bobby prijeđe preko ulice, kaskajući zgurenih ramena, pognuteglave, ruku u džepovima.Preko puta bara nalazio se zatvoreni restoran nad čijim se sapunom namazanim izlozima još nadvijala dronjavanadstrešnica. Bobby se zavuče u njezinu sjenu i krene dalje, skutrivši se jednom kad je netko viknuo i boca serazbila. Kad je stigao do sljedećeg ugla, ponovno prijeđe poprečno preko Zloglasnettove, i vrati se na stranu nakojoj se nalazila Biljarska rupa.U hodu je pokušavao svoje misli usmjeriti prema van i uhvatiti neki Tedov signal, ali nije bilo ničega. Bobbyjato nije jako začudilo. Daje on Ted, bio bi otišao recimo u bridžportsku Gradsku knjižnicu gdje bi se mogaozadržati a da ne izazove sumnju. A nakon što bi se knjižnica zatvorila, nešto bi čalabrcnuo i na taj način ubio jošmalo vremena. Naposljetku bi pozvao još jedan taksi i došao po svoj novac.Bobby nije smatrao daje Ted blizu, ali je nastavio osluškivati. Toliko je napeto slušao da se zabubao u nekog tipai ne primijetivši ga."Hej, cabron!" reče čovjek smijući se, ali ne prijazno. Ruke zgrabe Bobbvjeva ramena i zadrže ga na mjestu."Kamo bi ti,putino?"

Bobby podigne pogled i ugleda četiri mladića, od onih koje bi njegova majka nazvala dečki s ugla, kako stojeispred lokala s imenom BODEGA. Bili su to Portorikanci, zaključi on, svi u besprijekorno izglačanim hlačama.Crne čizme usiljenih vrhova virile su ispod posuvrataka njihovih hlača. A imali su na sebi i plave svilene jaknena čijim je leđima pisala riječ DIABLOS. Slovo I bilo je u obliku đavoljeg trozuba. Taj mu je trozub bioodnekud poznat, ali Bobby nije imao vremena razmišljati o tome. Srce mu padne u pete kad je shvatio dajezabasao među četiri člana neke ulične bande."Oprostite", reče on suhim glasom. "Zaista, ja... 'prostite."Odmakne se od ruku koje su ga držale za ramena i krene da će zaobići onog mladića. No uspio je načiniti samojedan korak prije no što gaje drugi dohvatio. "Kamo ćeš, tio mio?" upita ga taj. "Kamo bi ti, tio mio?"Bobby se istrgne, ali ga četvrti gurne natrag drugome, koji ga ponovno ščepa, samo ovaj put ne tako nježno. Kaoda su ga okružili Harry i njegovi prijatelji, samo još i gore."Imaš love, tio?" upita treći. "Jer se ovdje naplaćuje cestarina, znaš."Oni se nasmiju i stegnu obruč. Bobby osjeti miris njihovih trpkih losiona poslije brijanja, pomada za kosu,vlastitog straha. Nije mogao čuti njihove misli, no je li morao? Vjerojatno će ga prebiti kao mačku i ukrasti munovac. Bude li imao sreće to je sve što će učiniti. .. ali možda neće imati sreće."Klinjo", četvrti gotovo zapoje. Ispruži ruku, čvrsto uhvati čekinje Bobbvjeve jež frizure, i povuče dovoljnosnažno da su Bobbyju zasuzile oči. "Mali muchacho, kolko love imaš? Kolko dobrih starih dinera? Imaš nešto imi te puštamo. Nemaš ništa i mi te prebijemo.""Pusti ga, Juan."Oni se okrenu — kao i Bobby — i ugledaju petog mladića, i on u jakni Diablosa i u hlačama s oštrim bugom;umjesto čizama-špičoka, imao je na sebi tenisice i Bobby ga odmah prepozna. Bio je to onaj mladić koji je igraoigricu Granična patrola na fliperu u Biljarskoj rupi kad se Ted kladio. Nije ni čudo da mu se onaj trozub učiniopoz-nat — bio je istetoviran na mladićevoj ruci. Jaknu je tad bio okrenuo naopako i zavezao oko struka (ovdje suzabranjene klupske jakne, rekao je Bobbvju), ali je svejedno imao na sebi znak Diablosa.Bobby pokuša zaviriti u pridošličine misli no ugleda samo maglovite obrise. Njegova je moć ponovno blijedjela,kao i onoga dana kad ih je gospođa Gerber odvela u Savin Rock. Ubrzo nakon što su se odmakli odMcQuownova štanda na kraju prolaza u lunaparku, nestalo je njegove moći. Ovaj put je špurijus potrajao duže,ali sad bez sumnje slabi."Hej Dee", reče mladić koji je povukao Bobbvja za kosu. "Malo ćemo prodrmati klinju, neka plati prijelaz prekoteritorija Diablosa.""Ne ovoga", reče Dee. "Poznam ga. On je moj compadre.""Meni izgleda kao gradski pederčić", reče onaj koji je Bobbvja nazvao cabron iputino. "Naučit ću ga malopristojnosti.""Ne treba mu lekcija od tebe", reče Dee. "Hoćeš da ja tebe poučim, Moso?"Moso se odmakne, mršteći se, i izvadi cigaretu iz džepa. Jedan od ostalih kresne mu upaljačem, a Dee odvedeBobbvja u stranu."Sto radiš ovdje, amlgo?" upita on i uhvati Bobbvjevo rame teto-viranom rukom. "Kakva glupost doći tu doljesam, a doći tu sam noću znači da si skroz loco.""Nemam izbora", reče Bobby. "Moram naći čovjeka s kojim sam bio jučer. Zove se Ted. Star je, mršav i priličnovisok. Hoda malo pogureno, kao Boris Karloff, znaš onaj iz filmova strave?""Znam Borisa Karloffa, al ne znam nikakvog Teda, jebote", reče Dee. "Nikad vidio. Čovječe, moraš odavde.""Moram u Biljarsku rupu", reče Bobby."Upravo dolazim odande", reče Dee. "Nisam vidio nikog sličnog Borisu Karloffu.""Još je prerano. Mislim da će biti tamo između pola deset i deset. Moram biti tamo kad dođe, jer ga traže nekiljudi. Nose žute kapute i bijele cipele... voze velike upadne aute... jedan je ljubičasti DeSo-to i—"Dee ga zgrabi i strelovito okrene pa ga prignječi na vrata zalagao-nice tako jako da je Bobby na trenutakpomislio da se Dee ipak odlučio povesti za primjerom svojih prijatelja, dečki s ugla. U zalagao-nici neki starac naočala gurnutih visoko na ćelavu glavu pogleda zlovoljno, a onda vrati pogled na novine koje ječitao."Jefes u dugim žutim kaputima", dahne Dee. "Vidio sam ih. I neki drugi su ih vidjeli. S takvima ne valja imatiposla, chico. S njima nešto nije u redu. Ne izgledaju kako treba. U usporedbi s njima opaki momci koji se motajuispred Malory's Saloona izgledaju kao bebe."Nešto u Deejevu izrazu podsjeti Bobbvja na Sully-Johna, i sjeti se kako je S-J rekao da je vidio dva čudna tipaispred parka Common-wealth. Kad ga je Bobby upitao što je bilo čudno na njima, Sully je rekao da ne zna točno.Alije Bobby znao. Sully je vidio prizemnike. Već su i onda njuškali."Kad si ih vidio?" upita Bobby. "Danas?""Čovječe, stani malo", reče Dee. "Tek sam dva sata na nogama, a uglavnom sam ih proveo u kupaonici,dotjerivao se za izlazak. Vidio sam ih kad su izlazili iz Biljarske rupe, dvojica — mislim prekjučer. A i taj je barčudan u posljednje vrijeme." On razmisli trenutak pa vikne: "Hej, Juan, dovući dupe."

Potegač jež frizura dokaska do njih. Dee mu se obrati na španjolskom. Juan mu nešto odgovori, a Dee kratkootpovrne i pokaže u Bobbvja. Juan se nagne nad Bobbvja, ruku podbočenih o koljena svojih hlača s bugom."Vidio si te tipove, ha?"Bobby kimne glavom."Jedna grupa u velkom lila DeSotu? Jedna u Cri'sleru? I jedna u Oldsu 98?"Bobby je znao samo za DeSota, ali kimne glavom."Ti auti nisu pravi", reče Juan. Pogleda iskosa u Deeja da vidi smije li se ovaj. Dee se nije smijao; samo jekimnuo glavom Juanu da nastavi. "Oni su nešto drugo.""Ja mislim da su živi", reče Bobby.Juanove oči bijesnu. "Jest! Ko živi! A ti ljudi—""Kako su izgledali? Vidio sam jedan njihov automobil, ali ne i njih."Juan je pokušao, ali nije uspio reći, barem ne na engleskom. Umjesto toga, prebaci se na španjolski. Dee jepreveo nešto njegovih riječi, ali nekako rastreseno; sve se češće upuštao u razgovor s Jua-nom a zaboravljao na Bobbvja. Ostali dečki s ugla — a to su i bili, shvati Bobby, dečki — priđu bliže i daju svojobol diskusiji. Bobby nije razumio njihov govor, ali mu se činilo da su prestrašeni, svi odreda. Bili su to žestokimomci — tu dolje moraš biti žestok samo da bi preživio — ali su ih prizemnici svejedno prestrašili. Bobbyuhvati posljednju jasnu sliku: visoki lik grabi krupnim koracima u kaputu boje gorčice koji seže do polovicegoljenica, kakve su muškarci kadšto nosili u filmovima poput Obračun kod O. K korala i Sedmoricaveličanstvenih."Vidio sam njih četvoricu kad su izlazili iz brijačnice koja otraga ima kladionicu za konjske trke", reče onaj čijeje ime čini se bilo Filio. "A to oni i rade, ti tipovi, ulaze u lokale i zapitkuju. Uvijek na ulici ostave neki svojvelki auto upaljenog motora. Čovjek bi pomislio daje takvo što ludost tu dolje, ostaviti auto upaljen, al tko biukro neki od tih užasa?"Nitko, Bobby je to znao. Kad bi pokušao, volan bi se mogao pretvoriti u zmiju i udaviti te; sjedište bi se mogloprometnuti u živi pijesak i utopiti te."Uvijek hodaju u grupi", nastavi Filio, "svi u tim dugim žutim kaputima iako je tako vruće da bi mogao ispećijaje na pločniku, jebote. A svi nose i te lijepe bijele cipele—mrak su, znaš da uvijek primijetim što ljudi imaju nanogama, digne mi se na njih, jebote — i mislim da nisu... nisu..." On posuti, pribere se, i reče Deeju nešto na špa-njolskom.Bobby upita što je rekao."Kaže da im cipele nisu dodirivale tlo", odgovori Juan, raširenih očiju, u kojima nije bilo ni poruge ni nevjerice."Kaže da su imali velki crveni Cri'sler i kad su se vraćali u njega da im cipele nisu doticale zemlju, jebote." Juanod dva prsta načini rašlje ispred usta, pljune kroz njih pa se prekriži.Nakon toga trenutak-dva nitko ne reče ništa, a onda se Dee ponovno ozbiljno nagne nad Bobbyja. "To su tipovikoji traže tvog frenda?""Tako je", reče Bobby. "Moram ga upozoriti."Padne mu na um luda pomisao da će se Dee ponuditi da ode s njim u Biljarsku rupu, a onda će mu se pridružiti iostatak Diablosa; hodat će niz ulicu i kao jedan pucketati prstima poput Jetsa iz Pričesa zapadne strane. Sad će mu biti prijatelji, članovi bande koji usto imaju stvarno dobro srce.Naravno, ništa se od toga ne dogodi. Dogodi se to daje Moso od-šetao natrag do mjesta gdje se Bobby zaletio unjega. Ostali krenu za njim. Juan se zadržao tek toliko da mu kaže: "Naletiš li na te cabelle-rose, bit ćeš mrtavputino, tio mio." Ostao je samo Dee i on reče: "Ima pravo. Trebao bi se vratit u svoj dio svijeta, prijatelju. Nekase tvoj amigo brine sam za sebe.""Ne mogu", reče Bobby. A onda, iskreno znatiželjan: "Bi li ti mogao?""Možda i ne bih daje riječ o običnim tipovima, al ovo nisu obični tipovi. Jesi slušao što sam govorio?""Da", reče Bobby. "Ali.""Lud si, klinac. Poco loco.""Vjerojatno." Osjećao se lud. Poco loco i još malo više od toga. Lud kao februarski mačak, rekla bi njegovamajka.Dee krene i Bobby osjeti grč u srcu. Grmalj od dječaka stigne do ugla — kompići su ga čekali na drugoj straniulice — a onda se strelovito okrene, složi prst u oblik pištolja i uperi ga u Bobbyja. Bobby se veselo nasmije iuperi svoj prst."Vaya con Dios, mi amigo loco", reče Dee, a onda se otklati preko ulice ovratnika jakne podignutog na zatiljku.Bobby okrene na drugu stranu, zaobilazeći lokvice svjetlosti koje su stvarale pjenušave neonske reklame,pokušavajući se držati sjena koliko je to moguće.Prekoputa Biljarske rupe nalazila se mrtvačnica — POGREBNI ZAVOD DESPEGNI, pisalo je na zelenojnadstrešnici. U izlogu je visjela ura obrubljena hladnom kružnicom plavog neona. Ispod ure stajao je natpis:VRIJEME I PLIMA NE ČEKAJU NIKOGA. Prema satu bilo je osam i dvadeset. Još je imao vremena, punovremena. Ugleda uličicu iza Rupe gdje bi mogao pričekati u relativnoj sigurnosti, ali se Bobby nije mogao samotako parkirati i čekati, premda je znao da bi to bilo pametno. No daje zaista pametan, ne bi uopće ovdje ni

dolazio. Nije on mudra stara sova, već prestrašeni klinac kojemu je potrebna pomoć. Sumnjao je da će je dobiti uBiljarskoj rupi, ali možda se vara.Bobby prođe ispod nadstrešnice na kojoj je pisalo UĐITE UNUTRA JE HLADOVINA. Nikad u životu nije mumanje trebala klima; noć je bila vruća, ali je njega tresla zimica.Bože, ako jesi na nebesima, molim tepomozi mi sad. Pomozi mi da budem hrabar... ipomozimi da mi se posreći.Bobby otvori vrata i uđe.Miris piva bio je kudikamo jači i osjetno svježiji, a dvorana s fliperima kvrckala je i zveckala od svjetala i buke.I dok je onomad samo Dee igrao flipere, sad je tamo bilo najmanje dvadesetak ljudi. Svi su pušili, svi biliodjeveni u potkošulje bez rukava i šešire a la Frank Si-natra — "pozdrav mladim zaljubljenicima" — svi sbocama Buda odloženima na staklene ploče Gottliebovih flipera.Prostor oko stola Lena Filesa bio je bolje osvijetljen no prije jer je u dvorani za flipere i oko šanka bilo upaljenoviše svjetiljki (sve barske stolice kod šanka bile su zauzete). Dvorana za biljar, koja je u srijedu uglavnom bila umraku, sad je bila rasvijetljena poput operacijske dvorane. Za svakim su se stolom grbili ljudi, kružili oko njih iizvodili udarce u plavoj magli dima cigareta; stolci uza zid bili su svi zauzeti. Bobby ugleda starog Geeja nogupodignutih na kalupe za čišćenje cipela, i—"Što ti radiš ovdje, jebote?"Bobby se okrene, lecnuvši se od glasa i sablažnjen time što je ta riječ izašla iz ženskih usta. Bila je to AlannaFiles. Vrata dnevnog boravka iza stola upravo su se zatvarala iza nje. Večeras je bila odjevena u bijelu svilenubluzu koja joj je pokazivala ramena — lijepa ramena, bijela poput vrhnja i okrugla poput dojki — te vrh njezinabujnog poprsja. Ispod te bijele bluze nalazio se par najvećih crvenih hlača koje je Bobby ikad vidio. Jučer jeAlanna bila susretljiva, nasmiješena... gotovo da mu se smijala, zapravo, iako na način koji Bobbvju nije smetao.Večeras je izgledala nasmrt prestrašena."Oprostite... znam da ne bih smio biti ovdje, ali moram naći svog prijatelja Teda pa sam pomislio... misliosam..." Začuje kako mu se glas stisnuo poput balona iz kojeg je pušten zrak pa slobodno leti po sobi.Nešto tu nije bilo u redu, poput sna koji bi katkad usnio da sjedi u klupi i uči pravopis ili biologiju ili samo čitaneku pripovijetku, a svimu se počinju smijati i on bi shvatio daje zaboravio odjenuti hlače u školu, da sjedi u klupi a sve mu se vidi i svito vide, curice i nastavnici i svi.Cilik zvonaca u dvorani s igricama nije sasvim zamro, ali je usporio. Bujica razgovora i smijeha kod šankagotovo je sasvim presušila. Kuckanje biljarskih kugli prestalo je. Bobby se osvrne. Ponovno osjeti one zmije utrbuhu.Nisu svi gledali u njega, ali uglavnom jesu. Stari je Gee zjakao očima koje su izgledale poput rupa progorenih uprljavom papiru. Pa premda je onaj prozorčić u Bobbvjevoj glavi sad bio gotovo neproziran — nasapunan —slutio je da su ga mnogi među prisutnima na neki način očekivali. Sumnjao je da oni to znaju, a i da znaju ne biznali zašto. Bili su nekako usnuli, poput ljudi iz Midwicha. Prizemnici su bili ovdje. Prizemnici su—"Odlazi, Randy", reče Alanna suhim, tihim šaptom. U svojem je jadu Bobbvja nazvala očevim imenom. "Odlazidok još možeš."Stari Gee spuzne sa svoje stolice za čišćenje cipela. Njegov zgužvani sako od pikea zapne za jedan od kalupa ipotrga se kad je on načinio prvi korak, ali on ne obrati pozornost tome što svilena podstava leluja pokraj njegovakoljena poput padobrana-igračke. Njegove su oči još više sličile progorenim rupama. "Uhvatite ga", reče stariGee treperavim glasom. "Uhvatite tog malog."Bobby je vidio dovoljno. Ovdje neće dobiti nikakvu pomoć. On srne prema vratima i povuče ih svom snagom.Imao je osjećaj da se iza njegovih leđa ljudi počinju pokretati, ali polako. Odveć polako.Bobby Garfield istrči u noć.Pretrčao je gotovo do drugog ugla prije no što ga bodac u slabini prisili da najprije uspori, a onda i stane. Nitkoga nije slijedio i to je bilo dobro, ali uđe li Ted u Biljarsku rupu podići svoj novac, s njim je svršeno, gotov je,kaput. Više se nije morao paziti samo prizemnika, nego i Starog Geeja i ostalih, a Ted to ne zna. Pitanje je, što biBobby mogao učiniti u vezi s tim?On se osvrne i shvati da pročelja trgovina više nema; zašao je u područje skladišta. Ona su se nadnosila nadnjega poput divovskihlica s kojih su bile zbrisane sve crte. Osjećao se zadah riba i piljevine te neki nejasni miris gnjileži, vjerojatnostarog mesa.On ništa ne može učiniti. On je samo klinac i to više nije u njegovim rukama. Bobby je to shvaćao, ali je shvaćaoi da ne može dopustiti Tedu da se ušeta u Biljarsku rupu a da ga on makar ne pokuša upozoriti. U tome nije bilonikakvog hardvjevskog junaštva; jednostavno nije mogao otići a da to ne pokuša. A u taj gaje položaj dovelanjegova majka. Njegova vlastita majka."Mrzim te, mama", šapne on. Još mu je bilo hladno, ali se znoj slijevao iz njegova tijela; svaki centimetarnjegove kože bio je mokar. "Baš me briga što su ti Don Biderman i ostali učinili, ti si ga-duraijatemrzim."Bobby se okrene i otkasa natrag putem kojim je došao, držeći se sjena. Dvaput je začuo približavanje koraka pačučnuo u vežu, usu-kao se dok oni ljudi ne bi prošli. Bilo je lako načiniti se manjim od makova zrna. Nikad se u

životu nije osjećao manjim.Ovaj put skrene u onu sporednu uličicu. Na jednoj su strani stajale kante za smeće, a na drugoj hrpa kartonskihkutija punih boca za povrat koje su bazdile po pivu. Taj je kartonski stup bio pola metra viši od Bobbvja, i kad sezavukao iza njega, bio je savršeno zakriven od ceste. Dok je stajao u zasjedi, nešto vruće i dlakavo očeše mu se ogležanj i Bobby otvori usta da će vrisnuti. Priguši veći dio vriska prije no što je uspio izaći, spusti pogled iugleda olinjalu mačku skitnicu kako mu uzvraća pogled farovima svojih zelenih očiju."Iš briš", šapne Bobby i ritne je nogom. Mačka se iskesi iglicama svojih zuba, sikne, a onda se polako i šepirećivrati niz uličicu, krivudajući oko ugrušaka otpada i prosa razbijenog stakla, repa podignutog u znak prezira. Krozcigleni zid pokraj sebe Bobby začuje prigušeno bilo džuboksa iz Biljarske rupe. Mickey i Svlvia pjevali su "LoveIs Strange35". I te kako čudna. Čudna zajebancija.Iz svog skrovišta Bobby više nije mogao vidjeti uru na mrtvačnici i sasvim je izgubio osjećaj leti li vrijeme ili sevuče. Onkraj pivsko-ot-padnog vonja sporedne uličice trajala je opera s libretom na temu35 Ljubav je čudna.ljetnog uličnog života. Ljudi su se dovikivali, ponekad smijali, katkad ljutili, kadšto na engleskom, katkad nadesetak drugih jezika. Začuo se zveket eksplozija od kojih se ukočio — prva mu je pomisao bila pucnjava — aonda prepozna u tom zvuku pirotehniku, najvjerojatnije petarde, pa se ponovno malko opusti. Automobili bi pro-zujali poput metka, mnogi od njih kričavo obojeni dragsteri ili automobili s gibljivim hidrauličkim ovjesom,kromiranih cijevi i ispušnih cijevi s prigušnicama. U jednom se trenutku začulo nešto što je zaz-vučalo kaokoškanje i okupljeno mnoštvo koje je povicima ohrabrivalo one koji su ukrstili šake. U jednom trenutku prođeneka gospođa koja je zvučala i nacvrcana i tužna. Pjevala je "Where the Boys Are" predivnim šušljavim glasom.U nekom se trenutku začuju policijske sirene koje se približe pa ponovno utihnu.Bobby nije zadrijemao, nego je budan usnio san. On i Ted živjeli su negdje na farmi, možda na Floridi. Radili suod jutra do mraka, ali je Ted mogao prilično potegnuti za starog čovjeka sad kad je prestao pušiti pa je imao višesape. Bobby je pohađao školu pod drugim imenom — Ralph Sullivan — a navečer su sjedili na trijemu, jeliTedovu hranu i pili ledeni čaj. Bobby mu je čitao iz novina, a kad bi legli na počinak, spavali su dubokim,mirnim snom, neprekinutim noćnim morama. Kad bi petkom otišli u market, Bobby bi pregledao oglasnu pločuda vidi nema li na njoj oglasa kojima se traže izgubljeni kućni ljubimci ili naopako prikvačenih kartončića nakojima piše da vlasnici nešto prodaju, ali nikad nije ništa takvoga našao. Prizemnici su izgubili Tedov miris. Tedviše nije bio ničiji pas i oni su bili sigurni na svojoj farmi. Ne kao otac i sin ili djed i unuk, nego samo kaoprijatelji.Ljudi poput nas, dremljivo pomisli Bobby. Sad je stajao naslonjen na cigleni zid, a glava mu se klizeći spuštalasve dok mu brada gotovo nije dodirnula grudni koš. Ljudi poput nas, zašto za ljude poput nas ne bi postojaloneko mjesto?Svjetla zaliju uličicu. Svaki put kad bi se to dogodilo, Bobby bi zavirio iza hrpe kartonskih kutija. Ovaj putzamalo to nije učinio—želio je sklopiti oči i misliti na farmu — ali se prisili pogledati. Ugleda zatubastu žutumetalnu repnu peraju taksija kako se zaustavlja ispred Biljarske rupe.Adrenalin preplavi Bobbvja i upali u njegovoj glavi lampice za koje nije ni znao da postoje. Zaobiđe onu hrpukutija i sruši gornjedvije. Nogom udari u praznu kantu za smeće i odbaci je na zid. Zamalo nagazi na nešto frktavo i dlakavo —ponovno ona mačka. Bobby je nogom šutne u stranu i istrči iz uličice. Kad je skrenuo prema Biljarskoj rupi,posklizne se na nešto ljepljivo i masno i padne na koljeno. Ugleda uru na mrtvačnici u njezinu hladnom plavomprstenu: 9:45. Taksi je u praznom hodu stajao uz rub pločnika ispred vrata Biljarske rupe. Ted Brautigan stajaoje ispod platnene nadstrešnice na kojoj je pisalo UĐITE UNUTRA JE HLADOVINA i plaćao taksistu. Prignuttako prema vozačevu spuštenom prozoru, Ted je više no ikad sličio Borisu Karloffu.Prekoputa taksija, parkiran ispred mrtvačnice, stajao je golem Oldsmobile crven poput Alanninih hlača. Prije ganije bilo tamo, Bobby je bio siguran u to. Obrisi mu nisu bili baš najkrući. Kad biste gledali u njega, zasuzile bivam ne samo oči nego i mozak.Ted! Bobby pokuša viknuti, ali se nikakav povik ne začuje — uspio je ispustiti tek slamnati šapat. Zašto ih neosjeća? pomisli Bobby. Kako to da ne zna ?Možda zato što su ga prizemnici nekako blokirali. Ili blokadu vrše ljudi u Biljarskoj rupi. Stari Gee i ostali.Prizemnici su ih vjerojatno pretvorili u ljudske spužve koje mogu upiti upozoravajuće signale koje bi Tednajčešće osjetio.Još svjetala zalije ulicu. Kad se Ted uspravio a taksi krenuo, onaj ljubičasti DeSoto iskoči iza ugla. Taksi jemorao naglo skrenuti da bi ga izbjegao. Ispod ulične rasvjete DeSoto je izgledao poput golema krvnog ugruškanakićenog kromom i staklom. Farovi su mu se micali i svjetlucali poput podvodnih svjetala... a onda trepnu. Tonisu uopće bili farovi. To su bile oči.Ted! Ponovno se začuje samo onaj suhi šapat. Usto, Bobby kao da se nije mogao osoviti na noge. Više nije biosiguran da se uopće i želi osoviti na noge. Obuzimao ga je užasan strah, ošamućujući poput gripe i iscrpljujućipoput kataklizmičnog oblika sraćke. Prolazak pokraj krvavog ugruška DeSota ispred restorana William PennGrille bio je užasan; no biti uhvaćen u njegovim prilazećim farovima bilo je tisuću puta gore. Ne tisuću —

milijun puta.Bio je svjestan daje razderao hlače i da mu iz ogrebotine na koljenu curi krv. Čuo je kako Little Richard urlakroz nečiji prozor na katu, i još je vidio plavi prsten oko ure na mrtvačnici poput odsjaja bljeskalice istetoviranogna rožnici, ali ništa od toga nije izgledalostvarno. Zloglasnettova avenija iznebuha je djelovala kao loše oslikana kulisa. Iza nje se nalazila nekanenaslućena stvarnost, i ta je stvarnost bila crna.Rešetka DeSotova motora se micala. Režala. Ti auti nisu pravi auti, rekao je Juan. Oni su nešto drugo.O da, oni su zaista nešto drugo."Ted..." Malo glasnije ovaj put... i Ted začuje. Okrene se prema Bobbvju, šireći oči, a onda DeSoto poskočipreko rinzola iza njega. Njegova blještava vrludava prednja svjetla prikuju Teda i njegova sjena počne rasti baškao što su se Bobbvjeva sjena i sjena malih Sig-bvjevki izdužile kad se upalila žarulja na stupu na malom Spi-cer'sovu parkiralištu.Ted se strelovito okrene prema DeSotu, podigavši jednu ruku da zakloni oči od bljeska. Još svjetala pometeulicu. Ovaj put je posrijedi bio Cadillac koji je prilazio iz pravca onih skladišta, Cadillac zelen poput šmrklja,koji je djelovao najmanje kilometar dug, Cadillac s perajama koje su se cerile i bočnih strana koje su se bibalepoput plućnih režnjeva. Uz potmuo udarac popne se preko rinzola iza Bobbvja i zaustavi se na manje od polametra od njegovih leđa. Bobby začuje tih sopćući zvuk. Cadillacov je motor, shvati on, disao.Vrata su se otvarala na sva tri automobila. Iz njih su izlazili ljudi — odnosno stvorovi koji su na prvi pogledizgledali kao ljudi. Bobby nabroji šest, nabroji osam, pa prestane brojiti. Svi su na sebi imali dugi kaput bojegorčice — od vrste koja se naziva kućni ogrtač — a na desnom prednjem reveru svakog kaputa nalazilo se onozureće skrletno oko kojeg se Bobby sjećao iz svog sna. Pretpostavio je da su te crvene oči značke. Stvorenja kojaih nose su... što? Policajci? Ne. Potjera, kao u nekom filmu? To je bilo bliže istini. Osvetnici? Još bliže istini, alisvejedno ne baš. Oni su bili—Oni su stegovnici. Kao u onome filmu koji smo ja i S-Jprošle godine gledali u Empireu, onome s JohnomPayneom i Karen Steele.Tako je — o da. U filmu se ispostavilo da su stegovnici zapravo banda zlikovaca, premda biste isprva pomislilida su duhovi, nemani ili nešto slično. Ovi su stegovnici zaista čudovišta, pomisli Bobby.Jedan od njih uhvati Bobbyja ispod ruke. Bobby zavapi — taj je kontakt bio najužasnije iskustvo njegova života.U usporedbi s njime, ono kad gaje majka bacila u zid činilo se prava sitnica. Dodir prizemnika bio je kao da teščepao termofor kojemu su izrasliprsti... samo što se osjećaj dodira mijenjao. Osjetio bi prste ispod pazuha, a onda kandže. Prste... kandže. Prste...kandže. Od tog neopisivog dodira zazujali bi mu mišići, iznad i ispod. TojeJackov štap, pomisli on sluđen. Onajzašiljeni s oba kraja.Bobbvja povuku prema Tedu, kojeg su okružili ostali. Posrtao je na nogama koje su bile prenemoćne za hodanje.Zar je pomislio da će uspjeti upozoriti Teda? I da će njih dvojica otrčati niz Narragan-settovu aveniju, možda iposkakujući, onako kako je to Carol običavala? Baš smiješno, nije li?Nevjerojatno, ali Ted nije izgledao uplašeno. Stajao je u polukrugu prizemnika i jedina emocija na njegovu licubila je zabrinutost za Bobbvja. Stvor koji je čvrstim stiskom držao Bobbvja — čas rukom, čas ogavnimkuckavim gumenim prstima, a čas kandžama — iznebuha ga pusti. Bobby zaglavinja, zavrti se. Jedan od ostalihispusti kreštav, lajav uzvik i gurne ga posred leđa. Bobby poleti prema naprijed i Ted ga uhvati.Grcajući od prepasti, Bobby pritisne lice na Tedovu košulju. Osjeti utješan miris aroma Tedovih cigareta ibrijaćeg sapuna, ali nisu bile dovoljno jake da nadvladaju smrad koji je dopirao od prizemnika — vonj mesa iotpada — i jedan trpkiji miris sličan gorućem viskiju koji je dopirao iz njihovih automobila.Bobby podigne glavu i pogleda u Teda. "Moja majka", reče on. "Moja im je majka rekla.""Nije ona za ovo kriva, što god ti mislio", odgovori Ted. "Naprosto sam se zadržao predugo.""Je li ti godišnji godio, Ted?" upita jedan od prizemnika. Glas mu je imao gnusan zujav prizvuk, kao da su muglasnice obložene kukcima — skakavcima ili možda cvrčcima. Možda je on bio onaj s kojim je Bobbyrazgovarao preko telefona, onaj koji je rekao daje Ted njihov pas... ali možda svi zvuče isto. Ako i ti ne želiš bitinaš pas, kloni nas se, rekao je onaj preko telefona, ali je on ipak došao ovdje dolje i sad... i sad..."Nije bilo loše", odgovori Ted."Nadam se da si barem nekog poševio", reče drugi, "jer ti se vjerojatno neće ukazati nova prilika."Bobby pogleda oko sebe. Prizemnici su stajali jedan do drugog, u kolu oko njih, sabijajući ih u tor njihova mirisaznoja i crvljivog mesa, svojim žutim kaputima potpuno zaklonivši pogled na ulicu.Bili su tamnoputi, dubokih očiju, rumenih usta (kao da su jeli višnje).. . ali nisu bili to što su izgledali da jesu.Uopće. Kao prvo, lica su im odbijala ostati na licu: obrazi, brada i kosa pokušavali su se proširiti izvan granica(jedini način na koji je Bobby mogao protumačiti to što vidi). Ispod njihove tamne kože bile su kože bijele poputnjihovih usiljenih cipela. Ali su im usnice svejedno crvene, pomisli Bobby, usne su im uvijek crvene. Kao što suim oči uvijek crne, jer zapravo nisu oči nego špilje. I jako su visoki, shvati on. Tako visoki i tanki. U njihovimmozgovima ne postoje misli poput naših, a u njihovim srcima nema osjećaja poput naših.S druge strane ceste začuje se mljaskav slinav podrig. Bobby pogleda u tom smjeru i ugleda kako se jedna

Oldsmobileova guma prometnula u crnkastosivi pipak koji se ispružio, omotao oko prazne kutije cigareta iprivukao je k sebi. Trenutak potom, pipak je ponovno bio automobilska guma, ali je omot virio iz nje poputnečeg napola progutanog."Spreman za povratak, Hoss36?" jedan od prizemnika upita Teda, prignuvši se prema njemu. Pregibi njegovažutog kaputa uštir-kano su šuškali, ono crveno oko na reveru zurilo. "Spreman na povratak i na ispunjenjedužnosti?""Poći ću", reče Ted, "ali dječak ostaje ovdje."Još se nekoliko ruku spusti na Bobbvja, a nešto slično živoj grani pomiluje ga po zatiljku pa ponovno počne onozujanje, koje je nalikovalo na uzbunjenost i mučninu. Popne mu se u glavu i zazuji tamo poput košnice. Unutartog luđačkog zuja, on začuje najprije jedno zvono koje zaciliče brzo, a onda mnoga. Svijet zvona u nekoj užasnojcrnoj noći vrućih orkanskih vjetrova. Vjerojatno osjeća mjesto s kojeg su prizemnici došli, izvanzemaljskemjesto udaljeno trilijune kilometara od Connecticuta i njegove majke. Sela gore ispod nepoznatih zviježđa, ljudivrište, a onaj dodir na njegovu vratu... taj užasni dodir...Bobby jaukne i ponovno zarije lice u Tedova prsa.36 Referenca na lik Hossa Cartvvrighta (tumačio gaje glumac Dan Blacker) iz popularnog vestern--serijala"Bonanza"."Želi biti s tobom", zapoje neopisiv glas. "Ted, mislim da ćemo ga povesti. Ne posjeduje prirodni talentRazbijača, ali svejedno... sve služi Kralju." Oni neopisivi prsti ponovno ga pomiluju."Sve služi Zraci", reče Ted suhim, poučnim glasom. Svojim učiteljskim glasom."Ne zadugo", reče onaj prizemnik i nasmije se. Od zvuka tog smijeha Bobbvju popuste crijeva."Povedite ga", reče jedan drugi glas autoritativnog prizvuka. Zaista svi zvuče slično, ali ovo je onaj koji se javiona telefon; Bobby je bio siguran."Ne!" reče Ted. Ruke mu se stegnu na Bobbvjevim leđima. "On ostaje ovdje!""Tko si ti da nama naređuješ?" upita vođa prizemnika. "Kako si se uzoholio, Tede, kroz ovo kratko vrijeme naslobodi! Obahatio! No uskoro ćeš ponovno biti u onoj istoj sobi u kojoj si proveo tolike godine, s ostalima, i akoja kažem da dječak ide s nama, onda dječak ide s nama.""Povedete li ga, u tom ćete slučaju morati od mene uzimati silom ono što vam treba", reče Ted, glasom tihim, alivrlo silovitim. Bobby ga zagrli najjače što je mogao i zatvori oči. Nije želio ni pogledati pri-zemnike, nikad više.Najgore kod njih bilo je to što je njihov dodir u nečemu bio sličan Tedovu: i on je otvarao prozor. Ali tko bi želiopogledati kroz takav prozor? Tko bi želio vidjeti visoke, crvenouste ška-raste likove kakvi su oni zapravo bili?Tko bi želio vidjeti vlasnika onog crvenog Oka?"Ti si Razbijač, Ted. Stvoren si za to, rođen si za to. I ako ti mi kažemo da razbijaš, onda ćeš i razbijati, tako miBoga!""Možete me prisiliti, nisam tako glup da pomislim da ne možete... ali ostavite li ga ovdje, dat ću vam ono štoimam milom. A imam vam dati više no što biste mogli... no dobro, vjerojatno možete zamisliti.""Želim dječaka", reče vođa prizemnika, ali sad zamišljeno. Možda čak i sumnjičavo. "Želim ga kao darak,sitnicu za poklon Kralju.""Sumnjam da će ti Grimizni Kralj zahvaliti na nekom besmislenom darku ukoliko mu to ometa planove", rečeTed. "Jedan revol-veraš—""Revolveraš, pih!""No on i njegovi prijatelji stigli su do graničnog područja Krajos-vijeta", reče Ted i ovaj put on zazvučizamišljeno. "Dam li vam to što želite umjesto da vas primoravam da to iz mene izvlačite, mogao bih ubrzatistvari pedesetak ili više godina. Kao što kažete, ja sam Razbijač, stvoren za to i rođen za to. Nema nas puno.Trebamo vam svi do jednoga, a ponajviše sam vam potreban ja. Jer sam ja najbolji.""Laskaš si... i precjenjuješ svoju važnost za Kralja.""Zar? Sumnjam. Sve dok se Zraka ne razbije, Crna Kula će ostati stajati—no nije potrebno da vas na topodsjećam. Je li jedan dječak vrijedan tog rizika?"Bobby nije imao pojma o čemu to Ted govori, a nije ni mario. Znao je jedino da se o njegovu životu odlučuje napločniku ispred biljarskog salona u Bridgeportu. Začuje sušanj kaputa prizemnika, osjeti njihov miris, a sad kadgaje Ted ponovno dodirivao osjećao ih je još jasnije. Počeo je i onaj užasni svrbež u njegovim dupljama. Na nekičudnovat način svrbež je bio usklađen s onim zujanjem u njegovoj glavi. One crne točkice zaplove mu prekovidnog polja i on je odjednom shvatio što oni žele reći, i čemu služe. U knjizi Clifforda Si-maka Prsten okoSunca, u druge svjetove odnosio vas je zvrk; slijedili ste uzdižuće spirale. Zapravo, pretpostavljao je Bobby, to jebilo zbog crnih točkica. Crne točkice. One su bile žive...I bile su gladne."Neka dječak odluči", naposljetku će vođa prizemnika. Njegova živa grana od prsta ponovno pomiluje Bobbvjevzatiljak. "Jako te voli, Teddy. Ti si njegova te-ka. Nije li tako? Bobuljico, te-ka znači prijatelj sudbine. Nije liovaj stari i po dimu mirišući Tedo-medo tebi upravo to? Prijatelj tvoje sudbine?"Bobby ne reče ništa, samo ponovno pritisne svoje hladno i bolno uzdrhtalo lice na Tedovu košulju. Iz sveg sesrca sad kajao što je došao ovamo — bio bi ostao kod kuće skriven ispod kreveta da je znao istinu o

prizemnicima — ali da, Ted je vjerojatno njegov te-ka. On ne zna ništa o stvarima kao što je sudbina, ta on jesamo dijete, ali je Ted njegov prijatelj. Ljudi poput nas, pomisli Bobby sav jadan. Ljudi poput nas."Pa kako se osjećaš sad kad nas vidiš?" upita onaj prizemnik. "Bi li želio poći s nama kako bi mogao biti blizudobrog, starog Teda? Možda ga vidjeti poneki vikend? Diskutirati o književnosti sa svojim dragim, starim te-kaom? Naučiti jesti što mi jedemo i piti što mi pije-mo?" Ponovno ga miluju oni užasni prsti. Ono se zujanje u Bobbvje-voj glavi pojača. Crne se točkice podebljajui sad su one izgledale kao prsti — prsti koji ga pozivaju. "Jedemo dok je vruće, Bobby", šapne onaj prizemnik."A i pijemo vruće. Vruće... i slatko. Vruće... i slatko.""Prestani", obrecne se Ted."Ili bi radije ostao sa svojom majkom?" nastavi brundavi glas, og-lušivši se na Teda. "Naravno da ne bi. Dječaktvojih načela. Dječak koji je otkrio užitke prijateljstva i književnosti. Dakako da ćeš poći s ovim sipljivim starinika-maijem, zar ne? Ili nećeš? Odluči, Bobby. I to sada, i znaj daje tvoja odluka nama zakon. Odsada dovječnosti."Bobbvju se prikaže delirična slika igraćih karata pozadine boje jastoga kako se vrtoglavo miču ispodMcQuownovih dugih, bijelih prstiju: Čas se tuku čas se vuku sad se javi da vidimo jesi l'pravi.Nisam pravi, pomisli Bobby. Nisam pravi."Pustite me, gospodine", reče on kukavno. "Molim vas, nemojte me povesti sa sobom.""Premda to znači da tvoj te-ka mora otići bez tvog divnog i okrepljujućeg društva?" Glas se smiješio, ali jeBobby gotovo mogao okusiti lukav prezir ispod njegove vesele površine i on zadrhti. Od olakšanja, jer je shvatioda će ga ipak pustiti, i od stida jer je znao što zapravo radi — gmiže, kumi, podvija rep. Sve ono što pozitivci ufilmovima i knjigama koje voli nikad ne čine. Ali pozitivci u filmovima i knjigama nikad se nisu morali suočiti snečime poput prizemnika u žutim kaputima ili s užasom crnih točkica. A ovo što je Bobby vidio ovdje, ispredBiljarske rupe, nije bilo ono najgore. Što ako ugleda ostatak? Što ako ga crne mrlje povuku u svijet u kojem bividio ljude u žutim kaputima onakvima kakvi stvarno jesu? Što ako ugleda obličja unutar ovih koja nose naovome svijetu?"Da", reče on i počne plakati."Što da?""Premda mora ići bez mene.""A! Iako to znači povratak majci?""Da.""Vjerojatno sad malo bolje shvaćaš svoju gaduru od majke, je li?""Da", reče Bobby treći put, gotovo jaukom. "Mislim da da.""Bilo bi dosta", reče Ted. "Prestani."Ali glas ne prestane. Ne još. "Naučio si kako biti kukavica, Bobby...zarne?""Da!" vikne on, lica još pritisnutog o Tedovu košulju. "Beba, beba koja se usrala u gaće, da da da! Briga me!Samo me pustite kući!" On punim plućima uvuče dug, nesiguran dah i ispusti ga u obliku vriska. "Hoću svojumamu!" Bio je to urlik prestrašenog malca koji je naposljetku ugledao zvijer iz vode, zvijer iz zraka."U redu", reče onaj prizemnik. "Kad ti tako kažeš. Pod pretpostavkom da tvoj Tedo-medo potvrdi da ćedobrovoljno raditi i da ga se neće morati vezati za veslo kao prije.""Obećavam." Ted pusti Bobbvja. Bobby ostane stajati u istom položaju, uspaničeno i grčevito stežući Teda igurajući lice u njegova prsa, sve dok ga Ted blago ne odgurne."Ulazi u biljarski salon, Bobby. Reci Filesu da te odveze kući. Učini li to, reci mu da će moji prijatelji njegaostaviti na miru.""Oprosti mi, Ted. Želio sam poći s tobom. Namjeravao sam poći s tobom. Ali ne mogu. Oprosti mi.""Ne bi smio biti strog prema sebi." Alije Tedov pogled bio tjesko-ban, kao da je znao da od večeras Bobbyprema sebi više neće moći biti nikakav osim strog.Dva žutokaputaša pograbe Teda za ruke. Ted pogleda u onoga koji je stajao iza Bobbvja — onoga koji mu jemilovao zatiljak tim užasnim štapićastim prstom. "Cam, ne moraju to činiti. Sam ću hodati.""Pustite ga", reče Cam. Prizemnici koji su držali Teda za ruke, puste ga. A onda, posljednji put, Camov prstdotakne Bobbvjev zatiljak. Bobby prigušeno jaukne. Pomisli: Učini li to još jednom, poludjet ću, neću si moćipomoći. Počet ću vrištati i neću moći prestati. Makar mi glava puknula, vrištat ću. "Ulazi unutra, klinjo. Brže,dok se ne predomislim i ipak te povedem."Bobby zatetura prema Biljarskoj rupi. Vrata su bila otvorena, ali prazna. On zakorači na onu jednu jedinu stubu,pa se okrene. Trojica prizemnika zbili su se oko Teda, ali je Ted sam hodao prema krvavom ugrušku od DeSota."Ted!"Ted se okrene, nasmiješi se i podigne ruku da će mahnuti. No onda onaj po imenu Cam priskoči, zgrabi ga,zavrti i gurne u automobil. Kad je Cam zalupio stražnja vrata DeSota, Bobby ugleda,samo na trenutak, neko nevjerojatno visoko, nevjerojatno mršavo stvorenje kako stoji u dugom žutom kaputu,stvor puti bijele poput novog snijega i usana crvenih poput svježe krvi. Duboko u njegovim dupljama vidjele suse nesmiljene žiže svjetlosti te razigrane točkice tame u zjenicama koje su se širile i uzile baš kao i Tedove.

Crvene se usne rastegnu i otkriju iglaste zube koje bi mogle postidjeli mačku iz one uličice. Crni se jezik zaklatiizmeđu tih zuba i zamigolji mu na prostački pozdrav. A onda to stvorenje u žutom kaputu trkom zaobiđepoklopac motora ljubičastog DeSota. Tanke nožice trle su mu se škripavo jedna o drugu, koščata koljena visokose podizala poput stapnog klipa, pa se baci za volan. Na drugoj strani ulice, pokrene se i onaj Olds. Motor muzazvuči poput rike budećeg zmaja. A možda to i jest bio zmaj. Sa svog mjesta, poprečno zauzevši pola pločnika,Cadillacov motor učini isto. Živa prednja svjetla preplave ovaj dio Narragansettove avenije kuckavom jarkomsvjetlošću. DeSoto ot-kliže u polukružnom skretanju i zagrebe po cesti jednim lepezastim odbojnikom te povučeza sobom kratki šlajer iskri. Na trenutak Bobby ugleda Tedovo lice na DeSotovu stražnjem prozoru. Bobbypodigne ruku i mahne. Učinilo mu se daje Ted podignuo svoju, ali nije bio siguran. Ponovno mu glavu ispunizvuk sličan topotu kopita.Više nikad nije vidio Teda Brautigana."Nosi se, klinjo", reče Len Files. Lice mu je bilo bijelo kao sir, a izgledalo je kao da mu visi s lubanje onakokako meso visi s nadlaktica njegove sestre. Iza njega, žaruljice Gottliebovih flipera u maloj arkadi palile su se igasile i treperile, no nije bilo nikoga da to vidi; maco tipovi koji su bili večernji specijalitet flipera u Biljarskojrupi stisnuli su se iza Lena Filesa poput djece. Lenu zdesna stajali su igrači biljara, mnogi stežući u ruci biljarskeštapove kao palice. Stari Gee stajao je malo po strani pokraj automata za cigarete. On nije imao biljarski štap; izjedne kvrgave, staračke ruke visio je mali automatski pištolj, koji nije prestrašio Bobbvja. Nakon Čama injegovih žutokaputaških prijatelja, činilo mu se da ga trenutačno ništa ne bi moglo prestrašiti. Trenutačno jeprestrašen skroz-naskroz."Put pod noge, klinjo. Odmah.""To bi ti bilo pametno, mali." To je bila Alanna koja je stajala iza stola. Bobby pogleda u nju i pomisli: Da samstariji nešto bih ti uvalio,kladim se. Ona spazi njegov pogled — kvalitetu njegova pogleda — i pogleda u stranu, rumena u licu, uplašena izbunjena.Bobby ponovno pogleda u njezina brata. "Hoćete da vam se oni tipovi vrate?"Lenovo obješeno lice dodatno se objesi. "To ti je neki vic?""U redu onda", reče Bobby. "Dajte mi što hoću i otići ću. Više me nikad nećete vidjeti." On zastane. "A ni njih.""Što bi ti, mali?" upita Stari Gee svojim staračkim vibratom. Bobby će dobiti što god zatraži; to se palilo i gasilou glavi Staroga Geeja poput jake svijetleće reklame. Taj je mozak bio bistar danas kao i kad je pripadao MladomGeeju — hladan, proračunat i neugodan — ali se činio bezazlenim nakon Čama i njegovih stegovnika.Bezazlenim kao jaganjac božji."Vožnju do kuće", reče Bobby. "To je pod broj jedan." A onda— obrativši se više Starom Geeju nego Lenu —on im reče što traži pod broj dva.Lenov je automobil bio Buick: velik, dug i nov. Vulgaran, ali ne i prizeman. Samo automobil. Njih su se dvojicavozila uz plesnu glazbu iz četrdesetih. Len je progovorio samo jedanput tijekom vožnje do Hanvicha. "Da nisiprebacio na rokenrol. Tog se sranja naslušam na poslu."Prođu pokraj kina Asher Empire i Bobby primijeti da ulijevo od kioska za prodaju ulaznica stoji kartonski likBrigitte Bardot u naravnoj veličini. Pogleda u nj bez većeg zanimanja. Osjećao se prestar za B. B.Skrenu iz Asherove i Buick sklizne niz Broad Street Hill poput šapta iza ruke koja pokriva usta. Bobby pokažesvoju zgradu. Stanje sad bio osvijetljen, i to kako: sve su svjetiljke gorjele žarkom svjetlošću. Bobby pogleda usat na Buickovoj šoferskoj ploči i shvati daje skoro jedanaest sati navečer.Kad se Buick zaustavio uz rub pločnika, Lenu Filesu povrati se moć govora. "Tko su oni bili, klinjo? Tko su bilioni muljatori?"Bobby se zamalo veselo nasmiješi. To ga podsjeti na to kako bi na kraju gotovo svake epizode Lone Rangera,netko upitao: Tko je zapravo bio taj maskirani?"Prizemnici", reče on Lenu. "Prizemnici u žutim kaputima.""Ne bih ti želio sad biti kompa.""Ne", reče Bobby. Potrese ga drhtaj poput zapaha vjetra. "Ni ja to ne želim. Hvala na vožnji.""Nema na čemu. Samo se odsad drži dalje od mog zelenog filca. Doživotno ti je zabranjen pristup."Buick — lađa, jahta iz Detroita, ali ne prizemna — odveze se. Bobby je gledao kako je zašao na kolni prilazpreko puta pa krenuo natrag uzbrdicom pokraj Caroline zgrade. Kad je zamaknuo za ugao, Bobby pogleda uzvijezde — poslagane u hrpama od milijardu zvijezda, proliveni most svjetlosti. Zvijezde pa još zvijezda izanjih, vrte se u tami.Postoji Kula, pomisli on. Koja drži sve na okupu. Postoje Zrake koje ju nekako štite. Postoji Grimizni Kralj iRazbijači koji žele uništiti Zrake... ne zato što bi Razbijači to željeli nego zato što on to od njih želi. On,Grimizni Kralj.Je li Ted već medu ostalim Razbijačima? upita se Bobby. Je li se vratio i vesla?Oprosti, pomisli on, i krene niz pješačku stazu do trijema. Sjeti se kako je na njemu sjedio s Tedom, čitao mu iznovina. Samo njih dvojica. Želio sam poći s tobom, ali nisam mogao. Na kraju ipak nisam mogao.On zastane u podnožju stuba koje su vodile na trijem, osluhne neće li čuti Bovvsera iz Colony Street. No ne

začuje se ništa. Bovvser je zaspao. Pravo čudo. Smiješeći se blijedo, Bobby se ponovno pokrene. Njegova jemajka jamačno začula škripu druge stube — bila je prilično glasna — jer je zazvala njegovo ime a onda se začuozvuk njezinih trčećih koraka. Bio je na trijemu kad su se vrata širom otvorila i ona istrčala, još odjevena u odjećukoju je nosila kad se vratila kući iz Providencea. Kosa joj je visjela oko lica u raščupanim uvojci-ma i čupercima."Bobby!" zavapi ona. "Bobby, o Bobby! Hvala Bogu! Hvala Bogu!"Ona ga zagrli i podigne s poda, zavrti u nekakvoj vrsti plesa, a njezine suze navlaže mu jednu stranu lica."Nisam željela uzeti njihov novac", blebetala je. "Ponovno su me nazvali i tražili adresu kako bi mogli poslatiček a ja sam rekla nema veze, bila je to pogreška, bila sam povrijeđena i uzrujana, odbila sam, Bobby, odbila,rekla da ne želim njihov novac."Bobby je vidio da laže. Netko je gurnuo omotnicu s njezinim imenom ispod ulaznih vrata stana. Ne ček, nego tristotine dolara u gotovini. Tri stotine dolara za povrat njihova omiljenog Razbijača; tristo pišljivih zelembaća.Oni su još veće cicije od nje."Rekla sam da ga ne želim, čuješ li me?"Nosila ga je u stan. Imao je skoro pedeset kilograma i bio pretežak za nju, ali gaje ona svejedno nosila. Dok jeona trkeljala, Bobby shvati da se barem neće morati baktati s policijom; nju nije pozvala. Uglavnom je samosjedila ovdje, cupkala svoju izgužvanu suknju i nesuvislo se molila Bogu da on dođe kući. Ona ga voli. To jelepeta-lo u njezinoj glavi poput krila ptice u stupici štale. Ona ga voli. Nije silno pomoglo... ali malo jest. Ako jei zamka, malo je pomoglo."Rekla sam da ga ne želim, ne treba nam, neka zadrže svoj novac. Rekoh... rekla sam im...""U redu je, mama", reče on. "Bilo je dosta. Spusti me.""Gdje si bio? Dobro si? Jesi gladan?"On odgovori na njezina pitanja od posljednjeg prema prvom. "A-ha, gladan sam, ali sam dobro. Otišao sam uBridgeport i dobio ovo."On zavuče ruku u džep na hlačama i izvadi ostatke Biciklističkog fonda. Njegove novčanice od jednog dolara ikovanice bile su umiješane u neuredan zeleni svežanj novčanica od deset, dvadeset i pedeset dolara. Njegova jemajka zurila u taj novac dok je on daždio na mali stolić pokraj trosjeda. Njezino zdravo oko raširilo se toliko dase Bobby pobojao da bi joj se moglo skotrljati niz lice. Ono drugo oko ostane stiješnjeno u svom tmastom oblakuplavo-crnog mesa. Izgledala je poput ispaćenog starog gusara koji zlurado uživa nad svježe iskopanim blagom,slika koja Bobbvju baš i nije trebala... i koja nikad nije potpuno izblijedjela u onih petnaest godina između tevečeri i noći kad je umrla. No nekim je svojim novim i ne osobito ugodnim dijelom uživao u tom pogledu —kako ju je činio starom, ružnom i komičnom, osobom glupom koliko i gramzivom. To je moja mama, pomisli onglasom Jimmvja Durantea. To je moja mama. Oboje smo ga izdali mama, ali su mene za to bolje platili negotebe, je li? Aha! Eto ti ga na!"Bobby", šapne ona drhtavim glasom. Izgledala je kao gusar a zvučala kao pobjednički natjecatelj kviza BillaCullena Ukoliko je cijena dobra. "O Bobby, toliko novca! Odakle ti?""Od Tedove oklade", reče Bobby. "To je isplata.""AliTed... neće li on—""Njemu više neće trebati."Liz žmirne kao da ju je iznenada žignulo u nekoj od njezinih masnica. A onda počne grabljati novac na hrpu,uspijevajući pritom razvrstavati novčanice. "Kupit ću ti onaj bicikl", reče ona. Prsti su joj se micali hitrošćuiskusnog šibicara. Nitko ne može nadmašiti taj rad ruku, pomisli Bobby. Nitko nikad nije nadmašio taj rad ruku."Odmah ujutro. Čim oni u Western Auto otvore. Onda ćemo—""Ne želim bicikl", reče on. "Ne od toga. I ne od tebe."Ona se skameni, ruku punih novca, i on osjeti kako je njezina ja-rost istog trenutka nabujala, slično nečemuužarenom što iskri. "Od tebe nikad ni trunke zahvalnosti, je li? Bila sam luda što sam je uopće i očekivala. Ubiome Bog ako nisi pljunuti otac!" Ona ponovno zamahne rukom raširenih prstiju, s tom razlikom što je ovaj put onznao što slijedi. Onomad gaje posljednji put uhvatila na krivoj nozi."Kako bi ti to znala?" upita Bobby. "Napričala si toliko laži o njemu da se i ne sjećaš istine."A to je bilo tako. Bio je zavirio u nju i unutra nije bilo gotovo ničega od Randalla Garfielda, samo kutija snjegovim imenom na njoj... njegovim imenom i izblijedjelom slikom koja je mogla biti svačija. To je bila kutijau kojoj je držala ono što joj je pričinjalo bol. Nije se sjećala toga kako je on obožavao onu pjesmu Joa Stafforda;nije pamtila (ako je ikad i znala) daje Randy Garfield bio prava slat-kica koji bi ti dao košulju s leđa. Za takvošto nije bilo mjesta u kutiji koju je čuvala. Bobby pomisli kako je jamačno užasno kad ti treba takva kutija."On ne bi pijanom čovjeku kupio piće", reče on. "Jesi li to znala?""O čemu ti to govoriš?""Ne možeš me natjerati da ga zamrzim... niti me možeš pretvoriti u njega." On zavrti desnu ruku u šaku ipodigne je zapetu pokraj glave. "Ja neću biti njegov duh. Napričaj sebi koliko god laži želiš o neplaćenimračunima i istekloj polici osiguranja i o svim onim nedovršenim skalama koje je pokušao popuniti, ali ih nemojviše govoriti meni. Nikad više.""Da nisi podizao ruku na mene, Bobuljica. Da je nikad nisi po-dignuo na mene."

Kao odgovor na to, on podigne i drugu ruku, također stisnutu u šaku. "Hajde. Želiš me udariti? Vratit ću ti. Jošmalo batina neće ti škoditi. Samo što ćeš ih ovaj put zaslužiti. Hajde."Ona je prezala. Osjeti kako se njezin gnjev osipa jednako brzo kako je nabujao i zamijeni ga užasna crnina. Unjoj on ugleda strah. Strah od njezina sina, strah da bi joj mogao nanijeti zlo. Ne večeras. Ne s tim musavimdječačkim šačicama. Ali mali dječaci narastu.A je li on baš toliko bolji od nje daje smije gledati svisoka i držati joj moralne prodike? Je li on imalo bolji odnje? U glavi začuje onaj neopisivi brundavi glas kako ga pita želi li se vratiti kući premda to znači da Ted morakrenuti bez njega. Da, bio je rekao Bobby. Premda to znači vratiti se svojoj gaduri od majke? Da, rekao jeBobby. Sad je malo bolje shvaćaš, zar ne? upitao je Cam, i ponovno je Bobby odgovorio potvrdno.A kad je prepoznala njegov korak na trijemu, u njezinoj glavi u prvom trenutku nije bilo ničega osim ljubavi iolakšanja. To je bilo stvarno.Bobby otpusti šake. Uhvati je za ruku, još zamahnutu na šamar... premda sad bez veće odlučnosti. Ruka senajprije opirala, ali Bobby naposljetku ublaži napetost u njoj. Poljubi je. Pogleda u natučeno majčino lice iponovno joj poljubi ruku. Tako ju je dobro poznavao, premda nije to želio. Žudio je da se onaj prozor u njegovuumu zatvori, čeznuo za neprovidnošću koja ljubav čini ne samo mogućom nego i nužnom. Što manje znaš, toviše možeš vjerovati."Jedino ne želim bicikl", reče on. "Dobro? Samo bicikl.""A što želiš?" upita ona, glasom nesigurnim, neutješnim. "Što želiš od mene, Bobby?""Palačinke", reče on. "Puno palačinki." Pokuša se nasmiješiti. "Taaaako sam gladan."Ona ispeče dovoljno palačinki za njih oboje pa su doručkovali u ponoć, sučelice jedno drugome za kuhinjskimstolom. On je inzisti-rao da joj pomogne oko posuđa premda je tad već bilo blizu jedan. Zašto ne? upita je on.Sutra nema škole, može spavati dokle god želi.Dok je ona puštala vodu da oteče iz sudopera a Bobby pospremao posljednje komade pribora za jelo, Bowserpočne lajati u Colo-ny Street: rup-rup-rup u tamu novog dana. Bobbvjev se pogled sretne s majčinim, oni senasmiju i na trenutak je godilo to što znaju.Isprva je ležao u krevetu na stari način, poleđuške, peta raširenih u donje kutove madraca, ali mu taj stari načinviše nije odgovarao. Osjećao se izloženim, kao da bi nešto što želi ugrabiti dječaka moglo naprosto iskočiti iznjegova ormara i jednom kandžom rasporiti njegov nezaštićeni trbuh kao da je posrijedi zatvarač. Prevrne se nabok i upita se gdje je Ted sada. Ispruži ruku, pokušavajući napipati nešto što bi moglo biti Ted, ali ne bude ničeg.Baš kao što ni ranije nije bilo ničeg, u Zloglasnettovoj ulici. Bobby je želio plakati za Tedom, ali nije mogao. Nejoš.Vani, prelazeći kroz tamu poput sna, dopre zvuk ure na gradskom trgu: jedan jedini bong. Bobby pogleda usjajeće kazaljke Big Bena na svom stolu: stajale su na položaju za jedan sat. To je dobro."Otišli su", reče Bobby. "Prizemnici su otišli."Alije spavao na boku, koljena privučenih do brade. Bilo je svršeno s njegovim noćima spavanja širom opruženogna leđima.XI. VUKOVI I LAVOVI. BOBBY UDARA PALICOM.REDARSTVENIK RAYMER. BOBBYI CAROL.LOŠA VREMENA. OMOTNICA.Sully-John vratio se iz kampa preplanuo, s deset tisuća iscjeljuju-ćih ugriza komaraca i s milijun priča... samo štoBobby nije čuo puno njih. To je bilo ljeto kad se dugogodišnje, ležerno prijateljstvo između Bobbyja, Sulh/ja iCarol prekinulo. Njih bi troje katkad zajedno otišli do Sterling Housea, ali kad bi tamo stigli, svaki bi se posvetionekoj drugoj aktivnosti. Carol i njezine cure prijavile su se za keramiku, softball37 i badminton, a Bobby i Sullyza Juniorske safa-rije i bejzbol.7 Ženska inačica bejzbola.Sully, čije su vještine već dozrijevale, promaknut je iz Vukova u Lavove. Pa premda su svi dječaci zajednoodlazili na plivanje i planinarenje i sjedili straga u olupini od kombija Sterling Housea držeći kupaće gaćice igablece u papirnatim vrećicama, S-J je sve češće sjedio s Ronniejem Olmquistom i Dukeom Wendellom,dječacima s kojima je bio u kampu. Prepričavali su iste prežvakane priče o neslanim šalama s plahtama i o tomekako su slali klince u lov na šljuke sve dok Bobbvju nisu dosadile. Čovjek bi pomislio da je Sully u kampu biopedeset godina.Na Dan nezavisnosti, Vukovi i Lavovi odigrali su svoj godišnji derbi. U desetljeće i pol od svršetka II. svjetskograta, Vukovi nisu dobili nijednu od tih utakmica, ali u nadmetanju 1960. godine barem su pružili dostojan otpor— uglavnom zahvaljujući Bobbvju Garfieldu. U sve svoje tri runde kao udarac uspio je pogoditi lopticu i stići dobaze, a čak se i bez svoje Alvin Dark rukavice spektakularno bacio za lopticom i uhvatio je. (Kad je ustao izačuo pljesak, nakratko poželi da je njegova majka tu, jer ona nije došla na godišnju jednodnevnu ekskurziju najezero Canton.)Bobbvjev posljednji majstorski potez dogodio se kad su Vukovi bili posljednji put na redu za udaranje. Gubili sus dva boda i imali igrača na drugoj bazi. Bobby je udario loptu duboko u lijevo polje, i kad je potrčao premaprvoj bazi začuje kako je S-J s hvatačeve pozicije iza nulte baze zamumljao: "Dobar udarac, Bobby!" To i jest

bio dobar udarac, i da je Bobby ostao na drugoj bazi, njegov je suigrač mogao izjednačiti rezultat. No on jeriskirao i pokušao stići do treće baze. Klinci mlađi od trinaest godina skoro nikad ne bi uspjeli precizno vratitiloptu s ruba igrališta svojim suigračima na bazama, ali ovaj put Dike Wendell, Sullvjev frend iz kampa Winnie,pošalje iz lijevog polja metak od lopte Ronnieju Olmquistu, Sullvjevu drugom frendu iz kampa Winnie. Bobbyje uklizao u bazu, ali osjeti kako ga je Ronniejeva rukavica udarila po gležnju djelić sekunde prije no što jetenisicom dotaknuo bazu."Iiiii... izbačen si!" vikne sudac, koji je dojurio s nulte baze da bi imao bolji pregled situacije na terenu. Pokrajigrališta, prijatelji i rodbina Lavova histerično su klicali.Bobby ustane bijesno piljeći u suca, jednog od voditelja programa u Sterling Houseu, dvadesetogodišnjaka sazviždaljkom i bijelom mrljom cinkova oksida na nosu. "Ma nisam!""Žao mi je, Bob", reče mladić, koji je odbacio svoju sudačku masku i ponovno bio voditelj. "Bio je to dobarudarac i izvrsno ukli-zavanje, ali si izbačen.""Nisam! Varaš! Zašto varaš?""Izbaci ga!" sikne nečiji tata. "Nema mjesta takvom bezobraz-luku!""Bobby, idi sjedni", reče voditelj."Stigao sam prije njega!" odbrusi Bobby. "Kilometar prije!" On upre prst u čovjeka koji je predložio da ga seudalji s terena. "Je li ti ovaj platio da se pobrineš da izgubimo? Onaj debeljko?""Prekini, Bobby", reče voditelj. Kako glupo izgleda s tom svojom okruglom kapicom nekog hajkačkogstudentskog bratstva i sa zviždaljkom! "Upozoravam te."Ronnie Olmquist okrene glavu kao da mu se ova prepirka gadi. Bobby je mrzio i njega."Ti si najobičniji prevarant", reče Bobby. Uspio je zadržati suze koje su ga bockale u kutovima očiju, ali ne idrhtanje glasa."Više to neću trpjeti", reče voditelj. "Sjedi i ohladi malo. Ti si—""Pederu prevarantski. Eto što si ti."Neka žena blizu treće baze zgrane se i okrene glavu."E sad si pretjerao", reče voditelj bezizražajnim glasom. "Odlazi s terena. Odmah."Bobby prijeđe pola puta između treće i četvrte baze, grebući teni-sicama, a onda se okrene. "Osim toga, ptica tise posrala po nosu. Vjerojatno si preglup da to shvatiš. Bolje bi ti bilo da si to obrišeš."U njegovoj je glavi to zazvučalo smiješno, ali kad je to naglas izrekao, zazvučalo je glupo i nitko se ne nasmije.Sully je stajao raskre-čen iznad nulte baze, velik kao kuća i ozbiljan kao srčani napad u svojoj sirotinjskojhvatačkoj opremi. Njegova maska, pokrpana na tisuću mjesta crnim izolirbandom, klatila mu se u jednoj ruci.Izgledao je zajapureno i srdito. A izgledao je i kao dijete koje više nikad neće zaigrati u Vukovima. S-J je bio ukampu Winnie, izvodio psine s posteljinom, dokasna pričao priče o duhovima oko logorske vatre. On će zauvijekbiti Lav i Bobby gaje mrzio."Što ti je?" upita Sully dok se Bobby vukao pokraj njega. Klupe s rezervnim igračima obiju momčadizanijemjele su i sva su djeca gle-dala u njega. A i svi su roditelji gledali u njega. Gledali u njega kao daje on nešto ogavno. Bobby pretpostavi davjerojatno i jest. Samo ne zbog razloga na koje oni misle.Znaš što, S-J, možda ti i jesi bio u kampu Winnie, ali sam ja bio tamo dolje. Duboko tamo dolje."Bobby?""Ništa mi nije", reče on i ne podigavši pogled. "Koga briga? Selim se u Massachusetts. Možda tamo ima manjepederskih varalica.""Slušaj ti—""Ma daj šuti", reče Bobby ne pogledavši u njega, nego u svoje te-nisice. Gledao je u tenisice i produžio dalje.Liz Garfield nije imala prijatelja ("Ja sam vuk samotnjak, i nisam za čopor", katkad bi rekla Bobbvju), ali u prvihpar godina rada u nekretninama Home Town prijatelj evala je sa ženom po imenu Myra Calhoun. (Nalizijanskom jeziku ona i Myra bile su dva oka u glavi, srodne duše, na istoj valnoj dužini, itd.) U to vrijeme,Myra je bila tajnica Dona Bidermana, a Liz Katica za sve, trčkarala od agenta do agenta, zakazivala im sastanke ikuhala kavu, tipkala poslovna pisma. Myra je 1955. naglo otišla iz agencije, bez većih objašnjenja. Liz jepromaknuta na njezino radno mjesto kao tajnica gospodina Bidermana početkom 1956.Liz i Myra ostale su u vezi, razmjenjivale blagdanske čestitke i poneko pismo. Myra — koja je bila ono što jeLiz nazivala "stara cura" — odselila se u Massachusetts i otvorila vlastitu malu agenciju za trgovinunekretninama. Potkraj lipnja 1960., Liz joj je napisala pismo i upitala bi li ona mogla postati partner — započetak mlađi partner, naravno — u agenciji Calhoun Real Estate Solutions. Ima određeni kapital koji bi moglauložiti; ne puno, ali tri i pol tisuće dolara nisu baš za odbaciti.Možda je gospođica Calhoun prošla isti križni put kao i njegova mama, a možda i nije. Tek, ona odgovoripozitivno — čak je mami poslala i cvijeće, i Liz je bila sretna prvi put nakon mnogih tjedana. Vjerojatno iskrenosretna prvi put u nekoliko godina. I tako će se oni preseliti iz Harvvicha u Danvers u državi Massachusetts.Odlaze u kolovozu, kako bi Liz imala dovoljno vremena da upiše svog Bo-buljicu, svog odnedavna tihog i često smrknutog Bobuljicu, u novu školu.

Samo što je Bobuljica Liz Garfield morao obaviti jedan poslić prije odlaska iz Hanvicha.Bio je premlad i premalen da neskrivećki učini što je trebao učiniti. Morat će biti oprezan, i morat će bitipodmukao. Bobby više nije imao ništa protiv podmuklosti; izgubio je zanimanje za ponašanje u stilu AudiejaMurphvja ili Randolpha Scotta u filmovima na subotnjim matinejama a usto, neke ljude treba zaskočiti izzasjede, makar samo da vide kako je to. Skrovište koje je odabrao bio je onaj šumarak kamo gaje Carol odvelaonoga dana kad se sav raspekme-zio i rasplakao; primjereno mjesto da sačeka Harrvja Doolina, starog gospodinaRobina Hooda, Robina Hooda koji jaše kroz usjek.Harry je dobio posao preko ljeta da popunjava police u Total Gro-ceryju. Bobby je to znao tjednima, jer gajetamo viđao kad bi dolazio u nabavku s mamom. A Bobby je vidio i da Harry pješaci kući nakon završetka svojesmjene u tri sata. Harry je najčešće bio s nekim od svojih prijatelja. Richie O'Meara mu je bio najčešći pratilac;Willie Shearman kao da je nestao iz života starog Robina Hooda baš kao što je Sully više-manje iščezao izBobbvjeva. No sam ili u društvu, Harry Doolin uvijek bi do kuće presjekao preko parka Common-wealth.Bobby je počeo tamo svraćati svako popodne. Sad kad je pripek-lo, bejzbol se igrao samo ujutro pa su u tri satapopodne igrališta A, B i C bila prazna. Prije ili poslije, Harry će se pješice vraćati s posla i proći pokraj tih pustihigrališta a da neće biti u društvu Richieja ili nekoga od svojih veseljaka. U međuvremenu, Bobby je svaki danprovodio tih sat vremena između tri i četiri sata popodne u šumarku gdje je plakao glave položene u Carolinokrilo. Kadšto bi čitao neku knjigu. Ona o Georgeu i Lennieju ponovno ga rasplače. Ljudi poput nas, koji rade narančevima, najosamljeniji su ljudi na svijetu. Tako se George izrazio. Ljudi poput nas nemaju što očekivati.Lennie je mislio da će njih dvojica kupiti farmu i uzgajati kuniće, ali prije no što je Bobby stigao do kraja priče,znao je da neće biti ništa od farme i kunića za Georgea i Lennieja. Zašto? Jer je ljudima potrebna zvijer koju ćeloviti. Nađu nekog Ralpha, ili Pajceka, ili glupu Ijudeskaru a laLennie, pa se pretvore u prizemnike. Navuku svoje žute kapute, zašilje štapove na oba kraja, a onda krenu u lov.Ali ljudi poput nas ponekad vrate milo za drago, pomisli Bobby dok je čekao dan kad će se Harry pojaviti sam.Katkad to učinimo.Šesti kolovoza bio je taj dan. Harry je hodao s noge na nogu kroz park prema uglu Broadove i Commonwealtske,još u svojoj crvenoj pregači Total Grocervja — koji idiot, jebote — i pjevao "Mack the Knife" glasom koji birastopio vijke. Pazeći da ne zašuška granama gusto posađenih stabala, Bobby iskorači iz gaja iza njega i počnega sustizati. Hodao je meko po stazi i nije zamahnuo bejzbolskom palicom sve dok nije bio na sigurnojudaljenosti. Kad ju je podigao, sjeti se Tedovih riječi: Tri dječaka protiv jedne curice. Sigurno su mislili da silavica. Ali, naravno, Carol nije bila lavica, a nije ni on. Sully je lav, a Sully ni tada nije bio tu, kao ni sad. Onajkoji se sad šuljao za Harrvjem Doolinom nije čak bio ni Vuk, nego hijena, pa što? Zaslužuje li Harry Doolin ištabolje?Ne, pomisli Bobby i zamahne palicom. Ona udari uz isti uhu ugodni potmuli udarac koji je osjetio na jezeruCanton kad je udario treću i posljednju lopticu, onu koju je poslao duboko u lijevo polje. Udarac po križimaHarryja Doolina bio je još ugodniji.Harry vrisne od bola i iznenađenja i opruzi se po stazi. Kad se prevrnuo na leđa, Bobby ga odmah raspalipalicom po nozi, malo ispod lijevog koljena. "Aaauuuu!" vrisne Harry. Kakvo zadovoljstvo čuti krik HarrvjaDoolina; zapravo, na rubu blaženstva. "Aauuuu, to boli! To booooli!"Ne smijem mu dopustiti da ustane, pomisli Bobby, odabirući sljedeću točku udara hladnim okom. Dvaput jekrupniji od mene; promašim li i dopustim mu da ustane, rastrgat će me. Ubit će me, jebote.Harry se pokušavao odmaknuti, tenisicima se ukopavao u šljunčanu stazu, turom orao brazdu, veslao laktovima.Bobby zamahne palicom i pogodi ga posred trbuha. Harry ostane bez zraka i uporišta laktova pa se opruzi naleđa. Pogled mu je bio zamućen, pun suncem obasjanih suza. Bubuljice su mu iskočile u obliku velikih Ijubi-častocrvenih piknji. Njegova usta — tanka i opaka onoga dana kad ih je spasila Rionda Hewson — sad su bilavelika, mlohava drhtalica. "Aaauuuu, prestani, predajem se, predajem, Isuse!"Ne prepoznaje me, shvati Bobby. Sunce mu udara u oči pa i ne zna tko ga tuče.To nije bilo dovoljno. "Nisam zadovoljan, dečki!" rekli bi voditelji u kampu Winnie nakon što neki bungalov nebi dobio prolaznu ocjenu pri inspekciji — Sully mu je to rekao, premda se Bobbvju fućkalo za to; koga briga zainspekcije bungalova i izradu lisnica od plastičnih perlica?Ali za ovo mu se fućka, zaista, i on se prigne Harrvjevu licu iskrivljenom od smrtnog bola. "Sjećaš me se, RobinHood?" upita on. "Sjećaš me se, zar ne? Ja sam beba Maltexica."Harry prestane vrištati. Blene u Bobbvja, najzad ga prepoznavši. "Dohvatim... te..." propenta on."Kurac ćeš dohvatiti", reče Bobby, a kad gaje Harry pokušao uhvatiti za gležanj, on ga nogom udari u rebra."Aaaauuuu!" zavapi Harry Doolin, okrenuvši staru ploču. Kojeg li krepila! Parada hajkačkog podmlatka! To jevjerojatno više zaboljela mene nego tebe, pomisli Bobby. Udarati ljude nogom kad na njima imaš tenisice mogusamo budale.Harry se okrene na trbuh. Dok se batrgajući podizao na noge, Bobby zanjiše palicom u pobjedničkom zamahu ikresne Harrvja njome ravno preko guzova. Zvuk je bio kao da netko klofa debeli sag —predivan zvuk! Jedinošto bi moglo nadmašiti ovaj trenutak bilo bi da se i gospodin Biderman opružio po stazi. Bobby je točno znaogdje bi njega rado udario.

No polovica kruha bolja je od korice kruha. Barem tako uvijek govori njegova majka."Ovo ti je bilo za bebu Gerbericu", reče Bobby. Harry je ponovno ležao spljošten na zemlji, jecao. Šmrkalj mu jecurio iz nosa u gustim, zelenim potočićima. Jednom je rukom mlitavim trljanjem pokušavao oživiti svoje zamrlodupe.Bobbvjeve se ruke ponovno zategnu na dršku palice oblijepljenom ljepljivom vrpcom. Želio ju je podignuti ispustiti posljednji put, ne na Harrvjevu goljenicu ili Harrvjeva leđa, nego na Harrvjevu glavu. Želio je čuti kakomu puca lubanja. Ta ne bi li svijet bio bolji bez njega? Malo irsko govance. Prizemno malo—-Polako, Bobby, prozbori Tedov glas. Bilo bi dosta, zato se sad smiri. Kontroliraj se."Dodirni je još jednom, ubit ću te", reče Bobby. "A dodirneš li mene, zapalit ću ti kuću. Jebem ti materhajkačku."Čučnuo je pokraj Harryja kad je rekao ovo posljednje. Ustane, osvrne se, i ode. Kad je na pola Broad Street Hillasreo blizanke Sig-sbvjevih, veselo je zviždukao.Sljedećih godina, Liz Garfield gotovo da se naviknula na policajce na svojim vratima. Prvi koji se pojavio bio jeredarstvenik Ravmer, debeli mjesni policajac koji bi djeci katkad kupio kikiriki od prodavača u parku. Kad jenavečer šestog kolovoza pozvonio na vratima prizemnog stana u Broadovoj broj 149, policajac Ravmer nijeizgledao sretno. S njim je bio Harry Doolin, koji još tjedan dana ili više neće moći sjediti na netapeciranomstolcu, te njegova majka Mary Doolin. Harry se penjao po ulaznim stubama poput starca, rukama se podbočujućio križa.Kad je Liz otvorila ulazna vrata, Bobby je stajao pokraj nje. Mary Doolin upre prstom u njega i vikne: "To je on,on je premlatio mog Harrvja! Uhapsite ga! Izvršite svoju dužnost!""O čemu je riječ, George?" upita Liz.Na trenutak, policajac Ravmer ne odgovori, nego pogleda u Bob-byja (visokog sto šezdeset centimetara, teškogčetrdeset osam kilograma) pa u Harrvja (visokog metar osamdeset i tri i teškog osamdeset osam kilograma).Njegove krupne vlažne oči bile su sumnjičave.Harry Doolin bio je glup, ali ne toliko da nije mogao pročitati taj pogled. "Prišuljao mi se. Dohvatio me s leđa."Ravmer se sagne Bobbvju, uhvativši se hrapavim rukama crvenih zglavaka za sjajna koljena donjeg dijela svojeuniforme. "Ovaj ovdje Harry Doolin tvrdi da si ga prebio u parku dok se vraćao kući s posla." Ravmer jeizgovorio posla kaopusla. Bobby to nikad nije zaboravio. "Kaže da si se sakrio a onda ga namarisao bejzbolskompalicom prije nego što se uspio okrenuti. Što kažeš na to, dečec? Govori li on istinu?"Bobby, nimalo glup, već je razradio scenarij za ovaj prizor. Daje barem u parku Harryju rekao daje dug vraćen,da su sad kvit, i izbr-blja li Harry nekome da gaje Bobby pretukao, onda će i Bobby izbr-bljati svoje — ispričatikako su Harry i njegovi prijatelji ozlijediliCarol, što bi izgledalo kudikamo gore. Problem je bio u tome što bi Harryjevi prijatelji to poricali; bila bi toCarolina riječ protiv Har-rvjeve, Richiejeve i Williejeve. Pa je zato Bobby otišao ne rekavši ništa, nadajući se daće Harry zbog poniženja—pretukao ga balavac dvaput manji od njega — držati jezik za zubima. Ali nije.Pogledavši u usko lice gospođe Doolin, stisnute nenamazane usne i bijesan pogled, Bobby je znao i zašto.Izvukla je to iz njega, i to je to. Najvjerojatnije upornim zanovijetanjem."Nisam ga ni taknuo", Bobby reče Raymeru i pritom čvrsto pogleda Ravmeru u oči.Mary Doolin se osupne, sablazni. Čak je i Harry, kojemu je laganje sa šesnaest godina već jamačno bilo načinživota, izgledao iznenađeno."Ma vidi ti bestidnika kako laže koliko je dug i širok!" drekne gospođa Doolin. "Dajte da se ja porazgovaram snjim! Ja ću izvući istinu iz njega, vrag me odnio ako neću!"Ona zakorači. Raymer je gurne natrag jednom rukom, ne podigavši pogled, i ne skidajući ga s Bobbvja."Momak, zašto bi klipan veličine Harryja Doolina rekao takvo što o prcknedli tvoje veličine ako to nije istina?""Da niste mog malog zvali klipan!" zakriješti gospođa Doolin. "Nije li dosta to što gaje ova tu kukavica prebilatako da mu je život visio o koncu? Zašto—""Začepite", reče Bobbvjeva majka. To je bilo prvo što je rekla nakon što je upitala redarstvenika Raymera očemu je riječ i glas joj je bio mrtvački smiren. "Neka on odgovori na pitanje.""Još se ljuti na mene od zimus, eto zašto", Bobby reče Raymeru. "On i još neki veliki dečki iz Sv. Gabrijelaganjali su me nizbrdo. Harry se poskliznuo na ledu, pao i smočio se. Rekao je da će mi vratiti milo za drago.Vjerojatno misli daje ovo dobar način da to učini.""Lažljivac!" vrisne Harry. "Nisam te ja ganjao, nego Billy Dona-hue! Taj—"Zašuti pa se osvrne. Nekako se uvalio; na licu mu se vidjelo kako mutno postaje svjestan te činjenice."To nisam bio ja", reče Bobby. Govorio je tiho ne spustivši pogled s Ravmerova. "Da sam pokušao prebiti klincanjegove veličine, rasturio bi me.""Lažljivci idu u pakao!" skreše Mary Doolin."Bobby, gdje si bio oko pola četiri danas popodne?" upita Ravmer. "Možeš li mi to odgovoriti?""Ovdje", reče Bobby."Gospođo Garfield?""O da", reče ona mirno. "Bio je sa mnom ovdje cijelo popodne. Ja sam prala kuhinjski pod, a Bobby je čistio

pragove. Spremamo se za selidbu i želim da stan izgleda lijepo kad se odselimo. Bobby se malo žalio — kako todečki već čine — ali je obavio svoje zaduženje. A poslije smo popili ledeni čaj.""Lažljivica!" cikne gospođa Doolin. Harry je samo stajao osupnuta izraza lica. "Skandalozna lažljivica!" Onaponovno srne naprijed, rukama posegnuvši otprilike u smjeru vrata Liz Garfield. Ponovno je policajac Ravmerodgurne i ne pogledavši je. Ovaj put malo grublje."Kunete se daje bio s vama?" Raymer upita Liz."Kunem se.""Bobby, ti ga nisi ni taknuo? Kuneš se?""Kunem se.""Kuneš se Bogom?""Kunem se Bogom.""Osvetit ću ti se, Garfield", reče Harry. "Sredit ću ja tu tvoju malu crvenu—"Raymer se okrene tako naglo, i da majka nije zgrabila Harryja za lakat, ovaj bi se možda strmoglavio niz ulaznestube, pa bi mu se otvorile i stare i nove rane."Začepi tu gadnu, glupu labrnju", reče Ravmer, a kad je gospođa Doolin zaustila da nešto reče, Ravmer upre prstu nju. "A i vi svoju, Mary Doolin. Želite li protiv nekog podići tužbu zbog batina, trebali bi počet od svog muža,do vraga. Za to ćete naći puno više svjedoka."Ona blene u njega, bijesna i postiđena.Raymer spusti ruku čijim je kažiprstom upirao, kao da je naglo otežala. Polako svrne pogled s Harryja i Mary(od kojih nijedno nijebilo milosti puno) koji su stajali na trijemu, na Bobbyja i Liz u predvorju. A onda se odmakne od svih četvero,skine policijsku kapu, počeše se po znojnoj glavi i vrati kapu na glavu. "Nešto je trulo u državi Danskoj", reče onnajzad. "Netko ovdje laže na hvate.""On—" "Ti—" Harry i Bobby progovore uglas, ali redarstvenik Ravmer nije želio čuti ni jednog ni drugog."Kuš!" prodere se on tako glasno da je neki stari par šetača na drugoj strani ulice zastao i okrenuo se."Proglašavam slučaj zaključenim. No bude li još kakvih problema među vama"— on pokaže na dječake — "ilivama" — pokazujući na majke — "bit će zlo i naopako. Kaže se, pametnome i jedna dosta. Harry, hoćeš listisnut Ro-bertovu ruku i reć daje sve u redu? Onako muški?... A, mislio sam si da nećeš. Svijet je tugapregolema. Hajde Doolinovi. Otpratit ću vas kući."Bobby i njegova majka gledali su kako njih troje silaze niza stube. Harry je sad pretjerivao sa šepanjem, tako daje sličilo teturanju mornara. U podnožju pješačke staze gospođa Doolin ga odjednom kresne po zatiljku. "Nemojglumit, govance jedno!" reče ona. Harry je nakon toga počeo ravnije hodati, ali se još valjao s lijevog boka nadesni. Bobbvju se dječakovo preostalo hramanje učini neglumlje-nim. Vjerojatno i jest neglumljeno. Onajposljednji udarac, preko Harrvjeva dupeta, bio \egrandslam.Kad su se vratili u stan, Liz upita istim onim smirenim glasom: "Je li on bio jedan od dječaka koji su istukliCarol?""Da.""Možeš li mu se uklanjati s puta dok se ne odselimo?" "Mislim da mogu.""Dobro", reče ona pa ga poljubi. Malokad bi ga poljubila, pa je bio predivan osjećaj kad bi to ipak učinila.Nepunih tjedan dana prije selidbe — stan se tad već počeo puniti kartonskim kutijama i poprimati neobičanogoljeli izgled — Bobby zatekne Carol Gerber u parku. Za promjenu je setala sama. Često ju je viđao gdje seta sprijateljicama, ali to mu nije odgovaralo, to nije bilo ono što je želio. Sad je najzad bila sama, i tek kad jepogledalapreko ramena i kad je ugledao strah u njezinim očima, shvati da ga je izbjegavala."Bobby", reče ona. "Kako si?""Ne znam", reče on. "Dobro, pretpostavljam. Nisam te viđao.""Nisi svratio k meni.""Ne", reče on. "Ne, ja—" Što? Kako da dovrši tu rečenicu? "Bio sam zauzet", reče on neuvjerljivo."O. A-ha." Podnio bi to što je hladna prema njemu. Ali nije mogao podnijeti strah koji je pokušavala sakriti.Strah od njega. Kao da je on pas koji bi je mogao ugristi. Bobbvju se ukaže ludi prizor, kako se on spušta na svečetiri i počinje lajati rup-rup-rup."Selim se.""Sully mije rekao. Ali nije znao točno kamo. Vas dvojica kao da se više ne družite kao nekad.""Ne", reče Bobby. "Ne kao nekad. Izvoli." On se maši za stražnji džep i izvadi komad presavinutog papira izškolske bilježnice. Carol se sumnjičavo zagleda u nj, pruži ruku da će ga uzeti, pa je povuče."To je samo moja adresa", reče on. "Idemo u Massachusetts. U grad po imenu Danvers."Bobby pruži presavinuti papir, ali ga ona i dalje nije uzimala, pa njemu dođe da zaplače. Sjeti se kako je bio snjom na vrhu panoramskog kotača i kako je tad imao osjećaj kao da je na vrhu osvijetljene zemaljske kugle. Sjetise ručnika koji se otvara poput krila, kako stopala s majušnim nalakiranim noktima piruetiraju, i mirisa parfema."She's dancing to the drag, the cha-cha rag-a-mop", pjevao je Freddy Cannon s radija u drugoj sobi, a to je bila

Carol i jedino Carol."Mislio sam da ćeš mi možda pisati", reče on. "Vjerojatno ćeš mi nedostajati, u novom gradu i sve to."Carol najzad uzme papir i stavi ga u džep svojih kratkih hlačica i ne pogledavši ga. Vjerojatno će ga baciti kad sevrati kući, pomisli Bobby, ali mu je bilo svejedno. Barem ga je uzela. To će biti dovoljna odskočna daska za onetrenutke kad mu bude potrebno da zaboravi na... a shvatio je da se u blizini ne moraju nalaziti prizemnici da bi seosjetila potreba za tim."Sully kaže da si sad drukčiji."Bobby ne odgovori."Zapravo,puno ljudi to kaže."Bobby ne odgovori."Jesi li ti premlatio Harrvja Doolina?" upita ona i snažno uhvati Bobbvjevo zapešće hladnom rukom. "Jesi li?"Bobby polako kimne glavom.Carol mu se baci oko vrata i poljubi ga tako jako da su im se zubi sudarili. Usta im se razdvoje uz čujan mljasak.Bobby neće poljubiti drugu djevojku u usta u iduće tri godine... a nijedna u životu nikad nije njega takopoljubila."Dobro!" reče ona tihim, jarosnim glasom, gotovo zarežavši. "Dobro!"A onda potrči prema Broadovoj. Njezine su noge — preplanule od ljeta i krastave od mnogih igara i mnogihpločnika — ljeskale."Carol!" zazove je on. "Carol, čekaj!"Ona potrči."Carol, volim te!"Ona se na to zaustavi... ili je možda samo stigla do ugla Common-wealtske i morala pripaziti na promet. Usvakom slučaju, ona zastane na trenutak, spuštene glave, a onda se okrene, raširenih očiju i rastvorenih usana."Carol!""Moram kući, moram napraviti salatu", reče ona pa pobjegne od njega. Pretrči preko ulice i otrči iz njegovaživota ne obazrevši se više. Možda je tako bilo i najbolje.On i njegova mama presele se u Danvers. Bobby krene u tamošnju pučku školu, stekne nekoliko prijatelja, i jošviše neprijatelja. Započnu tučnjave, a nedugo zatim i markiranja. U prvoj učeničkoj knjižici, u kućici zakomentare, gospođa Rivers je napisala: "Robert je iznimno bistro dijete, ali jednako tako i problematično.Gospođo Garfield, molim vas da dođete da popričamo o njemu."Gospođa Garfield je otišla, i gospođa Garfield je pomogla koliko je mogla, ali je bilo previše stvari o kojima nijemogla govoriti: o Pro-videnceu, o stanovitom oglasu za izgubljenog kućnog ljubimca i o tome kako je došla donovca kojim se poslužila da kupi novi posao i novi život. Dvije su se žene složile da Bobby pati od problemaodras-tanja; da mu nedostaje njegov bivši grad i bivši prijatelji. Jednog će dana nadrasti svoje probleme. Prepametan jei presposoban da ne bi.Liz je napredovala na svom novom radnom mjestu trgovkinje nekretninama. Bobby je postigao lijep uspjeh uengleskom (dobio je plus pet iz sastava u kojem je usporedio Steinbeckovo djelo O miševima i ljudima sGoldingovim Gospodarem muha) i slab uspjeh u ostalim predmetima. Počeo je pušiti.Carol mu je ipak pisala s vremena na vrijeme — krzmajuća, gotovo provizorna pisamca u kojima je pisala oškoli i prijateljicama i vikendu provedenom u New York Cityju s Riondom. Kao prilog jednome od njih koje jestiglo u ožujku 1961. (njezina su pisma uvijek stizala na papiru nazupčanog ruba uz čije su ivice plesali plišanimedvjedići) dodan je sumorni P.S.: Mislim da će se moji mama & tata rastati. On namjeravaprhnuti u drugo"bračno gnijezdo", a ona samo plače. No uglavnom se držala veselijih stvari: uči vrtjeti mažoretsku palicu, zarođendan je dobila nove klizaljke, i dalje misli da je Fa-bian sladak iako Yvonne i Tina tako ne misle, bila je navečeri tvista i plesala svaki ples.Dok bi otvarao svako njezino pismo i vadio ga iz omotnice, Bobby bi pomislio: Ovo je posljednje, više mi nećepisati. Djeca ne pišu pisma dugo i kad obećaju da će pisati. Događa se previše toga novog. Vrijeme tako brzoprolazi. Prebrzo. Zaboravit će me.Ali joj on neće pomoći u tome. Nakon što bi stiglo neko njezino pismo, on bi sjeo i napisao odgovor. Ispričao jojje o kući u Brookh/nu koju je njegova majka prodala za 25 tisuća dolara — šestomjesečna plaća na njezinubivšem radnom mjestu od samo jedne provizije. Ispričao joj je o plus pet iz engleskog sastava. Ispričao joj je osvom prijatelju Morrieju koji ga uči igrati šah. Nije joj ispričao da on i Morrie katkad odlaze u razbijačke pohodeu kojima jure na biciklima (Bobby je najzad uštedio dovoljno da si kupi jednog) pokraj rugla od starih stambenihzgrada u Plvmoutskoj i u prolazu bacaju kamenje iz svojih košara. Preskočio je priču o tome kako je gospodinuHurlevu, zamjeniku ravnatelja svoje osnovne škole, rekao da ga ovaj može poljubiti u dupe i kako je gospodinHurley na to reagirao tako da mu je dao preko nosa i nazvao ga bezobraznim, zamornim klincem. Nije joj sepovjerio daje počeo krasti po trgovinama ni da se četiri-pet puta napio (jedanput s Morriejem a ostalo sam sa so-bom), a ni da kadšto hoda po željezničkoj pruzi i pita se bi li pad podkotače South Shore Expressa bio najbrži način da dokrajči započeto. Zapah dizela, sjena koja ti padne na lice, a

onda bam! No možda to i ne ide tako brzo.Svako pismo koje bi napisao Carol, završavalo bi na isti način:Jako nedostaješ Svom prijatelju BobbyjuTjedni bi prošli bez pošte — ne i s njegove strane — a onda bi stigla još jedna omotnica sa srčekima i plišanimmedvjedićima polijepljenima na poleđini, još jedan list pisaćeg papira nazupčanog ruba, još novosti o klizanju ivrtnji mažoretske palice i novim cipelama i tome kako nikako da se makne od razlomaka. Svako je pismo bilopoput još jednog s mukom uvučenog daha ljubljene osobe čija se smrt sad čini neizbježnom. Još jedan dah.Čak mu je i Sully-John napisao nekoliko pisama. Prestala su stizati početkom 1961., ali se Bobby zaprepastio iraznježio činjenicom da se Sully uopće potrudio. U S-J-ovu djetinje krupnom rukopisu i bolnim pravopisnimgreškama Bobby je naslućivao kako se pomalja dobroćudan tinejdžer koji će s jednakim užitkom igrati nogometi povaljivati navijačice, dječak koji će se izgubiti u gušticima rečeničnog znakovlja s jednakom lakoćom s kojomće se probijati kroz obrambene linije protivničke momčadi. Bobbyju se učini da čak vidi i čovjeka koji čekaSullyja sedamdesetih i osamdesetih godina, čeka ga onako kako se čeka da stigne taksi: prodavača automobilakoji će jednoga dana imati vlastito zastupništvo. Naravno, zvat će se Kod poštenog Johna: Honest John'sHanvich Chevrolet. Imat će velik trbuh koji će mu se objesiti preko remena i plakete na zidovima svog ureda,trenirat će juniorske momčadi i započeti svako bodrenje riječima Slušaj ovamo narode. Odlazit će u crkvu,marširati u svečanim povorkama, biti član gradskog vijeća i tako to. Bit će to dobar život, zaključi Bobby —farma i kunići umjesto štapa zašiljenog na oba kraja. Premda se ispostavilo daje taj štap ipak čekao na Sullvja;dočekao ga je u pokrajini Dong Ha zajedno sa starom mamasan38, onom koja nikad neće sasvim otići.38 Vijetnamska riječ za stariju ženu.Bobby je imao četrnaest godina kad ga je murjak uhvatio pri izlasku iz trgovine živežnim namirnicama s tucetomlimenki piva (Narragansett) i tri šteke cigareta (naravno Chesterfieldica; dvadeset jedna vrsta najfinijeg duhanačini dvadeset aromatičnih cigareta). To je bio onaj plavokosi murjak iz Sela prokletih.Bobby je rekao pajkanu da on nije provalio u dućan, da su stražnja vrata bila otvorena i da je on naprosto ušetao,ali kad je policajac baterijom posvijetlio bravu, ona je visjela nahero u starom drvu, napola iščupana.v4 ovo?upitao je pajkan, a Bobby slegnuo ramenima. Sjedeći u automobilu (policajac je dopustio Bobbvju da sjedi naprednjem sjedištu pokraj njega, ali mu nije dao dim kad je Bobby zamolio), policajac je počeo ispunjavatiformular na svom bloku s metalnim podloškom. Upitao je natmurenog, suhonjavog klinca pokraj sebe kako sezove. Ralph, reče Bobby. Ralph Garfield. Ali kad su se zaustavili ispred kuće u kojoj je sad živio sa svojommamom — u cijeloj kući, u prizemlju i na katu, vremena su bila dobra — rekao je policajcu daje lagao."Zapravo se zovem Jack", rekao je."Je li?" reče plavokosi murjak kao iz Sela prokletih."Da", reče Bobby kimajući glavom. "Jack Merridew Garfield. Taj sam."Pisma Carol Gerber prestala su stizati 1963., što je pukim slučajem ujedno bila i godina u kojoj je Bobby prviput izbačen iz škole te godina njegova prvog boravka u popravnom domu za maloljetnike u Bedfordu. Povodtom boravku bio je posjed pet cigareta marihuane koje su Bobby i njegovi prijatelji nazivali joysticks. Bobby jeosuđen na devedeset dana zatvora, od kojih mu je posljednjih trideset oprošteno zbog dobrog ponašanja. Pročitaoje puno knjiga. Neki su ga štićenici zvali Profesor. Bobbyju to nije smetalo.Kad je izašao iz popravne Buhare, socijalni radnik Grandelle — socijalni radnik zadužen za maloljetnike —dođe k njemu i upita Bobbyja je li spreman popraviti se i živjeti poštenim životom. Bobby je rekao da jest, dajenaučio lekciju, i neko se vrijeme činilo daje to zaista i tako. A onda je ujesen 1964. premlatio nekog dječaka takojako daje ovaj morao u bolnicu i bilo je dvojbeno hoće li se ikad sasvim oporaviti. Dječak je Bobbyju odbio datisvoju gitaru, pa ga jeBobby istukao i uzeo mu je. Bobby je svirao gitaru (ne naročito dobro) u svojoj sobi kad je uhapšen. Liz je biorekao daje gitaru, akustičnu Silverstonicu, kupio u zalagaonici.Liz je zaplakana stajala na vratima dok je socijalni radnik Gran-delle vodio Bobbvja u policijski automobilparkiran kod pločnika. "Oprat ću ruke od tebe ne prestaneš li!" doviknula je za njim. "Ozbiljno ti kažem! Znaj dahoću!""Operi ih", rekao je on sjedajući na stražnje sjedište. "Hajde, mama, operi ih sad pa da skratimo priču."Za vrijeme vožnje u središte grada, socijalni radnik Grandelle reče: "Bobby, mislio sam da ćeš se popraviti iživjeti pošteno.""I ja", reče Bobby. Tad je u Buhari proveo šest mjeseci.Kad je izašao, svoju je Traihvavs kartu unovčio i stopirao do kuće. Kad si je otvorio vrata, majka nije izašla izsvoje sobe da ga pozdravi. "Dobio si pismo", rekla je iz svoje mračne sobe. "Na stolu ti je."Bobbvjevo srce silovito zabubnja udarajući mu u rebra čim je ugledao omotnicu. Više nije bilo srčeka imedvjedića — sad je bila prestara za njih — ali je odmah prepoznao Carolin rukopis. Uzme pismo i potrga rub.Unutra se nalazio jedan list papira — nazupča-nog ruba — i još jedna, manja, omotnica. Bobby brzo pročitaCaro-lino pisamce, posljednje koje će ikad primiti od nje.Dragi Bobby!Kako si. Ja sam dobro. Dobio si nešto od svog starog prijatelja, onoga koji mi je onomad namjestio ruku.

