SOCIOLOGIJA

PREGLED GLAVNIH SISTEMA SOCIOLOŠKIH TEORIJA

Osnovne sociološke tradicije

Platon

Platon je u svojim djelima, a osobito u knjigama «Država» i «Zakoni» razmatrao idealno državno uređenje. Platon je tvrdio da idealnu državu krasi podjela rada između raznih slojeva društva a glavni staleži su: vladari, vojnici i obični građani. Svatko u takvoj državi treba raditi ono za što posjeduje odgovarajuće sposobnosti a zadatak obrazovanja i sustava ispita je da rasporedi ljude u profesije i staleže koji odgovaraju njihovim osobinama. Obični građani su oni koje krasi marljivost i radišnost. Proizvode sve što je potrebno za funkcioniranje države te iako predstavljaju veliku većinu populacije isključeni su iz upravljanja i nemaju političkih prava, ali to kompenziraju pravom vlasništva i nekim drugim privilegijama koje ostala dva staleža nemaju. Treći stalež dobiva samo osnovno obrazovanje – glazbeno obrazovanje i gimnastiku.

Drugi stalež predstavljaju vojnici kojima je zadaća da čuvaju red i ratuju a karakteristike su im hrabrost i fizička sposobnost. Oni prolaze dugo vježbanje ratničkih vještina i čine jezgru vojske koja disciplinom i spremnošću za ratovanje nadoknađuje miroljubivost većine stanovništva. Oni nemaju pravo na vlasništvo niti smiju nositi zlato a čime se želi spriječiti eventualna zloupotreba vlasti. Dobivaju fiksni prihod koji omogućava miran ali ne i luksuzan život. Uostalom svakoj se osobi u državi jamči minimum prihoda a maksimalni prihod može biti četiri puta veći od minimalnog.Sretna će biti ona država u kojoj su vladari filozofi a filozofi vladari – tvrdi Platon. Vladari su posebno sposobni, obdareni i obrazovani ljudi koji su pozvani da budu vladari radi svoje sklonosti razumu, filozofiji i umjetnosti. Nemaju imovinu, zemlju, čak ni kuću, žive zajedno a Platon se zalaže i za zajednicu žena i djece kod tog sloja. Preziru materijalna bogatstva, žive prilično niskim standardom, ne smiju biti sebični, povodljivi prema porocima ili slabog karaktera. Zadatak vladara je čuvanje zakona i običaja

Da bi se formirali ti slojevi, Platon smatra da je jamstvo stabilnosti takve podjele u obrazovnom sustavu a u kojem se otkrivaju sposobnosti za razna zanimanja, ispitima se probiru sposobniji kandidati, pažljivo se nadzire njihov razvoj i usmjeravaju se prema njihovim sposobnostima. Platon vrlo detaljno razrađuje obrazovni sustav, sadržaje koje svatko treba naučiti – gimnastiku, glazbu, vojne vještine i sl... U dobi od 20 godina mladi pristupaju općem ispitu koji najuspješnijima omogućava nastavak obrazovanja. S 30 godina samo najsposobniji prolaze ispit koji omogućava 5 godina daljnjeg studija filozofije a da bi potom zauzeli niže položaje u državi. Nakon stjecanja praktičnog znanja polažu trostruki ispit:

- ispit logike- ispit straha (suočavanje s životnim opasnostima)- ispit zadovoljstva (suočavanje s životnim užicima).

Samo oni koji pokažu intelektualnu superiornost mogu postati vladari – filozofi.

Platonova država je obrazac po kojem će nastajati utopistički sustavi sve do danas.

Aristotel

Zajednica je važnija i prethodi pojedincu. Čovjek je po prirodi vezan uz zajednicu, on je društveno biće i ne može opstati bez zajednice (zoon politikon – politički čovjek). Instinkt društvenosti je pretpostavka zajednice a unutar zajednice vlada borba za ostvarenje individualnog interesa. Svatko radi ponajprije za sebe pritom pridonoseći sreći sviju. On se također koristi formom opisa idealne države ali je za razliku od Platona bio više realist, analitičar pa i pragmatičar. Za razliku od Platona on ne vjeruje u zajednicu imovine (već u privatno vlasništvo) jer takav sustav navodi prilagođavanju prosjeka. Za garanciju dobre državne vladavine ne smatra mjerodavne mudre vođe već stalne i dobre zakone.

Državna zajednica je nastala evolutivnim razvojem: domaćinstva – sela – gradovi i države, a jednom nastale zajednice traže načela unutarnje stabilnosti i jamstva pravedne zajednice.Usporedbom većeg broja državnih uređenja i sistematizirajuči političke poretke, Aristotel zaključuje da ne postoji idealno državno uređenje – kraljevstva postaju tiranije, aristokracije postaju oligarhije...Najbolja državna zajednica je ona koju čine građani srednjeg sloja i dobru upravu mogu imati samo one države u kojima je srednja klasa mnogobrojna i jača od drugih dviju (bogataši i siromasi) zajedno. Za poredak je pogubno postojanje bogatih (smatraju da su iznad zakona) i siromašnih (ne prihvaćaju autoritet).

U svom djelu «Politika» naglasio je svoj stav o idealnim poretcima u kojem je iznio da ono što je dobro za jedno doba i jednu okolinu ne vrijedi u drugima, te je pritom naglasio da je grčki narod spoj osobina naroda sa sjevera Europe i Azije.

Od teološkog razumjevanja prema pozitivnom znanju

Općenito razdoblje u kojemu se nauka o društvu, (ne još sociologija), odvajala od teoloških postulata i nazora obilježeno je velikim doprinosom trojice sociologa: Machiavelllia, Halduna i Vicoa.

N. Machiavelli

U njegovim djelima odraz je našla burna politička povijest renesansne Italije. Na društvene procese ne djeluju božanske već zemaljske sile, te zaključuje da je stabilna vlast ravnoteža moći društvenih slojeva i raznih načela vladanja.

U svojoj knjižici «Vladar» (koja je stoljećima smatrana vrhuncem političkog pragmatizma i cinizma) on pokušava davati savjete i suditi o vrlinama vladara. Kreće od pretpostavke da je vlast nešto dobro (za onoga koji je ima) i daje konkretne savjete kako vlast zadobiti, održati i zašto se vlast gubi. Svaka takva pouka dokazana je povijesnim primjerom i ličnošću. Grubo postavljene alternative (eliminacija političkih protivnika ili vlastita eliminacija, profesionalna vojska ili ne) donijele su mu reputaciju političkog cinika, no ne može mu se uskratiti činjenica da je politiku odvojio od spekulativnog nagađanja i usmjerio ju prema induktivnom promatranju.

Ibn Haldun

Razlikuje dvije temeljne vrste društva: nomadsko i civilizirano ili gradsko koja se smjenjuju u ciklusu rasta, degeneracije i propasti. Nomadsko društvo predstavlja početak civilizacije. Obilježava ga solidarnost i seljenje u potrazi za hranom. Kasnije dolazi do trajnog zaustavljanja i uspostavljanja gradova. Akumulacija dobara dovodi do napuštanja nomadskog načina života, potrebe da se iskoriste blagodati gradskog života, ali također znači napuštanje duha primitivne solidarnosti i jačanje interesa za materijalnim dobrima. Odnosi među ljudima su površni, nema čvrstih zakona i strogog odgoja. U sukobu tih dviju kultura uvijek pobjeđuje nomadska, koja zauzima gradove, živi u njima te se postupno degeneriraju. Paralelno s promjenom stila života i opće civilizacije teče i promjena u mehanizmu povezivanja društva – assabija. Assabija je izraz koji označava solidarnost plemenskog društva, opću jednakost i homogenost, povezanost krvnim srodstvom. Do poremećaja društvene solidarnosti dolazi kada se iz cjeline odvoji manja grupa ljudi te slabi solidarnost zasnovana na jednakosti, te se povezanost ostvaruje silom vlasti povlaštene manjine prema ostalima.Stvara se država ojačana religijom koja nastaje radi stabilizacije vlasti.

Giambatista Vico

Napisao djelo «Načela nove znanosti».

Vico smatra da je čovjek nesavršeno biće, koje spoznaje tako da stvara sheme općih principa putem pokusa i promatranja. Povijest društva svojevrsna je zabrana za eksperiment.Iz analize povijesti vidljivo je da postoje tri razdoblja čovjećanstva:

1. doba bogova – kad ljudi vjeruju da žive pod božanskom vlasti i uputama

2. doba heroja – kad aristokracija vjeruje da je iznad ostalih3. doba ljudi – kad ljudi shvate da su jednaki po prirodi.

Postoji kompleksna mreža prijelaza iz jedne u drugu fazu što se vidi u tablici.

Razdoblje Priroda Običaji Vlast Autoritet

Bogova pjesnička i teološka

religiozni teokracija božanskibez razloga

Heroja prirodna plemenitost

tradicija optimat herojski -svečani

Ljudi zakoni savjesti razuma i dužnosti

osjećaj dužnosti izjednačenost pred zakonom

ljudskimudrost vođe

Montesquieu

Napisao djelo «Duh zakona».

Razlikuje tri tipa vladanja:1. republiku2. monarhiju3. despociju

Razlike između njih objašnjive su diferencijacijom između principa i prirode vlasti. Između prirode vlasti i načela vlasti razlika je u tome što je njezina priroda ono što je čini takvom kakva jest, dok je njezino načelo ono što je stavlja u djelovanje.

Priroda vlasti odražava oblike vladanja te određuje opseg u kojem se priznaju politička prava stanovništvu tj. ona varira prema tome tko je suveren - tako u republici vlast pripada ili svima (demokracija) ili dijelu naroda (aristokracija), u monarhiji se suverenitet uobličuje u osobi vladara, a despocija je oblik u kojemu vlada pojedinac bez zakona i ograničenja u skladu s svojom ćudljivom voljom.

Načelo vlasti je ono što pokreće vladavinu, što čini društvo harmoničnim, to su unutarnja obilježja ljudi i njihova nastojanja da postignu moralno prihvatljiv poredak u osobitom obliku države u kojem žive – npr. monarhija se oslanja na čast podanika, despocija postoji na strahu podanika, a građanska vrlina je princip republike, što ne znači da su svi obdareni tom vrlinom nego da republika postoji samo ako postoji vrlina kod njezinih građana.

Montesquieu smatra da postoje vanjski uzroci koji utječu na vladavine, u prvom redu fizička okolina, zatim religija, običaji ili međuodnosi tih elemenata. Prije svega postoji utjecaj geografskog faktora: klime i zemlje – engleska klima stvara kod stanovnika nestalnost duha i nesklonost podvrgnuća samovolji, azijska klima je dovela do fizičke i duhovne tromosti .

Osim ovih prirodnih, postoje i društveni faktori: trgovina, komunikacija, oblici vlasništva i razmjene. Religija je također od velikog značenja – islamska potiče nastanak despocije, katolicizam apsolutnu monarhiju a protestantizam demokratsku republiku.

S vremenom slabi značaj prirodnih a raste društvenih faktora. Iz ovoga slijedi da je moguće svjesno stvarati duh naroda, a naročito da državno uređenje potiče ili zaustavlja progres nacije.

Promocija sociologije u znanost

Auguste Comte (Ožist Kont)

Comte se smatra osnivačem sociologije i to iz dva razloga:- njegov rad koristi kao dobra ilustracija prijelomnog razdoblja razvitka učenja o društvu, prijeloma koji je značio definitivnu pobjedu ideje da u društvima postoje zakonitosti koje se mogu otkriti, na koje možemo djelovati i time utjecati na budučnost;- on je tvorac riječi sociologija (1837. g.), a taj trenutak se računa i kao emancipacija sociologije kao posebne znanstvene discipline.

Karakteristične točke njegova opusa su: - opći zakon o tri stupnja razvoja društva, - položaj i značenje sociologije, - njegovo shvaćanje budućeg društva.

Veliki zakon o tri stupnja razvoja društva

Comte je svoju zamisao o općem zakonu razvoja čovječanstva predstavio 1826. i po njemu odnose u društvu regulira stanje duha, stanje svijesti, a svaka svijest ili znanje prolazi kroz tri faze:

1. teološku fazu, u kojoj je duh opterećen fikcijama. Pretpostavlja se da je izvor svega volja višeg bića, da bog stvara, pokreće i mijenja svijet po svojoj volji.

2. metafizičku fazu, u kojoj svijest traga za «općim bićima», apstraktnim svojstvima svih stvari. Nastoje se spoznati nadiskustvene sile i transcedentalna bit.

3. pozitivno-znanstvenu fazu, u kojoj se napušta traganje za krajnjim ciljevima i apstraktnim nadnaravnim silama, a svijet se prihvaća kao polje univerzalne sukcesije uzroka i posljedice.

Traže se zakoni, konkretni kauzalitet, odbacuje postojanje općeg, a postojećim se smatra samo ono što nam je dostupno putem osjetila, što se može objektivno ustanoviti, što se može mjeriti. Metode koje prevladavaju u ovoj fazi su promatranje, opis, eksperiment i usporedba.

Ova tri stupnja bit su napretka. Svaki od njih je nezaobilazna faza društvene evolucije, svake znanosti, pa i pojedinca. Zanimljivo je da on misli da kroz te faze osim što prolaze društva prolaze i pojedinci individualno. Nijedan od tih stupnjeva ne može se zaobići, preskočiti i sva društva slijede isti pravac razvoja.

Tipovi znanosti

Comte je pretpostavljao da ne postoje granice stalnom povećanju ljudskog znanja. Čovjek prethistorije djelovao je ponajprije prema svojim instinktima, a nerijetko su mu neživi predmeti izgledali obdareni duhom i unutarnjom snagom zbog čega Comte tu fazu naziva fetišizam.Razvojem kroz tisuće godina, promatrajući i isprobavajući razna rješenja čovjek postupno spoznaje zakone koji vladaju u prirodi. Takvog znanja nema mnogo a ono što ne može objasniti čovjek objašnjava vjerovanjem. U tom postupku mjerenje i računanje prvi su znanstveni doseg, prva pozitivna istina. Matematika je prva pozitivističko znanstvena disciplina koja nije trebala vjerovanje kao svoju nadopunu. Nakon nje razvija se astronomija, zatim fizika, kemija, biologija i konačno sociologija.Svaka znanost ovisi o onoj koja joj prethodi iako se bavi za stupanj težim problemom. Iako Comte prirodne znanosti smatra uzorom, on isto tako drži da nije moguće objašnjavati društvo zakonima prirode. Društvo je kompleksan sustav sastavljen od međusobno povezanih dijelova kod kojih zakonitosti otkrivene na razini takvih subsistema ne moraju vrijediti za društvo kao cjelinu. Isto tako, ne može se analizom pojedinca shvatiti društvo, akcija pojedinca ima značenje samo u kontekstu društva kao cjeline. Istraživanje društva mora započeti sa studijem cjeline međuzavisnog sustava.

Pojava sociologije upravo ima taj zadatak, rezultira iz nužnosti da se pojedine znanosti integriraju na višoj razini, analizi društva kao cjeline. Takav metodološki postulat vidi se i u Comteovom razdvajanju socijalne dinamike i socijalne statike kao dva sastavna dijela sociologije. Takva podjela samo je specifičan oblik podjele koja postoji i u drugim znanostima.

Socijalna statika ispituje zakone osiguravanja cjeline, tj. na području društva sve ono što društvo čini stabilnim, sve što čini njegovu strukturu. Socijalna statika uspoređuje društva tražeći sustav klasifikacije i veza njezinih elemenata. Naglasak je na prešutnoj tvrdnji da je korisno sve ono što društvo čini stabilnim i nepromjenjivim. Statika proučava – religiju, obitelj, podjelu rada, državu...

Socijalna dinamika bavi se otkrivanjem pravilnosti u slijedu oblika u društvenom razvoju, društvenih znanosti, pri čemu je osnova veliki zakon o tri razvojna stupnja društva. Dinamika proučava promjene svijesti i znanja, mijenjanjem funkcija elemenata društva.

Vizija budućeg društva

Comte je vjerovao da je svjedok krize i promjene «modernog društva» - stari poredak se raspadao i činilo se da se naslućuje kakva će biti budućnost. Teološka i militaristička društva su se raspadala a javljalo se industrijsko – znanstveno društvo. Comte je vjerovao da će obrazovanjem, propagandom i općim upoznavanjem s njegovim zakonom o «tri razvojna stupnja» čovječanstvo odustati od svojih sebičnih interesa, da će društveni interes prevagnuti nad privatnim i da će moralne vrijednosti biti glavni regulator ponašanja ljudi. Predviđao je buduće društvo koje će se zasnivati na duboko humanističkim vrijednostima koje će se učiti obrazovanjem i odgojem u obitelji. U društvu će vladati intelektualna klasa koja će širiti duh altruizma i vrijednosti znanja. Zamišljao je ustroj sličan jezuitskom redu koji bi bio glavna snaga novog poretka. Žene bi preuzele najviše dužnosti u državi – odgoj odjece u skladu s načelima humanosti. Glavna vjera bit će sociolatrija.

Comte nije zapamćen po svojim vizijama nego po osnovnim metodološkim postulatima:1. sociologija treba biti samostalna disciplina2. fenomene društvenog života treba objasniti općim razvojnim zakonima3. za Comtea se veže i razvitak konkretne metodologije i tehnike društvenih znanosti. On se

zalaže za eliminiranje metafizičkih kategorija i stvarnim smatra samo ono što je dostupno našim osjetilima. Zalaže se za promatranje, preciznost, matematičku preciznost i komparativnu sistemsku analizu.

4. društvo je sustav sastavljen od dijelova, no više je od puke sume tih dijelova koji ga sačinjavaju. Aktivnost pojedinca nema smisla izvan društva. Društvo je poredak, sustav.

5. društvo je najkompleksniji objekt istraživanja, njegovi zakoni ne mogu se svesti na zakone drugih znanosti, pa tek treba razviti pozitivnu sociologiju.

Gabriel Tarde

Zakon imitacije

Kao dugogodišnji sudac primjetio je da određena kaznena djela postaju brojnija u vremenskim ciklusima, te je zaključio da je odgoj ponajprije imitacija a da se imitacija proteže na sve sfere života društva.Zakon imitacije je glavni mehanizam, opće načelo koje vrijedi za cijelokupno ljudsko ponašanje.

Ponašanje je ponavljanje a bit svakog ponavljanja koje ima društveni karakter je imitacija. U društvenim odnosima pojedinac pažnju usmjerava na ponašanje drugih, preuzima tuđe zamisli, vrijednosti, poglede na svijet, stavove i stil života. Imitacija, potaknuta od manjine, širi se društvom, od uzora prema puku - kao koncentrični krugovi na vodi.

Ovakav prikaz širenja imitacije je točan ali i statičan. Imitacija je ponavljanje kojem uvijek slijedi (i uvijek barem latentno postoji) opozicija. Imitacija je dakle samo stupanj općeg ponašanja. U društvu uvijek postoje razni modeli ponašanja, kao što se na vodi može javiti veći broj koncentričnih valova. Modeli opozicije se sučeljavaju, «jači potiskuju slabije», svaka imitacija interferira s otporom (opozicijom) pojedinaca slobodnog duha koji odbijaju tuđe i nastoje nametnuti vlastite obrasce ponašanja. Adaptacija je rezultat takve interferencije imitacije i opozicije. Adaptacija u sebi sadrži sintezu ranijih ponašanja, a sama nije ništa drugo no početak jedne nove imitacije koja će ponovo naići na opoziciju – i krug je ponovo zatvoren, ovaj put na višem nivou.

Adaptacija je invencija, sretna interferencija dviju imitacija koja se javlja u jednom umu. Dalje se invencija širi stalnom imitacijom, i postaje sve složenija. Za invenciju su potrebne dvije pretpostavke: nadarenost (određena biološki) i društveni uvjeti koji ohrabruju inventivnost a ustvari izražavaju poželjnost samostalnog i originalnog razmišljanja (opoziciju).

Tarde ralikuje tri tipa imitacije:

1. imitacija kao običaj ili moda – kod običaja naglasak je na dugotrajnom ponavljanju ponašanja a kod mode naglasak je na novom i egzotičnom. U političkom smislu običaj predstavlja konzervatizam a moda liberalizam. Moda kao oblik imitacije prividno izjednačava niže i više klase u društvu, stvarajući nezadovoljstvo koje je rezultat umjetno povišene razine aspiracija nižih klasa.

2. imitacija kao simpatija ili poslušnost – Tarde priznaje postojanje vanjskih društvenih faktora koji utječu na proces imitacije. Razlika između tih dviju vrsta imitacija je notorna: imitiranje oblačenja i stila filmskih zvijezda bila bi simpatija, a oblačenje na jedan poseban način može biti i odraz skupe cijene robe što bi bila poslušnost.

3. imitacija kao slobodna i kao naivna – slobodna imitacija rezultat je promišljenog odnosa prema društvenoj okolini, ona je rezultat logike situacije a naivna je pak slijepo ponašanje uzora u sredini u kojoj je takvo ponašanje nelogično - ako osoba bude punker u Londonu onda je to reakcija na društvene okolnosti i predstavlja promišljenu logiku situacije, ali ako je osoba punker u Africi onda je to nepromišljena slijepa odnosno naivna imitacija.

Slijed imitacija, opozicija i adaptacija podsjeća na Hegelovu trijadu teza, antiteza, sinteza. Tarde je bio veliki pobornik Hegelove filozofije, a sam je sebe smatrao socijalnim filozofom koji opće zakone razvoja ljudskog društva treba transformirati u znanost o društvu. Najbolji primjer njegova metodološkog stava je spor s Durkheimom o pitanju uzroka kriminaliteta. Durkheim je držao da je zločin produkt društva, i da se radi o neizbježnim odstupanjima od društvenih normi. Za njega je zločinac produkt društva.Tarde zastupa stajalište da pojedinac kriminalac nije ni izričito plod društva (kao kod Durkheima) niti izričito plod njegove specifične genetske strukture (kao kog Lambrosa) već je istina između – na osnovicu bioloških datosti nadovezuju se društveni utjecaji. Zločinac je pojedinac pod utjecajem društva koje imitira. Društvo se ne može razumjeti drugačije nego analizom osobina pojedinca a društvo nije ništa drugo nego zbir pojedinaca koji djeluju jedan na drugoga. Njegova teorija pripada onim soc. teorijama koje nazivamo

individualno-psihološkim shvaćanjima, teorijama koje primat daju analizi pojedinca a društvo je shvaćeno kao metafizička konstrukcijom koja ne postoji izvan povezanosti pojedinih njezinih elemenata.

Evolucionizam u sociologiji

Biologizam

Herbert Spencer

U mnogo čemu je Spencerova vizija sociologije sličila na onu Comtea, jer su obojica vjerovala da sve znanosti počivaju na istim filozofskim osnovama i da ih treba integrirati u jedinstven korpus znanja o svijetu. Spencer je bio impresioniran napretkom biologije, fizike i geologije te u svom prvom važnom radu «Social Statics» razrađuje analogije između ljudskih zajednica i organizma, između «živih formi» koje prolaze kroz zakon evolucije. Svaka živa forma, bilo da je riječ o planetarnom sustavu, biološkom organizmu ili društvu, mijenja se nastojeći zadržati stabilnost svoje unutarnje strukture i odnosa s okolinom. Opći smjer razvoja pritom vodi od jednostavnosti prema složenosti, od jednostavnih struktura prema razvedenim formama, od homogenosti prema diferencijaciji. Najjednostavniji oblici organskog života su bili jednostanični organizmi, međusobno jednaki u svojoj jednostavnosti; rani razvoj ljudskih zajednica karakterizira život u nediferenciranim hordama i rodovima. S druge strane, razvijene životne organizme karakterizira visok stupanj unutarnje diferencijacije, raznovrsnost struktura i funkcija, kao što i industrijsko društvo obilježava podjela rada, specijalizacija, podjela po klasama i profesionalnim grupama.

Spencer pronalazi 4 bitne sličnosti između organizama i društva:1. i društvo i organizam rastu i povećavaju svoj opseg2. povećanjem veličine raste i složenost njihove strukture3. porast složenosti strukture prati sve veća složenost funkcija i povećanje međuzavisnosti dijelova4. niti organizam, niti društvo ne propadaju propašću jedne njihove jedinice (stanice, ljudi) od kojih su

sastavljeni

Uočio je i razlike:1. društva za razliku od organizma nemaju određenu fizičku formu , pojedinci su u društvu slobodni i nisu

u stalnom ili bliskom kontaktu2. dijelovi društva nemaju stalnu fiksnu relaciju prema cjelini3. u organizmu je svijest koncentrirana u malom broju stanica i posebnom organu, dok u društvu svaki

pojedinac ima svijest i razum.

Strukturne sličnosti su za Spencera manje važne od razvojnih sličnosti izraženih kroz opći zakon evolucije: Evolucija je integracija materije uz istodobno rasipanje kretanja, pri čemu materija prelazi iz neodređene i nepovezane (nekoherentne) homogenosti u određenu i povezanu (koherentnu) heterogenost, za vrijeme koje neiskorišteno kretanje prolazi paralelnu promjenu.

U drugom dijelu zakona (iz homogenosti u heterogenost) navodi se kako u organizmima traje proces preobrazbe međusobno sličnih a nepovezanih stanica u složene organizme sa specijaliziranim funkcijama, organima, tkivima i sasvim različitim stanicama.

Kao i organizmi, društva započinju kao male zajednice u kojima nema razlike među pojedincima. Jedina specijalizacija je ona prema spolu a svi obavljaju sve poslove. S vremenom raste veličina grupe te se u njima javlja specijalizacija i politička vlast oličena u ulozi vođe. Porastom funkcionalne specijalizacije nastaje jednakost jer se za pojedine pozicije vežu i društvene privilegije.

Složeni tip društva nastaje daljnjim usložavanjem strukture i specijalizacijom unutar društva prema funkcijama (46 društava u povijesti i nerazvijenim zemljama) da bi iz njega nastala dvostruko i trostruko složena društva (Carstva, Imperij, Francuska...)

Svako složeno društvo razvija tri specijalizirana podsustava društva:1. sustav održavanja koji odgovara produktivnim sektorima društva - (metabolizam)2. sustav distribucije koji nastaje kad dijelovi društva nisu više u bliskom fizičkom kontaktu i kada

postaju sve raznovrsniji

3. ratovi između društava i potrebe unutarnje harmonizacije izazivaju potrebu za nastankom sustava regulacije. Regulacija počiva na strahu od mrtvih (nametanjem religioznog morala) i strahu od živih (politička vlast države).

Svaki od tih podsustava podvrgnut je stalnoj evoluciji i unutar njega dolazi do povećanja različitosti i specijalizacije funkcija i nastanka snage koja društvo povezuje u cjelinu – integracija.Kasnije je Spencer pojednostavnio ovu razvojnu morfologiju - Jednostavna, složena i dvostruko složena društva u osnovi se mogu smatrati jedinstvenim militarističkim tipom društva, dok trostruko složena društva tendiraju industrijskom poretku.

Spencer se smatra osnivačem evolucionističkog i organicističkog pravca u sociologiji.

Lester Ward

Ward razvoj društva, slično Spenceru, opisuje kao razvoj malih i jednostavnih zajednica prema složenom kozmopolitanskom društvu. Kako se mijenja društvo tako se mijenja i oblik vladanja.

Prvobitna vlast je autokracija – onaj oblik samovoljne vlasti prvih vladara koji se evolucijom transformira u okrutnu vladavinu aristokratske klase. Konačna forma vlasti je demokracija, vladavina sviju, no i unutar te faze razvitka oblika vlasti postoji niz stupnjeva postupnog razvoja.Demokracije nastaju kao fiziokracije, sustavi koji zahtijevaju minimalno uplitanje države u odnose među ljudima (vlada krajnji egoizam i liberalistički individualizam). Takav tip demokracije nije kadar savladati svoju nužnu degeneraciju u plutokraciju. Plutokracija, vladavina najbogatijih, nastaje zbog toga što se pojedinci uspješnije koriste, ne prezajući pred zloupotrebom vlasti i bogatstva, a da bi se još više obogatili na tuđi račun. Plutokracja nije vječna. U nagomilanim suprotnostima i konfliktima koje sam izaziva sam sustav nalazi se korijen njene propasti. Ljudi svjesni toga težiti će sociokraciji, koja je vlast društva za društvo (može se postići samo napretkom znanosti, sustavnim obrazovanjem i institucijama koje će svakom članu društva omogućiti da se koristi beneficijama napretka).

Treba primjetiti da je Ward uveo razlikovanje između biološke i društvene evolucije (društvena započinje kada završava prirodna) te da je smatrao kako smjer budućeg društvenog razvoja treba određivati svjesno. On razlikuje:

- genesis – spontani razvitak struktura i funkcija- telesis – svjesna primjena znanja o evoluciji u svrhu društvenog napretka.

Kod telesisa njegova vjera u vrijednost obrazovanja i znanja povezuje se sa stavom o potrebi većeg uplitanja države u društvene odnose radi planskog razvoja i zaštite deprivilegiranih slojeva.

Paul Lilienfeld je neovisno od Spencera došao do shvaćanja o vezi između biologije i sociologije, te je smatrao da se ne radi o pukoj sličnosti i analogiji već o funkcionalnoj identičnosti – da su društva i organizmi stvarno identični i da iste zakonitosti vrijede u oba sustava.Društvo je za njega realni organizam – pojedinci su stanice organizma/društva, uprava i industrija su njihovi organi, a kultura u društvu je njihov povezujući duh.

Društva po njemu prelaze iz faze divljaštva u barbarstvo, pa potom u civilizaciju te imaju osobinu društvene kapitalizacije: akumuliranja znanja i njegova prenošenja na slijedeće generacije. Upotrebljavajući sličnosti između organizama i društva, došao je do krajnje neobičnih konzekvenci: ralikuje bolesna i zdrava stanja društva. Ono što su poteškoće u društvu to su bolesti u organizmu. Bolesti politike su slične paralizi, bolesti pravosuđa deliriju a industrije poremećaju duševnog zdravlja.

Albert Schaffle govori o socijalnom tijelu, razumijevajući time ne veliki organizam nego divovski «kolektivni um». Polazeći od biologističke premise o tome kako funkcija stvara organ, nalazi da u društvu postoji:

- zakonodavstvo koje predstavlja razum, - administracija predstavlja volju- pravosuđe nastaje kao nužnost ocjenjivanja

Društvo ne predstavljaju pojedinci već grupe ljudi (tkiva), ponajprije formirana po profesiji, zadatku koji moraju obaviti u društvu.

Socijalni darvinizam

Život društva, a to prihvačaju mnogi, obilježava konflikt, stalna borba između plemena, naroda i država. Ta činjenica, koju sociolozi obično smatraju popratnom pojavom nekih dubljih procesa, socijaldarvinisti stavljaju u središte svoje teorije.Pojave u društvu – nejednakost, promjene u načinu života i vjerovanjima, država – smatraju se posljedicom borbe između raznih društvenih zajednica.Klase nastaju tako što superiorna manjina uspijeva nametnuti političku vlast većine. Vladajuća grupa treba državnu prisilu da bi mogla štititi svoje beneficije a potlačeni uvijek nastoje srušiti poredak.

Ludwig Gumplowitz

Gumplowitz može reprezentirati umjerenu varijantu socijaldarvinizma. Osnovni moto evolucije mu je poligenetičko porijeklo čovječanstva tj. činjenica da ne postoji isti ishodišnji rod svih rasa i nacija. Prirodna tendencija ljudi je da se udružuju u grupe. Pojam posjeda i princip formiranja obitelji dovode do stalnog konflikta i nastanka države. Prvi korak stvaranja države je podvrgavanje jedne društvene grupe (većine) drugoj grupi, superiornoj vojnički discipliniranoj manjini. Zarobljenike se u početku ubija a kasnije im se nameće ropski položaj i ekonomsko porobljavanje. Kad se jednom uspostavi takav poredak, javlja se postupni proces ukidanja razlika - amalgamacija. Prisilni rad i vojna disciplina se polako smanjuju te se u društvu gube oštre razlike između slojeva. Poseban poticaj takvom razvoju daje trgovački sloj, koji se doseljava sa strane i odigrava ključnu ulogu u ublažavanju unutarnjeg konflikta. Dolazi do miješanja i ukrštavanja slojeva i rasa, jačaju srednji slojevi te se nastavlja diferencijacija profesija. Kad iščeznu sve unutarnje suprotnosti, kad se rase stope u naciju, a država je na vrhuncu svoje savršenosti i postaje nacionalna država, tada je riješena njena povijesna zadaća. Pravni poredak nastaje na taj način što vladajuća grupa želi zadržati trajnim svoj položaj, a ujedno mora podčinjenima dati neka prava da bi smirila njihov revolt.

Gustav Ratzenhofer

Za razliku od Gumplovitza, Ratzenhofer smatra da postoji zajedničko porijeklo svih društava, ali da ih na stalnu borbu navodi razlika u interesima. Interesi imaju biološku predosnovu (najznačajnije grupe su seksualni interesi i fiziološki interesi) ali su ujedno i društvena transformacija bioloških poriva (postoje i statusni interesi, interesi koji proizlaze iz srodstva, interesi identifikacije s grupom, transcedentalni interesi – teže višim ciljevima).Najvažniju skupinu interesa čine seksualni i fiziološki interesi.

Rasističke teorije

Zajednički nazivnik brojne skupine rasističkih teoretičara (Gobineau, Chamberlain, Vacher de Lapouge, Pearson) bila je vjera u prirodnu determiniranost imperijalističke ekspanzije europske civilizacije. Za Galtona i Pearsonsa radi se o tome da moramo priznati, na osnovi statističkih zakona i psihološkog iskustva, da postoje više i manje sposobne rase i slojevi. Sposobnosti i sklonosti su nasljedne te aristokracija prestavlja prirodno odabrani povlašteni sloj.

Gobineau je zabrinut dezintegracijom i rasapom aristokratskog društva. Rasa je za njega ključ razumijevanja povijesti, sve veliko, plemenito i plodno u radu ljudi na zemlji, u umjetnosti, znanosti i civilizaciji izvire iz iste točke, pripada samo jednoj obitelji raširenoj u razne tipove u univerzumu civilizacije. Ishodišna točka su arijevci, a tragedija ljudske civilizacije je u tome što oni postupno gube vodeće pozicije.

