S A D R Ž A JAutorova napomenaProlog: Soba puna zrcala

Liverpool, Engleska, 9. travnja 1967.Poglavlje 1 : Bolje nego prije

Seattle, Washington, siječanj 1875. - studeni 1942.Poglavlje 2 : Kanta krvi

Vancouver, British Columbia, 1875.-1941.Poglavlje 3 : Natprosječno bistar

Seattle, Washington, rujan 1945. - lipanj 1952.Poglavlje 4 : Crni vitez

Seattle, Washington, srpanj 1952. -o žu ja k 1955Poglavlje 5 : Johnny gitara

Seattle, W ashington, ožujak 1955. - ožujak 1958.Poglavlje 6 : Visoki kuler

Seattle, Washington, ožujak 1958. - listopad 1960.Poglavlje 7 : Čarolija Spanish hotela

Seattle, Washington, studeni 1960. - svibanj 1961.Poglavlje 8 : Divlji brat

Fort Ort, Kalifornija, svibanj 1961. - rujan 1962.Poglavlje 9 : Lovac na glave

Nashville, Tennessee, listopad 1962. - prosinac 1963.Poglavlje 10 : Harlem svijet

New York, New York, siječanj 1964.- srpanj 1965.Poglavlje 11 : San u Tehnikoloru

New York, New York, srpanj 1965.- svibanj 1966.Poglavlje 12 : Moje problematično dijete

New York, New York, svibanj 1966. - srpanj 1966.Poglavlje 13 : Crni Dylan

New York, New York, srpanj 1966. - rujan 1966.Poglavlje 14 : Divljak s Bornea

London, Engleska, rujan 1966. - studeni 1966.Poglavlje 15 : Slobodni osjećaj

Prosinac 1966. - svibanj 1967.

12

17

22

29

37

47

55

65

77

84

94

104

113

123

133

143

155

Poglavlje 16 : Od glasine do legende 168London, Engleska, lipanj 1967. - srpanj 1967.

Poglavlje 17 : Crna buka 180New York, New York, kolovoz 1967. -ve lja ča 1968.

Poglavlje 18 : Svemirotres nove glazbe 191Seattle, Washington, veljača 1968. - svibanj 1968.

Poglavlje 19 : Prvi na mjesec 203New York, New York, srpanj 1968. - prosinac 1968.

Poglavlje 20 : Električna Crkvena Glazba 215London, Engleska, siječanj 1969. - svibanj 1969.

Poglavlje 21 : Sreća i uspjeh 225Toronto, Kanada, svibanj 1969. - kolovoz 1969.

Poglavlje 22 : Cigani, sunce i duge 237Bethel, New York, kolovoz 1969. - studeni 1969.

Poglavlje 23 : Kralj u vrtu 247New York, New York, prosinac 1969. - travanj 1970.

Poglavlje 24 : Čarobni dječak 258Berkeley, Kalifornija, svibanj 1970. - srpanj 1970.

Poglavlje 25 : Divlji plavi anđeo 268Maui, Havaji, srpanj 1970. - kolovoz 1970.

Poglavlje 26 : Priča života 279Stockholm, Švedska, kolovoz 1970. - rujan 1970.

Poglavlje 27 : Dolazi moj vlak 291London, Engleska, rujan 1970. - travanj 2004.

Epilog : Dugački crni Cadillac 307Seattle, Washington, travanj 2002. - travanj 2005.

Intervju s Vedranom Božićem: 318Nisam se obogatio ali sam barem preživio

AUTOROVA N A P O M E N A

Pisci biografija često provode vrijeme po grobljima prepisujući epitafe, ali rijetko se dogodi da baš stoje uz grobara koji lopatom otkopava izgubljeni grob, kao što se meni dogodilo tijekom pisanja ove knjige. Ponovno otkrivanje groba majke Jimija Hendrixa bijaše najsablasniji trenutak u četiri godine koliko mi je trebalo da napišem »Sobu punu zrcala«, a također bijaše i neočekivano. Do toga je došlo samo zato što jednostavno nisam mogao vjerovati da na groblju Gre­enwood Memorial Park ne znaju točnu lokaciju groba Lucille Hendrix Mitchell pa sam gnjavio službenike sve dok napokon nisu poslali radnika - naoružanog lopatom i prastarom kartom - u potragu po redovima trulih nadgrobnih spome- nika. Svi su pisci koji odaberu pisati biografiju osobe koja više nije živa na neki način grobari, s primjesama Dr. Frankensteina: cilj nam je oživjeti naše sub- jekte, pa makar i privremeno, na stranicama knjige. Obično nam je cilj oživjeti likove, rijetko baš tragamo za posmrtnim ostacima i prastarim Ijesovima. Ništa te ne može priprem iti za trenutak kad stojiš na blatnjavom groblju, zatečeno promatrajući kako grobar zariva lopatu u tlo kao nekakav šlampavi arheolog.

Ako je u toj odredenoj pustolovini bilo ikakve pravde, ona izniče iz činjenice da je na neki izopačeni način ova biografija zapravo i počela na tom istom groblju prije tri desetljeća. Jer baš sam na groblju Greenwood Memorial, nekoliko kilo­metara južno od Seattlea, u tinejdžerskoj dobi prvi put došao iskazati poštovanje jednoj od legenda glazbe. Kao i svi drugi hodocasnici, nisam mogao doći posjeti- ti grob Jimija Hendrixa a da mi kroz sjećanje ne prolijeću riječi omiljenih pjesama - Purple Haze, Wind Cries Mary, Jimijeve briljantne obrade Dylanove AH Along the Watchtower. Albumi Jimi Hendrix Experiencea, čiji su se omoti već iskrzali od uporabe, bili su soundtrack moje mladosti, ne samo meni nego i cijelom jed­nom naraštaju. Kroz zidove kuće u kojoj sam živio u djetinjstvu moj je otac čuo

dovoljno Electric Ladylanda da je točno znao u kojem trenutku treba zabubnjati šakom po vratima moje sobe - prije nego Jim i udari prvu fuzz-box pedalu. Dok sam kao tinejdžer stajao pokraj njegova groba, znao sam samo djeliće Jimijeve povijesti, ali njegov je život bio toliko nevjerojatan i neobičan i odživljen do eks- trema, da je bio vrlo plodno tlo za m itologizaciju. Mnogi članci iz sedamdesetih koje sam čitao kao klinac prikazivali su Hendrixa kao boga električne gitare, a taj status ikone oduzeo mu je ljudskost. Postao je, baš kao na plakatu u mojoj sobi, samo slika u crnom svjetlu s pretjerano velikom afro-zurkom, zajedno s aureo- lom. Doimao se kao netko koga je nemoguće poznavati, netko to liko stran da ne bi bio ništa manje stran ni da je bio s drugog planeta. Nešto od te tajnovitosti proizlazilo je iz genijalnosti njegove svirke - u čemu ga još i sad, desetljećima kasnije, nitko nije nadmašio - a nešto je bila izmaglica nabrijana propagandom diskografske kuće.

Ova knjiga je plod četverogodišnjeg truda da kroz 325 intervjua razbijem tu šifru i pretvorim tu sliku s plakata u crnom svjetlu u portret čovjeka. Premda sam na ovoj knjizi počeo raditi 2001. godine, imao sam je u glavi još od tog prvog posjeta njegovu grobu tijekom sedamdesetih. Kao pisac koji se specijalizirao za glazbu sjeverozapadne regije, uvijek sam osjećao da je Hendrix tema koje ću se jednoga dana prim iti, baš kao što mladi glumac na početku karijere zna da ga jednoga dana čeka Shakespeare. Prvi put sam pisao o Hendrixu ranih osamde- setih, kad se počelo razmišljati o gradnji memorijala u Seattleu. Premda je bilo nekih veličanstvenih zamisli o tome što bi bilo prim jereno - predlagali su park ili promjenu imena ulice - memorijal je u osamdesetima zaglibio u političkom zanosu kampanje protiv droga »Jednostavno reci NE!«. Argument jednog te- levizijskog komentatora bio je da bi odati poštovanje Jimiju na bilo koji način bila glamurizacija »narkomana«. Ta je histerija skrenula tok početnih napora, a za rezultat je imala kompromisno rješenje u obliku »grijane stijene« s Jimijevim imenom postavljene u zoološkom vrtu u Seattleu, u dijelu koji predstavlja afričku savanu. To me potaklo da napišem članak u kojemu sam tu grijanu stijenu nazvao rasističkom, ksenofobičnom i dokazom da se glazbeno nasljeđe i afroamerička kultura podcjenjuju u većinski bijelom Seattleu. Ta je stijena - koja je i danas tamo, ali zadnji put kad sam provjerio grijač je bio pokvaren - učinila Jimijev grob još važnijom točkom turističkog obilaska, jer rijetki je smatraju primjerenim mjestom na kojemu će oplakivati Hendrixa ili mu iskazati poštovanje.

Jimijeva oca Ala Hendrixa upoznao sam 1980. i nekoliko sam puta s njim razgovarao o povijesti i nasljeđu njegova sina. Jedno od prvih pitanja koja sam mu postavio bijaše ono o Jimijevu grobu: zašto najpoznatiji svjetski g itarist Ijevak13

na nadgrobnom spomeniku ima ugraviranu gitaru za dešnjakel Al je rekao da je to bila pogreška ljudi koji su izradili spomenik. Al nije tip kojemu su pojedinosti pretjerano važne, pogotovu kad se tiču povijesti njegova pokojnog sina.

Bio je to liko dobar da me pozove u svoj dom, koji je po sebi neka vrsta usputnog muzeja Jimiju. Niti jedan roditelj ne želi pokopati vlastito dijete, a Ala je zadesila ružna sudbina da nadživi svog prvorodenca za puna tri desetljeća. Zidovi njegove kuće bijahu prekriveni zlatnim pločama i uvećanim Jim ijevim fo- tografijama. Tamo se, medu obiteljskim slikama Jimija dok je bio beba ili Jim ija u vojničkoj odori, nalazilo i nekoliko fotki koje spadaju u svaki foto-kolaž šezdesetih: Jimi kako spaljuje gitaru na pozornici tijekom »Monterey Pop Festivala«; Jim i u bijeloj jakni s resama na Woodstocku, Jimi u svom odijelu od baršuna na bini na Isle of W ight. Na zidu je bilo i nekoliko fotografija Jimijeva brata Leona, kao i- pomalo bizarno - divovska slika Alova uginulog njemačkog ovčara. Na zidu u podrumu dočekala me poznata slika - isti plakat bogolikog Jimija u crnom svjet­lu kakav sam ja imao u mladim danima. Nikad nisam pitao Ala Hendrixa zašto je grob Jimijeve majke bio izgubljen gotovo pedeset godina, a Al je umro 2002. U nekoliko godina koliko mi je trebalo da završim »Sobu punu zrcala«, umrlo je najmanje petero ljudi koje sam intervjuirao, uključujući i basistu Experiencea, Noela Reddinga. S Noelom sam razgovarao u više od deset navrata, ali svejedno mi je nakon njegove iznenadne sm rti u svibnju 2003. bilo pravo otrežnjenje kad sam shvatio da je moj razgovor s njim dva tjedna ranije bio posljednji put da je nekome ispričao svoju priču. Dok sam pisao ovu knjigu bilo je trenutaka kad sam osjećao da povijest Jimijeve ere polako nestaje i da ta krhkost cijelu opsežnu potragu čini još dragocjenijom i još važnijom.

Ipak, bilo je razgovora koje sam vodio i mjesta na kojima sam bio gdje se Jimi Hendrix doimao živim, gotovo kao da zaista diše. U Jackson Streetu u Seattleu, povijesnom središtu afroameričkog noćnoga života na sjeverozapadu zemlje - među izlozima trgovina koje su prije pet desetljeća bili klubovi u koji­ma su gostovali mjesni talenti poput Raya Charlesa, Quiincyja Jonesa i Jimija- čovjek može pronaći djeliće života koji su još živi u sjećanjima. Malo niže od 23. Avenije, na praznom zemljištu i podignuta na betonske blokove, stoji kuća u kojoj je Jim i odrastao; sačuvana za neku buduću konzervaciju. Ako svratite u cvjećarnicu na uglu, gospođe koje tamo rade prisjetit će se Jimija iz osnovne škole Leschi. Preko puta u Starbucksu svakoga dana za jutarnjom kavom sjedi čovjek koji je plesao jitte rbug s Jimijevom majkom Lucille. A u staračkom domu na uglu, osamdesetosmogodišnja Dorothy Harding sjedi u kolicima i priča priče o tome kako je nekoć čuvala malog Jimija i o olujnoj noći kad se rodio.

U crnoj zajednici u Seattleu većina je ljudi poznavala (a još i danas poznaje) Jimija Hendrixa kao »Bustera«, što bijaše nadimak koji je imao u obitelji. U tekstu knjige često ga se naziva tim imenom, pogotovo kad se radi o obitelji. Takoder, uzeo sam si spisateljsku slobodu i u cijeloj knjizi pisao njegovo ime »Jimi«, zbog dosljednosti, ali i da izbjegnem da ga se negdje pobrka s najboljim prijateljem iz djetinjstva, Jimmyjem Williamsom, koji se često pojavljuje. Hendrix je svoje ime počeo pisati »Jimi« tek u dobi od dvadesetdvije godine, ali čak i tad je za sve one koji su ga poznavali u Seattleu ostao »Buster«. Potraga za Busterom me mnogo puta odvela u Jackson Street, ali i u sjenovite kutke Londona, San Francisca, Los Angelesa, Harlema, Greenwich Villagea, kao i u druga mjesta širom svijeta. U pivom zalivene plesne dvorane u sjevernoj Engleskoj gdje su Experience jednom svirali, i u vlažne podrume u Seattleu gdje je tinejdžer Jim i Hendrix vježbao gita­ru s dečkima iz susjedstva. Odvela me do prašnjavih arhiva popisa stanovništva i na groblja poput Greenwood Memoriala gdje sam bio nazočan kad je lopata na­pokon udarila u kameni spomenik - zapravo ne veći od cigle (kakvoga postavlja služba za socijalnu skrb na grobove sirotinje) - kojega je odavno prekrio korov i tridesetak centimetara zemlje. Kad je blato skliznulo s lopate, grob Jimijeve majke bio je otkriven prvi put nakon nekoliko desetljeća. Kad je Jimijev brat Leon prvi put ugledao taj kamen koji označava gdje mu je bila pokopana majka, zaplakao je. Leon dotad nije znao gdje su njezini ostaci. U podrumu Ala Hendri­xa nalazio se gurnut u kut (gotovo bi se moglo reći da je i on bio zakopan) još jedan komad memorabilije Jimija Hendrixa, a izvlačili su ga samo za najvjernije obožavatelje. Bijaše to zrcalo veličine 60x120 cm koje je napravio Jimi. Al nije bio dobar s datumima, ali Jim ijev brat Leon također je rekao da je zrcalo pripadalo Jimiju i da ga je napravio negdje 1969. »Bilo je u Jimijevu stanu u New Yorku«, prisjećao se Leon, »i poslali su ga ocu nakon Jimijeve smrti.« Unutar okvira leži pedesetak komadića smrskanoga zrcala usađenih u glinu, u točnom položaju koji su imali kad je zrcalo bilo smrskano. Sve krhotine su uperene prema središtu gdje se nalazi nerazbijeni krug veličine tanjura. »Ovo je bila«, rekao je Al Hendrix izvukavši pomalo dalijevsko djelo iz ormara, »Jimijeva Soba puna zrcala (Room Full o f Mirrors).«

Room Full o f M irrors je naziv pjesme koju je Hendrix počeo pisati 1968. Napisao je nekoliko ranih skica teksta uz glazbu i snimio par pokušaja. Pjesma nikad nije bila službeno objavljena za Jimijeva života, ali Hendrix je razmatrao mogućnost da je uključi na ono što bi bilo njegov četvrti studijski album. Kao što ta pjesma pokazuje, Jim i je imao izvanredan osjećaj samospoznaje i strahovitu sposobnost da preko glazbe izrazi emotivne istine. Dok je publika na Hendrixo-15

vim koncertima skandirala tražeći gitarske bravure na hitovima poput Purple Haze. Jim i je u privatnom životu bio skloniji sjetnim i misaonim pjesmama poput Room Full o f M irrors ili sviranju blues standarda na kojima je bio odrastao.

Pjesma Room Full o f M irrors priča priču čovjeka zarobljenog u svijetu samoodraza tako silnog da ga proganja čak i u snovima, a ranjen krhotinama razbijenog stakla kreće u potragu za 'anđelom' koji mu može podariti slobodu. Držeći u ruci fizičku manifestaciju tog koncepta - umjetnički rad od razbijenog zrcala koji je Jim ijev otac držao u podrumu - ne možeš ne razmišljati o dubokoj složenosti čovjeka koji je stvorio tu pjesmu i o danu kad je Jim i Hendrix zurio u pedeset ivera vlastitog odraza u tom djelu. »Vidio sam«, pjevao je u toj pjesmi, »samo sebe.«

Charles R. CrossSeattle, Washington, April 2005.

i6

PROLOGLIVERPOOL, ENGLESKA 9. travnja 1967.

SOBA PUNAZRCALA

Л rvi -7I\ ll/Л I I о л !1»Nekoć sam živio u sobi punoj zrcala,I vidio sam samo sebe.«//J IM I HENDRIX, Room Full of M irrors

»Žao mi je, dečki, ovdje ne poslužujemo takve kao što ste vi. Imamo pra- vila, znate.«

Te su riječi doprle s druge strane šanka, izišle iz usta starog morskog vuka koji je izgledao prilično 'skoreno' i kome su se ruke tresle od kljenuti dok je govorio. Izgovorivši to upozorenje, okrenuo se na drugu stranu i počeo drugoj mušteriji točiti pivo. Pogled kojim ih je bio odmjerio bijaše tako brz - ništa vise od letim ičnog - da dvojica muškaraca koji su stajali pred njim nisu imali poj- ma zašto zapravo ne mogu dobiti piće. Bilo je to neobično, jer nalazili su se u tip ičnom engleskom pubu gdje se piće poslužuje baš svima - djeci, ljudima koji su već toliko pijani da ne mogu stajati, odbjeglim robijašima koji još imaju okove oko gležnjeva - ako u ruci drže novčanicu od jedne funte.

Jedan oddvojice kojima je bila uskraćenauslugabiojedvadesetjednogodišnji Noel Redding, basist u bendu The Jimi Hendrix Experience. Noel je roden u Fol- kestoneu, gradu u jugoistočnoj Engleskoj i već je proveo cijeli jedan životni vijek u pubovima i u društvu njihovih ćudljivih vlasnika. Nitko ga još nikad nije odbio poslužiti, osim nakon zatvaranja. Ali sad nije bilo vrijeme zatvaranja pa ni Red­ding nije imao pojma zašto je šanker tako reagirao. »Zapravo sam zaista uzeo u obzir mogućnost«, prisjećao se Noel godinama kasnije, »da se tipu jednostavno nije svidio naš singl Hey Joe.« I Noel i njegov pratitelj Jimi Hendrix oko vrata su nosili purpurne šalove i imali goleme prozirne aureole od kovrčave kose. Noel17 " V A t K 'A

je na sebi imao žarko Ijubičaste zvonolike hlače, dok su Jimijeve uske bile od baršuna boje crnog vina. Jim i je takoder imao čipkastu piratsku košulju nabranu na prsima, a preko jakne crni plašt. Jedini ljudi koji su se tako odijevali bijahu glumci u drami iz osamnaestog stoljeća ili rock zvijezde. No, Noel i Jim i izgledali su kao pravi frikovi i u mnogim drugim pubovima, ali nikada ih dotad nitko nije bio odbio poslužiti. U Londonu bi obično naišli na baš suprotnu reakciju: čim bi ih prepoznali, prema njima bi se ponašali kao prema nekome iz kraljevske obitelji, kao prema predmetima obožavanja. Engleska se definitivno zaljubljivala u Jimija koji je te godine navršio dvadeset i četiri. Tijekom tih šest mjeseci koliko je proživio u Engleskoj bio je počasni gost u mnogo pubova, a čak ga je i svima omiljeni Paul McCartney jednom počastio pivom. Jimi je doživio da ga legendar- ni glazbenici koje je bio idolizirao - Eric Clapton, Pete Townshend i Brian Jones iz Rolling Stonesa primaju u svoje krugove kao sebi ravnoga i kao prijatelja. Tisak ga je proglašavao jednom od zvijezda u usponu, nadijevajući mu imena poput »Divljak s Bornea« i »Crni Elvis«. Dobiti pola litre točenog piva u prekidu izmedu setova, kao što su sad pokušavali Jim i i Noel, bio je problem samo kad bi se oko njih sjatili brojni Jimijevi obožavatelji. Noel i Jim i su baš zato - da izbjegnu takve obožavatelje, od kojih su mnogi smatrali Jimija seksualno neodoljivim - i bili odabrali taj zabiti pub za cugu na brzaka prije povratka na binu. Svirali su u Liverpoolu, gdje je mjesno stanovništvo, naravno, bilo privrženo domaćim Be­atlesima, ali bilo gdje u Britaniji bilo bi neočekivano da u pubu odbiju poslužiti superzvijezdu u usponu. »Bio je to tip ični engleski pub«, napomenuo je Noel. »Pun mornara, trgovaca i sličnih.« Prema tome što je rekao Noelu, Jim i je očito prvo pomislio da se radi o rasnoj diskrim inaciji. Kao Afroamerikanac koji je živio u južnim dijelovima Sjedinjenih Država, Jimi je znao kako je to kad te odbiju poslužiti zbog boje kože. Često je osjetio predrasude Juga Jima Crowa, naišao na javne slavine iz kojih su smjeli piti samo bijelci i ostale oblike degradacije. Jednom su mu porazbijali prozore na kući u Nashvilleu (država Tennessee) samo zato što je crnac. Tri je teške godine proveo nastupajući na Chitlin' Circuitu - ruti gostionica s džuboksima, sladoledarnica i barova gdje se izvodio rhythm'n'blues za crnu publiku. Na putu do mjesta svirke putujući crni glazbenici morali su pažljivo unaprijed isplanirati sitnice kao'što su nabava hrane i uporaba zahoda, te jednostavne stvari koje su bivale uskraćene crncima u nekim dijelovima bijele Amerike. Soul legenda Solomon Burke bio je na bus turneji po Chitlin' Circui­tu zajedno s Jim ijem i sjeća se incidents kad je bend svratio u jedini restoran u nekom ruralnom gradiću. Znajući da unutra neće poslužiti Afroamerikance, zadužili su basistu bijelca da ode kupiti hranu 'za van' za ostale glazbenike. Ba­ts

sist je bio samo tri metra od ulaza u bus kad su mu kutije s hranom počele kliziti iz ruku pa je Jim i požurio van pomoći mu. »Bijeli vlasnici restorana shvatili su kome je zapravo namijenjena hrana«, prisjećao se Burke. Hendrix i Burke užasnuto su gledali kako iz restorana izlaze muškarci sa sjekirama. »Uzeli su svu hranu i bacili je na tlo«, rekao je Burke. »Nismo im se odupirali, jer smo znali da bi nas bez problema ubili, a serif bi im vjerojatno u tome još i pomogao.«

U Engleskoj Jimi nije nailazio na rasnu diskrim inaciju, otkrio je da su podri- jetlo i naglasak očitiji britanski društveni barometri. U Americi je njegova etnička pripadnost bila prepreka karijeri, pogotovo kad je prešao granice žanrova i počeo svirati izvan prihvaćenih okvira rocka i R&B-ja. U Engleskoj su pak njegov američki naglasak i boja kože bili neka vrsta noviteta. Istodobno Amer i crnac, bio je jedinstveni autsajder i to jedan kojega su zbog toga poštovali. »Bio je prvi crni Amerikanac kojega sam upoznao«, sjeća se Noel Redding, »i već je samo to bilo dovoljno da ga učini zanimljivim.« Glazbenik Sting koji je turneju The Jimi Hendrix Experiencea 1967. odgledao u tinejdžerskoj dobi, kasnije je napisao da je na tom koncertu »prvi put u životu vidio crnca«. Toga dana u liverpulskom pubu Jimijeva druga pomisao ticala se njegove jakne. Na sebi je imao prastaru vojničku dugačku jaknu koja je bila relikvija iz veličanstvenih dana Britansko- ga carstva. Kupio ju je, zajedno s plaštem, na londonskom buvljaku, a bila je fenomenalno ukrašena: imala je šezdesettri zlatna puceta na prsima; profinjen zlatni vez na rukavima i prednjici, a plašt je imao okovratnik koji bi svakome dao pomalo kicoški izgled. »Ta mu je jakna već i ranije donijela probleme«, prisjeća se Kathy Echingham, tadašnja Jimijeva djevojka. »Penzići bi ugledali crnca div- Ijeg izgleda kako u toj jakni hoda ulicom, a bilo je jasno kao dan da nije bio u husarima.« Engleski ratni veterani određene dobi nisu se ustručavali izraziti svoje neodobravanje što Jimi nosi taj kaput, a s obzirom da ne gledaju Top of the Pops nisu imali pojma da je on rock zvijezda. Doduše, svi nesporazumi oko jakne bivali bi brzo riješeni kad bi se vječno uljudni Jim i ispričao i spomenuo da je nedavni veteran 101. padobranske brigade Američke vojske. To je bilo dovoljno da ušutka stare dečke i da zaradi zahvalno tapšanje po ramenima. Čak i 1967. većina se Britanaca još sjećala Dana D kad se legendarna 101. spustila padobranima u Normandiju, pokazujući neustrašivost istinskih junaka.

Hendrix je u toj jakni izgledao zaista junački. Bio je visok samo 178 cm, ali ljudi su često m islili da je puno viši, za što je barem djelomično bila zaslužna njegova divovska afro-frizura zbog koje se doimao većim od života. Tu je ilu- ziju dodatno pojačavalo njegovo mršavo, košćato tije lo koje je izgledalo kao okrenuti trokut: imao je uske bokove, tanak struk i nemoguće široka ramena19

SEATTLE, WASHINGTON siječanj 1875. - studeni 1942.

BOLJENEGO PRIJE

»Dragi Al: čestitam ti na rođenju krasnoga sina. Majka i dijete su dobro. Uvjeti mnogo bolji nego prije. Lucille te pozdravlja.«// telegram od DELORES HALL za ALA HENDRIXA

Jim i Hendrix roden je dan nakon američkog Dana zahvalnosti 1942. Do- lazak na svijet zdrave bebe teške 3940 grama svi su prim ili kao istinski dar od Boga. Kad je majčina sestra Delores njegovom ocu poslala telegram s viješću o tome, njezina je kratka poruka uključivala rečenicu »Uvjeti mnogo bolji nego prije«. Ta bi izjava mogla poslužiti kao epigraf široj povijesti Hendrixovih do te točke, a u još širem kontekstu kao sažetak priželjkivanja Afroamerikanaca za njihova buduća iskustva života u SAD-u: stvari su dugo bile jako loše, ali možda se ovaj novi naraštaj može nadati poboljšanjima i pravednijem svijetu. Rođaci na obje strane Jimijeve obitelji slavili su njegovo rodenje kao novi početak. »Bio je najslada beba koju ste ikad vidjeli«, sjeća se njegova tetka Delores Hall. »Bio je medeni.« Jim i se rodio u rodilištu bolnice King County, koja je kasnije preimenovana u Harborview, u Seattleu u državi Washington. Iz bolnice je pu- cao veličanstven vidik na golemu prirodnu luku Puget Sound. Seattle je polako postajao jednim od glavnih američkih lučkih gradova na obali Tihog oceana, a 1942. je imao 375.000 stanovnika. U ratnim godinama bio je to grad s rastućom

Ipopulacijom i rastućom privredom, gdje su brodogradilišta izbacivala brodove, a Boing Airplane Company bombardere B-17 koji će Saveznicima donijeti pobjedu u ratu. Te 1942. godine tvornice su radile u tri smjene, a u grad se slijevalo sve više radnika, koji ne samo da su povećali broj stanovnika nego su i zauvijek promijenili rasnu demografiju. U popisu stanovništva 1900. godine u Seattleu

22

je bilo popisano samo 406 crnih stanovnika, otprilike 0,5% ukupne populaci- je. U desetljeću između 1940. i 1950. uslijed potrebe za radnicima rastuće rat- ne mašinerije i goleme migracije s Juga, broj crnog stanovništva je skočio na 15.666 i postali su najbrojnija rasna manjina u Seattleu.

Ni Jimijeva majka niti njegov otac nisu bili dijelom ratnodopske migracije, ali Drugi svjetski rat će svejedno odigrati značajnu ulogu u okolnostima njihova života. U vrijeme Jimijeva rodenja, njegov je otac Al bio dvadesettrogodišnji novak u američkim postrojbama u Fort Ruckeru (država Alabama). Al je od svog nadređenog zatražio da ga pusti u Seattle dok mu žena rada, ali mu je zamolba za dopust odbijena, a njega su strpali u zatvor. Njegovi su mu nadredeni objasnili da su ga zatvorili zato što su bili uvjereni da bi inače otišao bez dopuštenja. Al je bio u zatvoru kad mu je stigao telegram od šurjakinje. Kasnije se žalio da su bijeli vojnici u takvim situacijama dobivali dopust, ali na njegove su se pritužbe oglušili. Al te prvi put vidjeti sina tek kad malome budu tri godine.

Kad je se rodio Jimi, njegova majka Lucille Jeter Hendrix imala je samo se- damnaest godina. Igrom slučaja, saznala je da je trudna istoga tjedna kad su Ala pozvali u vojsku. Matičar ih je vjenčao 31. ožujka 1942. u vijećnici King Countyja, a samo su tri dana živjeli zajedno kao muž i žena prije nego što je Al morao otići. Noć prije njegova odlaska zabavljali su se u Rocking Chairu, klubu u kojemu će kasnije biti otkriven Ray Charles. Lucille je bila premlada da bi joj se smio toč iti alkohol, ali u ratnom ludilu barmenima to nije bilo previše važno. Par je nazdravio nesigurnoj budućnosti i Alovu sretnu povratku iz vojne službe.

Okolnosti sudbine koja je novopečenim mladencima podarila prvo dijete u trenutku kad je Al bio pet tisuća kilometara daleko, otvorile su u braku Ala i Luci­lle ranu koja nikad neće zarasti. Naravno da u tim ratnim godinama njihova raz- dvojenost nije bila ništa neobično. Kad su Japanci u prosincu 1941. napali Pearl Harbor, u Seattleu i u drugim gradovima na zapadnoj obali zavladalo je ludilo ne- mira, a zbog straha od napada Japanaca razdvojene su bile mnoge obitelji. Dan prije vjenčanja Ala i Lucille, Seattle je postao prvi grad u cijeloj državi u kojemu su okupili sve Amerikance japanskog podrijetla i poslali ih u zatočeničke logore. Na kraju su zatvorene 12.892 osobe japanskog podrijetla iz države Washington, uključujući neke prijatelje i susjede Hendrixovih. A ipak, veza Ala i Lucille nije trpjela samo zbog rata. Al bijaše nizak, ali privlačan, dok je Lucille bila prava Ije- potica za kojom su se okretali na ulici. Ako se izuzme fizička privlačnost i ljubav prema plesu, imali su malo toga zajedničkoga na čemu bi mogli graditi uspješan brak. Oboje su potjecali iz ekstremno siromašnih obitelji, a Al je napustio Seattle znajući da neće moći uzdržavati ženu i dijete dok je u vojsci s druge strane At-23

lantika. Njihova je romanca bila brza - zapravo, gotovo vjenčanje pod prisilom - bez podrške prijatelja i obitelji. Kao maloljetnu buduću majku, Lucille su čekali ekstremni izazovi u obliku dobi, rase, staleža i ekonomske situacije. Baš je to Lucillino siromaštvo pomoglo izroditi u Alu Hendrixu duboko nepovjerenje koje će ga kasnije navesti da postavi pitanje odanosti, vjernosti pa čak i očinstva.

Očinstvo i krvna veza bijahu stvari koje su predstavljale kontinuirani pro­blem u obitelji Hendrix, unatrag kroz stoljeća. Povijest te obitelji zrcalila je povi- jest mnogih drugih potomaka robova u tome što je vrlo malo toga bilo zapisano u povijesnim godišnjacima bijelaca. Jim i Hendrix će postati prvi crni rock glaz­benik koji će privući većinski bijelu publiku, ali njegovo je etničko podrijetlo bilo višerasno i sadržavalo je složenu mješavinu američkih domorodaca, afričkih robova i bijelih robovlasnika.

Jim ijev djed s majčine strane bio je Preston Jeter, rođen u Richmondu (država Virginia) 14. srpnja 1875. Njegova je majka bila ropkinja, a kao i m no­gi prijašnji robovi u Richmondu, na istom je položaju kućne pomoćnice ostala i nakon Gradanskog rata. Prestonov otac bio je prijašnji robovlasnik njegove majke, premda se ne može odrediti je li njegovo rođenje bilo ishod silovanja ili dragovoljnog čina - ako je takvo što uopće bilo moguće u odnosu između robo­vlasnika i ropkinje. U mladenačkoj dobi, nakon š to je bio nazočan linču, Preston je donio odluku otići s Juga. Zaputio se na sjeverozapad zemlje, jer je čuo da su tamo bolji uvjeti života za crnce.

Prestonu je bilo dvadesetpet godina kad je došao u Roslyn (država Was­hington), mali rudarski grad sto trideset kilometara od Seattlea u planinama Cas­cade. Nažalost, u Roslynu je naišao na isto rasističko nasilje kakvo je vladalo na Jugu, što je bilo posljedica odluke rudarske uprave da dovede Afroamerikance da razbiju štrajk bijelih rudara. Okružni šerif pisao je guverneru, upozoravajući: »Vlada veliko ogorčenje prema crncima i... bojim se da će doći do krvoprolića.« Uslijedilo je nekoliko umorstava s rasnim motivom. »Umorstvo je ovdje normal- na stvar«, napomenuo je jedan stanovnik. Do 1908. Afroamerikance su tolerirali, ako već ne i prihvatili kao dio Roslyna. Fotografija iz te godine prikazuje Prestona u skupini crnih rudara ispred jedine gostionice u koju im je bilo dopušteno ući - Color Club Big Jima Sheppersona. Svejedno, rasna netrpeljivost ostala je jaka, a kad je eksplozija u rudniku ubila četrdeset petoricu muškaraca, uključujući i nekoliko Afroamerikanaca, bijelci nisu dopustili da crne žrtve budu pokopane na24

gradskom groblju. Na kraju su u gradu bila napravljena dvadeset i četiri različita groblja, po jedno za svaku etničku manjinu ili vjerski red.

Nakon desetljeća u Roslynu, Preston je otišao raditi u rudnik u Newcastleu (država Washington), a 1915. je već bio u Seattleu, gdje radio kao vrtlar. Do tada je već bio u četrdesetima i nadao se da će napokon pronaći ženu. Čitajući »Seatt­le Republican« naletio je na oglas kojim je jedna mlada žena tražila supruga.

Žena iz oglasa bila je Clarice Lawson, Jimijeva baka s majčine strane. Clarice je rođena u Little Rocku (država Arkansas) 1894. godine. Kao i mnogi arkansaški Afroamerikanci, medu precima je imala i robove i Čiroki Indijance. Clarice će svojim unucima pričati kako je američka vlada proganjala njezine čirokijske pre- tke sve dok ih robovi nisu sakrili i s vremenom se poženili s njima.

Clarice je imala četiri starije sestre, a taj je kvintet Lawsonica redovito pu- tovao iz rodnoga grada u Arkansasu do riječnog ušća Louisiane u berbu pamuka. Na jednome od tih putovanja je Clarice, tada dvadesetogodišnjakinja, bila silo- vana. Kad je kasnije otkrila da je trudna, njezine su je sestre odlucile odvesti na zapad i brzo joj pronaći muža. Odabrale su Washington, nakon što su od pružnih radnika čule da to područje nudi veće mogućnosti crncima. U Seattleu su dale oglas kojim joj traže muža, ne spominjući Clariceinu trudnoću. Na oglas se javio Preston Jeter i njih su se dvoje počeli vidati, premda je on bio devetnaest godina stariji od nje. Kad su ga Clariceine sestre počele pritiskati glede vjenčanja te mu dale odredenu svotu novca u ime miraza, postao je sumnjičav i prekinuo je vezu. Clarice je rodila dijete koje je dano na usvajanje. Sestre su tad Prestonu ponudile još novca ako pristane oženiti ucviljenu Clarice. Pristao je pa su se 1915. vjenčali. Premda je brak trajao sve do Prestonove smrti trideset godina kasnije, neobične okolnosti u kojima je njihova veza započela učinile su njihov odnos nategnutim.

Oboje su na sjeverozapad države došli sa željom da započnu novi život na mjestu gdje je rasna pripadnost bila manje važna nego drugdje. Do odredene je točke to i bilo tako u Seattleu, gdje nije bilo segregacije i javnih slavina iz kojih su vodu smjeli piti samo bijelci, kao na Jugu zloglasnog Jima Crowa. Zaista, na sjeverozapadu su Afroamerikanci nailazili na manje otvoreni oblik diskriminacije, ali koji je svejedno ograničavao mogućnosti. U Seattleu su crnci živjeli gotovo isključivo u području zvanom Central District, na površini od 10,5 km2 gdje su se nalazile neke od najstarijih i najruševnijih kuća u gradu. Izvan toga područja, kućevlasnici su vrlo rijetko iznajmljivali stanove Afroamerikancima, a mnoge su25

općine imale zakone koji zabranjuju prodaju nekretnina nebijelcima. Premda su im stambene opcije bile ograničene, Afroamerikanci su u de facto segregaciji u Seattleu ipak pronašli i nešto dobro - u Central Districtu su razvili usko povezanu zajednicu u kojoj je etnički ponos bio snažan, a susjedske su veze cvjetale. »Bila je to dovoljno mala zajednica da su se svi medusobno poznavali, a ako nekoga i nisi poznavao, sigurno si mu poznavao obitelj«, sjeća se Betty Jean Morgan, koja je tamo proživjela cijeli život. Ta je če tvrt bila dom i mnogim američkim domo- rocima, kao i kineskim, njemačkim, japanskim i filipinskim useljenicima; lokalne škole bile su kao slagalica sastavljena od različitih etničkih skupina. Bilo je tamo dovoljno etničkih i vjerskih manjina (to je ujedno bilo i središte židovskoga života u gradu) da se razvila m ultikulturalnost koja je u to vrijeme bila jedinstvena ne samo u Seattleu nego i u cijelim Sjedinjenim Državama. Povjesničarka Esther Hall Mumford svoju je povijest crnoga Seattlea nazvala Calabash, po uzoru na afričku tradiciju kuhanja u kotlu dovoljno velikom da se nahrani cijelo selo, a ta je metafora - če tvrt koja je sveuključiva i samostojna - bila prikladna za Central D istrict u Seattleu u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Te su snažne društvene veze i topao osjećaj uključenosti sigurno imale trajan utjecaj na sve koji su odras- li unutar njega.

Crna zajednica Seattlea imala je vlastite novine, restorane, trgovine i ono najčudesnije, vlastiti zabavni okrug sa središtem u Jackson Streetu. Tamo su u noćnim klubovima i kockarnicama nastupali džez i blues glazbenici poznati širom zemlje. Tako je živa bila ta scena da ju je urednik jednih novina usporedio sa State Streetom u Chicagu ili Beale Streetom u Memphisu. Premda Clarice i Preston Jeter nisu često zalazili u klubove na Jackson Streetu, ta će živopisna nigdjezemska puna života biti važna kulisa adolescentskih godina njihove djece, a na kraju i njihova unuka Jimija Hendrixa.

Za crnce u Seattleu najveći je izazov - koji je prijetio nadmašiti sve druge - bilo pronaći pošten posao. Bijelo društvo Seattlea toleriralo je Afroamerikance u većini situacija, ali jedina zanimanja medu kojima su mogli birati bijahu poslovi uslužnih djelatnosti: kuhari, konobari ili nosači kovčega na željeznici. Po poz- natom uzorku, Preston Jeter pronašao je posao lučkog radnika tek za vrijeme štrajka, jer je to bio posao koji su inače obavljali isključivo bijeli radnici. Clarice si je našla posao kućne pomoćnice, zanimanje koje je u popisu stanovništva iz 1910. godine navelo 84% Afroamerikanki u Seattleu. Kao i vecina crnih majki.26

Clarice se skrbila za bijelu djecu u isto vrijeme kad je počela rađati svoju. Tijekom sljedećih deset godina Clarice je rodila osmero djece; dvoje od njih umrlo je u dojenačkoj dobi, a dvoje su dali na usvajanje. Lucille, najmlađe dijete Jeterovih, rodena je 1925., osam tjedana prerano. Uslijed komplikacija izazvanih tumo- rom, a i zbog postporođajne depresije, Clarice je sljedećih šest mjeseci nakon Lucilleina rodenja provela u bolnici. Preston je tada već imao pedeset godina i vlastite zdravstvene probleme te se nije mogao brinuti za obitelj, stoga su Luci- lline tri sestre - Nancy, Gertrude i Delores - na početku bile te koje su skrbile za najmlade dijete. Bolničarke su je donijele kući jednoga dana u prosincu kad je u Seattleu bila snježna oluja, što je tamo prava rijetkost. »Morale su se jako oprezno uspinjati uz brijeg prema našoj kući«, sjeća se Delores Hall, koja je u to vrijeme imala oetiri godine. »Položile su mi je u naručje i rekle: 'Budi pažljiva, jer ovo je tvoja nova sestrica.'«

Tijekom sljedećih nekoliko godina Jeterovi su bili suočeni s golemim izazo- vom. Clarice je vise bila u bolnici nego kod kuće, jer imala je i psihičke i fizičke zdravstvene probleme pa su djeca bila udomljena kod velike njemačke obitelji koja je živjela na maloj farmi sjeverno od Greenlakea. U tom većinski bijelom području, često su ih zamjenjivali s Ciganima, još jednom etničkom manjinom koju je bijeli Seattle prezirao.

Kad je Lucille navršila deset godina, obitelj je opet bila na okupu u Central Districtu. U ranoj djevojačkoj dobi Lucille je imala izuzetno lijepe oči i vitku figu- ru. »Imala je dugačku, gustu, tamnu ravnu kosu i prekrasan širok osmijeh«, rekla je njezina najbolja prijateljica iz viših razreda osnovne škole, Loreen Lockett. Preston i Clarice su se posebno zaštitnički odnosili prema Lucille i tek su joj s navršenih petnaest godina dopustili otići na prvi pies. Zgodna i puna života, Lucille je čak i u toj ranoj dobi plijenila pozornost. »Bila je zgodna djevojka i jako dobra plesačica«, sjeća se James Pryor. »Imala je jako svijetlu put i lijepu kosu. Mogla je proći.« To da je »mogla proći« je u crnačkom žargonu značilo da je imala dovoljno blijedu put da je izvan zajednice mogla proći kao bjelkinja. Naravno, to je predstavljalo neku vrstu prijevare, ali joj je i otvaralo cijelu lepezu mogućnosti zapošljavanja koje većina crnaca nije imala. U to se vrijeme čak i unutar same afroameričke zajednice svjetliju put i ravnu kosu poistovjećivalo s Ijepotom - a Lucille je imala oboje.

Prema svim iskazima, petnaestogodišnja Lucille je bila čedna i pomalo nezrela. Takoder i nadarena za glazbu i pjevanje. Povremeno bi se prijavljivala na amaterska natjecanja, a na jednome je osvojila nagradu od pet dolara. No, najveće veselje u životu za nju je predstavljalo biti na plesnom podiju s dobrim27

partnerom. Jedne noći u studenom 1941. Lucille je putem na pies u Washington Hallu svratila do kuće jedne kolegice iz razreda. Baš je bila navršila šesnaest godina i već je krenula u srednju školu. Kao i sve školarke, bila je uzbuđena što ide na koncert, a te je večeri nastupao legendarni džez pijanist Fats Waller. U posjetu kod njezine prijateljice bio je jedan mladić iz Kanade. »Lucille«, rekla je njezina kolegica, »ovo je Al Hendrix.«

28

VANCOUVER, BRITISH COLUMBIA 1875.-1941.

KANTA K R V I»Radila je na mjestu zvanom Kan- ta krvi. Tamo je uvijek bilo vitlanja nožem i tučnjava. Gadno mjesto.«// DOROTHY HARDING

Kad je u kasnim '60-ima Jimi Hendrix prvi put postao slavan, u novinama su često krivo pisali njegovo prezime kao »Hendricks«. Hendrix je to prihvatio kao dio show businessa pa je jednako tako dopuštao i razne načine pisanja nje­gova imena. Zapravo, prezime njegove obitelji je izvorno i bilo Hendricks, sve do 1912. godine kad ga je njegov djed skratio u Hendrix.

Jim ijevo obiteljsko stablo s očeve strane, baš kao i ono s majčine, uključuje pretke koji su bili robovi, robovlasnici i Čirokiji. Jim ijev djed s očeve strane, Ber­tram Philander Ross Hendrix, bio je roden u Urbana Cityju (država Ohio), godinu dana nakon završetka Građanskog rata. Bio je vanbračno dijete proizišlo iz veze njegove majke ropkinje i bijelog trgovca koji joj je nekoć bio vlasnikom. Majka mu je dala ime po robovlasniku u nadi da će se otac brinuti za dijete, što se nikad nije dogodilo. Kad je Bertram odrastao u mladog muškarca, zaposlio se kao pomoćnik u čikaškoj vodviljskoj trupi. Tamo je upoznao Noru Moore s ko­jom se oženio. Norina prabaka bila je čistokrvna Čiroki Indijanka. Ta krvna veza, zajedno s onom Jeterovih, učinila je da Jim i Hendrix ima barem 1/8 američke domorodačke krvi.

Nora i Bertram stigli su u Seattle 1909. kad je njihova potpuno crna vod- viljska trupa Great Dixieland Spectacle došla nastupiti na »Alaska-Yukon-Pacific Exposition« na Sveučilištu Washington. Ostali su cijelo Ijeto, ali na kraju su nasta- vili dalje u Vancouver (British Columbia, Kanada), sjeverno od granice s državom Washington. U Vancouveru je bilo još manje manjina nego u Seattleu i nije bilo prevelike potražnje za crnim vodviljom pa je Bertram pronašao posao radnika i sluge. U Vancouveru je par naišao na grad tako većinski bijel da su se doslovno29

isticali kao crne ovce u stadu bijelih. Nastanili su se u Strathconi, useljeničkom okrugu koji je takoder bio i središte prostitucije i ilegalne proizvodnje alkohola, a koji je mjesno stanovništvo nazivalo »kvadratnom miljom grijeha«.

U prvih šest godina braka Nora i Bertram imali su troje djece - Leona, Patriciju i Franka. Četvrto i posljednje dijete rodilo im se 1919. godine, a bio je to James Allen Hendrix, Jim ijev otac. Al (kako su ga uvijek zvali) je roden s po šest prstiju na svakoj ruci, što je njegova majka smatrala jako lošim znakom. Odstranila mu je prste viška tako da ih je podvezala svilenom uzicom, ali su ipak ponovno narasli. U odrasloj dobi Al je katkad znao plašiti Jimijeve prijatelje pokazujući im svoje male dodatne prste s m inijaturnim noktićima.

Kao i ostale crne obitelji u Kanadi, Hendrixovi su teško živjeli u vremenima kad su najbolje plaćeni poslovi bili rezervirani za bijelce. Nakon što je 1922. jed­no ubojstvo izazvalo val netrpeljivosti prema crncima, Bertram je izgubio posao čuvara u WC-u - što bijaše jedan od rijetkih poslova otvorenih svim rasama. Na kraju se zaposlio kao stjuard na golf terenu, a na tom je poslu ostao do smrti 1934. Bertramova smrt, kao i sm rt najstarijeg sina Leona, prisilile su obitelj na preživljavanje na socijalnoj pomoći, a na kraju su ostali bez doma. Uselili su se Norinom novom dečku u potleušicu na East Georgia Streetu. Tamo je, u sobi koju je dijelio s bratom Frankom i jednim podstanarom, Al odrastao u mom- ka. Jedan od rijetkih luksuza koje si je mogao priuštiti bilo je slušanje M idnight Prowla, radio-emisije u kojoj su puštali hitove. Sa šesnaest godina bio je na kon­certu Dukea Ellingtona, a reporter Vancouver Suna ga je fotografirao kako pleše ispred pozornice. Al je bio oduševljen kad je vidio svoju sliku u novinama, jer bio je to jedan od rijetkih radosnih dogadaja u njegovu djetinjstvu.

Kad je odrastao, Al se redovito prijavljivao na plesna natjecanja. Hvalio se da može partnericu okrenuti u zraku i potom je glatkim pokretom skliznuti izmedu nogu. No, u Kanadi je bilo tako malo crnkinja - a bilo je opasno vidati se s bjelkinjom - da se Al osjećao pomalo usamljenim. Zaposlio se u restoranu Chicken Inn u susjedstvu, koji je u to vrijeme bio središtem crne kulture u gradu. Tamo je u stankama između posluživanja gostiju izvodio plesne točke, a bio je dovoljno dobar u tome da su mu redovito pljeskali.

Kad je navršio osamnaest godina, dobio je ponudu boksati za novae. Bio je nabit i mišićav, ali čak i kao odrastao muškarac nije bio viši od 165 cm. Boksački promotor odveo ga je u Crystal Pool u Seattleu, gdje je odboksao prvu borbu u velter kategoriji. Došao je do finala, ali izgubio je u prvenstvu - i otkrio da je obećani ček s plaćom bio samo mamac i još k tome lažan. Još gore od poraza bilo je njegovo iskustvo u hotelu Moore, gdje su njemu i još jednom crnom

boksaču rekli da je bazen samo za bijelce. Mogli su samo gledati kako se ostali članovi ekipe kupaju i plivaju.

Vrativši se u Vancouver, Al nije imao sreće u pronalasku novoga posla. Pokušavao se zaposliti kao nosač kovčega, ali su ga stalno odbijali govoreći mu da je prenizak, premda za taj posao čovjek nije morao biti točno određene visine. Na kraju je napustio Kanadu i preselio se u Seattle, nadajući se da će tamo imati bolje izglede i da će medu tamošnjom brojnijom crnom populacijom pronaći djevojku.