Upućeno je meni jer pretpostavljam da nije znao gdje si ti. Priložio je i pisamce i zamolio da ti ga pošaljem. Što ičinim. Pozdravi mamu.CarolNikakvih novosti o njezinim pustolovinama vezanima uz mažo-retsku palicu. Nikakvih novosti ni o dečkima, alije Bobby pretpostavljao da ih je vjerojatno imala nekoliko.Uzme zatvorenu omotnicu drhtavim i odrvenjelim rukama. Srce mu je tuklo jače no ikad. Sprijeda, napisanamekanom olovkom, jedna jedina riječ: njegovo ime. Tedov rukopis. Odmah ga je pre-poznao. Suhih usta, nesvjestan da su mu se oči napunile suzama, Bobby potrga rub omotnice koja nije bila većaod onih u kojima djeca šalju ljubavne poruke za Valentinovo u prvom razredu.Iz omotnice izađe najslađi miris koji je Bobby ikad osjetio. Podsjeti ga na miris kad je kao dijete zagrlio majku,na miris njezina parfema i dezodoransa, te pomade koju je stavljala na kosu. Podsjeti ga na to kako parkCommonwealth miriše ljeti. Podsjeti ga na miris hrpa knjiga u knjižnici u Hanvichu, pikantan, zamućen i nekakozapaljiv. Suze mu se preliju preko vjeđa i počnu curiti niz obraze. Na-viknuo se osjećati staro; ponovno seosjetiti mladim — znati da se ponovno može osjećati mladim — bio je užasan smućujući šok.Nije bilo pisma, poruke ni teksta. Kad je Bobby nagnuo omotnicu, na površinu njegova stola zadažde ružinelatice najdublje, najtamnije crvene boje koju je ikad vidio.Krv srca, pomisli on ushićeno a da nije znao zašto. Istog trenutka, prvi put nakon mnogo godina, on se sjeti kakose može isključiti mozak, kako ga se može staviti na poček. Još dok je razmišljao o tome, osjeti kako mu se misliuzdižu. One ružine latice žarile su se na ožiljkastoj površini njegova stola poput rubina, tajne svjetlosti proliveneiz tajnog srca svijeta.Ne samo jedan svijet, pomisli Bobby. Ne samo jedan. Ima drugih svjetova osim ovoga, milijuni svjetova, a svi sevrte oko vretena Kule.A onda pomisli: Ponovno im je umakao. Ponovno je slobodan.Latice nisu ostavljale mjesta sumnji. To je bila najglasnija potvrda koju se moglo zamisliti; najglasnije možda,može biti i istina je.Čas se tuku, čas se vuku, pomisli Bobby, znajući da je te riječi već negdje čuo, ali se nije sjećao ni gdje ih je čuoni zašto su mu sad ponovno pale na um. A nije ni hajao.Ted je slobodan. Ne na ovom svijetu i u ovom vremenu, ovaj put je pobjegao na drugu stranu... ali u nekomsvijetu.Bobby zagrabi latice, svaka poput malog svilenog novčića. Držao ih je u čašicama svojih dlanova poput krvi, aonda ih prinese licu. Mogao bi se utopiti u njihovu slatkom zadahu. Ted je bio u njima, Ted jasan kao dan sasvojim smiješnim zgurenim hodom, dojenački paperjastom bijelom kosom i žutim nikotinskim mrljamaistetovira-nim na prva dva prsta desne ruke. Ted sa svojim papirnatim vrećicama s ručkama.Kao i onoga dana kad je kaznio Harryja Doolina jer je nanio zlo Carol, začuje Tedov glas. Tad je taj glasuglavnom bio plod njegove mašte. No ovaj put Bobbvju se učini da je stvaran, nešto utisnuto u ružine latice iostavljeno za njega.Polako, Bobby. Bilo bi dosta, zato se sad smiri. Kontroliraj se.Dugo je sjedio za svojim stolom, ružinih latica pritisnutih na lice. Naposljetku, pazeći da ne izgubi nijednu, on ihvrati u malu omotnicu i spusti potrgani preklopac.Slobodan je. On je... negdje. I sjetio se."Sjetio me se", reče Bobby. "Sjetio se mene."On ustane, ode u kuhinju i pristavi vodu za čaj. A onda ode u majčinu sobu. Ona je ležala na svom krevetu, ukombineu, nogu na povišenom. Bobby primijeti kako je počela izgledati staro. Okrene glavu od njega kad je sjeopokraj nje, dječak sad zamalo muški krupan, ali mu dopusti daje uhvati za ruku. Držao ju je za ruku, milovao je ičekao da čajnik zapišti. Nakon nekog vremena, ona se okrene i pogleda ga. "O Bobby", reče ona. "Uprskali smostvar, ti i ja. Što ćemo?""Dati sve od sebe", reče on, i dalje joj milujući ruku. Prinese je svojim usnama i poljubi dlan na mjestu gdje selinija života i srca nakratko isprepleću prije no što se ponovno raskrste. "Dati sve od sebe."1966.: Čovječe, nismo se mogli prestati smijati.1966.HERCEVIU ATLANTIDIlKad sam 1966. došao na Universitv of Maine, na starom karavanu koji sam naslijedio od brata još je stajalaGoldwaterova naljepnica, iskrzana i izblijedjela, ali svejedno sasvim čitljiva (AuH2O-4-USA39). Kad sam 1970.završio fakultet, nisam imao automobil, no imao sam bradu, kosu do ramena i ruksak s naljepnicom na kojoj jepisalo RICHARD NIKON JE RATNI ZLOČINAC. Na bedžu koji sam nosio na ovratniku traper-jakne pisalo jeNISAM SRETAN SIN40. Fakultet je, pretpostavljam, uvijek vrijeme promjene, posljednji grč djetinjstva, alisumnjam da je ikad bilo promjena takve magnitude poput onih s kojima su se suočili studenti koji su se upisalina fakultete potkraj šezdesetih godina.Većina nas te godine više ne spominje često, ne zato što ih se ne sjećamo, nego zato što je jezik kojim smo u to

vrijeme govorili izumro. Kad pokušam govoriti o šezdesetima — kad pokušam samo misliti o njima — preplavime užas i nezadrživ smijeh. Ugledam trapez hlače39 Au je kemijski znak za zlato, engleski Gold, a H2O formula za vodu, engleski water, dakle Goldwa-ter. Broj4 se na engleskom čita /fo:/ kao i riječ "for" što znači za. Dakle: Goldwater za SAD.40 Referenca na stih iz jedne antiratne pjesme Creedence Cleanvater Revivala koji glasi I ain't no fortunate son.i Earth Shoes41. Osjetim miris marihuane i pačulija, tamjana i pe-perminta. A začujem i Donovana Leitcha kakopjeva svoju dražesnu i glupu pjesmicu o kontinentu Atlantidi, tekst koje mi se još čini dubokoumnim u gluhodoba noći, kad ne mogu spavati. Što sam stariji, to je sve teže odbaciti glupost te pjesme, a zadržati njezinudraže-st. Moram se podsjetiti da smo tad bili manji, dovoljno mali da živimo svoje kričavo obojene živote ispodklobuka gljiva, stalno uvjereni da su to stabla, štit od nebeskog zaštitnog omotača. Znam da to zvuči besmisleno,ali ne mogu bolje: pozdravljena budi o Atlantido.Četvrtu sam godinu studija završio izvan studentskog naselja, u LSD Acres, trulim drvenjarama pokraj rijekeStilhvater, ali kad sam 1966. stigao na Universitv of Maine, živio sam u Chamberlain Hallu, dijelu kompleksa odtri paviljona: Chamberlain (studenti), King (studenti) i Franklin (studentice). Bila je tu i menza, Holyoke Com-mons, koja je stajala malo podalje od paviljona — ne jako daleko, možda petinu kilometra, ali bi vam se uzimske noći kad bi puhao jak vjetar a temperatura pala ispod ništice činilo daje daleko. Dovoljno daleko da biHolvoke bila poznata pod nazivom Palača Puste.Puno sam toga naučio tijekom studija, no najmanje na predavanjima. Naučio sam kako se ljubiti s djevojkom iistovremeno natak-nuti kondom (nužno no često zanemareno umijeće), kako strusiti petlitarsku limenku piva ane povratiti, kako zaraditi u slobodno vrijeme (pišući sastave za studoše koji su imali više novca od mene, štoznači većina), kako ne biti republikanac premda sam bio potomak stare republikanske loze, kako izaći na ulice stransparentom podignutim iznad glave i skandirati One two threefour we won't fight your41 Kreatorica tih anatomski oblikovanih i od prirodnih materijala izrađenih cipela je danska instruk-torica jogeAnne Kalso. Ona je došla do zaključka da stopalo ostvaruje puno bolji kontakt s tlom ukoliko je peta niža odnožnih prstiju, tzv. negativna tehnologija pete.fucking war i Hey hey LBJhow many kids didyou kili today42. Naučio sam da trebaš pokušati stati niz vjetar odsuzavca ili, ukoliko ti to ne uspije, polako disati kroz rupčić ili rubac. Naučio sam da se, kad se isuču pendreci,prevališ na bok, koljena privučeš do brade i pokriješ rukama po zatiljku. A u Chicagu sam 1968. godine naučioda te policajci mogu prebiti kao mačka u vreći bez obzira na to kako se dobro zaštitio.Ali prije no što sam naučio išta od toga, naučio sam o užicima i opasnostima herčeva43. U jesen 1966. nadrugom katu paviljona Chamberlain bilo je šesnaest soba u kojima su bila smještena trideset dva mladića; dosiječnja 1967., devetnaestorica tih mladića se ili preselila ili prekinula studij — žrtve herčeva. Te nas je jeseni taigra pokosila poput ubojitog oblika gripe. Mislim da su samo trojica mladića na drugom katu ostali potpunoimuni. Jedan je bio moj cimer, Nathan Hoppenstand. Drugi je bio David "Dearie" Dearborn, studentskinadzornik kata. Treći je bio Stokeh/ Jones III., koji će uskoro žiteljima paviljona Chamberlain postati poznat kaoRip-Rip. Kadšto mi se čini da vam želim pričati o Rip-Ripu; katkad o Skipu Kirku (naravno, kasnije prozvanomKapetan Kirk), koji mije tih godina bio najbolji prijatelj, a kadšto mislim da je riječ o Carol. Često sam uvjerenda vam želim pričati o šezdesetim godinama, premda mi se to uvijek činilo nemogućim. Ali prije no što vamispričam nešto o svemu tome, najbolje da vam ispričam o herčevima.Skip je jednom rekao daje vist bridž za budale a herčevi bridž za zvekane. Nemani tome što prigovoriti, premdato nekako ne pogađa bit stvari. Herčevi su zabavna igra, u tome je bit, a kad se igra za novac — pet centi poenbila je važeća tarifa na drugom katu paviljona Chamberlain — ubrzo postane opsesivna. Idealan broj igrača ječetiri. Podijele se sve karte, a onda odbacuju u štihovima. Svako dijeljenje ima ukupno dvadeset šest poena:trinaest herčeva, svaki po bod, i pik dama (koju smo mi zvali Gadura) koja sama vrijedi trinaest poena. Partijazavrši kad jedan od četvorice igrača skupi stotinu poena. Pobjednik je igrač s najmanjim brojem poena.42 Jen dva tri četri nećemo u vaš usrani rat. Hej hej LBJ koliko si djece danas ubio.43 Kartaška igra za više osoba. Svaki igrač igra za sebe. Igra se prekida kad neki od igrača skupi 100 bodova.Igra se sa špilom od 52 karte. Na početku igre, karte se dodaju suigračima ulijevo ili udesno, ili svatko igra skartama koje je dobio dijeljenjem. Cilj igre je skupiti što manje herčeva i pik damu. No ukoliko neki igračpokupi sve herčeve i pik damu, oduzima mu se 26 poena, ili se 26 poena dodaje njegovim suigračima.U našim maratonima, trojica gubitnika iskašljali bi lovu ovisno o razlici između svog i pobjednikova rezultata.Ako je, na primjer, razlika između mog i Skipova rezultata na kraju partije bila dvadeset poena, ja sam mu premavažećoj tarifi od pet centi po poenu morao platiti dolar. Sića, reći ćete vi danas, ali je to bila 1966. godina i dolarnije bio sića za papane sa studija uz rad s drugog kata paviljona Chamberlain.Sjećam se točno dana kad je izbila epidemija herceva: prvi vikend u listopadu. Sjećam se jer je upravo završilauvodna runda kolokvija za taj semestar i ja sam preživio. Preživljavanje je bilo životni problem za većinumladića s drugog kata paviljona Chamberlain; bili smo na fakultetu zahvaljujući raznoraznim stipendijama(većina, a među njima i moja, dobivena zahvaljujući National Education De-fense Actu44) te radu preko student-servisa. Bilo je to kao da vozite Soapbox Derbv45 u tutaču sastavljenom ljepilom umjesto čavlima. Premda su senaši aranžmani razlikovali — uglavnom ovisno o tome koliko smo lukavosti pokazali u ispunjavanju formulara

te koliko su se naši srednjoškolski pedagozi angažirali oko nas—postojala je surova životna činjenica, ukratkosažeta u tapiseriji koja je visjela u čitaonici na drugom katu gdje su se odigravali naši maratonski turniri herceva.Bio je to ručni rad majke Tonvja DeLucce i ona mu je rekla daje objesi negdje gdje će je vidjeti svakog dana, paga otpravila na koledž s tom tapiserijom. Kako se jesen 1966. otegnula i zamijenila je zima, tapiserija gospođeDeLucce kao da je bola u oči sve veća i kričavija sa svakim novim dijeljenjem, sa svakim Gadurinim padom44 Taj je zakon donijet 1958. godine, a ostao je na snazi do 1966., kao dio nacionalne obrane u doba hladnograta zbog tzv. "izvanrednog stanja u odgoju i obrazovanju". Taj je zakon predviđao dodjelu stipendija nadarenojdjeci s područja prirodnih znanosti, matematike i poučavanja živih stranih jezika.45 Utrka djece u drvenim "automobilima" vlastite izrade.na površinu stola, sa svakom noći koju sam se uvaljao u krevet ne otvorivši udžbenik, ne proučivši bilješke, nenapisavši eseje. Jednom ili dvaput sam je i sanjao:2,5.A upravo je to pisalo na ručnom radu, velikim izvezenim znamenkama. Gospođa DeLucca znala je što to znači, aznali smo i mi. Ako si stanovao u nekom od redovnih paviljona—Jacklinu, Dunnu, Peaseu ili Chadbourneu —mogao si zadržati mjesto u godištu 1970. s prosjekom od 1,6... pod uvjetom da ti tatica i mamica nastave plaćatiračune. Ne zaboravite da to nije bio Harvard ili Wellesley nego državni stipendistički koledž. No za studente kojisu pokušavali dočekati kraj meča uz pomoć stipendija i studentskih zajmova, 2,5 je bila crta povučena u prašini.Prosjek ispod 2,5 — drugim riječima pad ocjena od prosječno trojke na minus tri — i tvoj tutač od kartona će sebez sumnje raspasti. "Javi se, dušo, vidimo se", kako je običavao govoriti Skip Kirk.Postigao sam dobre rezultate u toj prvoj rundi kolokvija, osobito za dečka koji je zamalo obolio od tuge zaroditeljskim domom (nikad u životu nisam izbivao iz kuće osim jednog jedinog tjedna provedenog ukošarkaškom kampu, iz kojeg sam se vratio s iščašenim zapešćem i s neobičnom gljivičnom florom izmeđunožnih prstiju i ispod testisa). Upisao sam pet kolegija i dobio četvorke iz svih osim početnog engleskog. Iznjega sam dobio odličan. Moj profesor, koji će se kasnije razvesti i završiti kao ulični pjevač na Sproul Plazi ustudentskom naselju u Berkelevu, napisao je pokraj jednog od mojih odgovora: "Tvoj primjer onomatopejezapravo je sjajan." Poslao sam taj uradak majci i ocu. Majka je uzvratila dopisnicom s jednom jedinom riječi"Bravo!" ushićeno naškrabanom na poleđini. Sjećanje na to izaziva neočekivanu duševnu bol, nešto zapravo narubu fizičkog bola. Mislim da je to bilo posljednji put da sam dovukao kući pismeni uradak sa zlatnomzvijezdom zalijepljenom u kutu.Nakon te prve runde kolokvija, samodopadno sam izračunao svoj tekući prosjek ocjena i dobio rezultat 3,3.Nikad više nisam došao ni blizu tog rezultata, i potkraj prosinca shvatio sam da su opcije postale krajnjejednostavne: prestati se kartati i možda se održati do sljedećegsemestra ne dirajući u svoj krhki paket-aranžman financijske potpore, ili do Božića nastaviti lov na Gaduru ispodtapiserije gospođe DeLuc-ce u čitaonici drugog kata, a onda se zauvijek vratiti u Gates Fališ.Mogao bih dobiti posao u predionici Gates Fališ; moj je otac tamo radio dvadeset godina, sve do nezgode kojagaje koštala vida, i on bi me ubacio. Mojoj bi majci bila mrska ta pomisao, ali mi ne bi stajala na putu ako bih jojrekao da je to ono što želim. Kad se sve zbroji i oduzme, ona je bila realist naše obitelji. Čak i kad su je njezinenade i razočaranja doveli na rub pameti, ona je bila realist. Neko bi vrijeme bila shrvana tugom zbog toga štonisam uspio ustrajati na fakultetu, i neko bi vrijeme mene grizla savjest, ali bismo oboje preboljeli. Ta ja nisamželio biti nastavnik engleskog nego pisac, i smatrao sam da samo pompoznim piscima treba fakultet za posaokoji rade.Ali se nisam želio ni ispisati. To mi se činilo pogrešnim načinom da započnem život odrasle osobe. Mirisalomije to na neuspjeh, pa su sva moja \vhitmanovska umovanja o ulozi koju bi pisci trebali odigrati u životu pukasmrdjela na opravdavanje tog neuspjeha. No svejedno nisam mogao odoljeti zovu čitaonice na drugom katu —pucketanje karata, netko pita dodaju li se karte ulijevo ili udesno, netko drugi pita tko ima Klistirku (partijaherčeva počinje odigravanjem tref dvojke, karte nama ovisnicima s drugog kata poznate kao Klistirka). Ponekadbih sanjao da Ronnie Malenfant, prvi nepatvoreni kreten kojeg sam sreo nakon što sam jedva izvukao živu glavupred siledžijama iz srednje škole počinje odigravati pikove jedan za drugim vrišteći pritom: "Vrijeme za lov naGaduru! Ganjamo Pičku!" svojim kreštavim, piskutavim glasom. Mislim da skoro uvijek shvaćamo što nam je uinteresu, ali katkad to što shvaćamo znači vrlo malo u usporedbi s onime što osjećamo. Neugodno, ali istinito.Moj cimer nije igrao herčeve. Mom se cimeru nije sviđao neobjavljeni rat u Vijetnamu. Moj je cimer svaki danpisao svojoj curi, učenici četvrtog razreda srednje škole Wisdom Consolidated. Stavi-te li čašu vode pokraj Natea Hoppenstanda, ta će čaša vode djelovati živahno.On i ja živjeli smo u sobi 302, odmah do stubišta, prekoputa nad-zornikova apartmana (jazbine gnusnogDearieja), na suprotnom kraju hodnika od čitaonice i njezinih kartaških stolova, podnih pepeljara i pogleda naPalaču Puste. Naše sparivanje bilo je pokazatelj — barem meni — da su se najcrnje misli o fakultetskom Ureduza smještaj studenata mogle pokazati utemeljenima. U upitniku koji sam popunio i poslao tom Uredu u travnju'66. (kad mi je najveća briga bila odlučiti kamo Annmarie Soucie odvesti na večeru nakon maturalne zabave),napisao sam da sam A. pušač, B. pripadnik Republikanske mladeži, C. nadobudni folk-gitarist, D. noćni tip. Usvojoj sumnjivoj mudrosti, Ured za smještaj studenata spario me s Na-teom, budućim zubarom, nepušačem, čiju

su svojtu činili demokrati iz okruga Aroostook (premda je Lyndon Johnson bio demokrat, Nateu nije bilo nimalolakše pri duši zbog činjenice da se američki vojnici vrzmaju po južnom Vijetnamu). Ja sam iznad kreveta držaoposter Humphreya Bogarta; Nate je iznad svojeg objesio fotografije svog psa i svoje cure. Njegova je djevojkabila stvorenje nezdrave boje puti, odjevena u mažoretsku uniformu škole Wisdom High, koja je stezala palicupoput toljage. Zvala se Cindy. Pas se zvao Rinty. I djevojka i pas imali su iste osmijehe. Bilo je to krajnjenestvarno.No po Skipovu i mom mišljenju, najveći Nateov nedostatak bila je kolekcija gramofonskih ploča koje je brižljivosložene abecednim redom držao na polici ispod Cindy i Rintvja, a malo iznad svog zgodnog malog gramofona,modela RCA Swingline. Imao je tri ploče Mitcha Millera (SingAlong with Mitch, More SingAlong with Mitch,Mitch and the Gang SingJohn Henry and Other American Folk Favo-rites), Meet TriniLopez, LP Deana Martina(Dino Swings Vegas!), LP Gerrvja i Pacemakersa, pa prvi album Dave Clark Fivea—vjerojatno najbučnije lošerock ploče ikad snimljene — i mnoge druge sličnog soja. Ne mogu ih se svih sjetiti, što je vjerojatno dobro."Nate, nemoj", reče Skip jedne večeri. "O molim te nemoj." To je bilo uoči početka manije herčeva — moždanekoliko dana."O molim te nemoj što?" upita Nate ne podigavši pogled s onoga što je radio za stolom. Kao daje provodio cijeledane ili na predavanjima ili za tim stolom. Katkad bih ga uhvatio kako kopa nos i skri-većki briše pabirke (nakonbrižljive i temeljite inspekcije) o dnosrednje ladice. Bio je to njegov jedini porok... izuzme li se njegov skaredni glazbeni ukus, dakako.Skip je pregledavao Nateove albume, nešto što je nimalo se ne libeći činio u svakoj brucoškoj sobi koju biobišao. Sad je držao jedan u ruci. Imao je izraz lica liječnika koji proučava lošu rendgensku snimku... snimkukoja pokazuje sočan (i gotovo nesumnjivo zloćudan) tumor. Stajao je između Nateova i mog kreveta, odjeven usvoju srednjoškolsku jaknu i bejzbolsku kapicu s logom srednje škole Dexter. Ni na fakultetu, a malokad i nakontoga nisam vidio muškarca kojeg bih smatrao tako američki zgodnim kao što je bio Kapetan. Skip kao da nije biosvjestan svoje pristalosti, ali to jamačno nije bilo tako, ne sasvim, jer se ne bi tako često ševio. Naravno, bilo jeto vrijeme kad se gotovo svatko mogao poševiti, ali je Skip čak i prema tadašnjim mjerilima imao pune rukeposla. No ništa od toga još nije počelo u jesen '66.; u jesen '66. Skipovo je srce, baš kao i moje, pripadaloherčevima"Ovo je loše, prijatelju moj", reče Skip blagim, prijekornim glasom. "Oprosti, ali ovo grize."Ja sam sjedio za svojim stolom, pušio Pali Mali i tražio bon za menzu. Uvijek sam gubio to sranje."Što grize? Zašto gledaš moje ploče?" Nateov udžbenik iz botanike stajao je otvoren ispred njega. Crtao je list nalistu milimetarskog papira. Svoju plavu brucošku kapicu spustio je na zatiljak. Uvjeren sam da je NateHoppenstand bio jedini pripadnik brucoškog godišta koji je nosio taj glupi plavi spirak do trenutka kad je bespo-moćna nogometna momčad našeg fakulteta postigla zgoditak... a to je bilo otprilike tjedan dana prije Danazahvalnosti.Skip nastavi proučavati onaj album. "Ovo je kurac tiče rode. Zaista.""Mrzim kad tako govoriš!" usklikne Nate, ali još odveć tvrdoglav da bi podigao pogled. Skip je znao da Natemrzi kad on tako govori, upravo razlog zbog kojeg je on to činio. "O čemu ti to uopće govoriš?""Žao mi je što te moj izbor riječi vrijeđa, ali ne povlačim komentar. Ne mogu. Jer ovo je užas. Boli me,prijatelju. Boli, jebote.""Što to?" Nate najzad razdraženo podigne pogled sa svog lista, označenog pažljivo poput zemljovida ucestovnom atlasu Randa McNallvja46. "ŠTO?""Ovo."Na omotu albuma koji je Skip držao u ruci, djevojka vižlasta lica i vižlastih malih grudi koje su stršile ispodprednjice poluduge bluze plesala je ne palubi torpednog čamca, podignute ruke, dlana okrenutog prema naprijed,u vižlastom pozdravu. Na glavi joj se prčio vižlast mornarski šeširić."Kladim se da si ti jedini student u Americi koji je sa sobom ponio ploču Diane Renee Sings Navy Blue", rečeSkip. "To ne valja, Nate. To spada na tvoj tavan, zajedno s lederhosen koje si, kladim se, nosio na svesrednjoškolske skupove navijača i crkvena sijela."Ako su lederhosen značile poliesterske Sansabelt hlače s onom čudnom i besmislenom kopčicom straga, onda jeNate donio veći dio svoje kolekcije sa sobom... zapravo, upravo je u tom trenutku imao na sebi jedne takvehlače. No ne rekoh ništa. Podignem uokvirenu fotografiju svoje djevojke i spazim bon za menzu iza nje. Doh-vatim ga i gurnem u džep levisica."To je dobra ploča", dostojanstveno će Nate. "To je vrlo dobra ploča. Ona je... šik.""Šik, je li?" upita Skip i baci ploču na Nateov krevet. (Odbijao je vratiti Nateove ploče na policu jer je znao daNate pizdi zbog toga.) " 'Dragi moj reče svi u boj za narod svoj i ode na ratni brod a-joooooj'? Ako se to uklapa utvoju definiciju dobrog, podsjeti me da ti nikad ne dođem na sistematski pregled.""Bit ću zubar a ne liječnik", reče Nate, izgovarajući odsječno svaku riječ. Žile su mu iskočile na vratu. Koliko jaznam, Skip Kirk je bio jedina osoba u paviljonu Chamberlain, a možda i u cijelom studentskom naselju, koja semogla probiti kroz debelu jenkijevsku kožu mog cimera. "Ja ću biti stomatolog, znaš li ti što znači 'stoma' u riječistomatolog? Znači usta, Skip! Znači—"

"Podsjeti me onda jebote da ti nikad ne dam da mi plombiraš zube.""Zašto moraš to stalno govoriti?"46 Poznata vrsta atlasa, zemljovida, mapa i planova."Što?" upita Skip, premda je znao, ali je želio da Nate to kaže. Nate bi naposljetku i rekao, a pritom bi u licuredovito pocrvenio kao paprika. To je fasciniralo Skipa. Sve je u vezi s Nateom fasciniralo Skipa; Kapetan mijejednom rekao daje prilično siguran daje Nate izvanzemaljac, teleportiran s planeta Dobar mladić."Jebote", reče Nate Hoppenstand i istog trenutka mu se obrazi zarumene. Nakon nekoliko sekundi izgledao jekao Dickensov lik, neki usrdni mladić kojeg je oslikao Boz47. "Eto što.""Imao sam loše uzore", reče Skip. "Užasava me pomisao na tvoju budućnost, Nate. A što ako se Paul Anka vratipjevanju, jebote?""Nisi nikad ni poslušao tu ploču", reče Nate i dohvati Diane Renee Sings Navy Blue s kreveta pa je vrati izmeđuMitcha Millera i Stella Stevens Is in Love!"A i ne sluša mi se jebote", reče Skip. "Pete, idemo jesti. Umirem od gladi jebote."Uzmem svoj udžbenik iz geologije — kolokvij je bio zakazan za idući utorak. Skip mi ga uzme iz ruke iponovno baci na stol, pritom prevrnuvši fotografiju moje djevojke, koja se odbijala fukati, ali koja gaje znalapolako, izluđujuće ugodno izdrkati kad bi bila raspoložena. Nitko ti ne zna prošetati kožicu kao katolkinja. Uživotu sam promijenio mišljenje o koječemu, ali nikad o tome."Zašto si to učinio?" upitam."Ne čita se za stolom jebote", reče on. "Čak ni dok jedeš studentski napoj. U kakvoj si ti to štali rođen?""Zapravo Skip, rođen sam u obitelji u kojoj se zaista čitalo za stolom. Znam da ti je teško povjerovati da postojidrugi način da se nešto radi osim Kirkova, ali postoji."On me pogleda neočekivano smrknuto. Uhvati me za podlaktice, pogleda u oči i reče: "Barem nemoj učiti dokjedeš. U redu?""U redu." U sebi zadržavši pravo da učim kad god mi se svidi ili kad budem smatrao da trebam."Ufuraš li se u tu štrebersku ulogu, dobit ćeš čireve. Čirevi su ubili mog starog. Nije se mogao prestatimamuzati.""O", rekoh. "Žao mi je."47 Božje bio pseudonim Charlesa Dickensa."Ne brini, bilo je to davno. A sad dođi. Prije no što ponestane tunjevine. Ideš i ti, Natebo?""Moram završiti ovaj list." "Zajebi list."Da mu je to rekao netko drugi, Nate bi ga pogledao kao u nešto otkriveno ispod trulog panja, i bez riječi se vratiosvom poslu. No u ovom slučaju Nate promisli trenutak, a onda ustane i pažljivo skine jaknu s unutarnje stranevrata, gdje bi je uvijek objesio. Odjene je. Namjesti brucošku kapicu na glavi. Čak se ni Skip nije usuđivao pre-više komentirati Nateovo tvrdoglavo odbijanje da prestane nositi tu kapicu. (Kad sam upitao Skipa kamo jenestala njegova — to je bilo našeg trećeg dana na fakultetu i dan nakon što sam ga upoznao — rekao je:"Obrisao sam dupe njome i bacio to sranje na drvo." To vjerojatno nije bila istina, ali nikad nisam ni potpunoisključio tu mogućnost.)Otkloparali smo niz tri niza stuba i izašli na blagi listopadski suton. Iz sva tri paviljona studenti su krenuli premamenzi Holvoke Commons, gdje sam ja dežurao devet obroka tjedno. Bio sam sudo-perko, nedavno promaknut izperača pribora za jelo; ne stanem li nekom na žulj, postat ću slagač posuda prije raspusta za Dan zahvalnosti.Paviljoni Chamberlain, King i Franklin bili su na povišenom zemljištu. Kao i Palača Puste. Da bi stigli do nje,studenti su hodali po asfaltiranim stazama koje su uranjale u dolinu oblika dugačkih naćvi, a potom se spajale uširoki puteljak popločen opekom koji se ponovno uspinjao. Holvoke je bila najveća od te četiri zgrade i blistala utami poput luksuznog prekooceanskog broda na pučini.Udolina u kojoj su se spajale asfaltirane staze bila je poznata pod nazivom Bennettov prilaz — ako sam i znaozašto, odavno sam zaboravio. Dečki iz paviljona King i Chamberlain stizali su niz dvije od tih staza, a cure izFranklina niz treću. Tamo gdje su se staze spajale, isto bi učinili momci i djevojke, pa bi se upustili u razgovor,smijali se i izmjenjivali poglede, otvorene i stidljive. Odande bi zajedno krenuli niz široku stazu popločenuciglama i poznatu kao Bennettovo šetalište do zgrade menze.U suprotnom se smjeru, pognute glave i uobičajeno nepristupačnog izraza na svom blijedom, odbojnom licu krozmnoštvo probijao Stokelv Jones III. Bio je visok, ali se to jedva primjećivalo jer je uvijek bio zguren nad svojimstakama. Njegova kosa, besprijekornosjajno crna bez ijednog primjetljivog pramena nečega svjetlijeg, prelijevala mu se preko čela u šiljcima, skrivalamu uši i kao tintom mu povukla nekoliko zalutalih pramenova poprečno preko blijedih obraza.Bitlsice su u to vrijeme bile na vrhuncu popularnosti, a to je za većinu mladića značilo samo to da su umjestoprema gore kosu brižljivo češljali prema dolje, čime bi sakrili čelo (a najčešće i priličan urod prištića). StokeJones nije imao tako suzdržano pokrivalo za glavu. Njegova kosa srednje dužine išla je kamo bi joj se prohtjelo.Leđa su mu bila pogrbljena na način koji će uskoro postati trajan, ukoliko već nije bio. Najčešće je gledao u pod,kao da pogledom prati lukove svojih štaka. Ako bi se te oči kojim slučajem podigle i pogledale u vaše,najvjerojatnije bi vas osupnula njihova neobuzdana inteligencija. On je bio Heathcliff Nove Engleske, samo od

kukova naniže okržljavio do gole kosti. Njegove noge, najčešće oklopljene golemim metalnim protezama kad biišao na predavanja, mogle su se micati, ali samo nejako, poput krakova umiruće lignje. Za razliku od toga, gornjidio njegova tijela bio je kršan. Taje kombinacija bila bizarna. Stoke Jones bio je kao reklama za Charlesa Atlasau kojoj su se PRIJE i POSLIJE nekako stopili u istome tijelu. Pojeo bi svoj obrok čim bi se menza otvorila; samotri tjedna nakon početka našeg prvog semestra a već smo svi znali da to nije bilo zato što je bogalj nego zato štoje poput Grete Garbo želio biti sam."Nek se jebe", reče Ronnie Malenfant dok smo jednog dana išli na doručak — upravo je Jonesu rekao bok aJones je samo prošta-kao pokraj njega i ne kimnuvši glavom. No mrmljao je u bradu; to smo svi čuli. "Usranigegavi kripl." To je bio Ronnie, uvijek pun suosjećanja. Pretpostavljam daje finoću, šarm ijoie de vivre pokupioodrastajući u bljuvotaka punim pivnicama u sirotinjskom dijelu Lis-bonske ulice u Lewinstonu."Stoke, što ima?" upita Skip večeras dok je Jones glavinjao prema nama na svojim štakama. Stoke je posvudahodao tako kontrolirano glavinjajući, torza a la Bluto Blutarskv48 uvijek nagnutog prema naprijed tako da jesličio brodskoj pramčanoj figuri, Stoke koji neprekidno šalje u materinu ono što mu je satrlo donji dio tije-48 Bluto Blutarsky je lik budućeg senatora kojega je John Belushi glumio u filmskoj satiri "Animal House".la, Stoke koji neprekidno tome pokazuje srednji prst, Stoke koji te gleda svojim pametnim mahnitim očima igovori jebi se i ti, gurni si to znaš kamo, sjedni na to i zavrti, možeš mi staviti soli na rep.Nije odgovorio Skipu, ali je na trenutak podigao glavu i pogledi im se sretnu. A onda Stoke spusti bradu i žurnoprođe pokraj nas. Znoj mu se slijevao iz raspomamljene kose i niz obraze. Mrmljao si je u bradu: "Rip-np, rip-rip, rip-rip49", kao da daje takt... ili artikulira ono što bi rado učinio sa svima nama, bandom koja hoda na vlas-titim nogama... ili možda i jedno i drugo. Osjetili biste njegov miris: kiseo, jedak buke znoja, uvijek se toosjećalo jer nije želio hodati polako, kao da ga je vrijeđalo kad bi polako hodao, ali je tu bilo još nečeg. Mirisnjegova znoja bio je rezak, ali ne i neugodan. No kudikamo neugodniji bio je miris koji se osjećao ispod njega. Usrednjoj sam školi bio atletičar (kad sam kao brucoš morao birati između Pali Mallica i utrke na četiri stotinemetara, odabrao sam čavle za lijes) i poznavao sam miris te kombinacije, najčešće kad bi se neki klinac koji biimao gripu ili anginu ipak prisilio trčati. Jedini miris sličan tome jest miris predugo preopterećenogtransformatora za električne vlakiće.A onda je prošao. Stoke Jones, kojega će Ronnie Malenfant uskoro prozvati Rip-Rip, večernje oslobođen svojihgolemih nožnih proteza, na povratku u paviljon."Hej, što je to?" upita Nate. Zastao je i okrenuo se. Skip i ja također stanemo i okrenemo se. Zaustim da ćuzapitati Natea na što je mislio, no tad ugledam. Jones je imao na sebi traper jaknu. Na njezinim leđima, nacrtanonečime što je sličilo crnom markeru i jedva vidljivo na blijedećoj svjetlosti te ranojesenske večeri, nalazio seneki lik u krugu."Ne znam", reče Skip. "Izgleda kao troprsti vrapčji trag."Mladić na štakama umiješa se u mnoštvo na putu za još jednu večeru u menzi, još jednog četvrtka, još jednoglistopada. Većina je mladića bila glatko obrijana; većina djevojaka nosila je suknje i do vrata zakopčanepamučne bluze s bubi-kragnama. Dizao se gotovo pun mjesec i bacao na njih narančastu svjetlost. Era čudakadoživjet će puni procvat tek za dvije godine, i nijedan od nas trojice nije shvatio da smo prvi put vidjelipacifistički znak.' Rip znači rasporiti, raskomadati, a kao kratica R.LP znači Počivao/la u miru.Subotnji zajutrak bio je jedan od obroka kad sam dežurao kod posuđa u menzi Holyoke. To je bilo dobrodežurstvo jer subotom ujutro u menzi nikad nije bilo pretjerano puno posla. Carol Gerber, djevojka od pribora zajelo, stajala je na početku tekuće vrpce. Ja sam stajao do nje; moj je posao bio da dohvaćani tanjure kako silazeniz vrpcu, poplahnem ih i poslažem na kolica pokraj sebe. Ako je na tekućoj vrpci vladala gužva, kao što jevećinom bio slučaj radnim danom za večernjih obroka, samo bih poslagao tanjure sa svim sranjem od ostatakahrane na njima, a ispirao ih kasnije kad bi gužva jenjala. Do mene u redu stajali bi dečko ili cura zaduženi začaše i šalice koje su ubacivali u specijalne strojne rešetke. Holvoke nije bilo loše mjesto za rad. Svako malonetko s profinjenim smislom za humor poput Ronnieja Malenfanta vratio bi nepojedenu kobasu ili hrenovku nakoju bi nataknuo Trojanca50, ili bi se vratila zobena kaša na čijoj bi površini brižljivo potrganim komadićimaubrusa bilo ispisano JEBO TE JA (jednom prilikom, zalijepljena za površinu dubokog tanjura punog skorenogumaka od mesne struce, stajala je poruka UPOMOĆ ZATOČENIK SAM PROVINCIJSKOG FAKULTETA), ane biste mogli povjerovati kakvi prasci neki studenti mogu biti — tanjuri puni kečapa, čaše za mlijeko punerestanog krumpira, zdrucano povrće — ali to zaista nije bio loš posao, osobito subotom ujutro.U jednom sam trenutku pogledao pokraj Carol (koja je izgledala izvanredno ljupko s obzirom na ovaj ranijutarnji sat) i ugledao Sto-kea Jonesa. Leđima je bio okrenut prema pregradnom prozoru, ali niste mogli nezamijetiti štake naslonjene pokraj njegove stolice, ni onaj neobični oblik nacrtan na leđima njegove jakne. Skipje imao pravo; zaista je izgledao kao troprsti vrapčji trag (tek sam skoro godinu dana kasnije prvi put čuo nekogtipa na televiziji daje taj znak nazvao "tragom velike američke kukavice")."Znaš li što je to?" upitam Carol i uprem prstom.Ona se zagleda u to, a onda odmahne glavom. "Ne. Sigurno nekakav štos koji samo on razumije.""Stoke da stavi vic na leđa. Sama ideja me vrijeđa."

1 Trajanje poznata američka marka kondoma."O, poetska dušo, duboka i nježna, njime si slaže, a to ni ne zna." "Prestani Carol, ubijaš me u pojam."Nakon završetka smjene otpratio sam je do njezina paviljona (govoreći si pritom da sam samo pristojan, da to štosam otpratio Carol Gerber do paviljona Franklin ni u kojem slučaju ne znači da sam bio nevjeran AnnmarieSoucie iz Gates Fallsa), a onda laganim korakom krenem prema Chamberlainu, pitajući se tko bi mogao znati štoznači onaj troprsti trag. Tek mije sad, nakon toliko vremena, palo na pamet da nikad nisam pomislio upitatiJonesa. A kad sam stigao na svoj kat, ugledao sam nešto što mije potpuno skrenu-lo tijek misli. Nakon što sam upola sedam ujutro izašao vjeđa spuštenih na pola koplja da zauzmem mjesto iza Carol pokraj tekuće vrpce sposuđem, netko je pjenom za brijanje naličio vrata sobe Davida Dearborna — po svim dovracima i po kvaki teekstra-debelim slojem po pragu. U toj donjoj naslazi ugledam otisak bose noge koji mi izmami smiješak. Dearieje otvorio vrata, umotan samo u ručnik, uputivši se u kupaonicu, i bum-tras-talambas!I dalje se smiješeći, uđem u sobu 302. Nate je pisao za svojim stolom. Po načinu na koji je jednu ruku zaštitničkisvinuo oko svoje bilježnice, zaključim daje posrijedi njegovo redovito dnevno izvješće Cindy."Netko je namazao Deariejeva vrata pjenom za brijanje", rekoh, priđem svojim policama i dohvatim udžbenik izgeologije. Moj je plan bio otići u čitaonicu na našem katu i malo učiti za test u utorak.Nate je pokušao izgledati ozbiljno i prijekorno, ali nije mogao odagnati smiješak. U to se vrijeme uvijekodlučivao za krepost, no redovito bi mu za dlaku izmaknula. Pretpostavljam daje s godinama poboljšaouspješnost, što je šteta."Da si ga čuo kako je urlao", reče Nate. Nasmije se zarzavši, a onda prinese svoju sitnu ruku ustima da bizatomio novi ispad nedoličnog ponašanja, "lpsovao — na trenutak je bio dorastao Skipu.""Kad je posrijedi psovanje, mislim da nitko nije dorastao Skipu."Nate me gledao sa zabrinutom borom između očiju. "Nisi valjda to ti učinio, je li? Jer znam da si rano ustao—""Da sam ja namjeravao ukrasiti Deariejeva vrata, poslužio bih se zahodskim papirom", rekoh. "Sva moja pjenaza brijanje završi na mom licu. Ja sam niskobudžetni student, baš kao i ti. Zaboravio si?"Ona se brazda zabrinutosti zagladi i Nate je ponovno izgledao kao član crkvenog zbora. Prvi put shvatim da onsjedi samo u Jockey gaćicama i onoj glupoj plavoj kapici. "To je dobro", reče on, "jer je David urlao da će naćionoga tko je to učinio i pobrinuti se da ga se pošalje na disciplinsku komisiju.""D. K. zbog premazivanja vrata pjenom za brijanje? Čisto sumnjam, Nate.""Zaista čudno, ali čini mi se da je ozbiljno mislio", reče Nate. "Katkad me David Dearborn podsjeća na onaj filmo ludom brodskom kapetanu. Humphrev Bogart je glumio u njemu. Znaš na koji mislim?""Aha, Pobuna na brodu Caine.""Aha. A David... s druge strane, posao studentskog nadzornika i sastoji se u slanju na D. K."Prema odredbama fakultetskog pravilnika o ponašanju studenata, izbacivanje je bila velika batina, rezervirana zaprijestupe kao što su krađa, nanošenje tjelesnih ozljeda i posjedovanje/uporaba droga. Stegovni postupak bio jestepenicu ispod toga, kazna za prijestupe kao što su dovođenje djevojaka u sobe (dovođenje djevojaka u sobeposlije redarstvenog sata za studentice bila je otegotna okolnost i moglo vam je priskrbiti izbacivanje, premda jeto danas teško povjerovati), držanje alkohola u sobi, prepisivanje na ispitima, prepisivanje tuđih pismenihuradaka. Svaki od potonjih prijestupa mogao je teoretski završiti izbacivanjem, a u slučaju prepisivanja to sečesto i događalo (osobito ako su posrijedi bili semestralni ili završni ispiti), no uglavnom bi se izreklo nekustegovnu mjeru koja vas je pratila cijeli semestar. Nisam mogao povjerovati da bi nadzornik paviljona pokušaonagovoriti prodekana Garretsena da sazove D. K. zbog nekoliko bezazlenih špricaja pjene za brijanje... ali je ovobio Dearie, sitničavac koji je dosad ustrajavao u tjednom pregledu soba i sa sobom nosio stoličicu da bi mogaopregledati gornje police trideset dva ormara za koje je, čini se, smatrao da spadaju u njegovo područjeodgovornosti. Tu je ideju vjerojatno pokupio u ROTC-u51, programu koji je volio strašću kojom je Nate volioCindy i Rintvja. Usto5' ROTC je kratica od Reserve Officers Training Corps, grupa studenata na nekim američkim sveučilištima kojiprolaze časničku obuku.

je i davao kaznene bodove — praksa koja je službeno još bila dio politike fakulteta, premda uglavnomzaboravljena izvan ROTC-a — studentima koji su zabušavali u pospremanju svojih soba. Dovoljno kaznenihbodova i završiš pred D. K. U teoriji si mogao biti izbačen s fakulteta, izgubiti pravo na odgodu služenja vojnogroka, biti pozvan u vojsku i završiti ugibajući se mecima u Vijetnamu samo zato što si opetovano zaboravljaoodnijeti smeće ili pomesti ispod kreveta.I David Dearborn bio je stipendist, a njegov nadzornički posao — u teoriji — nije se razlikovao od mog poslasudopere. No to nije bila i Deariejeva teorija. Dearie je smatrao da je on boljeg kova, jedan od šačice ponosnih ihrabrih. Znate, njegovi su potjecali s obale, iz Falmoutha, gdje je 1966. još važilo više od pedeset tzv. ću-dorednih zakona naslijeđenih iz vremena puritanaca. Nešto se dogodilo njegovoj obitelji pa su spali na niskegrane kao u nekoj starinskoj kazališnoj melodrami, ali se Dearie još odijevao kao maturant falmoutske privatneškole, dolazio na predavanja u blejzeru, a nedjeljom nosio odijela. Nitko se nije mogao više razlikovati odRonnie-ja Malenfanta, prostog kao slapa, punog predrasuda, matematičkog genija. Kad bi se mimoišli u hodniku,

gotovo ste mogli vidjeti kako se Dearie kutri pred Ronniejem, čija se crvena kosa kovrčala iznad lica koje kaodaje bježalo samo od sebe, od izbečenog čela do gotovo nepostojeće brade. Između toga dvoga nalazile su seRonniejeve oči vječno slijepljene od krmelja i vječno balavi nos... da se ne spominju usne tako crvene da jeuvijek izgledao kao da ih je namazao nečim jeftinim i kričavim.Dearieju Ronnie nije bio simpatičan, ali Ronnie nije morao sam podnijeti teret te nesimpatije; Dearieju kao danije bio simpatičan nijedan brucoš kojemu je bio nadzornik. Ni on nama nije bio simpatičan, a Ronnie gajeotvoreno mrzio. Nesimpatija Skipa Kirka bila je prošarana prezirom. Pohađao je ROTC zajedno s Deariejem (ba-rem do studenog, kad se Skip ispisao), i rekao da Dearie ni o čemu nije imao pojma osim o uvlačenju u guzicu.Skip, kojemu je kao maturantu malo nedostajalo da postane državni reprezentativac u bej-zbolu, osobito jejamrao zbog jedne osobine našeg nadzornika: Dearie, rekao je Skip, nije timski igrač. Za Skipa je to bio najvećigrijeh. Moraš biti timski igrač. Premda to znači da bacaš napoj svinjama, moraš biti timski igrač, jebiga.Menije Dearie bio nesimpatičan koliko i ostalima. Mogu otrpjeti mnoge ljudske mane, ali se gnušam sitničavaca.No osjećao sam i mrvicu razumijevanja za njega. Kao prvo, nije imao smisla za humor, a smatram da je tojednak hendikep kao i ono što je oboga-Ijilo donju polovicu Stokea Jonesa. Kao drugo, mislim da Dearie nije bionaročito simpatičan ni samome sebi."D. K. neće se sazvati ukoliko on ne nade krivca", rekoh Nateu. "A da ga i nađe, čisto sumnjam da će prodekanGarretsen pristati to nekome navaliti na leđa samo zato što je pjenom za brijanje nama-zao nadzornikova vrata."No Dearie je mogao biti uvjerljiv. Možda i jest spao na niske grane, ali je imao ono nešto što je govorilo da sve-jedno pripada višim slojevima. To je, dakako, bila još jedna stvar koju smo mi ostali morali mrziti kod njega.Skip gaje zvao "Kasko", jer tijekom tjelovježbe u sklopu ROTC-a nije trčao krugove oko nogometnog igralištakako Bog zapovijeda nego je samo trčkarao."Najvažnije je da to nisi ti učinio", reče Nate i ja se zamalo nasmijem. Nate Hoppenstand, sjedi tu u gaćama ikapici, uskog i ćosavog grudnog koša zaprašenog pjegama. Nate koji me ozbiljno gleda preko svog izbočenogkaveza tankih rebara. Nate koji se igra tate.Stišavši glas, on upita: "Misliš li daje to učinio Skip?""Ne. Ako bih morao pogađati tko na ovom katu misli daje namazati nadzornikova vrata pjenom za brijanje neštoda krepaš od smijeha, rekao bih—""Ronnie Malenfant.""Točno." Uperim prst u Natea kao pištolj i namignem."Vidio sam te da se vraćaš od Franklina s onom plavušom", reče on. "Carol. Zgodna je.""Samo sam joj pravio društvo", rekoh.Nate je sjedio za stolom u gaćicama i kapici i smiješio se kao da on zna pravu istinu. Vjerojatno je i znao. Nodobro, sviđala mi se, premda nisam znao puno toga o njoj — samo daje iz Connecticuta. Studenata iz drugihdržava a koji su radili bilo je malo.Krenem niz hodnik u čitaonicu s udžbenikom iz geologije ispod miške. Ronnie je bio tamo. Imao je na glavibrucošku kapicu, ali je prednji dio zavinuo prema gore i pričvrstio nečime, tako daje kapica sad izgledala kaošešir novinskog reportera. S njim su sjedila još dva dečka s našeg kata, Hugh Brennan i Ashley Riče. Nijedan odnjih nije izgledao kao da im ovo subotnje prijepodne prolazi ludo i nezaboravno, ali kad me Ronnie ugledao, očimu zasjaje."Pete Riley!" reče on. "Upravo čovjek kojeg sam tražio! Znaš igrati herčeve?""Da. No na svu sreću, znam i učiti." Podignem udžbenik iz geologije s namjerom da završim u čitaonici naprvom katu... ukoliko zaista mislim ozbiljno raditi. Jer Ronnie ne zna šutjeti. Očito ne može šutjeti. RonnieMalenfant bio je prototip usta na motorni pogon."Ma daj, samo jednu partiju do stotke", vabio me. "Igramo u pet centi poen, a ova dvojica igraju herčeve kako semetuzalemi ševe."Hugh i Ashlev budalasto se nakese kao da im je upravo upućen kompliment. Ronniejeve uvrede bile su takogrube i neuvijene, tako otrovne, da ih je većina dečki shvaćala kao vic, možda čak i kao prikrivene komplimente.No one nisu bile ni jedno ni drugo. Ronnie je ozbiljno mislio svaku neljubaznu riječ koju bi izgovorio."Ronnie, imam test u utorak, a ne kužim ovo o geosinklinalama.""Serem ti ja na geosinklinale", reče Ronnie i Ashlev Riče zacere-ka. "Još ti ostaje današnji dan, cijeli dan sutra icijeli ponedjeljak za jebene geosinklinale.""U ponedjeljak imam predavanja, a sutra smo Skip i ja namjeravali skoknuti u Oldtown. U metodističkoj crkvipriređuju proštenje i mi smo—""Prestani, nemoj više, poštedi moje bolno mudo i ne spominji mi ta sranja, seljačino. Baš i da mi se anđeoMihael52 nasuče u čmaru, je l'jasno? Slušaj, Pete—""Ronnie, zaista—""Vi dvije pregorjele žarulje ni makac!" Ronnie ubojito pogleda Ashleva i Hugha. Nijedan se nije usudio nipisnuti. Vjerojatno su imali osamnaest godina kao mi ostali, ali svi koji su ikad studirali reći će vam da se svakogrujna pojavi nekoliko iznimno mladih osam-naestogodišnjaka, osobito iz ruralnih država. Ronnie je uspijevaokod tih mladih. Ispunjavao ih je strahopoštovanjem. Posuđivao je njihove bonove za menzu, pljaskao ih

ručnicima pod tuševima, optuživao da podržavaju program velečasnog Martina Luthera Kmice52 Referenca na popularnu pobožnu pjesmu "Michael rows the boat ashore" /Michael je doveslao do obale(rijeke Jordan)/.(koji se, rekao bi vam Ronnie, na prosvjedne skupove vozi u svom Japajaguaru), posuđivao od njih novac iodgovarao na svako traženje šibice rečenicom: "Moš se slikat, majmune." Obožavali su Ron-nieja usprkossvemu tome... zbog svega toga. Obožavali su ga jer je to bilo tako... studentski.Ronnie me zgrabi oko vrata i pokuša izvući u hodnik kako bi porazgovarao sa mnom nasamo. Ja, nimalo punstrahopoštovanja prema njemu, a pomalo i zgađen mirisima zvjerinjaka koji su zapu-hivali ispod njegovihpazuha, prikliještim mu prste, savijem ih prema natrag i maknem mu ruku. "Ne čini to, Ronnie.""Joj, jao, joj, u redu, u redu! Samo izađi trenutak, može? I prestani s tim, to boli! Osim toga, to je ruka kojomdrkam! Isuse! Jebiga!"Pustim mu ruku (upitavši se je li ju oprao nakon posljednjeg dr-kanja), ali mu dopustim da me odvuče u hodnik.Tamo me uhvati za nadlaktice i obrati mi se ozbiljno, iskolačenih smolastih očiju."Oni dečki ne znaju igrati", reče on zadihanim, povjerljivim šap-tom. "Petesky, oni su par pobačenih embrija, aliobožavaju tu igru. Obožavaju, shvaćaš? Ja je ne obožavam, ali za razliku od njih, jaje znam igrati. Usto sam išvorc, a večeras se daju dva Bogartova filma u Haucku. Uspijem li ih oderati za dva dolara—""Bogartovi filmovi? Je li možda jedan od njih Pobuna na brodu Caine?""Tako je. Pobuna na brodu Caine i Malteški sokol, Bogie u najboljem izdanju, jebote, čeka se samo tebe, dušo.Opelješim li ona dva abortusa za dva dolara, mogu ići. Opelješim li ih za četiri, pozvat ću neku roksu izFranklina, povesti je sa sobom, možda mi ga poslije popuši." To je bio Ronnie, uvijek zadrti romantičar. Ukažemi se prizor njega kao Sama Spadea u Malteškom sokolu kako govori Mary Astor da padne na koljena i fafa. Odsame pomisli začepili su mi se sinusi."Ali postoji velik problem, Pete. Herčevi utroje su riskantni. Tko da se usudi odigrati herc kad j e j edna kartaviška? " •"Kako igraš? Partija završava sa sto poena, svi gubitnici plaćaju pobjedniku?""Aha. Pridružiš li nam se, pljucnut ću ti polovicu svoje zarade. Plus, vratit ću ti ono što ti izgubiš." Obasja mesvetačkim smiješkom."A ako ja tebe pobijedim?"Ronnie se na trenutak lecne, a onda se još šire nasmiješi. "Ne u ovom životu, dušo. Ja sam znanstvenik ukartama."Pogledam na sat, pa u Ashleva i Hugha. Zaista nisu djelovali kao bogzna kakva konkurencija, Bog ihblagoslovio. "Znaš što", rekoh. "Jedna partija do stotke. Pet centi poen. Nitko nikome ništa ne vraća. Igramo,onda ja učim, i svi provedemo ugodan vikend.""Važi." Dok smo se vraćali u čitaonicu, on doda: "Simpatičan si mi Pete, ali je posao posao — tvojisrednjoškolski pederi od frendo-va nikad ti ga nisu smjestili ko što ću ti gaja danas smjestiti.""U srednjoj školi nisam izlazio s pederima", rekoh ja. "Većina vikenda otišla mije na stopiranje do Levvistona dati guzim sestru."Ronnie se nasmiješi od uha do uha, sjedne, podigne špil karata, počne miješati. "Dobro sam je istrenirao, je l'da?"Niste se mogli spustiti niže od sinčića gospođe Malenfant, pa to je. Mnogi su pokušali, ali koliko ja znamnikome nije uspjelo.Ronnie je bio zadrti prostak, ljigavac, u vječnom oblaku gljivičnog majmunskog smrada, ali je znao kartati,skidam kapu. Nije bio veleum kakvim se predstavljao, barem ne u igri herčeva u kojoj sreća igra veliku ulogu,ali je bio dobar. Kad bi se stopostotno usredotočio na igru, mogao je upamtiti gotovo svaku kartu koju je netkoodigrao... vjerojatno razlog zbog kojeg nije volio herčeve utroje, zbog one karte viška. No kad te udarne kartenije bilo, Ronnieja je bilo teško dobiti.Svejedno sam sasvim dobro prošao tog prvog prijepodneva. Kad je Brennan probio stotku u prvoj odigranojpartiji, ja sam imao trideset tri poena a Ronnie dvadeset osam. Prošle su dvije ili tri godine otkad sam posljednjiput igrao herčeve, prvi put u životu sam igrao za novac i smatrao sam da su dva novčića mala cijena za takoneočekivanu razbibrigu. Ta je runda koštala Ashleva dva dolara i pedeset centi; baksuzni Hugh morao jeiskeširati tri i šezdeset. Činilo se dajeRonnie ipak uspio namaknuti novac za spojak, iako sam smatrao da bi ta cura morala biti velika Bogartovaobožavateljica da mu ga popuši. Pa čak i da ga poljubi za laku noć, kad smo već kod toga.Ronnie se naduo poput vrane koja čuva svježi komad ubijene strvine na cesti. "Priroda me obdarila", reče on."Žao mi je vas koje nije, ali mene jest, Riley. Kao što se kaže u onoj pjesmi Doorsa, ljudi ne znaju ali curicerazumiju.""Bolestan si, Ronnie", rekoh."Hoću odigrati još jednu", reče Hugh. Mislim daje P. T. Barnum imao pravo, zaista se svake minute rodi netkokao Hugh. "Hoću vratiti novac.""Pa", reče Ronnie i otkrije svoje nečiste zube u širokom osmijehu, " voljan sam ti barem pružiti priliku." On

pogleda u mene. "Što kažeš, kompa?"Moj udžbenik iz geologije ležao je na trosjedu iza mene. Želio sam vratiti svojih dvadeset pet centi i osvojiti jošnekoliko da zveckaju zajedno s njima. A još sam više želio očitati lekciju Ronnieju Ma-lenfantu. "Podijeli ih",rekoh, a onda prvi put izgovorim riječi koje ću izgovoriti najmanje tisuću puta u nekoliko sljedećih mučnih tje-dana: "Dodajemo ulijevo ili udesno?""Nova partija, dodaje se udesno. Kojeg li kretena." Ronnie zak-voca, protegne se i sretno se zagleda kako sekarte ispredaju iz špila. "Bože, kako obožavam ovu igru!"Tek me druga partija učinila ovisnikom. Ovaj se put umjesto Hugha Ashley vinuo stotki pod oblake, zdušnopotpomognut Ron-niejem koji bi bespomoćnom Ashu na svakom koraku uvalio Gadu-ru. Ja sam u toj partijisamo dvaput dobio pik damu. Prvi put sam je zadržao kod sebe četiri uzastopna štiha iako sam njome mogaozaskočiti Ashleya. Naposljetku, kad sam već pomislio da sam samome sebi iskopao jamu, Ashley prepustiotvaranje Hughu Brenannu, kojispremno baci karo. Trebao je znati da ja nemam te boje, da je nemam od početka dijeljenja, ali Hughovi ovogasvijeta malo toga znaju. Pretpostavljam daje to razlog zbog kojeg Ronnieji ovoga svijeta obožavaju kartati snjima. Ja začinim štih Gadurom, uhvatim se za nos i zatrubim Hughu. Tako smo dobrih starih šezdesetih govorili"Buuu!"Ronnie se namršti. "Zašto si to učinio? Mogao si izbaciti ovog karoljupca!" On kimne glavom prema Ashlevu,koji je gledao u nas prilično praznog pogleda."Da, ali nisam ja toliko glup." Kucnem prstom po papiru na kojem smo zapisivali poene. Ronnie je u tomtrenutku imao trideset poena, a ja trideset četiri. Ostala dvojica bili su daleko od toga. Pitanje nije bilo koja će odRonniejevih žrtava izgubiti, nego koji će od one dvojice koji znaju kartati pobijediti. "Znaš, ne bih imao ništaprotiv toga da i ja pogledam one Bogiejeve filmove. Dušo."Ronnie pokaže svoje sumnjive zube u širokom smiješku. Tad je već igrao za galeriju; privukli smo oko šestkibica. Među njima su bili Skip i Nate. "Ti bi se tako igrao, ha? U redu. Raširi guzove, glupane, jer ću tepotorbat."Dva dijeljenja kasnije, potorbao sam ja njega. Ashlev, koji je počeo to posljednje dijeljenje s devedeset osampoena, žurno prekorači dopuštenu granicu. Kibici su bili tihi kao bubice, čekali da vide hoću li zaista uspjetiRonnieju uvaliti šest herčeva—broj herčeva koji bi on trebao pokupiti da ga pobijedim s jednim poenomprednosti.Ronnie je isprva djelovao sigurno, odigravao karte manje vrijednosti u svakom štihu, kloneći se da baca prvi.Kad u herčevima imaš dobre karte male vrijednosti, praktički si neprobojan. "Riley je pečen!" obavijesti ongledatelje. "Prepečen!"I ja sam tako mislio, ali sam barem u ruci imao pik damu. Uvalim mu lije, još mogu pobijediti. Neću naročitozaraditi na Ronnieju, ali bi ostala dvojica vidjela svoga boga: ukupno pet dolara za njih dvojicu. A ja bih vidiopromjenu na Ronniejevu licu. To sam najviše želio, da vidim kako iščezava prepotencija a uvlači se impotencija.Želio sam mu začepiti usta.Odlučivalo se u posljednja tri štiha. Ashlev odigra herc šesticu. Hugh odigra peticu. Ja odigram trojku. Opazimkako je Ronnieju iz-blijedio smiješak s lica kad je odigrao devetku i odnio štih. To je smanjilo njegovu prednostna bijedna tri poena. Što je bilo još bolje,najzad je morao prvi bacati. Meni su u ruci ostali tref dečko i pik dama. Ukoliko Ronnie ima maloga trefa iodigra ga, pokušat ću Ga-duru i morati otrpjeti njegovo likujuće kreštanje, koje će biti otrovno zajedljivo. Aliako...On odigra karo peticu. Hugh odigra karo dvojku, kartu niže vrijednosti, a Ashley, smiješeći se zbunjeno što jeukazivalo da nema pojma što radi, odigra kartu druge boje.Mrtvačka tišina u sobi.A onda, smiješeći se, ja dovršim štih —Ronniejev štih — bacivši pik damu na one tri karte. Začuje se tih uzdahoko kartaškog stola i kad sam podigao pogled, shvatim daje onih šest kibica sad preraslo u skoro dvostruki broj.David Dearborn stajao je naslonjen na dovratak, prekriženih ruku, i mrštio se. Iza njega, u hodniku, stajao je jošnetko. Netko tko se oslanjao o par štaka.Pretpostavljam daje Dearie već provjerio u svom od listanja rasku-pusanom pravilniku — Paviljonski kućni redna sveučilištu Maine, izdanje 1966.-1967. — i razočarao se kad je shvatio da ne postoji nijedan propis protivkartanja, premda se kartalo za novac. Ali vjerujte mi da njegovo razočaranje nije bilo ništa u usporedbi sRonniejevim.Na svijetu ima ljudi koji znaju gubiti, ima onih koji planu kad izgube, ili se dure, ili su drski, ili se rasplaču... aima i onih koji skroz-naskroz popizde. Ronnie je bio od tih koji skroz-naskroz popizde. Koža na obrazimapoprimila mu je ružičastu boju, a oko prištića gotovo ljubičastu. Usta su mu se utanjila u sjenku i vidio sam kakomu se čeljust miče dok se grizao za usne."Mili Bogo", reče Skip. "Pogledajte tko je dobio po piksi.""Zašto si to učinio?" provali iz Ronnieja. Nije pogledao u Skipa, nije gledao ni u koga u prostoriji, osim u mene."Zašto si to učinio, pizdo kretenska?"

Njegovo me pitanje zbunilo no — dopustite mi da to priznam — njegov me gnjev oduševio. "Pa", rekoh, "premariječima Vincea Lombardija, pobjeda nije sve — ona je jedina važna. Plati, Ronnie.""Ti si peder", reče on. "Ti si pederski majordomo. Tko je dijelio?""Ashlev", rekoh. "Ako želiš reći da sam varao, reci to otvoreno. A onda ću zaobići stol, zgrabiti te prije no štouspiješ pobjeći i prebiti te ko mačku.""Nitko nikoga neće prebiti kao mačku na mom katu!" strogo će Dearie s vrata, ali ga nitko nije zarezivao.Gledali su u Ronnieja i mene."Nisam rekao da si varao, samo sam pitao tko je dijelio", reče Ronnie. Gotovo da sam vidio kako se trudipribrali, progutati knedlu kojom sam ga našopao i nasmiješiti se pritom, ali je u očima (krupne i svijetlozelene, tesu oči bile jedino što je spašavalo Ronnieja) imao suze bijesa, a ispod usnih resica vršci njegovih čeljustinastavili su se napinjati i opuštati. Kao da gledate kako mu dvojno srce kuca s obje strane lica. "Tko te jebe,pobijedio si me za deset poena. To je pedeset centi, velika stvar."Ja u srednjoj školi nisam bio vrstan momčadski sportaš kao Skip Kirk — rasprave i atletika bile su mi jedineizvannastavne aktivnosti — i nikad u životu nikome nisam rekao da ću ga prebiti kao mačku. No činilo mi se dane bi bilo loše početi od Ronnieja, i Bog mije svjedok da sam mislio ozbiljno. Mislim da su i ostali to shvatili. Usobi se osjećao silan naboj adolescentskog adrenalina; moglo ga se omirisati, gotovo i okusiti. Jednim svojimdijelom — velikim dijelom — želio sam mu još više zabiberiti. Jednim svojim dijelom želio sam mu ga sprašiti,razjebati ga onako do daske.Novac se stvori na stolu. Dearie načini korak naprijed, smrknutiji no prije, ali ne reče ništa... barem ne na tutemu. Umjesto toga upita je li netko od prisutnih namazao njegova vrata kremom za brijanje, ili zna tko jest. Svise okrenemo i pogledamo u njega, i tako primijetimo daje Stoke Jones stao navrata kad je Dearie zakoračio usobu. Stoke je visio na svojim štakama i motrio nas svojim užeglim očima.Na trenutak zavlada tajac, a onda Skip reče: "David, siguran si da nisi možda hodao u snu i sam to učinio?" Ovobude pozdravljeno grohotom pa je sad bio red na Dearieja da pocrveni. Rumen mu je krenula od vrata i uspuzalapreko obraza i čela do korijena njegove uredne frizure — za Dearieja ne dolazi u obzir homićka bitlsica, naj-ljepša hvala."Razglasite daje bolje da se to više ne ponovi", reče Dearie, nesvjesno oponašajući Bogieja na svoj jadni način."Neću dopustiti sprdanje s mojim autoritetom.""Ma goni se", promrmlja Ronnie. Bio je pokupio karte i neutješno ih miješao.Dearie zagrabi u sobu u tri krupna koraka, pograbi Ronnieja za ramena njegove Ivy League majice i povuče ga.Ronnie ustane samda mu se majica ne podere. Nije imao puno dobrih majica; nitko od nas nije imao."Što si mi rekao, Malenfant?"Ronnie pogleda oko sebe i ugleda ono što je, pretpostavljam, uglavnom viđao u životu: ni od koga pomoći, ni odkoga suosjećanja. Po običaju, ostao je usamljen. A nema pojma zašto."Nisam ništa rekao. Dearborn, nemoj biti tako paranoičan, je-bote.""Ispričaj se."Ronnie se vrpoljio u njegovu stisku. "Nisam ništa rekao, zašto bih se ispričavao ni za što?""Svejedno se ispričaj. A želim čuti iskreno žaljenje.""Ma prekini", reče Stoke Jones. "Svi vi. Trebali biste se vidjeti. Glupost na n-tu potenciju."Dearie pogleda u njega, iznenađeno. Mislim da smo svi bili iznenađeni. Možda je i Stoke bio iznenađen."Dearie, popizdio si jer ti je netko namazao vrata", reče Skip."Imaš pravo, popizdio sam. I želim ispriku od tebe, Malenfant.""Ma pusti to", reče Skip. "Ronnieja je spopao bijes jer je izgubio za dlaku. Nije ti on namazao ta tvoja jebenavrata."Pogledam u Ronnieja da vidim kako on doživljava rijetko iskustvo da mu netko drži štangu i ugledam izdajničkipomak njegovih zelenih očiju — gotovo daje žmirnuo. U tom sam trenutku bio skoro uvjeren da je Ronnie zaistanamazao Deariejeva vrata. Tko je među mojim poznanicima bio vjerojatniji kandidat?Daje Dearie primijetio taj mali treptaj krivnje, uvjeren sam da bi došao do istog zaključka. Alije gledao u Skipa.Skip mu je mirno uzvraćao pogled, i nakon još nekoliko sekundi, kako bi izgledalo (njemu ako ne namaostalima) da je to njegova odluka, Dearie pusti Ronniejevu majicu. Ronnie se otrese, zagladi nabore naramenima, pa počne prekapati po džepovima u potrazi za sitnišem da me isplati."Oprosti", reče Ronnie. "Što god da te raznjupalo, oprosti. Vraški mi je žao, žao mi je u pičku materinu, žao mije u tri pičke materine. U redu?"Dearie načini korak natrag. Bio sam osjetio adrenalin; pretpostavio sam daje Dearie jednako tako osjetio valovemržnje kako se valjaju prema njemu. Čak je i Ashlev Riče, koji je izgledao kao bumbar od medvjeda iz crtica,gledao u Dearieja ravnodušno, nesklono. Bioje to primjer onoga što bi pjesnik Gary Snyder možda nazvao bej-zbolom loše karme. Dearie je bio studentskinadzornik — prvi promašaj. Pokušao je upravljati našim katom kao daje posrijedi produžetak njegovaobožavanog ROTC-a — drugi promašaj. A usto je bio i tikvan s druge godine u vrijeme kad su studenti druge

godine još bili uvjereni daje maltretiranje brucoša njihova sveta dužnost. Treći promašaj, Dearie, izvan igre si."Prenesite ostalima da neću trpjeti srednjoškolska sranja na mom katu", reče Dearie (njegovu katu, da nepovjeruješ). Stajao je uspravan kao svijeća u svojoj majici s logom U ofM i kaki hlačama — izglačanim kakihlačama, premda je bila subota. "Ovo nije srednja škola, gospodo; ovo je paviljon Chamberlain na Universitv ofMaine. Prošli su vaši dani potezanja grudnjaka. Vrijeme je da se počnete ponašati kao studenti."Pretpostavljam daje postojao razlog zbog kojeg sam u godišnjaku srednje škole Gates Fališ za školsku godinu1966. proglašen vic-maherom godišta. Ja sad lupnem petama i prilično uspješno pozdravim vojnički po britanski,dlana okrenutog gotovo sasvim prema van. "Razumijem!" dreknem. Galerija se nervozno nasmije, Ronnie pros-tački zaceri, a Skip nasmiješi od uha do uha. Skip pogleda u Dearieja i slegne ramenima, podigne obrve, izvrnepodignute dlanove. Vidiš kako to ide? poručivala je njegova gestikulacija. Ponašaš li se kao sero-nja, tako će seljudi odnositi i prema tebi. Mislim da je savršen govornički dar bezmalo uvijek nijem.Dearie pogleda u Skipa, također nijemo. A onda pogleda u mene, bezizražajnog, gotovo otupjelog lica, ali sampoželio da sam barem jedanput odolio nagonu da izvalim neku duhovitost. Problem je u tome što rođenipametnjaković u devedeset posto slučajeva posluša taj nagon prije no što se mozak uopće ubaci u prvu. Kladimse da je u drevno doba hrabrih vitezova priličan broj dvorskih luda bio obješen za muda. Toga nema u MorteD'Arthur, ali mislim daje moralo biti tako — smij se sad, ti harlekinski zvekane. U svakom slučaju, znao sam dasam stekao neprijatelja.Dearie izvede gotovo savršen poluokret i krupnim koracima zagrabi iz čitaonice. Ronniejeva labrnja objesila se ugrimasi koja mu je dodatno nagrdila lice; cer zlikovca u kazališnoj melodrami. On iza Deariejevih uzmičućihleđa načini pokret kao da seta kožicu. Hugh Brennan nakratko zahihoće, ali se nitko pošteno ne nasmije. StokeJones je ispario, očito zgađen svima nama.Ronnie pogleda oko sebe, sjajnih očiju. "Dakle", reče on. "Ja sam još oran za igru. Pet centi poen, tko želiigrati?""Jaću",rečeSkip."I ja", rekoh i ne pogledavši prema udžbeniku iz geologije."Herčevi?" upita Kirby McClendon. On je bio najviši mladić na katu, možda najviši i na fakultetu — najmanjemetar devedeset osam, i imao izduljenu, žalobnu facu jednog španijela. "Naravno. Dobar izbor.""Ami?"upitaAshley."Jupi!" reče Hugh. Neke ljude zaista mori neutaživa glad za kažnjavanjem."Za ovim ste stolom nadigrani", reče Ronnie za njega gotovo ljubaznim tonom. "Zašto ne igrate za nekim drugimstolom?"Ashley i Hugh to i učine. U četiri sata, svi su stolovi u čitaonici bili zauzeti kvartetima brucoša s drugog kata,stipendističkom sirotinjom koja je morala kupovati ispitne materijale u antikvarijatu fakultetske knjižare, a kojaje kartala herčeve po pet centi poen. U našem paviljonu tako je otvorena sezona ludila.8Subotnja večera bila je još jedno od mojih dežurstava na sudo-perskoj vrpci u menzi Holvoke. Usprkos pupanjumog zanimanja za Carol Gerber, pokušao sam nagovoriti Brada Witherspoona da se zamijenimo — Brad jedežurao nedjeljom za doručak, a mrzio je rano ustajati gotovo jednako kao Skip — ali je Brad odbio. Tad je već ion kartao i bio lakši za dva dolara. Pomamno je igrao ne bi li nadoknadio izgubljeno. Samo je odmahnuo glavomi otvorio štih s pikom. "Počinje lov na Gaduru!" zaštekće on, zazvučavši sablasno slično Ronnieju Malenfantu.Najpodmuklija Ronniejeva osobina bila je to što su maloumnici smatrali da ga se isplati oponašati.Ustanem sa svog mjesta za izvornim stolom, gdje sam proveo ostatak dana, i moje mjesto istog trenutka zauzmemladić po imenuKenny Auster. Zaradio sam skoro devet dolara (uglavnom zato što se Ronnie preselio za drugi stol kako mu nebih smanjivao zaradu) i trebao sam biti dobre volje, ali nisam bio. Nije mi bilo do novca, nego do igre. Želio samnastaviti igrati.Neutješno krenem niz hodnik, zavirim u sobu i upitam Natea želi li jesti rano s osobljem kuhinje. On samoodmahne glavom i mahne mi da odem ne podigavši pogled s udžbenika iz povijesti. Kad ljudi govore ostudentskoj političkoj angažiranosti šezdesetih godina, uvijek se moram podsjetiti da je većina studenata prošlakroz tu sezonu ludila poput Natea. Nisu dizali glavu ni pogled s udžbenika iz povijesti dok su se povijesnidogađaji zbivali posvuda oko njih. Što ne znači da je Nate bio sasvim nesvjestan situacije ili potpuno po strani,izoliran u pregracima čitaonice, kad smo već kod toga. Čut ćete.Krenem prema Palači Puste povukavši zatvarač na jakni do kraja zbog mraznog zraka. Bilo je četiri i petnaest.Menza se službeno otvarala u pet sati, pa su staze koje su se stjecale u Bennettovu prilazu bile gotovo prazne. NoStoke Jones je bio tamo, zguren nad svojim štakama, mrko zagledan u nešto na stazi. Nisam se iznenadio kadsam ga ugledao; ako ste bili invalid, mogli ste klopati sat ranije nego ostali studenti. Koliko se sjećam, to je bilajedina povlastica koju su hendikepirani uživali. Ako ste bili tjelesno sjebani, mogli ste jesti s kuharicama. Onajtroprsti vrapčji trag na leđima njegova kaputa jasno se i vrlo crno isticao na kasnoj svjetlosti.Kad sam mu se primaknuo, ugledam što on to gleda — Uvod u sociologiju. Pala mu je na izblijedjele crveneopeke Bennettova šetališta i pokušavao je smisliti način na koji bi je mogao ponovno podignuti a da ne Ijosne na

nos. Uporno je bockao knjigu vrhom štake. Stoke je imao dva, a možda i tri para različitih štaka; današnje su bileone koje su mu podbačale podlaktice nizom uspinjućih čeličnih ovratnika. Čuo sam ga kako u bradu mumlja:"Rip-rip, rip-rip" dok je beskorisno gurkao knjigu amo-tamo. Dok je on špurao na svojim štakama, to "rip-rip"imalo je odlučan prizvuk. No u ovoj je situaciji zvučalo frustrirano. U razdoblju u kojem sam poznavao Stokea(neću ga zvati Rip-Rip, iako su mnogi Ronniejevi imitatori stekli tu naviku do kraja semestra), fasciniralo me tona koliko se različitih načina može izgovoriti "rip-np". To je bilo prije no što sam otkrio da Navajosi svoju riječza oblak izgovaraju na četrdeset različitih načina. To je zapravo bilo prije no što sam otkrio puno toga.Čuo me da dolazim pa je tako strelovito okrenuo glavu da se zamalo svejedno prevalio. Pružim ruku da gapridržim. On se trgne unatrag; izgledao je kao da pliva u starom vojničkom kaputu koji je imao na sebi."Makni se od mene!" Kao daje očekivao da ću ga gurnuti. Podignem ruke da mu pokažem da sam bezopasan pase sagnem. "I prste dalje od moje knjige!"To nisam isposlovao, nego sam podigao knjigu i tutnuo mu je pod ruku kao novine."Ne treba mi tvoja pomoć!"Zaustio sam da mu odbrusim, ali sam ponovno primijetio kako su mu obrazi bijeli oko krpica rumenila u njihovusredištu, i kako mu je kosa vlažna od potenja. Ponovno osjetim njegov miris — onu aromu preopterećenogtransformatora — i shvatim da ga i čujem: disanje mu je bilo hrapavo, smrkavo. Ako Stoke Jones nije još doznaogdje se nalazi ambulanta, slutio sam da će to uskoro doznati."Za Boga miloga, ta nisam se ponudio da te nosim piši-lonca." Pokušao sam zalijepiti smiješak na svoju njušku iotprilike uspijem. Dovraga, zašto se ne bih smiješio? Nemam li devet dolara u džepu koje nisam imao napočetku dana? Prema mjerilima drugog kata paviljona Chamberlain, bio sam bogat.Jones me pogleda tim svojim crnini očima. Usne mu se utanje, ali odmah nakon toga on kimne glavom. "U redu.Prima se na znanje. Hvala." A onda nastavi svoj vratolomni uspon. Isprva mije prilično odmakao, ali tada nagibučini svoje i on uspori. Njegovo smrkavo disanje pojača se i ubrza. Čuo sam ga jasno kad sam ga sustigao."A da usporiš?" upitam.On mi dobaci nestrpljiv pogled u stilu još si tu. "A da mi ga popušiš?"Pokažem u njegovu knjigu iz socke. "Ponovno klizi."On zastane, učvrsti je ispod miške, pa se ponovno namjesti na štake, zguren poput namćoraste čaplje, piljeći umene kroz kaskade crne kose. "Odlazi", reče on. "Ne treba mi gardedama."Slegnem ramenima. "Nisam ti htio biti dadilja, samo sam želio društvo.""Ja ga ne želim."Krenem svojim putem, srdit usprkos svojih devet dolara. Mi razredne lude nismo ludi za prijateljima — dva ilitri su nam najčešćedovoljna za cijeli život — ali ne podnosimo lako ni kad nam netko da košaricu. Naš je cilj golemi broj znanacaiz čijeg društva odlazimo ispraćeni smijehom."Riley", reče mi on iza leđa.Okrenem se. Odlučio se ipak malo raskraviti, pomislim. Kako sam se prevario."Postoje geste i geste", reče on. "Namazati nadzornikova vrata pjenom za brijanje samo je stepenicu više odbrisanja šmrklja o školski stolac male Susie jer ne možeš smisliti neki drugi način da joj kažeš da je voliš.""Ja nisam namazao Deariejeva vrata", rekoh ja, još srditiji."Aha, ali kartaš sa zvekanom koji je to učinio. Daješ mu kredibilitet." Mislim da sam tad prvi put čuo tu riječ,koja je sedamdesetih i kokainom natopljenih osamdesetih godina došla na nevjerojatno loš glas. Uglavnom upolitici. Mislim da je riječ kredibilitet umrla od stida tu negdje 1986., upravo kad su svi oni sudionici proturatnihdemonstracija iz šezdesetih godina i neustrašivi borci za rasnu jednakost počeli otkrivati visokorizičneobveznice, stil života a la Martha Stevvart53 i StairMaster54. "Zašto tratiš vrijeme?"To je bilo dovoljno izravno da me zasmeta, i rekoh nešto što mi se sad kad razmišljam o tome, čini nevjerojatnoglupo. "Imam puno vremena za gubljenje."Jones kimne glavom kao da nije očekivao ništa više i ništa bolje. Ponovno krene i prođe pokraj mene uobičajenošpurajući, pognute glave, zgrbljenih leđa, uznjihale uznojene kose, udžbenika iz socke čvrsto stegnutog ispodmiške. Ja pričekam, očekujući da će ponovno strugnuti iz njegova stiska. A kad se to dogodi, pustit ću ga dajenabada štakom.Ali mu nije šmugnula ispod pazuha, i nakon što sam vidio daje stigao do ulaznih vrata menze, uhvatio se ukoštac s njima i naposljetku odglavinjao unutra, ja odem svojim putem. Kad sam napunio svoj spremnik,sjednem s Carol Gerber i ostalim sudoperama. To je bilo najdalje što se moglo biti od Stokea Jonesa i to mijeodgovaralo. Sje-53 Martha Stevvart je popularna voditeljica radio i TV emisija i autorica knjiga, te urednica časopisa "MarthaStevvart Living", u kojem opisuje otmjen moderan život, vezano uz kuhanje, vrtlarenje i vođenje kućanstva.54 Vrsta sprave za tjelovježbu na kojoj se izvode pokreti penjanja po stubama.ćam se daje on sjedio podalje i od ostalih invalidnih studenata. Stoke Jones sjedio je podalje od svih. ClintEasrvvood na štakama.Redovni korisnici menze počeli su pristizati u pet sati. U pet i petnaest, sudopersko je osoblje bilo u punom

pogonu i tako je ostalo daljnjih sat vremena. Mnogi su studenti za vikend putovali kući, ali oni koji bi ostalidolazili su subotom na večeru koja se sastojala od graha, hrenovki i kukuruznog kruha. Za desert je bio Jell-O55.U Palači Puste, za desert se gotovo uvijek dobilo Jell-O. Ako se glavna kuharica osjećala vrckavo, moglo sedobiti Jell-O s komadićima voća.Carol je prala pribor za jelo, i baš kad je gužva počela jenjati, ona se okrene od pregradnog prozora, tresući se odsmijeha. Obrazi su joj bili karmin crveni. Niz vrpcu se kotrljao Skipov uradak. Priznao je kasnije te večeri, alisam ja odmah znao. Premda je bio student Pedagoške akademije i vjerojatno osuđen da predaje povijest i trenirabejzbol u dobroj staroj srednjoj školi u Dexteru sve dok s otprilike pedeset devet godina ne otegne papke odsrčanog udara izazvanog cugom, Skip je po svemu trebao studirati umjetnost... što bi vjerojatno i učinio da nijebio potomak pet naraštaja farmera koji su govorili jes borami ijerbo i skuplja dara nego maslo. On je bio tekdrugi ili treći član svoje mnogobrojne obitelji (koja je bila, kako se Skip jednom prigodom izrazio,irskoholičarske vjeroispovijesti) koji se upisao na fakultet. Klan Kirkovih mogao je zamisliti profesora u obitelji— jedva nekako — ali ne i slikara ili kipara. A s osamnaest godina Skip nije mogao vidjeti dalje od njih. Jedinoje znao da mu ne odgovara brlog u koji se pokušavao zavući, i to ga je činilo nemirnim. Zbog toga je upadao utuđe sobe, pregledavao LP-je i kritizirao bezmalo svačiji glazbeni ukus.55 Smjesa želatine, šećera i voćne arome, rastopljena u vrućoj vodi pa ohlađena dok se ne zgusne.No godine 1969. već je kudikamo bolje znao tko je i što je. Te je godine konstruirao tablo od papirmašea smotivom vijetnamske obitelji koji je zapaljen na kraju antiratnog prosvjednog skupa održanog ispred Fogleroveknjižnice dok su Youngbloodsi pjevali "Get Toget-her" iz posuđenog kompleta zvučnika, a honorarni hipijiđipali u ritmu poput plemenskih ratnika poslije lova. Vidite kakva mi zbrka vlada u glavi? Bila je to Atlantida, toje jedino u što sam siguran, duboko ispod površine oceana. Ona je papirnata obitelj gorjela, hipi prosvjedniciplešući su skandirali: "Napalm! Napalm! Šljam s nebesa!", a nakon nekog vremena sportaši i članovi studentskihbratstava počeli su bacati stvari. Isprva jaja. A onda kamenje.No te večeri u jesen 1966. Carol nije prasnula u smijeh i okrenula se od vrpce s posuđem zbog obitelji odIjepenke, već zbog jebežljivog čovjeka-hrenovke koji je stajao navrh Mattehorna od pečenog graha iz menzeHolvoke Commons. Kobasičica tanka poput čistila za roštanje lule obijesne je stršila na odgovarajućem mjestu.U ruci je držao zastavicu Universitv of Maine, na glavi mu je komadić plavog rupčića bio presavijen u oblikubrucoške kapice. Na prednjem dijelu pladnja, brižljivo ispisana namrvljenim kukuruznim kruhom stajala jeporuka JEDITE VIŠE MAINSKOG GRAHA!Priličan broj jestivih umjetničkih radova stizao je po tekućoj vrpci za vrijeme mojih sudoperskih dana u Palači,ali mislim daje taj zaslužio prvu nagradu. Stoke Jones bije bez sumnje proglasio gubitkom vremena, ali mislimda bi se u ovom slučaju prevario. Sve što te uspijeva nasmijati poslije više od trideset godina nije gubitak vreme-na. Mislim daje nešto takvo jako blizu besmrtnosti.10U pola sedam cviknuo sam karticu na odlasku, sišao niz kosi prilaz iza kuhinje noseći posljednju vreću smeća iubacio je u jednu od četiri crne plastične kante poredane iza menze poput zatubastih čeličnih teretnih vagona.Kad sam se okrenuo, ugledam Carol Gerber i još dvije studentice kako stoje pokraj ugla zgrade, puše i gledajukako se mjesec diže na nebu. One dvije udalje se čim sam ja prišao, vadeći svoje Pali Malli-ce iz džepa na jakni."Hej, Pete, jedi više mainskog graha", reče Carol i nasmije se."Aha." Pripalim cigaretu. A onda, ne razmišljajući previše, rekoh: "Večeras se u Haucku prikazuju dvaBogartova filma. Počinju u sedam. Možemo stići na početak. Ide ti se?"Ona je pušila i trenutak mi ne odgovori, ali se i dalje smiješila i znao sam da će pristati. Prije sam se jedino želiovratiti u čitaonicu na drugom katu i igrati herčeve. No sad kad sam se maknuo od te igre, činila mi se kudikamonevažnijom. Zar sam se toliko raspigao da sam rekao da ću prebiti Ronnieja Malenfanta kao mačku? Činilo se dajesam —jasno sam se toga sjećao — ali dok sam stajao tako na svježem zraku s Carol, teško sam shvaćao zašto."Imam dečka u Hanvichu", reče ona naposljetku."Znači li to ne?"Ona odmahne glavom, i dalje se lagano smiješeći. Dim iz njezine cigarete zaplovi joj preko lica. Oslobođenamrežice koju su djevojke morale nositi dok su prale posuđe, kosa joj lagano puhne preko čela. "To jeinformacija. Sjećaš se one serije Robijaš? 'Broj Šest, želimo. .. informaciju.'""Ja imam curu u Gates Fallsu", rekoh. "Još jedna informacija.""Ja imam još jedan posao, dajem instrukcije iz matematike. Obećala sam da ću večeras posvetiti sat vremenajednoj studentici s drugog kata. Integrali. Algebra. Izgubljeni je slučaj i samo kuka, ali je to šest dolara na sat."Carol se nasmije. "Ovo postaje sve bolje, razmjenjujemo informacije kao ludi.""Ali se Bogieju ne piše dobro", rekoh. No nisam se brinuo. Znao sam da ćemo gledati Bogieja. A mislim i dasam znao da nas u budućnosti čeka romansa. To je izazivalo čudnovat osjećaj lakoće, kao da sam zbacio nekakavteret."Mogla bih nazvati Esther iz Haucka i reći joj da će instrukcije biti u deset umjesto u devet", reče Carol. "Estherje živa žalost. Nikad ne izlazi. Uglavnom sjedi u sobi s viklerima u kosi i piše kući kako je teško studirati. Barembismo mogli pogledati prvi film."