Biologizam i socijaldarvinizam danas su nestale kao priznate sociološke teorije, a lako je prepoznati činjenicu da su bili vrlo često ideologijski izraz suprotnosti društva na kraju XIX. stoljeća.

Vilfredo Pareto i teorija elita

Vilfredo Pareto

Pareto je predstavnik individualne psihološke interpretacije društvenih procesa. Smatra da razumijevanje društva treba poći od znanja o pojedincima, njihovim osobinama i motivima. Poriče svako postojanje entiteta koji bi bio viši ili drukčiji od zbira pojedinaca koji ga čine. Kada se i koristi pojmom društva, vidi ga kao skup agregiranih pojedinaca koji se razlikuju prema osobinama, interesima, porivima i mišljenjima. Po Paretu socilogija treba ispitivati u kojim su razmjerima u društvu raširene takve specifične osobine. Dosljedno tome nastoji izgraditi model koji zadovoljava tri bitna uvjeta: uvjet znanstvene i logičke ispravnosti, uvjet empirijske zasnovanosti i stroge vrijednosne neutralnosti.

Okosnicu Paretova shvaćanja čine pojmovi residua, derivacija i kolanje elita. Veza između tih elemenata je: ljude u akciju pokreću interesi, vjerojatnost ostvarenja tih interesa ovisi o sposobnostima pojedinaca, akcija se usmjerava i opravdava sviješću, a na razini duštva vidi se kao stalno nastojanje da se zauzmu položaji koji jamče stalno ostvarivanje interesa. Ljude u akciju pokreću interesi. Pareto pojam interesa shvaća u nešto užem smislu, ponajprije u obliku ekonomskih koristi i nastojanja da se ostvari politička moć. Racionalno spoznati interesi usmjeravaju ljudsko ponašanje. Poriv da se ostvaruje interes nije stalan sastojak svijesti pojedinca. Ciljevi i interesi se ostvaruju a do razine svijesti efektora ne dolazi spoznaja o pravom smislu, vezi i načinima postizanja ciljeva. U ovu kategoriju spadaju sve refleksne i instinktivne radnje, ali i više od toga. Međutim, marginalnoj racionalnosti treba pribojiti i elemente subracionalnog djelovanja tj. elemente nelogične akcije. Dakle akcija nije samo logički motivirana, već je i iracionalna. Ne postoji nužno slaganje između objektivnog značenja djelovanja i subjektivne percepcije onoga koji djeluje. Pareto smatra da postoje razni načini da prevladamo takve metodološke poteškoće, da unesemo logiku objašnjenja tamo i gdje je ponašanje nelogično Jedan je način da istraživanjem raznih društava pronađemo ono što je zajedničko, kao i po čemu se razlikuju. U velikom broju povijesnih i civilizacijskih usporedbi pronaći ćemo, na višoj razini generalizacije, zajedničke nepromjenjive elemente, konstante i određeni broj varijabilnih elemenata. Sve pronađene konstantne elemente slučajeva koje proučavamo a kad se odnose na pojedinca nazivamo «reziduama», a elemente koji su varijabilni nazivamo «derivacijama».

Rezidue

Rezidue su izraz prave ljudske prirode, a derivacije su društveno prihvatljiv izraz takvih ljudskih osobina. Rezidue su često uspoređivali s ljudskim osjećajima ili instinktima, jer im uistinu funkcionalno sliče, no Pareto je tražio novi izraz koji bi manje bio opterećen biologističkom usporedbom . Rezidue odgovaraju instinktima ili podsvjesnim osjećajima, porivima ili sposobnostima pojedinaca. Veza između istinkata i rezidue može se objasniti vezom između stupca termometra i temperature – stupac termometra nije izraz temperature, već samo znak njezine mjere i postojanja. Rezidue su izraz postojanja poriva i osobina pojedinca.

Pareto je rezidue svrstao u šest skupina:

1. rezidue kombinacije, kako sva ljudska bića imaju sposobnost mišljenja i stvaranja objašnjenja poretka u okolini, ova rezidua obuhvaća sve one sposobnosti i porive koji su doveli do znanstvenih otkrića, inovacija ili čak fantazija, magijskih ili religioznih uvjerenja – znači ovdje spadaju sposobnost inovacije, inteligencija, snalaženje i mašta.

2. rezidue postojanosti agregata - odražavaju sposobnost održanja utjecaja, svojevrsnu mogućnost da se sačuvaju ideje, običaji, ponašanja, ili socijalni status – obuhvaća pojave kao što su zadržavanje klasne privilegiranosti, održanje braka, vlasništva...

3. treća skupina rezidua uključuje sposobnosti i potrebu izražavanja osjećaja u vanjskim oblicima ili religioznim ritualima - jače razvijena kod glumaca, pjesnika, govornika itd. nego kod ostalih ljudi.

4. rezidue socijabilnosti, sposobnost poticanja društvene solidarnosti, grupnog raspoloženja, prihvaćanja modela ponašanja. Asketizam, tradicionalizam ili izazivanje tuđeg sažaljenja, kao i rasipnost ili modni pokreti, samo su oblici u kojima se javlja ova rezidua - sposobnost utjecaja na društvenu grupu kojoj pojedinac pripada.

5. rezidue integriteta pojedinca i onih koji o njemu ovise - nastojanje da zadržimo integritet znači da imamo osjećaj uvrede, da na uvrede uzvračamo, da usprkos okolnostima zadržavamo ponos, da se suprostavljamo svemu što dovodi u pitanje kriterije pravednosti .

6. rezidue seksualnog apetita – Pareto je ne smatra direktnim odrazom seksualnog instinkta, nego pronalazi njegovu vezanost s mnogim pojavama života, od uspješnog seksualnog zavođenja do asketizma i seksualne apstinencije.

Nejednaku raspršenost residua u raznim društvima i raznim društvenim grupama Pareto smatra glavnim faktorom objašnjenja društvenih procesa. Svaki pojedinac nema jednako izražene i razvijene rezidue, a svaki društveni položaj, svaka situacija, svaka društvena frupa, skup okolnosti, zahtijeva drugačiju kombinaciju rezidua. Upravo je torazlog nastanka konflikata u društvu. Jedino tako se pojedini interesi i mogu ostvariti. Rezidue su dakle i osobine i instinkti koje ima svaki pojedinac samo u različitoj mjeri. Interesi i rezidue ne mogu se iskazivati u svom izvornom obliku – rezidue se u svijesti ljudi i u izražavanju javljaju u obliku derivacija.

Derivacije

Derivacije su racionalizacije rezidua. Derivacije teže unutarnjoj logičnosti iskaza jer trebaju biti prihvatljive s gledišta svojih proponenata i trebaju odgovarati društvenim kriterijima prihvaćanja. Derivacije moraju biti uvjerljive i subjektivno (znači moraju proizlaziti iz rezidue) ali i objektivno ( znači da moraju zadovoljiti kriterije i pravila koja propisuje društvo) jer se njima pokriva, objašnjava ili transformira djelovanje rezidua i interesa na ponašanje pojedinca. (umjesto o seksualnoj rezidui – romantična i vječna ljubav).

Pareto navodi da postoje razni tipovi derivacija:

1. derivacije koje svoju uvjerljivost izvode iz aksiomatskog značenja izraza. Nešto je tako zato što je tako – 2 + 2 = 4. Ove derivacije se ne mogu dovoditi u pitanje.

2. drugi tip derivacija uvjerljivost izvode iz autoriteta, bilo da se radi o autoritetu političkog vođe, vjeri,

naređenju roditelja ili stavu znanostvenika, stručnjaka... Pri tome je karakteristično da se značenje autoriteta proteže i na područje gdje inače ne vrijedi – slavni nogometaš o književnosti, glazbi....

3. treći tip derivacija Pareto naziva derivacijama usklađivanja s osjećajima ili načelima. Tu spadaju sva raširena vjerovanja u nadnaravne i nadiskustvene pojave. Tu počivaju i one derivacije koje počivaju na osjećajima (nacionalizam) i one koje proizlaze iz kolektivnih interesa (klasnih ili staleških), legalna načela (zakonitost, pravičnost).

4. četvrti tip derivacija su verbalni iskazi. Uvijek postoji razlika između načela i složenih pravila praktičnog života. Ove derivacije zasnivaju se u općeprisutnim odstupanjima od govorenja, iznošenja stavova ili presumpcija. Dakle svoju uvjerljivost crpe baš iz te činjenice da i drugi rade nešto što ne bi smjeli ili trebali. Tu spadaju i svi oni iskazi koji ne mogu izdržati znanstvenu i logičku kritiku, ali postoje kao istine (ubijati je zabranjeno)

Kruženje elita

Društva nisu homogena, po Paretu društva čine čine elite i mase. Unutar elita postoji određena distribucija rezidua koja se s vremenom mijenja. Elita koja osvaja vlast kod svojih pripadnika ima razmjerno jače izražene rezidue kombinacije i postojanosti agregata tj. sposobnosti koje su dovele do osvajanja i zadržavanja vlasti. Povijest društava je smjenjivanje privilegiranih manjina koje se pojavljuju, bore za vlast, vladaju, padaju u dekadenciju te bivaju zamijenjene novim manjinama. Nakon nekoliko godina aristokracije gube vitalnost, sposobnost da njihovi pripadnici budu lukavi i odlučni te bivaju obdareni reziduama treće, pete ili šeste kategorije, ali ne i prve i druge, te ne mogu zadržati položaj vladajuće elite. Istodobno se u nižim slojevima ili nevladajućim elitama šire ambicije preuzimanja vlasti i rezidue koje ih dovode na vlast.

Osim takve podjele na elitu vlasti, nevladajuću elitu i mase, čime se prvenstveno opisuju mehanizmi pridobivanja i održanja političke vlasti, analogna podjela postoji i u ekonomskoj sferi. Tamo Pareto razlikuje spekulante (S) obdarene reziduama kombinacije i inovacije, i rentijere (R) kod kojih su raširene rezidue postojanosti. Spekulanti su otvoreniji invencijama i promjenama, a rentijeri preferiraju stabilnost.

Teorija elita

Teorija elita koja je oblikovana u Paretovom djelu «Trattato di Sociologia generale» nije osobita novost u društvenim znanostima jer se činjenica da su ljudi različiti po sposobnostima i položaju lako pretvarala u oslonac teorije. Jedan od njegovih neposrednih prethodnika bio je G. Mosca.Mosca društvo vidi piramidalno podijeleno na društvene slojeve. Vrh piramide čini manjina, elita, a nakon širih prijelaznih srednjih slojeva dno piramida čine mase. Sam vrh piramide Mosca naziva političkom klasom.. Politička klasa kontrolira vlast i u početku je sastavljena od klase ratnika koja vlada nad mirnim stanovništvom, ali tijekom razvoja izvor konstituiranja političke klase postaje bogatstvo, a u novije vrijeme i specijalističko znanje, tehnička naobrazba i superiorna kultura. Politička klasa je dakle klasa ljudi koja se ističe po svojim sposobnostima, vrlinama i obrazovanju. Dominacija manjine ne počiva samo na superiornim osobnim kvalitetama, več je trajnom čini organiziranost te klase koja na taj način uspješno odnosi prevagu nad spontanošću i anarhičnošću mase. Birokracija koja je prisutna u modernim državama dodatno pomaže ostanak političke klase na vrhu piramide. Opće pravo glasa, i prividno sudjelovanje mase u političkom svijetu samo je zamaglilo činjenicu da su birači pasivni i nemoćni.

U isto razdoblje i u istu skupniu teoretičara elite može se svrstati i Jose Ortega Gasset.Gasset smatra da postoji stalan slijed aristokracija - epohe formiranja aristokracija i epohe njihove dekadencije. Vulgarnoj masi suprostavlja pojam elite, pri čemu je pripadnost eliti kvaliteta koju posjeduju «pojedinci svjesni svog autentičnog bitka», koji sami određuju svoju sudbinu i koje ostali slijede kao uzore. Moderno vrijeme je po njemu vrijeme slabljenja elite. Elitu zamjenjuje čovjek mase. Čovjek mase je prosječan čovjek zadovoljan postojećim, zbijen u velikim gradovima, utopljen u prosječnost svakodnevnog života. Na djelu je pobuna masa, a to znači da masa sve više imitira život elite te tako elita dobiva novu ulogu u politici i životu društva. Samozadovoljstvo i osjećaj lažne lakoće, površnost i afektiranost nameće se pobunom masa društvu u cjelini, proteže se na sve. Masa preuzima poslove za koje nije osposobljena snižavajući kvalitetu svega. Rezultat svega je pobjedonosni osjećaj sigurnost koji daje opća prosječnost. U takvim okolnostima nastaje i najveća prijetnja razvoju društva a to je etatizam = posezanje države u privatnopravne odnose, državni socijalizam.

U dva je smisla teorija elita u suvremenoj sociologiji poslužila kao osnova za suvremena sociološka istraživanja:

1. – teorija elita je poslužila kao osnova nastanka kompleksnijih teorija stratifikacije i raspodjele političke vlasti u modernim društvima.Mills je u SAD proučavao slojevitost društva i ustanovio stapanje birokratskih, vojnih i ekonomskih elita stapa u jedinstvenu elitu moći. J. Burnham utvrđuje postojanje menadžerske elite koja preuzima funkcije kapitalista u upravljanju privredom. R. Michels ustanovljuje željezni zakon oligarhije, pojavu da se u kompleksnim organizacijama (a prvenstveno se bavio političkim partijama) vlast uvijek koncentrira u rukama manjine na izvršnim položajima. Taj željezni zakon valja za sve partije, sve poretke i vremena.

2. – ova napomena vrijedi i za neke novije političke teorije koje se bave političkim revolucijama dvadesetog stoljeća. Već je Trocki, potaknut osobnom sudbinom, utvrdio da se sovjetski sustav ne može zvati socijalizmom, već etatizmom i birokratizmom kojim upravlja jedna od naroda odvojena kasta, što se nadovezuje na njegovu raniju spoznaju da «birokratizam nije preživjelost iz ratnog razdoblja, niti vlast nesposobnih činovnika, već princip kojim jedan društveni sloj vlada nad narodom».

Zaključno, teorije elita postupno se oslobađaju ambicije da budu oslonac općim socijalističkim teorijama, premda ostaju implicitan model analiziranja djelovanja (posebno političkog) specifičnih društvenih grupa.

Formalizam u sociologiji

Georg Simmel

Simmel je teoretičar za kojeg je u sociologiji teško naći pandana u originalnosti i živosti stila. Nagel ga uz Durkheima smatra glavnim tvorcem sociologije.

Formalna metoda u sociologiji

Simmel ne vjeruje da je budućnost sociologije stvaranje općih socioloških modela. On razlikuje tri tipa sociologije:

1. opću sociologiju, koja se bavi činjenicom postojanja društva i koja je, prema prirodi zadatka, generalna i apstraktna;

2. filozofiju sociologije, koja proučava epistemološke osnove istraživanja društva - (epistemologija = nauka o znanju, spoznaji)

3. formalnu sociologiju koja se bavi opisom društvenih oblika.

Kako je on formalnu sociologiju smatrao najznačajnijim tipom socilogije, njene specifičnosti valja razložiti na ponekom primjeru.

Za Simmela je društvo skup oblika. Skup oblika u kojima se odvijaju interakcije među ljudima. Iz toga proizlazi zadatak sociologije – otkriti forme u kojima se odvijaju interakcije među ljudima, sistematizirati te forme i odrediti opću logiku koja se nalazi u takvoj sistematizaciji. Drukčije rečeno, sociologija treba abstrahirati formu od sadržaja i pronaći pravilnosti koje leže u samim formama. Za Simmela je formalna sociologija samo jedan tip sociološkog mišljenja. On pretpostavlja da je gubitak empirijskog sadržaja samo prividan, isto kao i u prirodnim znanostima. Sociologija se bavi time da ustanovi funkcionalne veze tj. koja je uloga pojedinih fenomena u društvu - kao što su podjela rada, urbanizacija, novac i sl.

Pojam društva

Simmel smatra da se društva nama čini samo realnim cjelinama, no društvo nije nikakvo samostalno biće, već proces, slijed zbivanja, interakcije i međuzavisnosti u njemu. Analitički gledano, udruživanje, stvaranje društava je rješavanje strukturnih problema kao što su podređenost i nadređenost, autoritet i prestiž, kooperacija i konflikt, ili je pak istraživanje makrosocioloških odnosa: odnosa dviju osoba - dvijade, triju osoba – trijade, i sl.

Simmel razlikuje tri tipa dominacije:1. dominacija pojedinca2. dominacija grupe3. podvrgavanje bezličnom poretku

Za odnos dominacije potrebne su najmanje dvije osobe – nadređeni i podređeni. U takvom odnosu dviju osoba, vlast je psihološka, teško podnošljiva, svaki ritualni ili stvarni pokušaj dominacije, nametanja volje završava konfliktom, napetošću i prijeti raspadom interakcije. Autoritativnost i dominacija shvaćaju se kao osobni hir, nema krutih pravila, a nestabilnost i arbitrarnost opće su obilježje situacije. Odnos je osoban i emocionalno obojen.

Slično vrijedi i za manju grupu (obitelj), ali sasvim suprotno za velike društvene grupe. U takve je pojedinac slabo uključen, nema osjećaj osobnog odnosa prema drugima, već neodređeni opći osjećaj pripadnosti grupi. On se ne podvrgava nečijem hiru ili vlasti, već bezličnom normativnom sistemu grupe, a koji u obliku bezličnog zakona obvezuje i samog donosioca na neodređeno buduće vrijeme. U takvoj situaciji se dominacija lakše psihološki podnosi, izostaje otpor podređenoga a istodobno raste određenost, stalnost i predvidivost samog poretka.

Filozofija novca

Iako se za ilustraciju primjene formalističke metode i pristupa mogao odabrati i neki drugi primjer (serija eseja po kojima je Simmel postao poznat: analiza grada-megalopolisa, socijalizacije, pojma stranca, konflikta), ipak je vjerovatno najpoznatiji njegov ogled o filozofiji novca a koji se bavi analizom otuđenja u suvremenom svijetu.Simmel analizira posljedice koje za «društvene interakcije» ima novac, nastanak robno-novčane privrede. Novac je, po njemu, medij koji dovodi do depersonalizacije komuniciranja – kad se neka vrijednost dade izraziti u novcu tada postupno nestaju i svi drugi moralni i drugi obziri karakteristični za naturalnu razmjenu. Za primitivnog čovjeka (koji ne poznaje novac) je razmjena i ceremonijal i ritual i osobni odnos prema partneru u razmjeni. Načelo razmjene je reciprocitet, svatko daje nešto ali ne i strogi ekvivalent vrijednosti. Sve se to mijenja uvođenjem novca, jer uvođenje novca smanjuje potrebnu razinu komunikacije na razinu proučavanja ekonomskih koristi te se time neizmjerno povećava broj poslova i osoba koji se mogu obaviti.

Novac mijenja mogućnosti povezivanja ljudi. Predmeti se odvajaju od njihovih vlasnika i postaju roba na tržištu. To omogućuje brzo kolanje dobara, povezivanje pojedinaca koje je svedeno na udruživanje radi zajedničke koristi, radi kratkotrajnih i ograničenih ciljeva. Proračunatost dobitka postaje kriterij opravdanja udruživanja. Opća racionalizacija odnosa u društvu izaziva osjećaj nesigurnosti i tjeskobe.

Iako postoje izvjesne sličnosti s Marxovim shvaćanjem alijenacije ili Durkheimovim objašnjenjima anomije, takve sličnosti prikrivaju bitne razlike. Sam Simmel, iako respektira Marxove radove, skeptičan je prema dosezima historijskog materijalizma (historijski senzualizam), a s druge strane marksistički sociolozi Simmelu predbacuju nedostatak povijesne dimenzije u njegovim radovima, zanemarivanje činjenica postojanja različitih društvenih interesa i snaga koje stoje iza pojedinih teorijskih stavova. G. Lukacs kritizira Simmelovo shvaćanje alijenacije kao svojevrsnu obranu relacije statusa quo u društvu, jer smatra da je alijenacija vezana za određenu epohu i društveno – ekonomsku kategoriju te da će isčeznuti u budućem društvu – Simmel alijenaciju smatra vječnom i neizbježnom. S druge strane, anomija je za Durkheima izuzetno stanje koje ne može potrajati – reakcija na anomiju je nastanak novih moralnih i normativnih temelja. Za Simmela takvog izlaza nema – društva se mijenjaju ali neintencionalne posljedice novca neće se prevladati.

Ferdinand Tonnies

Tonnies bez dvojbe spada u velikane sociologije. Cijeli život je posvetio akademskoj karijeri i nastojanju da sociologiju konstituira kao znanstvenu disciplinu i profesiju.Relativno rano je postao poznat po svojem djelu «Zajednica i društvo» a rjeđe se ističu njegove suptilne analize društvenih statistika i gospodarskih promjena, ili da je jedan od najuspješnijih tumača T. Hobbesa.U osnovi prihvaćajući formalističku metodologiju, smatrao je da se sociologija treba baviti istraživanjem formi društvenog bića, a pod pojmom društvenog bića smatra svaki oblik svjesnog i voljnog nastojanja da se reguliraju društvene interakcije.

Istraživanje kojim se bavi sociologija susreće se s tri razine postojanja drušvenih entiteta:1. razinom socijalnih odnosa tj. interakcija, - odnosi konkretno povezanih pojedinaca2. razinom socijalnih korporacija - odnosi pravnih osoba te fizičkih osoba prema njima i unutar

njih3. raznom socijalnih kolektiva - globalne neorganizirane grupe, npr. klase, nacije

Ljudi u interakcijama stvaraju socijalne kolektivitete (raznih nivoa) koji su instrumentalni oblik ostvarenja njihove volje, u njima pojedinci trebaju jedni druge radi stvaranja zajedničke volja. Socijalni kolektiviteti za svoje su članove objektivna realnost jer se prema članovima nameću određene obveze i štite njihova prava (bez obzira radi li se o pravnim, moralnim ili drugim normama).Zajednička volja je fikcija koja nam omogućuje da razmotrimo elemente unutarnjeg normativnog poretka kojim se pojedini socijalni odnos čini cjelinom. «Zajednička volja», «namjera» kojom se uspostavljaju interakcije u kolektivitetu, razlikuje se odnosom prema ciljevima i sredstvima koja se pritom mogu upotrijebiti. Drugim riječima, ono što povezuje društvene grupe je zajednička volja, odnosno motivi koji mogu biti dvovrsni, te Tonnies razlikuje:

1. prirodnu volju (Wesenwille)– kojom podrazumjeva sve prirodne porive, tradiciju, i običaj, vrijednosti i emocije kao motiv za uspostavljanje interakcije i grupe;

2. ciljnu volju (Kürwille) – kojom podrazumjeva usmjerenost na ostvarenje nekog proračunatog interesa.

Prirodna volja je pokretač interakcije koja je sama sebi cilj ili je samo subsvjestan poriv za zajedničkim djelovanjem ili pak rezultat etičkih, estetskih ili drugih vrijednosti (nacionalni pokret, modni stil).Kürwille je staronjemačka riječ za izbor. Svaki izbor u sebi sadrži elemente racionalne usmjerenosti na cilj i interes odabiranja jednog od većeg broja ciljeva koje možemo ostvariti. Tonnies je takav koncept primjenio na razlikovanja dviju vrsta motiva, volje za zajedništvom i udruživanjem, primjenio na oblikovanje društvenih entiteta, «društvenih bića».Neke društvene zajednice rezultat su prirodne volje (klubovi, sekte), a druge postoje radi zajedničke koristi članova (interesne grupe, kriminalna udruženja, partije).

Otuda i postoje dva opća tipa društvenih zajednica:

- Zajednica ili Gemeinschaft - obitelj, vjerska sekta, grupa prijatelja, organizacija političkih istomišljenika- Društvo ili Gesellschaft – poduzeće, crkva, interesna grupa, birokratizirana politička partija.

On smatra da se radi o dva idealtipa društva koji u svom čistom obliku ne postoje u stvarnosti. U stvarnosti nema grupa jasnih Gemeinschaft oblika – svaka zajednica zadovoljava i realne interese članova, a ne postoji ni čisti Gesellschaft tip – čovjekovo ponašanje nikada nije potpuno određeno ciljnom racionalnošću i interesom. Problem složenijim čini i to što se Tonnies navedenom podjelom koristi u dva smisla. U nekim slučajevima razlikovanje zajednice i društva je razlikovanje paralelno postojećih oblika (sinkronijska interpretacija), ali vrlo se često razlikovanjem ta dva tipa koristi da bi upozorio na dijakronijske, razvojne procese – opći razvoj društva ide od pretežno raširenih Gemeinschaft formi prema svijetu u kojem prevladavaju društva.

Zajednica i društvo

Tonniesova klasifikacija nije bila sasvim originalna, bolje bi bilo reći: ona je jedan od niza sličnih studija koje nastaju sredinom i krajem XIX. stoljeća.

Otto Von Gierke 1868. objavio je knjigu Das deutsche Genossenschaftrecht u kojoj analizira promjene u pravu od početaka rimskog prava pa sve do tadašnjeg vremena. U središte istraživanja je stavio razliku između srednjevjekovnog društva (koje obilježava status određen rođenjem, striktna podjela društvenih uloga, organsko jedinstvo staleža i naselja, te jsna razlika između društva i države) i moderne nacionalne države koju karakterizira centralizacija političke moći i individualizam građana.

Sumner Maine 1861. objavljuje studiju Ancient Law u kojoj navodi razliku između društava kod kojih su odnosi prvenstveno ugovorne prirode. Ideja je ista – što idemo više u povijest to je više odnosa u društvu određeno statusnim pravom, dok sadašnjicu karakterizira predominacija ugovornih obveza sklopljenih između pojedinaca koji su ravnopravne i nezavisne stranke u odnosu.

Treća slična knjiga je Drevni grad Fustela de Coulangesa u kojoj primjećuje iste procese, stvaranje zajednica i njihovo rastakanje gubitkom snage onih motiva (prvenstveno religije) koji su održavali cjelinu zajednica. Vjera Grka i Rimljana stvorila je antički tip obitelji patrijarhalnog autoriteta, jasnog reda i odnosa, posvećenog prava vlasništva i prava nasljeđivanja, a koje su prerastanjem obitelji u šire zajednice gradova-država dovele do stvaranja uprave, odvojenosti privatnog i javnog, promjene u religioznim vjerovanjima – gubitka vjere u ideju o svetosti egzistencije, da bi to bio početak kraja zajednice i nastanak moderne države.

Tonnies i Simmel, mada najznačajniji predstavnici formalizma u sociologiji, nisu uspjeli uobličiti svoja shvaćanja u formu generalnog i sistematskog učenja. Polazeći od njihovih stavova to su učinili:

A. Vierkandt – formalizam povezuje s fenomenološkom filozofijom utječući na razvoj francuske sociologije i njezino usmjerenje prema studiju fenomenologije i formalizma

L. Von Wiese, polazeći od stavova Simmela (i Webera), za osnovu društvene promjene uzima procese asocijacije (stvaranja) i disocijacije (razlaganja) društvenih oblika.

Koncepcije revolucionarne preobrazbe društva

Revolucionarna preobrazba društva

Ovim tematskim blokom objašnjene su vrlo raznolike ideje i planovi o radikalnoj transformaciji društva koja bi trebala nastupiti kao rezultat svjesne i ciljane akcije. Distinktivni parametri koji građu razvrstavaju i omogućuju lakše razumjevanje problematike navode:

A) Središnje obilježje svih idejnih tvorbi čini želja za izmjenom društvene strukture i dinamike društvenih događaja, a tek sekundarno da se rastumače i objasne zakonomjernosti društvenih zbivanja – radi se o praktičnom, a ne o spoznajnom i teorijskom stavu prema društvenoj realnosti..

B) Razlozi zbog kojih se smatra da je potrebno poduzeti korjenitu rekonstrukciju društvenih odnosa bili su dvojaki: moralni i funkcionalni. Iako su u svakoj pojedinoj fazi bila zastupljena oba, ipak je pretezao jedan.

U ranijim fazama prevladavao je moralni resentiment na nedostojne uvjete života nižih društvenih slojeva – preuređenje društva je bio moralni imperativ ostvarenja pravde, uklanjanja bijede, podčinjenosti tiraniji i samovolji drugoga, te uspostavljanja ljudskog brata i zajedništva. Preduvjeti tim sadržajima bili su realizacija slobode i jednakosti.

Bitno zasnovaniji i argumentiraniji argumenti bili su oni programi rekonstrukcije koji su prvenstveno inzistirali na lošem funkcioniranju društva (funkcionalni razlozi), smatrajući da treba omogućiti optimalizaciju i razmah društvenih snaga time što bi opći prostor društvenih parametara trebalo tako organizacijski srediti da omoguće harmonizaciju odnosa eliminirajući konflikte i suprotnosti koji neproduktivno apsorbiraju društvenu energiju. Znalo se da za takav angažman treba puno odricanja i udruženje cijelog društva, ali entuzijazma, motivacije i odlučnosti nije nedostajalo.

C) Predloženi putevi i načini ozbiljenja takvih projekata dadu se sumarno podijeliti na dva obrasca:

1) miran, konsenzualan put, zasnovan na racionalnom uvjeravanju, na prosvjetitieljskom djelovanju te posebno na snazi uspješnog primjera – zagovarali su ga Owen, Fourier, Cabet, Proudhon;

2) prevratnički, nasilan put koji je predviđao i javno zagovarao upotrebu sile ne samo u svrhu lomljenja otpora postojećeg poretka nego i kao faktor organiziranja potlačenih masa u parametre novog poretka. Zagovornici nasilja su se oštro dijelili na one koji su smatrali da je ono nezaobilazno sredstvo rušenja vlasti, ali da neposredno nakon revolucionarnog prevrata sve treba prepustiti slobodnoj i spontanoj igri društvenih snaga i interesa koji će u novom ambijentu anarhije uobličiti prave institucionalne odgovore na društvene probleme, te na drugu struju, u kojoj su prevladavali marksisti, kasnije i lenjinisti, a koja je držala da revolucija kao svoju najvažniju instrumentalnu pretpostavku treba ostvariti ovladavanje državnom mašinerijom, ali ne u cilju da je razbije i ukine, jer je posjedovanje vlasti presudan faktor u obrani revolucije od kontrarevolucionarnih pokušaja ali i u nasilnoj implementaciji novih društvenih odnosa.

D) Kako se uviđalo da sadržaj slobode zahtijeva ostvarenje važnog preduvjeta - uspostavu jednakosti, ali ne u smislu pukog nepostojanja privilegija i ozbiljenja stanja jednakih šansi (jer takva jednakost generira novu nejednakost jer nisu svi ljudi jednaki radi bioloških i drugih faktora) već u smislu uspostavljanja društvenog mehanizma koji bi jednakost uspostavljao stalno iznova, pritom vodeći brigu o onom krugu pojedinaca koji u životnoj utakmici stalno gube – treba voditi socijalnu brigu o djeci, nemoćnima, slabima... To zahtijeva postojanje odgovarajuće socijalne instancije koja stalno ostvaruje tu zaštitu garantirajući ujedno održavanje jednakosti. No u tom pogledu nije postojala šira suglasnost jer su u okviru revolucionarnih pokreta anarhističke snage smatrale da državu treba razbiti i ukinuti.

Diferencijacije u shvaćanju pojma jednakosti i na njoj zasnovane pravednosti

Početna razmišljanja o korjenitom reformiranju društva nisu bila toliko motivirana uvidom u lošu učinkovitost obavljanja općih društvenih poslova koliko osjećajem nereda u međuljudskim odnosima, nepravde, neopravdane nejednakosti. Problematiziranje ljudskih težnji za jednakošću i političkom slobodom za čitavog je razdoblja borbe građanskih slojeva protiv starih feudalnih poredaka, staleških odrednica položaja pojedinaca i privilegija koje su proistjecale iz staleške pripadosti, bilo isključivo nošeno željom za rušenjem pravnog i političkog poretka koji sputava slobodno ispoljavanje ljudske egzistencije i njezina stvaralaštva shvaćenog kao poduzetništvo. Ali epoha građanskih revolucija nije sadržavala nikakav direktivni nacrt, a još manje konstrukciju idealnog društva, smatrajući da će ono spontano biti ostvareno u raznim oblicima što će proizaći iz slobodne igre ljudskih stvaralačkih potencijala. Država je samo trebala spriječavati opću anarhiju, kaos i ugroženost svakog od svakog. Smatralo se da jedino za čime treba težiti u rekonstrukciji društva je ukidanje svih institucija koje ograničavaju pojedinca u njegovom prirodnom pravu da bude neograničem ičim drugim osim jednakim uvjetima slobode drugog čovjeka. Zato su svi revolucionarni programi građanskog društva bili usmjereni na rušenje ancient regimea apsolutne vlasti vladara i privilegija stečenih rođenjem, dok će društvo slobode biri konstruirano već samim ukidanjem takvog političkog poretka.

Kada su se konačno ostvarile određene revolucije građanstva, o bratstvu više nije bilo ni spomena, a ljudi su postali egoističniji i gramzljiviji negoli ikada prije. Znatno su prošireni sadržaji i područja primjene političkih sloboda, pravni establishment je proklamirao da se svi ljudi rađaju slobodni i da su jedino ograničeni svojim sposobnostima i slobodom drugih. Međutim, ubrzo se pokazalo da očišćeni prostor slobodnog individualnog djelovanja rezultira izrazito naglašenim društvenim nejednakostima koje izviru iz nejednake raspodjele

ekonomske moći, tj. iz vlasničke diferencijacije. Formalna jednakost ljudi pred zakonom, formalna izjednačenost njihovih mogućnosti da se afirmiraju kao slobodna bića, pokazala se ispraznom pred stvarnošću ogromnog raspona nejednakosti utemeljene na različitim sposobnostima pojedinaca i na velikim razlikama u djelatnoj moći koju pojedincima daje raspolaganje instrumentalnim snagama nagomilanim u imovini koja je njihovo vlasništvo. Zato već u postnapoleonovskom dobu bujaju razni nacrti kako reformirati društvo da bi ono zaista postalo usklađeni sustav pogodan za razvitak slobodnog ispoljavanja individualnih i društvenih potencijala, no sada se u sadržaj tih projekcija interpolira mnogo težnji da se postigne stvarna jednakost šansi za sve. Budući da se pokazalo da nije dovoljno ukloniti staleška i druga politička ograničenja feudalnog poretka, nužno se nametnula činjenica da društvo u cjelini tj. država kao predstavnik cjelokupnog društva bude instanca koja će osigurati svakome osnovne uvjete života i da ti osnovni uvjeti budu jednaki za sve bar u osnovnim parametrima. To preuzimanje brige društva za dobrobit svih leži u riječi socijalizam, što međutim implicira podruštavljanje djelatnosti svakog pojedinca tako što ga uklapa u organizacijsku cjelinu djelovanja prema programu koji postavlja društvo kao zajednica sviju.