U Seattle je stigao 1940. s četrdeset dolara u džepu. Prvo stalno zaposle- nje dobio je u noćnom klubu Ben Paris, gdje je odnosio čaše sa stolova i laštio cipele. Napokon je pronašao i posao u Ijevaonici željeza; bio je to težak fizički rad, ali i dobro plaćen. U to je vrijeme jedina svijetla točka u Alovu životu bio pies, u kojemu bi nakratko zaboravio na sve brige koje su ga morile. Imao je fra- jersko odijelo, smede s tankim bijelim prugicama, s dugim sakoom i jako uskim hlačama, a preko njega je nosio bež kaput do koljena s jednorednim kopčanjem. To je imao na sebi one večeri kad je upoznao šesnaestogodišnju Lucille Jeter.

Kad je upoznala Ala Hendrixa, Lucille je bila u devetom razredu, i premda izuzetno zgodna bila je i vrlo naivna kad se radilo o momcima, a Al joj je bio prvi dečko. Zaintrigiralo ju je njegovo kanadsko podrijetlo, zbog kojega su ga, doduše, neki iz crne zajednice u Seattleu gledali s visoka. »Ljudi u Seattleu bili su jako napuhani i smatrali su se boljima od kanadskih crnaca«, objasnila je Delores Hall. Činjenica da Al nije imao poznatih u Seattleu često je predstavljala problem mladom paru, a činjenica da je Lucille imala mnogo prijatelja i da je bila tako lijepa, izazivala je kod Ala duboku ljubomoru. »AI je bio jako mišićav momak«, sjeća se James Pryor. »Svi su se zbog njega držali dalje od Lucille. Imao je gadnu narav i nije se ustručavao uporabiti šake. Ako se itko motao oko nje, sigurno to nije činio u javnosti, jer bi ga Al ubio.«

Al i Lucille imali su nekoliko smjernih i čednih izlazaka, ali njihovu je vezu zapravo 'zacementirao' čin dobrote i odanosti s Lucilline strane. Kad je Al dobio bruh i završio u bolnici, Lucille je prijavila za dragovoljnu ispomoć u istoj bolnici. Kad su ga otpustili kući, počeo se službeno vidati s Lucille, redovito posjećujući njezine roditelje, kako su to nalagali običaji toga vremena. Lucillinim se roditelji­ma Al svidio, ali nisu ga doživljavali kao ozbiljnu vezu, jer je u dobi od šesnaest godina Lucille bila premlada za dublju vezu s muškarcem.31

Al je izgubio posao u Ijevaonici željeza, ali je pronašao drugi u biljarnici. Tamo je radio kad je čuo da su Japanci napali Pearl Harbor. Kao dvadesetdvogodišnjak Al je bio siguran da će biti unovačen, a uz prijetnju rata nad glavom njegova se veza s Lucille počela razvijati brže. U veljači je već bila trudna, što je bilo pravo postignuće s obzirom da je Al bio podstanar u kući gdje su posjeti suprotnoga spola bili strogo zabranjeni. Kad je Lucille rekla roditeljima, bili su strašno gnje- vni. »Ona je bila beba u obitelji i to je bila zadnja stvar koju je itko očekivao«, sjeća se Delores.

Pomalo pokajnički, Al je odmah rekao Jeterovima da će oženiti njihovu kćer, premda to nije udobrovoljilo Prestona, koji je pokušao, bezuzpješno, odgovoriti Lucille od braka. Vjenčali su se u vijećnici King Countyja, a tri dana kasnije Al je morao u vojsku. Nakon njegova odlaska Lucille je nastavila ići u školu, unatoč tomu što je bila trudna i udana, isprva uspješno skrivajući te dvije tajne od svojih školskih kolega. Bila je tako mršava da su prošli mjeseci prije nego što je itko posumnjao na trudnoću, a Al je ionako bio previše siromašan da bi si mogao priuštiti da joj kupi vjenčani prsten. Ipak, na kraju, premda se bila nadala da će završiti srednju, s djetetom na putu i bez ikakvih sredstava za život, jednoga je poslijepodneva ostavila knjige na klupi i nikad se više nije vratila u školu.

Nekoliko je mjeseci Lucille nastavila živjeti kod kuće s roditeljima, prem­da su zbog nastale situacije odnosi medu njima bili nategnuti. Jeterovi su bili siromašni i živjeli su od socijalne pomoći pa nisu bili u mogućnosti uzdržavati nezaposlenu trudnu kćer. Napokon je Lucille pronašla posao konobarice na nemirnoj klupskoj sceni u Jackson Streetu. Morala je lagati da je starija, ali u klubovima kao što je bio zloglasni Bucket of Blood (Kanta krvi), ionako se nisu baš doslovno pridržavali slova zakona. U stankama između posluživanja gostiju, Lucille ih je i zabavljala. »Pjevala je«, priča Delores, »a muškarci bi joj davali napojnicu, jer je bila zaista dobra pjevačica.«

Radeći u Bucket of Blood, Lucille je postala dijelom onoga što je bilo poz- nato kao »glavna grana«. »To je bio izraz kojim se opisivalo središte zbivanja«, kaže Bob Sumerrise, jedan od prvih crnih DJ-a u Seattleu, koji je imao pro- davaonicu ploča u susjedstvu. »Po dolasku u novi grad odmah se pitalo 'Gdje je glavna grana?' A tamo je bogme bilo divlje. Svodnici, kurve, kockari, dileri, nešto narkomana, ali također i hrpa uspješnih crnih biznismena koji su se došli zabaviti ili popiti koje piće.« Na uglu Četrnaeste i Jackson Streeta jednoruki je32

kolporter s nadimkom Neversleep (onaj koji nikada ne spava) dan i noć urlao nas- love glavnih novinskih priča toga dana. Bila je to če tvrt u kojoj se stalno nešto događalo, a reći da idete u Jackson Street bilo je istodobno objava vaše namjere i vašega morala. To je svakako bila vrlo drukčija strana crne kulture, vrlo različita od crkvene zajednice u kojoj je Lucille odrasla. Brzo ju je opčinila egzotična privlačnost mnoštva klubova na Jackson Streetu.

Glavna grana bila je također i središte R'n'B-ja u gradu. U klubovima po­put Black & Tan, The Rocking Chair i The Little Harlem Nightclub postojao je živopisan i bogat alternativni svijet, nevidljiv većini bijeloga Seattlea. Jimmy Ogilvy, koji će kasnije voditi Dynamicse, u tinejdžerskim je danima posjećivao Jackson Street, a naučio je da je veća zapreka biti krivo odjeven nego biti bi- jel. »Posvuda samo frajerska odijela, veliki šeširi i kožnate čizme s patentnim zatvaračem«, sjeća se on. »Nisi mogao unutra ako nisi bio odjeven po pravilima. Nije ih bilo briga jesi li bijelac ili crnac, glavno da si u toku sa scenom i da znaš plesati. Morao si biti frajer.«

Lijepoj šesnaestogodišnjakinji Lucille Jeter Hendrix posao u Jackson Stre­etu bio je dogadaj koji će joj promijeniti život. Isprva nije bila u toku, ali je brzo učila. Delores je rekla da je ta četvrt »očvrsnula« njezinu sestru, ali takoder joj je i proširila obzore. Taj je okrug postao njezin terito rij - poznavala je ljude, a i oni nju, pa nikad više nije bila zadovoljna gore u m irnijem Central Districtu, u svije- tu svojih roditelja. Niti se, doduše, ikad više osjećala ugodno u tradicionalnom svijetu kojega je predstavljao Al Hendrix, koji joj se već činio kao sjećanje na daleku prošlost.

Krajem Ijeta 1942. Lucilleina se trudnoća počela zamjećivati i više nije m o­gla raditi. Ujesen je već živjela kod obiteljske prijateljice Dorothy Harding. Dorot­hy je bila samo sedam godina starija od Lucille, ali već je samostalno podigla troje djece (kasnije će imati još šestero). Bila je jedna od prvih Afroamerikanki koja je radila u luci u Seattleu, na mjestu koje je prije rata bilo nedostupno crnci- ma i ženama. Što je još važnije, Hardingova je povezivala svjetove Glavne grane i Glavne ulice. Premda je svake nedjelje redovito išla u crkvu, Dorothy je voljela glazbu i muškarce - jedno od njezine djece bilo je rodeno iz vrlo kratke veze s pjevačem Jackiejem Wilsonom. Lucille je već bila u visokoj trudnoći kad se uselila kod Dorothy. »Zvala me tetom«, sjeća se Dorothy. »Brinula sam se za nju.« One olujne noći u studenom kad su je uhvatili trudovi, Lucille je bila u Dorothy- 33

noj kući. Žurno su je otprem ili u bolnicu, a porod je trajao kratko. Dijete je rođeno 27. studenog u 10 i 15 ujutro. Svi su se slagali da je to najslađi dječačić kojega su ikad vidjeli. Te mu je noći Delores dala nadimak Buster, nadahnut likom Bus- tera Browna iz stripa Richarda Outcaulta, ali to je bio i naziv tada vodeće marke dječjih cipela. Kasnije se pričalo da je Jimi dobio nadimak po Larryju »Busteru« Crabbeu, glumcu koji je glumio Flasha Gordona u filmskom serijalu kojega je Jim i obožavao. Jimi je osobno pustio u opticaj tu priču, je r nije znao da su u obitelji koristili taj nadimak mnogo prije no što je on bio dovoljno velik da se prošverca na matineju. Tijekom cijeloga njegovog života, većina rođaka i susjeda u Seattleu zvali su ga imenom nadahnutim malim zloćkom iz stripova.

Jedan od razloga za taj nadimak dijelom bijaše i to što su pokušavali izbjeći da ga zovu imenom koje mu je Lucille dala: Johnny Allen Hendrix. Ime Johnny nije bilo uobičajeno ni u njezinoj niti u Alovoj obitelji i to je u Alov um zauvijek posijalo sjeme sumnje u očinstvo. Postao je siguran da je dijete nazvano po Joh- nu Pageu, lučkom radniku i podstanaru kod Dorothy Harding, no Hardingova je nijekala da je prije rodenja djeteta Lucille imala ikakve veze s Johnom, ali kasnije se u neko doba ipak razvila veza između njih. Možda je Lucille zaista bila nazvala dijete po Johnu, ali je to takoder mogla biti i slučajnost, s obzirom da je 1942. ime John bilo najpopularnije ime za dječake. Kako bilo da bilo, dječaka nitko nije zvao Johnny, čak ni sama Lucille i to će biti samo prvo od tri zakonita imena koja će Jimi Hendrix imati za života. Al je za rodenje sina saznao iz telegrama koji mu je poslala Delores. Kad mu je Lucille napokon poslala sliku djeteta koje je držala u krilu, na poledini je napisala »To sam ja s djetetom«, ne napisavši njegovo ime. Druga slika dječaka imala je posvetu »Tatici s ljubavlju, beba Hendrix.«, a na poledini je Delores napisala: »Dragi Allene, evo napokon slike tvog sinčića Aliena Hendrixa. Ima točno dva mjeseca i tri tjedna. Izgleda dvaput stariji, zar ne? Nadam se da ćeš dobiti ovu sliku. Delores Hall.«

Te fotografije Lucille i bebe su medu rijetkim sačuvanim Lucillinim fotogra- fijama. Odjevena u kostim ić sa smjernom suknjom i bez čarapa, pozirala je sku- pljenih nogu, ali u njezinu je osmijehu nagovještaj senzualnosti. Ravnu je kosu skupila u konjski rep, frizuru koja je u ono vrijeme bila primjerenija za školarke nego za kućanice. I ona i njezina bucmgsta beba vrlo su fotogenični i imaju iste bademaste oči. Niti jedan vojnik ne bi mogao pogledati tu fotografiju, a da ne osjeti mješavinu ponosa, požude i gorke čežnje.

Nedugo nakon rođenja sina, Ala su poslali na Južni Pacifik, a prvu je sliku svoga djeteta prim io na Fidžiju. Dobar dio vojnoga roka Al je proveo daleko od bojišnice, što mu je ostavljalo dovoljno vremena za razmišljanje o tome što se34

događa ili ne događa u Seattleu. U svojoj autobiografiji »Moj sin Jimi«, Al je na­pisao da mu je na početku braka Lucille često pisala, ali »nakon Jimijeva rodenja bilo joj je teško«. Neke od tih poteškoća bile su financijske prirode, jer Jim i je već navršio godinu dana prije nego što joj je napokon stigao prvi ček s Alovom vojničkom plaćom. Sredinom 1943. još su neke okolnosti doprinijele da Lucillin život postane još zamršeniji. U lipnju joj je umro otac, Preston, što je izazvalo još jedan živčani slom njezine ionako krhke majke Clarice. Clarice se privremeno iselila iz kuće, a dok je nije bilo kuća je izgorjela do temelja. Nije bila osigurana pa je obitelj izgubila svu svoju imovinu, uključujući sve fotografije.

Tijekom sljedeće godine Lucille i njezina beba živjele su nomadskim životom, seleći se od Dorothy Harding do sestre Delores i natrag. Zapravo, nitko nije imao mjesta za Lucille i dijete. Nastavila je raditi u restoranima i tavernama dok su Dorothy, Delores ili njezina majka Clarice pazile Bustera. »Lucille isprva nije znala ni pelene promijeniti«, prisjeća se Hardingova.

Freddie Mae Gautier, obiteljska prijateljica, dala je naslutiti da je Lucille povremeno zanemarivala dijete. U izjavi na sudu Gautierova je ispričala dugačku priču o tome kako joj je jednoga zimskog dana na vrata banula Clarice s djetetom u naručju. »Ovo je Lucilleina beba«, objavila je. Gautierovoj je tada bilo dvanaest godina i sjeća se da je dijete bilo »led ledeni, a nožice sve poplavile« te da je pelena natopljena urinom bila posve smrznuta. Freddie Maeina je majka očistila dijete, okupala ga u toploj vodi i namazala mu kožu maslinovim uljem. Kad je došlo vrijeme da Clarice pođe kući, gospođa Gautier ustrajala je na tome da dječačić ostaje kod nje dok Lucille ne dode po njega. Kad je Lucille došla, dobila je lekciju o tome kako se valja brinuti za dijete.

Na kraju je očajno siromašna Lucille pronašla muškarce koji su je uzdržavali, a jedan od njih je barem na neko vrijeme bio i John Page. Je li to s njezine strane bio dokaz neprivrženosti Alu ili očajnički čin tinejdžerske majke na rubu gladi - ili kombinacija obojega, nikad nećemo znati. U mračnim danima 1943. još uvijek se nije znalo u kojem će se smjeru razvijati rat i hoće li se momci uopće vratiti kući. Ako je Lucille Hendrix bila nevjerna svome mužu stacioniranom s druge strane oceana, nije bila jedina ratna mladenka koja je zastranila. »Mislim da se zaista trudila ostati mu vjerna«, napomenula je Delores, »ali dugo ga nije bilo.« Al je, naravno, imao svoje mišljenje o tome. »Lucille je zaista dugo izdržala«, napisao je u knjizi, »prije nego što se počela skitati s prijateljicama i drugim muškarcima.«35

Al se tužio da su se njegova pisma upućena Lucille često vraćala pošiljatelju, a da su njezina - u rijetkim situacijama kad bi se sjetila pisati mu - kao povratnu adresu navodila hotele na lošem glasu.

Čak se i Lucilleina najbliža obitelj zabrinjavala oko djeteta i Johna Pagea. Bili su dovoljno zabrinuti da su se posavjetovali s odvjetnikom, koji im je rekao da bi u slučaju da Page povede Lucille preko državne granice imali zakonske temelje podići optužnicu za odvođenje maloljetnice u drugu državu. Čuvši da je Page odveo Lucille i dijete u Portland (država Oregon), njezini su rođaci vlakom otputovali u Portland - gdje su pronašli Lucille pretučenu u bolnici. »Jimi je bio s njom«, sjeća se Delores. »Odveli smo nju i dijete kući.« S obzirom da je Lucille tada imala samo sedamnaest godina, Pagea su uhitili, protiv njega je podignuta optužba i dosudena mu je zatvorska kazna u trajanju od pet godina. Toga je proljeća Lucille napokon počela primati Alove place, što joj je poboljšalo financijsku situaciju, ali je nije smirilo. Briga za Bustera sve je vise padala na leda Delores i Dorothy i povremeno baki Clarice. Kad je dječak imao gotovo tri godi­ne, Lucille i Clarice su ga odvele u Berkeley u Kaliforniji, na crkvenu konvenciju. Nakon toga se Lucille vratila kući na posao, dok je Clarice odlučila posjetiti rod- binu u Missouriju. Pokušavajući poštedjeti malo dijete tako dugačkog i napornog puta, prijateljica iz crkve gospoda Champ ponudila je da mali privremeno ostane kod nje. Imala je jedno svoje dijete, tinejdžericu imenom Celestine. Godinama kasnije, Jimi Hendrix će često spominjati kako je Celestine bila dobra prema njemu kad je bio mali.

Gospođa Champ se za maloga trebala skrbiti samo privremeno, ali to se to liko otegnulo da je neslužbeno pokrenut postupak usvojenja. Delores se redo­vito dopisivala s gospodom Champ i rekla joj je da bi trebala pisati Alu i reći mu da je dijete u Kaliforniji. Tako je Al Hendrix, udaljen tisuće kilometara negdje na Pacifiku, samo nekoliko tjedana prije otpusta iz vojske, dobio pismo u kojem ga se izvješćuje da mu se za dijete brine nepoznata žena.

36

SEATTLE, WASHINGTONrujan 1945. - lipanj 1952. V

NATPROSJECNO BISTAR

»Natprosječno je bistar za svoju dob, a ti su ljudi jednostavno ludi za njim.«/ / AL HENDRIX u pismu svojoj majci

Al Hendrix vratio se u Seattle na transportnom brodu u rujnu 1945. Kad je brod uplovio u Elliot Bay, pokazao je na grad i rekao prijatelju: »Eno, tamo živim.« Zapravo, Al nije imao pojma gdje će živjeti, a jednako je upitno bilo ima li još ženu ili nema. Dok je još bio na drugoj strani oceana započeo je postupak rastave braka.

Nakon otpusta iz vojske, Al se doselio šurjakinji Delores; Buster je još bio u Kaliforniji s gospodom Champ. Al je zatim otputovao u Vancouver u posjet svo­joj obitelji, odakle se nakon nekoliko tjedana vratio u Seattle, a zatim je izvadio rodni list svoga sina m isled da će mu to om ogudti da ga prevede preko granice. Već su prošla dva mjeseca otkad se vratio iz vojske prije nego što je krenuo u Kaliforniju po dijete.

Alov je prvi susret s prvorodenim sinom u stanu gospode Champ bio neobičan. U knjizi »Moj sin Jimi« napisao je da je bio obuzet mješavinom emo- cija kad je ugledao sina: »Bilo bi drukdje da je bio tek rodena, topla beba. Ova- ko me dočekao trogodišnji dječak, već sposoban sam prosuđivati.« Njegova je nelagoda barem dijelom bila uzrokovana time što je dječak silno sličio majci. Al je bio zatečen tom sličnošću, pogotovo očima. Čak je i dječakov široki osmijeh podsjećao na Lucille.

Champovi su pokušali nagovoriti Ala neka maloga ostavi kod njih. Bilo bi lako srediti usvajanje, a s obzirom na nesigurna vremena nitko ne bi osudio Ala37

što je pristao na to. U pismu koje je iz Berkeleya napisao majci Nori Hendrix, Al se dvoumio što učiniti u toj situaciji, ali je istovremeno bio i obuzet očinskim osjećajima. Napisao je da je Buster »krasan dječak i vrlo sladak. Natprosječno je bistar, a ovi su ljudi jednostavno ludi za njim. Svi ga vole«. Al je napisao da je gospoda Champ bila shrvana pomišlju da će izgubiti dječaka: »Tako su mu privrženi i tako ga vole da je prava šteta oduzeti im ga, ali i ja ga volim. Na kraju krajeva, on je moj sin i želim da zna tko mu je tata, premda me i već sad cijelo vri­jeme zove tata.« Al je završio pismo riječima: »...kad bih sad otišao bez maloga, nikada si ne bih oprostio i zato ga sad vodim sa sobom«. Obećao je da će posje- titi majku za Božić. Jim i Hendrix nikad nije pričao kako mu je bilo kad je prvi put vidio oca, ako se uopće toga i sjećao. Do tada su ga bile odgajale isključivo žene i u njegovu životu nije bilo očinske figure. Bio je naučen na gospođu Champ, a Celestine je obožavao. Kad mu je na povratku kući u vlaku Al priprijetio kaznom, Jimi je uplakan zazivao Celestine, svoju zaštitnicu koja više nije bila uz njega. Već u toj prvoj vožnji vlakom Al ga je prvi put očinski nalupao po guzi. »Pretpostav- Ijam da mu je malo nedostajao dom pa je bio zločest«, pisao je kasnije Al.

Došavši u Seattle, Al i Jimi su se uselili kod Delores, u socijalne stanove na Yesler Terraceu. To je naselje bilo prvo rasno integrirano stambeno naselje u Sjedinjenim Državama, a unatoč siromaštvu stanara bila je to usko povezana za- jednica gdje su se različite kulture susretale na zajedničkom tlu. »U to je vrijeme to bilo lijepo mjesto«, prisjeća se Delores. »Nije bilo mnogo crnaca, ali ipak smo se svi dobro slagali.« Buster se uklopio medu drugu djecu i to je bio početak njegova m ultikulturnog odrastanja.

Slijedom okolnosti koji ih je sve iznenadio, ubrzo nakon Ala i Bustera po- javila se i Lucille. Njezine prve riječi upućene Alu bijahu; »Evo me.« Prvi put se cijela obitelj Hendrix zatekla u istoj prostoriji. Taj je susret bio gorko-sladak za sve njih: Lucille nije bila sigurna kako će je pozdraviti sin - koga već mjesecima nije vidjela - i suprug kojega nije vidjela više od tri godine, Buster nije znao kako se ponašati kad je oba roditelja prvi put vidio zajedno, a Al se nije mogao odlučiti bi li se izderao na Lucille ili bi je zagrlio. Bio je zatečen njezinom Ijepotom - u tri godine koliko je nije vidio izrasla je iz djevojke u prekrasnu mladu ženu. Do kraja dana Al je odustao od rastave braka. Lucilje ga je pitala: »Želiš li pokušati ponovno?« Alov odgovor: »Možda bi bilo najbolje.« Fizička privlačnost između njih dvoje uvijek je bila njihova najjača poveznica i opetovano će ih vraćati jedno drugome u zagrljaj tijekom godina bračnih nevolja.

Po svim pričama, sljedećih nekoliko mjeseci sve je išlo bolje no što će ikad kasnije ići. S obzirom da su živjeli kod Delores, troškovi su im bili minimalni, a Al38

je još uvijek primao malu zaostalu plaću iz vojske pa su on i Lucille mogli izlaziti gotovo svaku večer. A Delores, konzervativnija od svoje sestre, bila je dobra dadilja. Lucille i Al su čuvali Deloresinu djecu preko dana dok je ona radila u Boeingu, a zauzvrat je ona pazila Bustera dok su oni izlazili navečer i obnavljali svoju romancu. »Tada su imali svoj medeni mjesec«, napomenula je Delores. »Kružili bi po Jackson Streetu.« Mlada obitelj je čak otišla na izlet u Vancouver. Ni Lucille niti Buster prije nisu poznavali Alovu majku Noru, a Al je s posnosom predstavljao svoga potomka. Busteru se odmah svidjela baka i to je bio tek prvi od njegovih kasnijih čestih posjeta.

Na kraju je Delores, koja je bila antialkoholičarka, dozlogrdilo Alovo i Luci- llino opijanje. »Oni su pili i tulumarili, a ja sam podizala obitelj«, rekla je. Kad je bila pijana, Lucille je bila vrloem otivna i sklona pretjeranom iskazivanju osjećaja, no Al je bio njezina suprotnost: alkohol bi njegovu tešku narav učinio još težom i postajao bi zloban.

Nakon što se Al zaposlio u klaonici, njegova im je plaća omogućila da se presele u hotel u kojemu su odsjedali ljudi u prolazu. Njihova je skromna soba imala samo jedan krevet, u kojemu su spavali svi zajedno. U sobi je bila i električna ploča za kuhanje, a jedini drugi komad namještaja bijaše jedna stolica. U toj su hotelskoj sobi iiv je li mjesecima.

U to je vrijeme, a to je bilo već punih godinu dana nakon povratka iz vojske, Al napokon odlučio sinu službeno promijeniti ime. Izabrao je ime James, jer to je bilo i njegovo pravo ime, a za srednje je odabrao Marshall, po srednjem imenu svoga pokojnog brata Leona. Nakon toga su dječaka neki zvali Jimi ili James, ali je za obitelj i dalje ostao Buster.

Život u hotelu stavio je njihovu obitelj na područje koje je Lucille bilo poz- nato - bila je to otprilike ista četvrt u kojoj je bila konobarila na početku rata. Poznavala je mnoge ljude pa je za svake šetnje ulicom susretala nekoliko pozna- nika. Njezina popularnost donijela je Alu nova poznanstva, ali je i hranila njegovu ljubomoru. »AI je poznavao samo Lucilline prijatelje«, rekla je Delores. »Nije imao niti jednoga svoga.« Njihova je četvrt bila jedna od najraznolikije naseljenih u cijelome gradu pa su medu prijateljima imali Kineze, Japance, bijelce i nekoliko Filipinaca. A ipak, što bijaše znak da je rasno nepovjerenje u Seattleu još uvijek bilo duboko ukorijenjeno, Al je rekao da su mu kasnije odbili izdati dozvolu za služenje na brodu jer ga je odbor smatrao »prijetnjom nacionalnoj sigurnosti« zbog nebijelih prijatelja njega i njegove supruge.

Al je na kraju ipak dobio dozvolu i zaposlio se na brodu koji je plovio u Japan. Taj ga je posao odveo tisuće kilometara od Seattlea, a kad se nekoliko39

tjedana kasnije vratio, otkrio je da su Lucille izbacili iz hotela, Al je rekao da mu je hotelski upravitelj kao razlog naveo to da su je zatekli u sobi s drugim muškarcem.

Delores je pobijala Alovu verziju priče; štogod da se zapravo dogodilo, nije spriječilo Ala da prim i Lucille natrag - što je postalo uzorkom njihova ponašanja. Otada su redovito prekidali i jednako se redovito opet mirili. »Bijaše to gotovo u pravilnim razmacima«, napisao je Al u svojoj autobiografiji. »Stvari bi išle dobro dva ili tri mjeseca. Nakon toga, znao sam da će se nešto dogoditi.« Čak je i Jim i Hendrix uočio uzorak i u jednom je intervjuu godinama kasnije izjavio da je veza njegovih roditelja bila vrlo vatrena: »Moja majka i moj otac često su prekidali«, rekao je. »Uvijek sam morao biti spreman iskrasti se i otići u Kanadu.« U Kanadi je mogao ostati kod bake Nore Hendrix, ali češće bi ga otprem ili baki Clarice, teti Delores ili Dorothy Harding u Seattleu.

Dorothy Harding bila je najčešća dadilja nakon što se obitelj Hendrix u proljeće 1947. preselila u svoj prvi stan u naselju Rainier Vista, gdje je već živjela Dorothy. Naselje Rainier Vista nalazilo se pet kilometara južno od Central Distric- ta u dolini Rainier. Tamo su izvorno živjele većinom bijele umirovljeničke obitelji, ali nakon rata postalo je domom sve većem broju Afroamerikanaca. Garsonjera u ulici Oregon na broju 3121 bijaše tako malena da je Jimi spavao u ugradenom ormaru.

Taj je ormar bio njegovo sklonište svaki put kad su se roditelji svađali, što je bivalo sve učestalija pojava.

Većina svađa bila je izazvana financijskim nedaćama i Lucillinim pritužbama da Al ne zaraduje dovoljno da ih može uzdržavati. Prijetila je da će potražiti posao konobarice, ali Al nije htio ni čuti, jer je to dovodilo u pitanje njegovu muškost. Većina poslova koje je u to vrijeme radio bili su fizički i nisu trajali dugo. Također je išao u večernju školu koju je plaćala vojska, a školovao se za električara u nadi da te tako pronaći bolje plaćene poslove. Obitelj je živjela s manje od devedeset dolara na mjesec, a za stanarinu su davali četrdeset.

Lucile je bila navikla na život u 'glavnoj grani', a sirotinjski život kućanice u Rainier Visti bio je u oštroj suprotnosti s tim . Kad bi Al navečer došao s posla, bio bi umoran i nimalo raspoložen za izlaske pa bi jo j rekao da ode van bez njega.

I»Kad bi se vratila kući«, sjeća se Delores, »našla bi ga kako sjedi i pije, ljut kao ris. Susjeda mi je rekla da su se svaku večer svađali oko toga.« Prema Delore- sinim riječima, Lucille je često imala modrice, jer su njihove svade prerasle u fizičke obračune.

Početkom 1948, jedna od njihovih svađa bila je tako gadna da se - prema Alovim riječima - Lucile iselila iz stana na mjesec dana, otišavši živjeti s nekim Filipincem po imenu Frank. Ako je to i bilo istina, očigledno ga nije potaklo na rastavu braka, jer ju je prim io natrag. U svojoj je autobiografiji napisao: »Nisam pretjerano ljubomoran čovjek, ali kad su saznali sve stvari koje je Lucile napravi- la, mnogi su mi rekli: 'Čovječe, ti stvarno imaš dugačak fitilj'. Rekli su da bi je oni otpilili.« Al je učinio suprotno: kadgod je otišla, kao da ju je nakon toga još vise želio. Delores Hall kaže da je Al namjerno krivo tumačio Lucilleina prijateljstva s muškarcima kao ljubavne veze, dok je Al pak tvrd io da ga je Lucille otvoreno varala - istina je vjerojatno negdje između. No, svejedno, ako je samo polovica dogadaja opisanih u Alovoj knjizi istinita, bio je rogonja prve klase. Delores je tvrdila da je Alova ljubomora plod njegove mašte nabrijane alkoholom.

Ali nisu sve Alove brige bile zamišljene. Te je godine John Page pušten iz zatvora i pojavio je u potrazi za osvetom. »Prijetio je da će nas sve pobiti«, rekla je Delores. Page je došao po Lucille mašući pištoljem, zaklinjući se da će je odvesti u Kansas. Otjerao ga je jedan obiteljski prijatelj priprijetivši mu vlastitim oružjem. »John Page je bio odlučan u namjeri da Lucille ubaci u prostituciju«, objašnjava Delores. Navodno se čak bio hvalio pred prijateljima da će Lucille sa svojom svijetlom kožom biti jako uspješna prostitutka. Delores je upozorila Lucille da se kloni Pagea, ali Lucillin je odgovor zvučao naivno i do neke mjere gotovo suučesnički: »Nemam puno veze s njim«, rekla je ona Deloresi, »ali John mi uvijek daje novce i kupuje mi lijepe darove.« Cijela je situacija, prema riječima Dorothy Harding, bila »strašno zbrkana«.

Page se nije dao otjerati tako lako. Jedne večeri, kad su Al, Lucille, Delores i još nekoliko rodaka izlazili iz kina Atlas, pojavio se Page i zgrabio Lucille.

»Miči ruke s nje!« vikao je Al.»Ona je moja«, odgovorio je Page. »Baš me briga što si joj ti muž. Nije te

bilo, ništa ti ne znaš.«Nakon toga su poletjele šake. Page je bio krupniji i viši od Ala, ali je Al

imao iskustva u boksu pa je i zadao prvi udarac koji je Pagea nakratko omamio. Tučnjava se nastavila niz ulicu, a Al je i dalje bio u prednosti. Na kraju su ih razdvojili prolaznici, a Page je pobjegao. Lucille je otišla s Alom, a John Page ih nikad vise nije gnjavio.

No, demon uporniji i od ljubomore bijaše alkohol, koji je bio pogonsko go- rivo za mnoge svađe supružnika Hendrix. »Kad god su pili, svadali su se«, pri- m ijetila je Delores. Njihova je kuća često bila mjesto za tulumarenje: »Kad smo Lucille i ja u kući imali alkohola pili smo zajedno, a često bi kod nas bilo i drugih41

ljudi pa bi se to pretvorilo u zabavu«, napisao je Al u autobiografiji. Te su zabave bile dovoljno bučne da su i Delores i Dorothy svojoj djeci zabranile odlazak u dom Hendrixovih. Jim i je za to vrijeme morao otići ili bi sjedio u ormaru i slušao buku. Obje žene, Delores i Dorothy, prim ijetile su da je te godine Jimi postao još povučeniji. Kad bi ga upitale zašto je tako tih, često je odgovarao: »Mama i tata se stalno svadaju. Uvijek. Ne volim to. Da barem prestanu.« Kad bi započinjale večernje svađe njegovih roditelja, Jim i je često bježao kod Dorothy Harding. Bio je tako tih da se Dorothy zapitala nije li bolestan. »Jedva da bi rekao koju riječ«, sjeća se ona. Kad i bi govorio, malo je mucao, a ta j^e poremećaj govora imao do puberteta, no vraćao mu se i u odrasloj dobi svaki put kad bi bio nervozan. Nije mogao izgovoriti Dorothyno ime pa ju je zvao »teta Door-tee«. Te je jeseni krenuo u malu školu i polako se počeo otvarati, ali često su ga zadirkivali zbog mucanja. Negdje 1947. dobio je na dar prvu glazbenu igračku, usnu harmoniku, ali nije pokazao veliko zanimanje i uskoro ju je odbacio. Omiljena igračka bio mu je krpeni pas kojega mu je sašila Delores. Na rijetkim fotografijama iz tog vremena najčešće ga se vidi kako grčevito steže toga psa kao da je to nešto najdragocjenije što ima.

Tijekom dobrih vremena, čak je i Al priznavao da je Lucille dobra majka. »Bila je jako dobra s Jimijem«, napisao je u knjizi. »Grlila ga je i pričala mu, a on bi joj se stisnuo.« Jimi je bio kreativno dijete koje se satima moglo igrati samo. Od četvrte do šeste godine imao je imaginarnog prijatelja Sessu, koji ga je posvuda pratio.

U Ijeto 1947. Lucille je opet ostala trudna. U svojoj knjizi napisanoj pedeset godina kasnije, Al je tvrd io da je njegova žena zanijela tijekom onoga mjeseca kad su živjeli razdvojeno, ali to je Delores odlučno pobijala. Kako bilo da bilo, toga su Ijeta Lucille i Al bili zajedno, a nova trudnoća kao da je poboljšala njihov odnos. Nekoliko je njihovih prijatelja izjavilo da je Al bio uzbuden zbog prinove u obitelji, ali to je u suprotnosti s manje radosnom inačicom iste priče u Alovoj knjizi. »Stalno je ponavljao«, rekla je Dorothy Hording, »koliko je sretan, jer je toga puta želio biti pri rođenju drugoga djeteta - Jim ijevo je rodenje morao pro- pustiti.«

Dijete se rodilo 13. siječnja 1948. Al ga je nazvao Leon, po svom neprežaljenom pokojnom bratu. Na rodnom je listu kao otac upisan Al, koji je - kao i svi novopečeni očevi - rado pokazivao svoje dijete svakome tko je naišao.42

On i Lucille imali su dva kreveta jedan uz drugoga u rodilištu, a Delores se sjeća da se Al stalno divio Leonu: »Razmotao je dekicu i pelene i cijeloga ga je pre- gledavao, govoreći 'Tako sam sretan što sam dobio još jednog sina. Sad mogu vidjeti kako izgledaju nožni prstići, mala stopala i ručice'«. Stalno je nanovo bro- jio Leonove prstiće na nogama i rukama, vjerojatno zbog vlastitog urodenog defekta.

Leonovo je rođenje označilo vrhunac dobrih vremena obitelji Hendrix. Al je bio tako opčinjen svojim novim sinom da se činilo da se sve u njihovim životima poboljšalo. »U to su se vrijeme krasno slagali«, rekla je Delores. »AI je neko vrijeme imao bolji posao, a činilo se da su se svađe prorijedile.« Svima je odmah bilo jasno, čak i Jim iju, da je Leon Alov miljenik. Jimi je rekao rodaku Deeju: »Tata i mama su ludi za mojim malim bratom, vole ga vise nego mene.«

Nedugo nakon Leonova rodenja obitelj se preselila u dvosobni stan na Ra- nier Visti. I taj je drugi stan bio malen, ali barem su Jim i i Leon imali svoju sobu. Jimi je u rujnu krenuo u malu školu. U dobi od pet godina i deset mjeseci bio je malo stariji od druge djece, ali ne toliko da bi odskakao. Kad bi škola završila, svakoga bi se popodneva zaputio u veliki zeleni pojas zapadno od Rainier Viste. U tim bi šumama svakodnevno vodio bitke s imaginarnim kaubojima, pretvarajući se da je indijanski ratnik o kojemu mu je bila pričala baka Nora Hendrix. Samo jedanaest mjeseci nakon Leonova rođenja, Lucille je rodila još jednog dječačića, koga je Al nazvao Joseph Allen Hendrix. I na njegovu je rodnom listu Al bio upisan kao otac, premda je kasnije u svojoj autobiografiji porekao očinstvo. No, dok su obojica Jimi i Leon bili visoki i krakati, Joe je bio nizak i nabit i toliko sličan Alu kao da mu je brat blizanac.

Joeovo rodenje nije bilo veseli događaj za obitelj. Imao je nekoliko porođajnih mana, uključujući neobičnu pojavu dvostrukog reda zubi. Takoder je roden bez prstiju na jednom stopalu, s racijepljenim nepcem, a jedna mu je noga bila znatno kraća. One zime kad se rodio Joe, Jim i je navršio šest godina, a obitelj koja je jedva preživljavala i samo s jednim djetetom, sad je morala hraniti troje male djece. Još gore od toga bijaše to što su se od tada nadalje Lucille i Al stalno svadali i prepirali oko toga tko je od njih dvoje kriv za Joeove zdravstvene probleme. Lucille je okrivljavala Ala jer ju je naguravao dok je bila trudna, a on je krivnju svaljivao na činjenicu da je pila alkohol za vrijeme trudnoće.

Kako je Joe rastao, postajalo je sve jasnije da će trebati znatnu medicinsku pomoć. Bojeći se troškova, Al se počeo emocionalno distancirati od djeteta i os- tatka obitelji. Za razliku od njega, Joeova potrebitost je u Lucille izazvala snažne materinske osjećaje pa se dala u istraživanja, raspitujući se koje bi mu operacije

mogle pomoći. Često je vodila Joea do Dječje bolnice u sjeveroistočnom Seatt­leu, a u to je vrijeme to značilo dvosatnu vožnju busom tamo i jednako toliko natrag. Otkrila je da će država platiti za većinu Joeovih medicinskih potreba, ali da će i obitelj morati sudjelovati u troškovima. Al je to glatko odbio. Te je godine završio tečaj za električara, ali jedini posao koji je uspio pronaći bijaše mjesto noćnog domara na tržnici Pike Place, gdje je čistio za farmerima.

Do lipnja 1949. obitelj je dosegnula točku pucanja. Djeca su uslijed pot- hranjenosti bila sve slabijega zdravlja; zapravo, Leon i Jimi preživjeli su samo zahvaljujući tome što su ih hranili susjedi, što je uskoro postalo gotovo svako- dnevna pojava. Al je donio odluku da će sva tri sina poslati kod majke u Kanadu na neko vrijeme. U dobi od gotovo sedam godina, Jim i je bio jedino dijete do­voljno veliko da shvati emocionalnu traumu još jednog razdvajanja od roditelja. Baka Nora bila je stabilniji staratelj od Ala i Lucille, ali i ona je imala svoje mušice. Bila je teške ruke - kad se Joe pomokrio u krevet, prebila ga je - ali takoder je znala sve i svašta o narodnoj medicini i Ijekovitom bilju. Jim i je uživao u pričama0 njezinim indijanskim precima i o njezinu životu u putujućem kazalištu.

Jimi je u prvi razred krenuo u Vancouveru 1949. Kasnije je jednom novinaru u intervjuu rekao da ga je njegova baka običavala odjenuti »u meksičku jaknu s resama« koju mu je sama sašila, a zbog koje su ga ostala djeca silno zadirkivala. No, već u listopadu su Jimi i njegova dva brata poslani natrag u Seattle, jer su se Al i Lucille opet pomirili i njihova je veza bila u fazi uspona. Nije dugo trebalo da započne faza pada pa je na početku drugog razreda u osnovnoj školi Horace Mann, ujesen 1950. godine, Jimi privremeno živio s Delores. Te je jeseni navršio osam godina, a Hendrixovi su obitelji dodali još jedno dijete: Kathy Iru, rodenu šesnaest tjedana ranije, koja je pri rođenju težila samo 740 grama, a uskoro su otkrili i da je slijepa. Neko je vrijeme živjela zajedno s obitelji, ali u dobi od jeda- naest mjeseci proglašena je štićenicom države i smještena kod udomitelja. Al je zanijekao očinstvo i nad njom, premda mu je - baš kao i Joe - strašno sličila.

Godinu dana kasnije, u listopadu 1951. godine rodila se druga kćer Pamela.1 ona je imala zdravstvenih problema, premda nisu bili tako ozbiljni kao Kathyni. Ni nju Al nije htio priznati, premda je i u njezinu rodnom listu naveden kao otac. Ona je također udomljena, no ostala je u susj§dstvu i kasnije će povremeno vidati ostatak obitelji.

U rujnu 1951. godine Jimi je krenuo u treć i razred u Rainer Vista Elementary School. Opet je živio s braćom i roditeljima u sad već jako skučenom dvosob- nom stančiću. Unatoč obiteljskim dramama, Jimi je pronalazio radost u stvarima koje zanimaju sve dječake: čitao je stripove, uživao u odlascima u kino i crtao44

aute po blokovima. Toga je Ijeta napisao razglednicu baki Nori: »Kako si? Ja sam dobro. Kako je [moj rođak] i njegovi? Jesu li i oni dobro? Išli smo na piknik i previše sam pojeo, ali bio je to dobar piknik. Zabavljali smo se. Cvrkut-cvrkut. Voli te Buster.«

No, stvari u obitelji Hendrix će se uskoro tako zakomplicirati da je čak i Jimi prestao cvrkutati. U to je vrijeme bilo troje djece (Jimi, Leon i Joe, a djevojčice su već bile udomljene). Lucille se borila s alkoholom, baš kao i Al, a Al nije us­pijevao pronaći posao. Premda je bilo mnoštvo naoko nepremostivih prepreka, na kraju se obitelj raspala zbog problema vezanih uz Joea. Lucille se nadala da bi Joe, tada trogodišnjak, uz operaciju noge možda mogao normalno živjeti. Ali po tom se pitanju Al nije dao pokolebati: ponavljao je da si ne može priuštiti tu operaciju. Lucille je već dala dvoje djece od sebe, sama pomisao na to da se mora rastati i od Joea (koji je već tri godine bio dijelom obitelji) bila joj je nešto nezamislivo. Kasnije je rekla da je osjećala da je Al donio tu odluku iz čiste zlobe i zloće. »Rekao je da mu ne pada na pamet uložiti to lik i novae u klinca«, sjeća se Delores, »da to ne bi učinio čak ni da ima novca.«

Kasno ujesen 1951. godine, nakon što je Jimi napunio devet godina, Lucille je napustila Ala. Al je bio očajan, a kasnije je rekao da je on ostavio nju. No, to nije bio kraj njihove veze; čak ni rastava braka nije mogla ubiti njihovu medusobnu privlačnost, kao ni jednako snažnu mržnju koja je uslijedila. Službeno su se rasta- li 17. prosinca 1951, ali nedugo zatim su se opet pomirili, potom opet brzo preki- nuli. U službenom postupku rastave braka, Al je dobio starateljstvo nad Jimijem, Leonom i Joeom. To je starateljstvo zapravo bilo samo formalnost, na papiru: dječake su nakon toga odgajale baka Clarice Jeter, baka Nora Hendrix u Vancou­veru, tetka Delores Hall, prijateljica Dorothy Harding i drugi ljudi iz susjedstva, kao i prije za vrijeme trajanja braka njihovih roditelja. U Ijeto 1952. Lucille i Al su se ponovno spojili, nakratko no dovoljno dugo da produ kroz jedan od najtužnijih obreda kroz koje je obitelj morala proći. Alovo odbijanje da podmiri dio Joeovih medicinskih troškova dovelo je do toga da je jedini način da se dječaku pomogne bilo to da se proglasi štićenikom države. Da bi se to moglo provesti, Al i Lucille su se morali odreći roditeljskih prava na trogodišnjeg Joea. Lucille je molila Ala da još jednom razmisli, dok su Delores i Dorothy obje ponudile da će usvojiti dječaka. Ali Al je stavio veto na sva tri prijedloga, možda zato što se brinuo da bi čak i u tom slučaju svejedno još uvijek imao nekakve financijske obveze.

Za taj je teški rastanak Al posudio auto. Jim i i Leon su znali da se nešto sprema kad je Al počeo pakirati Joeove stvari i kad ga je odnio u auto. Delores je bila zadužena da pazi na Jimija i Leona pa je zajedno s njima mahala Joeu na45

odlasku. Leon se sjeća da je bio zbunjen. Jim i je tada imao skoro deset godina i zacijelo je osjećao duboku tugu.

Joe se definitivno sjeća toga dana. Za vrijeme vožnje majka ga je cijelo vrijeme držala u naručju. »Tako je dobro mirisala«, sjeća se Joe, »kao cvijeće.« Kad su došli do bolnice, Lucille je iznijela Joea iz auta i pružila ga bolničarki koja ih je čekala. Mali je sjeo s bolničarkom na rub pločnika, a kad se majka vratila u auto počeo je plakati. »Moj tata«, prisjeća se Joe, »uopće nije izišao iz auta. Niti je gasio motor.« Joe se uzverao bolničarki u krilo, gledajući kako mu roditelji odlaze.

U godinama koje su uslijedile često je susretao braću u Central Districtu. Uvijek im je bilo drago što ga vide, jer sjećali su se one tri godine koje su proveli kao obitelj. Joe je povremeno sretao čak i Ala Hendrixa, ali nikad vise nije vidio Lucille. Posljednja slika majke koja mu je ostala u sjećanju bijaše njezina ruka koja mu maše dok auto kreće.

46

SEATTLE, WASHINGTON srpanj 1952. - ožujak 1955.

CRNI VITEZSir Gawain: Koji vitez?Princ Valiant: Crni vitez. Tko je on, gospodine?Sir Gawain: Duh.// iz filma Princ Valiant

Na američki Dan zahvalnosti 1952. godine Jim i Hendrix je napunio deset godina. Premda su Al i Lucille bili službeno razvedeni, nakratko su opet živjeli zajedno, a Lucille je bila u šestom mjesecu trudnoće. Al će kasnije tv rd iti da ni tom djetetu nije otac. Dijete rodeno 14. veljače 1953. dobilo je ime Alfred Hen­drix. Alfred je bio četvrto dijete Ala i Lucille rođeno s razvojnim poteškoćama i odmah je dan na usvajanje.

Kad je rodila Alfreda, Lucille je još živjela s Alom, ali nedugo nakon djete- tova rodenja opet se iselila. »Kad je mama bila kod kuće, ujutro bismo namirisali slaninu i palačinke«, sjeća se Leon, »pa bismo ustali veselo vičući: 'Mama je dom a!' A li to bi trajalo samo jedan dan, jer ubrzo bi se otac i ona napili i počeli svadati, a mama bi otišla.« U tom je periodu Lucille dijelila sobu s majkom Cla­rice, koja je imala stančić iznad pivovare. Leon i Jim i bi se iskradali posjetiti je, a uskoro su počeli povezivati miris piva s majkom. »Svaki put kad namirišem hmelj, sjetim se majke«, rekao je Leon.

Premda je njihova financijska situacija bila teška, kao i mnoga druga djeca rastavljenih roditelja, Jim i i Leon znali su to okrenuti u svoju korist. »Tata nas je kažnjavao tako da bi nas poslao mami pa smo se namjerno uvaljivali u nevolje, samo da nas kazni«, rekao je Leon. Al ih je kažnjavao i fizički, a nazivao je to 'remenanje' - to jest tukao bi ih po dupetu remenom. Kad to ne bi dalo željeni rezultat odnosno poslušnost, Al bi ih poslao Lucille. »Spakirao bi nam stvari i četkice za zube«, prisjeća se Leon. »Mislim da nas se ponekad jednostavno želio nakratko riješiti. Naporno je radio, ali nikako da se izvuče iz te loše situacije. Kaznio bi nas tako što bi nam rekao da vikend moramo provesti kod mame, ali

mi smo to ionako htjeli.« Mnogo puta bi se to ipak izjalovilo, jer bi se Al i Lucille porječkali kad bi joj doveo djecu pa bi se on bijesno okrenuo i odvukao ih natrag kući. Osjećajući se prevarenima jer im je bio uskraćen posjet majci, dečki bi se iskrali i pobjegli k njoj, čime bi zaradili još jedno remenanje čim bi ih Al pronašao. Ali rijetko ih je tukao ako nije bio pijan. »Ponekad bi se previše nalio«, rekao je Leon, »pa bi zaboravio zbog čega nas mlati.« Kako je Jimi rastao, počeo se opirati tim 'remenanjima' tako da bi zgrabio remen i držao jedan kraj da ga Al ne može udariti. Obično bi se ti napori pokazali uzaludnima. »Otac je bio snažan«, rekao je Leon. »Jednom nas je rukom držao, drugom je mlatio.«

Al je u to vrijeme radio na crpilištu plina za energetsku tvrtku u Seattleu. S obzirom da je sinove podizao sam, nije bilo nikoga tko bi ih čuvao nakon dolaska iz škole pa su ga zabrinuti susjedi često zvali na posao, što mu je ugrožavalo položaj u tv rtk i. Jim i se uvaljivao u više nevolja nego Leon, ali većina njihovih nestašluka bijahu bezazleni, od one vrste kakve je za očekivati od klinaca te dobi koji su ostavljeni bez nadzora. »Počeli su nas paziti susjedi«, rekao je Leon, »jer su znali što će se inače dogoditi - socijalni radnici bi nas odveli od oca.« Socijalni radnici uvijek su vozili zelene automobile pa su Jim i i Leon stalno bili na oprezu, a kad bi ugledali kojega zbrisali bi. Pazili su da ne izostaju iz škole, da ne privuku pozornost na sebe. »Nisu to bili loši klinci«, sjeća se susjed Melvin Harding. »Samo su bili malo divlji i izgubljeni.«

Al je u svojoj autobiografiji napisao da je često ustezao sebi od usta da bi nahranio sinove, ali čak i uz to nije bilo dovoljno hrane. Stan je bio strašno prljav, jer Al nije mogao ili nije htio počistiti i oprati im odjeću, govoreći da su to ženski poslovi. Nakratko je imao djevojku, ali ga je ubrzo ostavila - čim je shvatila da je zapravo treba kao kućnu pomoćnicu. Jim i i Leon obično bi u vrijeme večere završili kod nekoga od susjeda. »Bili smo tako gladni da smo povremeno krali po trgovini«, rekao je Leon. »Jimi je bio pametan, otvorio bi vrećicu s kruhom već narezanim na kriške, izvukao bi dvije, opet zamotao vrećicu i vratio je na policu. Onda bi se ušuljao na odjel mesnih prerađevina i ukrao paketić narezane šunke pa bismo si napravili sendviče.«

U proljeće 1953. godine obiteljska se situacija popravila kad je Al dobio po­sao radnika u gradskoj strojarskoj službi. Sad kad je imao redovitije prihode, Al je kupio malu kuću s dvije spavaće sobe na adresi 2603 South Washington Street, ostavivši polog od deset dolara. To ih je preseljenje vratilo u Central District,

samo nekoliko ulica dalje od Jackson Streeta. Što je najvažnije, Jim i i Leon su dobili dvorište za igru i vlastiti dom. Sama kuća je bila veličine samo 80 kvadrat- nih metara i stara pedeset godina, ali dječacima je bila kao palača. Jim i i Leon imali su svoju sobu, a nedugo nakon useljenja pridružili su im se Alova nećakinja Grace i njezin suprug Frank Hatcher. »AI nas je zamolio da se preselimo kod njega da se ima tko brinuti za djecu«, sjeća se Frank. »On to jednostavno nije bio u stanju. Puno je pio, kockao se, a često uopće ne bi došao kući.« Na neko su vrijeme dječacima Hatcherovi bili de facto roditelji, a Grace im je postala jedna od mnogobrojnih majčinskih figura. Što se tiče njihove prave majke Lucille, ona ih je rijetko posjećivala. Selila se iz hotela u hotel, svratila bi tek svakih nekoliko tjedana, a njezina se nazočnost u njihovim životima vise nije podrazumijevala.