"Zvuči dobro", rekoh.Krenemo prema Haucku. To su bili dani, zaista; niste morali angažirati djevojku za čuvanje djece, odvesti psa udvorište, nahraniti mačku ili uključiti protuprovalni alarm. Naprosto ste otišli."Je li ovo spoj?" upita ona nakon nekog vremena."Pa", rekoh, "mogao bi biti." Tad smo prolazili pokraj istočnog krila i drugi su studenti punili staze, na putuprema dvorani."Dobro", reče ona, "jer sam ostavila torbicu u sobi. Ne mogu platiti svoj dio.""Ne brini se, ja sam bogat. Danas sam prilično zaradio na kartama.""Pokeru?""Herčevima Znaš tu igru?""Šališ se? U ljeto kad sam imala dvanaest godina provela sam tri tjedna u kampu Winiwinaia na jezeru George.U kampu YMCA-e, kampu za sirotinjsku djecu, tako ga je nazvala moja mama. Kiša je padala skoro svaki dan, ijedino smo mogli igrati herčeve i loviti Ga-duru." Pogled joj je odlutao daleko, onako kako se događa kad seljudi spotaknu o neku uspomenu kao o cipelu u mraku. "Nađi damu u crnom. Cherchez lafemme noire.""To je ta igra, u to nema sumnje", rekoh premda sam znao da na trenutak nisam za nju uopće postojao. A onda seona vrati, udijeli mi osmijeh, i izvadi svoje cigarete iz džepa traperica. U to smo vrijeme puno pušili. Svi. U to sevrijeme smjelo pušiti u bolničkim čekaonicama. Rekao sam to svojoj kćeri i ona mi isprva nije povjerovala.Izvadio sam svoje cigarete i pripalio nam oboma. Bio je to divan trenutak, nas dvoje gledamo se na plamenuZippova upaljača. Nije bilo slatko kao poljubac, ali je bilo lijepo. Ponovno osjetim onu lakoću u sebi, onoolakšanje u grudima. Katkad ti se vidokrug proširi i postane optimističan. Kadšto misliš da možeš vidjeti izaugla, a možda je zaista tako. To su divni trenuci. Škljocnuvši utrnem upaljač i krenemo dalje, pušeći. Nadlanicesu nam bile blizu, ali se nisu dodirivale."O koliko novca govorimo?" upita ona. "Dovoljno za bijeg u Ka-liforniju ili možda ne toliko?""Devet dolara."Ona se nasmije i uhvati me za ruku. "Onda je ovo spoj", reče ona. "A možeš mi kupiti i kokice.""U redu. Je li ti važno koji je film prvi na programu?"Ona odmahne glavom. "Bogie je Bogie.""Istina", rekoh, ali sam se nadao da će biti Malteški sokol.I bio je. Na pola filma, dok je Peter Lorre glumio svoju prilično zlokobnu homoseksualnu epizodu a Bogiegledao u nj s pristojnom, veselom nevjericom, ja pogledam u Carol. Gledala je u mene. Nag-nem se i poljubimnjezina kokicama umašćena usta na crnobijeloj mjesečini nadahnutog prvog filma Johna Hustona. Usne su jojbile slatke i prijemljive. Malo se odmaknem. Još je gledala u mene. Onaj se smiješak vratio. A onda mi ponudisvoju vrećicu kokica. Ja uzvratim svojom kutijom Dotsa, i odgledamo ostatak filma.11Na povratku u kompleks paviljona Chamberlain-King-Franklin, uhvatim je za ruku gotovo nesvjesno. Onaprilično ležerno ispreplele svoje prste s mojima, ali mi se učini da sam osjetio stanovitu suzdržanost."Vratit ćeš se na Pobunu na Caineu?" upita ona. "Mogao bi, ukoliko još imaš svoj kupon. Ili bih ti ja mogla datisvoj.""Ma ne, moram učiti geologiju.""Kladim se da ćeš se umjesto toga cijelu noć kartati.""Ne mogu si to priuštiti", rekoh. Mislio sam ozbiljno; namjeravao sam se vratiti i učiti. Zaista."Samotnjački jadi ili Život mladog stipendista, sentimentalni roman Charlesa Dickensa. Plakat ćete kad odvažniPeter Riley skoči u rijeku nakon što primi obavijest da mu je Ured za stipendije ukinuo istu."Nasmijem se. Bila je brza na pameti."Ja sam u istom sosu, znaš. Zaseremo li, možda bismo mogli izvršiti dvostruko samoubojstvo. U rijekuPenobscott s nama. Zbogom bezdušni svijete.""Što cura iz Connecticuta uopće radi na University of Maine?" upitam."To je malo komplicirano. A odlučiš li me ponovno pozvati van, moraš znati da te mogu optužiti za napastovanjemaloljetnica. Tek ću u studenom napuniti osamnaest godina. Preskočila sam sedmi razred. To je bila godina kadsu mi se roditelji razveli i osjećala sam se jadno. Imala sam izbor: ili štrebati cijele dane ili postati jedna od onihharvičkih srednjoškolki, cura s ugla, koje maturiraju iz žvalje-nja i uglavnom zatrudne u šesnaestoj. Znaš na kojemislim?""Naravno." U Gatesu ih se viđalo u hihoćućim grupicama ispred Frank's Fountaina ili Dairy Delisha, kako čekajudečke da stignu u svojim Fordovima spuštenih prednjih ovjesa i u nabrijanim Plvmout-hima, brzim autimazvonolikih odbojnika i s naljepnicama na stražnjim prozorima na kojima piše FRAM i QUAKER STATE56. Tese iste cure moglo vidjeti kao odrasle žene na drugom kraju glavne ulice, deset godina starije i dvadesetkilograma teže, kako piju pivo i trgaju žestice u Chuckvjevoj gostionici."Pretvorila sam se u stroj za učenje. Otac mi je radio u ratnoj mornarici. Otišao je u invalidsku mirovinu ipreselio se ovdje u Maine... Damariscotta, na obali?"Kimnem glavom, pomislivši na dečka Diane Renee, onoga koji je rekao svi u boj za narod svoj i otišao na ratni

brod a-joooooj."Živjela sam s majkom u Connecticutu i pohađala harvičku srednju školu. Prijavila sam se na šesnaest fakulteta isamo su me tri odbila... ali...""Ali su očekivali da sama plaćaš školovanje a ti nisi mogla."Ona kimne glavom. "Mislim da su mi pune stipendije izmakle za možda dvadesetak bodova na SAT-u.Vjerojatno mi ne bi naškodilo ni da sam imala koju izvannastavnu aktivnost, ali sam bila previše zauzetagrijanjem stolice. A onda sam se već prilično spanđala sa Sully-Johnom...""Onim tvojim dečkom?"Ona kimne glavom, ali ne kao daje taj Sully-John zanima. "Jedina dva fakulteta koji su nudili realističnufinancijsku pomoć bili su Maine i UConn. Odlučila sam se za Maine jer se tad više nisam baš najbolje slagala smajkom. Česte svađe.""Slažeš se bolje s ocem?"56 FRAM su poznate trgovine za prodaju rezervnih autodijelova. QUAKER STATE proizvodi ulje zaautomobile te sredstva za održavanje automobilskih motora i automobila."Jedva da ga i vidim", reče ona suhim, poslovnim tonom. "On živi s tom nekom ženom koja... loču i glože se,neka ostane na tome. Ali je on prijavljen u državi Maine, ja sam mu kći, i ovdje imam stipendiju. Nisam dobilakoliko mije potrebno — iskreno rečeno, UConn je ponudio bolje uvjete — ali se ja ne bojim malo rada. Isplatise, samo da se maknem."Ona duboko udahne noćni zrak i izdahne ga, mliječnog. Bili smo nadomak Franklina. U predvorju sam vidiomladiće kako sjede na tvrdim plastičnim stolcima i čekaju da djevojke siđu. Izgledali su kao stranica iz policijskefototeke. Isplati se samo da se maknem, rekla je. Je li pritom mislila na majku, grad i svoju srednju školu, ili jetime obuhvatila i dečka?Kad smo stigli do širokih dvostrukih vrata na pročelju njezina paviljona, zagrlim je i ponovno se prignem da jepoljubim. Ona položi ruke na moja prsa i zaustavi me. Nije se odmaknula, samo me zaustavila. Podigla je liceprema meni i nasmiješila mi se tim svojim smiješkom. Mogao bih zavoljeti taj smiješak, pomislim — bio je tosmiješak od pomisli na koji biste se mogli probuditi usred noći. Kao i plave oči i plava kosa, ali uglavnom tajsmiješak. Usne su se samo malo uvijale, ali su kutovi usta svejedno tonuli u jamice."Moj se dečko zapravo zove John Sullivan", reče ona. "Kao onaj boksač. A sad ti meni reci ime svoje cure.""Annmarie", rekoh, ne mareći odveć za to kako će zazvučati iz mojih usta. "Annmarie Soucie. Četvrti razredsrednje škole u Gate-su." Pustim Carol. Kad sam to učinio, ona makne ruke s mojih prsa i uhvati moje."To je informacija", reče ona. "Informacija, i ništa više. Još me želiš poljubiti?"Kimnem glavom. Želio sam to više no ikad."U redu." Ona podigne lice, zatvori oči, malko rastvori usta. Izgledala je kao dijete koje u podnožju stuba čekana tatin poljubac za laku noć. Bilo je to tako dražesne da sam se zamalo nasmijao. No umjesto toga, prignem se ipoljubim je. Ona mi uzvrati poljubac s užitkom i poletom. Nije bilo doticanja jezicima, ali je to svejedno biotemeljit, ispitujući poljubac. Kad se odmaknula, obrazi su joj bili za-žareni a oči sjajne. "Laku noć. Hvala ti zafilm.""Bi li ponovila?""Moram razmisliti o tome", reče. Smiješila se, ali joj je pogled bio ozbiljan. Pretpostavljam da joj se dečkomotao po glavi; znam da seAnnmarie motala po mojoj. "A mogao bi i ti. Vidimo se u menzi u ponedjeljak. Što ti imaš?""Ručak i večeru.""Ja imam doručak i ručak. Vidimo se za ručak.""Jedi više mainskog graha", rekoh. To je nasmije. Ona uđe u zgradu. Gledao sam za njom, stojeći vanipodignutog ovratnika, s rukama u džepovima i s cigaretom između usana. Osjećao sam se kao Bogie. Gledaosam kako je rekla nešto djevojci na recepciji a onda požurila na kat, još se smijući.Vratim se u Chamberlain po mjesečini, čvrsto odlučivši da se ozbiljno prihvatim geosinklinala.12Otišao sam u čitaonicu na drugom katu samo da uzmem udžbenik iz geologije; kunem se da je to istina. Kad samtamo stigao, sve stolove — plus jedan ili dva vjerojatno oteta s drugih katova — zauzeli su kvarteti luda koje suigrale herčeve. Čak je u kutu jedna gru-pica sjedila na podu prekriženih nogu i napeto piljila u svoje karte.Izgledali su kao nevoljni jogiji. "Lovimo Pičku!" Ronnie Malenfant drekne cijeloj sobi. "Istjerat ćemo mi tugaduru, dečki!"Uzmem knjigu iz geologije sa trosjeda na kojem je ležala cijeli dan i noć (netko je sjeo na nju i odgurao jeizmeđu dva jastučića, ali je tu curu bilo teško sasvim sakriti) i zagledam se u nju onako kako biste se moglizagledati u neki umjetnički rad nepoznate namjene. U dvorani Hauck, dok sam sjedio pokraj Carol Gerber, ovosumanuto kartaško bančenje činilo mi se poput sna. A sad mi se Carol učini kao nešto iz sna — Carol i njezinejamice na obrazima i njezin dečko boksačkog imena. Još sam imao šest dolara u džepu i bilo je glupo osjećati serazočaranim samo zato što za mene nije bilo mjesta ni u jednoj partiji.Učiti, eto što sam morao. Sprijateljiti se s geosinklinalom. Utabo-rit ću se u čitaonici na prvom katu ili možda

naći tihi kutak u podrumskoj sobi za rekreaciju.Upravo dok sam odlazio s Povijesnom geologijom ispod miške, Kirby McClendon baci svoje karte i vikne: "Ukurac sve! Skrahirao sam! A sve zato što bi me uvijek dopala ta jebena pik dama! Narode, dobit ćete svojepriznanice, ali kunem se da nemam ni centa!" Prođe pokraj mene ne osvrnuvši se, pa sagne glavu dok je prolaziokroz vrata — uvijek sam smatrao da je tolika visina neka vrsta prokletstva. Mjesec dana kasnije, Kirby ćeskrahirati u puno širem smislu, jer će ga njegovi prestrašeni roditelji ispisati s fakulteta nakon živčanog sloma ikenjkavog pokušaja samoubojstva. Ni prva ni posljednja jesenska žrtva hercomanije, ali jedina koja se pokušaladeknuti tako daje popila dvije bočice dječjih aspirina s okusom naranče.Lennie Doria i ne pogleda za njim, nego u mene. "Hoćeš ga zamijeniti, Riley?"Povede se kratka ali iskrena borba za moju dušu. Trebao sam učiti. Namjeravao sam učiti, i za stipendista poputmene, to je bio dobar plan, svakako razboritiji nego sjediti u ovoj zadimljenoj prostoriji i pridonositi općojsumgalici ispušnim plinovima svojih Pali Mallica.I tako rekoh: "Može, zašto ne?" pa sjednem. Kartao sam do skoro jedan ujutro. Kad sam se najzad dovukaonatrag u svoju sobu, Nate je ležao na krevetu i čitao Bibliju, što je redovito činio prije no što bi zaspao. Rekaomije da mu je to treće putovanje kroz ono što je uvijek zvao Riječ Gospodnja. Stigao je do Nehemije. Pogleda umene blago upitnog izraza lica — pogledom koji se nikad nije uvelike mijenjao. Kad bolje promislim, ni Nate senije puno promijenio. Upisao je stomatologiju i ostao kod toga; u posljednju Božičnu čestitku koju mije poslaoubacio je fotografiju svoje nove ordinacije u Houltonu. Na fotografiji se vide Tri kralja koja stoje oko slamomobloženih jaslica na snijegom pokrivenom travnjaku ispred ordinacije. Iza Marije i Josipa vidi se natpis navratima: NATHANIEL HOPPENSTAND, stomatolog. Oženio se sa Cindy. Još su u braku, a njihovo je trojedjece uglavnom odraslo. Pretpostavljam daje Rinty uginuo i da gaje zamijenio neki drugi pas."Jesi li pobijedio?" upita Nate. Rekao je to gotovo istim tonom kojim mi se nakon stanovitog broja godinaobraćala žena kad bih se četvrtkom vratio kući polupijan nakon partije pokera."Zapravo i jesam." Odgravitirao sam prema stolu za kojim je kartao Ronnie i izgubio tri od svojih šest preostalihdolara, a onda me struja odnijela za neki drugi stol gdje sam ih povratio, i zaradio još dva povrh toga. Ali nikadnisam stigao do geosinklinale ni tajni tektonskih ploča.Nate je imao na sebi pidžamu s crvenim i bijelim prugama. Mislim da je on bio moj jedini cimer ili cimerica nafakultetu koji je nosio pidžamu. Naravno, on je također bio i jedini koji je imao ploču Diane Renee Sings NavyBlue. Kad sam se počeo razodijevati, Nate se zavuče u krevet i pruži ruku iza sebe da ugasi stolnu svjetiljku nasvom stolu."Naučio si geologiju?" upita on kad su sjene progutale njegovu polovicu sobe."Dobro mi ide", rekoh. Nakon stanovitog broja godina, kad bih se u sitne sate vratio s onih pokeraških partija ažena me upitala koliko sam nacvrcan, rekao bih: "Popio sam samo čašicu-dvije", istim tim veselim tonom.Ubacim se u krevet, ugasim svoju svjetiljku i zaspim skoro istog trenutka. Usnim da igram herčeve. RonnieMalenfant je dijelio; Stoke Jones je stajao na vratima čitaonice, zguren nad svojim štaka-ma i piljio u mene —piljio u sve nas — mrkim neodobravanjem prvih puritanskih doseljenika. U mom je snu na stolu ležala golemakoličina novca, na stotine dolara u zgužvanim novčanicama od pet i jednog dolara, novčanih uplatnica i pokojiček. Pogledam u tu hrpu, pa ponovno u vrata. Carol Gerber je sad stajala pokraj Stokelvja. Nate, odjeven u svojulilihip pidžamu, stajao mu je s druge strane."Želimo informacije", reče Carol."Nećete ih dobiti", odgovorim ja — u televizijskoj seriji Patrick McGoohan tako bi uvijek odgovorio Broju dva.Nate reče: "Pete, ostavio si prozor otvoren. U sobi je hladno i tvoji papiri lete na sve strane."Nisam se mogao dosjetiti primjerenog odgovora na to, pa podignem karte koje su mi bile podijeljene i raširim ihu lepezu. Trinaest karata, odreda pik dame. Odreda lafemme noire. Odreda Gadure.13Ratne operacije u Vijetnamu uspješno se provode — tako je rekao Lvndon Johnson u sklopu južnopacifičketurneje. Premda, bilo je nekoliko manjih podbačaja. Vijetkongovci su srušili tri američka helikoptera tipa Hueypraktički u predgrađu Saigona; malo dalje od Velikog S-a, otprilike tisuću vijetkongovaca isprašilo je najmanjedvostruki broj južnovijetnamskih vojnika. U delti Mekonga, američki su borbeni helikopteri potopili stotinudvadeset vijetkon-govskih riječnih patrolnih čamaca za koje se ispostavilo da su — ups! — prevozili velik brojdjece-izbjeglica. Amerika je tog listopada izgubila svoj četiristoti ratni zrakoplov, F-105 Thunderchief. Pilot jeiskočio padobranom i na sigurnom je. U Manili je južnovijetnamski premijer Nguyen Cao Ky uporno tvrdio danije korumpiran. Kao ni članovi njegove vlade, rekao je, a to što je desetak njegovih ministara dalo ostavku dokje Ky bio na Filipinima čista je slučajnost.U San Diegu Bob Hope održao je koncert za novake koji su čekali transport za prekomorje. "Htio sam nazvatiBinga i poslati ga zajedno s vama", rekao je Bob, "ali telefonski broj tog zvekana s lulom nije u imeniku."Novaci su zaurlali od smijeha.? i Mysteriansi vladali su radiovalovima. Njihova pjesma, "96 Tears"57 bila je turbo hit. Nikad nisu imali drugi.U Honoluluu su hula-hula58 djevojke poželjele dobrodošlicu predsjedniku Johnsonu.U UN-u je generalni tajnik U Thant preklinjao američkog predstavnika Arthura Goldberga da prekine, makar

privremeno, bombardiranje Sjevernog Vijetnama. Arthur Goldberg stupio je u vezu s Velikim bijelim ocem naHavajima da bi mu prenio U Thantov zahtjev. Veliki bijeli otac, vjerojatno još s leijem59 oko vrata, reče nemašanse, prestat ćemo tek kad prestanu vijetkongovci, a u međuvremenu će oni isplakati onih 96 suza. Najmanje96. (Johnson je nakratko, nezgrapno zanjihao bokovima s hula-hula djevojkama, sjećam se da sam to vidio u TheHuntley-Brinkley Reportu i pomislio kako on pleše57 96 suza.58 Hula-hula je havajski narodni ples koji karakteriziraju složeni pokreti ruku koji pričaju neku priču, najčeščeuz ritmičku pratnju bubnjeva i pjesmu.59 Havajski vijenac od cvijeća i lišča koji se nosi oko vrata ili glave.kao svi bijelci koje znam... a to su, zapravo, bili jedini ljudi koje sam poznavao.)U Greenwich Villageu policija je rastjerala proturatne demonstracije. Prosvjednici nisu imali dozvolu, rekla jepolicija. U San Franciscu su suzavcem rastjerani sudionici proturatnih demonstracija koji su nosili plastičnelubanje nabijene na kolce a lica namazali bijelom bojom poput pantomimičarske družine. U Denveru, policija jepotrgala na tisuće plakata koji su najavljivali proturatni skup u parku Chautauqua u Boulderu. Policija je iskopalastatut kojim se zabranjuje lijepljenje takvih plakata. Tim se statutom, rekao je načelnik denverske policijskeuprave, ne zabranjuje lijepljenje plakata kojima se najavljuju filmovi, buvljaci, dobrotvorne priredbe ratnihveterana, ili raspisuju nagrade za informacije koje bi mogle dovesti do hvatanja izgubljenih kućnih ljubimaca. Tiplakati, objasnio je načelnik, nisu političke prirode.U našem vlastitom dvorištu, organiziran je miran prosvjed u Istočnom krilu, gdje su oni iz Coleman Chemicalsazakazali razgovore s kandidatima za posao u njihovoj tvrtki. Coleman, kao i Dow, proizvodio je napalm.Coleman je proizvodio i agens Orange60, sastojak botulina, a ispostavilo se i antraks, premda se to doznalo tekkad je ta tvrtka bankrotirala 1980. godine. U studentskom časopisu Campus objavljena je mala fotografija nakojoj se vidi kako odvode prosvjednike. Na većoj se fotografiji vidjelo kako fakultetski policajac odvlači jednogdemonstranta kroz ulazna vrata Istočnog krila, dok drugi policajac stoji u stanju pripravnosti i držiprosvjednikove štake. Dotični prosvjednik je, naravno, bio Stoke Jones, odjeven u svoj vojnički kaput s troprstimvrapčjim znakom na leđima. Siguran sam da su policajci s njim pristojno postupali — u to vrijeme proturatnidemonstranti bili su više novost nego napast — ali kombinacija policijske Ijudeskare i hromog mladića nekakoje bila jeziva. Često sam je se sjetio između 1968. i 1971., godina kad je, riječima Boba Dvlana, "igra postalagrublja". Najveća fotografija u tom broju, jedina iznad preklopa, prikazivala je tipove iz ROTC-a u uniformikako marširaju na suncem obasjanom nogometnom igralištu pred mno-60 Kemijsko oružje kojim su Amerikanci u Vijetnamu uništavali usjeve, a koje se smatra uzrokom porastakarcinoma i deformiteta u Vijetnamaca, te visokog postotka oboljelih od karcinoma među američkim vojnicima,povratnicima iz Vijetnama.gobrojnom publikom. Naslov je glasio: MIMOHOD PRIVUKAO REKORDAN BROJ GLEDATELJA.A još bliže kućnom pragu, stanoviti Peter Riley dobio je dvojku iz testa iz geologije a poslije dva dana i plus dvana testu iz sociologije. U petak sam dobio ispravak "osvrta" duljine jedne stranice koji sam našvrljao uponedjeljak ujutro prije početničkog seminara iz engleskog jezika (pismeno izražavanje). Tema je bila(Trebaju/ne trebaju li) kravate biti obvezatne za muškarce u restoranima. Ja sam se odlučio za ono ne trebaju. Tajkratki pismeni uradak bio je ocijenjen velikom crvenom trojkom, prva trojka koju sam dobio iz engleskog nakondolaska na U of M sa srednjoškolskim prosjekom iz engleskog od pet nula i 740 bodova na SAT-u iz pismenosti.Ta me crvena kukica zgromila onako kako to dvojci iz testova nije uspjelo, a ujedno me i razljutila. Na vrhu je g.Babcock napisao: "Sastav resi vaša uobičajena jasnoća izraza, ali u ovom slučaju ona samo još jače ističe kolikoje ovo posni obrok. U vašem humoru, iako duhovitom, nema ni trunke duha. Trojka je zapravo poklon. Nemaranuradak."Namjeravao sam porazgovarati s njim poslije predavanja, no tad odbacim tu zamisao. Gospodin Babcock, koji jenosio leptir-kravate i velike naočale rožnatih okvira, u samo četiri tjedna jasno je dao do znanja da lovce naocjene smatra najnižim oblikom akademskog života. Usto, bilo je podne. Uspijem li nešto na brzinu ubaciti uzube u Palači Puste, do jedan bih se mogao vratiti u Chamberlain. U tri sata popodne svi će stolovi u čitaonici (iu sva četiri kuta) biti zauzeti, ali ću u jedan sat još uspjeti naći mjesto. Tad sam već bio u plusu skoro dvadesetakdolara, i namjeravao sam se dodatno opernatiti tog unosnog posljednjeg vikenda u listopadu. A u plan samuključio i su-botnji ples u gimnastičkoj dvorani Lengvll. Carol je pristala poći sa mnom. Svirat će Cumberlandsi,popularna studentska grupa. U nekom trenutku (vjerojatno u nekoliko trenutaka) odsvirat će svoju inačicu "96suza".Glas savjesti, koji je već zborio glasom Natea Hoppenstanda, predloži da ne bi bilo zgorega kad bih barem diovikenda proveo nad knjigom. Trebao sam pročitati dva poglavlja iz geologije, dva poglavlja iz sociologije,četrdeset stranica povijesti (srednji vijek u jednom zalogaju), plus odgovoriti na niz pitanja u vezi s trgovinskimrutama.Prihvatit ću se ja toga, ne brini, doći ću ja do toga, rekoh tom glasu. Nedjelja je moj dan za učenje. Možešračunati na to, možeš se kladiti. I neko sam vrijeme u nedjelju zaista i čitao o mikro i makro grupama i grupnimsankcijama. Čitao sam o njima između dijeljenja. A onda su stvari postale zanimljive i moja je knjiga iz socke

završila na podu ispod kauča. Dok sam u nedjelju navečer — kasno u nedjelju navečer — lijegao u krevet,shvatio sam da osim što mi se dobitak nije povećao nego zapravo smanjio (Ronnie kao daje namještao da se nađeza istim stolom), nisam ni daleko stigao s učenjem. A nisam ni nazvao stanoviti broj.Ako zaista želiš tamo zavući ruku, rekla je Carol, smješkajući se pritom na taj svoj neobični način, smiješkomkoji se zapravo sastojao od j amica i stanovitog pogleda. Ako zaista želiš tamo zavući ruku.Na pola subotnjeg plesa, ona i ja izašli smo popušiti cigaretu. Večer je bila blaga, i duž sjevernog ciglenog zidadvorane Lengvll dvadesetak parova grlilo se i ljubilo na svjetlosti mjeseca koji se dizao iznad paviljonaChadbourne. Carol i ja im se pridružimo. Uskoro sam joj zavukao ruku ispod pulovera. Palcem protrljam glatkipamuk košarice njezina grudnjaka i osjetim kako joj je nabrekla bradavica. I moja je temperatura rasla. Osjećaosam kako raste i njezina. Ona me pogleda u oči ruku još čvrsto spojenih na mom zatiljku i reče: "Ako zaista želištamo zavući ruku, mislim da nekome duguješ telefonski poziv, nije li tako?"Ima vremena, rekoh si tonući u san. Ima puno vremena za učenje, puno vremena za telefonske pozive. Punovremena.14Skip Kirk okine na testu iz antropologije — pogađao je polovicu odgovora i točno odgovorio na pedeset osamposto pitanja. Dobio je minus tri na testu iz više matematike, i to samo zato što je gradivo u posljednjem razredusrednje škole obuhvaćalo neke od tih pojmova.Obojica smo upisali isti kolegij iz sociologije i on je dobio minus dva na testu, jedva sedamdeset posto bodova.Nismo mi jedini imali problema. Ronnie je pobjeđivao u herčevi-ma i u deset dana kartanja zaradio više odpedeset dolara, ako ste mu mogli vjerovati (nitko nije sasvim, premda smo znali da pobjeđuje), ali je gubio uučenju. Pao je na testu iz francuskog, sprčkao onaj sastav na seminaru iz engleskog koji smo zajedno pohađali("Tko jebe kravate, jedem u McDonald'su", rekao je) i provukao se na testu iz nekog drugog kolegija iz povijestitako što je prije testa pogledom preletio bilješke nekog svog poklonika.Kirby McClendon prestao se brijati i između dijeljenja počeo gristi nokte. A počeo je i izostajati s punopredavanja. Jack Frady uvjerio je svog mentora da mu dopusti ispisati se sa statistike I. iako je prošao službenirok za promjenu kolegija. "Pustio sam suzu", reče mi on činjenično jedne noći u čitaonici za vrijeme lova naGaduru koji je potrajao do u sitne sate. "To sam naučio u dramskom klubu." Lennie Doria pokuca mi na vratadvije večeri poslije dok sam ja štre-bao (Nate je bio u krpicama već najmanje sat vremena, spavao snompravednika nezaostalog s gradivom) i upita me da li bih napisao sastav o Crispusu Atticusu61. Čuo je da ja tomogu. Platio bi dobro, rekao je Lennie; trenutačno je deset dolara na dobitku od kartanja. Rekoh da mi je žao, alida mu ne mogu pomoći. I ja sam u zaostatku s dva sastava. Lennie kimne glavom i iskrade se iz sobe.Ashlevju Riceu po cijelom su se licu ispušili užasni gnojni pristići, Mark St. Pierre prošao je kroz mjesečarskuepizodu nakon što je jedne katastrofalne noći izgubio skoro dvadeset dolara, a Brad Wit-herspoon se potukao sjednim mladićem s prvog kata. Dečko je izvalio neki bezazleni štos — kasnije je i Brad priznao da je biobezazlen — ali Brad, kojega je upravo u četiri dijeljenja triput dopala Gadura i koji je samo želio limenku Coca-Cole iz automata na prvom katu kako bi ovlažio svoje čikovima spaljeno grlo, nije bio bezazleno raspoložen.Okrenuo se, bacio svoj neotvoreni napitak u pijesak obližnje žare za cigarete i počeo tabati klinca. Razbio mu jenaočale, rasklimao zub. I tako je Brad Witherspoon, inače opasan koliko i šapirograf iz knjižnice, prvi od nasposlan pred disciplinsku komisiju.61 Crispus Atticus bio je crnac, prva žrtva tzv. Bostonskog pokolja, kad su britanski grenadiri pucali naBostonce koji su prosvjedovali protiv britanske krune. To se dogodilo 5. ožujka 1770. i taj se dan smatrapoCetkom Američke revolucije.Pomislio sam da bih mogao nazvati Annmarie i reći joj da sam upoznao nekoga s kime izlazim, ali mi se učiniloda to iziskuje puno rada — puno psihičkog napora — povrh svega ostaloga. Odlučio sam se nadati da će miposlati pismo u kojem će napisati da je vrijeme da počnemo viđati druge ljude. Umjesto toga stiglo je pismo ukojem je pisalo koliko joj nedostajem i da mi priprema "nešto posebno" za Božić. Što je vjerojatno značilopulover, i to s uzorkom jelena. Puloveri s jelenima bili su Annmarijina specijalnost (a druga onaj polagani,milujući ručni rad). Priložila je svoju fotografiju u kratkoj suknjici. Pogled na nju ne izazove u meni želju većumor, krivnju i osjećaj da sam obmanut. I Carol je u meni izazivala osjećaj obmanutosti. Želio sam je samo malopošlatati, i ništa više, a ne si promijeniti cijeli život, jebote. Ili njezin, kad smo već kod toga. Ali mi se sviđala, toje bila istina. Jako. Taj njezin smiješak, i bistrina. Ovo postaje sve bolje, rekla je, razmjenjujemo informacije kaoludi.Otprilike tjedan dana kasnije vratim se iz menze, gdje sam pokraj nje dežurao za objed, i ugledam Franka Stuartakako polako hoda niz hodnik na drugom katu a u rukama tegli veliki kovčeg. Frank je bio iz zapadnog Mainea,iz jednog od onih neubilježenih gradića koji se praktički sastoje samo od drveća, i imao tako izrazit jenkijev-skinaglasak da ga se moglo rezati. Bio je srednja žalost u herčevima, najčešće bi završio na drugom ili visokomtrećem mjestu kad bi netko probio granicu od stotinu poena, ali je bio silan kit. Uvijek imao smiješak na licu...barem do popodneva kad sam naišao na njega kako hoda s kovčegom prema stubištu."Seliš se u drugu sobu, Frank?" upitam, ali sam već tad pomislio da znam što je na stvari — vidjelo se to u izrazunjegova lica, ozbiljnom, blijedom i potištenom.

On zavrti glavom. "Vraćam se kući. Dobio sam pismo od mame. Kaže da trebaju domara u jednom od velikihjezerskih izletišta u našem kraju. Rekao sam naravno. Ionako ovdje samo gubim vrijeme.""Ne gubiš!" rekoh ja, malo osupnut. "Isuse, Frankie, ta studiraš!""Ne studiram, u tome i jest stvar." Hodnik je bio polutaman i zagušen sjenama; vani je padala kiša. No ipak mi seučinilo da sam vidio kako je u Frankove obraze briznula rumen. Mislim da se stidio. Mislim daje zato otišaousred radnog dana kad je paviljon naj-prazniji. "Ništa ne radim, samo kartam. I to ne baš dobro. Osim toga, uzaostatku sam iz svih kolegija.""Nisi valjda toliko u zaostatku! Pa tek je 25. listopad!"Frank kimne glavom. "Znam. Alija nisam brz kao neki. Nisam bio najbrži ni u srednjoj školi. Moram zapeti kaosivonja. Ja to nisam radio, a ukoliko ne probušiš rupu u ledu, ne možeš uhvatiti soma. Odlazim, Pete. Moram seispisati prije nego mi u siječnju daju cipelu."On produži svojim putem, tegleći kovčeg ispred sebe niz prvi od tri niza stuba. Njegova bijela majica kratkihrukava lebdjela je u polutami; kad je prošao pokraj prozora po kojem je lila kiša, jež frizura zasja mu poput zlata.Kad je stigao do odmorišta na prvom katu a njegovi koraci počeli blago odjekivati, jurnem do stubišta ipogledam dolje. "Frankie! Hej, Frank!"Koraci zastanu. U sjenama ugledam kako je podignuo svoje okruglo lice prema meni te nejasan obris njegovakovčega."Frank, a što je s vojskom? Ispišeš se s faksa i mobilizirat će te!"Duga stanka, kao da je razmišljao kako da odgovori. Nije odgovorio, barem ne ustima. Odgovorio je nogama.Ponovno počnu odjekivati njegovi koraci. Nikad više nisam vidio Franka.Sjećam se da sam stajao pokraj stubišta, prestrašen, i mislio: To bi se moglo dogoditi meni... možda mi se većdogađa, a onda odagnam tu pomisao.Zaključim daje to što sam vidio Franka s kovčegom upozorenje i da ću ga poslušati. Popravit ću se. Vozio sam upraznom hodu, i vrijeme je da se ponovno ubacim u petu. Ali u dnu hodnika čuo sam kako Ronnie razdraganourla daje krenuo u lov na Gaduru, da će istjerati tu kurvetinu iz skrovišta, pa zaključim da će biti najbolje dapočnem večeras. Večeras će biti dovoljno vremena da se ponovno ubacim u petu. A popodne ću odigratioproštajnu partiju herčeva. Ili dvije. Ili četrdeset.15Prošlo je nekoliko godina prije no što sam izlučio najvažniji dio svog posljednjeg razgovora s FrankomStuartom. Rekao sam mu da je nemoguće da je tako brzo toliko zaostao s učenjem, a on je odgovorio da se todogodilo jer ne uči najbrže. Obojica smo bili u zabludi.Moguće je u kratko vrijeme katastrofalno zaostati s gradivom, a to se dogodilo onima kojima knjiga leži poputmene, Skipu i Mark St. Pierreu, kao i onima kojima ne leži. Negdje u malome mozgu zamislili smo si da ćemomoći dangubiti pa zapeti, biti kampanjci, baš kao što smo se više-manje provlačili kroz naše usnule srednje školeu rodnom gradu. Ali kao što je Dearie Dearborn istaknuo, ovo nije bila srednja škola.Rekao sam vam da su od trideset dva studenta koji su upisali zimski semestar na našem katu paviljonaChamberlain (trideset tri, ubrojite li Dearieja... ali je on bio imun na draži herčeva), samo petnaesto-rica upisaliljetni semestar. To ne znači da su sedamnaestorica koji su se ispisali bili glupi; nikako. Zapravo, najpametnijeglavice na drugom katu Chamberlaina u jesen 1966. vjerojatno su bili oni koji su se prebacili prije no što im jezaprijetila realna opasnost da padnu godinu. Steve Ogg i Jack Frady, čija se soba nalazila odmah pokraj moje iNateove, prešli su u Chadbourne prvog tjedna u studenom, a u svojoj zajedničkoj molbi za premještaj kao razlognaveli su "distrakci-je". Kad ih je referent za studentski smještaj upitao o kakvim je dis-trakcijama riječ, rekli suo uobičajenima — cjelonoćne diskusije, kalodontski prepadi u kupaonici, nesuglasice s nekim studentima. Azatim su obojica dodali da su vjerojatno previše kartali u čitaonici. Čuli su da u Chadu vlada mirnije okruženje,da je to jedan od dva ili tri "lumenska paviljona".Pitanje referenta za studentski smještaj se očekivalo, pa je i odgovor bio brižljivo sročen poput usmeneprezentacije na satu govorniš-tva. Ni Steve ni Jack nisu željeli da bezmalo beskrajnim partijama herčeva dođekraj; to bi im mogli zamjeriti ljudi koji smatraju da čovjek treba gledati svoja posla. Oni se samo žele maknuti sdrugog kata paviljona Chamberlain dok još mogu spasiti svoje stipendije.16Loši testovi i neuspjeli sastavčići bili su tek neugodne čarke. Za Skipa i mene i previše naših kartaških kompića,naša druga rundakolokvija bila je pravi pravcati fijasko. Ja sam dobio minus pet iz školskog sastava iz engleskog i dvojku izeuropske povijesti, ali sam pao na testu iz sociologije i geologije — socku zamalo a geo za puno. Skip je paoantropologiju, kolonijalnu povijest i socku. Dobio je trojku na testu iz više matematike (ali mi je rekao da i u tompredmetu led postaje sve tanji) i četvorku iz školskog sastava. Složili smo se da bi život bio kudikamojednostavniji da se u cijelosti sastoji od školskih sastava, pismenih uradaka koji se nužno pišu daleko od či-taonice na drugom katu. Drugim riječima, žalili smo za srednjom školom a da toga nismo bili svjesni."E sad bi bilo dosta", reče mi Skip tog petka navečer. "Ja ću zagrijati stolicu, Peter. Živo mi se fućka hoću li bitifakultetski obrazovan i hoće li mi diploma visjeti iznad kamina u radnoj sobi, ali se ni u ludilu ne želim vratiti u

Dexter i krasti Bogu dane u kuglani s ostalim debilima i čekati da dobijem poziv za vojsku."Sjedio je na Nateovu krevetu. Nate je bio na drugoj strani naselja u Palači Puste, žvakao ribu kao i svakog petkanavečer. Godilo je znati da netko s drugog kata Chamberlaina osjeća želju za jelom. Ionako ovaj razgovor nebismo mogli voditi pred Nateom; moj provincijski miš od cimera smatrao je da je polučio priličan uspjeh u pos-ljednjoj rundi kolokvija, same trojke i četvorke. Ne bi on ništa rekao daje čuo naš razgovor, ali bi nas pogledaona način koji bi poručivao da nam nisu sve daske na broju. Te da smo, premda možda i ne svojom krivnjom,moralni slabići."Podržavam prijedlog", rekoh, a onda, iz dna hodnika dopre bolan jauk (Oooooo... jebi ga!) koji smo odmahprepoznali: netko je upravo dobio Gaduru. Pogledi nam se sretnu. Ne mogu reći za Skipa, ne pouzdano (premdami je bio najbolji prijatelj za vrijeme studija), ali sam ja još smatrao da ima vremena... a zašto i ne bih takomislio? Za mene gaje dotad uvijek bilo.Skip se počne smješkati. Ja se počnem smješkati. Skip se počne smijuljiti. Ja se počnem smijuljiti zajedno snjim."Ko ga jebe", reče on."Samo večeras", rekoh. "Sutra ćemo zajedno otići u knjižnicu.""Zabiti nos u knjige.""Cijeli dan. Ali sad..."On ustane. "Krenimo u lov na Gaduru."I krenemo. A nismo bili jedini. Znam, to nije objašnjenje, ali se tako dogodilo.Sutra ujutro za doručkom, dok smo radili jedno pokraj drugoga na sudoperskoj traci, Carol reče: "Čujem da se utvom paviljonu karta naveliko. Je li to istina?""Vjerojatno", rekoh.Ona me pogleda preko ramena i nasmiješi mi se onim svojim smiješkom — onim na koji bih uvijek pomislio kadbih se sjetio Carol. Onaj na koji još mislim. "Herčevi? Lov na Gaduru?""Herčevi", potvrdim ja. "Lov na Gaduru.""Čula sam da je nekim dečkima udarilo u glavu. Da jako loše stoje s ocjenama.""Moglo bi biti", rekoh ja. Ništa nije dolazilo niz traku, ni pladanj. Primijetio sam da nikad nema gužve kad ti jepotrebna."A kako ti stojiš s ocjenama?" upita ona. "Znam da se to mene ne tiče, ali želim—""Informaciju, aha, znam. Dobro mi ide. Osim toga, povlačim se iz igre."Ona mi se samo nasmiješi tim svojim smiješkom i prirodno da ga se još katkad sjetim, i vi biste. Jamice naobrazima, lagano izvijena donja usna koja je znala mnoge lijepe stvari o ljubljenju, razigrane plave oči. To jebilo vrijeme kad nijedna cura nije zavirila u muški paviljon dalje od ulaznog predvorja... i obratno, naravno. Paipak, čini mi se daje neko vrijeme u listopadu i studenom 1966. Carol vidjela štošta, više od mene. Ali naravno,ona nije sišla s uma — barem ne tad. Vijetnamski je rat postao njezino ludilo. I moje. I Skipovo. I Nateovo.Herčevi nisu bili ništa, zapravo, tek lagano podrhtavanje zemljine utrobe, ono koje zalupi zaštitnim mrežastimulaznim vratima i zazvekeće čašama na policama. No onaj rušilački potres, apo-kaliptički gutač kontinenta, tekse valjao prema nama.17I Barry Margeaux i Brad Witherspoon bili su pretplaćeni na derrvjevske Novosti i njihovi bi primjerci dosvršetka dana najčešćekrenuli u obilazak drugog kata — našli bismo njihove ostatke u čitaonici kad bismo zauzeli mjesta za večernjurundu herčeva. Stranice bi bile potrgane i ispremiješane, križaljka ispunjena s tri ili četiri različita rukopisa. Nafototočkastim licima Lvndona Johnsona, Ramseva Clarka i Martina Luthera Kinga kemijskom bi olovkom bilinacrtani brkovi (netko, nikad nisam otkrio tko, potpredsjedniku Humphrevu redovito bi dodao velike dimećerogove a ispod fotografije malim štampanim slovima napisao HUBERTĐAVO. Novosti su bile ratnohuškačkenovine i krajnje pozitivno cifrale izvješća o ratnim događajima, a sve vijesti o prosvjedima šupirale u dubine...najčešće ispod kalendara lokalnih događanja.No sve bismo se češće uhvatili kako ne raspravljamo o filmovima, curama ili predavanjima dok se miješaju idijele karte, nego o Vijetnamu. Bez obzira na to koliko vijesti bile dobre i koliko vijetkongo-vaca završilo uplastičnim vrećama, uvijek bi se tu našla najmanje jedna fotografija napaćenih američkih vojnika nakon što suupali u zasjedu, ili uplakane vijetnamske djece koja gledaju kako njihova sela odlaze u dim. Uvijek bi postojaoneki uznemirujući detalj skriven negdje u dnu onoga što je Skip nazvao "dnevna kolumna ubojstva", primjericeono o djeci koju smo satrli kad smo pogodili one vi-jetkongovske patrolne čamce u Delti.Nate, naravno, nije kartao. A nije ni diskutirao o razlozima za rat i protiv rata — sumnjam daje znao, kao ni ja,daje Vijetnam nekad bio pod Francuzima, ili što se dogodilo monsieurima koji su imali peh da su se 1954.zatekli u utvrđenom gradu Dien Bien Phuu, a kamoli tko je mogao odlučiti daje vrijeme da predsjednik Diemode na rajska rižina polja kako bi Nguven Cao Ky i ostali generali mogli preuzeti vlast. Nate je samo znao davijetkongovci njemu nisu ništa nažao učinili i da se u doglednoj budućnosti oni neće iskrcati u Mars Hillu ili naPresque Isleu62.

"Zar nisi nikad čuo za teoriju domina, papane jedan?" kržljavi brucoš po imenu Nicholas Prouty upita Nateajednog poslijepodne-va. Moj je cimer malokad zalazio u čitaonicu na drugom katu, jer je62 Mars Hill je mjesto u Sjevernoj Karolini s poznatim baptističkim koledžom. Presque Išle je gradić usjeveroistočnom Maineu, uporište sekte Anah Temple Shriners.davao prednost onoj tišoj na prvom katu, ali je tog dana nakratko svratio.Nate pogleda u Nicka Proutvja, sina lovca na jastoge koji je postao vjerni sljedbenik Ronnieja Malenfanta, iuzdahne. "Kad se domino izvuče na stol, ja odlazim. Mislim da je to dosadna igra. To je moja teorija domina."Prostrijeli me pogledom. Ja svrnem pogled što sam brže mogao, ali ne na vrijeme da izbjegnem poruku: koji ti jevrag? A onda se vrati u sobu 302 grebući svojim čupavim papučama kako bi još malo učio — drugim riječima,da siđe još malo dalje niz svoju zacrtanu stazu od zubara do stomatologa."Riley, cimer ti je zajeban, znaš li ti to?" reče Ronnie. U kut usta tutnuo je cigaretu. Jednoručno kresne šibicom,njegova specijalnost — studenti preružni i prebezobrazni da bi si našli curu imaju svakojake specijalitete — ipripali je.Ne, čovječe, pomislim Nateu sasvim dobro ide. Mi smo sjebani. Na trenutak osjetim stvarni očaj. U toj sekundishvatim da sam u užasnom škripcu i da nemam pojma kako se iz njega iskobeljati. Osjećao sam da me Skipgleda. Kad bih zgrabio karte, bacio ih Ronnieju u lice i izašao iz prostorije, imao sam osjećaj da bi mi se Skippridružio. Vjerojatno bi mu kamen pao sa srca. A onda me taj osjećaj mine. Prošao je brzo kako je i došao."Nate je OK", rekoh. "Samo ima smiješne ideje.""Smiješne komunističke ideje, eto što ima", reče Hugh Brennan. Njegov je stariji brat bio u ratnoj mornarici iposljednji put se javio s Južnokineskog mora. Hugh nije simpatizirao pacifiste. Kao republikanac i pristašaGoldwatera, i ja sam trebao razmišljati na taj način, ali me Nate natjerao da se zamislim. Gajio sam kojekakvestereotipe, ali nisam raspolagao pravim argumentima u prilog ratu... a nisam imao ni vremena da ih smislim. Biosam previše zauzet kartama da bih učio sociologiju, a kamoli se potkivao znanjem o američkoj vanjskoj politici.Prilično sam siguran da je to bila večer kad sam zamalo nazvao Annmarie Soucie. Telefonska govornica prekoputa čitaonice bila je prazna, imao sam džep pun kovanica zarađenih posljednjom pobjedom u ratovima herčeva,i iznenada sam odlučio daje "kucnuo čas". Nazovem njezin broj po sjećanju (iako sam se na trenutak morao za-misliti nad četiri posljednje znamenke — 8146 ili 8164?) i ubacim trikovanice od četvrt dolara kad je telefonist to zatražio. Ostavim da telefon zazvoni jedanput, a onda s treskomspustim slušalicu na rašlje, pa uzmem svoje kovanice kad sam začuo kako su u povratu za-čegrtale.18Dan-dva kasnije — uoči Dana vještica — Nate dobije LP tipa za kojeg sam samo maglovito čuo: Phil Ochs.Narodnjak, ali ne od brum--brum bendžoističke sorte kakvi su znali nastupati u Hootenannyju. Naslovnicaalbuma, na kojoj je bio prikazan trubadur-skitnica koji sjedi na rubu pločnika u New York Citvju, nije seuklapala u naslov-nice ostalih Nateovih ploča — Dean Martin pripit u smokingu, Mitch Miller koji svojimsmiješkom poručuje: "Zapjevajmo svi!", Diane Renee u svojoj poludugoj bluzi i vižlastom mornarskom šeširiću.Ochsova se ploča zvala lAin 't Marchin 'Anymore63, i Nate ju je često puštao sad kad su dani bili kraći i svježiji.I ja sam je počeo navijati, što Nateu čini se nije smetalo.U Ochsovu je glasu bilo nekakvog smućenog bijesa. Pretpostavljam da mi se to svidjelo jer sam i ja uglavnombio prilično zbunjen. Zvučao je kao Dylan, samo jednostavnijeg izraza a izravnijeg gnjeva. Najbolja pjesma naalbumu — ujedno i ona koja je najviše uznemira-vala—bila je naslovna pjesma. U njoj Ochs nije samonatuknuo, nego neuvijeno rekao da od rata nikakve koristi, da nikad nije ni bilo. I kad je bilo neke koristi, nije seisplatilo. Ta postavka, u sprezi sa slikom tisuća i desetaka tisuća mladića koji okreću leđa Lvndonu i njegovojvijetnamskoj opsesiji, uzbudila mi je maštu na način koji nije imao veze s poviješću, politikom ili racionalnimrazmišljanjem. Ubio sam jamačno milijun ljudi i sad žele da se vratim, ali više ne želim marširati, pjevao je PhilOchs kroz zvučnik Nateova slatkog malog Swin-63 Ja više ne marširam.gline gramofona. Drugim riječima, nemoj. Nemoj činiti što ti kažu, nemoj činiti što žele, nemoj igrati njihovuigru. Stara je to igra, i u njoj Gadura lovi tebe.A da bi pokazao da to ozbiljno misliš, počneš nositi simbol svog otpora — nešto nad čime će se isprva drugisnebivati, a onda vjerojatno prihvatiti kao svoj stijeg. Dva dana poslije Dana vještica Nate Hoppenstand pokazaonam je koji će to simbol biti. A sve je počelo onim zgužvanim novinskim ostacima u čitaonici na drugom katu.19"U kurac sve, ma vidi ti njega", reče Billy Marchant.Harvev Twiller miješao je karte za Billvjevim stolom, Lennie Doria zbrajao je trenutačni rezultat, pa je Billyiskoristio tu priliku da letimice pregleda gradsku rubriku u Novostima. Kirby McClen-don — neobrijan, visok iživčan, dobrano na putu prema sudaru sa svim onim šarenim tabletama — prigne se da pogleda.Billy se odmakne od njega i zalomi rukom pred nosom. "Isuse, Kirb, kad si se posljednji put okupao? NaKolumbov dan64? Dan nezavisnosti?""Daj da vidim", reče Kirby, oglušivši se na nj. Istrgne mu novine iz ruke. "Jebote, pa to je Rip-Rip!"Ronnie Malenfant ustane tako naglo da mu se stolica prevrnula, očaran pomišlju daje Stoke dospio u novine.

Studenti bi dospjeli na stranice derrvjevskih Novosti (osim, naravno, na stranice sportske rubrike) jedino kad biupali u nevolje. Ostali se okupe oko Kirbvja, uključujući Skipa i mene. I zaista, bio je to Stokely Jones III. — aline samo on. U drugom su planu stajali, lica gotovo ali ne i sasvim izgubljenih u grozdovima točkica—64 Kolumbov se dan obilježava 12. listopada. Dan nezavisnosti slavi se 4. srpnja."Isuse", reče Skip, "mislim da je to Nate." Reče to razgaljeno i zapanjeno."A ovo malo poviše njega je Carol Gerber", rekoh ja čudnim, zgranutim glasom. Prepoznao sam jaknu na čijimje leđima pisalo SREDNJA ŠKOLA HARWICH; prepoznao sam plavu kosu koja je visjela preko ovratnikajakne u konjskom repu; prepoznao sam isprane traperice. A prepoznao sam i to lice. I napola okrenuto, i zas-jenjeno transparentom na kojem je pisalo S.A.D. ODMAH VAN IZ VIJETNAMA!, prepoznao sam to lice. "Tomije cura." Bilo je to prvi put daje riječ cura izašla iz mojih usta vezana uz Carolino ime, premda sam o njojrazmišljao na taj način već barem dva tjedna.POLICIJA RASTJERALA PROTIVNIKE MOBILIZACIJE,glasio je tekst uz fotografiju. Nije se spominjalo imena. Prema navodima popratnog članka, desetak prosvjednikas University of Maine okupilo se ispred zgrade Savezne vlade u središtu Derrvja. Nosili su transparente iotprilike sat vremena stupali oko ulaza Ureda za novačenje, pjevali i "izvikivali parole, neke i opscene". Pozvanaje policija koja je isprva sve to mirno promatrala u namjeri da dopusti da se demonstracije ispušu, ali se ondapojavila protivnička skupina demonstranata, sastavljena uglavnom od građevnih radnika na pauzi za ručak. Onisu počeli izvikivati svoje parole, pa iako Novosti nisu spomenule jesu li i one bile opscene ili nisu, pretpostaviosam da se njima predlagao povratak u Rusiju, zatim kamo bi demonstranti mogli staviti svoje transparente doknisu u optjecaju, te koordinate najbliže brijačnice.Kad su prosvjednici jednakom mjerom povicima uzvratili građevinskim radnicima, a građevinski radnici nademonstrante počeli ispaljivati komade voća iz svojih kantica s gablecom, umiješala se policija. Navodeći kaorazlog to što demonstranti nisu imali dozvolu (derrvjevski policajci očito nikad nisu čuli za pravo Amerikanacana mirno okupljanje), pohapsili su mladež i odveli ih u policijsku ispostavu u Witchamovoj, gdje su ih pustili bezikakva zadržavanja. "Samo smo ih željeli maknuti iz lošeg ozračja", citirane su riječi jednog policajca. "Vrate lise tamo, onda su gluplji no što izgledaju."Fotografija se nije silno razlikovala od one snimljene ispred Istočnog krila tijekom prosvjeda protiv ColemanChemicalsa. Prikazivala je policajce kako odvode demonstrante dok se građevinski radnici (godinu-dvije kasnijesvi će oni na svojim kacigama istaknutiameričke zastavice) rugaju, cere i prijete šakama. Jedan je policajac ostao ovjekovječen u činu posezanja zaCarolinom rukom; Nate, koji je stajao iza nje, čini se da im nije privukao pozornost. Druga dvojica policajacapratila su Stokea Jonesa, leđima okrenutog prema objektivu, ali lako prepoznatljivog na njegovim štakama. Akoje bila potrebna dodatna pomoć u njegovoj identifikaciji, tu je bio i onaj rukom nacrtani troprsti vrapčji trag nanjegovoj jakni."Ma vidi ti tog jebenog idiota!" zagrakće Ronnie. (Ronnie, koji je pao na dvije od četiri posljednje rundekolokvija, imao je obraza nekoga nazvati jebenim idiotom.) "Kao da nema boljeg posla!"Skip se ogluši na te njegove riječi. Ja također. Za nas je Ronnie-jevo preseravanje već blijedjelo u nevažnost bezobzira na temu. Očarala nas je fotografija Carol... i Natea Hoppenstanda iza nje, koji gleda kako odvodedemonstrante. Nate uredan kao uvijek u majici Ivy League i trapericama s posuvracima i bugom, Nate koji stojipokraj građevinskih radnika koji dovikuju pogrde i prijete šakama, ali koji ne obraćaju pozornost na njega. Kaoni policajci. Nijedna od te dvije skupine nije znala daje moj cimer odnedavna postao obožavatelj subverzivnog g.Phila Ochsa.Iskradem se u hodnik do telefonske govornice i nazovem Fran-klin Hali, drugi kat. Javi se netko iz čitaonice ikad sam zatražio Carol, djevojka mi reče da Carol nije tu, daje otišla u knjižnicu učiti s Libby Sexton. "Je li toPete?""Aha", rekoh."Ima poruka za tebe. Ostavila ju je na staklu." To je u to vrijeme bila uobičajena praksa u paviljonima. "Kaže daće te nazvati kasnije.""U redu. Hvala."Skip je stajao ispred govornice i nestrpljivo mi davao znakove da dođem. Odemo niz hodnik do Natea, premdasmo znali da ćemo obojica izgubiti mjesta za stolovima za kojima smo kartali. U ovom je slučaju znatiželjanadjačala opsesiju.Nateov se izraz lica nije jako promijenio kad smo mu pokazali novine i upitali ga o jučerašnjimdemonstracijama, ali se njegov izraz lica nikad nije naročito mijenjao. Svejedno sam naslutio daje nesretan,možda i jadan. Nisam shvaćao zašto bi to bilo tako — ta sve se dobro svršilo, nitko nije završio u zatvoru nitipoimence bio spomenut u novinama.Upravo sam zaključio da učitavam previše toga u njegovu uobičajenu šutljivost, kad Skip reče: "Što te ždere?"U njegovu se glasu osjećala stanovita opora zabrinutost. Nateova donja usna zadrhti, pa očvrsne kad je togapostao svjestan. Nagne se preko uredne površine svog radnog stola (moj je bio već pokriven s otprilikedevetnaest slojeva krame) i čupne Kleenexicu iz kutije koju je držao pokraj svog gramofona. Dugo i snažno se

usekne. Kad je završio s time, ponovno se pribere, ali sam u njegovim očima ugledao zbunjenu potištenost.Jednom dijelu mene — onome zlobnom — to je bilo drago vidjeti. Drago znati da ne moraš postati ovisnik oherčevima da bi imao problema. Ljudska priroda katkad može biti tako bezvezna."Odvezao sam se sa Stokeom i Harrvjem Swidrowskim i s još nekoliko dečki", reče Nate."Je li Carol bila s tobom?" upitam.Nate odmahne glavom. "Mislim daje ona bila s grupom Georgea Gilmana. Bilo nas je ukupno pet automobila."Nisam imao pojma tko je George Gilman, ali me to nije spriječilo da prema njemu odapnem sulicu priličnobolesne ljubomore. "Harry i Stoke su članovi Odbora otpora. Kao i Gilman. Dakle, mi smo—""Odbor otpora?" upita Skip. "Što je to?""Klub", reče Nate, i uzdahne. "Oni misle da je to nešto više — osobito Harry i George, oni su pravi radikalci —ali je to zapravo klub kao svaki drugi, kao Maine Masque65 ili navijački tim."Nate reče daje on krenuo s njima jer je bio utorak a on utorkom popodne nema predavanja. Nitko nije izdavaozapovijedi; nisu se potpisivale prisege lojalnosti pa ni peticije; ni na koga se nije vršio pritisak da morasudjelovati u demonstracijama, a nije bilo ni čege-varovskog žara koji se poslije uvukao u antiratni pokret.Prema Na-teovim riječima, Carol i mladež koja je bila s njom smijali su se i lupkali transparentima kad sukrenuli s parkirališta ispred gimnastičke dvorane. (Smijala se. Smijala s Georgeom Gilmanom. Odapnem jošjednu bacilima zaraženu pikado strelicu ljubomore.)Kad su stigli pred zgradu federalne vlade, neki su demonstrirali hodajući ukrug ispred vrata Ureda za novačenje,a neki nisu. Nate jeMaine Masque je poznata studentska kazališna družina.bio među onima koji nisu. Kad nam je to rekao, njegovo inače glatko lice zategne se od još jednog kratkog grčanečega što bi na licu nekog manje smirenog mladića predstavljalo stvarni jad."Namjeravao sam demonstrirati s njima", reče on. "Cijelim sam putem očekivao da ću demonstrirati s njima.Bilo je uzbudljivo, nas šestero nagurani u Saab Harrvja Swidrovskog. Ludilo. Hunter McPhail... znate ga?"Skip i ja zavrtimo glavama. Mislim da smo obojica osjetili stanovito strahopoštovanje nakon otkrića da vlasnikploča Meet Trini Lopez i Diane Renee Sings Navy Blue ima nešto slično tajnom životu, uključujući veze sljudima koji privlače pozornost policije i tiska."On i George Gilman pokrenuli su Odbor. Dakle, Hunter je držao Stokeove štake gurnute kroz prozor Saaba jerih nismo mogli ugurati unutra, pjevali smo 'I Ain't Marching Anvmore' i razgovarali o tome kako bismo moždamogli zaustaviti rat kad bi nas se skupilo dovoljan broj — odnosno, svi smo govorili o tim stvarima osim Stokea.On ne govori puno."Tako znači, pomislim. Čak i sa njima šuti... osim, vjerojatno, kad zaključi daje trenutak za kratko predavanje okredibilitetu. Ali Nate nije mislio na Stokea; Nate je mislio na Natea. Morile su ga crne misli o tome kako sunjegove noge neobjašnjivo odbile učiniti ono što je njegovu srcu očito bila volja."Cijelim putem razmišljam 'Demonstrirat ću s njima, pridružit ću im se jer je to ispravno... barem ja mislim da jeispravno... a podigne li netko ruku na mene, bit ću nenasilan, baš kao cure i dečki koji su organizirali mirneprosvjede u menzi. Oni su postigli svoj cilj, možda ćemo i mi.'" On pogleda u nas. "Hoću reći, u mojoj glavi u tonikad nije bilo sumnje. Shvaćate?""Aha", reče Skip. "Shvaćam.""Ali kad smo tamo stigli, nisam mogao to učiniti. Pomogao sam podijeliti transparente na kojima je pisaloPREKINITE RAT i S.A.D. ODMAH VAN IZ VIJETNAMA i DOVEDITE DEČKE DOMA... Carol i japomogli smo Stokeu da pričvrsti svoj transparent tako da gaje mogao nositi i istodobno se koristiti štakama... alija nisam mogao uzeti neki od njih u ruke. Stajao sam na pločniku s Bil-lom Shadwickom, Kerrvjem Morinom icurom po imenu Lorlie McGinnis... kolegicom s botaničkih vježbi..." On uzme onaj list novina iz Skipove ruke izagleda se u nj, kao da se uvjerava da se tozaista dogodilo; Rintvjev gospodar i Cindyn dečko zaista je otišao na proturatne demonstracije. On uzdahne papusti da novinski list lebdeći padne na pod. To je bilo tako nenalik na njega da me zaboljela glava."Mislio sam da ću demonstrirati s njima. Ta zašto sam u protivnom došao? Cijelim putem od Oronoa nisam nitrenutka u to posumnjao."Pogleda me, nekako preklinjućim pogledom. Kimnem glavom, kao da shvaćam."Ali nisam. Ne znam zašto."Skip sjedne pokraj njega na krevet. Ja nađem album Phila Ochsa i stavim ga na okretnu ploču gramofona. Natepogleda u Skipa, pa u stranu. Nateove su ruke bile male i uredne kao i ostatak njegova tijela, osim nokata. Noktisu mu bili neravni, izgrizeni do krvi."No dobro", reče on kao daje Skip naglas postavio pitanje. "Znam zašto. Bojao sam se da će ih uhapsiti i menezajedno s njima. Da će u novinama objaviti fotografiju kako me hapse i da će je moji roditelji vidjeti." Zavladaduga stanka. Jadni Nate je pokušavao izreći ostatak. Držao sam iglu iznad prvog utora vrteće ploče i čekao davidim hoće li uspjeti. Najzad mu uspije. "Da će to vidjeti moja majka.""U redu je, Nate", reče Skip."Mislim da nije", odgovori Nate drhtavim glasom. "Zaista." Nije mogao pogledati Skipu u oči, već je samo

sjedio na svom krevetu iz-bočenih kokošjih prsa i gole bijele jenkijevske kože između donjeg dijela pidžame ibrucoške kapice, zagledan u oglodanu kožicu oko svojih nokata. "Ne volim rasprave o ratu. Harry ih voli... iLorlie... a George Gilman, Bože mili, taj ne može prestati klepetati o tome, a većina ostalih članova Odbora suisti. Ali kad je riječ o diskusijama, tu sam sličniji Stokeu nego njima.""Nitko nije poput Stokea", rekoh. Sjetio sam se dana kad sam ga sreo na Bennettovu šetalištu. A da usporiš?upitao sam. A da mi ga popušiš? odgovorio je g. Kredibilitet.Nate je još proučavao kožicu svojih noktiju. "Ono što ja mislim jest da Johnson bez razloga šalje američkemladiće u smrt. Nisu posrijedi imperijalizam ili kolonijalizam, kao što je uvjeren Harry Swid-rowski, nijeposrijedi nikakav izam. Johnsonu se pomiješalo u glavi to s Davvjem Crockettom, Danielom Booneom injujorškim Yan-keesima, i to je sve. A ako to mislim, onda bih to i trebao reći. Trebao bih to pokušati zaustaviti.Tako su me učili u crkvi, u školi, čak i u vražjim izviđačima. Od tebe se očekuje da ustaneš protiv nepravde.Primijetiš li da se događa nešto što nije u redu, recimo da jači tuče slabijeg, očekuje se da učiniš nešto i da barempokušaš to prekinuti. Ali sam se ja prestrašio da će moja majka vidjeti fotografiju na kojoj me hapse i da ćezaplakati."Nate podigne glavu i mi opazimo da i on plače. Samo malo: vlažne vjeđe i trepavice, ništa više. No to je za njegabila velika stvar."Doznao sam nešto", reče on. "Što je ono na leđima jakne Stokea Jonesa.""Što?" upita Skip."Kombinacija dva slova sustava signalizacije zastavicama britanske ratne mornarice. Pogledajte." Nate ustanespojenih bosih peta. Lijevu ruku podigne ravno prema stropu a desnu spusti prema podu, u ravnoj crti. "To je N."Zatim podigne obje ruke pod kutom od 45 stupnjeva u odnosu na svoje tijelo. Shvatio sam kako ta dva oblika,kad se polože jedan na drugi, tvore oblik koji je Stoke tintom iscrtao na leđima svog starog vojničkog kaputa."Ovo je D.""N-D66", reče Skip. "Pa?""Ta slova su kratica od nuklearno razoružanje. Bertrand Russell izmislio je taj simbol pedesetih godina." On ganacrta na poleđini svoje bilježnice. CD "Nazvao ga je znakom mira.""Fora", reče Skip.Nate se nasmiješi i prstima obriše kožu ispod očiju. "To sam i ja pomislio", složi se on. "Daje gala."Spustim iglu na ploču i mi poslušamo pjesmu Phila Ochsa. Ufu-ramo se u nju, kako smo mi Atlantiđaniobičavali govoriti.20Čitaonica na sredini drugog kata paviljona Chamberlain postala je moj Jupiter — zastrašujući planet silnegravitacijske privlačnosti.66 Na engleskom "nuclear disarmament".No te sam joj se večeri odupro i ponovno se iskrao u telefonsku govornicu i nazvao paviljon Franklin. Ovaj putdobio sam Carol."Sve je u redu", reče ona i tiho se nasmije. "Dobro sam. Jedan od policajaca čak me nazvao gospodičnom. Bože,Pete, koliko se brineš."Koliko je onoga Gilmana briga za tebe? dođe mi da upitani, ali sam čak i sa osamnaest godina znao da se to neradi."Trebala si me nazvati", rekoh. "Možda bih pošao s tobom. Mogli smo ići mojim autom."Carol zahihoće; dražestan ali zbunjujući zvuk."Što je?""Baš sam razmišljala o tome da bih se mogla odvesti na proturat-ne demonstracije u karavanu s Goldvvaterovomnaljepnicom na odbojniku."To je zaista smiješno, pretpostavljam."Osim toga", reče ona, "vjerojatno si imao drugog posla.""Što bi to trebalo značiti?" Kao da nisam znao. Kroz staklo telefonske govornice i čitaonice vidio sam većinusvojih kolega s drugog kata kako kartaju u magli dima cigareta. A i ovdje unutra, kroz zatvorena vrata, čuo samkreštavo kvocanje Ronnieja Malenfanta. Dečki, ganjamo Gaduru, cherchez-amo la pičku noire, i istjerat ćemo jeiz guštika."Učenje ili herčevi", reče ona. "Nadam se učenje. Cura s mog kata izlazi s Lenniejem Doriom — odnosnoizlazila je dok je on još imao vremena za izlaske. Ona herčeve naziva igrom iz pakla. Jesam li te zagnjavila?""Ne", rekoh, premda nisam znao prigovara li mi ili ne. Možda mi i treba prigovarati. "Carol, dobro si?"Nastane duga stanka. "Aha", reče ona naposljetku. "Naravno da jesam.""Oni građevinski radnici koji su se pojavili—" "Uglavnom jaki na jeziku", reče ona. "Ne brini se. Zaista."Ali nije mi zvučala dobro, ne sasvim... a brinuo me i onaj George Gilman. Brinuo me na način na koji me nijebrinuo Sully, dečko iz rodnog grada."Jesi li ti u tom Odboru o kojem mi je Nate pričao?" upitam je. "Tom Odboru otpora ili kako se već zove?""Ne", reče ona. "Barem ne još. George me zamolio da se učlanim. On sluša sa mnom kolegij iz politologije.

George Gilman. Znaš ga?""Čuo sam za njega", rekoh. Prečvrsto sam stezao telefonsku slušalicu i kao da nisam mogao popustiti stisak."On mije rekao za demonstracije. Otišla sam s njim i s još nekoliko ljudi. Ja..." Ona na trenutak posuti, a ondareče iskreno znatiželjna: "Nisi valjda ljubomoran na njega, ha?""Pa", rekoh oprezno, "proveo je jedno popodne s tobom. Mislim da sam na to ljubomoran.""Nemoj biti. Pametan je, jako, ali ima debilnu frizuru i buljave nemirne oči. Brije se, ali redovito kao da promašijedan veći komad brade. On nije to što me privlači u taj klub, vjeruj mi.""Nego što?""Možemo li se naći? Željela bih ti nešto pokazati. Neću dugo. Ali bi moglo pomoći kad bih ti mogla objasniti..."Glas joj zadrhti na toj riječi i shvatim daje na rubu suza."U čemu je problem?""Misliš osim toga što mi otac vjerojatno neće dopustiti da ponovno stupim u njegovu kuću nakon što me ugledau Novostima? Kladim se da će do vikenda promijeniti brave. Ukoliko ih već nije promijenio."Sjetim se Natea kako je rekao da se boji da će majka vidjeti fotografiju na kojoj ga hapse. Mamičin dobri, malistomatolog ćorkiran u Derrvju zbog paradiranja ispred zgrade federalne vlade bez dozvole. Ah, sramote li. ACarolin tata? Ne baš ista stvar, ali slično. Znači, Carolin je tata dragi moj koji reče svi u boj i ode na ratni brodajoooooj."Možda neće vidjeti članak", rekoh. "A ako ga i vidi, u novinama se ne spominju imena.""Ali slika." Carol reče to strpljivo, kao da govori nekome tko je rođen glup. "Jesi li vidio sliku?"Zaustio sam da kažem da joj je lice gotovo okrenuto od objektiva, i daje ono što se vidi u sjeni, ali se onda sjetimnjezine srednjoškolske jakne preko čijih leđa bliješte slova SREDNJA ŠKOLA HARWICH. Usto, ta on joj jeotac, zaboga. Prepoznat će je čak i tako napola okrenutu od fotoaparata."Možda neće ni vidjeti sliku", rekoh neuvjerljivo. "Damariscotta je na vanjskom rubu dostave Novosti.""Zar tako želiš proživjeti svoj život, Pete?" Još je zvučala strpljivo, ali je to sad bilo strpljenje s prizvukomzajedljivosti. "Da nešto učiniš, a onda se nadaš da to neće izaći na vidjelo?""Ne", rekoh. Jesam li se mogao naljutiti na nju, s obzirom na to da Annmarie Soucie još nije imala ni najmanjegpojma da Carol Gerber postoji? Mislim da ne. Carol i ja nismo bili u braku ili nešto takvo, ali brak nije bioproblem. "Ne, ne želim. Ali Carol... ne moraš mu gurnuti novine pod nos, zar ne?"Ona se nasmije. U tom zvuku nije bilo vedrine koju sam čuo u njezinu prijašnjem hihotu, ali mi se učini daje isjetan smijeh bolji ni od kakvog. "Neću morati. On će doznati. To je tako. Ali sad moram ići, Pete. A vjerojatnoću pristupiti Odboru otpora iako George Gil-man uvijek izgleda poput klinca kojeg su uhvatili da jede šmrklje, aHarrvju Swidrowskom smrdi iz usta kao iz kanalizacije. Jer... stvar je u tome... znaš..." Ona mi u uho puhneojađeni ne-mogu-objasniti uzdah. "Slušaj, znaš gdje odlazimo na čik-pauzu?""Ispred menze Holvoke? Kod kanti za smeće, naravno da znam.""Pričekaj me tamo", reče Carol. "Za petnaest minuta. Možeš li?""Da.""Moram još učiti, pa ne mogu dugo ostati, ali ja... naprosto...""Doći ću."Spustim slušalicu i izađem iz govornice. Ashlev Riče stajao je na vratima čitaonice, pušio i cupkao. Zaključimda je između partija. Lice mu je bilo odveć blijedo, crne čekinje na obrazima iskakale poput grafitnih točkica, akošulja bila više od prljave — djelovala je udomaćeno. Imao je iskolačen visokonaponski izraz koji sam poslijepovezivao s teškim ovisnicima o kokainu. A to je ta igra i bila, neka vrsta droge. Ali ne od onih koje teraspolože."Što kažeš, Pete?" upita on. "Jesi za nekoliko partija?""Možda kasnije", rekoh i krenem niz hodnik. Stoke Jones tupkao je na povratku iz kupaonice u iskrzanomstarom frotir ogrtaču. Štake su mu ostavljale okrugle, vlažne tragove na tamnocrvenom linoleu-mu. Njegovaduga, pomahnitala kosa bila je mokra. Upitam se kako se snalazi dok se tušira; u to vrijeme nije bilo prečki irukohvata koji su kasnije postali standardni u javnim kupalištima. No nije djelovao kao da bi silno uživao uraspravi o toj temi. O toj ili nekoj drugoj."Kako ide, Stoke?" upitam.On prođe pokraj mene ne odgovorivši, pognute glave. Kosa iz koje se cijedila voda zalijepila mu se za obraze,sapun i ručnik prikli-ještio je pod miškom, a u bradu mrmljao "Rip-np, rip-rip". Nije me ni pogledao. Mogli stesi misliti što god o Stokeu Jonesu, ali ste mogli računati na to da će vam zasrati dan.21Carol je već bila u menzi Holvoke kad sam stigao. Donijela je dvije gajbe od mlijeka s mjesta gdje su u redustajale kante za smeće, sjedila na jednoj od njih prekriženih nogu i pušila. Ja sjednem na drugu, obgrlim jejednom rukom i poljubim. Ona na trenutak nasloni glavu na moje rame, ne rekavši ništa. To nije bilo slično njoj,ali je godilo. Zadržim ruku oko nje i pogledam u zvijezde. Noć je bila blaga za tako kasnu jesen i mnogo jeljudi—uglavnom parova — izašlo prošetati, da iskoriste lijepo vrijeme. Čuo sam njihov žagor. Iznad nas, ublagovaonici menze, radio je svirao "Hang On, Sloopv". Jedan od podvornika, pretpostavim.