Primjeri prvih projekata sveobuhvatne rekonstrukcije društva

Među brojnim projektima rekonstrukcije društva naročito se ističu dva:

Fourierov nacrt konstrukcije državnog života u falanasterima i Owenow pokušaj da ustroji proizvodno-potrošačku komunalnu zajednicu.

Fourierov nacrt konstrukcije državnog života u falanasterimaFourier je posve arbitrarno, svojom nevjerovatno bujnom maštom naprosto izmislio društveni život u osnovnoj društvenoj zajednici normirajući ga u svim detaljima kojih se mogao sjetiti, pazeći pritom da budu zadovoljeni prije svega njegovi vlastiti ukusi i prohtjevi (promiskuitet i mijenjanje seksualnih partnera, razrađeni sustav titula i rangova, obveza uzgajanja cvijeća, postupanje s mačkama odgovarajućom nježnošću). Smatrao je važnim da bude osigurana mogućnost da svaki pojedinac ispuni svoje aspiracije prema zadovoljstvima, što se postiže time da društveni rad postane izvor ugode tako što će se pojedinac moći tijekom dana organizirano uključiti u onaj posao koji ga trenutno veseli a jedini uvjet je bio da zajednica bude dovoljno velika kako bi sadržavala potpunu lepezu individualnih sklonosti, čime će biti pokrivene sve vrste rada potrebne za harmonično funkcioniranje zajednice. Utvrdio je da falanga mora brojiti oko 2000 ljudi (ali ne manje od 1600). Budući da je rad zadovoljstvo, potrebne su samo pozitivne gratifikacije da bi se ljude motiviralo na rad. Nestankom antagonizma i prisile nestaje zla, i iz ljudskog društva i iz prirode (budući da je zlo u svijet uveo čovjek, i sve ostale divote će nestati samom činjenicom falansterizacije svijeta. Fourier je bio uvjeren da se ogledni falanster može uspostaviti u vrlo kratkom razdoblju i ulaganjem vrlo skromnog kapitala, a svijet bi se privučen snagom primjera i postignutih dostignuća kroz nekoliko godina organizirao u sveopću zajednicu.

Teorija Roberta Owena Owen je za razliku od ostalih reformatora bio bogat i uspješan poslovni čovijek, s izvjesnim društvenim vezama i s praktičnim znanjima u organizaciji proizvodnje i ljudi (kao suvlasnik tvornice tekstila). Isto tako je (kao socijalni dobrotvor) poznavao reakcije ljudi u prilikama kada im se nudi dobročinstvo, reakcije koje nisu odmah automatsko prihvaćanje i suradnja. Dok je svoj rad ograničio na to da svoje radnike pozitivno motivira na rad i suradnju u poslovnom procesu – organizacijom pristojnog stanovanja, boljim plaćama, obrazovanjem njihove djece, minimalnom zdravstvenom zaštitom, zabranom rada djece, ograničenjem radnog dana... njegov je filantropski rad imao značajnog uspjeha. Takvim primjerima (u kojima vlasnički profit nije manji od onoga kada se radnici nemilosrdno iskorištavaju) Owen je postigao da u Engleskoj rano započne proces državne intervencije u reguliranju radnih odnosa i donošenja niza propisa u krugu radnog zakonodavstva. No, Owen je težio uspostavljanju potpunog zajedništva u okviru užih komunitarnih zajednica, a bio je veliki filantrop koji je imao preveliko povjerenje u ljude, te je svojim sredstvima pokušao isprobati zamisli o proizvodnom pogonu kao kooperativi u čijem upravljanju sudjeluju svi uključeni u radni proces, a koji osim toga tvore i društvenu zajednicu koja obuhvaća ostale elemente njihova društvena života – obiteljske odnose, obrazovanje, zdravstvenu skrb, zabavu... On je svoju oglednu agrarno-industrijsku zajednicu (Nova Harmonija) organizirao na terenima Amerike. No Owenov pokušaj je završio potpunim slomom kojem je kumovalo mnogo razloga, ali ne prvenstveno ekonomskih već pretežno organizacijskih i regulativnih. Ljude u komuni nije ideološki ujedinjavao u realni kolektiv nikakav religijski ili parareligijski integrator, te je odmah na površinu izbila sva suprotnost interesa i egoizama između užih realnih kolektiviteta i posve ispraznog okvira komune koji se nije ispunio stvarnim sadržajem. Kako je upravljanje komunom bilo samoupravno i konsenzualno (jer je bio zagovornik ukidanja svakog regulativnog manipuliranja ljudima kao sredstvima - a nije bilo ni priznatog karizmatskog autoriteta) dogodilo se neizbježno – kroz vrlo kratko vrijeme komuna se rasula uslijed teških unutarnjih trzavica, nediscipline i pomanjakanja koordinacije.

Profiliranje ideja o novoj revoluciji

Europska su društva čitavu drugu četvrtinu 19. stoljeća bila u permanentnim konfliktnim krizama. Pokazalo se da građanska sloboda sadržajno malo znači onima koji ne raspolažu ničim. Subjektom je od društva smatran samo onaj čija je imovina pružala jamstvo njegovoj odgovornosti za poduzeta djela i za učinjeno, a takvih je subjekata bilo malo. S druge strane broj onih koji su se osjećali sposobnim da budu slobodni i odgovorni ako i kada bi raspolagali instrumentalnom podlogom s kojom bi materijalizirali svoju društvenu afirmaciju i time sadržajno realizirali svoju slobodu strelovito je rastao u urbanim sredinama i industrijskim središtima. To je značilo obogatiti se, ali za većinu je mnogo izgledniji način da se afirmacija stekne bio putem nasilne izmjene društvenih odnosa i institucija kojom bi se izjednačile startne pozicije te kojom bi se materijalno bogatstvo kao instrumentalna osnovica poduzetništva polazno podjednako distribuiralo. Francuska revolucija je pokazala, a kasnije revolucije su to potvrdile, da pristajanje uz revolucionarne ideje nije motivirano bučno izraženim kolektivističkim metodama već da se njima maskiraju nastojanja pojedinaca da se u revolucijom poremećenoj strukturi establishmenta lakše postigne osobnu afirmaciju i uspjeh u društvu. Kada su učinci prvih revolucija iscrpili svoj djelotvorni zamah i kada su ideje jednakosti šansi prestale biti inspirativnima jer je prostor individualnog poduzetništva bio popunjen i povijesno prevladan, na scenu stupa posve drukčiji kriterij jednakosti, onaj koji se odnosi na izjednačavanje potrošnje time što se postulira uspostavljanje jednakosti u distribuciji dobara kojima se zadovoljavaju osobne potrebe. No implikacije konzumne jednakosti nešto su posve drugo od one koja se odnosi na jednaku opću mogućnost da se pojedinac poduzetnički afirmira i izgradi sebi odgovarajući položaj u društvu. Naime, razlike pojedinaca u potrošnji ne uključuju nikakve njihove subjektivne sposobnosti, već su dirigirane potrebama, te je tu raspon razlika relativno skroman, dok se po svom radu ljudi znatno razlikuju, a i sama kreacija je produkcija koja se objektivizira u djelu, u proizvodu, tako objektivizirana se kumulira, pa razlika među pojedincima po količini njihova rada – i time društvena nejednakost zasnovana na tom kriteriju – munjevito raste. I upravo je to, rješenje da društvo kao cjelina i kao stvarno autonomni subjekt osigura potrošnju i kroz nju dostojnu egzistenciju pojedinca bilo potkova skiciranja svih velikih revolucionarnih stremljenja u razdoblju eksplozivne industrijalizacije kada su se slobode izvojevane francuskom revolucijom pokazale nedovoljnima i kada je veliki dio društva u svom ljudskom dostojanstvu i životnim uvjetima bio objektivno teško ponižen.

Nova je revolucija općom socijalizacijom dobara i posebno socijalizacijom proizvodnje dobara trebala uspostaviti tu jednakost u potrošnji time što uspostavlja jednakost u distribuciji. Individualne razlike u potrebama i radnim sposobnostima te u radnom učinku su neizbježne, one se priznaju i rezultiraju razlikama u raspodjeli i u društvenim statusima, ali te razlike treba držati pod kontrolom da nebi ponovo eskalirale, a takva kontrola je bio faktor koji je naglašavao supremaciju zajedništva odnosno države kao vrhovne organizacijske instance koja potiskuje onakvu individualnu spontanost i kreativnost koja nije zahvaćena, modelirana i uklopljena u programirane i zadane strukture na razini cjeline društva.

Karl Marx

Takvom je otprilike na duhovnom planu bila situacija u ambijentu radikalnih političkih grupa kada je svoju spisateljsku djelatnost 1840-ih godina započeo Marx koji je za razliku od ostalih revolucionarnih propagatora bio visokoškolovan i temeljito obrazovan filozof. Visoko mjesto u znanosti Marx je zaslužio tek ocjenama koje je naše doba dalo izvrsnim i intrigantnim tekstovima. Manifest komunističke partije, Ekonomsko – filozofski manuskripti, Njemačka ideologija, Grundrisse koji su omogućili da se otkriju dublji slojevi filozovskih sadržajnih implikacija ekonomskih analiza u Kapitalu.Sam Marx nije bez krivnje za naknadne involucije svoga učenja jer ih je u nekim aspektima olakšao budući da se nije znao othrvati napasti da od vremena do vremena pojednostavni stvari. Izradi svojih djela prilazio je vrlo samokritički, pa je većina njegovih djela ostala neobjavljena, ili su djelomično objavljena kao npr. njegovo najveće djelo – Kapital koje je iz gomile nedovršenih tekstova dovršio Engels (izdao drugi i treći svezak).

Ono čime je Marx predstavljao najviši misaoni domet 19. stoljeća i po čemu je njegov utjecaj na problematiku društvenih znanosti posebno jak jest njegov mladenački prilog antropološkom zasnivanju filozofije kao i to da je on stvarni osnivač sociologije. Njegova filozofija postala je službena doktrina mnogih političkih pokreta radničke mase iako je to ustvari bilo krajnje pojednostavljenje i vulgarizacija Marxovih teorijskih stavova. Zakašnjelo objavljiivanje Marxovih mladenačkih spisa, a naročito pripremnih rukopisa za Kapital tzv. Grundrisse koji već spadaju u njegovo zrelo i najkreativnije razdoblje, bilo je pravi subverzivni detonator kojim je toliko godina poslije smrti osnivač pokreta razbio monstruoznu ideološku tvorevinu svojih sljedbenika – nastavljača poznatu pod sintagmom «dijalektički materijalizam». Marx je bio revolucionar i po svojim ambicijama politički aktivist iako mnoge činjenice za njegova života pokazuju suprotno. Tijekom svog života (osim kratke epizode 1848.) nije bio angažiran ni u jednom revolucionarnom prevratu, nije ni pokušao biti neposredni organizator radničke partije u vlastitoj domovini kada su se za to stekle i legalne mogućnosti. Međutim, bio je spirtus movens organiziranja Internacionale koja je bila federacija nacionalnih radničkih partija i udruženja, ali bez stvarne političke moći (usprkos velikom utjecaju i ugledu).

Marx je već na početku svog suprostavljanja vladajućem establishmentu liberalnog poduzetništva došao u sukob s gotovo svim revolucionarnim aktivistima i piscima grandioznih nacrta popravljanja i prepravljanja postojeće političke i ekonomske strukture države a razlog tome je u Marxovom uviđanju da će revolucionarno spisateljstvo ostati prigodnom literaturom ali da rekonstrukciju društva treba zasnovati na znanstvenom uvidu u zakonitosti društva, da tek tada preustroj društva dobiva puni teorijski dignitet ako se ne temelji na pukim željama nego na otkrivenoj nužnosti povijesnih razvojnih tijekova. Njegova je koncepcija historijskog materijalizma paradigma koja je po svom sadržaju, premda ne i po nazivu, još uvijek aktualna u sociologiji i koja je toliko prihvaćena da se više i ne vezuje za Marxovo ime, najviše zato što se to prihvaćanje odnosi na eksplicije i interpretacije proteklih i sadašnjih događaja, ali ne i hipostaziranje tog obrasca kao sheme koja determinizma u povijesti na temelju kojeg je moguće izvesti tijekove zbivanja pro futuro. Marx se historijskim materijalizmom koristio u ovom potonjem aspektu, izvodeći iz njega nužnost sloma građanskog društvenog poretka pod udarima proleterske revolucije, čime će proletarijat obaviti povijesnu misiju za koju je predodređen zakonomjernošću društvenog razvitka tj. da uspostavi komunističko društvo.

Marx je postavio plodnu koncepciju povijesne zakonomjernosti, ali promašio je upravo u onome do čega mu je bilo najviše stalo: da na toj osnovi utemelji svoj dokaz da je radnička klasa društveni subjekt koji će svojim oslobođenjem i rekonstrukcijom društva u smislu svog oslobođenja biti agensom uzdizanja društva na slijedeću stepenicu povijesnog razvoja. Ne samo da do predviđenog nije došlo već je štoviše marksizam odstupio od tog stožernog i nosivog dijela Marxove koncepcije svodeći radničke mase ponovno samo na instrumentalnu veličinu u rukama avangardnih elita, za što se može reći da marksizam (socijaldemokratskih krugova ili lenjinistički) nema puno dodirnih točki s Marxom.

Historijski materijalizam

Za Marxa, kao i Hegela, područje povijesnog zbivanja čini proces uspostavljanja društva kao sistema ljudske slobode, proces koji je autokreativan a sadržajno predstavlja ozbiljenje društva kao sistema koji je svoje postojanje učinio nezavisnim od programa po kojem postoji i funkcionira cjelina prirode. Sistem društva – uspostavljanjem autonomije svog područja nasuprot prirodi – ujedno predstavlja područje ozbiljenja slobode i unutar sebe i unutar autentičnosti svakog svog pojedinačnog dijela – pojedinca. Društva ozbiljuje područje slobode ne po svom vanjskom obilježju da je to sloboda društva spram ostalih načina i razina stvarnosti, već ukoliko omogućuje slobodu svojih pojedinačnih članova, ali i ukoliko su ti pojedinci dosegli zrelost koja ih osposobljuje da tu svoju slobodu učine sadržajnom tj. da budu svestrana kreativna bića i da podnesu teret odgovornosti osobne slobode. Sve opisano tek je rezultat razvojnog procesa samoizgradnje, kako društva tako pojedinaca, procesa koji se ostvaruje kroz interakciju društva i pojedinaca međusobno kao i interakciju njih zajedno s prirodom. U tom procesu čovjek, bilo kao pojedinac bilo kroz svoje generičko određenje kao društveno biće, može računati samo na sebe samoga kao na primarno jedino raspoloživ instrument za svoje oslobođenje.

Opisana instrumentalizacija tj. svođenje čovjeka na instrument preko kojeg on postiže oslobođenje, u stvarnoj se društvenoj povijesti manifestira kao proces zarobljavanja i dehumanizacije, kao preduvjet uspostavljanja slobodnog društva. Taj vremenski period od čovjekova napuštanja svoje organske uklopljenosti u prirodu, svoje određenosti kao elementa prirodnog poretka, pa do potpunog uspostavljanja i ozbiljenja novog sustava zbilje što ga čini ljudsko društvo u svom samostalnom, izvanprirodnom (pa čak i protuprirodnom) određenju je period koji se naziva historijom društva, što je po Marxu pogrešan izraz, jer je to zapravo razdoblje „prethistorija“ tj. ostvarivanje pretpostavki za pravu historiju koja će započeti kada društvo zaista bude uspostavljeno u svojoj punoj autonomiji nasuprot prirodi („sloboda od“) i kada će taj novi

razvitak biti historija ozbiljenja društvene „slobode za“. Taj period dosadašnje povijesti (prethistorija) u zbilji se manifestira kao razdoblje klasne rascjepanosti društva, pri čemu podjela na klase ne predstavlja diferencijaciju društva po specifičnostima koje bi bile izraz bogatstva raznolikosti društvenih svojstava, nego polarizaciju koja izražava konflikte i suprotnosti što postoje i razdiru cjelovitost društva, ali koje su ujedno posljedica dinamike samoizgrađivanja društva i koji konflikti stalno sa sobom nose prevladavanje postojećeg i dostignutog. Klasna borba je – sa svojim fazama nadvladavanja, potčinjavanja i eksploatacije jedne klase od strane druge – porođajna muka iz koje se rađa novi društveni oblik iz kojeg na kraju nastaje besklasno komunističko društvo.

Njegovo znanstveno utemeljenje razvoja i napuštanje metafizike usredotočuje se na tehnološke parametre društvenih instrumentalnih potencijala tj. sredstava za proizvodnju uz pomoć kojih čovjek osigurava reproduciranje svog organskog postojanja i razvojem kojeg povećava opseg svoje nezavisnosti od prirode. Razvoj oruđa je polagan, ali i konstantan. Tehnološki parametri oruđa kojima se jedno drusštvo služi određuju način proizvodnje u jednom društvu, tipove koordinacije i proizvodne kooperacije ljudi međusobno, tj. određuju institucionalni oblik tog društva kao sustava interakcija – taj sustav Marx dijeli na:

- proizvodne odnose – institucije koje su neposredno vezane na proces proizvodnje, razmjene i potrošnje proizvoda i koje zajedno s proizvodnim snagama čine tzv. ekonomsku osnovu društva koja omogućuje i osigurava egzistenciju društva u postojećem obliku

- političko-pravna i idejna nadgradnja – egzistencija društva ne iscrpljuje se u proizvodnim odnosima, već se sastoji i od djelatnosti, te interakcija koje predstavljaju ozbiljenje i drugih aspekata i dimenzija: opću organizaciju društva, kulturne, religijske, rekreativne, umjetničke i druge sadržaje i institucije.

Problem eksploatacije

Drugi nosivi element Marxove nauke je tumačenje fenomena eksploatacije koja je po njemu funkcionalni preduvjet za klasnu antagonizaciju društva i diferencijaciju društva na klase. Može se tvrditi sljedeća tvrdnja: dok god ljudi proizvode onoliko ili čak manje od onoga što im je potrebno za reprodukciju njihove egzistencije, ne može se govoriti o fenomenu eksploatacije, ma koliko težak taj posao bio, već se jedino može govoriti o „nepravednosti“ raspodjele poslova. No kada sredstva tehnološki omoguće da efektorni potencijal ljudskog rada proizvede više od onoga što je nužno za održavanje postojeće egzistencije društva, tada se dio proizvodnje može usmjeriti na projekte razvoja i proširenja proizvodnog procesa što rezultira razvojem proizvodne osnove, a time i čitavog društva. No, ti se viškovi akumuliraju i njima se upravlja posredstvom prisvajanja od strane pojedinaca ili od strane posebnih grupa, prisvajanja koja su motivirana partikularnim interesima i koja predstavaljaju zakidanje onih koji su takav višak proizveli – to je uzrok formiranja užeg segmenta društva koji raspolaže proizvodnim moćima kojih su drugi lišeni a iz koje moći proizlaze i na nju se nadovezuju druge društvene privilegije i prerogative što dalje omogućuje iznuđivanje daljnje akumulacije rezultata rada nad onima koji imaju monopol upravljanja i korištenja. Na taj način se u društvu formiraju dvije skupine koje Marx naziva društvenim klasama:

- malobrojna - koja dominira nad čitavim društvom i u kojoj su moguće diferencijacije prema hijerarhijskoj raspodjeli društvene moći; - mnogobrojna - eksploatirana u smislu da drugi prisvajaju dio rezultata njezinog rada, što ona mora trpjeti, i koja mora ograničiti svoju potrošnju.

Ali, malobrojna dominatna klasa samo mali dio akumuliranog viška koristi u svrhu povećanja osobne potrošnje dok veći dio koristi za investiranje u povećanje proizvodnje odnosno u razvoj institucionalne nadgradnje, drugim riječima u razvoj društva. Eksploatacija je pokretač društvenog razvoja, jer kada nebi bilo tako, ne bi se ni epoha klasnih društava javljala kao nužna i nezaobilazna stepenica u razvoju društva, a to u krajnjem slučaju znači procesu oslobođenja društva.

Oblici eksploatacije a tako i obilježja kako eksploatatorske tako i eksploatirane klase ovise o načinu proizvodnje. Marx je u svojem Grundrisse identificirao tri načina proizvodnje pretkapitalističkih društava - azijski, antički i germanski načini koji su zasnovani na agrarnoj proizvodnji, te napokon kapitalistički način proizvodnje, čija je analiza područje njegova interesa.

U prva tri načina proizvodnje višak rada se ostvaruje sredstvima prisile (robovi, kmetovi), dok je u kapitalizmu radnik načelno pravno i stvarno slobodan samo što je ta sloboda isprazna jer je radnik pritiskom svojih potreba, a ne intervencijom drugih, prisiljen prodavati upotrebu samog sebe tj. svog rada.

Marx ne fundira pojavu eksploatacije i njezin glavni sadržaj u disproporciji razmjene i raspodjele dobara (čime se narušava načelo jednakosti svih ljudi), a niti u tome da je jedan društveni segment ograničen u mogućnosti zadovoljavanja svojih organskih egzistencijalnih potreba. Te disproporcije predstavljaju narušavanje pravednosti i osnovnog prava da svako ljudsko biće može pretendirati da se s njime postupa na jednak način kao i s ostalima. Pobune protiv društvenih poredaka oduvijek su u povijesti svoje zahtjeve temeljile i opravdavale na načelu jednakosti ljudi odnosno na potrebi ukidanja bijede, ili obrnuto: bogatstva, kao pojavnih manifestacija nejednakosti. Eksploatacija se zasniva na lišavanju raspolaganja objektima kao pravu koje proizlazi iz autorstva, te odakle slijedi da je raspodjela – ma koliko nepravedna – opravdana ako je rezultat razlike u stvaralaštvu odnosno radnom angažmanu – u svakom klasnom društvu dominatna klasa prisvaja stvaralaštvo drugih i tek je to eksploatacija.

Marx teoriju da se vrijednost proizvoda sastoji iz upotrebljenog ljudskog rada preuzima od Ricarda, te njome temelji opravdanost proleterskih zahtjeva, ali i privilegiranu poziciju proleterijata kao reprezenta stvaralačke bitnosti društva. U kapitalizmu radnik na tržište iznosi svoju radnu snagu, te on za nju, ovisno o ponudi i potražnji, postiže cijenu koju mu poduzetnik isplaćuje u obliku najamnine, nadnice, pa izgleda da je time dobio privrednu i ekonomsku odgovarajuću protuvrijednost. Kupujući radnu snagu poduzetnik zapravo kupuje određeni kvantum vremena radne snage koju onda angažira u proizvodnji, a radna snaga uz upotrebu alata i sirovina proizvodi određenu količinu dobara. Poduzetnik povećanjem inteziteta rada radne snage (posljedica organizacijske sposobnosti) ne prouzrokuje povećanje troškova (kupio je vrijeme) pa mu i pripada sav višak koji vrijednosti realiziran u proizvodnji. Kapitalistički profit se sastoji baš u prisvajanju viška protuvrijednosti i osiguravanja uvjeta da bude veći i stalan. Po Marxu, sadržaj eksploatacije leži u opisanom «potkradanju» radnika za stvoreni višak, a s druge strane u tome leži i sav program funkcioniranja kapitalizma: nagomilavanjem viška vrijednosti koji se onda reinvestira i rastom industrijskog pogona preobraća u kapital.

Opredmećenje i otuđenje

Opredmećenje ili objektivizacija u dijalektici je neizbježna posljedica interakcije subjekta sa objektom i ona je, u tom smislu, ostvarenje subjektove kreativnosti. Opredmećenje u sebi sadrži posve specifičan aspekt značenja što ga stvaralaštvo ima za subjekt, to posebno značenje obuhvaćeno je problematikom otuđenja, a tu je Marx unio nove analitičke momente Hegelove i Feuerbachove izvode.

Otuđenje ili alijenacija je onaj aspekt opredmećenja kojim se izražava činjenica da subjekt stvarajući djelo gubi dio sebe, erodira u subjektivitetu, i desubjektivira se, te angažirajući se u ostvarenju svog cilja sam negira vlasitu slobodu te negira svoju autentičnost, prenoseći sve to u postojanje djela koje se nalazi u poziciji objekta. Doduše, dijalektika subjekt – objekt relacije izvodi da je otuđenje koje se zbiva opredmećenjem samo nezaobilazna faza posredovanja u dijalektici procesa stvaralaštva i kao takvo je privremeno stanje te će subjekt u slijedećoj fazi zbivanja biti obogaćen povratnim djelovanjem objekta, djelovanjem u kojem se nalazi i njegovo objektivizirano stvaralaštvo, čime on sebe zapravo mijenja i samoizgrađuje, tj. kreira sam sebe.

Već je Feuerbach primjetio da se ovaj obrat otuđenja u autokreaciju, do kojeg dolazi u fazi povratnog djelovanja objekta na subjekt, može ne zbiti, da može izostati time što objekt povratnim djelovanjem može zarobiti i instrumentalizirati subjekt, te ga pretvoriti u objekt svog dokazivanja. Lijevi neohegelijanci (Bauer, Strauss), a i sam Feurebach smatrali su da do emancipacije od otuđenja može doći samo samoosvjećivanjem, podizanjem čovjekove svijesti do razine svijesti o sebi samoj.

Marx je kritizirao takav pristup i trasiranje problema, a i njegovo rješenje, prije svega jer ne vodi dovoljno računa o parametrima društvene dimenzije tj. da ogromna moć fascinacija (npr. Bogom) počiva na tome što one uključuju kolektivnu svijest, a to onda uvjetuje da se u opisane proecese i na njihove primarne rezultate otuđenja vežu stvarni prostori društvenih institucija, «opkoljujući» i utvrđujući te imaginarne veličine bedemom društvenih struktura koje imaju autonomnu funkcionalnu opstojnost (crkva kao zajednica vjernika, svećenički stalež...) kojom se nukleus što ga čini prvotna objektivizacija ideje (npr. ideje Boga) upostavlja kao realna snaga koja više ne ovisi o individualnoj svijesti, nego postoji zajedno s postojanjem društva i kadra je postojati dok postoji društvo. Nikakva prosvjetiteljska djelatnost usmjerena prema osvješćivanju ne može ukinuti i emancipirati društvenu svijest dok se ne ukinu institucije i društvene grupe na podlozi kojih taj idejni sadržaj ovjekovječuje svoju prisutnost, jer te društvene veličine nije stvorila ideja, nego su one nastale

na osnovi realnih interesa, tek naknadno preuzevši onaj idejni sadržaj kao korisno sredstvo u borbi za svoje vrijednosti i interese.

Slijedeći takav put razmišljanja, Marx je došao do toga da jedino revolucija u društvenim odnosima, što uključuje i ukidanje svih institucionalnih i organizacijskih oblika izgrađenim na takvim odnosima, ukida i tu idejnu nadgradnju rezultirajuči istinskim razotuđenjem, jer otuđenje nije samo u objektivizaciji ideja nego i u svim društvenim odnosima koji omogućuju trajanje i djelovanje takvih ideja.Otuđenje kroz radnu praksu ne samo što širi područje otuđenja na cjelokupnu egzistenciju čovjeka nego dovodi i do potpune destrukcije subjektivnosti – a upravo se to zbiva u dijalektici kapitala. Radnikov rad je permanetnim faktorom sve izrazitijeg otuđenja u svim aspektima egzistencije – od njegova proizvoda, od drugih ljudi i od mogućnosti ljudskog zajedništva, te napokon od otuđenja od njega samoga. Marx za otuđenje kroz ljudsku praksu, opisani aspekt zbivanja i za rezultat koji iz njega slijedi, nije uveo odgovarajuću terminološku inovaciju, ali je svojim analizama kapitala kao specifičnog odnosa među ljudima povodom proizvoda njihova rada precizno prikazao taj novi sadržaj kroz analizu čitavog niza fenomena koji se javljaju i institucionaliziraju u kapitalističkom društvu (fetiški karakter robe, kroz novac...).

Lukacs je za taj pojmovni sadržaj predložio pojmovni izraz reifikacija ili postvarenje a može se definirati ovako: društveni odnosi i djelovanja koja oni sadrže, a koji nastaju povodom određenih predmeta (stvari ili simboličkih veličina), mogu se i sami opredmetiti tako da se institucionaliziraju; ali za razliku od objektivizacije ideje, kod koje je čovjek narcionistički fasciniran svojim ospoljenjem i podliježe mu (Feurebachov aspekt problema) ovdje pojedinačni, a još više klasni interesi daju simboličkim veličinama kojima su ti odnosi i koordinirana djelovanja označeni, stvarno postojanje nadeređeno ljudima i zajednici, te ove, postvarene simboličke veličine, doista postaju subjektima društvenih zbivanja. Zbog navedenih stvari fenomen ekspoloatacije dobiva složeniji karakter i prestaje biti samo potkradanje radnika kao neposrednog proizvođača već razotkriva svu dubinu degradacije čovjeka u modernom industrijskom društvu.

Ramifikacije marksizma i revizije Marxove koncepcije

Svijest radničke klase

Neposredne motivacije običnih ljudi, industrijskog proleterijata, «radnih masa», bile su daleko od tih visokointelektualiziranih projekcija usmjerene na «prizemnije»ciljeve i «realnije» zadatke:

- poboljšanje općih uveta rada, ograničenje radnog vremena tj. tzv «sindikalne vrijednosti»- na pretencioznu skupnu pitanja koja se odnosi na opće podruštvljenje upravljanja kapitalom.

Iako je prva skupina pitanja važna (te se do njenog ostvarenja dolazi polagano, putem štrajkova, kontinuiranim pritiskom na poslodavce), ipak je druga skupina pitanja grandioznija i po važnosti epohalnija jer se odnose na upravljanje kapitalom. A ta se pitanja odnose na ovladavanje državom tj. na osvajanje političke vlasti kao instrumentom za provedbu namjeravane preobrazbe društva, te teže da državi dodijele sve funkcije zaštite društvenih interesa, pretvoriti je u subjekt koji reprezentira društvo, ali je glavno sredstvo obrane društvenosti.

Neke izvorne Marxove stavove o subjektivitetu proletarijata i njegove misije u povijesti, neki su revolucionarni pokreti, koji se pozivaju na njegovo učenje, toliko duboko revidirali izvornu doktrinu da je svako pozivanje takvog marksizma na Marxa pez ikakve podloge.

Marxovo stajalište je bilo sljedeće: radnička klasa je jedini stvaralac nove vrijednosti i prema tome jedina moralno legitimirana da bude subjekt koji usmjerava izgradnju društva. Eksploatacija neposrednih proizvođača u dosad je ozbiljenim historijskim načinima proizvodnje bila nužnost jer je bilo potrebno izvesti akumulaciju instrumentalne snage sredstava te da bi se struktuirale društvene snage konstituirajući društvo kao autonomnu sferu postojanja. Kapitalističko društvo je ostvarivši te pretpostavke ujedno učinilo eksploataciju društveno nepotrebnom, a njezino daljnje opstojanje podržavaju dva interesa:

1. automatizam oplođivanja kapitala i njemu korespodentnog načina proizvodnje koji teži stalnom rastu, te u koju svrhu instrumentalizira cijelo društvo;

2. partikularni interes vlasnika i njegova privatna prisvajanja rezultata proizvodnje koja je društvena jer je rezultatom kooperacije.

Marx je smatrao da ta dva interesa društvo treba podvrgnuti svojoj kontroli i ukinuti ih na način da «ekspropira eksploatatore» tj. da deprivatizira kapital i da se proizvođenje planski regulira, čime će se izbjeći stihijska regulacija tržišta (posredstvom Smithove «nevidljive ruke») i neracionalno uništavanje efekata rada uslijed cikličkih kriza hiperprodukcije, a takvu rekonstrukciju društva može izvesti samo proletarijat.Radnička klasa je ona snaga koja je ograničenošću svog položaja u proizvodnji potaknuta da se bori za svoj subjektivitet i za društveno dostojne uvjete postojanja, čime sebe izgrađuje kao snagu tj. povijesnog činitelja koji reprezentira cjelinu društvenosti čiji je povijesni zadatak izvršiti takvu rekonstrukciju društva. Drugim riječima, radnička klasa je ona koja ovladavajućim svim uvjetima života ukida sebe kao klasu i ujedno klasno društvo uopće, čime se završava period izgradnje društvene autonomije oslobođene od prirodnog načina postojanja zajednice.

U opisanom procesu odlučujućim se pokazuju promjene do kojih dolazi u svijesti radničke klase. Položaj klase i njena svijest dvije su zasebne, iako ne i međusobno nezavisne instancije koje određuju položaj njezina subjektiviteta. Da bi radnička klasa postala klasnim subjektom ona mora prije svega osvojiti svijest o svojoj subjektivnosti, ne samo o položaju nego i o značenju onoga čemu teže. Svijest o tome konstituira klasu određenje koje se terminološki označuje kao «klasa za sebe» i tek je ona klasa koja je dosegla tu razinu svoje klasne izgrađenosti sposobna izvršiti rekonstrukciju društva i zaključiti jednu spohu društvenog postojanja. Kako radnička klasa može od «klase po sebi» postati «klasa za sebe», tj. steći svoju punu i autonomnu klasnu svijest? – po Marxu radnička klasa stječe svoju klasnu svijest kroz praksu svakodnevne «klasne borbe», kroz stalno suprostavljanje eksploataciji i borbom za poboljšanje svojih radnih uvjeta, čime radikalizirajući svoje zahtjeve, spoznaje domete svoje aktivnosti na sindikalnom planu i činjenicu da popravljanje njenog položaja u okviru privatnog prisvajanja viška vrijednosti ne rješava njen položaj i njezine stvarne inspiracije, pa se kroz interakciju pretvara u pravi i autonomni revolucionarni subjekt sposoban da provede revolucionarni položaj. Međutim, do revolucionarnog preobražaja starog društva može doći tek kad se proizvodne snage dovedu u takav tehnološki stupanj koji jednostavno postulira revoluciju jer stari okviri postaju preuski za daljnji razvoj.Na tim dvjema točkama: subjektivitetu i klasnoj svijesti proletarijata te dozrelosti proizvodnih snaga društva, temeljili su se glavni politički programi lijevih opcija koje su težile stvaranju socijalističkog društva.