Na kraju travnja Jimi je promijenio školu. Sad je išao u Leschi, najinte- griraniju osnovnu školu u gradu. Tamo je upoznao dječake koji će mu posta- ti najbližim prijateljima iz djetinjstva: Terryja Johnsona, Pernella Alexandera i Jimmyja Williamsa. »Bilo je to kao odvojena mala obitelj«, prisjeća se Pernell. Pernella je podizala baka, gospoda Mae Jones, koja će imati značajnu ulogu u životima tih dječaka. »Kod nje smo doručkovali svako ju tro prije škole«, sjeća se Jimmy W illiams. »Strašno je voljela mene i Jimija.« Terry Johnson bio je iz najsiromašnije obitelji i odrastao je u crkvi. Jim i bi mu se povremeno pridružio u metodističkoj crkvi (Grace Methodist Church) i tamo je prvi put bio izložen gospelu. »Nekoliko je puta Jimi došao sa mnom«, sjeća se Johnson, »i m islim da je tad prvi put bio u crkvi.« Bio je opijen gospel glazbom, a gledajući kako pjeva snažan zbor stekao je razumijevanje snage nastupa uživo.

Jimijev najbolji prijatelj bio je Jimmy Williams koji je bio iz obitelji s trina- estoro djece. Jim m y i Jim i postali su nerazdvojni, možda zato što su obojica bili zatvoreni i povučeni. Da smanje zbrku oko istih imena, cijela je njihova škvadra dobila nadimke: Jim i je bio 'Henry' (skraćeno od Hendrix) ili Buster; Terry John­son je bio 'Terrikins’; Jimmy Williams je postao 'Potato Chips', dobivši ime po omiljenim grickalicama. Pernellovo je ime bilo dovoljno različito da mu nadimak nije bio potreban.

Kad je škola završila, zabavu su potražili plivajući u jezeru Washington ili na je ftin im matinejama u kinu Atlas, gdje se Jim i zaljubio u serijal o Flashu Gordo- nu, a najviše od svega volio je film o Princu Valiantu. Negativac u tom filmu zvao se Crni vitez pa bi Jim i i Leon drškama od metle jurišali jedan na drugoga na zamišljenim viteškim turnirima, stalno se svađajući tko će igrati ulogu zlog Cr- nog viteza. Kad su udomili jednog psa, dobio je ime Prince, po Princu Valiantu.

Ista ta metla koja je glumila viteško koplje služila je i kao imaginarna gitara. Premda Jim i do tada nije bio pokazivao pretjerano zanimanje za glazbu, 1953. je počeo pratiti top Ijestvice i pjevušiti uz radio, svirajući na metli kao na gitari. »Uvijek smo slušali Hit Parade Top Ten«, sjeća se Jimmy Williams. Najviše su voljeli popularne pjevače balada kao što su bili Frank Sinatra, Nat King Cole i Perry Como. Jimiju je u to vrijeme najdraži bio Dean Martin. Gotovo svakoga dana nakon škole Jimi bi slušao Alov radio i pretvarao se da svira gitaru. Alu je to jako smetalo, jer je smatrao da metla služi samo za metenje. »Jimi bi se igrao i pretvarao da svira na metli«, sjeća se Leon, »ali čim bi ušao tata, Jim i bi počeo mesti. A onda bi tata na krevetu našao slamu iz metle i poludio bi na njega.«

Dečki su Ijetne praznike provodili i radeći na poljima južno od Seattlea, berući mahune ili jagode. Morali su ustati vrlo rano da uhvate bus koji je vozio radnike na farmu. Al bi ih budio u četiri ujutro, a onda bi pješačili do pekare W on­der Bread, gdje je Jimi poznavao jednog pekara koji im je ostavljao jučerašnje krafne. Potom bi otpješačili do industrijske zone u Seattleu, gdje bi se ukrcali na bus do farme tridesetak kilometara južno od grada. Na farmi su berače plaćali po komadu, pa bi radili sve dok ne bi zaradili dovoljno za ručak ili bi se najeli jagoda dok ne bi bili siti. Ponekad bi se kupali u rijeci Green, a jednom je Jimi spasio Leona od utapanja. »Pao sam u kanal, a Jimi je skočio, doplivao do mene i spasio me«, rekao je Leon. Navečer, na povratku s polja, dečki bi si često priuštili pljeskavice od konjetine, koje su stajale deset centa svaka. »Pojeli bismo svaki jednu i to bi nam bio vrhunac dana«, pričao je Leon. »Onda bismo otišli kući i čekali tatu, jer... pa, ponekad uopće ne bi došao doma.«

Nakon godinu dana, Grace i Franku Hatcheru jedozlogrdilo Alovo ponašanje. Kad su se doselili, Al je pristao na dogovor da će on kuhati svaki drugi tjedan, a Hatcherovi su smatrali da se on ne drži dogovora. »Stalno je pripremao rižu, grah i kobasice«, rekao je Frank Hatcher. »Kupovao bi najjeftinije meso, vratove i konjetinu.« Kad im je to dojadilo, Hatcherovi su se odselili, a dečki su opet ostali sami s ocem. Al nije imao dovoljno povjerenja u njih da im da ključeve od kuće, tako da bi nakon škole Jimi ili neki od njegovih prijatelja obilazili gostionice dok ne bi pronašli Ala i od njega uzeli ključeve. »Bilo je pet gostionica u koje je obično zalazio«, sjeća se Pernell Alexander, »samo je trebalo pogoditi u kojoj je.« Najradije je išao u tavernu Shady Spot na Dvadesettrećoj ulici ili u Mt. Baker Ta­vern na uglu Dvadesetpete i ulice Jackson. U gostionici Mt. Baker Jimi je mogao pogledati kroz prozor i vidjeti je li mu otac unutra, a da nije morao ući. No, često ga Jimi i Leon ne bi uspjeli pronaći pa bi odustali i prespavali kod prijatelja.

50

U međuvremenu se nastavljala igra mačke i miša sa službom za socijalnu skrb. Nakon opetovanih prijava od strane susjeda, 1954. godine je socijalna rad- nica dolazila do kuće jednom tjedno. Privremeno su odustali od pokretanja pos- tupka kad su Delores Hall i Dorothy Harding pristale redovito dolaziti počistiti kuću i oprati dječacima odjeću. Delores se sjeća da je jedne večeri došla i zatekla dječake kako si sami pokušavaju skuhati večeru, jer Ala opet nije bilo. »Jimi je pržio jaja, a kad me ugledao, sav se ozario osmijehom od uha do uha i pohvalio se da sam kuha večeru!« Tada još nije imao ni punih dvanaest godina, a već su mnoge kućanske obaveze pale na njegova leda. »Jimi je bio Leonov zaštitnik«, sjeća se Pernell Alexander. »Činio je sve što je mogao da se pobrine da Leon bude zbrinut.«

Na kraju je jedna socijalna radnica ipak stjerala Ala Hendrixa u kut i nikakvi pokušaji tete Delores i Dorithy da malo pospreme nisu mogli prikriti zanemari- vanje i okolnosti u kojima su živjeli Jimi i Leon. Alu su dane dvije mogućnosti na izbor: sinove će dati na udomljenje ili na usvojenje. Premda situacija u kojoj su živjeli nije bila blistava, bijaše to jedini svijet kojega su dječaci poznavali pa su obojica preklinjali Ala da ih ne razdvaja. Al je tada donio odluku koja će im nakratko promijeniti živote: pobunio se, rekavši da Jimiju - koji je bio gotovo tinejdžer - ne treba tolika briga kao Leonu pa bi stoga trebao ostati s njim. Leon, Alov m iljenik, neka ide udomiteljima. Socijalna radnica je prihvatila taj prijedlog, ali rekla je Alu da Leon mora smjesta poći s njom. »Nemojte ga odmah uzeti«, molio ju je Al, »ja ću ga sutra odvesti udomiteljima.« Bila je to jedna od rijetkih prilika kad su dječaci vidjeli oca da plače. Socijalna radnica je popustila i Leon je dobio odgodu na jednu noć.

Te je noći, za koju su svi mislili da će im biti posljednja zajednička, Al bio netipično nježan. Inače bi dečki od njega u najboljem slučaju mogli očekivati rukovanje ili tapšanje po leđima. Najdraže im je bilo kad bi im nježno prelazio zglobovima šake po skalpu. Alovi prsti bijahu prepuni žuljeva i grubi od svih tih godina fizičkoga rada pa je možda smatrao da su mu zglobovi mekši i da je njihov dodir ugodniji no što bi bilo milovanje gruboga dlana. Bijaše to neobičan način iskazivanja nježnosti, ali i Jimi i Leon nauoili su se cijeniti te rijetke trenutke pove- zanosti i nježnosti. Nakon što je socijalna radnica otišla, Al je većinu večeri i noći proveo češkajući ih zglobovima po glavama, kao da se nadao da će time možda uspjeti ublažiti bol kroz koju su dječaci prolazili i onu koja ih je još čekala.

Ali kad je sljedećega jutra Al odveo Leona, dječaci su bili silno tužni, no ta se promjena pokazala manje dramatičnom nego što su bili očekivali. Leona su smjestili kod udomitelja koji su živjeli samo šest ulica niže pa su on i Jim i i dalje51

provodili dane zajedno. »Ili bih se došao igrati s Jim ijem u tatinu kuću«, sjeća se Leon, »ili bi Jim i došao k meni. Nikad zapravo nismo bili razdvojeni.« A rthur Wheeler, Leonov udomitelj, potvrdio je priču. »Jimi je cijelo vrijeme dolazio k nama«, rekao je Wheeler. »Često je jeo kod nas.«

A rthur i Urville Wheeler imali su šestero svoje djece, ali otvorili su vrata svoga doma djeci kojoj je bila potrebna pomoć, a ponekad ih je kod njih bilo čak deset. Bili su vjernici, a ono čemu ih je učila Biblija prim jenjivali su u životu, ponašajući se prema udomljenoj djeci kao da su njihova. Jimi je postao njihovo neslužbeno udomljeno dijete. »Bio je češće kod nas nego kod oca«, sjeća se Doug Wheeler, jedan od Wheelerovih sinova. »Često bi prespavao kod nas da može ujutro doručkovati prije škole, jer doma možda ne bi imao što pojesti.« Jimi i Leon bili su zatečeni činjenicom da je u kuhinji Wheelerovih uvijek bilo hrane i da je na stolu uvijek stajala zdjela s voćem. Jim i je često na glas priželjkivao: »Da barem ja ovdje živim!« Premda, u osnovi, zapravo i jest tamo živio.

Unatoč neurednom obiteljskom životu, Jim i nikad nije izostajao iz škole, što je bilo iznenađujuće. Nije bio odličan učenik, ali ocjene mu nisu bile loše, a i pokazivao je nadarenost u umjetničkim predmetima. U svom je bloku za crtanje imao gomilu crteža s tip ičnim temama za dječake njegove dobi: letećim tanjurima i trkaćim automobilima. Toliko je volio crtati aute da je nacrtao neko­liko prijedloga dizajna i poslao ih u Ford M otor Company. Te se jeseni, na Alov nagovor, prijavio u juniorsku momčad i počeo igrati američki nogomet. Trener mu je bio Booth Gardner, koji će desetljećima kasnije postati guverner države Washington. »Nije bio sportski tip«, sjeća se Gardner. »Nije bio dovoljno dobar da ude u momčad; zapravo, nije uopće bio dobar.« Jimi je također nakratko bio članom izviđačke jedinice Boy Scout Troop 16.

U dobi od dvanaest godina, 1955., Jim ijevo zanimanje za glazbu skočilo je novu razinu, nakon što je gledao kako Jimmy Williams pjeva Wanted Perryja Coma na natjecanju mladih talenata u osnovnoj školi Leschi. »Glasno su mi plje- skali«, sjeća se Williams. »Nakon natjecanja, Jim i mi je prišao i rekao: 'Uau, ti ćeš biti slavan!'« Jim i je tad uočio - možda prvi put u životu - da pozornica ima moć preobraziti nekoga, čak i stidljivka poput Jimmyja Williamsa, u pravog izvođača. Bila je to lekcija koju Jimi nikada nepe zaboraviti.

Postoje mnoge obitelji iz Central Districta u Seattleu koje potvrđuju da je Jimi bio redovit gost za njihovim stolom ili na spavanju. U tom je periodu Jimi52

provodio jako malo vremena u kući svoga oca i zapravo je živio od dobrote sus­jeda iz afroameričke zajednice. Ne može se podcjenjivati doprinos Wheelerovih i drugih poput njih. Te su ga obitelji doslovno održale na životu.

Niti jedna obitelj nije za Jimija Hendrixa tijekom godina učinila toliko kao Hardingovi. Teta Doortee, kako je zvao Dorothy Harding, pomagala je Lucille za vrijeme poroda, mijenjala mu pelene dok je bio beba i kontinuirano se brinula da mu bude dobro. Jimi ju je zvao 'teta', ali zapravo mu je bila više mama nego što je to bila ijedna druga ženska osoba u njegovu životu, uključujući i njegovu biološku majku. Ako teta Doortee neko vrijeme ne bi vidjela Jimija, pronašla bi Ala i očitala mu bukvicu, a to je činila redovito - bila je jedina žena kojoj je Al dopustio da ga tako kritizira.

Hardingova je podizala vlastitih devetoro djece kao samohrana majka, a da bi to mogla imala je dva posla. Do 1955. godine radila je dnevnu smjenu u Boeingu kao radnica na zakivanju, nakon čega je žurila kući skuhati obrok svojoj djeci prije nego što bi krenula na drugi posao spremačice u kući imućne bijele obitelji. Hardingovi su živjeli u četverosobnom stanu na Rainier Visti, a tijekom dvadesetpet godina koliko su tamo stanovali, Dorothy je cijelo vrijeme spava- la na kauču u dnevnoj sobi, prepuštajući tri spavaće sobe svojoj djeci. Unatoč životnim poteškoćama, Dorothy se brinula da njezina djeca budu sita, čista i da redovito nedjeljom idu na misu u katoličku crkvu Sv. Edwarda. Često je i Jimi išao s njima i činilo se da uživa u obredu, premda najvjerojatnije zato što se zbog toga osjećao dijelom obitelji.

Stariji dečki iz obitelji Harding u brojnim su situacijama igrali ulogu Jim ije- vih zaštitnika. »Postojalo je prešutni dogovor da ga nitko neće dirati zbog nas«, sjeća se Melvin Harding. »Nije bio borac. Bio je tih i povučen, lako se smiješio, a tim bi osmijehom odmah razoružao svakoga.« Jimi je bio zatvoren, čak možda i pretjerano. »Bio je vrlo osjetljiv«, prim ijetila je Ebony Harding. »Nikad ne bi rekao da mu nedostaju mama ili tata, ali vidjelo se da je tako. Često je plakao.«

Tijekom jedne od mnogih noći koje je proveo kod Hardingovih Jimi je izgo- vorio rečenicu tako proročku da se svi Hardingovi slažu oko toga da je to bilo nestvarno. »Rekao mi je«, sjeća se Dorothy Harding, »ovo: 'Otići ću odavde i otići ću daleko, daleko. Postat ću bogat i slavan i svi će mi zavidjeti.' Rekao je da će otići iz zemlje i da se nikad vise neće vratiti. Rekla sam mu da to ne može učiniti, da me neće valjda ostaviti. A on je rekao: 'Ne, teta Doortee, povest ću te sa sobom'.« Sva su se njezina djeca na to nasmijala.

Druga proročka istina izišla je u jednoj od priča za laku noć koje su mali Hardingovi pričali jedni drugima prije spavanja. Premda je Jimi idolizirao dečke iz53

obitelji Harding, osoba koja je imala najviše utjecaja na njegovu buduću karijeru bila je Shirley. Kao jedna od starijih djevojčica, brinula se da manja djeca na vri­jeme odu u krevet. Ona je bila ta koja bi ih ušuškala i prigušila svjetla, a onda bi sjela u hodnik ispred sve tri sobe i s toga mjesta počela večernju predstavu koja je za Jimija bila čudesni eliksir. Pričala bi im priče, »izmišljene priče« - kako ih je zvao Jimi, a on ih je obožavao.

Uvijek su uključivale tri lika: Bonitu, Audrey i Roya. Njihova se imena nikad nisu mijenjala, premda su njihove osobnosti svake večeri evoluirale. »Bile su poput Ezopovih basni«, prisjeća se Ebony Harding. »Uvijek su sadržale pouku.« Ako je netko toga dana učinio nešto osobito lijepo, Shirley bi ispričala priču na taj način da su svi znali o kome se radi. A ako je netko učinio nešto ružno, pre- poznao bi se u liku Bonite, Audrey ili Roya i čuo bi objašnjenje zašto je taj čin bio pogrešan. Jimi je često bio predlozak za Roya u večernjim pričama. Čišćenje sta- na Hardingovih bila je obveza bez kraja i konca, a Jimi je tako često preuzimao na sebe obvezu metenja kuhinje da su to već svi zamijetili pa je u pričama postao Roy, dečko koji mete. U Shirleynim su pričama Roy, Audrey i Bonita iskusili mnoge uspjehe i neuspjehe, ali niti jedna nije izazvala to liko radosti u obitelji - i u Jim iju - kao priča o tome kako Roy postaje slavni gitarist. »Roy je postao bogat i slavan zahvaljujući svojoj gitari od metle«, pričala im je Shirley. »Ljudi su dolazili sa svih krajeva svijeta da bi ga čuli kako svira. Tako se obogatio da se vozio u dugačkom crnom cadillacu. Uvijek je bio veseo. Imao je mnogo novca, ali još uvijek je sam meo pod u svojoj kuhinji i sam je prao posuđe.« Tu je priča imala moralnu poruku: čak ni bogati i slavni ne smiju zaboraviti pomesti pod. »Roy je bio bogat i slavan i imao je veliki Cadillac«, nastavila je. »Mogao je ići kamo je htio, na bilo koje mjesto u cijelome svijetu, ali uvijek se u svom cadillacu vraćao kući. Dovezao bi se u Rainier Vistu i zatrubio, a sva bi djeca dotrčala i pokazala mu koliko ga vole.« Kad bi došla do te točke u priči, Jimi je već bio siguran da sluša vlastitu daleku budućnost, koja ga čeka kao prekrasan san.

54

SEATTLE, WASHINGTON ožujak 1955. - ožujak 1958.

JOHNNY GITARAJunak: Zovem se Johnny.Johnny Gitara.Prvi negativac: To nije ime.Drugi negativac: Pismo, ubit ću te; glava, možeš joj odsvirati pjesmu.// iz filma »Johnny Guitar«

U proljeće 1955. Jimija Hendrixa su fotografirali zajedno s njegovim šestim razredom osnovne škole Leschi. Ta razredna fotografija četrdesetšestero djece mogla bi biti razglednica Ujedinjenih naroda: u razredu je bio jednak broj Afro- amerikanaca, bijelaca i Azijata. »Bilo je to idilično mjesto i idilično vrijeme«, sjeća se Jimmy W illiams. »Kao da rasa i boja kože nisu bili važni. Osjećali smo se dijelom veće cjeline.« Na fotografiji Jimijevo lice ima izraz kao da se čudi kako su odrasli uspjeli navesti svu tu djecu da budu mirni. Toga je proljeća završio osnovnu školu i s prosjekom ocjena 3 na jesen krenuo u srednju školu*.

Za razliku od ocjena, njegov je obiteljski život bio sve samo ne prosječan. Na saslušanju u sudnici King Countyja - na istome mjestu gdje su se vjenčali - 3 0 . su se ožujka 1955. godine Lucille i Al Hendrix odrekli roditeljskih prava na Joea, Kathy, Pamelu i Alfreda Hendrixa. To davanje iskaza bilo je samo formal- nost, jer djecu su već odavno predali državi, ali svejedno, potpisom službenog dokumenta Al i Lucille zauvijek su se odrekli »svakoga i svih roditeljskih prava na djecu i prema njima«. Delores Hall rekla je da je Lucille bila »shrvana« kad je pred sudom priznala da nije uspjela kao majka. Saslušanje je bilo značajno i zbog kasnijih Alovih izjava da on nije otac te djece - no, na sudu je priznao da su sva četiri djeteta njegova.

* am eričk i školski sustav razlikuje se od hrvatskog, njihova srednja škola (m idd le school) nije isto što i naša srednja škoia; nap. prev.

55

Saslušanje je došlo u vrijeme kad je Jimijeva obiteljska situacija dosegla dno. Al je bio izgubio posao i zaostajao je s otplatom kredita za kuću. Stanje u kući se toliko pogoršalo da se čak ni uza svu pomoć raznih teta i prijateljica nije moglo stati na kraj prljavštini i propadanju. Kad je jednoga dana svratio trener Booth Gardner, zatekao je Jimija kako sjedi u mraku. »Isključili su im struju«, sjeća se Gardner.

Jimi se skitao po susjedstvu u svako doba dana i noći bez ikakva nadzo- ra. Mnogi stanovnici Central Districts poznavali su ga kao što bi poznavali psa lutalicu koji lunja od kuće do kuće. A ipak, u Jim ijevim je lutanjima bilo dječjeg osjećaja otkrivanja novoga pa je uskoro poznavao sve glazbenike u četvrti, prepoznajući ih i samo po zvuku s njihovih proba. Čuo bi glazbu iz neke kuće pa bi, znatiželjan kakav je bio, jednostavno pokucao na vrata. »Moj brat je svirao klavijature«, sjeća se Sammy Drain, »a Jimi ga je čuo i jednoga je dana jednos­tavno svratio.«

A ipak, takav život u pokretu sa sobom je nosio i opasnosti za dječaka tinejdžerske dobi. Jednom je prilikom Jimi bio u šumi sa skupinom djece, a jedan od njihovih susjeda - dječak s poremećajima u razvoju - stalno je zaostajao za njima. Jim i i ostali dečki stalno su mu dovikivali neka požuri, ali kad im je izmakao iz vida vratili su se potražiti ga. Zatekli su starijeg muškarca kako ga se sprema seksualno napastovati. Uspjeli su ga prestrašiti i otjerati. Deset godina kasnije, Jim i je rekao svojoj djevojci da je u djetinjstvu i on bio seksualno napastovan. Izostavio je pojedinosti, samo je rekao da je napadač bio muškarac u uniformi, ali taj ga je događaj zauvijek obilježio.

Toga je Ijeta odjel socijalne skrbi opet zaprijetio sudskim nalogom kojim će Jimi biti smješten kod udomitelja. Al je pristao na kompromis i poslao Jimija živjeti kod svoga brata Franka, koji je stanovao u blizini. Tamo je Jimi pronašao još jednu jaku majčinsku figuru u Frankbvoj ženi Pearl. Svoju je obitelj držala pod nadzorom kao kakav časnik za vojnu obuku, ali također im je pružala mnogo nježnosti i davala domaći maslac od jabuka. »Moja mi je majka objasnila da Jimi treba mjesto gdje će živjeti, jer si Al nije mogao priuštiti da se brine za njega«, sjeća se Diane Hendrix. Frank Hendrix radio je u Boeingu i dobro je zaradivao, tako da mu još jedna gladna usta nisu predstavljala nikakvo opterećenje za kućni budžet. Najočiglednija loša strana cijele stvari bila je činjenica da je selidba za Jimija značila i promjenu škole pa više nije išao u istu u koju su išli svi njegovi prijatelji. Kad je te jeseni krenuo u sedmi razred, bila je to u školi Meany, dok su svi njegovi prijatelji išli u školu Washington.

56

Al je pronašao posao u hortikulturi i tim će se poslom baviti do kraja života. Ali košnja trave nije bila izvor velike zarade pa je bio prisiljen uzeti podstana- re. Na neko su se vrijeme kod njega u kuću uselili Cornell i Ernestine Benson, preuzevši nekadašnju Jimijevu sobu. Ernstine je otkrila da se od nje, uz plaćanje stanarine, očekuje i obavljanje kućanskih poslova. Unatoč činjenici da su Al i Lucille bili razvedeni već nekoliko godina, Alova bivša bila je čestom temom nje­govih razgovora. »Nazivao ju je pijanicom«, prisjeća se Ernestine. »Ponekad ju je tako nazivao kad je i sam bio pijan. Ali tako su se u ono vrijeme muškarci odnosili prema ženama. Bio je općeprihvaćeno da muškarci smiju piti, ali žena koja pije bivala je izopćena.« Ernestine se sjeća da je Alovo opijanje bilo izmaklo nadzoru i da bi se povremeno čak i izgubio putem kući. »Došao bi do neke kuće koja je imala ogradu s ulazom, a s obzirom da je takva bila i njegova, pretpostavio bi da je doma«, rekla je. »Ušao bi ravno u kuću, bacio se na kauč i upitao vlasnike što oni tamo rade. Oni bi mu rekli da tamo žive i da je to njihova kuća, a zatim bi pozvali policiju i izbacili ga van.«

Pojavljivanje Ernestine Benson imalo je jednu dobru stranu za Jimija: ona je bila velika obožavateljica bluesa i sa sobom je donijela veliku zbirku gramo- fonskih ploča na 78 okretaja. Jim i je prvi put čuo Muddyja Watersa, Lightnin' Hopkinsa, Roberta Johnsona, Bessie Smith i Howlin'a Wolfa. »Obožavala sam blues«, sjeća se Ernestine, »a Jimi je volio iste takve domaće stvari.« Jimijev jedini instrument bila je njegova metla, ali dok je slušao te blues ploče njegova je zračna gitara postajala sve življa. »Tu bi metlu svirao tako silovito da je ostala bez sve slame«, rekao je Cornell Benson.

U veljači 1956. nastavilo se neprestano pretumbavanje Jimijeva života. Frank i Pearl su se rastali i poslali su ga natrag Alu. Bensonovi su se iselili pa su neko vrijeme Al i Jim i opet bili sami.

Doduše, selidba je vratila Jimija u školu Washington Junior High, gdje se ponovno sastao s prijateljima. U prošlosti je bio dobar učenik, aii te su godine njegove ocjene krenule silaznom putanjom. Na kraju prvog polugodišta imao je jednu četvorku, sedam tro jki i jednu dvojku, ali i dvije jedinice. U drugom je polugodištu imao tri trojke, četiri dvojke i dvije jedinice. Ravnatelj škole Frank Fidler rekao je da je Jimi bio čest posjetitelj njegova ureda, vise zbog loših ocje­na nego zbog lošeg ponašanja. »Nije bio klinac koji zapada u nevolje«, sjeća se Fidler, »ali u školi mu uopće nije išlo.«57

Jimi je ipak prošao razred i u rujnu bi bio krenuo u osmi da kod kuće nije došlo do novih problema. Toga je mjeseca banka zaplijenila kuću, a Jimi i Al su preseljeni u pansion koji je vodila gospođa McKay. Jim i je opet morao promije- niti školu pa se u osmi razred vratio u Meany.

Obitelj McKay imala je sina paraplegičara koji je svirao staru izubijanu akustičnu gitaru sa samo jednom žicom. Kad je gitara bila odbačena, Jimi ju je pokupio i pitao gospođu McKay bi li je on mogao otkupiti od nje. Rekla mu je da će mu je prodati za pet dolara, sjeća se Leon. Al nije htio dati novae pa je na kraju uskočila Ernestine Benson i kupila Jimiju njegovu prvu gitaru. Za većinu bi to glazbalo bilo bezvrijedni komad drveta, ali Jim i je tu gitaru pretvorio u svoj znanstveni projekt: eksperimentirao je i otkrivao svaki mogući zvuk koji je gitara bila u stanju proizvesti. Nije baš stvarao glazbu, ali jest stvarao buku. »Imao je samo jednu žicu«, naglašava Ernestine Benson, »ali bogme je znao natjerati tu žicu da se razbrblja.«

Sad je barem zaista imao instrument u ruci kad je uz pjesme svirao »zračnu gitaru«. Na matineji u kinu Atlas Jimi je bio odgledao film »Johnny Gitara« Nic- holasa Raya. Kao Johnny Gitara glumac Sterling Hayden svirao je samo jednu pjesmu, a tijekom većine filma gitara mu je bila prebačena na leda s vratom okrenutim prema tlu. Svejedno, ta je slika imala neizbrisiv učinak na Jimija. »Gle- dao je taj film«, sjeća se Jimmy Williams, »i strašno mu se svidalo kako je taj tip izgledao s gitarom na leđima. Svoju je gitaru nakon toga nosio točno kako ju je nosio tip u filmu.« Kao i mnogi tinejdžeri, Jim i je gitaru smatrao modnim dodatkom. Nekoliko njegovih školskih kolega sjeća se da je tu osakaćenu gitaru nosio u školu čisto zato da je pokaže. Kad bi ga pitali zna li što odsvirati, rekao bi da je potrgana. Svejedno, nije je ispuštao iz vida. Čak ju je držao na prsima dok je spavao.

U Ijeto 1957. Jim i je imao četrnaest godina. Dva su mu se dogadaja u sljedećih osamnaest mjeseci zauvijek urezala u pamćenje: gledao je nastup Elvi- sa Presleyja i propovijed Little Richarda.

Elvisov koncert bio je predvidljiviji od ta dva dogadaja. Elvis je nastupio na Sick's Stadiumu u Seattleu prvoga rujna. Jim i si nije mogao priuštiti dolar i pol za kartu pa je promatrao koncert s brda.koje gleda na stadion. Premda je Elvis bio samo mrljica u daljini, Jim i je svejedno mogao jako dobro vidjeti ludilo šesnaest tisuća obožavatelja kad je njihova zvijezda izišla na pozornicu. Elvis je svirao sve najveće hitove, a s bine je otišao tako da se bacio na stražnje sjedalo bijeloga cadillaca. Kad je Cadillac izišao s terena, to je bilo najbliže što je Jim i sa svoga mjesta mogao vidjeti Kralja, koji bijaše odjeven u svoje odijelo od zlatnog58

lamea. Dva mjeseca nakon koncerta Jimi je u svoj blok za crtanje nacrtao Elvisa s akustičnom gitarom, okruženoga nazivima desetak njegovih najvećih hitova.

U neko doba sljedeće godine, Leon je obavljao nešto za svoju udomiteljicu kad je uočio limuzinu - a iz nje je iskoračio Little Richard. Richard se rukovao s Leonom i rekao mu da će održati propovijed u mjesnoj crkvi - to se odvijalo tijekom kratkog perioda kad se Little Richard bio odrekao rock'n'rolla u ime Gos- poda Boga. »Nismo zapravo imali nikakvu svečanu odjeću«, rekao je Leon. »Jimi je odjenuo bijelu košulju, ali na nogama je imao stare tenisice u raspadu. Ljudi u crkvi su nas čudno gledali.« Taj incident je bio temelj Jimijeve kasnije tvrdnje da su ga »izbacili« iz crkve radi nedolične odjeće, premda se to zapravo nije dogodilo. Umjesto toga su, unatoč pogledima neodobravanja, Jim i i Leon sjedili kao opčinjeni u jednome redu, gledajući kako frizura Little Richarda poskakuje gore-dolje dok on propovijeda o vječnom ognju i sumporu. Nakon propovijedi, dečki su se motali uokolo, nadajući se da će vidjeti Little Richarda, ali za razliku od drugih nazočnih, oni nisu htjeli razgovarati o Bibliji - samo su htjeli dotaknuti prvu slavnu osobu kojoj su ikad prišli blizu.

U rujnu 1957. Jimi je krenuo u deveti razred. Vrhunac te godine, a možda i njegova života do toga trenutka, bio je susret s Carmen Goudy koja će mu posta- ti prva djevojka. U dobi od trinaest godina bila je mlađa od njega, ali jednako siromašna. »Ako smo između sebe imali dovoljno novca za jedan smrznuti voćni sladoled, to je bila velika stvar«, sjeća se Carmen. »Podijelili bismo ga po pola.« U onih nekoliko situacija kad su imalo dovoljno novca za otići na matineju bilo je to samo zato što je Carmen zadržala sitniš koji je trebala udijeliti u crkvi za vrijeme vjeronauka. Većinu vremena provodili su u šetnji ili sjedeći u parku.

I Carmen je živjela u pansionu, ali čak i njoj je Jimi ostavio dojam siromašnijega od siromašnih. »Nosio je cipele od bijele kože«, priča ona. »Imao je rupu na potplatu pa je izrezivao komade kartona i stavljao u cipelu, ali toliko je hodao da bi se i karton brzo izlizao. Sinulo mu je da bi umjesto samo jednog komada kartona mogao izrezati nekoliko pa jednoga staviti u cipelu, a druge držati u džepu. Onda je, kad bi mu se karton u cipeli potrošio, mogao samo posegnuti u džep i zamijeniti ga drugim.« Jimi je rijetko imao nekakvu užinu za ponijeti u školu pa je Carmen redovito dijelila svoj sendvič s njim. Ono što su oboje imali bijahu želje, jer oboje su bili sanjari. Carmen je maštala o tome da će jednoga dana biti čuvena plesačica. Jimijeva je najveća želja tada bila naba-59

viti pravu gitaru. Nakon toga će, objavio je, postati slavnim glazbenikom. To su bila tinejdžerska busanja u prsa zbog kojih bi ga vršnjaci, da ih je rekao njima, sigurno zadirkivali, ali Jim iju i Carmen ona su bila Ijepilo koje je držalo njihovu romancu. »Nazivali smo to igrom zamišljanja«, rekla je Carmen. »Ohrabrivali smo jedno drugo, nikad ne govoreći da je ono što drugi želi nemoguće.«

Carmen je imala još nešto što je privuklo Jimija - njezina se sestra vidala s dečkom koji je svirao gitaru. Jim i se često motao oko njega, kao da će samim promatranjem naučiti kako se svira. Naučio je akustičnu gitaru nadopunjavati zvukovima koje je proizvodio ustima. »Ispuštao je zvukove koji su odgovarali notama«, priča ona. »Bilo je to nešto nalik scat pjevanju, ali zapravo je uspijevao otpjevati gitarski solo, ne riječima nego zvukovima koje bi proizvodio u grlu.« Što se tide samog pjevanja, Jim i je govorio da je njegov glas inferioran i ma koliko ga Carmen nagovarala, odbijao jo j je pjevati. Njegovo se djetinje mucanje popravilo i sad bi zamucao jako rijetko, samo kad bi bio jako nervozan, što je često bio slucaj u Carmeninoj blizini.

Drugi dečki iz če tvrti koji bijahu Jimijevih godina te su godine počeli do- bivati prve instrumente. Pernell Alexander bio je prvi od njegovih kompića koji je dobio gitaru, premda samo akustičnu s vratom širokim kao palica za bejzbol, tako da bi je se teško moglo nazvati kvalitetnim glazbalom. Kasnije te godi­ne Pernell je dobio električnu gitaru, a taj je instrument postao tako popularna atrakcija u četvrti da su klinci svraćali kod njega samo da bi je vidjeli.

Kad je Jimi napokon uspio nabaviti žice za svoju akustičnu gitaru, osjećao je pravo olakšanje što napokon stvarno može svirati - premda je vrat bio izvito- peren i gitara nije dugo ostajala naštimana.

Svejedno, stalno je prebirao po žicama - ili barem sve dok ga Al nije uhva- tio. Jimi se rodio kao Ijevak, ali njegov je otac inzistirao da piše desnom rukom. Al je smatrao da isto treba prim ijeniti i na sviranje gitare. »Moj je otac držao da sve Ijevoruko dolazi od vraga«, sjeća se Leon. Jim i je postavio žice na gitari tako da je može svirati lijevom rukom, a to je rezultiralo gotovo komičnom rutinom koja se odvijala svaki put kad bi Al došao doma - Jim i bi odmah preokrenuo gita­ru i stao svirati desnom, ne prekidajući pjesmu. »Naučio je svirati s obje ruke, jer je svaki put kad bi tata došao doma morao brzo prebaciti gitaru na drugu stranu i svirati naopako ili bi otac urlao na njega«, ispričao je Leon. »Tata je ionako već bio nesretan što Jimi svira umjesto da nešto radi.« Al ga je zadužio da kosi travu kad god stigne, ali tinejdžer Jimi izbjegavao je tu obvezu kad god je mogao.

ЛП

Te je jeseni Leon privremeno napustio udomitelje pa su trojica Hendrixa opet neko vrijeme živjeli zajedno u sobičku u pansionu. Uz brata je Jimi bio bolje volje i zadovoljniji, a to se odrazilo i na njegovim ocjenama koje su se malo popravile. Imao je trojku iz engleskog, glazbenog, matematike i tehničkog. Sve­jedno je pao tjelesni, a opći uspjeh mu je ocijenjen dvojkom. Čak su i tako slabe ocjene bile iznenađujuće visoke s obzirom da je u to vrijeme markirao barem jednom tjedno. Kad nije bilo u školi, lunjao je po četvrti, obično s gitarom na ledima u stilu Johnnyja Gitare.

Premda Jimi i Leon već mjesecima nisu bili vidjeli majku, od Delores su čuli da se 3. siječnja 1958. godine Lucille ponovno udala. Nakon vrlo kratke veze uplovila je u bračnu luku s W illiamom Mitchelom, umirovljenim lučkim radnikom trideset godina starijim od nje. Prema Deloresinim riječima, unatoč novom braku Lucille se povremeno vidala s Alom, jer znali bi naletjeti jedno na drugo u taverni na ulici Yesler u koju su oboje rado zalazili. »Sreli bi se u taverni i sve bi opet počelo po starom«, sjeća se Delores.

Tek su zdravstveni problemi vezani uz alkohol doveli do toga da Lucille ipak vidi svoje sinove. Ujesen 1957. je zbog ciroze jetre dvaput završila u bolnici Harborview. Polovicom siječnja 1958., nedugo nakon ponovnog vjenčanja, opet je smještena u bolnicu s dijagnozom hepatitisa. Delores je povela Jimija i Leona u posjet majci. Bili su zgranuti vidjevši oronulu majku u invalidskim kolicima. Bila je strašno propala otkad su je zadnji put vidjeli. »Uvijek je izgledala tako lijepo i glamurozno«, kaže Leon. »Uvijek je nosila nakit i lijepo je mirisala. Ali toga puta je bila posve drukčija.«

Lucille ih je zagrlila i nekoliko puta poljubila svakoga od njih dvojice, a kad su izišli iz sobe, porazgovarala je nasamo s Delores. »Znaš, sestro«, rekla je Lucille, »neću još dugo živjeti. Imam svu tu djecu i volim ih i želim se brinuti za njih i biti im dobra majka, ali neću to moći. Neću još dugo živjeti.« Ma kako ružna i teška bila vremena, Lucille je uvijek bila optim istična, zato je Delores bila tako šokirana čuvši sestrine turobne riječi. »Bit ćeš dobro«, rekla joj je. »Sad se samo brini za svoje zdravlje.« Lucilleino se stanje popravilo i sljedećega su je tjedna otpustili iz bolnice, što je davalo nade da je na putu prema ozdravljenju.

Mnogo godina kasnije Jimi će napisati najautobiografskiju od svih njegovih pjesama, Castles Made o f Sand (Kule od pijeska), u kojoj će spomenuti ženu u ko­licima »čije je srce namršteno«. »Ta pjesma govori o našoj majci«, rekao je Leon. Pjesma počinje sa svađom supružnika, a zatim žena zalupi vrata u lice svom pijanom mužu. Druga strofa priča priču o dječaku koji se igra u šumi, glumeći da je indijanski poglavica. Žena u kolicima na kraju si oduzima život skočivši u 61

more uz riječi »Više me nećeš povrijediti.« Jim i završava pjesmu stihovima o bezvremenosti, koristeći sliku »kula od pijeska« koje odnosi val.

Lucille Jeter Hendrix M itchell umrla je dva tjedna nakon tog posljednjeg susreta sa svojim dječacima. Delores je saznala da su joj sestru ponovno hos- pitalizirali 1. veljače tako što ju je nazvala Lucilleina prijateljica i rekla joj da su Lucille pronašli bez svijesti u uličici iza taverne na ulici Yasler. Delores i Dorothy Harding odmah su požurile u bolnicu Harborview. »Medicinske sestre su rekle da ne znaju što nije u redu s njom, ali rekle su i da će sve biti dobro«, sjeća se Delores. »Te su večeri imali silnu gužvu, a hodnici su bili puni nastrijeljenih ili izbodenih ljudi pa nju jedva da su i pogledali.« Nakon što su se Delores i Dorothy požalile na takav tretman, Lucille su napon odveli u sobu. Njih dvije su čekale ispred sobe, ali Lucile je umrla od prsnuća slezene i prije no što ju je ijedan liječnik došao pogledati. »Možda su je i mogli spasiti«, rekla je Delores, »ali imala je unutrašnje krvarenje, a nitko to nije primijetio.«

Na Lucillinoj smrtovnici koju je izdala okružna mrtvačnica kao uzrok smrti navedeno je »iskrvarenje uslijed prsnuća slezene«, ali su navedena i stanja koja su tome doprinijela: »portna hipertenzija i portna ciroza«. Portna vena dovodi krv u jetru, a može biti ugrožena cirozom - bolešću jetre koja je obično izazva- na alkoholom. Lucille je morala pasti ili dobiti udarac u slezenu da bi došlo do prsnuća tog organa. U obitelji se mnogo nagadalo oko toga što joj se bilo dogo­dilo iza taverne, ali prava istina nikad nije otkrivena.

Jedan je prijatelj došao javiti Alu o Lucillinoj smrti. Jimi, koji je prethodne jeseni bio navršio petnaest godina, načuo je njihov razgovor i zaplakao; Leonu je bilo tek deset godina pa je vise bio zatečen nego tužan. Lucillino je tije lo bilo prebačeno u pogrebno poduzeće u Kineskoj četvrti pa je Al posudio auto i poveo djecu sa sobom, no ispred ulaza u pogrebno poduzeće se predomislio i zaključio da je bolje da ih ostavi u autu dok se on ode oprostiti od žene s kojom je imao šestero djece. »AI je bio jedini muškarac kojega je Lucille ikad voljela«, rekla je Delores. »Možda i jest bila s drugim muškarcima, ali jedino je njega voljela.«

Dok su čekali u autu Jimi je plakao, ali L^on se držao stoički, misleći da će bol prije proći ako je ne pokaže. Kad se Al vratio, ponudio je dječacima gutljaj viskija iz pljoske koju je uvijek nosio u džepu. Sva tri Hendrixa dobro su potegnu- li, a zatim ih je Al odvezao kući.

Pogreb je održan četiri dana kasnije u pentekostalnoj crkvi. Alova majka Nora došla je iz Vancouvera, a nazočno je bilo i dvadesetak Lucillinih prijatelja.62

Ukop je bio zakazan za dva poslijepodne. Kad je došlo vrijeme da započne obred, svi su već bili tamo osim Ala, Jimija i Leona. Vikar je pričekao, misleći da vjerojatno malo kasne. Ako Al već ne kani doći, m islili su Lucillini rodaci, mogao je barem dovesti dječake. Obred je napokon počeo u četiri poslijepodne, sa dva sata zakašnjenja. Dječaci se nisu pojavili. »Čekali smo i čekali«, rekla je Delores, »ali jednostavno nisu došli.«

U svojoj autobiografiji Al je objasnio da je Jimi htio ići na sprovod, ali on nije imao auto pa mu je dao za autobusnu kartu i rekao mu neka ide busom. Ali Jimi nije htio na majčin pogreb ići sam pa je ostao u sobi i plakao. »Obojica smo htjeli ići«, sjeća se Leon, »ali tata nas nije pustio.«

Kad je kasnije te večeri Dorothy Harding pronašla Ala, udarila ga je po glavi. »Mrzila sam ga zbog toga«, prisjeća se ona. Delores mu je rekla da će to dječacima ostaviti traumu, a Alov je odgovor bio: »Pa, sad više nema smisla da idu kad je sve gotovo!«

»Ne, Ale«, odgovorila mu je Delores, pokazujući na dječake koje je u dru- goj sobi grlila Dorothy. »To je možda istina za tebe, ali za njih to nikad neće biti gotovo.«

Jim i je uvijek bio povučen, ali nakon Lucilline smrti još se dublje zatvorio u sebe i još se više udaljio. Tijekom ostatka njegova adolescentskog razdoblja jedva da je i sa kime započinjao razgovor osim s najbližim prijateljima. »Postao je izuzetno osjetljiv«, sjeća se Ebony Harding. »I vrlo, vrlo tužan.« Neki su prim i- jetili i neku vrstu distanciranosti od svega - kao da je nakon prolaska kroz takvo nešto, kroz taj najveći gubitak od svih, sad osjećao da ništa više nije važno. Taj je događaj također označio početak navike koju će kasnije mnogi odmah uočiti kod njega: umjesto dugoročnog planiranja, svaki je dan živio kao da mu je zadnji.I dalje je bio sanjar, ali kad bi stvari u njegovu životu pošle po zlu, njegova je reakcija na to bila rezigniranost.

Lucilleina je sm rt zauvijek promijenila Jim ijev odnos s ocem. Čak i kad nije znao gdje mu je majka, ona je ipak bila emocionalno prisutna u njegovu životu kao alternativa koju si je, ako ništa drugo, barem mogao zamišljati. Odluka nje­gova oca da mu ne dopusti otići majci na ukop ostavila ga je s gorkim sjećanjem. »Nikad zapravo nije ocu oprostio za to«, rekao je Leon. Što se tide gubitka majke, Jimi je rijetko razgovarao o tome, čak i s najbližim prijateljima. Njegova djevoj­ka Carmen je vijest o Lucillinoj smrti čula od prijateljice. Jimmyju Williamsu je rekao Leon. U svom unutrašnjem svijetu, Jimi je počeo idealizirati majku koju je izgubio, a Lucille je sve češće bila nadahnućem za pjesme i zametke melodija koje je toga proljeća počeo pisati. Jimija su uvijek zanimali znanstvena fantas-63

tika i svemir, ali sad je tim dječačkim interesima dodao i opčinjenost anđelima. »Mama je za njega postala anđeo«, rekao je Leon. »Rekao mi je da je siguran da je ona sad anđeo na nebu i da nas posvuda prati.«

Jedne noći kasnije tog proljeća, Delores Hall je začula buku na trijemu svoje kuće. Zgrabila je baterijsku svjetiljku i pošla istražiti o čemu se radi. Kad je posvijetlila po trijemu, snop je obasjao Jimijevo trokutasto lice. Sjedio je na stolici u kutu. »Što radiš ovdje vani tako kasno, Busteru?« upitala ga je.

»Ništa, teta«, odgovorio je.»Bio je kao izgubljen«, prisjeća se Delores Hall poslije toliko godina. »Te je

noći bio tako dalek i zatvoren. Ne znam jesam li ga ikad prije vidjela takvoga.« Delores ga je pokušala razvedriti. »Zašto ne uđeš unutra sa mnom?« nukala ga je. »Dat ću ti nešto za jelo.«

»Ma, samo promatram zvijezde«, rekao je. »Kasnije ću ući.«»Razmišljaš o mami?« upitala je.»Kako si znala?« odgovorio je. »Jednoga ću je dana opet vidjeti.«»Znam da hoćeš«, rekla je Delores. »Svi ćemo je opet vidjeti.«Činilo se da se na to Jim i smekšao, kao da je takvu silinu osjećaja mogao

podnositi samo na odredeno vrijeme. A potom kao da je netko podigao čaroliju s njega i on je ponovno postao dječak koji je pročitao previšeznanstvenofantastičnih stripova i odgledao previse filmova o Flashu Gordonu u kinu Atlas. »Jednoga od ovih dana, astralno ću se projicirati u nebo«, hvalio se. »Otići ću do zvijezda i do Mjeseca. Želim letjeti i vidjeti što je tamo gore.

»Želim otići na nebo«, rekao je gledajući tetu, »od zvijezde do zvijezde.«

64

SEATTLE, WASHINGTON ožujak 1958. - listopad 1960.

VISOKI KULER»Po načinu kako je svirao pjesmu Tall Cool One, čovjek bi rekao da je u Fabulous Wailersima.« //CARMEN GOUDY

U Ijeto 1958. Jimi i Al preselili su se iz pansiona u dvosobnu kućicu na Beacon Hillu, zajedno s Ernestine i Cornellom Bensonom. Leon je bio ponovno udomljen, ali svejedno je to ostavljalo četvero ljudi u stambenom prostoru od pedesetak kvadrata.

Unatoč tome, Jim iju se selidba činila kao poboljšanje. Premda ga je život na Beacon Hillu još vise udaljio od Central Districta i prijatelja, sad je bio bliže Hardingovima. Takoder je opet u životu imao Ernestine, koja se prema njemu ponašala vrlo majčinski i koja mu je kuhala. A naravno, ne smije se zaboraviti ni njezina zbirka blues ploča. Ernestine ga je čak povremeno znala odvesti dolje do prodavaonice ploča Bob Summerrise's W orld of Music gdje bi mu rekla da izabere jednu ploču. Sumerriseova legendarna prodavaonica ploča imala je širok izbor ploča R&B i blues izvođača, premda se njih držalo 'ispod pulta’. Sumerrise je vodio radio emisiju u kojoj je puštao najnoviju crnu glazbu, a Jimi je bio vjerni slušatelj.