Carol najzad podigne glavu i malo se odmakne od mene — tek toliko da mi da na znanje da mogu povući ruku.Zapravo je to bilo više nalik na nju. "Hvala", reče ona. "Trebao mije zagrljaj.""Bilo mije zadovoljstvo.""Malo se bojim suočenja s ocem. Nejako, ali malo da.""Sve će biti u redu." Nisam to rekao jer sam zaista smatrao da će biti tako—takvo što nisam mogao znati—negozato što se tako kaže, zar ne? Tako se kaže."Moj tata nije razlog zbog kojeg sam otišla s Harrvjem, Geor-geom i ostalima. Nije to nekakva silna frojdovskapobuna ili nešto slično."Ona frkne čik i mi se zagledamo kako je iz njega briznuo vodoskok iskri kad je udario u opeke Bennettovašetališta. Onda ona iz krila podigne svoju malu torbicu bez remena, otvori je, nađe lisnicu,otvori nju, pa prebere po pregrštu fotografija uguranih u njezine celuloidne prozorčiće. Zastane, istisne jednu ipruži mije. Nagnem se prema naprijed da bih je vidio na svjetlosti koja je padala kroz prozore blagovaonice, ukojoj su podvornici vjerojatno prali podove.Na fotografiji se vidjelo troje djece u dobi od jedanaest ili dvanaest godina, djevojčica i dva dječaka. Svi su biliodjeveni u plave majice kratkih rukava na kojima su crvenim velikim slovima bile ispisane riječi STERLINGHOUSE. Stajali su zagrljeni na nekom parkiralištu — ležerna poza vječnih prijatelja koja je na neki način bilalijepa. Djevojčica je stajala u sredini. Djevojčica je, naravno, bila Carol."Koji je od njih Sully-John?" upitam. Ona me pogleda, malo iznenađena... ali sa smiješkom. Ionako mi se činiloda već znam. Sully-John će biti onaj širokih ramena, široka osmijeha i razbarušene crne kose. Podsjeti me naStokeovu kosu, premda je dječak očigledno protjerao češalj kroz svoju slamu. Kucnem prstom po njemu. "Ovaj,je li?""To je Sully", potvrdi ona, a zatim noktom dodirne lice drugog dječaka. Nije bio opaljen već opečen suncem.Imao je uže lice, oči malo bliže nasađene, poput mrkve crvenu kosu pokošenu u jež frizuru zbog koje je izgledaokao dijete s neke od naslovnice Normana Rockwella u Saturday Evening Postu. Na čelu je imao jedva primjetnuboru od mrštenja. Sullvjeve su ruke, premda dječje, već bile mišićave; onaj je drugi dječak imao tanke ruke,poput štapića. Vjerojatno još ima mršave, štapićaste ruke. Na ruci koja nije bila prebačena oko Carolinih ramenanosio je veliku, smeđu, bejzbolsku rukavicu."Ovo je Bobby", reče ona. Glas joj se promijenio, nekako. Bilo je nečeg u njemu što nikad prije nisam čuo.Tuge? Ali se još smiješila. Ako osjeća tugu, zašto se smiješi? "Bobby Garfield. Moj prvi dečko. Moglo bi se rećii moja prva ljubav. On, Sully i ja smo u to vrijeme bili najbolji prijatelji. Ne tako jako davno, 1960., ali se činidavno.""Što mu se dogodilo?" Nekako sam bio uvjeren da će mi reći da je umro, taj dječak uskog lica i mrkva crvene ježfrizure."On i njegova mama su se odselili. Neko smo se vrijeme dopisivali, a onda smo izgubili kontakt. Znaš već kakvasu djeca.""Lijepa bejzbolska rukavica."Carol je još imala smiješak na licu. Vidio sam suze koje su joj navrle na oči dok smo sjedili i gledali ufotografiju, ali se još smiješila. Nabijeloj svjetlosti neona iz blagovaonice njezine su suze izgledale srebrne — suze princeze iz bajke."To je bio Bobbvjev omiljeni predmet. Postoji igrač po imenu Alvin Dark, ne?""Postojao je.""Takvu je rukavicu imao Bobby. Model Alvina Darka.""Moja je bila model Teda Williamsa. Mislim da ju je moja mama prije dvije godine prodala u dobrotvornesvrhe.""Bobbvjeva je ukradena", reče Carol. Nisam siguran daje znala da sam ja još tamo. Jagodicom prsta dodirivala jeBobbvjevo usko, blago namršteno lice, kao da se vratila u vlastitu prošlost. Čuo sam da hipnotizeri mogu takvošto postići s kvalitetnim pacijentima. "Willie ju je uzeo.""Willie Shearman. Vidjela sam ga kako godinu dana kasnije igra s njom bejzbol kod Sterling Housea.Pobješnjela sam. Mama i tata su se tad stalno svađali, vjerojatno su odrađivali razvod, i cijelo sam vrijeme bilabijesna. Bijesna na njih, bijesna na svog nastavnika matematike, bijesna na čitav svijet. I dalje sam se bojalaWillieja, ali sam uglavnom bila bijesna na njega... a osim toga, nisam bila pri sebi, ne tog dana. Pa samenergično zagrabila prema njemu i rekla da znam daje to Bobbvjeva rukavica i da bi mije trebao dati. Rekla samda imam Bobbvjevu adresu u Massachusettsu i da ću mu je poslati. Willie je rekao da sam luda, daje to njegovarukavica, i pokazao mi svoje ime napisano sa strane. Izbrisao je Bobbvjevo — koliko je mogao — i velikimslovima napisao svoje ime tamo gdje je prije bilo Bobbvjevo. Ali se još vidjelo bby, od Bobby."U glas joj se uvukla nekakva sablasna nota jarosti zbog koje je zvučala mlađe. I izgledala mlađe. Pretpostavljamda bi me pamćenje u vezi s time moglo varati, ali mislim da me ne vara. Dok je sjedila na rubu bijele svjetlostikoja je dopirala iz blagovaonice, mislim da je izgledala kao da joj je dvanaestak godina. Najviše trinaest."No nije uspio izbrisati potpis Alvina Darka u džepiću, ili pisati preko njega. . . pa je pocrvenio. Postaotamnocrven u licu. Kao cikla. A onda — znaš li što? — ispričao se zbog onoga što su mi on i njegova dva

prijatelja učinili. On se jedini ispričao, i mislim daje iskreno mislio. Alije lagao za rukavicu. Mislim daje niježelio, bila je stara, gurtna na spojištu palca i kažiprsta iskrzana, i rukavica mu uopćenije pristajala na ruku, ali je lagao samo da bi je mogao zadržati. Ne shvaćam zašto. Nikad i nisam.""Ništa ne shvaćam", rekoh."Zašto i bi? Sve je to zbrkano i u mojoj glavi, a ja sam bila tamo. Majka mi je jednom rekla da se to događaljudima koji dozive prometnu nesreću ili se potuku. Nekih se dijelova sjećam prilično jasno — uglavnom onih sBobbvjem — ali gotovo sve ostalo temelji se na onome što su mi ljudi poslije rekli."Bila sam u parku u dnu moje ulice kad su naišla ta trojica — Harry Doolin, Willie Shearman i još jedan. Nemogu mu se sjetiti imena. Nije ni važno. Istukli su me. Imala sam samo jedanaest godina, ali ih to nije omelo.Harry Doolin me izudarao bejzbolskom palicom. Willie i onaj treći držali su me da im ne pobjegnem.""Bejzbolskom palicom? Zezaš me?"Ona odmahne glavom. "Mislim da su se najprije šalili, a onda... više nisu. Ruka mi se iščašila. Vrisnula sam ipretpostavljam da su pobjegli. Ja sam sjedila tamo, držala ruku, previše ozlijeđena a pretpostavljam i šokirana...da bih znala što da učinim. Ili sam možda pokušala ustati i dozvati pomoć, ali nisam mogla. A onda je slučajnonaišao Bobby. Ispratio me iz parka, a onda me podigao i odnio u svoj stan. Uzbrdo uz Broad Street Hill jednogod najtoplijih dana te godine. Nosio me na rukama."Uzmem fotografiju iz njezine ruke, okrenem je prema svjetlu, sagnem se, pa pogledam u dječaka s jež frizurom.U njegove poput štapića tanke ruke, pa u djevojčicu. Bila je tri ili pet centimetra viša od njega, i šira u ramenima.Pogledam u drugog dječaka, Sullvja. Onoga sa smršom crne kose i širokog osmijeha reprezentativnog sportaša:kosa Stokea Jonesa, osmijeh Skipa Kirka. Mogao sam zamisliti Sullvja kako je nosi na rukama, to da, ali tajdrugi klinac—"Znam", reče ona. "Ne izgleda dovoljno krupan, zar ne? Ali me nosio. Počela me hvatati nesvjestica i on menosio." Ona ponovno uzme fotografiju."A dok je on to radio, onaj Willie koji je pomogao da te pretuku vratio se i ukrao mu rukavicu?"Ona kimne glavom. "Bobby me odveo u svoj stan. U sobi na katu iznad živio je neki stari čovjek, Ted, koji jeznao pomalo o svemu. On mi je vratio rame u zglob. Sjećam se da mi je dao remen da zagrizem u njega dok toradi. Ili je to možda bio Bobbvjev remen.Rekao je da mogu uhvatiti bol, i jesam. Nakon toga... nakon toga, dogodilo se neko zlo.""Gore od toga da ti netko nabije kvrge bejzbolskom palicom?""Na neki način. Ne želim o tome govoriti." Ona rukom obriše suze, najprije jednu a zatim i drugu stranu, i daljegledajući u fotografiju. "Poslije, prije no što su on i njegova majka otišli iz Hanvicha, Bobby je pretukao dječakakoji se poslužio palicom. Harrvja Doolina."Carol vrati fotografiju u njezin mali pretinac."Ono čega se najbolje sjećam od toga dana—jedino što se isplati pamtiti — jest da se Bobby Garfield isprsio.Sully je bio krupniji, i Sully bi mi možda pomogao da je bio tamo, ali nije. Bobby je bio tamo i odnio me na vrhuzbrdice. Učinio je pravu stvar. To je nešto najbolje i najvažnije što je itko za mene ikad učinio u životu. Shva-ćaš, Pete?""Aha, shvaćam."A shvatio sam još nešto: rekla je gotovo isto što i Nate prije nepun sat vremena... samo što je ona sudjelovala udemonstracijama. Uzela je jedan transparent i nosila ga. Naravno, Natea Hoppen-standa nikad nisu premlatilatrojica dječaka koji su ga počeli tući iz vica, pa se predomislili i počeli za ozbiljno. A možda je u tome i bilarazlika."Odnio me uz taj brijeg", reče ona. "Uvijek sam mu željela reći koliko sam ga voljela zbog toga, i koliko sam gavoljela jer je pokazao Harrvju Doolinu da se plaća to što se nanosi zlo ljudima, osobito ljudima koji su manji odtebe i ne žele ti nikakvo zlo.""Pa si zato demonstrirala.""Jesam. Željela sam nekome reći i zašto. Željela sam reći nekome tko će razumjeti. Moj otac ne želi, a majka nemože. Nazvala me njezina prijateljica Rionda i rekla..." Nije završila rečenicu, već je samo sjedila na gajbi odmlijeka i igrala se svojom torbicom."Rekla što?""Ništa." Zazvučala je iscrpljeno, jadno. Želio sam je poljubiti ili barem zagrliti, ali sam se bojao da ću, učinim liijedno od toga dvoga, pokvariti ono što se upravo dogodilo. Jer nešto se jest dogodilo. U njezinoj je priči bilomagije. Ne u njezinu središtu, nego negdje oko rubova. Osjetio sam je."Demonstrirala sam, a mislim i da ću pristupiti Odboru otpora. Moja cimerica kaže da sam luda, da nikad nećudobiti posao bude li mi članstvo u komunističkoj studentskoj grupi dio fakultetske biografije, ali mislim da ću toučiniti.""A tvoj otac? Što s njim?""Neksejebe."Jedan napola zgranuti trenutak mi se zamislimo nad onime što je upravo rekla, a onda Carol zahihoće. "E to jefrojdovski." Ustane. "Moram se vratiti i učiti. Hvala ti što si došao, Pete. Nikome još nisam pokazala tu

fotografiju. Ni ja je nisam pogledala već ne znam koliko. Bolje se osjećam. Puno.""Dobro." I ja ustanem. "Prije no što se vratiš u paviljon, hoćeš li ti pomoći meni da nešto učinim?""Naravno, što?""Pokazat ću ti. Neće dugo potrajati."Otpratim je duž bočnog zida menze Holyoke, a potom krenemo uzbrdicom iza nje. Dvjestotinjak metara daljenalazilo se parkiralište kod toplane, gdje su studenti koji nisu mogli dobiti parkirne naljepnice (brucoši, studentidruge godine i većina studenata treće) morali držati svoje automobile. Bio je to udarni fuk-plac u studentskomnaselju nakon što bi zahladnjelo, ali ševa u mom automobilu nije mi te večeri bila na pameti."Jesi li ikad Bobbvju rekla tko se dočepao njegove bejzbolske rukavice?" upitam. "Rekla si da si mu pisala.""Nisam vidjela smisla u tome."Neko smo vrijeme hodali šuteći. A onda rekoh: "Za Dan zahvalnosti prekinut ću s Annmarie. Nazvao sam je, alisam se predomislio. Ukoliko to namjeravam učiniti, trebao bih smoći hrabrosti i učiniti to licem u lice." Nisambio svjestan da sam donio takvu odluku, ali mi se činilo da jesam. U svakom slučaju to nije bilo nešto što samgovorio samo da bih ugodio Carol.Ona kimne glavom, vukući tenisice kroz lišće, držeći svoju torbicu u jednoj ruci, ne gledajući u mene. "Ja sam semorala poslužiti telefonom. Nazvala sam S-J-ja i rekla mu da se viđam s nekim."Zastanem. "Kada?""Prošli tjedan." Ona me pogleda. Jamice; lagano nakrivljena donja usna; onaj smiješak."Prošli tjedan? l nisi mi rekla?""To je bila moja stvar", reče ona. "Moja i Sullvjeva. Hoću reći, ta neće on dojuriti ovamo i ganjati te..." Onaposuti dovoljno dugo da smo oboje imali vremena pomisliti bejzbolskompalicom, a onda nastavi: "Da će teganjati, ili nešto slično. Hajde, Pete. Namjeravamo li nešto poduzeti, učinimo to. Ali ne idem s tobom u provod.Zaista moram učiti.""Nema provoda."Ponovno krenemo. Parkiralište kod toplane u to mi se vrijeme činilo golemo — stotine automobila parkirano udesetak mjesečinom osvijetljenih redova. Jedva bih ikad uspio upamtiti gdje sam ostavio bratov stari Ford.Posljednji put kad sam bio na UM-u, parkiralište je bilo tri a možda i četiri puta prostranije, s mjestom za tisućuili više automobila. Vrijeme prolazi i sve postaje veće osim nas."Hej, Pete?" U hodu. Ponovno zagledana u svoje tenisice premda smo sad bili na asfaltu i više nije bilo lišća dakroza nj vuče noge."A-ha.""Ne želim da prekineš s Annmarie zbog mene. Jer mi se čini da smo mi... privremeni. U redu?""Aha." To što je rekla rastužilo me — ono što stanovnici Atlanti-de nazivaju sranje kroz gusto granje — ali menije zapravo iznenadilo. "Vjerojatno mora biti.""Drag si mi, i lijepo mije s tobom, ali mi se samo sviđaš, i to je sve, i najbolje je biti iskren. Pa ako želiš držatijezik za zubima kad odeš kući za blagdane—""Da je držim u zapećku? Kao nekakvu pričuvnu gumu u slučaju da se nas dvoje ovdje na faksu ispušemo?"Ona se trgne, a onda nasmije. "Touche", reče."Touche zašto?""Ne znam, Pete... ali mi se zaista sviđaš."Ona stane, okrene se prema meni, ovije mi ruke oko vrata. Ljubili smo se neko vrijeme između dva redaautomobila, ljubili dok mi se nije solidno digao, stoje ona jamačno osjetila. A onda me posljednji put cmokne uusta i ponovno krenemo."Što je Sully rekao kad si mu rekla? Ne znam smijem li pitati, ali—""—ali želiš informaciju", reče ona osornim glasom Broja Dva, a potom se nasmije. Sjetno. "Očekivala sam da ćese ljutiti, ili da bi mogao i zaplakati. Sully je krupan, i nogometni igrači protiv kojih igra boje ga se kao vragtamjana, ali su njegovi osjećaji uvijek blizu kože. Ali nisam očekivala olakšanje.""Olakšanje?""Olakšanje. Već mjesec dana ili još duže viđa se s nekom curom u Bridgeportu... samo što mije prijateljica mojemame, Rionda, rekla da je to zapravo žena, možda od dvadeset četiri ili dvadeset pet godina.""Zvuči kao recept za propast", rekoh ja, nadajući se da sam zaz-vučao odmjereno i obzirno. No zapravo sam biopresretan. Naravno da jesam. A to što je dobri, stari, bijedni John Sullivan nježna srca zalutao u zaplet nekecountry-westem pjesme Merlea Haggarda... e pa četiri stotine milijuna crvenih Kineza živo se fućka za to, a štose mene tiče i dvostruko većem broju.Stigli smo nadomak mog automobila. Bila je to samo još jedna krntija među ostalima ali je, Ijubaznošću mogbrata, bila moja. "Ima važnijih stvari od svoje nove ljubavi", reče Carol. "Idućeg lipnja nakon mature ide uvojsku. Već je razgovarao s Uredom za novačenje i sve je sredio. Jedva čeka da ode u Vijetnam i počne svijetčiniti sigurnim za demokraciju.""Jesi li se posvadila s njim zbog rata?""Ne. Čemu? A i što bih mu rekla? Daje za mene u pozadini svega toga Bobby Garfield? Da sve što kažu Harry

Swidrowski, George Gilman i Hunter McPhial izgleda kao magla i dim u usporedbi s onime kad me Bobby nosiouz Broad Street Hill? Sully bi pomislio da sam luda. Ili bi rekao da je to zato što sam prepametna. Sully sa-žalijeva ljude koji su prepametni. Kaže daje prevelika pamet bolest. A možda je u pravu. Na neki ga način volim,znaš. Drag je. A i od onih je mladića kojima je potreban netko da se o njemu brine."Nadam se da će nekog naći, pomislim. Samo ne tebe.Ona trezveno pogleda u moj automobil. "No dobro", reče ona. "Ružan je, očajnički vapi za pranjem, ali jeprijevoz. Pitanje je, što radimo ovdje kad bih trebala čitati pripovijetku Flannervja O'Con-nora?"Izvadim džepni nožić i otvorim ga. "Imaš u torbici turpiju za nokte?""Zapravo i imam. Zar ćemo se potući? Obračun između Broja Dva i Broja Šest na parkiralištu kod toplane?""Ne gluparaj se. Samo je izvadi i pođi za mnom."Kad smo zaobišli automobil i našli se iza prtljažnika, ona se nasmije — ne sjetno nego punim grohotom koji samprvi put čuo kad je Skipov falusni čovječuljak od hrenovke stigao niz sudopersku pokretnu traku. Ona najzadshvati zašto smo ovdje.Carol se lati jedne strane naljepnice, ja druge. Nađemo se na sredini. A onda smo gledali kako vjetar otpuhujenjezine komadićke preko makadama. Au revoir, AuH2O-4-USA. Ćao-bok, Barry. Mi se nasmijemo. Čovječe,nismo se mogli prestati smijati.22Dva dana kasnije moj prijatelj Skip, koji je na fakultet stigao s političkom svijesti jedne škampe, objesi poster nasvojoj strani sobe koju je dijelio s Bradom Witherspoonom. Na njemu je bio prikazan nasmiješeni biznismen utrodijelnom odijelu. Jednu je ruku pružio na rukovanje. Druguje sakrio iza leđa, ali iz nečega što je u njoj stiskaokapala mu je krv između cipela. RAT JE DOBAR POSAO, pisalo je na plakatu. ULOŽITE SVOG SINA.Dearie se užasnuo."Znači, ti si sad protiv vijetnamskog rata?" upita on kad je ugledao poster. Ispod površine izbočene bradenjegove goropadnosti, mislim da je našeg ljubljenog nadzornika kata taj plakat silno zgranuo. Ta Skip je ipak bioprvorazredan srednjoškolski igrač bejzbola. Očekivalo se da će igrati bejzbol i za fakultet. Vabili su ga i DeltaTau Delta i Phi Gama, sportske studentske bratovštine. Skip nije bio boležljivi kripl kao Stoke Jones (i DearieDearborn počeo je Skipa zvati Rip-Rip), ni buljooki čudak poput Georgea Gilmana."Hej, taj poster samo znači da puno ljudi zarađuje najednom velikom krvavom rusvaju", reče Skip. "McDonnell-Douglas. Boeing.GE. Dow Chemical i Coleman Chemicals. Pepsi Cola, jebote. I još mnogi."Deariejev svrdlasti pogled poručivao je (odnosno pokušavao poručiti) daje on o tim pitanjima razmislio dubljeno što bi Skip Kirk ikad mogao. "Da te nešto upitani. Misliš li ti da bismo trebali stajati skrštenih ruku i dopustitida Stric Ho tamo preuzme stvari u svoje ruke?""Ne znam što mislim", reče Skip, "ne još. Zainteresirao sam se za tu temu tek prije dva tjedna. Još tapkam umraku."To se sve događalo u pola osam ujutro. Grupica studenata koja se zaputila na predavanja s početkom u osam satiokupila se oko Skipovih vrata. Ugledam Ronnieja (zajedno s Nickom Proutvjem; njih su dvojica postalinerazdvojni), Ashleva Ricea, Lennieja Dori-ju, Billvja Marchanta, i možda još njih četvoricu ili petoricu. Nate jestajao naslonjen na vrata sobe 302, odjeven u majicu kratkih rukava i donji dio pidžame. Na stubištu, StokeJones se naslanjao na svoje štake. Očito je upravo bio na izlasku, pa se okrenuo i pratio razvoj diskusije.Dearie reče: "Kad vijetkongovci upadnu u neko naselje u južnom Vijetnamu, najprije potraže ljude koji nosekriževe, medaljon sv. Kristofora ili Djevice Marije, nešto takvo. Katolike se ubija. Ubija se ljude koji vjeruju uBoga. Misliš li da bismo trebali stajati skrštenih ruku dok komunjare ubijaju ljude koji vjeruju u Boga?""Zašto ne?" reče Stoke sa stubišta. "Šest smo godina stajali skrštenih ruku i dopuštali da nacisti ubijaju Židove.Zidovi vjeruju u Boga, barem mi tako kažu.""Rip-Rip, goni se u kurac!" odbrusi Ronnie. "Tko je tebe što pitao?"Ali je Stoke Jones, zvani Rip-Rip, već krenuo niza stube. Odjek njegovih štaka podsjeti me na nedavnoodbjeglog Franka Stuarta.Dearie se ponovno okrene Skipu. Rukama stisnutima u šake podbočio se o bokove. Na prednjici njegove bijelemajice kratkih rukava počivao je niz metalnih identifikacijskih vojnih pločica. Rekao nam je da ih je njegov otacnosio u Francuskoj i Njemačkoj; nosio ih je dok je ležao iza stabla, gdje se sakrio od paljbe iz strojnice koja jeubila dvojicu pripadnika njegove čete i ranila još četvoricu. Nitko od nas nije znao kakve to veze ima svijetnamskim sukobom, ali je Dea-rieju to očito bilo važno, pa nitko od nas nije ništa pitao. Čak je i Ronnie imao toliko pameti da zadrži klopotacza zubima."Dopustimo li da osvoje južni Vijetnam, okupirat će i Kambodžu." Deariejev je pogled prelazio sa Skipa namene pa na Ronnie-ja... na sve nas. "A onda Laos. Pa Filipine. Jednu za drugom.""Ako im to uspije, možda i zaslužuju da pobijede", rekoh ja.Dearie me pogleda, zgranut. I ja sam se malo osupnuo, ali nisam povukao ono što sam rekao.23

Prije prekida za Dan zahvalnosti odigrala se još jedna runda kolokvija koja se za mlade znanstvenike s drugogkata paviljona Chamberlain pokazala pravom katastrofom. Dotad je većina nas shvatila da smo mi katastrofalni,da smo na putu da počinimo neku vrstu grupnog samoubojstva. Kirby McClendon izveo je foru sa živčanimslomom i nestao kao zec u mađioničarskom triku. Kenny Auster, koji je za vrijeme kartaških maratona najčešćesjedio u kutu i kopao nos kad ne bi mogao odlučiti koju kartu odigrati, jednog je dana naprosto ispario. Najastuku je ostavio pik damu preko koje je napisao "Odustajem". George Lessard pridružio se Steveu Oggu iJacku Fradvju u Chadu, paviljonu za lumene.Šestorica manje, još trinaestorica.To je trebalo biti dovoljno. Zapravo, to što se dogodilo jadnom starom Kirbvju je trebalo biti dovoljno; tri-četiridana prije no što je otkačio, ruke su mu tako jako drhtale da je jedva uspijevao podići karte sa stola, a poskočiobi u stolici svaki put kad bi netko u hodniku zalupio vratima. To s Kirbvjem trebalo je biti dovoljno, ali nije bilo.A ni vrijeme koje sam provodio s Carol nije bilo rješenje. Kad sam bio s njom, bio sam dobro. Kad sam bio snjom, sve što sam želio bile su informacije (a možda i daje poševim tako da joj oči iskoče). No kad sam bio upaviljonu, osobito u toj prokletoj čitaonici na dru-gom katu, postao bih ona druga inačica Petera Rileya. U čitaonici na drugom katu, bio sam stranac samome sebi.Kako se Dan zahvalnosti primicao, tako se u nas uvukao nekakav jalovi fatalizam. Nitko od nas nije o tomegovorio. Razgovarali smo o filmovima ili seksu ("Ližem više pića nego Talijani!" Ronnie je znao zagraktati,najčešće bez ikakava upozorenja ili uvoda), ali smo uglavnom razgovarali o Vijetnamu... i herčevima. Diskusijeo her-čevima ticale su se toga tko vodi, tko gubi, tko ne može svladati nekoliko jednostavnih strateških trikovaigre: riješiš se svih karata u najmanje jednoj boji, uvališ herčeve srednje vrijednosti nekome tko voli skupljati tuboju; moraš li uzeti štih, uvijek to učiniš s nekom kartom visoke vrijednosti.Naš jedini stvarni odgovor na zlokobno prijeteću treću rundu kolokvija bio je taj da smo organizirali neku vrstubeskrajnog, kružnog turnira iz herčeva. Još smo igrali u pet centi poen, ali smo sad igrali i u "meč poene". Sistemdodjele tih poena bio je prilično složen, ali Randy Echolls i Hugh Brennan smislili su dobru formulu u dvagrozničava kasnonoćna kolokvija. Kad smo već kod toga, obojica su pala početnički kolegij iz matematike; nakraju zimskog semestra, nijednog nisu pozvali da se ponovno upiše.Prošle su trideset tri godine od te runde ispita pred Dan zahvalnosti, a muškarac koji je od tog mladića postao jošse lecne pri sjećanju na njih. Pao sam sve osim sociologije i početničkog engleskog. A nisam ni morao vidjetiocjene da bih to znao. Skip je rekao daje nanizao kulje osim iz više matematike, a da se i u tome provukao kroziglene uši. Te sam se večeri dogovorio s Carol da čuje izvesti u kino, na naš predraspusni spoj (naš posljednji,premda to tad nisam znao). Na putu do automobila ugledam Ronnieja Malenfanta. Upitam ga što misli kako jeuspio na testovima. Ronnie se nasmiješi, namigne i reče: "As do asa, genij. Kao na College Bowlu(n, jebote.Nisam zabrinut." Ali na svjetlosti parkirališta ugledam kako mu je smiješak malko zatitrao u kutovima usta.Koža mu je bila odveć blijeda, a njegove akne, užasne već u rujnu na početku nastave, bile su u gorem stanju noinače. "A ti?""Imenovat će me za dekana Filozofskog fakulteta", rekoh. "Govori li ti to išta?"67 Završna utakmica sveučilišnog prvenstva, najčešće u američkom nogometu.Ronnie prasne u smijeh. "Šupčino!" Pljesne me po ramenu. Samouvjeren izraz u njegovim očima zamijenila jeprepast, zbog čega je izgledao mlađe. "Izlaziš?""Aha.""S Carol?""Aha.""Blago tebi. Treba je super." Za Ronnieja, ovo je bilo blizu srced-rapateljne iskrenosti. "A ukoliko se poslije nevidimo u čitaonici, dobar provod za Dan purica.""I tebi, Ronnie.""Aha. Naravno." Nije me gledao u oči, nego ispod oka. Pokušavao zadržati smiješak na licu. "Ovako ili onako,mislim da ćemo obojica popušiti, nije li tako?""Da. Mislim da si to prilično točno rezimirao."24Bilo je vruće, vruće usprkos isključenom motoru i grijanju, zagrijali smo unutrašnjost automobila svojimtijelima, prozori su se zamaglili tako da je svjetlost s parkirališta ulazila raspršena, kao svjetlo kroz kupaoničkiprozor s motivom oblutka. Radio je bio upaljen, "Moćni" John Marshall68 puštao je stare stvari. "Skroman noSvejedno Moćan" puštao je Four Seasonse, Dovellse, Jacka Scotta, Little Richarda i Freddieja "Bum-Bum"Cannona, sve te evergrine. Vesta joj je bila otkopčana, grudnjak prebačen preko sjedišta tako da mu je jednanaramenica visjela, debela bijela naramenica, grudnjač-ka tehnologija u to doba nije još načinila sljedeći velikikorak naprijed — čovječe! — koža joj je bila topla, bradavica rašpava u mojim ustima. Još je imala gaćice nasebi, ali tek toliko, jer su bile odgura-68 Jedan od ponajboljih poznavatelja rokenrola u Americi, dugogodišnji radiovoditelj i ugledni kolekcionarploča te povjesničar rokenrola.ne i zgužvane na jednoj strani, i najprije sam zavukao u nju jedan prst, pa dva. Chuck Berry pjevao je "Johnnv B.

Goode" a Royal Teensi "Short Shorts"69. Ruka joj je bila u mojem rasporku, prstima je potezala lastiku mojihnajkraćih kratkih gaćica, osjećao sam njezin miris, parfem na njezinu vratu i znoj na sljepoočnicama na mjestugdje joj je počinjala kosa, čuo sam je, čuo živo bilo njezina daha, nijemi šapat u svojim ustima dok smo seljubili, a sve to na prednjem sjedištu moga auta, odguranog natrag koliko se dalo. Nisam mislio na nepoloženekolokvije ni na rat u Vijetnamu, ni na LBJ-a s leijem, ni na herčeve, ni na što, samo sam je želio, želio tamo itada, a onda se ona počne uspravljati a počne uspravljati i mene. Obje je ruke čvrsto položila na moja prsa,raširenih me prstiju gurala natrag prema volanu. Ja se ponovno prignem prema njoj, prijeđem joj rukom uzbedro, ali ona strogim glasom reče: "Pete, ne!" i skupi noge. Koljena joj lupnu jedno o drugo tako glasno da samčuo zvuk koji su proizvela, taj zasunski zvuk koji znači daje s ljubakanjem svršeno, sviđalo se to tebi ili ne. Menise nije sviđalo, ali sam prestao.Naslonim glavu na zamagljeni prozor na vozačkoj strani. Teško sam disao. Penis mije bio željezna šipkazagurana u prednji dio donjeg rublja, tako tvrd da me boljelo. To će uskoro popustiti — nijedna erekcija ne trajevječno, mislim daje to rekao Benjamin Disraeli — ali čak i nakon što erekcija splasne, ostanu bolna muda. To jestvarnost muškog života.Izašli smo iz kina prije kraja — prikazivao se neki zaista užasni slikopiščić s Burtom Revnoldsom — i vratili sena parkiralište kod toplane imajući istu stvar na pameti... barem sam se tako nadao. Mislim daje zaista bilaposrijedi ista stvar, samo što sam seja nadao da ću dobiti malo više no što sam dobio.Carol je preklopila polovice prednjice svoje veste, ali joj je grudnjak još visio preko naslona sjedišta. Izgledala jeludo poželjno dok su joj grudi pokušavale poispadati kroz prorez. Na mutnoj svjetlosti vidjelo joj se pola smeđegkruga oko bradavice. Otvorila je torbicu i drhtavim rukama petljala po cigaretama."Huh", reče ona. Glas joj je bio drhtav kao i ruke. "Hoću reći, milibogo!"Najkraće kratke hlačice."S tako raskopčanom vestom izgledaš kao Brigitte Bardot", rekoh joj.Ona me pogleda, iznenađeno i — učini mi se — zadovoljno. "Zaista to misliš? Ilije to samo zbog plave kose?""Kose? Ma ne, do vraga. Uglavnom je to zbog..." Pokažem rukom prema prednjem dijelu njezina tijela. Onaspusti pogled i nasmije se. Ali se nije zakopčala, niti pokušala malo dublje preklopiti vestu. Nisam siguran da bimogla — koliko se sjećam, taje vesta bila pre-divno uska."Malo više moje kuće u ulici u kojoj sam živjela kao dijete nalazilo se kino, Asher Empire. Srušili su ga umeđuvremenu, ali kad smo bili djeca — Bobby, Sully-John i ja — kao da su prikazivali samo njezine filmove.Mislim da se jedan od njih, I Bog stvori ženu, prikazivao tisuću godina."Ja prasnem u smijeh i uzmem svoje cigarete s vozačke ploče. "To je u autokinu Gates Fališ petkom i subotomnavečer redovno bio treći film.""Jesi li ga ikad gledao?""Šališ se? Ne bi mi ni dopustili otići u autokino ukoliko se nisu prikazivala dva Disnevjeva crtica. Mislim da samTonku sa Šal Mi-neom gledao najmanje sedam puta. Ali se sjećam foršpana. Brigitte u njezinu ručniku.""Ne vraćam se na fakultet", reče ona i pripali cigaretu. To je rekla tako mirno da sam isprva pomislio da jošgovorimo o starim fi-lovima, ili o ponoći u Kalkuti, ili o nečemu što bi uvjerilo naša tijela da je vrijeme daponovno zaspimo, da je zabavi kraj. A onda mi se upali kliker."Ti... rekla si da...?""Rekla sam da se poslije praznika ne vraćam. A usto, neće to ni biti baš neki naročit Dan zahvalnosti, ali što semože.""Tvoj otac?"Ona odmahne glavom i povuče dim. Na svjetlosti njezina žara, lice joj je bilo mreža narančastih osvijetljenihmjesta i polumjeseca sivih sjena. Izgledala je starije. I dalje lijepa, ali starija. Na radiju je Paul Anka pjevao"Dianu". Ja razdražljivo ugasim radio."Moj otac s time nema nikakve veze. Vraćam se u Hanvich. Sjećaš se da sam spomenula majčinu prijateljicuRiondu?"Donekle sam se sjećao, pa kimnem glavom."Rionda je snimila fotografiju koju sam ti pokazala, onu na kojoj sam s Bobbvjem i S-J-jem. Ona kaže..." Carolpogleda u svoju suknju, još zadignutu gotovo do struka, i počne je cupkati. Nikad ne znaš što će ljude dovesti uneugodnu situaciju; kadšto su to fiziološke potrebe, katkad seksualne eskapade njihovih rođaka, a ponekad jeposrijedi afektacija. A katkad je, naravno, riječ o piću."Recimo da moj otac nije jedini član obitelji Gerber koji voli zaviriti u čašicu. Naučio je moju majku kako seeksa i ona je bila dobra učenica. Dugo se držala podalje od alkohola — mislim da je išla na liječenje — aliRionda kaže da je sad ponovno počela. I zato idem kući. Ne znam hoću li se moći brinuti za nju ili ne, ali ćupokušati. Zbog brata koliko i majke. Rionda kaže da kod lana ljevica ne zna što radi desnica. Naravno, nikad inije znao." Ona se nasmiješi."Carol, to možda i nije dobra ideja. Da tako baciš svoje obrazovanje u vjetar—"Ona me srdito pogleda. "Želiš da razgovaramo o tome kako ja bacam svoje obrazovanje u vjetar? Znaš što ja uposljednje vrijeme čujem o tim usranim herčevima na drugom katu Chamberlaina? Da će do Božića svi s kata

izgubiti pravo na studij, uključujući i tebe. Penny Lang kaže da će tamo do početka ljetnog semestra ostati samoonaj vaš dilkan od nadzornika.""Bah", rekoh ja, "pretjeruje. Nate će ostati. I Stokelv Jones, ako jedne noći ne slomi vrat pri silasku niza stube.""Govoriš kao daje to smiješno", reče ona."Nije smiješno", rekoh. Ne, nije bilo smiješno."Pa zašto onda ne prekineš s time?"Sad sam se ja počeo ljutiti. Odgurnula me i s treskom skupila koljena, rekla mi da odlazi baš kad sam počeo nesamo željeti nego i trebati njezinu blizinu, ostavila me s onime što će uskoro biti akutni oblik poplavjelih muda...a sad sam iznebuha samo ja na tapetu. Sad je odjednom problem samo u kartama."Ne znam zašto", rekoh. "Zašto ti ne nadeš nekoga da se brine za tvoju majku? Zašto se ta njezina prijateljica,Rawanda—""Ri-on-da.""—ne bi brinula za nju? Hoću reći, zar je tvoja krivnja što ti je majka pijandura?""Moja majka nije pijandural Da je nisi tako zvao!""E pa nešto ipak jest ako se ti zbog nje namjeravaš ispisati s fakulteta. Ako je toliko ozbiljno, Carol, onda jejamačno nešto veliko.""Rionda ima svoj posao i svoju majku", reče Carol. Srdžbe je nestalo iz nje. Zvučala je skrhano, malodušno.Pamtio sam nasmijanu djevojku koja je stajala pokraj mene i gledala kako komadiće Gol-dvvaterove naljepnicevjetar nosi preko makadama, ali ovo kao da nije bila ta ista djevojka. "Moja je majka moja majka. Samo se lan ija možemo brinuti za nju, a lan se jedva provlači u srednjoj školi. Osim toga, tu je uvijek UConn.""Želiš li informaciju?" upitam je drhtavim, sve muklijim glasom. "Dat ću ti je, željela ti to ili ne. U redu? Slamašmi srce. To je informacija. Slamaš mi srce, do vraga.""Ali ne slamam", reče ona. "Srca su žilava, Pete. Uglavnom ne puknu. Najčešće se samo izvitopere."Aha, pričaj mi priču. A Konfucije kaže da se ženama kad lete naglavce vidi rupa među nogama. Rasplačem se.Nejako, ali je bilo prilično vlage. Uglavnom mislim da je to bilo zbog toga što sam bio tako potpuno zatečen. Nodobro, možda sam plakao i zbog sebe. Jer sam se bojao. Pao sam ili mije prijetila opasnost da ću pasti iz svihpredmeta osim jednog, jedna od mojih prijateljica planirala je pritisnuti tipku EJECT, a ja kao da se nisammogao prestati kartati. Nakon dolaska na koledž, ništa nije krenulo onako kako sam ja očekivao, i bio samprestravljen."Ne želim da odeš", rekoh. "Volim te." A onda se pokušam nasmiješiti. "Još jedna mala informacija, ha?"Ona me pogleda s izrazom lica koji nisam mogao proniknuti, a onda zavrti ručicu prozora na svojoj strani, spustiga, pa baci cigaretu. Ponovno podigne prozor i pruži ruke prema meni. "Dođi."Ugasim svoju cigaretu u prepunoj pepeljari i otkližem se na njezinu stranu sjedišta. U njezino naručje. Ona mepoljubi, pa mi se zagleda u oči. "Možda me voliš a možda i ne. Ne bih nikad pokušala nekoga uvjeriti da me nevoli, toliko ti mogu reći, jer ljubavi nikad dovoljno. Ali, Pete, zbunjen si. Glede faksa, glede herčeva, gledeAnnmarie a i glede mene."Ja zaustim da kažem da nisam, ali naravno bio sam."Mogu se upisati na UConn", reče ona. "Sredi li se moja majka, i upisat ću se na UConn. Ne uspije li to, mogu seizvanredno upisati na Pennington u Bridgeportu, ili čak u večernju školu u Stratfordu ili Harvvichu. Ja to mogu,omogućen mi je taj luksuz, jer sam cura. Sad je dobro biti žensko, vjeruj mi. Lvndon Johnson se za to pobrinuo.""Carol—"Ona mi blago položi ruku na usta. "No padneš li ti u prosincu na ispitima, idućeg ćeš prosinca najvjerojatnije bitiu džungli. Razmisli o tome, Pete. Sullv je nešto drugo. On misli daje to u redu i on želi ići. Ti ne znaš što želiš ništo misliš, a i nećeš sve dok uporno prebireš po tim kartama.""Hej, skinuo sam Goldvvaterovu naljepnicu s auta, nisam li?" Zazvučao sam blesavo čak i sebi.Ona ne reče ništa."Kad ideš?""Sutra popodne. Imam kartu za Trailwaysov autobus za New York s polaskom u četiri sata. Harvički autobusnikolodvor nije ni tri ulice dalje od mojih ulaznih vrata.""KrećešizDerrvja?""Da.""Mogu li te odvesti do kolodvora? Mogao bih doći po tebe u paviljon oko tri."Ona razmisli, pa kimne glavom... ali sam opazio da joj se preko očiju prevukla sjena. Bilo je teško to neprimijetiti, jer su te oči najčešće bile tako širom otvorene i iskrene. "To bi bilo dobro", reče ona. "Hvala ti. Inisam ti lagala, zar ne? Rekla sam ti da smo možda privremeni."Uzdahnem. "Aha." Samo što je ovo bilo kudikamo privremenije no što sam očekivao."A sad, Broj Šest: Želimo... informaciju.""Nećete je dobiti." Bilo je teško zvučati okorjelo kao Patrick McGoohan u Robijašu kad ti se još plače, ali samdao sve od sebe."Ni ako te lijepo zamolim?" Ona uzme moju ruku, zavuče je ispod svoje veste i položi na lijevu dojku. Onaj dio

mene koji je počela hvatati nesvjestica, istog trenutka uspravi se u stav mirno."Pa...""Jesi li to ikad učinio? Mislim, otišao do kraja? To je informacija koju želim."Oklijevao sam. Pretpostavljam da je to teško pitanje za većinu mladića, ono o kojem većina laže. Ja nisam želiolagati Carol. "Ne", rekoh.Ona se ljupko izvuče iz svojih gaćica, baci ih preko naslona na stražnje sjedište i ispreplele prste na momzatiljku. "Ja jesam. Dvaput. Sa Sullvjem. Mislim da nije bio naročito dobar u tome... ali on nikad nije bio nakoledžu. Ti jesi."Imao sam osjećaj da su mi usta jako suha, ali je to jamačno bio privid, jer kad sam je poljubio, usta su nam bilavlažna; sklizala su se na sve strane, i jezici, i usne i grickavi zubi. Kad sam uspio progovoriti, rekoh: "Učinit ćusve što mogu da razmijenim znanja stečena tijekom studija.""Uključi radio", reče ona otkapčajući mi remen i raskapčajući mi traperice. "Uključi radio, Pete, volim starehitove."I tako upalim radio i poljubim je. Dođemo do točke, izvjesne točke, njezini su me prsti doveli do nje, i dođemodo trenutka kad sam bio onaj stari a onda je trebalo doći do nekog novog mjesta. Bila je jako topla tamo. Jakotopla i jako napeta. Šapne mi u uho, usnama me golicajući po koži: "Polako. Pojedi sve priloge pa ćeš možda do-biti desert."Jackie Wilson pjevao je "Lonely Teardrops" i ja krenem polako. Roy Orbison otpjeva "Only the Lonelv". Nisamse žurio. Wanda Jackson zapjeva "Let's Have a Party". Nisam se žurio. Mighty John pročita reklamu zaBrannigan's, najpopularniji birc u Derryju. Nisam se žurio. A onda ona počne stenjati i na vratu mi više nisu bilinjezini prsti nego nokti koje je zarivala u nj, a kad je počela micati bokovima i podizati ih prema meni kratkim,čvrstim pokretima, nisam mogao ne žuriti se, a onda su na radiju zapjevali Plattersi. Plattersi su pjevali "TwilightTime", a ona je počela stenjati da nije znala, da nije imala pojma, Bože, o Pete, o Bože, o Isuse, Isuse Kriste,Pete. Usne su joj bile posvuda po mojim ustima, bradi i čeljusti, mahnitala je poljupcima. Čuo sam kako sjedišteškripi, osjećao miris dima i osvježivača zraka s mirisom bora koji je visio na retrovizoru, a tad sam i ja stenjao,ne znam što. Plattersi su pjevali "Each day Ipray for evening just to be with you70", a onda je počelo. Srce ubrizgava krv u optoku ushita. Sklopio sam oči,držao je zatvorenih očiju i ušao u nju onako, kako to već ide, uzdrhtao čitavim tijelom. Čuo sam kakopotpeticom bubnjam spastičnu tetovažu po vozačevim vratima, mislio da bih ovo mogao raditi i da umirem, daumirem; pomislih, i to je informacija. Srce ubrizgava krv u optoku ushita, karte padaju gdje padaju, svijet nestaje ni trenutka, pik dama se skriva, pik dama se otkriva, i sve su to informacije.25Idućeg sam jutra otišao na kratke konzultacije kod profesora geologije koji mi reče da "klizim u ozbiljnusituaciju". To baš i nije nova informacija, Broj Šest, došlo mije da mu kažem, ali nisam. Svijet je jutros izgledaodrukčije — i bolje i gore.Kad sam se vratio u Chamberlain, zateknem Natea kako se sprema za odlazak kući. U jednoj je ruci držaokovčeg s naljepnicom na kojoj je pisalo POPEO SAM SE NA MT. WASHINGTON. Preko ramena je prebacioplatnenu valjkastu torbu punu prljave odjeće. Poput svega ostalog, i Nate je sad izgledao drukčije."Ugodan provod ti želim za Dan zahvalnosti, Nate", rekoh, otvorim svoj ormar i počnem nasumce i živčanimpokretima izvlačiti hlače i košulje. "Jedi puno nadjeva. Premršav si jebote.""Hoću. I preljev od brusnice. Kad mi je prvog tjedna najviše nedostajao roditeljski dom, praktički jedino na štosam mogao misliti bio je mamin preljev."Napunim svoj kovčeg. Pomislih, mogao bih odvesti Carol na au-tobusni kolodvor u Derrvju, a onda naprostoprodužiti. Ne bude li promet na Route 136 pregust, mogao bih stići kući prije mraka. Možda i stati u Frank'sFountainu popiti kriglu biljnog piva prije noSvakog dana molim Boga da dođe večer samo da budem s tobom.što niz Sabbatus Road krenem prema kući. Odjednom mije želja da se maknem odavde — što dalje od paviljonaChamberlain i menze Holvoke Commons, što dalje od cijelog prokletog sveučilišta—postala prioritet broj jedan.Ali, Pete, zbunjen si, rekla je Carol sinoć u mom automobilu. Ne znaš što želiš ni što misliš, a i nećeš sve dokuporno prebireš po tim kartama.E pa ovo je moja prilika da se maknem od karata. Spoznaja da Carol odlazi bila je bolna, ali bih lagao kad bihrekao da mije to tad bila prva stvar na pameti. U tom mije trenutku najvažnije bilo maknuti se iz čitaonice nadrugom katu. Maknuti se od Gadure. Padneš li ispite ovog prosinca, idućeg ćeš najvjerojatnije biti u džungli. Javise, dušo, vidimo se, kako je običavao govoriti Skip Kirk.Kad sam škljocnuo bravicama na kovčegu i osvrnuo se, Nate je još stajao na vratima. Ja se trgnem i iznenađenozacičim. Kao da mi se prikazao Banquov duh, jebote."Hej, odlazi, crta", rekoh. "Vrijeme i plima ne čekaju nikoga, pa ni budućeg stomatologa."Nate je ostao stajati i gledati me. "Past ćeš godinu", reče on.I ponovno pomislih kako su Nate i Carol neobično slični, gotovo muška i ženska strana iste medalje. Pokušam senasmiješiti, ali mi Nate ne uzvrati osmijehom. Lice mu je bilo sitno, blijedo i upalo. Savršeno jenkijevsko lice.

Kad vidiš nekog mršavka koji na suncu ne potamni nego uvijek izgori, čija ideja elegancije uključuje kaubojskukravatu-uzicu i neštedljivo nanošenje Vitalisa, tipa koji izgleda kao da se nije pošteno posrao već tri godine, tajje tip najvjerojatnije rođen i odrastao sjeverno od White Rivera u državi New Hampshire. A na samrtnoj posteljiposljednje će mu riječi vjerojatno biti: "Preljev od brusnice"."Ma neću", rekoh. "Ne žderi se, Nate. Sve je super.""Past ćeš godinu", ponovi on. Obraze mu je plavila tamna, ciglas-ta rumen. "Ti i Skip ste najbolji dečki kojeznam, u srednjoj školi nije bilo takvih kao vi, barem ne u mojoj srednjoj školi, a vi ćete pasti godinu i to je takoglupo.""Neću pasti", rekoh... ali sam nakon sinoć shvatio da sam se pomirio s mogućnošću da bih mogao. Čovječe,nisam samo klizio u tešku situaciju, nego sam bio u njoj. "A ni Skip. Sve je pod kontrolom.""Svijet se ruši a vas dvojica padate godinu zbog herčeva! Zbog glupe usrane kartaške igre!"Prije no što sam uspio nešto reći on je otišao, krenuo u svoj okrug na puricu i mamin nadjev. A možda mu gaCindy i obradi kroz hlače. Hej, zašto ne? Ta Danje zahvalnosti.26Ne čitam svoj horoskop, malokad gledam Dosjee X, nikad nisam nazvao parlafon za psihotične frendove, ali samsvejedno vjerovao da nam se s vremena na vrijeme omogući da zavirimo u budućnost. Meni se to dogodilo togpopodneva, kad sam se zaustavio ispred paviljona Franklin u bratovoj krntiji: ona je već otišla.Uđem u paviljon. Predvorje, u kojem je na plastičnim stolcima najčešće sjedilo osam ili devet gospodičića, biloje čudnovato prazno. Domar u plavoj uniformi usisavao je nepoderivi sag. Djevojka za recepcijom čitala jeprimjerak McCall'sa i slušala radio, zapravo, ? i Mvsterianse. Isplači isplači isplači, mila, 96 suza."Pete Riley za Carol Gerber", rekoh. "Možeš lije zvrcnuti?"Ona podigne pogled, odloži časopis i milo me i suosjećajno pogleda, poput liječnika koji ti mora reći joj, žao mije, tumor se ne da operirati. Nemate sreće, čovječe, bolje da se sprijateljite s Isusom. "Carol je rekla da morakrenuti ranije. Otišla je Black Bear Shut-tleom u Derry. Ali mi je rekla da ćeš ti svratiti i zamolila me da ti damovo."Ona mi pruži omotnicu na čijoj je prednjoj strani bilo napisano moje ime. Ja joj zahvalim i odem iz Franklinadržeći omotnicu u ruci. Siđem niz pješački prilaz i zastanem na trenutak pokraj automobila, zagledan premamenzi Holvoke Commons, znamenitoj Palači Puste i domu falusnog čovječuljka-hrenovke. Ispod nje, na Ben-netovu prilazu, lišće je letjelo pred vjetrom u štropotavim zapusima. Jarke su boje ishlapjele iz njih; ostala jesamo tamnosmeđa novembarska boja. Bilo je to dan prije Dana zahvalnosti, na pragu zime u Novoj Engleskoj.Svijet su činili vjetar i zubato sunce. Ponovno samzaplakao. Znao sam to po toplini na svojim obrazima. 96 suza, mila; plači plači plači.Sjednem u automobil u kojem sam noć prije izgubio nevinost i otvorim omotnicu. U njoj se nalazio jedan jedinilist papira. Prema Shakespeareu, jezgrovitost je duša duha. Ukoliko je to istina, onda je Carolino pismo biloprepuno duha.Dragi Pete!Mislim da bi nam sinoćnja večer trebala biti oproštajna — koja bi nam mogla biti bolja? Možda ću ti pisati nafaks a možda i neću, trenutačno sam tako zbunjena da naprosto ne znam (hej, možda se i predomislim i vratim!)Ali molim te dopusti mi da ja budem ta koja će prva pisati, može? Rekao si da me voliš. Ako je tako, dopusti daja prva pišem. A pisat ću, obećavam.P. S. Ono sinoć bilo je najslađe što mi se ikad dogodilo. Ako može biti još bolje, ne znam kako to ljudi mogupreživjeti.P. P. S. Izvuci se iz te glupe kartaške igre.Napisala je daje to bilo najslađe što joj se ikad dogodilo, ali u dnu pisamca nije napisala "s ljubavlju", nego sesamo potpisala. Pa ipak. . . ako može biti još bolje, ne znam kako to ljudi mogu preživjeti. Znao sam što je timeželjela reći. Pružim ruku i dodirnem stranu sjedišta na kojoj je ležala. Gdje smo zajedno ležali.Upali radio, Pete, volim stare hitove.Pogledam na sat. Stigao sam pred paviljon rano (možda je na djelu bio polusvjesni predosjećaj) i tek je prošlo trisata. Lako bih mogao stići do Trailwaysova kolodvora prije no što ona krene za Connecticut... ali nisam tonamjeravao učiniti. Bila je u pravu, sjajno smo se oprostili u mom starom automobilu; nešto više značilo bikorak niže. U najboljem slučaju ponovno bismo prošetali istom stazom; u najgorem bismo se kakvom svađomnabacali blatom po sinoćnjoj večeri.Želimo informacije.Da. I dobili smo ih. Bog nam je svjedok.Presavinem njezino pismo, gurnem ga u stražnji džep traperica i odvezem se kući u Gates Fališ. Isprva mi se vidmutio i morao sam stalno brisati oči. A onda sam upalio radio i glazba je malo popravila stvar. Glazba to uvijekčini. Prevalio sam pedesetu, ali glazbi još to uspijeva; ona je nadaleko poznata po tome.27Stigao sam u Gates oko pola šest. Usporio sam dok sam prolazio pokraj Frank'sa, ali sam ipak produžio. Tad samveć puno više želio stići kući no što sam želio kriglu Hiresa i tračati s Frankom Parme-leauom. Mama mi je

zaželjela dobrodošlicu tako što mi je rekla da sam premršav, da mi je kosa preduga i da nisam "stajao dovoljnoblizu žileta". A onda je sjela u svoju stolicu za ljuljanje i pustila suzu zbog provratka sina razmetnoga. Tata mecmokne u obraz, zagrli jednom rukom a onda, vukući noge, ode do hladnjaka po čašu mamina crvenog čaja. Uhodu mu je glava virila iz ovratnika stare, smeđe veste poput glave znatiželjne kornjače.Mi — odnosno moja mama i ja—zaključili smo da mu se sačuvalo svega dvadeset posto vida, možda malo više.To se teško moglo odrediti jer je on tako rijetko govorio. Sredila gaje nezgoda u pakirni-ci, strašan pad s drugeetaže. Po lijevoj strani lica i vrata imao je brazgotine. Na glavi je imao udubinu, i na tome mjestu kosa mu višenikad nije ponovno narasla. Ta nesreća na radu praktički mu je zacrnila vid, ali je učinila nešto i njegovu mozgu.No nije bio "totalno munjen" kako se jednom prilikom izrazio neki mamlaz u Gendro-novoj brijačnici, niti je bionijem, kako su neki ljudi čini se smatrali. Bio je u komi devetnaest dana. Nakon što se probudio, postao jemučaljiv, to je istina, i često bi mu se u glavi sve užasno pobrkalo, ali katkad bi bio pri zdravoj, trezven irazložan. Bio je dovoljno pri sebi kad sam se vratio kući da mi udijeli poljubac i silovit jednoruki zagrljaj —njegov način grljenja otkad pamtim. Obožavao sam svog sta-rog... a nakon semestra provedenog u kartanju s Ronniejem Malen-fantom, naučio sam daje govorenje silnoprecijenjena vještina.Malo sam sjeo s njima, ispričao im neke od svojih fakultetskih priča (ali ne i o lovu na Gaduru), a onda samizašao. Grabljao sam palo lišće u predvečerje — mrazni zrak na mojim obrazima bio je blaženstvo — mahaosusjedima u prolazu i pojeo tri mamina hamburgera za večeru. Poslije večere ona mi reče da ide u crkvu, gdjeudruga Ženska pripomoć priprema hranu za Dan zahvalnosti za nepokretne. Želim li se pridružiti kokodakačkojseansi, neka samo iz-volim, premda ona pretpostavlja da svoju prvu večer kod kuće ne bih želio provesti sgrupom starih kvočki. Zahvalio sam joj i rekao da mislim da ću umjesto toga nazvati Annmarie."Zašto me to ne iznenađuje?" reče ona i ode. Začujem paljenje automobilskog motora a onda se, bez prevelikogveselja, odvučem do telefona i nazovem Annmarie Soucie. Sat vremena kasnije, ona se doveze u očevukamionetu, nasmiješena, raspuštene kose, usta blistavih od ruža. Pretpostavljam da ste i sami mogli zaključitidaje osmijeh bio kratkog vijeka, i petnaest minuta nakon što je ušla, Annmarie je izašla iz kuće i iz mog života.Javi se, dušo, vidimo se. Otprilike u vrijeme Woodstocka, ona se udala za agenta osiguravajućeg društva izLevvistona i postala Annmarie Jalbert. Dobili su troje djece i još su u braku. Pretpostavljam da je to dobro, zarne? Ako i nije, mora se priznati daje vraški američki.Stajao sam kod prozora iznad sudopera, i promatrao kako stražnja svjetla kamioneta gospodina Soucieja nestajuniz cestu. Stidio sam se — Isuse, kako su joj se oči razrogačile, kako joj je smiješak iz-blijedio i zadrhtao — alisam se osjećao i jebeno sretno, ogavno rasterećeno; dovoljno lagano da bih mogao zaplesati po zidovima i stropupoput Freda Astairea.Iza sebe začujem kako netko vuče noge. Okrenem se i ugledam oca kako u papučama hoda svojim sporim,kornjačinim korakom preko linoleuma. Hodao je jedne ruke ispružene preda se. Koža na njoj počela je sličitivelikoj, labavoj rukavici."Jesam lija to upravo čuo da je jedna mlada dama nazvala jednog mladog džentlmena seronjom?" upita onblagim, uzgrednim glasom."Ovaj... aha." Premjestim se s noge na nogu. "Vjerojatno jesi." On otvori hladnjak, popipa po unutrašnjosti, iizvadi vrč crvenog čaja. Pio ga je bez šećera. I ja ga povremeno tako pijem, i mogu vamreći da mu je okus nikakav. Moja je teorija daje tata uvijek posezao za crvenim čajem jer je to bila najkričavijastvar u hladnjaku i uvijek je znao što to jest."Ona Souciejeva, zar ne?""Da, tata. Annmarie.""Svi Souciejevi lako planu, Pete. Zalupila je vratima, zar ne?"Smiješio sam se. Nisam si mogao pomoći. Čudo da na tim jadnim, starim vratima još ima stakla. "Čini se dajest." "Trampio sije za novi model na koledžu, je li?"To je bilo prilično zakučasto pitanje. Jednostavan odgovor — a možda i najiskreniji, sve u svemu—bio je danisam. A to sam i odgovorio.On kimne glavom, postavi najveću čašu iz kuhinjskog elementa pokraj hladnjaka. Izgledalo je kao da se spremaproliti čaj po radnoj plohi, odnosno barem sebi po nogama."Daj da ti ja natočim", rekoh. "Može?"On ne odgovori već se samo odmakne i prepusti meni da natočim čaj. Tutnem mu tricetvrt čaše čaja u ruke, a vrčvratim u hladnjak."Tata, je li dobar?"Ništa. Stajao je na mjestu držeći čašu objema rukama, onako kako dijete drži čašu, i guckao čaj. Pričekam,zaključim da neće odgovoriti, pa dohvatim svoj kovčeg iz kuta. Nabacao sam knjige povrh odjeće i sad ihpočnem vaditi."Učiti prvog dana praznika", reče tata i ja se lecnem — gotovo sam zaboravio da je tamo. "Živi užas.""Pa, malo sam u zaostatku iz nekih predmeta. Profesori na fakultetu gradivo obrađuju osjetno brže odsrednjoškolskih."

"Fakultet", reče on. Duga stanka. "Ti studiraš." Zazvučalo je zamalo kao pitanje, pa rekoh: "Tako je, tata."Ostao je stajati tamo još malo, naizgled gledajući kako ja slažem knjige i bilježnice na hrpu. Možda i jest gledao.Ili je možda samo tamo stajao. Nije se moglo sasvim pouzdano znati. Naposljetku krene prema vratima vukućinoge, istegnutog vrata, one ruke kojom se naizgled branio malo podignute, a druge — one u kojoj se nalazilačaša crvenog čaja — svijene na prsima. Na vratima zastane i ne okrenuvši se, reče: "Dobro da smo se riješili oneSouciejeve. SviSouciejevi su prznice. Možeš ih lijepo obući ali ih ne možeš izvesti među ljude. Možeš ti i bolje."On izađe držeći čašu čaja privinutu na grudi.28Dok iz New Gloucestera nisu stigli moj brat i njegova žena, zaista sam i učio, napola nadoknadio zaostatak izsociologije, s mukom se probio kroz četrdeset stranica geologije, a sve to u tri sata. Glava samo što mi nijepukla. Kad sam načinio pauzu da skuham kavu, počeo sam slutiti jedva primjetno buđenje nade. U zaostatku sams gradivom, katastrofalno u zaostatku, ali možda ne i u pogubnom zaostatku. Osjećao sam se kao vanjski igračkoji je trčeći natraške ispratio putanju bejzbolske loptice sve do ograde lijevog polja; stoji tamo i gleda u lopticuali ne odustaje, premda zna da će loptica odletjeti izvan igrališta, jer također zna i daje može uhvatiti u letu tem-pira li dobro svoj skok.Pod uvjetom, dakako, da se ubuduće držim podalje od čitaonice na drugom katu.U petnaest do deset stigne moj brat koji — ako ikako može — nikamo ne stiže za dana. Njegova žena s kojom jebio u braku osam mjeseci, holivudski blistava u kaputu s ovratnikom od pravog nerca, donese puding od jaja ikruha; Dave je donio zdjelu žutih mahuna. Nitko osim mog brata ne bi prenosio žute mahune preko okružnihgranica radi proslave Dana zahvalnosti. Dobar je on, Dave, moj šest godina stariji brat, a 1966. godine bio jeračunovođa za mali lanac restorana brze hrane sa šest "zdravljaka" u Maineu i New Hampshi-reu. Do 1996. biloje već osamdeset "zdravljaka", a moj brat, s još tri ortaka, vlasnik tvrtke. Težak je tri milijuna dolara—barem napapiru — i ima tri srčane premosnice. Moglo bi se reći jedna premosnica na svaki milijun.Daveu i Katie za petama stigne i mama sa sastanka Ženske pripomoći, zaprašena brašnom, razdragana zbogdobrih djela i presretna zbog činjenice da su joj oba sina kod kuće. Kuća se ispuni veselim ćeretanjem. Naš jetata sjedio u kutu i slušao ne ubacujući se u razgovor. .. ali se smiješio. Njegove čudnovate oči velikih zjenicaprelazile su s Daveova lica na moje pa ponovno na Daveovo. Pretpostavljam da su mu oči zapravo reagirale nanaše glasove. Dave se raspitivao gdje je Annmarie. Rekao sam da smo Annmarie i ja odlučili malo pauzirati.Dave zausti da će zapitati znači li to da smo—Prije no što je uspio dovršiti pitanje, i majka i supruga bočnu ga u rebra blago ali odlučno na taj ženski način kojiporučuje ne sad, prijatelju, ne sad. Pogledavši u mamine raširene oči, zaključim da će i ona kasnije imati pitanjaza mene. Vjerojatno popriličan broj. Mama želi informaciju. Mame to uvijek žele.Izuzmemo li to što me Annmarie nazvala seronjom i što sam se s vremena na vrijeme pitao kako je Carol Gerber(uglavnom je li se predomislila glede nastavka studija i provodi li Dan zahvalnosti sa svojim dobrim, starim, zavojsku spremnim Sully-Johnom), to su bili prilično super praznici. Cijela je obitelj banula taj četvrtak ili petak:bazali su po kući i glodali pureće batake, gledali nogometne utakmice na televiziji i urlali poslije dobrih poteza,cijepali drva za kuhinjski štednjak (u nedjelju navečer mama je imala dovoljno cjepanica da grije kuću cijeluzimu samo s Franklinicom71 da je baš htjela). Nakon večere pojeli smo pitu i igrali scrabble. Najzabavnije odsvega bila je svađa između Davea i Katie zbog kuće koju su namjeravali kupiti nakon koje je Katie u mog bratazavitlala Tuppenvare posudu s ostacima hrane. Ja sam svih ovih godina izvlačio debelih batina od bratove ruke igodilo mije gledati kako se taj plastični spremnik kaše odbija bratu od glave. Čovječe, to je bilo zabavno.Ali ispod svih tih dobrih stvari, uobičajene radosti koju se osjeća kad ti je čitava obitelj na okupu, bio je mojstrah od toga što će se dogoditi kad se vratim u koledž. Pronašao sam sat vremena za učenje kasno u četvrtaknavečer, nakon što se hladnjak napunio ostacima hrane i svi se povukli na počinak, te još dva sata u petakpopodne, kad je zavladalo zatišje u priljevu rodbine te kad su Dave i Katie,71 Vrsta popularne podrumske peći z'a centralno grijanje.privremeno razriješivši svoje razmirice, otišli — po mom mišljenju krajnje glasno — "prileći".Još sam imao osjećaj da bih mogao nadoknaditi zaostatak—zapravo sam to znao — ali sam i znao da to ne mogusam, ili s Nateom. Morao sam se skompati s nekim tko razumije suicidalnu privlačnost one čitaonice na drugomkatu, i kako ti krv šikne kroz žile kad netko odigra pika u pokušaju da istjera Gaduru. Netko tko shvaća primi-tivnu radost koju osjetiš kad Ronnieju uvališ lafemme noire.To će morati biti Skip, pomislim. Da se Carol i vrati, ona nikad ne bi uspjela shvatiti na isti način. To ćemomorati biti Skip i ja, zaplivati iz dubokih voda prema obali. Razmišljao sam, zapnemo li zajedničkim snagama,mogli bismo se izvući. Nije to bilo zato što bi mi do njega bilo naročito stalo. Ta izjava zvuči nisko, ali je istina.Do subote praznika Dana zahvalnosti zavirio sam duboko u svoju dušu i shvatio da uglavnom brinem svojubrigu, nastojim ugoditi Broju Šest. Želi li me Skip iskoristiti, nemam ništa protiv. Jer i ja i te kako želim isko-ristiti njega.Do subote u podne prošao sam dovoljno geologije da shvatim da mi je potrebna pomoć glede nekih pojmova, i tobrzo. U semestru su ostale još samo dvije velike provjere znanja: kolokviji i završni ispiti. Morat ću postići zaista

jako dobre rezultate i na jednima i na drugima da zadržim stipendije.Dave i Katie odu oko sedam u subotu navečer, još se gložući (ali dobroćudnije) zbog kuće koju su namjeravalikupiti u Povvnalu. Ja se smjestim za kuhinjski stol i počnem čitati knjigu iz socke o grupnim sankcijama. Ta seteorija svodila na to da i budale moraju imati nekoga po kome će srati. Deprimirajuća teorija.U nekom trenutku postanem svjestan da nisam sam. Podignem pogled i ugledam majku u njezinu staromružičastom kućnom ogrtaču, lica sablasno namazanog kremom Pond's Gold. Nisam se iznenadio što je nisamčuo; nakon dvadeset i pet godina provedenih u istoj kućici, znala je gdje što škripi i cvili. Pomislio sam da jenajzad odlučila daje vrijeme za pitanja o Annmarie, ali se ispostavi da joj je moj ljubavni život posljednja stvarna pameti."Koliko je loše, Pete?" upita ona.Glavom mi proleti stotinu različitih odgovora, a onda se odlučim za istinu. "Zapravo i ne znam.""Nešto određeno?"Ovaj put joj ne reknem istinu, i kad sad razmišljam o tome, shvaćam koliko je ta laž bila znakovita: neki moj dio,protivan mojim interesima ali vrlo utjecajan, i dalje si je prisvajao pravo da me svezanog odgura do rubaponora... a i preko.Aha, mama, čitaonica na drugom katu je problem, karte su problem — samo nekoliko partija kažem si svaki put,a kad pogledam na zidni sat već je petnaest do ponoći i ja sampreumoran da učim. Ma što, prenapet da učim.Zapravo, osim što sam igrao herčeve, jedino što sam uspio postići ove jeseni jest izgubiti nevinost.Da sam uspio izgovoriti barem prvi dio toga, mislim da bi to bilo kao da sam pogodio Cvilidretino ime i naglasga izrekao. Ali nisam rekao ništa od toga. Rekao sam joj daje posrijedi samo ritam studija; da moram ponovnodefinirati što znači učiti, steći neke nove navike. Ali mogu ja to. Uvjeren sam da mogu.Ona ostane stajati tamo još trenutak, prekriženih ruku i šaka gur-nutih duboko u rukave kućne haljine — u toj jepozi pomalo nalikovala na kineskog mandarina — a onda reče: "Uvijek ću te voljeti, Pete. Otac također. On tone kaže, ali osjeća. Oboje to osjećamo. Ti to znaš.""Aha", rekoh. "Znam." Ustanem i zagrlim je. Dotukao ju je rak gušterače. Taj je barem bio brz, premda ne idovoljno brz. Pretpos* tavljam da nijedan nije, kad je riječ o nekome koga voliš."Ali se moraš posvetiti studiju. Momci koji to ne učine umiru." Ona se nasmiješi, ali neveselo. "Vjerojatno si toznao.""Čuo sam glasine.""Još rasteš", reče ona i podigne glavu."Mislim da ne.""Da. Najmanje dva centimetra od ljeta. A tvoja kosa! Zašto se ne ošišaš?""Sviđa mi se kakva jest.""Duga je kao u djevojke. Pete, poslušaj moj savjet, ošišaj se. Izgledaj pristojno. Ta nisi ti jedan od onih RollingStonesa ili Her-man's Hermita."Ja prasnem u smijeh. Nisam se mogao suzdržati. "Razmislit ću o tome, mama, u redu?""Molim te." Ona me još jednom snažno zagrli, a potom pusti. Izgledala je umorno, ali mi se činilo da izgleda iprilično lijepo. "Ubi-jaju mladiće na drugoj strani oceana", reče ona. "Najprije sam smatrala da za to postoji dobar razlog, ali tvoj otackaže da je to ludost i nisam baš sigurna da nije u pravu. Sine, puno uči. Ukoliko ti je potrebno još novca zaknjige — ili instrukcije — snaći ćemo se nekako.""Hvala, mama. Prava si dušica.""Ne", reče ona. "Samo stara kobila umornih nogu. Idem u krevet."Učio sam još sat vremena, a onda su mi se riječi počele udvostru-čavati i utrostručavati pred očima. I ja odem ukrevet, ali nisam mogao zaspati. Svaki put kad bih počeo tonuti u san, ugledao bih se kako podižem karte kojesam dobio dijeljenjem i počinjem ih slagati po bojama. Naposljetku dopustim da mi oči zakolutaju i otvore se izagledam se u strop. Momci koji se ne posvete studiju, umiru, rekla je majka. A Carol mi je rekla da je sad dobrobiti djevojka, Lvndon Johnson se pobrinuo za to.Ganjamo Guduru!Karte se dodaju ulijevo ili udesno?Kriste, Riley je pokupio sve herčeve, jebate!Glasovi u mojoj glavi. Glasovi kao da se cijede iz zraka.Prekinuti s kartanjem bilo je jedino pametno rješenje mojih problema, ali premda je čitaonica na drugom katubila dvije stotine kilometara sjeverno od mjesta gdje sam sad ležao, svejedno je imala moć nada mnom, moć kojaje imala malo veze s pameću ili razborom. Skupio sam dvanaest poena u Grand Slamu; samo je Ronnie, spetnaest poena, sad bio bolji od mene. Nisam mogao zamisliti da bih se tek tako odrekao tih dvanaest poena,digao od stola i prepustio onoj pravilici od Malenfanta prazan ring. Carol mi je pomogla da Ronnieja svedem napravu mjeru, omogućila mi da ga sagledam kao ogavnog, uskogrudnog prištavog patuljka kakav je bio. A sadkad nje nema—I Ronnieja uskoro neće biti, ubaci se glas razuma. Izdrži li do svršetka semestra, bit će to čudo Božje. Ti to dobro

znaš.Istina. U međuvremenu, Ronnie nema ništa osim herčeva, zar ne? Nezgrapan je, trbušast, tankoruk, starac uzametku. Napržica je da bi barem djelomice sakrio golemi osjećaj inferiornosti. Njegovo hvalisanje odjevojkama je komično. Usto, nije baš pametan, kao neki dečki kojima je zagustilo i kojima je trenutačnoprijetila opasnost od gubitka godine (primjerice Škip Kirk). Koliko sam ja mogao vidjeti, Ron-nie se isticao jedino u herčevima i hvalisanju na prazno, pa zašto se ne povući i pustiti ga da dijeli karte i balegadok još može?Jer nisam to želio, eto zašto. Jer sam mu želio zbrisati taj cer s njegova podmuklog, prištavog lica i ušutkatinjegovu razdražujuću trublju smijeha. Bilo je to podlo, ali istinito. Ronnie mije bio najdraži kad bi se durio, kadbi piljio u mene užeglim pogledom kroz masnu kosu koja mu pada niz čelo, izbačene donje usne.Usto, tu je i sama igra. Obožavao sam kartati. Nisam mogao prestati misliti na karte ni ovdje, u svom staromkrevetu, pa kako da se klonim čitaonice kad se vratim? Kako da se oglušim kad se Mark St. Peirre prodere da sepožurim, da ima jedno prazno mjesto, da su svi na nuli i da partija treba početi? Isuse!Još sam bio budan kad je ura s kukavicom u salonu ispod mene otpjevala dva sata. Ustanem, prebacim svoj starikućni ogrtač škotskog uzorka preko gaćica i potkošulje i siđem u prizemlje. Natočim si čašu mlijeka i sjednem zakuhinjski stol da je popijem. Nije bilo svjetla osim neonske cijevi iznad štednjaka, nikakvih zvukova osim hukapodrumske peći kroz podne rešetke te tihog hrkanja moga oca iz stražnje spavaće sobe. Osjećao sam se malozvrkasto, kao da je kombinacija purana i štrebanja izazvala lakši potres u mojoj glavi. Te kao da ću idući putzaspati tek negdje oko recimo Dana sv. Pat-ricka72.Slučajno pogledam prema predvorju. Tamo je, obješena na jednu od vješalica iznad sanduka s drvima, visjelamoja srednjoškolska jakna, ona na čijim su prsima bila isprepletena velika bijela slova GF. Ništa osim tihinicijala; nisam baš bio neki sportaš. Kad me Skip upitao, uskoro nakon što smo se upoznali na fakultetu, jesamli dodao kakva slova, rekao sam mu da jesam, veliko M za masturbaciju — igrač prve postave džepnogrukometa, specijalist za presing. Skip se nasmijao do suza i možda smo tad postali prijatelji. Zapravo, moždasam mogao dobiti slovo D za debatnu ili dramsku grupu, ali za to ne dodjeljuju slova, zar ne? Ni tada a ni sad.Te mi se noći srednja škola činila tako daleka prošlost, kao daje u nekom drugom planetarnom sustavu... ali je tubila ta jakna, rođendanski poklon mojih roditelja one godine kad sam navršio šesnaest. Odem do predvorja iskinem je s vješalice. Prinesem je licu,72 Što znači 17. ožujka.pomirišem i sjetim se petog sata tihog učenja u kabinetu g. Mezensi-ka — gorke arome strugotina od olovaka,učenice tiho šapću i hiho-ću, jedva čujni povici izvana dok učenici na satu tjelesnog odgoja igraju ono što suškolski sportaši nazivali "popravkaškom odbojkom". Primijetim da mjesto na kojem je jakna visjela i dalje bodeu oči u obliku nekakve jamice; nitko, čak ni moja majka kad bi u spavaćici istrčala pokupiti poštu, nije zaogrnuotu glupu jaknu od prošlog travnja ili svibnja.Sjetim se Carol skamenjene u novinskim zrncima, lica zasjenjenog transparentom na kojem je pisalo S.A.D.ODMAH VAN IZ VIJETNAMA!, konjski rep leži joj na ovratniku srednjoškolske jakne... i nešto mi padne napamet.Naš telefon, bakelitni dinosaur kružnog brojčanika, stajao je na stoliću u hodniku. U ladici ispod njega nalazio setelefonski imenik Gates Fallsa, mamin adresar i krama pribora za pisanje, a između ostalog i crni netopiviflomaster. Odnesem ga za kuhinjski stol i ponovno sjednem. Raširim svoju srednjoškolsku jaknu preko koljena,a onda uz pomoć markera nacrtam veliki troprsti vrapčji trag na leđima. Dok sam to radio, osjetim kako mi se izmišića odlijeva ona nervozna napetost. Pomislim, mogao bih sam sebi dodijeliti vlastito slovo ako želim, i dajeovo što činim otprilike to.Kad sam završio s poslom, podignem jaknu i pogledam. Na blijedoj bijeloj svjetlosti neonskog svjetla ono štosam nacrtao izgledalo je otresito, bombastično i nekako djetinjasto:Ali mi se sviđalo. Sviđao mi se taj jebeni znak. Ni tad nisam bio siguran što mislim o ratu, ali mi se jako sviđaotaj vrapčji trag. Osjetio sam da bih najzad mogao zaspati; to što sam nacrtao taj znak utoliko mi je pomoglo.Isplahnem čašu od mlijeka i popnem se na kat s jaknom ispod miške. Gurnem je u ormar, a onda legnem. SjetimseCarol, kako je stavila moju ruku ispod svoje veste i okusa njezina daha u mojim ustima. Pomislim na to kakosmo bili stvarni iza zamagljenih prozora mog starog karavana, možda najbolji mi. A sjetim se i toga kako smo sesmijali dok smo stajali i gledali kako vjetar nosi krpice moje goldvvaterovske naljepnice preko parkirališta kodToplane. Mislio sam na to kad sam zaspao.Spakiram svoju modificiranu srednjoškolsku jaknu u kovčeg i ponesem je u nedjelju u koledž — unatoč svojimnedavno izraženim dvojbama u vezi s ratom g. Johnsona i g. McNamare, mama bi imala mnoga pitanja o tomvrapčjem tragu, a ja još nisam imao spremne odgovore.No osjetio sam se kompetentnim da nosim tu jaknu, i nosio sam je. Prolijevao sam po njoj pivo, prosipao pepeo,povraćao i krvario po njoj, bacili su suzavac na mene u Chicagu kad sam je imao na sebi, dok sam se iz svegglasa derao "Cijeli svijet gleda!" Djevojke su plakale na njezinim isprepletenim inicijalima GF na lijevoj grudi(do četvrte godine ta su slova postala prljavosiva umjesto bijela), a jedna je djevojka ležala na njoj dok smo

vodili ljubav. Učinili smo to bez zaštite, pa vjerojatno postoji trag sperme na štepanoj podstavi. U vrijeme kadsam se 1970. godine spakirao i napustio LSD Acres, pacifistički znak koji sam u mjačinoj kuhinji nacrtao nanjezinim leđima bio je tek sjena. Alije sjena ostala. Drugi je možda ne vide, ali ja uvijek znam što je onapredstavljala.29U nedjelju poslije Dana zahvalnosti vratili smo se u koledž ovim redom: Skip u pet (on je živio u Dexteru,najbliže od nas trojice), ja u sedam i Nate oko devet.Nazvao sam paviljon Franklin prije no što sam se raspakirao. Ne, reče djevojka na recepciji, Carol Gerber nije sevratila. Očigledno nije bila voljna reći nešto više, ali sam joj dodijavao. Na recepciji senalaze dva ružičasta kartona-obavijesti na kojima piše ISPISANI, reče ona. Na jednoj je i Carolino ime i brojsobe.Zahvalim joj i spustim slušalicu. Ostao sam stajati na mjestu cijelu minutu, zamagljujući telefonsku govornicudimom cigarete, a onda se okrenem. Na drugoj strani hodnika ugledam Skipa kako sjedi za jednim od kartaškihstolova i upravo kupi rasipani štih.Katkad se pitani bi li stvari izgledale drukčije da se Carol ipak vratila, ili da sam obradio Skipa, uspio ga sedokopati prije no što ga se dočepala čitaonica. Ali nisam.Stajao sam u govornici, pušio Pall-Mallicu i sažalijevao se. A onda, preko puta, netko drekne: "Jebiga! Da nepovjeruješ, u kurac sve!"Na što Ronnie Malenfant (s mjesta na kojem sam stajao u govornici bio je izvan mog vidokruga, ali mu je glasbio prepoznatljiv poput glasa pile koja se cvileći probija kroz kvrgu u grani bora) razdragano uzvrati urlikom:"Ma vidi ti to —Randy Echolls kupi prvu Gaduru postpraznične ere!"Ne ulazi tamo, rekoh si. Naježio si učiniš li to, naježio jednom zas-vagda.Ali, naravno, otišao sam. Svi su stolovi bili zauzeti, ali su trojica — Billy Marchant, Tony DeLucca i HughBrennan — stajali sa strane. Mogli bismo se ugodno smjestiti u kutu, bude li nas volja.Skip podigne pogled s karata u ruci i pljesnemo se dlanovima u zadimljenom zraku. "Pete, dobro došao ponovnou ludnicu.""Hej!" reče Ronnie okrenuvši se. "Ma vidi tko je tu! Jedini guzičar u paviljonu koji recimo da zna kartati! Gdje sibio, Chuckles?""U Levvinstonu", rekoh. "Fukao ti baku." Ronnie ćurlikne, a pristavi mu se obrazi zarumene. Skip me gledaoozbiljnim pogledom; možda je bilo nečeg u njegovim očima. Ne mogu reći pouzdano. Vrijeme prolazi, Atlantidatone sve dublje u ocean, a ljudi su podložni romantiziranju. Mitolo-giziranju. Možda sam vidio da se on predao,da namjerava ostati ovdje i kartati, a onda se latiti nečega drugoga, što god to bilo; možda mije davao dopuštenjeda krenem svojim putem. Alije meni bilo osamnaest godina i bio sam sličniji Nateu no što sam bio voljan priz-nati. Ni ja nisam nikad imao prijatelja kao što je Skip. Skip je bio neustrašiv, Skipu je svaka druga riječ bilajebiga, kad je Skip jeo uPalači Puste cure nisu mogle skinuti pogleda s njega. On je bio magnet za ženske na način na koji je Ronnie tomogao biti samo u svojim najerotskijim snovima. Ali je Skip imao u sebi i nešto neusidreno, poput koščice kojanakon godina neškodljivog lutanja može probiti srce ili blokirati mozak. I on je to znao. I tada, kad je još bioumotan u posteljicu srednje škole, kad je još mislio da će nekako završiti kao nastavnik i bejzbolski trener, znaoje to. I ja sam ga volio. To kako je izgledao, kako se smiješio, kako je hodao i govorio. Volio sam ga i nisam gaželio ostaviti."Dakle", rekoh Billvju, Tonvju i Hughu. "Jeste li za malo pouke?""Pet centi poen!" reče Hugh, smijući se kao luđak. Zapravo, on i jest bio luđak, jebote. "Počnimo! Miješaj idijeli!"Uskoro smo bili u svom kutu. Sva četvorica bjesomučno smo pu-šili, a karte su frcale. Sjetio sam se svogočajničkog štrebanja tijekom prazničnog vikenda; sjetio sam se kako mi je majka rekla da momci koji se neposvete studiju umiru. Sjetio sam se tih stvari, ali su mi se činile daleke kao vođenje ljubavi s Carol u mom autudok Plattersi izvode "Twilight Time".Jednom sam podigao pogled i ugledao Stokea Jonesa na vratima, naslonjenog na štake, kako nas gleda svojimuobičajenim hladnim prezirom. Crna mu je kosa bila gušća no inače, oni vadičepski uvojci još sumanutiji naušima i teži na ovratniku majice. Neprestano je šmrcao, iz nosa mu je curilo, a oči mu suzile, ali inače nijedjelovao ništa bolesnije no prije praznika."Stoke!" rekoh. "Kako si?""Tko zna", reče on. "Bolje od tebe, možda.""Dođi Rip-Rip, privuci si mljekarsku klupicu", reče Ronnie. "Naučit ćemo te kartati.""Ti ne znaš ništa što bih ja želio naučiti", reče Stoke i udalji se muklo tupkajući. Posluhnemo njegove jenjajućeštake i kratki napad kašlja."Taj me kripl od pedera voli", reče Ronnie. "Samo to ne zna pokazati.""Pokazat ću ja tebi nešto ne podijeliš li karte", reče Skip."Vvlo me, vvlo stvah", reče Ronnie glasom Elmera Fudda koji je jedino njemu bio smiješan. Položi glavu na

ruku Marka St. Pierrea kako bi pokazao koliko se silno boji.Mark grubo podigne ruku. "Odjebi s mene. Ovo je nova košulja, Malenfant, i ne želim na njoj gnoj iz tvojihprišteva."Prije no što se Ronniejevo lice ozarilo od veselja a on zakreketao od smijeha, na trenutak opazim na njemupovrijeđenost. To me ostavi ravnodušnim. Ronnie možda ima stvarnih problema, ali ga to ne čini simpatičnijim.Za mene je on bio samo pizdun koji je znao kartati."Hajde", rekoh Billvju Marchantu. "Požuri s dijeljenjem. Želim poslije još malo učiti." Naravno, nitko od nas tevečeri nije učio. Umjesto da preko praznika splasne, groznica je bila jača i vruća no ikad.U četvrt do deset odem niz hodnik po novu kutiju cigareta. Znao sam da se Nate vratio premda sam ja bio šestvrata dalje od naše sobe. Iz sobe koju je Nick Proutv dijelio s Barrvjem Margeauxom čula se "Love GrowsWhere My Rosemarv Goes73", ali malo niže čuo sam Phila Ochsa kako pjeva "The Draft Dodger Rag74".Nate je zaronio u ormar i vješao odjeću. Ne samo što je bio jedina osoba na fakultetu koju sam znao a koja jenosila pidžamu, nego je bio i jedini koji se služio vješalicama. Jedino što sam ja objesio bila je mojasrednjoškolska jakna. Jaje sad izvadim i počnem prekapati po džepovima tražeći cigarete."Hej, Nate, kako si? Jesi se najeo dovoljno onog preljeva od brusnica da izdržiš do kraja semestra?""Ja sam—" zausti on, a onda ugleda što se nalazi na leđima moje jakne pa prasne u smijeh."Što je?" upitam. "Zar je toliko smiješno?""Na neki način", reče on i nagne se dublje u svoj ormar. "Pogledaj." On izroni držeći stari tamnoplavi kaput.Okrene ga da pogledam leđa. Na njima se, kudikamo uredniji od mog slobodnog crteža, nalazio troprsti vrapčjitrag. Nate je svoga izradio sjajnom srebrnas-tom ljepljivom trakom. Ovaj se put obojica nasmijemo.n Ljubav raste kuda moja Rosemarv kroči. 74 Pjesma bjegunca od mobilizacije."Dva oka u glavi", rekoh."Glupost. Veliki umovi teku istim koritom.""Znači, to je posrijedi?""Pa... barem šija to tako tumačim. Znači li to da si promijenio mišljenje o ratu, Pete?""Koje mišljenje?" upitam ja.30Andy White i Ashlev Riče nisu se vratili u koledž — osmorica manje. U ona tri dana prije prve mećave te zime,kod nas preostalih dogodila se očita promjena nagore. Odnosno, to je bilo očigledno svima drugima. Ukoliko stebili u tome, tresla vas je groznica, i sve se to činilo tek korakom-dva sjeverno od normale.Prije raspusta za Dan zahvalnosti, kartaški kvarteti u čitaonici iskazivali su sklonost da se tijekom tjedna raziđupa ponovno okupe; katkad bi na neko vrijeme sasvim izumrli kad bi mladež otišla na predavanja. No sad sugrupe postale bezmalo statične; jedina bi se promjena dogodila kad bi netko ote turao u krevet ili izvršiokonjićev skok za drugi stol kako bi izbjegao Ronniejevo umijeće i neprekidno iritirajuće klepetanje. Do te jeustaljenosti došlo jer se većina igrača s drugoga kata nije vratila nastaviti studij; Barry, Nick, Mark, Har-vey i jane znamo koliko je drugih više-manje diglo ruke od obrazovnog aspekta i vratilo se kako bi nastavili potragu zapotpuno beskorisnim "meč poenima". Mnogi mladići s drugog kata paviljona Chamberlain sad su zapravostjecali diplomu iz herčeva. Skip Kirk i ja, žalosno je reći, bili smo među njima. U ponedjeljak sam otišao na dvapredavanja, a onda poslao sve u vražju mater i preskočio ostala. Nisam otišao ni na jedno predavanje u utorak,kartao sam herčeve u snovima s noći utorka na srijedu (sjećam se da sam u jednom fragmentu odbacio Gaduru ishvatio da ima Carolino lice), a onda proveo cijelu srijedu igrajući zaozbiljno. Geologija, sociologija, povijest...odreda besmisleni pojmovi.U Vijetnamu je flota B-52 pogodila vijetkongovsku zonu okupljanja izvan Dong Haa. Uspjeli su ujedno pogoditii postrojbu američkih marinaca i pritom ubiti dvanaestoricu a raniti četrdesetoricu — ups, sranje. A prognoza začetvrtak bila je jak snijeg koji će popodne prijeći u kišu i ledenu kišu. Rijetki među nama obratili su na topozornost; ja svakako nisam imao razloga pomisliti da će mi mećava promijeniti život.U srijedu sam legao u ponoć i spavao kao zaklan. Ako sam sanjao herčeve ili Carol Gerber, ne sjećam se. Kadsam se u četvrtak ujutro probudio u osam sati, padao je tako gust snijeg da sam jedva vidio svjetla paviljonaFranklin prekoputa. Istuširao sam se, pa otapkao niz hodnik da vidim je li kartanje već počelo. Kartalo se zajednim stolom — Lennie Doria, Randy Echolls, Billy Marchant i Skip. Izgledali su blijedo, neobrijano i umorno,kao da su tu proveli cijelu noć. Vjerojatno i jesu. Naslonim se na dovratak i ostanem kibicirati. Vani na snijegudogađalo se nešto kudikamo zanimljivije od kartanja, ali nitko od nas to tad nije znao.31Tom Huckabee stanovao je u Kingu, još jednom muškom paviljonu u našem kompleksu. Bečka Aubert stanovalaje u Franklinu. U posljednja tri-četiri tjedna prilično su se zbližili, a to je uključivalo i zajedničke obroke. Tog suse snježnog jutra potkraj studenog vraćali s doručka, kad ugledaju nešto napisano velikim slovima na sjevernojstrani paviljona Chamberlain. To je bila strana okrenuta prema ostatku studentskog naselja... okrenuta točnoprema Istočnom krilu gdje su velike korporacije intervjuirale kandidate za posao.Oni priđu bliže, pa siđu sa staze i zagaze u novi snijeg — dotad ga je već napadalo desetak centimetara."Pogledaj", reče Bečka i pokaže u snijeg. U njemu su se vidjeli čudni tragovi: ne normalni tragovi ljudskih nogu,

nego kao da je netko vukao noge, te duboke ubodne rupe koje su se protezale pra-vocrtno s vanjske strane. Tom Huckabee reče da ga podsjećaju na tragove osobe koja ima na nogama skije apodbača se skijaškim štapovima. Nijedno od njih nije pomislilo da bi netko na štakama mogao ostaviti takvetragove. Ne tad.Oni se primaknu zidu paviljona. Slova su bila krupna i crna, ali je snijeg tad već bio tako gust da su morali doćina pet metara od zida prije no što su uspjeli pročitati riječi koje su bile ispisane sprejem. .. i to u stanju potpunogpopizditisa, sudeći po zbrčkanosti poruke. (Ni ona ni on nisu pomislili da netko tko pokušava sprejem napisatiporuku istodobno održavajući ravnotežu na štakama možda neće dobiti odličan iz urednosti.)Poruka je glasila:S.A.&.VA/V32Pročitao sam da neki kriminalci — možda mnogi među njima — zapravo žele da ih se uhvati. Mislim daje to bioslučaj sa Stokeom Jo-nesom. Ono po što je došao na Universitv of Maine nije našao. Mislim da je zaključio da jevrijeme za odlazak... a ako ide, prije toga će načiniti najveličanstveniju gestu koju netko na štakama možeizvesti.Tom Huckabee ispriča desecima studenata što je sprejem napisano na našem paviljonu; isto to učini i BečkaAubert. Jedna od osoba kojima je ona to ispričala bila je studentska nadzornica prvoga kata paviljona Franklin,suhonjava kreposna cura po imenu Mar-jorie Stuttenheimer. Marjorie je do 1969. postala prilično važna ličnost ustudentskom naselju kao utemeljiteljica i predsjednica Američke udruge kršćana-studenata. AUKS-a jepodržavala rat u Vijetnamu; na kiosku u Memorial Unionu prodavali su male značke u obliku zastavice koje jeRichard Nixon učinio tako popularnima.U četvrtak sam u Palači Puste dežurao za objed, i premda sam izostajao s predavanja nikad mi na pamet nije paloda izostanem s posla — nisam bio tako stvoren. Svoje mjesto u čitaonici prepustimTonvju DeLucci i oko jedanaest sati krenem prema Holvokeu izvršiti svoju sudopersku dužnost. Ugledampoveliku skupinu studenata okupljenu u snijegu, zagledanu u nešto na sjevernoj strani mog paviljona. Pridem,pročitam poruku i odmah shvatim tko ju je tamo smjestio.Na Bennettovu prilazu, pokraj staze koja je vodila do sporednog ulaza paviljona Chamberlain, stajali su plavislužbeni automobil Universitv of Mainea i jedan od dva fakultetska policijska automobila. I MargieStuttenheimer je bila tamo, dio grupice koja se sastojala od četiri fakultetska policajca, prodekana za studente, iCharle-sa Ebersolea, predsjednika fakultetske Disciplinske komisije.Kad sam se ja pridružio okupljenima, bilo ih je pedesetak; u pet minuta koliko sam stajao tamo znatiželjnoizvijajući vrat, grupa je nabujala na sedamdeset pet. Kad sam u jedan i petnaest završio s ispiranjem i slaganjem izaputio se natrag u Chamberlain, vjerojatno je dvjestotinjak ljudi u malim grozdovima blejalo kao telad u šarenavrata. Pretpostavljam daje danas teško povjerovati da bi neki grafit imao takvu privlačnu moć, osobito kenjkavogdana poput toga, ali govorimo o posve različitom svijetu, svijetu u kojemu nijedan časopis u Americi (osim, vrlorijetko, PopularPhotography) ne bi objavio akt obnažen toliko da bi se vidjele modelove stidne dlačice, gdje senijedne novine ne bi usudile ni natuknuti nešto o intimnom životu neke političke ličnosti. To je bilo prijepotonuća Atlantide; to je bilo jako davno u dalekome svijetu u kojem je najmanje jedan komičar završio uzatvoru jer je javno izgovorio riječ "pička", a jedan drugi u emisiji The Ed Sullivan Show rekao da smijete drugeljude karati, ali da se ne smijete s drugim ljudima karati. Bio je to svijet u kojem su neke riječi još izazivalesablazan.Da, mi smo znali za "pičku". Naravno da jesmo. Stalno smogovo-rili pička: pička ti strinina, nosi se u pičkumaterinu ti i tvoj pas, idi mi u tri pičke materine, čkapi, hej umoči si ga sestri u pičku, mi ostali već jesmo. Alitamo, napisane crnim slovima visine dva metra, stajale su riječi JOHNSON PIČKA. Predsjednik SjedinjenihDržava pička! IPREDSJEDNIK-UBOJICA! Netko je Predsjednika Sjedinjenih Država Amerike nazvaoubojicom! Da ne povjeruješ.Kad sam se vratio iz Holvokea, stigao je drugi automobil fakultetske policije. Šestorica fakultetskih policajaca— po mom računu,gotovo cijeli usrani zdrug — pokušavali su objesiti veliki pravokutnik žutog šatorskog platna preko poruke.Mnoštvo zarogobori, a onda počnu uzvici negodovanja. Murjaci ih pogledaju, zlovoljno. Jedan im dovikne da seraziđu, nastave svojini putem, moraju nekamo stići. To je možda i bila istina, ali se očito većini tamo sviđalo jerse okupljeno mnoštvo nije znatnije razrijedilo.Policajac koji je držao lijevi kraj zastora od šatorskog platna ok-lizne se na snijegu i zamalo padne. Nekolikoznatiželjnika zaplješće. Murjak koji se poskliznuo pogleda prema tom zvuku s izrazom najcrnje mržnje od kojemu na trenutak krv šikne u lice; za mene je to bio trenutak kad su se stvari zaista počele mijenjati, kad se izmeđugeneracija počeo stvarati jaz.Policajac koji se okliznuo okrene se i ponovno se uhvati u koštac s onim komadom platna. Naposljetku odluče daće pokriti prvi pacifistički znak i riječ PIČKA u natpisu JOHNSON PIČKA! A nakon što su sakrili tu StvarnoProstu Riječ, mnoštvo se počne razilaziti. Snijeg se pretvorio u soliku i postajkivanje je postalo neugodno.