Problemi subjektiviteta radničke klase i njezine avangarde

Paralelno s formiranjem radničkih političkih partija, koje su prema inicijalnoj zamisli trebale biti specifične klasne organizacije s ulogom da predstavljaju klase i njihove interese u okviru postojećih političkih institucija države i preko kojih klasa nastoji organizirati svoju revolucionarnu borbu na političkom planu u nastojanju da osvoji vlast, javilo se pitanje stvarnog odnosa klase i njenog političkog vodstva (bez obzira na politički način preuzimanja vlasti - posredstvom legitimnih mehanizama (izbori, političke koalicije) ili podrivanjem postojećeg političkog establishmenta, te u krajnjem nasilnom činu preuzimanja vlasti - pobunama, državnim udarima, građanskim ratom)). To vrlo važno pitanje taktike bila je crta na kojoj su se radnički pokret i marksistička doktrina razlomili na dva oštro suprostavljena bloka.

Pitanje vodstva radničke klase kao «klase za sebe» jedno je od najvažnijih. Došlo je do problema koji Marx nije predvidio a to je da radnička klasa ne može obavljati određene profesionalne specifične zadatke bez pomoći odgovarajućih osposobljenih izvršioca, a kad se iz mase radničke klase iznjedre oni koji bi ju trebali voditi oni automatski prestaju biti njezini pripadnici, proleteri, te počinju izražavati svoje posebne interese, iako i nadalje dijele s klasom njezine osnovne interesne vrijednosti. Tako je došlo do zaokreta u koncepciji subjektiviteta klase: radnička klasa svojim autonomnim i spontanim naporima ne može prerasti razinu «klase po sebi» te se njene aspiracije ne mogu izdići iznad sindikalnih zahtjeva i sindikalno vođene borbe, a sve dok je na tom nivou nije buntovna a kamoli «revolucionarna» već samo poboljšava postojeći poredak, a da bi postala pravi revolucionarni poredak tj. «klasom za sebe» klasi se izvana mora ucijepiti odgovarajuća revolucionarna svijest, a to i jest zadatak posebne «avangarde» profesionalno osposobljenih ideologa tj. onih intelektualaca koji su interese i sudbinu radničke klase prihvatili kao smisao svoga vlastitog postojanja i kao svoj životni poziv. Što je jedna partija bila revolucionarnija, to je više naglašavala prometejsku ulogu avangarde (tj. sebe same), svoj elitizam, svodeći svoju klasu na elementarnu energetsku osnovu kojom avangarda manipulira u skladu s svojim vizijama razvoja i svojim užim interesima.

Dileme oko revolucije

To je drugo pitanje na kojemu je izvršena još jedna revizija temeljne Marxove koncepcije, revizije koja je uslijedila pod pritiskom stvarne revolucionarne prakse, a ne iz teorijskih i užih doktrinarnih razloga. Jedno od čvorišnih uporišta historijskog materijalizma i na njemu zasnovanih izvedenica i strategija političke borbe bilo je očekivanje da će revolucija uslijediti u najrazvijenijim zemljama, i to u trenutku kada društveni razvoj dosegne potrebnu razinu. Bez obzira hoće li taj revolucionarni prevrat biti miran ili uz teške društvene konvulzije i obilatu upotrebu nasilja, on se može dogoditi samo u onom dijelu svijeta koji predstavlja središte buržoaskog svijeta. Bernstain, jedan od uskih Engelsovih pouzdanika predložio je prvu veliku reviziju marksističke doktrine, oslanjajući se na determinizam historijskog materijalizma, po kojem se razvoj i smjene ekonomskih formacija i društvenih sustava obavljaju nužnosšću historijskog tijeka, a ne radi ljudskih želja, težnji i stremljenja, te je iz toga Bornstain izvukao činjenice da će do rekonstrukcije društva doći kada društvo za to bude zrelo, željeli mi to ili ne, te da revoluciju i ostvarenje socijalističkog društva nije moguće forsirati samo zato što to žarko želimo i vjerujemo da možemo izvesti.

Ubrzo je došlo do Lenjinovog konstituiranja boljševičke partije, kao organizacije ustrojene na vojnički način, visoko centralizirane i hijerarhizirane, a koje je ubrzo izvela Oktobarsku revoluciju u Rusiji, u kojoj je kapitalizam bio tek na začetku, te je nakon višegodišnjeg krvavog građanskog rata uspostavila svoju apsolutnu vladavinu nad državom, privrednim resursima i nad većim dijelom društvenih zbivanja, preuzimajući na sebe da u takvim uvjetima ni iz čega izradi socijalizam, u okruženju kapitalističkih zemalja u kojima revolucija nije izvršena. Takav slijed je primorao Lenjina i njegove sljedbenike da revidiraju doktrinu o razvoju socijalizma u jednoj zemlji – dakle kao lokalni fenomen, a ne kao proces koji zahvaća cijeli svijet ili bar njegov razvijeniji dio (a što proizlazi iz temeljnih postavki historijskog materijalizma). Izgradnja socijalizma u takvim uvjetima uključivala je izgradnju nužnih preduvjeta (a taj zadatak je inače u povijesnoj nadležnosti buržoaskog društva i njegove eksploatacije radne snage u svrhu prvotne akumulacije kapitala). Preuzimajući taj povijesni zadatak koji ni po čemu ne spada u sadržaj socijalističke revolucije, neizbježno znači i preuzimanje sredstava i načina njegova ostvarenja tj. svu drastičnost provedbe prvotne akumulacije kapitala, a ta postavka «socijalističke prvotne akumulacije» bila je usmjerena na agrarni sektor i seljačke mase, dakle nad onim snagama i klasnim saveznicima koje su i omogućile revoluciju. Staljin i boljševici su te mjere proveli u djelo uz neviđeno nasilje nad čitavom strukturom tadašnjeg ruskog, pretežno seljačkog, društva masovnom kolektivizacijom sela, preseljenjem ogromnih masa u gradove i, faktičnom militarizacijom tvorničkog rada. Takav se sustav u suvremenoj terminologiji označuje sintagmom etatizam. Čitava ta doktrina dijalektičkog materijalizma nema nikakve znanstvene utemeljenosti i njezina temeljna funkcija bila je propaganda u namjeri kontroliranja društvene svijesti.

Suprotnosti između historijskog i dijalektičkog materijalizma

Gramsci smatra da jedna klasa može postati dominantna tek kad njezina kultura, tj ideje, vrednote i komunikacijski sustav, postanu univerzalni za dotično društvo. Uloga organske inteligencije jest “zvjezdani trenutak” u historijatu intelektualnih elita, faza u kojoj one doista reguliraju tijekove historije. Ni jedna klasa ne može pobijediti ako nije postala kulturno dominantna, odnosno ako se uz nju nije formirala njeziva inteligencija koja ju organski predstavlja.

Kritička teorija društva frankfurtske škole

Za razliku od Marxa koji je odrednicom društvenog sustava funkcioniranja smatrao način proizvodnje tj. materijalni proizvodni rad, po čemu je onda ekonomska baza ona koja određuje društvenu svijest, spoznajne i druge ideološke forme, teoretičari kritičke škole smatraju da su i ljudska izvršna praksa i svijest određene epohe doduše međuzavisni čimbenici, ali da ne postoji primat među njima te da svijest ima podjednako izvorni i inicijalni utjecaj na proizvodnu praksu kao što ga ova ima na samu svijest.

Ova dva aspekta: utjecaj materijalne prakse na svijest i svijesti na materijalnu praksu mogu se razdvojiti samo u analitičke svrhe jer ustvari čine cjelovitost konkretnog društvenog postojanja. Dijelektika prosvjetiteljstva koncentrira se na prvi aspekt, a tema tzv. negativne dijalektike koje fokusira na drugi aspekt. Dijalektika prosvjetiteljstva vrlo je važna grana znanosti filozofijsko – sociološkog karaktera i može se reći da je njen utjecaj na razvoj društva vrlo velik. Čovjek se konačno oslobodio ovisnosti o prirodi, no to je rezultiralo daljnjim napredovanjem napretka, totalitarizmom stalnog povećavanja efikasnosti radi nje same, totalitarizmom koji je čovjeka ponovno zarobio u novi oblik barbarstva masovne društvene potrošnje.

Tu temu su razrađivali Horkheimer i Adorno u djelu «Dijalektika prosvjetitieljstva» i Marcuse u djelu «Čovjek jedne dimenzije».

Adorno je djelom «Negativna dijalektika» pokušao definirati osobenost kritičke teorije koja je u svom iskazivanju postojećeg stalno u naporu svog vlastitog negiranja i stalnog prevladavanja koje se ne smiruje u sintezi odnosno novom pozitivitetu. To je svjesno ustezanje od istine jer se svakom istinom upada u lošu istinu, ali ipak ograničava se na otkrivanje neistine u istinama.

Herbert Marcuse je dijelio s Adornom mišljenje o stvaralačkoj moći nagativiteta. Marcuse smatra da se Marx prevario u svojoj teoriji što je dao radničkoj klasi subjektivitet koji je sposoban izvršiti revoluciju. On smatra da se radnička klasa kao takva može vrlo lako integrirati u kapitalizam i postati izrazito konzervativna snaga i da ne predstavlja ozbiljnu prijetnju kao revolucionarna masa. Da bi postala stvarni revlucionarni subjekt ona mora biti još više deklasirana i degradirana i gurnuta na marginu društva gdje se već nalaze neprilagođene skupine intelektualaca, rasnih i nacionalnih manjina, studenti.... U veliku skupinu revolucionarnog potencijala on svrstava vrlo šaroliku skupinu ljudi od robotima zamjenjenih radnika, propalih intelektualaca, preko mladih generacija i studenata, do sve veće populacije starog stanovništva koji pod jednim nazivnikom predstavljaju onu krajnju odbačenu marginu društva.

Tako se s Marcuseom zatvorio krug identifikacije subjekata revolucije:

- Marx je tu ulogu dodijelio historijskom proetarijatu, - revolucije u trećem svijetu i maoizam seljačkim masama, - a Marcuse marginalcima i svim vrstama izdržavanih parazitskih slojeva,

a da bi se u stvarnoj praksi pokazalo kako stvarni revolucionarni potencijal predstavljaju intelektualne elite, a posebno one sklone birokratskom i tehnokratskom postupanju.

Marcuse je smatrao da se nova civilizacija oslobođenog društva temelji na punoj vladavini principa zadovoljstva i time potpunoj erotizaciji svih društvenih djelatnosti (jednu od najvažnijih uloga u ostvarenju nerepresivnog društva dao je oslobođenju seksualnosti od potiskujućih mehanizama kulture).

Suvremena industrija zabave izraz je svođenja čovjeka na uskodimenzionalne standarde čime društvo svojim obiljem zapravo proizvodi sve veće siromaštvo sadržaja.

Psihoanalitička učenja

Ličnost i individua

Čitava psihoanaliza koncentrirana je na problem ličnosti, a tek posredstvom ove svoje čvorišne referentne točke širi se na dalje područje kulture i društvenog funkcioniranja u cjelini.

Individua je pojam koji označava pojedinačni autonomni sustav ponašanja koji je neponovljiva kombinacija s obzirom na svoja svojstva. U slučaju ljudske individue taj je sustav rezultanta uravnoteženog djelovanja biološko-fizioloških činjenica, i ma koliko da se po svojoj kompleksnoj strukturi i potencijalu razlikuje od ostalih vrsta, ipak je individua samo osobita organizacija bioloških funkcija. Mnogi od tih potencijala ostali bi neozbiljeni kada nebi bili interpolirani u polje društvene prakse gdje dobivaju posve drugu funkcionalnu valenciju i gdje njihov razvoj slijedi iz njihova uklapanja u društveno djelovanje, a ne iz biološke regulacije njihove osnove. Društvena okolina koja je i sama organizirana kao sustav kondicionira cjelinu vanjskih manifestacija individue na takav način da one izazivaju specifične efekte: društveno relevantne efekte.

Ličnošću nazivamo takvu organizaciju ponašanja na individualnom nivou koja je uvjetovana društvom i od funkcionalnog je značenja za društveni sistem. Drugim riječima, društvena okolina, koja je i sama određeni sustavni kompleks, organizira biološke sposobnosti i osobine individue u jednu novu vrstu individualnosti koja je relevanta društveno, a ne biološki: iako su te sposobnosti biološke prirode, njihovo je funkcioniranje prošireno na područje izvanbioloških sistema. Zato je nastajanje ličnosti proces koji nastaje kroz individualnu praksu u društvu, čime se modeliraju biološke sposobnosti ponašanja u obrasce akcija i obrasce modaliteta akcija koji su relevantni za društvo. Ličnost je dakle najvećim dijelom funkcija društvenih utjecaja. Ali ličnost ne predstavlja samo društveno korištenje biološki determiniranih efekata, jer kad bi bilo samo to, onda bi i životinje bile ličnosti. Ona mora i u društvenom smislu, kao i u biološkom, biti autonoman sistem koji je autoreguliran – jedino u tom smislu ona je elemenat društva. Ličnost taj postulat ispunjava utoliko što je ona u svom društvenom određenju zaseban regulativno-informativni medij nadograđen nad individualnu biološku osnovu..

Freudova teorija ličnosti

Čitavo je XIX. stoljeće čovjeka uglavnom smatralo racionalnim bićem koje se ponaša onako kako to postuliraju pravila logičkog mišljenja.

Freud je temeljito posumnjao u racionalnu osnovu čovjeka, smatrajući da je racionalnost samo jedna od komponenata ili, još bolje, samo jedna od sfera čovjekove strukture, možda vanjskim promatranjem osobito uočljiva, ali nikako najvažnija za razumijevanje ljudskog ponašanja. Čovjek je prije svega biološko biće, i kao takvo se ponaša na temelju izvjesnih dinamičkih načela koja su svojstvena čitavoj biotičkoj sferi postojanja. Svi ostali faktori (kulturni i društveni sistemi u kojima je situirana individua) samo su katalizatori ili aktivne prepreke normalnom biološkom zadovoljenju tih osnovnih životnih nagona.

Sustav ličnosti, u skladu s tim polaznim stajalištem, Freud koncipira u tri sfere označavajući ih terminima:- id (ono)- ego (ja)- superego (nad-ja, savjest)

Id je veoma intenzivno područje regulirano nižim neuralnim sistemima koji su uvelike autonomni, i predstavlja skup tendencija koje su usmjerene zadovoljavanju tjelesnih poteba i kroz to nagomilanih tenzija. Budući da se čitav taj energetski sklop nalazi na internom fiziološkom nivou organizma, on je izvan svijesti kao kognitivne sfere koja obuhvaća i interne procese organizma i procese okoline – on je zapravo predsvjesan te se manifestira kao opće uzbuđenje i nemir, koje brzo prelazi u poriv i bezobzirno stremljenje a koje se u reflektivno-informacijskom sustavu svijesti u najbolju ruku manifestira kao emocija naročito jakog intenziteta, ali u pravilu slabo nijansirana.

Ta je biološka osnova urođena, ona je zajednička ne samo svim vrstama, nego štoviše karakterizira sve živo. Jedan dio idovih energija realizira se kroz refleksne reakcije koje su automatski odgovori na određene stimulanse – primitivni oblici života svoju aktivnost uglavnom svode na te jednostavne radnje, dok su viši organizmi u tom pogledu kompleksniji, ali i fleksibilniji, te se njihove životne energije manifestiraju kao složeniji procesi čiji tijek odvijanja nije unaprijed fiksiran, već je samo orijentiran prema zadovoljenju. Za razliku od refleksa uobičajeno ih je denotirati izrazima nagon, poriv.. Organizmu koji je reguliran na razini nagona nedostaje mogućnost da svoje vanjske obrasce ponašanja može preformirati uvidom u izmjenu uvjeta vanjske situacije, pa se zbog toga i ne može adaptirati na vanjske situacije za koje nije programiran, a još manje preuzeti kontrolu nad vanjskom situacijom i njezinim mijenjanjem. Svako je nagonsko djelovanje «slijepo», ono je puk poriv prema zadovoljenju potreba, a postizanje zadovoljstva korištenjem stereotipnih modela nagona moguće je samo u okolini koja je i samo stereotipna. Opisano djelovanje, koje je goli poriv izvan bilokakve procjene situacije, Freud je klasificirao kao djelovanje po principu zadovoljstva (Lustprinzip). Svu nagonski reguliranu djelatnost čovjeka Freud je skupnim imenom nazvao «primarni procesi», te je tim terminom trebalo iskazati vremensko prethođenje i neprijelaznu bazičnost tih nagonskih životnih procesa, i ujedno utvrditi da se svi ostali procesi ponašanja u svakom slučaju referiraju na njih, bilo pozitivno ili negativno. Grupu naknadno nastalih djelatnosti Freud naziva «sekundarnim procesima». No njihova je uloga i porijeklo vezano za više izvora, pa ih u skladu s tim Freud i situira u različite sfere. To su ego i superego.

Uloga ega je osobito delikatna i ambivalentna. Ego je nosilac regulativnih funkcija, to jest koordinator nagonskih zahtjeva za zadovoljavanjem s objektivnim mogućnostima zadovoljenja što ih pruža situacija u kojoj se nalazi organizam. Sam ego nema svojih dinamičkih resursa, niti u njegovoj sferi ima posebnih potreba, već je on derivacija nagona za samoodržanjem, samo prenesena u okruženje vrlo promjenjive

okoline, pa se kroz to njegova funkcija pokazuje kao prvenstveno prezervativna.Pariranje ograničavajučim mogućnostima okoline i adaptiranje svojih akcija tim mogućnostima, koje se stalno ili povremeno mijenjaju, može se provoditi jedino ako se ima sposobnost primanja i zadržavanja informacija o svom odnosu s okolinom i o efektima svojeg ponašanja u njoj. U tom smislu ego postulira uvođenje i postojanje kognitivnih sposobnosti organizma, odnosno razvitak i razvijenost svijesti kao opće sposobnosti kognitivnog ponašanja. Preusko bi ego bilo definirati kao svijest, jer je on i više od toga, on je ujedno i samosvijest tj. svijest o vlastitoj svijesti.

Ego međutim ne može kao kriterij svoje regulativne djelatnosti imati princip zadovoljstva, iako se stalno nalazi pod pritiskom dinamike sila ida usmjerenog isključivo postizanju užitka, već kroz svoju kognitivnu sposobnost uočava i procjenjuje reakcije kojima će okolina povratno djelovati na ponašanje i zahtjeve organizma motiviranog idom, što može rezultirati frustracijom, boli i štoviše patnjom umjesto žuđenim zadovoljstvom. Pozicija ega posebno je složena zbog dodatne okolnosti koja čovjeka kao biološku jedinku obdarenu kognitivnom potencijom stavlja u jedinstven položaj prema njegovoj okolini i odnosu s njom. Fizikalna i biološka okolina čovjeku ne postavlja nikakve zahtjeve; on je naprosto dio te cjeline i ona ga ograničava kao faktička ravnoteža sila, ali ni u kom slučaju normativno; s druge strane, niti se on kao id odnosi prema njoj s ikakvim zahtjevima, nego jednostavno djeluje, ali bez formuliranja nekog očekivanja kakva će biti reakcija okoline. Ako čovjeka promatramo kao jedinstvo ega i ida, još uvijek ne postoji nikakvo zahtjevanje prirodne okoline prema njemu, dapače zahtjev svojem ponašanju postavlja sam čovjek, na temelju svojih uvida u realne mogućnosti on regulira svoje ponašanje tako da sam sebi postavlja zahtjeve kako djelovati da bi ostvario neki cilj. Čovjek je kognitivno biće tek kroz svoju komunikacijsku praksu s drugima, a to znači kao društveno biće.

Freud ustvari želi reći da činjenicom da je čovjek društveno biće i da dolazi u kontakt s drugim ljudima, ta činjenica omogućava proces u kojemu se stvara zahtjev okoline u kojoj se pojedinac nalazi, te se pojedinac prilagođava okolini. Ta pravila koja čovjeku kao kognitivnom biću nameće okolina odnosno društvo usađuju se socijalizacijom a Freud ih naziva superego – sklop internaliziranih zahtjeva društva u sistem ponašanja individue. Društvene parametre ponašanja individua ne prima samo učenjem koje se zasniva na kognitivnim uvidima, već socijalnim uvjetovanjem i faktičnim prihvaćanjem društvenih vrijednosnih orijentacija i kriterija procjenjivanja kao svojih vlastitih, dakle identifikacijom svojih regulativnih odnosa s onima na temelju kojih je koordinirano društveno ponašanje. Sustav superega, tj. savjesti i idealna slika individualne svijesti o sebi kakav bi individualan sistem trebao biti posljedica su tog dopunskog specificiranja regulativnog mehanizma ega; dok je ego vezan za id-energije, superego je nezavisan jer on snagu svog dinamičkog djelovanja dobiva iz činjenice introjekcije tj. iz društva koje posredstvom identifikacijskih tendencija izravno „iznutra“ utječe na ponašanje.

Vrlo rano je Freud postao svjestan da većina neurotičkih simptoma, histerija i hiperstezija imaju seksualno podrijetlo. No posebno ga je zbunjivalo što su seksualne smetnje, potiskivanja i perverzije u pogledu klasičnih manifestacija seksualnosti (tzv. genitalne seksualnosti) bile najčešće samo simptomi ili čak derivacije mnogo ranijih konflikata i trauma koje su sezale duboko u dječju dob kada nije moglo biti govora o zrelom seksualitetu. Zbog toga poseže za univerzalnijom konstrukcijom (od svoje ranije po kojoj postoje nagon za održanje vrste i nagoni za održanje integriteta same jedinke) koja bi obuhvatila sve pozitivne tendencije prema objektu označujući je «instinktom života» odnosno erosom. Kao njegova suprotnost javlja se tendencija prema destrukciji koja je u svojoj suštini nastojanje regresivnog utapanja u početni mir beživotnog anorganskog postojanja. Ta negacija, «instinkt smrti» ili thantos , u Freudovom nacrtu nije mnogo korištena, iako će od kasnijih Freudovih nastavljača biti ponovno otkrivena.

U vulgariziranim verzijama freuda pod erosom se razumijeva seksualni nagon, i to u laičkom značenju seksualnosti, što je veoma daleko od Freudove koncepcije, jer se seksualnost laički uzima kao spolno općenje zrele muške i ženske individue. Naime, seksualnost obuhvaća u osnovi svaku djelatnost koja izaziva zadovoljstvo, tj. stanje čulne ugode a time su u seksualnost inkludirane mnoge djelatnosti koje nemaju na prvi pogled nikakve veze s sparivanjem spolova – hranjenje, motoričke aktivnosti... – i sve su to po Freudu erotičke aktivnosti, odnosno na njih se nadograđuju erotičke aktivnosti van neposrednog čina zadovoljenja neke tjelesne primarne potrebe. Npr. Iako sam čin sisanja djeteta ima funkciju održanja individualnog sustava, na takav proces nadovezuje se i samo zadovoljstvo koje sisanje izaziva kod djeteta - dovodi do čulne ugode koja zapravo inducira novu relaksaciju obavljanjem same djelatnosti a nije povezana za prvotne homeostatičke funkcionalne sklopove, iako se nadovezuje na njih. Ta je djelatnost po Freudu erotička i zadovoljava libidinalne impulse. Slične učinke kod djeteta ima i pražnjenje crijeva, mišiće aktivnosti, te je sve to navelo Freuda da postavi posve originalnu teoriju seksualiteta, ne samo po fazama s obzirom na predominaciju pojedinih oblika u određenim razdobljima individualnog razvitka nego i s obzirom na usmjerenost libidinalnih energija prema različitim klasama objekata.

Prije svega treba naglasiti izvanrednu polimorfnost i polivalentnost seksualnih manifestacija. Govorne navike taj su izraz opteretile suviše velikom jednoznačnošću koja može biti izvor zabune i krivih tumačenja. Postavljajući svoju libido teoriju Freud je pojam seksualnosti bitno proširio uzimajući pojam libido koji je neutralan u pogledu određenosti načina njegove manifestacije. Međutim, s obzirom na to da sve primarne libidinalne manifestacije mogu u kasnijoj genitalnoj fazi udružiti kao specifična forma klasične manifestacije genitalne seksualnosti uvjetuje da se o tim manifestacijama i uopće libidu govori kao o općoj seksualnosti, i da čitav Freudov teroijski koncept dobije obilježje panseksualizma. Projekcije ranih oblika libidinoznosti u kasnijoj dobi te neurotičke regresije izazvane neiživljenošću i neprevladanošću pojedine faze, odnosno teškoćama seksualnog života u zreloj dobi, razlog su da se libido mora promatrati kao generalna seksualna težnja, i da je postupanje po kriteriju zadovoljenje isključivo seksualno orijentirano, premda postoje brojne varijacije u pogledu objekata na koje su usmjerene.

U tijeku prve godine dijete je orijentirano na usta i usnu šupljinu, gdje se zbog uzbuđenja koje pruža nadraživanje usta, ona postaju posebna erogena zona pa se ta faza naziva oralnim seksualitetom.Tijekom druge godine područje zainteresiranosti prelazi na anus. Djetetu posebno zadovoljstvo pruža pražnjenje crijeva pa se ta faza naziva analnim seksualitetom. Krajem druge godine dijete pažnju usmjerava prema svom spolnom organu, a Freud to razdoblje naziva falusnim stadijem seksualiteta. Nakon tog intenzivnog libidalnog perioda koje traje u prvih pet godina dijete ulazi u stadij smanjenja seksualnog impulsa koje se naziva razdoblje latencije a zatim nastupanjem puberteta dosad autoerotički, narcisoidni libido počinje sve više zanimanja pokazivati za odnos s partnerom i to uglavnom suprotnog spola.

Problem distorzija i nenormalnog fiksiranja id energija uzrokovan je uglavnom faktorima okoline, i to društvene okoline. Za Freuda ostaje činjenica da kultura i civilizirani život nisu mogući bez potiskivanja id energija, no potiskivanjem nije nužno da nastaju neurotičke ličnosti jer individualni djelatni sustav ima doista visoke pragove tolerancije i elastično svojstvo adaptacije. Tu i počinje prava funkcija ega kao regulatora koji u skladu s principom realiteta modificira dinamičke manifestacije organizma sa zahtjevima okoline. Ukliješten između id poriva i društvenih normi, egova pozicija i uloga je ambivalentna. Adaptirajući se aktivno, ego upotrebljava razne obrambene mehanizme, koji su ne samo sredstvo adaptacije i obrane sistema ličnosti nego su i po vanjskim učincima ujedno kreatori kulturalnih činjenica i vrijednosti..

Glavni izvori i kontradiktorne situacije u kojima se nalazi individua prolazeći kroz stadije raznih manifestacija svog libida može se podijeliti na: dojenče je posve bespomoćno i ovisno o majci ili osobi koja igra ulogu majke tj. njemu majka bezuvjetno pripada. Majčine grudi izvor su egzistenicije, hrane, sigurnosti i osobite ugode. Ako se iz bilo kojeg razdoblja dijete ometa u ovom stadiju razvoja postoji mogućnost da zbog pojačanih težnji za realizacijom zadovoljstva dođe do fiksacije za taj oblik libida i da odrasla osoba pokaže izrazite težnje k nesamostalnosti s neurotičkim simptomima vezanosti za simbole koji zamjenjuju majku, odnosno oralno zadovoljstvo (vezanost za domovinu, partiju, zastavu, a najviše fetišistička perverzija kao vraćanje na stadij gdje je manje više svaki predmet pogodan za stavljanje u usta i za nadražavanje erogene zone – usta). Kada dijete počinje dobivati zube To u toj osjetljivoj osjetilnoj zoni izaziva vrlo neugodne senzacije te dijete počinje radi svoje boli prouzročavati i bol majci (ugriz mu stvara zadovoljstvo – sadomazohistički oblici razvijene seksualnosti imaju izvor u ovom razdoblju). U analnoj fazi zadovoljstvo pruža pražnjene crijeva a ako se dijete u tome kontrolira (radi higijenskih razloga obitelji) dolazi do frustrativne situacije u ovom razdoblju što se kasnije očituje u rigoroznosnoj točnosti, pedantnosti, gađenju i pretjeranoj osjetljivosti kroz negaciju svega što ima veze s nečistoćom. Također, sputanost u ovoj fazi se može pojaviti kao uzrok uskogrudnosti, sebičnosti i škrtosti. Ali sukob između libida i realnosti aktualizirat će se još u izrazitijem obliku u trećem stadiju, kada dijete svojom općom maturacijom sposobnosti počne sve više introjicirati društvene vrijednosti.U razdoblju kada dijete ima 3 – 5 godina ono usavršava komunikacijski sistem pomoću kojega se u puno većoj mjeri u dijete internaliziraju društvene norme i ograničenja. Majka još uvijek predstavlja centar djetetove pažnje ali ono shvaća da postoje i drugi ljudi koji polažu pravo na njegovu majku (braća, sestre, otac) a uz to su te osobe i izvor raznih socijalnih zahtjeva – discipline, pristojnog ponašanja. Ta spoznaja inducira konflikt dječjih orijentacija: uz to sukob dobija još i dopunsko obilježje seksualne naravi.. Kod dječaka javlja se osjećaj konkurencije sa ocem na kojega mora uvjek voditi računa. Dječak oca i voli i mrzi, jer osjeća strah od kazne, posebno kastracije, jer misli da nema ovlasti polagati pravo na majku, a u isto vrijeme otac mu služi kao idol s kojim se želi poistovjetiti. Tako dolazi do internalizacije očevih ponašanja, kao pravila po kojima smatra da se treba i sam ponašati, ali ta internalizacija društvenih normi, koja je posljedica identifikacije s ocem, u dječjoj dobi dovodi do potiskivanje svega što nije dopušteno od društvenog, tj. obiteljskog autoriteta te do osjećaja permanentne krivnje zbog stalnih idovih poriva mrema majci (kao željenom objektu). Tu složenu relaciju prema ocu uz potisnute seksualne sadržaje prema majci

Freud je nazvao edipov kompleks a suprotnu situaciju kod djevojčica (vezanosti za oca i osjećaja konkurencije prema majci) nazvao je elektrin kompleks. No daleko od toga da se ta stanja mogu poistovjetiti jer majka je ona ista instancija iskonske sigurnosti kako za dječake tako i za djevojčice.

U razdoblju latencije, koje traje do puberteta, dijete je u većini slučajeva manje izloženo nagonskim konfliktima, jer je formirajući u sebi super ego internaliziralo vrijednosni sustav svog društva i uspostavilo kontrolu nad nagonskim, a k tomu je u toj fazi nagonsko manje izraženo po svom intenzitetu. No pretpostavka smirenju konflikata u toj fazi je da je dijete uspješno riješilo i prebrodilo bez većih trauma razdoblje svog infatilnog seksualiteta, u kojem je izvanredno ranjivo. Ukoliko nije uspiješno prebrodilo to razdoblje, tada će potisnuti a nerazriješeni i neprevladani oblici libidonoznih energija i dalje motivirati ponašanje na naoko posve nerazumljiv način, t eće se pokušati zadovoljiti na bilo koji način.

Superego je u svojoj funkciji savjesti suvereni vladar svijesti, i ako se sustav ega kao autonomni djelatni sistem, odnosno kao ličnost u užem smislu riječi, želi sačuvati da se ne raspadne i i ne razleti zbog kontradikcije svog djelovanja s vlastitim kriterijima reguliranja tog djelovanja, on mora biti kongruentan u dovoljnoj mjeri, te se odstupanja moraju moći obrazložiti i tolerirati s pomoću kriterija na temelju kojih funkcionira (mora biti u suglasnosti s programom). Zato postoji bitna razlika između ida i njegovih impulsa na jednoj strani (izvan kategorija svijesti ali se u njoj mogu odraziti) i svijesti kao određene organizacije sadržaja i programa djelovanja s druge strane.

Ta se dva sustava mogu jasno razdvojiti, i dapače oni su razdvojeni u individui. Id ostaje u nesvjesnom, a u svijesti se manifestiraju samo oni sadržaji koji su tolerabirni a po kriterijima koje utvrđuje savjest tj. superego. Sve ostalo je tabuirano, zabranjeno. Upravo ta kritična «pregrada» mjesto je brojnih transformacija sadržaja u druga obličja, u simbolička obilježja za čija značenja svijest nema ključ, jer ih je naučena dešifrirati u posve drugom smislu.

U javnosti je najpoznatije Freudovo tumačenje snova kao način ispoljavanja kroz koje se manje ili više simboliziranom obliku prazne idove energije. Ali, čim (i ako) kontrola ega tzv. cenzora svijesti popusti, demoni redovito izlaze na površinu.

U podsvjesti također leže duboko spremljena sjećanja i doživljaju od posebno negativnog utjecaja na integritet ličnosti. Neki posebno neugodni osjećaji skriveni su duboko u podsvijesti, te to čini da je ego pod stalnim pritiskom jedne iracionalne i neuhvatljive bojazni od nečega što se ne može jasno lokalizirati. Ličnost kondicionirana takvim neurotskim kompleksima u stvarnoj je opasnosti da, izbjegavajući fiktivne opasnosti i zaklanjajući se iza štita visokih principa i rigorozne moralnosti, zapadne sve dublje u iracionalnost i da se društveno pokaže sve neadaptabilnijom, te da se njeno neurotičko stanje pogorša. Poanta psihoanalize kao terapeutskog djelovanja je da se pacijenta dovede do prisjećanja na zbivanja koja su potisnuta u podsvjest te da se na taj način pomogne racionalnim snagama ega da se riješi nedefiniranog straha. Freudovo kliničko iskustvo mu je pokazalo da većina frustracija potječe upravo iz naranije dobi, a da sve kasnije frustracije nemaju toliku snagu i utjecaj na ponašanje.