Te je jeseni Jimi napunio petnaest godina i njegov je ukus u glazbi postao zreliji. Kad bi svratio do Pernellove kuće, puštali su ploče Elmorea Jamesa i pokušavali svirati uz njih na svojim gitarama. Preko nekog prijatelja Pernell im je uspio nabaviti karte za koncert Little Richarda, koji se već opet bio vratio rock glazbi. Uspjeli su se ušuljati i na matineju, gdje su sjedili u prvom redu. Pernellov prijatelj sredio im je propusnice za backstage, a tijekom koncerta bili su tako živahni i uzbuđeni da ih je nakon nastupa Little Richard prepoznao i potapšao po ramenima uskliknuvši: »Vi ste oni dečki koji su to liko plesali!« Sljedećega dana u školi Jim i je svima ispričao o svom susretu s Little Richardom, ali rijetki su mu vjerovali. Jimi i Pernell te su jeseni gledali i Billa Doggetta. Jimi nikad nije službeno pohadao satove glazbe, ali naučio je finte od klinaca iz četvrti, a65

najviše od Randyja 'Butcha' Snipesa. Butch je mogao svirati gitaru na ledima, oponašajući T-Bonea Walkera, a uspijevao je izvesti i jako dobar pačji hod Chuc- ka Berryja. Jimi je mnoga poslijepodneva proveo sjedeći Butchu pod nogama, gledajući ga i, makar samo u glavi, pokušavajući zamisliti kako bi on mogao dosegnuti takvu razinu virtuoznosti.

Gitarski pokreti bijahu jedna od rijetkih stvari koje je Jimi učio pa su mu ocjene nastavile ići silaznom putanjom. Selidba u zajedničku kudu s Benso- novima značila je još jednu promjenu škole - bila mu je to ved detvrta škola u tri godine. Udenidka kartica na kraju polugodišta sadržala je tri trojke i pet dvojki. Jedina dobra vijest bila je da ima samo jednu jedinicu - ironidno, baš iz glazbenog. Povremeno je nosio gitaru u školu, ali to ocito nije uspjelo ostaviti preveliki dojam na njegovu uciteljicu, koja ga je ohrabrivala da si radije potraži neko drugo budude zanimanje. Činjenica da je pao glazbeni govori vise o ponoru između njegovih interesa - bluesa, R&B-ja, rock'n'rolla - i glazbene teorije koju su poudavali u školama krajem pedesetih, nego o Jimijevom rastucem talentu. U standardiziranom testu znanja postigao je jako loše rezultats - oko cetrdeset posto tocnih odgovora, ali to je dijelom bilo i zbog gomile izostanaka te shodno tome i mnogo propuštenog gradiva. Toga je proljeda iz škole izostao jedanaest dana, a kad je i bio u školi, nije slušao na satovima. »Nisam mogao ocijeniti je li to bilo zbog nesredene obiteljske situacije ili cisto zbog pomanjkanja interesa za školu«, rekao je Jimmy Williams. »Jimi je uvijek bio slobodna duha i škola mu nije pretjerano odgovarala.«

Njegove su ga loše ocjene dovele u situaciju koje se u mladim danima najviše sramio: svi klinci s kojima je nekod prijateljevao u školi Leschi nastavili

ft-

su školovanje i prešli u vise razrede srednje škole, samo je on ponavljao deveti razred. Nikome nije htio reci za to i obicno je lagao kad bi ga pitali u koju srednju školu ide. Vecina odraslih u njegovu životu sjeda ga se kao bistrog decka. Zapra­vo, vecina njegovih problema sa školom proizišla je iz cinjenice da se nije trudio ili je bila posljedica cestih izostanaka.

Kad god je markirao, Jimi je išao u obilazak susjedstva, kao pozornik koji obilazi ce tvrt koja mu je povjerena na duvanje. Neizbježno bi svratio do Leono- vih udomitelja, zatim do Pernella pa do Jimmyja Williamsa i Terryja Johnsona. Otpratio bi Carmen kudi iz škole, dak i kad on sam toga dana nije bio na nastavi. Njegov je obilazak s vremenom poceo ukljucivati domove glazbenika, u nadi da de od njih pokupiti neke natuknice. »U to su vrijeme decki bili stvarno otvoreni i rado bi ti pokazali svoje rifove i finte i dijelili znahje s tobom«, sjeda se bubnjar Lester Exkano. »Nitko nije ocekivao da bi se glazbom moglo nešto zaraditi pa je

dijeliti svoje zamisli s drugim sviračima bilo pitanje osobnog ponosa.« Exkano se sjeća da su u to vrijeme Jimijevi omiljeni gitaristi bili B.B. King i Chuck Berry.

Nekoliko je glazbeničkih obitelji imalo velik značaj, ne samo za Jimija nego i za mnoge druge nadobudne glazbenike iz četvrti. Obitelj Lewis - sa sinom klavijaturistom Daveom Luisom Juniorom i ocem Daveom Lewisom Seniorom- bila je nadahnuće mnogima. »Imali su podrum, u njemu klavir, a vrata su uvijek bila otvorena«, sjeća se Jimmy Ogilvy. »Dave stariji znao je svirati gitaru, ali najradije je ohrabrivao druge. Pokazao je neke fore Quinceyju Jonesu i Rayu Charlesu.« Obitelj Lewis osiguravala je ozračje potpore u kojemu se klincima prenosila poruka da je kreativnost nešto pozitivno. Isto je bilo i s obitelji Holden- sa sinovima Ronom i Daveom te njihovim ocem Oscarom. Na više je načina ta neformalna škola - škola R&B-a kakav se svirao u podrumima i po trjemovima središta Seattlea - postala Jimijeva viša naobrazba.

Te je jeseni Jim i navršio šesnaest godina, a glazba je postajala sve važnijim dijelom njegova života. Sad je već jako dobro svirao akustičnu gitaru, ali žarko je želio električnu. »Bio je opčinjen elektronikom«, sjeća se Leon. »Prespojio je žice u svojoj stereo liniji i pokušao preko nje 'e lektrific ira ti' svoju akustičnu gitaru.« Vidjevši da Jimijevo zanimanje za glazbu svakim danom sve više raste, Ernestine Benson je gnjavila Ala neka dječaku napokon kupi pravi instrument.

Škola je i dalje bila problem. Cak i uz ponavljanje predmeta koje je prethod- ne godine pao, Jim iju je išlo jako loše. Kad su se u prosincu te godine Al i on opet preselili - ovoga puta na nekoliko mjeseci kod Grace i Franka Hatchera - to je za Jimija značilo još jednu promjenu škole. Na kraju drugog polugodišta Jimi je opet pao matematiku, engleski i tehničko crtanje. Nije mogao dvaput ponavljati razred pa su ga pustili da ipak te jeseni upiše srednju, nadajući se da će nova okolina možda pridonijeti i poboljšanju ocjena.

Otac i sin samo su kratko živjeli s Hatcherovima, kojima su brzo dojadile Alove nevolje. »AI je bio tako nedosljedan: pio je, kockao, a kući je dolazio u nemoguće sate«, sjeća se Frank Hatcher. U travnju 1959. su se opet preselili, toga puta u stan na First Hillu. Zgrada je bila tako prepuna štakora da u tom stanu Al nije niti jednom uključio štednjak ili koristio kuhinju. Malo niže niz ulicu 'operirale' su prostitutke. Stan se nalazio preko puta popravnog doma za malo- Ijetnike, što je možda služilo kao podsjetnik Jimiju gdje bi mogao završiti.

Unatoč propadanju oko njih, baš je u tom stanu Jimi doživio najljepši trenu­tak svoga djetinjstva kad mu je otac kupio električnu gitaru. Nakon neprestanih67

pritisaka od strane Ernestine Benson neka »napokon kupi tom dječaku gitaru«, Al je popustio i kupio mu instrument - na otplatu u trgovini Myer's Music. U isto je vrijeme i sebi kupio saksofon, s namjerom da ga počne svirati. Nakratko su dvojica Hendrixa zajedno svirali, no kad je sljedeća rata stigla na naplatu, Al je vratio svoj saksofon u trgovinu.

Jimijeva gitara bila je bijela, marke supro ozak, za dešnjake, ali Jim i joj je odmah stavio žice u položaj za Ijevake, no još uvijek su mu, naravno, sve kontrole na njoj bile naopako, što je otežavalo sviranje. Jimi je odmah nazvao Carmen Goudy i zaurlao u telefon: »Dobio sam gitaru!«

»Već imaš gitaru«, rekla je ona.»Ne, mislim na pravu gitaru!« uskliknuo je. Požurio je do njezine kuće. Dok

su hodali prema Meany Parku Jimi je doslovno pocupkivao od sreće s gitarom u ruci. »Imajte na umu«, rekla je Carmen, »da smo mi bili strašno siromašni i da ni u d jetinjstvu nismo dobivali darove za Božić pa je to njemu bilo kao svi Božići odjednom spojeni u jedan. Nisi se mogao ne radovati zajedno s njim. Mislim da je to bio najsretniji dan u njegovu životu.«

U parku, Jim i je isprobavao svoju novu gitaru i neke trikove koje je bio naučio na akustičnoj. Već je imao uvježbane mnoge pokrete, od sve one svirke na zračnoj gitari pa je odmah izgledao kao pravi g itarist premda još nije imao potrebnu vještinu.

»Ja ću ti biti prva obožavateljica«, objavila je Carmen.»Misliš li da ću stvarno imati obožavatelje?« upitao je Jimi. Uvjeravala ga

je da hoće.Njihova je veza već bila napredovala do ljubljenja, premda su oboje još

bili neiskusni u tome. Nakon poljupca, Jimi bi joj uvijek objašnjavao kakav je to poljubac bio. »Ovo je bio francuski poljubac, jer smo gurnuli jezik jedno drugo- me u usta«, rekao bi. Carmen se sjeća da su njegovi poljupci »bili najsočniji«. Toga dana u parku. Carmen je bila pomalo frustrirana, jer se činilo da Jimija više zanima gitara nego ljubljenje. Naravno, to joj ga je automatski učinilo još privlačnijim , što je bila prednost koju će Jimi na kraju izbrusiti do savršenstva.

Gitara je postala njegov život, a njegov je život bila ta gitara. Sad kad je imao glazbalo, sljedeći zadatak koji si je zacrtao bio je pronaći bend. Tijekom sljedećih mjeseci Jimi je svirao doslovno sa svakim iz četvrti tko je imao ikakav instrument. Većinom je to bila neformalna svirka bez pojačala - jer Jim i ga još

nije imao. Kad bi imao sreće, neki od starijih glazbenika dopustio bi mu da se priključi na njegovu opremu pa bi zasvirao kako treba. Katkad je uspijevao po- suditi pojačalo iz kluba za mladež. Također, nije imao ni kovčeg za gitaru pa ju je nosio golu ili u papirnatoj navlaci iz kemijske čistionice, zbog čega je vise izgle­dao kao beskućnik nego kao kulerski gitarist. Nošenjem gitare u vrećici zrcalio je Berryjevog Johnnieja B. Goodea.

U to je vrijeme Jim i znao samo nekoliko rifova i niti jednu cijelu pjesmu. Car­men Goudy se sjeća da je prva pjesma koju je naučio svirati od početka do kraja bila Tall Cool One od The Fabulous Wailersa. Wailersi su bili rokeri s utjecajima R&B-a izTacome (država Washington) poznati među lokalnim stanovništvom po tome što su prvi usavršili Louie, Louie.

Isprva su Jimija privlačile pop pjesme koje su tih dana bile popularne. Često je svirao s Jimmyjem Williamsom; W illiams je pjevao, a Jimi ga je pratio s nekoliko sirovih akorda na gitari. »Svirali bismo neke od standards«, sjeća se W illiams. »Bilo je tu dosta Franka Sinatre i Deana Martina. Jim i se zaista trudio skinuti ritam tih pjesama. A volio je i Duanea Eddyja.« Eddy, koji se specijalizirao za brzi rockabilly, postao je Jimijev prvi pravi gitarski junak pa je Jimi brzo naučio Forty M iles o f Bad Road, Peter Gunn i Because They're Young. Jimi je brzo učio, skidao je po jednu pjesmu dnevno, tako da se Jimmy Williams običavao šaliti na njegov račun i govoriti da je pravi »Ijudski džuboks«. Kad bi naišao na dugački solo, svirao je jako brzo, što nije uvijek bilo primjereno, čak ni za Duanea Eddyja. No, rock'n'ro ll je bio samo jedan od mnogih pravaca koji su zanimali Jimija, a Williams se sjeća da je toga Ijeta Jimijeva omiljena pjesma bila Memories Are Made O f This Deana Martina.

Devetoga rujna 1959. Jim i je krenuo u deseti razred u Garfield High School. Premda je zbog ponavljanja devetog razreda kasnio godinu dana, to je za njega bio uzbudljiv prijelazni period. Škola Garfield smještena u srcu Central Districts bila je najintegriranija srednja škola u Seattleu, a uz to i jedna od najboljih u gra­du. Sastav učenika bio je: 50% bijelaca, 20% Azijata i 30% crnaca. Osim toga, bila je ogromna: te je godine imala 1688 učenika.

Tijekom prvog polugodišta u Garfieldu, prvih dvadesetak dana Jimi nije pretjerano sudjelovao na satovima pa se ni ocjene nisu poboljšale. Zapravo, po- kazivao je tako malo zanimanja za gradivo da ga je jedan od profesora opisao kao »neučenika«. U školu je dolazio prvenstveno zato što mu je to omogućavalo da ponovno bude s Jimmyjem, Pernellom i ostalim frendovima iz četvrti. Većina njihovih svakodnevnih razgovora, koji su se često odvijali u zadnjim klupama za vrijeme sata, vrtjela se oko glazbe. Škola je u kantini imala džuboks, a učenicima69

je bilo dopušteno koristiti ga. Osnivali su bendove ili cijelo vrijeme razgovarali o osnivanju bendova. Većina bendova u četvrti bijahu neformalni i postave su im se stalno mijenjale, ovisno o tome tko je te večeri bio Slobodan. U zadnjoj klupi bi pod satom planirali tko će svirati bas i kojim će redoslijedom svirati pjesme.

Jim ijev prvi koncert dogodio se u podrumu Temple De Hirsh Sinai, sinago- ge u Seattleu. Jim i je svirao sa skupinom starijih dječaka, a nastup je istovreme- no bio i audicija na kojoj će se odlučiti hoće li ga uključiti u stalnu postavu tada još bezimenog benda. »Tijekom prvog seta, Jim i je izveo ono svoje«, sjeća se Carmen Goudy. »Svirao je totalno divlje, a kad su predstavljali članove benda i kad je reflektor osvijetlio njega, bio je još nabrijaniji.« Nakon stanke bend se vra­tio na binu bez njega. Carmen se zabrinula da mu nije pozlilo ili takvo što, jer prije nastupa je bio tako nervozan da se bojala da će povraćati. Nakon kratke potrage pronašla ga je u uličici iza zgrade. Izgledao je kao šaka jada, kao da će svakoga trena briznuti u plač. Rekao joj je da su mu dali otkaz već nakon prvoga seta - bio je opušten iz svog prvog benda već za prvog nastupa u profesionalnoj karijeri. Radije nego da ode kući, sjedio je u uličici punih sat vremena raspravljajući o bijednom stanju svoje buduće karijere. Carmen mu je tiho pokušala sugerirati da bi možda mogao svirati tradicionalnije i s manje divljanja. Te su ga riječi, premda su došle od njegove djevojke, uvrijedile. »To nije moj stil«, ustrajao je. »Ja tako ne mogu.« Njezina glavna briga bila je hoće li ga itko htjeti u bend. Nedugo nakon toga njihova je veza počela blijedjeti, premda ne zbog tog razgovora i neslaganja u mišljenju. Drugi su dečki počeli pozivati Carmen na izlaske, a nju je to privuklo. »Stvarno mi se sviđao Jimi«, sjeća se Carmen, »ali stariji dečki su imali aute i dovoljno novca da me izvedu na lijepa mjesta.« Carmenini izlasci s Jim ijem uglavnom su se svodili na šetnje parkom. Cesto su prolazili pokraj drive- -in restorana gdje bi vidjeli druge parove kako piju colu, sjedeći u autima. »Stariji dečki su me mogli odvesti na hamburger, a Jim i nije imao ni auto niti novca za izlaske.« Ostali su prijatelji do kraja srednje škole, ali njegovi 'sočni poljupci' uskoro su postali samo sjećanje.

Jim ijev prvi značajni bend bit će The Velvetones, grupa koju su osnovali klavirist Robert Green i tenor-saksofonist Luther Rabb. »Zapravo smo bili samo skupina klinaca«, sjeća se Luther. »Imali smo postavu koja se često mijenjala, a uključivala je četiri gitarista, dva klavirista, par puhača i bubnjara. To je još bilo 'revijalno' doba kad je svaki nastup imao i plesne točke. Morali smo se svečano70

odjenuti i zalijepiti si svjetlucavu prašinu po hlačama da bi blistale pod svjetii- ma.«

Velvetonesi nisu bili 'ispolirani' bend. »Većina naših pjesama bile su gi- tarsko-klavirske, a miješale su džez, blues i R&B«, prisjeća se Pernell Alexander koji je svirao gitaru u grupi. Tipični set Velvetonesa uključivao bi jedan džez standard poput A fter Hours, nakon njega pjesme Duanea Eddyja Rebel Rouser i Peter Gunn. Njihov 'potpis' bila je pjesma Honky Tonk, instrumental Billa Dog- geta. »Ona je postala Jim ijev standard«, kaže Terry Johnson. U početku, Jimi nije bio najbolji g itarist u bendu, ali svakoga je dana postajao sve boljim. Jim i je imao jedan dar prirode - vrlo dugačke prste, koji su mu omogućivali da obuhvati vrat i dosegne visoke note koje su drugim gitaristima predstavljale problem. Tu je prednost koristio do maksimuma, svirajući pojedinačne note koje nisu bile u izvornim kompozicijama. S obzirom da je bio početnik, rezultat ponekad nije bilo ugodan za uho, ali privlačio je pozornost publike. Ako ništa drugo, bio je upadljiv.

Jedna je audicija Velvetonesima priskrbila stalni tjedni angažman u Birdlan- du, legendarnom klubu na uglu Madisona i Dvadesettreće ulice. Kao profesio- nalni glazbenik Jimi je sad mogao svraćati u klub i besplatno gledati koncerte drugih bendova, što je za njega bilo veća stvar nego ona dva dolara koliko bi zaradio nastupom. Za jednoga od takvih posjeta Jim i je uvjerio Davea Lewisa da mu dopusti solažu dok su on i njegov bend na pauzi izmedu dva seta. Ti deseto- minutni nastupi u osnovi su Jimiju dali priliku vježbati pred publikom i iskušavati neke od trikova u situaciji koja sa sobom nije nosila nikakav rizik. Kao što će Lewis kasnije ispričati, Jim i je često uspijevao šokirati stariju i sofisticiraniju pu­bliku kakva je dolazila slušati Lewisov bend: »Svirao je divlje rifove, ali ljudi na to nisu mogli plesati. Samo su zurili u njega.«

Jedan od redovitih nastupa Velvetonesa bili su koncerti petkom u Yesler Terrace Neighborhood House. Nastupi u dvorani za rekreaciju u stambenom naselju u vlasništvu grada teško da bi se mogli nazvati glamuroznim, a i nisu donosili novae, ali Jim iju i dečkima dali su priliku za eksperimentiranje. »Bili su to zapravo sock hops* i neki bi klinci plesali, ali većinom si svirao drugim klincima koji su i sami bili glazbenici«, sjeća se lokalni glazbenik John Horn. »Svirali su R&B i nešto bluesa. Jim i je već tada bio pravi prizor - sama činjenica da je svirao gitaru za dešnjake naopačke bila je dovoljna da vas opčini.«

Jimi još uvijek nije imao pojačalo, a znao je da ne može zatražiti od oca da

* c ipele bi o š te tile parkot u g im nastičkim dvoranam a pa su klinci m orali izuti c ipe le na ulazu i p lesati u ćarapam a, otuda izraz sock hop, to jes t pocupkivanje u čarapam a; nap. prev.

71

mu ga kupi. Premda mu je Al kupio gitaru, sad je duboko žalio tu svoju odluku, jer je bio uvjeren da njegov sin gubi previse vremena na glazbu. Al će kasnije tvr- d iti da je blagonaklono gledao na Jimijeve rane bendove, no članovi tih skupina svi do jednoga kazuju posve drukčiju priču. »Jimi je gitaru držao kod Pernella, jer se bojao da bi mu je otac mogao razbiti ako je ostavi kod kuće«, sjeća se Anthony Atherton iz Velvetonesa. »Njegov je otac bio protiv glazbe u kući, čak i protiv vježbanja.« Jedna od svakodnevnih obveza članova benda bila je izvući Jimija iz kuće na probu ili na gažu. Nekoliko članova benda bili su prisutni u nekoliko navrata kad je Al u bijesu udario sina. »AI je bio takav«, kaže Pernell. »Bio je brutalan čovjek, djelomično i zbog toga što su tada bila takva vremena i muškarci su se tako ponašali. Kad nije bilo žene koju bi mogli tući, m latili su klince. Bila je to gadna scena, zbilja ružno.«

Al nije često bio kod kuće, ali kad je bio dečki iz benda znali su da ne smiju ni prim irisati vratima. »Čak mi je i kao tinejdžeru bilo jasno da je gospodin Hen­drix zamjetno drukčija vrsta oca«, prisjeća se Atherton. »Bojao sam ga se zbog grmljavine njegova glasa i načina kako se ponašao prema vlastitoj djeci. Tkogod bi došao s instrumentom u ruci mogao je očekivati nevolje. Odmah bi rekao ‘baci tu vražju stvar iz ruke, to ti neće osigurati posao'.«

Jedne večeri nakon nastupa u Birdlandu, Jim i je ostavio gitaru u garderobi u klubu, misleći valjda da će tamo biti sigurnija nego kod kuće. Kad se sljedećega dana vratio u klub, vise je nije bilo - netko ju je ukrao. »Bio je slomljen«, sjeća se Leon. »Ali mislim da je bio još u gorem stanju zbog toga što je znao da to mora reći ocu i da ga čekaju gadne batine.« U tom se trenutku činilo da je Jimijeva karijera glazbenika završila.

U jesen 1959. Jimi se počeo viđati s Betty Jean Morgan, koju je upoz- nao u školi. Betty je odrasla na Jugu i imala je težak naglasak - neuobičajen za Afroamerikance u Seatllu. S obzirom na Jim ijev vječni nedostatak novca, njihovi izlasci obično su se svodili na šetnje do Leschi Parka. Bettyni su roditelji bili konzervativni pa ih je Jimi morao službeno pitati smije li izvesti njihovu kćer. Jimi je uživao u tome. »Bio je krasan«, sjeća se Betty Jean. »Mojim je roditeljima bio drag, jer je bio tako uljudan. Mama je bila stvarno dobra kuharica, a on ju je obožavao.« Dok je Jimi još imao svoju gitaru, znao je sjediti na Bettynu trijem u i svirati joj, pokušavajući ostaviti dojam na nju.

Te je jeseni navršio sedamnaest godina. Školski kolega Mike Tagawa sjeća se da se uvijek odijevao u odjeću koja je za modom zaostajala dvije godine.72

»Imao je u osnovi isti izgled kao u filmu 'Grease' - uske crne hlače, prugastu crno-bijelu košulju s podignutim okovratnikom i tanki remen malo pomaknut u stranu.« Kad je napokon našao posao kao raznosač novina za Seattle Post Intelligencer, nije ga dugo zadržao. Dao je otkaz nakon samo tri mjeseca, jer nisu redovito plaćali.

Jim i je često pomagao ocu kositi travnjake, a Al je htio da on jednoga dana nastavi obiteljski posao i da radi uz njega. »Ako je Jim i cijeli dan naporno radio«, sjeća se Leon, »dobio bi jedan dolar. Ali bio je to težak rad i Jimi ga je mrzio.« Za razliku od njega, Jimmy Williams si je našao posao u prehrambenoj trgovini gdje je zaradivao pedeset dolara na tjedan pa ga je stalno pokušavao tamo zaposliti. »Takva bi plaća njemu značila totalnu promjenu u životu«, rekao je Jimmy, ali Al je odbio dati dopuštenje da Jimi počne raditi u toj trgovini. »Stalno je govorio da Jimi ne može raditi do kasno navečer, jer ujutro ima školu i mora učiti«, sjeća se Williams. »Ali, naravno, Jim i jedva da je i išao u školu, a nikad nije učio.«

Prijateljstva iz školskih dana počela su polako odumirati kad su dečki odras- li, zaposlili se ili se odselili iz četvrti. Činilo se da Jimi zaostaje za njima u mnogim stvarima, a čak ni njegova veza s Betty Jean nije otišla dalje od ljubljenja. Novu1960. godinu dočekaoje s Jimmyjem Williamsom, svirajući Memories Are Made o f This Deana Martina. U ponoć je nazvao Betty Jean da joj čestita, ali kad se uzme u obzir da je živjela samo nekoliko ulica niže, teško da je to mogla shvatiti kao jako romantičan potez.

Ako je Jim i u to vrijeme spavao s nekom drugom djevojkom, nikad se nije pohvalio prijateljima. Jimmy Williams i Pernell Alexander sjećaju se tuluma na koji su svi išli, a na kojemu su se očekivale i neke starije, iskusnije cure. Činilo se to kao dobra prilika da Jimi izgubi nevinost. Pernell je uvijek bio napredniji i imao je 'uličnu inteligenciju' pa je prije ulaska u kuću posjeo Jimija i Jimmyja na trijem i rekao im kako stvari stoje. »Ovim curama nema staraca pa će možda htjeti tu lum ariti cijelu noć. Nadam se da vas dvojica znate što treba napraviti. Je li se ijedan od vas dosad ševio?«

Niti jedan od njih dvojice nije odgovorio. Po tišini i po njihovim razrogačenim očima bilo je jasno kao dan da nisu imali nikakvih iskustava. »Pa, samo trebate biti kuleri«, rekao je Pernell kad je ulazio u kuću.

Jim i i Jimmy nisu krenuli za njim. Ostali su na trijem u pogledavajući se, jedan u drugome tražeći hrabrost. Njima je seksualnost bila usko povezana s prodikama i upozorenjima da ne 'naprave nekoj curi dijete'. Dodatan strah može se pripisati činjenici da su imali prijatelje kojima se to i dogodilo. Nekoliko su trenutaka razmatrali mogućnosti i razgovarali o problemima koje bi trudnoća73

unijela u njihove ionako teške mlade živote. Imali su sedamnaest godina, ali još uvijek su bili dječaci. »Ne mogu si priuštiti da nekoj curi napravim dijete«, zdva- jao je Jimi. Jimm y W illiams potpuno se složio s njim. Na kraju je ustao i krenuo dalje od te kuće. Jimi je slijedio prim jer najboljeg prijatelja i pošao za njim, nikad ni ne zakoračivši u tu kudu.

Jim i je na kraju rekao Alu da su mu ukrali gitaru i dobio je prodiku svog života. Sljedećih je nekoliko tjedana dolazio u školu u raspoloženju lovačkoga psa.

Prije gubitka gitare Jimi je podeo svirati u bendu Rocking Kings. Kao i Velvetonesi, i taj je bend bio sadinjen od klinaca iz srednje škole, ali uspjeli su do- biti nekoliko gaža koje su bile placene na profesionalnoj razini. Premda je bend imao izvrsnoga gitaristu Juniora Heatha, Jim i je na jednom natjecanju školskih bendova ranije te jeseni ostavio tako dobar dojam da su ga pozvali u bend. »Bio je totalni ćistunac«, sjeda se bubnjar Lester Exhano. »Nije pušio i nije pio. A li div- Ijao je vise nego drugi dećki.« Jim i je izvan svjetala pozornice možda bio miran i tih, ali kad bi se našao na bini, s pojacalom i pod uperenim reflektorom, kao da se preobrazio. Rocking Kingsi su imali menadžera, Jamesa Thomasa, koji im je pokušavao pronadi gaže i dati im notu profesionalnosti. Jedan od Thomasovih menadžerskih ukaza bilo je to da svi u bendu moraju nositi sakoe. Za jedan je nastup Jim i morao unajmiti crveni sako, a to ga je stajalo više no što je zaradio od svirke. Al mu to nikad nije dao zaboraviti.

Nakon što mu je bila ukradena gitara više nije bio ni od kakve koristi Rocking Kingsima pa su se nekolicina dlanova benda dogovorili i medu sobom prikupili novae da mu pomognu kupiti novi instrument. Bila je to bijela Danelectro Silver- tone kupljena u Sears Roebucku za 49,95 dolara, a imala je i svoje pojadalo. Kao i prvu gitaru, i ovu je Jimi ostavljao kod prijatelja da izbjegne ocev gnjev. Obojio ju je u crveno i na prednjoj strani napisao 'Betty Jean' slovima visokim pet centi- metara. Njegova tetka Delores pripomenula je da je gitaru mogao nazvati Lucille, da ved B.B. King nije tako nazvao svoje glazlpalo.

B.B. King je i dalje imao velik utjecaj na Jimija, a bend je rado svirao obrade pjesama Every Day I Have the Blues i Driving Wheel. Set pjesama koje su izvodili Rocking Kings ukljucivao je pjesmu C.C. Rider, u izvornom R&B obliku kako ju je izvodio Chuck W illis; Hank Ballardovu inacicu pjesme The Twist, koja je bila sporija od popularnog hita Chubbyja Checkera, zatim popularne pjesme poput74

Rockin' Robin' ili Do You Want to Dance, obrade hitova Coastersa, Blueberry H ill Fatsa Domina i gotovo uvijek pjesme Duanea Eddyja i Chucka Berryja. Bend je svirao i vlastite inačice mjesnih favorita David's Mood, kao i Louie, Louie.

»Miješali smo blues, džez i rock«, sjeća se Exhano. »Svirali bismo sve na što su ljudi plesali.« Pjesme su bile obilježene Exhanovim neobičnim zvukom bubnjeva, koji je on zvao 'bljutavi ritam ’. »Bio je to sporiji ritam«, objasnio je Ex­hano, »na koji je bilo lakše plesati. Bio je to i dalje definitivno crni zvuk, ali naša je publika bila miješana, dolazili su svi.«

U lipnju 1960. su se Al i Jim i opet morali seliti, toga puta u malu kudu na adresi 2606 East Yesler Way, samo nekoliko ulica niže od škole Garfield. Jimi je drugi razred završio s detvorkom iz umjetnosti, dvojkom iz daktilografije te s jedinicama iz književnosti, povijesti i tjelesnog, a radije se bio ispisao sa španjolskog, drvodjeljstva i drugog stranog jezika nego da i njih padne. »Jed­nostavno nije htio ućiti«, sjeda se Terry Johnson, »a onda bi zbog toga dobivao negativne ocjene, što mu je dodatno umanjivalo samopouzdanje.«

Kad je sljededega rujna pocela nova školska godina u školi Garfield, Jimi je prvih mjesec dana išao na satove, ali uskoro je postalo ocito da nikad nece maturirati. Unatoc nekoliko upozorenja da de biti iskljuden iz škole ako nastavi izostajati, J im i je opet markirao pa je krajem listopada 1960. i službeno skinut s popisa udenika škole Garfield. U njegovu je školskom dosjeu pisalo da je napustio školu zbog posla, no Jimi nije imao nikakav drugi posao osim položaja gitarista u bendu Rocking Kings. »Bio je tako daleko od mature da se tu nije radilo samo o nekoliko boljih ocjena ili manje izostanaka«, sjeda se ravnatelj Frank Hanawalt. »Toliko je gradiva propustio da je postalo nemoguce sve to nadoknaditi. Tada su na snazi bili zakoni koji su nam nalagali iskljucivanje udenika koji nisu redovito pohađali nastavu.« Te je godine škola Garfield na taj nacin ostala bez 10 posto svojih udenika.

Nekoliko godina kasnije, kad je Jimi postao slavan i kad je poceo m itologi- zirati svoju prošlost pred lakovjernim novinarima, ispricao je fantasticnu pricu o tome kako su ga iz Garfielda izbacili rasisticki profesori nakon što su ga zatekli da se u knjižnici drži za ruku sa svojom bijelom djevojkom. Prica je bila u pot- punosti izmišljena, jer u toj školi međurasne veze nisu bile tako neuobicajena pojava, premda Jimi ni nije imao bijelu djevojku s kojom bi se mogao držati za ruke. Nitko tko je u tim godinama pohadao Garfield ne sjeda se niti jedne druge Jimijeve djevojke osim Betty Jean. Jim i se, doduše, bio sprijeteljio s Mary W illix, bijelom kolegicom iz razreda, s kojom je kasnije postao blizak - cesto su razgovarali o NLO-ima, podsvjesnom umu i reinkarnaciji. Jimijevo je prijateljstvo75

s Mary bilo platonsko i jedno od rijetkih veza bilo koje vrste s bijelom djevojkom. »Niti jedna od drugih bijelih djevojaka nije imala pojma tko je Jimi«, sjeća se Mary. Svejedno, njihovo prijateljstvo, kao i prijateljstva koja je Jim i ostvario s drugim glazbenicima svih rasa u školi Garfield i u Central Districtu, ostavit će trajan dojam. »Multikulturalnost koju je Jim i iskusio u školi Garfield nešto je što će ostati s njim do kraja života«, sjeća se W illixica. »Bilo je to zaista posebno mjesto i ostavilo je svoj trag u svima koji su pohađali tu školu.« Ta prijateljstva, od kojih su mnoga bila utemeljena na zajedničkoj ljubavi prema glazbi, imala su jači utjecaj na Jimija nego išta što je naučio na satovima.

Što se tiče kasnije Jimijeve priče da je bio izbačen iz knjižnice zbog imagi- narne bijele djevojke... pa, sama pomisao na Jimija u knjižnici u koju su učenici dolazili učiti dovoljno je da izazove smijuljenje medu njegovim prijateljima i školskim kolegama. Istina je to da je 31. listopada 1960. godine Jim i Hendrix bio isključen iz škole zbog izostanaka i negativnih ocjena.

76

SEATTLE, WASHINGTON ^ studeni 1960. -sv ib a n j 1961.

CAROLI JA S P ^ AST L E A

ere rock'n'roll nastupa. Ako si uspio tamo, uspio si svugdje.«// DJ PAT O'DAY iz Seattlea

Jim iju Hedrixu zapravo nije trebalo »pola dana« da dode do Spanish Castlea, kao što je napisao u pjesmi Spanish Castle Magic iz 1968. Od Central Districta treba samo pola sata autom. A ipak, put do kluba u Kentu (država Washington) bio je putovanje koje oblikuje karijeru, jer Castle je bio glavni plesni klub na sje- verozapadu zemlje, a nastup u njemu bio je san svakoga lokalnoga glazbenika. Hendrix je prvi put bio u tom klubu 1959. na koncertu Fabulous Wailersa, tada najpoznatijeg lokalnog benda, a vraćao se kad god bi mu se ukazala prilika. Sagraden 1931. kao balska dvorana, klub je mogao prim iti dvije tisuće posjeti- telja. Njegova moderna neonska svjetla i štukatura s tornjićima osigurale su svo­je mjesto u povijesti američkog sjeverozapada kad su Fabulous Wailersi 1961. izdali koncertni album A t the Castle. DJ Pat O'Day bio je taj koji je organizirao većinu velikih koncerata u klubu. »Spanish Castle je bio Valhalla ere rock'n'roll nastupa na američkom sjeverozapadu«, rekao je. »Bilo je to najvažnije mjesto i svi su mjesni bendovi željeli nastupati na njegovoj bini.«

Jim i je prvu priliku za nastup u Castleu dobio kad su krajem 1960. Rocking Kingsi bili predgrupa jednom drugom bendu. Sam nastup nije bio pretjerano reprezentativan, jer su svi u bendu bili nervozni, premda su u to vrijeme Roc­king Kingsi već svirali po dobrim mjestima. Nastupali su na »Seafair Festivalu« u Seattleu i osvojili drugo mjesto na amaterskom natjecanju »All State Battle of the Bands.«77

Premda je većina publike u Castleu bila bijela, klub je bio integriran i mnogi od bijelih glazbenika u toj regiji prigrlili su džez i R&B glazbu. »Glazbena scena na sjeverozapadu bila je pod jakim utjecajem afroameričke kulture«, prisjeća se Larry Coryell, koji je započeo karijeru u Checkersima, popularnom bendu koji je nastupao u Castleu. »Glazba sa sjeverozapada imala je originalnost koju je djelo- mice mogla zahvaliti činjenici da je Seattle geografski tako izoliran. Zbog toga je prljavi R&B Wailersa, Franticsa i Kingsmena postao 'domaćim ' zvukom.«

Louie, Louie bila je zaštitna pjesma tog područja, a svirao ju je gotovo svaki bend na gotovo svakom koncertu. Riječi su možda bile nerazumljive, ali moćni ritam pjesme - koji je bio prilagcden iz gotovo calypso izvornika Richarda Berryja - definitivno je pozivao na pies. Prljavi zvuk koji spominje Coryell djelomično je bio rezultat korištenja low -fi opreme odvrnute do kraja, ali takoder i namjernog eksperimentiranja. »Zapravo bismo odrezali cunjasti dio zvučnika, stavili na njih ručnike i zabili čačkalice u woofere, sve samo da dobijemo sirovi feedback«, sjeća se Jerry M iller koji je kasnije svirao s bendom Moby Grape. Jimijevo eks- perimentiranje s distorzijom počelo je negdje u to vrijeme, kad mu je jednom pojačalo ispalo iz ruke, a to je izobličilo zvuk njegove gitare. Niti jedan bend nije bolje izvodio »prljavo, ali kul« nego što su to činili the Fabulous Wailers. Premda su svi bili bijeli, Wailersi su usavršili vlastiti inovativni R&B zvuk, a njihov g itarist Rich Dangel imao je veliki utjecaj na Jimija. Dangel se sjeća da mu je na­kon koncerta u Castleu prišao Jimi i pohvalio njegovu svirku. »Bio je sramežljiv momak, ali bilo je očito da mi pokušava laskati«, rekao je Daniel. »Ponudio je da će uskočiti ako nam ikad zatreba gitarist.« Ta je ideja na prvi pogled bila ap- surdna, ali pokazivala je da se nekoć sramežljivi Jimi pokušava samoreklamirati. U Castleu nije nastupalo mnogo afroameričkih gitarista pa se Jim i isticao i u tom kontekstu.

Priča o tome kako se Jimi motao iza pozornice u Castleu postala je le- gendom. Pat O'Day ju je često pričao: »Taj se crni klinac stalno motao uokolo. Prišao bi mi i jako me uljudno upitao: 'Gospodine O'Day? Ako se ikome pokvari pojačalo, ja imam jedno u prtljažniku auta. Stvarno je dobro. Ali ako ga zatrebate, i ja ću svirati'.« U to je vrijeme bilo uobičajeno da pojačalima pregori koja elek- tronska cijev. Jimijeva je izjava bila blagi oblik ucjene: ako trebate moje pojačalo, s njim uzimate i mene. Premda u toj legendi ima i nešto istine - O'Day je kasnije promovirao nastupe Jimi Hendrix Experiencea, a Jimi i on su se nostalgično prisjećali Spanish Castlea - definitivno je prenapuhana, jer Jim i u to vrijeme ne samo da nije imao auto nego je njegovo jedino pojačalo bilo Silvertone, a to niti jedan glazbenik ne bi nazvao 'stvarno dobrim'. Prijatelj Sammy Drain sjeća se da78

je jedan od momaka iz četvrti imao prastarog Mercuryja kojim su povremeno odlazili do Castlea. »Kad je Jimi napisao onaj stih o 'pola dana' vožnje do tamo, to se odnosilo na taj auto koji bi svako malo stao, jer u njemu im je ponekad zaista trebalo pola dana da stignu do tamo«, rekao je Drain.

Nepouzdani auti postali su problematičnim dijelom iskustva bivanja članom Rocking Kingsa. Na primjer, jednom kad je bend dobio gažu u Vancouveru, auto im se pokvario još i prije kanadske granice. Završili su s neplaniranom svirkom u Bellinghamu u državi Washington, sve dok ih policija nije otjerala. Za sav svoj trud dobili su samo dovoljno za autobusnu kartu do Seattlea. Izvorna se posta- va raspala nakon te katastrofalne zamalo-turneje, premda je menadžer James Thomas ponovno sastavio bend i Jim iju dodijelio veću ulogu postavivši ga i za prateći vokal. Jim i je u to vrijeme rijetko pjevao, tvrdeći da ima slab glas. Thomas je preimenovao bend u Thomas and the Tomcats te preuzeo ulogu frontmena. U to j je konfiguraciji bend dobio nekoliko gaža u ruralnim gradićima daleko od Seattlea, ali problemi oko prijevoza i dalje su im bacali klipove pod noge. Jedan nastup na istoku države Washington donio im je tridesetpet dolara, što znači da je Jimi zaradio šest dolara za cijeli vikend sviranja. No, ruralna je publika obožavala bend, pogotovo Jimijevu solažu na Come On Earla Kinga, koja je pos­tala vrhuncem nastupa Tomcatsa. Za vrijeme vožnje natrag kući bend je bio izvr- sna raspoloženja, sve dok istočno od Seattlea nisu upali u snježnu oluju. »Bilo je negdje četiri ujutro«, sjeća se Lester Exhano, »a mi smo bili u Studebakeru iz '49 koji je pripadao Jamesu Thomasu. Svi su bili umorni pa smo stali i malo odspava- li, nadajući se da će snijeg uskoro prestati.« Kad su se dva sata kasnije probudili, oluja se već bila pretvorila u mećavu, a oni su se pobojali da bi se mogli smrznuti ako ne nastave voziti. Za volanom je bio Exhano kad je auto sletio s ceste u jarak i prevrnuo se. Nitko nije bio ozlijeden, ali svi su bili jako prestrašeni.

Jimi nije bio samo jako prestrašen, nego je objavio da je već sit kasnonoćnih vožnji u tru lim autima. »Dosta mi je više toga sranja«, rekao je zatečenim kole- gama iz benda, a onda je legao u snijeg i počeo raditi andele. Ostali iz benda uspeli su se gore na cestu u potragu za vučnom službom. Kad su se vratili, cijeli sat kasnije, Jim i je još ležao u snijegu, naoko beživotno, s kaputom preko glave. »Stvarno smo mislili da se smrzao nasmrt«, sjeća se Exhano. Kad je Lester otišao provjeriti daje li Jim i znakove života, on je skočio i povikao: »Prevario sam vas! Nije mene tako lako u b iti!«

79

Većina Jimijevih prijatelja maturirala je do proljeća 1961. Mogućnosti za- poslenja za mlade Afroamerikance bile su rijetke, obično ograničene na mjesta u uslužnim djelatnostima. Čak su i mnoga od tih zaposlenja - recimo, mjes­to prodavača u trgovini - crncima iz toga područja bila nedostupna. Praktički sve do kraja pedesetih crnci u Seattleu mogli su kupiti odjeću u trgovinama u gradu, ali je nisu smjeli probati. Uz ograničene mogućnosti, Jimijevi prijatelji - uključujući Terryja Johnsona i Jimmyja Williamsa - prijavili su se u vojsku, što je bio najčešći izbor zaposlenja nakon mature za afroameričke mladiće iz njihove četvrti. S obzirom da je prekinuo školovanje, Jim i je imao još manje izbora nego ostali. Nije imao nikakvog poslovnog iskustva, osim toga što je ocu pomagao u hortikulturi i, naravno, svirao u bendovima. Kad bi naletio na neke od prijatelja, na njihovo pitanje ima li posao odgovarao bi da su Tomcats njegov posao. Nije imao ništa osim gitare i pojačala, ali te dvije dragocjene stvari bile su mu dovol- jno da si zamisli karijeru gitarista.

Kad su tijekom svoje turneje u grad došli Hank Ballard and the M idnighters, Jimi je dobio besplatne karte, a otišao je na koncert s gitarom u krilu. Nakon koncerta je proganjao Ballardovog gitarista neka mu pokaže par fora za improvi- zacije, slijedeći ga u stopu sve dok ovaj nije pristao. Jim i se počeo promovirati na sve moguće načine; možda jest bio kratak s novcem, ali imao je ambicije i imao je petlju. Svejedno, čak i na vrhuncu uspješnosti Tomcatsa, Jimi je zarađivao manje od dvadeset dolara mjesečno, a većina zarade odlazila je na kupnju opre- me i odjeće za nastupe. Imao je osamnaest godina i zakonski je bio odrastao, ali još uvijek je ovisio ocu i nije se mogao uzdržavati bez njegove pomoći.

Negdje u proljeće Jimi je došao u blizinu još jedne lokalne zvijezde u uspo- nu: Brucea Leeja. »Bilo je to u kuglani Imperial Lanes dolje na aveniji Rainier«, sjeća se kolega iz škole, Denny Rosencrantz. U to je vrijeme Lee bio poznat po svojim demonstracijama karate vještina i po sklonosti započinjanju tučnjava na parkiralištu kuglane. Jim i je otišao u kuglanu gledati neke frendove koji su kuglali - jer on sam nije imao novca za to - ali ako se izuzme kratko rukovanje, vjerojatno nije imao bližih kontakta s čovjekom koji će uskoro postati legendom u svijetu borilačkih vještina.

Jim ijev odnos s ocem nastavio je biti loš., Al je smatrao da mu je sin lijenčina, a sad kad je postao punoljetan Al je sve glasnije izražavao kritike. »Po tatinom je mišljenju Jimijevo bavljenje glazbom bilo čisto sranje«, sjeća se Leon. »Doslovno je rekao da glazba dolazi od vraga.« Al je još uvijek htio da njegov najstariji sin radi s njim u hortikulturi. Jim i je mrzio fizički rad u održavanju i uredenju vrtova, a sama pomisao da radi kao očev pomoćnik bila je nešto strašno na što nije

htio ni zamisliti. Kad i jesu radili zajedno, taj ih zajednički rad nije nimalo zbližio, a Jimi se žalio da je jedina plaća koju mu je Al ikada dao bio jedan dolar. Jim i i Leon su obojica oponašali očev ozbiljan glas kad bi im pružao novčanicu: »Evo ti dolar.« Tijekom proljeća 1961. godine jedan je od Alovih klijenata vidio kad je Al šakom udario Jimija. Taj je incident Jim i spomenuo i intervjuu iz 1967. godine: »Udario me šakom u lice i ja sam pobjegao.« Leon se sjeća da je Al 'remenao' Jimija čak i nakon što je navršio osamnaestu.

Jimijevo siromaštvo činilo se teškim čak i ostalim članovima benda, od kojih niti jedan nije potjecao iz povlaštene obitelji. Terry Johnson radio je u za- logajnici točno preko puta škole Garfield, a Jim i je često svraćao po besplatni obrok. Jim i je od Terryja saznao da vlasnik u vrijeme zatvaranja baca neprodane hamburgere i pržene krumpiriće. Čak i kad Terry nije radio večernju smjenu, Jim i je dolazio i uljudno pitao imaju li hrane koju namjeravaju baciti. Isprva su mnogi bili zatečeni time što je, u osnovi, bilo prosjačenje od strane dečka kojega su poznavali iz viđenja iz škole, ali uskoro su i oni shvatili u kakvoj je bijednoj situ- aciji pa su mu počeli skupljati neprodane hamburgere. Ponekad je imao sreće pa bi dobio pet-šest hamburgera, koje bi zatim odnio kući. No, najčešće bi već na parkiralištu iza zalogajnice brzo pojeo to malo što bi dobio, kao izgladnjela životinja. Dok je jeo, imao je divan pogled na školu koju više nije pohađao.

Jimi je i dalje izlazio s Betty Jean, premda je rijetko imao novca za izvesti je igdje drugdje nego u park. Svejedno, toga proljeća ju je zaprosio. Taj je nje­gov potez bio nepromišljen pa ga ni Betty Jean niti njezini roditelji nisu shvatili ozbiljno. »Moja je majka rekla da ćemo morati pričekati dok ja ne maturiram, što je trebalo biti tek 1963. godine«, sjeća se Betty Jean. Premda su njezini roditelji voljeli Jimija, najvjerojatnije su se ipak nadali da će Jim i naći nekakav posao prije nego što on i njihova kći uđu u bračnu zajednicu.

Razgovor o braku je zamro početkom svibnja kad se Jimi našao na skrbi policijske uprave u Seattleu. Uhitili u ga 2. svibnja 1961. godine zbog vožnje u ukradenom automobilu. Odveli su ga u maloljetnički pritvor - onaj preko puta stana u kojemu je bio živio samo godinu dana ranije. Kad je Al došao položiti jamčevinu za njega, Jim i je rekao ocu da nije znao da je auto bio ukraden i da je u vrijeme kad su ga uhitili bio parkiran. Al je u svojoj autobiografiji napisao da je problem brzo riješen i da »Jimi nije trebao odslužiti kaznu«. Policijski dosje priča drukčiju priču. Jim i je za taj prvi prekršaj proveo jedan dan u zatvoru, a sljedećega jutra su ga pustili, no opet je uhićen samo četiri dana kasnije, ponov- no zbog vožnje u ukradenom autu. Podudarnost dvaju uhićenja u tako kratkom razmaku nije sucu dala povod za pretjeranu blagost pa je Jimiju dosuđeno osam 81

dana u maloljetničkom pritvoru. Taj tjedan proveden u zatvoru nije bio kraj cijele stvari, jer je Jimija svejedno još čekalo saslušanje i izricanje sudske kazne.

U to je vrijeme policijska uprava u Seattleu često bila na udaru kritike zbog toga što bi često uhitili mlade Afroamerikance za stvari za koje bi bijelcima pro- gledali kroz prste. »Murjaci bi te zaustavili iz čista mira, pa makar samo hodao po cesti«, sjeća se Terry Jackson. Gradonačelnik Seattlea je još 1955. osnovao ko- misiju koja je trebala istražiti policijsku brutalnost u Central Districtu. U izviješću te komisije stajalo je da većina policajaca vjeruje da »svi crnci imaju noževe« i da je »crnac u cadillacu sigurno ili svodnik ili diler«. Jimi se kleo da nije ukrao niti jedan od ta dva auta, niti je znao da su bili ukradeni. Svejedno, mogao je dobiti dvije godine zatvora za svaku od točaka optužnice.