"Nemoj da ti murja vidi leđa jakne", reče Skip, i ja se okrenem. Stajao je pokraj mene u majici s kapuljačom,ruku uronjenih duboko u tobolac na prednjici. Dah mu je izlazio iz usta u zamrznutim resama, a pogled nijeskidao s fakultetskih policajaca i preostalog dijela poruke: JOHNSON! PREDSJEDNIK UBOJICA! S.A.D.ODMAH VAN IZ VIJETNAMA! "Pomislit će da si to učinio ti. Ilija."Lagano se smiješeći, Skip se okrene. Na leđima njegove majice, nacrtan kričavo crvenom tintom, nalazio se jošjedan troprsti vrapčji trag."Isuse", rekoh. "Kad si to nacrtao?""Jutros", reče on. "Vidio sam Nateov." Slegne ramenima. "Bilo je previše guba da ga ne bih precrtao.""Neće pomisliti da smo to bili mi. Ni sekunde." "Da, vjerojatno je tako."Jedino je pitanje bilo zašto već ne ispituju Stokea... premda ne bi morali postaviti puno pitanja da izvuku istinu iznjega. No ako ga Ebersole, predsjednik Disciplinske komisije, i Garretsen, prodekan za studente, ne ispituju, toje samo zato što još nisu porazgovarali i"Gdje je Dearie?" upitam. "Znaš li?" Solika je sad okrupnjala, čegrtala kroz stabla i uz cijuk se odbijala odsvakog centimetra nepokrivene kože."Mlad i junačan g. Dearborn posipava pločnike i staze s desetak svojih drugova iz ROTC-a", reče Skip. "Vidjelismo ih iz čitaonice. Vozikaju se po naselju u pravom vojnom kamionu. Malenfant je rekao da su im se zbog togapimpeki tako digli da tjedan dana neće moći spavati na trbuhu. Prilično pametno za Ronnieja.""Kad se Dearie vrati—""Aha, kad se vrati." Skip slegne ramenima, kao da želi reći daje sve to izvan naše kontrole. "U međuvremenu,izvucimo se iz ove bljuzge i bacimo koju partiju, što kažeš na to?"Želio sam reći puno toga o puno toga... ali nisam. Vratimo se u paviljon i do sredine popodneva kartanje seponovno zahuktalo. Igralo se pet "pod-partija" učetvero, prostorija je bila plava od dima, a netko je dovukaogramofon kako bismo mogli slušati Beatlese i Sto-nese. Netko drugi je pak donio izgrebenu Cameovu singlicu spjesmom "96 tears" i ta se vrtjela non-stop najmanje sat vremena: plači plači plači. Kroz prozore se pružao lijepvidik na Bennettovo šetalište i Bennettov prilaz i ja sam pogledavao na tu stranu, očekujući da ću ugledatiDavida Dearborna i nekog od njegovih drugova u odjeći kaki boje kako pilje u sjeverni zid paviljona i vjerojatnoraspravljaju o tome da li da potegnu za Stokeom Jonesom karabinima ili da ga samo ganjaju bajunetama.Naravno da oni neće učiniti ništa od toga. Možda i skandiraju: "Ubij Vijetkongovce! Naprijed S.A.D.!" dokvježbaju na nogometnom igralištu, ali Stoke je ipak bogalj. Zadovoljili bi se time da on dobije nogom u svojkomunjarski tur i odleti s University of Maine.Ja nisam želio da se to dogodi, ali nisam vidio kako bi se to moglo izbjeći. Stoke je nosio onaj vrapčji trag naleđima kaputa od početka nastave, puno prije no što smo mi ostali skužili što on znači, i Dearie je to znao. Osimtoga, Stoke će priznati. Odnosit će se prema pitanjima prodekana i predsjednika Disciplinske komisije kao iprema svojim štakama — nepokolebljivo.Usto, cijela ta stvar počela mije izgledati kao nešto daleko, shvaćate? Baš kao i predavanja. Kao i Carol, sad kadsam shvatio da je stvarno otišla. Baš kao i ideja da bi me mogli mobilizirati i poslati udžunglu da umrem. Ono što je izgledalo stvarno i neposredno bio je lov na zlu Gaduru, kako se riješiti herčeva ilikako jednim udarcem uvaliti ostalima za svojim stolom dvadeset šest poena. Ono što je izgledalo stvarno bili suherčevi. No tad se nešto dogodi.33Oko četiri sata, solika prijeđe u kišu, a u pola pet, kad se počelo smračivati, shvatimo daje Bennettovo šetalištepokriveno s osam ili deset centimetra vode. Veći dio Prilaza izgledao je kao kanal. A ispod vode se nalazioledeno hladni, napola otopljeni Jell-O bljuz-gavice.Ritam kartanja se uspori jer bismo se povremeno zagledali u su-doperske nesretnike kako prelaze razdaljinuizmeđu paviljona i Palače Puste. Neki od njih — oni pametniji — presjekli bi preko obronka brežuljka i probijalise kroz brzotopeći snijeg. Ostali su se spuštali niza staze, gubeći ravnotežu i kližući se na njihovoj podmukloj,zaleđenoj površini. Gusta se magla počela dizati s vlažnog tla, pa je prolaznicima bilo još teže vidjeti kuda idu.Jedan dečko iz Kinga sastane se s nekom curorn iz Franklina na spojištu staza. Kad su krenuli niz Bennettovprilaz, mladić se oklizne i grčevito se uhvati za djevojku. Zamalo su pali zajedno, ali su uspjeli održati objedi-njenu ravnotežu. Svi smo im zapljeskali.Za mojim stolom krene dijeljenje bez dodavanja karata. Nick, Ronniejeva uš od prijatelja, udijeli minevjerojatnih trinaest karata, možda najbolje karte koje sam ikad dobio. Ako to nije bila prilika da pokupim sveherčeve i pik damu, onda ne znam koja jest: šest herčeva i to ne malih vrijednosti, pik kralj i dama, plus slikovnekarte u ostale dvije boje. Imao sam herc sedmicu, graničnu kartu, ali se ljude može uhvatiti na spavanju udijeljenju bez dodavanja karata; nitko ne očekuje da ciljaš na svih 26 bodova u situaciji u kojoj ne možešpoboljšati početne karte.Lennie Doria odigra klistirku za početak. Ronnie odmah odbaci kartu u drugoj boji i riješi se pik asa. Pomislio jedaje to super. I ja također; moja dva slikovna pika sad su bila karte za odnošenje štiha. Pik dama nosi trinaestpoena, ali pokupim li sve herčeve, neću pokušati te poene, nego će to učiniti Ronnie, Nick i Lennie.Prepustim štih Nicku. Odigramo tri neuzbudljiva trika — najprije Nick a onda i Lennie iscrpu karo žilu — a

onda ja pokupim herc desetku u štihu trefova."Herčevi su načeti i Riley je popušio prvog!" razdragano zatrubi Ronnie. "Nadrapao si, seljačino!""Možda", rekoh ja. A možda će se, pomislim ja, i Ronnie Malen-fant kiselo smiješiti kutom usta. Uspije li mipokupiti sve herčeve i pik damu, mogao bih idiota Nicka Proutvja odgurati preko stotke, a Ronnieju ukrastipartiju koju je počeo dobivati.Tri štiha kasnije postane jasno što izvodim. Kao što sam se i nadao, Ronniejevo smijuljenje prometne se u izrazkoji sam najviše uživao vidjeti na njegovu licu — ogorčeno durenje."Ma nećeš valjda", reče on. "Ne mogu vjerovati. Ne u dijeljenju bez dodavanja. Nemaš ti konja za takvu trku."No svejedno je znao daje moguće. Čulo mu se u glasu."Vidjet ćemo", rekoh i odigrani herc asa. Sad sam se našao na brisanom prostoru, ali zašto ne? Ukoliko suherčevi raspoređeni ravnomjerno, mogao bih dobiti partiju tim štihom. "Da vidimo što—""Pogledajte!" Skip vikne sa svog mjesta za stolom najbližeg prozoru. U glasu mu se osjećala nevjerica i nekavrsta strahopoštovanja. "Jebo te bog, pa to je Stokely!"Igra se prekine. Svi se strelovito zavrtimo u stolcima i pogledamo kroz prozor u tamneći, kapavi svijet ispod nas.I kvartet mladića u kutu ustane i pogleda. Stare svjetiljke od kovanog željeza na Ben-nettovu prilazu bacale suslabe električne zrake kroz nisku maglu, podsjetivši me na London, Tyne Street i Jacka Rasparača. Na svommjestu na brežuljku, Holvoke Commons izgledala je još više poput prekooceanskog broda. Njezin je obristreperio kako se kiša slijevala niz prozore čitaonice."Budala Rip-Rip, vani po ovom sranju—ne mogu vjerovati", dahne Ronnie.Stoke je brzao niz puteljak koji je vodio od sjevernog ulaza u Chamberlain prema mjestu gdje su se sveasfaltirane staze spajale u dnu Bennettova šetališta. Nosio je svoj stari vojnički kaput i bilo je očito da nije netomizašao iz paviljona jer je bio prokisao. I kroz staklo niz koje se slijevala kiša vidjeli smo onaj znak na njegovimleđima, crn kao i riječi koje su sad bile djelomice pokrivene četverokutom žutog platna (ako je još bilo na zidu).Njegova potpuno mokra divlja kosa bila je upokorena kišom.Stoke nije pogledao prema svom grafitu PREDSJEDNIK UBOJICA, već je nastavio tupkati prema Bennettovuprilazu. Hodao je brže no što sam ga bio navikao vidjeti, ne obraćajući pozornost na šibanje kiše, maglu koja sedizala i bljuzgavicu ispod štaka. Je li želio pasti? Je li izazivao tu gadost od bljuzgavice da ga sruši? Ne znam.Možda je samo bio previše zadubljen u svoje misli da bi shvaćao koliko brzo hita ili koliko su vremenski uvjetinepovoljni. Ovako ili onako, neće daleko dospjeti ukoliko ne uspori.Ronnie se počne cerekati, i taj se zvuk raširi onako kako se pla-mičak širi kroz suhi barut. Nisam mu se želiopridružiti, ali sam se bespomoćno pokušavao suzdržati. Kao uostalom i Skip, primijetim. Djelomice zato što jehihotanje zarazno, ali i zato što je prizor zaista bio smiješan. Znam kako to nepristojno zvuči, naravno da znam,ali sam otišao predaleko da ne bih kazao istinu o tom danu... i današnjem danu, skoro pola životnog vijekakasnije. Jer mi se to još čini komičnim, još se smješkam kad se sjetim kako je izgledao, pomahni-tala igračka nanavijanje u vojničkom kaputu lupka kroz pljusak i u hodu štakama prska oko sebe. Znali ste što će se dogoditi,naprosto ste znali, i to je bilo ono najsmješnije — pitanje je bilo samo koliko će daleko dogurati prijeneizbježnog otklizavanja.Lennie je urlao od smijeha jedne ruke pritisnute na lice, zureći kroz raširene prste, dok su mu se iz očiju odsmijeha slijevale suze. Hugh Brennan držao se za svoju nemalu trbušinu i revao kao magarac koji je zapeo ublatu. Mark St. Pierre nekontrolirano je tulio i govorio da će se upisati, daje popio previše Coca-Cola i da će mupromočiti traperice. Ja sam se smijao tako jako da nisam mogao držati karte; živci u desnoj ruci su mi zamrli,prsti se opustili, i onih nekoliko posljednjih pobjedničkih štihova odleprša mi u krilo. U glavi mi je bubnjalo, asinusi se začepili.Stoke uspije stići do dna kosine gdje je počinjao Prilaz. Tamo zastane i iz nekog razloga sumanuto se zavrti napeti za tri stotine šezdeset stupnjeva, naizgled kao da balansira na jednoj štaki. Drugu štaku ispruži poputstrojnice, kao da u mislima rafalom rešeta cijelo naselje — Ubij Vijetkongovce! Posmiči studentske nadzornike!Na bajunete s apsolventima!"Iiii... olimpijski suci ocjenjuju gas... čistom desetkom!" Tony De-Lucca klikne besprijekornim glasom sportskog komentatora. Bila je to točka na i; prostorija se istog trenutkapretvori u ludu kuću. Karte polete na sve strane. Pepeljare se rastepu i jedna od staklenih (većinom su bilealuminijske, oblika desertnih tanjurića, kakve se može vidjeti na stolovima za kojima se vode panel-diskusije)razbije se. Netko padne sa stolca i počne se valjati po podu, urlajući i ritajući se. Čovječe, nismo se mogliprestati smijati."Znao sam!" zatuli Mark. "Popisao sam se u gaće! Nisam si mogao pomoći!" Iza njega, Nick Prouty vukao seprema prozoru na koljenima; suze su mu se slijevale niz zažareno lice, a ruke je ispružio preda se u nijemoj,preklinjućoj gesti čovjeka koji želi reći prestanite, prekinite prije no što mi pukne žilica u mozgu i umrem na licumjesta.Skip ustane i pritom prevrne stolac. Ja ustanem. Keglajući se od smijeha, naslijepo smo se napipali i odglavinjaliprema prozoru ruku prebačenih jedan drugome oko leđa. Ispod prozora, ne znajući da ga gleda i smije mu sedvadesetak rastrojenih kartaša, Stoke Jones je, začudo, još bio na nogama.

"Naprijed Rip-Rip!" Ronnie počne skandirati. "Naprijed Rip--Rip!" Nick mu se pridruži. Stigao je do prozora i naslonio se na nj čelom, još se smijući."Naprijed, Rip-Rip!""Naprijed, faco!""Naprijed!""Samo naprijed, Rip-Rip! Razmasi se!""Ubaci te štake u petu, zmaju!""Naprijed Rip-Rip!"Sličilo je to posljednjoj četvrtini nogometne utakmice samo što su svi skandirali Naprijed, Rip-Rip umjestoOstani na svojim pozicijama ili Blokiraj taj udarac. Gotovo svi; ja nisam skandirao, a mislim da nije ni Skip, alismo se smijali. Smijali smo se jednako jako kao i ostali.Odjednom se sjetim one večeri kad smo Carol i ja sjedili na gajbama od mlijeka pokraj menze, kad mi jepokazala fotografiju sebe i svojih prijatelja iz djetinjstva... a onda mi ispričala priču o tome što su joj oni drugidječaci učinili. Što su joj učinili s bejzbolskom palicom. Mislim da su se najprije šalili, rekla je Carol. A jesu lise smijali? Vjerojatno jesu. Jer to se čini kad se zekaš i dobro zabavljaš — smiješ se.Stoke je ostao stajati na mjestu još trenutak, viseći na štakama pognute glave... a onda počne forsirati uzbrdicukao marinci pri iskrcavanju na Tarawi. Jurio je niz Bennettov prilaz, prskao vodu na sve strane svojim letećimštakama; kao da gledaš bijesnu patku.Ono skandiranje postane zaglušujuće: "NAPRIJED RIP-RIP! NAPRIJED RIP-RIP! NAPRIJED RIP-RIP!"Najprije su se šalili, rekla je ona dok smo sjedili na gajbama od mlijeka i pušili. U tom je trenutku plakala,suzama srebrnim na bijeloj svjetlosti iz blagovaonice iznad nas. Najprije su se šalili a onda... više nisu.Ta je misao za mene bila kraj vica o Stokeu — kunem vam se da jest. A svejedno se nisam mogao prestatismijati.Stokelv uspije stići do trećine uspona u pravcu Holvokea, gotovo je izbio na opeke nepokrivene vodom, no tadga skliska bljuzgavica nadvlada. Zabio je štake predaleko ispred tijela — predaleko i daje bilo suho vrijeme — ikad se zanjihao prema naprijed, oba štapa izmaknu se ispod njega. Noge mu polete uvis poput nogu gimnastičar-ke pri izvođenju nekog veličanstvenog trika na gredi, on kresne na leđa i zapljusne vodom na sve strane. Udaracse čuo čak i u čitaonici na drugom katu. Bila je to savršena završnica.Čitaonica je izgledala kao ludnica u kojoj su se svi pacijenti u isto vrijeme otrovali hranom. Besciljno smoteturali po prostoriji, smijali se i grčevito si stezali vratove, a iz očiju su nam štrcale suze. Ja sam se držao zaSkipa jer su me noge odbijale držati; koljena su mi bila kao rezanci. Smijao sam se jače no ikad u životu, mislimjače no što sam se ikad poslije smijao, i još sam mislio na Carol kako sjedi na gajbi od mlijeka pokraj mene,prekriženih nogu, s cigaretom u jednoj i s fotografijom u drugoj ruci, Carol koja govori Udario me HarryDoolin... Willie i onaj treći su me držali da ne bih pobjegla... mislim da su se najprije šalili, a onda... više nisu.Na Bennettovu prilazu, Stoke pokuša sjesti. Djelomice je izvukao gornji dio tijela iz vode... a onda ponovnolegne, opruzi se, kao da je studena bljuzgava voda postelja. Podigne obje ruke prema nebu gotovo zazivnimpokretom, pa ih pusti da padnu. Bile su to sve predaje u povijesti ljudskog roda sažete u tri pokreta: vraćanje uležeći položaj, podizanje ruku i dvostruki vodoskok kad su ruke pale širom s obje strane njegova tijela. Bio je togromki jebi ga, radi što hoćeš, ja odustajem."Dođi", reče Skip. Još se smijao, ali je ujedno bio i krajnje ozbiljan. Čuo sam ozbiljnost u njegovu nasmijanomglasu i vidio je na njegovu histerično iskrivljenom licu. Bilo mije drago daje tako, Bože kako mi je bilo drago."Dođi, prije no što se budala utopi."Skip i ja protisnemo se kroz vrata čitaonice rame uz rame i zaju-rimo se niz hodnik drugog kata. Sudarali smo sei odbijali jedan od drugoga poput kuglica flipera, teturali zamalo jednako nekontrolirano kao maločas Stoke nastazi. Većina ostalih pođe za nama. Jedini za kojeg pouzdano znam da nije pošao za nama bio je Mark; on jeotišao u svoju sobu presvući svoje mokre traperice.Sreli smo Natea na odmorištu drugog kata—zamalo smo ga pregazili. Stajao je tamo ruku punih knjiga uplastičnoj vreći i gledao nas prilično usplahireno."Mili bogo", reče on. To je bio Nateov najjači izraz iznenađenja, mili bogo. "Što je vama?""Dođi", reče Skip. Grlo mu je bilo tako stisnuto, da su mu riječi zazvučale kao rezanje. Da nisam ranije bio snjim, pomislio bih da ga je upravo minuo napad plača. "Nije ništa nama, nego onom zajebanom Jonesu. Pao je.Potrebna mu je—" Skip zašuti jer ga je svladao smijeh — grohoti smijeha iz dubina utrobe — i ponovnozatresao. Klone leđima na zid i zakoluta očima u nekoj vrsti beskrajno komične iscrpljenosti. Odmahne glavomkao da smijehu ne dopušta pristup ali, naravno, smijehu ne možeš zabraniti pristup; kad dođe, zavali se u tvojuomiljenu stolicu i ostane koliko želi. Iznad nas, stube su zagrmjele od silaska kartaša s drugog kata. "Potrebnamu je pomoć", dovrši Skip, brišući oči.Nate pogleda u mene sve zbunjeniji. "Ako mu je potrebna pomoć, zašto se vi smijete?"Nisam mu to mogao objasniti. Ma što, nisam to mogao objasniti ni sebi. Uhvatim Skipa za jaknu i cimnem.Krenemo niza stube na prvi kat. Nate pođe za nama. Kao i ostali.34

Prvo što sam ugledao kad smo banuli kroz sjeverna vrata bio je onaj četverokut žute jedrovine. Ležao je nazemlji, pun vode i pluta-jućih grudica bljuzgavice. A onda mi se voda na stazi počne slijevati kroz tenisice i jazaboravim na razgledavanje. Vani je bilo studeno. Kiša je šibala po mojoj nepokrivenoj koži u iglicama kojesamo što nisu bile sasvim ledene.Na Bennettovu šetalištu voda je bila do gležnja. Najprije me stopala zazebu, a onda obamru. Skip se oklizne i jaga zgrabim za ruku. Nate nas obojicu s leđa zadrži na nogama da se ne prevalimo na leđa. Ispred nas začujemogavan zvuk, napola kašalj a napola gušenje. Stoke je ležao u vodi kao mokra klada, vojnički kaput plutao mu jeoko tijela, a masa crne kose oko lica. Kašalj mu je bio dubok i bronhijalan. Sitne kapljice prskale su mu s usanapri svakom napadu gušenja. Jedna je štaka ležala pokraj njega, zapela mu između ruke i slabine. Druga je plovilaprema paviljonu Bennett.Voda je zapljuskivala Stokeovo blijedo lice. Kašalj mu postane zagušeno grgljanje. Zurio je ravno u kišu imaglu. Nije ničime odao da je čuo da dolazimo, ali kad sam mu kleknuo s jedne, a Skip s druge strane, pokušanas otjerati. Voda mu se slije u usta i on se počne bacakati. Utapao se pred našim očima. Više mi nije bilo dosmijeha, ali sam se možda i dalje smijao. Najprije su se šalili, rekla je Carol. Najprije su se šalili. Upali radio,Pete, volim stare hitove."Podigni ga", reče Skip i čvrsto uhvati Stokea za jedno rame. Stoke ga mlitavo pljusne jednom bijelom rukomvoštane figure. Skip se ne obazre na to, možda nije ni osjetio. "Požuri, zaboga."Uhvatim Stokea za drugo rame. On me zalije po licu kao da se zajebavamo u nečijem bazenu u stražnjemdvorištu. Mislio sam da će mu biti hladno kao i meni, ali mu je koža odisala nekom boležljivomvrućicom. Pogledam preko njegova od vode nabubrena tijela u Skipa.Skip kimne glavom. "Jen... dva... tri."Napnemo se. Stoke djelomice izroni iz vode — od struka naviše— ali ništa više. Zaprepasti me njegova težina. Košulja mu se izvukla iz hlača i plutala oko njegova struka poputbaletne suknjice. Ispod nje ugledam njegovu bijelu kožu i crnu prostrijelnu rupu njegova pupka. Tamo je bilo ibrazgotina, zaraslih ožiljaka koji su treperili amo-tamo poput kolopleta smršene špage."Pomozi, Natie!" zastenje Skip. "Podboči ga, jebo te ja!"Nate padne na koljena, poprska nas svu trojicu, i uhvati Stokea u svojevrstan naopaki zagrljaj. Upinjali smo se daga sasvim uspravimo i izvučemo iz kaljuže, ali zbog bljuzgavice na opekama gubili smo ravnotežu i nismo mogliraditi usklađeno. A i Stoke, premda je još kaš-Ijao, napola utopljen, radio je protiv nas, pokušavajući se na svemile načine iskobeljati iz našeg stiska. Stoke se želio vratiti u vodu.Pristignu i ostali, predvođeni Ronniejem. "Jebo te Rip-Rip", dahne on. Još je hihotao, ali je izgledao pomalozadivljeno. "Rip, ovaj si put pošteno zajebao, svaka čast.""Nemoj stajati kao drvena Marija, blento!" zavapi Skip. "Pomozi nam!"Ronnie ostane stajati još trenutak, ne Ijuteći se, procjenjujući što bi bilo najbolje učiniti, a onda se okrene da vidikoga još ima. Pos-klizne se na raskvašenom snijegu, i Tony DeLucca — i on hihoćući— uhvati ga i uravnoteži. Svi moji kartaški kompići iz čitaonice na drugom katu zbili su se na potopljenomPrilazu, i većina se još nije mogla prestati smijati. Izgledali su nekako, samo nisam znao kako. Možda se nikad ine bih dosjetio da nije bilo Carolina božičnog poklona. .. no to se naravno dogodilo kasnije."Tony", reče Ronnie. "Brad, Lennie, Barry. Uhvatimo ga za noge.""A ja Ronnie?" upita Nick. "Što ću ja?""Ti si premalen da bi ga pomagao dizati", reče Ronnie, "ali bi ga oraspoložilo kad bi mu ga netko popušio."Nick ostane u pozadini.Ronnie, Tony, Brad, Lennie i Barry Margeaux proklizu pokraj nas s obje strane. Ronnie i Tony uhvate Stokea zalistove."Isuse Kriste!" drekne Tony, zgađeno, i još napola nasmijano. "Nema ga se za što uhvatiti! Noge kao u strašila!"'"Noge kao u strašila! Noge kao u strašila!'" uzvikne Ronnie, pakosno ga oponašajući. "Podigni ga, jebote, tidigiću glupi, nije ovo izbor za Mister univerzuma! Lennie i Barry, zavucite se ispod njegove nastrane guzice kadga oni uhvate. A onda se uspravite—""—kad ga vi ostali podignete", dovrši Lennie. "Kužim. I da nisi mogpaisana nazivao digićem.""Ostavite me na miru", zakašlje Stoke. "Prestanite, maknite se od mene... usrani gubitnici..." Ponovno ga uhvatinapad kašlja. Počne ispuštati ogavne, nadimajuće zvukove. Na svjetlosti ulične svjetiljke usne su mu izgledalesive i glatke."Gle tko se javlja", reče Ronnie. "Napola utopljeni kripl i retardirani peder." On pogleda u Skipa. Voda mu seslijevala iz valovite kose preko bubuljičava lica. "Kirk, počni odbrojavanje.""Jen... dva... tri...rad/"Podignemo. Stoke Jones izroni iz vode poput brodske olupine. Mi zaglavinjamo amo-tamo s njim. Jedna muruka klone ispred mene; visjela je tamo trenutak, a onda se dlan spojen na nju izvije i snažno me ošamari posredlica. Pljas! Ja ponovno prasnem u smijeh."Spustite me! Ništarije, spustite me!"Posrtali smo, poigravali na bljuzgavici. Voda se slijevala s njega, voda se slijevala s nas. "Echolls!" rikne

Ronnie. "Marchant! Bren-nan! Isusa mu jebem vi komatozne amebe može mala pomoć što kažete na to?"Randy i Billy priđu prskajući. I ostali — trojica ili četvorica privučeni povicima i prskanjem, većinom jošpripadnici herčevske grupe s drugog kata — pridrže Stokea. Nespretno ga okrenemo. Vjerojatno smo izgledalikao najspastičkije navijačice na svijetu koje iz nekog razloga uvježbavaju svoj nastup po pljusku. Stoke seprestao batrgati. Ležao je u našem stisku, ruku obješenih sa strane, dlanova okrenutih prema gore pa su mu sepunili malim šalicama kišnice. Slapovi koji su se slijevali iz njegova natopljena kaputa i zadnjice hlača presuši-vali su. Podigao me i nosio, rekla je Carol. O dječaku s jež frizurom, dječaku koji je bio njezina prva ljubav. Nizcijelu Broadovu, jednog od najtoplijih dana u godini. Nosio me na rukama. Nisam mogao izbiti njezin glas izglave. Na neki način to mi nikad nije uspjelo."Paviljon?" Ronnie upita Skipa. "Nosimo ga u paviljon?" "Ma kakvi", reče Nate. "U ambulantu."Budući da smo ga uspjeli izvući iz vode — što je bio najteži dio, sad iza nas — ambulanta je bila logičan izbor.Bila je to mala zgrada od cigle odmah iza Bennettova paviljona, udaljena ne više od tristo-četiristo metara.Nakon što siđemo sa staze na cestu, imat ćemo čvrsto tlo pod nogama.I tako smo ga odnijeli u ambulantu — nosili ga u visini ramena poput umorenog heroja kojeg se svečano odnosis bojnog polja. Neki od nas još su se smijali u tihim frktajima i hihotima. I ja sam bio jedan od tih. U jednomtrenutku opazim kako me Nate pogledao kao da sam stvor gotovo nevrijedan prezira i ja pokušam zaustavitizvukove koji su dopirali iz mene. Neko bi mi vrijeme to uspijevalo, a onda bih se sjetio Stokea kako izvodipiruetu oko svoje štake ("O-limpijski suci ocjenjuju ga... čistom desetkom!") i počeo bih ponovno.Stoke je progovorio samo jedanput dok smo ga nosili niz prilaz prema vratima ambulante. "Pustite me daumrem", rekao je. "Jedanput u tim svojim glupim, egoističnim životima učinite nešto hvalevrijedno. Spustite mei pustite da umrem."35Čekaonica je bila prazna, a na televizoru u kutu prikazivala se (ni za koga) stara epizoda Bonanze. U tim danimajoš nisu usavršili televizijsku kolor-tehniku, pa je lice tate Cartwrighta bilo boje svježeg avokada. Jamačno smozazvučali poput stada nilskih konja koje je upravo izronilo iz svog napajališta, jer je dežurna sestra stigla trkom.Njoj za petama pomoćna bolničarka (vjerojatno studentica koja se školuje uz rad baš kao i ja) i neki čovječuljaku bijeloj kuti. Oko vrata je objesio stetoskop a cigaretu zataknuo u kut usta. U Atlantidi su čak i liječnici pušili."Što mu je?" liječnik upita Ronnieja, ili zato što je Ronnie izgledao kao vođa ili zato što mu je bio najbliži."Zaorao nosom po Bennettovu šetalištu na putu do menze", reče Ronnie. "Skoro se utopio." Posuti, pa dometne:"On je bogalj."Kao da želi podcrtati tu činjenicu, Billy Marchant zamaše jednom Stokeovom štakom. Očito se nitko nijepotrudio spasiti drugu."Spusti to, hoćeš mi izbiti mozak?" Nick Prouty upita zajedljivo i sagne se."Koji mozak?" odgovori Brad i mi svi prasnemo u smijeh tako da smo zamalo ispustili Stokea."Možeš mi popušit karu, smradu", reče Nick, ali se i on smijao.Liječnik se mrštio. "Unesite ga ovamo, a čuvajte taj rječnik za svoje razgovore." Stoke ponovno počne kašljati,grlenim, hrapavim zvukom. Pomislili biste da će mu iz usta izletjeti krv i komadići tkiva, tako je to bio jakkašalj.Odnijeli smo Stokea niz hodnik u redu jedan po jedan kao da ple-šemo raspu, ali ga tako nismo mogli unijetikroz vrata. "Dajte ga meni", reče Skip."Past će ti", reče Nate."Ne", reče Skip. "Neće. Samo mi dajte da ga dobro uhvatim."On stane pokraj Stokea, pa najprije kimne meni zdesna, pa Ron-nieju slijeva."Spustite ga", reče Ronnie. Mi ga spustimo. Skip jekne kad mu je Stoke legao na ruke punom težinom, i ugledamkako su mu žile iskočile na vratu. A onda se odmaknemo. Skip odnese Stokea u ordinaciju i položi ga na stol.Tanak list papira koji je pokrivao kožnu presvlaku stola odmah se natopi vodom. Skip se odmakne. Stoke jenetremice gledao u njega. Lice mu je bilo mrtvački blijedo osim dvije crvene mrlje visoko na jagodicama —karmin crvene. Voda mu je curila iz kose u potočićima."Oprosti, stari", reče Skip. Stoke okrene glavu i zatvori oči."Van", liječnik reče Skipu. Negdje je odbacio cigaretu. Pogleda u sve nas — čopor od desetak mladića,uglavnom još iscerenih od uha do uha, s kojih se cijedi na keramičkim pločicama obložen pod hodnika. "Zna linetko prirodu njegove invalidnosti? Moglo bi biti važno u određivanju terapije."Ja pomislim na ožiljke koje sam vidio, one koloplete smršene špage, ali ne rekoh ništa. Zapravo ništa nisam niznao. A sad kad me minula neobuzdana želja za smijehom, odveć sam se stidio samoga sebe da bih nešto rekao."Pa... jedna od onih stvari koja se događa kriplima, zar ne?" upita Ronnie. Suočen s odraslom osobom, izgubio jesvu svoju kreš-tavu drsku samouvjerenost. Zazvučao je nesigurno, možda i posti-đeno. "Mišićna paraliza ilimoždana distrofija?""Budalo", reče Lennie. "Kaže se mišićna distrofija i moždana—""Stradao je u prometnoj nesreći", reče Nate. Svi se okrenemo i pogledamo u njega. Usprkos promočenosti, Nateje izgledao uredno i potpuno prisebno. Danas je imao na sebi skijašku kapu srednje škole Ford Kent. Nogometni

klub našeg sveučilišta najzad je postigao zgoditak i oslobodio Natea obveze nošenja brucoške kapice; naprijedBlack Bearsi. "Prije četiri godine. Poginuli su mu otac, majka i starija sestra. On je preživio jedini od cijeleobitelji."Zavlada tajac. Ja pogledam između Skipova i Tonvjeva ramena u ordinaciju. Tekući je Stoke još ležao na stoluza preglede, glave okrenute u stranu, zatvorenih očiju. Sestra mu je mjerila krvni tlak. Hlače su mu se pripile okonogu i ja se sjetim parade za Dan nezavisnosti koju bi organizirali u mom rodnom gradu Gatesu Fallsu kad sambio klinac. Ujak Sam grabio bi krupnim koracima između školskog orkestra i pripadnika Anah TempleShrinea75 na njihovim patuljastim motociklima. Izgledao je visok najmanje tri metra u svom zvijezdamaposutom plavom šeširu, ali kad bi mu zapuhao vjetar oko nogu, prozreli biste trik. Tako su izgledale i nogeStokea Jonesa u njegovim mokrim hlačama: trik, loša doskočica, otpiljene štule s tenisicama nataknutima nakrajeve."Kako to znaš?" upita Skip. "On ti je rekao, Natie?""Ne." Nate se postidi. "Rekao je Harrvju Swidrowskom, poslije jednog sastanka Odbora otpora. Oni—mi—bilismo u Medvjeđem brlogu. Harry ga je otvoreno upitao što mu se dogodilo s nogama, i Stoke mu je ispričao."Činilo mi se da shvaćam izraz Nateova lica. Poslije sastanka, rekao je. Poslije. Nate nije znao o čemu je biloriječi na sastanku, jer Nate nije bio tamo. Nate nije bio član Odbora otpora; Nate se strogo držao na marginama.Možda se slaže s ciljevima i taktikom Odbora otpora... ali mora misliti na majku. I svoju zubarsku budućnost."Povreda kičme?" upita liječnik. Još energičnije no prije.75 Sekta osnovana 1921. godine, a danas poznata po bolnicama u kojima se liječe djeca mlađa od 18 godina kojasu zadobila opekline ili imaju ortopedskih problema. Općenito pomažu ljudima, a jedno od njihovih načela ježivotno veselje pa imaju klaune i cirkus."Mislim da da", reče Nate."U redu." Liječnik počne mahati rukama kao da tjera jato gusaka. "Vratite se u paviljone. Mi ćemo se pobrinutiza njega."Počnemo uzmicati prema čekaonici."Zašto ste se vi dečki smijali kad ste ga donijeli?" iznebuha upita sestra. Stajala je pokraj liječnika držeći urukama jastučić za mjerenje tlaka. "Zašto se sad cerite?" Zazvučala je srdito. Ma što, zazvu-čala je bijesno. "Štoje bilo tako smiješno u nesreći ovog mladića da vas je nasmijalo?"Nisam mislio da će netko odgovoriti. Samo smo stajali tamo i gledali u svoja meškoljeća stopala. Shvatili smo dasmo bliže četvrtom razredu srednje škole no što smo vjerojatno mislili. Ali netko jest odgovorio. Skip jeodgovorio. Čak joj je uspio pritom pogledati u oči."Njegova nesreća, gospođo", reče on. "Eto što nas je nasmijalo, u pravu ste. Smiješna nam je bila njegovanesreća.""Užasno", reče ona. U kutovima očiju stajale su joj suze bijesa. "Kako ste užasni.""Da, gospodo", reče Skip. "Vjerojatno ste ponovno u pravu." On se okrene od nje.Krenemo za njim natrag u čekaonicu u obliku pokisle i pokunjene grupe. Ne mogu reći daje to što su me nazvaliužasnim bio najgori trenutak moje studentske karijere ("Ako se sjećaš većeg dijela šezdesetih, to znači da nisibio tamo", jednom je rekao hipi po imenu Wavy Gravy), ali je lako mogao biti. Čekaonica je još bila prazna.Mali Joe Cartvvright sad je bio na ekranu, jednako zelen kao i tata mu. I Mic-haela Londona odnio je rakgušterače — njemu i mojoj majci to je bilo zajedničko.Skip stane. Ronnie, pognute glave, progura se pokraj njega prema vratima, a za njim Nick, Billy, Lennie i ostali."Stanite", reče Skip i oni se okrenu. "Narode, želio bih s vama porazgovarati o nečemu."Okupimo se oko njega. Skip pogleda prema vratima koja su vodila u ordinaciju, uvjeri se da smo sami, a ondapočne govoriti.36Deset minuta potom, Skip i ja vraćali smo se u paviljon sami. Ostali su odmakli. Nate se neko vrijeme vrzmaooko nas, a onda je jamačno osjetio vibru da želim nasamo razgovarati sa Skipom. Nate bi uvijek osjetio vibru.Kladim se daje dobar zubar, da ga osobito vole djeca."Više se neću kartati", rekoh.Skip ne reče ništa."Ne znam je li prekasno da ocjene popravim dovoljno da zadržim stipendiju ili ne, ali ću pokušati. A nije me nibriga, što god da bude. Pišljiva stipendija nije ono bitno.""I nije. Oni su bitni, je li tako? Ronnie i kompanija.""Mislim da su oni samo dio toga." Vani je postalo silno hladno sad kad je dan prešao u noć — hladno, vlažno izloslutno. Činilo se da više nikad neće biti ljeta. "Čovječe, nedostaje mi Carol. Zašto je morala otići?""Ne znam.""Kad se on prevalio na leđa, tamo je bilo kao u ludnici", rekoh. "U ludnici, jebote, a ne u studentskompaviljonu.""I ti si se smijao, Pete. A i ja.""Znam", rekoh. Možda ne bih da sam bio sam, ni Skip ni ja možda se ne bismo smijali da smo bili samo nas

dvojica, ali kako to znati? Onako je kako se dogodi. Neprekidno sam mislio na Carol i one dječake i njihovubejzbolsku palicu. A mislio sam i na to kako me Nate gledao, kao da sam stvor nevrijedan prezira. "Znam."Neko smo vrijeme hodali u tišini."Pretpostavljam da ću preboljeti to što sam mu se smijao", rekoh, "ali ne želim da se s četrdeset godina probudimi moji me klinci upitaju kako je bilo na fakultetu, a ja se ne mogu sjetiti ničega osim toga kako je RonnieMalenfant pričao viceve o Poljacima i kako se onaj jadnik McClendon pokušavao ubiti tabletama." Sjetim sekako se Stoke Jones zavrtio oko štake i dođe mi da se nasmijem; sjetim ga se kako leži nasukan na stolu zapreglede u ambulanti i dođe mi da zaplačem. Znate što? Koliko sam ja mogao razabrati, to je bio potpuno istiosjećaj. "Neugodno mije zbog toga. Osjećam se bijedno.""I ja", reče Skip. Hladna je kiša lijevala oko nas; pokisli smo do gole kože. Svjetla paviljona Chamberlain bila sublještava, ali neosobito utješna. Ugledam ono žuto platno koje su policajci objesili a koje je sad ležalo na travi, a iznad njegamutne obrise slova ispisanih sprejem. Puštala su boju na kiši; sutradan će biti gotovo nečitljiva."Kao klinac, uvijek sam glumio heroja", reče Skip."I ja, jebote. Koji je klinac ikad glumio daje član rulje za linčovanje?"Skip pogleda u svoje promočene cipele, pa u mene. "Mogu li učiti s tobom idućih nekoliko tjedana?""Kad god želiš.""Zaista nemaš ništa protiv?""Zašto bih imao, jebote?" Namjerno sam to rekao nestrpljivo jer nisam želio da čuje kako mi je laknulo, da sambio zamalo uzbuđen. Jer bi to moglo uspjeti. Posutim pa kažem: "Ono drugo... misliš li da će nam uspjeti?""Ne znam. Možda."Stigli smo skoro do sjevernog ulaza i ja pokažem umrljana slova prije no što smo ušli. "Možda prodekanGarretsen i onaj Ebersole neće potezati mačka za rep. Boja kojom se Stoke poslužio nije se mogla zadržati.Nestat će do jutra."Skip odmahne glavom. "Neće to oni tako olako pustiti.""Zašto ne? Zašto si tako siguran?""Jer im Dearie neće dopustiti."Naravno, bio je u pravu.37Prvi put u nekoliko tjedana čitaonica na drugom katu bila je neko vrijeme prazna jer su se do kože prokislikartaši sušili i presvlačili u suhu odjeću. Mnogi od njih pobrinuli su se i za nešto od onoga što je Skip Kirkpredložio u čekaonici ambulante. No kad smo se Nate, Skip i ja vratili s večere, u čitaonici je sve bilo po starom— tri su stola bila zauzeta i u punom zamahu."Hej, Riley", reče Ronnie. "Twiller kaže da uči s nekom curom. Želiš li njegovo mjesto, naučit ću te kako seigra.""Ne večeras", rekoh. "I ja moram učiti.""Aha", reče Randy Echolls. "O umijeću mazohizma.""Tako je, druškane, još dva tjedna naporne vježbe i moći ću ga prebaciti u drugu ruku a ne izgubiti ritam, baš kaoti."Kad sam krenuo, Ronnie reče: "Prekinuo sam tvoj pobjednički hod, Riley."Okrenem se. Ronnie je sjedio zavaljen u svojoj stolici i smješkao se tim svojim neugodnim osmijehom.Nakratko, tamo vani na kiši, ugledao sam drukčijeg Ronnieja, ali se taj mladić ponovno povukao u ilegalu."Ne", rekoh, "nisi. Bila je to svršena stvar.""Nitko ne otvara s herčevima u dijeljenju bez dodavanja", reče Ronnie, zavalivši se još jače u stolici. Počeše sepo obrazu i skalpira nekoliko prištića. Iz njih se iscijede vitice žućkastobijelog gnoja. "Ne za mojim stolom.Zaustavio sam te u trefovima.""Nisi imao nijednog trefa, osim ako nisi varao u prvom štihu. Odigrao si pik asa kad je Lennie odigrao Klistirku.A od herčeva sam imao čitavu dvorsku kamarilu."Ronniejev smiješak nesigurno zaigra tek trenutak, no onda očvr-sne. On mahne rukom prema podu s kojeg subile pokupljene sve rasipane karte (čikovi iz prevrnutih pepeljara ostali su na podu; većinom smo odrasli ukućama u kojima su mame čistile takvu vrstu smeća). "Sve jake herčeve, ha? Šteta da ne možemo pogledati iprovjeriti.""Aha. Baš šteta." Ja ponovno krenem."Zaostat ćeš u meč poenima!" vikne on za mnom. "Znaš to, zar ne?""Možeš si uzeti moje, Ronnie. Ja ih više ne želim."Više nisam odigrao nijednu partiju herčeva na fakultetu. Poslije puno godina svoju sam djecu naučio tu igru isnašli su se u njoj kao riba u vodi. Svakog kolovoza igramo turnir u našoj vikendici. Nema meč poena, ali je tupokal Atlantic Awards — ljubljeni trofej. Osvojio sam ga jedne godine i držao na radnom stolu da mi bude naoku. Te godine kad sam osvojio prvenstvo dvaput sam uspio pokupiti sve herčeve i pik damu, ali nijednom izdijeljenja bez dodavanja karata. Kao što je jednom prigodom rekao moj stari studentski kompa Ron-

nie Malenfant, nitko ne može pokupiti sve herčeve i pik damu u takvom dijeljenju. Prije bi se moglo dogoditi dase Atlantida digne s dna oceana, zajedno s palmama čije se lišće njiše na vjetru.38U osam sati te večeri, Skip Kirk sjedio je za mojim stolom duboko zadubljen u materijal iz antropologije. Rukeje zario u kosu, kao da ga jako boli glava. Nate je sjedio za svojim stolom, pisao sastav iz botanike. Ja sam seopružio na krevetu i hrvao sa svojom starom prijateljicom geologijom. Na stereu je Bob Dylan pjevao "She wasthe funniest vvoman I ever seen, the great-grandmother of Mr. Clean76."Netko silovito dvaput pokuca na vrata: bam-bam. "Sastanak kata!" zaurla Dearie. "Sastanak kata u dvorani zarekreaciju u devet sati! Dolazak obvezatan!""Isusa mu", rekoh. "Spalite tajne dokumente i progutajte radio."Nate stiša Dvlana. Čuli smo kako Dearie grabi niz hodnik, raspali bam-bam po svakim vratima i drekomobavještava o sastanku kata u dvorani za rekreaciju. Većina soba koje je na taj način dozivao u stav mirno bila jevjerojatno prazna, ali to nije bio problem; naći će njihove stanare u čitaonici, u lovu na Gaduru.Skip me gledao. "Rekao sam ti", reče on.39Svi su paviljoni u našem kompleksu izgrađeni u isto vrijeme, i svi su imali veliku zajedničku prostoriju upodrumu kao i čitaonicu na sredini svakog kata. U toj podrumskoj dvorani nalazila se TV niša koja bi sepopunila uglavnom vikendom za vrijeme prijenosa sportskih pri-76 Bila je to najsmješnija žena koju sam vidio, prabaka Mr. Cicana. Mr. Clean je osoba besprijekornogkaraktera. Inače je to animirana personifikacija sredstva za čišćenje.redbi ili preko tjedna kad bi se prikazivala vampirska sapunica Crne sjene; zatim zalogajnica u kutu sa šestautomata; stol za ping-pong te puno ploča za šah i "dame". Tu se nalazio i odjeljak za sastanke s govornicomispred nekoliko redova drvenih stolica na rasklapanje. Tamo smo početkom godine održali sastanak kata nakojem je Dea-rie objasnio kućni red u paviljonu i pogubne posljedice neprolazne ocjene inspekcije soba.Inspekcije soba bile su nedvojbeno Dearie-jeva opsesija. Kao i, naravno, ROTC.Stajao je iza male drvene govornice na koju je položio tanki fascikl. Vjerojatno su se u njemu nalazile njegovebilješke. Još je bio odjeven u mokru i blatnjavu ROTC-ovu uniformu. Djelovao je iscrpljeno nakon cijelog danamahanja lopatom i posipavanja pijeska, ali i uzbuđeno... "narajcano", rekli bismo godinu-dvije kasnije.Na prvi sastanak kata Dearie je došao sam; ovaj put je doveo pojačanje. Leđima naslonjen na zid od zelenihgrađevnih blokova, ruku sklopljenih u krilu, pristojno skupljenih koljena, sjedio je Sven Garretsen, prodekan zastudente. Nije rekao gotovo ni riječi za vrijeme sastanka, a djelovao je dobroćudno i kad su počele frcati iskre.Pokraj Dearieja, u crnom kaputu iznad ugljenosivog odijela, vrlo odlučna izraza lica, stajao je Ebersole,predsjednik disciplinske komisije.Nakon što smo se smjestili u stolcima i mi pušači pripalili, Dearie najprije pogleda preko ramena u Garretsona pau Ebersolea. Ebersole mu se blijedo nasmiješi. "Izvoli, David. Slobodno. To su tvoji dečki."Osjetim žalac ljutnje. Možda sam koješta, uključujući i gad koji se smije bogaljima kad padnu na pljusku, alinisam dečko Dearieja Dearborna.Dearie se čvrsto uhvati za govornicu i pogleda u nas ozbiljno, vjerojatno misleći (duboko u svom malom mozgurezerviranom isključivo za puste snove) da će doći dan kad će se na taj način obratiti svojim stožernim časnicimai pokrenuti veliki val vojnika na Hanoi."Jonesa nigdje nema", reče on naposljetku. Te su riječi iz njegovih usta zazvučale zloslutno i otrcano, poputrečenice iz filma Char-lesa Bronsona."U ambulanti je", rekoh ja, uživajući u iznenađenom izrazu Dea-riejeva lica. I Ebersole je djelovao iznenađeno.Garretsen nastavidobrohotno zuriti u daljinu, poput čovjeka koji je popušio tri lule heroina."Što mu se dogodilo?" upita Dearie. Toga nije bilo u scenariju — ni u onome koji je smislio sam ni onome kojisu zajednički pripremili on i Ebersole — i Dearie se počne mrštiti. Osim toga je još grčevitije stezao govornicukao da se boji da bi mogla poletjeti."Paa je i strmopizdija se", reče Ronnie i nadme se od ponosa kad se ljudi oko njega nasmiju. "A mislim i da imaupalu pluća ili dvostruki bronhitis ili nešto slično." Uhvati Skipov pogled i meni se učini daje Skip laganokimnuo glavom. Ovo je bio Skipov šou, ne Dearie-jev, no budemo li imali sreće — bude li Stoke imao sreće —trojka u prednjem dijelu dvorane to nikad neće doznati."Počni iz početka", reče Dearie. Njegova namrštenost prelazila je u smrknutost. Tako je izgledao kad je otkrio damu je vrata sobe netko namazao kremom za brijanje.Skip ispriča Dearieju i Deariejevim novim prijateljima kako smo kroz prozore na drugom katu vidjeli Stokeakako ide prema Palači Puste, kako je pao u vodu, kako smo ga spasili i odveli u ambulantu, kako je liječnikrekao da je Stoke bolesno pile malo. Liječnik nije rekao ništa takvoga, ali nije ni trebao. Mi koji smo dotaknuliSto-keovu kožu znali smo da ima visoku temperaturu, a svi smo čuli onaj užasni duboki kašalj. Skip ne reče ništao brzini kojom se Stoke kretao, kao daje želio pobiti čitav svijet a onda i sam umrijeti, a ne reče ništa ni o tomekako smo se smijali, Mark St. Pierre tako jako da se popisao u gaće.

Kad je Skip završio s pričom, Dearie nesigurno pogleda u Eber-solea. Ebersole mu uzvrati praznim pogledom.Iza njih, prodekan Garretsen nastavio se smiješiti svojim Budinim smiješkom. Implikacija je bila jasna. Ovo jeDeariejeva predstava. Nadaju se da je osmislio program.Dearie duboko udahne i ponovno pogleda u nas. "Uvjereni smo da je Stokely Jones odgovoran za vandalski čin ijavnu sablazan počinjene jutros na sjevernoj strani paviljona Chamberlain u nama nepoznato vrijeme."Govorim vam točno što je rekao, ne izmišljani ni riječ. Zajedno s "Postalo je nužno uništiti selo kako bi ga sespasilo", to je vjerojatno bio najveličanstveniji primjer predvodničke spike koji sam čuo u životu.Dearie je, siguran sam, očekivao da ćemo mi početi zapanjeno uzdisati kao statisti u završnici sudskog raspletajedne od epizoda Perrjja Masona, kad otkrića frcaju na sve strane. Umjesto toga, mi smo šutjeli. Skip je pozornopratio razvoj situacije, i kad je Dearie ponovno duboko udahnuo prije sljedeće objave, on reče: "A po čemuzaključuješ daje to bio on, Dearie?"Iako nisam sasvim siguran — nikad ga nisam upitao — uvjeren sam da se Skip navlas poslužio nadimkom kakobi Dearieja dodatno zbunio. U svakom slučaju, uspjelo je. Dearie zausti da će prasnuti, no pogleda u Ebersolea iponovno razmisli o svojim opcijama. Iz ovratnika mu se dizala crvena crta. Očarano sam promatrao kako sepenje. Pomalo kao da gledaš Disnevjev crtić u kojem Patak Paško pokušava obuzdati svoju narav. Znaš da on tonikako ne može; neizvjesnost je posljedica toga što ne znaš koliko on može zadržati makar privid razboritosti."Mislim da znaš odgovor na to, Skip", najzad će Dearie. "Stokely Jones nosi kaput s vrlo karakterističnimsimbolom na leđima." On podigne fascikl koji je donio u dvoranu, izvadi list papira, pogleda u nj, pa ga okreneda ga i mi pogledamo. Nikoga od nas ne iznenadi ono što se nalazilo na tom papiru. "Ovim simbolom. Izmislilaga je komunistička partija ubrzo nakon II. svjetskog rata. Znači 'pobjeda kroz infiltraciju', i subverzivni gaelementi između sebe nazivaju Slomljeni križ. Postao je popularan i u urbanim radikalnim skupinama kao što suCrni muslimani i Crne pantere. Budući da se taj simbol mogao vidjeti na kaputu Stokea Jonesa davno prije no štoje iskrsnuo na bočnom zidu našeg paviljona, ne mora se biti Einstein da bi—""David, kako sereš!" reče Nate ustajući. Bio je blijed i drhtao, ali ne od straha već od gnjeva. Jesam li ga ikadprije čuo da bi javno izgovorio riječ sereš? Mislim da nisam.Garretsen uputi svoj dobroćudni smiješak mom cimeru. Ebersole podigne obrve, izražavajući uljudno zanimanje.Dearie je izgledao osupnut. Pretpostavljam da je Nate Hoppenstand bio posljednja osoba od koje je očekivaonevolje."Taj se simbol temelji na britanskom signalnom znakovlju a znači atomsko razoružanje. Izmislio ga je slavnibritanski filozof. Mislim daje možda proglašen i lordom. Reći da su ga smislili Rusi! Za Boga miloga! Zar te touče u ROTC-u? Takva sranja?"Nate je srdito piljio u Dearieja, ruku podbočenih o bokove. Dea-rie je blenuo u njega, sad potpuno zatečen. Da,to su ga naučili u ROTC-u, a on je to popušio. Morao si se zapitati što još polaznici ROTC-apuše."Siguran sam da su te činjenice o Slomljenom križu vrlo zanimljive", vješto se ubaci Ebersole, "i svakakovrijedna informacija — naravno, ukoliko je istinita—""Istina je", reče Skip. "Bert Russell, a ne Joe Stalin. Britanska mladež nosila je taj znak prije pet godina kad suprotestirali protiv američkih ratnih podmornica koje su se služile lukama na Britanskom otočju.""Jebo te ja!" vikne Ronnie i šakom probije zrak. Otprilike godinu dana potom, Crne pantere — koje, koliko jaznam, nisu nikad marile za pacifistički znak Bertranda Russella — činile su to isto na svojim mitinzima. I,naravno, dvadesetak godina kasnije, sve mi pročišćene hipijevske dušice činile smo to na rock koncertima.Broooo-ooooce!Broooo-ooooce!77"Naprijed naši!" zapoje Hugh Brennan, smijući se. "Naprijed Skip! Naprijed Nate, diko naša!""Pazi kako se izražavaš pred prodekanom!" Dearie drekne na Ronnieja.Ebersole se ogluši na prostotu i upadice sa studentske galerije. On zadrži svoj zainteresirani, skeptični pogled namom cimeru i Skipu."Čak daje to sve istina", reče on, "svejedno imamo problem, zar ne? Mislim da imamo. Imamo vandalski čin ijavnu sablazan. I to u vrijeme kad porezni obveznici gledaju na fakultetsku mladež još kritičnijim okom. A ovainstitucija ovisi o poreznim obveznicima, gospodo. Mislim da bi bilo pristojno od nas—""Da razmislimo o tome!" Dearie iznebuha drekne. Obrazi su mu sad bili gotovo grimizni, čelo se rojilo čudnimcrvenim mrljama sličnim žigovima, a između očiju brzo mu je kuckala velika vena.Prije no što je Dearie mogao reći više — a očigledno je imao štošta reći — Ebersole mu položi ruku na prsa iušutka ga. Dearie kao daje splasnuo. Dobio je šansu i zabrljao je. Poslije će si vjerojatno reći da77 Bruce Springsteen.je to bilo zbog umora; dok smo mi provodili dan u ugodnoj, toploj čitaonici kartajući se i bušeći rupe u svojojbudućnosti, Dearie je bio vani, čistio snijeg i posipavao staze pijeskom kako stari profesori psihologije krhkihkostiju ne bi pali i slomili kuk. Bio je umoran, imao slabo paljenje, a usto mu ta hulja od Ebersolea nije pružilašansu da se dokaže. Što sve vjerojatno nije pripomoglo tome što se događalo: gurnut je u stranu. Odrasla osobapreuzela je stvar u ruke. Tatica će srediti stvar."Mislim da bi se pristojilo da identificiramo osobu koja je to učinila i pobrinemo se da bude strogo kažnjena",nastavi Ebersole. Uglavnom je gledao u Natea; premda mi se tada to činilo začuđujuće, identificirao je Natea

Hoppenstanda kao središte otpora koji je osjećao u dvorani.Nate, Bog mu blagoslovio kutnjake i umnjake, bio je više no dorastao Ebersoleovoj sorti. Ostao je stajati srukama na bokovima, ne vršljajući pogledom i ni časka ga ne skidajući s Ebersolea. "A kako to mislite učiniti?"upita Nate."Molim te, kako se zoveš mladiću?""Nathan Hoppenstand.""Pa, Nathan, mislim daje počinitelj već prokazan, zar ne?" Ebersole progovori strpljivo, nastavnički. "Odnosno,sam se prokazao. Kazali su mi da je taj zlosretnik Stokelv Jones živi pano za simbol Slomljenog križa još od—""Prestanite ga tako zvati!" reče Skip i ja malo poskočim od sirova bijesa u njegovu glasu. "To nije ništaslomljeno! To je znak mira, dovraga!""A kako se vi zovete, gospodine?""Stanlev Kirk. Skip za prijatelje. Vi me možete zvati Stanley." Nakon ovoga se začuje napet tih hihot za koji seEbersole pretvarao da ga je prečuo."Pa, gospodine Kirk, vaš je semantički sofizam uzet na znanje, ali to ne mijenja činjenicu daje Stokely Jones — ijedino Stokelv Jones — pokazivao taj simbol po studentskom naselju od prvog dana ovog semestra. GospodinDearborn mi kaže—"Nate reče: "Gospodin Dearborn ne zna ni što je pacifistički znak ni odakle potječe, pa mislim da vam ne bi bilobaš pametno pouzdati se u to što vam on kaže. Usto, i ja imam taj znak na leđima svoje jakne, gospodineEbersole. Pa kako znate da nisam ja bio taj sa sprejem?"Ebersole zine. Ne jako, ali dovoljno da pokvari svoj suosjećajni smiješak i pristalu vanjštinu muškaraca iznovinskih reklama. Prodekan Garretsen se namršti, kao da se suočio s nekim pojmom koji ne razumije. Malokadse vidi dobrog političara ili fakultetskog administratora uhvaćenog na krivoj nozi. To su dragocjeni trenuci. Jasam ga se rado sjećao tada, a sjećam ga se rado i danas."To je laž!" reče Dearie. Zazvučao je više povrijeđeno nego bijesno. "Zašto lažeš, Nate? Ti si posljednja osoba sdrugog kata od koje bih očekivao—""To nije laz", reče Nate. "Otiđi u moju sobu i izvuci krombi kaput iz mog ormara ako mi ne vjeruješ. Provjeri.""Aha, a zaviri usput i u moj ormar", rekoh ja i stanem pokraj Natea. "Pogledaj moju staru srednjoškolsku jaknu.Lako ćeš je naći. Ima pacifistički znak na leđima."Ebersole se zagleda u nas lagano zaškiljivši. A onda upita: "Mladići, kad ste točno stavili taj tzv. znak mira naleđa svojih jakni?"Ovaj put je Nate zaista lagao. Tad sam ga već dovoljno poznavao da znam da gaje jamačno zaboljelo... ali je toučinio šampionski. "U rujnu."To je bila kap koja je prelila Deariejevu čašu. Moji bi klinci rekli popizdio je, samo što to ne bi bilo točno.Dearie je popatakpaškio. Nije baš skakao gore-dolje, mahao rukama i gakao kao što to čini Paško kad je bijesan,ali jest gnjevno zaurlao i zapešćima se lupio po svom pjegavom čelu. Ebersole ga ponovno umiri, ovaj putčvrstim stiskom za mišku."Tko ste vi?" upita me Ebersole. Sad već manje uljuđen a više ojađen."Pete Riley. Stavio sam znak mira na leđa jakne jer mi se svidio Stokeov. A i da pokažem da imam nekolikovažnih pitanja o tome što radimo u Vijetnamu."Dearie se istrgne iz Ebersoleova stiska. Bradu je izbacio, usta mu se zategnula tako da mu se vidjelo cijelozubalo. "Pomažemo našim saveznicima, eto što radimo blento jedan!" podvrisne on. "Ako si preglup da to samshvatiš, predlažem da upišeš uvodni kolegij iz vojne povijesti kod pukovnika Andersona! Ili si ti možda samo jošjedan od onih kukavica koji ne žele—""Tiho, gospodine Dearborn", reče prodekan Garretsen. Njegova je mirnoća nekako bila gromkija od Deariejevevike. "Ovo nije mjesto za raspravu o vanjskoj politici, niti je vrijeme za osobne klevete. Naprotiv."Dearie spusti svoje užeglo lice, zagleda se u pod pa počne gristi usta."A kad ste vi, gospodine Riley, stavili znak mira na svoju jaknu?" upita Ebersole. Glas mu je ostao ljubazan, alije u očima imao opak izraz. Mislim daje tad već znao da će se Stoke izmigoljiti, a Ebersole je zbog toga bio jakonesretan. Dearie je bio amater prema tom čovjeku, godine 1966. prototipu novog čovjeka u američkimstudentskim naseljima. Vremena zovu određene ljude, rekao je Laotzu, a kraj šezdesetih pozvao je CharlesaEbersolea. On nije bio prosvjetni radnik nego redarstvenik kojemu su odnosi s javnošću bili B predmet.Nemoj mi lagati, govorile su njegove oči. Ne laži mi, Riley. Jer, budeš li mi lagao a ja to otkrijem, samljet ću te.Pa što. Ionako me vjerojatno tu neće biti poslije 15. siječnja; za Božić 1967. mogao bih biti u Phu Baiju, čuvatimjesto Dearieju."U listopadu", rekoh. "Stavio sam ga na jaknu negdje oko Kolumbova dana.""Ja ga imam na jakni i na nekoliko majica", reče Skip. "Sve mi je to u sobi. Pokazat čuvam, ako želite."Dearie, još zagledan u pod i crven do korijena kose, monotono je kimao glavom naprijed-natrag."I ja ga imam na nekoliko majica", reče Ronnie. "Nisam pacifist, ali je znak super. Sviđa mi se."Tony DeLucca reče da i on ima taj znak na leđima jedne majice.Lennie Doria reče Ebersoleu i Garretsenu da je on načrčkao taj znak na unutrašnju stranu poleđine nekoliko

udžbenika, a nalazi se i na prvoj stranici njegove bilježnice za sastave. Pokazat će im, žele li pogledati.Billy Marchant imao gaje na jakni.Brad Witherspoon nacrtao gaje na brucoškoj kapici. Kapica mu je negdje duboko u ormaru, vjerojatno ispoddonjeg rublja koje je zaboravio odnijeti mami na pranje.Nick Prouty reče daje on nacrtao pacifistički znak na svojim najdražim albumima: Kick Out theJams od MC5, iWayne Fontana andthe Mindbenders78. "Nemaš ti pameti da ti stane, krepilu", promrmlja Ronnie pa se iza ruku koje su pokrivaleusta začuje smijeh.Njih još nekoliko izjavi da pacifistički znak imaju na knjigama ili odjevnim predmetima. Svi su tvrdili da su toučinili davno prije otkrića grafita na sjevernom zidu paviljona Chamberlain. Kao točka na /, pomalo nestvarno,ustane Hugh, iskorači u prolaz i podigne nogavice svojih traperica kako bismo svi mogli vidjeti požutjele spor-tske čarape koje su mu se penjale po dlakavim listovima. Na obje je bio nacrtan znak mira netopivimflomasterom koji je gospođa Bren-nan poslala na fakultet zajedno sa svojim sinčićem—vjerojatno prvi put dajeta glupa stvarčica upotrijebljena u cijelom semestru."Eto", reče Skip kad je završila ova zorna demonstracija, "to je mogao biti bilo tko od nas."Dearie polako digne glavu. Sve što je ostalo od njegova crvenila bila je jedna jedina crvena mrlja iznad njegovalijevog oka. Izgledala je kao plik."Zašto lažete za njega?" upita on. Pričeka, ali nitko ne odgovori. "Nijedan od vas nije imao pacifistički znak nina jednoj stvari prije Dana zahvalnosti, zakleo bih se u to, a kladim se da ga većina nije imala ni na čemu dovečeras. Zašto lažete za njega?"Nitko ne odgovori. Muk se ispredao. U njemu je klijala slutnja moći, nedvojbena sila koju smo svi osjetili. Alikome je pripadala? Njima ili nama? Nije se moglo odrediti. I nakon svih ovih godina nema načina da se toodredi.A onda prodekan Garretsen stupi za govornicu. Dearie se odmakne u stranu premda je izgledalo da ga nije nividio. Prodekan pogleda u nas lagano se i veselo smiješeći. "Ovo je ludost", reče on. "To što je gospodin Jonesnapisao na zidu je ludost, a ovo je laganje dodatna ludost. Recite istinu, ljudi. Priznajte."Nitko ne reče ništa."S gospodinom Jonesom porazgovara! ćemo sutra ujutro", reče Ebersole. "Možda će nakon toga neki od vashtjeti malo promijeniti svoju priču.""Čovječe, ne bih se previše pouzdao u to što bi vam Stoke mogao reći", reče Skip."Tako je, stari Rip-Rip lud je ko zahodski štakor", reče Ronnie.78 Mindbender je nešto novo i zapanjujuće, da ti pamet stane.Te riječi izazovu neobično srdačan smijeh. "Zahodski štakor!" klikne Nick, sjajnih očiju. Bio je razdragan kaopjesnik koji je najzad našao le motjuste. "Zahodski štakor, aha, to je naš stari Rip!" Nick Proutv, vjerojatno uzavršnom trijumfu ludosti nad racionalnim dis-kursom tog dana, počne sablasno besprijekorno oponašatiFoghorn Leghorna79: "Velim vam, dečko je udren! Nema sva četri kotača! Za-karto je neke karte iz svog špila!Nema sve pive ugajbi! On je..."Nick postupno shvati da Ebersole i Garretsen gledaju u njega, Ebersole s prezirom, Garretsen gotovo sazanimanjem, kao u novu bakteriju kroz leće mikroskopa.".. .ovaj, malo bolestan u glavi", dovrši Nick ali ne više tako savršeno jer mu se bojažljivost, prokletstvo svihvelikih umjetnika, uvukla u nastup. On brzo sjedne."Nisam baš mislio na takvu vrstu bolesti", reče Skip. "A ne mislim ni na^to što je bogalj. Kiše, kašlje i prehlađenje otkad je stigao u koledž. Čak si i ti to morao primijetiti, Dearie."Dearie ne odgovori, ovaj put čak nije ni reagirao na nadimak. Jamačno je bio prilično umoran."Želim samo reći da bi on mogao svašta izjaviti", reče Skip. "Možda u nešto od toga i vjeruje. Ali nije pri sebi."Onaj Ebersoleov smiješak ponovno mu se pojavi na licu, ovaj put bez veselosti. "Mislim da shvaćam na štociljate, gospodine Kirk. Želite da povjerujemo da gospodin Jones nije odgovoran za onaj natpis na zidu, no akoipak prizna daje to njegovo djelo, da njegovo priznanje ne trebamo shvatiti ozbiljno."I Skip se nasmiješi — smiješkom od tisuću vata od kojih bi djevojačka srca poskočila. "Tako je", reče on,"upravo na to ciljam."Na trenutak zavlada tišina, a onda prodekan Garretsen izgovori rečenicu koja je mogla poslužiti kao nadgrobninatpis našem kratkom životnom vijeku. "Momci, razočarali ste me", reče on. "Dođi, Charles, ovdje više nemamošto tražiti." Garretsen svečano podigne svoju aktovku, okrene se na peti i krene prema vratima.Ebersole je izgledao iznenađeno, ali pođe za njim. Ostanu Dearie i njegovi štićenici s drugog kata da pilje jedni udruge s mješavinom nepovjerenja i prijekora.79 Poznati lik iz crtanih filmova, golemi i strogi pijetao."Hvala, narode." Dearie je bio na rubu suza. "Hvala i jebite se, karanje." On zagrabi iz dvorane pognute glave,čvrsto stežući fascikl u jednoj ruci. Idućeg semestra otišao je iz Chamberlaina i pristupio studentskom bratstvu.Sve u svemu, tako je bilo najbolje. Kao što bi rekao Stoke, Dearie je izgubio kredibilitet.40

"Znači i to ste ukrali", reče Stoke Jones sa svog kreveta u ambulanti kad je najzad mogao govoriti. Upravo sammu rekao da skoro svi u Chamberlain Hallu sad nose troprsti vrapčji trag na najmanje jednom odjevnompredmetu, pomislivši da će ga to razveseliti. Prevario sam se."Smiri se, čovječe", reče Skip i potapše ga po ramenu. "Počet ćeš krvariti."Stoke ga i ne pogleda. Njegove crne, optužujuće oči zadržale su se na meni. "Najprije ste se okitili tuđim perjem,a onda ste ukrali i pacifistički znak. Je li netko od vas prekopao po mojoj lisnici? Mislim daje u njoj bilo devet ilideset dolara. Mogli ste uzeti i to. Kad je bal, nek je bal." On okrene glavu u stranu i počne slabašno kašljati. Toghladnog prosinačkog dana izgledao je kudikamo stariji od osamnaest godina.To je bilo četiri dana nakon što je Stoke zaplivao na Bennettovu šetalištu. Liječnik — zvao se Carbury — kao dase drugog dana pomirio s činjenicom da smo mi uglavnom Stokeovi prijatelji bez obzira na naše čudnovatoponašanje onoga dana kad smo ga donijeli, jer smo stalno navraćali i raspitivali se kako mu je. Carbury je radio ufakultetskoj ambulanti od pamtivijeka, izdavao recepte za upaljena grla i zglobove iščašene u utakmicamasoftballa, pa je vjerojatno znao da ne postoji objašnjenje za ponašanje mladića i djevojaka koji se obrušavajuprema punoljetnosti; možda izgledaju odraslo, ali je većina zadržala puno elemenata svog dječjeg čudaštva.Primjerice, Nick Proutv koji je priredio audiciju za ulogu Foghorna Leghorna pred prodekanom za studente —nemam što dodati.Carbury nam nikad nije rekao koliko je Stokeovo stanje loše. Jedna od medicinskih šestara-pripravnica (uvjerensam, već napola zaljubljena u Skipa drugi put kad ga je vidjela) bila je malo određenija, premda nam to i nijebilo potrebno. To što gaje Carbury strpao u jednokrevetnu sobu umjesto na muški odjel bilo je znakovito; to štonam prvih četrdeset osam sati njegova boravka nisu dopuštali ni da primirišemo u njegovu sobu, govorilo je jošviše; a to što ga nisu premjestili u bolnicu Eastern Maine udaljenu samo petnaestak kilometara, govorilo nam jenajviše. Carbury ga se nije usudio micati, ni u fakultetskom vozilu hitne pomoći. Stoke Jones bio je zaista u kri-tičnom stanju. Prema riječima one sestre-pripravnice, imao je upalu pluća, početak hipotermije zbog pacanja uhladnoj kišnici te temperaturu koja je dosezala i do četrdeset stupnjeva. Ćula je kad je Car-bury razgovarao snekim preko telefona i rekao da bi jamačno umro da mu je invalidnost još malo smanjila kapacitet pluća — ili daje imao trideset ili četrdeset godina umjesto nepunih dvadeset.Skip i ja bili smo prvi kojima su dopustili posjete. Svakog drugog studenta iz paviljona vjerojatno bi obišaobarem jedan roditelj, ali se to neće dogoditi u Stokeovu slučaju, to smo sad već znali. A ako je i bilo drugerodbine, nisu se potrudili pojaviti.Ispričali smo mu sve što se dogodilo one večeri, osim jednog: o salvama smijeha koje su počele u čitaonici kadsmo ga ugledali kako se prskajući vodu probija niz Bennettovo šetalište i nastavile sve dok ga nismo isporučili,polunesvjesnog, u ambulantu. Šuteći je slušao dok sam mu pričao o Skipovoj ideji da stavimo pacifistički znakna svoje knjige i odjeću kako Stoke ne bi izvisio sam. I Ronnie Malen-fant je na to pristao, rekoh, a da pritomnije izvalio nikakav glupi štos. Ispričali smo mu sve to kako bi svoju priču mogao uskladiti s našom; ispričalismo mu i zato da bi shvatio kako bi, ukoliko bi sad pokušao preuzeti svi krivnju/zasluge na sebe, usosio i nas.Ispričali smo mu sve to a da mu nismo izrijekom rekli. Nismo morali. Noge su mu bile ni za što, ali ono što muse nalazilo između ušiju sasvim je dobro funkcioniralo."Miči ruku s mene, Kirk." Stoke se sklupčao najdalje od nas što mu je njegov uski krevet dopuštao, a onda počneponovno kašljati. Sjećam se da sam pomislio da izgleda kao da mu je preostalo još samo četiri mjeseca života, alisam se prevario; Atlantida je potonula, ali Stoke Jones još pliva, odvjetnik je u San Franciscu. Crna kosamu je posrebrila i još je ljepša no prije. Ima crvena invalidska kolica. Izgledaju super na CNN-u.Skip se zavali i prekriži ruke na prsima. "Nisam očekivao lude izljeve zahvalnosti, ali ovo je previše", reče on."Ovaj si put nadmašio samog sebe, Rip-Rip."Stokeove oči bijesnu. "Ne zovi me tako!""A onda ni ti nemoj nas nazivati lopovima samo zato što smo ti pokušali spasiti žgoljavo dupe. Ma što, spasilismo ti žgoljavo dupe!""Nitko to od vas nije tražio.""Ne", rekoh ja. "Ti ni od koga ništa ne tražiš, zar ne? Mislim da će ti uskoro trebati veće štake da bi mogao teglititaj križ na ramenima.""Ja barem imam taj križ, seronjo. A što ti imaš?"Puno nadoknađivanja propuštenog, eto što sam imao. Ali nisam to rekao Stokeu. Nekako mi se nije činilo da bise on rastopio od suosjećanja. "Koliko se sjećaš od toga dana?" upitam ga."Sjećam se da sam na paviljon napisao JOHNSON PIČKA — planirao sam to dva tjedna — i sjećam se da samkrenuo na predavanje u jedan sat. Veći dio predavanja utrošio sam na razmišljanje o tome što ću reći uprodekanovu uredu kad me pozove. Kakav ću iskaz dati. Nakon toga, ostalo blijedi u ulomčiće." On ispusticiničan smijeh i zakoluta očima u njihovim izmučenim dupljama. Proležao je u krevetu veći dio tjedna asvejedno još izgledao neizrecivo iznemoglo. "Mislim da se sjećam da sam vama narode rekao da želim umrijeti.Jesam li to rekao?"Ne odgovorim. On je strpljivo čekao, ali sam ja iskoristio svoje pravo na šutnju.Naposljetku Stoke slegne ramenima, pokretom koji poručuje u redu, pustimo to. Od tog mu se pokreta bolnička

spavaćica koju je imao na sebi zguli s jednog koščatog ramena. On je vrati na mjesto, pažljivo se služeći rukom— u njoj se nalazio IV drip. "I tako ste vi narode otkrili pacifistički znak, ha? Divno. Možete ga nositi na koncertNeila Diamonda ili Petule Clark na Zimskom karnevalu. Što se mene tiče, ja odlazim odavde. Ovo je kraj zamene.""Odeš li na fakultet negdje na drugom kraju zemlje, misliš li da ćeš uspjeti odbaciti štake?" upita Skip. "Moždapostati atletičar?"Ja se malo zgranem, ali se Stoke nasmiješi. I to pravim smiješkom, veselim i iskrenim. "Štake nisu bitne", rečeon. "Vremena je premalo da bi ga se rasipalo, to je bitno. Ljudi ovdje ne znaju što sedogađa, i nije ih briga. Oni su sivi ljudi. Ljudi koji životare. U Oro-nou u Maineu kupnja ploče Rolling Stonesasmatra se revolucionarnim činom.""Neki ljudi znaju više no što su oni znali", rekoh... ali me mučila pomisao na Natea, koji se zabrinuo da binjegova majka mogla vidjeti fotografiju na kojem se vidi kako ga hapse pa je zbog toga ostao na rubu pločnika.Lice u pozadini, lice sivog mladića na putu prema zubarstvu u 20. stoljeću.Dr. Carburv gurne glavu kroz vrata. "Vrijeme za polazak, narode. Gospodin Jones mora se dobro odmoriti dapovrati snagu."Ustanemo. "Kad prodekan Garretsen dođe porazgovarati s tobom", rekoh, "ilionaj Ebersole...""Što se njih tiče, reći ću im da mije cijeli taj dan ispario iz pamćenja", reče Stoke. "Carburv im može reći da sambronhitis imao od listopada a upalu pluća od Dana nezavisnosti, pa će morati to prihvatiti. Ja ću reći da tog dananisam ništa mogao učiniti. Osim, možda, baciti štake i pretrčati stotinu metara.""Znaš, nismo ti ukrali znak", reče Skip. "Samo smo ga posudili."Stoke kao daje razmislio o ovome, pa uzdahne. "Nije to moj znak", reče on."I nije", složim se. "Više ne. Bok, Stoke. Ponovno ćemo te doći posjetiti.""Neka vam to ne bude prioritet", reče on i pretpostavljam da smo ga shvatili ozbiljno jer ga nikad nismo posjetili.Vidio sam ga nekoliko puta u paviljonu, ali zaista samo nekoliko, a bio sam na predavanju kad se odselio nezavršivši semestar. Idući put vidio sam ga na televizijskim vijestima poslije skoro dvadeset godina, kad jegovorio na skupu Greenpeacea nakon što su Francuzi dignuli u zrak Rain-bow Warriora. To bi bilo 1984. ili1985. Nakon toga prilično sam ga često viđao na televiziji. Prikuplja dobrovoljne priloge za ekološke kampanje,drži govore na fakultetima iz tih šik crvenih invalidskih kolica, brani kolege eko-aktiviste na sudu kad im jepotreban branitelj. Čuo sam da ga zovu ekoljubac, i kladim se da on u tome na stanovit način uživa. Još nosi križ.Drago mi je. Kao što je rekao, to je ono što on ima.Kad smo stigli do vrata, on zazove: "Hej?"Okrenemo se i pogledamo u usko bijelo lice na bijelom jastuku iznad bijele plahte. Jedina boja na njemu bila jeta griva crne kose.Obrisi njegovih nogu ispod plahte ponovno me podsjete na Ujaka Sama iz parade za Dan nezavisnosti u momrodnom gradu. I ponovno pomislim da izgleda kao klinac kojemu je preostalo samo četiri mjeseca života. Uzdodatak bijelih zuba jer se Stoke smiješio."Hej što?" reče Skip."Vas dvojica toliko ste se zabrinuli što ću ja reći Garretsenu ili Ebersoleu... možda imam kompleks manjevrijednosti ili nešto takvo, ali mije teško povjerovati daje sva ta briga samo zbog mene. Jeste li vas dvojicaodlučili za promjenu zaista studirati?""Kad bi bilo tako, misliš li da bi nam uspjelo?" upita Skip."Moglo bi", reče Stoke. "Jedne se stvari sjećam od one večeri. I to prilično jasno."Pomislio sam da će reći da se sjetio kako smo mu se smijali — i Skip je to pomislio, poslije mije to rekao — alinije bilo to posrijedi."Odnio si me sam kroz vrata ordinacije", reče on Skipu. "A nisi me ispustio.""Naravno. Nisi jako težak.""Pa ipak... umrijeti je jedno, ali nikome se ne sviđa ideja da nekome padneš iz ruku na pod. To jenedostojanstveno. Budući da ti nisam pao, dat ću ti dobar savjet. Izvuci se iz sportskog programa, Kirk. Osim,naravno, ukoliko nemaš nekakvu sportsku stipendiju bez koje ne možeš.""Zašto?""Jer će te pretvoriti u nekoga drugoga. Možda će potrajati malo duže no što je bilo potrebno ROTC-u da DavidaDearborna pretvori u Dearieja, ali će naposljetku uspjeti.""Što ti znaš o sportu?" blago upita Skip. "Što ti znaš o tome kako je biti član momčadi?""Znam daje loše vrijeme za dečke u uniformama", reče Stoke a onda ponovno legne na jastuk i sklopi oči. Ali jedobro vrijeme da se bude žensko, rekla je Carol. Godina 1966. bila je dobro vrijeme da se bude žensko.Vratili smo se u paviljon i otišli u moju sobu učiti. Niže hodnika, Ronnie, Nick, Lennie i većina ostalih ganjali suGaduru. Nakon nekog vremena Skip zatvori vrata kako bi njihov zvuk zadržao s one strane vrata, a kad to nije upotpunosti uspjelo, ja upalim Nateov mali gramofon RCA Svvingline i poslušamo Phila Ochsa. Ochs je sadmrtav — kao i moja majka i Michael Landon. Objesio se oremen negdje u vrijeme kad je Stoke Jones postajao poznat u vezi s Greenpeaceom. Stopa suicida među žiteljima

Atlantide prilično je visoka. To ne iznenađuje, mislim; kad ti kontinent potone ispod nogu, to te uzdrma.41Dan-dva nakon posjeta Stokeu u ambulanti, nazovem majku i upitam može li mi zaista poslati još malo kešovine,jer bih želio poslušati njezin savjet i naći si instrukcije. Nije previše ispitivala ni previše grdila — znao si da sikod moje mame u gadnom sosu kad nije prigovarala — ali tri dana kasnije dobijem novčanu uputnicu na tristotine dolara. Tome dodam zaradu na herčevima — zabezeknim se kad shvatim da iznosi skoro osam stotinadolara. To je puno kovanica od pet centi.Nikad nisam to rekao mami, no zapravo sam s njezine tri stotke platio dvije instrukcije, jednog postdiplomca kojimije pomogao oko tajni tektonskih ploča i kontinentalnih rasjeda, i apsolventa iz paviljona King koji je pušiomarihuanu i pomagao Skipu iz antropologije (i možda mu napisao esej ili dva, iako to ne znam pouzdano). Taj sedrugi zvao Harvey Brundage i bio prva osoba koja je u mojoj nazočnosti rekla "Hej, čovječe, koji daun!"Skip i ja zajedno smo otišli prodekanu Filozofskog fakulteta — nije bilo teorije da bismo otišli k Garretsenu, neposlije onog sastanka u studenom u dvorani za rekreaciju u Chamberlainu — i izložili mu probleme s kojimasmo se suočili. Tehnički, nijedan od nas nije spadao na FF; kao brucoši još se nismo imali pravo izjasniti zaspecijalizaciju, ali nas je prodekan Randle saslušao. Preporučio nam je da se obojica obratimo svojimprofesorima i objasnimo problem... da im se više-manje prepustimo na milost i nemilost.Mi to i učinimo, premda smo mrzili svaku minutu tog procesa; jedan od čimbenika koji nas je tih godinapovezao čvrstim prijateljstvom bio je to što smo bili odgojeni na istim jenkijevskim postavka-ma, od kojih je jedna bila da se pomoć traži jedino ako je apsolutno nužno, a možda ni tada. Jedino što nam jepomoglo da preživimo tu neugodnu rundu obilazaka bilo je drugarstvo. Kad je Skip bio u kabinetima sa svojimprofesorima, ja sam ga čekao vani na hodniku, pušeći cigaretu za cigaretom. Kad bi došao red na mene, on ječekao mene.Kao grupa, profesori su pokazali kudikamo više razumijevanja no što bih ikad pomislio; većina je učinila svepod milim Bogom ne samo da prođemo, nego i da prodemo s dovoljno visokim ocjenama da zadržimostipendije. Jedino je Skipov profesor iz više matematike bio potpuno neprijemljiv, no Skip je u tom predmetu biodovoljno dobar da glatko prođe bez dodatne pomoći. Poslije puno godina shvatio sam daje za mnoge profesoreto bilo više moralno nego pedagoško pitanje: nisu željeli imena svojih bivših studenata pročitati na popisupoginulih i morati se upitati jesu li oni djelomice odgovorni; daje razlika između dovoljan i minus dobar ujednobila i razlika između mladića koji vidi i čuje i onoga koji beživotno sjedi u nekoj bolnici za vijetnamske veterane.42Nakon jednih od konzultacija, kad se crna sjena svršetka semestra nadvila nad nas, Skip ode u Medvjeđi brlog nainstrukcije iz antropologije i sat štreberaja na pogon kavom. Ja sam bio dežurna su-doperka u Holvokeu. Kad sepokretna traka tog popodneva najzad zaustavila, vratim se u paviljon da nastavim s učenjem. Zaustavim se upredvorju da pogledam u svoj poštanski pretinac. U njemu se nalazila ružičasta obavijest o prispijeću paketa.Paket je bio umotan u smeđi papir i špagu, ali oživljen s nekoliko samoljepivih božičnih zvona i božikovinom.Povratna adresa pogodi me u trbuh poput neočekivanog udarca: Carol Gerber, 172 Broad Street, Hanvich,Connecticut.Nisam je pokušavao zvati, i to ne samo zato što sam imao pune ruke posla spašavajući si dupe. Mislim da nisamshvaćao pravi razlog dok nisam ugledao njezino ime na tom paketu. Bio sam uvjeren da se vratila Sully-Johnu.Da je noć kad smo vodili ljubav u mom autu dok su puštali evergrine za nju sad davna prošlost. Da sam ja davnaprošlost.Phil Ochs pjevao je s Nateova gramofona, ali je Nate drijemao na krevetu s otvorenim primjerkom Newsweekana licu. Na naslovnici se nalazio general William Westmoreland. Sjednem za svoj stol, stavim paket preda se,posegnem za uzicom, ali onda zastanem. Prsti su mi se tresli. Srca su žilava, rekla je. Uglavnom ne puknu.Najčešće se samo izvitopere. Imala je pravo, naravno... ali me moje boljelo dok sam sjedio i gledao u božičnipaket koji mi je poslala; boljelo me jako. S gramofona se čuo Phil Ochs, ali sam ja u glavi čuo stariju, slađuglazbu. U glavi sam čuo Platterse.Naglim pokretom povučem uzicu i razvežem čvor, potrgam ljepljivu traku, maknem smeđi papir i naposljetkuoslobodim bijelu ukrasnu kutijicu. Unutra se nalazio dar umotan u sjajni crveni papir i bijelu satensku vrpcu. Atu se nalazila i kvadratna omotnica na kojoj je njezinim poznatim rukopisom bilo napisano moje ime. Otvorimomotnicu i izvučem Hallmarkovu čestitku — kad vam je iskreno stalo da pošaljete najbolje, i tako to — smotivom pahuljica od sta-niola i anđela od staniola koji pusu u trublje od staniola. Kad sam otvorio čestitku, iznje ispadne isječak iz novina i padne na poklon koji mije poslala. Isječak je bio iz harvičkog Dnevnika. Nagornjoj margini, iznad naslova, Carol je napisala: Ovaj put sam uspjela—odličje za hrabrost! Ne brini, 5 šavovana hitnoj i bila sam kod kuće za večeru.Naslov članka je glasio: DEMONSTRACIJE PROTIV MOBILIZACIJE PRETVORILE SE U KAOS: 6RANJENO, 14 UHAPŠENO. Fotografija je bila u ošroj suprotnosti onoj iz derrvjevskih Novosti na kojoj su svi,pa i policajci i građevinski radnici koji su organizirali vlastiti impromptu kontraprosvjed, izgledali donekleopušteno. Na fotografiji iz harvičkog Joumala, ljudi su izgledali razjareno, zbunjeno i oko dvije tisućesvjetlosnih godina od opuštenosti. Bilo je tu fizikalaca s tetovažama na nabreklim mišicama i s mržnjom

iskrivljenim licima; bilo je tu dugokosih klinaca koji su im uzvraćali pogledom u kojem se vidio srdit prkos.Jedan od potonjih držao je ruke ispružene prema rugajućoj trojci muškaracakao da kaže Dođite, želite malo moje krvi? Između te dvije skupine nalazili su se policajci, napregnutog inapetog izraza lica.Slijeva (Carol je nacrtala strelicu okrenutu prema toj strani fotografije kao da bi mi u protivnom promakla)nalazila se poznata jakna na čijim je leđima velikim slovima pisalo SREDNJA ŠKOLA HAR-WICH. Ponovnojoj je glava bila okrenuta, ali ovaj put prema objektivu umjesto od njega. Vidio sam krv kako joj se slijeva nizobraz puno jasnije no što sam želio. Mogla je do mile volje crtati šaljive strelice i pisati bezbrižne komentare:meni nije bilo smiješno. Na njezinu licu nije bio čokoladni sirup. Murjak ju je držao za jednu ruku. Djevojka nanovinskoj fotografiji kao da nije hajala ni za to ni za činjenicu da krvari iz glave (ako je uopće u tom trenutkuznala da krvari). Djevojka na novinskoj fotografiji se smiješila. U jednoj je ruci nosila transparentZAUSTAVITE UBIJANJE. Drugu je ispružila prema objektivu, s prva dva prsta pružena u obliku slova V. Znakza pobjedu, pomislio sam tada ali to, naravno, nije bilo to. Do 1969. godine taj je V išao zajedno s vrapčjimtragom kao šunka s jajima.Pogledom preletim preko teksta isječka, ali u njemu nije bilo ničeg osobito zanimljivog. Prosvjed...kontraprosvjed... epiteti... bačeno kamenje... nekoliko obračuna šakama... policija stigla na mjesto događaja. Tončlanka bio je istodobno uzvišen, gadljiv i snis-hodljiv; podsjetio me na to kako su Ebersole i Garretsen izgledalione večeri u podrumskoj dvorani. Momci, razočarali ste me. Svi osim trojice uhapšenih prosvjednika pušteni sukasnije toga dana i ničije ime nije spomenuto, što znači da su vjerojatno bili mlađi od dvadeset jednu godinu.Krv na njezinu licu. A ipak se smiješi... pobjedonosno, zapravo. Shvatim da Phil Ochs još pjeva — pobio samjamačno milijun ljudi i sad žele da se ponovno vratim — i naježim se.Obratim pozornost čestitci. Sadržavala je tipične želje u rimi; uvijek se svode na isto, zar ne? Čestit Božić,iskreno se nadam da nećeš umrijeti u novoj godini. Jedva sam ih pročitao. Na praznoj stranici nasuprot stihovimanapisala mije poruku. Bila je dovoljno duga da zauzme skoro cijeli bijeli prostor.Dragi Broj Šest!Samo sam ti htjela poželjeti najsretniji sretan Božić i reći tida sam dobro. Nisam se upisala na neki fakultet, iako samse povezala sa stanovitim fakultetskim tipovima (vidi priloženi isječak) i očekujem da ću jednog dana nastavitistudij, vjerojatno u zimskom semestru iduće godine. Mama mi nije najbolje, ali se trudi, a brat mi dolazi k sebi.IRion-da pomaže. Našla sam se sa Sullyjem nekoliko puta, ali više nije isto. Jedne je večeri došao k meni gledatiteleviziju i bili smo kao stranci... odnosno možda zapravo želim reći da smo kao stari poznanici na vlakovimakoji idu u suprotnim smjerovima.Nedostaješ mi, Pete. Mislim da i naši vlakovi idu u suprotnim smjerovima, ali nikad neću zaboraviti našezajedničke trenutke. Bilo je slatko i najbolje (naročito posljednja večer). Možeš mi pisati ako želiš, ali bih da nepišeš. To možda ne bi bilo dobro ni za jedno od nas. Ne znači da mi nije stalo ili da se ne sjećam, već obratno.Sjećaš se večeri kad sam ti pokazala onu fotografiju i ispričala kako su me pretukli? Kako se moj prijatelj Bobbypobrinuo za mene? Tog je ljeta čitao jednu knjigu. Dobio ju je od čovjeka s kata iznad. Bobbyje rekao daje tonajbolja knjiga koju je ikad pročitao. Znam, to ne znači puno kad ti je samo jedanaest godina, ali sam je ponovnovidjela u školskoj knjižnici u četvrtom razredu srednje škole i pročitala je, samo da vidim kakva je. Učinila mi seprilično dobra. Ne najbolja knjiga koju sam ikad pročitala, ali prilično dobra. Mislila sam da bi tebi bilo drago daimaš primjerak. Iako je napisana prije dvanaest godina, meni se nekako čini da govori o Vijetnamu. Ako i nijetako, puna je informacija. Volim te, Pete. Čestit Božić.P. S. Izvuci se iz te glupe kartaške igre.Pročitam pisamce dvaput, pa brižljivo preklopim novinski isječak i vratim ga u čestitku, još drhtavih ruku.Mislim da negdje još imam tu čestitku... kao što sam uvjeren da "Crvena Carol" Gerber jošnegdje čuva onu sličicu svojih prijatelja iz djetinjstva. Ukoliko je još živa. Što nije sasvim izvjesno; velik brojprijatelja iz kruga ljudi s kojima se posljednjima družila nisu živi.Otvorim paket. Unutra — u oštroj suprotnosti s veselim božičnim papirom i bijelom satenskom vrpcom —nalazilo se džepno izdanje Gospodara muha Williama Goldinga. Nekako mije promakla u srednjoj školi, jer samse umjesto nje iz lektire odlučio za knjigu Separate Peace, budući da mi je Peace izgledao malo kraći.Otvorim je, misleći da možda ima posvetu. I imala je, ali ne kakvu sam očekivao, nimalo. Evo što sam našao nabijelom prostoru nas-lovnice:Oči mi se napune iznenadnim neočekivanim suzama. Poklopim usta rukama da bih zadržao jecaj koji je želioizaći. Nisam želio probuditi Natea, nisam želio da me vidi kako balim. Ali sam plakao, i te kako. Sjedio sam zasvojim stolom i plakao za nju, za sebe, za nas oboje, za sve nas. Ne sjećam se da sam ikad u životu patio više notad. Srca su žilava, rekla je, uglavnom ne puknu, i siguran sam daje to točno... ali tada? Što je s onima koji smotad bili? Što je sa srcima u Atlantidi?43U svakom slučaju, Skip i ja smo preživjeli. Nadoknadili smo propušteno, provukli se na završnim ispitima isredinom siječnja vratili u Chamberlain Hali. Skip mi reče da je preko praznika napisao pismo Johnu Winkinu,

bejzbolskom treneru, u kojem je napisao da se predomislio glede svog angažmana u momčadi.Nate se vratio na drugi kat Chamberlaina. Kao, začudo, i Lennie Doria — upisao se uvjetno, ali je bio tamo. Nonjegova paisana To-nyja DeLucce nije bilo. Kao ni Marka St. Pierrea, Barrvja Mar-geauxa, Nicka Proutvja,Brada Witherspoona, Harveya Tvvillera, Randyja Echollsa... i, naravno, Ronnieja. U ožujku smo dobili raz-glednicu od njega. Nosila je poštanski žig Lewistona i bila jednostavno naslovljena na Papane s drugog kataChamberlaina. Zalijepili smo je u čitaonici, iznad stolice na kojoj je Ronnie najčešće sjedio dok je kartao.Sprijeda se nalazio Alfred E. Neuman, lice s naslovne stranice časopisa Mad. Straga je Ronnie napisao: "UjakSam zove i moram ići. Palme u budućnosti i ko ga j—e. Što, ja zabrinut? Završio sam s 21 meč poenom. To mečini pobjednikom." Bilo je potpisano sa "RON". Skip i ja smo se nasmijali tome. Za nas, sinčić gospođeMalenfant pogana jezika bit će Ronnie do smrti.Nije bilo ni Stokea Jonesa, zvanog Rip-Rip. Neko vrijeme nisam puno mislio na njega, ali mi se njegovo lice iuspomena vrate s osup-njujućom (premda kratkotrajnom) živopisnošću godinu i pol dana potom. U to samvrijeme bio u zatvoru, u Chicagu. Ne znam koliko nas je murja pokupila ispred kongresne dvorane u kojoj seodržavao kandidacijski skup one večeri kad je nominiran Hubert Humphrey, ali nas je bilo puno, i puno nas jebilo ozlijeđeno — godinu dana poslije probrana će komisija u svom izvješću taj događaj proglasiti "policijskimuličnim neredima".Završio sam u ćeliji istražnog zatvora predviđenoj za petnaest, maksimalno dvadeset pritvorenika, zajedno sašezdesetak narolja-nih, izbubetanih, ušlogiranih, premlaćenih, raščupanih, zakantanih, sjebanih, okrvavljenihhipija. Neki su pušili džointe, neki plakali, neki bljuvali, neki pjevali protestne pjesme (negdje daleko iz drugogkuta, krene naduvana verzija pjesme 'Trn Not Marchin' Anymoje" od nekog tipa kojeg nisam ni vidio). Situacijaje sličila nekakvoj ćaknutoj kaznenoj inačici natjecanja u tome tko će nagurati više ljudi u telefonsku govornicu.Prignječili su me o rešetke. Pokušavao sam zaštititi džep od košulje (Pali Mallice) i džep na boku (primjerakGospodara muha koji mi je poklonila Carol, sad jako raskupusan, kojemu je manjkalo pola naslovnice i koji jeispadao iz uveza), kad mi iznebuha Stokeovo lice proleti kroz glavu, jasno i potpuno poput fotografije visokerezolucije. Kao daje došlo niotkud, vjerojatno proizvod neaktivnog memo-rijskog strujnog kruga koji se na trenutak užario i oživio, od pendreka po glavi ili okrepljujućeg daška suzavca.A s njime stigne i pitanje."Koji je kurac bogalj radio na drugom katu?" upitam naglas.Neki čovječuljak s grivom zlatne kose — a la Peter Frampton ali patuljast, ako si to možete zamisliti — okrenese. Imao je blijedo i bubuljičavo lice. Krv mu se sušila ispod nosa i na jednom obrazu. "Što je, čovječe?" upitaon."Kojeg je Boga bogalj radio na drugom katu studentskog paviljona? I to paviljona bez lifta? Zar ga ne bismjestili u prizemlje?" A onda se sjetim Stokea kako juriša prema Holvokeu spuštene glave i kose koja mu padau oči, Stokea koji si u bradu mumlja "Rip-np, rip--rip, rip-rip". Stokea koji hoda po svijetu kao da su mu svineprijatelji; daj mu neku siću, i on će pokušati pobiti cijeli svijet."Čovječe, ne kužim te. Što—""Osim ako je on to tražio", rekoh. "Osim ako je on to zahtijevao.""Pun pogodak", reče onaj mališan s kosom Petera Framptona. "Imaš džoint, čovječe? Hoću se naduvati. Ovdje jeza kurac. Hoću u Hobbiton."44Skip je postao umjetnik, slavan na svoj način. Ne kao Norman Rockwell — nikad nećete vidjeti reprodukcijuneke od Skipovih skulptura na tanjuru iz asortimana Franklin Minta, ali je imao mnoge izložbe: London, Rim,New York, prošle godine Pariz, i o njemu se redovito objavljuju osvrti. Mnogi ga kritičari nazivaju šturim,pomodarskim (neki ga već dvadeset pet godina nazivaju pomo-darijom) trivijalnim umom koji putem prizemnihslika komunicira s drugim trivijalnim umovima. Drugi kritičari, pak, hvale njegovu iskrenost i energiju. Ja samsklon ovoj drugoj školi, ali to je za očekivati; poznavao sam ga u mladosti, zajedno smo se spasili s velikog to-nućeg kontinenta, i ostao mi je prijatelj; ne neki posredan način ostao je mojpaisan.Ima i kritičara koji se osvrću na gnjev koji njegovi radovi tako često izražavaju, gnjev koji sam ja prvi jasnoopazio u tablou vijetnamske obitelji od Ijepenke koji je on daleke 1969. zapalio ispred fakultetske knjižnice napojačani ritam sastava Youngbloods. Da, ima nešto u tome. Neki Skipovi radovi su smiješni, neki tužni a nekibizarni, ali uglavnom su gnjevni, većina njegovih ljudi od gipsa, papira i gline ukočenih ramena kao da šapćuZapali me, o zapali me i poslušaj kako vrištim, zapravo je još 1969., ovo je još Mekong i uvijek će biti. "BijesStanleva Kirka daje vrijednost njegovu radu", napisao je jedan kritičar za vrijeme izložbe u Bostonu, ipretpostavljam da je posrijedi bio isti onaj bijes koji je pridonio njegovu srčanom udaru prije dva mjeseca.Nazvala je njegova supruga i rekla da me Skip želi vidjeti. Liječnici su rekli da nije bila riječ o teškom srčanomudaru, ali se Kapetan izvoljevao ne složiti. Moj stari paisan Kapetan Kirk mislio je da umire.Odletio sam u Palm Beach, i kad sam ga ugledao — bijelo lice ispod uglavnom bijele kose na bijelom jastuku —to mi prizove u sjećanje prizor koji najprije nisam uspio locirati."Sjetio si se Jonesa", reče on promuklim glasom, i naravno bio je u pravu. Ja se veselo nasmiješim, no istogtrenutka nekakva mi hladnoća prođe prstom niz leđa. Ponekad vam neke stvari navru u sjećanje i to je to.