Ali, najuniverzalnije prihvaćen dio Freudovog učenja njegove su koncepcije o obrambenim mehanizmima ega. Freud je u više mahova davao različite vrijednost pojedinim reakcijama ega na id-impulse i na situacijske momente okoline, te svoju teoriju o ego-reakcijama nije definitivno sustavno izložio. U početku je on temeljnu ulogu u obrani ega davao mehanizmu potiskivanja, a pred kraj života sve su više u središtu njegovog zanimanja dolazili mehanizmi projekcije i sublimacije. Stvarna uloga ego-obrana, jer po Freudu ego nema vlastite dinamičke moći, dok s druge strane moralna osuda idovih poriva, njihovo tabuiranje i nepriznavanje dolazi iz društvene kulturalne sfere, drugim riječima funkcija je superega, tako da u prvi mah nije jasno od čega i zašto se ego ima obraniti kad je on ionako samo kordinirajući faktor između tih suprostavljenih motivacijskih blokova. Obrambeni postupci brane ego kao akcijski sustav koji kao i svaki sistem mora reagirati na serije informacija i sebe adaptirati na neke konstante okoline. Ukoliko se to nebi događalo sistem bi gubio neekonomično mnogo energije na stalna ispravljanja, te je čak u opasnosti da se raspadne ukoliko vrijednosti kontradiktornih utjecaja prijeđu neke dane pragove tolerancije, a to se naziva nenormalnim ponašanjem, ludilom i rasapom ličnosti.

Uloga mehanizma potiskivanja u ukupnom arsenalu ego-obrana možda nije najvažnija ali je svakako primarna, i bez potiskivanja ne bi bili mogući ni drugi obrambeni putovi. Upravo da bi id-energije bile iskoristive za ego i uopće za društeni život nekog konkretnog društva, one se moraju suzbiti ili bar transformirati, preraditi. Uloga potiskivanja jest propuštanje idovih manifestacija u područje svijesti samo

kroz određene informacijske kanale i na način prikladan da kanal uopće prenese informaciju. Postavljanje tih barijera kodiranjem sadržaja i selekcijom informacija nije ništa što ne bi imao svaki sistem u odnosu prema svojoj okolini, te prema tome to i nije neka specijalnost u odnosu ida i ega. Ali ono što je naročito u toj interakciji jest mogućnost da određeni sadržaji koji su već postali sadržajem svijesti da budu prebačeni preko granice svijssti u podsvjesno i da se prema njihovom vraćanju u aktualnost svijesti postupa na isti način kao i sa izvornim informacijama iz područja ida. Ego može krenuti putem konstruktivne regresije kao i putem bolesnog apstrahiranja činjenica kao da ih nema. Nije osobito teško postaviti razliku između ta dva slučaja ako ih se promatra kao ekstremne ili «čiste slučajeve», ali u praksi je to redovito mogo teže, jer između ta dva pola na skali postoji kontinuirani niz međuprijelaza. Posve idealtipski govoreći, konstruktivno potiskivanje je izbacivanje iz svijesti sadržaja koji su za funkcioniranje svijesti veća smetnja, a da ujedno brisanje informacija o njihovom postojanju ne dovodi u opasnost efikasnost ostvarivanja zadanih načina ponašanja. Gubitak takvih informacija (o nekom neugodnom događaju koji je pojedinac doživio) uopće nije nefunkcionalan, to više što one uvijek mogu djelovati iz podsvijesti kao kakav posredni mehanizam uvjetnog kočenja čim se dođe u situaciju koja je slična i koju treba izbjegavati. Samo tada je to već automatizirano, a ne svjesno ponašanje.

Posve je drugo kada se potiskuje neka predođba ili sjećanje koje znači informaciju o potrebi poduzimanje neke akcije (doduše neugodne, ali ipak neizbježne ako se želi riješiti neka problematična situacija), ili ako je ego mimo svoje volje prisiljen riješavati neku situaciju jer se ona inače samo pogoršava i postaje neugodnija i nerješiva. U tom slučaju se govori o nekonstruktivnom ili neadaptilnom potiskivanju koje je zapravo postupanje po arhaičkim načelima zadovoljstva, a ne po načelu realnosti, jer je takvo ponašanje izrazito neurotičko. Tako se problem rješava samo trenutačno jer problem i dalje ostaje u okolini kao aktivan i njegovo potiskivanje, odnosno neadaptiranje svijesti (tj. ega) da se s njim suoči i da ga neutralizira u njegovoj problematičnosti izaziva potrebu potiskivanja neprestanih novih informacija koje naviru svezi s njime. Takvo potiskivanje zahtijeva permanetno potiskivanje sve širih klasa podataka, takoreći većine informacija o okolini, što ujedno znači potiskivanje uopće kontakata s okolinom i negaciju postojanja okoline, te se u tom slučaju može govoriti o teškom psihotičkom stanju. Raspad veza s okolinom neminovno vodi u raspad sustava same ličnosti.

Bilo Freud, bilo njegovi nastavljači psihoanalitičke terapeutike, razvili su čitavu «gramatiku» i «riječnike» simboličkih obilježavanja (maskiranja neugodnih i tabuiranih sadržaja u dopuštene). U okviru svijesti se često operira s nekim neutralni sadržajem koji sam po sebi nema nikakve veze s nedopuštenim tj. kulturno, društveno i prema tome za superego inkopatibilnim sadržajem, pri čemu taj neutralni sadržaj služi kao znak ili simbol koji zamjenjuje nedopušteni sadržaj. No za laike je najpoznatije i naprovokativnije Freudovo psihonalitičko tumačenje snova, gdje su te simboličke transformacije najčešće. Za vrijeme spavanja čitav je sustav ega i superega u značajnoj mjeri imobiliziran, cenzure olabavljene, što sve pogoduje igri slobodnih asocijacija i s jedne strane manjoj kontroli, a s druge strane zamućivanjem kriterija realnosti. Ipak, čak ni tada nedopuštene želje ne uspijevaju prodrijeti u «direktnom prijevodu», nego u sižeu sna događaji i predmeti dobivaju neko neutralno značenje.

Zbilja mita

Razumljivo je da se predođbeno i pojavno očitovanje opisanih latentnih sadržaja ne zbiva samo na «ekranu» individualnih svijesti, već je prisutno i u društvenoj svijesti tj. u institucionaliziranim idejnim sadržajima i u ideloškim medijima društva. Tipovi blokiranja tih sadržaja te vezano s tim ustaljivanje načina, putova i «pukotina» kojima se blokirani i tabuirani sadržaji ipak probijaju u područje manifestno za svijest nisu na društvenom planu refleks najuspješnijih rješenja na razini individualnih neutraliziranja frustracije, već se upravo obrnuto ti standardi oblikuju na širem društvenom planu i čine normativni fundus društva koji se kroz procese socijalizacije i akulturacije te posredstvom instance superega instaliraju kao regulatori ponašanja pojedinaca.

Dva su društvena prostora rezervirana kao svojevrsne pozornice na kojima se u društveno dopuštenom obliku manifestiraju tabuirani i zato potisnuti sadržaji podsvijesti – to su san i komunikacija (a prije svega govor). Međutim, da bi san ili komunikacijska anracija bili ekspresivno ozbiljeni, potreban je medij jezika tj. sistem kodova i šifri kojim zabranjene predodžbe bivaju simbolički maskirane u dopušten sadržaj. Taj je «tajni jezik» pojedincu nepoznat na razini svijesti tj. njegova ega, jer je skriven iza deklariranog narativnog sadržaja, ali je standardiziran na nivou društveno nesvjesnog pa je i na toj razini latentan. Kako pod tim

uvjetima ipak dolazi do njegova institucionaliziranja ( a svaki je jezik ipak vrlo složena struktura) i koji su to mehanizmi nesvjesnog koji omogućuju da se njime služe pojedinci unutar svojih snova, a i samo društvo unutar svog mehanizma naracije. Na to Freud nije dao odgovor, iako se mnogo bavio dešifriranjem. Nešto više svjetla na područje unio je C.G. Jung svojom teorijom arhitipova i teorijom mita kao društveno nesvjesnog.

Po Freudu društvena svijest u mediju mita (a mit je općedruštveni medij) iskazuje u općoj formi one iste sadržaje strahova, tjeskoba i njohova magijskog rješavanja koje svako dijete prolazi u svojoj falusnoj fazi infatilne seksualnosti. Razrješenje se provodi kroz dvije vrste fantazmi :

1. prva vrsta je tabuirana i njezino javljanje traži ekskulpaciju tj. razrješenje od zločina (kaznom, žrtvom, osudom) – to je predodžba ubojstva oca ili njegova kastriranja a što je ekvivalentno njegovom uništenju kao stvoritelja (Edip, grčka mitologija)

2. druga vrsta je preporučljiva, umirujuća i relaksirajuća po svojim učincima – svodi se na identifikaciju s ocem i na internalizaciju očevih zahtijevanja.

Neke Jungove inovacije teorijskih osnova nesvjesnog

Razlaz između Freuda i Junga dogodio se prije nego što je Freud započeo svoje produbljene studije kolektivnih psihičkih fenomena, ali u to doba je Jung već bio uzbrkao diskusije svojim poimanjem kolektivno nesvjesnog, a posebno svojom koncepcijom arhetipova. Ali, to nije bio razlog razlazu, već zbog toga što je Jung napustio panseksualne osnove freudovske analize i shvaćanje nesvjesnog, odnosno ida kao isljučivo nagonske orijentacije prema užitku.

I za Junga je „nesvjesno“ područje koje se sastoji od nagonskog, međutim takva je općeprihvaćena tvrdnja i suviše bizarna ako se istodobno ne specificira. Naime, ne postoji amorfni nagon, nego se on uobličuje prema situaciji u kojoj se uozbiljuju njegova stremljenja i on time neutralizira. Zbog toga je nagon u svakoj svojoj konkretizaciji nesšto posebno. To situacijsko definiranje nagona može kao predodžba biti predmet svijesti, ali ta predodžba nije nagon niti se sadržaj nagona može izravno izraziti u svijesti, već jedino posredstvom predodžbi i drugih simboličkih tvorevina koje ga reprezentiraju i staju umjesto njega. Ovdje lako dolazi do nesporazuma pa je prijeko potrebno upozoriti na jednu finu razliku koju predlaže Jung. Ako je se previdi, ispada se posve iz tijeka njegove analize i kreće pravcem razumskih klasifikacija koje su kao takve nešto posve drugo, tj. sređivanje je perceptivnog i predođbenog materijala po drukčijim osnovama od onih koje čine amorfna pozadina još nespecificiranog nagona, i nikako se ne može smatrati da se njima izražava ta amorfna pozadina. Naime, kada jednom kroz predodžbu nagonski sadržaj postane predmetom svijesti, moguće je na takvom materijalu provoditi postupke apstrakcije i generalizacije i time doći do pojma nagona odnosno nagona prema pojedinoj vrsti djelatnosti i po predmetima na koje je usmjeren, ali opći pojam nagona je takva mentalna tvorevina koja reprezentira sve manifestacije nagona u konkretnim situacijama a ne nagon u njegovom sadržaju podloge i uzroka djelovanja. Međutim, s druge strane, nema sumnje da se nagonsko stremljenje može u okviru pojedinačne svijesti organizma, koji se potaknut nagonom nalazi u konkretnoj situaciji, izraziti predodžbom djelovanja kao nagonskog nagnuća, te takva predodžba reprezentira nagon kroz njegovo u okviru konkretnih situacija koje komponiraju situacijsko polje.

Tu Jung interpolira novu, važnu distinkciju: kada bi se nagon izražavao samo na individualnom nivou, on bi uvijek iznova bio definiran situacijom, iako je on sam dan na općoj razini vrste pa je zbog toga zacijelo na toj općoj razini također djelatno definiran kao model koji univerzalno vrijedi za sve pojedince. Baš to jest značenje pojma instinkt koji izražava nagon na razini vrste specificiran u strukturu često vrlo kompleksnog ponašanja koji se na individualnoj razini uozbiljuje kao čisti automatizam.. Sve je to u fiziologiji neuroloških procesa i zoopsihologiji bilo poznato i prije Junga, njegov novi doprinos sastojao se u tome što je otkrio da izražavanje instikata ima na psihičkom planu svoj korelat koji je također dio nesvjesnog i također čini kolektivni fenomen. To su «praslike» ili arhetipovi koji su «autoportret instikata» i na neki način njihova samospoznaja, ali bilo bi ih pogrešno smatrati nečim različitim od instikata, kako to Jung kaže na kraju svog eseja «Instinkt i nesvjesno»: «oboje su jedna ista stvar, jedna ista životna djelatnost, koju samo radi boljeg razumjivanja moramo zamisliti razložene u pojmove».

Izvan je sumnje da odredivši arhetipove na netom izloženi način samim se time dopušta da su i arhetipovi nasljedni kao što su to instinkti, naime da su dio genetskog programa. Jung međutim naglašava da se ne nasljeđuje «slikovnost» praslike, već program tj. struktura koja onda djeluje kao faktor određenja u okviru

nesvjesnog: jedino u tom smislu je arhetip nasljedan. Zato arhetip nije konkretna predodžba koja uostalom u svojoj slikovnosti i ne može biti dio nesvjesnog, arhetip je uzrok koji izaziva pojavljivanje predodžbe, a njezino je javljanje prisilno kao što je i instinktivno ponašanje prisilno. Drugo je pitanje kako se može prepoznati arhetipska predodžba između bezbroj predodžbi koje su proizvod svjesnog odnosšenja subjekta s njegovom okolinom, te unutrašnjeg rada svijesti u okviru njezinog imaginativnog polja, kao i onih koji proizlaze iz kulturalne sfere. Razumljivo je da to prima facie nije moguće, nego jedino upornim psihoanalitičkim radom tumačenja simptoma preko kojih se javlja nesvjesno; upravo su psihoanalitičke tehnike (analiza snova, slobodne asocijacije, zabune u govoru i pisanju) razotkrile postojanje nesvjesnih temelja ponašanja te tamo gdje se iste ili visoko slične predodžbe javljaju kod najrazličitijih pojedinaca, kroz vremenski udaljene epohe i nezavisno od konteksta aktualnih kulturnih utjecaja, indicirano je pretpostaviti da se radi o arhetipskoj podlozi, posebno kada se može ustanoviti da pojedinac nije bio u kontaktu s predočenim entitetima i prema tome njegovo sjećanje se ne može referirati na osobno iskustvo, nego se radi o prethodnoj kolektivnoj udešenosti njegova predstavljanja.

Inače, Jung je u značajnoj mjeri usložnio prvobitnu Freudovu jednostavnu i preglednu trodjelnu shemu strukture ličnosti, posebno u onom dijelu koji se odnosi na id i njegove relacije s egom. On konstatira da se oblikovanje ega nadograđuje na rascijepljenost koja je uslijedila kada je iskonska jedinstvenost organizma bila specificirana na primjerke muškog i ženskog spola; međutim u nesvjesnom ta je jedinstvenost ostala sačuvanom, svaki pojedinačni ego ima u podsvjesnom sačuvanu i onu drugu prirodu, muškarac ima svoju animu tj. svoju ženstvenost, a svaka žena ima svoj animus tj. mušku stranu. Usklađivanje ega s animom ili animusom važan je problem integriteta ličnosti.

Adlerova revizija psihoanalitičke teorije

Za Freuda se uopće nije postavljalo kao moguće pitanje da je društveni utjecaj neurotičan, destruktivan i u suštini bolestan. Društvo je bilo faktor neuroze samo za one osobe koje nisu mogle pomiriti opreku između ida i društvenih zahtjeva, kultura je izvor neugode za ego, ali samo društvo nije neurotično. Međutim, gorka iskustva i teški društveni grčevi u prošlom krvavom stoljeću, rastrganim ratovima i revolucijama, učinili su da se mnogi psihoanalitičari zapitaju nije li i samo društvo na neki način «bolesno» i nije li ono izravni induktor bolesnog načina reagiarnja individualnog sustava ega.

Adler je bio prvi koji je svoju teoriju ličnosti utemeljio na sukobu socijalnih momenata. Čitav problem seksualnosti i teški konflikti Edipova sindroma koji proživljava dijete nisu toliko univerzalni ni oštri kako to tumači Freud. Ali on se slaže s Freudom da je djetinjstvo presudno za razvoj ličnosti, samo ne iz istih razloga. Adler smatra da dijete u okviru svojih napora da stekne «moć» tj. kontrolu nad okolinom, usvaja jedan određeni stil koji se uvrežuje i tendira da preostane za čitav život.

Po Adleru, prvo refleksivno iskustvo djeteta nisu njegove želje, prohtjevi i potrebe, nego osjećaj sićušnosti i nemoći pred složenom, nepoznatom i opasnom vanjskom svjetu, osobito u odnosu s odraslim osobama koje izgledaju svemoćne, a dijete uviđa da o njima u potpunosti ovisi. No, isto tako dijete ubrzo uviđa da svoju ovisnost može u značajnoj mjeri nadoknaditi posrednim putovima i postupcima (mehanizmima kompenzacije) kojima ipak uspostavlja kontrolu tj. postiže djelovanje odraslih koje dovodi do zadovoljenja njegovih želja – plaćem, umiljatošću... Pronašavši neki učinkovit način, dijete ga neprestano modificira i usavršava ali u osnovnim oblicima preuzeti modaliteti ostaju te postaju «karakteristični stil» određene osobe (u obiteljima s mnogo djece razvija se suradnja i kompeticija, dok će jedinac biti dominantan).

Ali kako dolazi do neprilagođenih i neuravnoteženih ličnosti? Najčešći uzrok je trauma izazvana promjenom okoline i neefikašnošću dotadašnjih obrazaca kompenzacije. Ako se u ranoj dobi pokaže da mehanizmi kompenzacije više ne funkcioniraju, posljedice mogu biti trajne, te sama neprilagođena ponašanja postati neželjenim stilom (kod rođenja nove bebe, rastave roditelja...). Neurotična je osoba mnogo izrazitije vezana za svoje osnovne fikcije i pokazuje veću elastičnost upravo u održavanju pretpostavki svog neurotičnog ponašanja. Upravo tom nemogućnošću smanjenja osjećaja inferiornosti u najranijoj dobi, neprilagođenošću kompenzacijskih postupaka razvijaju se takve osobe. Ta je situacija prisutna i u ostalim životnim dobima pojedinca, naročito u modernom kapitalističkom, impersonalnom društvu.

Teorija H.S. Sullivana

Sullivan je jedan od najuglednijih psihijatara i njegova je teorija «interpersonalnih odnosa» potekla iz generaliziranja njegovih praktičkih iskustava i više je niz fragmenata negoli zaokružen sustav. Sullivan je

najdosljednije od svih teoretičara ličnosti autonomni sadržaj ličnosti sveo na čisto socijalnu kvalitetu, rastvorivši ga u odnos društvenih subjekata međusobno. Ličnost odnosno psihološka razina istovremeno su ne samo refleksija društvenog već samo društvo.

Ličnost je za Sullivana «relativno trajan obrazac interpersonalnih situacija koji se ponavljaju i koje su karakteristične za neki ljudski život». Svaki odnos – pa tako i Sullivanov «interpersonalni» - uključuje u sebi najmanje dvije pozicije: to su subjekt koji se odnosi i «drugi». Međutim, u sustavu ličnosti ili tzv. «ja» te su dvije cjeline integrirane u jedinstvenu cjelinu. «Ja» znači nešto tek zavisno od svojih doživljaja «drugog», od očekivanja, prihvaćanja ili odbacivanja «drugog» i obratno, kako doživljava pretpostavljene stavove «drugog» prema sebi. Te dvije pozicije je korisno lučiti, iako se nikad ne smije izgubiti iz vida da su one međuzavisne i da čine cjelinu, i to ne samo u društvenodjelatnom, već i u perciptivnom smislu – a to je za Sullivana još važnije.

Kao što je odatle moguće naslutiti, pod ključnim pojmom svoje teorije tj. pod pojmom «interpersonalni odnos» Sullivan zamišlja vrlo složenu perceptualnu shemu. Sullivan posve ispravno tvrdi da je u međusobnoj perceptualnoj konfiguraciji osoba sadržan ne samo njihov odnos već i međusobna procjena mogućnosti, očekivanja uloga i akcija, te time i svojstava drugih osoba, a to sve nije isključivo rezultat izvornog uvida koji se događa u konkretnom trenutku, već iskustva, tj. «perciptivne udešenosti» koja je posljedica ranijih iskustva, uvjetovanja i interakcija. Zato «interpersonalni odnos» uključuje u sebi način na koji svaki od članova tog odnosa doživljava drugog, stavljajući to u relaciju prema svojim potrebama, željama i uopće svojoj egzisteniciji. Frustracije i ograničenja do kojih dolazi i koje individuu egzistencijalno ugrožavaju na bilo koji način nisu posljedica slijepe motivacije, nego je baš motivacija odraz kognitivnog, i to u prvom redu perciptivnog registriranja situacije «sebe» kao cjeline potreba, želja, namjera te drugih osoba kao nosilaca nekih svojstava koja se stavljaju u neku potencijalnu akcijsku vezu s mojim potrebama, namjerom tj. ciljem. Percepcija je simbolička, odnosno kognitivna organizacija emocionalnih iskustava prema drugima, dakle motivacijskih komponenti i empatija (reagiranja na emocionalna stanja drugih) koje same po sebi još nisu podaci svijesti, već se manifestiraju kao percepcije, ali time ujedno i nisu čiste informacije, već i akcijski programi.

Razvoj i složeno diferenciranje tih empatijsko-perceptualnih ujedno je i razvoj ličnosti (od jednostavnih – majka i dijete, pa do složenih oblika koji dostižu punu zrelost u odrasloj dobi gdje nakon iskustva ljubavi čovjek spoznaje da je njegova egzistencijalna punina u afirmaciji sebe u drugoj osobi - tek kada egzistencija «drugog» postane bitno pitanje za mene i obrnuto, može se govoriti o kompletnoj ličnosti i ujedno pravoj društvenoj kvaliteti).Mentalno zdravlje se može idealtipski okarakterizirati kao stanje potpune i uspješne interpersonalne integracije; tek kada je ličnost zadovoljila jedan od osnovnih funkcionalnih motiva svoje pune afirmacije tj. svoju moć ili mogućnost ekspanzije i sigurnosti..Motivi moći i sigurnosti dva su temeljna motiva važna za socijalni dinamizam ličnosti.

Lijeve psihoanalitičke teorije

Karen Horney

Pozicija Karen Horney bliska je Adlerovoj, ali je ona utjecaj kulture naglasila još izrazitije kao glavni faktor u formiranju ličnosti i kao izvor neurotičkih devijacija. Ona smatra da se ne može održati Freudova teza o instinktivnoj prirodi ljudskog dinamizma , a naročito da seksualni faktor i instinkt smrti ne mogu biti neke univerzalne determinirajuće snage, te se kroz to ni teorija reprimirajućeg ega i superega u onom obliku kakav je u Freudovom nacrtu ne može prihvatiti.

Kulturalni faktori su oni koji dovode do posve različitih funkcionalnih vrijedosti, pa čitavo pitanje seksualiteta kao izvora neurotičkih poremećaja nije univerzalno, već više karakteristika samih neurotičkih ličnosti čije su neuroze rezultati loše prilagođenosti kulturi, koja je samo po sebi proturječna, te ličnosti i nije lako da se prilagodi bez štete po sebe. Npr. ženski i muški oblici neuroza nisu nikako rezultat razlike u instinktivnom porivu jednog ili drugog spola, nego u ulogama koje im pridaje kultura nekog društva. Kulturalni faktori su dakle izvor neurotičkih smetnji u odnosima među ljudima. Ta kontradikcija kulturalnog djelovanja može se grubo klasificirati u tri kontratendencije u međuljudskim odnosima:

- tendenciji približavanja drugima (ljubav, prijateljstvo...)- istovremena tendencija protiv drugih (težnja za podčinjavanjem drugih, agresivni porivi)- separistička tendencija izolacije od drugih u idealne svjetove vlastitih tvorevina

Pojedina se individua krećući linijom manjeg otpora opredjeljuje u adaptaciji na pretežno jedan od ovih «stilova» i tako imamo različite neurotične karaktere.

Društvo se s jedne strane zasniva na suradnji, disciplini i koordinaciji, pa se te vrijednosti internaliziraju u najranijem djetinjstvu; no, s druge strane, suvremeno društvo je kompetativno, individualističko, agresivno te pojedinci u okviru njega postižu sigurnost samo na štetu drugog, kroz opresiju drugoga. Takva situacija sama je po sebi ambivalentna i stvara ambivalentne cikluse tendencija ponašanja obilježene izrazitim tjeskobama, nesigurnostima, željama za uspjehom koji bi te tjeskobe razrješio. Uspjeh – afirmacija sebe kroz priznanje u očima drugih, a takav uspjeh ujedno znači za druge njihov osobni neuspjeh, poniženje, zavist. Takve kontradikcije u društvenim odnosima i kriterijima potiču stvaranje ambivalentnih sprega u stavovima i ponašanjima pojedinaca te izravno induciraju neurotičko ponašanje koje je svojevrsni neizlazni krug:

1. nesiguran i tjeskoban čovjek potiskuje svoje neprijateljstvo i strah prema drugima kako bi im se približio i umanjio svoj osjećaj osame i nesigurnosti;

2. to dovodi do formiranja potrebe za ljubavlju, prisnosti i odobravanjem;

3. no zbog činjenice da su drugi egoistički i kompetitivno nastrojeni pojedinac se opravdano boji da će biti ismijan i odbačen;

4. a da bi osigurao svoju sigurnost pojedinac to manifestira svojom vlastitom agresivnošću i odbijanjem drugih;

5. što dovodi do početnog stadija nesigurnosti i osame samo ovaj put na višoj razini.

Fromm

Fromm je svojom teorijom «humanističke» psihoanalize utemeljio čitavu jednu teoriju društva, i njegova koncepcija o ličnosti ima smisla samo kao jedan – i to manje važan – dio njegove društvene teorije. Premda je ličnost proizvod društva i na neki način samo jedan od elemenata društvenog funkcioniranja, postoji i drugi aspekt ličnosti tj. što ona po svojim mogućnostima jest, te se onda i čitava kritika društva i njegovih disfunkcionalnosti procjenjuje sa stajališta stvarnih ljudskih individualnih mogućnosti i potreba da se realiziraju te potencije koje čine «ljudsku prirodu» tj. ono što čovjek jest ili što može biti kao ljudsko a ne puko biološko biće.

Ako je psihoanaliza s Freudom započela kao program terapeutike neurotičkih ličnosti, i ako je kroz brojne revizije sljedbenika, nastavljača i protivnika upućivala na društvene uzroke neuroza, ona napokon s Frommom postaje teorija o terapeutici društva, a ne toliko same ličnosti.Društvena je struktura bolesna ako predstavlja faktor smetnje ostvarenju ljudske harmonične ličnosti. Psihoanaliza tako postaje teorija o reformi društva.

Fromm smatra da je čovjek napuštajući svoju pripadnost biološkoj prirodi i fundirajući društvenu razinu kao novu generičku stvarnost i svoju drugu prirodu ujedno promijenio značenje i funkcionalnu vrijedost svih svojih bioloških potreba, koje na razini njegove društvene stvarnosti znače nešto drugo nego na fiziološkom planu. Utoliko sve tzv. biotičke potrebe ne definiraju čovjeka kao biološko biće nego su samo limitirajući – a time i definirajući – faktor čovjekova oslobođenja i nadvladavanja prirode kojoj je prije pripadao i s kojom je činio cjelinu. A nova kvaliteta koju čovjek realizira kao društveno biće manifestira se kao niz ljudskih potreba koje imaju svoju referenciju u društvenim okvirima i koje deriviraju iz tih novih uvjeta njegova postojanja i čine izvorne motivacijske elemente njegova ponašanja. Te se potrebe mogu izraziti kao tendencije koje imaju osim pozitivnih i suprotne polove koji dovode do dezintegracije ljudskog, tj. dovode do bolesti i psihoza.

Fromm identificira 5 takvih potreba:

1. udruživanje nasuprot narcizmu;2. stvaralaštvo nasuprot destrukciji;

3. društvena utemeljenost kroz društveni položaj i ulogu nasuprot regresivnim tendencijama u dječji besproblemni svijet i fiksiranost za majčinu zaštitu;

4. individualna autonomija i identitet nasuprot konformizmu i uniformizmu stada5. potreba za okvirima orijentacije, tj. za vrijednosnim kriterijima i kriterijima postupanja koji

omogućuju racionalnost postupanja i istinsku autonomiju, a ne autonomiju na nivou biotičke homeostaze organizma.

Dakako u tom nizu dihotomija one su međusobno povezane i sve zajedno definiraju ljudsku situaciju – nezadovoljenje samo jedne vodi u psihozu, dok zadovoljenje na nezadovoljavajući način vodi neurozi. Dakle mentalno zdravlje je sposobnost i mogućnost da se sve te potrebe ostvaruju u pozitivnom smislu. Uopće mentalno zdravlje nije samo stupanj prilagođenosti individue društvu nego u prvom redu stupanj prilagođenosti društva potrebama pojedinca.

Funkcionalizam

Funkcionalizam je naziv za opću misaonu orijentaciju objašnjavanja društvenih fenomena njihovom integracijom u cjelovite sklopove u okviru čijeg totalizirajućeg efekta oni kao dijelovi bivaju određeni po značenju što su ga dobili u procesu održanja načina i zakonomjernosti cjeline sklopa. Takvo značenje dijelova obuhvaćeno je pojmovima funkcija odnosno uloga, odnosno odgovarajuće komplementarno značenje cjeline obuhvaćeno je pojmom sistem. Funkcionalna analiza obuhvaća dva kontrarna smjera svog mogućeg odvijanja:

1. istraživanje o tome kako pojedini fenomeni svojom djelatnošću i međusobnim interakcijama formiraju sustave i kako se kao dijelovi uključuju u raspored i strukturu koja institucionalno ustaljuje sistem – ovaj je smjer s obzirom na svoj rezultat sintetički i indukativan

2. analitički smjer što ga čini istraživanje koje bilo faktički bilo na simboličkoj razini rastvara neku cjelinu na sastavne (elementarne) dijelove ispitujući pritom njezinu kompoziciju i način povezivanja dijelova.

Ono što je važno uočiti je da ili u jednom ili u drugom aspektu analize dijelovi imaju značenje, tj. određeni su isključivo ssvojom funkcijom u okviru cjeline, dakle svojim eksternim postojanjem, dok je analizirana cjelina isključivo prostor konstruiranja povezanosti dijelova, dakle određena je interno.

I termin funkcija .i prakticiranje funkcionalističkog objašnjenja javljaju se u sociologiji znatno prije no što se govori o funkcionalizmu u užem smislu riječi kao deklariranoj školi (u antropologiji se osnivanje škole funkcionalizma vezuje se za B. Malinowskog i A.R. Radcliffe-Browna, a u teorijskoj sociologiji uz T. Parsonsa i R. Mertona), ali funkcionalističko mišljenje uvelike je već prisutno kod Spencera samo što je pretjerano opterećeno organicizmom usko bioloških analogija. U funkcionalizam valja uključiti nekoliko velikih imena koja su već odavno postala klasicima sociologije našeg vijeka, imena koja nije uobičajeno svrstavati funkcionaliste, i čiji opus određenim svojim dijelovima zacijelo prelazi okvire funkcionalizma - Durkheim i Weber.

Starije sociologije su Durkheima mahom svrstavale u tzv. psihološku školu, što je nonsens. Razlog je takvom svrstavanju što se uvriježilo smatrati pojam «kolektivna svijest» stožernom točkom Durkheimovog sociološkog sustava, što je neopravdano jer su zacijelo osnovne točke Durkheimovog teoriziranja pojmovi «društvena solidarnost» i «podjela rada». I jedan i drugi pojam su derivacije pojma funkcije Ipak je sam Durkheim pridonio izvjesnoj dvosmislenosti koje prati njegovo učenje. U svojem kratkom djelu «Pravila sociološke metode» on je izložio svoj metodološki credo, on je veoma eksplicitno zauzeo dosljedno pozitivističko stajalište da se sociološke činjenice trebaju tretirati kao stvari, što je u suprotnosti s osnovnim značenjem pojma funkcije koja svakako može i treba biti predmetom znanosti, ali koja nije stvar, iako su stvari nosioci funcija.

Maxa Webera se zbog njegove strasne sklonosti prema povijesti ne ubraja u funkcionaliste u užem smislu riječi – u njegovim tekstovima riječ funkcija jedva da se i pojavljuje. Nema sumnje da je njegov stil teoretiziranja dijametralno suprotan Durkheimovom. Ipak, on je najzaslužniji da se pojam funkcije veže za pojam značenja i da se tako izbjegne Durkheimov «chosizam» (franc. chose=stvar), Društvene činjenice nisu po njemu stvari, nego značenja koje stvari mogu imati i dobiti u interdruštvenim relacijama. Zbog toga se njegova osnovna kategorija «društvenog djelovanja» ne sastoji u proizvođenju stvari, nego u značenjima koje to proizvođenje i proizvedene stvari imaju u međuljudskim odnosima i kao funkcije u društvenom sistemu. Za izgradnju općeg sustava funkcionalističkog mišljenja uloga Maxa Webera bila je utjecajnija od bilo kojeg drugog mislioca.

Ustvari, sam pojam funkcija malo što znači u sociologiji ako nije razvijen korelativni pojam sistema – a što je upravo slučaj kod Malinowskog i Radcliffe-Browna i uopće u kulturalnoj antropoligiji. Njihovo referiranje na cjelovitost grupe odnosno njezine kulture uvijek je u kontekstu analize funkcionalnih međuzavisnosti pojedinih postupaka i institucija koji tu cjelovitost uspostavljaju, ali pritom sam pojam cjelovitosti ostaje isprazan. Njih zanima ono određenje pojedinih institucija koje je skriveno iza njihove pojavnosti, a otkriva se saznanjem njihove funkcije tj., značenja koje imaju za cjelinu u provođenju njene cjelovitosti a u tompogledu ni jedan funkcionalistički antropolog ne izlazi iz epistemološkog okvira koji je Durkheim dao u svom djelu «Elementarne strukture religiozne svijesti». Mnogo su dalje od Malinowskog i Radcliffe-Browna otišli Kardiner i Linton svojom teorijom društvenih uloga i društvenih statusa. Napokon, sociološku utemeljenu opću teoriju funkcionalizma, koja je u sebi inkorporirala i teoriju sistema kao teoriju integracije svih funkcija i teoriju pojedinih funkcija dao je Talcott Parsons u svojim djelima: «Društveni sistem» i «Ususret općoj teoriji djelovanja».