Premda je Jim i bio sanjar, čak ni njegova divlja mašta nije mogla smisliti scenarij u kojemu bi bio u stanju živjeti od glazbe u Seattleu. Već je bio izrazio zanimanje za mogućnost da se prijavi u vojsku, a sad kad mu je nad glavom visio datum sudskog saslušanja ta mu se opcija sve više motala po glavi, pogotovo kad se ima u vidu činjenica da su suci često odbacivali optužnicu ako se optuženi prijavi u vojsku. Jimi je već ranije toga proljeća jednom pokušao pristupiti zra- koplovnim jedinicama, zajedno s Anthonyjem Athertonom. »Bio im je dovoljan jedan pogled na nas«, sjeća se Atherton, »i rekli su nam da nemamo tjelesnu konstituciju koja bi mogla izdržati silu težu u zrakoplovu.« Vjerojatniji razlog za odbijanje bio je to što su obojica crni; u to je vrijeme u zrakoplovstvu bilo vrlo malo crnih pilota.

Jim ijev sljedeći izbor bila je kopnena vojska. O tišaoje do ureda za novačenje i upitao bi li mogao dobiti mjesto u 101. padobranskoj diviziji. Čitao je o 101. u povijesnim knjigama, a na svojoj je bilježnici nacrtao čuveni znak orla koji kriješti. »Stalno je govorio da će si nabaviti takvu oznaku«, sjeća se Leon. To mu je postala jedna od glavnih preokupacija, jer je ta oznaka odmah svima jasno davala na znanje tko je osoba koja je nosi. Za dječaka koji je cijelo djetinjstvo lutao bez stabilnosti doma i obiteljskog života, taj je znak, baš kao i muškost koju je predstavljao, imao golemu privlačnost.

Na saslušanju na sudu za maloljetnike 16. svibnja 1961. godine Jimija je zastupao javni pravobranitelj. Tužitelj je pristao na uvjetnu kaznu od dvije godine koja bi se poništila ako se Jim i prijavi u vojsku, ali zauvijek bi ostalo zapisano u njegovu dosjeu da je bio proglašen krivim. Sljedećega je dana Jimi pristupio voj- sci, na trogodišnji ugovor. Trebao se javiti 29. svibnja kad će ga vlakom prebaciti u Fort Ord u Kaliforniji na temeljnu vojničku obuku. Ako će imati sreće, rekli su mu, uskoro će biti član čuvene 101. divizije, iste one koja se padobranima bila82

spustila u Normandiju na Dan D. Ako se izuzme nekoliko izleta na koje išao u ranom djetinjstvu, Jim i nikad nije bio dalje od tristotin jak kilometara od Seattlea. Nikad nije ni letio zrakoplovom, a kamoli iz njega skakao.

Večer prije odlaska na obuku, Jim i je odsvirao posljednji koncert s Tomcat- sima. Bilo je to na festivalu na otvorenom na Madison Streetu, a bend je nas- tupao na pozornici točno preko puta Birdlanda, kluba gdje je Jimi bio započeo s Velvetonesima gotovo tri godine ranije. I Leon je bio prisutan, želeći vidjeti bratov posljednji nastup s bendom, a u publici ga je slušala Betty Jean Morgan. Nakon koncerta Jimi je Betty Jean dao jeftin prsten s poludragim kamenom, rekavši joj da je to zaručnički prsten. U gesti koja ju je dublje vezala za njega nego taj prsten, Betty Jean ga je upitala može li čuvati njegovu gitaru kod sebe dok on ne pošalje po nju.

Ulični je festival privukao nekoliko stotina ljudi, uključujući i nekoliko školskih kolega i prijatelja iz kvarta koji su Jimija poznavali svih tih osamnaest godina koliko je živio u Seattleu. Među njima se našla i Carmen Goudy, sa svojim novim dečkom. Između Carmen i Jimija nije bilo svade, niti je ona žalila zbog prekida kad ga je opet vidjela na bini. Ipak, kao jedna od rijetkih ljudi koji su vidjeli njegov prvi nastup u podrumu sinagoge, nije mogla ne prim ijetiti koliko se njegovo sviranje poboljšalo u tako kratkom vremenu. Sad je bio samouvjeren, a premda su mu solaže još uvijek bile malo pretjerano kićene, svirao je tako efekt- no i karizmatično da ga je publika morala gledati. »Još uvijek je svirao divlje«, sjeća se ona, »ali bio je dobar. Bio je stvarno dobar.«

Sljedećega se dana ukrcao na noćni vlak za Kaliforniju. Istim je tim putem išao i petnaest godina ranije kad je s bakom Clarice i majkom Lucille putovao u Berkeley. Trogodišnjaku je vlak bio veličanstveni stroj pun čuda, ali u dobi od osamnaest godina osjetio se usamljenim čim su izišli iz postaje. Cijeli je život bio proveo nedaleko te postaje, a sad ga je vlak opet nosio prema jugu, daleko od jedinog mjesta koje je ikad nazivao domom.

83

FORT ORT, KALIFORNIJA svibanj 1961. - rujan 1962.

DIVLJI BRAT»Ona je zaista draga žena i, vjerujem, dobra majka, ali kao što kažeš,

teško odolijeva 'divljem bratu’.« //J IM I HENDRIX u pismu ocu

Jimi je stigao u Fort Ord u Kaliforniji 31. svibnja 1961, i započeo temelj- nu obuku u vojsci Sjedinjenih Američkih Država. Kad se prijavljivao, zatražio je položaj u administraciji i u 101. padobranskoj, premda će konačna odluka biti donesena tek nakon temeljne obuke. Jim i je kasnije rekao da je izabrao pado- bransku zato što se u njoj dobivalo dodatnih 55 dolara tjedno zbog opasnosti koje nosi skakanje iz zrakoplova. Također je nakratko razmatrao mogućnost da se prijavi u rendžere, što je bila još jedna ekstremno teška dužnost. U njegovom vojničkom dosjeu piše da je na dolasku bio visok 178 cm, a težak 70 kg. Mnogo godina kasnije, Jim i će u jednom intervjuu reći da je vojsku mrzio od trenutka kad je pristupio, ali to je u proturječju s nekim od pisama koja je pisao svojima. Čini se da su mu se na početku sviđali discipline i red, koji su nalagali što jedeš, kad jedeš, što odijevaš i što radiš svake minute svakoga dana. Za nekoga tko je u tinejdžerskoj dobi živio tako neovisno i tko je kao dijete bio tako zanemarivan, red i disciplina bijahu dobrodošla promjena. U najmanju ruku, Jimi je dobivao tri obroka dnevno, što je bila najredovitija prehrana koju je ikada u životu imao. Tijekom prvih šest mjeseci Jimi je Alu napisao desetke pisama. Razlog to likim pismima na početku bila je potreba za posudbom novca. Žalio se da mu plaća kasni i da ne pokriva temeljne potrebe. Ali korespondencija se uskoro proširila i obuhvatila je čežnju za domom i želje za budućnost. U Jimijevim čestim i dugim pismima Alu bilo je melankolije i njegovih razmišljanja. Nije mu trebalo previse84

razloga za sjesti i napisati pismo - jednom je pisao samo da mu kaže da je izgubio kartu za bus. Al mu je odgovarao, premda su njegova pisma bila kraća i manje redovita. Ipak, to je dopisivanje obojici postalo važno i predstavljalo je najdublju intim nost koju su ikada dijelili kao otac i sin. Unatoč djetinjstvu bez nadzora, Jim i je bio osjetljiv momak koji nije vidio mnogo svijeta. Bivanje tako daleko od obitelji i prijatelja smekšalo je njegove osjećaje u vezi doma. Unatoč mnogim očevim manama, bilo je očigledno da Jim i voli Ala i da se osjeća volje- nim. Ta se privrženost bolje vidjela u njihovim pismima nego ikad prije u drugim oblicima interakcije.

Jimijevo prvo pismo, napisano samo pet dana nakon dolaska u Fort Ord, sadržalo je zamolbu za novae (»molim te, pošalji mi nekoliko dolara što prije možeš«), zajedno s dugačkim popisom njegovih troškova (»krema za cipele, 1,70 dolara; dva lokota, 80 centa svaki«). Takoder je spomenuo svoju početnu reak- ciju na vojničku čistoću i urednost: »Moramo počistiti baraku prije odlaska na počinak. Samo sam ti htio javiti da sam živ i zdrav, ali jedva. 0, nije vojska tako loša. Zasad je tako-tako, premda stvari povremeno idu gore-dolje. Odrezali su mi svu kosu, ali baš svu, i moram se brijati.« Jim iju je tek nedavno prije toga uopće počela rasti brada, pa mu je brijanje bila novost. U pismu je pokušao zvučati pozitivno, ali čežnja za domom bila je očita. »Premda sam ovdje tek tjedan dana, čini mi se kao da je prošao cijeli mjesec. Vrijeme sporo prolazi.«

U sljedećih dva mjeseca Jimi je pronašao vremena pisati ocu najmanje jed­nom tjedno. Isprva mu je bilo rečeno da će ga poslati u daktilografsku školu Fort Lee (država Virginia), ali te zapovijedi nikad nisu stigle pa je čekao, priželjkujući položaj u 101. padobranskoj. Obuku je završio 4. kolovoza te je službeno postao vojnikom. Mjesec dana ranije slikao se u svojoj vojničkoj odori i tu je sliku za­jedno s vijestima o završenoj obuci i unaprjedenju u status vojnika poslao ocu, Delores Hall, Dorothy Harding i Betty Jean Morgan, s kojom se također redovito dopisivao. Otkad su bili razdvojeni, njegovi su osjećaji prema njoj rasli. Iznad kreveta je imao njezinu sliku, a stalno je govorio da će je oženiti. Čak je pisao Bettynoj majci i baki. Najvjerojatnije je ta pisma pisao da bi se budućoj punici i rodacima uvukao pod kožu, ali sigurno i zato što je bio usamljen pa su mu povratna pisma uvijek podizala raspoloženje.

U vojsci je bio manje od dva mjeseca kad je pisao Alu da pokupi njegovu gitaru od Bettyne majke i neka mu je pošalje. Stigla mu je 31. srpnja, a taj je sretni dogadaj bio dovoljan razlog da Jimi napiše još jedno pismo. To je pismo bilo dugačko šest stranica, a nije sadržalo samo zahvalu što mu je otac poslao obožavanu gitaru. Jim i je počeo pismo ispričavajući se što nije odmah odgovorio85

na zadnje Alovo pismo: »Bili smo na terenu punih tjedan dana, a kad ti tamo po- nestane papira i poštanskih maraka, nema ti pomoći - baš to se meni dogodilo. Gitara je bila »melem za oči«, pisao je, »i podsjetila me na tebe i dom.« Žalio se da je na osmotjednom zadatku i da mu nadredeni prijete da će mu dodati još jednu godinu na dogovoreni rok služenja.

Al je bio nedavno prekinuo s djevojkom Willeen pa je Jimi iskoristio priliku da napiše svoje mišljenje o karakteru očeve cure. »Ona je zaista draga žena i, vjerujem, dobra majka, ali kao što kažeš, malo teško odolijeva 'divljem bratu'. Kad bi barem shvatila da je s tobom imala nešto najbolje što će ikad imati. Ali znam da te još uvijek voli, jer mi je znala reći da joj je stvarno stalo do tebe, a dovoljno mi je to često govorila da joj zaista vjerujem. A znaš da mene nije lako uvjeriti, kao što, primjerice, zna i Betty.«

Jim i je pisao da ga život u vojsci nije previše promijenio kao osobu, ali da je naučio kako pospremiti baraku. Rekao je da jedva čeka kad će vidjeti Alovu novu glazbenu liniju i da će sa sobom ponijeti sve fotografije koje je slikao u bazi. Obećao je da će doći u subotu navečer, ako uspije uhvatiti avion. Završio je pis­mo najtoplijim riječima koje je ikad uputio ocu: »Sve dok si ti tu, sve je savršeno, jer ti si moj dragi tata i uvijek ću te voljeti... uvijek... Svom dragom, starom ocu svu ljubav ovoga svijeta šalje njegov sin James.«

Jim i je to pismo, kao i većinu pisama tijekom sljedećih nekoliko godina, završio malim crtežom svoje gitare. U pismu je bio spomenuo jednotjedni do- pust koji je trebao dobiti, a nadao se da će do Seattlea moći odletjeti zrakoplo- vom. No, dopust je bio odgoden pa je tjedan dana kasnije napisao drugo pismo u kojemu je rekao da još uvijek čeka službene naredbe. »Neki čekaju dva, tri, četiri dana«, prim ijetio je, »drugi tjednima ili čak mjesecima... Imaš osjećaj da ti se vrijeme trati premda se broji.« To da se »broji« značilo je da mu se svaki dan čekanja oduzima od ukupnog roka. U službi je bio tek dva mjeseca, a već je bro- jio dane do izlaska. Ali pismo je završio s dobrim vijestima: »Kvalificirao sam se za snajperistu. Imao sam drugi najbolji rezultat s puškom M-1.« Kako je to uspio posve je nepoznato, jer bio je strašno kratkovidan. Vojni liječnik je u njegov dosje već zapisao da je Jimi slaboga vida i rekao mu je da smjesta treba naočale, ali Jimi ih je odbio nositi. ,

Prvoga rujna napokon je dobio dopuštenje otići na dopust. Ponio je gitaru, želeći je sa sobom u Seattleu dok ne sazna kamo će na sljedeći zadatak. No, nije si mogao priuštiti avionsku kartu pa je krenuo busom, što je značilo da će četiri od sedam dana dopusta potrošiti na put. Kad je sišao s busa u Seattleu bio je svježe obrijan i odjeven u svečanu odoru koja je uključivala - brzo bi napomenuo

s v jm a _ ј plavu vrpcu oko rukava koja se dobiva za dodatnu obuku. »U toj je odori bio tako zgodan«, sjeća se njegova rođaka Dee Hall. »S ponosom se svima pokazivao.«

Njegov ponovni susret s Alom i Leonom bio je vrlo nabijen osjećajima. Al je bio ponosan na Jimija u njegovoj odori, a odmah je prim ijetio da je služba u vojci njegova sina učinila zrelijim. Odora je zabljesnula Leona, koji je bio oduševljen i zaprepašten kad mu je brat dao pet dolara. Jim i je otišao posjetiti tetu Delo­res, Dorothy Harding i još par frendova iz četvrti, ali najviše se veselio ponov- nom susretu s Betty Jean. Većinu je vremena proveo s njom, ili bolje (a manje romantično) rečeno s njom i njezinim roditeljima. »Rekao je mojim roditeljima da će me oženiti čim završim školu i da ću biti vojna nevjesta«, sjeća se Betty Jean. Posljednjega dana dopusta u Seattleu Jimi je dao Betty Jean svilenu jastučnicu koju joj je donio iz Kalifornije. Rekao joj je da je to jastučnica na kojoj je spavao svake noći misleći na nju, premda je bilo vrlo nevjerojatno da bi ijednom vojniku bio dopušten takav luksuz. Na jastučnici je napisao: »Voljet ću te vječno, zauvijek tvoj, James Hendrix, 7. rujna 1961.«

Tijekom rujna su Jimi i Betty Jean jedno drugome pisali gotovo svako- dnevno. Kad je propustio nekoliko pisama u njihovu redovitom ciklusu, ona ga je optužila da je zapostavlja. »Tamo se sigurno zabavljaš s nekom drugom... Bolje bi ti bilo da mi pišeš i da te fufice ostaviš na miru ili mi ne dolazi na oči.« Nakon nekoliko takvih gnjevnih pisama, Jimi se potužio Alu da se osjećaji njegove dje­vojke »mijenjaju tri-če tiri puta u toku samo jednoga pisma«. Njegovom odnosu s Betty Jean nimalo nije pomoglo pismo u kojemu joj je napisao da će kasniti s njezinim rodendanskim darom jer nema novca.

Zadnji dan listopada, na Halloween, napokon su s velikim zakašnjenjem stigle Jimijeve zapovijedi: dobio je premještaj na položaj u službi nabave u 101. padobranskoj diviziji u Fort Campbellu u državi Kentucky. Odmah je javio dobre vijesti svima s kojima se dopisivao. Al je uzvratio vlastitim dobrim vijestima: rekao je da Leon napokon vise nije kod udomitelja i da njih dvojica sad žive zajedno. Jim i je napisao da mu je »strašno drago« čuti da su otac i mladi brat nakon toliko vremena opet zajedno i da on jako dobro razumije što to znači biti usamljen: »Tako se ja osjećam kad počnem razmišljati o tebi i ostalima i Betty Jean.« Jimijevo je pismo završavalo sa zakletvom da će »dati sve od sebe da uspije u 101. i da osvjetla obiteljsko prezime... tako da će svi Hendrixovi imati pravo nositi amblem orla koji kriješti.«

U Fort Campbell je stigao 8. studenoga i odmah je pisao ocu. Na kraju pisma je nacrtao uobičajeni crtež gitare, ali je dodao i malog padobranca.87

Napisao je:

Pa, eto me točno gdje sam želio biti, u 101. padobranskoj diviziji... Priiično je teško, ali ne mogu se potužiti i nimalo m i nije žao što sam ovdje... zasada. Trećega dana smo skakali s tornja visokog 10 metara i bilo je skoro pa zabavno... Kad sam se uspinjao na toranj, hodao sam lijepo polako, čista laganica. Trojica su odustali kad su došli do vrha. U svakom trenutku možeš odustati, a njima je bio dovoljan jedan pogled odozgo. To me navelo na razmišljanje dok sam se uspinjao. A ii odlučio sam da neću odustati ma što da se dogodi.

Kad je došao do vrha tornja, nadzornik skokova zakopčao ga je u zaštitno remenje i gurnuo ga preko ruba. Jim i je napisao da konopac zapucketao kao bič i da je doskočio na pješčanu dinu.

Bilo je to novo iskustvo. Dva tjedna su nas samo fizički obučavali i gnjavili, ali najgore te čeka tek kad dođeš u školu skakanja. Ganjaju te do iznemoglosti, kao vrag grješnu dušu, stalno u borbe i gnjavaže... Stvarno iskre frcaju na sve strane, a pola ljud i i tada odustane. Tako odvajaju muškarce od dječaka. M olim se Bogu da ovoga puta završim na strani muškaraca.

Jednog kišnog dana u studenom, Jim i je u Service Clubu No. 1 u Fort Campbellu vježbao gitaru, kad je naišao još jedan vojnik i čuo ga da svira. Klub je iznajmljivao instrumente i pojačala pa je Jim i tamo vježbao kad god nije bio u aktivnoj službi ili kad nije pisao pisma.

Kad je vojnik Billy Cox čuo glazbu, prvo je pomislio na »kombinaciju Beet- hovena i Johna Leeja Flookera« i to ga je zaintrigiralo. Cox je odrastao u Pitts- burghu i svirao je bas u nekoliko bendova. »Takav zvuk nikad prije nisam čuo«, sjeća se Cox. »Ušao sam unutra i predstavio mu se.« Cox je unajmio bas i počeo svirati s Jimijem. Uz zajedničku ljubav prema glazbi, Jimi i Cox su se brzo spri- jateljili, a njihovo će prijateljstvo biti osobpo i profesionalno i trajat će gotovo deset godina.

Uz Coxa kao kolegu iz benda i prvog pravog prijatelja u vojsci, Jim ijevi su se interesi počeli m ijenjati. Još uvijek je silno žudio za oznakama orla koji kriješti, ali toga je mjeseca već počeo markirati satove, a Cox i on su s još trojicom ko- lega osnovali peteročlani bend. Nisu imali ime i postava se stalno mijenjala, ali

uvijek su ostajali Jim i i Billy. Svirali su vikendom po klubovima u bazi. Neko su vrijeme bili troclana skupina, samo s njih dvojicom i bubnjarom. U toj su postavi Billy i Jim i izmjenjivali za mikrofonom, a s obzirom da Cox nije bio jaka glasa u tom se bendu kratka vijeka Jimi prvi put okušao kao frontman. Još uvijek nije volio vlastiti glas, ali počeo je pjevati iz nužde.

Fort Campbell nalazi se na granici izmedu Tennesseeja i Kentuckyja, sto- tinjak kilometara od Nashvillea. U obližnjem Clarksvilleu u državi Tennessee bilo je nekoliko klubova u koje su zalazili vojnici, a jedan od njih - The Pink Poodle - postao je Jimijevo omiljeno mjesto. Tamo se okupljala većinski crna publika; na Jugu se Jimi prvi put susreo s istinskom rasnom segregacijom. Premda je vojska službeno bila integrirana, vojnici su se družili po rasnoj pripadnosti, a većina klubova izvan baze bila je nedostupna crncima. Čak je i glazba bila definirana ra- som, a južnjačke je crnce većinom zaimao blues i R&B pa Jimijevi kulerski Louie, Louie rifovi bijahu nepoželjni. Cox se sjeda da se Jimi počeo jako zanimati za Alberta Kinga, Slima Harpa, Muddyja Watersa i Jimmyja Reeda, koji svi redom bijahu blues legende koje su počele u toj regiji.

Te je zime Jimi napokon dobio priliku skočiti iz zrakoplova. U kasnijim in­tervjuima opisivao je uzbuđenje koje je osjetio. »Prvi skok je bio zbilja mrak«, rekao je za N.M.E. »Letiš u zrakoplovu, a neki od rulje nikad prije nisu letjeli pa su povraćali.« Ono što je Jimi prešutio novinaru bila je činjenica da je i njemu to bio prvi let zrakoplovom. Pričao je o tome kako je bio opdinjen zvukovima zrakoplova (»avion ide rrrrrr«) i samim skokom (»zrak ti ide šššššš pokraj ušiju«). Čak je jednom posudio fotoaparat i slikao par skokova. Na poledini fotografije jednog vojnika u skoku napisao je: »Ovo je tren prije doskoka; kad je doskodio, baš je pljusnuo«. Život padobranca imao je svoje rizike i Jimi se bojao da mu se jednom padobran možda nede otvoriti. Takoderse, u odredenoj mjeri, pribojavao da ga ne pošalju u neku stvarnu bitku. Kao što je napisao u dugackom pismu teti Delores u sijecnju: »Ja sam u najboljoj diviziji, u 101. padobranskoj. To je najbolja jedinica na svijetu. Ako igdje dode do sukoba, nas de prve poslati.« U vrijeme kad je 1962. napisao to pismo teti Delores, došlo je do pojacanih napetosti uzduž korejske granice, u istocnoj Europi i na Kubi - i sve su to bila moguca buduca poprišta vojnih akcija. Sukob u jugoistodnoj Aziji se pogoršavao, a u Vijetnam- ski rat uskoro su trebale krenuti i ameridke snage. S tim mogucnostima kao prijetnjom nad glavom, Jimi se poceo pitati je li dodatnih pedeset dolara tjedno vrijedno toga.

Jimijeva vojnicka placa predstavljala je prvu i jedinu redovitu placu u nje­govu životu. U sijecnju je bio unaprijeđen u razvodnika i završio je svu potrebnu89

obuku da dobije tako željenu oznaku orla koji kriješti, simbola 101. divizije. Kad je pokupovao sve oznake koje je obećao članovima obitelji, prvi se put u životu zatekao s viškom novca. Počeo je pismima Betty Jean prilagati obveznice u vri- jednost od 25 dolara, misleći da će time njezinim roditeljima pokazati da je spo- soban uzdržavati obitelj. Platio je da ga se fotografira u studiju i te je fotografije poslao Betty Jean. Jedna ga prikazuje u odori ispred tropske pozadine. Takoder joj je, zalijepljenu na poledinu razglednice, poslao pjesmu naslovljenu »Draga« i s posvetom »Od onoga tko će te uvijek iskreno voljeti«. Tijekom proljeća 1962. nekoliko puta joj je u pismima ponudio da će joj poslati zrakoplovnu kartu ako pristane doći i udati se za njega. »Želio je da doletim u Kentucky«, sjeća se Betty Jean. »Poslao mi je zaručnički prsten s dijamantom, a već je kupio i vjenčani.«

Jimijevi pokušaji da nagovori Betty Jean i njezine roditelje na rano vjenčanje nisu urodili plodom. No, ta odbijanje njegove bračne ponude samo su pojačavala njegovu želju. Možda su njegovi postupci predstavljali duboku ljubav prema Betty, ali možda su i bili samo očajnički pokušaji da izliječi usamljenost koju je osjećao.

U ožujku 1962. čakje i Betty Jean zamijetila promjenu u Jim ijevim pismima, jer bend je postao glavnom temom. Ranije te zime otac mu je bio poslao gitaru, a sad kad je imao svoj instrument i dugo željenog orla na rukavu, izvorna početna privlačnost 101. počela je polako blijedjeti. Kako je raslo njegovo zanimanje za bend, tako se nekoć visoko poštovanje prema vojsci počelo osipati. »Nisu mi dopuštali imati ikakve veza s glazbom«, rekao je Jim i u jednom intervjuu mnogo kasnije. Bio je izučen za uporabu nekoliko različitih oružja, ali najsigurnijim se osjećao s gitarom u ruci. Njegovim je kolegama iz jedinice to bilo čudno, a bio je to samo još jedan razlog zašto se isticao kao samotnjak. Bend je sad imao ime - The Kasuals - i polako si je gradio reputaciju u tom području. Dobili su gaže vikendom u Nashvilleu i u vojnim bazama sve do Sjeverne Karoline. Jim i je usko­ro shvatio da na segregacijskom Jugu afroamerički bendovi obično mogu svirati samo pred crnom publikom. »U pismu mi je napisao da je tamo dolje jako teško biti u crnom bendu«, rekla je Betty Jean. >>Rekao je da je u Tennesseeju naišao na predrasude kakve nikad nije vidio u Seattleu, čak i u glazbenoj industriji.« Doduše, golema crna populacija na Jugu podržavala je nekoliko klubova. Osim toga, Jimi je počeo upoznavati mnogo više dostupnih mladih crnkinja nego ikad prije u Seattleu. Onako privlačan i s frajerskim ponašanjem na bini, prvi put u životu shvatio je da se sviđa ženama.90

Kako je njegov bend nastavio svirati pred sve brojnijom publikom, a njihova je lokalna slava rasla, Kasualsima su se otvorile mogućnosti za turneju. Jedini problem bila je činjenica da su Jimi i Billy obojica bili profesionalni vojnici. Cox je, doduše, bio na kraju ugovorenog roka, ali Jim i nije mogao napustiti vojsku, jer bi u tom slučaju morao na odsluženje zatvorske kazne. Do početka travnja odslužio je samo deset mjeseci od ugovorenih 36, ali situacija mu je postaja- la nepodnošljiva. Drugoga travnja prijavio se u bolnicu u bazi rekavši da ima ozbiljan intimni problem i da o tome mora porazgovarati s psihijatrom. Jimi je ispričao nevjerojatnu laž o tome kako su mu se u vojsci razvile homoseksualne sklonosti i da je počeo maštati o svojim kolegama. Liječnik mu je rekao da se dobro odmori.

Sljedeća dva mjeseca njegovi su posjeti psihijatru postali redoviti. Rekao mu je da ne može prestati masturbirati i da mu je to postalo ovisnošću. Jednom su ga čak uhvatili kako masturbira u baraci, premda je to najvjerojatnije izveo namjerno i smišljeno. Psihijatru je tvrd io da je zaljubljen u jednoga od kolega iz jedinice. Rekao je da ne može spavati i da ima noćne strahove te da često mokri u krevet. Žalio se da je zbog neuzvraćene ljubavi smršavio sedam kila. Ta su lažna priznanja predstavljala očajnički rizik: ako ne uspije dobiti otpust iz vojske, njegovi će ga kolege izopćiti. Niti jedan vojnik nije želio biti poznat kao netko tko odustaje, a još manje kao homoseksualac u homofobičnoj vojsci. Čak je i sama sumnja na slabost takvom vojniku mogla zaraditi takozvani »tulum pod dekicom«, što je bio naziv odmilja za premlaćivanje na krevetu ili čak i zalutali metak. Možda u još jednom pokušaju da dokaže da je skrenuo s uma, Jimi je toga mjeseca prodao gitaru jednom kolegi iz jedinice.

Napokon je 14. svibnja satnik John Halbert obavio potpuni sistematski pre- gled Jimija. Kad se prijavio u vojsku takoder su ga bili pomno pregledali, a jedini problem tada zapisan u dosjeu bio je »mucanje u djetinjstvu«. Ovoga je puta Jimi, ispunjavajući isti formular, zaokružio sedam različitih stanja i tegoba, od »bolova u prsima« do »homoseksualnosti«. U Jim ijev je medicinski karton satnik Halbert utipkao »homoseksualnost, masturbacija, vrtoglavica, bol i pritisak u lijevoj strani prsa, gubitak na težini, česta nesanica, osobni problemi«. Halbertu je promakla jedna stvar koja je mogla ukazati na Jimijeve stvarne razloge - kad je stupao u vojsku na istom je formularu pod zanimanje napisao »učenik«, premda već više od godinu dana nije išao u školu. Sad je, nakon godine provedene u vojsci, imao novo zanimanje: »glazbenik«.

Vojska se predala. Halbert je dao preporuku da se Jimija otpusti iz vojske zbog njegovih »homoseksualnih sklonosti«. Jimi nikad nije priznao tu prijevaru,91

čak ni svojim prijateljima, kojima je na pitanje zašto je otpušten iz vojske uvijek odgovarao da je prilikom dvadesetšestog skoka iz zrakoplova slomio gležanj. »Ozlijedio sam i leđa«, rekao je jednom novinaru. »Svaki put kad su me pregle- davali ja sam stenjao od boli pa su mi napokon povjerovali i tako sam se izvukao iz vojske.« Na koncertu Kasualsa u lipnju te godine slikan je sa zavojem oko gležnja, ali nemoguće je reći je li to bila stvarna ozljeda ili dodatna prijevara. U njegovu medicinskom kartonu u vojsci nigdje se ne spominje da je ikada slomio gležanj.

Jimijeva posljednja plaća sadržala je i bonus za dvadeset i jedan dan neiskorištenog dopusta. Njegov je prvobitni plan bio da će otputovati u Seattle, oženiti Betty Jean i pronaći si posao. »Stajao sam s druge strane ograde Fort Campbella na granici Tennesseeja i Kentuckyja, s platnenom torbom i 300-400 dolara u džepu«, objasnio je novinaru Ravea 1967. »Namjeravao sam se vratiti u Seattle, koji je bio jako daleko... A onda sam odlučio prije toga svratiti u Clarks­ville, koji se nalazio blizu, prenoćiti tamo i ujutro krenuti kući...«

U Clarksvilleu je ušetao u džez klub i naručio piće. Pa još jedno. »Toga sam se dana osjećao jako dobro«, rekao je za Rave. »Zacijelo sam dijelio novae svakome tko bi zatražio.« Kad je nekoliko sati kasnije izišao iz kluba, imao je još samo šesnaest dolara u džepu, nedovoljno za kartu do Seattlea. Prva pomisao bila mu je nazvati oca i zamoliti ga da mu pošalje novae za kartu. »Ali mogao sam si zamisliti njegovu reakciju kad bih mu rekao da sam izgubio 400 dolara u samo jednome danu. Ne. To nisam mogao učiniti. Činilo mi se da mi je jedina opcija koju imam nabaviti si gitaru i početi svirati.« Jimi se sjetio tipa kojemu je prodao svoju gitaru. Uvukao se natrag u bazu, posudio od njega svoju »Betty Jean«, a nakon što se puna tri mjeseca bio trudio izići iz vojske, tu je noć opet prespavao u svom starom krevetu. Billyju su ostala još samo tri mjeseca vojne službe pa su se dogovorili da će se Jim i motati po Clarksvilleu dok Billy ne bude otpušten, a onda će njih dvojica ostaviti svoj trag na glazbenoj sceni. Njihov je bend imao nekoliko gaža za vikend, ali Jimi je preživljavao (kako će više-manje biti i sljedeće četiri godine njegova života) spavajući na kaučima kod prijatelja ili kod djevojaka koje je upoznavao u klubovima. Toga je Ijeta započeo vezu s mještankom po imenu Joyce, a to mu je vjerojatno bila prva seksualna veza. Kad je Cox napokon izišao iz vojske u rujnu 1962, neko su vrijeme njih troje živjeli zajedno u sićušnom stanu.

Jimijeva veza s Joyce zauvijek je stala na kraj maštanju o braku s Betty Jean. Toga joj je mjeseca napisao da se ne namjerava vratiti u Seattle, a ni njoj, na što mu je ona odmah vratila zaručnički prsten. Ideja braka bila je za Jimija92

nešto o ćemu je jako volio sanjariti, ali jednom kad ga je to popustilo i kad je počeo otkrivati čari tjelesne ljubavi, proći će godine prije nego što će opet spo- menuti mogućnost da se skrasi sa samo jednom ženom.

Nestala je čak i gitara »Billy Jean«. Billy Cox mu je bio sudužnik u obročnoj otplati nove gitare marke Epiphone W ilshire koju je Jim i kupio u prodavaonici instrumenata u Clarksvilleu. Gitara »Betty Jean« koju je bio volio toliko da je s njom spavao, završila je u mjesnoj zalagaonici.

93

NASHVILLE, TENNESSEE listopad 1962. - prosinac 1963.

LOVAC NA GLAVE»Bio je kao lovac na glave, uvijek je htio maknuti najboljega.«//g ita r is t JOHNNY JONES

Kad je Billy Cox u rujnu dobio otpust iz vojske, on i Jimi Hendrix počeli su se baviti glazbom puno radno vrijeme. Prvu priliku dobili su kad je Jimi u jednom baru u Clarksvilleu upoznao tipa koji je ugovarao nastupe za jedan klub u Indianapolisu. »Jimi je stalno ipoznavao Ijude«, sjeća se Cox. »Uvijek sam ja morao biti taj koji će mu reći 'čuj, ovome nisu sve daske u glavi'. Jedan od nas dvojice morao je stajati s obje noge na zemlji.« No, toga je puta Cox slijedio, a Jimi vodio. »Završili smo vozeći tamo u starom plymouthu iz '55 koji nije htio ići u rikverc«, rekao je Cox.

Kad su stigli, otkrili su da u klubu ne žele nastup crnoga benda. Bez dovo- Ijno novca za povratak kući, otišli su u potragu za poslom po klubovima koji su bili malo otvorenije politike. Toga poslijepodneva se u George's Baru na aveniji Indiana, u srcu glavne grane Indianapolisa trebalo održati natjecanje bendo­va »Battle of the Bands«. Prijavili su se na natjecanje i postigli dobar uspjeh. Svirajući obradu Soldier Boya od Shirellesa, Jim i i Billy zauzeli su drugo mjesto. »Bili bismo pobijedili da se lokalnim curama nisu više sviđali dečki iz benda The Presidents«, sjeća se Cox. Za osvojeno drugo mjesto nisu dobili nikakvu nagra- du, ali su ostavili dovoljno dobar dojam da je g itarist Presidentsa Alphonso Yo­ung odlučio napustiti svoju grupu i priključiti se Billyju i Jimiju. Osnovali su novi bend kojega su nazvali The King Kasuals, gdje je Hendrix bio g itarist i frontman, Cox basist, a Young je svirao ritam gitaru. Young je mogao svirati zubima pa je jedan dio svakoga seta bio rezerviran za njegovu 'zubnu solažu'. Nije to bio prvi put da Hendrix vidi taj trik - Butch Snipes iz Seattlea također je to mogao izvesti vrlo samouvjereno - ali bilo je to prvi put da se Jimi našao u situaciji da ga na bini zasjeni clan vlastitoga benda. Jim i je brzo učio; promatrao je Youngove poteze i stil i uskoro ih je oponašao.

Grupa se preselila u Clarksville i pronašla gaže u Del Morocco Clubu u Nashvilleu gdje su svirali dvaput tjedno. Ostale su večeri pristajali svirati u bilo kojoj gostionici, zalogajnici ili dvorani za biljar u kojoj bi ih htjeli prim iti. To je bio Jim ijev prvi izlet u karijeru profesionalnog glazbenika, a otkrio je da čak i kad ima vremena posvetiti se karijeri - bez škole ili vojske koje bi mu oduzimale dragocjeno vrijeme - ne zarađuje ništa više nego što je zaradivao s Velvetonesi- ma u srednjoj školi. Jedno je vrijeme bio tako siromašan da je morao spavati u uskom krevetu s Alphonsom Youngom u iznajmljenom stanu. »Ponekad bi Jimi doveo neku djevojku pa smo svi troje spavali zajedno, no bilo je to zaista samo spavanje«, sjeća se Young.

Te su jeseni djevojke bile jedina dobra stvar u Jimijevu životu. Iza Joyce došla je Florence, za njom Verdell, koju u naslijedile bezbrojne druge. Joyce se održala najduže, čak je otišla tako daleko da je Alu poslala fotografiju nje i Jimija snimljenu u prosincu 1962. Na fotografiji Joyce gleda u objektiv, dok Jimi očigledno gleda nekoga drugoga, premda mu je ruka oko Joyceina ramena. Od­jeven u bijelu košulju i sako, s tankom kravatom, Jimi izgleda urbano i privlačno. Kosa mu je već opet bila narasla, a imao je tzv. conk-frizuru, inačicu »marcelice« koju je proslavio Little Richard.

Jimi je bio neobično zgodan, uljudan, tiha glasa, očigledno nadaren i na­ravno posve bez novca. Tu je potrebitost koristio do maksimuma. Često je to svoje siromaštvo isticao kao dio scenarija »spasi me« koji su mnoge žene sma- trale neodoljivim. Njegova stid ljivost koja je u srednjoj školi bila smetnja, u R&B klubovima gdje je seksualnost bila prenaglašena postala je prednost. Jim i je bio nježan, a nježnost je bila seksi. Rijetko bi upoznao neku ženu koja se ne bi htjela vidati s njim, majčinski ga tetošiti, ići s njim u krevet i - kako je najčešće bivalo - hraniti ga i odijevati. Ta bi idilična predstava trajala nekoliko tjedana, sve dok spasiteljice ne bi otkrile da je malo siroče zapravo Romeo koji najvjerojatnije već ima nekoliko sljedećih spasiteljica u pričuvi.

Tijekom tog perioda Jimijeve su djevojke bile isključivo crnkinje; bilo je to vrijeme kad te i samo koketiranje s bjelkinjom moglo stajati glave. Nashville je mjesto gdje se prvi put pojavila čak i segregacija među pločama, koje su se našle podijeljene na »domaću« i »rasnu«, a ta se podijeljenost protezala u sva područja života. Premda je rasizam u Tennesseeju bio manje izražen nego u državi Missis­sippi gdje čak ni 1962. line nije bio nešto nečuveno, Afroamerikanci su živjeli u odvojenim, ali ne i jednakim svjetovima. Škole i stambena naselja i dalje su bili rasno podijeljeni, a kantine su tek odnedavno bile integrirane, a i to tek nakon masovnih demonstracija boraca za gradanska prava. Krugovi u kojima se Jimi95

kretao bijahu još izoliraniji, jer većinu života proveo je u području tri ili četiri kluba koji su bili otvoreni crncima. Kad je bend išao na turneju, brzo bi postao svjestan boje svoje kože, jer mnoge benzinske postaje nisu dopuštale crncima da koriste sanitarne prostorije. Prethodne je godine Medgar Evers počeo bojkot takvih postaja - ali 1963. će ga ubiti zbog toga što je bio aktivist. No, Jim i nije bio ni crni separatist ni aktivist, a njegovo žarište uvijek je bila samo glazba, koju nije shvaćao kao nešto što ima ikakve veze s bojom kože. Te je godine medu bijelom publikom bila popularna surf glazba, a Jim i je volio svirati surf rifove kad bi vježbao, ali njegovi su se kolege iz benda samo nasmijali kad im je predložio da takvo svetogrđe uključe u svoj set.

Te je godine vježbanje gitare bilo središnja aktivnost u Jimijevu životu. Odlazio je u krevet vježbajući, spavao s gitarom na prsima, a čim bi otvorio oči već bi počeo svirati. Pokušavajući pronaći još više vremena za vježbanje, s vre­mena na vrijeme bi kupio jeftine amfetamine da može ostati budan cijelu noć. To je bila Jimijeva prva redovita uporaba ilegalnih droga; amfetamin koji je kupovao bio je je ftin i ne mnogo jači od sredstava koja se mogu kupiti bez recepta u Ije- karnama. Osim amfetamina koristio je jedino marihuanu, što je bilo uobičajeno medu glazbenicima u to vrijeme, ali njegovo mu je siromaštvo ograničilo pristup čak i tome.

Jimijeva opsesija gitarom zaradila mu je nadimak 'M arbles' (pikule), zato jer su mnogi smatrali da mu »nisu sve pikule na broju« i da je poludio od pretje- ranog vježbanja. Gitara kao da je postala produžetkom njegova tijela, a Billy Cox je rekao da se činilo kao da je Jimi za pet godina uspio postići onu razinu koju ljudi dosegnu nakon dvadeset pet godina sviranja. Alphonso Young se sjeća da je Jim i vježbao čak i na putu na gažu, gdje bi svirao gotovo pet sati, a onda bi nastavio vježbati na putu kući. »Uvijek je sa sobom imao tu gitaru«, rekao je Yo­ung. Po toj je opsesivnosti bio sličan velikom saksofonistu Johnu Coltraneu, koji je često vježbao u stankama između setova, što je bila i Jimijeva rutina. Jimija su jednom vidjeli da i u kino dvoranu ulazi s gitarom, jer nije ju mogao pustiti iz ruke ni za vrijeme trajanja filma.

To se silno vježbanjepočeloisplaćivati. Razvoj Jimija kao gitarista proizišaoje iz njegove urođene sposobnosti u kombinapiji s nevjerojatnom usredotočenošću na želju da nauči svaku nijansu svoga instrumenta. Njegovi su se kolege iz benda šalili da se čini da bi Jim i mogao svirati zavezanih očiju, naopačke i s rukama iza leda. Zapravo, već 1962. godine je sve to i mogao.

No, zarađivanje za život sviranjem bijaše nešto posve drugo. Jim i si je za- mislio da bi mu posao u studiju mogao pomoći da se prehrani, a kad je Billy Cox

toga studenoga dobio ponudu za rad u studiju, sa sobom je povukao i Jimija. Svirali su na ploči Franka Flowarda & th e Commandersa u studiju Nashville King Recordsa. Jim iju je bilo dopušteno svirati, ali producent je njegov stil smatrao tako ekstravagantnim da je isključio Jim ijev mikrofon. Zapravo, Jim ijev je stil u to vrijeme bio mahnito divlji. Kombinacija dugotrajnog vježbanja i izuzetno dugačkih prstiju omogućavala mu je lakoću sviranja jednog virtuoza, ali još uvi­jek mu je nedostajao prepoznatljiv, individualni ton kojega svi veliki g itaristi daju instrumentu.

Najbolji g itarist u Nashvilleu bio je Johnny Jones iz The Imperials. Jim i je upoznao Jonesa kad je bio u vojsci, dok su Imperialsi imali gažu utorkom u Clarksvilleu. »Bio je klinac«, sjeća se Jones, »ali imao je misiju, činilo se. Sjedio bi točno ispred bine i gledao me kako sviram.« Tijekom jedna stanke izmedu setova, Jimi je prišao i upitao Johnnyja bi li mu mogao čuvati gitaru do početka sljedećeg seta. Obećao je da će sjediti s njom ispred bine i da je neće oštetiti. Kad je Jones pristao, sljedećega tjedna ga je Jimi upitao bi li možda za vrijeme stanke mogao ostaviti pojačalo uključeno. Jones je pristao i na to, najviše zato da ga Jimi prestane gnjaviti, pa je tijekom stanki Jim i tiho prebirao po gitari, vise u pokušaju da otkrije tajne Johnnyjeva zvuka nego da zabavi publiku.

Nakon što se Jimi preselio u Nashville, bio je na svakom nastupu Imperialsa na kojemu je mogao biti, nadajući se da će pokupiti nešto od Jonesa. Jim i si je izabrao mentora vrijednog divljenja: u dobi od dvadestšest godina Jones je bio samo šest godina stariji od njega, ali naučio je svirati od nasljednika Roberta Johnsona. »Moja je gitara već pričala«, rekao je Jones, »a kad tvoja gitara priča to je kao da pišeš pismo, samo moraš paziti na interpunkciju.« Jones je proveo neko vrijeme u Chicagu i tamo je učio od takvih kao što su Freddie King, Muddy Waters, T-Bone Walker i Robert Lockwood Jr. Što je možda još važnije, odrastao je u siromaštvu života na riječnome ušću i ta je teška životna iskustva pretočio u svoje sviranje. »Jimi je bio slušao ploče, ali nikad nije bio u blizini nekoga tko je imao blata na sebi, kao ja«, rekao je Jones. »To ti treba da bi bio blues izvođač - moraš svirati duboko i funky. Jim i nije mogao raspričati velike žice dovoljno da budu funky.«

Jimi se svidio Jonesu pa su postali prijatelji. Mnoge večeri nakon nastupa proveli bi sjedeći u Jonesovu autu, a Jimi bi ga ispitivao o sviranju. »Bio je vrlo analitički tip«, rekao je Jones, »ali jednostavno je trebao malo više živjeti život da bi mogao shvatiti blues.« Preko Jonesa je Jimi te jeseni upoznao i svoja dva najveća junaka svih vremena: B.B. Kinga i Alberta Kinga. »Trebali ste vidjeti kako su Jimiju zasjale oči kad je ušao B.B. King«, sjeća se Jones. »A da ste ga tek97

vidjeli s A lbertom Kingom, mislili biste da je umro i otišao u raj.« Baš kao što je bio učinio s Jonesom, Jimi je obasipao Alberta Kinga pitanjima o stilu svirke i o tome kako mu uspijeva savijati žice vodoravno. Većina mladih svirača jednos­tavno bi rekli Kingu koliko mu se dive i kako je dobar, ali Jim i je bio dovoljno drzak da ga upita kako je postao tako dobar. Među sviračima bluesa vladalo je macho ozračje i rijetki su bili voljni postaviti takvo pitanje ili pokazati vlastito neiskustvo. Iznenađujuće je, ali mnogi od tih etabliranih gitarista Jimija uopće nisu doživljavali kao prijetnju pa su rado s njim dijelili svoje tajne, uvjereni da se taj mršavi, neuredni klinac nikad neće razviti dovoljno da bi im postao konkuren- cijom.

No, Jim i ne samo da je imao duboko usađenu ambicioznu crtu nego i unutrašnju vjeru u vlastitu sudbinu. Postao je glazbenim kanibalom, brzo je asi- m ilirao različite stilove sviranja, a tehnike je usavršavao daleko brže nego što su njegovi mentori mislili da je moguće. Te je jeseni izazvao svog mentora Jonesa na natjecanje koje su u šali zvali »lov na glave«. Po nagovoru prijatelja Larryja Leeja, Jimi je odgurao svoje pojačalo do kluba u kojemu je nastupao Jones. Kad su ušli, Lee je počeo izazivati Jonesa: »Večeras dolazimo po tvoju glavu, stari. Bolje budi dobar.« Izazivač Jimi bio je manje bahat i samo je zaprijetio: »Večeras je ta noć.« Jones im je rekao »neka samo navale« i poslao ih priključiti svoje pojačalo i instrumente.

Kad je počelo gitarsko nadsviravanje, brzo je postalo jasno da je Jones za klasu iznad Jimija. Jimijevo pojačalo nije bilo tako snažno kao Jonesovo - što je bila lekcija koju Jimi neće brzo zaboraviti - a njegovo sviranje, premda tehnički vrlo vješto, nije imao onu duboku notu koju je Jones usavršio. Publika se na neko­liko Jimijevih solaža čak i nasmijala, jer su bile tako očiti pokušaji oponašanja B.B. Kinga. Jim i je s bine otišao kao pokisla kokoš, a Jones je i dalje ostao glavni. Nakon toga je Larry Lee grdio Jimija predbacujući mu lošu svirku: »Koga si vraga radio? Tip samo što te nije pomeo!« Jim ijev stil govora je uvijek bilo manje kolo- kvijalan od jezika kojim su se služili njegovi vršnjaci pa je njegov odgovor zvučao kao odgovor znanstvenika koji nije uspio dokazati teoriju: »Jednostavno sam pokušao dobiti taj ton koji ima B.B. King, ali moj eksperiment nije uspio.« Jim i je još nekoliko puta svirao s Jonesom, ali nik^d ga nije uspio nadmašiti. »Došao bi s namjerom da me sredi«, rekao je Jones, sm ijući se, »ali ja bih na kraju sredio njega.« Ti neuspjesi bili su od velike važnosti za Jimijev razvoj: mnogi su gitaristi pokušavali oponašati B.B. Kinga, ali samo je jedan B.B.

Jimi je u prosincu te godine ipak odustao. King Kasualsi nisu dobivali ništa više gaža nego prije i imao je osjećaj da ne ide nikamo. Posudio je dovoljno nov-

ca za autobusnu kartu do Vancouvera, gdje je neko vrijeme ostao kod bake Nore. Činjenica da je izabrao Vancouver, a ne Seattle mnogo govori o nategnutom od- nosu s ocem i želji da izbjegne Betty Jean. Premda je Vancouver samo nekoliko sati od Seattlea, Jimi nije otišao posjetiti oca. Umjesto toga se priključio bendu Bobby Taylor and the Vancouvers. »Svirali su glazbu tipa Motowna«, prisjeća se Terry Johnson, koji će s njima svirati godinu dana kasnije. »Ali u njihovu je zvuku bilo i malo surfa i garažnog rocka.« Hendrix je svirao ritam gitaru, dok je Tommy Chong (kasnije polovica dvojca Cheech & Chong) svirao vodeću gitaru. Jimi je 1962. godinu završio svirajući na produženoj turističkoj vizi sa svojom grupom u vankuverskom noćnom klubu Dante's Inferno. Vancouversi su bili nadareni bend, ali Jim i je bio razočaran činjenicom da im je publika gotovo isključivo bijela. Uskoro je osjetio istu čežnju koju je i njegov otac osjećao u istome gradu dvadesetpet godina ranije: želju biti negdje gdje će njegova etnička pripadnost i njegova glazba biti prihvaćeni zbog onoga što jesu, a ne zbog svoje neobičnosti. Nakon samo malo više od dva mjeseca Jimi je sjeo na vlak prema Jugu i zaputio se natrag u ušće Mississippija... u potragu za malo onoga »blata« o kojemu mu je bio pričao Jones.