Ponekad vam se vrate.Uđem i sjednem pokraj njega. "Nije loše, o veliki vraču.""A nije bilo ni teško", reče on. "Ponovno onaj dan u ambulanti, samo što je Carburv vjerojatno već mrtav a ovajput ja imam cjevčicu u nadlanici." On podigne jednu talentiranu ruku, pokaže mi cjevčicu, pa je ponovno spusti."Više ne mislim da ću umrijeti. Barem ne još.""To je dobro.""Jošpušiš?""Odrekao sam ih se. Prošle godine."On kimne glavom. "Žena kaže da će se razvesti od mene ne učinim lija isto... pa bi bilo bolje da pokušam.""To je najgora navika.""Zapravo mislim daje život najgora navika.""Kapetane, sačuvaj to nabacivanje s frazetinama za Reader's Dl-gest."On se nasmije, a onda upita je li mi se javio Natie."Božična čestitka, kao uvijek. S fotografijom.""Nate je nenadjebiv!" Skip je bio oduševljen. "Njegove ordinacije?""Aha. Ispred nje je ove godine stavio jaslice. Tri kralja izgledaju kao da im treba dobar zubar."Pogledamo se i počnemo hihotati. No prije no što se Skip uspio razmahati, počne kašljati. To je sablasnopodsjećalo na Stokea — na trenutak je čak izgledao kao Stoke — i ponovno osjetim onu studen kako mi gmiženiz leđa. Da je Stoke mrtav, bio bih pomislio da nas salijeće, ali nije bio. Na svoj se način Stoke Jones prodaojednako kao i svi ostarjeli hipiji koji su prešli s prodaje kokaina na prodaju obveznica telefonom. Stoke obožavasvoje televizijske nastupe, nego što; za vrijeme suđenja O. J. Simpsonu mogli ste uhvatiti Stokea na nekojradiofrekvenciji svake večeri, još jedan lešinar koji kruži oko strvine.Carol se jedina nije prodala, pretpostavljam. Carol i njezini prijatelji. A što je sa studentima kemije koje su ubilisvojom bombom? Bila je to pogreška, vjerujem u to svim srcem — Carol Gerber koju sam ja poznavao ne bipodnijela pomisao da sva moć dolazi iz pušča-ne cijevi. Carol koju sam ja poznavao shvatila bi da je to još samojedan zajebani način da se kaže da moramo uništiti selo da bismo ga spasili. No mislite li daje rodbinu tih mladihljudi briga što je to bila pogreška, što bomba nije eksplodirala kad je trebala, joj oprostite? Mislite li da su pitanjao tome tko se prodao a tko nije važna njihovim majkama, očevima, braći, sestrama, ljubavnicima, prijateljima?Mislite li da je to važno ljudima koji to moraju preboljeti i nekako nastaviti živjeti? Srca mogu pući. Da. Srcamogu pući. Katkad pomislim da bi bilo bolje kad bismo nakon toga umrli, ali ne umiremo.Skip se trudio povratiti dah. Monitor pokraj njegova kreveta zabrinuto je piskutao. Sestra se naviri u sobu i Skipjoj mahne da ode. Pijukanje se smiri i vrati u svoj prijašnji ritam, pa ona ode. Kad je otišla, Skip reče: "Zaštosmo se tako jako smijali kad je on onog dana pao? To mi pitanje ne da mira.""Ni meni", rekoh."I što je odgovor? Zašto smo se smijali?""Jer smo ljudi. Neko vrijeme, mislim negdje između Woodstocka i Kent Statea, pomislio sam da smo neštodrugo, ali nismo bili.""Mislili smo da smo zvjezdana prašina", reče Skip. Gotovo ozbiljna izraza lica."Mislili smo da smo od zlata", složim se i nasmijem. "I da se moramo vratiti u rajski vrt80.""Sagni se, hipijevac", reče Skip i ja to učinim. Shvatim da moj stari prijatelj, koji je nadmudrio Dearieja,Ebersolea i prodekana za studente, koji se preobratio i molio svoje nastavnike da mu pomognu, koji me naučioda pijem pivo na krigle i izgovorim jebote s deset različitih intonacija, malo plače. Podigne ruke prema meni. Svremenom su otančale pa mu se mišići nisu čvorili već visjeli. Sagnem se i zagrlim ga."Pokušali smo", reče mi u uho. "Nemoj to nikad zaboraviti, Pete. Pokušali smo."Vjerojatno i jesmo. Na svoj način, Carol je pokušala više od svih nas i platila najvišu cijenu... naravno, osim onihkoji su poginuli. Pa premda smo zaboravili jezik kojim smo u to vrijeme govorili — izgubljen je kao i trapez-hlače, košulje bojene u kućnoj radinosti, ka-putići a la Nehru i natpisi na kojima je pisalo UBIJANJE RADIMIRA JE KAO JEBANJE RADI NEVINOSTI — kadšto se prisjetim pokoje riječi. Informacije, shvaćate?Informacije. A katkad, u svojim snovima i uspomenama (što sam stariji to mi se čine sličnijima), osjetim mirismjesta gdje sam s takvom lakoćom govorio tim jezikom: dašak zemlje, aromu naranči i blijedeći miris cvijeća.8 Citat iz pjesme "Woodstock" sastava Southern Comfort.1983.: Boblaslovio sve nas.1983.SLIJEPI WILLIE6:15Budi se uz glazbu, uvijek uz glazbu; njegov se mozak ne može nositi s kreštavim bilip-biiip-bliipom radij a-budilice u prvim bunovnim trenucima dana. Budilica zvuči kao da kamion gradske čistoće vozi natraške. No iradio je pravi užas u ovo doba godine; postaja s ever-grinima na koju je njegov radio-sat ugođen sad od jutra dosutra emitira Božične pjesme; tako se i jutros budi uz zvuke jedne od dvije ili tri pjesme s top-liste najmrskijihmu pjesama, nešto puno dahta-vih glasova i lažnog udivljenja. Hare Krishna Chorale ili Andy Wil-liams Singers

ili netko takav. Čuješ li što ja čujem, pjevaju dahtavi glasovi dok se on uspravlja u krevetu, žmirka nerasanjeno,kose koja mu strši na sve strane. Vidiš li što ja vidim, pjevaju oni dok on prebacuje noge na pod, kriveći liceprelazi preko hladnog poda do radija i odalami tipku koja ga isključuje. Kad se okrenuo, Sharon je zauzela svojuuobičajenu obrambenu pozu — jastuk preklopljen preko glave, ništa se ne vidi osim luka jednog bjelokosnogramena, čipkane naramenice spavaćice i čuperka paperja plave kose.Odlazi u kupaonicu, zatvara vrata, skida donji dio pidžame u kojem spava, ubacuje ga u košaru za prljavo rublje,uključuje svoj električni brijaći aparat. Dok prelazi njime preko lica, razmišlja: Dečki, a da prođete kroz cijelikatalog osjetila kad ste već kod toga, ha ? Mirišeš li što ja mirišem, kušaš li što ja kušam, osjećaš li što jaosjećam, hoću reći, raspalite dečki."Besmislica", kaže on dok otvara tuš. "Čista besmislica."Dvadeset minuta potom, dok se još odijeva (jutros u tamnosivo odijelo Faula Stewarta, plus njegova omiljenaSulka kravata), Sharon se malko probudi. Ali ne i dovoljno da bi on razumio što mu ona govori."A da ponoviš?" zamoli on. "Čuo sam aerkonjak ali je ostalo bilo samo buga-vuga.""Zamolila sam te da kupiš pola litre aerkonjaka na povratku kući", kaže ona. "Večeras nam dolaze Allenovi iDubravevi, sjećaš se?""Božić", kaže on, brižljivo provjeravajući frizuru u zrcalu. Više ne izgleda kao srditi, dezorijentirani muškarackoji se pet jutara tjedno — katkad i šest — uspravlja u krevetu na zvuk glazbe. Sad izgleda kao ostali ljudi kojiće se s njim voziti u New York vlakom s polaskom u 7:40, a on upravo to i želi."Što ne valja s Božićem?" pita ona snenim smiješkom. "Besmislica, ha?""Tako je", potvrđuje on."Ako se sjetiš, donesi i cimeta—""U redu.""—ali zaboraviš li aerkonjak, ne dolazi mi na oči, Bili.""Sjetit ću se.""Znam. Vrlo si pouzdan. A i zgodan.""Hvala."Ona se ponovno svali u krevet, pa se podboči na lakat dok on pedantno namješta kravatu, koja je tamnoplaveboje. U životu nije stavio crvenu kravatu i nada se da će i na posljednji počinak otići neza-ražen tim virusom."Nabavila sam ukrasne staniol-vrpce koje si želio", kaže ona."Mmm?""Staniol", kaže ona. "Na kuhinjskom je stolu.""O." On se sad sjeti. "Hvala.""Nema na čemu." Ona je ponovno legla i već počela ponovno tonu ti u san. On joj ne zavidi na tome što može ukrevetu ostati do devet sati — ma što, i do jedanaest, ukoliko želi — ali joj zavidi na sposobnosti da se probudi,porazgovara, a onda ponovno zaspi. On je to mogao kad je bio u prašumi — većina dečki je mogla — ali jeprašuma bila jako davno. Uprekomorju, tako su govorili novopri-došli momci i izvjestitelji; no ukoliko si nekovrijeme proveo tamo, govorio si jednostavno prašuma, ili kadšto džungla.U prašumi, aha.Ona kaže još nešto, ali sad je ponovno u buga-vuga fazi. No on svejedno zna što je rekla: ugodan ti dan želim,dušo."Hvala", kaže on ljubeći je u obraz. "I bit će." "Jako si zgodan", ponovno promumlja ona, iako su joj oči zatvo-rene. "Volim te, Bili.""I ja tebe", kaže on i izađe.Njegova aktovka — kupljena kod Marka Crossa, ne baš najek-skluzivnija, ali blizu — stoji u ulaznompredsoblju, pokraj vješalice na kojoj visi njegov kaput (kupljen u Tager'su u Madisonovoj). Pokupi aktovku uprolazu i odnese je u kuhinju. Kava je skuhana — Bog blagoslovio automat za kavu — i on si natoči šalicu.Otvori aktovku, koja je potpuno prazna, i podigne kuglu staniol-vrpci s kuhinjskog stola. Na trenutak je zadrži uzraku, promatrajući kako svjetluca na svjetlosti kuhinjskih fluorescentnih svjetiljki, a onda je stavi u aktovku."Čuješ li što ja čujem", kaže on nikome i uz glasan škljocaj zatvori aktovku.8:15S druge strane prljavog prozora njemu s lijeve strane on vidi kako mu se grad primiče. Zbog nečisti na staklu,grad izgleda poput neke blatne, gargatuanske razvaline — možda iščezle Atlantide, netom podignute na površinupa zuri u sivo nebo. Danu je u grlu zapeo snježni zapuh, ali ga to ne zabrinjava odveć; još je samo osam dana doBožića i danas će biti puno posla.Vagon vonja po jutarnjoj kavi, jutarnjem dezodoransu, jutarnjem parfemu i jutarnjim želucima. Na bezmalosvakom sjedištu sjedi kravata — u posljednje vrijeme nose ih i žene. Lica imaju podbuhle izraze tipične za osamsati ujutro, pogledi introspektivni i bespomoćni, razgovori malodušni. To je sat u koji i ljudi koji ne piju izgle-daju mamurno. Većina se putnika drži svojih novina. Zašto ne? Reagan je kralj Amerike, obveznice su sepretvorile u zlato, smrtna kazna ponovno je u modi. Život je dobar.On je pred sobom otvorio Timesovu križaljku, pa premda je popunio nekoliko kvadratića, to je uglavnom

obrambena mjera. Ne voli razgovarati s ljudima u vlaku, ne voli nikakve nevezane razgovore, a zadnja stvar nasvijetu koju želi jest kompa-suputnik. Kad u nekom vagonu počne viđati ista lica, kad mu ljudi počnu kimati gla-vom ili govoriti: "Kako ste danas?" dok sjedaju na svoja mjesta, on promijeni vagon. Nije pretjerano teško ostatianoniman, jedan od ljudi koji putuje na posao iz prigradskih područja Connecticuta, čovjek upadan jedino posvom neumornom odbijanju da nosi crvenu kravatu. Možda je nekoć bio polaznik vjerske osnovne škole, moždaje nekoć držao uplakanu djevojčicu dok ju je jedan od njegovih prijatelja udarao bejzbolskom palicom i možda jeproveo neko vrijeme u prašumi. Nitko u vlaku ne mora za to znati. Zato su vlakovi dobri."Spremni za Božić?" upita ga muškarac sa sjedišta kod prolaza.On podigne pogled, gotovo namršteno, no onda zaključi da nije posrijedi opaska koja bi imala neku težinu, negoprazna fraza koju neki ljudi osjećaju obvezu izustiti da im brže prođe vrijeme. Taj je čovjek pokraj njega debeo inedvojbeno će do podneva početi zaudarati bez obzira na to koliko je Speed Sticka jutros nanio... ali jedva dagleda u Billa, pa nema veze."Pa... znate", kaže on, gledajući u aktovku između svojih cipela — aktovku koja sadrži kuglicu staniola i ništaviše. "Zagrijavam se, malo-pomalo."8:40Izlazi iz kolodvora Grand Central s tisuću drugih muškaraca i žena u kaputima, uglavnom menadžera srednjegranga, ulickanih hrčaka koji će do podneva punom parom trčkarati na svojini kotačima. Na trenutak zastane iduboko udahne hladan, sivi zrak. Lexing-tonska avenija u ruhu je božičnih žaruljica, a malo podalje Djed Bo-žićnjak koji izgleda kao Portorikanac ciliče zvonom. Ima lončić zapriloge, a pokraj njega i štafelaj. Natpis na njemu glasi POMOZITE BESKUĆNICIMA OVOG BOŽIĆA, ičovjek u plavoj kravati pomisli: Što kažeš na malo istine u oglašavanju, Djede? Što kažeš na natpis na kojem bipisalo POMOZITE MI DA SE ZA BOŽIĆ OPSKRBIM KOKAINOM? No on svejedno u prolazu ubaci dvijedolarske novčanice u lončić. Ima dobar osjećaj u vezi s današnjim danom. Drago mu je da gaje Sharon podsjetilana staniol—vjerojatno bi ga zaboravio ponijeti; on uvijek ispusti iz vida takve stvari, suptilne detalje.Šetnja od deset minuta dovede ga do njegove zgrade. Ispred vrata stoji mladi crnac, star možda sedamnaestakgodina, u crnim trapericama i prljavoj crvenoj majici s kapuljačom. Skakuće s noge na nogu, ispuhuje oblačićepare iz usta, često se smiješi i pritom pokazuje zlatni zub. U jednoj ruci drži djelomice zgnječenu papirnatušalicu. U njoj ima nešto kovanica s kojima neprekidno čegrta."Imate sitnog?" pita prolaznike koji se slijevaju prema okretnim vratima. "Imate sitnog, gospodine? Imate sitnog,gospođo? Pokušavam skupit za dorčak. Hvala, boblaslovio vas, sretan Božić. Imaš sitnog, stari? Dvajspet centimožda? Hvala. Imate sitnog, gospođo?"U prolazu Bili u mladićevu šalicu ubaci kovanicu od pet centi i dvije od deset."Hvala vam, gospodine, boblaslovio, sretan Božić." "I tebi", kaže on.Žena pokraj njega se namršti. "Ne biste ih trebali ohrabrivati", kaže ona.On slegne ramenima i nasmiješi se blijedim, posramljenim smiješkom. "Teško mije nekome nešto odbiti zaBožić", kaže joj on.Uđe u predvorje u bujici drugih ljudi, zagleda se nakratko za onom gadurom tvrda srca koja je krenula premakiosku s tiskom, pa krene prema dizalima i njihovim starinskim pokazivačima katova u obliku kazaljki i s artdeco brojkama. Tu mu nekoliko ljudi kimne glavom — ta nije to kao vlak, u kojem možeš promijeniti vagon.Usto, zgrada je stara; dizala su spora i klimava."Kako žena, Bili?" pita ga kržljavi, vječno nasmiješeni čovjek s četvrtog kata."Carol je dobro.""Djeca?""Oboje su dobro." On nema djece, a žena mu se ne zove Carol. Njegova je supruga nekadašnja Sharon AnneDonahue, iz srednje vjerske škole Sv. Gabrijela, generacija 1964., ali je to nešto što taj kržljavi, neprekidnonasmiješeni muškarac nikad neće znati."Kladim se da ne mogu dočekati veliki dan", kaže onaj kržljavac, još nasmješeniji, sad gotovo neopisivo. BilluShearmanu izgleda onako kako bi urednik neke stripoteke mogao prikazati Smrt: krupne oči, golemi zubi inategnuta sjajna koža. Taj ga cer podsjeti na Tam Boi, u dolini A Shau. Kad su ušli u nju, dečki iz 2. bataljunaizgledali su kao kraljevi, a kad su izašli, kao oprljene izbjeglice iz pakla. Izašli su s tim krupnim očima igolemim zubima. Još su tako izgledali u Dong Hau, gdje su se nakon nekoliko dana svi izmiješali. U Vijetnamuje puno toga bilo zbrkano. A bilo je i puno improvizacije."Ne mogu dočekati", potvrdi on, "ali mislim da Šarah počinje sumnjati u čovca u crvenom odijelu." Požuri,dizalo, pomisli on, Isusa mu, izbavi me od tih bedastoća."Aha, to se događa", kaže kržljavac. Cer mu na trenutak zgasne, kao da ne razgovaraju o Djedu Božićnjaku negoo karcinomu. "Koliko Šarah sad ima godina?""Osam.""Kao da se rodila prije godinu-dvije. Bože, vrijeme zaista leti kad ti je dobro, zar ne?""Živa istina", kaže on, usrdno se nadajući da će kržljavac zašutjeli. U tom trenutku jedno od četiri dizala najzadnaglo uzdahnuvši otvori svoja vrata i oni se zbiju u njega kao u tor.

Bili i onaj kržljavac zajedno prođu komad hodnika na četvrtom katu, a onda se kržljavac zaustavi ispredstarinskih dvostrukih vrata na čijem je jednom oknu od mutnog stakla pisalo CONSOLIDATED INSURANCE,a na drugom ADJUSTORS OF AMERICA. Iza tih vrata začuje se muklo kliketi-klakanje tipkovnica i neštoglasniji zvuk zvonjave telefona."Ugodan dan ti želim, Bili." "I ja tebi."Kržljavac uđe u svoj ured i na trenutak Bili ugleda veliki vjenčić obješen na zidu prostorije nasuprot vratima. Iprozori su bili ukrašeni snijegom iz spreja. On zadrhti i pomisli, Bože izbavi nas.9:05Njegov ured —jedan od dva koja je unajmio u ovoj zgradi — nalazi se u dnu hodnika. Dva najbliža uredazamračena su i prazna, stanje koje traje posljednjih šest mjeseci i koje njemu sasvim odgovara. Na mutnomstaklu vrata njegova ureda ispisane su riječi WESTERN STATES LAND ANALVSTS. Na vratima su tri brave:jedna koja se na njima nalazila kad se on doselio u zgradu, plus još dvije koje je on ugradio. Uđe u ured, zatvorivrata, navuče zasun, a onda zatvori i protuprovalnu bravu.Nasred prostorije stoji uredski stol zatrpan papirima, ali nijedan od njih ne znači ništa: oni su paravan začistačice. Svako malo on ih sve pobaca i ponovno rasporedi novu hrpu. Na sredini stola nalazi se telefon s kojegon povremeno nasumce naziva neke brojeve kako telefonska tvrtka ne bi registrirala njegovu liniju kao potpunoneaktivnu. Prošle je godine kupio fotokopirku, i ona izgleda vrlo poslovno u svom kutu pokraj vrata koja vode udrugu malu prostoriju ovog ureda, ali se njome nikad nitko nije poslužio."Čuješ li što ja čujem, mirišeš li što ja mirišem, kušaš li što ja kušam", mrmlja on pa ode do vrata koja vode uonu drugu prostoriju. Unutra se nalaze police na kojima su poslagane dodatne hrpe besmislenih papira, dvaarhivska ormarića (na jednom se nalazi wal-kman, njegov izgovor za onih nekoliko prigoda kad netko pokuca nazaključana vrata i ne dobije odgovora), stolica i ljestve.Bili odnese ljestve u glavnu prostoriju i rasklopi ih s lijeve strane stola. Na stol položi aktovku. Onda se popnepo prve tri prečke, podigne ruke (pritom mu se donji dio kaputa zvonoliko raširi oko nogu) i brižljivo pomakne ustranu jednu viseću stropnu ploču.Iznad nje je tamni prostor koji se ne bi baš mogao nazvati spremištem, premda nekoliko cijevi i žica ipak prolazikroza nj. Tu gore nema prašine, barem ne u neposrednoj blizini, ni brabonjaka glodavaca — jednom mjesečnoposluži se D-Con Mouse-Prufeom81. Naravno, ne želi uprljati odjeću dok odlazi i dolazi, ali to nije važno.Važno je cijeniti svoj posao i svoje područje rada. To je naučio u vojsci, dok je služio vojsku u prašumi, i katkadpomisli da je to druga najvažnija stvar koju je naučio u životu. A najvažnija stvar je da jedino pokora možezamijeniti ispovijed, i da jedino pokora oblikuje identitet. To je lekcija koju je počeo učiti 1960., s četrnaestgodina, posljednje godine koju je mogao ući u ispovjedaonicu i reći: "Blagoslovi me oče jer sam zgriješio" ionda sve ispričati.Pokora je njemu važna.Blaslovio, misli on tamo u memljivoj tami spremišta. Boblaslovio tebe, boblaslovio mene, boblaslovio sve nas.Iznad tog uskog prostora (sablastan povjetarac beskrajno huče kroza nj i donosi miris prašine i brektanje dizala)nalazi se dno petog kata, i tu se nalaze tajna vrata u obliku kvadrata stranice sedamdesetak centimetara. Bili ih jesam ugradio; vičan je alatu, jedna od stvari koje Sharon cijeni kod njega.Podigne i prebaci poklopac tajnih vrata, pusti mutnu svjetlost odozgo, a onda dohvati aktovku za ručku. Kad jegurnuo glavu u prostor između katova, voda zdušno jurne niz debelu kanalizacijsku cijev sedam ili deset metaraod njegova sadašnjeg položaja. Za sat vremena, kad ljudi u zgradi krenu na pauzu, taj će zvuk biti stalan iritmičan poput valova koji se izlijevaju na plažu. Bili jedva da zamjećuje to ili bilo koji drugi međukatni zvuk;naviknuo se na njih.Penje se brižljivo na vrh Ijestava, a onda se odrazi u svoj ured na petom katu, ostavivši Billa dolje na četvrtom.Ovdje gore on je ponovno Willie, baš kao što je bio u srednjoj školi. Kao što je bio u Vijetnamu, gdje su gakatkad zvali Willie bejzbol.Ovaj gornji ured izgleda kao okorjela radionica, s namotima žice, motorima i ventilima uredno poslaganima nametalnim policama te s nečim što izgleda kao nekakav filter, a što čuči u kutu njegova radnog stola. No to zaistai jest ured: tu su pisaći stroj, diktafon, košara81 Poznata marka sredstva za deratizaciju.s primljenim dokumentima i onima pripremljenima za slanje (također paravan, koji on povremeno rotira onakokako farmeri rotiraju usjeve) i arhivski ormarići. Mnoštvo arhivskih ormarića.Na jednom se zidu nalazi slika Normana Rockvvella s motivom obitelji koja se moli za večerom na Danzahvalnosti. Iza stola je uokvirena fotografija snimljena kod fotografa na kojoj je Willie u svojoj poručničkojuniformi (snimljena u Sajgonu malo prije no što je zaslužio svoju Srebrnu zvijezdu za junaštvo na mjestuhelikopterskog udesa kod Dong Haa), a pokraj nje je uvećana kopija pohvalnice koju je dobio kad je otpušten izvojske, također uokvirena; ime na otpusnici je ono Williama Shearmana, i na njoj su primjereno spomenuta svanjegova odličja. Spasio je Sullivanu život na stazi kod one selendre. Tako piše u službenoj popratnoj pohvali uzSrebrnu zvijezdu, tako su rekli oni koji su preživjeli Dong Ha, a što je još važnije od toga, i Sullivan je takorekao. Bilo je to prvo što je rekao kad su zajedno završili u San Franciscu u bolnici poznatoj pod nazivom Picina

palača: Spasio si mi život, čovječe. Willie je sjedio na Sulliva-novu krevetu, Willie jedne ruke još u zavojima i smasti protiv opeklina oko očiju, ali zapravo dobro, aha, ništa mu nije, no Sullivan je gadno nastradao. To je biloonog dana kad ih je snimio fotoreporter AP-ja, fotografiju koja je objavljena u svim novinama u zemlji... uk-ljučujući i harvički Dnevnik.Uhvatio me za ruku, misli Willie dok stoji u svom uredu na petom katu; Bili Shearman je kat niže. Iznad onogportreta iz fotografskog studija i otpusnice nalazi se plakat iz šezdesetih godina. Na njemu, neuokvirenom ipomalo požutjelom na rubovima, prikazan je znak mira. Ispod njega, u crvenoj, bijeloj i plavoj boji, stoji ovajduhoviti redak: TRAG VELIKE AMERIČKE KUKAVICE.Uhvatio me za ruku, ponovno pomisli on. Da, Sullivan je to učinio i Willieju je malo nedostajalo da skoči nanoge i pobjegne natrag kroz odjel, vrišteći. Bio je uvjeren da će Sullivan reći: Znam što ste učinili, ti i tvojiprijatelji Doolin i O'Meara. Zar si mislio da mi ona neće reći?No Sullivan nije rekao ništa takvo. Umjesto toga je rekao Spasio si mi život, čovječe, iz mog si rodnog mjesta,spasio si mi život. Jebi ga, kolika je bila vjerojatnost? A tako smo se bojali dečki iz Sv. Gabrijela. Kad je torekao, Willie je bio siguran da Sullivan nema pojma o tome što su Doolin, O'Meara i on učinili Carol Gerber. Nonije muodlanulo kad je shvatio daje na sigurnom. Nimalo. A kad se nasmiješio i stisnuo Sullivanovu ruku, pomislio je: Spravom ste se bojali, Sully. Spravom.Willie položi Billovu aktovku na stol, pa legne na trbuh. Gurne glavu i ruke u vjetrovitu tamu između katovakoja smrdi po ulju pa vrati stropnu ploču ureda na četvrtom katu na mjesto. Ured je čvrsto zaključan, no ionakone očekuje nikoga (nikad ne očekuje; Western States Land Anah/sts nikad nisu imale nijednog klijenta), ali jebolje biti siguran. Oprez je majka mudrosti.Nakon što je doveo u red svoj ured na četvrtom katu, Willie spusti poklopac tajnih vrata u ovom uredu. Ovdje suvrata skrivena malim tepihom koji je zalijepljen za drvo Superglueom, tako da se mogu podizati i spuštati a dane lupkaju niti se miču lijevo-desno.Osovi se na noge, obriše ruke od prašine, pa se okrene prema aktovci i otvori je. Izvadi onu kuglu staniola i stavije na diktafon na radnom stolu."Nije loše", kaže on i ponovno pomisli kako Sharon može biti prava dušica kad to želi... a često želi. Ponovnozatvori aktovku pa se počne razodijevati, pažljivo i sustavno, u koracima suprotnima od onih u pola sedam, kaoda vrti film unatrag. Skine sve sa sebe, i gaćice i crne dokoljenke. Gol, pažljivo objesi kaput, sako i košulju uormar gdje visi još samo jedan odjevni predmet — teška crvena jakna, no ne dovoljno debela da bi ju se nazvaloparka. Ispod nje se nalazi nešto slično kutiji, malo prekrupnoj da biju se nazvalo aktovka. Willie pokraj njeodloži svoju aktovku od Marka Crossa, pa stavi hlače u kalup za hlače, ne štedeći truda oko buga. Kravata budeobješena na prečku pričvršćenu s unutarnje strane vrata, gdje visi sama poput dugačkog plavog jezika.Otapka bos i gol do jedne od hrpa arhivskih ormarića. Na vrhu se nalazi pepeljara s izbočenim motivom orlaraspiganog izraza i riječima UMREM LI U BORBENOJ ZONI. U pepeljari se nalazi lančić s nekoliko metalnihvojnih identifikacijskih pločica. Willie prebaci lančić preko glave, pa izvuče donju ladicu arhivskog ormarića. Unjoj se nalazi donje rublje. Uredno složene na vrhu su kaki bokseri-ce. On ih navuče na sebe. Zatim su na reddošle bijele sportske čarape, pa bijela pamučna majica kratkih rukava — s okruglim izrezom oko vrata, ne snaramenicama. Obrisi njegovih metalnih pločica mogu se razaznati ispod nje, baš kao i njegovi bicepsi ikvadricepsi.Nisu tako izraženi kao što su bili u A Shauu i Dong Hau, ali nisu ni loši za čovjeka koji se približava četrdesetoj.Prije no što završi s odijevanjem, vrijeme je za pokoru.Ode do druge hrpe arhivskih ormarića i izvuče drugu ladicu. Brzo prelista uvezane sveske koji su se tamonalazili, prođe one s kraja 1982. godine, pa prelista ovogodišnje; siječanj-travanj, svibanj-lipanj, srpanj, kolovoz(ljeti je uvijek osjećao veću potrebu da piše), rujan-listopad, i naposljetku sadašnji svezak: studeni-prosinac.Sjedne za stol, otvori svezak i brzo prelista stranice gusto pisanog teksta. Postoje male varijacije u pisanju, ali jebit uvijek ista: Od srca mije žao.Jutros piše samo desetak minuta. Njegovo pero vrijedno grebe, držeći se osnovnog problema: Od srca mi je žao.Prema njegovoj procjeni, napisao je to više od dva milijuna puta... a tek počinje. Ispovijed bi bila brža, ali je onpripravan poći dužom zaobilaznicom.Završi pisati — ne, on nikad ne završi pisati, ali završava za danas — i vraća tekući svezak između ispisanih ionih koje tek treba ispuniti. Potom se vrati do hrpe arhivskih ormarića koji mu služe kao komoda. Kad je otvorioladicu iznad svojih čarapa i goljenica, počne pjevušiti u bradu; ne "Čuješ li što ja čujem", nego Doorse, onu otome kako dan uništava noć, kako noć dijeli dan.Navuče jednobojnu plavu platnenu košulju, a potom vojničke hlače. Gurne srednju ladicu natrag pa otvorigornju. U njoj se nalazi spomenar i par čizama. Izvadi spomenar i na trenutak se zagleda u njegove crvene kožnekorice. Riječ SPOMENAR otisnuta je na prednjem dijelu korica zlatnim slovima koja se Ijušte. To je jeftinastvarca, ta bilježnica. Mogao bi si on priuštiti nešto bolje, ali nemaš uvijek pravo na ono što si možeš priuštiti.Ljeti više puta napiše žao mije, ali sjećanje ljeti kao da sniva. Ono se budi zimi, negdje oko Božića. Onda dobiježelju pogledati u tu bilježnicu, punu novinskih isječaka i fotografija na kojima svi izgledaju nemoguće mlado.

Danas vraća spomenar u ladicu neotvoren i vadi čizme. Ulaštene su do visokog sjaja i izgledaju kao da bi moglepotrajati do sudnjeg dana. Možda i dulje. Nisu to standardne vojničke čizme — to su padobranske čizme, kakvenose oni iz 110. zračno-desantne. Ali to je u redu. On se ne pokušava obući kao vojnik. Da se želi obući kao voj-nik, to bi i učinio.Svejedno, nema razloga da izgleda neuredno kao što nema ni razloga dopustiti da se prašina nakupi u prolazuizmeđu njegova dva ureda, i on pazi na to kako se odijeva. Naravno, neće zataknuti hlače u čizme — kreće naPetu aveniju u prosincu a ne u Mekong u kolovozu, zmije i kukci neće biti problem — ali namjerava izgledativojnički uredno. Uredan izgled važan mu je koliko i Billu, možda i važniji. Poštovanje prema svom poslu ipodručju rada počinje od poštovanja samog sebe.Posljednje dvije stvari nalaze se straga u gornjoj ladici njegove hrpe ormarića: tuba šminke i bočica gela za kosu.On istisne malo šminke na dlan lijeve ruke, pa je počne nanositi, od čela prema zatiljku. Kretnje su mu bezbrižnohitre od dugog iskustva i on si podari umjereno preplanuli ten. Kad je to obavio, utrlja malo gela u kosu pa jeponovno počešlja; riješi se razdjeljka i začešlja je ravno prema natrag od čela. To je posljednji detalj, najmanji,ali možda i najefektniji. Nema ni traga čovjeka koji iz predgrađa svakog jutra putuje na posao u grad a koji jeprije sat vremena izašao iz kolodvora Grand Central; čovjek u zrcalu postavljenom s unutarnje strane vrata ma-loga spremišta izgleda kao otpisani plaćenik. Ima nekog nijemog, napola poniženog ponosa u tom preplanulomlicu, nešto u što ljudi neće predugo zagledati, jer ih to zaboli. Willie zna da je tome tako; on je to vidio. Ne pitazašto bi to trebalo biti tako. Pobrinuo se da mu život uglavnom prolazi bez pitanja i tako mu se sviđa."Jako dobro", kaže on, zatvarajući vrata spremišta. "Dobro izgledaš, kompa."On se vrati do ormara da uzme onu crvenu jaknu, koja se može nositi na obje strane, i onaj škatuljasti kovčeg.Zasad prebaci jaknu preko naslona uredskog stolca a kovčeg stavi na stol. Otvori bravice i njihajem podignepoklopac na njegovim čvrstim šarkama; ovaj sad pomalo sliči kovčežićima kakvi uličnim prodavačima služe daizlože svoje lažne satove i sumnjive zlatne lančiće. U Williejevu se nalazi samo nekoliko stvarčica, a jedna odnjih je razlomljena u dva dijela kako bi stala u nj. Unutra je i natpis. Tu je i par rukavica, onakve kakve se nosepo hladnom vremenu, te treća rukavica koju je nosio kad je bilo toplo. On izvadi par rukavica (danas će mu bitipotrebne, u to nema sumnje), a onda i onaj natpis na njegovu čvrstom užetu. Uže je provučeno kroz rupe ukartonu s obje strane i začvoreno, kako bi Willie mogao objesiti natpis oko vrata. Ponovno zaklopi kovčeg, negubeći vrijeme na zaključavanje bravica, i položi natpisna vrh — stol je tako zatrpan papirima, to je jedina slobodna površina na kojoj može raditi.Pjevušeći (u lovu za užicima, u potrazi za blagom82), on otvori široku ladicu iznad otvora za koljena, naslijepoopipa pokraj olovaka i Chap Sticksa83, spojnica i notesa, i naposljetku nađe svoju klameri-cu. Onda odmota onoklupko staniol-vrpce i oprezno ga ovije oko pravokutnika svog natpisa. Oštuca višak i čvrsto zaklama sjajnevrpce. Podigne ga na trenutak, najprije ocjenjujući dojam, a onda diveći se."Savršeno!" kaže on.Telefon zazvoni i on se ukoči. Okrene se i pogleda u nj očima koje su naglo postale jako male, hladne i potpunobudne. Telefon zazvoni jedanput. Dvaput. Triput. Četvrti se put uključi sekretarica, koja odgovori njegovimglasom — odnosno njegovom inačicom koja ide uz ovaj ured."Dobar dan, dobili ste Midtovvn Heating and Cooling", kaže Wil-lie Shearman. "Nitko vam se ne može javiti, paostavite poruku nakon zvučnog signala."Biiip.On osluhne napeto, stojeći iznad netom ukrašenog natpisa, ruku stisnutih u šake."Bok, ovdje Ed, iz Nynexovih žutih stranica", kaže glas sa sekretarice, i Willie ispusti dah za koji nije znao dagaje zadržao. Šake mu se počnu opuštati. "Molim vas neka me predstavnik vaše tvrtke nazove na broj 1-800-555-1000 radi informacije o tome kako možete povećati svoj oglasni prostor u obje verzije Žutih stranica, aistodobno uštedjeti hrpu novca na godišnjem računu. Ugodne blagdane svima! Hvala."Klik.Willie još trenutak ostane zagledan u telefonsku sekretaricu, gotovo kao da očekuje da će ponovno progovoriti— zaprijetiti mu, možda ga i optužiti za sve zločine za koje on sam sebe optužuje — ali se ništa ne dogodi."Spreman za pokret", promrmlja on vraćajući urešeni natpis u onaj kovčeg. Ovaj put kad gaje zatvorio, on ga izaključa. Na prednjoj82 Referenca na stih iz pjesme Doorsa "Break on through to the other side", a koji glasi: We chased ourpleasures here, dug our treasures there.83 Vrsta balzama za usne u stiku.se strani nalazi naljepnica, njezina poruka s obje strane podbočena američkim zastavicama. Na njoj piše SLUŽIOSAM S PONOSOM."Spreman za pokret, dušo, nego što."On odlazi iz ureda, zatvara vrata na čijem mutnom staklu velikim slovima piše MIDTOWN HEATING ANDCOOLING, i zaključa sve tri brave.9:45Kad je stigao do polovice hodnika, ugleda Ralpha Williamsona, jednog od bucmastih računovođa iz Garovvicz

Financial Planninga (svi računovođe iz Garovvicza su bucmasti, sudeći po onome što je Willie uspio vidjeti). Ujednoj Ralphovoj ružičastoj ruci nalazi se ključ lancem privezan za staru drvenu pločicu, i po tome Williezaključuje da gleda u računovođu kojemu se pripiškilo. Ključ na drvenoj pločici! Ako te ključ na drvenoj pločicineće podsjetiti na radosti vjerske škole, jebote, na sve one opatice kojima iz brade strše dlake i na sva ona drvenaravnala kojima se dijele packe, onda ništa neće, pomisli on. Znate što? Ralph Williamson vjerojatno voli daje tajključ na drvenoj pločici, baš kao što voli da sapun u obliku zečića ili cirkuskog klauna visi na uzici sa slavine zatoplu vodu u tuš-kabini u njegovoj kući. Pa što ako je tako? Ne osuđuj da tebe ne bi osuđivali, do vraga."Hej Ralphie, što ima?"Ralph se okrene, ugleda Willieja, ozari se. "Hej bok, sretan Božić!"Willie razvuče usta u osmijeh ugledavši izraz u Ralphovim očima. Bucmasti dripac ga obožava, a zašto i ne bi?Ralph pred sobom vidi čovjeka tako skockanog, da to boli. Mora ti se to svidjeti, dušo, mora ti se to svidjeti."I tebi, cobra." On pruži ruku (sad u rukavicama da ne bi morao misliti na to je li odveć bijela, u neskladu slicem), dlana okrenutog prema gore. "Daj dlan!"Stidljivo se smiješeći, Ralph to i učini."Daj dva!"Ralph okrene svoju ružičastu, mesnatu ruku i dopusti Willieju da pljesne po njoj."Tako je dobro da moram ponoviti!" klikne Willie i ponovno pljesne po Ralphovu dlanu. "Ralphie, jesi obavioblagdansku kupnju?""Skoro", kaže Ralph, smiješeći se od uha do uha i zveckajući ključem od zahoda. "Da, skoro. A ti, Willie?"Willie mu namigne. "Ma znaš kako je, brate; imam dvije-tri ženske i dam da mi svaka kupi neki suvenirčić."Ralphov zadivljeni smiješak znak je da Ralph zapravo i ne zna kako je to, ali da bi rado znao. "Dobio si poziv zapopravak?""Posla za cijeli dan. Sad je udarna sezona.""Za tebe kao da je uvijek sezona. Posla kao u priči. Jedva da si ikad u uredu.""Ralphie, zato nam je Bog dao telefonske sekretarice. Idi sad ili ćeš sušiti vlažnu mrlju na svojim najboljimhlačama od gabardena."Smijući se (i pomalo rumeneći) Ralph krene prema muškom zahodu.Willie ode do dizala, noseći svoj kovčeg u ruci i provjeravajući jesu li mu naočale još u džepu jakne zajedno sonim drugim predmetom. Jesu. I omotnica je u njemu, nabrekla i šuškava od novčanica od dvadeset dolara. Njihpetnaest. Vrijeme je za posjetić redarstvenika Wheelocka; Willie ga je očekivao jučer. Možda će se pojaviti teksutra, ali Willie se kladi na danas... premda mu se to ne sviđa. On zna da to tako ide, moraš podmazivati kotačićeželiš li da ti se kola kotrljaju, ali svejedno je ogorčen. Dugo već razmišlja o tome kako bi mu godilo kad biJasperu Wheelocku smjestio metak u čelo. To se katkad događalo u prašumi. Onako kako se moralo dogoditi.Primjerice ono s Malenfantom. Taj luđak, sa svojim prištevima i kartama.O da, u prašumi je bilo drukčije. U prašumi se kadšto moralo učiniti jedno zlo da bi se spriječilo još veće zlo.Takvo ponašanje kao prvo pokazuje da si na pogrešnom mjestu, bez sumnje, ali kad se na-đeš u govnima, morašplivati. On i njegovi ljudi iz postrojbe Bravo bili su s dečkima iz postrojbe Delta samo nekoliko dana, pa Willienije imao previše iskustva s Malenfantom, ali njegov kreštavi, iritirajući glas teško je zaboraviti, a pamti i neštošto bi Malenfant uzviknuo za vrijeme svojih beskrajnih partija herčeva kad bi netko pokušao povući već bačenukartu: Nema teorije, seratoru! Bačeno, odigrano!Dizalo se nije zaustavilo na četvrtom katu, ali pomisao da bi se to moglo dogoditi više ga ne čini nervoznim.Puno je puta silazio dizalom u prizemlje s ljudima koji rade na istom katu kao i Bili Shear-man — uključujući ionog čovca iz osiguravajućeg društva Consolidated Insurance koji izgleda kao sušna godina — a da ga oni nisuprepoznali. Trebali bi, on zna da bi trebali, ali ga ne prepoznaju. Nekad je mislio daje to zbog druge odjeće ilišminke, onda je zaključio daje to zbog kose, ali u duši zna da se to ne da objasniti nijednom od tih stvari. Ninjihovim odrvenjelim srcima ni neosjetljivošću na svijet u kojem žive. To što on čini nije tako radikalno —maskirne hlače, teške čizme, i malo smeđe šminke nije prerušavanje. To ni u kojem slučaju nije maska. Ne znatočno kako to objasniti, pa uglavnom ne razbija glavu time. Tu je tehniku, zajedno s mnogima drugima, naučio uVijetnamu.Onaj mladi crnac još stoji ispred vrata ulaznog predvorja (sad je navukao kapuljaču svoje prljave stare majice) izatrese svojom zgnječenom papirnatom čašom prema Willieju. Primjećuje da se frajer koji u jednoj ruci nosikutiju s alatom smiješi, pa se i njegov smiješak raširi."Imaš sitnog?" upita on g. Majstora. "Može, stari?""Bježi mi s očiju, Ijenčugo jedna, eto što kažem", kaže mu Willie, još nasmiješen. Mladić ustukne korak,zagledan u Willieja razroga-čenim, zgranutim očima. Prije no što je uspio smisliti što bi rekao, g. Majstorodmakao je niz ulicu i gotovo se izgubio u mnoštvu kupaca, dok mu se njegov veliki, četvrtasti kovčeg klati uruci s rukavicom.10:00Uđe u hotel Whitmore, prijeđe preko predvorja i pokretnim stubama ode na polukat gdje se nalaze toaleti. To jejedini dio dana koji ga čini nervoznim a da ne može reći zašto; ta dosad se nikad ništa nije dogodilo prije, za

vrijeme ili poslije nekog od njegovih svraćanja u toalet (rotira između otprilike dvadesetak toaleta u središtu gra-da). No svejedno je nekako uvjeren da ukoliko stvari ipak krenu po zlu, to će se dogoditi u hotelskom sernjaku.Jer to što se sljedeće do-gađa nije preobrazba iz Billa Shearmana u Willieja Shearmana; Bili i Willie su braća, možda i blizanci, ipromjenu iz jednog u drugog doživljava kao nešto nedužno i potpuno normalno. No završnu preobrazbu njegovaradnog dana — iz Willieja Shearmana u Slijepog Wil-lieja Garfielda — nikad ne doživljava takvom. Taposljednja promjena uvijek mu se čini smutljiva, potajična, gotovo vukodlačka. Dok to ne obavi i ne nađe seponovno na ulici, lupkajući svojim bijelim štapom ispred sebe, osjeća se kako se jamačno osjeća zmija nakon štoodbaci stari svlak, a novi još nije urastao i očvrsnuo.Osvrne se: muški je WC prazan osim para nogu ispod vrata drugog pregratka u dugom nizu pregradaka —jamačno ih je ukupno dvanaest. Netko se tiho nakašlje. Zašušte novine. Začuje se ffftt zvuka pristojnog prdcazaposlenika iz poslovnog središta grada.Willie odlazi do posljednjeg pregratka u nizu. Odloži kovčeg, navuče zasun navrata i skine crvenu jaknu. Pritomje izvrne, unutarnju stranu na van. Druga je strana maslinastozelena. Jednim se pokretom prometnula u jaknustarog vojnika. Sharon, prava genijalka snalažljivosti, kupila je tu stranu njegove jakne u vojničkom dućanu ipotrgala podstavu crvene jakne kako bi mogla ušiti zelenu. No prije šivanja našila je na nju oznaku za činporučnika, plus crne vrpce tkanine na mjestima gdje bi stajale pločice s imenom i nazivom jedinice. Potom je tajodjevni predmet oprala tridesetak puta. Naravno, oznaka čina i jedinice više nije bilo, ali mjesta na kojima sustajale jasno se vide — na rukavima i lijevoj strani grudnog koša materijal je zeleniji, svježijih uzoraka, štosvakom ratnom veteranu mora odmah upasti u oko.Willie objesi jaknu na vješalicu, spusti hlače, pa podigne kovčeg i namjesti ga na bedra. Otvori ga, izvadirastavljeni štap i brzo zašarafi njegova dva dijela. Držeći ga nisko pri dnu, pruži ruku iz svog sjede-ćeg položaja izakvači držak preko vrha jakne. Onda otvori kovčeg, potegne malo papira s role kako bi kreirao primjerenizvučni efekt u stilu "s poslom smo završili" (vjerojatno nepotrebno, ali je oprez majka mudrosti) i pusti vodu.Prije no što je iskoračio iz pregratka, izvadi naočale iz džepa na jakni koji sadrži i onu isplatnu omotnicu.Naočale čine obruč oko njegove glave; retro naočale koje on povezuje sa svjetiljkama Lava84 i filmovima obajkerima-odmetnicima s Peterom Fondom u glavnoj ulozi. No dobre su za posao, djelomice jer na neki načinljudima po-1 Svjetiljke punjene tekućinom, u obliku rakete ili stošca.ručuju da je posrijedi ratni veteran, a djelomice zato što nitko ne može zavirivati u njegove oči, ni sa strane.Willie Shearman ostaje u WC-u u mezaninu hotela Whitmore baš kao što Bili Shearman ostaje u uredu WesternStates Land Ana-lystsa na četvrtom katu. Čovjek koji izlazi — čovjek odjeven u staru vojničku jaknu, snaočalama na licu, i koji lagano ispred sebe lupka bijelim štapom —je Slijepi Willie, dio inventara Pete avenijejoš od vremena Geralda Forda.Dok prelazi preko malog predvorja u mezaninu prema stubama (slijepci bez pratnje nikad se ne služe pokretnimstepenicama), ugleda kako prema njemu hoda žena u crvenom sportskom kaputiću. Zbog jako metaliziranih lećaizmeđu njih ona izgleda poput neke egzotične ribe koja pliva u blatnjavoj vodi. Naravno, nije to samo zbognaočala; do dva sata popodne on će zaista biti slijep, baš kao što je vrištao da je slijep kad su davne 1970. on,John Sullivan i Bog zna koliko njih bili evakuirani bolničkim helikopterima iz provincije Dong Ha. Ja sam slijep,derao se on i dok je podizao Sullivana sa staze, ali zapravo nije bio; kroz pulsirajuću postdetonacijsku bjelinuvidio je Sullivana kako se valja po tlu i pokušava spriječiti da mu drob iscuri. Podigao je Sullivana i potrčao snjim nespretno ga prig-nječivši preko ramena. Sullivan je bio krupniji od Willieja, kudikamo krupniji, i Willienije imao pojma kako je mogao nositi toliki teret, ali je nekako uspio, sve do čistine gdje su ih helikopteri tipaHuey poput Božje milosti uznijeli na nebo — boblaslovio vas Huići, boblaslovio, o boblaslovio sve vas. Dotrčaoje do čistine i helikoptera dok su meci fijukali na sve strane, a dijelovi tijela proizvedeni u Americi ležali na stazigdje je eksplodirala nagazna mina ili mina iznenađenja ili neki drugi kurac.Ja sam slijep, vrištao je noseći Sullivana, osjećajući kako mu Sulli-vanova krv natapa uniformu, a i Sullivan jevrištao. Da je Sullivan prestao vrištati, bi li ga Willie skotrljao s ramena i nastavio trčati sam, pokušavajućiumaknuti zasjedi? Vjerojatno ne bi. Jer je tad već znao tko je Sullivan, znao točno tko je on, on je Sully iznajdražeg im rodnog grada, Sully koji je izlazio s Carol Gerber iz najdražeg im rodnog grada.Ja sam slijep, ja sam slijep, ja sam slijep! Tako je vrištao Willie Shearman dok je cukao Sullivana, i premda jeistina daje svijet uglavnom bio eksplozivno bijel, još se sjeća da je vidio kako se lišće trzalo od metaka koji su uzmukli udar pogađali debla; sjeća se kako je vidio jednog od vojnika koji su ranije tog dana bili u selendri kako sečvrstodrži za vrat. Sjeća se da je vidio kako krv u bujici lipti kroz prste tog čovjeka i natapa mu uniformu. Jedan odpripadnika postrojbe Delta 2/2 — zvao se Pagano — zgrabio je tog tipa oko struka i odgurao ga pokrajposrćućeg Willieja Shearmana, koji zaista nije mogao puno vidjeti jer je vrištao Ja sam slijep ja sam slijep ja samslijep i osjećao miris Sullivanove krvi, njezin vonj. A u helikopteru se ona bjelina pojačala. Lice mu je bilooprljeno, kosa osmuđena, koža na glavi opeče-na, a svijet je bio bijel. Bio je spržen i iz njega se pušilo, još jedanbjegunac iz pakla. Bio je uvjeren da više nikad neće progledati, i to mu je došlo kao nekakvo olakšanje. Ali

naravno, vid mu se vratio.S vremenom, vratio mu se vid.Ona žena u crvenom kaputiću stigne do njega. "Treba li vam pomoć, gospodine?" pita."Ne, gospođo", kaže Slijepi Willie. Neumorno pokretan štap prestane lupkati po podu i ispita prazninu. Klati selijevo-desno, ocrtava stranice stubišta. Slijepi Willie kima glavom, a onda oprezno ali samouvjereno krećenaprijed sve dok rukom u kojoj drži svoj poveliki kovčeg ne dotakne rukohvat. Prebaci kovčeg u ruku sa štapomkako bi se mogao uhvatiti za rukohvat, pa se okrene prema onoj ženi. Pazi da joj se ne nasmiješi u oči, negomalo ulijevo. "Ne, hvala vam — sve je u redu. Čestit Božić."Počne silaziti lupkajući pritom štapom ispred sebe, i usprkos štapu lako noseći veliki kovčeg -- lagan je, gotovoprazan. Kasnije, naravno, bit će to druga pjesma.10:15Peta avenija urešena je za blagdane — sjaj i blještavilo koje on jedva vidi. Ulične svjetiljke nose vijencebožikovine. Velike robne kuće prometnule su se u kričave božične poklone, zajedno s divovskim crvenimmašnama. Vijenac promjera najmanje trinaest metara krasi ozbiljno bež pročelje robne kuće Brooks Brothers.Posvuda trepere svjetla. U izlogu robne kuće Saks, visokomodna lutka (bahatog odjebi izraza, gotovo bez sisa ibokova) zajahala je motocikl Harlev-Davidson. Ima na sebi šešir Djeda Božićnjaka, motociklis-tičku jaknuobrubljenu krznom, čizme do bedara i ništa više. S moto-ciklova guvernala vise srebrna zvona. Negdje u bliziniulični pjevačipjevaju "Tiha noć", ne baš omiljeni napjev Slijepog Willieja, ali osjetno bolji od "Čuješ li što ja čujem".Zaustavi se tamo gdje se uvijek zaustavlja, ispred crkve Sv. Pat-ricka, prekoputa Saksa, dopuštajući da bujicakutijama krcatih kupaca prostruji ispred njega. Njegovi su pokreti sad jednostavni i dostojanstveni. Njegovanelagoda iz muškog WC-a — onaj osjećaj nespretne golotinje koju će uskoro izložiti pogledima — minula je.Nikad se ne osjeća većim katolikom nego kad stigne na ovo mjesto. Ta ipak je on bio polaznik škole Sv.Gabrijela; nosio križ, odijevao misnu košulju i bio ministrant, klečao u ispovjedaonici, petkom jeo omraženibakalar. U mnogo čemu on je još učenik Sv. Gabrijela, to je zajedničko svim njegovim trima inačicama, taj jedio premostio godine i prevalio dug put, kako se nekad govorilo. Samo što se danas više ne ispovijeda nego vršipokoru, a i više nije uvjeren da postoji raj. Danas se može samo nadati.On čučne, otvori bravice na kovčegu i okrene ga tako da oni koji pristižu u centar grada mogu pročitatinaljepnicu na poklopcu. Zatim izvadi onu treću rukavicu, bejzbolsku rukavicu koju ima od ljeta 1960. Stavirukavicu pokraj kovčega. Otkrio je da ništa ne slama srca kao slijepac s bejzbolskom rukavicom; boblaslovioAmeriku.I kao posljednje, premda ne i najmanje važno, izvadi natpis s njegovim hrabrim obrubom staniolskih vrpci iprovuče glavu ispod uzice. Natpis počine na prednjici njegove vojničke jakne.WILLIAM J. GARFIELD, BIVŠI AMERIČKI VOJNIK PROŠAO OUANG TRI, THUA THIEN, TAM BOI, ASHAUIZGUBIO VID U POKRAJINI DONG HA 1970. ZAHVALNA VLADA LIŠILA GA POVLASTICA 1973.IZGUBIO DOM 1975.STIDI SE PROSITI ALI ŠKOLUJE SINAMISLITE LIJEPO O MENI AKO MOŽETEPodigne glavu tako da bijela svjetlost ovog hladnog dana kojeg samo što nije počelo sniježiti sklizne prekoslijepih jabučica njegovih tamnih naočala. Sad počinje rad, i to teži no što bi itko ikad pomislio. Postoji određeninačin stajanja, ne baš vojnička poza koja se zove paradno voljno, ili nešto slično tome. Glava mora ostati us-pravna, gledati u ljude i kroz njih, na tisuće i desetke tisuća ljudi koji zuje amo-tamo. Ruke u crnim rukavicamauvijek moraju visjeti niz bokove i nikad ne petljati oko natpisa, ili tkanine hlača ili jedna oko druge. Moraisijavati osjećaj povrijeđenog, poniženog ponosa. Ne smije ostavljati dojam srama ili postiđenosti, a ponajviše nesmije biti ni natruhe ludila. Nikad ne govori ukoliko mu se ne obrate, a i tad jedino ako mu se obrateblagonaklono. Ne odgovara ljudima koji ga Ijutito pitaju zašto se ne zaposli ili što misli time da su ga lišilipovlastica. Ne prepire se s onima koji ga optužuju da se pretvara ili s prezirom govore o sinu koji dopušta da gaotac školuje prošeci na ulici. Sjeća se da je to željezno pravilo prekršio samo jednom, jednog sparnog ljetnogpopodneva 1981. godine. "U koju ti školu ide sin?" srdito ga je upitala neka žena. Ne zna kako je izgledala, tadsu bila četiri sata i on je već najmanje dva sata bio slijep kao šišmiš, ali je osjetio kako se od nje na sve strane širieksplozija gnjeva, poput stjeni-ca koje izlaze iz starog madraca. Na neki ga je način podsjetila na Malenfanta snjegovim kreštavim, "ne možeš ga ne čuti" glasom. "Reci mi u koju da mu pošaljem pasje govno." "Ne morate semučiti", odgovorio je on okrenuvši se prema zvuku njezina glasa. "Ako želite nekome poslati pasje govno,pošaljite ga LBJ-ju. Federal Express jamačno dostavlja u pakao, s obzirom na to da dostavljaju svugdje drugdje.""Bog te blagoslovio, čovječe", kaže čovjek u kaputu od kašmira, a glas mu zadrhti od iznenađujućeg ganuća.Samo što Slijepi Willie Garfield nije iznenađen. Naslušao se on toga, zaključi, i još povrh. Iznenađujući brojnjegovih mušterija novac ubacuje oprezno i s poštovanjem u džepić njegove bejzbolske rukavice. No čovjek ukaputu od kašmira ubacuje svoj prilog u otvoreni kovčeg, gdje mu je i mjesto. Pet dolara. Radni danje počeo.10:45

Dosad nije loše. Pažljivo odloži štap, klekne na koljeno i istrese sadržaj bejzbolske rukavice u kovčeg. Potomrukom pomete kroznovčanice, iako ih još sasvim dobro vidi. Pokupi ih — ukupno tu ima četiri ili pet stotina dolara, što ga svenavodi na zaključak da se može nadati dnevnom utršku od tri tisuće dolara, ništa senzacionalno za ovo dobagodine, ali nimalo loše — a onda ih gumicom poveže u smotuljak. Potom pritisne puce na unutarnjoj stranikovčega i lažno se dno naglo spusti na oprugama, istresavši tovar kovanica na pravo dno. On doda smotuljaknovčanica, ne pokušavajući sakriti što čini, ali i ne osjećajući grižnju savjesti; svih ovih godina koliko se ovimebavi, nitko ga nikad nije pokušao opelješiti. Bog pomogao glupanu koji bi to pokušao.On pusti puce i lažno se dno uz prasak vrati na mjesto. Willie ustane. Jedna ga ruka istog trenutka pritisne uslabine."Sretan Božić, Willie", kaže vlasnik ruke. Slijepi Willie prepoznaje ga po mirisu kolonjske vode."Sretan Božić, redarstvenice Wheelock", odgovara Willie. Glava mu ostane podignuta u blago upitnom položaju;ruke mu vise niz bokove; stopala u sjajno ulaštenim čizmama ostaju razdvojena u stavu koji nije dovoljno širokda bi bio paradno voljno, ali ni izbliza dovoljno skupljena da bi prošla pod stav mirno. "Kako ste danas,gospodine?""Ko bubreg u loju, seronjo", kaže Wheelock. "Znaš ti mene, uvijek ko bubreg u loju."Stiže muškarac u kaputu koji raskopčan visi iznad kričavo crvenog skijaškog pulovera. Ima kratku kosu, crnu natjemenu, sijedu sa strane. Lice mu ima mrk, isklesan izraz koji Slijepi Willie prepoznaje istog trenutka. Nosidvije papirnate vrećice — jednu iz Saksa, drugu iz Ballvja. Zaustavi se i pročita natpis."Dong Ha?" upita iznebuha, ne kao čovjek koji izgovara ime nekog mjesta nego kao netko tko je prepoznaostarog znanca na prometnoj ulici."Da, gospodine", kaže Slijepi Willie."Tko ti je bio zapovjednik?""Kapetan Bob Brissum — piše se sa u, ne sa o — a iznad njega pukovnik Andrew Shelf, gospodine.""Čuo sam za Shelf a", kaže muškarac u raskopčanom kaputu. Lice mu odjednom izgleda drukčije. Dok je hodaoprema čovjeku na uglu, izgledalo je kao da spada u Petu aveniju. Sad ne izgleda tako. "Ali ga nikad nisamupoznao.""Potkraj mog roka nismo vidjeli puno viših časnika, gospodine.""Ako ste se izvukli iz doline A Shau, ne čudi me. Govorimo li o istoj stvari, vojnice?""Da, gospodine. U vrijeme Dong Haa preostalo je malo od zapovjednog lanca. Ja sam uglavnom vodio predstavus još jednim poručnikom. Zvao se Dieffenbaker."Čovjek u crvenom skijaškom puloveru polako kima glavom. "Ako sam dobro shvatio, vi ste momci bili tamo kadsu se srušili oni helikopteri.""Tako je, gospodine.""Što znači da ste bili tamo poslije, kad..."Slijepi Willie ne pomaže mu završiti misao. No osjeća miris Wheelockove kolonjske vode, jači no ikad, čovjekmu praktički daš-će u uho, zvuči kao jebežljivi balavac na kraju večeri provedene sa zgodnim komadom.Wheelock nikad nije popušio njegovu varku, pa premda Slijepi Willie plaća za povlasticu da ga se ostavi na miruna ovom uglu, i to prilično izdašno po tekućoj tarifi, on zna daje Whee-lock jednim svojim dijelom još dovoljnopolicajac da se nada da će Willie zajebati stvar. Jednim svojim dijelom Wheelock aktivno navija za to. AliWheelocki ovoga svijeta nikad ne shvaćaju da ono što izgleda lažno nije uvijek lažno. Katkad su problemi malosloženiji no što se na prvi pogled čine. I to gaje Vijetnam naučio, davno, prije no što je to postalo političkadosjetka i štaka za osrednje pisce filmskih scenarija."Šezdeset deveta i sedamdeseta bile su teške godine", kaže prosi-jedi čovjek. Govori sporo, teško. "Bio sam nakoti Hamburger sa 3/187, tako da poznam A Shau i Tam Boi. Sjećate se Rute 922?""Ah, da gospodine, Put slave", kaže Slijepi Willie. "Tamo sam izgubio dva prijatelja.""Put slave", kaže čovjek u raskopčanom kaputu i iznenada izgleda star tisuću godina, a njegov kričavo crveniskijaški pulover sad djeluje prostački, poput nečega što su na mumiju u muzeju objesili klinci lakrdijaši koji suuvjereni da time iskazuju smisao za humor. Pogled mu bludi preko stotinu obzora. A potom mu se vrati ovamo,u ovu ulicu u kojoj obližnji carillon svira napjev koji kaže čujem cilik saoničkih zvona, cin-cilin-cin-ci. Odloživrećice između svojih skupih cipela i iz jednog unutarnjeg džepa izvadi lisnicu od svinjske kože. Otvori je,prekopa po uredno složenom svežnju novčanica."Garfielde, sin ti je dobar?" pita on. "Dobar je učenik?""Da, gospodine.""Koliko mu je godina?""Petnaest, gospodine.""Državna škola?""Vjerska, gospodine.""Izvrsno. A uz Božju pomoć, nikad neće vidjeti usrani Put slave." Čovjek u raskopčanom kaputu vadi novčanicuiz lisnice. Slijepi Wil-lie osjeća i čuje Wheelockov tihi soptaj i ne mora ni pogledati u novčanicu da zna da je

posrijedi stotka."Da, gospodine, tako je, uz Božju pomoć."Čovjek u raskopčanom kaputu dodirne Williejevu ruku novčanicom, iznenadi se kad se ruka u rukavici povuče,kao daje gola i kao da ju je dodirnulo nešto vruće."Gospodine, ako vam nije teško, stavite je u moj kovčeg ili u bej-zbolsku rukavicu", kaže Slijepi Willie.Čovjek u raskopčanom kaputu zagleda se u nj trenutak, podignutih obrva, lagano namršten, a onda je čini seshvatio. Sagne se, stavi novčanicu u drevni zamašćeni tobolac rukavice na kojoj je plavom tintom sa strane bilonapisano GARFIELD, a onda zavuče ruku u prednji džep i izvadi mali pregršt kovanica. Njih rasipa po licustarog Bena Franklina85 kako bi pritisnuo novčanicu. Potom se uspravi. Oči su mu vlažne i podlivene krvlju."Bi li ti pomoglo da ti dam svoju posjetnicu?" upita on Slijepog Willieja. "Mogu te povezati s nekolikoorganizacija ratnih veterana.""Zahvaljujem, gospodine, siguran sam da možete, ali moram odbiti.""Pokušali ste kod većine njih?""Da, pokušao sam kod nekih, gospodine.""Gdje si bio na oporavku?""U San Franciscu, gospodine." On zastane, pa doda: "U Picinoj palači, gospodine."Čovjek u kaputu se na ovo nasmije od srca, a kad mu se pritom naboralo lice, suze koje su mu rubile oči sjuremu se niz stavljene ob-Lik Benjamina Franklina nalazi se na novčanici od stotinu dolara.raže. "Picina palača!" klikne on. "Nisam to čuo ima deset godina! Guska ispod svakog kreveta a gola medicinskasestra u svakom krevetu, ha? Gola osim ogrlice od kuglica koju bi ostavila na sebi.""Da, gospodine, to bi bilo otprilike sve.""Ili otprilike ništa. Sretan Božić, vojnice." Čovjek u kaputu salutira mu kvačicom jednog prsta."Sretan Božić i vama, gospodine."Čovjek u kaputu ponovno podigne svoje vrećice i ode. Ne osvrće se. Slijepi Willie ne bi vidio ni daje ovaj toučinio; vid mu se sad sveo na obrise i sjene."To je bilo predivno", promrmlja Wheelock. Wheelockov svježe udahnuti zrak koji pucka Willieju u čašicu uhamrzak je Slijepom Wil-lieju — zapravo ogavan—ali mu on neće priuštiti zadovoljstvo da pomakne glavu nicentimetar. "Starije guzičar plakao. Kao što sam uvjeren da si vidio. Na jeziku si jak, Willie, to ti morampriznati."Willie ne kaže ništa."I to mi je jača vojna bolnica koju zovu Picina palača, ha?" kaže Wheelock. "Zvuči kao mjesto za mene. Gdje sio njoj čitao, u Soldier of Fortune?"Sjena neke žene, taman obris u tamnećem danu, saginje se nad otvoreni kovčeg i nešto u nj ubacuje. Ruka urukavici dodirne Wil-liejevu ruku u rukavici i nakratko je stisne. "Bog te blagoslovio, prijatelju", kaže ona."Hvala vam, gospođo."Sjena ode. Ali ne i oni mali zapuši daha u uhu Slijepog Willieja."Imaš nešto za mene, kompa?" pita Wheelock.Slijepi Willie maši se za džep na jakni. Izvadi na svjetlo dana onu omotnicu i pruži je, nabadajući njomeprohladan zrak. Bude mu istrgnuta iz prstiju čim ju je Wheelock uspio presresti i ščepati."Ološu!" U murjakovu se glasu sluti strah i bijes. "Koliko sam ti puta rekao, pokrij je dlanom, pokrij je dlanom!"Slijepi Willie ne kaže ništa. Misli o bejzbolskoj rukavici, kako je izbrisao BOBBY GARFIELD — koliko setintu može obrisati s kože — a onda umjesto toga velikim slovima napisao ime Willieja Shearmana. Poslije,nakon Vijetnama i upravo kad je počeo svoju novu karijeru, izbrisao je to po drugi put i napisao samo jednuriječ,GARFIELD, velikim štampanim slovima. Mjesto na staroj rukavici Alvina Darka gdje je došlo do svih tihpromjena izgleda oderano i oguljeno. Bude li mislio na rukavicu, usredotoči li se na to iskrzano mjesto i njegovsloj imena, vjerojatno će se moći suzdržati da ne učini nešto glupo. Naravno, to Wheelock i želi, znatno više nošto želi svoj usrani mito: da Willie učini nekakvu glupost, da se oda."Koliko?" upita Wheelock istom."Tri stotine", kaže Slijepi Willie. "Tri stotine dolara, redarstvenice Wheelock."To bude pozdravljeno kraćom zamišljenom šutnjom, ali se Whee-lock odmakne korak od Slijepog Willieja i onise dašci u njegovu duhu malo rasprše. Slijepi Willie je zahvalan na malim radostima."To je u redu", naposljetku će Wheelock. "Ovaj put. Ali dolazi nova godina, stari moj, i tvoj prijatelj JasperPolicijski Štrumf ima komad zemljišta u unutrašnjosti države New York na kojem bi rado podigao maluvikendicu. Kapiraš? Cijena pokeraškog uloga će porasti."Slijepi Willie ne kaže ništa, ali sad sluša jako, jako pažljivo. Kad bi to bilo sve, bilo bi dobro. Ali Wheelockovglas daje naslutiti da to nije sve."Zapravo, vikendica nije ono najvažnije", nastavlja Wheelock. "Najvažnije je to da mije potrebno malo izdašnijeobeštećenje za to što se moram baktati sa žgadijom poput tebe." U glas mu se uvlači iskren gnjev. "Kako to

možeš raditi svaki dan — čak i za Božić — čovječe, ne znam. Ljudi koji prose, to je jedno, ali tipovi poputtebe... slijep si koliko i ja."O, ti vidiš osjetno slabije od mene, pomisli Slijepi Willie, ali i dalje zadržava mir."A i dobro ti ide, je li? Vjerojatno ne tako dobro kao onim Hvaljen budi Gospod posrancima na telki, ali sigurnoubodeš... koliko? Ciglu dnevno, u ovo doba godine? Dvije?"Puno više, ali njegova pogrešna procjena glazba je za uši Slijepog Willieja Garfielda. To znači da ga njegov tihikompanjon ne promatra predobro ili prečesto... barem ne još. Ali mu se ne sviđa gnjev u Wheelockovu glasu.Bijes je kao džoker u kartama."Slijep si koliko i ja", ponovi Wheelock. To ga, čini se, najviše jedi. "Kompa, znaš što? Trebao bih te slijeditineke večeri kad završiš s poslom. Da vidim što radiš." On posuti. "U koga se pretvaraš."Nakratko Slijepi Willie prestaje disati... a onda ponovno prodiše. "To vam ne bi bilo pametno, redarstveniceWheelock", kaže on."Ne bi, ha? A zašto ne, Willie? Zašto ne? Brineš se za moje dobro, je li? Bojiš se da bih mogao ubiti bitangu kojanosi zlatna jaja? Hej, to što dobijem od tebe tijekom godine nije puno kad se odvagne naspram pohvalnice iliunapređenja." Posuti. Kad je ponovno prozborio, u glasu ima nečeg sanjarskog zbog čega se Willie osobitousplahiri. "Mogao bih doći na stranice Posta. POLICAJAC--HEROJ RASKRINKAO BEŠĆUTNOGVARALICU NA PETOJ AVENIJI."Isuse, pomisli Willie. Isusa mu, ta on misli ozbiljno."Na rukavici ti piše Garfield, ali bih se kladio da se ne zoveš Gar-field. Ruku bih dao u vatru.""Tu biste okladu izgubili.""To ti kažeš... ali ta rukavica izgleda kao da joj je sa strane bilo napisano više od jednog imena.""Ukradena mi je kad sam bio mali." Govori li previše? Teško je reći. Wheelock ga je uspio zaskočiti, prokletnik.Najprije je zazvonio telefon dok je bio u uredu — dobri stari Ed iz Nynexa — a sad ovo. "Dječak koji mi ju jeukrao napisao je svoje ime na njoj dok je bila kod njega. Kad mije vraćena, izbrisao sam njegovo ime i ponovnonapisao svoje.""I išla je u Vijetnam s tobom?""Da." To je istina. Da je Sullivan vidio tu pohabanu bejzbolsku rukavicu Alvina Darka, bi lije prepoznao kaorukavicu svoga nekadašnjeg prijatelja Bobbvja? Malo vjerojatno, ali tko zna? Sullivan je nije vidio, barem ne uprašumi, što je to pitanje činilo izlišnim. No redarstvenik Jasper Wheelock postavlja svakojaka pitanja, a nijednonije izlišno."Bila s tobom u dolini Achoo86, je li?"Na engleskom "apćiha". Želi reći A Shau.Slijepi Willie ne odgovara. Wheelock ga sad pokušava namamiti, a nema mjesta kamo bi ga Wheelock mogaoodvesti, a gdje bi Willie Garfield poželio otići."Bila s tobom u Tombovu87?"Willie ne kaže ništa."Čovječe, a ja sam mislio da je to ženska koja se voli penjati po drveću."Willie i dalje ništa ne govori."Post", kaže Wheelock i Willie maglovito vidi kako je guzičar podigao lagano raširene ruke, kao da uokvirujesliku. "POLICAJAC--HEROJ." Možda se samo zafrkava... ali Willie nije siguran."Bili bi u Postu, to da, ali ne bi bilo pohvalnice", kaže Slijepi Wil-lie. "A ne bi bilo ni promaknuća. Zapravo,našli biste se na ulici, redarstvenice Wheelock, u potrazi za poslom. No ne biste se trebali truditi i slati molbezaštitarskim tvrtkama — čovjeku koji prima mito ne može se povjeriti čuvanje tuđe imovine."Sad je red na Wheelocku da prestane disati. Kad je ponovno pro-disao, oni dašci u uhu Slijepog Willieja postalisu vihor; policajčeva pomičuća usta gotovo su mu na uhu. "Kako to misliš?" šapne on. Ruka se spusti na rukavvojne jakne Slijepog Willieja. "Lijepo mi reci kog boga želiš time reći?"Ali Slijepi Willie nastavi šutjeti, ruku spuštenih niz bokove, malo podignute glave, pomnjivo zagledan u tamukoja se neće razbistriti prije no što iščezne dnevna svjetlost, a lice mu ima prazan izraz koji toliki prolazniciočitavaju kao upropašteni ponos, poniženu ali na neki način još netaknutu hrabrost.Pripazite se, redarstvenice Wheelock, razmišlja on. Led ispod vas je sve tanji. Ja sam možda slijep, ali ste vijamačno gluhi ako ne čujete kako vam led puca ispod nogu.Ruka na njegovu rukavu lagano ga drma. Wheelockovi se prsti zarivaju. "Imaš prijatelja? To želiš reći, kurvinsine? Zato svaki drugi put tako daleko pružiš omotnicu? Neki me tvoj prijatelj snima? Je li to posrijedi?"Slijepi Willie i dalje ništa rie govori; Jasperu, Policijskom Strum-fu, on sad čita bukvicu šutnjom. Dopustiš li im,ljudi poput redar-87 Želi reći Tam Boi. Tomboy je djevojčica koja se voli družiti s dječacima.stvenika Wheelocka uvijek će pomisliti najgore. Samo im moraš dati dovoljno vremena."Prijatelju, ne zajebavaj se sa mnom", pakosno će Wheelock, ali mu se u glasu osjeća fini prizvuk zabrinutosti, aruka na rukavu jakne Slijepog Willieja popušta stisak. "Počevši od siječnja, povisu-jemo na četiri stotine dolarana mjesec, a pokušaš li me izigrati, pokazat ću ti tko je pravi igrač. Jesi li me razumio?"