Glavne koordinate Parsonsove konstrukcije odgovaraju osnovnim funkcionalnim postulatima održanja društva kao cjelina i ima ih ukupno četiri. Te četiri funkcije proizlaze jedna iz druge uvjetujući se povratno i svaka formira poseban, na okolinu koju se ozbiljuje na razini organizma odnosno fiziološkog postojanja čovjeka; iz te razine i funkcije proistječe ljudska kontrola zadovoljavanja vlastitih potreba posredstvom sistema ciljeva i kroz razradu njihova postavljanja i ostvarenja, što se sve izražava kao razina ličnosti; na trečoj razini tih slojeva društvene stvarnosti nalazi se institucionalni sistem društva koji integrira ličnosti u zajednicu, a konačno iznad svega, kao najobuhvatnija razina cjelokupne društvenosti izdiže se sistem kulture odnosno sistem simboličkih sadržaja koji ima funkciju održanja svih djelatnih podsustava u strukturnom jedinstvu.Četiri glavne funkcije su: prilagodba, aktualizacija ličnosti, integracija zajednice, komunikacija, a koji se pak kristaliziraju u četiri podsistema: organizam, ličnost, društvo (koje se samo dijeli na: političko i ekonomsko) i kultura, s tim da se ti podsistemi nalaze u istovremenim vrlo gustim razmjenama međuuvjetovanja koji stvaraju čitave spletove užih sistemskih podcjelina.Sva četiri podsistema nisu podjednaka za sociologiju, te sociologija svoj predmet usredotočuje na dva: sistem ličnosti i sistem društva.

Ipak Parsonsov najveći doprinos nije u toj obuhvatnoj sistematizaciji društvenih cjelina koliko u njegovom zasnivanju opće teorije djelovanja (akcije) i iz nje proizlazeće teorije društvenog poretka. Dok je izložena razrada sistematike društva obraćala pažnju na kristalizacije ostvarene aktivnosti i na neki način je statitčki presjek društva koji je u svakom funkcionalizmu pomoćna skela u njegovom glavnom zadatku:; praćenju društvene dinamike, dotle je opća teorija kacije usmjerena na taj glavni zadatak služeći kao model zbivanja i model kompleksioniranja zbivanja po čitavoj vertikali supraponiranih društvenih razina. Parsons za razliku od Webera koji konstruira idealtipove kao instrumente interpretativne analize multiplih povijesnih društvenih zbilja, svoj koncept društvene akcije tretira kao polazište u konstruiranju obrazaca društvenih procesa.

U SAD široka funkcionalistička orijenatacija u 40 – 60-ih godina prošlog stoljeća našla je podlogu u teorijskim konstrukcijama mnogo skromnijih ambicija. Uzorni obrazac takvog funkcionalizma bez obuhvatnih teorijskih pretenzija i zamaha nesuzdržljive strasti za teoretiziranjem dao je Robert Merton svojim zahtjevima za «teorijama srednje razine» što bi bilo najpreporučljivije prevesti kao «teorije srednjeg dosega».Oslanjajući se na faktičku prisutnost generalizacija vrlo skromnih dosega važenja koje su ad hoc postavljene i verificirane u bezbrojnim empirijskim istraživanjima koja su se bez oslonca u opsežnijim teorijskim orijentrima gubila u banalnostima bez ikakve teorijske relevancije, Merton je postavio postulat o konstrukciji takvih teorijskih shema koje će, s jedne strane, biti dovoljno obuhvatne da teorijski modeliraju povezanost jedne srupe društvenih fenomena na makroplanudruštvenosti, ali čija razina apstrakcije ne bi, s druge strane, bila tolika da se ne bi mogle operacionalizirati u nizove indikatora na neposrednoj razini iskustva. Tako bi bila osigurana gustina indukativno-deduktivne interakcije teorije i empirije, teorija bi vodila istraživanje postavljajući hipoteze koje bi se trebale i koje se mogu verificirati, i povratno teorija bi se modificirala prema rezultatima verifikacije, a učestalost te razmjene nije moguće uspostaviti ako je razina apstrakcije suviše visoka. Baš te međurazine – koje Merton naziva srednjim dosegom apstrahiranja – treba teorijski razviti, te tek kada one budu istraživačkim pothvatima dovoljno verificirane, dovoljno brojne, bit će moguće povezati ih međusobno i formulirati paradigme na općem teorijskom planu.Autor je pojma nonfunkcije, odnosno takvih vrijednosti djelovanja koja su neutralna za finalitet sistema.

Metodološke implikacije funkcionalizma

Funkcionizam je oslonjen na opću teoriju sistema kao svoju paradigmu, ali u okviru sociologije još nije dana zadovoljavajuća opća teorija društvenih sistema. Kao što je poznato, opća teorija sistema zasnovana je na kibernetici odnosno biologiji na krugovima integracije povratnih veza, zbog toga je biologija - na postavkama

o homeostazi i dinamičkoj ravnoteži te na teoriji tzv. otvorenog sistema koji je stabilan – nužna posredna veza na putu specifikacije opće teorije društvenog sistema.Funkcionalizam i njegove implikacije se mogu formulitrati u dvije osnovne osi:1. prva os je pretpostavka o cjelovitosti, te odnos dijela i cjeline,2. druga os je pretpostavka o svrhovitosti.

1. Svaki predmet koji je složen već samim time što se prema njemu odnosimo kao prema kompoziciji dijelova (a ne kao hrpi stvari na istom mjestu) nosi u sebi pretpostavku integracije tih dijelova. Ta integracija znači da su isti dijelovi povezani organizacijsko-strukturnim vezama u jedinstvo cjeline (u totalitet). U svezi s tim slijede tri daljnje tvrdnje: a) cjelina nije isto što i zbroj dijelova, štoviše ona nije zbroj dijelova plus dodatak uvećanja zbog

sinergičnog ili zbog fokusiranog djelovanja zbrojenih akcija dijelova, nego je posve druga kvaliteta no što je kvalitativnost njezinih elemenata – prama tome jedne strane sadrži neusporedivo više no što je zbroj dijelova, ali s druge strane sadrži (a to se obično previđa) neusporedivo manje nego što je sumiranje kvalitativnih svojstava svih dijelova;

b) elementi koji su u nekom analitičkom planu uzeti kao dijelovi odnosno kao konstruktivni elementi cjeline ne mogu u tom istom analitičkom planu biti uzeti u svojoj kvalitativnosti tj. po onome što su oni po sebi cjeline sui generis;

c) iz toga proizlazi da cjelovitost čine uzajamnost dijelova, ravnoteža njihove međuzavisnosti, te je ta međuzavisnost otpornija na narašujuće utjecaje koliko je gušća i raznovrsnija, tj. koliko je diferenciranija i razvedenija. Jednostavna cjelina je krhka i sklona dezintegraciji, dok će složena uspjeti amortizirati vanjske impakte i adaptirati se.

2. Pretpostavka o svrhovitosti pretpostavlja da cjelinu obilježava tendencija održavanja svoje cjelovitosti i njezina programa kojim integrira svoja djelovanja u funkcije.

Emile Durkheim

Vlada mišljenje da je pojam društva Durkheim najjasnije opisao u knjizi «Elementarne forme religijskog života», da je koncept društvenog razvoja precizirao dizertacijom «O društvenoj diobi rada», a pitanje metode u knjizi «Pravila sociološke metode», te se «Studija o samoubojstvu» može smatrati samo prigodom da se jasnije postave elementi Durkheimove sociologije, a nikako radom koji je zajednički izvor ili sinteza ostalih djela.

Samoubojstvo

Durkheim ispod površnog psihološkog objašnjenja samoubojstva (...radi bolesti, radi nesretne ljubavi, zbog bankrota...) pronalazi dublje društvene uzroke samoubojstva. On istina priznaje psihološku predispoziciju kao dio lanca uzročnosti, ali samoubojstvo se znanstveno može promatrati samo kao globalni društveni fenomen, kao posljedica društvene determiniranosti.

Da bi potvrdio tu tezu Durjheim se prihvatio opsežnog prikupljanja statističkih podataka o samoubojstvu u pojedinim europskim zemljama. Osnovni zaključak statističke analize bila je činjenica da stopa samoubojstva za pojedine zemlje i regije ostaje konstantna u duljim razdobljima. Stalnost stope samoubojstva i eventualne oscilacije nije bilo moguće objasniti individualnom motivacijom, a otuda uzroke samoubojstava treba tražiti na društvenoj razini.

Koristeći se metodama statističke analize, durkheim je utvrdio da ni nasljeđe, ni imitacija, ni klima, ni drugi geografski i politički faktori ne utječu na konačan rezultat – konstantnu stopu samoubojstava za pojedino područje. Za njega se pravi trag objašnjenja ovog fenomena nalazio u podatku da se stopa samoubojstava značajno razlikuje pri usporedbi podataka za razne religiozne zajednice. Najmanje samoubojstava ima kod Židova, zatim u katoličkim, dok je stopa relativno visoka kod protestanata, a najveća kod ateista. Ustanovio je da samoubojstava više ima među samcima, udovicama ili razvedenim ljudima, nešto rjeđe među ljudima u braku bez djece, a najmanje među brakovima s djecom.

Te veze su statistički pokazatelji korelacije, ali ni jedan od tih elemenata ne može biti specifičan društveni uzrok samoubojstava. Zaključak je da stopa ovisi o stupnju društvene integracije.

Kada se otkrije objašnjenje fenomena samoubojstva, slijedeće pitanje je funkcija samoubojstva u društvu.Suicid u različitim društvenim situacijama ima različito funkcionalno značenje.Postoje tri tipa samoubojstva:1. egoističko – sloboda pojedinca da čini sve pa da i si oduzme život. (pretjerano razvijena

individualizacija – nema vanjskog razloga zbog kojega bi pojedinci strpljivo podnosili životne nevolje)2. altruističko – osoba počini samoubojstvo zbog prevelikog pritiska društva, društvo drži pojedinca

strogo zavisnim od cjeline (zakržljala individualizacija) – samoubojstvo vojnika radi povrede časti, religiozno samoubojstvo...

anomičko – prema načelu podjele razlikuje se od prethodna dva. Egoističko i altruističko samoubojstvo se nalaze na raznim polovima kontinua integracije-dezintegracije pojedinaca u društvenu grupu, a nomičko u takvoj podjeli nema svoje logičko mjesto. Logika izdvajanja tog posebnog tipa polazi otuda što svaki normativni poredak osim integracije ostvaruje i regulaciju društva. Kada regulacije nema, po Durkheimu, to se naziva anomijom, koja je opet specifični društveni uzrok samoubojstva. Ovo samoubojstvo indikator je anomičnosti društva odnosno kad ponestaje društvene kontrole putem normi. Anomija je stanje loma normativne strukture nekog društva – neovisno o tome radi li se zbog iznenadne porasti moći, bogatstva društva ili se radi o ekonomskoj depresiji ili političkoj propasti. Radi se o situaciji u kojoj društveni uvjeti ne dopuštaju realizaciju individualnih aspiracija, pa nema ni jasnih međa između poželjnog i mogućeg, potreba i očekivanja.

Studija o samoubojstvu koristi se da bi se naglasile opće karakteristike Durkheimove sociologije: društvo je cjelina različita od zbroja pojedinaca koji je čine, društveni zakoni ne mogu se izvoditi iz psiholoških ili bioloških, sociološka istraživanja moraju započeti s prikupljanjem činjenica, društvo se razvija kako se mijenjaju principi regulacije u njemu, regulacija počiva na sustavu društvenih normi i vrijednosti..

Pojam društva

Ukupnost vjerovanja i osjećaja zajedničkih prosječnom čovjeku čini određeni sustav koji ima svoj vlastiti živo a možemo ga zvati kolektivnom ili zajedničkom sviješću. On je potpuno različit o d pojedinačnih svijesti, iako se može realizirati samo kroz njih. Društvo je za Durkheima cjelina koja se ponajprije realizira kroz kolektivnu svijest. Društvo je za njega sistem sui generis, realno sastavljen od kolektivne svijesti, normi koje postoje u njemu, no normi shvaćenih kao svaka pravilnost ili preskripcija u odnosu na pojedince. Izvor tih normi je potreba da se stvori društvo, zajednica povezanih individua.

Svaka zajednica, pojedinci u njoj, nastoji izraziti zajednička i međusobna očekivanja u interakciji, zajedničke oblike opažanja, ocjenjivanja, osjećanja i djelovanja. Takvi obrasci ponašanja, vrednovanja i znanja osnova su predviđanja tuđeg ponašanja, unose sigurnost i regulaciju u ljudske odnose, oni su ograničenja unutar kojih postoji sloboda ljudskog ponašanja, kolektivna svijest, oni su ustvari društvo kao sistem.

Kolektivna svijest dakle obuhvaća ideje, iskustva i vjerovanja, a pored toga sadrži i norme koje su regulator društvenog ponašanja, izvor obaveza i ograničenja slobodne akcije pojedinaca. Zato je društvo različito od pojedinaca koji ga čine, ono ima svoju realnu egzistenciju.Društvena činjenica je svaki, utvrđen ili ne, način činjenja koji je u stanju na pojedinca vršiti vanjsku prislu. Pod društvenom činjenicom se podrazumjeva i kolektivna svijest, interpretirana kao skup normi svake vrste (pravne, moralne, običajne, religiozne dogme) ali i «društvene struje» (pokreti oduševljenja, negodovanja i sažaljenja koji se javljaju u jednom skupu) i sve druge pravilnosti ponašanja (ekonomski sustav, financijski sustav) kod kojih se ne radi o «svijesti», več raširenosti pojedine pojave u društvu.

Element vanjske prisile kao obilježja definicije društvene činjenice valja shvatiti vrlo široko, kao sve ono što kao ograničenje ili regulacija postoji u odnosima među ljudima – i normativna zapovijes, ali i sve ono što ograničava slobodno djelovanje čovjeka (potreba za hranom, spavanjem, fizičke nemogučnosti vezane uz društvo...).

Društvo je za Durkheima prije svega izraženo kolektivnom svješću ali i svim drugim društvenim činjenicama – moglo bi se reći da je za njega društvo sve ono čime su povezani pojedinci (integracija) i sve ono što ponašanje pojedinaca podvrgava pravilnostima (regulacija), i zato se ono javlja kao samostalni entitet pretpostavljen pojedincima koji su ujedno i njegovi dijelovi.Uz pojam društva veže se i drugi pojam, pojam institucije. Društvo je globalni pojam, veza između njegovih dijelova je različite jačine, a tamo gdje mreže normativnog reguliranja postaju guste, gdje postoji trajnija i intenzivnija potreba za reguliranjem, nastaju institucije. Institucijom se mogu nazvati sva vjerovanja i svi načini ponašanja koje ustanovljuje zajednica; sociologija se može definirati kao znanost o institucijama, njihovom nastanku i njihovom funkcioniranju. Pod pojmom institucije Durkheim podrazumjeva svaki oblik

utvrđenih pravila ponašanja trajnih u vremenu, a vanjskih i prisilnih u odnosu prema pojedincu, i to bez obzira na izvor obvezatnosti. Institucije mogu biti sasvim različite prema sadržaju: porodica, klub, crkva... Institucije unose red, pravilnost i mogućnost uzajamnog predviđanja reakcija u ljudskom ponašanju.

Osnove sociološke metode

Svoja metodološka načela Durkheim je pokušao sintetizirati u knjizi «Pravila sociološke metode». Istraživač mora zadatku pristupiti bez vrijednosnih i laičkih predrasuda. To znači da treba zaboraviti raširene predkoncepcije ali i to da istraživanju pristupa oslobođen vrijednosnih osjećaja. Zato treba jasno definirati činjenice koje se istražuju i to opisom njihovih vanjskih osobina. Stoga društvene činjenice treba promatrati kao stvari. Postupati s njima kao sa stvarima znači postupati s njima kao podacima koji čine polaznu točku znanosti. To uključuje i odbacivanje osbnih individualno-psiholoških metoda i svega onoga što nije dostupno intersubjektivnoj provjeri.Podredno tom osnovnom načelu za objektivnim načinima prikupljanja i interpretacije podataka, Durkheim navodi potrbu sistemskog teorijskog okvira na osnovi kojeg će se izabrati i istražiti podaci. Potrebno je dakle da za svoju klasifikaciju odaberemo osobito bitna obilježja. Znanstvena metoda mora po njemu (zbog povezanosti prikupljanja podataka, sistematizacije i interpretacije, slaganja tipova) težiti komparativnim usporedbama koje su osnova empirijske provjere svake hipoteze, svojevrsna zamjena za eksperiment.

Mehanička i organska solidarnost

Sintezu pristupa ranijih sociologa o kvantitativnoj razlici modernog društvaprema svim dotadašnjim, Durkheim daje u svojoj knjizi «O društvenoj diobi rada». Naime, razni autori različito nazivaju moderna industrijska društva koja se po svojstvima razlikuju od prošlih: Spencer – industrijsko, Tonnies – Gesselschaft - društvom, Marx i njegovi sljedbenici – kapitalizam, Ward – fiziokracija koju smjenjuje plutokracija, Simmel – racionalno društvo.

Durkheim razlikuje dva tipa društva s obzirom na koji je način ostvarena njihova integracija. Segmentarna ili arhaička društva su društva povezana mehaničkom solidarnošću. To je solidarnost putem sličnosti. Glavna karakteristika tog društva jest međusobna identičnost pojedinaca, porodica i plemena u smislu vjere u iste vrijednosti, jednako doživljavanje svetog i vrijednog, sličnosti u emocijama i ponašanju. Društvena kolektivna svijest potpuno dominira nad individualnom, stanje i položaj pojedinca kruto su određeni njegovim statusom. Povezanost putem sličnosti refleks je nepostojanja organiziranosti – svi rade sve, nema diferenciranja u ulogama, nema razlike u vjerovanjima, imovini statusu, zadaci su jednostavni i ne zahtijevaju posebnu vještinu, ali to ima i svoju normativnu dimenziju. Svako odstupanje od zajedničkih vjerovanja, načina života ili individualizacija je strogo zabranjena. Društvo ne dopušta nikavo odstupanje, običaji i pravo su prvenstveno represivni, dominira kazneno pravo s oštrim sankcijama prema svakome, čak i ua najlakše kršenje kolektivnih normi. Što je čvršća kolektivna svijest, to se većom represivnom snagom postavlja prema kršiteljima društvenih normi.

Na drugoj strani postoje društva integrirana organskom solidarnošću. U tim društvima pojedinci nisu više slični, već različiti. Solidarnost ovdje proizlazi samo iz činjenice različitosti, svatko obavlja svoju pojedinu funkciju ili zadaću u društvu, svatko zavisi od drugoga, pa ta međuovisnost povezuje pojedince u društvo. Individualna sloboda i nevezanost u odnosu na kolektivne norme pretpostavka su specijalizacije i obavljanja funkcije. Organska solidarnost zahtijeva da se pojedinci razlikuju jedni od drugih. Takva društva toleriraju različitost i u idejama i u zanimanjima i u statusu i u moći. Ono što ih povezuje u cjelinu jest organska međuovisnost njegovih dijelova, otvorenost prema van i prema promjenama. I sama društvena sankcija i priroda prava ovdje su drugačije. Naglasak je na restitutivnim sankcijama usmjerenim na uspostavu prijašnjeg stanja..

U ovom prikazu su zaoštrene razlike između tih dvaju tipova društva. Izvorno, Durkheimova zamisao je bila pokazati spori evolutivni razvoj od primitivnih društava mehaničke solidarnosti prema modernim društvima povezanim organskom solidarnošću. Ta dvopodjela ima cilj ocrtati polaznu točku i završne efekte procesa promjene društva potaknute povećanjem društvene gustoće i diobe rada.

Najraniji oblici podjele rada temeljili su se na biološkim razlikama između ljudi (prirodna podjela rada): podjela prema spolu, prema vještinama i dobi. Porast društvene gustoće uzrokuje nužnost specijalizacije. Porast stanovništva dovodi do povećane konkurencije i tako su pojedinci prisiljeni na specijalizaciju. S time dolazi i do porasta različitosti u mišljenju, statusu i ulogama u zajednici. Diferencijacija prema novim ulogama i zanimanjima smanjuje mogućnost mehaničke soliarnosti i upućuje na nastanak solidarnosti organskog tipa.

Durkheim odbacuje utilitarističku ideju po kojoj bi podjela rada, i porast ekonomskih mogućnosti koji je njena posljedica, te primarna ekonomska motivacija za rad mogle objasniti mehanizam društvenog razvoja. Za njega je od prvenstvene važnosti nastanak novog sustava normativne regulacije društva. Naravno, ostaju nedirnutim osnovne vrijednosti društva (jer bez njih društvo ne bi ni postojalo) ali one su sasvim generalne. Umjesto da određuju detalje svakodnevnog života, zajedničke vrijednosti samo su opće upute. U tom pogledu Durkheim vidi podjelu rada kao moralni tj. normativni fenomen. Za njega je dakle napuštanje mehaničke solidarnosti tek preduvjet za individualno ekonomsko motiviranje.

Za Durkheima je podjela rada načelo koje proizlazi iz same logike društva, neka vrsta logičkog zakona koji omogućava društvim da se bolje koriste svojim potencijalima. Što je društvo razvedenije, to je produktivnije, to je bogatije, to je slobodnije.

Funkcije religije u društvenom životu

Objašnjavajući metode društvenih istraživanja, Durkheim je naveo da postoje dvije strategije znanstvenog interpretiranja činjenica. Jedna je ustanoviti kauzalnu vezu između činjenica, a druga je ustanoviti koju funkciju ima neka činjenica u održavanju cjeline poretka društva. Shvativši društvo kao od pojedinaca nezavisan realitet, sastavljen od niza institucija i događaja, moramo tražiti koju ulogu pojedine institucije i događaji imaju za stabilnost i homeostazu cjeline.

Jedan od prvih primjera takvog metodološkog postupka je Durkheimova analiza uloge religije u društvenom životu. Za njega je religijska misao institucionalizirana u crkvi i sofisticiranim vjerovanjima samo jedan od oblika sličnih pojava. Moderno društvo se sve više sekulizira, u njemu društvenu funkciju religije sve više zamjenjuju svjetovna vjerovanja ili znanost. Društvene mehaničke solidarnosti trebala su jedinstvenu i sveobuhvatnu religiju, a nova društva toleriraju razlike u mišljenju i individualizam tražeći nove oblike kolektivne svijesti.

Durkheim nije zbunjen mnoštvom razlika koje postoje u religioznim vjerovanjima i praksi, on traga za općim, zajedničkim, onim što se javlja u svim religijama. Za njega je opće obilježje religija njihova funkcija očuvanja idejnog i moralnog jedinstva društva. Smatrajući da se funkcija religija najjasnije vidi u primitivnim plemenima istraživao je vjerovanja australskih plemena.

Zaključio je da će funkcija religioznih ceremonijala osnažiti osjećaj solidarnosti i jedinstva među članovima pIemena. Premda žive u malim i izoliranim grupama, domorodci se time osjećaju pripadnicima šire zajednice, osnažuju vjeru u zajednička normativna načela, međusobna očekivanja. Time se ne samo eliminira nesigurnost u odnosima među ljudima i klanovima već se stvara i pozitivna sprega jačanja normativne, «moralne», društvene nadgradnje.

Unutar plemena osnovne jedinice okupljanja su klanovi, a svaki ima svoj totem, simbol koji se smatra svetim i služi kao objekt raspoznavanja nadindividualne pripadnosti svakog člana klana. Njihova funkcija je da podsjeća svakoga na vrijednost očuvanja zajedništa i dužnosti i uloge koje otuda proizlaze. Također, Durkheim je iz primjera australskih plemena zaključke uspješno generalizirao na moderna društva – totem = nacionalna zastava, ceremonije nacionalnih slavlja, sportske priredbe, hodočašća = religiozne svećanosti plemena.

Max Weber

Suvremena politička sociologija ne može se razumjeti bez radova Maxa Webera. To vrijedi i za teoriju klasa, upravljanja, filozofiju znanosti, sociologiju religije, organizacije…

Protestantska etika i duh kapitalizma

Weber se prihvatio zadatka da korijene nastanka kapitalizma pronađe ne u ekonomskom determinizmu, već u ispreplitanju većeg broja faktora i povijesnih slučajnosti koje su dovele do rasta kapitalizma.

U njegovom djelu «Protestantska etika i duh kapitalizma» osnovna ideja jest polideterminiranost društvenog razvoja, komplementarna pojava tehnoloških preduvjeta, ekonomskih tijekova (robno-novčana privreda), političkih i kulturnih faktora koji dovode do pojave kapitalizma.Kapitalizam se prvo pojavio u vjerskim zajednicama u kojima je prevladavao protestantizam odnosno kalvinistička verzija protestantizma. Kalvinizam počiva na uvjerenju na tome da je sudbina čovjeka već unaprijed određena voljom svemogućeg Boga te se ne može promjeniti a uspjeh na zemlji znak je božjeg odobravanja i podrške. Weber je vjerovao da je takav skup religioznih ideala usitinu djelovao na svakodnevno ponašanje i ekonomsku aktivnost. Ljudi su instrumenti božje volje, moraju raditi bolje, stvarati više, postati što uspješniji u proizvodnji i stjecanju.Način mišljenja zbog toga više nije tradicionalan, racionalnost se utvrđuje prema shemi cilj/sredstvo. Prezire se lijenost i rastrošnost, iracionalnost i ceremenije, profit se ne troši, već ulaže. Ali za nastanak kapitalizma trebaju i neki dodatni uvjeti. Potrebno je da neka društvena grupa, raspolažući tehnološkim i gospodarskim pretpostavkama, odbaci trenutnu korist od rastrošnosti i raskoši u korist novih tehnoloških rješenja. Ljudi trebaju istovremeno jaku unutarnju motivaciju da izdrže pritisak neizvjesnosti u novoj situaciji, da se odupru kritici i trenutnim poteškoćama, da svijet promatraju na racionalan način kako bi nastala društvena situacija u kojoj se rađa kapitalizam.

Weber nije bio ni otvoreni protvnik kapitalizma, a još manje njegov zagovornik, Nije branio niti propagirao ništa u vezi s kapitalizmom, već je pokušao proširiti razumjevanje uvjeta u kojima je nastao kapitalizam. On je, moglo bi se reći, i sam nastanak kapitalizma vidio kao jedan od oblika početnih dugoročnih procesa gubitka čarobnosti svijeta koji je sasvim proturječan proces. S jedne strane u sve ljudske aktivnosti i institucije prodire duh znanstvene proračunatosti i racionalizacije, kultura se oslobađa iracionalnih i afektivnih elemenata. No, s druge strane nema sumnje da taj proces vodi tome da možemo ostvariti samo dio svojih ljudskih potencijala, da smo osuđeni živjeti svedeni u okvire uskih društvenih zadataka a lišeni vjere da postoji nešto izvan takvog života. Po Weberu smo osuđeni živjeti u okvirima birokratske organizacije i društva, u proračunatosti ljudskih odnosa svedenih na instrumentalne interakcije, pod normativnim poretcima lišenim čarolija religioznih načela.

Problem metodologije socioloških istraživanja

Weber je odbacio pokušaje raznih sociologa (Dilthey, Rickert) da se iz sociologije izbaci povijesna metoda u ime pozitivističkog traganja za uzročnim zakonima. Istodobno ne smatra da znanje dopire do same biti zakona, neše vrijednosti uvijek su nam vodič u traganju za činjenicama, te društveno djelovanje, viđeno kao djelovanje ljudi, moramo razumjeti i time objasniti ono što je uzročno u njegovu tijeku i posljedicama.Razumijevanje (Verstehen) jest u sociologiji metoda adekvatna objašnjenju (Erklären) u prirodnim znanostima. Jasnost i izvjesnost u razumijevanju mogu biti racionalni ili intutivni. U području djelovanja, jasno i izvjesno u racionalnom smislu prije svega je ono što možemo bez ostatka intelektualno shvatiti u širem kontekstu značenja. Intuitivno jasn i sigurno jest razumjevanje djelovanja kad možemo u mašti doživjeti to djelovanje u njegovu emocionalnom kontekstu.Idealtipovi su most između razumjevanja i objašnjenja.

Idealtipske konstrukcije nam pomažu da svako djelovanje razumijemo smještajući ga u određeni kontekst, da provjerimo unutarnju logiku naših hipoteza i tipologije te da potražimo njihovu iskustvenu provjeru. Idealtipovi nisu samo sredstvo deskriptivne analize već su skup apstraktnih principa kojima se objašnjavaju društvene pojave. One su pojmovne konstrukcije koje dopuštaju sistematizaciju, deskripciju i komparativnu analizu, omogućuju istovremeno kauzalno adekvatno objašnjenje i smisaonu adekvatnost u subjektivnom značenju koje im pripisuju akteri u odnosu.

Weber ovako određuje pojam iealtipa: «to je pojavna konstrukcija koja objedinjuje određene odnose i procese povijesnog života u jedan po sebi besprijekoran kozmos zamišljenih povezanosti. Ta konstrukcija, sadržajno gledano, ima karakter neke svojevrsne utopije do koje se došlo misaonim naglašavanjem određenih elemenata zbilje.»

Idealtip možemo negativno odijeliti od:a) općih pojmova – pod njega ne možemo podvesti neki konkretan slučajb) statističkih vrijednosti jer ne barata kvantitativnim prosjecima, c) znanstvenih hipoteza jer se ne odbacuje kad se ne može dokazati empirijski d) opisa stvarnosti jer ističe samo pojedine karakteristične aspekte stvarnosti

Pozitivno idealtip možemo odrediti prema:a) nastojanju da jednostranim generaliziranjem istakne postojanje logičkih strukturalnih veza u stvarnosti,b) nastojanju da se utvrde eventualne kauzalne i logičke veze,c) nastojanju da se korištenjem kategorija, kojima znamo «utopijski» karakter, istaknemo one

aspekte stvarnosti koje smatramo važnim.

Weber smatra da nije on otkrio pojam idealtipa već da se on koristi i od drugih znanstvenika. Weber je idealtip smatrao pogodnim metodološkim postupkom koji nam «dopušta povijesnu analizu i razumijevanje» a bez napuštanja činjenice kao osnovne analize. Idealtip je heuristilčki vodič u izboru onih činjenica koje smatramo važnima.

Idealtipovi političkih poredaka

Problem političkog poretka ne samo da je jedna od glavnih Weberovih tema već je i pogodna ilustracija primjene njegova koncepta društva, jer društvene pojave, smatra Weber, rezultat su ljudske akcije. Prije razrade tri osnovna tipa poretka; tradicionalnog karizmatskog i legalnog – moramo ukratko razmotriti kako se akcijom pojedinca stvara poredak.

Za Webera svaka analiza kreće od specifičnog pojma značenja, društvenosti i društvenog odnosa.

Značenje određuje subjektivni odnos prema onome što je obilježje akcije, u smislu određenja cilja koji se želi postići, tj. općenito smisla koji pridodajemo ponašanju. Subjektivno doživljavanje postaje osnova društvene akcije samo ako se orijentira prema ponašanju drugih; dakle osnova svake društvenosti jesu međusobna očekivanja ljudi u interakciji. U obzir se uzima sve ono što prolazi kroz svijest ljudi, već su važni samo oni elementi svijesti koje ljudi određuju u odnosu jednih prema drugima.

Već je rečeno da Weber veliko značenje pridaje razumjevanju ljudskog ponašanja. Premda priznaje i ulogu iracionalnosti u ponašanju, bit znanosti leži u spoznaji ponašana koje se dade racionalno objasniti ali to ne znači da je racionalnost ista u svakom društvu, vremenu i kod svakog pojedinca. Weber razlikuje 4 tipa racionalnosti:

1- ciljna racionalnost – racionalnost određena našim nastojanjem da postignemo uspjeh vodeći računa o objektu koji želimo postići i eventualnoj reakciji drugih.Te vanjske okolnosti tada se uzimaju kao elementi proračuna u nastojanju da postignemo uspjeh – npr. Dolazak na vlast pri kojem se ne biraju sredstva.

2- vrijednosna racionalnost – je racionalnost na osnovi svjesne vjere u etičku, religioznu ili kakvu drugu vrijednost određenog ponašanja i zbog njega samoga i bez obzira na uspjeh – herojsko žrtvovanje za ideale, vjerskog zanosa...

3- afektivna racionalnost – emocijama potaknuto i usmjereno ponašanje koje je čak često usmjereno i suprotno od svrhe i suprotno od vrijednostima koje ima pojedinac, a sve zbog afektivnih faktora koji su osnova racionalizacije položaja.

4- tradicionalna racionalnost - je ponašanje određeno navikom dugotrajnog ponavljanja.

Vrlo je teško naći konkretne slučajeve društvene akcije koja je usmjeravana samo jednim od tih tipova racionalnosti. U stvarnosti oni se miješaju, ali to istina, ne dovodi u pitanje njihove stvarne razlike.Racionalnost je onaj unutrašnji smisao koji subjekt nalazi u svom djelovanju – ako primitivan čovjek vjeruje da plesom može prizvati kišu on je ciljno racionalan ili je vrijednosno racionalan ako u njemu nalazi religiozno ispunjenje, a afektivno je racionalan ako u njemu nalazi zadovoljstvo izdizanjem nad običnim ljudima, a tradicionalno je racionalan jer je puko ponavljanje običaja u određenoj prilici.

Ljudi se u društvu ne ponašaju slobodno prema unutarnjem porivu i motivaciji. Unutarnji porivi transformirani su prema smislu i svrhovitosti koju pojedinac pripisuje svojim namjerama i ponašanju. Pridavanje smisla (Sinn) djelovanju interakcijski je proces, uspostavlja se u relaciji prema drugima te društvu u cjelini i normama. Činjenica društvenosti vidljiva je baš u tome što oni u međusobne odnose ulaze podvrgnuti međusobnim ograničenjima.Društveni odnos je, kaže Weber, ponašanje većeg broja pojedinca ukoliko je po svom smislenom sadržaju ponašanje svih uzajamno podešeno i na taj način orijentirano.