Odrastajući u Seattleu, Jim i je rijetko imao priliku jesti tradicionalnu južnjačku soul hranu. A ipak, kad god bi posjetio baku Noru u Vancouveru, koja je nekoć radila kao kuharica u vankuverskom Chicken Innu, jeo je raštiku, kru- picu, svinjske njuške i nožice, soma, kukuruzni kruh i kukuruzne kuglice pržene u dubokoj masnoći te pitu od slatkoga krumpira, to jest hranu koja je osno- va južnjačke kuhinje. Nora je organizirala godišnji crkveni skup za prikupljanje sredstava na kojemu su se posluživala te tradicionalne delicije i druga jela. »Imali smo i filek-fešte«, rekla je Nora u jednom intervjuu. »Hrana se tako brzo proda- vala da ti se zavrti u glavi.« Glavno jelo na tim zabavama bili su 'fileki' - jelo od svinjskih iznutrica koje se u narodu zvalo 'chitlins' - a trebalo im je pet ili vise sati da se skuhaju. Kad bi ih Nora pristavila, susjedi bi se odmah gladno okupili. U čast te južnjačke delicije osmišljeno je ime »Chitlin' Circuit« kojim se nazivao niz afroameričkih klubova na Jugu. Smatralo se da ta ruta počinje s njujorškim Apo­llo Theaterom, ide kroz Howard Theater u Washingtonu D.C., a zatim obuhvaća manje klubove u ruralnim područjima. »Dijelom Chitlin' Circuita je u osnovi bio svaki klub u kojemu si svirao pred crnom publikom«, kaže blues legenda Bobby Rush. »Mogla je to biti gostionica, dvorana za biljar, zalogajnica ili bar.«99

U godinama od 1963. do 1965. taj je Chitlin' Circuit postao Hendrixov milje. Svirajući s King Kasualsima ili, što je češće bio slučaj, u drugim bendovima kao prateći gitarist, Hendrix se uskoro osjećao kao da je vidio unutrašnjost svakoga bara i taverne od Virginije do Floride do Teksasa. A ipak, čak i uz nastup svake večeri jedva da je zaradivao dovoljno da preživi. Doduše, u tom je periodu stekao važna iskustva u ponašanju na bini, interakciji s publikom i životu glazbenika na turneji. To mu je vrijeme također zauvijek usadilo spoznaju da posao glazbenika na turneji uključuje i zabavljanje publike: ako se publika ne zabavlja, malo je važno koliko je autentična glazba. Sa svakim sljedećim nastupom Jim i je učio sve vise o takozvanoj Delta tradiciji (blues glazbi s ušća Mississippija), a njegovo je sviranje postajalo sve zrelijim.

Toga veljače je došlo do promjene postave u King Kasualsima, kojima je dodana puhačka sekcija. »Htjeli smo imati predstavu«, kaže Alphonso Young. Predstavom su zvali velike bendove revijalnoga stila koji su toga desetljeća bili u modi. Mnoge publike na Chitlin' Circuitu očekivale su više od glazbe: nastup je mogao uključivati sve od komedije, živog kazališta do pantomime. Kasualsi su sad imali i MC-ja (meštra ceremonije) Raymonda Belta, koji je njihov nastup otvarao točkom oponašanja komičara Momsa Mableyja. Bend je dolazio na binu nakon te farse, a nije im bilo lako nadmašiti komičara transvestita.

Hendrix je već bio ekstravagantan svirač, ali svoj prvi pravi »performans« usavršio je na Chitlin' Circuitu gdje je publika od glazbenika očekivala da budu i zabavljači. Počeo je svirati s gitarom na leđima, što je vidio da radi T-Bone Walker, a oponašao je i Youngov trik sviranja zubima. Billy Cox mu je kupio gitarski kabel dug gotovo dvadeset metara pa je Jimi mogao svirati na plesnom podiju medu publikom, a katkad bi čak izišao na ulicu. Jimijeve interakcije na bini s Alphonsom Youngom počele su više sličiti gitarskim dvobojima, što je njihove nastupe učinilo još uzbudljivijima. Jim i je također poslušao Younga koji mu je savjetovao da bi bilo bolje da u stankama izmedu setova ode medu publiku nego da vježba sviranje. »Bio je sramežljiv«, sjeća se Young. »Rekao sam mu da se druži s publikom, upozna ih, razgovara s njima. Tako se stvara baza fanova koja će i sljedeći put doći na tvoj nastup.« Jim i je uskoro otkrio da je druženje s publikom ujedno i jako dobar način da uppzna djevojke.

Kasualsi su svirali po cijelom Tennesseeju, Kentuckyju, Arkansasu i Indiani, ali čak i uz proširenu bazu obožavatelja bilo je jasno da će njihov uspjeh biti ograničen. U osnovi su bili plesni bend koji je svirao vruće R&B hitove isključivo crnoj publici, a kao takvome su mu mogućnosti za siavu bile jako ograničene.

100

Većina članova benda morali su raditi i druge poslove da bi preživjeli. Jim i je bio jedina iznimka - on je odbijao sve ponude samo da može što više vremena provesti uz gitaru. Gledano s umjetničke strane bila je to odluka vrijedna divljenja, ali je također značilo da mora živjeti na dobroti i darežljivosti drugih oko sebe. Kad je vlasnik jednoga kluba Kasualsima ponudio besplatni smještaj, objeručke su prihvatili ponudu, ali uskoro su otkrili da je u ponudi sadržana i kvaka. Na primjer, prve noći u kući netko im je pucao u prozor. Od susjeda su saznali da je prijašnji stanar bio Afroamerikanac kojemu se sudilo za umorstvo bijelca. Ipak su ostali. »Nismo imali kamo drugdje otići«, rekao je Young. Prije toga je Jimi bio skvoter u kući koja je još bila u izgradnji, a ustajao je i izlazio prije nego bi radnici došli nastaviti posao.

Premda Jimi nikad nije imao posao, imao je mnoge usputne glazbene pro- jekte. U to je vrijeme svirao kao prateći g itarist na turnejama Carle Thomas, Tommyja Tuckera, Slima Harpa, Jerryja Butlera, Marion James, Chucka Jackso- na i Solomona Burkea. Niti jedna od tih turneja nije trajala dugo, većina ih je bila samo nekoliko gaža na Chitlin’ Circuitu, ali važno je iskustvo koje je tako stekao. Jimi je prihvaćao svaki ponudeni posao u polju glazbe, dobro ili lose plaćen, a na svakoj je turneji naučio nešto novo.

Turneja sa Solomonom Burkeom bio je najznačajniji od raznih njegovih angažmana tijekom 1963. Već i tada legendarni soul pjevač, propovjednik i preko dana pogrebnik, Burke je težio 120 kila, a jednako velik bio mu je i glas. Imao je dva hita na Top 40, što ga je učinilo prvom bona fide zvijezdom s kojom je Jimi svirao. »Izdao sam ploču pod nazivom Just Out o f Reach (O f M y Two Open Arms), a Jimi ju je tako dobro svirao da bi ti došlo da se rasplačeš«, sjeća se Burke. Ta odredena turneja bila je ekstravagancija od pet izvođača koje su sačinjavali Burke, Otis Redding, Joe Tex, Sugar Pie DeSantos i komičar Pigmeat Markum. Čak i u tako zvjezdanoj postavi Jim i se isticao kao jedan od najboljih gitarista, premda Burku nikako nije sjedala frajerska bahatost njegova nastupa. »Pet nastupa bi prošlo krasno«, rekao je Burke, »a onda bi na sljedećem uletio s tom divljom svirkom koja nije bila dijelom pjesme. Jednostavno to vise nisam mogao podnijeti.« Jedne večeri u autobusu s kojim su se vozili od nastupa do nastupa Burke je mijenjao Hendrixa kao što se mijenjaju košarkaši - dao ga je Reddingu za dva trubača. Jim i je s Reddingovim bendom ostao manje od tjedan dana prije nego što je dobio otkaz iz sličnih razloga. »Na kraju smo ga jednostav­no ostavili kraj ceste«, sjeća se Burke.

Uslijedila su slična izbacivanja iz raznih drugih bendova. Jimi je dobio angažman u Marvelettes, uspješnoj M otown grupi na turneji s Curtisom May- 101

fieldom, čiji je ležerni stil imao jedan od najjačih utjecaja na Jimija. A ipak, kad je Jim i slučajno uništio jedno od Mayfieldovih pojačala, opet je dobio otkaz. Mnogi od Jimijevih rastanaka bili su traumatični: kad je pukla kratka suradnja s Bobbyjem Womackom, Womackov brat bacio je Jimijevu gitaru iz busa dok je Jim i spavao. Kad se probudio, Jim i je bio užasnut, a morao je i posuditi gitaru.

Kadgod bi zaglavio, Jimi se okretao Billiju Coxu. Billy ga je uvijek bio spre- man spasiti s usamljene željezničke postaje ili taverne uz cestu, ponašajući se prema njemu kao stariji brat. Što se tiče Jimijeve obitelji, i dalje je bio u kontaktu s njima, premda su njegova javljanja kući bila kratka i često su se svodila na razglednice iz gradova gdje je svirao. »Dragi tata«, pisao je u ožujku, »samo par riječi da ti javim da sam dospio do Južne Karoline.« Toga je proljeća Alu poslao fotografiju Kasualsa, a na poledini je napisao: »Mi smo jedan od najboljih R&B bendova u Nashvilleu.« S obzirom da se glazbena scena u Nashvilleu prvenstve- no povezivala s country-and-hillb illy glazbom, nije to baš bila velika stvar.

Do jeseni 1963. Jimi je svirao na turnejama nekih od najvećih bendova u državi pa je polako počinjao gubiti zanimanje za Kasualse, koji su na kraju pronašli zamjenu za njega. U međuvremenu je prihvaćao sve gaže koje je mogao dobiti. Na jednoj turneji s Gorgeous Georgeom Jimi je dobio priliku svirati kao predizvođač Samu Cookeu i Jackieu W ilsonu. Na drugoj je pak bio u bendu koji je svirao kao predgrupa Little Richardu. Nakon tog nastupa Jim i je vježbao s bendom Little Richarda, to jest s istom onom grupom koju je s takvim divljenjem slušao u tinejdžerskoj dobi u Seattleu. Tada je shvatio da je njegovo sviranje opi- salo puni krug: sad je mogao svirati s bendovima koje je u djetinjstvu obožavao. Ta spoznaja pomogla mu je shvatiti da biti članom benda koji svira obrade u Nashvilleu jednostavno nije njegova sudbina.

Kad mu je jedan njujorški promotor u prolazu kroz Nashville ponudio posao u New Yorku, Jimi je objeručke prihvatio priliku. Pokušao je uvjeriti dečke iz Kasualsa da mu se pridruže, ali nitko se nije htio seliti. Billy Cox je bio previše praktičan tip i još uvijek se držao nade da će Kasualsi ostaviti svoj trag u Tennes- seeju. Kolega iz benda Alphonso Young saslušao je Jimijeva obećanja o slavi i bogatstvu, ali dotad je već bio jako zabrinut zbog Jimijeve prekomjerne uporabe amfetamina. »Stalno je uzimao te crvene vragove i druge tablete koje su nazivali 'speed'«, sjeća se Young. Young je bio Jehovin svjedok i zgražao se nad svim vrstama droge.

Toga studenoga, pet dana nakon ubojstva predsjednika Johna F. Kenne- dyja, Jimi je navršio dvadeset i jednu godinu. Mjesec dana kasnije sjeo je u Greyhoundov bus i zaputio se u New York. Opet je nosio gitaru na leđima, u stilu102

koji je naučio još u djetinjstvu gledajući Johnnyja Gitaru. Na busnoj postaji mu je jedan od kolega iz benda dao bež kaput za njujorške zime, jer u to je vrijeme jedini kaput koji je imao bio dijelom njegove vojničke odore, a to teško da bi prošlo u sofisticiranom New Yorku. Kad se Jimi popeo u bus, sve što je imao bilo je u platnenoj torbi koju je nosio sa sobom. Nije to bilo mnogo, ali kad je krenuo prema stražnjem dijelu busa (svi su se Afroamerikanci na Jugu još uvijek morali voziti u stražnjem dijelu busa), izvadio je iz nje svoju gitaru za još malo vježbe u javnosti. Njegovi suputnici u tom busu imali su priliku čuti nešto što bi svakom okorjelom ljubitelju bluesa odmah zagrijalo krv u venama - tamo, iza brze svirke i izvrsne tehnike, čuo se prvi nagovještaj 'tona', izglačan gotovo trogodišnjim teškim životom na Jugu. Taj blues gitarist straga u busu počeo je zvučati kao Jimi Hendrix i nitko drugi.

103

NEW YORK, NEW YORK siječanj 1964.-srpanj 1965.

HARLEM SVIJET»Harlem svijet je bilo ime kojim smo nazivali ono što se zbivalo na glazbenoj sceni - sceni crne glazbe.Bip je to također i veći koncept koji smo koristili da bismo opisali cure, zajednicu, zvukove. Kasnije je nastao i klub 'Harlem World'.«// prijatelj TUNDE-RA ALEEM

Jimi je prvi put stigao u New York počefkom 1964. godine. Nakon što je većinu života proveo u Seattleu, gdje je crna populacija bila malobrojna, čudio se životnosti Harlema gdje je živjelo više od pola milijuna Afroamerikanaca. Umjetnički i politički gledano, ta je četvrt bila istinski glavni grad crne Amerike u to vrijeme. Jimi se uselio u hotel na 125. ulici, gdje si mogao unajmiti sobu za 25 dolara na tjedan, a zatim je krenuo ostaviti svoj trag.

Uskoro je otkrio da je ponuda posla koja ga je dovela u New York nestala. Nije poznavao nikoga u gradu pa je počeo obilaziti klubove poput Small's Para- disea i Palm Cafea u potrazi za prilikom da svira kao prateći glazbenik. Tijekom prvog mjeseca u New Yorku prijavio se na amatersko natjecanje koje se srije- dom uvečer održavalo u Apollo Theateru, a osvojio je prvo mjesto i nagradu od dvadesetpet dolara. Pobjeda mu nije automatski donijela druge poslove, što ga je duboko razočaralo. Jim i je otkrio da se, unatoč njezinoj veličini, na njujoršku

104

scenu nije lako ubaciti. Često bi ga posprdno odbijali kad bi pitao može li svirati s glazbenicima u klubu. Očekivao je da će taj veliki grad biti otvoreniji od Nashvi- lla, ali otkrio je da je harlemska scena izuzetno uska. Jedini prihvaćeni žanrovi bili su R&B, džez i blues, a i njih se moralo svirati po strogim pravilima, onako kako su to radili majstori prije njih. »Crnci nisu željeli nikakav rock'n'roll u Harlemu«, sjeća se Taharqa Aleem. »Postojala su pravila - ako se nisi odijevao i zvučao na točno određeni način, bio si izopćen. U odnosu na ostatak grada, Harlem kao da je bio na drugom planetu. Tu smo scenu zvali 'harlem-svijet', jer se tamo bio središte našega svijeta.«

Nedugo nakon dolaska u New York Jimi je upoznao Lithofayne Pridgeon, svoju prvu djevojku iz Harlema. Fayne, kako su je zvali, bila je prekrasna Afro- amerikanka koja je odrasla na ulici i koja je već u dobi od devetnaest godina bila dio postava na harlemskoj sceni. »Fayne je bila supergroupie«, rekao je Taharqa, koji će je kasnije oženiti. »Viđala se s Otisom Reddingom i Jamesom Brownom, poznavala je sve te dečke.« Neki su je zvali »Apollo Fayne«, jer se često motala po backstageu u Apollu. Na njihovom prvom pravom izlasku, Fayne je odvela Jimija doma mami na večeru. Njezina je majka voljela kuhati, a Jimi je bio na rubu izgladnjelosti. Fayne će kasnije u jednom članku za Gallery napisati da je Jimija upoznala na orgiji, premda nikad nije objašnjeno kako je on uspio dobiti pozivnicu za nešto tako egzotično. Za nju je Jimi bio iznenađujuće staromodan. Često je pričao o Betty Jean, svojoj djevojci iz školskih dana.

Njih dvoje su prvo počeli zajedno živjeti u hotelu Seifer, a kasnije s njezi- nom majkom. U Fayneinom članku za Gallery svoju je vezu s Jimijem opisala kao nešto utemeljeno na seksu: »Sve naše aktivnosti odvijale su se su krevetu«, napisala je. »U krevet je dolazio s istom onom gracioznošću s kojom drvosječa iz Mississippyja navali na tanjur raštike i kukuruznoga kruha nakon deset sati rada na suncu. I u krevetu je bio kreativan. Imali bismo bis za bisom.« Prema njezinim pričama, Jim i je u seksu bio nezasitan. »Bilo je situacija kad mi me skoro pre- polovio.« Jedina strast koja se mogla m jeriti s njegovom strašću u seksu bila je ljubav prema glazbi i sviranju, a na svoju je konkurenciju Fayne gledala kao »na gitaru, a ne kao na ženu«. Jimi i Fayne često su imali razmirice i nesuglasice oko toga i drugih stvari. U jednom pismu koje joj je Jim i napisao kad je bio izvan gra­da na jednom od rijetkih nastupa na turneji, preklinjao ju je da ne sluša druge koji ga ocrnjuju. »Ne slušaj crnčuge na ulici«, napisao je. Do svađe je došlo i kad Jimi jedne večeri odbio izvesti Fayne van. Njegov razlog: »Znaš da ne volim izlaziti kad mi kosa ne izgleda dobro.« Jimi je bio opsjednut svojom kosom i provodio je sate uređujući je točno onako kako je htio da izgleda. U to mu je vrijeme to bilo

105

jedino čime se ponosio: odjeća mu je bila trošna, cipele nisu bile njegov broj, a posudeni kaput jedva da ga je uspijevao zagrijati, ali kosa mu je morala biti savršena inače ne bi izlazio.

Premda je bio zagrijan za Fayne, bilo je i drugih kojima je bio zanimljiv, uključujući i jednu od Fayninih prijateljica. U pokušaju da tu prijateljicu spoji s nekim drugim Fayne je pozvala Taharqu Aleema i organizirala dvostruku spoj, ali Taharqa je došao sa svojim bratom blizancem, Tunde-Raom pa noć i nije ispala previše romantična. Braća Aleem, koju su svi jednostavno zvali 'Blizanci', rođeni su i odrasli u Harlemu i imali su uličnu žilavost koju Jimi nije imao. »Odmah nam se svidio«, sjeća se Tunde-Ra. »Već je u tako ranoj dobi zapažao toliko toga.« Do kraja večeri Jim i je već zabavljao Fayne, njezinu prijateljicu i braću Aleem pričama s turneja na kojima je svirao na Jugu. Braća Aleem su i sami bili glaz­benici, ali su se privremeno maknuli od toga i postali dileri. Radili su za 'Debelog Jacka' Taylora koji je imao prodavaonicu ploča, ali je zapravo zaradivao pre- prodajom droga. »On je bio jedan od najvećih careva droge u Harlemu«, rekao je Tunde-Ra. Harlemskim su klubovima tekle rijeke droge, prostitucije i kockanja, stvari koje je Jim i na Jackson Srtreetu u Seattleu sretao u puno manjoj mjeri. A ipak, u Harlemu se te stvari bile neraskidivo povezane s glazbenom scenom i predstavljale su krupan biznis. »Debeli Jack je bio lik kao iz Dickensova romana«, napomenuo je Taharqa. »Uvijek je održavao velike zabave prepune lijepih ljudi, ali sve je to, naravno, imalo i svoju tamnu stranu. U to smo vrijeme mislili da je to način da se izvučemo iz siromaštva.«

Nitko na sceni nije bio tako siromašan kao Jimi pa mu je Debeli Jack ponu- dio posao dilanja droge. Jim i se othrvao iskušenju i ostao čvrst u uvjerenju da je glazba jedino čime će se baviti u životu. Svoje stavove nevezane za glazbu kasni­je je jednom novinaru koji ga je intervjuirao objasnio ovako: »Ljudi bi mi rekli 'ako ne nađeš posao, umrijet ćeš od gladi', ali ja nisam htio prihvatiti nikakav po­sao izvan glazbene scene. Okušao sam se u nekoliko njih, uključujući i dostavu automobila, ali uvijek bih nakon tjedan dana dao otkaz.« Jimijeva posvećenost svom glazbenom snu navela je braću Aleem na preispitivanje njihova izbora pos- la kojim su se bavili; sljedeće su godine prestali dilati i vratili su se glazbi. Ipak, Jimijeva glazbena etika bila je u najmanju ruku,proturjecna: u vrijeme kad je živio s braćom Aleem, nimalo mu nije smetalo što oni najamninu plaćaju novcem zaradenim od droge. Jimijeva je posvećenost glazbi bila moguća samo zbog toga što su mu mnogi bili voljni pomoći. Također, kad se radilo o seksualnom moralu, Jim i nije bio puritanac. Jedan od prvih poslova koje je našao u New Yorku bilo je sviranje na turneji striptizete Pantere. »Bila je egzotična plesačica 106

sa zmijom«, sjeća se Tunde-Ra Aleem. »Proputovali smo cijelu državu s njom, a Jimi bi nam se ponekad pridružio i svirao dok je ona plesala.«

Jimi je najviše od svega priželjkivao gažu na turneji s velikim bendom. Preko Fayne je jedne večeri ušao u Apollo Theater slušati Sama Cooka, jednoga od njezinih bivših, koga je zamolio za posao. Cooke je već imao gitaristu, ali Jimija kao da je ohrabrila i sama činjenica da je pitao. U veljači 1964. mu se posrećilo kad je čuo da Isley Brothers traže gitaristu. Njegov prvi sastanak s njima dogodio se 9. veljače 1964. u njihovoj kući u New Jerseyju. Te su večeri u emisiji Eda Sullivana gostovali Beatlesi, a Jimi i braća Isley gledali su zajedno, neznajući da će taj događaj preobraziti Ameriku i učiniti rock’n'roll dominantnim žanrom na top Ijestvicama.

U ožujku je Jimi postao članom benda Isleyevih. Prvi studijski session s nji­ma bio je za pjesmu Testify, koja je postala manji hit. Proljetna turneja odvela ih je po cijeloj istočnoj obali, kroz Chitlin' Circuit, čak do Bermudskog otočja. Kad su se toga Ijeta vratili u New York, Jim i je s njima otišao u studio gdje su snimili nekoliko singlova, uključujući i The Last Girt, pjesmu na kojoj je prateće vokale pjevala mlada Dionne W arwick. The Isley Brothers su bili jedan od najvećih R&B bendova te ere, a ipak, Jim i se kasnije žalio na stroge stilističke parametre koje je morao poštovati, u glazbi i modi. »Morao sam se pokoriti«, rekao je u intervjuu 1967. »Imali smo bijela odijela od mohera, kožnate cipele s patentnim zatvaračem i jednako 'kožnate' frizure. Nismo smjeli na binu u ležernijoj odjeći. Ako su nam vezice za cipele bile različite plaćali smo kaznu od pet dolara. 0, čovječe, kako mi je to išlo na živce!« U nastupima revijalnoga stila kakav su preferirali Isley Brot­hers, Jimijevo je mjesto bilo sasvim straga u stražnjem redu, a u svakom bi setu dobio samo dvadeset sekunda solaže. Naučio je cijeniti te trenutke i iskoristiti ih do maksimuma, ali tijekom većine nastupa bio je praktički nevidljiv, ako već ne i nečujan. Kad je turneja dosegnula Nashville, Jim i je napustio bend i pridružio se Gorgeous Georgeu Odellu na kratkoj turneji.

Jednoga dana u Memphisu kad je bio Slobodan, Jim i je svratio u Stax Re­cords. Uz jednaki omjer naivnosti i drskosti, ušao je kroz vrata i objavio da je gitarist u prolazu koji se nada da bi mogao upoznati gitarističku legendu Steva Croppera. Toga puta začudo Jimi nije sa sobom imao svoju gitaru, možda zato što mu se učinilo da bi za ponijeti instrument kad ideš u posjet Steveu Cropperu ipak trebao malo vise hrabrosti nego što je on imao. Sekretarica mu je rekla da je Cropper zauzet u studiju i da navrati kasnije. »Kasnije neću biti u gradu«, glasio je Jim ijev odgovor. Cropper je zaista bio zauzet u studiju kad mu je sekre­tarica došla reći da ga je neki momak došao vidjeti pa joj je rekao da ga otpravi.107

Cropper je radio do šest poslijepodne. Kad je izišao iz studija, sekretarica mu je prišla i rekla: »Onaj tip je još ovdje.« Jimi je bio čekao cijeli dan. »Nisam imao pojma tko je«, sjeća se Cropper, »ali otišao sam se upoznati s njim.« Otkrio je da je Hendrix izuzetno uljudan mladić, a znao je cijelu Cropperovu diskografiju. Kad ga je Cropper pitao za njegovo iskustvo, Jim i je skromno rekao: »Malo sviram gore u New Yorku i na još par mjesta.« Cropper ga je pitao je li možda svirao na nekim pločama, a Hendrix je spomenuo Isley Brotherse i Mercy, Mercy Dona Covaya, koja je bila prva ploča na kojoj je svirao koja je ušla na Top 40. Croppera se to dojmilo: »Svirao si na toj stvari? To mi jedna od omiljenih pjesama. Drago mi je da sam te upoznao.«

Cropper je odveo Hendrixa na večeru, zadovoljan što ima mladog obožavatelja koji je uz to i očito nadaren. »Na kraju sam ga pozvao natrag u stu­dio«, sjeća se Cropper. »Razgovarali smo satima i ja sam mu pokazao nekoliko rifova.« Jimi je svirao na Cropperovoj gitari kad mu je pokazivao neke od poteza koje je koristio na Mercy, Mercy. Cropper je bio idealni uzor za bilo kojeg profesi- onalnog glazbenika: bio je uspješni session svirač koji je svirao blues s dosto- janstvom i autentičnošću, a bio je i suautor pjesme Green Onions s kojom se njegov bend Booker T. & the MG's popeo na prvo mjesto top Ijestvice. Hendrix je bio iznenaden kad je otkrio da je Cropper bijelac; kao i mnogi slušatelji zamišljao je da tako funky može svirati samo crnac. Na neki su način obojica bili autsajderi koji su pokušavali srušiti uobičajene predrasude o bijeloj i crnoj glazbi.

Kad se radilo o stvaranju glazbe i razmjenjivanju g itarističkih finta, njih dvo­jica su govorili istim jezikom. Te jeseni je Jim i navršio dvadesetdvije godine, a nakon što je svaku večer tijekom cijele godine negdje svirao, njegov je stil sazrio. Čulo se to na Mercy, Mercy, u uvodnom gitarskom rifu koji nije bio oponašanje B.B. Kinga, zapravo nije bio oponašanje ničega. »Bilo je funky«, sjeća se Cropper. »Taj je rif imao nešto posebno.«

Jimijeva je gitara počela pričati.

Jim i je zaglavio u Kansas Cityju na već tipičan način: zakasnivši na bus kojim su se Gorgeous George i njegov bend vozili na turneji. Pričekao je da kroz grad naide neki drugi bend na turneji, namjeravajući im se pridružiti, gotovo kao kad netko čeka običan bus. I gle stvarno, za manje od tjedan dana naišao je jedan bend i prim io ga medu svoje glazbenike. »Nisam imao novca, znaš, a naišla je ta grupa pa su me pokupili i odvezli do Atlante u Georgiji«, objasnio je 108

Jimi kasnije u jednom intervjuu. Nepoznato je koji je to bend bio, jer Jim i je ostao s njima samo nekoliko tjedana - a svirao je u toliko grupa da se više ni on nije sjećao svih imena.

Toga Ijeta u Atlanti Jim i je sjedio u jednom restoranu sa svojom gitarom kad je naišao drugi mentor. »Upitao sam ga svira li«, sjeća se Glen W illings, koji je bio s Upsettersima, bendom Little Richarda. Jim i je odgovorio potvrdno i dodao da treba gažu. W illings ga je odveo na audiciju Little Richardu, koji ga je odmah prim io u bend. Ne znam je li Jim i ikad rekao Little Richardu da je kao dječak slušao njegovu propovijed i da je čak jednom svirao s ranijom postavom Richar- dova benda. No, dogodilo se nešto neobično, pogotovo s obzirom da je Jim i već navršio dvadeset i dvije godine - Richard je zamolio Bumpsa Blackwella, koji je bio iz Seattlea, da nazove Jimijeva oca Ala i pita ga može li Jimi svirati s njim. »Bumps je nazvao gospodina Hendrixa i provjerio ima li išta protiv da njegov sin svira s nama«, rekao je Richard piscu Charlesu W hiteu. »AI Hendrix je rekao Bumpsu da je Richard Jimijev idol i da bi Jim i pojeo deset metara dreka samo da ude u njegov bend.« Little Richard se sjeća da je u vrijeme kad se pridružio njegovu bendu Jimi svirao »blues B.B. Kinga«, a kasnije će pokušati sebi pripisati sve zasluge za to što je Jimi počeo miješati rock i blues. Također će sebe navesti kao nadahnuće za Jimijeve pokrete na bini, za način odijevanja, čak i za brkove; nešto od toga bilo je busanje u prsa po kojemu je Richard bio na zlu glasu, ali srž njegovih izjava ipak je zapravo bila istina. Little Richard je bio izvođač bez premca koji je stvarao nove trendove, tako da su mu mnogi glazbenici koji su sazreli u tom razdoblju nešto dugovali.

Richardovi Upsettersi su bili najslavniji prated bend u kojemu je Jimi ikad svirao i bili su izuzetno usvirani. Ipak, što se tiče kreativnosti, posao nije baš bio zadovoljavajud, jer Richard je bio diktator prve klase i imao je silnu potrebu držati sve pod nadzorom, a to je išlo tako daleko da je čak odredivao gdje će tko iz benda stajati. Premda je publika divljala svaki put kad bi Richard svirao hitove kao što su Tutti F ru tti i Good Golly, Miss Molly, svirati iste gitarske dionice svake večeri baš i nije bio neki izazov za Jimija. Kad je mjesec dana kasnije turneja dospjela u Nashville, Jim ijev nekadašnji mentor Johnny Jones prim ijetio je da taj položaj za Hendrixa i nije baš idealan. »Jimi je postajao sve bolji i sve frajerskiji, ali znao sam da neće još dugo ostati s Richardom«, sjeća se Jones. »Jimi je bio zgodan, a Little Richard nije imao namjeru ikome dopustiti da ga zasjeni.«

Hendrixova turneja s Richardom bila je izvorom nekih od njegovih omiljenih priča, koje će pričati još godinama nakon toga, oponašajući Richardov kreštavi glas. Jedna od njih odnosila se na noć kad je Jimi, umoran od jednolične odjeće109

banda, odjenuo svilenu košulju. Nakon nastupa je dobio jezikovu juhu i novčanu kaznu od vođe benda. »Ja sam Little Richard«, vikao je Richard, opet zvučeći kao propovjednik. »Ja sam jed in i Little Richard! Ja sam kralj rock'n'rolla i ja sam jed in i kome je dopušteno biti lijep! Da si odmah skinuo tu košulju!«

Na Staru godinu 1964. Upsettersi su, začudo, imali slobodnu večer. Jim i ju je proveo u Californian Clubu gledajući The Ike and Tina Turner Revue. Tamo je zapazio dvadesetogodišnju Rosu Lee Brooks, pjevačicu u ženskoj skupini pa joj je prišao uz ulet koji nije baš bio seksi, ali je bio istinit: »Izgledaš kao moja majka«, rekao je. Rosa Lee je zaista bila nevjerojatno slična Lucille. Poljubili su se u ponoć i kasnije otišli na hamburgere u Tiny Naylor's. Rosa je imala kabrio- let impala, a Jim i je sjedio na stražnjem sjedalu i svirao gitaru dok su se vozili, izgledajući kao počasni gost na paradi. Kasnije su otišli u njegovu sobu u hotelu. »Cijelu smo noć slavili Novu godinu, sve do zore«, sjeća se Rosa. Veći dio večeri se Jim i žalio na Little Richarda. Smetalo mu je kako se Richard ponaša prema njemu, smetala su ga Richardova seksualna nabacivanja i ista glazba, kao po formuli, koju je morao svirati iz večeri u večer. »Više volim Curtisa Mayfielda«, rekao je Jim i Rosi. Rekao joj je i da je skladatelj i da radi na materijalu za buduću solo karijeru. Šalili su se da će jednoga dana osnovati duo. »Spremali smo se postati novi M ickey and Sylvia ili Ike and Tina«, rekla je Rose. Love Is Strange, hit Mickeyja and Sylvije iz 1958. bila je jedna od Jimiju najdražih pjesama.

Toga tjedna je Jimi pratio Brooksovu na nekoliko njezinih gaža, a na jednoj od njih je upoznao Glena Campbella. Rose je bila iznenađena što Jim i zna sve Campbellove studijske sessione i što se deklarira kao obožavatelj Campbellova rada s Beach Boysima. Rosina je majka bila vlasnica restorana, što je Jim iju bilo jednako zanimljivo kao i njihova vruća seksualna veza. Rose tvrdi da je Little Richard čak jednom predložio da njih dvoje vode ljubav dok ih on gleda, ali Jimi ga je glatko odbio.

Devetoga veljače Jimi je pisao ocu da mu javi da je u Los Angelesu. Na raz- glednici je bio njegov pseudonim: Maurice James. Bit će to tek prvi od nekoliko pseudonima koje će koristiti tijekom sljedeće tri godine. Nepoznato je odakle je izvukao ime Maurice, ali Rose je rekao da se za prezime James odlučio u znak poštovanja prema velikom gitaristu Elmorea Jamesu. Promjena imena možda je ukazivala da Jimi planira napustiti Little Richarda i prijeći u solo izvođače. Ako mu je to zaista bila namjera, nije je proveo u djelo. Kad je u ožujku napustio Up- 110

setterse, odmah je uletio u prateći bend Ikea i Tine Turner. Ike Turner je rekao da im se Jim i pridružio samo nakratko, sve dok njegove kićene solaže nisu postale »tako zamršene da je prešao sve granice«, nakon čega je odmah izbačen pa se opet pridružio Little Richardu.

Početkom ožujka Rosa je snimala singl s pjesmom M y Diary i dovela je Jimija u studio da svira gitaru. Na tom je snimanju bio i A rthur Lee i taj je susret označio početak dugog prijateljstva izmedu Jimija i Leeja, koji je tvrd io da je »prvi crni hipi«. U vrijeme snimanja te ploče Lee je bio najviše poznat po tome što je čudak koji hoda po Hollywoodu sa samo jednom cipelom i sa sunčanim naočalama kroz koje se ništa ne vidi, ali kasnije će sa svojim bendom Love na­praviti nekoliko poticajnih psihodeličnih albuma.

Trio je toga dana snimio dvije pjesme na kojima je svirao Jimi. B-strana Utee je kasnije škartirana, ali M y Diary je dokazala da je Jimi dovoljno dostojan učenik Curtisa Mayfielda da uspije odsvirati solažu za koju su neki čak mislili da ju je odsvirao sam Mayfield. Pjesma se vrtjela na radiju u Los Angelesu, ali nije postala hit. Premda je Jimi opet svirao s Little Richardom, njih dvojica su i dalje bili u stalnom sukobu. Prije travanjskog nastupa u Huntington Beachu u Kaliforniji, Jimi je zamolio Rosu da mu nakovrča kosu, a za binu je odjenuo žensku bluzu i bolero šešir, što se jednostavno nije moglo protumačiti drukčije nego kao neprijateljski čin prema Richardu. Uz to, Jim i je izvodio sve ono što mu je Richard prethodno bio zabranio. »Svirao je gitaru zubima, iza glave, čak ju je i jašio«, sjeća se Rosa, »tako da su svi u publici podivljali.« Očito je podivljao i Richard, jer mu je odbio dati honorar za taj nastup.

Jimi je s Richardom zaradivao dvjesto dolara mjesečno, što je bila pristojna plaća za glazbenika u pratećem bendu, ali uza sve kazne njegova je zarada rijetko dosizala tu svotu. Nakon nastupa u Washingtonu D.C. zakasnio je na bus, a kad je sustigao bend znao je da mu je položaj ozbiljno ugrožen. Jim i je kasnije tvrdio da je sam otišao, ali Richardov je brat Robert Penniman, njihov menadžer, piscu Charlesu W hiteu ispričao drukčiju priču: »Ja sam dao otkaz Hendrixu... Bio je vraški dobar gitarist, ali tip je stalno kasnio. Kasnio je na bus i očijukao s curama, takve stvari.«

Što se tiče Rose Lee Brooks, Jimi joj je obećao da će se vratiti u Los Ange­les čim napusti Little Richarda, ali kad se opet našao u Harlemu, Los Angeles mu se činio jako daleko. Doduše, Rosa je te jeseni dobila pismo od Jimija u kojemu je pita bi li mu mogla poslati novae da ponovno otkupi gitaru iz zalagaonice. Te je godine Jimi nekoliko puta prodavao istu tu priču raznim pretežno ženskim dobročiniteljima - bila je to molba koja je zajamčeno cimala za sree sve koji 111

su vidjeli ili znali koliko on voli taj svoj instrument. Čak i napuštena ljubavnica poput Rose, koju je ostavio pet tisuća kilometara daleko, nije se mogla oglušiti na tu zamolbu. Poslala mu je četrdeset dolara, zajedno sa svojom fotografijom. »Nisam mogla podnijeti pomisao na njega bez gitare«, sjeća se ona. Nikad joj se više nije javio.

112

NEW YORK, NEW YORK srpanj 1 9 6 5 .-svibanj 1966.

SAn uKOLORUlikoloru da ce _

1966. biti godina kad će mi se nešto dogoditi.«//J IM I HENDRIX u intervjuu za Open City

U Ijeto 1965. Jim i Hendrix je opet bio u New Yorku, a živio je kod Fayne Pridgeon ili kod Brace Aleem ili bi unajmio je ftinu sobu u hotelu blizu Times Squarea. Nakon što je opet napustio bend Little Richarda, ponovno se na mjesec dana pridružio Isley Brothersima u jednom odmaralištu u New Jerseyju, ali život gitarista u pratećem bendu pomalo mu je dojadio pa je počeo razmatrati druge opcije. Toga je Ijeta napravio prvo korak prema tome da postane studijski glaz­benik. Nikad nije komentirao koliko je na tu njegovu odluku o promjeni smjera utjecao susret sa Steveom Cropperom, ali vjerojatno dosta.

U srpnju se ponudio nekolicini diskografskih kuća za svirača na studij- skim svirkama. Bio je počeo pisati pjesme, a premda je njegova vještina još bila 'nerazrađena', neke je grube, okvirne ideje - uključujući najmanje jednu demo vrpcu - odnio Juggyju Murrayu u Sue Records. Ta je kuća 1962. imala hit s pjesmom I've Got a Woman (Part 1) Jimmyja McGriffa i imala je ergelu R&B izvođača. Premda Jimijeve pjesme Juggyja Murraya nisu zanimale, svejedno mu je ponudio mjesto gitarista. Murray je predložio da se prvo dogovore oko ugo- vora, ali Jim i je dvogodišnji ugovor potpisao ni ne pročitavši ga. No, možda se kasnije ipak predomišljao, jer Murrayu se sljedećih nekoliko mjeseci uopće nije javljao. Kao i mnogi drugi glazbenici na početku karijere, Jimija je zavela ideja113

da je dovoljno da neki producent pokaže zanimanje za njega. Te je godine zaista imao sreće pa je ta diskografska kuća zapala u financijske poteškoće uslijed ko- jih nisu od njega zahtijevali da poštuje odredbe ugovora, jer ih ni sami nisu mogli provesti. U Ijeto je pronašao posao u studiju s R&B frontmanom Mr. Wigglesom. Wiggles ga je bio čuo na nizu singlica za etiketu Golden Triangle. »Bio je pravi uragan na gitari«, sjeća se Wiggles. Kao i mnoga druga Jimijeva gostovanja na studijskim snimanjima te godine, ni ta nisu bila spomenuta na pločama - na singlicama je rijetko bilo navedeno išta drugo osim imena izvođača.

U pismu Alu napisanom 8. kolovoza 1965, Jimi je spomenuo promjenu karijere. »Počinjem ispočetka«, napisao je. »Kad sviraš iza drugih u pratećem bendu, ne možeš si napraviti ime kakvo bi si napravio da radiš za sebe. Ali išao sam na turneje s drugima da steknem iskustvo nastupa pred publikom, da me ljudi primijete, da vidim kako se vode takvi poslovi i najviše od svega da bih shvatio što je što. Nakon što izdam ploču, neki od tih ljudi koji me poznaju otprije pomoći će mi da se bolje proda.« Hvalisao se da će ga Al uskoro čuti na radiju: »Za slučaj da za tri-če tiri mjeseca čuješ moju ploču na radiju koja će ti zvučati grozno, nemoj se sramiti, samo čekaj da počne kapati lova.«

Jim i je pismo potpisao kao Maurice James, ali je već tada na bini počeo koristiti i imena Jimmy James i Jimmy Jim. Te promjene imena stvarale su silnu zbrku, a ako mu je cilj bio stvoriti si solidnu reputaciju, one definitivno nisu po- magale da se to i ostvari. Doduše, promjene imena odražavale su karakteristiku koja bijaše srž Jimijeva karaktera: stalno se ponovno preoblikovao, kad god bi mu se promijenilo zanimanje za glazbu, modu ili kulturu. Zbog te će svoje ka- meleonske prirode kasnije, kad već bude zvijezda, Jim i ostavljati dojam nekoga tajnovitog i zagonetnog. No, u početku karijere, kad još nije bilo obožavatelja, smanjivale su mu mogućnost da stekne sljedbenike.

U listopadu 1965. Maurice James je stanovao u jeftinom hotelu Am eri­ca. Početkom mjeseca je u predvorju upoznao Curtisa Knighta koji je prevodio grupu The Squires. Premda je Knight bio g itarist i vođa benda, većinu prihoda ostvarivao je kao svodnik. »Bio je svodnik s bendom«, sjeća se Lonnie Young­blood, još jedan glazbenik sa scene toga vremena. Knight je pitao Jimija bi li se pridružio Squiresima, a Jimi je pristao. Prema Knightovim riječima, toga je mjeseca Jimi bio razmišljao zauvijek napustiti glazbu i već je založio gitaru da bi mogao platiti stanarinu. Knight mu je posudio jednu gitaru, a ubrzo je shvatio da to i nije tako lose, jer dok god Jimi posuđuje instrument od njega, on će imati odredenu kontrolu nad njim. Sljedećih osam mjeseci Knight je koristio Jimija kao glavni oslonac benda. Premda su, u odnosu na druge grupe s kojima je Jimi114

svirao. The Squres bili prilično inferiorni, ipak je to imalo i svoju dobru stranu: Knight je stavio Jimija za frontmana i obećao mu je da će od njega napraviti zvijezdu. Do 1965. Knight je već snimio nekoliko singlova, ali niti jedan nije uspio ući na top Ijestvicu. Ni prvi session koji je odsvirao s Jimijem - obradu Dylanove Like A Rolling Stone, preradene u pjesmu naziva How Would You Feel - neće promijeniti taj niz neuspjeha, unatoč Jimijevoj nadahnutoj solaži.

How Would You Feel je imala zvuk obrade nečije pjesme, jer su je snimili za producenta Eda Chalpina koji je vodio PPX Productions. Chalpin je postao uspješnim vlasnikom diskografske etikete baš takvim brzim izbacivanjem američkih hitova na izvan-američka tržišta. Chalpin je pažljivo pratio američke top Ijestvice i čim bi uočio da se neka pjesma penje prema vrhu, brzo bi snimio obradu za strana tržišta. Chalpin isprva nije imao visoko mišljenje o Jimiju, jer Jimi nije znao čitati note. Ipak, nakon što ga je čuo kako svira, shvatio je da mo- mak ima dara pa mu je 15. listopada ponudio ugovor za snimanje i produkciju. U ugovoru, koji Jimi opet nije pročitao prije potpisivanja, pisalo je da će Jimi »stvarati pjesme i svirati i/ili pjevati isključivo za PPX Enterprises Inc., sljedeće tri godine, počevši od dana potpisivanja ugovora«. Takoder je pisalo i da se Hendrix obvezuje na »... minimalno tri snimanja godišnje«. Za to će biti plaćen u iznosu od 1% od veleprodajne cijene svih ploča koje budu snimljene od njegovih rado- va. Taj je ugovor PPX-u davao »ekskluzivno pravo na mastere svih materijala«, a Jimi će za kompenzaciju dobiti »jedan dolar« što je bila standardna ugovorna klauzula u mnogim pogodbama u glazbenoj industriji u vrijeme kad se unaprijed nije mogao dobiti nikakav novae. U osnovi, Jim i nije dobio nikakav predujam na buduću zaradu, premda je ponuda od 1% veleprodajne cijene bila visa nego u većini ugovora iz toga razdoblja.

Ugovor su potpisali u kafiću malo niže od PPX studija. »Sretno ga je potp i­sao«, sjeća se Chalpin. »Znao je da prateći gitaristi nikad ne dobivaju tantijeme. Davao sam mu dobar postotak, bez raznih ustezanja. I znao je da te biti izvođač. Ako pjesma postane hit, a njegovo je ime na naljepnici, dobit će tantijeme.« Chalpin je očigledno dovoljno dobro predvidao reakcije da je znao čarobnu riječ koja će privući Jimija: izvođač. Samo nagovještaj da je izvođač, a ne prateći glazbenik bio je dovoljan da Jimija baci u trans. »Bio je tako sretan što je u ugovoru naveden kao samostalni izvođač«, rekao je Chalpin, »da bi bio potpisao bilo što.«

Tijekom sljedećih osam mjeseci Jimi je svirao na više od dvadeset studij- skih sessiona za Chalpina, sudjelujući u - kako te sud kasnije odrediti - trideset i tri pjesme. U većini pjesama koje su snimili, jedino što je vrijedilo bijahu Jimijeve115

solaže, jer Curtis Knight je bio priliično slab pjevač. Možda nabolje što se može reći o Jimijevoj studijskoj suradnji s Knightom jest to da je Jimi u Chalpinovu studiju naučio osnove snimanja i overduba. Jedina pjesma koja se ističe medu svima na kojima je Jimi svirao je No Such Animal, jednim dijelom zbog Jimijeve solaže, a drugim zato što nije pjevao Knight.

Chalpin je također dogovorio nešto što će biti najčudnije snimanje u cijeloj Jim ijevoj karijeri: session za glumicu B-produkcije Jayne Mansfield koja je bila najpoznatija po svojim ogromnim grudima. Možemo samo pokušati zamisliti što je prolazilo Jim iju kroz glavu kad je shvatio da se njegova karijera studijskog glazbenika svela na stvaranje malo atmosfere na vrpci na kojoj Mansfieldica mesari pjesmu /Is the Clouds D rift By.

Curtis Knight and the Squires su redovito svirali u New Yorku u klubovima poput The Purple Onion i Ondine's, ali nikad nisu stekli mnogo sljedbenika, a Jimi je od benda zaradivao malo. Dobra strana svega bilo je to što Squiresi nisu išli na turneje nego su svirali samo po New Yorku i okolici. Jimi je čak i pjevao na nekoliko pjesama. Doduše, i ono malo kreativne slobode koju je imao umanjivala je činjenica da su svirali samo obrade. Jedna od Jimijevih specijalnosti u to vri­jeme bilo je svirati hitove poput In the M idnight Hour Wilsona Picketta, ali dodati joj dovoljno novih gitarskih dionica da bi čak i netko tko gleda nastup benda svake večeri ipak svaki put čuo nešto novo. To je radio strogo za svoj 'gušt' - u to vrijeme Squiresi nisu imali obožavatelje koji bi opetovano dolazili zbog njih.

Kad je Jim i otkrio da sa Squiresima ne može zaraditi dovoljno za život, otišao je na turneju s Joeyom Deejom i The Starliters, odsviravši pedeset osam koncerata u šezdeset dana. Taj je angažman za Jimija bio prekretnica, jer su Starlitersi bili uspješan bend, a njihova pjesma Peppermint Twist je bila h it koji je zauzeo prvo mjesto top Ijestvice. »Jimi je došao na audiciju u moju garažu u Lodiju, New Jersey«, sjeća se Joey Dee, »i odmah smo ga uzeli u bend. Bio je izvrstan gitarist.« Starlitersi su bili prvi rasno integriran bend kojemu se Jimi pridružio otkad je otišao iz Seattlea, a njihov je zvuk bio više rock'n'roll nego što je to bio zvuk drugih njegovih ranih bendova. Njihova se turneja odvijala većinom

. na sjeveroistoku zemlje, ali odsvirali su i nekoliko koncerata na Jugu, gdje je Jimi otkrio da je svirati u integriranom bendu još teže nego u posve crnom. Spavali su u hotelima u vlasništvu crnih vlasnika, ponekad čak osamdeset-devedeset kilometara od dvorane u kojoj su nastupali, a jeli sjedeći na vrećama brašna u116

kuhinji, jer trojica crnih članova benda u većini restorana nisu bili dobrodošli. Premda će se Jimi kasnije žaliti da ga nisu dovoljno platili, sama činjenica da je svirao sa Starlitersima daje dokaze iz prve ruke da su postojali bijeli glazbenici koji su bili voljni zalagati se za gradanska prava. »Mnogo su mi puta ponudili veći honorar ako se riješim crnih glazbenika, ali sam odbio«, sjeća se Joey Dee. Na turneji su Starlitersi svirali pred publikom koja je dosezala brojku od deset tisuća ljudi, što je predstavljalo najveću publiku pred kojom je Jimi ikada svirao. Ipak, zbog rasne napetosti izazvane činjenicom da se radilo o bendu miješanih rasa, u mnogim gradovima im nije bilo dopušteno izići iz backstagea tijekom stanki između setova.

Možda zbog težine tereta predrasuda koji su bili prisiljeni podijeliti. The Star- liters su bili blizak bend, a Jimi se brzo uklopio. »Isprva je bio zaista sramežljiv«, sjeća se član benda David Brigati, »ali otvorio se i počeo nam pričati lude price o turnejama s Little Richardom i The Isley Brothers.« Jim i je pričao i priču o turneji s Jamesom Brownom i o tome kako ga je »kum soula« udario i dao mu otkaz nakon što ga je jednom prekinuo.