Slijepi Willie ne kaže ništa. Oni dašci zraka prestanu ga pogađati u uho i on zna da se Wheelock sprema krenuti.Ali, avaj, ne još; oni se ogavni dašci vrate."Gorjet ćeš u paklu zbog ovoga što radiš", kaže mu Wheelock. Govori sa silnom, gotovo usrdnom iskrenošću."Kad ja uzmem tvoj prljavi novac, to je oprostiv grijeh — pitao sam svećenika pa sam siguran — ali je ovo tvojesmrtni grijeh. Otići ćeš u pakao, pa da vidimo koliko ćeš milodara tamo skupiti."Slijepi Willie pomisli na jaknu kakve Willie i Bili Shearman znaju vidjeti na ulici. Na leđima imaju zemljovidVijetnama, najčešće i godine koje je vlasnik jakne tamo proveo, te sljedeću poruku: KAD UMREM OTIĆI ĆURAVNO U RAJ JER SAM ODRADIO SVOJE U PAKLU. Mogao bi spomenuti tu misao redarstvenikuWheelocku, ali ne bi imalo smisla. Šutnja je bolja.Wheelock ode i Williejeva misao — da mu je drago što odlazi — izmami mu rijedak smiješak na usta koji dođe iprođe poput zabludjele zrake sunca u oblačni dan.13:40Triput je gumicom povezao novčanice u svežnjeve a sitniš spustio na dno kovčega (ne radi skrivanja nego radiskladištenja), jer sad bezmalo isključivo radi na dodir. Više ne vidi novac, ne razlikuje dolarsku od stodolarskenovčanice, ali osjeća da je dan jako uspješan. No ta mu spoznaja ne pruža nikakav užitak. Nikad mu ga ne pruža;Slijepi Willie ne čini ovo radi užitka, ali osjećaj postignuća koji bimožda osjetio nekog drugog dana potamnio je zbog njegova razgovora s redarstvenikom Wheelockom.U petnaest minuta do dvanaest, mlada žena ugodnog glasa (Slijepom Willieju zvuči kao Diana Ross) izađe izSaksa i da mu šalicu vruće kave, kao što čini većinu dana u ovo doba godine. U petnaest minuta poslije dvanaest,jedna druga žena — ova ne tako mlada, a vjerojatno i bjelkinja — donese mu šalicu vruće pileće juhe s rezan-cima. On zahvaljuje objema. Bjelkinja ga poljubi u obraz mekanim usnama i poželi mu najsretniji od svihBožića.No dan ima i svoje naličje; skoro uvijek je tako. Oko jedan sat neki tinejdžer koji se sa svojom nevidljivomdružbom kompića smije, sprda i poskakuje oko njega, progovori iz tame s lijeve strane Slijepog Willieja, kažemu daje rugoba, pa ga upita nosi li rukavice jer je opekao prste u pokušaju da čita s užarenog štednjaka. On i nje-govi prijatelji odjure, tuleći od smijeha na taj štos s bradom. Petnaestak minuta potom netko ga kresne nogom,premda je to moglo biti nenamjerno. No svaki put kad se sagne, kovčeg je na svome mjestu. Ovo je gradsljepara, uličnih razbojnika i kradljivaca, ali je kovčeg na mjestu, kao uvijek.A cijelo to vrijeme razmišlja o Wheelocku.Murjak prije Wheelocka bio je razuman; i onaj koji će doći kad Wheelock da otkaz ili ga premjeste iz ovog dijelagrada, možda će biti razuman. Wheelock će kad-tad doći k pameti, Willie je i to naučio u prašumi, a umeđuvremenu se on, Slijepi Willie, mora povijati poput trske na jakom vjetru. Samo što se i najgipkija trskaskrha ukoliko vjetar zapuše dovoljno jako.Wheelock hoće više novca, ali to ne muči čovjeka u crnim naočalama i vojničkoj jakni; prije ili poslije svi onizaištu više novca. Kad je počinjao na ovom uglu, plaćao je redarstveniku Hanrattvju stotinu i dvadeset petdolara. Hanrattvjeva je životna filozofija bila "živi i pusti druge da žive", a mirisao je na Old Špice i viski baškao Geor-ge Ravmer, lokalni murjak koji je patrolirao po njihovoj četvrti dok je Willie Shearman bio dijete, alije ležerni Eric Hanrattv godine 1978., kad je otišao u mirovinu, svejedno cijedio Slijepog Willieja za dvijestotine dolara mjesečno. Problem je u tome — kužite ovo, braćo moja — što je Wheelock jutros bio ljut, ljut, iWheelock je spomenuo da se posavjetovao sa svećenikom. Takve stvari zabrinjavaju Willieja, ali ga najvišezabrinjava to što je Wheelock izjavio da će gaslijediti. Da vidim čime se baviš. U koga se pretvaraš. Garfield ti nije ime. Ruku bih dao u vatru.Griješite što jebete iskrenog pokajnika u mozak, redarstvenice Wheelock, razmišlja Slijepi Willie. Vjerujte mi,sigurnije bi vam bilo da mi jebete ženu nego da se zajebavate s mojim imenom. Kudikamo sigurnije.No Wheelock bi to mogao učiniti — što je jednostavnije nego slijediti slijepca, makar i onoga koji vidi neštoviše od sjena? Što ima jednostavnije nego ga motriti kako skreće u neki hotel i ulazi u muški WC? Gledati gakako u pregradak ulazi kao Slijepi Willie Garfield a izlazi kao Willie Shearman? A što ako Wheelock prekoWillieja uspije ući u trag Billu?Ta ga razmišljanja podsjete na jutrošnju nelagodu, osjećaj da je zmija između dva svlaka. Bojazan da gaje netkouslikao dok prima mito neko će vrijeme primiriti Wheelocka, ali razljuti li se dovoljno, nemoguće je predvidjetišto bi mogao učiniti. A to plaši."Bog te voli, vojnice", kaže glas iz tame. "Kad bih barem mogao učiniti više.""Nije potrebno, gospodine", kaže Slijepi Willie, ali još razmišlja o Jasperu Wheelocku, koji miriše na jeftinukolonjsku vodu i koji je razgovarao sa svećenikom o slijepcu s natpisom, slijepcu koji po Wheelockovumišljenju uopće nije slijep. Kako se ono izrazio? Otići ćeš u pakao, pa da vidimo koliko ćeš milodara tamoskupiti. "Čestit vam Božić želim gospodine, hvala na pomoći."I tako dan odmiče.16:25Vid mu se pomalja — mutan, maglovitan, ali se vraća. To je znak da treba pokupiti krpice i otići.Klekne, leđa ravnih kao da je progutao metlu, i ponovno odloži štap iza kovčega. Gumicom omota posljednji

svežanj novčanica, ubaci njih i posljednje kovanice na dno kovčega, pa utrpa u nj bejzbol-sku rukavicu i natpis ukrašen staniolskim vrpcama. Zatvori bravice na kovčegu i ustane, držeći štap u drugojruci. Kovčeg je sad težak, isteže mu ruku balastom sveg tog čestitarskog metala. Začuje se teško čegr-tavohrskanje kad su se kovanice poput lavine obrušile u novi položaj, a onda utihnu poput rudače stiještene duboko uzemlji.Krene niz Petu aveniju klateći kovčegom na kraju lijeve ruke kao sidrom (nakon svih tih godina naviknut je nanjegovu težinu, mogao bi ga nositi puno dalje no što će biti potrebno danas popodne, ukoliko bi okolnosti tonalagale). Štap drži u desnoj ruci i lagašno lupka njime po pločniku ispred sebe. Štap je čaroban, otvara mu džeppraznog prostora pred njim na krcatom, koškajućem pločniku, poput vala u obliku suze. Kad je stigao naraskrižje Pete avenije i 43. ulice, on vidi taj prostor. A vidi i daje prestalo žmigati crveno svjetlo na semaforu u42. ulici i da sad postojano svijetli, ali on nastavi hodati, dopustivši dobro odjevenom muškarcu duge kose i sazlatnim lančićima da ispruži ruku, čvrsto ga uhvati za rame i zaustavi."Pazite, čovječe", kaže dugokosi. "Automobili su krenuli." "Hvala, gospodine", kaže Slijepi Willie. "Nema načemu — sretan Božić."Slijepi Willie prijeđe ulicu, prođe pokraj lavova koji stoje na straži ispred Gradske knjižnice i produži do drugograskrižja, gdje skrene prema Šestoj aveniji. Nitko ga ne presretne; nitko se nije vrzmao oko njega, promatraokako skuplja priloge cijeli bogovetni dan, a onda pošao za njim, vrebajući priliku da mu ugrabi kovčeg i pobjeg-ne (premda ne bi puno lopova moglo trčati s njim, ne s ovim kovčegom). Jednom, u ljeto 1979., dvojica ilitrojica mladića, možda crnaca (nije mogao pouzdano reći; zvučali su kao crnci, ali mu se vid tog dana sporovraćao, kao i uvijek za topla vremena kad su dani duži), spopali su ga i počeli mu se obraćati na način koji mu senije baš svidio. Nije to bilo kao oni klinci danas popodne, i njihovi štosovi o čitanju sa štednjaka i o tome kakoPlayboyeva duplerica izgleda na Brailleovu pismu. Bilo je nenapadnije od toga, i na neki uvrnut način gotovoljubazno — pitanja o tome koliko je zaradio ispred Sv. Patricka, želi li kojim slučajem dati prilog nečemu što sezove Rekreacijska polo liga i želi li malo zaštite na putu do autobusnog ili željezničkog kolodvora ili čega god.Jedan, vjerojatno neotkriveni sek-solog, upitao ga je bi li se povremeno osladio mladom pičkom."Živnuo bi od toga", rekao je glas slijeva nježno, gotovo čeznutljivo. "O da, to mi moraš vjerovati na riječ."Osjećao se onako kako je zamišljao da se osjeća miš kad ga mačka samo šutira šapama, još neizbačenih kandži,znatiželjna da vidi što će miš učiniti, kako brzo može bježati i kakve će sve zvukove ispuštati kako njegovaprepast bude jačala. No Slijepi se Willie nije prestravio. Prestrašio se jest, moglo bi se reći da se bojao, ali se višenikad nije nasmrt prestrašio poslije onih posljednjih tjedan dana provedenih u prašumi, tjedan dana koji su počeliu dolini A Shau a završili u Dong Hau, tjedan dana kojih su im Vijetkongovci neumorno dodijavali potiskujućiih na zapad i natjerali ih na ne baš potpuni uzmak, istodobno ih stežući s oba krila, goneći ih kao stoku niz točilo,neprekidno se dernjajući s drveća, katkad se smijući iz prašume, povremeno pucajući, a kadšto vrišteći u tami.Sullivan ih je zvao čov-ječuljcima kojih nema. Ovdje nema ničeg sličnog njima, a njegov najsljepiji dan naManhattanu nije crn kao noći nakon gubitka njihova Kapetana. Ta je spoznaja za njega bila prednost, a za onemladiće pogreška. Naprosto je-podigao glas, progovorio kao netko tko se obraća velikoj prostoriji punoj starihprijatelja. "Hej!" doviknuo je sjenovitim utvarama koje su polako strujile oko njega po pločniku. "Hej, vidi linetko policajca? Mislim da me ovi mladići žele orobiti." Uspjelo je, čas posla, kao da izvadiš krišku iz oguljenenaranče: mladići koji su ga zagradili iznenada nestanu iz vida poput svježeg lahora.Kad bi barem mogao tako lako riješiti problem redarstvenika Wheelocka.16:40Sheraton Gotham, na uglu 40. ulice i Broadwaya, jedan je od najvećih prvorazrednih hotela na svijetu, i ukaverni njegova predvorja jata tisuća ljudi vrzmaju se amo-tamo ispod orijaškog lustera. U lovu na užitke, upotrazi za blagom, i ne primjećuju božične pjesme kojese slijevaju iz zvučnika, žamor koji dopire iz tri restorana i pet barova, staklena dizala koja klize gore-dolje usvojim oknima s reckama katova poput stapnih klipova koji pokreću neki egzotični stakleni motor... kao nislijepca koji kucka štapom između njih, pronalazi put prema sarkofagu muškog zahoda velikog gotovo kaopostaja podzemne željeznice. Sad hoda s naljepnicom na kovčegu okrenutoj prema sebi i anoniman je kolikoslijepac može biti. U ovom gradu, to znači jako anoniman.Pa ipak, misli on dok ulazi u jedan od zahoda i skida jaknu, pritom je okrenuvši naopako, kako to da me svihovih godina nitko nije slijedio? Da nitko nikad nije primijetio da su slijepac koji uđe i čovjek zdravih očiju kojiizađe iste građe i da nose isti kovčeg?Pa, u New Yorku malo tko primjećuje što ga se ne tiče — na svoj su način oni svi slijepi kao i Slijepi Willie.Dok izlaze iz svojih ureda, slijevaju se niz pločnike, tiskaju u stanicama podzemne željeznice i jeftinimrestoranima, ima nečeg odbojnog i tužnog u njima; sliče na krtičje hodnike koje je prerovala farmerova drljača.Nagledao se on tog sljepila i zna daje ono jedan od razloga njegova uspjeha... ali jamačno ne i jedini. Nisu onisvi krtice, a on već dugo iskušava sreću. Poduzima potrebne mjere opreza, naravno da to čini, poduzima štošta,ali ipak ima trenutaka (kao sada, dok sjedi ovdje spuštenih hlača, rastavlja bijeli štap i vraća ga u svoj kovčeg)kad bi ga bilo lako uhvatiti, opljačkati, razotkriti. Wheelock ima pravo glede Posta: kako bi oni uživali u tojpriči. Objesili bi ga na viša vješala nego Ha-mana88. Nikad ne bi razumjeli, ne bi ni željeli razumjeti ni poslušati

njegovu stranu priče. Koju stranu? I zašto se ništa od toga još nije dogodilo?Zbog Boga, vjeruje on. Jer je Bog dobar. Bog je strog, ali je Bog i dobar. Willie se ne može odlučiti na ispovijed,ali čini se da Bog razumije. Za pokajanje i pokoru potrebno je vremena, ali je on dobio na vremenu. Bog ga jepratio na svakom koraku njegova puta.U zahodu, još između identiteta, on zatvara oči i moli se — najprije zahvaljuje Bogu, potom ište da ga vodi, azatim mu ponovno zahvaljuje. Završava kao i uvijek šaptom koji jedino on i Bog mogu čuti: "Umrem li u borbi,strpaj me u crnu vreću i pošalji kući.88 Haman je biblijski lik, moćni princ na Ahasverovu dvoru, obješen na vješala visine 25 metara nakon što sedoznalo za njegov plan da zatre perzijske Židove. (Iz Knjige o Ester.)Umrem li u grijehu, zažmiri na jedno oko i primi me u krilo svoje. Da. Amen."Izlazi iz pregratka, odlazi iz WC-a, ostavlja ječeći metež hotela Sheraton Gotham. Nitko mu ne prilazi i ne kaže:"Oprostite, gospodine, ali niste li vi netom bili slijepi?" Nikome ne zapinje za oko dok izlazi na ulicu nosećiomašan kovčeg kao da nije težak pedeset nego deset kilograma. Bog skrbi za nj.Počelo je sniježiti. On polako hoda kroz snijeg, sad ponovno kao Willie Shearman, često prebacujući kovčeg izruke u ruku, kao još jedan umoran čovjek na izmaku dana. U hodu nastavlja razmišljati o svom neobjašnjivomuspjehu. Upamtio je redak iz Evanđelja po Mateju. Slijepac će voditi slijepca, tako glasi.,4 vodi li slijepacslijepca, obojica će pasti u jarak. A tu je i stara mudra izreka koja kaže daje u kraljevstvu slijepih jednookičovjek kralj. Je li on taj jednooki? Zaboravi li na trenutak Boga, je li to bila ta praktična tajna njegova uspjehasvih ovih godina?Možda jest, a možda i nije. U svakom slučaju, zaista je bio zaštićen. .. i ni u kojem slučaju ne smatra da bi makarna trenutak mogao zaboraviti Boga. Bog je dio slike. Bog ga je obilježio 1960. godine, kad je najprije pomogaoHarrvju Doolinu zadirkivati Carol, a onda i istući je. Taj grešni čin nikad mu nije izašao iz glave. To što se do-godilo u šumarku pokraj igrališta B simbol je svega ostalog. Čak ima i rukavicu Bobbvja Garfielda da mupomogne upamtiti. Willie ne zna gdje je Bobby danas i ne haje za to. Pratio je što se događa s Carol dok jemogao, ali Bobby nije bitan. Bobby je prestao biti važan kad joj je pomogao. Willie je vidio kad joj je Bobbypomogao. Willie se nije usudio izaći i pomoći joj — bojao se toga što bi mu Harry mogao učiniti, bojao se svedjece kojoj bi Harry mogao reći što je Willie učinio, bojao se da će biti žigosan — ali se Bobby usudio. Bobbyjoj je tad pomogao, a kasnije toga ljeta Bobby je kaznio Har-ryja Doolina, i tim je djelima (vjerojatno je bilodovoljno samo prvo) Bobby prebolio, Bobby je prebrodio, Bobby se izvukao. Učinio je ono što se Willie nijeusudio učiniti, učinio je što je situacija nalagala i on je prebrodio, prebolio, a sad Willie mora učiniti ostalo. Atoga je puno. Žaljenje je posao na puno radno vrijeme, i još više: premda sve tri njegove ličnosti rade na tome,jedva uspijeva održati korak.No ne može reći da mu život prolazi u žaljenju. Katkad pomisli na dobrog tata, onoga koji se Kristu pridružio uraju iste noći. Petak popodne krvariš na golom sljemenu Golgote, a u petak navečer piješ čaj i grickaš keksiće sNebeskim Kraljem. Katkad ga netko udari nogom, ponekad ga netko gurne, a kadšto se zabrine da će ga raskrin-kati. Pa što? Ne simbolizira li on sve one koji mogu jedino stajati u sjeni i promatrati kako se čini zlo? Ne prosi lion za sve njih? Nije li 1960. za njih uzeo Bobbvjevu bejzbolsku rukavicu model Alvina Darka? Jest. Boblaslovioga, jest. A sad oni bacaju svoj novac u nju dok on stoji slijep ispred katedrale. On prosi za njih.Sharon zna... što točno Sharon zna? Nešto zna. Ali točno koliko to ne bi znao reći. U svakom slučaju dovoljno damu nabavi vrpce od staniola; dovoljno da mu kaže da izgleda zgodno u odijelu Paula Stuarta i plavoj Sulkakravati; dovoljno da mu poželi ugodan dan i podsjeti ga da kupi aerkonjak. To je dovoljno. Sve je dobro uWillie-jevu svijetu osim Jaspera "VVheelocka. Što da učini s Jasperom Wheelockom?Možda bih te jedne večeri trebao slijediti, Wheelock šapće u njegovo uho dok Willie prebacuje sve teži kovčegiz jedne ruke u drugu. Sad ga bole obje ruke; jedva čeka da stigne u svoju zgradu. Da vidim čime se baviš. Ukoga se pretvaraš.Što će točno učiniti s Jasperom Policijskim Štrumfom? Što može učiniti?Ne zna.17:15Onaj mladi žicar u prljavoj crvenoj jakni odavno je otišao, a njegovo mjesto zauzeo neki drugi ulični DjedBožićnjak. Willieju ne treba puno da prepozna debeljuškastog mladog čovjeka koji upravo ubacuje dolar uBožićnjakov lončić."Hej, Ralphie!" vikne on.Ralph Williamson se okrene. Lice mu se ozari kad prepozna Wil-lieja pa podigne jednu ruku u rukavici. Sadsnijeg jače pada; sa žarkim svjetlima oko njega i Djed Božićnjakom pokraj njega, Ralph izgleda poput središnjeglika na božičnoj čestitki. Ili možda Boba Cratchita89 našeg doba."Hej, Willie! Kako ide?""Kao da kuća gori", kaže Willie, prilazeći Ralphu sa širokim osmijehom na licu. Spusti kovčeg zastenjavši,naslijepo opipa u džepu od hlača i nađe dolar za Božićnjakov lončić. Vjerojatno samo još jedan sljepar, sgovnom od moljcima izjedenog šešira, ali nema veze."Što imaš unutra?" pita Ralph, gledajući u Williejev kovčeg dok si popravlja maramu. "Zvuči kao da si nekom

djetetu razvalio kasi-cu-prasicu.""Ma ne, samo ventili", kaže Willie. "Ali ih je na tisuće, dovraga.""Radiš do samog Božića?""Aha", kaže on i iznenada mu u glavi zatreperi ideja u vezi s Wheelockom. Samo treptaj, sad je vidiš sad je nevidiš, ali hej, i to je početak. "Aha, do samog Božića. Nema počinka za zločeste, znaš."Ralphovo široko i simpatično lice nabora se u smiješku. "Čisto sumnjam da si jako zločest."Willie mu uzvrati smiješak. "Ralphie, ne znaš ti kakvo zlo vreba u srcu instalatera centralnog grijanja. Ali ću sivjerojatno uzeti nekoliko dana dopusta poslije Božića. Mislim da bi to bilo jako pametno.""Otputovati na jug? Možda na Floridu?""Na jug?" Willie se trgne, a onda se nasmije. "Ma ne", kaže on. "Ne ovaj ovdje. Imam posla po kući. Kuću semora držati u redu. U protivnom bi nam se jednog dana mogla stropoštati na glavu čim puhne vjetar.""Vjerojatno." Ralph podigne maramu i ušuška je oko ušiju. "Vidimo se sutra?""Nego što", kaže Willie i pruži svoju ruku u rukavici. "Daj dlan."Ralph pljesne svojim dlanom o njegov, pa okrene ruku. Smiješak mu je stidljiv, ali željan. "Daj dva, Willie."Willie pljesne dlanovima o Ralphove. "Ludilo, ha Ralphie?"89 Lik iz Dickensove pripovijetke "Božična priča", ubogi ali sretni pisar u uredu gramzivog kamata-raEbenezera Scroogea.Ralphiejev stidljivi smiješak pretvara se u razdragani dječački osmijeh. "Takvo ludilo da moram ponoviti!"klikne on i svojski pljesne o Williejev dlan.Willie se nasmije. "Pravi si, Ralph. Trudiš se.""I ti si pravi, Willie", odgovara Ralph, prenemažućom i na neki način smiješnom usrdnošću. "Sretan Božić.""I tebi."On ostane trenutak stajati na mjestu, gledajući kako Ralph klipše kroz snijeg. Pokraj njega, onaj ulični Božićnjakjednolično zvoni svojim zvoncem. Willie podigne kovčeg i krene prema vratima svoje zgrade. A onda mu neštozapne za oko i on zastane."Brada ti je nahero", kaže on Božićnjaku. "Ako želiš da ti ljudi vjeruju, namjesti si tu bradu jebote."I uđe u zgradu.17:25U spremišnoj depandansi tvrtke Midtown Heating and Cooling nalazi se velika kartonska kutija. Puna jeplatnenih vrećica u kakvima banke drže kovanice. Na takvim vrećicama najčešće su otisnuti nazivi banaka, ali naovima nisu — Willie ih naručuje izravno od tvornice u Moundsvilleu u zapadnoj Virginiji, koja ih proizvodi.Otvori kovčeg, brzo odloži u stranu smotuljke novčanica (njih će ponijeti kući u aktovci Marka Crossa), a ondakovanicama napuni četiri vrećice. U suprotnom kutu spremišta nalazi se ulubljeni stari ormarić s jednostavnimnatpisom DIJELOVI. Willie ga otvori širom — nema brave s kojom bi se morao baktati — i pokaže se jošstotinjak vrećica punih kovanica. Desetak puta na godinu on i Sha-ron obiđu crkve u središtu grada; gdje jemoguće, gurnu te vrećice kroz otvore za milodare ili zglobna vrata za isporuku paketa, a gdje nije naprosto ihostave pokraj vrata. Lavlji dio uvijek odlazi crkvi Sv. Patricka, ispred koje on provodi dane noseći tamne naočalei natpis.Ali ne svaki dan, misli on, razodijevajući se. Ne moram biti tamo svaki dan, i on razmišlja o tome da bi Bili,Willie i Slijepi Willie Gar-field mogli poslije Božića uzeti tjedan dopusta. U tih tjedan dana moglo bi se smislitinačin kako da izađe na kraj s redarstvenikom Wheelockom. Da ovaj ode. Samo što..."Ne mogu ga ubiti", kaže on tihim, grintavim glasom. "Naježio sam ubijem li ga." Samo što ga ne zabrinjava tošto će naježiti. Zabrinjava ga to što će biti proklet. U Vijetnamu je ubijanje bilo nešto drugo, ili je barem takoizgledalo, ali ovo nije Vijetnam, ovo nije prašuma. Zar je podigao tu zgradu pokore da bi je tek tako srušio? Bogga stavlja na kušnju, uporno i iznova. Mora postojati odgovor. On zna da postoji, jamačno. Samo što je on — ha-ha, oprostite na igri riječima — previše slijep da bi ga vidio.Može li on uopće naći tog kreposnog nitkova, jebote? Ma, to nije nikakav problem. Lako će on naći JasperaPolicijskog Štrumfa. Kad god zaželi. Slijediti ga do mjesta gdje odlaže pištolj, izuva cipele i podiže noge napodnožnik. Ali što tad?Muči ga to dok hladnom kremom skida šminku, a onda odagna brige. Iz ladice izvadi bilježnicu dnevnika soznakom "Stud-Pros", sjedne za stol i dvadeset minuta piše Zao mije iz sveg srca što sam naudio Carol. Popunicijelu stranicu, od vrha do dna, od margine do margine. Vrati je u ladicu, pa odjene odjeću Billa Shearmana. Dokposprema čizme Slijepog Willieja, pogled mu padne na spomenar u koricama od crvene kože. Izvadi ga, položina vrh ormarića i otvori korice na kojima je zlatnim velikim slovima bila napisana samo jedna riječ —USPOMENE.Na prvoj se stranici nalazi rodni list — William Robert Shear-man, rođen 4. siječnja 1946. — i njegovi sićušniotisci nogu. Na idućim stranicama su fotografije njega s majkom, fotografije njega s ocem (Pat Shearman smiješise kao da nikad sina nije gurnuo zajedno s njegovom visokom stolicom ni ženu udario pivskom bocom),fotografije njega s prijateljima. Osobito je dobro zastupljen Harry Doolin. Na jednoj slici osmogodišnji Harrypokušava pojesti komad Williejeve rođendanske torte povezanih očiju (kazna u nekoj igri, nema sumnje).

Harrvjevi su obrazi umrljani čokoladom, smije se i izgleda kao da nema zle primisli na pameti. Willie zadrhti pripogledu na to nasmiješeno, umrljano lice povezanih očiju. Od njega skoro uvijek zadrhti.Da ga ne bi gledao, na brzinu okrene stranice prema stražnjem dijelu albuma, gdje je zalijepio fotografije inovinske isječke o Carol Gerber koje je s vremenom prikupio: Carol s majkom, Carol drži svog novorođenogbracu i nervozno se smiješi, Carol i njezin otac (on u mornaričkoj plavoj uniformi puši cigaretu, a ona podiglaprema njemu pogled svojih krupnih, zatravljenih očiju), prvašica Carol kao članica srednjoškolskih navijačicaHarvvich High, uhvaćena u skoku: jednom rukom maše pom-pomom, a drugom pridržava plisiranu suknjicu,Carol i John Sullivan na staniolskim prijestoljima u srednjoj školi Harvvich High godine 1965., kad su namaturalnoj večeri izabrani za Snježnu Kraljicu i Kralja. Izgledaju kao par na vjenčanoj torti, Willie pomisli svakiput kad pogleda u taj stari pozu tjeli novinski isječak. Carolina haljina nema naramenica, a ramena mane. Nemani traga tome daje neko vrijeme, jednom, lijevo bilo užasno deformirano, i stršilo u vještičjoj dvogrbi. Zaplakalaje prije posljednjeg udarca, gorko zaplakala, ali puki plač nije bio dovoljan Harrvju Doolinu. Taj je posljednji putzamahnuo svojski, onako iz pete, i mljaskavi udarac palice po njoj bio je poput zvuka udarca bata po napolaotopljenoj pečenki, a tad je vrisnula, vrisnula tako glasno da je Harry pobjegao glavom bez obzira, ne okrenuvšise ni da pogleda idu li Willie i Richie O'Meara za njim. Podbrusio je pete, stari Harry Doolin, pojurio poputdivljeg zeca. Ali da nije? Da je umjesto toga Harry rekao Držteje dečki, neću ja to slušat, ušutkat ću je, mislećitime da će ponovno zamahnuti iz pete, ovaj put po njezinoj glavi? Bi lije oni držali? Bi li mu je oni pridržali čaki tad?Znaš da bi, misli on tupo. Vršiš pokoru jednako zbog onoga čega si bio pošteđen koliko i zbog onoga što sistvarno učinio. Zar ne?Evo Carol Gerber u svečanoj maturalnoj haljini: Proljeće 1966., piše na njoj. Na sljedećoj je stranici novinskiisječak iz harvičkog Joumala s oznakom Jesen 1966. Na popratnoj je fotografiji ponovno ona, ali ovu Carolinuinačicu kao da dijeli milijun godina od one gospođice u maturalnoj haljini, mlade žene s maturalnom svjedod-žbom u rukama, u bijelim salonkama, čedno spuštenog pogleda. Ova je djevojka plahovita i nasmiješena, gledaravno u objektiv. Kao da nije svjesna krvi koja joj se slijeva niz lijevi obraz. Pokazuje znak mira. Ta je djevojkaveć na putu za Danburv, ta je djevojka već na-takla danburvjevske plesne cipelice. Ljudi su smrtno stradali uDan-buryju, crijeva su letjela na sve strane, dušo moja, i Willie ne sumnjada je i on djelomice odgovoran. Dotakne plahovitu, nasmiješenu, okrvavljenu djevojku koja nosi transparent nakojem piše ZAUSTAVITE UBIJANJE (samo što je, umjesto da ga zaustavi, ona postala njegovim dijelom) i znadaje kad se sve zbroji, njezino lice jedino važno, njezino je lice duh tog doba. Godina 1960. je dim; ovo je vatra.Evo Smrti krvava obraza, sa smiješkom na usnama i transparentom u ruci. Evo dobrog, starog danburvjevskogludila.Sljedeći isječak je čitava prva stranica danburvjevskih novina. Presavinuo ju je tri puta kako bi stala u album.Najveća od četiri fotografije prikazuje vrišteću ženu koja stoji nasred ulice podignutih krvavih ruku. Iza nje jezgrada od cigle koja se raspukla kao jaje. Ljeto 1970., napisao je pokraj isječka.6 MRTVIH, 14 RANJENIH U BOMBAŠKOM NAPADU U DANBURVJURadikalna skupina preuzela odgovornost "Nitko nije trebao stradati", ženski glas telefonom javio policijiTa skupina — nazvali su se Militantni studenti za mir — postavila je bombu u predavaonici sveučilištaConnecticut u Danburvju. Na dan eksplozije, predstavnici Coleman Chemicalsa tamo su između deset ujutro ičetiri popodne trebali održati razgovore s potencijalnim djelatnicima. Bomba je navodno trebala eksplodirati ušest ujutro, kad je zgrada bila prazna. Ali nije. U osam sati, pa ponovno u devet, netko (pretpostavlja se netko izMSM-a) nazvao je fakultetsko osiguranje i dojavio daje u predavaonici na prvome katu postavljena bomba.Provedena je površna potraga i nitko nije evakuiran. "To je bila osamdeset treća dojava o bombi ove godine",citirane su riječi neidentificiranog djelatnika osiguranja fakulteta. Nije nađena nikakva bomba, iako su pripadniciMSM-a poslije energično tvrdili da su oni dojavili točnu lokaciju — cijev za klimatizaciju na lijevoj stranidvorane. Bilo je dokaza (uvjerljivih dokaza, makar samo za Willieja Shearmana, ako ni za koga drugoga), daje udvanaest sati i petnaest minuta, kad je u razgovorima s kandidatima za zaposlenje načinjena pauza za ručak,jedna mlada žena pokušala — uz povelik rizik po vlastiti život — sama demontirati neeksplodiranu bombu.Provela je vjerojatno deset minuta u tad ispražnjenoj dvorani prije no što ju je, unatoč njezinim prosvjedima,odveo mladić duge crnekose. Podvornik koji ih je vidio, poslije je identificirao mladića kao Ravmonda Fieglera, vođu MSM-a. Djevojkuje identificirao kao Carol Gerber.Tog popodneva, u deset minuta do dva, bomba je naposljetku eksplodirala. Boblaslovio živuće; boblasloviopokojnike.Willie okrene stranicu. Evo naslova iz Oklahomana iz Oklahoma Citvja. Travanj 1971.3 RADIKALA UBIJENA U PUCNJAVI NA BARIKADI"Krupne ribe" možda umakle za koju minutu, kaže Thurman FBI-jev specijalni agent zadužen za istraguKrupne ribe bile su John i Sally McBride, Charlie "Duck" Gol-den, neuhvatljivi Ravmond Fiegler... i Carol.Drugim riječima, preostali pripadnici MSM-a. (McBrideovi i Golden poginuli su u Los Angelesu poslije šestmjeseci.) Netko je iz te kuće pucao i bacao ručne bombe sve dok nije izgorjela do temelja. Ni Fiegler ni Carol

nisu nađeni u toj spaljenoj ljušturi, ali su policijski tehničari našli velike količine prolivene krvi krvne grupe ABpozitivne. Rijetke krvne grupe. Krvne grupe Carol Gerber.Mrtva ili živa? Živa ili mrtva? Ne prođe ni dan a da si Willie ne postavi to pitanje.Okrene sljedeću stranicu spomenara, znajući da bi trebao prestati, da bi trebao krenuti kući, Sharon će sezabrinuti ukoliko je on barem ne nazove (nazvat će je, iz prizemlja, hoće, ona je u pravu, on je vrlo pouzdan), aline prestaje još.Naslov iznad fotografije s prikazom pougljenjene lubanje iz kuće u Benefitovoj je iz losangeleskog Timesa:TROJICA OD "DANBURVJEVE DVANAESTORKE" SMRTNOSTRADALI U ISTOČNOM DIJELU LOS ANGELESAPolicija sumnja na ubojstvo-samoubojstvoJedino se ne zna gdje su Fiegler i GerberovaSamo što je policija smatrala daje barem Carol mrtva. U članku je to jasno pisalo. U to je vrijeme i Willie biouvjeren daje tako. Sva ta krv. No sad...Mrtva ili živa? Živa ili mrtva? Katkad mu srce šapne da krv nije bitna, da je ona umakla iz te montažne kućicedavno prije posljednjeg čina ludila. Drugi put, pak, vjeruje što i policija — da su ona i Fiegler klisnuli samoposlije prvog obračuna s policijom, prije no što je kuća u Benefitovoj opkoljena; daje ona umrla ili od posljedicaranjavanja u toj pucnjavi ili ju je ubio Fiegler jer ga je usporavala. Prema tom scenariju, ona plahovita djevojka skrvi na licu i transparentom u rukama sad je vjerojatno tek vreća kostiju koja se kuha u pustinji negdje istočno odsunca i zapadno od Tonopaha.Willie dodirne fotografiju izgorjele kuće u Benefitovoj... i iznebuha mu padne na um jedno ime, ime čovjeka kojije možda spriječio da se Dong Wa pretvori u još jedan My Lai ili My Khe: Slocum. Da, tako se zvao. Kao da sumu ga došapnule pocrnjele grede i razbijeni prozori.Willie zatvori spomenar i odloži ga, spokojan. Pospremi što se pospremiti trebalo u uredima tvrtke MidtownHeating and Cooling, a onda oprezno zakorači kroz skrivena vrata i nađe uporište na vrhu Ijestava ispod njih.Uhvati ručku aktovke i povuče je kroz vrata. Siđe na treću prečku, pa spusti tajna vrata a stropnu ploču vrati namjesto.Ne može učiniti ništa... ništa trajno... redarstveniku Jasperu Wheelocku... ali bi Slocum mogao. Da, tako je,Slocum bi mogao. Naravno, Slocum je crnac, ali što? U tami, sve su mačke sive... a za slijepe su bezbojne. Je lizaista toliki skok od Slijepog Willieja Gar-fielda do Slijepog Willieja Slocuma? Naravno da nije. Lako kaopekmez."Čuješ li što ja čujem", pjevuši on dok sklapa ljestve i posprema ih, "mirišeš li što ja mirišem, kušaš li što jakušam?"Poslije pet minuta, on čvrsto zatvara vrata tvrtke Western States Land Anah/sts za sobom i triput ih zaključa. Aonda siđe niz hodnik. Kad je stiglo dizalo i on zakoračio u njega, pomisli, aerkonjak. Ne zaboravi. Allenovi iDubravevi."I cimet", kaže on naglas. Troje ljudi koji su se nalazili u dizalu s njim okrenu se i pogledaju u njega, i Bili sepostiđeno nakesi.Vani, krene prema kolodvoru Grand Central, zabilježivši samo jednu misao dok ga snijeg punom snagom lupkapo licu a on podiže ovratnik kaputa: onaj Božićnjak ispred zgrade namjestio je bradu.PONOĆ"Share?""Hmmmm?"Glas joj je snen, dalek. Dugo su i polako vodili ljubav nakon što su Dubravevi najzad otišli u jedanaest sati, i onasad tone u san. On ima osjećaj da se svi njegovi problemi rješavaju sami od sebe... ili da ih rješava Bog."Možda ću uzeti tjedan dana dopusta poslije Božića. Izvršiti inventuru. Pronjuškati po novim lokacijama.Razmišljam daje promijenim." Nema potrebe da ona zna što će Willie Slocum možda raditi taj tjedan prije Novegodine, samo bi se brinula i — možda da, možda i ne, ali ne vidi razloga da to pouzdano dozna — osjećalakrivnju."Dobro", kaže ona. "A da usput pogledaš nekoliko filmova?" Njezina ruka naslijepo ga napipa iz tame i nakratkomu dodirne ruku. "Tako puno radiš." Stanka. "A i sjetio si se aerkonjaka. Zaista sam mislila da nećeš. Jako samzadovoljna tobom, dušo."On se na to veselo nasmiješi u tami, ne mogavši se suzdržati. Taje primjedba tako besprijekorno u Sharoninustilu."Allenovi su u redu, ali Dubrayevi su dosadni, zar ne?" upita ona."Pomalo", dopušta on."Da joj je haljina bila još trunku dublje dekoltirana, mogla se zaposliti u striptiz baru."On na to ne kaže ništa, samo se ponovno veselo nasmiješi."Večeras je bilo dobro, zar ne?" upita ga ona. Pritom ne misli na njihov domjenak."Da, izvrsno.""Kako je bilo na poslu? Nisam te imala prilike upitati."

"Sve u redu, Share.""Volim te, Bili.""I ja volim tebe.""Laku noć.""Laku noć."Dok tone u san, razmišlja o čovjeku u kričavo crvenoj skijaškoj vesti. Prijeđe u svijet snova i ne znajući, a mislimu se glatko pretope u san. "Šezdeset deveta i sedamdeseta bile su teške godine", ka-že čovjek u crvenoj vesti. "Bio sam na koti Hamburger s pripadnicima 3/187. Izgubili smo puno dobrih ljudi." Aonda se razvedri. "Ali sam dobio ovo." Iz lijevog džepa kaputa on izvadi bijelu bradu koja visi na uzici. "I ovo."Iz desnog džepa izvuče zgužvanu papirnatu šalicu, kojom zatrese. Nekoliko kovanica začegrta na dnu poputzuba. "Vidiš", kaže on, blijedeći, "postoje prednosti i u životu najvećeg slijepca."A onda i san izblijedi i Bili Shearman spava dubokim snom do šest i petnaest idućeg jutra, kad ga radio-satprobudi zvucima "Malog dobošara".1999.: Kad netko umre, razmišljaš o prošlosti.1999.ZAŠTO SMO U VIJETNAMUKad netko umre, razmišljaš o prošlosti. Sully je to vjerojatno znao godinama, ali mu se tek na dan Pagsovapogreba ta misao oblikovala u glavi kao svjestan postulat.Prošlo je dvadeset šest godina od dana kad su helikopteri ukrcali posljednje tovare izbjeglica (od kojih su se nekifotogenično klatili na sletnim klizaljkama) s krova američkog veleposlanstva u Sajgo-nu, a skoro trideset oddana kad je borbeni helikopter Huey evakuirao Johna Sullivana, Willieja Shearmana i njih desetak iz pokrajineDong Ha. Sully-John i njegov čarolijom ponovno nađeni znanac iz djetinjstva bili su heroji tog jutra kad suhelikopteri pali s neba; popodne su već bili nešto drugo. Sully se sjećao kako je ležao na podrh-tavajućem poduhelikoptera i vrištao da ga netko ubije. Sjećao se da je i Willie vrištao. Vrištao je Ja sam slijep. U kurac sve,slijep sam!Postupno mu je postalo jasno — premda su mu crijeva donekle visjela iz trbuha poput sive užadi, a mudauglavnom bila u komadićima — da nitko neće učiniti što on od njih traži, a da on to neće biti u stanju samučiniti. Barem ne dovoljno brzo po njegovu ukusu. Pa je zamolio nekoga da se riješe mamasan, toliko moguučiniti, zar ne? Da je iskrcaju ili bace u materinu, zašto ne? Nije li već ionako mrtva? Jer ne prestaje gledati unjega, a što je previše je previše.Kad su prebacili njega, Shearmana i njih desetak — najgorih slučajeva — u sanitetski helikopter na zbornommjestu koje su svi zvali Pišograd (dečkima iz helikoptera vjerojatno je laknulo kad su ih iznijeli, toliko krikova),Sully je počeo shvaćati da nitko osim njega nevidi staru mamasan kako čuči u pilotskoj kabini, staru sjedokosu mamasan u zelenim hlačama, narančastoj tunicii tim ćaknuto kriča-vim kineskim tenisicama koje su izgledale kao visoke tenisice marke Chuck Tavlor, kričavocrvene, opa. Stara mamasan bila je Malen-fantova cura, ženska dobrog starog gospodina Kartaške Mustre. Ranijetoga dana, Malenfant je uletio na čistinu zajedno sa Sul-lyjem, Dieffbakerom, Slvjem Slocumom i ostalima,usprkos kosookima koji su pucali po njima iz prašume, usprkos užasnom tjednu minobacačkih napada, snajpera izasjeda, Malenfant je bio na putu da postane heroj, kao i Sullv, a sad pogledaj ovo, Ronnie Malenfant je ubojica,klinac kojeg se Sullv nekada davno silno bojao spasio mu je život i oslijepio, a Sullv leži na podu helikopteradok mu crijeva lelujaju na povjetarcu. Kao što je Art Linkletter90 uvijek govorio, to samo dokazuje da su ljudismiješni.Neka me netko ubije, vrištao je on tog sunčanog i užasnog popod-neva. Neka me netko ubije, za ljubav Božjudajte da umrem.Ali nije umro, liječnici su uspjeli spasiti jedan od njegovih izma-sakriranih testisa i sad je bilo dana kad se čakosjećao više-manje sretan što je živ. Zalasci sunca bi u njemu izazvali taj osjećaj. Volio je otići na stražnji dioparkirališta, gdje su bili pohranjeni automobili koje su uzeli pod račun ali koje još nisu sredili, i gledati kakosunce zapada. Istina, čisti kič, ali svejedno prava stvar.U San Franciscu Willie je bio na istom odjelu, i često gaje posjećivao sve dok vojska u svojoj mudrosti nijeposlala poručnika prve klase Shearmana negdje drugdje; satima su razgovarali o starim dobrim danima uHanvichu i o ljudima koje su obojica poznavali. Jednom ih je prigodom čak zajedno fotografirao reporter AP-a— Willie sjedi na Sullvjevu krevetu, obojica se smiju. Willieju se vid dotad već popravio, ali ne sasvim; Willieje Sullvju u povjerenju rekao da se boji da mu vid više nikad neće biti kako valja. Popratni članak uz sliku bio jeprilično blesav, ali je li im donio pisama? Isusa mu! Više no što su obojica mogli pročitati! Sullvju je čak pala naum suluda pomisao da bi mu se Carol mogla javiti, ali se to naravno nije dogodilo. Bilo je to u proljeće 1970. iCarol Gerber je bez sumnje imala pune ruke posla pušeći marihuanu ili karu hipi prosvjednici-90 Poznati radio i TV voditelj. Jedna od TV serija koje je vodio zvala se "People are funny" /Ljudi su smiješni/.Autor je knjige Kids say the darndest things/Djeca govore nevjerojatne stvari/, nešto poput knjige Olovka pišesrcem.ma protiv rata, dok je na drugom kraju svijeta njezinu bivšem srednjoškolskom dečku kita otišla u materinu.

Tako je, Art, ljudi su zaista smiješni. A i djeca govore svakojake smijurije.Willieja su poslali kući, ali je stara mamasan ostala. Stara se ma-masan nije dala. U sedam mjeseci koliko jeSully proveo u bolnici za ratne veterane u San Franciscu, dolazila je svaki dan i svaku noć, njegov najvjernijiposjetitelj u onom beskrajnom razdoblju kad se činilo da cijeli svijet vonja po mokraći, a srce ga boljelo kao kadboli glava. Katkad bi se pojavila u muumuu poput domaćice nekog raspojasanog luaua91, kadšto bi došlaodjevena u jednu od onih jezivo zelenih golf-suknji i tunici bez rukava iz koje su virile njezine žgolja-ve ruke...no uglavnom je imala na sebi ono što je nosila onoga dana kad ju je Malenfant ubio — zelene hlače, narančastutuniku, crvene tenisice s kineskim znakovljem.Jednoga dana tog ljeta, rastvorio je sanfranciskanski Chronide i ugledao svoju bivšu curu: dospjela je na prvustranicu. Njegova bivša cura i njezini hipi frendovi u Danburvju su pobili neku mladež i korporacijskevrbovatelje. Njegova bivša cura sad je bila "Crvena Carol". Njegova bivša cura bila je poznata ličnost."Kurvetino", rekao je kad su se novine udvostručile, utrostručile pa se raspršile u prizme. "Glupa sjebanakurvetino." Zgužvao je novine u kuglu, u namjeri da ih baci u drugi kut sobe, no tad ugleda svoju novu curu,staru mamasan kako sjedi na susjednom krevetu, gleda u njega svojim crnim očima, i Sully se slomi kad jeugleda. Kad je došla medicinska sestra, Sully joj nije mogao ili nije želio reći zašto plače. Znao je samo dajesvijet poludio a da on želi injekciju; naposljetku je sestra pronašla liječnika koji će mu je dati. Posljednje što jevidio prije no što mu se pomutila svijest bila je mamasan, usrana stara mamasan sjedi na krevetu do njegova,žutih ruku u zelenom poliesterskom krilu, sjedi tamo i motri ga.A i prešla je cijelu zemlju s njim, vratila se s njim sve do Connec-ticuta, švercala na sjedištu s druge straneprolaza u turističkom razredu United Airlinesa 747. Sjedila je pokraj poslovnog čovjeka koji je nije vidio baš kaoni posada onoga Hueya, kao ni Willie Shear-man, kao ni osoblje Picine palače. Ona je bila Malenfantova pratilja91 Muumuu je duga, ravna haljina veselih boja ili uzoraka kakve nose Havajke. Luau je svečanost havajskehrane koja se održava pod vedrim nebom uz pratnju havajske glazbe.u Dong Hau, ali je sad bila pratilja Johna Sullivana i nikad nije skidala pogled svojih crnih očiju s njega. Žute,smežurane prste uvijek je držala sklopljene u krilu, a pogled nije skidala s njega.Trideset godina. Čovječe, to je puno vremena.Ali kako su te godine odmicale, Sully ju je sve rjeđe viđao. Kad se u jesen 1970. vratio u Harvvich, starumamasan još je viđao skoro svakog dana — kako jede hot dog u parku Commonwealth pokraj igrališta B, ilikako stoji u podnožju željeznih stuba koje vode do željezničkog kolodvora na kojem se smjenjuju plima i osekaljudi koji rade izvan grada, ili kako hoda niz glavnu ulicu. I uvijek ga gleda.Jednom, nedugo nakon što je dobio svoj prvi postvijetnamski posao (naravno, kao prodavač automobila; jedinošto je znao raditi), ugledao je staru mamasan na suvozačkom sjedištu Forda LTD iz 1968. godine na čijem jevjetrobranu sapunom bilo napisano POVOLJNO!S vremenom ćeš je početi razumijevati, rekao mu je psihić u San Franciscu i odbio reći nešto više od toga bezobzira na to koliko Sully navaljivao. Psihijatar je želio čuti o helikopterima koji su se sudarili i pali s neba; psihićje želio znati zašto Sully tako često Malenfanta naziva "kartaškim gadom" (Sully mu je to odbijao reći); psihić ježelio znati ima li Sully još seksualne fantazije i ukoliko je tako, jesu li postale zamjetno nasilne. Sullyju je tip biona neki način simpatičan — zvao se Conroy — ali to nije ništa mijenjalo na stvari: Conroy je bio dupeglavac.Jednom, potkraj njegova boravka u San Franciscu, malo mu je nedostajalo da dr. Conrovu ispriča o Carol. Sve usvemu, bilo mu je drago što to nije učinio. Nije znao što da misli o svojoj bivšoj curi, a kamoli da priča o njoj(Conroveva riječ za takvo stanje bila je konfliktno). Nazvao ju je glupom sjebanom kurvetinom, ali je danasčitav svijet na neki način sjeban, zar ne? A ako je netko znao kako se nasilno ponašanje lako može oteti s lanca,bio je to John Sul-livan. Jedino je znao da se nada daje policija neće ubiti kad naposljetku uđu u trag njoj injezinim prijateljima.Dupeglavac ili ne, dr. Conroy nije se sasvim prevario u računici kad je rekao da će Sully s vremenom početirazumijevati staru mamasan. Najvažnija je bila spoznaja — u dnu duše — da stare mamasan nema. Umom jebilo lako pojmiti tu temeljnu činjenicu, ali mu je duša sporije učila, vjerojatno zato što se u Dong Hau zamalorastavio od duše, a takvo što nužno usporava proces razumijevanja.Posudio je nekoliko knjiga od doktora Conrova, a bolnički mu je bibliotekar dao još nekoliko u sklopumeđuknjižnične posudbe. Prema onome što je pisalo u tim knjigama, stara mamasan u zelenim hlačama inarančastoj tunici bila je "eksternalizirana fantazija" koja je služila kao "mehanizam preživljavanja" koji mupomaže da se nosi s "krivnjom preživjelog" i "sindromom posttraumatskog stresa". Drugim riječima, ona je bilasan najavi.Sto god daje bilo razlog, njegov odnos prema njoj promijenio se kad se ona počela sve rjeđe ukazivati. Umjestognušanja ili neke vrste praznovjerne groze, osjetio bi gotovo sreću kad bi je ugledao. Osjećaj kao kad ugledatestarog prijatelja koji je otišao iz vašeg rodnog grada, ali povremeno nakratko svrati u nj.Sad živi u Milfordu, gradu tridesetak kilometara sjeverno od Ha-nvicha niz autocestu 1-95, no po većini ostalogudaljenog nekoliko svjetlosnih godina. Hanvich je bio ugodno predgrađe puno zelenila kad je Sully tamo živiokao dijete i družio se s Bobbvjem Garfieldom i Carol Gerber. Sad je njegov rodni grad bio jedno od mjesta ukoje se ne zalazi noću, nečisti crvuljak Bridgeporta. Svejedno je provodio veći dio dana tamo, na parkiralištu ili

u svom uredu (autokuća Sulli-van Chevrolet već četvrtu godinu nosi oznaku Gold Star), ali većinom bi otišaoprije šest sati, najkasnije do sedam, zaprašio na sjever prema Milfordu u svom probnom Chevroletu Capriceu.Najčešće bi otišao s vrlo stvarnim osjećajem zahvalnosti, iako ga u sebi nikada nije htio priznati.Tog se ljetnog dana po običaju zaputio iz Milforda na jug niz 1-95, ali kasnije no inače i ne skrenuvši na izlaz 9,ASHER AVENUE HARWICH. Tog je dana ostavio svoj novi probni primjerak usmjeren prema jugu (bio jeplave boje s potpuno crnim gumama i uvijek bi ga zabavljalo vidjeti kako se pale stop-svjetla kad ga vozači ugle-daju u svom retrovizoru jer pomisle da je policajac) i odveze se sve do New Yorka.Ostavi automobil u autosalonu Arnieja Mossberga na West Sideu (kad si vlasnik prodajno-izložbenog salonaChevroleta nikad nemaš problema s parkiranjem; to je bila jedna od prednosti tog posla), na putu u drugi krajgrada pregleda što ima u izlozima, pojede odrezak u Palm Tou, pa ode na Paganoov pogreb.Pags je bio jedan od sudionika onog jutarnjeg helikopterskog pada, i jedan od dečki koji je tog popodneva bio i uselendri. A i jedan od onih koji su upali u posljednju zasjedu na stazi, zasjedu koja je počela kad je upravo Sullynagazio na minu ili zapeo za žicu koja je aktivirala eksploziv u vrećici remenom privezanoj za stablo.Čovječuljci u crnim pidžamama nalazili su se u krošnjama; čovječe, ala su nam zabiberili. Na stazi, Pags jeuhvatio Wollenskyja kad je Wollensky pogođen u vrat. Dovukao je Wollenskyja do čistine, ali je Wollensky većumro. Pags je vjerojatno bio zaliven Wollenskyjevom krvlju (Sullivan se nije sjećao daje to vidio; tad je već biou vlastitom paklu), ali je to Pagsu vjerojatno došlo kao olakšanje jer je to prekri-lo drugu krv, koja se još nijesasvim osušila. Naime, Pagano je stajao dovoljno blizu da ga poprska krv kad je Slocum ustrijelio Malenfanto-vakompića. Da ga poprska Clemsonova krv, komadići Clemsonova mozga.Sully nikad ni riječi nije rekao o tome što se Clemsonu dogodilo u selendri, ni dr. Conrovu, nikome. Držao jejezik za zubima. Svi su držali jezik za zubima.Pags je umro od raka. Kad bi umro neki od Sullvjevih bivših vijetnamskih kompića (no dobro, nisu baš bilikompići, većinom su bili tikvani i Sully ih ne bi nazvao kompićima, ali su oni rabili tu riječ jer nije postojalariječ za to što su zapravo bili jedni drugima), činilo se daje uzrok uvijek rak, droge ili samoubojstvo. Najčešće bikarcinom počeo u plućima ili mozgu, a onda se proširio posvuda, kao da su ti ljudi ostavili svoje imunološkesustave u prašumi. Dick Pagano imao je karcinom gušterače — on i Michael Landon. Bila je to bolest zvijezda.Lijes je bio otvoren i stari Pags nije izgledao tako loše. Supruga je rekla pogrebniku da ga ne odjene u uniformuveć u obično poslovno odijelo. Vjerojatno nije ni pomislila na uniformu kao mogućnost, usprkos odličjima kojaje Pagano zaslužio. Pags je uniformu nosio samo dvije ili tri godine; te su godine bile poput zas-tranjenja, kazneodležane u nekoj okružnoj buksi jer si u nekom nesretnom trenutku, vjerojatno u pripitom stanju, učinio neštopotpuno u neskladu sa svojim karakterom, recimo ubio nekoga u tučnjavi, ili si utuvio u glavu da moraš spaliticrkvu u kojoj tvoja bivša žena predaje vjeronauk. Sully se nije mogao sjetiti nijednog čovjeka s kojim je služio uvojsci, uključujući i sebe, koji bi želio da ga se pokopa u vojnoj uniformi.Dieffenbaker — Sully je još o njemu razmišljao kao o novom zapovjedniku —je došao na ispraćaj. Sully jakodugo nije vidio Dieffen-bakera i vodili su zanimljiv razgovor... premda je uglavnom govorio Dieffenbaker. Sullynije bio siguran da razgovor pomaže, ali je on stalno razmišljao o tome što je Dieffenbaker rekao. Kako jeDieffenbaker zvučao bijesno, uglavnom. Razmišljao je o tome cijelim putem do Connecticuta.U dva sata bio je na mostu Triborough, ponovno na putu za sjever, dovoljno rano da izbjegne popodnevnuprometnu gužvu. "Promet teče nesmetano preko Triborougha i na ključnim točkama duž LIE-a92", tako seizrazio prometni izvjestitelj iz WINS-ova helikoptera. Eto za što danas služe helikopteri: da ocjenjuju stanjeprometa na prilaznim i izlaznim prometnicama velikih gradova.Kad su vozila počela usporavati sjeverno od Bridgeporta, Sully to nije primijetio. Bio se prebacio s vijesti naevergrine i utonuo u misli o Pagsu i njegovim usnim harmonikama. Bio je to kliše iz ratnih filmova: prekaljeniamerički vojnik s usnom harfom, ali Pagano, Bože moj, Pagano te mogao sluditi, jebote. Svirao ih je noću idanju, sve dok mu jedan od momaka — možda Hexley ili čak Garrett Slocum — nije rekao da će se, ukoliko neprestane, jednog jutra najvjerojatnije probuditi kao prvi čovjek na svijetu s pištećim rektalnim im-plantatom.Što je više o tome razmišljao, to se Sullvju sve više činilo daje Sly Slocum bio taj koji je zaprijetio rektalnimusatkom. Crnačka grdosija iz Tulse, koji je smatrao da su Sly and the Family Stone najbolja grupa na svijetu —otud mu i nadimak — i odbijao povjerovati daje druga grupa kojoj se divio, Rare Earth, sastavljena od bijelaca.Sully se sjećao kad je Deef (to je bilo prije no što je Dieffenbaker postao novi zapovjednik i kimnuo Slocumuglavom, vjerojatno najvažniji pokret u Dieffenbakerovu dotadašnjem ili budućem životu) rekao Slocumu da su titipovi bijeli baš kao onaj usranac Bob Dylan ("taj bljedoliki folklorist", tako je Slocum zvao Dvlana). Slocum jerazmislio o tome, a onda odgovorio sa za njega neuobičajenom ozbiljnošću. Sereš čovječe. Rare Earth, ma oni sucrnci. Snimaju za Motown, a sve su grupe iz Motovvna crnačke, to svi znaju. Supremes, pa Tempta-92 Kratica za Long Island Expressway.tions jebote, Smokey Robinson i Miracles. Poštujem te Deef, malo je takvih ko ti,93 ni da bi riječi reko, alnastaviš li srat, zviznut ću te.Slocum je mrzio glazbu usne harmonike. Podsjećala ga je na onog bljedolikog folklorista. Kad biste mu pokušaliobjasniti da je Dylan politički angažiran, Slocum bi upitao kako to da onda taj re-veći serator nije barem jednomdošao ovdje s Bobom Hopeom. Ja ću vam reć zašto, rekao je Slocum. Boji se, eto zašto. Jeboja mater tom

revećem milomudu i njegovoj usnoj harmonici!Sully se zanio mislima o Dieffenbakeru koji je bio razvezao o šezdesetima. Razmišljao o tim davnim imenima idavnim licima, o tim danima. Ne primjećuje kako se kazaljka brzinomjera spustila sa devedeset na sedamdesetpa na šezdeset, i kako se vozila počinju hrpimice gomilati u sva četiri vozna traka u pravcu sjevera. Sjetio sekakav je Pags bio u prašumi — kost i koža, crnokos, obraza još istočkanih posljednjim postpubertetskimprištićima, s puškom u rukama i s dvije Hohnerove usne harmonike (jedna u C-duru, a druga u G-duru), za-taknute u pasicu maskirnih hlača. To je bilo prije trideset godina. Od-vrti još deset godina unatrag i Sully jeklinac koji odrasta u Hanvic-hu, druži se s Bobbvjem Garfieldom i želi da Carol Gerber samo jedanput pogleda unjega, Johna Sullivana, onako kako uvijek gleda u Bobbvja.Naravno, s vremenom i jest pogledala u njega, ali nikad na sasvim isti način. Zato što joj više nije bilo jedanaestgodina ili zato što on nije bio Bobby? Sully nije znao. Taj je pogled sam po sebi bio nedokučiva tajna. Kao da jeporučivao da je Bobby ubija a da je njoj to drago, da bi umirala tako sve dok zvijezde ne popadaju s neba, rijekepočnu teći uzbrdo i dozna se cjelovit tekst pjesme "Louie Louie".Što se dogodilo s Bobbvjem Garfieldom? Je li on otišao u Vijetnam? Pridružio se djeci cvijeća? Oženio se,postao otac, umro od raka gušterače? Sully nije znao. Jedino što je pouzdano znao bilo je da se Bobby nekakopromijenio u ljeto 1960. — onoga ljeta kad je Sully osvojio nagradu, tjedan dana u kampu YMCA-e na jezeruGeorge — i otišao iz grada s majkom. Carol je ostala i maturirala u Hanvichu, pa93 U izvorniku "you bad and you nationwide", referenca na (1) stih iz pjesme ZZ Topa "Pm bad, Pmnationwide", (2) organizaciju Bad Cops Nationwide koja prokazuje policajce koji siluju, zlostavljaju ili ucjenjujuosobe koje se bave prostitucijom, te (3) na domoljubnu kreditnu zadrugu Bad Credit Nationwide, koja odobravazajmove i rizičnim zajmoprimcima, uključujući i vijetnamske veterane.premda ga nikad nije pogledala onako kako je gledala Bobbyja, on joj je bio prvi, i ona njemu: jedne noći izvangrada, iza neke štale proizvođača mlijeka u Newburgu punoj mučuće stoke. Sully je pamtio kako je osjetiosladak miris na njezinu vratu kad je svršio.Otkuda ta čudna asocijacija, od Pagana u njegovu mrtvačkom kovčegu do dvoje prijatelja iz njegova djetinjstva?Vjerojatno zato što je Pags pomalo sličio Bobbvju iz tih davnih dana. Doduše, Bob-bvjeva kosa nije bila crnanego tamnocrvena, ali je Pags imao tu istu suhonjavu građu i koščato lice... i iste pjege. Pa da! I Pags i Bobbyimali su taj špricani uzorak a la Opie Tavlor94 na obrazima i na hrptu nosa! Ilije to možda bilo samo zato što kadnetko umre, razmišljaš o prošlosti, usranoj prošlosti jebote.Caprice je usporio na trideset kilometara na sat, a zatim je promet potpuno stao malo niže, kod Izlaza 9, ali Sullysvejedno to nije primijetio. Na WKND-u, radiopostaji koja emitira stare hitove, ? i Mysteriansi pjevali su "96Tears", a on se prisjećao kako je uz pratnju snimljenih crkvenih pjesama hodao niz središnji prolaz kapele, aDieffenbaker ispred njega, prilazeći lijesu da prvi put pogleda Pagana. U zraku iznad Paganova tijela pirkao jenapjev "Budi uza me"; baš iznad Pagsa, koji je bio sretan kao dijete kad bi mogao satima sjediti s 50-milimetarskom puškom naslonjenom pokraj sebe, s ruksakom u krilu i kutijom Winstonica zataknutom u remensvoje kacige, i unedogled svirati "Goin Up the Country".Kad je Sully zavirio u kovčeg, shvati da se svaka sličnost s Bob-byjem Garfieldom odavno izgubila. Pogrebnikje sasvim pristojno obavio posao da se može podnijeti otvoreni lijes, ali je Pags svejedno imao omlohavjelu kožui usiljenu bradicu debeljka koji je posljednje mjesece života držao karcinomnu dijetu, onu o kojoj nikad ne pišu uNational Enguireru, onu koja se sastoji od zračenja, injekcija kemijskih otrova i neograničenih količina čipsa."Sjećaš se njegovih harmonika?" upitao je Dieffenbaker."Sjećam se", rekao je Sully. "Sjećam se svega." Zazvučalo je to čudno, pa ga Dieffenbaker pogleda.94 Lik koji je u Andy Griffith Showu glumio Ron Hovvard, glumac okruglog lica, razrokih očiju i rijetkih zubai, naravno, posut pjegama. Poslije je glumio u još jednoj kultnoj TV seriji, Happy Days.Sullyju se u mislima munjevito prikaže kako je Deef izgledao toga dana u selendri kad su Malenfant, Clemson iostali hajkači iznenada počeli naplaćivati užase tog jutra... užase cijelog proteklog tjedna. Željeli su to izbaciti izsebe, urlike u noći, iznenadne topničke projektile i, naposljetku, buktinje helikoptera koji su padali a rotori im sejoš okretali, u padu sijući dim svoje smrti. Kako su pali, tras! A čovječuljci u crnim pidžamicama pripucali su izšume po pripadnicima Delte 2/2 i Bravo 2/1 čim su Amerikanci istrčali na čistinu. Sullvju zdesna trčao je WillieShearman, a poručnik Packer ispred njega; a onda je poručnika Packera dohvatilo posred lica i ispred Sulh/javiše nije bilo nikoga. Ronnie Malenfant mu je bio slijeva. Malenfant se dernjao svojim kreštavim glasom, bezprestanka, poput nekog pošandrcalog, prenapetog teleprodavača, neuračunljivog od amfetamina: Da vas vidimo,usrani psetožderi! Hajde, kosooki! Pucajte, pizde! Jebite si mater! Govno vi možete pogoditi! Pagano je bio izanjih, a Slocum pokraj Pagsa. Tu je bilo i nekoliko dečki iz čete Bravo, ali uglavnom oni iz Delte, toga se sjećao.Willie Shearman pozivao je svoje suborce, ali su mnogi zaostali. Oni iz Delte 2/2 nisu zaostajali. Clemson je biotamo, Wollensky i Hackermever. Pravo je čudo kako se sjeća njihovih imena; njihovih imena i mirisa tog dana.Mirisa prašume i mirisa kerozina. Prizora neba, plavoga na zelenom. Bože moj mili, kako su pucali, kako su timali dripci pucali, nikad ne možeš zaboraviti kako su pucali ni kakav je to osjećaj kad ti meci prozuje pokrajuha. Malenfant se bečio Pogodite me, vi krepani psetožderi! Ne možete! Slijepci usrani! Pucajte, tu sam! Jebitese vi ćoravi kosooki žuti pederi, tu sam! Dečki iz srušenih helikoptera su vrištali, pa su ih izvukli iz njih, zalili

vatru pjenom i izvukli ih, samo što to više nisu bili ljudi, ne bi se to moglo nazvati ljudima; uglavnom su to sadbile vrišteće pečenke, pečenke s očima, kopčama remena i tim cvokoćućim prstima koji posežu za tobom a izčijih se rastaljenih noktiju puši, baš takvi. Nije to nešto što biste mogli ispričati ljudima poput doktora Conroya:kako bi im se, kad biste ih potegnuli, otkidali dijelovi tijela, zapravo skliznuli s njih onako kako hrskava kožicasvježe ispečene purice kliže po vrućoj rastaljenoj masnoći ispod nje, baš tako, a cijelo vrijeme osjećaš mirisprašume i kerozina, i sve se to događa, jedan stvarno velki šou, kako je običavao govoriti Ed Sullivan, i sve se todogađa na našoj pozornici, i jedino što možeš jest pomiriti se sa sudbinom, samo da to prevališ preko glave.To je bilo to jutro, to su bili helikopteri, i nešto takvo moralo je dovesti do nečega. Kad su tog popodneva stigli utu usranu selendru, još su imali u nosu vonj nagorjele posade onog helikoptera, stari poručnik bio je mrtav, pa suneki dečki — Ronnie Malenfant i njegovi prijatelji, ako želite da budem precizan — lagano skrenuli. Dieffen-baker je bio novi glavnokomandujući i iznenada se obreo kao zapovjednik luđaka koji su htjeli ubiti sve živo —djecu, starce, stare ma-masanke u crvenim kineskim tenisicama.Helikopteri su se srušili u deset sati. U otprilike dva nula pet, Ronnie Malenfant je najprije zario bajunet ustaričin trbuh a onda objavio namjeru da usranoj krmači odsiječe glavu. U otprilike četiri i petnaest, nepunihčetiri kilometra dalje od tog mjesta, svijet Johna Sullivana otišao je u vražju mater. To je bio njegov veliki dan upokrajini Dong Ha, njegov stvarno velki šou.Dok je stajao između dvije straćare na vrhu jedine ulice u toj selendri, Dieffenbaker je izgledao kao prestrašenišesnaestogodišnjak. Ali nije imao šesnaest godina, nego dvadeset i pet, puno godina stariji od Sulh/ja i većineostalih. Jedini koji je imao Deefove godine i čin bio je Willie Shearman, a Willie nije izgledao pripravanuskočiti. Vjerojatno ga je jutrošnja akcija spašavanja izmoždila. Ilije vjerojatno primijetio da ponovno dečki izDelte 2/2 predvode juriš. Malenfant je urlao da će kosooki vijetkongovski posranci dvaput razmisliti kadugledaju nekoliko desetaka glava na kolcima prije no što stanu na žulj Delta Munjama. Bez prestanka tim svojimkrešta-vim, svrdlastim glasom teleprodavača. Kartaš. Gospodin Kartaška Mustra. Pags je imao svoje usneharmonike, a Malenfant svoj špil Bikesica. Herčevi, to je bila Malenfantova igra. Deset centi poen ukoliko biuspio nekoga nacimati, pet centi ako ne bi. Dajte dečki! zacičao bi tim svojim kreštavim glasom, glasom za kojibi Sully dao ruku u vatru da može izazvati krvarenje iz nosa i skriviti pomor jata skakavaca. Hajde, na sunce slovom, lovimo Guduru!Sully se prisjetio kako je stajao na ulici i gledao u blijedo, iznureno, zbunjeno lice novog zapovjednika. Sjetio sekako je pomislio Ne može on to. Što god treba učiniti da bi se zaustavilo prije no što se razmaše, ne može on to.Ali se onda Dieffenbaker pribrao i kimnuo glavom Slyju Slocumu. Slocum nije ni trenutka oklijevao. Slocum,stojeći na ulici pokraj prevrnute kuhinjske stolice kromiranih nogu i crvenog sjedišta, podigne pušku na rame,nanišani i raznese glavuRalphu Clemsonu. Pagano, koji je stajao u blizini i buljio u Malen-fanta otvorenih usta, jedva da je primijetio daje poprskan skoro od glave do pete. Clemson je pao na zemlju, mrtav, i to je bio kraj zabave. Partija je završila,dušo.Dieffenbaker danas ima trbušinu golfera i nosi bifokalne naočale. Usto je uglavnom izgubio kosu. Sullvja je tozaprepastilo, jer je Deef prije pet godina, kad se njihova postrojba kao i svake godine okupila na jersevjskojobali, imao prilično gustu kosu. Sully se zakleo samome sebi daje to bio posljednji put daje s njima bančio. Nisupostali nimalo bolji. Nisu se smirili. Svaki ponovni sastanak sve je više sličio likovima iz Seinfelda koji su seopako nasnifali ljepila."Bi li izašao da popušiš jednu?" upitao je novi zapovjednik. "Ili si se odrekao toga kad i svi drugi?""Odrekao se kad i svi drugi, tako je." Tad su stajali malo ulijevo od kovčega kako bi ostali koji su došli naposljednji ispraćaj mogli zirnuti u lijes pa proći. Tiho su govorili, snimljena se glazba glatko kotrljala prekonjihovih glasova, nekakva otegnuta zvučna kulisa o spasenju. Na raspoređuje bila himna "Stari križ", zaključio jeSully.Reče: "Mislim da bi Pags radije želio da puštaju—""'Goin Up the Countrv' ili 'Let's Work Together'", dovrši Dieffenbaker veselo se smiješeći.Sully mu uzvrati osmijeh. Bio je to jedan od onih neočekivanih trenutaka, poput kratke sunčane faze ucjelodnevnom kišnom razdoblju, kad je godilo nečega se prisjetiti —jedan od trenutaka kad ste, začudo, bezmalosretni što ste bili u Vijetnamu. "Ili možda 'Boom Boom', onu od Animalsa", reče on."Sjećaš se kad je Sly Slocum rekao Pagsu da će mu nabiti tu harmoniku u guzicu ukoliko ne prekine?"Sully je kimnuo glavom, još se veselo smiješeći. "I da će Pags moći, gurne li mu je dovoljno duboko, odsvirati'Red River Valley' dok prdi." S ljubavlju je ponovno pogledao prema mrtvačkom kovčegu, kao daje očekivao daće se i Pagano nasmiješiti pri pomisli na to. Ali se Pagano nije smiješio. Pagano je samo ležao našminkanog lica.Pagano je sve prevalio preko glave. "Znaš što — izaći ću i gledati tebe dok pušiš.""Dogovoreno." Dieffenbaker, koji je jednom dao znak da jedan njegov vojnik ubije drugog, krene niz bočnu lađukapele. Njegovaćelava glava zasvijetlila bi miješanim bojama dok je prolazio ispod vitražnih prozora. Šepajući za njim — šepaviše od pola životnog vijeka pa to i ne primjećuje — hodao je John Sullivan, uspješni zastupnik za Chevrolet.Promet na 1-95 uspori do puževa koraka, a onda ni makac, osim povremenog trzaja u nekom traku. Na radiju su

? i Mvsteriansi ustupili mjesto Sly and the Familv Stone — "Dance to the Music". Slo-cum bi jamačnoposkakivao na sjedištu, jebote, poskakivao do daske. Sully ubaci probni Caprice u prazni hod i počne lupkati poupravljaču u ritmu glazbe.Kad je pjesma krenula prema kodi, on pogleda desno i ugleda staru mamasan na suvozačkom sjedištu. Nijeposkakivala u njemu nego je sjedila mirno, žutih ruku sklopljenih u krilu, svojih ludo kričavih tenisica, imitacijaChuck Tavlorica, čvrsto položenih na jednokratni plastični podložak na kojem je velikim slovima pisalo SUL-LIVANOV CHEVROLET CIJENI VAŠU FIRMU."Bok, stara gaduro", reče Sully, više zadovoljan nego uznemiren. Kad je posljednji put pokazala svoje lice?Vjerojatno na novogodišnjoj proslavi kod Tacklinovih, posljednji put kad se Sully svojski ob-lokao. "Zašto nisibila na Pagsovu sprovodu? Novi se zapovjednik raspitivao za tebe."Ona ne odgovori, ali nema veze, je li ikad odgovorila? Samo je sjedila tamo sklopljenih ruku, dok je poglednjezinih crnih očiju počivao na njemu: prikaza iz Noći vještica u zelenom, narančastom i crvenom. No staramamasan nije bila poput duhova iz holivudskih filmova; nije bila prozirna, nikad nije mijenjala oblik, nikad ne biishlapjela. Na jednom žutom zapešću nosila je tkanicu sličnu srednjoškolskim pobratimskim narukvicama.Premda ste mogli vidjeti svaki zavijutak na toj tkanici i svaku boru na njezinu drevnom licu, niste mogli osjetitinjezin miris, a jedan jedini put kad ju je Sully pokušao dodirnuti, ona je isparila. Ona je bila sablast, a njegovaglava ukleta kuća u kojoj je ona prebivala. Samo što bije svako malo (najčešće bezbolno a uvijek nenajavljeno)njegova glava izbljuvala negdje gdje bije on morao vidjeti.Nije se promijenila. Nije oćelavila, ni dobila žučne kamence, ni počela nositi bifokalne naočale. Nije umrla kaošto su umrli Clem-son, Pags, Packer i dečki iz srušenih helikoptera (čak su i ona dvojica koje su odnijeli s čistinepokrivene pjenom poput snjegovićaumrli, njihove su opekline bile preteške da bi preživjeli i sav je trud bio uzaludan). A nije ni nestala kao što jenestala Carol. Ne, stara mamasan uredno bi banula u posjete, i nije se promijenila ni jotu od vremena kad je"Instant Karma" bila među prvih deset najslušanijih hitova. Jednom je, doduše, morala umrijeti, ležati u blatukad joj je Malenfant najprije zario bajunet u trbuh, a onda objavio namjeru da je skrati za glavu, ali nakon toga juje krenulo."Gdje si bila, dušo?" Da je netko iz nekog automobila slučajno pogledao prema njemu (njegov je Caprice sad biookružen sa svih strana, zagrađen) i vidio kako miče usnama, pretpostavili bi da pjeva uz radio. A i kad bipomislili nešto drugo, tko ih jebe? Koga briga što oni misle? Nagledao se on toga, užasnih stvari, između ostalogi smotuljak vlastitih crijeva kako leže u krvavoj smrši njegovih stidnih dlačica, i ako katkad ugleda tu starusablast (i razgovara s njom), pa što, jebote? Koga se to tiče osim njega?Sully pogleda ispred sebe, pokušavajući otkriti što je zakrčilo promet (nije uspio, to nikad ne uspijeva, morašjednostavno čekati i odgmizati malko naprijed kad tip ispred tebe odgmiže naprijed), a onda se okrene. Ponekadkad bi to učinio, nje više ne bi bilo. Ali ne i ovaj put; ovaj se put samo presvukla. Crvene tenisice bile su iste, alije sad imala na sebi uniformu medicinske sestre: bijele najlonske hlače, bijelu bluzu (na koju je pribola zlatnisatić, kako dražestan detalj), bijelu kapicu s malom crnom vrpcom. No ruke su joj još bile sklopljene u krilu i jošje gledala u njega."Gdje si bila, mama? Nedostajala si mi. Znam daje to čudno, ali je istina. Mama, mislio sam na tebe. Trebala sividjeti našeg novog zapovjednika. Da ti pamet stane, zaista. Ušao je u fazu solarne ploče. Potpuno ćelav natjemenu, hoću reći sjaji se."Stara mamasan ne reče ništa. Sully se ne iznenadi.Pokraj pogrebnog zavoda prolazila je uličica, a uz jedan zid protezala se zeleno obojena klupa. Na oba krajaklupe nalazila se kanta s pijeskom načičkana čikovima. Dieffenbaker sjedne pokraj jedne kante, tutne cigaretu uusta (Dunhillica, primijeti Sully, prilično impresivno), a onda ponudi kutiju Sullvju."Ne, zaista sam prestao.""Izvrsno." Dieffenbaker pripali upaljačem marke Zippo, i Sully shvati nešto neobično: nikad nije vidio nekogatko je bio u Vijetnamu da pripaljuje cigaretu šibicama ili onim jednokratnim plinskimupaljačima; vijetnamski veterani kao da su svi nosili Zippoe95. Naravno, nije moguće daje tako. Ili jest?"Još prilično šepaš", reče Dieffenbaker."Aha.""Sve u svemu, rekao bih da je došlo do poboljšanja. Posljednji put kad sam te vidio, gotovo da si posrtao.Osobito nakon što bi stru-sio nekoliko pića.""Još odlaziš na okupljanja? Organiziraju li ih još, piknike i ostala sranja?""Mislim da ih još organiziraju, ali nisam bio tri godine. Postalo je odveć depresivno.""Aha. Oni koji ne boluju od raka, prolupali su od alkohola. A oni koji su se uspjeli riješiti cuge su na Prozacu.""Primijetio si.""Nego što nego sam primijetio.""Mislim da me to nije iznenadilo. Nikad nisi bio najpametniji čovjek na svijetu Sully-John, ali si bio pronicaviseronja. Čak i tad. Dakle, dobro si primijetio: cuga, rak i depresija, čini se da su to glavni problemi. O, i zubi.Nisam još upoznao nekog vijetnamskog veterana a da ne bi imao pravi čupanac sa zubima... naravno, ako mu je

još koji ostao. A ti, Sully? Što je s tvojim starim kljovama?"Sully, koji je poslije Vijetnama izvadio šest zuba (plus gotovo nebrojeno korijena), zamigolji rukom lijevo-desnopokretom kojim kao da želi reći comme ci, comme ga."A onaj drugi problem?" upita Dieffenbaker. "Kako je s tim?""Ovisno", reče Sully."O čemu?""O tome što sam opisao kao svoj problem. Bili smo zajedno na tri usrana piknika—""Četiri. A usto sam ja bio na najmanje jednom na koji ti nisi došao. Godinu poslije piknika na jerseyjskoj obali?Kad je Andy Hac-kermeyer rekao da će se ubiti skokom s vrha Kipa slobode.""I je li to učinio?"95 Zippo je poznata marka upaljača, ali u slangu američkih vojnika u Vijetnamu i naziv za bacač plamena.Dieffenbaker duboko uvuče dim i pogleda Sullvja još uvijek poručničkim pogledom. Uspijevalo mu je to i nakontolikih godina. Zapanjujuće na neki način. "Daje to učinio, čitao bi o tome u Postu. Zar ne čitaš Post?""Pobožno."Dieffenbaker kimne glavom. "Vijetnamski veterani svi imaju problema sa zubima i svi čitaju Post. Naravno,ukoliko žive na Postova području kontaminacije. Što misliš da rade ako ne žive?""Slušaju Paula Harveva96", kao iz topa će Sully i Dieffenbaker se nasmije.Sully se prisjećao Hacka, koji je također bio tamo onoga dana kad su se srušili helikopteri, koji je bio i u selendrii kad su upali u zasjedu. Plavokosi klinac zaraznog smijeha. Dao je laminirati sliku svoje djevojke da ne bitrunula na vlazi, a onda ju je nosio oko vrata na malom srebrnom lančiću. Hackermever je bio pokraj Sullvja kadsu stigli u selendru i kad je počela pucnjava. Obojica su vidjeli kako je stara mamasan istrčala iz svoje slamnatekolibe podignutih ruku, klepećući sve u šesnaest, frfljajući nešto Malenfantu, Clemsonu, Peaslevu, Mimsu iostalima koji su rešetali selo. Mims je propucao potkoljenicu nekog dječaka, možda slučajno. Dječak je ležao uprašini ispred jedne bijedne straćare i vrištao. Stara mamasan zaključila je daje Malenfant glavni — zašto i ne? taMalenfant se dernjao — pa je potrčala prema njemu, i dalje mlatarajući rukama po zraku. Sully joj je mogao rećida joj je to bila velika pogreška, stari gospodin Kartaška Mustra imao je jutro i pol, kao i svi, ali Sully nijeotvorio usta. On i Hack su stajali i gledali kako je Malenfant podigao kundak puške i raspalio je njime po licu,oborio je na zemlju i prekinuo njezino ćeretanje. Willie Shearman stajao je dvadesetak metara dalje, WillieShearman iz njegova rodnog grada, jedan od dječaka iz katoličke škole kojih su se on i Bobby na neki načinbojali, i na Wil-liejevu se licu ništa nije moglo pročitati. Willie Bejzbol, tako su ga zvali neki njegovi suborci,uvijek iz milja."Dakle, što je s tvojim problemom, Sully-John?" Sully se vrati iz selendre u Dong Hau u uličicu pokrajpogrebnog zavoda u New Yorku... ali polako. Neke su uspomene bile poput96 Utjecajni radiokomentator ABC-ja. Njegova emisija "There's the rest of the story" /Evo i ostatka priče/,emitira se triput dnevno i jedanput subotom.Tar-Baby u onoj staroj priči o Brer Foxu i Brer Rabbitu; zalijepiš se za njih97. "Ovisi. Što sam rekao, kakavproblem imam?""Rekao si da su ti raznijeli jaja kad su nas zaskočili kod selendre. Rekao si da ti je to Božja kazna jer nisispriječio Malenfanta prije no što je prolupao i ubio onu staričicu."Riječju prolupati nije se ni izbliza moglo opisati to kako je Ma-lenfant stajao raširenih nogu i opkoračio staricu,dizao i spuštao bajunetu ne prestajući pritom mljeti. Kad je procurila krv, njezina je narančasta tunika izgledalakao batik."Malko sam pretjerao", reče Sully, "čemu su pijanci skloni. Dio mošnje još je nazočan, a katkad proradi i starapumpa. Osobito nakon Viagre. Bog blagoslovio to sranje.""Prestao si pušiti. A cugati?""Povremeno popijem pivo", reče Sully."Prozac?""Još ne.""Razveden?"Sully kimne glavom. "A ti?""Dvaput. No razmišljam da se ponovno odvažim. Mary Theresa Charlton, prava slatkica. Treća sreća, to je mojegeslo.""Znaš li što, poručnice?" upita Sully. "Otkrili smo nedvojbenu baštinu vijetnamskog iskustva." On podigne prst."Vijetnamski veterani obolijevaju od raka, najčešće pluća ili mozga, ali i drugih organa.""Kao Pags. Pags gaje dobio na gušterači, je li tako?""Tako je.""Svi ti karcinomi su zbog agensa Orange", reče Dieffenbaker. "Nitko ne može dokazati, ali svi znamo. AgensOrange, dar koji daje i daje."Sully podigne drugi prst — tvoj jebački prst, bez sumnje bi ga nazvao Ronnie Malenfant. "Vijetnamski veteranipadaju u depresiju, opijaju se na zabavama, prijete da će skočiti s nacionalnih znamenitosti." Iskoči i treći prst.