Pojmovi subjektivnog značenja i racionalnosti, uzajamnih očekivanja u interakciji i društvenog odnosa dijelovi su sheme po kojoj Weber postupno iz akcije pojedinaca gradi pojam poretka u kojem se takva akcija uvijek realno odigrava.

Poredak je za Webera vjerojatnost da će se ljudi u akciji pridržavati određenih maksima (bilo zbog konzekvencije koju priznaju ili sankcije ukoliko se ne ponašaju u skladu s poretkom). Fenomen da se ljudi uvijek ponašaju u skladu s očekivanjima koja prema njima imaju drugi temelj je poretka. Postoje međutim sasvim različiti temelji podvrgavanju poretku, te Weber politički poredak definira kao sustav dominacije čovjeka ili grupe ljudi nad ostalima, smatra zasnovanim na dvama alternativama. Upotrebljava čak i dva pojma da objasni dvovrsnost fenomena dominacije: moć i vlast. Moć je mogućnost provedbe svoje volje usprkos protivljenju drugih, te obuhvaća sve one oblike suprostavljanja koji u poretcima uključuju prisilno konformiranje s «maksimama poretka».Vlast je vjerojatnost da će određene osobe poslušati zapovjed određenog sadržaja. Element dobrovoljnog i svjesnog podvrgavanja, internaliziranog i legitimiziranog sustava normi sastavni je dio tog pojma. Vlast se temelji na legitimizaciji, opravdanju i prihvaćanju poretka od strane podanika/građana..Legitimnost poretka, fenomena da se ljudi podvrgavajuvlasti, javlja se u tri osnovna tipa: tradicionalnoj vlasti, karizmatskoj vlasti ili legalnoj vlasti.

Tradicionalni poredak počiva na vjerovanju u nedodirljivost, nužnost i svetost drevnih tradicija i postojećeg poretka. Tko će i kako vršiti vlast određeno je tradicijom i najčešće nasljednim pravima vladajuće porodice ili aristokratskog sloja. Pokoravanje je izvedeno, osim u odnosu prema tradiciji, i iz osobnog odnosa podanika prema ličnosti vladara-gospodara. Gospodar je (izvan sfere tradicije i običaja) slobodan, njegova volja je zakon. Vladar vlada uz pomoć aparata koji čine oni koji od njega osobno zavise, ili srodnici i osobni prijatelji ili pak oni koji su mu dužni poslušnost vezani zakletvom vrijednosti. U okvirima takvog aparata nema stalnih pozicija, ne vladaju zakoni već volja suverena, nema plaća, već je nagrada izražena u milosti vladara ili naturalnim davanjima.Glavni oblici u kojima se javlja tradicionalna vlast jesu: gerontokracija, primarna patrijarhalna i patrimonijalna vlast. Gerontokracija je vladavina najstarijih članova zajednice (kao najboljih branioca svetosti tradicije), a patrijarhalna vlast je ona u kojoj vlast vrši pojedinac određen pravom nasljeđa. Patrimonijalna vlast se zasniva na obrascu očinske vlasti u porodici pa se tako ponaša i vladar. U takvom režimu vlasništvo nad zemljom i drugim dobrima pripada vladaru koji svoju vlast organizira «u načelu isto onako kako obavlja svoju vlast u kući». Uprava je izjednačena sa slugama gospodara zbog striktne podvrgnutosti osobi vladara gospodara. U okviru patrimonijalne vlasti Weber razlikuje dva podtipa: * sultanski oblik , i * staleški oblik patrimonijalizma.

Sultanski oblik patrimonijalizma, koji je uostalom naziv dobio prema raširenosti tog tipa u području islamskih zemalja, karakterizira krajnja samovolja gospodara. Uz tradiciju oslonac vlasti ovdje je i čvrsta jezgra profesionalne vojske, no izvan te čvrste organizacije vojske, pa dijelom i u njoj, na položaje se striktno regrutiraju pojedinci osobno ovisni o gospodaru. Budući da upravni aparat potpuno ovisi o gospodaru, nema nikakve garancije protiv njegove samovolje.

Staleški oblik vlasti je donekle drugačiji. Ovdje činovnici nisu osobne sluge gospodara, već nezavisni ljudi koji uživaju društveni ugled zahvaljujući vlastitom položaju. Njima je služba dodijeljena kao privilegija ili koncesija. Takvi položaji u okviru države u manjoj su mjeri ovisni o volji vladara. On nije gospodar, već često samo najmočniji konkurent ili prvi među jednakima.

Bitna obilježba tradicionalne vlasti je nepostojanje samostalne i profesionalne uprave, sloja činovnika, kao i imanentno suprostavljanje privilegiranog staleža (zapravo nositelja staleža) tržišnoj i racionalnoj privrednoj aktivnosti, otpornost na promjene i drugačiji tip racionalnosti djelovanja osim čisto tradicijskog.Osobito značenje ima dominacija običaja nad pravom i samovolja nad zakonom.

Karizmatska vlast zasniva se na afektivnoj predanosti podanika ličnosti vođe i njezinim božanskim svojstvima (karizma), naročito magičkim sposobnostima, proročkoj snazi ili junaštvu, duhovnoj i govorničkoj moći. Izvor osobne predanosti je oduševljenje za nešto uvijek novo, za ono što je nesvakidašnje, što ranije nikad nije postojalo.Najčistiji tip jest vlast proroka, ili ratnih heroja, ili velikih demagoga. Poslušnost se duguje samo vođi, i to zbog njegovih izuzetnih osobnih karakteristika, a ne zbog toga što zauzima određeni položaj ili uživa tradicionalno dostojanstvo. Zato se njemu duguje poslušnost samo dotle dok mu se pripisuju te osobine, to jest dok se njegova karizma potvrđuje posebnim uvjerljivim dokazima..

U svom prvobitnom obliku karizma ima sasvim nerutinski karakter, ali u borbi za naslijeđe i radi materijalnih interesa pratilaca, učenika, stranačkih vođa i upravnog osoblja karizma se nastoji rutinizirati, obnoviti i perpetuirati.

Karizma se pokušava obnoviti na razne načine:

- traženjem novog karizmatskog vođe koji ima obilježja gospodara,- otkrivanjem novog gospodara koji se izvodi iz neke tehnike (kockom)- određivanjem nasljednika od samog karizmatskog vođe i njegovo priznanje od nasljednika,- koncepcijom da je karizma nasljedna kvaliteta koja se prenosi na potomke- ritualnim prenošenjem karizme na neku drugu osobu.

Kako je karizma nestalan oblik, njezina transformacija obično teče u jednom od dva smjera:1.) karizma tradicijom postaje varijanta nasljedne vlasti (nastojanje sljedbenika koji su nosioci

upravnog aparata poretka da zadrže svoje položaje i ekonomske beneficije);2.) dolazi do biroratizacije karizme i njezina prelaska u elementarni oblik legalne vlasti.

Karizma se može transformirati i u antiautoritarnom smislu. Vladajuća grupa ili zajednica u cjelini, u prvom redu sustavom izbora, osigurava izbor nasljednika nosioca karizme, što postupno prenosi i na ostale («upravno osoblje») nositelje političke moći. Takav poredak još nije legalni oblik vlasti, jer nema sve karakteristike tog tipa, ali njemu tendira, jer je izvor legitimnosti u povjerenju u izabranog vođu.

Legalni tip vlasti počiva na vjerovanju u zakonito ustanovljen «bezlični poredak». Poslušnost se ne duguje osobi koja nešto zahtijeva, već apstraktnom pravnom poretku iz kojeg eventualno proizlazi njegovo ovlasštenje. Pravne norme odnose se s podjednakom snagom i na one koji vrše vlast i na one koji su podanici. I sama beneficija vršenja vlasti vezana je uz strogu formalnu proceduru izbora ili imenovanja i legitimnost poretka zasniva se upravo na uvjerenju u racionalnost i objektivnost tog poretka. Legalna vlast obilježje je modernih društava, koje obično nazivamo demokratskim.Legalna vlast utemeljenje ima u specifičnom obliku legitimizacije, ali njena učinkovitost nije samo izraz racionalnog prihvaćanja određenog poretka već i promjena u ustroju države koja glavni instrument zaštite poretka i provedbe volje vladajućih sruštvenih grupa. Weber podjednako važnim za normalno djelovanje modernog političkog poretka smatra i invenciju birokratsko-monokratskog oblika organizacije, odnosno tom modelu prilagođenog državnog ustroja.Weber pod pojmom birokracije ne razumjeva negativne posljedice uprave – on birokracijom smatra jedan oblik racionalne organizacije posla podijeljenog među mnoge ljude koji trebaju ostvariti izvana zadani zadatak.

Takav tip organizacije opća je pojava modernog doba. U legalnom poretku država i uprava su per definitionem samo instrumenti provedbe opće volje izražene u općim apstraktnim pravnim aktima. Upravljanje nije arbitrarno već se obavlja prema pravillima koja se donose u strogo formalnoj proceduri. I pravna i tehnička pravila koja uređuju tu djelatnost mogu se naučiti premda zahtijevaju i neko stručno znanje. Dakle, vlada se prema propisanim formama koje isključuju arbitrarnost i osiguravaju psihološku i tehničku jednostavnost primjene prava, djelatnost je striktno impersonalna (neosobna), postupanje jednako prema sima.

Ne postoje uske granice opsega organizacije: opći zadatak se dijeli na podzadatke dok daljnja dioba ne postane nesvrhovita. Tako podijeljeni zadaci objedinjuju se hijerarhijom službi tj. svaki niži položaj pod nadzorom je i kontrolom višega. Stvara se daskle specifična sfera nadležnosti i hijerarhijska prisila tj. sustav u kojem je rad diobom razgraničen prema radnim mjestima, u kojem postoji vlast službenika koji povezuju te poslove (nadređeni) i postoje jasni uvjeti primjene sile.Hijerarhija je striktno neosobna: zadaci, prava i ovlaštenja izvode se iz bezlične službene dužnosti i nužnosti instancijske kontrole. Neosobnost je obilježje ne samo unutrašnjih odnosa već i odnosa prema građanima.

Monokratska varijanta birokratizma, oblik u kojem podređeni uvijek imaju samo jednog nadređenog, Weber smatranajčistijim oblikom ovog tipa organizacije. Taj se tip obično prikazuje grafički kao piramida na čijem vrhu je pojedinac, nadređen neposredno podređenima, a ovi opet drugima i tako do dna piramide gdje postoji širok sloj rutinskih činovnika koji izvršavaju rutinsku zapovijed. Kao poželjna osobina ljudi traži se profesionalizam – da službu shvaćaju kao životni poziv a za rad se posebno obrazuju stječući specijalističko znanje i polazeći selekciju, sustav ispita kojima je cilj izbor najsposobnijih. Službenici se ne biraju već se imenuju, čime se jača njihova zavisnost od hijerarhijske piramide. Postoji stroga odvojenost privatne sfere od službene dužnosti. Službenik nema pravo vlasništva nad sredstvima rada, u službu stupa ugovorom, služba se ne nasljeđuje niti se može prenijeti na drugoga. Plaća se određuje shodno statusu i položaju

unutar hijerarhije – tijekom rada se postupno napreduje na sve više položaje unutar hijerarhije..Dominaciju legalne vlasti i opće širenje birokracije Weber vidi kao jednu od posljedica opće dominacije ciljne racionalnosti u svijetu. Najvažnija karakteristika birokracije je da kad je jednom uspostavljena spada u društvene strukture koje je najteže razoriti.

Međutim, Weber je u mnogome u krivu. On precjenjuje strogu instrumentalnu ulogu državnog aparata, procjenjuje objektivnost i racionalnost legalnog poretka, ali u jednom je vjerovatno (i na žalost) bio u pravu – birokratske organizacije i ciljna racionalnost glavno su obilježje doba kakvo je on tek predviđao. Weber predstavlja vatrenog protivnika svijeta u kojem će prevladavati birokracija.

Talcott Parsons

Talcott Parsons je jedan od tvoraca moderne sociologije, a njegova teorija društva temelj je modernog funkcionalizma. Velik je raspon tema i teorijskih pristupa kojima se bavio, te bi trebalo razlikovati nekoliko tematskih cjelina u okvirima njegove opće teorije društvenih sistema. Tako će se govoriti o:

- teoriji društvene akcije;- općoj teoriji o funkcijama društvenog sistema;- teoriji promjene društava.

U njegovim ranijim djelima stožerna točka analize bilo je djelovanje pojedinca iz kojeg se derivirao cjelokupni složeni mozaik ustroja društvenog sustava, dok u kasnijem razdoblju perspektiva je potpuno drugačija, temelj analize je društvo kao cjelina, njegova struktura i principi njegova funkcioniranja, a osobito logika njegove adaptacijske promjene. Dakle, moglo bi se reći, uz ogradu da se radi o jednostavnoj frazi, da je u ranijim razdobljima polazna točka bila bliska Weberovim stajalištima (akcijski pristup) a u novijem razdoblju Parsons se približava Durkheimovoj (i Spencerovoj) metodološkoj i teorijskoj poziciji.Glavna djela u ovom razdoblju bave se evolutivnom promjenom društvenih sistema. Parsons nastoji da se funkcioniranje društvenog sistema ne vidi kao puki odraz statički postavljenih društvenih varijabli. Društva treba gledati kao polje dinamičkih promjena i neprestanih tijekova društvene mjene, kao sisteme, trajne konstalacije odnosa elemenata u promjenjivoj okolini (a ne da kao metodološko motrište odaberemo kao traženje pukih odnosa uzroka i posljedica društvenih zbivanja) .Shema društvenih sistema kao podvrste sistema ljudskog djelovanja, osobito funkcioniranje i promjena društva, glavni su predmet analize.

Razine sistemskih interakcija

Parsonsova shema akcije polazi od pojma aktora - subjekta djelovanja koji može biti pojedinac ili kolektivitet u akciji. Aktor ne djeluje nasumce, već je njegovo djelovanje usmjereno, regulirano i kontroliranom smislom (smislenim namjerama) koji akteri pridaju ponašanju. Ciljevi koje si postavljaju izvedenice su sistema kulture, isto kao i određenja mogućih sredstava i poteškoća u postizanju cilja. Svi ti navedeni elementi regulirani su normativnim standardima konkretnog društva. Društvo nameće takve vrijednosne standarde određujući smislenost akcije u okviru kulture.Ideja je u tome da u proučavanju društva polazna točka bude fenomen društvene akcije i elementi koji utječu na njezino pokretanje, usmjeravanje i ishod. Kako sam Parsons formulira:

1.) sve akcije su usmjerene prema ciljevima2.) sve akcije su relacijske3.) svaka ljudska reakcija na poticaj ima dimenzije «kognitivnosti» i «kathektivnosti» tj.

(podsvjesnih poriva na akciju)4.) svaka akcija je izbor između alternativa5.) selekcija uključuje upotrebu (normativnih) standarda6.) svaka interakcija uključuje komplementarnost međusobnih očekivanja7.) orijentacije i akcije su organizirane u sisteme8.) gornji principi primjenjuju se na sve društvene sisteme na svim razinama složenosti.

Prva razina je razina općeg sistema akcije. Svaku akciju određuju okvirni skupovi: telički sistem, sistem fizičkih i kemijskih ograničenja i sistem organizma kao odraz bioloških zakonitosti te, konačno, sistem društvene akcije kao odraz postijanja društvenosti kao okvira interakcija.Sistem društvene akcije – djelovanja – determiniraju četiri osnovne skupine faktora povezanih u sistem kulture, društveni sistem, osobu i sistem ponašanja.

Parsons posebno naglašava važnost sistema kulture tj. sistema društvenih vrijednosti koje pojedincu daju «smislenost» značenja i postupaka te simbolički sistem s kojim se identificira. Čovjekovo «ulturno» ponašanje je po tome što se značenja i namjere koje se tiču postupaka formiraju u obliku simboličkih sustava – religija, nacionalni osjećaji, jezik...Koherentnost društvenih vrijednosti jest temeljni integrativni princip akcije, odnosno društva kao posebnog slučaja (podsistema). Budući da aktori dijele iste vrijednosti, imaju isti pogled na svijet, nastaje osjećaj identiteta koji tvori temelj jedinstva i suradnje. Iz zajedničkih vrijednosti izvode se zajednički ciljevi.

Vrijednosti daju općenitu predođbu o tome što je poželjno i vrijedno truda. Zajednički cilj potiče na suradnju. Postizanje cilja osigurava logika djeljenja cilja na razine sve konkretnijih zadataka. Uloge osiguravaju sredstva pomoću kojih se vrijednosti i ciljevi pretvaraju u djelovanje. Društvene uloge osiguravaju predvidivost ponašanja, budući da su normativna određenja ponašanja u određenoj situaciji. One su skup prava i dužnosti pojedinaca u interakcijama usmjerenim i uokvirenim normama koje određuju ponašanje u društvenim ulogama. Uloge tvore institucije, a institucije su trajni obrasci rješavanja funkcionalnih imperativa postojanja društva.

Društveni sistem je drugi podsistem u sistemu akcije u Parsonsovoj shemi. Uostalom, normativnost je društveni fenomen, akcija van utjecaja društvenog sistema nije vrijedna analize. Društveni sistem rezultat je društvenih interakcija, međudjelovanja ljudi u društvenim ulogama. « Društveni sistem se sastoji od mnoštva induividualnih aktora koji uzajamno utječu jedan na drugoga u situaciji koja u najmanju ruku ima fizički ili okolišni aspekt, a aktori su su motivirani u smislu tendencije prema optimalizaciji gratifikacije i njihov odnos prema situaciji, uključujući i međusobni odnos, određen je i posredovan u smislu sistema kulturalno struktuiranih i zajedničkih simbola.» Smisao definicije jest ukazati na bitnu osobinu društvenih sistema – čine ih interakcije ljudi određene u njihovim pripadnostima drugim (pod)sistemima – kulturi, ličnosti i bihevioralnom organizmu.

U analizi podsistema društvene akcije treći element parsons naziva sistem osobe. Sistem osobe, uz uvažavanje inteferencije s okolinom (sistemom kulture, društvenim sistemom, sistemom ponašanja) tek se spekulativno i za potrebe analize može razdvojiti od ostalih.

Četvrti podsistem sistema akcije je bihevioralni sistem. U ovoj dimenziji aktor se javlja kao biološka jedinka tj. kao izraz bioloških determinanti ponašanja, što uključuje fizičke aspekte pojedinca te organske i fizičke osobine okoline koje su ga programirale.Sistemi kulture, osobe i bihevioralnog organizma tretiraju se ujedno i kao okolina društvenog sistema. Taj podsistem predstavlja biološku odrednicu ponašanja aktora u društvenoj akciji.Tu spadaju fizičke osobine pojedinca i fizičke i organske osobine okoline koja ga je programirala.

Obilježja društvene akcije

Važnost koju parsons daje društvenim vrijednostima, koje su okvir akcije, navodi nas da razradimo i njegovu koncepciju «pattern variables», Ovaj neprevodivi termin koji je postao i terminus technicus odvaja nas od osnovne teme izlaganja općeg koncepta modernizacijskih promjena društva, no bojazan umanjuje činjenica da upravo razlikovanje tipova (obrazaca) olakšava otkrivanje glavnog pravca općih razvojnih promjena društava – društava askriptivnosti, partikularizma, difuznosti, kolektivnosti, afektivnosti razvojem nastaju društva čiji obrazac normativnosti jest samointeres, univerzalizam, funkcionalna specifičnost, vrijednosna neutralnost i postignuće.U osnovi se radi o dihotomnom razlikovanju dviju različitih kategorija, tipova, društvenih vrijednosti i normi. Shema omogućava razlikovanje vrijednosnih sistema, društvenih uloga, institucija, pa i cjelih društava, prema tome u kojoj se mjeri karakteristike pojedinog tipa pattern variables mogu primjeniti na konkretan opis empirijskog društva, te institucija i sistema normi.

Pokretanje i usmjeravanje društvene akcije Parsons izvodi iz društvenih vrijednosti, jer budući da ponašanje nije slučajno - akcija počinje traganjem za smislom. Samo postojanje potrebe. Nije dovoljno da djelovanje nastane. Nastanak normativnog određenja nastaje istovremeno, jer akciju usmjerava njezin smisao, Određenje smisla jest, u većoj ili manjoj mjeri, neposredno prihvaćanje kulturnih obrazaca koji subjektivni osjećaj smisla usklađuju s društvenim vrijednostima. Dakle, potrebe se transformiraju u kulturom određene oblike tj. potrebe su posredovane kulturalnom interpretacijom, te prirodni porivi (kao glad, žeđ, ili spolnost) dobivaju one oblike koji su društveno prihvatljivi.

Patern variables shvaćene su kao «pet fundamentalnih izbora koje mora izvršiti aktor prije negoli situacija postane za njega određenog značenja». Smislenost normativne orijentacije stječe se odlukom o tome da li:1. slušati vlastite emocije ili ostati emotivno neutralan

2. biti orijentiran osobnim interesom ili interesom zajednice3. slušati univerzalne norme ili specifične norme4. interpretirati li ponašanje drugog polazeći od njegovih pripisanih kvaliteta5. je li određena relacija samo jedna od brojnih i raznovrsnih između istih aktera ili nije.

Parsons i Shils smatraju da se sa skupom tih alternativa konfrontira svaki subjekt interakcije i da se dilema razjašnjava odabirom jedne od alternativa. Budući ad socijalni sistem i kultura taj izbor čine neslučajnim i usmjerenim, alternative se pojavljuju u neproturječno sklopu. Odnosno tipu. Svaka akcija uključuje izbor između alternativa (i otuda dihotomije) a svaka selekcija uključuje upotrebu standarda. Standardi su orijentacije organizirane u sisteme. Tipovi tih sistema su pattern variables.Pattern variables su dakle skupovi tipova normi koje pri usmjeravanju društvene akcije usmjeravaju traganje za smislom akcije.

Razlikuju se dva tipa:

MODERNA DRUŠTVA – samointeres, univerzalizam, funkcionalna specifičnost, vrijednosna neutralnost, postignuće

PREDMODERNA DRUŠTVA – kolektivna orijentacija, partikularizam, difuznost, afektivnost, askriptivnost

Prva dihotomija uključuje razlikovanje zadovoljenja interesa. Samointeres referira na «tržne» relacije – profit, situacije u kojima je legitimno biti sebičan (kupoprodaja). Suprotno, društvo ekspresivnih vrijednosti ne poznaje takav tip trgovine, već razmjenu dobara koja osim ekonomske ima bitno integrativnu funkciju. (kao razlikovanje između profesionalnog vojnika i seljaka mobiliziranog u vojsku).

Univerzalizam naglašava onaj tip vrijednosti koji interakcije čini smislenim prema općem principu uključenosti, tj. primjeni opće, univerzalne norme jednakoe za sve. Jedankost pred pravom – kao normativni zahtjev – primjer je takvog obrasca. Partikularizam polazi od diferenciranog primjenjivanja normi sukladno pripadnosti određenoj grupi.

Treća dihotomija razlikuje afektivnost od emocionalne neutralnosti – linija razgraničenja ovdje je «radi li se o tome da je legitimno imati pozitivan emocionalni stav koji ne samo da je dozvoljen već je i očekivan u većini srodničkih relacija ili prijateljstvu, ali ne odgovara većini profesionalnih uloga». Ovime se označava prisutnost ili odsutnost emocija u interakciji.

Slijedeći par je difuznost suprostavljena funkcionalnoj specifičnosti. Ovdje se radi o pitanju opsega zahtjeva u interakciji. Ako je opseg zahtjeva i tipova interakcija velik govori se o difuznim interakcijama (u prijateljstvu npr.) ali ako je uzak i ograničen onda govorimo o specificiranim interakcijama (kod kolega na poslu). Moderna društva specificira funkcionalno specifičan odnos.

Najvažniji elemenat razlikovanja je razlikovanje prema askriptivnosti i postignuća. Ovdje se dilema tiče pravila koje pojedinca orijentira prema drugima na osnovi toga što jesu, na osnovi propisanih kvaliteta – spol, starost, rasa, ili pak prema onom što čine. U modernom društvu stratifikacija ide linijom postignuća a u predmodernom društvu glavna svrstavanja su porijeklo, rasa, vjera...

Parsons smatra da moderna društva obilježavaju instrumentalne norme i vrijednosti, naglasak je na postizanju cilja i ispunjenju zadatka, tj. da ih karakterizira ciljno-racionalni interes, primjena univerzalno važećih normi, emocionalna neutralnost i funkcijama specifirani (parcijalni, službeni, profesionalni ili kako već) odnosi i askriptivnost .

Funkcionalni imperativi i struktura društvenog sistema

Ako društva promatarmo kao sisteme, oni su dijelovi općenitijeg sistema akcije, no ujedno i sami podijeljeni na podsisteme koji omogućavaju njihovo djelovanje.S motrišta akcije sustavi se pojavljuju kao različite razine utjecaja na smjer i druga obilježja akcije, a s gledišta analize sustava, svaka od razina samostalan je sustav kojem sustavi niže razine zadovoljavaju imperative funkcioniranja (supsistemi).

Svaki društveni sistem mora zadovoljavati određenim osnovnim zahtjevima da bi zadovoljio potrebe, da bi sačuvao svoje performanse u promjenjivoj okolini.

Te zahtjeve (istodobno su i uvjeti) naziva funkcionalnim imperativima odnosno funkcionalnim preduvjetima, te ih svrstava u četiri skupine:1. ADAPTACIJA – (adaptation) svako društvo mora zadovoljiti fizičke zahtjeve preživljavanja i to radi na

račun okoline. U najširem smislu riječi glavni dio te funkcije su proizvodnja i raspodjela. Ovaj imperativ je nužan za postojanje nekog sistema. Ovaj imperativ se može zadovoljiti na različite načine, ovisno o stupnju na kojem je neko društvo: pljačkom, stočarstvom, trgovinom, proizvodnjom... U suvremnom društvu funkcija adaptacije zahtijevati će diferenciranu mrežu mnogih aktivnosti – znanstvena istraživanja, industrijska proizvodnja, transport, brige za zaštitu okoliša... Primjer institucije: poduzeće – institucija nastala kao odgovor na zahtjev adaptacije društva prema okolini.

2. POSTIZANJE CILJEVA – (goal attainment) svako društvo mora postići stav o zajedničkom i općem cilju, te o prioritetu njihova rangiranja ako ih je više. Mora postojati mehanizam identifikacije, selekcije i odlučivanja o ciljevima. Primjer institucije: parlament.

3. INTEGRACIJA – (integration) svako društvo mora osigurati cjelovitost funkcioniranja svojih sastavnih dijelova povezujući ih u neproturječnu cjelinu. Taj funkcionalni imperativ – integracija – služi zadržavanju odgovarajućih društvenih i emocionalnih odnosa između članova sistema, ili kako bi to Durkheim rekao –služi stvaranju i održavanju solidarnosti. Institucije čiji je zadatak rješavanje konflikata i «usmjerenje motivacije prema ispunjenju institucionalnih očekivanja» su sudovi, odvjetništvo, arbitraže, mediji masovnih komunikacija kada upućuju na potrebu poštivanja pravnog poretka, zatvori, a u modernom društvu tu funkciju više od drugih podržava arzvijeni pravni poredak..

4. ODRŽANJE OBRAZACA PONAŠANJA – (latent pattern maintenance) svako društvo mora imati mehanizme pomoću kojih će održavati prihvaćene društvene vrijednosti, čije prihvaćanje navodi pojedince da se ponašaju sukladno dodijeljenim društvenim ulogama i prihvate društvene vrijednosti uklapajući se u zajednicu. Održanje obrazaca ponašanja obuhvaća prvenstveno sve oblike internalizacije vrijednosnog sistema društva, te takav funkcionalni imperativ obuhvaća različite tipove aktivnosti: kućni odgoj, odgoj u školama, idejno-političko obrazovanje. Suptilan mehanizam socijalizacije je osnova usvajanja kulturnih obrazaca koji čine osnovu sistema kulture i društvenih vrijednosti koje određuju ponašanje ljudi u institucijama preko uloga koje im društvo namjenjuje.Problem se javlja kod socijalizacije jedne jedinke. Reprezentativni primjeri institucija ove funkcije su škola, crkva i obitelj.

Rezime – Parsonsovo shvaćanje društvenog funkcioniranja polazi od sljedećih tvrdnji: Društva su oblik socijalnog sistema. Svi socijalni sistemi imaju iste funkcionalne imperative koje moraju ispuniti ako žele očuvati stabilnost i opstati. Te funkcije su adaptacija, utvrđenje ciljeva, održanje latentnih obrazaca, integracija. Radi zadovoljenja tih funkcija društveni sistemi razvijaju različite podsisteme i institucije. Društva su sačinjena od različitih slojeva podsistema (religija, politika, ekonomija, obrazovanje) od kojih je svaki sačinjen od skupa institucija stvorenih za zadovoljenje određenog funkcionalnog imperativa. Institucije su skupovi relativno trajnih obrazaca ponašanja. Institucije su skupovi relativno trajnih obrazaca odnosa, relativno stabilnih normativnih zahtjeva izraženih u obliku vrijednosnih imperativa koji određuju ponašanje pojedinaca u različitim društvenim ulogama.

Pojam društva

Prema shemi funkcionalnih imperativa, u logičko analitičkom smislu društva se dijele u četiri primarna podsistema: socijetalnu zajednicu, održanje obrazaca, politički sistem i ekonomiju. Kao i u ranijim slučajevima koristit ćemo se tabličnim prikazom njihova odnosa.

Podsistemi Strukturalne komponente Primarna funkcijaSocijetalna zajednica Norme Integracija

Očuvanje obrazaca kulture Vrijednosti Očuvanje obrazacaPolitički poredak Zajedništvo Postizanje ciljaGospodarstvo Djelatne uloge Prilagođavanje

Jezgra društva je struktuirani normativni poredak - socijetalna zajednica a koju čini skup normi i pravila shvaćenih kao skup pravnih normi koji pravnim osobama (pojedincima i kolektivitetima), dodjeljuje prava i određuje dužnosti, a sve garantirano mogućom organiziranom sankcijom.

Pojam socijetalne zajednicejedan je od ključnih, ali nerijetko i krivo interpretiranih pojmova teorije parsonsa. Treba poči od činjenice da je ljudsko ponašanje intencionalna i instrumentalno racionalna djelatnost, da je potaknuto unutarnjim porivima (ličnost) i vanjskim ciljevima (kultura), da je usmjereno namjerama, vođeno znanjima i ograničeno ponašanjem drugih (sustav ponašanaj) ili društvenim konstalacijama (društvo) te općim fizičkim, biološkim ili eshatološkim vrijednostima. Ponašanje nije jednostruko kauzalno, već je složeni rezultat mnogih varijabli. Uvijek se prije konačne rezultante miješa niz različitih razina: pojedinačna i društvena, društvena i prirodna, ona koja je unutarnji život osobe i ona koja je vanjsko manifestiranje ponašanja – i svaka od tih razina postoji kao ograničenje i usmjerenje ljudskog ponašanja. Njihova važnost nije ista te Parsons primarno značenje za razumjevanje i predikciju ljudskog ponašanja pridaje društvenim normama. Norme su glavna društvena realnost, a ne fizička obilježja, ni biološki procesi ili slučajnost društvenih konstalacija u nekom trenutku. Ljudsko ponašanje je vrlo kompleksno i na njega utječu mnogi različiti faktori, no uvijek u mnogostrukom ispreplitanju. Krajnje jednostavno rečeno: akcije ljudi određene su sustavom vanjskih i internaliziranih normi ponašanja te je jezgra svakog sustava akcije i svakog sustava društava skup tih normi. Sustav koji integrira i daje koherentnost tim normama Parsons naziva socijetalnom zajednicom.

Uopćeni sustavi vrijednosti i normi moraju imati svoje sidrište u sustavu kulture. Na razini kulture (tj. održanja obrazaca) relevantno obličje je ono što obično nazivamo moralom, koji je skup internaliziranih općih standarda ponašanja u odnosima s drugim ljudima. Moralni temelji svakog društva osnovasu normativne konstitucije društva koja počiva bar na minimalnom konsenzusu, Moralne norme socijalizacijom su usvojene kao vlastiti standardi ponašanja, ocjene što je dobro, a što zlo, dopušteno ili zabranjeno. Dobrovoljno i svjesno prihvaćanje normi ili barem puka navika ili uspješna socijalizacija izražavaju se u lojalnosti zajednici – i ovdje se radi o zamišljenoj situaciji jer niti svi članovi društva, niti svi jednako, niti dobrovoljno ili svjesno ne prihvaćaju društvene normativne imperative, ni moralne ni druge, kroz koje se izražava socijetalna zajednica.

Socijetalna zajednica zavisi od nadređenog sustava kulture koji legitimira njezin normativni poredak, ali niti jedan veliki i složeni državni sustav se ne može održati, ako velik dio svog normativnog sistema ne učini obveznim, ako ne postoji realna prijetnja prisile i sankcije za nepoštivanje normi. Društva stvaraju alokacije moći, političke sustave koji se svode na puke organizacije prisile, već na dinamične sustave čije djelovanje usmjeravaju i legitimiziraju dobrovoljno i svjesno prihvaćene norme. Razvojem društava u okvirima socijetalne zajednice politički poredak zauzima sve važniju ulogu i kompleksna normativna regulacija sve više postaje rezultat formaliziraih postupaka normativne regulacije (zakonodavna regulacija i legitimizacija sudskih odluka), nastaju i odgovarajuće strukturne i organizacijske pretpostavke takvog djelovanja (država). Njihovo uredno djelovanje i društvena funkcija jamče se upravo određenim tipom legitimizacije izraženim u prihvaćanju vlasti, društvenom političkom konsenzusu.. Društvo mora ustrojiti socijetalnu zajednicu koja ima dovoljnu razinu integracije ili solidarnosti i određen status članstva. Pri tome je u sadržajnom smislu sporedno koji je temelj legitimizacije, jedino je važno da je legitimizacija stvarna i da postoji minimalna efektivnost upotrebe društvene moći, te da je sustav legitimizacije usklađen sa zahtjevima njemu nadređenog sustava kulture. On polazi od stava da ni jedan sustav ne može opstati na samoj sili i da se mora legitimizirati. Dobrovoljnost ili manipulacija su pritom nevažni i rezultat su naših vrijednosnih stavova o tome.