Kao plesni bend, The Starliters nisu imali izbora nego svirati svoje hitove notu za notu, bez varijacija. Ipak, Jimi je svake večeri dobio solažu tijekom koje je svirao s gitarom iza glave. Također, na toj je turneji prvi put nakon škole Garfield i nekoliko nastupa po vojnim bazama svirao pred bijelom publikom. »U nekim je gradovima publika bila isključivo bijela«, rekao je Brigati. Na njegovo veliko iznenadenje, Jim i je otkrio da je predmetom strastvenih pogleda mladih djevo- jaka koje su se tiskale oko bine. To ga je zateklo, jer se u to vrijeme nije osjećao pretjerano privlačnim. »Jimi je imao problem s aknama«, sjeća se prijatelj Tun­de-Ra Aleem. »To ga je učinilo još zatvorenijim.« Te mlade bijele obožavateljice pomogle su da se Jim iju vrati malo samopouzdanja pa se počeo hvaliti dečkima iz benda da ima klub bijelih obožavateljica. »Bio je kao magnet za njih«, prim ijetio je Brigati. »Imao je to nešto što ih je neodoljivo privlačilo.«

Jedne noći u Buffalu, tri su Indijke spavale s Jimijem nakon što su izjavile da ima lice hinduističkog boga - upoznale su ga u hotelu, a čak nisu ni bile obožavateljice benda. U jednom drugom gradu je neka vrlo pustolovna bjelkinja spavala s Brigatijem, ali nakon samoga čina nije prestajala pričati o međurasnoj vezi. Predložila mu je da nazove druge članove benda. Pa ih je Brigati pozvao. »Nisam još ni stigao izići iz kreveta«, rekao je Brigati, »a već je jedan od njih bio na njoj.« No, Jim i je stao i vrlo uljudno upitao bi li prvo mogao izuti kaubojske čizme. Brigati je izišao iz sobe, a kad se dva sata kasnije vratio, žena je bila sama. Rekla je Brigatiju da joj je to bio najljepši dan u životu.117

Usputni seks postao je rutina u Jimijevu životu glazbenika na turneji, ali čak ni to nije bilo dovoljno da ga zadrži u Starlitersima. Kasnije je novinaru N.M.E.-a rekao da je »morao otići makar je zarada bila dobra«, ali sigurno je bio svjestan da još uvijek nije ništa bliže ostvarenju sna o izdavanju vlastite ploče. Dvadesettreći rodendan proslavio je dok je bio na turneji s The Starliters. Kako je 1965. prelazila u 1966. tako je nekolicini prijatelja povjerio da je sanjao da će mu dolazeća godina promijeniti život. »Sanjao sam u tehnikoloru da je 1966. godina kad će mi se nešto dogoditi«, rekao je jednom novinaru. »Zvuči pomalo bedasto, ali to je živa istina.«

Ta veličanstvena sudbina morat će pričekati, jer se početkom 1966. Jimi vratio na staro. Svirao je s Curtisom Knightom and the Squires, pokušavajući povremeno uhvatiti koju studijsku svirku, pitajući se odakle će doći sljedeći obrok. Ni njegov ljubavni život nije išao puno bolje, jer se njegova glavna cura u Harlemu udala za Taharqu Aleema. Jim i je i dalje živio s novopečenim parom u njihovu stanu, ali Fayne se nije osjećala ugodno u toj situaciji. »Fayne nije mogla shvatiti kako mu mogu dopustiti da i dalje živi s nama nakon što smo se nas dvoje oženili«, sjeća se Taharqa. Jedne su se večeri, misleći da su sami, Taharqa i Fayne posvađali oko toga. »Htjela je da ga se riješim«, rekao je Taharqa, »ali ja sam je nagovarao da ga pusti da ostane.« Kasnije su otkrili da ih je Jimi čuo.

Čuvši da bi uskoro mogao završiti na ulici, Jimi se preselio u je ftin i hotel. Otamo je 13. siječnja poslao Alu razglednicu Empire State Buildinga: »U ovom golemom odrpanom gradu New Yorku sve je tako-tako«, napisao je. »Ovdje se sve dogada lose.« Zbog neplaćene stanarine prijetilo mu je prisilno iseljenje, a često nije imao što jesti. Ako je u toj situaciji bilo išta utješno, onda je to bilo ono sadržano u rečenici kojom je završio razglednicu ocu: »Red Benu i Ernie da sviram blues kako ga NIKAD nisu čuli.« To je bilo namijenjeno Ernestine Benson čija je velika zbirka bila Jim ijev prvi izvor glazbe blues izvođača. »Ovdje se sve događa loše« mogao je biti stih iz jedne od tih klasika, ali takoder je to bio i dokaz promjene koja bijaše unutrašnja i umjetnička. Grozni uvjeti u kojima je Jimi živio tijekom cijele 1965. godine - siromaštvo, segregacija koju je iskusio tijekom boravka na Jugu, usamljenost - učinili su je jednom od najtežih otkad mu je umrla majka. A ipak, u tim je nevoljapna sazrio kao izvođač; dale su mu nešto od onog »blata«, onog patosa, kojega je prema riječima Johnnyja Jonesa nužno morao imati svaki veliki svirač bluesa. Jim i ne samo da je svirao blues nego ga je i živio*.

* igra riječ im a - riječ blues također označava i tugu , po tiš te n o s t...; nap. prev.

118

Spas je došao u obliku Kinga Curtisa i The All-Stars koji su trebali gitaristu koji bi uskočio za nastup u Small's Paradisu u Harlemu. Klub Small's je lansirao karijeru orguljaša Jimmyja Smitha, a tamo su nastupali svi važni afroamerički glazbenici toga vremena. Čak je Malcolm X nekoć tamo radio kao konobar. »Jimi je u ono vrijeme bio neustrašiv, jer bez obzira na to kolika si faca u Harlemu, svejedno si morao zadovoljiti uvjete«, rekao je Taharqa Aleem. »Možeš biti frajer koliko te volja, ali bolje bi ti bilo da izgledaš kao i svi ostali, da hodaš kao i svi ostali i da govoriš kao i svi ostali.« Većinu večeri Jim i je bio u pratnji benda, kao dio ritam sekcije. Trenutak istine došao je tijekom prve njegove solaže, koju je izveo vrhunski. Nije bilo zgorega ni to što je postava All-Starsa tada uključivala Bernarda 'P retty ' Purdieja na bubnjevima i Cornelia Dupreeja na gitari koji će uskoro postati legende. Svirajući s Dupreejem, koji je i sam bio vrsni gitarist, Jim i je naučio međuigru i svirati »masnije«, kako je to Dupree zvao, to jest dodati još osjećaja i još duše. Jim i je brzo naučio sav njihov materijal. »Nikad prije n i­sam vidio da netko tako brzo usvoji sve naše stvari«, sjeća se Bernard Purdie.

Jim i je još sljedećih nekoliko mjeseci svirao i snimao s Kingom Curtisom, ali takoder je povremeno svirao gaže i sa Squiresima. A ipak, i dalje je jedva plaćao stanarinu i hranu. Te je zime u kafiću na uglu Broadwaya i Pedesetdruge ulice Jimija upoznala Diana Carpenter. Zamijetila ga je jer je bio hladan dan, a on je na sebi imao samo tanku jaknu bez podstave. »Sjedio je tako da mi je bilo jasno da ima rupe na potplatima cipela«, sjeća se ona. Ako si htio sjesti i duže se zadržati, restoran je naplaćivao minimalnu taksu od pedeset pet centa za čašu vode, a točno je to Jimi imao ispred sebe.

Diana je u to vrijeme bila šesnaestogodišnja bjegunka od kuće koja se uzdržavala uličarenjem. U restoranu je bila sa svojim svodnikom, a kad se spre- mala otići, Jimi joj je rekao: »Tako si slatka!« Bila je šokirana da se usudio tako joj se obratiti pred svodnikom. Svodnik se uvrijedio i rekao Jimiju neka »začepi gubicu«, na što je odvukao Dianu iz restorana. Nekoliko tjedana kasnije Jimi je opet naletio na Dianu, ali ovoga puta je bila sama pa su stupili u vezu. Njezino je zanimanje isprva za Jimija bilo prednost, a ne problem, a čak možda i neka vrsta fetiša. Zarađivala je puno više od njega, a čak i nakon cjelodnevnog rada bila je jednako orna za seks kao i on. »Bio je vrlo aktivan«, sjeća se ona. »Dva-tri puta na noć.« Carpenterica je bila svjetloputa Afroamerikanka, a Jimi je i njoj rekao da izgleda kao njegova majka. Ili mu je to bio omiljeni ulet curama ili su ga možda najviše privlačile žene koje su sličile Lucille. Carpenterica je radila samo danju - otkrila je da je to najlakši način da izbjegne uhićenje - i imala je slobodne večeri pa je često bila na njegovim nastupima. »Uvijek se tužio da mu Curtis Knight

119

duguje novac«, rekla je Diana. »Ali čak i kad bi mu Curtis platio, Jim i ne bi imao dovoljno za stanarinu.« Neki su m islili da je Jim i Carpenteričin svodnik, ali nije bio, premda jest živio na njezin teret.

Čak i uz njezinu zaradu, nisu imali novca za bacanje. Kad su jedne večeri šetali po Petoj aveniji Jimi joj je rekao da mu pokaže nakit koji bi voljela da joj kupi kad postane bogat. Pokazala mu je golemi dragulj. »Jednoga ću ti dana to kupiti«, bahatio se Jimi. Česta tema njihovih razgovora bilo je to kako će on jednoga dana biti bogat i slavan. »Koliko bogat?« pitao bi on. »Zbilja bogat i zbilja slavan«, odgovarala bi ona. Ponekad bi taj razgovor dobio mračniju notu. »Ako ne postanem bogat i slavan za godinu dana, poludjet ću«, rekao joj je jednom. Jimijeve su fantazije počinjale imati sve očajničkiji prizvuk, kao da će ispariti ako se brzo ne ostvare. Svakoga je dana provodio sate i sate vježbajući, vukući posuđeno pojačalo niz četiri ulice od obližnjega kluba do njihova hotela, jer si nije mogao priuštiti taksi.

Jednom je došao kući i zatekao jednu mušteriju kako davi Dianu. Zgrabio je tipa i bacio ga iz sobe, ali taj mu je incident dao i drukčiji pogled na njezin posao. Istoga je tjedna Diana bila uhićena i zatvorena te kasnije smještena na bus za srednji zapad. Pobjegla je i vratila se Jimiju, koji je bio sav u suzama, jer se bio uplašio da ju je neka od mušterija ubila. Već se jednom ranije bio rasplakao - kad mu je opisivala seksualno zlostavljanje koje je prošla u djetinjstvu; rekao joj je da je i on bio žrtvom sličnog zlostavljanja, premda nije želio ići u pojedinosti, nego je samo rekao da se dogodilo u djetinjstvu.

Početkom svibnja Diana je otkrila da je trudna, a na Jim ijev je nagovorprestala uličariti. Jim ijev jedini prihod dolazio je od povremenih gaža pa su kra-jem proljeća već bili prisiljeni krasti da bi preživjeli. Jednom kad su oboje kraliu jednoj trgovini, uočio ih je vlasnik i dao se u potjeru za njima vitlajući palicomza bejzbol. Trebalo im je nekoliko ulica da mu zbrišu i to za dlaku. Jim i je čestobijesno: »Moram prekinuti to sranje. Ne mogu to vise podnijeti. Ne želim crknutikao pas.« Carpenterica se potajno vratila poslu da zaradi nešto novca. Kad jeJimi to otkrio, istukao ju je remenom. »Oboje smo tada znali da sam trudna«,rekla je. »Bio je to jedini put da se tako ponašao.« Dok ju je udarao, iz njegovihsu usta izlazile riječi koje nikad prije nije čula. »Kad ti kažem da nešto učiniš, %■ ' onda to i učini!« urlao je. »Voliš biti tvrdoglava. Pokazat ću ti ja. Pokazat ću ti daje debelo meso masno.« Jimi inače nije tako govorio niti se tako ponašao. Dianaje bila zgranuta opakošću koja je izvirala iz njega.

Od te je točke njihova veza krenula nizbrdo. Kad mu je predložila da se počaste odlaskom na matineju filma »Madame X« s Lanom Turner, Jim i je po-120

divljao m isled da je u pitanju film o prostituciji. Ona je istutnjala van, pokupila mušteriju koji je bio policajac u građanskoj od jed i završila iza rešetaka. Policija je otkrila da je Diana maloljetna pa su joj dali izbor: tri godine u maloljetničkom zatvoru ili autobusna karta za natrag kući roditeljima. Trudna, gladna i zabrinuta za zdravlje nerodenog djeteta, odlucila se za autobusnu kartu. U veljad 1967. rodila je kćer Tamiku koja je težila manje od dvije kile. Računajud u koje vrijeme je ostala trudna, a i zbog dnjenice da je na ulici birala iskljudvo bijele mušterije, Diana je bila uvjerena da je dijete Jimijevo. Nije imala pojma na koju bi mu adre- su pisala, jer živjeli su u toliko mnogo jeftin ih hotela da je odustala od zamisli da ga ikada pokuša pronaći.

Jimijeva veza s Carpentericom možda bi mu i bila ogadila zamisao veze s prostitutkom da nije postojala neporeciva poveznica izmedu tih žena i njegove prošlosti: je ftin i hoteli, brz život i teško preživljavanje jako su podsjećali na nje­govo djetinjstvo. Možda to nije bilo ono što je Jimi htio u životu, ali definitivno je bilo ono što je poznavao pa se u takvim situacijama takored osjećao kao doma.

Odmah nakon Carpenteridna odlaska, a možda i prije, Jimi se počeo viđati sa svojom prvom bijelom djevojkom Carol Shiroky. I ona je bila prostitutka, premda ne uličarka nego call girl. Bila je to kratka i burna veza. Carol mu je kupi- la novu gitaru da mu pomogne da se oslobodi Curtisa Knighta, a Jimi je proveo sate brused pragove - bila je to gitara za dešnjake koju je prepravio za Ijevaka.

Preko Carol Shiroky Jimi je upoznao Mikea Quashieja, zabavljača u African Roomu na zapadnoj 44. ulici koji je bio poznat kao »Kralj pauka«. Quashie se1961. pojavio na naslovnici časopisa Life i predstavio je limbo Americi. Bio je visok gotovo 190 cm, ali mogao se provući ispod letvice na visini od samo 20 centimetara od poda. Quashie je upoznao Jimija u Carolinoj hotelskoj sobi, a zatekavši ga s ružičastim i žutim viklerima u kosi, pretpostavio je da joj je svod­nik. Quashie je pokušao zabaviti Jimija pričama o voodoo obredima, ali Jim i je bio tako tih i povučen da je to granid lo s odbojnošću. »Bio je jako potišten«, rekao je Quashie. »Govorio bi o svojoj depresiji, frustraciji i tjeskobi. Nije mu bilo lako.« Nešto od nastupa kojim će Jimi kasnije šokirati svijet - šalovi, sviranje na koljenima i uporaba pirotehnike - pokupio je od Quashiea. Nešto od toga je isprobao sa Squiresima, ali bez pretjerane povratne reakcije.

121

Nakon jednog posebno razočaravajućeg nastupa sa The Squires, Jim i je napisao pjesmu o svom nezadovoljstvu. Opisivala je kako njegove takozvane prijatelje zanima samo njegov otkačeni stil odijevanja, ali »ne kuže njegov način razmišljanja«. U to je vrijeme imao tako malo prijatelja da se to moralo odnositi na njegove kolege iz benda. Nikad nije završio pjesmu, niti ju je ikada uglaz- bio. Kao i mnoge druge iz toga razdoblja, bila je to samo ideja nažvrljana na komadićku papira i zataknuta negdje u kofer od gitare. Naziv te pjesme mogao bi sumirati Jimijeve unutrašnje demone, prošle i buduće. Nazvao ju je Prijatelji moje mode su neprijateiji mojih mis/i.

122

12

NEW YORK, NEW YORK svibanj 1966. -s rp a n j 1966.

MOJE PROBLEMATI ČN0 DIJETE

»Zasule su me kaleidoskopske, fantastične slike, izmjenjujući se, oživljavajući promjenom, otvarajući se i potom zatvarajući u kružnice i spirale, eksplodirajući u obojene fontane, preslagujući se i hibridizirajući se u stalnom tijeku. Posebnoje nevjerojatno bilo kako je svaka akustična percepcija, kao na prim jer zvuk kvake na vratima ili automobila u prolazu, bivala preobražena u optičku...Koliko sam znao, nije postojala niti jedna druga supstancija koja u tako ekstremno malim količinama izaziva tako duboke psihičke učinke i tako dramatične promjene u ljudskoj svijesti i našem iskustvu unutrašnjeg i vanjskog svijeta.«// DR ALBERT HOFFMAN,»LSD: Moje problematično dijete«

Jedne kasne večeri krajem svibnja 1966. u Jim ijev su život ušle jedna smeđooka djevojka, jedan fo lk pjevač rođen u Minnesoti i psihodelična droga, a svaka od te tri stvari imat će neporeciv utjecaj na njegovu karijeru. Taj trio sila pomoći će Jim iju otvoriti unutrašnji svijet koji mu je prije bio nepoznat i zauvijek promijeniti ono što se tada činilo da mu je sudbina: biti prateći glazbenik u sjeni. Jednom kad se te promjene dogode, njegov život koji je tome prethodio - svi­ranje 'na lancu' za Little Richarda ili plesanje u kostimu na R&B reviji - postat će samo daleko, neugodno sjećanje. Bit te to sljedeća faza njegova čestog pre- oblikovanja samoga sebe, a ta će se posljednja persona pokazati kao snažna i trajna.123

Prvo je upoznao djevojku. Bila je to dvadesetogodišnjakinja Linda Keith, prekrasna manekenka koja je bila sve što Jim i nije bio: Britanka, Židovka, dobrostojeća, visoke naobrazbe i integralni dio londonske scene. Ono što se Jimija najviše dojm ilo bila je činjenica da joj je dečko u to vrijeme bio Keith Richards iz The Rolling Stonesa. Linda je počela izlaziti s Richardsom još 1963. i bila je nazočna njihovu proboju na sceni, što ju je već samo po sebi učinilo nekim poput britanske glazbene kraljevske obitelji. Za mjesec dana Stonesi su trebali doći u SAD na dugo očekivanu turneju 1966; Linda je doputovala ranije da bi stekla bolji dojam o njujorškoj klupskoj sceni. Kao velika zaljubljenica u glazbu, obožavala je blues i svuda je išla s kovčežićem u kojemu je nosila omiljene sin- glice. Bila je prekrasna, pametna i vrsna poznavateljica glazbe pa je već i sama njezina nazočnost bila dovoljna da mladim muškarcima zavrti glavom.

Kad je krajem svibnja ušetala u Cheetah Club gdje je Jim i svirao još jedan otužni nastup s Curtisom Knightom, svi su ostali bez daha. Cijelo to proljeće Jimi se zaklinjao da će zauvijek napustiti bend i napokon je održao to obećanje - taj je koncert bio njegov posljednji nastup s njima. A nije čudo da je htio otići: klub je bio gotovo prazan.

Klub Cheetah nalazio se u zgradi koja se nekoć, na kraju devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, mogla pohvaliti najboljim plesnim dvoranama. Ponovno je otvoren u travnju 1966. kao sofisticirano mjesto za izlazak, s tapeta- ma uzorka leopardova krzna, ali tek je trebao postati popularan. Uz jedan zid bio je smješten sank, a izvođači su svirali na bini širine sedamnaest metara. Linda se sjeća da je u prostoriji koja može prim iti dvije tisuće tada bilo četrdesetak ljudi. Isprva nije obraćala previše pozornosti na bend, sve dok nije uočila gitaristu. »Način kako su se njegove ruke kretale gore-dolje po vratu gitare bio je pravi prizor«, sjeća se ona. »Imao je nevjerojatne ruke. Gledajući ga kako svira bila sam kao opčinjena.«

Linda je bila djevojka poznatoga gitarista, a ne lovac na talente, ali svejedno je u Jim iju prepoznala nevjerojatnu sposobnost. Također, gledajući ga kako svira pred minijaturnom publikom u njoj se probudio osjećaj pravde. »Bio je briljantan gitarist i briljantan svirač bluesa«, sjeća se ona. »Bilo je jasno da je zvijezda, premda tako neobična izgleda i na tako neobičnu mjestu; to jednostavno nije

Ibilo pravedno.« Kad je set završio, Jimi je ispijao piće za šankon, a Linda i njezine prijateljice pozvale su ga da sjedne za njihov stol, gdje su ga obasule pohvalama. Pozornost prekrasnih manekenki bila mu je nešto nepoznato; možemo si samo pokušati zamisliti izraz na njegovu lieu kad mu je Linda rekla da je djevojka Keit­ha Richardsa i da Richards uskoro stiže u grad.124

Linda i njezine prijateljice ostale su do kraja nastupa, a potom su ga pozvale u stan u Šezdesettrećoj ulici. Tamo su razgovarali o glazbi, politici i, neizbježno, o drogi. Jedna od Lindinih prijateljica bila je medu vrsnim poznavateljima droga. Pitala ga je bi li uzeo acid. Njegov je odgovor pokazao njegovu naivnost, kao i posvemašnju neiskusnost s psihodelicima. »Ne, ne želim ništa od toga«, rekao je, »ali rado bih probao malo tog LSD-а.« Rekao je to ozbiljna lica, ne znajući da je acid ulično ime za LSD.

Prije 1966. godine Jimijeva su iskustva s drogom bila ograničena, djelomično ekonomskom situacijom, na marihuanu, hašiš, je ftin i speed i, rijetko, kokain. »Na Manhattanu su najpopularnije droge bili kokain i marihuana«, rekao je Taharqa Aleem. »Nitko u Harlemu u to vrijeme nije uzimao acid.« Neki su Afroamerikanci LSD doživljavali kao 'bije lu ' drogu. Kasnije toga Ijeta Jimi je pokušao nagovoriti svoga prijatelja Lonnieja Youngblooda neka proba jedan trip s njim. »Jimi je go­vorio da se sva ona sranja koja imaš u glavi, ona paučina, raščisti i usredotoči«, sjeća se Youngblood. Lonnie je Jimiju održao prodiku o opasnostima LSD-a i o tome kako te ta droga može navesti da razmišljaš kao bijelac. »To je bila droga bijelih klinaca«, rekao je Youngblood. »Nisam želio halucinacije. Imao sam ženu, dijete, auto i stan.«

Dr. A lbert Hoffman je otkrio lysergic acid diethylamide (LSD) 1938. dok je istraživao alkaloid ražene snijeti. Hoffman se slučajno izložio supstanciji i od­mah je uočio halucinogeni učinak. Kasnije je svoj prvi trip opisao u memoarima »LSD: Moje problematično dijete«: »U snolikom stanju, sklopljenih očiju (danje mi je svjetlo jako smetalo, jer je bilo previše blještavo), zapažao sam neprekinuti tijek fantastičnih slika, izvanrednih oblika s intenzivnom kaleidoskopskom igrom boja.« U četrdesetima je već tvrtka Sandoz Pharmaceutical već komercijalno pla- sirala LSD na tržište kao lijek za svašta, od alkoholizma do shizofrenije. Službena distribucija toga 'lijeka’ obustavljena je u kolovozu 1965. nakon što je postao kontroverznim, a njegova uporaba bez recepta raširenom pojavom. Kad ga je Hendrix prvi put uzeo, LSD je još bio legalna droga (u SAD-u je proglašen ile- galnim tek 1967.). Dr. Timothy Leary, jedan od prvih znanstvenika koji su izvršili opsežna testiranja LSD-a, većinom na sebi, objavio je da su subjektivno i objek- tivno stanje LSD iskustva jednako važni kao i doza. 'Subjektivno stanje' bilo je stanje uma korisnika, dok se 'objektivno stanje' odnosilo na okoliš u kojemu se droga uzima. Kad je Jim i prvi put uzeo tu drogu, subjektivno i objektivno stanje za njega nisu mogli biti bolji: bio je obasipan pohvalama od strane pametne britanske manekenke koja je znala tko je Robert Johnson, a nalazio se u moder- no uredenom stanu čiji su zidovi bili oličeni crveno i s leopardovim točkama, a125

slušao je Keithovu zbirku blues singlova - bilo bi to opojno iskustvo i bez droge. Ne treba ni red da je njegov prvi trip prošao prilično dobro. Jimi je kasnije pričao jednom prijatelju da se pogledao u zrcalo i da je bio »uvjeren da je Marilyn M on­roe«. Nakon svibnja 1966. često se ogledao u tom zrcalu. LSD je postao leća koja je filtrirala većinu glazbe koju će stvoriti tijekom ostatka života. To ne znači da je sve svoje pjesme napisao drogiran, ali nakon što je zakorado u svijet acida psihodelično razmišljanje određivalo je što će svirati, pjesme koje će skladati i tekstove koje će napisati. Jimi je bliskim prijateljima tvrd io da svira boje, a ne note i da u glavi »vidi« glazbu dok je svira. Njegov opis kreativnog postupka ima sablasnu sličnost s onim što je Dr. Hoffman napisao o svom prvom tripu: »Svaka akustična percepcija... bivala je preobražena u optičku percepciju.«

Droga nije bila jedina stvar te večeri koja je za Jimija znadla preobraženje. Dva tjedna ranije izišao je Dylanov LP Blonde on Blonde i Linda Keith je imala ploču. Osim što je bio »nevin« što se tiče acida, Jim i također još nije bio čuo novi Dylanov album. Najvjerojatnije je već bio na tripu kad je Dylan izvalio »Svi se moraju napušiti...« u pjesmi Rainy Day Women #12 & 35 koja otvara album. Jimi će kasnije navesti Blonde on Blonde kao omiljeni Dylanov album; prvi put čuti / Want You, Stuck Inside o f Mobile w ith the Memphis Blues Again i žalobnu Sad Eyed Lady o f Lowlands dok tripaš na acidu na svakoga bi ostavilo trajan dojam. Linda će kasnije tu večer opisati kao »noć čarolije«, ali price koje aludiraju da je tu večer između nje i Jimija bilo seksa nisu točne. »Izlazila sam s Keithom«, rekla je ona. »A bila sam cura iz srednje klase s nazorima i vrijednostima tip ičn im za srednju klasu pa se takvo što ne bi uklapalo.« A ipak, ta je večer za Jimija bila intimna na način koji mu je bio posve nov. Njihovi razgovori o temama koje su Jimija najviše zanimale - glazba i gitara - nisu bili razgovori kakve je bio navikao voditi sa ženama. Na kraju su se Lindine prijateljice umorile od slušanja rasprava je li bolji 'Delta blues' (blues s ušća Mississippyja) ili 'Chicago blues' pa su otišle spavati u drugu sobu. Jim i i Linda probdjeli su cijelu noć u dnevnoj sobi - posve nevino, tvrd i ona.

Linda je bila iznenadena time kako je otvoren - i u jednu ruku naivan - bio Jim i kad je razgovarao o svojoj karijeri. Bilo je o d to da ga frustrira položaj u životu, ali nije se sramio razgovarati o tim .razočarenjima, što je bila rijetka osobina medu macho gitaristima. Kad je Jimi u jednom trenutku uvio kosu na ružičaste uvijače koje je uvijek nosio u kovčegu s gitarom, ona je bila šokirana da se ne srami uvijati kosu pred ljudima koje je smatrao sofisticiranima.

Što se tiče bluesa, dijelili su zajedničku ljubav prema tom žanru; Linda je jako dobro poznavala korijene američke glazbe, a da dokaže da je tako iz svoje je 126

torbe izvukla nekoliko opskurnih singlica. Pustila mu je Little Bluebird od John- nyja Taylora, Yours Truly od Snooksa Eaglina i još neke rijetke blues ploče, od kojih su mnoge bile iz osobne zbirke Keitha Richardsa. Kad su ih sve preslušali, nastavili su se vraćati na Blonde on Blonde, kao da je nisu mogli ostaviti na miru. Jimi je rekao Lindi da je obožavatelj Boba Dylana, a oboje su se složili da je taj album djelo genija. Jim i je cijelu noć svirao gitaru. »Bio je to najposebniji koncert koji si možete zamisliti«, rekla je Linda. »Ja bih mu pustila neku ploču, a on bi ili svirao uz nju ili bi mi kasnije odsvirao svoju obradu iste stvari. Bilo je to kao privatni nastup uživo.« Njihov se razgovor dotaknuo i teme skladanja pjesama i pitanja što je to što pjesmu čini snažnom. Jimi jo j je rekao da je napisao nekoliko melodija i odsvirao joj je embrio-verzije pjesme Red House i još nekih koje će kasnije završiti na albumu Are You Experienced. Lindu se to vrlo dojmilo i gnjavila je svog najnovijeg štićenika pitanjima zašto je toliko vremena protratio svirajući kao prateći glazbenik. Pitala je ono očito: »Zašto sviraš s Curtisom Knightom?« Na to je pitanje Jimi imao jednostavan i iskren odgovor: »Nemam vlastitu g ita­ru.« Nije jasno je li mu dotad već Carol Shiroky bila kupila gitaru ili nije. »Moguće je«, rekla je Linda kasnije, »da me koristio da dođe do gitare, ali mislim da nije.«

Rekla mu je da će mu ona kupiti gitaru. U to je vrijeme već bila 'vjernica' i voljna učiniti sve što može da mu pomogne. U neko vrijeme tijekom noći rekao joj je da mu je pravo ime Jimi Hendrix, a ne Jimm y James, kako se tada pred- stavljao. Upitala ga je zašto ne pjeva. »Pa, znaš, nisam bas neki pjevač«, rekao joj je. Jim i je još od vremena srednje škole smatrao da mu je glas preslab za pjevanje, jer se bio uspoređivao s prijateljima poput Jimmyja Williamsa koji je bio jako dobar pjevač, ali je kasnije, kad je čuo popularne pjevače poput Dylana, ipak počeo preispitivati taj preuranjeni zaključak. »U današnje vrijeme ljudi ne žele da dobro pjevaš«, napisao je te godine u jednom pismu ocu Alu. »Žele da pjevaš loše, ali da imaš dobar ritam. Pa i ja ciljam na to. U tome grmu leži novae.« No, ostao je nesiguran u sebe i otpjevao je samo nekoliko pjesama s Curtisom Knightom.

»Ma ti si dobar pjevač«, odgovorila mu je Linda Keith te večeri, nakon što je odslušala njegov višesatni nastup u dnevnoj sobi. A ako je trebala dodatni ar­gument, okretao se na gramofonu: ploča Boba Dylana. Ništa se više od toga nije trebalo reći. S mutnog omota albuma Blonde on Blonde u Jimija je zurio mršavi tip s divljom kosom u dugačkom kaputu, koji bi, ako se izuzme boja kože, lako mogao biti sam Jimi. A imao je glas koji Jim i jednostavno nije mogao prestati slušati.

127

Premda je Blonde on Blonde ubrzao Jimijevu ambiciju i dao mu vjere u vlastiti glas, njegovo zanimanje za Dylana počelo je par godina prije noći prove- dene s Lindom Keith. To divljenje - neki su ga nazivali opsesijom - dovelo ga je u neprilike s prijateljima iz Harlema. Fayne Pridgeon sjeća se da je Jimi potrošio zadnjih nekoliko dolara 1965. godine na Dylanov Highway 61, na njezino veliko razočarenje. Prije toga je DJ-u u jednom klubu u Harlemu donio primjerak singli- ce Blow in ' in the Wind. Ne znajući o čemu se radi, DJ ju je pristao pustiti. Jimija je iz kluba istjerala gnjevna gomila, urlajući: »Goni se i nosi svoju seljačku glazbu sa sobom!«

Nedugo nakon što je čuo Blonde on Blonde, Jim i je kupio knjižicu s notama svih pjesama Boba Dylana. S obzirom da nije znao čitati note, vjerojatno su ga zanimali Dylanovi tekstovi. Uvijek je tu knjižicu nosio sa sobom i često je to bio jedini predmet u njegovoj putnoj torbi. Kad ga je početkom 1966. glazbenik Paul Caruso upoznao, Jim i mu je odmah postavio pitanje: »Kako si napravio tu frizuru poput Dylanove? Znaš, bijelu afro-zurku?« Jim i je morao koristiti uvijače za kosu, ali ipak je uspio napraviti istu frizuru.

Hendrix je kasnije tvrd io da je Dylana upoznao 1966. u klubu Kettle of Fish na ulici MacDougal. Jedini Dylanov komentar njihova poznanstva nalazi se u zabilješkama za muzejski izložak iz 1988. »Upoznao sam Jimija u vrijeme tik prije nego što je postao velika zvijezda«, napisao je Dylan, »ali nakon toga ga nisam mnogo viđao.«

Dio razloga zašto mu je Linda Keith bila tako privlačna bilo je to što je bila prva žena koju je upoznao koja je takoder voljela Dylana, a te prve zajedničke večeri tu su temu potpuno iscrpili. Nju je više zanimao Jim ijev osobni život pa ga je u jednom trenutku upitala ima li djevojku. »Imam mnoge«, odgovorio je, premda je imenom spomenuo samo »Auntie Fayne«, za koju je rekao da s njom ruča jednom tjedno dolje u gradu. Uopće nije spomenuo Carol Shiroky, s kojom je u to vrijeme najvjerojatnije živio, niti Dianu Carpenter koja je tada nosila nje­govo dijete.

Dylan mu je još uvijek bio na pameti kad je naletio na glazbenika Richieja Havensa u klubu Chetah. Te je večeri Jim i svirao s Carlom Holmesom i The Commandersima, još jednim drugorazrednim R,FtB bendom. Havensa se toliko dojm ilo Jimijevo sviranje da ga je upitao gdje je naučio tako svirati. Njihov se razgovor na kraju dotaknuo Dylana, a Havens je spomenuo da on svira obradu pjesme Just Like a Woman. Jim i je to želio čuti pa je upitao Richieja gdje svira. Havens mu je počeo opisivati kafiće u Greenwich Villageu. Premda je Jimi živio u New Yorku već dvije godine, s manjim prekidima, Havensu je ostavio dojam 128

nekoga tko je tek stigao u grad. »Moraš doći dolje u Village«, rekao mu je Ha­vens. »Tamo se sve događa.« Prije nego što su se rastali, Havens mu je napisao imena nekih od klubova u Grenwich Villageu, uključujući Cafe Wha?.

Cafe Wha? se nalazio u podrumu zgrade na uglu ulica MacDougal i Minet- ta. Cafe Wha? je doslovno bio špilja: mračni podrum sa zemljanim zidovima u jednoj niši. Klub je bio poznatiji po tome što je u njemu nekoć konobarila Mary Travers prije nego što je postala dijelom grupe Peter, Paul and Mary i po tome što je nekoliko godina ranije u njemu nastupio Dylan, nego po otkrivanju novih tale- nata. Klub nije imao dozvolu za točenje alkohola pa je stoga privlačio uglavnom tinejdžere, koji bijahu gotovo isključivo bijeli, baš kao i bendovi koji su tamo nas- tupali. Ljeti se Cafe Wha? otvarao u deset ujutro i zatvarao u 2 po ponoći. Preko tjedna nije bilo obvezne konzumacije premda se od gostiju prešutno očekivalo da za vrijeme svakoga seta kupe barem jedno piće; obično su kupovali »zelenog tigra« to jest čašu mineralne s limetom za sedamdeset centi. Glazbeni sastavi svirali bi pet setova, za što bi bili plaćeni šest dolara. Od svih mjesta, baš je na tome mjestu Jim i započeo pokušaje preobražaja svoje karijere i svoga života.

Toga proljeća Hendrix je prvi put počeo istraživati Greenwich Village, u nekoliko 'ekspedicija' u travnju i svibnju. Paul Caruso se jasno sjeća kad je prvi put vidio Jimija da hoda ulicom MacDougal: »Izgledao je smiješno. Imao je pru- gaste hlače, kalipso košulju i kosu zarolanu u stilu Little Richarda.« Bilo je to kao da je netko pustio pirata iz Harlema medu bitnike, boeme i radikale koji su nastanjivali Village. Te 1966. kontrakulturni pokret je baš bio u procvatu, a Greenwich Village je bio jedan od inkubatora. Nosila se duga kosa, muškarci su nosili perle, eksperimentiralo se s drogom na sve strane, a preispitivale su se društvene norme o seksu i braku. U Harlemu se Jim i nije uklapao, ali u Gre­enwich Villageu je otkrio da se njegova neobičnost prihvaća i ohrabruje.

Nije poznato kad je točno Hendrix prvi put došao u Wha, ali sigurno je da se vratio jednog ponedjeljka, jer ponedjeljkom je u klubu bila 'večer otvorenog mikrofona'. Onoga dana kad je on nastupio na audiciji, u publici je sjedila Jani­ce Hargrove, kao i većinu drugih večeri, jer njezin je dečko radio u kuhinji kao perač posuda, a i ona će se kasnije zaposliti u klubu kao hostesa. »Svatko se mogao popeti na binu i početi pjevati i svirati«, sjeća se Janice. »Većina ih je bila osrednja. Ali kad je Jimi zasvirao, svi su podivljali. Svih petnaestero gostiju u klubu.« Jimi tad još nije imao mnogo materijala pa je izveo nekoliko obrada, ali129

u svakoj je središnji dio zauzimao njegov gitarski solo. Upravitelj kluba ponudio mu je posao. U uzbuđenju večeri ili možda misleći da je sigurno, Jimi je ostavio svoju gitaru preko noći u klubu. U još jednom ponavljanju istog scenarija, gitara je bila ukradena.

Jimi se vratio sljedeće večeri i poludio je kad je vidio da mu nema instru- menta. Vlasnici kluba ispitali su sve zaposlenike, ali bez uspjeha. Za prvi nastup u Wha Jimi je morao posuditi gitaru. »Netko mu je dao gitaru za dešnjake«, sjeća se Hargroveica, »a on ju je bez oklijevanja okrenuo naopako i počeo svirati. Već je i to bilo dovoljno da nas ostavi bez daha. Nije ni zastao, samo ju je preokrenuo i zasvirao. Bio je jednako dobar svirajući tuđi instrument naopako kao da svira na vlastitoj gitari za Ijevake.« Na kraju večeri, Jimija su pozvali neka nastupi i sljedeće večeri.

Istoga tjedna, dok je kupovao gitaru u trgovini Manny's Music, Jim i je sreo petnaestogodišnjeg bjegunca od kuće Randyja Wolfea. Hendrix mu se pohvalio da te večeri ima solo gažu u Wha i pozvao ga neka mu se pridruži u bendu. U trgovini je radio Je ff 'Skunk' Baxter, kasnije član Doobie Brothersa, pa je i njega pozvao neka svira bas. Jim i je ušetao u trgovinu glazbalima, upoznao dvojicu tipova i osnovao bend na lieu mjesta.

Tu su neobičnu skupinu odlučili nazvati Jimmy James and the Blue Fla­mes. Izabrao je to ime zato što je Junior Parker imao grupu koja se zvala The Blue Flames, ali katkad je Jimi bend zvao Rain Flowers, ovisno o raspoloženju u kojemu je bio. Nedugo nakon što je počeo svirati u Wha, Hendrix je odlučio početi pisati svoje ime kao »Jimi«, jer mu se cinilo da tako izgleda egzotičnije. Jedina oglasna ploča u Wha bila je mala školska crna ploča na koju se pisalo kredom, tako da promjena imena nije zahtijevala prevelik trud. Postava Blue Fla- mesa bila je promjenjiva - a s obzirom da su se dva člana zvali Randy, Wolfea je Jimi nazvao Randy California, dok je drugi Randy postao Randy Texas. Bilo je tako očito da je Jim i žarišna točka benda da je malo tko iz publike i zamijećivao ostale u bendu. »U to vrijeme Jim i nije imao puno 'Jimi Hendrix glazbe'«, sjeća se Tunde-Ra Aleem. #Na kraju je svirao obrade, ali na način da su zvučale kao da su njegove.« Randy California kaže da je bend toga Ijeta imao samo četiri izvorne pjesme, a jedina od njih koja je ostala na Jimijevu repertoaru bila je Mr. Bad Luck, koja je kasnije postala Look Over Yonder. »Neki svjedoci tvrde da je Jimi svirao rane verzije Foxy Lady i Third Stone From the Sun, ali ako je tako, nisu bile dijelom uobičajenog seta nego rijetke iznimke. Umjesto 'Hendrix glaz­be', Jim i je svirao obrade poput Killin Floor od Howlin' W olf ili Dylanovu Like a Rolling Stone, dajući im svoj jedinstveni pečat. »Svirali smo pjesme koje su u to130

vrijeme bile popularne«, sjeća se bubnjar Blue Flamesa Danny Taylor, »ali Jimi je uvijek izvodio produžene verzije. Svirali smo House o f the Rising Sun, Hang On Sioopy, M idnight Hour, Knock on Wood i Mercy, Mercy.« Za večernje nastupe set bi uključivao više R&B-ja, a manje rocka. Da razvuku setove, imali su verziju pjesme Summertime koja je trajala gotovo dvadeset minuta. Druga svijetla točka nastupa bila je obrada pjesme Wild Thing, koja je toga Ijeta bila golemi hit za The Troggs. Izvorna je pjesma bila sažetih dvije minute i četrdeset dvije sekunde, ali Jimi ju je uspijevao rastegnuti na dvanaest minuta, ali u svakom ju je setu svirao drukčije. Bez ograničenja koja je imao na Chitlin' Circuitu, Jimi nije bio protiv pri- mjene blues harmonija na rock progresije ili ubacivanja divljih rock solaža usred blues klasika. Mnogi su blues gitaristi znali savijati žice za dodatni ton - Jim i je isti princip prim jenjivao na cijelu pjesmu. Savijao je glazbu, a čineći to svaku je pjesmu koju je svirao učinio svojom.

Do lipnja 1966. Jim i je već počeo eksperimentirati s grubom verzijom fuzz- boxa koju mu je napravio član The Fugsa. Ta se pedala spajala izmedu gitare i pojačala, a davala je efekt distorzije i 'podebljavala' zvuk - tanke su žice uz nju zvučale kao debele, a debele su zvučale kao maljevi. U kombinaciji sa savija- njem žica i s feedbackom zbog preopterećenja pojačala, taj psihodelični zvuk je zvučao kao »prljavi« sjeverozapadni zvuk kojega je Jim i bio čuo još u Spanish Castleu. Do 1966. godine Jimijeva je tehnika već bila tako napredna da je bez imalo problema svladao nove efekte i učinio ih muzikalnima. Tako je dobro vla- dao tim grubim elektroničkim napravama da je uspijevao privući gomilu gitarista koji bi se čudili i divili njegovoj uporabi nove tehnologije. »Bilo je nevjerojatno«, prisjeća se bubnjar Danny Taylor. »Cvilež koji je on uspijevao proizvesti s tom gitarom bila je čista umjetnost.« Ali nastup Blue Flamesa bio je pravi prizor čak i za one koje nije zanimala električna gitara. Prvi put imajući potpunu slobo- du vođe benda, Jim i je uzeo svaki dobar pokret koji ikad vidio da izvode Little Richard, Solomon Burke, Jackie Wilson ili Johnny Jones i praktički doveo crnu predstavu pred bijelu publiku. Posudivši šalove i nakit od Mikea Quashieja, Jimi se odijevao vrlo egzotično. A jednom kad bi počeo nastup, izvodio je svaki trik kojega je znao: svirao je zubima, s gitarom iza leda, jahao je gitaru na očito seksualan način, a sve je to izvodio tako da ni u jednom trenutku nije narušio tempo pjesme. Uzeo je »predstavu« kakvu je bio vidio na Chitlin' Circuiru i u »Kralju pauka« Mikea Quashieja i filtrirao je za bijelu publiku u Wha. Da je isto to pokušao izvesti u Del Moroccou u Nashvilleu, ismijali bi ga s bine jer je nastup bio zaista pretjeran, ali u Ijeto 1966. za klince s Long Islanda koji su visjeli u klubu Wha taj je nastup bio magičan. Nadahnut Dylanom, acidom, limbo »Kraljem pau-131

ka«, ohrabrenjem Linde Keith i novim prijateljima koje je upoznavao u Villageu, to Ijeto u loše osvijetljenom podrumskom klubu u New Yorku bio je stvoren Jimi Hendrix kakvoga će svijet upoznati ubrzo nakon toga. Početkom srpnja Jimi je u Wha dobio povišicu - sad je zaradivao deset dolara na noć.

132

NEW YORK, NEW YORK srpanj 1966. - rujan 1966.

13 CRNI DYLAN»Zbog te njegove kose svi smo

ga zvaii ‘Crni Dylan'. Kad ga jednom vidiš, nisi ga mogao zaboraviti. Izgledalo je kao da uvija kosu na četku, izgledala je točno kao Dylanova.«// ELLEN MclLWAINE

The Blue Flames su u Cafe Wha? svirali nekoliko tjedana i premda bi bilo pretjerano reći da su stekli veliki broj obožavatelja, mora se reći da su imali nekoliko odanih sljedbenika i da su privukli pozornost mnogih glazbenika u Gre­enwich Villageu. Richie Havens je u klub poslao Mikea Bloomfielda, koga su smatrali najboljim gitaristom u New Yorku, a Bloomfield je nakon Jimijeva nas­tupa rekao da nikad više neće prim iti gitaru u ruku. »Hendrix je znao tko sam i te me večeri, pred mojim očima, spalio nasmrt«, rekao je Bloomfield jednom novinaru. »Eksplodirale su hidrogenske bombe, letjeli navodeni projektili - ne mogu vam opisati koje je sve zvukove izvlačio iz te gitare, Odsvirao je svaki zvuk koji ću ikad od njega čuti, tamo preda mnom na svom stratocasteru... Kako je to učinio? Volio bih da mogu reći da znam.«

Držeći se onoga što je rekao, Bloomfield se zaista nije pojavio na sljedećem svom nastupu pa je morao uskočiti Richie Valens.

Bloomfieldova je reakcija zrcalila reakcije mnogih gitarista nakon što bi prvi put pogledali Jim ijev nastup: kao da je Jim ijev talent negirao njihov, kao da je njegova svirka bila nešto š to je činio baš njima u inat pa su tu zvijezdu u usponu shvaćali osobno, što je izazivalo divljenje, ali i ljubomoru. Čak su i Jimijeve probe počele privlačiti poklonike i znalce. Gitarist Buzzy Linhart uhvatio je jednu probu gdje je Jimi, u osnovi, odsvirao cijeli set samo pred šačicom gitarista. »Izvodio je pred nekolicinom glazbenika kao da svira pred cijelom dvoranom«, sjeća se Linhart. »Bacio bi gitaru iz ruku i zasvirao dim bi mu opet pala natrag.« Prvi put u životu drugi su se divili njemu i Jim i je uživao u toj pozornosti.133

Linda Keith je još uvijek pokušavala pronaći producenta koji bi bio jednako impresioniran Jimijem kao što su bili lokalni glazbenici. Na jedan Jimijev nastup u Wha povela je Andrewa Looga Oldhama, menadžera Stonesa, nadajući se da će ga htjeti uzeti pod svoje. Linda mu je pokušala 'prodati' Jimija, ali je otkrila da Oldham nije nimalo impresioniran. »Više me zanimao njezin odnos s Jimijem nego mogućnost da potpišem ugovor s njim«, sjeća se Oldham. »Bilo je očigledno da ga poznaje i da ga poznaje dobro. A ona je bila cura mog glavnog gitarista i to je bilo ono što me brinulo. Onome dijelu mene kojemu se svidjela njegova glazba bilo je jasno da taj momak predstavlja nevolje, a već sam i sa Stonesima imao dovoljno nevolja.« Oldham se sjeća da se za vrijeme nastupa Jimi nekoliko puta obratio Lindi s pozornice, a to je menadžeru bilo uznemirujuće, ako ni zbog kojeg drugog razloga onda zato što si je mogao zamisliti što bi se dogodilo da je u klubu bio nazočan i Keith Richards. »Keith je bio od onih tipova koji bi bili u stanju zaista i ubiti nekoga tko mu se mota oko cure«, rekao je Oldham. Linda se te večeri sjeća drukčije; tvrdila je da Oldham jednostavno nije bio u stanju vidjeti dalje od jeftine Jimijeve odjeće i da mu se Hendrixova glazba nije svidjela. »Andrew je smatrao da je Jimi sranje«, rekla je. »Da, Jimi je imao užasan imidž, a Andrewu je to bilo najbitnije. Andrew je volio žice i zvučni zid. Jednostavno ga nije shvatio. Jimijeva glazba nije bila za svakoga.« Vjerojatno nije pomogla činjenica da je baš toga tjedna Jimi imao silan problem s aknama.

No, Linda se nije dala smesti pa je stupila u kontakt sa Seymourom Stei- nom iz Sire Records. Steina se jako dojm ilo ono što je vidio - pogotovo činjenica da je Hendrix imao nekoliko izvornih pjesama - ali večer je krenula nizbrdo kad je Jimi u frustraciji počeo razbijati gitaru. Lindu je uhvatila panika, možda zato što je bila ukrala tu gitaru od Keitha Richardsa, premda ju je bilo lako popraviti. Stein je još jednom došao s Lindom poslušati Jimija, ali bio je svjedokom svade izmedu gitarista i Linde pa od razgovora o poslu nije bilo ništa.

Toga je Ijeta veza između Linde Keith i Keitha Richardsa počela pucati iz nekoliko razloga, uključujući i taj da je Richards bio ljubomoran na Jimija. Linda je tvrdila da ona i Jimi nikad nisu započeli ozbiljnu romantičnu vezu i da se Iju- bavna priča nije razvila zato što se Jimi odbijao skrasiti. »Rekla sam mu da ne bih mogla podnijeti da petlja s drugim ženama ako je,u vezi sa mnom«, rekla je. »Zapravo sam mu dala neku vrstu ultimatuma, a on je izabrao druge žene radije nego mene. Pretpostavljam da sam bila među rijetkim ženama koje to ne bi prihvatile. Sve su njegove djevojke morale imati sekundarnu ulogu, omogućavati mu nešto: novae, hranu ili još žena.«

134

Linda Keith bila je zatečena time kako Jim i uspijeva istovremeno imati toliko djevojaka, a da sve one vjeruju da su jedina žena u njegovu životu. »Bio je dobar sa ženama«, rekla je. »Sve žene koje tvrde da su bile velika ljubav njegova života, u tom su to trenutku vjerojatno zaista i bile. Ili im je barem tako rekao.« Sjeća se da je jednom bila u Jimijevoj sobi u hotelu Lenox kad je u njegovu krevetu spava- lo sedam žena - vjerojatnije je da su to bile prostitutke nego Jimijeve djevojke, ali taj je prizor svejedno ostavio priličan dojam. Jimi se branio da je to jednostavno njegova priroda. Lindu je boljelo to što Jimi ne može biti monogaman, a Jim i je pak bio povrijeđen time što ona ima više ideale. Zapravo se osjećao pokunjeno. Jimi je izbjegavao izravne sukobe kad god je mogao, radije bi se maknuo iz neugodne situacije ili bi se povukao iz razmimoilaženja u mišljenjima, a tako se ponio i prema njihovom odnosu - nastavio je žuditi za njom, ali nije se mogao odreći drugih žena s kojima je išao u krevet. Unatoč Jimijevom ženskarenju, Linda je neumorno radila na tome da mu priskrbi pozornost svijeta i mora se reći da nema mnogo glazbenika koji su imali tako odlučnog zagovornika. Linda je na jedan Jim ijev nastup u plesnoj dvorani Ondine's dovela Rolling Stonese. Stonesi su već i samim pojavljivanjem na nečijem nastupu tome nekome mogli osigurati spominjanje u trač-rubrikama, ali nažalost njihov je dolazak na Jimijevu pred­stavu ostao nezabilježen, a Jimi na bend nije ostavio predubok dojam. Većinu večeri proveli su plešući ili odbijajući napasne obožavatelje; jedini od njih koji je obraćao pozornost na Jimija bi je Keith Richards koji nije mogao ne prim ijetiti koliko njegova cura govori o tom tipu Jimiju.