"Vijetnamski veterani imaju loše zube." Mali prst. "Vijetnamski veterani se razvode."97 Tar Baby je lutka od katrana, čija šutnja tako razljuti Brer Rabbita da ju je udarao dok se nije čvrsto za njuzalijepio.Sully je načinio stanku u tom trenutku, nejasno slušajući snimljenu orguljašku glazbu kako dopire krozdjelomice otvoren prozor, gledajući u svoja četiri ispružena prsta a onda i u palac još priljubljen uz dlan.Veterani su narkomani. Veterani uglavnom neredovito otplaćuju kredite; svaki bankovni službenik će vam toreći (onih godina kad je Sully uhodavao svoje zastupništvo, mnogi su bankari tako rekli njemu). Veteraniprekoračuju limite potrošnje na kreditnim karticama, izbacuju ih iz kockarnica, plaču kad čuju pjesme Geor-geaStraita i Patty Loveless, bodu se noževima zbog stolnog kuglanja u barovima, kupuju jake automobile na kredit aonda ih razbiju, tuku svoje žene, tuku djecu, tuku svoje pse do vraga, a vjerojatno se češće porezu prilikombrijanja nego ljudi koji su se Vijetnamu najviše približili u Apokalipsi danas ili onom sranju Lovac na jelene."A što je palac?" upita Dieffenbaker. "Ma daj, Sully, požderat ću se od znatiželje."Sully pogleda u svoj sklopljeni palac. Pogleda u Dieffenbakera, koji je sad nosio bifokalne naočale i trbuščić(ono što su vijetnamski veterani najčešće nazivali "kuća koju je sagradio Bud98"), ali u kojem još možda stolujeonaj mršavko voštane puti. A onda ponovno pogleda u svoj palac i ispruži ga kao da pokušava autostopirati."Vijetnamski veterani imaju upaljače Zippo", reče on. "Barem dok ne prestanu pušiti.""Ili dok ne dobiju rak", reče Dieffenbaker. "U kojem ih trenutku njihove žene bez sumnje iščeprkaju iz njihovihoslabjelih i oduzetih ruku.""Osim onih rastavljenih", reče Sully i obojica se nasmiju. Bilo je ugodno ispred pogrebnog zavoda. Možda nebaš ugodno, ali bolje nego unutra. Orguljaška je glazba bila užasna, ljepljiv miris cvijeća još gori. Miris cvijećapodsjeti Sullvja na deltu Mekonga. Ljudi sad govore "prekomorje", ali se on nije sjećao da je u ono vrijeme ikadčuo taj izraz."Znači ipak nisi sasvim izgubio muda?" reče Dieffenbaker. "Ne, nikad nisam stigao u zemlju Jakea Barnesa99.""Koga?"98 Misli se na pivo Budvveiser.99 Jake Barnes je glavni lik iz Hetningwayeva romana Sunce se ponovno rada koji je ranjen u I. svjet-skom ratu i ostao impotentan."Nema veze." Sully nije jako puno čitao, nikad nije puno čitao (njegov je prijatelj Bobby bio knjiški moljac), alimu je bolnički knjižničar dao Sunce se ponovno rađa i Sully ju je pročitao u jednom dahu, ne jednom već triput.U to mu se vrijeme učinila silno važnom — koliko je Bobbvju bila važna ona knjiga Gospodar muha kad su bilidjeca. A sad mu je Jake Barnes bio dalek, limeni čovjek s lažnim problemima. Samo još jedna izmišljotina."Nema?""Nema. Mogu imati ženu ako zaista to poželim — ne i djecu, ali mogu imati ženu. No potrebne su velikepripreme i uglavnom mi se čini da to iziskuje previše muke."Dieffenbaker ne reče ništa nekoliko trenutaka. Sjedio je zagledan u svoje ruke. Kad je podigao pogled, Sullypomisli da će reći da mora ići, na brzinu se oprostiti s udovicom a onda natrag u boj (Sully je smatrao da uslučaju novog zapovjednika rat znači prodaju računala u kojima se nalazi nešto magično što se zove Pentium), aliDieffenbaker ne reče ništa takvo. Upita: "A što je s onom staricom? Još je viđaš, ili je više nema?"Sully je osjetio kako mu se prepast — bezoblična ali silna — mreška u malome mozgu. "Kakva starica?" Nije sesjećao da je rekao Dieffenbakeru, nije se mogao sjetiti daje rekao ikome, ali naravno, jamačno je rekao. Jebi ga,mogao je Dieffenbakeru reći bilo što na onim piknicima; bile su to samo crne rupe u njegovu pamćenju koje subazdile po alkoholu, sve do jedne."Stara mamasan", reče Dieffenbaker i ponovno izvadi cigarete. "Ona koju je Malenfant ubio. Rekao si da ti seukazivala. 'Ponekad je drukčije obučena, ali je to uvijek ona', tako si rekao. Još je vidiš?""Mogu li dobiti jednu?" upita Sully. "Nikad nisam popušio Dun-hillicu."Na WKND-u Donna Summer pjevala je o zločestoj djevojci, zloćki, ti si tako zločesta zloćkica, bip-bip. Sully seokrene staroj mamasan, ponovno u narančastoj tunici i zelenim hlačama, i reče: "Malenfant nikad nije bio očitolud. Odnosno, nimalo luđi od ostalih... osim možda kad su posrijedi bili herčevi. Uvijek je tražio trojicu s kojimabi igrao herčeve, a to nije neko naročito ludilo, što kažeš? Nije bio luđi od Pagsa i njegovih harmonika, a znatnomanje lud od tipova koji su cijele noći šmrkali heroin. Osim toga, Ronnie jepomogao izvući one dečke iz helikoptera. U prašumi je jamačno bilo desetak kosookih, možda i dvadesetak, i svisu pucali kao šašavi, sredili su poručnika Packera, Malenfant je sigurno vidio kad se to dogodilo, bio je jakoblizu, ali nije ni trenutka oklijevao." Kao ni Fowler, Hack, Slocum, Peaslev ili Sully. I kad je Packer pao oni sunastavili. Bili su hrabri mladići. Pa ako je njihova hrabrost potraće-na u ratu koji su zakuhali zadrti starkelje,znači li to da njihova hrabrost nije ništa značila? Kad smo već kod toga, je li uvjerenje za koje se borila CarolGerber pogrešno zato što je jedna bomba eksplodirala u pogrešnom trenutku? Jebi ga, u Vijetnamu su mnogebombe eksplodirale u pogrešnom trenutku. Kad bolje razmisliš, što je bio Ronnie Malenfant nego bomba koja jeeksplodirala u pogrešnom trenutku?Stara mamasan nastavi gledati u njega, njegova prastara sjedokosa pratilja sjedi na suvozačkom mjestu rukusklopljenih u krilu — žute ruke sklopljene na mjestu gdje se narančasta tunika spaja sa zelenim poliesterskim

hlačama."Pucali su po nama skoro dva tjedna", reče Sully. "Čim smo krenuli iz doline A Shau. Pobijedili smo u TamBoiju, a kad pobijediš, znači da ti je krenulo i da trebaš iskoristiti tu prednost, barem sam ja tako uvijek smatrao,ali mi zapravo nismo napredovali nego se povlačili. Ma što, to je bilo korak od bezglavog povlačenja, eto što. Usvakom slučaju, nismo se dugo osjećali kao pobjednici. Nije bilo podrške, ostavili su nas na cjedilu. U kuracvijetnamizacija! Kakva je to bila pljuga!"On posuti trenutak-dva, gledajući u nju, a ona mu je smireno uzvraćala pogled. Oko njih, zaustavljeni prometsvjetlucao je poput vrućice. Neki nestrpljivi kamiondžija legne na svoju trubu, i Sully poskoči kao da gaje netkonaglo prenuo iz drijemeža."Tad sam naletio na Willieja Shearmana — pri povlačenju iz doline A Shau. Znao sam da mi izgleda poznato ibio sam uvjeren da sam ga negdje upoznao, ali se nisam mogao sjetiti gdje. Znaš, ljudi se vraški promijeneizmeđu četrnaeste i dvadeset četvrte. A onda su jednog popodneva on i nekoliko dečki iz postrojbe Bravobesposleno sjedili i metiljali, razgovarali o curama, i Willie je rekao daje prvi francuski poljubac dobio na plesuu organizaciji družbe Sv. Tereze od Avile. A ja pomislim: 'Jebi ga, to su bile cure iz Sv. Gabrijela.' Pri-đem mu ikažem: 'Vi iz Postojanog ste možda bili kraljevi Asherove avenije, ali smo vam isprašili pederski tur svaki putkad ste došli uHanvich High igrati nogomet.' Hej, da si vidjela tog zaprepaštenja! Willie je skočio na noge tako brzo da sampomislio da će pobjeći kao Gingerbread Man100. Kao da je ugledao duha, ili nešto takvo. A onda se nasmije ipruži ruku i ja opazim da još nosi svoj srednjoškolski prsten! Znaš li što to sve dokazuje?"Stara mamasan ne reče ništa, kao i uvijek, ali joj je Sully vidio u očima daje znala što to sve dokazuje: ljudi susmiješni, klinci pričaju nevjerojatne stvari, pobjednici nikad ne odustaju a gubitnici nikad ne pobjeđuju. Ujedno iBože blagoslovi Ameriku."Dakle, ganjali su nas taj cijeli tjedan, i postajalo je jasno da nas sustižu... pritišću s boka... broj žrtava na našojstrani neprekidno se povećavao a nisi se mogao naspavati od svijetlećih raketa, helikoptera i noćnog urlikanjakoje je dopiralo iz njihovih skrovišta. A onda bi te napali... njih dvadesetak, tridesetak... bočnu te pa se povuku,bočnu i povuku, tek tako... a usto bi izveli tu svoju foru..."Sully obliže usne, svjestan da su mu usta suha. Da barem nije otišao na Pagsov pogreb. Pags je bio dobarmomak, ali ne i dovoljno dobar da bi opravdao povratak takvih uspomena."Postavili bi četiri ili pet minobacača u prašumi... na jednom od naših krila... a pokraj svakog minobacačaporedali bi osam ili deset ljudi, svakog s jednom granatom. Covječuljci u crnim pidžamicama, u redu kao učenicikod automata za vodu u mojoj gimnaziji. A kad bi došao red na njih, ubacili bi svoju granatu u cijev minobacača,a onda jurnuli koliko ih noge nose. Tako bi se suočili s neprijateljem—to jest s nama — upravo u trenutku kad binjihove granate padale. To bi me uvijek podsjetilo na riječi čovjeka koji je živio na katu iznad Bobbvja Garfieldajednom kad smo se dodavali na Bobbvjevu prednjem travnjaku. O nekom igraču bjezbola koji je igrao zaDodgerse. Ted je rekao daje tip bio tako vraški brz daje mogao opičiti "balon" na početnoj bazi, otrčati na mjestoshortstopa između druge i treće baze i sam uhvatiti lopticu. To bi te nekako... rastrojilo."Da. Onako kako je on sad bio nekako rastrojen, nekako sluđen, poput klinca koji si nepromišljeno priča priče oduhovima u tami.100 Paprenjak u ljudskom obliku. Ovdje lik iz narodne priče. Taj keks pobjegne iz kuhinje i otrCi na cestu. Svikoji ga ugledaše, nagnu u trk za njim, ali im on umakne vičući: "I tebi ću pobjeći!" Sretne ga lija, napravi se dajegluha i da ne može čuti što joj to Gingerbread Man dovikuje, pa ga zamoli da joj šapne na uho. Kad on to učini,lija ga zgrabi i pojede."Paljba koju su osuli po onoj čistini na koju su se srušili helikopteri bila je u tom istom stilu, samo jača, vjeruj mina riječ." Samo što to i nije bila istina. Vijetkongovci su si tog jutra dali oduška, pojačali ton do daske a ondaiščupali tipke, kako je Mims rado govorio. Pucnjava iz prašume oko gorućih helikoptera bila je poput prolomaoblaka a ne pljuska.U Capriceovu pretincu za rukavice bilo je cigareta, stara kutija Winstonica koju je Sully držao tamo u slučajuprijeke potrebe, a koju je prebacivao iz jednog automobila u drugi kad god bi ih mijenjao. Ona jedna cigaretakoju je nažicao od Dieffenbakera probudila je tigra i on ispruži ruku pokraj stare mamasan, otvori pretinac,prekopa po ispravama i nađe kutiju. Cigareta će ostaviti bljutav i vruć okus u njegovu grlu, ali to je u redu. To jena neki način bilo ono što je želio."Dva tjedna pucnjave i stezanja obruča", reče joj on i pritisne upaljač. "Strka i pomutnja i ne očekuj posrance izvojske Južnog Vijetnama, dušo, jer oni kao da su uvijek imali boljeg posla: kurve, kotleti na žaru i kuglanje,govorio je Malenfant. Zbrajali smo žrtve, zračne podrške nikad nije bilo gdje je trebala biti, nitko nije okasklopio, i činilo se da se situacija pogoršava kako nam se pridružuje sve više ljudi iz A Shaua. Sjećam se da jejedan od Williejevih ljudi— Havers ili Haber, tako nekako — dobio metak u glavu. Pogodilo ga točno u glavu, aonda je ostao ležati na stazi otvorenih očiju, pokušavao nešto reći. Krv mu se slijevala iz rupe evo ovdje..." Sullylupne prstom po glavi malo iznad uha. ".. .i nismo mogli vjerovati da je još živ, a kamoli da pokušava govoriti. Aonda to s helikopterima... to je bilo kao iz filma, sav taj dim i pucnjava, bup-bup-bup-bup. To je bio uvod za nasznaš, u onu tvoju selendru. Nabasali smo na nju kad ono jebote... na cesti leži stolac, nekakav kuhinjski stolac s

crvenim sjedištem i čeličnim nogama koje strše u zrak, baš na cesti. Mjesto je izgledalo kao govno, oprosti alijest, kao da nije vrijedno da se u njemu živi, a kamoli da se za nj gine. Tvoja raja, Južnovijetnamci, oni nisuželjeli umirati za takva mjesta, pa zašto bismo mi? Usto je i smrdjelo, smrdjelo je do neba, ali svugdje jesmrdjelo. Tako se barem činilo. Meni smrad nije naročito smetao. Mislim da me se najviše dojmio onaj stolac.Taj je jedan stolac sve govorio."Sully izvuče upaljač, počne trešnjacrvenom žarnom niti obrađivati vrh cigarete, a onda se sjeti da sjedi uprobnom vozilu. Mogao bi pu-siti u probnom vozilu — ta iz njegova je vlastitog salona — ali nanjuši li netko od prodavača dim i zaključi da ješef radio ono zbog čega bi svatko drugi dobio otkaz, to ne bi bilo dobro. Djelima moraš pratiti riječi... baremukoliko želiš malo respekta."Excusez-moi", reče on staroj mamasan. Izađe iz automobila, ne ugasivši motor, pripali cigaretu, pa se sagne ikroz prozor ubaci upaljač natrag u njegov spremnik na ploči s instrumentima. Dan je bio vruć, a četiri voznatraka mora automobila u mrtvom hodu kao da su ga činili još toplijim. Sully je osjećao nestrpljenje posvuda okosebe, ali je njegov radio bio jedini koji je čuo; svi ostali bili su iza stakla, zakopčani u svoje klimatiziranečahurice, i slušali stotinu različitih vrsta glazbe, od Liz Phair do Williama Ackermana. Pretpostavljao je daveterani koji su možebiti zapeli u ovom krkljancu a nemaju CD Alman Brothersa ili kazetu Big Brother and theHolding Compa-nyja, vjerojatno također slušaju WKND, gdje prošlost nikad nije umrla, a budućnost nikad nijestigla. Truuub-truuub, biiip-biiip.Sully zaglavinja prema haubi svog automobila i podigne se na prste, zaklanjajući oči od odbljeska sunca nakromu, pogledom tražeći problem. Naravno, nije ga uspio sagledati.Kurve, kotleti na žaru i kuglanje, pomisli on, Malenfantovim ciče-ćim, svrdlastim glasom. Tim košmarnimglasom ispod plavetnog neba i iz zelene šume. Hajde, dečki, tko ima Klistirku? Ja sam na devedeset i otvoriosam sva četiri oka, vremena je sve manje. Nek cirkus počne!On snažno potegne dim iz Winstonice, pa iskašlje ustajali vruć dim. Crne točkice iznenada zaplešu napopodnevnoj jarkoj svjetlosti, i on pogleda u cigaretu između svojih prstiju s izrazom gotovo komičneužasnutosti. Što to radi, ponovno počinje s tim sranjem? Zar je lud? Da, naravno da je lud, svatko tko vidi mrtvestarice pokraj sebe u svom automobilu je jamačno lud, ali to ne znači da mora ponovno početi s tim sranjem.Cigarete su agens Orange koji plaćaš. Sully baci Winstonicu. Učinilo mu se to pravilnom odlukom, ali nijeusporilo ubrzavajuće bilo njegova srca ni njegov osjećaj — tako dobro upamćen iz patrola u kojima jesudjelovao — da mu se usna šupljina suši i steže, škubi i nabire poput opečene kože. Neki se ljudi boje gužvi —to se zove agorafobija, strah od tržnice — ali jedini put kad Sully ima taj osjećaj da ]Q previše stvari (previšeljudi je upravo uovakvim prilikama. Dobro se osjećao u dizalima, krcatim foajeima u pauzama između činova i na peronima uvrijeme najveće gužve, ali kad bi oko njega nastao prometni čep, on bi prolupao. Jer, dušo, ne možeš nikamopobjeći, nigdje se sakriti.Još nekoliko ljudi ispililo se iz svojih klimatiziranih komuški. Žena u strogom smeđem poslovnom kostimu stojipokraj jednako strogo smeđeg BMW-a, zlatna joj narukvica i srebrne naušnice sažimaju ljetnu sunčanu svjetlost,i samo što od nestrpljenja ne lupka visokom potpeticom od kordovana. Uhvati Sullvjev pogled, podigne pogledprema nebu kao da želi reći Kako tipično, pa pogleda na ručni sat (također zlatan, također svjetlucav). Čovjekkoji je zajahao zelenu Yamahinu međunožnu raketu, ugasi pomahnitali motor svog motocikla, podigne ga naoslonu papuču, skine kacigu i odloži je na naftom umrljani pločnik pokraj jedne od pedala. Bio je odjeven u crnebiciklističke hlače i majicu bez rukava na čijoj je prednjici velikim slovima pisalo VLASNIŠTVONJUJORŠKIH KNICKSA. Prema Sullvjevoj procjeni, taj će gospodin ostati bez otprilike sedamdeset posto kožepotjera li tako odjeven svoju međunožnu raketu brzinom većom od deset kilometara na sat."Peh čovječe", reče tip od međunožne rakete. "Sigurno neka nesreća. Nadam se da nije ništa radioaktivno." Inasmije se da pokaže da se šali.Niže njih u lijevom voznom traku—preticajnom traku da su se vozila kretala na ovom dijelu autoceste — nekažena u bijeloj teniskoj haljinici stajala je pokraj Tovote; s lijeve strane registarske tablice nalazila se naljepnicaNE NUKLEARKAMA a s desne naljepnica KUĆNA MAČKA: ONO DRUGO BIJELO MESO. Suknjica joj jebila jako kratka, bedra duga i preplanula, a kad je podigla sunčane naočale i podbočila ih u kosi prošaranojplavim pramenovima, Sully joj ugleda oči. Bile su krupne, plave i nekako usplahirene. Bio je to pogled koji jeizazivao želju da je pomiluješ po obrazu (ili je možda bratski zagrliš jednom rukom) i kažeš joj da se ništa nebrine, sve će biti u redu. Bio je to pogled koji je Sully jako dobro pamtio. Pogled koji bi ga nekoć uzdrmao dodna duše. To tamo je Carol Gerber, Carol Gerber u tenisicama i teniskoj haljinici. Nije ju vidio od one večeripotkraj 1966. kad je otišao k njoj i kad su sjedili na trosjedu (zajedno s Carolinom majkom, koja je bazdila povinu) i gledali televiziju. Na kraju su se porječkali oko rata i on je otišao. Vratit ću se iponovno se vidjeti s njom kad budem siguran da neću planuti, sjećao se kako je mislio dok je odlazio svojimstarim Chevroletom (već je i tad bio ljubitelj Chevroleta). Ali nikad to nije učinio. Potkraj 1966. ona je već bilado dupeta u proturatnom sranju — ako ništa drugo, barem je to naučila tijekom tog jednog semestra u Maineu —i dovoljno bi bilo da samo pomisli na nju pa da se razbjesni. Praznoglava pizda, eto što je bila, uhvatila se na

Ijepak sve te komunističke protu-ratne propagande. A onda je, naravno, pristupila onom blesavom MSM-u ipotpuno skrenula."Carol!" zazove on i krene prema njoj. Prođe pokraj balavo zelene međunožne rakete, presiječe između stražnjegodbojnika kombija i limuzine, privremeno je izgubi iz vida kad je požurio uz bok brundavog šlepera sa šesnaestkotača, a onda je ponovno ugleda. "Carol! Hej, Carol!" No kad se ona okrenula prema njemu, on se upita koji muje vrag, što gaje spopalo. Daje Carol još živa, imala bi sad blizu pedeset godina, baš kao i on. Ova je ženadjelovala kao otprilike tr idesetpetogodišnj akinj a.Sully stane, udaljen još jedan vozni trak. Automobili i kamioni buče posvuda. A u zraku se čuje čudnovat njisakza koji je najprije pomislio da je vjetar, iako je popodne vruće i potpuno mirno."Carol? Carol Gerber?"Onaj se njisak pojača, kao da netko paluca jezikom kroz naškub-Ijene usne, poput zvuka helikoptera naudaljenosti od pet kilometara. Sully podigne pogled i ugleda kako se s magličastog plavetnog neba sunovraćujesjenilo za svjetiljku, točno na njega. On odskoči prema natrag nagonskim trzajnim refleksom, no budući da se uškoli stalno bavio ovim ili onim sportom, dok je odmicao glavu već je pružao ruku. Prilično spretno uhvatisjenilo. Na njemu je bio prikazan parobrod lopataš kako pjenušavo grabi niz rijeku na pozadini zaga-sitocrvenogzalaza sunca. Iznad parobroda je vitičastim, starinskim slovima pisalo DOBRO NAM IDE NA MISSISSIPPIJU.A ispod broda, istim viticama: KAKO JE VAMA U RUKAVCU?Odakle je to došlo jebote? pomisli Sully, a onda ona žena koja je izgledala kao odrasla inačica Carol Gerbervrisne. Ruke joj se podignu kao da će namjestiti sunčane naočale podbočene njezinom kosom, a onda joj klonupokraj ramena, tresući se poput ruku izbezumljenog dirigenta simfonijskog orkestra. Tako je izgledala staramamasan kad je istrčala iz svoje usrane nikakve kolibice na usranunikakvu ulicu te usrane nikakve selendre u pokrajini Dong Ha. Krv poteče niz ramena tenisačičine bijele haljine,najprije u krupnim kapima, a onda u bujici. Slijevala se niz njezine preplanule nadlaktice i kapala joj s laktova."Carol?" Sully upita glupo. Stajao je između kamioneta Dodge Ram i poluprikolice Mack, odjeven u tamnoplavoodijelo, ono koje je nosio na sprovode, držao abažurski suvenir s Mississippija (kako je u rukavcu) i gledao uženu iz čije je glave sad nešto stršilo. Kad je zaglavinjala korak naprijed, još iskolačenih plavih očiju, još podig-nutih drhtavih ruku, Sully shvati da je riječ o bežičnom telefonu. Znao je to po batrljastoj anteni koja bi sezanjihala pri svakom njezinu koraku. Bežični je telefon pao s neba, pao s Bog zna koliko tisuća metara, i sad biou njezinoj glavi.Ona načini još jedan korak, udari u haubu tamnozelenog Buicka i počne polako kliziti iza njega kad su jojkoljena klecnula. Kao da gleda uranjanje podmornice, pomisli Sully, samo što će nakon što ona nestane izvidokruga umjesto periskopa ostati stršiti batrljasta antena onog bežičnog telefona."Carol?" šapne on, ali to nije mogla biti ona; ta nikome koga je poznavao kao dijete, nikome s kime je ikadspavao, nije bilo suđeno da umre od ozljeda zadobivenih od pada telefona.Ljudi su počeli vrištati, urlati i vikati. Uglavnom su povici sličili pitanjima. Trube su gakale. Motori su turirali,kao da se nekamo može otići. Pokraj Sullvja, vozač onog Mackova šlepera sa šesnaest kotača dodavao je gassvojoj energani u velikim, ritmičnim frktajima. Autoa-larm počne iju-vijukati. Netko zatuli od boli iliiznenađenja.Drhtava bijela ruka grčevito se držala za poklopac motora tamnozelenog Buicka. Na zapešću se nalazila teniskaorukvica. Ruka i orukvica polako skliznu od Sullvja. Prsti žene koja je nalikovala na Carol na trenutak su sečvrsto držali za haubu, a onda iščeznu. Uz zvižduk, još nešto padne s neba."Ležite!" vrisne Sully. "Ležite, do vraga!"Onaj se zvižduk pojača do prodornih, zaglušujućih decibela, a onda prestane kad je padajući predmet udario opoklopac Buicka, prignječivši ga nadolje kao šakom, uslijed čega on odskoči ispod vjetrobrana. Predmet koji jesad virio iz Buickova motora bio je mikrovalna pećnica.Posvuda oko njega začuje se zvuk pljuštećih predmeta. Kao da si usred potresa koji se nekako događa iznad a neispod zemlje. Bezopasan pljusak časopisa slije se pokraj njega — Seventeen, GQ, Rolling Stone i StereoReview. Zbog otvorenih i uzlepetalih stranica izgledali su kao ustrijeljene ptice. Njemu zdesna uredski stolacpadne iz vedra neba, u padu rotirajući oko podnožja. Udari o krov Fordova karavana čiji se vjetroban rasprsne umliječnim krhotinama. Stolac odskoči natrag u zrak, nakrivi se pa se smiri na poklopcu Fordova motora. Malodalje, prenosivi televizor, plastična košara za rublje, nešto slično pregrštu fotoaparata isprepletenog remenja igumena bejzbolska baza, padnu na spori pa na zaustavni trak. Nakon bej-zbolske baze slijedilo je nešto nalik nabejzbolsku palicu tipa Louis-ville Slugger. Kinoaparat za pečenje kokica smrska se u svjetlucavo iverje kad jeudario o cestu.Tipu u majici Knicksa, onome s balavozelenom međunožnom raketom, ovo je bilo više nego dovoljno. Potrči nizuski prolaz između vozila zaustavljenih u trećem i preticajnom traku, uvijajući se poput slalomaša da bi izbjegaostršeće bočne retrovizore, držeći ruku iznad glave poput čovjeka koji prelazi ulicu po proljetnom pljusku. Sully,još čvrsto stežući ono sjenilo u ruci, pomisli da bi mu bilo kudikamo pametnije daje dohvatio kacigu i vratio jena glavu, ali naravno, kad stvari počnu pljuštati oko tebe, smetneš s uma neke stvari, a prvo što smetneš s umajest što ti je u najvećem interesu.

Sad je padalo još nešto, padalo blizu i padalo krupno — u svakom slučaju veće od mikrovalne pećnice koja jezdrobila Buickovu haubu. Ovaj put nije se začuo zvižduk kao od bombe ili granate, nego zvuk kao da padazrakoplov, helikopter ili čak kuća. U Vijetnamu je Sully doživio da to sve padne s neba (istina, kuća je bila u ko-madima), no ovaj se zvuk razlikovao u nečemu bitnome: bio je i milozvučan, poput najvećih kineskih zvončićana svijetu.Bio je to koncertni glasovir, bijeli, zlatno cizeliranih rubova, od onih na kojoj biste očekivali da tanana irafinirana žena u crnoj haljini odciliče "Night and Day" — in the traffic's boom, in the silence of my lonelyroom101, truuub-truuub, biiip-biiip. Bijeli koncertni glasovir pada s neba iznad Connecticuta, okreće se u zraku,baca sjenu101 U buci prometa, u tišini moje samotne sobe.oblika meduze na automobile zbijene u prometnom krkljancu, proizvodi glagoljivu glazbu u svojim žicama kakozrak puše kroz njegovu kotrljajuću škrinju, tipke mu se mreškaju poput tipaka na mehaničkom glasoviru, amagličasto sunce namiguje mu na pedalama. Padao je u lijenim okretajima, a ulovljeni zvuk njegova pada sličioje zvuku nečega što do u beskraj vibrira u limenom tunelu. Padao je prema Sullvju, njegova tjeskobna sjena sadse počela izoštravati i smanjivati, a Sullvjevo podignuto lice kao da mu je bila meta. "GAĐAJU!" vrisne Sully ipočne trčati. "GAĐAJU!" Glasovir se strmoglavi prema naplatnoj kućici, bijela klupica padne odmah za njim, aza klupicom se dovuče kometov rep vinil glazbe, singlica na 45 okretaja s obilnim rupama u sredini, pa malikućanski aparati, vijoreći žuti kaput koji je izgledao kao peruška, automobilska guma Goodvear Wide Oval, vrtniroštilj, vjetrenica, arhivski ormarić te šalica za čaj na kojoj je sa strane pisalo NAJBOLJA BAKA NA SVIJETU."Mogu li dobiti jednu?" Sully je upitao Dieffenbakera ispred pogrebnog zavoda gdje je Pags ležao u svojemsvilom obloženom kovčegu. "Nikad nisam popušio Dunhillicu.""Što god ti srcu drago." Dieffenbaker je zazvučao veselo, kao da se nikad u životu nije usrao od straha.Sully se još sjećao kako je Dieffenbaker stajao na cesti pokraj onog prevrnutog kuhinjskog stolca: kako je bioblijed, kako su mu usne drhtale, kako mu je odjeća još zaudarala na dim i proliveno helikopter-sko gorivo.Dieffenbaker se okrenuo od Malenfanta i starice i pogledao prema ostalima koji su počeli vatrom zasipati kolibei prema urlajućem djetetu koje je Mims nastrijelio; pamtio je kako je Deef pogledao u poručnika Shearmana, aliod njega nikakve pomoći. A ni od Sullvja, kad smo već kod toga. Sjećao se i kako je Slocum netremice gledao uDeefa, Deefa zapovjednika sad kad je Packer bio mrtav. Deef je naposljetku pogledao u Slocuma. Sly Slocumnije bio časnik—čak ni jedan od onih pametnjakovića od prašumskih generala koji su uvijek bili generali poslijebitke — i nikad neće biti. Slocum je bio tipičan E-3 ili E-4102 koji je smatrao da bend koji zvučiOznake za platne razrede u američkoj vojsci. E-3 i E-4 su najniži platni razredi.kao Rare Earth mora biti crnački. Drugim riječima, samo tegleća marva, ali spreman učiniti što ostali nisu bili.Ne skidajući pogleda s rastrojenog oka novog zapovjednika, Slocum je okrenuo glavu tek toliko, premaMalenfantu, Clemsonu, Peaslevu, Mimsu i ostalima, samozvanim stegovnicima čijih se imena Sully više nijesjećao. A onda se Slocum ponovno okrenuo i pogledao Dieffenbakera ravno u oči. Prolupala su ukupno šestoricaili osmorica, kaskali su po blatnoj cesti pokraj onoga djeteta koje je vrištalo i krvarilo, i ušli u onu bijednuselendru, derući se pritom — nogometno klicanje, kadence s vojne obuke, pripjev "Hang On Sloopv", takvasranja — a Slocum je svojim pogledom poručivao Hej, što bi htio? Sad si ti šef, što bi htio?I Dieffenbaker je kimnuo glavom.Sully se pitao bi li on mogao kimnuti glavom. Mislio je da ne bi. Da je bilo do njega, Clemson, Malenfant iostale bitange ubijale bi dok im ne bi ponestalo streljiva — nisu li to pod Calleyevim i Medi-ninimzapovjedništvom uglavnom i činili? Ali Dieffenbaker nije bio William Calley, to mu se mora priznati.Dieffenbaker je lagano kimnuo glavom. Slocum je na to također kimnuo glavom, podigao pušku i raznio glavuRalphu Clemsonu.U to je vrijeme Sully pomislio da je Clemson dobio metak u čelo jer je Slocum predobro poznavao Malenfanta,jer su Slocum i Malenfant popušili puno "ludog lišća", a usto se znalo da Slocum provodi barem dio slobodnogvremena u lovu na Gaduru s ostalim kar-tašima. No dok je sjedio i vrtio Dieffenbakerovu Dunhillicu međuprstima, Sullvju je palo na pamet da se Slocumu živo fućkalo za Malenfanta i njegovo "ludo lišće" kao i zaMalenfantovu omiljenu kartašku igru. U Vijetnamu nije manjkalo bhanga103 ni kartaških igara. Slocum jeodabrao Clemsona jer Malenfantovim ubojstvom ne bi postigao željeni učinak. Malenfant, koji je urlao i srao otome kako će nabijati glave na kolac da bi pokazao vijetkongovcima što se događa onima koji se zajebavaju sDelta munjama, bio je predaleko da bi privukao pozornost vojnika koji su prskali i gacali po blatnoj cesti i usputpucali. Usto je stara mamasan već bila mrtva pa koji kurac, neka je čereči koliko ga volja.103 Blaga marihuana spravljena od mladog lišća i stabljika indijske konoplje, koja se pije s mlijekom ili vodom,ili se puši.A sad je Deef bio Dieffenbaker, ćelavi prodavač računalne opreme koji je prestao dolaziti na njihova okupljanja.Pripali Sullvju cigaretu svojim Zippom, pa se zagleda u Sullvja kako duboko uvlači dim i iskašljava ga."Prošlo je prilično vremena, ha?" upita Dieffenbaker."Dvije godine, više-manje.""Želiš čuti ono najstrašnije? Kako se brzo čovjek vrati toj navici."

"Rekao sam ti za staricu, ha?""Aha.""Kad?""Mislim na posljednjem okupljanju na koje si došao... onom na jersevjskoj obali, kad je Durgin strgnuokonobarici top. To je bio gadan prizor, čovječe.""Zaista? Ne sjećam se.""Tad si već bio pijan kao smuk."Naravno daje bio, taj je dio bio uvijek isti. Kad bolje razmisli, svi su dijelovi njihovih okupljanja uvijek isti. Tuje bio DJ koji bi najčešće rano otišao jer bi ga netko htio tući zato što pušta pogrešne ploče. Do tog bi trenutka izzvučnika treštale stvari poput "Bad Moon Ri-sing", "Light My Fire", "Gimme Some Lovin'" i "My Girl", pjesmeiz svih onih filmova o Vijetnamu snimljenih na Filipinima. A istina glede glazbe bila je ta da bi većinu vojnikakojih se Sully sjećao steg-nulo u grlu kad bi čuli Carpenterse ili "Angel of the Morning". Te su pjesme bile pravazvučna kulisa u Vijetnamu, uvijek bi svirale dok bi si dečki dodavali džointe i pokazivali slike svojih cura,duvali i raz-nježivali se nad "One Tin Soldier", u Vijetnamu popularno zvanom "Tema iz usranog BillvjaJacka104". Sully se ne sjeća daje u Vijetnamu ijednom čuo Doorse; uvijek su Strawberry Alarm Clock pjevali"Incense and Peppermints". Na nekoj je razini znao da je rat izgubljen prvi put kad je čuo to sranje na džuboksuu vojnom marketu.Okupljanja bi počela s glazbom i mirisom roštilja (mirisom koji bi Sullvja uvijek nejasno podsjetio na gorućehelikopterske gorivo), te s limenkama piva u posudama sa zdrobljenim ledom, i taj je dio bio104 Kultni kontrakulturni hit iz 1971. (poslije razvodnjen cijelom serijom filmova o istom junaku), oneuništivom vijetnamskom veteranu, napola Indijancu, koji zastupa interes skupine odbjeglih tinejdžera ipromiče zaštitu okoliša u jednom gradiću u Arizoni.u redu, taj je dio zapravo bio prilično dopadljiv, no odjedanput bi bilo jutro, svjetlost bi ti pekla oči, u glavi kaoda imaš tumor, a želudac kao da ti je pun otrova. Jednog od tih jutara poslije, Sully se maglovito i mučno sjećaodaje prisiljavao DJ-a da unedogled pušta "Oh! Carol" od Neila Sedake, prijetio mu da će ga ubiti prestane li.Jednog drugog jutra Sully se probudio pokraj bivše žene Franka Peasleva. Hrkala je jer joj je nos bio slomljen.Jastuk joj je bio pokriven krvlju, obrazi su joj bili pokriveni krvlju, a Sully se nije mogao sjetiti je li joj onslomio nos ili je to učinio onaj posranac Peaslev. Sully je želio da je to bilo Peaslevevo djelo, ali je znao da jemogao biti i on; ponekad, osobito u danima P.V. (prije Viagre), kad bi zakazao u seksu skoro jednako čestokoliko bi uspio, poludio bi. Na svu sreću, kad se gospođa probudila, ni ona se nije mogla sjetiti. No sjećala sekako je izgledao bez donjeg rublja. "Kako to da imaš samo jedno?" upitala gaje."Sretan sam da imam i to", odgovorio je Sully. Imao je osjećaj da mu je glava veća od kugle zemaljske, tako gajeboljela."Što sam govorio o staričici?" upitao je Dieffenbakera dok su sjedili i pušili u uličici pokraj kapele.Dieffenbaker je slegnuo ramenima. "Samo da bi je nekad znao vidjeti. Rekao si da se katkad pojavljuje u drugojodjeći, ali daje to uvijek ona, stara mamasan koju je Malenfant sredio. Morao sam te ušutkati.""Jebi ga", reče Sully i ruku koja nije držala cigaretu zavuče u kosu."A rekao si i da ti se stanje poboljšalo kad si se vratio na istočnu obalu", reče Dieffenbaker. "Čuj, što ima loše utome što s vremena na vrijeme vidiš neku staricu? Neki ljudi vide leteće tanjure.""Ne ljudi koji dvjema bankama duguju skoro milijun dolara", reče Sully. "Kad bi znali...""Kad bi znali, što bi bilo? Ja ću ti reći što. Ništa. Sully-John, dok otplaćuješ kredit, donosiš im taj bajni mjesečnigrumen, nikoga nije briga što vidiš kad ugasiš svjetlo... ili što vidiš kad ga ostaviš upaljenog, što se tog tiče.Briga ih odijevaš li žensko donje rublje, tučeš ženu ili guziš svog labradora. Osim toga, misliš li da u toj bancinema ljudi koji su proveli neko vrijeme u Vijetnamu?"Sully snažno uvuče dim Dunhillice i pogleda u Dieffenbakera. Istina je bila da nikad nije pomislio na takvo što.Imao je posla s dvakreditna službenika koji su bili odgovarajućih godina, ali oni nisu nikad o tome govorili. A naravno, nije ni on.Idući put kad se nađem s njima, pomisli on morat ću ih upitati imaju li upaljače Zippo. Bit ću suptilan."Zbog čega se smiješiš?" upita Dieffenbaker."Ni zbog čega. A ti Deef? Imaš li ti svoju staricu? Ne mislim na žensku, nego na staricu. Mamasan.""Hej, ne zovi me Deef. Nitko me više tako ne zove. Nikad mi se nije sviđalo.""Imaš li je?""Ronnie Malenfant je mojamamasan", reče Dieffenbaker. "Ponekad ga vidim. Ne na način na koji si ti rekao davidiš svoju, kao da je stvarno tamo, ali i sjećanje je stvarno, zar ne?""Aha."Dieffenbaker polako zatrese glavom. "Kad bi sjećanje bilo sve. Shvaćaš? Kad bi sjećanje bilo sve."Sully je sjedio i šutio. U kapeli su orgulje svirale nešto što nije zvučalo kao crkvena pjesma nego samo kaoglazba. Sullvju se činilo da se to zove recesional. Glazbeni način da se ožalošćenima kaže da se gube. Vrati se,Jo-Jo. Mama čeka.105Dieffenbaker reče: "Postoji sjećanje a zatim postoji ono što zapravo vidiš u mislima. Kao kad čitaš knjigu nekog

zaista dobrog pisca i on opisuje neku prostoriju i ti je vidiš. Kosim travnjak ili sjedim za našim konferencijskimstolom i slušam prezentaciju, ili čitam unuku priču prije spavanja, ili se možda čak mazim s Mary na trosjedukad — bum! — evo Malenfanta, prokletog prištavca s onom njegovom valovitom kosom. Sjećaš se kako mu jekosa bila valovita?""Aha.""Ronnie Malenfant, koji je uvijek govorio te jebote ovo te jebote ono te jebote sve ostalo. Etnički vicevi za svakuprigodu. I onaj tu-Ijac. Sjećaš se toga?"Referenca na stih iz pjesme Beatlesa "Get back"."Naravno. Mali kožnati tuljac koji je nosio na remenu. Držao je karte u njemu. Dva špila Bikesica. 'Hej, momci,krećemo u lov na Gaduru! Deset centi poen! Tko je za?' I evo njih.""Aha. Sjećaš se. Sjećaš. Ali gaja vidim, Sully, sve do gnojnih priš-teva na njegovoj bradi. Čujem ga, osjećammiris sita koji je pušio, je-bote... ali ga uglavnom vidim, kako ju je srušio na zemlju i kako je ona ležala tamo, idalje mu prijeteći šakama, još blebećući—""Prestani.""—a ja nisam mogao povjerovati da će se to dogoditi. Isprva mislim da ni Malenfant to nije mogao povjerovati.Za početak ju je par puta bocnuo bajunetom, peckao je njegovim vrhom, kao daje sve to samo zezancija... ali jetad otišao do kraja, zario ga u nju. Koja jeba-da, Sully, jebada na kvadrat. Ona je vrisnula i počela se bacakati aon ju je, sjećaš se, opkoračio, a ostali su trčali, Ralph Clemson i Mims i ne znam tko još. Uvijek sam mrzio tupropalicu Clemsona, još više nego Malenfanta, jer Ronnie barem nije bio podmukao, kod njega je bilo što vidišto i dobiješ. Clemson je bio lud / podmukao. Umirao sam od straha, Sully, usrao se. Znao sam da bih trebao tomeučiniti kraj, ali sam se bojao da će mi zavrnuti vratom pokušam li, svi oni, svi vi, jer ste u tom trenutku na jednojstrani bili svi vi, a na drugoj ja sam. Shearman... nemam ništa protiv njega, izjurio je na onu čistinu kad su palihelikopteri kao da je smak svijeta, ali u toj selendri... Pogledao sam ga, ali nije bilo nikakve reakcije.""Poslije mije spasio život, kad smo upali u zasjedu", tiho će Sully."Znam. Podigao te i nosio kao da je Superman. Bio je pravi na čistini, pribrao se na stazi, ali između toga, u tojselendri... ništa. U selendri je sve bilo prepušteno meni. Kao da sam jedina odrasla osoba, samo što se nisamosjećao nimalo odraslo."Sully se nije ni trudio ponovno ga prekinuti. Dieffenbaker je odlučio reći što ga tišti. Samo bi ga udarac poustima mogao u tome spriječiti."Sjećaš se kako je kriknula kad ju je probo? Ona starica? A Malenfant je stajao nad njom i mljeo, te jebo vammajku žutokožnu, te jebite se kosooki. Hvala Bogu na Slocumu. Pogledao me i to me potaknulo da neštoučinim... ne puno, samo sam mu rekao da puca."Ne, pomisli Sully, nisi ni to učinio, Deef. Samo si kimnuo glavom. Na sudu se ne možeš izvući s tim sranjem;tamo moraš reći jasno i glasno. Prisile te da kažeš za zapisnik."Mislim da nam je Slocum tog dana spasio duše", reče Dieffen-baker. "Znao si da se koknuo, zar ne? Aha.1986.""Mislio sam daje bila prometna nesreća.""Ako se to što se zabio u potporanj mosta brzinom od stotinu kilometara na sat jedne vedre večeri može nazvatiprometnom nesrećom, onda je bila nesreća.""Što je s Malenfantom? Znaš li išta?""Naravno, nijedanput nije došao na neko od naših okupljanja, ali bio je živ kad sam posljednji put čuo za njega.Andy Brannigan vidio ga je u južnoj Kaliforniji.""Jež ga je vidio?""Da, Jež. A znaš li gdje?""Naravno da ne znam.""E, past ćeš na tur, Sully-John. Riknut ćeš. Brannigan je uAlcoho-lics Anonymousm. To mu je religija. Kaže damu je to spasilo život, i pretpostavljam da jest. Cugao je više od svih nas, možda više od svih nas zajedno. I takoje sad ovisnik o AA umjesto o tekili. Odlazi na desetak sastanaka tjedno, on je GSR — ne pitaj me, to je nekakavpolitički položaj u grupi — dežura kod SOS telefona. A svake godine odlazi na državnu konvenciju. Prijeotprilike pet godina, cugeri se okupe u San Diegu. Pedeset tisuća alkića stoji u konferencijskom centru u SanDiegu, recitiraju Molitvu smirenja107. Možeš si to zamisliti?""Otprilike", reče Sully."Brannigan pogleda ulijevo i koga vidi? Ronnieja Malenfanta. Ne može vjerovati, ali je to zaista Malenfant.Nakon plenarnog sastanka, on ščepa Malenfanta i njih dvojica odu na piće." Dieffenba-ker posuti."Pretpostavljam da i alkoholičari to čine. Limunade, Co-ca-Cole i slično. Malenfant reče Ježu da skoro dvijegodine nije ni taknuo alkohol, da je otkrio višu silu koju on naziva Bogom, da se106Društvo liječenih alkoholičara.I07U izvorniku Serenity Prayer, molitva koju je za članove Udruge liječenih alkoholičara (AA) napisao ReinoldNeibuhr 1926. godine. Boga se moli da im podari smirenje, da prihvate ono što ne mogu promijeniti, da učinesve što mogu da promijene ono što mogu te da im podari mudrost da razluče koje je koje.

preporodio, da je sve plus pet, da živi život po diktatu života, diše punim plućima, da se otvorio Bogu, i sve štoveć oni govore. Branni-gan si nije mogao pomoći. Upita Malenfanta je li načinio peti korak, koji podrazumijevada priznaš sva svoja nedjela i postaneš potpuno pripravan za iskupljenje. Ne trepnuvši okom, Malenfant kaže daje načinio taj peti korak prije godinu dana i da se osjeća znatno bolje.""Sveca mu", reče Sully, iznenađen dubinom svoga gnjeva. "Staroj mamasan jamačno bi bilo drago kad bi čula daju je Ronnie prebrodio. Reći ću joj kad je sljedeći put vidim." Naravno, ne znajući da će je vidjeti kasnije togistog dana."Svakako to učini."Sjedili su neko vrijeme ne govoreći puno. Sully zamoli Dieffenba-kera još jednu cigaretu i Dieffenbaker mu jeda, i još jedanput zapuc-keta starim Zippom. Iza ugla su dopirali kolopleti razgovora i nešto tihog smijeha.Pagsov je ispraćaj završio. A negdje u Kaliforniji Ronnie Malenfant vjerojatno čita svoj Atlas AA i opći s tomneviđenom višom silom koju on naziva Bogom. Možda je i Ronnie već GSR, što god to do vraga značilo. Dajebar Ronnie mrtav, pomisli Sully. Daje bar umro u nekoj vijetkongovskoj rupčagi, nosa punog krasta i smradaštakorskih govana, od unutarnjeg krvarenja, bljujući komade želučane sluznice. Malenfant s tim svojim tuljcem ikartama, Malenfant s tom svojom bajunetom, Malenfant koji je opkoračio staru mamasan u njezinim zelenimhlačama, narančastoj tunici i crvenim tenisicama."Zašto smo uopće bili u Vijetnamu?" upita Sully. "Nije mi do filozofiranja ili nečeg takvog, ali jesi li ikad todokučio?""Tko je rekao: 'Tko ne uči od prošlosti osuđen je da je iznova proživi?'""Richard Dawson, voditelj kviza Family Feud.""Goni se, Sully.""Ne znam tko je to rekao. Je li bitno?""I te kako, jebote", reče Dieffenbaker. "Jer se nikad nismo izvukli. Nismo se izvukli iz Vijetnama. Naša jegeneracija tamo umrla.""To zvuči pomalo—""Pomalo kako? Pretenciozno? Dakako. Glupo? Dabome. Pomalo samoljubivo? Da, gospodine. Ali to smo mi.Takvi smo do jednog. Sully, što smo postigli nakon Vijetnama? Oni među nama koji su otišli u rat, ili oni koji sumarširali i prosvjedovali, ili oni koji su sjedilikod kuće i gledali utakmice Dallas Cowboysa, pili pivo i prdili u jastučiće na trosjedu?"Boja se prosijavala u obraze novog zapovjednika. Izgledao je kao netko tko je našao svog konjića za trku i sad gazajahuje, jer si ne može pomoći, mora jahati. Podigne ruke i počne pružati prste kao i Sully kad je govorio obaštini vijetnamskog iskustva."Da vidimo. Mi smo generacija koja je izmislila Super Mario Brotherse108, terenska vozila, navođene laserskeprojektile i kokain crack. Otkrili smo Richarda Simmonsa, Scotta Pecka109 i Martha Stewart Living. Smatramodaje nabavka psa velika životna promjena. Cure koje su palile grudnjake sad kupuju donje rublje u Victo-ria'sSecret, a dečki koji su neustrašivo jebali za mir sad su debeljci koji sjede dokasno u noć ispred svojihkompjutorskih ekrana i natežu si žlundru dok na Internetu gledaju u slike golih osamnaestogo-dišnjakinja. Tosmo mi, braco, mi volimo gledati. Filmove, videoigri-ce, snimke policijskih potjera, makljažu u TheJerrySpringer Showu, Marka McGvvirea, kečere, predsjednička saslušanja, nije bitno što, važno da se gleda. Ali jepostojalo vrijeme... nemoj se smijati, no postojalo je vrijeme kad je sve zaista bilo u našim rukama. Jesi lisvjestan toga?"Sully kinine glavom, misleći na Carol. Ne na onu njezinu inačicu koja je sjedila na trosjedu s njim i s njezinompo vinu bazdećom majkom, ni na onu koja je pokazivala znak mira pred objektivom dok joj je krv curila nizobraz — za tu je već bilo prekasno, već je skrenula, vidjelo se to u njezinu smiješku, moglo pročitati u tompacifističkom znaku, a histerično urlanje onemogućavalo je svaki razgovor. Umjesto toga pomislio je na Carolkakva je bila onoga dana kad ih je njezina majka sve odvela na Savin Rock. Njegov prijatelj Bobby tog je danaopelješio onog kartaškog varalicu, Carol je za plažu odjenula svoj plavi kupaći kostim i kadšto bi Bobbvjudobacila onaj pogled, pogled koji poručuje daje ubija no daje smrt slatka. Tad je sve zaista bilo u njihovimrukama; u to je bio uvjeren. Ali djeca sve izgube, djeca imaju skliske prste i rupe u džepovima, pa sve izgube.""Popularna kompjutorska igrica.109Richard Simmons je popularni američki instruktor fitnessa za one koji ne izgledaju kao reklama za fitness,popularno nazvan "dvorska luda fitnessa". Dr. Scott Peck, poznati američki psiholog, vojni liječnik od 1963. do1972., koji je u svojim radovima povezao religiju i psihologiju."Napunili smo džepove na burzama, krenuli na fitness, i zakazali satove terapije kako bismo našli sebe. JužnaAmerika je u plamenu, Malezija je u plamenu, pa i Vijetnam je u plamenu, ali smo mi naposljetku prevladalifazu samomržnje, najzad smo se počeli voljeti, pa je to u redu."Sully pomisli na Malenfanta koji je našao sebe, koji uči kako da zavoli stvarnog Ronnieja, i suspregne drhtaj.Svi Dieffenbakerovi prsti bili su podignuti ispred njegova lica i rašireni; Sullvju je izgledao kao Al Jonson kojise sprema zapjevati "Mammy". Dieffenbaker kao daje postao svjestan toga u istom trenutku kad i Sully, paspusti ruke. Izgledao je umorno, rastreseno i nesretno.

"Simpatični su mi mnogi ljudi naših godina kao pojedinci", reče on, "ali osjećam gađenje i prezir za svojugeneraciju, Sully. Imali smo priliku sve promijeniti. Jesmo. Umjesto toga, odlučili smo se za traperice poznatihkreatora, dvije ulaznice za koncert Mariah Carey u Radio City Music Hallu,frequentflyer klub110, TitanicJamesa Ca-merona i treći stup mirovinskog osiguranja. Jedina generacija koja nam je donekle dorasla popotpunoj, sebičnoj samoživosti jest takozvana Izgubljena generacija iz dvadesetih godina, a oni su baremvećinom imali toliko pristojnosti da se nisu trijeznili. Mi nismo mogli ni to. Čovječe, koje smo pizde."Sully je primijetio daje novi zapovjednik na rubu suza. "Deef—""Sully-John, znaš li koju cijenu platiš kad prodaš budućnost? Nikad ne možeš izaći iz prošlosti. Nikad je nemožeš prevladati. Moja je teorija da ti zapravo uopće nisi u New Yorku, nego u delti Mekonga, naslonjen nastablo, naduvan, i utrljavaš neki omamljivač za kukce u zatiljak. Packer je još glavni, jer je još 1969. Sve štosmatraš 'svojim kasnijim životom' samo je veliki mjehur. I bolje da je tako. Vijetnam je bolji. Zato tamo iostajemo.""Misliš?""Apsolutno."Tamnokosa, smeđooka žena u plavoj haljini proviri iza ugla i reče: "Ah, tu ste."Dieffenbaker ustane kad je ona krenula prema njima, hodajući polako i ljupko na svojim visokim potpeticama. ISully ustane.Povlastica za putnike koji često lete zrakoplovom."Mary, ovo je; John Sullivan. Bio je u Vijetnamu sa mnom i Pag-som. Sully, ovo je moja dobra prijateljica MaryTheresa Charlton.""Drago mi je", reče Sully i pruži ruku.Stisak joj je bio čvrst i siguran, njezini dugi hladni prsti u njegovima, ali je gledala u Dieffenbakera. "Dušo,gospođa Pagano te želi vidjeti. Može?""Naravno", reče Dieffenbaker. Krene prema ulazu u zgradu, pa se okrene Sullvju. "Ostani još malo", reče on."Otići ćemo na piće. Obećavam da neću mudrijašiti." Alije svrnuo pogled sa Sullvjeva kad je to rekao, kao da suznali daje to obećanje koje ne može održati."Hvala ti, poručnice, ali moram krenuti natrag. Htio bih izbjeći popodnevnu prometnu gužvu."Ali ipak nije izbjegao popodnevnu prometnu gužvu, a sad na njega pada glasovir, ljeskajući na suncu i pjevušećipritom. Sully se baci potrbuške i otkotrlja ispod nekog automobila. Glasovir tresne na manje od tri metra, grune,pa ispljune nizove tipaka poput zuba.Sully se otkliže ispod onog automobila pritom opekavši leđa na vrućoj ispušnoj cijevi, i osovi se na noge.Pogleda niz autocestu prema sjeveru, očiju izbečenih od nevjerice. S neba je padala golema sajmišna rasprodaja:magnetofoni, otirači, kosilica sa sjedištem čija se travom oblijepljena oštrica vrtoglavo okretala u svom kućištu,pa crni vrtni patuljak i akvarij u kojem je još plivala riba. Ugleda nekog starca s puno teatralne sijede kose kakotrči niz zaustavni trak, a onda ga poklope stube, otrgnu mu lijevu ruku i bace ga na koljena. Bilo je tu još isatova, radnih stolova, stolića za kavu, a i jedno strmoglavljujuće dizalo čiji se kabel odmatao u zraku iza njegapoput umašćene odrezane pupčane vrpce. Nanos poslovnih knjiga padne na parkiralište obližnjeg industrijskogkompleksa; pljasak njihovih korica zazvučao je poput pljeska. Bunda padne na jednu ženu u trku, saplete je, azatim na nju prizemlji trosjed, i prignječi je. Zrak se ispuni olujom svjetlosti kad velike ploče stakleničkog staklapopadaju iz vedra neba. Kip vojnika iz Građanskog rata probije oplatu kombija. Daska za glačanje udari oogradu obližnjeg nadvožnjaka a onda padne u zaustavljeni promet poput propelera. Punjeni lav padne u prikolicukamioneta. Na sve je strane bilo ljudi koji su vrištali i trčali. Na sve je strane bilo automobila ulubljenih krovovai razbijenih prozora; Sully ugleda Mercedes iz čijeg su šibera virile neprirodno ružičaste noge lutke iz izloga.Zrak je podrhtavao od cvileža i fijuka.Nova sjena padne na nj. Još dok se saginjao i pružao ruku, znao je da je prekasno, da će mu smrskati lubanju akosu posrijedi glačalo, toster ili nešto takvo. A ukoliko je posrijedi nešto veće, od njega će ostati samo masna mrljana autocesti.Padajući ga predmet udari po ruci nimalo ga ne ozlijedivši, odskoči i padne mu pod noge. On ga pogleda najprijeiznenađeno, a onda s čuđenjem: "Neka me vrag odnese", reče.Sully se sagne i podigne bejzbolsku rukavicu koja je pala s neba, prepoznavši je istog trenutka i nakon tolikogodina: duboka ogrebotina na posljednjem prstu i komično isprepleteni čvorovi na kožnim uzicama pasice bili supoput otisaka. Pogleda sa strane, gdje je Bobby napisao svoje ime. Još je bilo tamo, ali su slova izgledala svježijeno što bi trebala, a koža je na tom mjestu bila izlizana, izblijedjela i nažuljana, kao da su druga imena bilanapisana na tom mjestu pa izbrisana.Kad ju je prinesao licu, miris rukavice bio je opojan i neodoljiv. Sully je navuče na ruku, a kad je to učinio, neštomu zašuška ispod malog prsta — papirić gurnut u nj. On se ne obazre na to, već prisloni rukavicu na lice, sklopioči i udahne. Koža, goveđe ulje, znoj i trava. Sva prošla ljeta. Ljeto 1960., na primjer, kad se vratio nakon tjedandana provedenih u kampu i shvatio da se sve promijenilo — Bobby mrzovoljan, Carol hladna i blijedozamišljena (barem neko vrijeme), a onog guba starčeka koji je živio na drugom katu Bob-bvjeve zgrade — Teda— nema. Sve se promijenilo... ali je još bilo ljeto, on je još imao jedanaest godina i sve je još izgledalo...

"Vječno", promrmlja on u rukavicu i ponovno duboko udahne njezin miomiris kad se u blizini staklena vitrinapuna leptira smrska o krov pekarskog kombija, a znak obvezatnog zaustavljanja podrhtavajući zabije u zaustavnitrak poput bačenog koplja. Sully se sjeti svog jo-joa Bo-lo Bouncera, svojih crnih Kedsica i okusa Pezaispaljenog iz njegova plastičnog pištolja, kako bi bombončići udarili o nepce a onda odskočili na jezik; sjetio sekakav je osjećaj bio kad bi mu njegova maska hvatača kao salivena polegla uz lice, sjeti se hviš-hviš-hviš zvukavrtnih prskalica u Broadovoj i toga kako bi gospođu Conlan uhvatila žuta minuta ukoliko bi hodao preblizunjezinu dragocjenom cvijeću, a sjeti se i gospođe Godlow iz kina Asher Empire koja bi te tražila rodni list ako bijoj se učinilo da si prevelik za dijete mlađe od dvanaest godina te plakata Brigitte Bardot(ako je ona smeće, rado bih bio smetlar)u njezinu ručniku, pa igri kauboja, zanimanja111, uvježbavanja bejzbolskih udaraca, i pazušnih prdaca ustražnjim klupama pod nastavom gospođe Svveetser u četvrtom razredu i—"Hej, Amerikanac." Samo što je to izgovorila kao Amelikanac i Sully je znao koga će ugledati prije no što jepodigao glavu iz Bobbvje-ve rukavice model Alvina Darka. Bila je to stara, mamasan, a stajala je izmeđumeđunožne rakete koju je zdrepala škrinja (umotano se meso u mraznim blokovima izlijevalo kroz njezinasmrskana vrata) i Suba-rua u čijem je krovu vrtni flamingo načinio rupu. Stara mamasan u zelenim hlačama,narančastoj tunici i crvenim tenisicama, stara mamasan osvijetljena poput neonskog znaka iznad bara u paklu."Hej, Amerikanac, dođi meni, ja sigurna." I ona raširi ruke.Sully krene prema njoj kroz larmu grada padajućih televizora, dvorišnih bazena, šteka cigareta, salonki, velikefrizerske haube i telefonske govornice koja pri udaru ispovrati/ac/cpof kovanica od četvrt dolara. Krene premanjoj s osjećajem olakšanja, osjećajem koji se javlja jedino kad dolaziš kući."Sigurna." Raširenih ruku. "Jadno moje, ja sigurna." Sully zakorači u mrtvi krug njezina zagrljaja dok su ljudivrištali i trčali, a svea-merički proizvodi rušili se s neba, bombardirajući 1-95 sjeverno od Bridgeporta svojimstrovaljujućim blještavilom. Ona ga zagrli."Ja sigurna", reče ona i Sully se obre u svom automobilu. Promet je stao posvuda oko njega, četiri vozna trakavozila. Radio je svirao, namješten na WKND. Plattersi su pjevali "Twilight Time" a Sully nije mogao disati.Činilo se da ništa nije popadalo s neba, i osim prometnog zastoja sve je izgledalo u redu, ali kako je to moguće?Kako je to moguće kad on još u ruci drži staru bejzbolsku rukavicu Bob-byja Garfielda?"Ja sigurna", govorila je stara mamasan. "Jadno moje, jadni moj američki dečko, ja sigurna."Sully nije mogao disati. Želio joj se nasmiješiti. Želio joj je reći da mu je žao, da su neki od njih barem imalidobre namjere, ali nije imao zraka i bio je silno umoran. Zatvori oči i posljednji put pokuša podići Bobbvjevurukavicu, udahnuti posljednji plitki dašak tog uljastog, Ijetnikavog mirisa, ali je bila preteška.111 U izvorniku "Careers". Na četrdesetak kartona napisana su zanimanja s područja umjetnosti, glazbe, sporta,tehnologije, medicine, građevinarstva, medija i prirodnih znanosti, s kratkim opisom zanimanja, nekomzabavnim podatkom o njima te pitanjima.Dieffenbaker je sutradan ujutro stajao kod radne plohe u kuhinji, odjeven u traperice i ništa više, točio si kavu,kad je Mary ušla izjdnev-nog boravka. Imala je na sebi majicu s natpisom VLASNIŠTVO DENVERSKIHBRONCOSA, a u ruci je držala njujorški Post."Mislim da imam lošu vijest za tebe", reče ona, a onda razmisli. "Umjereno lošu vijest."On se okrene prema njoj opreznog izraza lica. Loše bi se vijesti uvijek trebalo priopćiti nakon objeda, pomislion. Poslije ručka si barem napola spreman za loše vijesti. Ujutro natašte sve ostavlja modricu. "Što je?""Čovjek s kojim si me upoznao jučer na pogrebu tvog prijatelja... rekao si daje vlasnik autosalona uConnecticutu, je li tako?" "Tako je.""Htjela sam provjeriti jer John Sullivan nije najupadljivije i najrjeđe—""Mary, o čemu ti to?"Ona mu pruži novine, preklopljene na stranicu negdje na polovici tabloida. "Kažu da mu se to dogodilo napovratku kući. Žao mi je, mili."Prva mu je pomisao bila da se ona jamačno vara; ljudi ne mogu umrijeti neposredno nakon što si se vidio irazgovarao s njima, to kao daje nekako bilo osnovno pravilo.Alije to zaista bio on, i to u triplikatu: Sully u srednjoškolskoj bej-zbolskoj uniformi s maskom hvatačapodignutom na tjeme, Sully u vojničkoj uniformi s oznakama vodničkog čina na rukavu, te Sully u poslovnomodijelu koje je jamačno bilo relikvija s kraja sedamdesetih. Ispod tog niza slika nalazio se naslov kakav se moglonaći jedino u Postu;PROBLEMI, NARODE!VIJETNAMSKI VETERAN NOSITELJ ODLIČJA SREBRNE ZVIJEZDE UMRO U PROMETNOMKRKLJANCU U CONNECTICUTU.Dieffenbaker pogledom preleti preko članka, osjetivši nelagodu i izdajstvo, kao i uvijek kad bi pročitao obavijesto smrti nekog vršnja-ka, nekoga koga pozna. Još smo premladi da umiremo prirodnom smrću, uvijek bi pomislio, premda je znao dajeto smiješna postavka.Sully je čini se umro od srčanog udara dok je čekao u nepreglednoj koloni koja se stvorila kad se šleper

prepriječio na autocesti. Možda je umro nadomak neonske reklame svog prodajnog salona Chevroleta,lamentirao je autor članka. Baš kao i naslov PROBLEMI, NARODE tako su se i takve epifanije mogle naćijedino u Postu. Times su bile kvalitetne novine za pametne; Post su bile novine za ispičuture i pjesnike.Iza Sullvja je ostala bivša supruga; nije imao djece. Pogrebne pripreme izvršit će Norman Oliver, iz FirstConnecticut Bank and Trust.Pokopala ga banka! pomisli Dieffenbaker, a ruke mu zadrhte. Nije imao pojma zašto ga ta misao ispunjavatakvim užasom, ali je bilo tako. Njegova banka, jebote! Bože mili!"Dragi?" Mary gaje gledala pomalo nervozno. "Dobro si?""Da", reče on. "Umro je u koloni. Možda se nisu ni mogli probiti do njega s vozilom hitne pomoći. Možda ganisu našli dok kolona nije ponovno krenula. Isuse.""Nemoj", reče ona i uzme mu novine.Naravno, Sully je dobio Srebrnu zvijezdu za ono spašavanje — spašavanje iz helikoptera. Žuti su pucali, ali suPacker i Shearman svejedno poveli na čistinu grupicu američkih vojnika, uglavnom pripadnika Delte 2/2. Desetili dvanaest pripadnika postrojbe Bravo organizirali su kaotičnu i vjerojatno ne baš djelotvornu zaštitnu paljbudok je trajala akcija spašavanja... i za divno čudo dvojica iz isprepletenih helikoptera bili su živi, barem kad su ihmaknuli s čistine. John Sullivan je osobno odnio jednoga od njih u zaklon. Tip mu je vrištao na rukama,pokriven pjenom za gašenje požara.I Malenfant je istrčao na čistinu, stežući u naručju aparat za gašenje požara kao daje riječ o velikoj crvenoj bebi iurlajući na vijetkon-govce u prašumi da ga pogode ako mogu, samo što oni ne mogu, on zna da ne mogu, jer subanda kosookih sifilitičnih ništarija i ne mogu ga pogoditi, ne bi mogli pogoditi ni dužu stranu štale, jebote. IMalenfant je predložen za Srebrnu zvijezdu, i premda Dieffenbaker nije mogao pouzdano reći, pretpostavljao jeda ju je taj pristavi krvoločni pizdun najvjerojatnije i dobio. Je li Sully to znao ili pretpos-tavljao? Ne bi li on to spomenuo dok su sjedili ispred pogrebnog zavoda? Možda bi, a možda i ne bi. Kakovrijeme prolazi, odličja postaju nevažnija, sve više sliče nagradi koju si dobio u osnovnoj školi jer si nekupjesmicu naučio napamet ili pohvalnici koju si dobio u srednjoj školi zato što si bio atletičar ili u bejzboluonemogućio protivničkoj momčadi da postigne zgoditak. Nešto što se drži na polici. Predmeti kojima ostarjelimuškarci motiviraju djecu. Predmeti koje ti oni pokazuju da bi ti skočio više, trčao brže, bacao se za loptom.Dieffenbakeru se činilo da bi svijet bio bolji bez ostarjelih muškaraca (to mu je sinulo baš kad se pripremao da isam postane jedan od njih). Neka ostarjele žene žive, ostarjele žene u pravilu nikad nikome ne nanose zlo, ali suostarjeli muškarci opasniji od bijesnih pasa. Pobiti ih sve, a onda ih politi benzinom pa zapaliti. Neka se djecauhvate za ruke, zaplešu u kolu oko toga krijesa i zapjevaju sladunjave stare pjesme Crosbvja Stillsa i Nasha."Zaista si dobro?" upita Mary."Zbog Sulh/ja? Naravno. Ta nisam ga vidio godinama prije Pag-sova pogreba."On otpije kave i pomisli na staričicu u crvenim tenisicama, onu koju je Malenfant ubio, onu koja je salijetalaSullvja. Više neće salijetati Sulh/ja, barem to. Dani posjeta stare mamasan su prošli. Tako valjda stvarnozavršavaju ratovi, razmišljao je Dieffenbaker, ne za pregovaračkim stolom nego na odjelima za rak, u uredskimkantina-ma i prometnim gužvama. Ratovi umiru komadić po komadić, a svaki pada poput uspomene, izgubljenepoput jeke koja slabi u vijugavim brdima. Na kraju čak i rat izvjesi bijelu zastavu. Barem se on tako nada. Nadase da se naposljetku i rat preda.1999.: Dođi, gade, dođi kući.1999.PADAJU NEBESKE NOĆNE SJENEJednog poslijepodneva posljednjeg ljeta prije godine 2000., Bobby Garfield vrati se u Hanvich u državiConnecticut. Najprije ode na groblje West Side, gdje se održao posljednji ispraćaj kod groba obitelji Sullivan.Mnogi su ljudi došli ispratiti starog Sully-Johna; masovno su se odazvali na članak iz Posta. Nekoliko male djeceraspla-kalo se od straha kad su pripadnici počasne straže Američke legije ispalili plotun iz svojih pušaka. Nakonispraćaja na groblju, organizirane su karmine u mjesnom Domu američkih veterana. Bobby je došao izpristojnosti — i zadržao se dovoljno dugo da pojede komad kolača, popije šalicu kave i pozdravi gospodinaOlivera — ali nije vidio nikoga poznatog, a bilo je mjesta koja je želio obići dok je još bilo dovoljno dnevnesvjetlosti. Nije bio u Hanvichu ima skoro četrdeset godina.Trgovački centar Nutmeg Mali stajao je na mjestu nekadašnje osnovne i srednje škole Sv. Gabrijel Postojani.Stara je pošta sad bila prazno gradilište. Željeznički je kolodvor još gledao na glavni trg, ali su potporni stupovikamenog nadvožnjaka bili pokriveni grafitima, a kiosk gospodina Burtona obijen daskama. Između River avenijei Housatonica još je bilo travnatih poteza, ali pataka nije bilo. Bobby se sjeti kako je jednu od tih pataka bacio učovjeka u žućkastosme-đem odijelu — nevjerojatno ali istinito. Dat ću ti dva dolara da mi daš da ti ga popušim,bio je rekao taj čovjek, a Bobby je zavitlao patku u njega. Sad se može tome veselo nasmiješiti, ali gaje taj haj-kač nasmrt prestrašio, iz raznoraznih razloga.Tamo gdje je nekoć stajalo kino Asher Empire sad se nalazilo veliko bež poštansko skladište. Niže, premaBridgeportu, gdje se As-herova avenija praznila u Puritanski trg, nije bilo ni restorana Wil-liam Penn Grille;zamijenila ga je Pizza Uno. Bobby je pomislio da bi mogao svratiti u pizzeriju, ali ne i odveć ozbiljno: ta želudac

mu ima pedeset godina, baš kao i ostatak njegova tijela, i više baš najbolje ne podnosi pizze.Samo što to nije bio stvarni razlog. Bilo bi odveć lako zamisliti neke stvari, to je bio stvarni razlog — previšelako zamisliti velike, vulgarne automobile ispred njega, kričavih boja koje kao da vrište.Pa se tako odvezao natrag u središte Hanvicha i neka ga vrag odnese ako Colony Diner nije još na svom starommjestu, i neka ga vrag odnese ako na jelovniku još nemaju hrenovke na žaru. Hrenovke su gore od pizze, aličemu služi Prilosec ako ne za povremenu gastronomsku šetnju niz ulicu uspomena? Progutao je jednu hrenovku,a sprao je s još dvije. Još su ih posluživali u onim malim umašćenim kartonskim tuljcima, i još su bile slasne.Pogura hrenovke niz jednjak pitom prelivenom sladoledom, pa izađe i na trenutak zastane pokraj svogautomobila. Odluči ga ostaviti gdje jest — ima još samo dvije postaje na svom obilasku, a obje se mogu obićipješice. Sa suvozačkog sjedišta uzme sportsku torbu i polako prođe pokraj Spicer'sa, koji je evoluirao u trgovinu7-Elevena s benzinskom crpkom ispred. U prolazu do njega dopru glasovi, sablasni glasovi iz 1960., glasoviblizanki Sigsbvjevih.Muma-tata se svađaju.Muma rekla ostanite vani.Zašto si ti učinio, ti glupi stari Bobby Garfield?Glupi stari Bobby Garfield, tako je, to je bio on. Možda je s godinama postao pametniji, ali vjerojatno ne puno.Negdje na polovici Broad Street Hilla, spazi izblijedjelu križaljku školice na pločniku. Klekne na jedno koljeno izagleda se pažljivo u nju na kasnoj svjetlosti, jagodicama prstiju lagano prelazeći preko četverokuta."Gospodine? Dobro ste?" Bila je to mlada žena s vrećicom 7-Ele-vena u rukama. Gledala je u Bobbvja ujednakoj mjeri zabrinuto i nepovjerljivo."Dobro sam", reče on, ustajući i brišući ruke. I bio je. Pokraj školice nije bilo nijednog mjeseca ili zvijezde, akamoli repatice. A usvojim besciljnim skitnjama oko grada nije vidio nijednog oglasa kojim se traže kućni ljubimci. "Dobro sam.""Pa, drago mi je zbog vas", reče ona mlada žena i pohita svojim putem. Nije se nasmiješila. Bobby se zagleda zanjom a onda ponovno krene, pitajući se što se dogodilo s blizankama Sigsbvjevih, gdje su sad. Sjeti se kako jeTed Brautigan jednom govorio o vremenu, nazvao ga starim ćelavim prevarantom.Tek kad je ugledao Broadovu broj 149, Bobby shvati koliko je bio siguran daje pretvorena u videoteku, sendvič-bar ili možda u kompleks stanova. No kuća je bila sasvim ista osim ukrasnog vijenca, sad žućkastobijelogumjesto zelenog. Na trijemu je stajao bicikl, i on se sjeti kako je očajnički želio bicikl svog posljednjeg ljeta uHamichu. Imao je čak i staklenku da u njoj štedi novac, s naljepnicom na kojoj je pisalo Biciklistička štednja, ilinešto takvo.Ponovno sablasni glasovi dok stoji tamo a sjena mu se dulji niz ulicu.Da smo mi Gotrockovi, ne bi morao posuđivati iz svoje biciklističke staklenke kad bi želio izvesti svoju curicu ulunapark.Nije mi cura! Nije mi curica!U svom je sjećanju to svojoj majci rekao naglas, vrisnuo zapravo. .. ali je sumnjao u točnost te uspomene. Nijeon imao majku na koju se moglo derati. Ne ukoliko si želio zadržati skalp.A osim toga, Carol i jest bila njegova curica, zar ne? Bila je.Mora svratiti na još jedno mjesto prije povratka u automobil, i nakon što se posljednji put dugo zagledao u kućuu kojoj je živio s majkom do kolovoza 1960., Bobby krene natrag niz Broad Street Hill, mašući onom sportskomtorbom u jednoj ruci.U tom je ljetu bilo neke magije, ni sa pedeset godina nije u to sumnjao, ali više nije znao kakve. Možda je samodoživio djetinjstvo a la Ray Bradbury kakvo mnoga djeca iz malih mjesta imaju, odnosno sjećaju se da su imala;djetinjstvo u kojem se stvarni svijet i svijet snova katkad preklapaju i stvaraju neku vrstu magije.Da, ali... hm...Bile su tu ružine latice, naravno, one koje su stigle preko Carol... no jesu li one nešto značile? U jednom setrenutku činilo daje tako — samotnom, gotovo izgubljenom dječaku kakav je on bio činilo se daje tako — aliružinih latica odavno nema. Izgubio ih je baš negdjeu vrijeme kad je vidio fotografiju one izgorjele kuće u Los Angelesu i shvatio daje Carol Gerber mrtva.Bobbvju se činilo da je njezina smrt potrla ne samo ideju magije nego i samu svrhu djetinjstva. Čemu djetinjstvoako te navede na takve stvari? Oslabjeli vid i problemi s tlakom su jedno; loše zamisli, ružni snovi i naprasnasmrt su nešto drugo. Nakon nekog vremena dođe ti da Bogu kažeš ma daj, Veliki, prekini. Izgubiš nevinost kadodrasteš, u redu, svi to znaju, no moraš li izgubiti i nadu? Čemu poljubiti djevojčicu u lunaparku s jedanaestgodina ako ćeš jedanaest godina poslije otvoriti novine i pročitati daje izgorjela u sirotinjskoj slijepoj uličici?Čemu pamtiti njezine divne usplahirene oči ili način na koji joj je sunce sjajilo u kosi?Prije tjedan dana rekao bi sve to i još više, ali se tad vitica one stare magije ispružila i dotaknula ga. Dođi,šapnula je. Dođi, Bobby, dođi gade, dođi kući. I evo ga, ponovno u Hanvichu. Odao je počast svom staromprijatelju, otišao u obilazak rodnog grada (a da mu se oči nisu nijedanput orosile), a sad je skoro vrijeme zapolazak. No prije toga mora svratiti na još jedno mjesto.Bilo je vrijeme večere i Commonwealth park bio je bezmalo pust. Bobby odšeta do žičane ograde iza početne

baze igrališta B, a tri igrača lijeno se vukući prođu pokraj njega u suprotnom smjeru. Dvojica su nosili opremu uvelikim crvenim okruglim platnenim torbama; treći je nosio orijaški kazetofon iz kojeg su treštali Offspring. Svatri dječaka nepovjerljivo ga pogledaju, što Bobbvja ne iznenadi. On je bio odrasla osoba u zemlji djece, živio uvremenu kad su svi takvi poput njega sumnjivi. Izbjegavao je da dodatno pogorša situaciju tako da im kinineglavom, mahne ili kaže nešto glupo kao što je Dečki, kako je bilo? Oni prođu svojim putem.Stajao je prstiju zakvačenih u žičane rombove ograde, gledao kako se kasna crvena svjetlost kosi preko trave naigralištu, odbija od rezultatske ploče i natpisa OSTANI U ŠKOLI i ŠTO MISLIŠ ZAŠTO JE ZOVU SIT. Iponovno ga ostavi bez daha ona slutnja magije, osjećaj svijeta kao tankog premaza prevučenog preko nečegdrugog, nečeg i sjajnijeg i tamnijeg. Glasova je sad bilo posvuda, vrtjeli su se poput riječi na zvrku.Da me nisi zvao glupačom, Bobuljice.Ne biste smjeli šamarati Bobbyja, nije on kao oni ljudi.Prava dušica, mali, puštao bi onu pjesmu J o Stafford.To je ka... a kaje sudbina. Volim te, Ted..."Volim te, Ted." Bobby izgovori te riječi; nije ih izdeklamirao, ali ih nije ni prošaptao. Da vidi kako mu pristaju.Više se nije ni mogao sjetiti kako je Ted Brautigan izgledao, ne sasvim jasno (sjećao se samo Chesterfieldica inebrojenih boca biljnog piva), ali nakon što je izgovorio te riječi svejedno ga oblije toplina.Čuo se tu još jedan glas. Kad je progovorio, Bobby osjeti kako ga prvi put nakon povratka suze peckaju ukutovima očiju.Bobby, znaš li da ne bih imao ništa protiv da budem mađioničar kad odrastem? Putovati po svijetu s lunaparkomili cirkusom, nositi crno odijelo i cilindar..."I izvlačiti zečeve i slična sranja iz šešira", reče Bobby i okrene se od igrališta B. Nasmije se, obriše suze, a ondarukom prijeđe preko tjemena. Tamo nije bilo kose; izgubio je posljednje vlasi točno po planu, prije petnaestakgodina. Prijeđe preko jednog puteljka (šljunčanog 1960., sad asfaltiranog i označenog malim natpisima nakojima je pisalo BICIKLISTIČKA STAZA ZABRANJENO ZA KOTURALJKE!) pa sjedne na jednu od klupa,vjerojatno istu onu na kojoj je sjedio onoga dana kad ga je Sully zamolio da ode s njim u kino, a on odbio pozivjer je želio do kraja pročitati Gospodara muha. Odloži sportsku torbu pokraj sebe na klupu.Točno ispred njega nalazio se šumarak. Bobby je bio prilično siguran daje to onaj u koji gaje Carol odvela kad serasplakao. Učinila je to da ga nitko ne bi vidio kako cmolji kao beba. Nitko osim nje. Je li ga zagrlila dok se nijeisplakao? Nije bio siguran, ali mu se činilo da jest. Ono čega se jasnije sjećao bilo je kako su ih poslije onatrojica dječaka iz Sv. Gabrijela zamalo istukla. Spasila ih je prijateljica Caroline majke. Nije se sjećao njezinaimena, ali je naišla u posljednji trenutak... onako kako je onaj mornarički časnik stigao u posljednji čas da spasiRalphovo salo na svršetku Gospodara muha.Rionda, tako se zvala. Rekla im je da će reći svećeniku, a svećenik njihovim roditeljima.Ali Rionda nije bila u blizini kad su ti dečki ponovno nabasali na Carol. Bi li Carol izgorjela u Los Angelesu dasu je Harry Doolin i njegovi prijatelji ostavili na miru? To se naravno ne može pouzdano znati, ali se Bobbvjučinilo da bi odgovor vjerojatno bio ne. Čak i sadje osjetio kako mu se ruke stežu u šake kad je pomislio: Ali sam te sredio, Harry, nisam li? I te kako.No tad je već bilo prekasno. Dotad se već sve promijenilo.On otvori zatvarač na sportskoj torbi, prekopa po njoj i izvadi tranzistor. Nije bio ni izbliza golem kao ona stereogrdosija koja je upravo prošla pokraj njega prema spremištima opreme, ali dovoljno velik za njegove potrebe.Morao gaje samo upaliti; već je bio namješten na WKND, Dom evergrina u južnom Connecticutu. TroyShondell je pjevao "This Time". Bobbvju je to odgovaralo."Sully", reče on, zagledan u onaj šumarak, "bio si skulirani gad."Iza njega, vrlo uštogljeno, neka žena reče: "Budeš li prostačio, neću hodati s tobom."Bobby se okrene tako munjevito da mu je tranzistor ispao iz krila i skotrljao se u travu. Nije vidio ženino lice;bila je tek silueta kojoj se crveno nebo rasprostrlo s obje strane poput krila. Pokušao je progovoriti, ali nijemogao. Dah mu je zapeo u grlu, a jezik zalijepio za nepce. Negdje duboko u njegovu primozgu glas zaključi:Dakle, tako je to kad se ugleda duha."Bobby, dobro si?"Ona mu hitro priđe, zaobiđe klupu, a kad je to učinila, crveno za-padajuće sunce pogodi ga posred očiju. Bobbynaglo udahne, podigne ruku, zatvori oči. Osjeti parfem... ili je to bila ljetna trava? Nije znao. A kad je ponovnootvorio oči, još je vidio samo ženin obris; na mjestu gdje je trebalo biti njezino lice nalazio se viseći zeleniodbljesak sunca."Carol?" upita on, glasom promuklim i drhtavim. "Mili Bože, jesi li to zaista ti?""Carol?" upita žena. "Ne poznajem nikakvu Carol. Zovem se Denise Schoonover."No ipak je to bila ona. Imala je samo jedanaest godina kad ju je posljednji put vidio, ali je znao. Onizbezumljeno protrlja oči. Iz radija na travi D J reče: "Ovo je WKND, gdje je vaša prošlost uvijek sadašnjost.Zapjevat će vam Clyde McPhatter. On ima 'A Lover's Ouestion'."Znao si da će doći ako je živa. Znao si.Naravno; nije li zato i on došao? U svakom slučaju ne zbog Sul-lyja, odnosno ne samo zbog Sullyja. A

istovremeno je bio tako sigu-ran daje mrtva. Od trenutka kad je ugledao sliku one izgorjele kuće u Los Angelesu, bio je potpuno siguran. Akako mu je srce zbog tog patilo, ne kao da ju je posljednji put vidio prije četrdeset godina kako trči prekoCommonvvealtske avenije, nego kao da mu je uvijek ostala prijateljica, bliska kao da ih dijeli samo jedantelefonski poziv ili nekoliko kuća.Dok je još pokušavao treptanjem otjerati lebdeću točku paslike sunca, žena ga odlučno poljubi u usta, a onda mušapne u uho: "Moram kući. Moram napraviti salatu. Što je to?""Posljednje što si mi rekla kad smo bili djeca", odgovori on i okrene se prema njoj. "Došla si. Živa si i došla si."Svjetlost zalaska sunca padne joj na lice i onaj odbljesak izblijedi dovoljno daje vidi. Bila je lijepa unatočbrazgotini koja joj se u obliku okrutne udice protezala od kuta desnog oka do brade... ili možda zbog nje. Pokrajočiju imala je sićušne grančice bora, ali ne i bore na čelu ni uglate zagrade sa strane nenašminkanih usta.Njezina je kosa, zapanjeno primijeti Bobby, gotovo sasvim sijeda.Kao da mu čita misli, ona ispruži ruku i dodirne mu glavu. "Oprosti, molim te", reče ona... ali mu se učini da joju očima vidi razig-ranost nekadašnje veselosti. "Imao si predivnu kosu. Rionda je govorila daje tvoja kosa polaonoga u što sam bila zaljubljena.""Carol—"Ona pruži ruku i prstima mu pokrije usta. I na ruci je imala ožiljke, primijeti Bobby, a mali joj je prst biodeformiran, gotovo rasta-Ijen. To su bili ožiljci od opeklina."Rekla sam ti, ne poznam nikoga tko se zove Carol. Zovem se Denise. Kao iz one stare pjesme Randvja iRainbowsa?" Otpjevuši ulomčić te pjesme. Bobbvju je bila dobro poznata. Znao je sve stare pjesme. "Kad bipregledao moju osobnu iskaznicu, vidio bi ime Denise Schoonover na sve strane. Vidjela sam te na ispraćaju.""Ja tebe nisam.""Znam se pritajiti", reče ona. "Trik kojemu me netko davno poučio. Da budem mutna." Ona lagano zadrhti.Bobby je čitao — uglavnom u lošim romanima — o tome da ljudi znaju zadrhtati, ali nikad svojim očima nijevidio da bi tko to zaista učinio. "A kad su posrijedi masovni prizori, znam kako se držati sasvim u pozadini.Jadni Sully-John. Sjećaš se njegova Bo-lo Bouncera?"Bobby kimne glavom i počne se smiješiti. "Sjećam se kad se jednom htio napraviti važan, provući ga kroz noge,između ruku i iza leđa? Zveknuo se po jajima i samo što nismo krepali od smijeha. Dotrčalo je nekolikodjevojčica — bila si među njima, u to sam prilično siguran — i htjele ste znati što se dogodilo, ali ti nismo htjelireći. To te prilično naljutilo."Ona se nasmiješi, ruka joj poleti k ustima, i u tom starom pokretu Bobby sasvim jasno ugleda dijete koje jenekoć bila."Kako si znala daje umro?" upita Bobby."Pročitala sam u njujorškom Postu. Vidjela sam jedan od onih njihovih užasnih naslova za koje su specijalisti —glasio je PROBLEMI, NARODE—i njegove fotografije. Živim u Poughkeepsieju, gdje Post redovito stiže." Onaposuti. "Predajem na Vassaru.""Predaješ na Vassaru i čitaš Post?"Ona slegne ramenima, smiješeći se. "Svatko ima neki porok. A ti, Bobby? Jesi li i ti pročitao u Postu?""Ne kupujem Post. Ted mije rekao. Ted Brautigan." Sjedila je i gledala u njega, a smiješak joj je blijedio. "Sjećašse Teda?""Mislila sam da se više nikad neću moći služiti rukom a Ted ju je namjestio kao čarobnim štapićem. Naravno daga se sjećam. Ali Bobby—""Znao je da ćeš biti ovdje. Pomislio sam to čim sam otvorio paket, ali mislim da nisam u to stvarno povjerovaodok te nisam ugledao." On pruži ruku prema njoj, i bezazlenošću djeteta prstom iscrta liniju brazgotine nanjezinu licu. "Zaradila si ovo u L.A.-ju, zar ne? Što se dogodilo? Kako si se izvukla?"Ona odmahne glavom. "O tome ne govorim. Nikad nisam govorila o tome što se dogodilo u toj kući. A nikad ineću. To je bio drugi život. To je bila druga djevojka. Ta je djevojka umrla. Bila je vrlo mlada, puna ideala, inasamarena. Sjećaš li se onog kartaškog varalice iz Savin Rocka?"On kimne glavom i lagano se nasmiješi. Uhvati je za ruku a ona čvrsto stisne njegovu. "Čas se tuku, čas se vuku,sad se javi da vidimo jesi l' pravi. Zvao se McCann ili McCausland ili tako nekako.""Ime nije važno. Važno je da ti je uvijek dopustio da pomisliš da znaš gdje je dama. Uvijek ti je dopustio dapomisliš da možeš pobijediti. Nije li tako?""Tako je.""Ta se djevojka spetljala s muškarcem takve sorte. Čovjekom koji je uvijek mogao pomicati karte malo brže nošto si mislio da može. Tražio je zbunjene, gnjevne klince, i našao ih je.""Je li imao žuti kaput?" upita Bobby. Nije znao šali li se ili ne.Ona ga pogleda i lagano se namršti, i on shvati da se ona ne sjeća tog dijela. Je li joj uopće i rekao zaprizemnike? Činilo mu se da jest, činilo mu se da joj je ispričao sve o svemu, ali se ona nije sjećala. Vjerojatnojoj je to što se dogodilo u Los Angelesu progorjele nekoliko rupa u pamćenju. Bobby je shvaćao kako se takvošto može dogoditi. A ne bi bila jedina, zar ne? Mnogi njihovi vršnjaci naporno rade na tome da zaborave tko su

bili i u što su vjerovali u razdoblju između ubojstva Johna Kennedvja u Dallasu i Johna Lennona u New Yorku."Nema veze", reče on. "Nastavi."Ona odmahne glavom. "Rekla sam sve što sam namjeravala o tom dijelu. Sve što mogu reći. Carol Gerber umrlaje u Benefit Street u Los Angelesu. Denise Schoonover živi u Poughkeepsieju. Carol je mrzila matematiku, nijemogla ni razlomke shvatiti, ali De-nisepredaje matematiku. Kako bi one mogle biti ista osoba? Smiješnapomisao. Slučaj zaključen. Htjela bih znati što si mislio to s Tedom. Bobby, nije moguće da je još živ. Imao biviše od sto godina. Puno više.""Mislim da vrijeme ne znači puno kad si Razbijač", reče Bobby. A ne znači puno ni na WKND-u, gdje je JimmyGilmer sad pjevao o Sugar Shacku uz trubeću pratnju nečega što je zvučalo kao okarina."Razbijač? Što je—""Ne znam i nije bitno", reče Bobby. "No ovo bi moglo biti važno, zato poslušaj pozorno. U redu?""U redu.""Živim u Philadelphiji. Imam divnu ženu koja je profesionalna fotografkinja, troje divne odrasle djece, divnogstarog psa artritičnih kostiju i dobre naravi, i staru kuću na kojoj je uvijek potrebno izvršiti hitne popravke. Mojažena kaže daje to zato što postolareva djeca uvijek hodaju bosa, a na stolarevoj kući uvijek prokišnjava krov.""Ti se time baviš? Stolar si?"On kimne glavom. "Živim u Redmont Hillsu, a kad se sjetim kupiti novine, kupim tiladelfijski Inguirer.""Stolar", naglas je razmišljala ona. "Uvijek sam mislila da ćeš završiti kao pisac ili nešto takvo.""I jesam. Ali sam i prošao kroz razdoblje kad sam pomislio da ću završiti u državnom zatvoru a to se nijedogodilo, pa pretpostavljam da sve nekako dođe na svoje.""Što je bilo u paketu koji si spomenuo? I kakve on veze ima s Tedom?""Paket je stigao FedExom, od tipa po imenu Norman Oliver. Bankara. Izvršitelja Sully-Johnove oporuke. Ovo jebilo unutra."On ponovno zavuče ruku u sportsku torbu i izvadi iznucanu staru bejzbolsku rukavicu. Položi je u krilo ženekoja je sjedila pokraj njega na klupi. Ona je odmah nagne i zagleda se u ime ispisano sa strane."Bože moj", reče glasom bezbojnim, zgranutim."Nisam vidio tu ljepoticu od dana kad sam te našao u onom drveću iščašenog ramena. Pretpostavljam daje naišaoneki klinac, ugledao je na travi i popalio. Iako nije bila u najboljem stanju, već ni tad.""Willie ju je ukrao", reče ona, gotovo nečujno. "Willie Shear-man. Mislila sam daje simpatičan. Vidiš kako samse varala u ljudima? Već i tad."On je pogleda nijemo iznenađen, ali ona nije vidjela njegov pogled; gledala je zamišljeno u staru rukavicu modelAlvina Darka i cupkala smršu kožnatih uzica koje su još nekako držale podstavu na mjestu. A onda ga onarazdraga i dirne učinivši što je on učinio čim je otvorio kutiju i ugledao što se nalazi unutra: prinese rukavicu licui udahne slatkastu aromu ulja i kože u udubini. Samo što ju je on najprije navukao na ruku, nesvjesno. To radebejzbolski igrači, djeca, automatski poput disanja. Norman Oliver jamačno je u nekom trenutku bio dijete, aliočito nikad nije igrao bejzbol, jer nije našao komadić papira zataknut duboko u posljednji prst rukavice — prst sdubokom ogrebotinom u staroj goveđoj koži. Bobby je našao taj papirić. Noktom malog prsta zagrebao je ponjemu i papirić je zapuc-ketao.Carol ponovno spusti rukavicu. Sjedokosa ili ne, ponovno je izgledala mlado, i potpuno živo. "Reci mi.""Bila je na Sullyjevoj ruci kad su ga našli kako mrtav sjedi u svom automobilu."Njezine se oči razrogače. U tom trenutku ne samo što je izgledala kao djevojčica koja se vozila na panoramskomkotaču s njim na Savin Rocku; ona je i bila ta djevojčica."Pogledaj zapešće rukavice, tamo pokraj potpisa Alvina Darka. Vidiš?"Svjetlost je sad brzo blijedjela, ali je ona i te kako dobro vidjela.(B.g.1464 <Dupont CircCe (Rpatf<Retfmont JfiCCs, <PennsyfvaniaZona 11"Tvoja adresa", promrmlja ona. "Tvoja sadašnja adresa.""Da, ali pogledaj ovo." On kucne po riječima Zona 11. "Postaje prestala dijeliti zemlju na zone šezdesetihgodina. Ted ili nije to znao ili je zaboravio.""Možda je tako namjerno napisao."Bobby kinine glavom. "Moguće. U svakom slučaju, Oliver je pročitao adresu i poslao mi rukavicu — rekao je dane vidi potrebe da se rukavica nekog starog igrača poteže kroz ostavinsku raspravu. Uglavnom me želioobavijestiti da je Sully umro, ukoliko to već ne znam, i da će ispraćaj biti u Hanvichu. Mislim daje želio dadođem da bi čuo priču o rukavici. No nisam mu u tome mogao biti od pomoći. Carol, jesi li sigurna dajeWillie—""Vidjela sam ga kad ju je nosio. Rekla sam mu da je vrati kako bih ti je ja mogla poslati, ali je on odbio.""Misliš da ju je poslije dao Sully-Johnu?""Jamačno." No nekako joj to nije zazvučalo istinito; slutila je da je istina čudnovatija od toga. Williejev odnos

prema rukavici bio je sam po sebi neobičan, premda se više nije točno sjećala kako."Kako bilo da bilo", reče on i lupne po adresi na zapešću rukavice, "to je Tedov rukopis. Siguran sam u to. Aonda sam zavukao ruku u rukavicu i našao nešto. Zapravo sam zato došao."On treći put posegne u svoju sportsku torbu. Crvenilo je sad istjecalo iz svjetlosti; ostatak dana bio je blijedećaružičasta boja, bojadivljih ruža. Radio, koji je još ležao u travi, svirao je "Don'tcha Just Know It", u izvedbi Hueya "Piano" Smitha iClovmsa.Bobby izvadi zgužvani komadić papira. Bio je umašćen na dva mjesta znojnom utrobom rukavice, ali je inačeizgledao izvanredno bijelo i svježe. Pruži ga Carol.Ona ga podigne prema svjetlu i malo od svog lica — Bobby shvati da joj vid nije ono što je nekad bio."Naslovna stranica neke knjige", reče ona, pa se nasmije. "Bobby, pa to je od Gospodara muha! Tvoje najdražeknjige!""Pogledaj u dno", reče on. "Pročitaj što tamo piše." "Faber and Faber Limited... 24 Russell Square... London."Ona ga upitno pogleda."Iz džepnog Faberova izdanja objavljenog 1960. godine", reče Bobby. "To je na poleđini. Ali pogledaj je, Carol!Izgleda kao nova. Mislim daje lako moguće daje knjiga iz koje je istrgnuta ova stranica bila u 1960. godini prijenekoliko tjedana. Ne i rukavica, ona je kudikamo iznucanija nego kad sam je ja našao, ali ta naslovna stranica...""Bobby, ne požute sve knjige ukoliko ih se čuva. I staro džepno izdanje moglo bi—""Okreni list", reče on. "Pogledaj drugu stranu."Carol to učini. Ispod retka u kojem je pisalo Sva prava pridržana stajalo je ovo: Reci joj daje bila hrabra kaolavica."Tad sam shvatio da moram doći jer on misli da ćeš ti biti ovdje, da si još živa. Nisam to mogao povjerovati, biloje lakše povjerovati u njega nego — Carol? Što ti je? Je li to zbog onoga u samom dnu? A što zapravo znači to udnu?"Ona je plakala, i to gorko, držeći istrganu naslovnu stranicu u ruci, gledajući u ono što se nalazilo na poleđini,stiješnjeno u oskudan bijeli prostor ispod uvjeta prodaje:"Što to znači? Znaš li? Znaš, zar ne?"Carol odmahne glavom. "Nije važno. Samo što to za mene ima specijalno značenje, to je sve. Onako kako ovarukavica ima specijalno značenje za tebe. Za jednog starca, zna kako čovjeka dirnuti u žicu, zar ne?""Da. Možda to Razbijači čine."Ona ga pogleda. Još je plakala ali više ne jadno. "Bobby, zašto bi on to učinio? I kako je znao da ćemo doći?Četrdeset godina je puno vremena. Ljudi odrastu i ostave iza sebe djecu koja su nekoć bili.""Zaista?"Ona ga nastavi gledati u tamnećem danu. Ispred njih, sjene onoga šumarka pocrne. Unutra — među drvećemgdje je jednoga dana on plakao, a idućeg našao nju, povrijeđenu i samu — tama samo što se nije sasvim spustila."Katkad se malo magije zadrži", reče Bobby. "Eto što ja mislim. Došli smo jer još čujemo neke prave glasove.Čuješ li ih i ti? Glasove?""Ponekad", reče ona, gotovo nevoljko. "Katkad ih čujem."Bobby uzme rukavicu od nje. "Molim te, ispričaj me na trenutak.""Samo izvoli."Bobby ode do onog šumarka, klekne na jedno koljeno da bi se provukao ispod jedne niske grane, pa položi svojustaru bejzbolsku rukavicu na travu, udubljenja okrenutog prema tamnećem nebu. A onda se vrati do klupe iponovno sjedne pokraj Carol. "Tamo joj je mjesto", reče on."Neki će klinac sutra naići i uzeti je, to ti je jasno, zar ne?" Ona se nasmije i obriše oči."Možda", složi se on. "A možda je više neće biti. Vratit će se tamo odakle je došla."Dok su posljednji ružičasti odsjaji dana blijedjeli u pepeljastosi-ve, Carol položi glavu na Bobbvjevo rame a onnju obgrli rukom. Sjedili su tako bez riječi, a iz radija ispod njihovih nogu zapjevaju Plattersi.

AUTOROVA BILJEŠKANaravno, postoji University of Maine u Oronou. Znam to jer sam tamo studirao od 1966. do 1970. No likovi uovoj priči potpuno su izmišljeni, a veći dio geografije studentskog naselja onako kako sam je opisao nikad nijepostojala. Hanvich je na sličan način izmišljen, pa premda Bridgeport postoji, ne postoji moja inačicaBridgeporta. Iako je teško povjerovati, šezdesete nisu izmišljene; one su se zaista dogodile. Također sam si uzeokronološke slobode, od kojih je najupad-nija ona da sam "Robijaša" iskoristio dvije godine prije no što jeprikazan u Sjedinjenim Državama — ali sam pokušao ostati vjeran duhu vremena. Je li to moguće? Ne znam, alisam pokušao.Ranija i prilično drukčija verzija "Slijepog Willieja" objavljena je u časopisu Antaeus 1994. godine.Želim zahvaliti Chucku Verrillu, Sušan Moldow i Nan Gra-ham jer su mi pomogli smoći hrabrosti da napišemovu knjigu. Želim zahvaliti i svojoj supruzi jer bez nje ne bih ovo nikad prevalio preko glave.S. K.

22. prosinac 1998.