Socijetalna zajednica integrira i sadrži norme koje su specifično usmjerene na ostvarenje radnih uloga, sistem adaptacije/ekonomije. Socijetalna zajednica je mehanizam koji integrira navedene zahtjeve (kultura, gospodarstvo, politika) u nerazdvojnu cjelinu, ona je mehanizam poštivanja društvenih normi, lojalnosti društvenim normativnim porecima, jamstvo da će posebni normativni zahtjevi kulture, političkog sustava ili ekonomije biti poštoani i primjenjeni.

Definiranje uloge prava u socijetalnoj zajednici polazi od veza između struktura vrijednosti, normi, institucija i uloga u funkcionalnim imperativima adaptacije, integracije, postizanja ciljeva i veza kakve su uspostavljene radi održanja kulturnih obrazaca. Norme se identificiraju kao sastavni dio socijetalne zajednice i obavljaju funkciju integracije, uloge su odgovarajući normativni izraz u ekonomiji, u društvenom podsistemu usmjerenom na daptaciju, društvene vrijednosti normativni su izraz održanja kulturalnih obrazaca, a uz to djeluju i kolektivne identifikacije (obavljaju zadatak «kolektivne mobilizacije sredstava za postizanje cilja posebne skupine kolektiviteta»).

Izvor normi je u društvenim vrijednostima tj. sistemu kulture koji je osnova «legitimizacije odnosno opravdanja legitimnog poretka društva. Sistemi legitimiranja određuju razloge za prava članova kao i za zabrane koje im se nameću. Prije svega, iako ne isključivo, naglasili smo da upotreba vlasti zahtijeva opravdanje». Sekundarno i posredno (preko sistema kulture) na legitimizaciju normi utječe i najviša

stvarnost, štoviše, temeljna načela legitimizacije poretka uvijek se pozivaju na trascededentalne vrijednosti (božja objava, revolucija, prirodna prava).

Da bi pravo funkcioniralo, nije dovoljno samo slaganje s vrijednosnim sistemima, uvjeravanje i pozivanje na svijest, već i određena mjera prisile,. Da bi pravo obavilo taj zadatak, mora biti diferencirano i integrirano principima interpretacije i primjene prava, te mrežom institucija koje osiguravaju njegovu jedinstvenost. To je osnova autnomizacije prava u smislu njegovog konstituiranja kao posebnog, samostalnog, autonomnog sustava. Pravo je uspješnije od ostalih oblika normativne regulacije upravo zbog porasle složenosti s kojom se može nositi. Pravo dopušta punu složenost i različitost pojedinaca, tretirajuči ih kao jednako podložne apstraktnoj i bezličnoj normi.

Taj proces diferencijacije pava samo je poseban slučaj opće tendencije mijenjanja svih društvenih sistema, pa i svih sistema općenito – tendencije porasta funkcionalne specijalizacije. U razvijenim društvima funkcionalna specijalizacija istodobno je i vjet i posljedica visoke razine ekonomskog, društvenog i političkog razvoja. Viši stupanj funkcionalne diferencijacije praćen je efektom povećanja mogućnosti korištenja raspoloživih sredstava okoline. Parsons taj proces naziva porastom adaptacije.

Društvena evolucija

Društva su podvrgnuta stalnom diferenciranju, u kojem svaka novonastala jedinica znači viši stupanj funkcionalne specijalizacije i veću mogućnost iskorištavanja okoline ili regulacie međuodnosa u sistemu. Promjena je postupna, evolutivna, pri čemu stalni proces razvedenosti znači razvojni napredak. Povremno integracijski okviri i kapacitet sistema nisu dovoljni za održanje homeostaze, te dolazi do kardinalne izmjene (propasti ili revolucije) osobina sistema.

Parsonsova teorija evolucije društva, onakva kakvu je razvio u kasnijim fazama rada zasniva se na slijedu razvojnih faza u kojima svaka slijedeća faza u razvoju društva predstavlja napredak u smislu adaptacije na okolinu, iskorištenja energije, materijala i ideja.

Razvojna linija poput stepenica se pruža od primitivnih društava prema onima koja poznaju pismenost, zatim preko društava koje poznaju filozofiju i literaturu do modernih društava zasnovanih na univerzalističkim principima politički kontrolirane države, racionalnog prava i sekuliziranih oblika religije.Razvojni slijed ide linijom: primitvna društva – prijelazna društva – moderna društva.

Primitivna društva karakterizira nizak stupanj funkcionalne diferencijacije svih elemenata društvenog sustava. Primitivnu fazu društvene evolucije karakterizira odsutnost funkcionalne diferencijacije. Ta činjenica se prvenstveno odnosi na međusobnu stopljenost svih sastavnih dijelova društvenog sistema – politički se ne diferencira od ekonomskog, kultura je isti što i tehnologija, rodovski odnosi su presudni i za integraciju i za održanje obrazaca ponašanja. Društvena zajednica shvaća se kao jedinstveni kolektivitet, a članstvo u njoj se stječe na osnovi dva principa – krvne ili bračne veze. Nema specifikacije društvenih uloga, a pojedinac je potpuno uklopljen u čvrstu zajednicu. Umjesto diferencijacije pojedinih strukturnih obilježja društva – politike, kulture, privrede - institucije su stopljene u jedan nisko diferencirani sustav koji se temelji na principu srodništva.Poredak tradicionalnog društva u cjelini je obilježen askriptivnošću: prava i dužnosti pojedinca određeni su porijeklom, spolom, dobi ili kombinacijom takvih od ljudskih društva nezavisnih faktora..Sljedeća faza razvoja su prijelazna društva koja se mogu razdvojiti u dvije faze: arhajska i razvijena prijelazna faza. Prva faza napuštanja prvobitne zajednice jest nastanak arhajskih društava a koja se tako zovu jer označavaju prvo značajno razdoblje u evoluciji prijelaznih sruštava - tj. umijeća pisanja i kozmopolijsku religiju.Viši stupanj arhajskih društava karakterizira puna pismenost vodećeg sloja i religija koja se razvila do filozovskih razina upućenosti i sustavnosti.Pisana komunikacija i paralelni razvoj jezika omogućavaju znatno veću profinjenost, viši stupanj specificiranja u formuliranju kulturalno izraženih zahtjeva, normi, pri čemu se pismenost širi na sve slojeve društva, omogučujući vrlo transgeneracijsko bilježenje iskustava, znanja i mitova. Svečeničke i upravne funkcije su uglavnom u rukama rodova, a ne posebno imenovanih pojedinaca, a pojedini položaji su nasljedni. Elementarni oblici nastanka upravnog aparata i učvršćenje društvene stratifikacije zaokružuju okvir općih karakteristika tog razvojnog stupnja.. Razvijenost znači povećanje specijalizacije, odvajanje tipova privredne aktivnosti, nastanak novih tipova vlasništva i socijalnu stratifikaciju. Diferencijacije i specijalizacije ne ostaje pošteđeno ni jedno područje djelovanja: ni država, ni pravo, ni moral, ni obitelj ni srodništvo, ni tehnologija ratovanja, ni obrazovanje...Moderno industijsko društvo u mnogim se aspektima razlikuje od prethodnih.Faktori nastanka novog tipa društva su ekonomski i neekonomski, odnosno za nastanak novog društvenog tipa potrebne su promjene u normativnoj i institucionalnoj nadgradnji. Tehnološko-proizvodne inovacije

osnova su ubrzanaj promjena i izraz povećanih kapaciteta adaptacije modernih društava. Kada se umijeća i znanstvene spoznaje odvoje od religijsko-mitskih opresivnih pravila dolazi do brze diferencijacije i ekonomske ekspanzije, efikasnijeg upravljanja, materijalnog izobilja. Ekonomska racionalnost, potreba da se ostvari profit, maksimalni dobitak uz minimalni trošak postaju glavni motivi ponašanja.U tom smislu je neraskidiva veza ekonomski i neekonomskih čimbenika društvene promjene.Najznačajniji neekonomski faktori nastanka modernog društva su porivi proistekli iz kulturalnih obrazaca i mogućnosti koje osigurava promijenjeni institucionalni sistem. U prvom redu misli se na nastanak nove poduzetničke i radne kulture, a zatim i na nastanak takvih institucija i metoda pravne regulacije koje omogućuju uključivanje svih u demokratsko utvrđivanje ciljeva i odgovorno i jasno izvršavanje odluka, te načelnu primjenu striktno neosobnih pravnih pravila kojih se građani pridržavaju smatrajući da se radi o legitimnoj volji većine. Zamjenjujući solidaristička načela načelima univerzalizma, jednakog tretiranja građana pred zakonom, i načelima specifikacije, srodničke, regionalne ili druge kulturalne osnove identifikacije bivaju zamjenjene univerzalnom izjednačenošću građana pred zakonom.Moderno društvo je složeno. Karakterizira ga odvojenost i sve veće razdvajanje elemenata društvenog sistema.

Strukturalizam

Nastanak strukturalizma

Strukturalizam se ne može smatrati određenom sociološkom školom, već samo određenim pristupom u tretiranju društvenih fenomena, pa zato među strukturalistima nailazimo na zastupnike teorijskih koncepcija koje su međusobno vrlo udaljene, ali im je zajednički određen vrlo specifičan analitički pristup pojavama.Najneposrednije nadahnuće strukturalizma u sociologiji vezano je uz lingvistiku i semantiku, tj. za temeljnu rekonstrukciju koju u te discipline uvodi F. De Saussure. Osnovna je preokupacija strukturalističke lingvistike istraživanje fundamentalističkih obrazaca koji su kao potka prisutni u svim komunikacijama i istovjetni u svim jezicima. Strukturalisti apstrahiraju odnos znaka i označenog usredotočujući svoj interes na rasporede znakova, kako one koji se konkretno javljaju, tako i one potencijalne, što im dopušta ne samo moguće forme koje riječi (i konkretna značenja) mogu tvoriti, već i da otkrivajući latentne strukture tih formi, otkriju i latentna značenja čitavih skupina (poetskog izražavanja, bajki) na dubinskom planu ili na jezičnom metaplanu.

Struktura je određena organizacija transformacija (udruživanja i mijenjanja riječi) pa je kao takva prvenstveno rezultatom diferenciranja i povezivanja diferenciranog, a ne pronalaženje i grupiranje sličnosti.Sociološki strukturalizam započinje s otkričem da osim jezika i njegovih problema (artikulacija glasova u riječi, u gramatike fleksija i pravila slaganja riječi u sintaktičke cjeline) i drugi sociološki fenomeni koji su po svojoj izvornoj funkciji nejezički (instrumenti, potrošna dobra) mogu u svojoj društvenoj upotrebi biti tretirani kao osebujni sustavi kodova i tvoriti posebne vrste jezika, što omogućuje primjenu metoda lingvističkih strukturalnih analiza i na društvene procese i njihove modele.

Ovaj pristup implicira da su realni društveni odnosi značenjske strukture, pa je izvan njihove neposredne konotacije moguće otkriti i njihovu dubinsku strukturu koja je izvan svijesti onih koji u tim odnosima sudjeluju, premda su kombinacije realnih odnosa posljedice pravilnosti i zakonitosti sadržanih u tim dubinskim strukturama. Metoda njihovog razotkrivanja suprotna je klasičnoj metodi induktivne apstrakcije i generalizacije na temelju sličnosti; treba kretati, tvrde Levi-Strauss i strukturalisti, od razlika i onog što ih kao različitosti povezuje i organizira u skup, istražujući po kojim se pravilima tj. modelom kombinacija može varirati jedan takav skup uočenih razlika. Pri tome model transformacija, iako nije realna struktura, omogućuje razumijevanje stvarnih struktura (ponašanja, oblika, značenja, događaja) jer ih dovodi u kontekst sa strukturom odnosa čitave cjeline koja bi struktura inače ostala nezapažena, skrivena. Ljudsko je društvo derivacija pravilnosti programa ljudskog mozga kao arhetipa regulacije ponašanja, pa je zbog te funkcionalne tj. transformacijske identičnosti moguće svoditi odnosno prevoditi jednu u drugu i uspoređivati kulture, poruke, proizvode, iako su svaki po sebi kao sadržaji različiti.Posebni sadržaji (mitovi, bajke) izvan svoje konkretne naracije imaju i moguću drugu referencu, te će retrospektiva svih tih mogućih referencija prema pravilima neke transformacije, tj. prema pravilima transformacije ljudskog duha, uputiti na točku ili točke u kojima se sve te raznolikosti grupiraju u neki još izvorniji smisao, događaj. Takva metodološka orijentacija implicira postulat da su društvena zbivanja jednako tako rigorozno zakonita u svom značenju i osnovi kao i prirodna zbivanja te da je moguće izvesti stroge klasifikacije i transformacijske modele kao i u bilo kojoj egzaktnoj disciplini.

Ove osnovne ideje razrađene su na raznim područjima društvenih znanosti i pri izučavanju vrlo raznolikih fenomena. Tako je Barthes analizirao sustav mode zasnivajući tako semantiku kao opći obrazac sociologije budući da je moda svojevrstan jezik. Također Lacan je strukturalistički interpretirao osnovne psihoanalitičke pojmove te Lacan nesvjesno širi na čitavo područje govora, a to znači na interindividualno odnošenje i na komunikacijske sustave ljudi međusobno. Ako je za Freuda podsvijest bila nadindividualna jer je njezina struktura bila genetski uvjetovana na nivou vrste, za Lacana je podsvijest nadindividualna u smislu komunikacije među ljudima koje kroz jezik i diskurzivnu praksu konstruira pojedinca kao svjesno biće koje se u svojoj subjektivnosti može prepoznati tek na zaslonu ove ukupne i struktuirane komunikacijske datosti koja mu prethodi.

Foucault je svakako jedno od najvećih imena strukturalizma na području kulturologije i filozofije. U svom djelu «Riječi i stvari» istraživao je govorne i analitičke prakse postrenesansnog mišljenja, a to će i biti središnja tema njegova najvažnijeg djela «Arheologija znanja». Faucault tvrdi da ego (odnosno subjekt tj. onaj koji reflektira sebe u sebi i onda iz sebe izvodi nastajanje sebe u procesu samostvaranja) nepostojeća veličina, privid, raščinjanje onog čega nema, jer ono što determinira čovjeka, i što on faktički i izvorno jest, nalazi se nesvjesnim u postojećoj praksi, a kada je svijest u pitanju, to nesvjesno je je postojeća diskurzivna (čisto misaona) praksa.

Metodološki problemi strukturalne analize

Osnovna jedinica strukturalne analize je par veličina u međusobnom odnosu. Svaka stvar je odrediva samo u odnosu s drugom stvari s kojom je u opoziciji, a zajedno s njom čini cjelinu. Drugi postulat je takav da strukturalna analiza predstavlja analizu relacije između označujućeg i označenog, Treći postulat govori kako se analiza dijeli na dvije vrste vrememenskih kordinata. 1. horizontalna analiza vremenu prilazi kronološki, uzima ga u razvojnom slijedu iz jednog u drugi. Također se naziva

sintagmatička ili metonimička.2. vertikalna kordinata prilazi analizi više nezavisnih dijakronijskih tijekova i promatra ih istodobno, čime stvara jedan

pogled koji je u stvarnosti nevidljiv, ali ne i manje vrijedan. Još se naziva paradigmatička ili metaforička.Usporedba tih dvaju kordinata je na primjeru dirigenta i orkestra. Dirigen čita note za sve instrumente znači paradigmatički dok pojedini svirač čita svoje note sintagmatički.Ovakvim postupcima se otkrivaju stalni obrasci koji determiniraju ljudsko izražavanje ali i ljudsko ponašanje odnosno njegov smisao ponašanja koja su inače nerazumljiva. Time se može ustanoviti da su ponašanja ustvari jedna vrsta jezika kojima se ljudi služe u komuniciranju i kad ne komuniciraju na standardan način.

Primjeri strukturalne analize

Propp je proučavao 449 ruskih bajki i ustanovio kako se od svih tih bajki ako ih se promatra paradigmatički može izvesti svega četiri moguće radnje.Levi-Straus je primjenio strukturalističku analizu na procese kuhanja, pečenja i sušenja hrane u narodu. Pravilnosti i svoje zaključke o procesima pripremanja jela iznio je u svom djelou Kulinarski trokut.

Strukturalizam nasuprot humanizmu

Temeljna razlika humanizma i strukturalizma je što humanizam ustvari predstavlja ideologiju jer ne razmatra ljudske svrhe neutralno kao iskustvene datosti, nego kao zadatke u čijim izvršenjima treba sudjelovati. Strukturalistički obrat znanosti sastoji se u ponovnom vraćanju k teorijskom.

Fenomenologija i etnometodologija

Konstrukcija zbilje

Često se suprostavljaju struktualistički i akcijski pristup istraživanju društva. U sociološkoj tradiciji ta su dva pristupa ravnopravna i oba imaju svoje pristaše i protivnike. Premda su takva razlikovanja samo artificijalne tipologije koje ilustriraju različitost temeljnih pristupa proučavanju društva, i usprkos sasvim različitim tvrdnjama od kojih polaze, razlikovanje je potrebno, iako se oba pristupa smatraju legitimnim smjerovima socioloških istraživanja. S jedne strane, dakle, postoje brojne teorije o skrivenim zakonitostima društvenih struktura koje treba prepoznati, shvatiti i objasniti. Takve teorije su često potpuno različite jer sasvim druge činjenice i osobine društvenih struktura smatraju važnim, no zajedničko im je da društvo kao cjelinu smatraju realitetom i predmetom promatranja. S druge strane, tvrdi se da je društvo konstrukcija našeg uma, nije

realitet. Postoje samo pojedinci, oni su realitet. Samo pojedinac, njegove namjere i interesi, samo učinci njegova djelovanja su stvarnost, te samo oni mogu biti predmet promatranja. Predmet analize ne moraju biti pojedinci kao ličnosti, več samo njihova djelovanja, koliko oni sudjeluju u stvaranju društva, te koliko su u međuodnosu s drugim ljudima.

Akcija je društveni i kolektivni fenomen. Odbacuje se pretpostavka o prioritetu društva ili pojedinca: ne može se pojednac odvojiti od društva ili društvo od pojedinca. Akcija je nerazumljiva bez oba elementa, pojedinca koji percipira i misli, društva koje objašnjava smisao akcije i značenje poruke.

Središnje pitanje analize se mijenja; ne radi se o opisu ponašanja i realnom efektu, činu ili djelovanju, već o mehanizmu stvaranja smisla i usmjeravanja akcije. Ako akciju usmjerava osjećaj smisla i volja aktera, koji su sve načini na koje ljudi nastoje svoje postupke predočiti razumljivima za druge. Predmetom istraživanja je način na koji se akcija pokreće, usmjerava ili vodi; kako je akcija koncipirana, kako djeluje naša svijest u tome, kako osjećaji, kako ono što smo naučili socijalizacijom.

Kod takvih pitanja granica između sociologije i filozofije (kao i psihologije) postaje porozna. Filozofska istraživanja, pogotovo ona koja su nastavak tradicije pozitivizma, u sociologiji pokreću pitanje preispitivanja predmeta društvenog istraživanja, osobito drukčiji pogled na ulogu i djelovanje svijesti pojedinca. Takav pristup, budući da polazi od filozovskih radova Edmunda Husserla i Alfreda Schutza, nazivao se fenomenologijom, a u novije vrijeme uz naglašeno zanimanje za društvene interakcije, navedenu tendenciju istraživanja slijedi simbolički interakcionizam i etnometodologija.

Hussler objašnjava da ljudi stvaraju sliku živog svijeta oko sebe i smatraju kako je ta slika jednaka za sve druge, no također smatra da to nije sasvim točno. Stvarni svijet postoji nezavisno i odvojeno od ljudskih svijesti, on se samo odražava u konstrukcijama našeg analitičkog uma. Usprkos naporima da svijet ograničimo samo na one pojave koje možemo osjetilima utvrditi, mjeriti i podvrći manipulaciji ljudskom akcijom, usprkos neporecivim uspjesima da ovladamo takvim znanjima i da se njima koristimo nema pouzdanog odgovora na pitanje korespondira li živi svijet stvoren u našem umu sa stvarnim svijetom. Ne postoji niti jedna empirijska metoda koja nam može dokazati da stvarni svijet koji se nalazi oko nas uistinu izgleda onakav kakvog ga vidimo. Svijet i um ostaju razdvojeni. Husserl upravo zbog toga smatra da predmetom istraživanja mora biti svijest pojedinca, sam način njezinog djelovanja i pretvaranja. Predmetom istraživanja je dakle konstruiranje zbilje , poretka vanjskog svijeta, a to se ne može ostvariti pukim svođenjem istraživanja na promatranje uzročno posljedičnih veza, što je obilježje pozitivizma.

Simbolička razina društvenosti

Georg Herbert Mead i William Thomas su znanstvenici čiji su sociološki radovi nastavak pragmatizma, jednog od izdanaka pozitivizma, za koji je tek praktička upotrebljivost (praksa) kriterij istinitosti.

Usprkos mnogim simplifikacijama, ili tvrdnjama da je pragmatizam izdanak američkog smisla za konkretno, pragmatizam nastaje kao rezultat kritičkog promišljanja o tome koji je konačni kriterij istinitosti naših iskustava i tvrdnji. Jedna je od interpretacija Johna Deweya, tvrdnja da se ljudska vrsta mora nužno prilagođavati okolini da bi preživjela, i da otuda nužno mora postojati homomorfnost stvarnosti i naših intelektualnih konstrukcija, navela je na proučavanja socijalno-psiholoških elemenata procesa konstrukcije svijesti.

Ne treba zaboraviti da istovremno raste utjecaj biheviorizma koji potpuno negira mogućnost spekulativnog, imaginativnog, empatijskog ili introspektivnog proučavanja ljudskog ponašanja. Za mnoge je istraživače ponašanje djelovanje organizma podvrgnutog fizičkim, biološkim, ali i mentalnim, psihološkim podražajima, a da se ne upuštaju u spekulativnu rekonstrukciju onoga čime se ponašanje deklarativno opravdava ili objašnjava.

Mead i Thomas predstavnici su simboličkog interakcionizma koji integrira navedene pristupe pragmatističkog i bihevioralnog pristupa. Društva mogu pokazati stabilnost intitucionalnih ustroja ali ona pretpostavljaju stalnu promjenu i aktivnost, i upravo ta mikrorazina neposrednih akcija glavno je polje analize.

Pokušavaju interpretirati različite situacije u kojima se ljudi nalaze i u tim situacijama prepoznati obilježja koja usmjeravaju akciju, prije svega način na koji ljudi definiraju situaciju u kojoj se nalaze. Definiranje situacije određeno je urođenim i stečenim pretpostavkama definiranja takve situacije (jezik i način kognitivnog razumijevanja) kakvu utvrđuje zajednica. Socijalizacijom utvrđeni obrasci vodiči su akcije.

Mead utvrđuje da je ljudsko ponašanje selektivan proces odabira jednog načina ponašanja između mnoštva ponuđenih opcija. Još od najranijeg djetinjstva počinje proces socijalizacije te dijete shvaća kakvo je ponašanje dobro a kakvo ne, pa prema tom obrascu i djeluje. Kad se ponašanje djeteta usklađuje s društvenim noramama, te kad dođe do nagrađivanja dobrog ili kažnjavanja lošeg ponašanja Mead to naziva konvencionalnim gestama. Međusobno protumačene i shvaćene geste postaju značenjima i simboličkim ekspresijama. Takvi slučajevi s vremenom i odgojem postaju sve brojniji i povećavaju prilagođenost subjekta socijalnoj okolini.

Suptilniji oblik konvencijom utvrđenih najava ponašanja je jezik. Jezik je nositelj značenja i simboličkih ekspresija koje se primjenjuju uz poštovanje pravila pretvorbi i logičke manipulacije značenjima te onda postaju koherentnijim, preciznim i razvedenim skupovima simboličkih interakcija, a ni jedna druga vrsta osim čovjeka ne koristi taj prilagodljivi i informacijski koristan oblik simboličkog priopćavanja.

No, za društveni život imitacija konvencija nije dovoljna. Potrebno je internalizirati suptilnije, često paradoksalne zahtjeve (nije svaka laž zabranjena – pristojnost) prema konfornom ponašanju.

Slijedeća važna stepenica socijalizacije je sposobnost da se u interpretaciji konvencionalnog ponašanja utvrdi i razumije uloga drugoga, kad se ustanovljuje koja očekivanja drugi postavljaju. Mogućnost imaginativnog zauzimanja uloge drugoga povećava usklađenost i efikasnost u društvenom životu. Poznavanje konvencionalnih gesti, uživljavanje u ulogu drugog i virtualno ocjenjivanje mogućih pravaca djelovanja, po Meadu, stepenice su stvaranja svijesti (uma = mind).Razumijevanje situacije i ponašanja drugih nije samo osnova prilagođavanja društvenim interakcijama, već i temelj za stvaranje svijesti o samom sebi.

Mead razlikuje tri stupnja stvaranja samosvijesti (self). Polazna točka je stadij zauzimanja uloga koji naziva igrom - play. U ranom djetinjstvu djeca oponašaju odrasle i na taj način postupno uče osobine određenih uloga (policajci, doktori...), naravno u ograničenom opsegu.Na višem stupnju razvoja nisu više toliko važni likovi koje djeca oponašaju već norme i pravila koja se postavljaju prema njima. Takva igra (game) ima svoja sasvim određena pravila koja se ne smiju kršiti i koja poznaju svi sudionici igre. Pravila su često prevrtljiva, no ona su utvrđena i to utvrđena od samih sudionika igre. Obilježje ove faze je stvaranje svijesti o postojanju «generaliziranog drugog» odnosno spoznaja o tome da grupa i situacija nameću norme kojih se treba pridržavati. Slika sebe u očima drugih postaje sve važnija, i poprima obris ocjene sebe sa stajališta društva. To je trenutak kada pojedinac stječe sposobnost predočavanja sebi svojeg ponašanja ocijenjenog normama društva, njegovih vrijednosti i vjerovanja. To je situacija podvlačenja razdjelne crte između sebe i društva, uz punu svijest što drugi od pojedinca očekuju i kako će ga vjerovatno ocjenjivati, uz spoznaju o pretpostavljenoj društvenoj odgovornosti za samoutvrđenje svog identiteta. Stjecanje svijesti o vlastitom identitetu nije jednostavno, već je bolna spoznaja o različitim mogućnostima ponašanja i evaluacije namjera aktera u interakcijama.

Društvo je kreacija razuma koliko i odraz realnih odnosa. Društva nema i ne može postojati bez imaginativnim mogućnosti mozga da odnosima daje smisao, da ih objašnjava, da omogućuje razumijevanje drugog, prihvaćanje i uživljavanje u njegovu poziciju uzajamnih očekivanja. Društvo je organizirani oblik grupne i društvene aktivnosti – oblik stvoren tako da omogućuje pojedincu da svoj položaj utvrdi objektivno: da preuzme i računa s ocjenama drugih.

Definicija društva po Meadu je: društvo su konstruirani obrasci koordiniranih aktivnosti koji se održavaju i mijenjaju kroz simboličku interakciju između i unutar aktora. Društvo je dakle struktura nastala nezavisno od fizičkog postojanja aktora, društvo je različito od pukog zbroja aktora, izmjena simboličkog izraza sadržaja i smisla interakcija. Društvo je sasvim druga razina postojanja stvarnosti od njezine materijalne emancije. Ono ne može postojati bez doživljavanja «generaliziranog drugog», bez obzira što u stvarnosti stvara takva normativna očekivanja, potiče ih i mijenja. Društvo je dakle «tvorevina uma, ustrojeno i mijenjano sposobnošću ljudskog uma da osmisli i definira, odnosno reflektira i ocjenjuje situacije». Ono je dakle nekakva vrsta mreže simboličkih poruka kojima označavamo očekivanja prema ponašanju drugih.

Meadov pristup omogućuje da u tome zamijetimo faze i dinamiku; nitko nema stalan doživljaj sebe samog, Svaka osoba podvrgnuta je stalnom procjenjivanju i mjenjanju. Identitet je i funkcija trenutnih grupnih odnosa, promjenjiva varijabla, prije proces nego stalni odraz – kada se mijenja situacija i grupa, mijenja se i osobni identitet. Identitet nije samo puki odraz situacije, već situacije posredovane refleksijom pojedinca o vlastitom položaju, introspektivnim unutarnjim dijalogom u kojem se susreću samosvijest i zahtjevi grupe za prilagodbom ponašanja i mišljenja. Dakle, identitet je sasvim društveno određen fenomen u kojem se biološki, psihološki, društveni elementi pojedinca javljaju kao ograničenja mogućnosti, a ne kao objašnjenja postojanja identiteta. Meadov pristup sugerira da je simbolički interakcionizam postupak i metoda primjenjiva

samo za analizu manjih grupa. Preuzimanje uloga glavni je mehanizam interakcija koji omogućuje ljudima da situaciju razmotre s različitih gledišta, onako kako bi je vidjeli drugi ljudi. Ljudi komuniciraju prepoznajući tuđe (verbalne i neverbalne) poruke, definiraju situaciju; označavaju, kategoriziraju druge poruke i orijentiraju se u konstelaciji simboličkih poruka. Slijedom takvog logičkog (a ne kronološkog) niza u definiranju situacije najvažniji dio je razmjena simboličkih (verbalnih i akcijskih) poruka. Definiranje socijalne situacije (očekivanja drugih) osnova je odluke o usmjerenju vlastitog ponašanja. Definiranje situacije jest utvrđenje skupa važećih vrijednosti i stavova koje pojedinci ili grupe trebaju «preraditi» da bi njihova akcija imala smjer i smisao. Dakle ponašene pojedinca nije slučajni, niti je grubi odraz grupne situacije ili zauzimanja uloga. U tome još sudjeluje i samosvijest i ličnost koji prerađuju emitirana simbolička značenja i daju im smisao za pojedinca.

Etnometodologija

Nastanak etnometodologije veže se sa studijom Garfinkela “Studije etnometodoloije”Temeljna poanta pristupa etnometodologije je da su teorijske generalizacije manje važne te da se treba više posvetiti induktivnim objašnjenjima stvarnog djelovanja ljudi u raznim situacijama.Za sljedbenike simboličkog interakcionizma i etnometodologije organizacija ne postoji kao stvaran fenomen već kao konstrukcija naše svijesti i društva, racionalizacija koja omogućava da odnose u sferi rada smatramo objašnjivim i smislenim. Za vanjske članove organizacije, klijente i korisnike usluga takva konstrukcija nema nikakvog smisla. .Garfinkelova pozicija se može janije objasniti ako etnometodoligiju tumačimo kao kontrapoziciju funkcionalističke teorije akcije Talcota Parsonsa. Parsons teoriju akcije temelji na unutarnjem pokretačkom motivu aktera i njihovoj prilagodbi normativnim zahtjevima okoline. Normativni zahtjevi se pritom izvode iz imperativa funkcioniranja sistema, dakle iz pretpostavke da postoji opći, globalni, koherentni i sveobuhvatni normativni sustav iz kojeg se izvode norme koje utvrđuju društveno djelovanje tj. ponašanje aktora. Pretpostavka interakcije je socijalizacijom ugrađeni skup moralnih normi i standarda koje pojedinci shvaćaju kao svoje vlastite i kojih se nastoje pridržavati. Za Parsonsa je socijalizacija objašnjenje okolnosti da se ljudske interakcije ne pretvaraju u poprišta sukoba i nametanja silom..Grafinkel takvo stajalište smatra netočnim i komotnim. Za njega nije samo po sebi jasno da se uspostava normativnog poretka izvodi iz imperativa funkcioniranja sistema, a ne vjeruje niti u postojanje mehanizma koji u skrivenim sferama svijesti odabire usmjeravanja akcije, odnosno preferencija aktora u seriji izbora smjera akcije (pattern variables) a niti prihvaća stav o presudnom utjecaju socijalizacije na motivaciju aktora. On temeljnim smatra postupak stvaranja normi u samoj interakciji i mehanizam usklađivanja interpretacije situacije u svijest aktora.Smatra da treba utvrditi kontekstualne varijable, normativne elemente situacije koje aktori definiraju kao smisao akcije u kojoj se nalaze. Normativni elementi nisu jednostavno dani, već su predmetom implicitnog utvrđivanja položaja drugog u interakciji, nisu čvrsti i rigidno unaprijed odredivi, nisu derivirani iz širih, okvirnih normi i načela, već su obilježja same situacije. Procesni elementi prerade poruka (komunikacije) u interakciji su bitni, a sadržajna i stvarna normativna uređenja situacije su eluzivna i podvrgnuta mogućoj reinterpretaciji aktora. Drugačije rečeno, premda su u stvarnim interakcijama norme ponašanja unaprijed određene, to ne znači da ih aktori u interakciji ne mijenjaju u detaljima njihove primjene. Svaka je situacija akcije u većoj ili manjoj mjeri drukčija i društveni svijet se sastoji od beskonačnog broja različitih situacija djelovanja. Što se tiče primjene takvih metoda na pravo, postoji mišljenje da je i pravo oblik društvenih normi te da bi bilo nepoželjno simplificirati pravna pravila na shemu hipoteza – dispozicija – sankcija. I slučajevi u pravu bi se trebali određivati po principu da se sankcija mora odrediti individualno usporedivši počinitelja i situaciju u kojoj se djelo počinilo, te pokušati shvatiti smisao akcije počinitelja.

Za Parsonsa središnji element analize funkcija normi je ograničenje koje norme nameću u inače kontigentno (ovisno o situaciji) ponašanje ljudi. Norme omogućavaju kalkulaciju ljudi o uvjetima njihova ponašanja, a budući da su usađene postupkom socijalizacije, one se transformiraju u podsvjesne porive koje drugi mogu prepoznati, očekivati i ugraditi u vlastitu kalkulaciju ponašanja.

Garfinkel isto definira malo drugačije. Za njega normativna utvrđenja treba smatrati sredstvima za stvaranje smisla, jer aktori neprestano nastoje pripisati smisao situaciji u kojoj sudjeluju. U tom smislu mora postojati mogućnost prenošenja značenja (informacija) između aktora, njihovo identično interpretiranje smisla akcije, a svaka devijantnost nije odstupanje od općeg normativnog standarda, već nerazumjevanje situacije odnosno njezinog smisla ili zahtjev za prilagodbom ponašanju drugog.