Pošteno govoreći, Blue Flamesi u Ondine's ni nisu baš pokazali svoju naj- bolju stranu, jer se taj klub nalazio u središtu grada, a većina prostora je ionako bio disko klub. Blue Flames uvijek su bolje prolazili kod publike u Villageu. Jimi nikad nije pokušao sa svojim bendom svirati u Harlemu, pretpostavljajući da nje­gov hibrid rocka i bluesa tamo ne bi prošao. Doduše, opetovano je pozivao svog prijatelja Lonnieja Youngblooda dolje u Wha na nastupe Blue Flamesa, ali J im i­jeva je glazba za Youngblooda predstavljala prevelik skok. »Jimi se počeo motati naokolo s tim bijelim klincima, s tim frikovima«, sjeća s Youngblood. »Stalno mi je svirao te pjesme koje je napisao i htio je da ih snimim zajedno s njim, ali kad sam ih čuo bile su mi jako čudne.« Hendrix mu se stalno hvalio da bi uz pravi bend »njih dvojica mogli biti glavni u Cafe Wha?«. »Mene to nimalo nije zanima- lo«, rekao je Youngblood. »Vratio sam se u svoj trnjak u Small's Paradiseu.«

Nekoliko je mjeseci Jimi bio rastrgan izmedu dvije glazbene kulture: stro- gog režima tradicije harlemskog R&B-ja i ležerne mješavine folka i rocka koja se razvijala u Villageu. Njegovo izuzetno muziciranje učinilo je da se osjeća jednako135

ugodno u oba svijeta, a ipak, znao je da ne može glazbu jednoga dijela grada dovesti u drugi. »Da je s tim došao u Harlem, ismijali bi ga«, rekao je Tahar­qa Aleem. Braća Aleem su bili jedni od rijetkih Jimijevih crnih prijatelja koji su došli u Village čuti ga kako svira. »Tada je došlo do otkrivenja«, rekao je Tunde- Ra. »Umjetnički, za njega je to bio prosvjetljenje.« To se unakrsno-oplođenje žanrova, baš kao i većina glavnih događaja u Jimijevoj karijeri, dogodilo nepla- nirano. Jim i nije krenuo s namjerom da će pomiješati blues, rock'n'roll i R&B; njegova je glazbena mašta jednostavno bila tako bujna da je miješanje žanrova bilo neizbježno. Jedinstveni zvuk koji je toga Ijeta iskovao u podrumu klubova u Greenwich Villageu bio je slučajnost, na neki način, ali bila je to vizionarska, briljantna slučajnost.

Nakon što nije imala sreće s Andrewon Loogom Oldhamom, Seymourom Steinom i Stonesima, Linda Keith se osjećala kao da nije uspjela. »Zaista sam se sad već hvatala za slamke«, rekla je. »Počela sam sumnjati u sebe i m isliti da sam poludjela.« Njezin i Jim ijev spasitelj došao je u obliku Bryana 'Chasa' Chandlera, basista u bendu The Animals. Animalsi su bili uspješni britanski bend s osam Top 40 hitova; njihova House o f the Raising Sun iz 1964. bila je na prvom mjestu Ijestvica s obje strane Atlantika. Chandler je namjeravao napustiti Animalse kad im završi američka turneja pa je bio u potrazi za producentskim mogućnostima. Premda je Chandler u to vrijeme imao samo dvadesetosam godina, već je iza sebe imao desetljeće iskustva u jednom od najvećih rock bendova na svijetu i znao je prepoznati h it kad ga čuje. Toga je Ijeta čuo verziju pjesme Hey Joe Tima Rosea i postao je uvjeren da bi ta pjesma bila veliki hit, samo kad bi pronašao pravoga izvođača da je obradi.

Navečer 2. kolovoza Linda je naletjela na Chandlera ispred jednoga kluba. »Nikad prije nisam razgovarala s Chasom«, sjeća se ona. Chandlera je bilo teško ne uočiti: visok dva metra, bačvasto-prsate grade rudara iz Newcastlea (a ta ga je sudbina bila čekala prije nego^što je otkrio glazbu). Linda je rekla Chasu da dolje u Villageu svira jedan gitarist kojega bi svakako.trebao čuti. Dogovorili su se da će se naći sljedećeg poslijepodneva.

Kad su se te srijede Chandler i Linda pojavili u Wha na poslijepodnevnom nastupu, unutra je bilo dvadesetak tinejdžera koji su pijuckali svoje »zelene ti- grove«. Chadler, koji je na sebi imao odijelo, silno se isticao. »Bio je odjeven bolje od ikoga drugoga u klubu pa se odmah vidjelo da je menadžerski tip«, 136

sjeća se Danny Taylor iz Jimijeva benda. Hendrix je znao da dolazi Chandler pa je pripremio prvorazredni nastup. Igrom sudbine, i Jimi je nedavno otkrio Roseovu Hey Joe, a kad ju je zasvirao Chandler se tako uzbudio da se zalio milkshakeom. »Odmah mi je bilo jasno da je to najbolji g itarist kojega sam ikada čuo«, sjeća se Chandler u filmu o Jimiju Hendrixu (»A Film About Jim i Hendrix«). Nakon prvog seta, Jimi, Chas i Linda povukli su se za jedan stol i Chandler mu se predstavio. Pitao je Jimija o Hey Joe, želeći znati kako je došao do jedinstvenih gitarskih dionica u toj pjesmi. Ta sudbinska slučajnost - zajednička ljubav prema pjesmi Hey Joe - bila je početak njihove poslovne veze. Dok su razgovarali i dok mu je Jimi pričao o godinama koje je proveo kao prateći g itarist na turnejama Isley Brothersa i L ittle Richarda, Chandler je postao uvjeren da Jimi ima sve što je potrebno da postane zvijezda. »Sjedio sam i m islio si ‘ma mora tu negdje biti neka kvaka, sigurno je s nekim već potpisao ugovor'«, prisjeća se Chas. »Nisam mogao vjerovati da postoji takav gitarist, a da nitko ne čini ništa za njega.« Jimi je ispričao Chandleru o ugovoru s Juggyjem Murrayom i Sue Records, a Chas je rekao da će to pokušati srediti. Kad ga je pitao za druge ugovore, Jim i nije spomenuo - ili je možda zaista zaboravio - ugovor koji je bio potpisao s Edom Chalpinom i PPX-om.

Chandler je upitao Jimija bi li razmotrio mogućnost da dođe u Englesku, jer Chas je bio siguran da ga tamo čeka uspjeh. U kasnijim prepričavanjima toga dogadaja, Jim i će uvijek reći da je odmah pristao, ali mnogi se ljudi s tadašnje scene u Villageu sjećaju drukčije. Isprva ga je plašila i sama zamisao odlaska u Englesku. Tako je malo znao o Britaniji da je pitao hoće li njegova električna gitara raditi i na njihovu struju. Ipak, na kraju sastanka njih su se dvojica rukovali kao poslovni partneri. Chandlera je čekalo još mjesec dana američke turneje s Animalsima, ali uvjeravao je Jimija da te se nakon toga vratiti i dogovoriti sve pojedinosti s njim.

Ako je Jimi Chandlera i shvatio ozbiljno, nije to pokazivao, jer niti je išta re­kao prijateljima niti se išta promijenilo u njegovoj karijeri tijekom sljedećeg mjes- eca. Nastavio je svirati u Villageu nadajući se da te dobiti ugovor za snimanje u SAD-u i izdati ploču. Prošlo je punih pet tjedana prije nego što si je uopće i kre- nuo izvaditi putovnicu, a i to je bilo već kad se Chandler vratio. U međuvremenu je nastavio pridobivati obožavatelje u Villageu, jednoga po jednoga.

Nije bilo teško naći pristalice među glazbenicima. John Hammond Jr. je bio usred gaže kad mu je jedan prijatelj dotrčao reći da neki tip u klubu preko ceste svira pjesme s njegova albuma. Hammond je svoj utjecajni So Many Roads bio snimio prethodne godine, s postavom glazbenika koji su svi uskoro postali137

superzvijezde, a bili su to: Robbie Robertson, Levon Helm i Garth Hudson (koji će svi kasnije biti u grupi The Band), Charlie Musselwhite i Mike Bloomfield. Hammond je otišao u Wha, gdje je se silno iznenadio kad je vidio da Jimi svira iste brze improvizacije koje je Robertson izveo na So Many Roads, ali ih svira bolje. Nakon nastupa, Hammond mu je prišao i predstavio mu se. »Jimi mi je rekao da je iz Seattlea«, sjeća se Hammond. »Bio je vrlo otvoren, prijateljski raspoložen i nadaren. Tko god ga je čuo i vidio, znao je da te b iti zvijezda - bilo je to očigledno.« Njih dvojica su se odmah sprijateljili, a Hammond je pristao prim iti Jimija u svoj bend na dvotjednu gažu u klubu Cafe Au Go Go. Istu večer je Hammond Jim iju dogovorio sastanak sa svojim čuvenim ocem Johnom Ham- mondom starijim. No, Hammond Sr. - koje je već potpisao ugovore s takvima kao što su Billy Holiday i Bob Dylan - postao je još jedna legenda glazbene industrije koja nije prepoznala Jim ijev talent.

Premda je Cafe Au Go Go mogao prim iti samo dvjesto ljudi, bio je to najvažniji klub u Villageu i mjesto na kojemu su otkriveni mnogi glazbenici. U Hammondovu bendu Jim i se vratio na staro mjesto pratećega gitarista, ali za vrijeme svakoga seta imao je solažu. Među publikom od samo dvadeset ljudi koji su vidjeli Jim ijev prvi nastup u Cafeu Au Go Go bio je i glazbenik Kiernan Kane. »To što je on izvodio sa stratom (stratocasterom) bilo je nevjerojatno«, sjeća se Kane. »Bilo je tu mnogo predstave, da, ali i srži koja je bila zakrenuta tako da te uvlači u sebe.« Kane se vratio sljedeće večeri, a klub je bio dovoljno prazan da je mogao sjediti na istome mjestu kao i prethodne noći, točno ispred Jimija.

Tog prvoga tjedna u klubu glavni je izvođač bila Ellen Mcllvaine, koja se sprijateljila s Jimijem. On je već tada bio glavna točka prednastupa, ali bio je do­voljno drzak da upita Ellen bi li mogao svirati i s njom; bila je tako zatečena da je rekla da. Jim i je službeno bio prateći glazbenik, ali uspio je cijelu večer pretvoriti u »Jimijevu predstavu« i te je večeri stekao mnoge nove obožavatelje. »Jednos­tavno ih je sve oborio s nogu«, prim ijetio je Bill Donovan koji je radio u klubu. »Svirao je s gitarom iza leđa i izvodio sve ono što je ukrao od T-Bonea Walkera. Mi smo mislili da je to on izmislio. Nitko nije znao da postoji crna tradicija koja seže sve do 1920-ih.« Publika je postupno rasla, baš kao i Jimijeva reputacija.

A ipak, kad je sljedećega tjedna u Cafeu Au Go Go kao glavni izvođač nas- tupao pravi blues izvođač, Jim i je pretrpio poniženje na razini onog gitarističkog dvoboja u Nashvilleu. Koristeći istu tehniku kojom se uspio ubaciti u Hammon- dov i Ellenin bend, Jimi je pitao legendarnog svirača usne harmonike Juniora Wellsa bi li mogao svirati s njim. Negdje na pola seta. Wells je objavio: »Čujem da u publici imamo jednog stvarno divljeg momka koji bi htio svirati.« Kad se138

Jimi popeo na binu, Wells se okrenuo i otišao u garderobu. Zbunjen, Jim i je poveo ostatak benda kroz tri pjesme, očekujući da se Wells vrati. Kad se vratio, Wells je zaurlao na Jimija, vrijeđajući ga: »Ti prljavi mali mamojebče! Da ti nikad više ne padne na pamet pokušati mi ukrasti bend!« Wells je odgurao Jimija s bine. Isprva je Jimi izgledao zbunjen, kao da je očekivao da Wells objavi da je sve to bila šala, ali kad se to nije dogodilo, Jim ijevo je lice postalo pepeljastosi- vo. »Bio je utučen i očajan«, rekao je Bill Donovan. »Mislio sam da će zaplakati. Nakon toga ga par dana nismo vidjeli u klubu.«

Ellen Mcllwaine je bila jedna od rijetkih glazbenika koja je vidjela Jimijev nastup u vrijeme kad je svirao s posve crnim bendom. »Gledala sam ga u Atlanti kad je bio s Kingom Curtisom«, sjeća se ona, »i svi smo ga zbog frizure zvali 'crni Dylan'.« Mcllwaine je pitala svog menadžera bi li razmotrio mogućnost da uzme i Jimija za klijenta, ali menadžer je odgovorio: »Ne želiš ga u svojoj grupi - on je crnac.«

Premda je Village bio jedna od najprogresivnijih scena u cijelom SAD-u, rasna jednakost je tek trebala doći u glazbenu industriju. Jedne večeri je u Cafe Au Go Go nastupala tradicionalna crna soul revija, a Jim i i Mcllwainica su je gledali zajedno. Nastup se nije nimalo dojmio isključivo bijele publike šminkera iz Villagea. Jim i se okrenuo Ellen i rekao: »Nikad prije nisu vidjeli soul grupu.« Za Jimija je to bio važan podatak: da bi uspio kod bijele publike, morao je postići ravnotežu - previše »predstave« i izgubit će ih. Koreografirani plesni pokreti Isley Brothersa izgledali bi previse formalno kad bi se izvodili pred bijelom publikom koja sjedi. No, u isto vrijeme, Jim i je ipak trebao izabrati neke od tih pokreta da bi se etablirao kao izvođač, jer biti samo nadareni g itarist - crni ili bijeli - nije bilo dovoljno da te učini zvijezdom. Trebao je imati raskošan nastup, ali ne do te mjere da ispadne iskarikiran. Čak je i njegova seksualnost na bini trebala biti umjerena, a ne komična. Za vrijeme solaže tijekom jednoga od nastupa s Elle- ninim bendom, drugi je g itarist istisnuo tubu zubne paste Jimiju izmedu nogu, rugajući mu se.

U kolovozu je Jim i uspio srediti dvije gaže sa svojim Blue Flames u Cafeu Au Go Go. Sad nije morao zablistati iza Hammonda ili Ellen Mcllwaine, bina je bila njegova. Kad je od Buzzyja Linharta čuo da Dylan katkad zna svratiti u Cafe Au Go Go, Jim i je svake večeri pogledom pretraživao publiku, nadajući se da će ugledati lice svog idola. Jedne večeri u sićušnoj garderobi kluba postavio je Billu Donovanu pitanje koje je onima što su živjeli i radili u Villageu zvučalo gotovo infantilno. »Ima jedan tip na kojega odvaljujem, Bob Dylan. Jesi li ikad čuo za njega?« upitao je Jimi. »Uh, da, jesam čuo za njega«, odgovorio je Donovan. Jim i139

se nakon toga upustio u dvadesetominutni hvalospjev veličanstvenosti albuma Blonde on Blonde.

Linda Keith je još uvijek redovito dolazila na Jimijeve nastupe, a krajem kolovoza je prekinula vezu s Keithom Richardsom. Richard je bio ljut kao ris i za osvetu je nazvao Lindine roditelje i rekao im da se njihova jako pristojna kći spetljala s jednim »crnim džankijem« u New Yorku. Apsurdnost toga da od svih ljudi na svijetu baš Keith Richards nekoga nazove džankijem očigledno je promakla Lindinu ocu, kojega je na tu vijest uhvatila silna panika. Richards je gospodinu Keithu podrobno objasnio gdje može pronaći Lindu i njezina navod- nog ljubavnika. Gospodin Keith je unajmio odvjetnika i odmah Lindu dao pro- glasiti štićenicom suda. Zatim je odletio u New York po nju. Gospodin Keith je došao potražiti Lindu u Cafe Au Go Go baš jedne večeri kad je nastupao Jimi. Vjerojatno to nije bilo prvi put da se neki zabrinuti otac došao suočiti s Jimijem zbog odbjegle kćeri, ali je svakako bilo prvi put da je taj otac pravi britanski džentlmen. Jedan je prijatelj otrčao upozoriti Jimija i Lindu da se njezin otac upravo sprema nahrupiti unutra. Jimi se okrenuo prema zrcalu i počeo poprav- Ijati kosu. »Oh. Izgledam li dobro?« upitao je. Prema Lindinim riječima, bila je to jedina isprazna stvar u toj inače vrlo eksplozivnoj situaciji. »Kao da će taj divlji tip biti išta prihvatljiviji mom ocu, postarijem židovskom britanskom džentlmenu, ako si malo popravi frizuru«, rekla je. Njezin ju je otac izvukao iz kluba i odmah odveo u Englesku. Jimija nije vidjela puna dva mjeseca premda mu je redovito pisala pisma na adresu kluba Wha.

Prvoga tjedna rujna u New York se vratio Chas Chandler. Toga jedna Jimi nije imao nikakve gaže pa ga nije bilo lako pronaći. Chas je kasnije pričao da je četiri dana potrošio pretražujući jeftine, ušljive hotele po gradu. Kad je pronašao Jimija, uslijedio je niz sastanaka na kojima su počeli planirati kako će od izvođača tada poznatoga kao Jimi James napraviti zvijezdu. Premda će Chandlera na početku opisivati kao Jimijevog menadžera, od samoga je početka radio zajedno s Michaelom Jeffreyjem koji je bio menadžer Animalsa, a uskoro i Jim ijev sumenadžer. Dok je Chas bio otvoren i dobrodušan tip koji je većinu posla dogovarao u pubu uz čašu piva, Jeffrey je bio povučeni intelektualac, kojega je bilo teško bolje upoznati. Premda je biq tridesetak centimetara niži od visokog Chandlera, iza tamnih naočala koje je uvijek nosio Jeffrey je zračio nekom mračnom moći. Nekoć je bio radio za britansku obavještajnu službu na nekom tajnom zadatku čiju je prirodu davao samo naslutiti, a pričalo se da je čak i ubio neke ljude. Te su glasine najvjerojatnije bile pretjerane, premda se Jeffrey nije previše trudio zatrti ih. Kao i mnogi drugi moćni rock menadžeri - od Petera140

Granta (Led Zeppelin) do Alberta Grossmana (Bob Dylan) - Jeffrey je koristio strah i zastrašivanje da si osigura prednost u poslovnim transakcijama.

Britanski useljenički zakon bio je vrlo strog, a čak i samo za ulazak u zemlju Jimi je trebao papire koji bi jamčili za njegovu prošlost. S obzirom da je Jimi bio putujući glazbenik bez prošlosti koju bi se moglo potkrijepiti službenim papiri- ma, te je dokumente trebalo doslovno stvoriti. Krivotvorili su prepisku iz koje se činilo da Jim i u Veliku Britaniju ide na poziv promotora. Jeffrey je iz svoga džepa dao nekoliko stotina dolara potrebnih da Chandler otkupi Jim ijev ugovor od Jug- gyja Murraya iz Sue Recordsa. Također, morali su doći do Jimijeva rodnog lista iz Seattlea i obaviti sva potrebna cijepljenja. Za sve se to pobrinuo Jeffrey, koji je bio u položaju samo jednim telefonskim razgovorom zaobići mnoge propise.

Jimijeva glavna briga i dalje je bio smjer u kojemu će krenuti njegova ka- rijera, što je bila tema koju je Chandler pokušavao izbjeći. Osim toga, Jim i je krivo shvatio Chandlera, misleći da on želi cijeli njegov bend, što bijaše još jedna tema koju je Chas odgodio za kasnije. Jimi je htio da s njim pode i Randy Cali­fornia, a otišao je tako daleko da je čak kontaktirao Randyjeva očuha i zatražio dopuštenje, no bilo je jasno da petnaestogodišnji bjegunac od kuće neće dobiti putovnicu. Jim i je i druge članove Blue Flamesa pitao da mu se pridruže. »Jimi me pitao bih li pošao s njim u Englesku«, kaže bubnjar Danny Taylor, »ali nisam se htio tamo nasukati.« To je bila i glavna Jimijeva briga. Jimi je pitao i Billyja Coxa, no on ga je uljudno odbio i zaželio mu svaku sreću.

Približavao se trenutak odluke, a Jimi je još uvijek imao dvojbe, no tako ga je malo toga držalo u New Yorku da odlazak i nije bio tako velik rizik. Kasnije je rekao da je razmišljao ovako: »Pa, i tamo ću nekamo odgladovati«, baš kao što je bio odgladovao svoj put do glazbe i u Americi. Jimi i Chandler održali su još jedan zadnji sastanak, na kojemu mu je Jimi izrazio svoje dvojbe. »Kakvog smisla ima da idem u Englesku kao gitarist?« pitao je Chandlera. »Tamo već imate Erica Claptona i Jeffa Becka. Ne treba vam još jedan.« A zatim je Chandleru odmah ponudio i odgovor na to pitanje: »Ako mi možeš zajamčiti da ćeš me upoznati s Ericom Claptonom, idem s tobom u London.« To je jedna stvar, odgovorio mu je Chandler, koju mu svakako može obećati; pobrinut će se da Jimi upozna Clapto­na. Nakon toga su za datum polaska odredili 23. rujna.

Jimi nikad nije previše volio rastanke. Obišao je Fayne Pridgeon, Carol Shi­roky, braću Aleem i Lonnieja Youngblooda. Takoder ih je sve pitao mogu li mu posuditi što novca. Svima je rekao da ide u Englesku samo nakratko, da bi izdao ploču i da se uskoro vraća u SAD. »Za nekoga tko je odrastao u Harlemu ili čak i u Seattleu«, rekao je Tunde-Ra Aleem, »Engleska je bila kao drugi planet.« Jimi141

nije pisao ocu niti mu je javio da napušta zemlju. Do 1966. njegova se korespon- dencija s Alom drastično prorijedila, a odlazak u drugu državu zbog karijere u glazbi Al bi teško podržao.

Uvečer 23. rujna 1966. Jim i se ukrcao na zrakoplov Pan Ama u zračnoj luci John F. Kennedy International. Prvi put u životu sjedio je u prvom razredu - kartu je, naravno, platio Michael Jeffrey. Od prtljage je Jim i imao samo gitaru i malu torbu u kojoj je imao nešto čiste odjeće za presvući se, ružičaste uvijače za kosu i posudicu kreme Valderma za akne. Svu ostalu imovinu, a to se ionako svodilo samo na još nekoliko komada odjeće, ostavio je kod jednog prijatelja. Bio je tako bez love da je prije odlaska u zračnu luku svratio u Cafe Au Go Go da vidi može li od nekoga iz Hammondova benda posuditi nešto novca. Bubnjar Charles Otis dao mu je četrdeset dolara i to je jedino što je imao u džepu kad se u Engleskoj iskrcao iz zrakoplova.

142

LONDON, ENGLESKA rujan 1966. - studeni 1966.

D IVLJA K S BORNEA

»Moraš sići vidjeti tipa kojega je Chas doveo sa sobom. Izgleda kao divljak s Bornea.«// RONNIE MONEY, žena vođe benda ZootaMoneyja, opisujući Jimija

Jim i Hendrix je prvi put zakoračio na britansko tlo u subotu 24. rujna, stigavši na Heathrow u devet ujutro. Njegovu je gitaru preko carine prenio jedan od članova ekipe benda The Animals, zbog zakona koji su ograničavali mogućnost da stranci useljavaju u Englesku zbog posla, što je dojam koji Jim i ni- kako nije htio ostaviti. Unatoč toj maloj prijevari, Jeffreyjev službenik za odnose s javnošću koji ih je dočekao u zračnoj luci, morao je provesti dva sata sređujući Jimijevu radnu dozvolu. »Morao sam izmisliti priču da je Jimi poznati pjevač koji je došao u Englesku samo pokupiti novae od tantijema«, sjeća se Garland. »Inače ga ne bi pustili unutra.« Napokon su mu ipak dali vizu na tjedan dana i pustili ga u zemlju.

Putem iz zračne luke zaustavili su se kod Zoota i Ronnie Money u Fulha- mu. Zoot je bio uspješni vođa benda, dok je njegova supruga bila sveprisutni lik na klupskoj sceni, a Chas im je htio pokazati svog novog štićenika što je prije moguće. Jimi je izvukao svoj strat i pokušao odsvirati nekoliko pjesama koristeći Moneyjevu liniju umjesto pojačala. Kad to nije uspjelo, zgrabio je akustičnu gita­ru i zasvirao. U podrumu kuće Moneyjevih živio je Andy Summers, koji će des- etak godina kasnije biti suosnivač benda The Police; čuo je komešanje odozgo. Kad se popeo gore pridružiti im se na neformalnoj zabavi, imao je priliku vidjeti Hendrixovu tehničku vještinu pa je postao prvim od legija britanskih gitarista koji će prema Jim iju osjećati divljenje i strahopoštovanje.

Na katu je živjela podstanarka dvadesetogodišnja Kathy Etchingham, koja je toga jutra ostala duže spavati. Kathy je bila privlačna smedooka djevojka koja143

dramatičan: »Linda je Ronnie rekla nešto ružno o meni. I izbila je frka. Stolovi su imali mramornu ploču, a na našem je bila boca viskija. Ronnie je zgrabila bocu i razbila je o mramor, a zatim je nazubljeni dio stavila Lindi pod bradu. Sve se to dogodilo u samo par sekunda.« Kathy se sjeća da se Chas uspaničio, ne želeći Jimija usred barske tučnjave pa je inzistirao da ga Kathy taksijem odvede do hotela. Linda Keith je tu priču nazvala »apsurdnom« i zanijekala da se to ikada dogodilo. Ako jest istinito, činjenica da se dva britanska 'komada' tuku oko njega sigurno je godila Jimiju.

No, vjerodostojnost sljedeće drame te večeri je nedvojbena: izlazeći iz kluba Jimi je - ne znajući da se u Engleskoj vozi po lijevoj strani ceste - zakoračio ravno pred nadolazeći taksi. »Uspjela sam ga zgrabiti za okovratnik i povući ga unatrag tako da ga je taksi samo okrznuo«, sjeća se Kathy. U hotelu su Jimi i Kathy otišli u bar, gdje je Jimi ispalio pitanje: »Bi li možda htjela doći u moju sobu?« Pristala je, jer Jim i joj se činio šarmantnim i privlačnim. Njih dvoje će biti zajedno, doduše s prekidima, sljedeće dvije godine, a Kathy će mu biti jedna od najdugotrajnijih veza. Ono što je tada bilo možda važnije jest činjenica da je Kathy poznavala sve na sceni i da je postala Jimijevom ulaznicom u nove društvene krugove. Njezini prijatelji, među kojima su bili članovi Stonesa, The W ho i mnogih drugih bendo- va, uskoro su postali i prijateljima njezina novog dečka.

Jimi je u Engleskoj bio tek dvadeset i četiri sata, a već je zadivio ključni segment londonske glazbene scene i pronašao si djevojku. Uvijek je bio majstor preoblikovanja, ali to kako mu se brzo život preobrazio u samo jednom danu u Engleskoj moralo je začuditi i njega samoga. I zbivanja toga dana pokaziva- la su koliko su Jim ijev osobni život - i njegova karijera - bili oblikovani naoko nasumičnim događajima: upoznao je djevojku i odmah mu je postala curom. Njegov prvi dan u Londonu bio je ispunjen sudbinskim sretnim slučajnostima, a sličan uzorak slijedit će i njegov život tijekom sljedeće dvije godine. Sve što je nekoć bilo tako teško - privući pozornost na svoju glazbu, pokušati zaraditi dovoljno da preživi - iznenada bijaše tako lako da se doimalo kao predodređeno sudbinom. Jim i je proveo dvadeset i tri godine svoga života u potrazi za identite- tom i mjestom na svijetu gdje se ne bi osjećao kao autsajder. U jednom jedinom danu u Londonu kao da se promijenio cijeli njegov život.

Na vremenskoj crti rock'n'roll povijesti, Jim i nije mogao doći u London u boljem trenutku. Premda je rock'n'roll bio izmišljen u Americi - a smatra se da

je prva rock'n'roll ploča bila Rocket 88 Ikea Turnera, pjesma koju je Jim i naučio dok je kratko svirao s Ikeom i Tinom - London je 1966. bio prijestolnica cijeloga kulturnoga svijeta. Hendrix je došao u periodu '60-ih kad je eksplozija mode, fotografije, filma, umjetnosti, kazališta i glazbe bila na vrhuncu. U travnju 1966. časopis Time je imao naslovnu priču Swinging London u kojoj su ostatku svijeta objavili da je London grad u kojemu se stvaraju trendovi u kulturi. Za Jimija je najočigledniji znak londonskog »mladotresnog čuda«, kako je to nazvao au- to r članka Shawn Levy, najvjerojatnije bila moda. U Londonu je kosa bila duga, suknjice kratke, a modsi i rokeri pretvorili su jednostavan čin odijevanja za odla- zak na koncert u političku izjavu.

Do 1966. je britanska glazbena invazija na Ameriku počela popuštati, ali britanski bendovi su još uvijek dominirali top Ijestvicama širom svijeta, a Beat- lesi su i dalje bili najpopularnija grupa s obje strane Atlantika. »Prije Beatlesa«, kaže Vic Briggs, »nitko nije mislio da rock'n'roll ima ikakvu budućnost. M islili smo da ćemo par godina svirati rock, a onda si naći pravi posao. Ali Beatlesi su sve promijenili i ljudi su počeli imati stvarne karijere u glazbi.« London je bio prepun klubova, koncertnih prostora i pubova, a već je i samo praćenje kreta- nja Beatlesa - koje je M ick Jagger zvao »Četveroglavim čudovištem« - postalo noćni sport.

U prvom tjednu u Londonu Jim i je imao dva glavna cilja: osnovati bend i dobiti pravu radnu dozvolu pa da može ostati u zemlji. Chandlerov početni plan bio je: prodati Hendrixa britanskoj publici kao autentičnog uvoznog američkog blues izvođača. Da bi to mogao izvesti trebao je Jimija dovesti u glavne londons- ke klubove, a za to mu je bila potrebna radna dozvola. »Chas je to mogao izvesti jedino uz pomoć Michaela Jeffreyja«, rekao je Eric Burdon. Jeffrey je znao koje žice treba povući i koje vladine dužnosnike podm ititi, jer imao je veze s ljudima koji su vodili klupsku scenu u Engleskoj; šuškalo se i o njegovoj navodnoj po- vezanosti s organiziranim krim inalom. »U to je vrijeme Engleska bila do koljena zaglibila u takve vrste manipulacije«, rekao je Burden. »Kao da je cijelu stvar vodio Frank Sinatrg.«

Zapravo, Jeffrey je bio vise James Bond nego Sinatra: govorio je vrlo tih im glasom i uvijek je nosio kaput od devine dlake. Jeffrey je ušao u glazbeni biznis vodeći Club A Go Go u Newcastlu. »Pokazao je izuzetnu vještinu u zamazivanju očiju ljudima«, sjeća se Burdon. Kad je klub izgorio u sumnjivim okolnostima, novae od osiguranja iskoristio je za potpisivanje Animalsa kao svojih prvih klije- nata, a tako je i upoznao Chasa. Newcastle je imao jedinstvenu kulturu radničke klase i izraziti naglasak - Chas je pričao kao pravi »Gordie« iz Newcastlea, dok je146

Jeffrey - izvorno Londončanin koji je govorio cockney* - znao nekoliko stranih jezika, uključujući i ruski. Premda su se u šezdesetima klasne razlike u Londonu polako brisale, što je bilo veliki dio socijalne revolucije, Chasovi su korijeni ipak bili u radničkoj klasi. Unatoč Jeffreyjevu kulturnom zaledu, nije bio protiv rušenja konvencionalnoga: da smete poreznike, knjige je vodio na ruskom, nadajući se da će tim e zbuniti poreznu inspekciju. Ured menadžerskog dvojca Jeffrey- Chandler nalazio se u četvrti s niskim stanarinama, na adresi 39 Gerrard Street, na katu zgrade nalik kunićnjaku. Susjedstvo je vrvjelo fotografima, umjetnicima i drugima koji su radili u rubnim zanimanjima, uključujući i jednog snimatelja por- nografskih filmova koji je živio troja vrata niže. Jeffrey je radije obavljao poslove u uredu, dok je Chandler obično bio u pubu iza ugla.

Prvi clan novog Jimijevog benda došao je u obliku Noela Reddinga, dvadesetogodišnjeg gitarista, nekoć člana Loving Kind and the Lonely Ones, opskurne grupe, ali jedne u kojoj je mnogo naučio. Vidjevši oglas u Melody Makeru kojim se »traže glazbenici«, Noel je došao na audiciju za posao gitarista u Animalsima. Pitali su ga bi li ga možda zanimalo biti u bendu s Jimijem, »Chas je pitao znam li svirati bas«, sjeća se Noel. »Rekao sam da ne znam, ali da mogu pokušati.« Redding je prim io bas u ruke, ne baš prvi put u životu, ali blizu, i počeo je svirati s Jim ijem. Svirali su Hey Joe i Mercy Mercy. Nakon ga toga je Jim i pitao bi li mogli porazgovarati, a Noel je predložio da odu u pub. Tamo je Jim i prvi put probao engleski bitter (pivo) i rekao da ga Noelova kovrčava kosa podsjeća na Boba Dylana. Što se Jimija ticalo, tko god je sličio Dylanu bio je okej i zato je Noelu odmah ponudio mjesto basista u bendu. Kao i mnoge ranije Jimijeve glazbene odluke, i ta je bila impulzivna, ali Jim i je uvijek išao na prvu loptu. Noel je pristao pod uvjetom da mu daju deset šilinga za kartu kući. Noel je postao izvrstan basist, ali nastavio je priželjkivati da svira gitaru, š to je zauvijek stvorilo neku vrstu natjecanja izmedu njega i Jimija, ne samo u glazbi nego povremeno i u osobnim stvarima, na prim jer kad bi obojica htjeli u krevet s istim grupie cura- ma. U neko doba toga tjedna bend je dobio ime. Prema Noelu, Michaelu Jeffrey je taj kojemu je na pamet palo The Jimi Hendrix Experience. »Svima nam se to činilo divlje, ali s druge strane, zaista i jesmo bili 'iskustvo'«, rekao je Noel.

Kad su nastavili s audicijama za ostale članove benda, Chandlerova i J i­mijeva vizija su se razilazile: s obzirom da je cijelu dotadašnju karijeru proveo u velikim revijskim bendovima, Hendrix je bio uvjeren da mu treba deveteročlana skupina, zajedno s puhačima koji su bili tip ični za R&B. Chandler je htio manju grupu, ne samo zato što bi to bilo je ftin ije nego i zato što je htio da središte* slang nižeg sloja, nap. prev.

147

pozornosti bude na Jimiju. Jim i je otišao tako daleko da je stupio u kontakt sa svojim starim prijateljem Terryjem Johnsonom i upitao ga je bi li pristupio tom velikom bendu u osnivanju. »Bio sam u vojsci«, sjeća se Johnson, »ali uspio me pronaći. Želio je orguljaša.« Kad mu je Terry rekao da je baš produžio ugovor za vojnu službu na još četiri godine u zrakoplovstvu, Jim ijev odgovor rekao je mno­go o njegovim odlukama za vrijeme vojne službe: »Postoje načini da se čovjek izvuče iz toga«, rekao mu je. »Samo im reci da si homić.« Johnson je na to odgo­vorio da s takvom igrom riskiraš da te ubiju dečki iz vlastite jedinice. Terry nije bio voljan riskirati pa se Jimi vratio audicijama s britanskim glazbenicima.

Možda zato da zadovolji Jim ijevu želju za klavijaturistom. Chandler je na­zvao Briana Augera, vodu skupine The Brian Auger Trinity, blues-rock benda s jakim džez prizvukom, i predložio mu prilično radikalnu zamisao. »Imam jednog zaista čudesnog gitaristu iz Amerike«, rekao je Chandler Augeru. »Mislim da bi bio savršeni frontman tvog benda.« Chandler je očekivao da Auger izbaci svog gitaristu Vica Briggsa i da, u osnovi, prepusti svoj bend na vodstvo Jimiju. Uvrijeđen prijedlogom. Auger je odbio, u to vrijeme ne znajući ništa o Jimiju Hendrixu. Chandler ga je pitao bi li Jim i barem mogao svirati s njima na nastupu koji su imali te večeri. Na to je Auger pristao.

Gitarist Vic Briggs baš je postavljao svoju opremu za taj nastup kad je u klub ušao Chandler i upitao bi li im se Jim i mogao pridružiti. Briggs je, sa svojim britanskim osjećajem za uljudnost koji bi bio posve neshvatljiv u Americi, pris­tao i čak je Jim iju ponudio jednu gitaru, ali je Jim i rekao da ima svoju. Briggs je koristio jedan od prvih modela pojačala Marshall - eksperimentalni model s četiri zvučnika promjera 17 cm - manji od kasnijih serija, ali svejedno se iz njega mogla izvući silna snaga. Kad je Jimi uključio svoju gitaru u pojačalo, pojačao ga je na maksimum, na Briggsovo veliko čuđenje. »Nikad nisam pojačao na više od pet«, sjeća se on. Jim i je zamijetio izraz užasa na Briggsovu lieu pa je rekao: »Ne brini, stišao sam na gitari.« Jimi je doviknuo četiri akorda Brianu Augeru i počeo svirati.

Zvuk koji je izišao stvorio je zid od feedbacka i distorzije, što je već samo po sebi bilo dovoljno da se okrenu sve glave u klubu - taj je trenutak takoder označio početak Jimijeve zaljubljenosti u snažna pojačala Marshall. Očigledna lakoća s kojom je Jim i svirao zamršene dionice zaprepastila je sve nazočne. »Svi su zinuli do pupka«, sjeća se Auger. »Razlika između njega i većine engleskih gitarista poput Claptona, Jeffa Becka i Alvina Leeja bilo je to što si u Claptonovi i Beckovu sviranju još uvijek mogao čuti tko je utjecao na njihov stil. U Engleskoj je bilo mnogo sljedbenika B.B. Kinga, Alberta Kinga i Freddieja Kinga. Ali Jim i nije

nikoga slijedio - on je svirao nešto novo.« U nekoj vrsti promijenjenih uloga, Jim i je sad bio u položaju kakav je nekoć na sceni u Nashvilleu imao Johnny Jones: odmah su ga smatrali glavnim, pobjednikom u svakom gitarskom 'okršaju'.

U subotu 1. listopada su u Polytechnicu u središnjem Londonu svirali Eric Clapton i njegov bend Cream. Chas je bio naletio na Erica nekoliko dana ranije i rekao mu da bi ga htio upoznati s Jimijem. Naravno, to je bilo ono jedno obećanje koje je Chas dao Jim iju prije nego što su otišli iz New Yorka. Clapton je spo- menuo gažu u Polytechnicu i predložio da Chas tamo dovede svoga štićenika. Clapton je najvjerojatnije mislio samo upoznati Jimija, ali Jim i je svejedno ponio svoju gitaru. Chandler, Jim i i njihove djevojke prvu polovicu nastupa odgledali su stojeći u publici, a tijekom stanke između dva seta. Chandler je doviknuo Claptonu na bini i pozvao ga bliže, a onda ga je upitao ga bi li Jimi mogao svirati s njima. Zahtjev je bio tako nevjerojatan da nitko u Creamu - Clapton, Jack Bruce ili Ginger Baker - nije znao što reći. Nikad ih to nitko prije nije pitao, jer većina bi se osjećala previše zastrašena njihovom reputacijom najboljeg benda u Velikoj Britaniji. Jack Bruce je napokon rekao: »Može, uključi se na moje bas pojačalo.« Jimi se priključio na rezervni ulaz. »Popeo se gore i odsvirao ubojitu verziju Killin ' Floor od Howlin'a Wolfa«, sjeća se Tony Garland koji je bio u publici. »Odrastao sam u Ericovoj blizini i znao sam koliki je štovatelj Alberta Kinga koji je imao polaganu verziju te stvari. Kad je Jimi zasvirao svoju verziju, bila je tripu t brža od Kingove i vidjelo se kako se Ericu objesila čeljust - nije znao što će uslijediti.« Kad se Clapton proisjećao tog nastupa u jednom intervjuu za Uncut, rekao je: »Mislio sam, Bože moj, ovo je kao Buddy Guy na acidu!«

Kad je Jack Bruce kasnije pričao svoju verziju događaja, usredotočio se na Claptonovu reakciju, aludirajući na jedan londonski grafit iz tog vremena: 'Clap­ton je Bog’. »Zacijelo to Ericu nije bilo lako podnijeti«, rekao je Bruce, »jer Eric je bio Bog, a onda se pojavi taj nepoznati tip i skuri ga.« U publici je te večeri bio i Je ff Beck, još jedan vrući londonski gitarist, a i on je Jim ijev nastup shvatio kao upozorenje. »Čak i da je bilo sranje - a nije - dospjelo bi u tisak«, rekao je Beck kasnije. Jim i je tada u Londonu bio samo osam dana, a već je upoznao Boga i zbacio ga s prijestolja.

Kao da je Jim iju trebala išta bolja sreća od ove koja ga je pratila, u publici je za vrijeme jedne od klupskih proba bio francuski pjevač Johnny Hallyday. Hallydayu se Jim i silno dojmio pa mu je ponudio mjesto predizvođača na svojoj149

dvotjednoj turneji po Francuskoj u listopadu, što je bilo točno ona vrsta debi- tantskog nastupa kakvu je Chandler tražio. No, trebali su još pronaći bubnjara, pa makar i samo privremeno. Chandler je nazvao Johna 'M itcha ' Mitchella, koji je baš napustio bend Georgieja Famea, i pozvao ga je na audiciju. M itchell je imao samo dvadeset godina, ali i veliko iskustvo svirke na turnejama i u studiju. M itch je bio visok samo 170 centimetara, ali bio je žestok bubnjar, a nakon dvije audicije dobio je posao. Već od prvih proba u postavi trojca. The Jim i Hendrix Experience je bio iznenađujuće glasan bend. Na jednoj od proba na vratima stu- dija pojavila se poznata silueta, zatraživši da se malo stišaju - bio je to skladatelj Henry Mancini. Prije odlaska u Francusku sva trojica članova benda potpisali su producentski ugovors Chandlerom i Jeffreyjem. Ti su ugovori Chandleru i Jeffreyu davali 20% od ukupne zarade; kod prodaje ploča bend bi među sobom podijelio 2,5% svih tantijema. Jim i je odvojeno potpisao izdavačku pogodbu a Chandlerom, koja je Chandleru davala 50-postotni udio u Jim ijevim pjesmama na period od šest godina. U vidu predujma na buduću zaradu, bend je odmah stavljen na plaću, s početnim iznosom od petnaest funta tjedno. Ako se čini da ti ugovori idu u korist menadžera i da će ih kasnije učiniti bogatijima od samoga benda, mora se reći da u to vrijeme nitko nije znao hoće li bend išta zaraditi, a mnogi bi nepoznati bendovi bili sretni da dobiju ikakvu plaću. Da bi mogao platiti putne troškove i opremu benda, Jeffrey je posudio novae od roditelja, a Chandler je prodao sve svoje bas gitare. Ako bend ikad zaradi nešto novca, članovi su se dogovorili da će novae ići kroz malu tvrtku Yameta koju su osnovali na Bahamima da izbjegnu plaćanje poreza. Jeffrey se već koristio istom smica- licom da izbjegne porez na veći dio zarade Animalsa, ali čak se i Chas potiho žalio da sve te brojne male tvrtke najveću dobit zapravo donose Jeffreyju, jer bilo je nemoguće dobiti točne knjigovodstvene podatke pa se nikad nije točno znalo kolika je zarada.

Što se tiče Jimija, on je bio više nego sretan s petnaest funta na tjedan. U svom već tip ičnom stilu, potpisao je oba ugovora ne pročitavši ih, jer jedino što ga je zanimalo bio je predujam u gotovini, kojega je iskoristio da si malo obnovi garderobu u nekima od londonskih butika neobičnih imena, kao što su Granny Takes A Trip (Baka ide na put) ili I Was Lord Kitchener's Valet (Bio sam sluga Lorda Kitchenera), koji su prodavali staru odjeću. Na ulazu u Granny's, kupci su ulazili pod sliku Bika Koji Sjedi visoku tri metra, a natpis iznad vrata upozoravao je da čovjek mora ili biti umjetničko djelo ili se u umjetničko djelo odijevati. Te su riječi odmah prirasle Jimijevu sreu. Svoj je otrcani njujorški kaput zamijenio s izvezenim vojničkim kaputom iz najslavnijih dana Britanskoga carstva. Kupio je150

i nekoliko pari hlača od baršuna u žarkim bojama. Premda ga je Chandler nago- varao da si kupi odijela od mohera, Jim i je izjavio da je s takvim stilom zauvijek završio i da ide dalje. Njegov izbor odjeće, koja je sva bila ekstravagantna, prvi put u životu ga je stavio ispred mode. Pjevač Terry Reid sjeća se da je J im ije­va odjeća bila česta tema ra?govora među glazbenicima: »Čak i prije nego što smo mu znali ime, zvali smo ga 'onaj tip koji hoda uokolo izgledajući kao da je ušetao u ženski ormar i navukao na sebe sve što je tamo našao«.« Dječak koji je odrastao u rabljenoj odjeći naslijedenoj od drugih iznenada je procvao u nekoga tko stvara modu, postavši jednim od prvih muškaraca koji su počeli istraživati 'antikni chic'.

U hlačama od baršuna, vojničkom kaputu i s divovskim crnim šeširom te razbarušenom kosom, za Jimijem su se okretale glave dok je hodao ulicom. »Ljudi bi stali i zurili u njega«, sjeća se Kathy Etchingham. »Nije to bilo zato što su poznavali njegovu glazbu nego zato što je izgledao tako čudno.« Kathy je i sama bila vrlo dobro odjevena, u tijeku s najnovijom modnim trendovima. U paru sa zgodnim Jimijem u njegovoj antiknoj vojničkoj odjeći, bili su prizor koji mami poglede. Povremeno su Jimi i Kathy kupovali u robnoj kući Selfridges, a sama njihova nazočnost u javnosti bila je dovoljna da izazove zgražanje među kupci- ma. Nešto od toga je bilo zato što je njihova medurasna veza tada još uvijek bila ispred vremena, ali ipak najviše zbog Jimijeva nesvakidašnjeg izgleda.

Jim i i Kathy su odmah počeli živjeti zajedno, ali stanovali su u hotelu, a to si Jimi nije mogao priuštiti na duže staze. Kad je Kathy u jednom klubu srela Ringa Starra i potužila se na to da žive u skučenoj hotelskoj sobi, Ringo joj je ponudio dvosobni stan koji on nije koristio pa su se Jimi i Kathy preselili na adresu 34 Montagu Square, zajedno s Chasom i njegovom djevojkom. Bilo je neobično da menadžer i glazbenik dijele stambeni prostor, ali je to i odraz očinske uloge koju je Chas imao u to vrijeme. Što se tiče pravog Jimijevog oca, Jimi Alu nije pisao već mjesecima, a kad ga je pokušao nazvati otkrio je da se Al preselio. Nazvao je Ernestine Benson u Seattleu, a ona mu je rekla da se Al ponovno oženio i da je njegova nova maćeha Japanka Ayajo 'June' Jinka, majka petoro djece.

Jimi je zatim nazvao Ala. U svojoj autobiografiji Al je napisao da je tijekom razgovora Jim i pričao samo o svom životu u Engleskoj i o bendu. Al je njemu ispričao da se opet oženio i da namjerava usvojiti jedno od Junine djece. Jim i i Kathy ispričali su dvije različite verzije priče o tom razgovoru. »Jimi je nazvao na Alov račun«, sjeća se Kathy, »i Al je bio bijesan kao ris na takvo uludo trošenje novca. Jim i mu je stalno govorio o Engleskoj, ali Al mu nije vjerovao.« Jim i je kasnije rekao da je prvo Alovo pitanje, nakon što mu je rekao da je u Engleskoj,151

bilo: »Koga si pokrao da si platiš kartu?« Na kraju je Jim i dao slušalicu Kathy, nadajući se da će njezin naglasak možda uvjeriti Ala da je stvarno u Engleskoj. »Gospodine Hendrix, istina je, Jim i je ovdje u Engleskoj«, rekla je Kathy. Alov je odgovor bio takvo iznenadenje da ga se i mnogo godina kasnije jasno sjećala: »Reci mom sinu neka mi piše. Nemam namjeru plaćati prekooceanske razgovo- re.« I na to je spustio slušalicu. Nakon toga je Jim i rekao: »Kako to da usvaja tudu djecu kad se ni za svoju nikad nije brinuo?«

U četvrtak 13. listopada. The Jimi Hendrix Experience odsvirali su svoj debitantski nastup u Evreuxu u Francuskoj, u Novelty Theatreu. Njihov je nastup predgrupe Johnnyju Hallydayu trajao samo petnaest minuta. Bila je to neobična kombinacija: Hallydaya su često nazivali francuskim Elvisom, a njegov je stil zapravo i bio bliži Elvisovu nego sofisticiranom blues rocku koji su svirali The Experience. No, nastup Experiencea je ionako bio tako kratak da nisu stigli os- taviti dojam, ni dobar ni loš. Svirali su Hey Joe, K illin ' Floor i nekoliko obrada. Jedne francuske novine nazvale su Jimija »lošom mješavinom Jamesa Browna i Chucka Berryja, koji se če tvrt sata kreveljio na bini i čak svirao zubima«. Noel se sjeća da je bend bio loše uvježban i sirov. »Jimi se tek privikavao na pjevanje«, rekao je Noel. »Jedva da smo se poznavali.«

Nekoliko dana kasnije, kratka turneja došla je i do Pariza, gdje su nastupili u Olympiji. Taj je koncert bio rasprodan, jer Hallyday je bio vrlo popularan, a u dvoranu se naguralo dvije i pol tisuće obožavatelja. Dodana je još jedna predgru- pa, Brian Auger and The Trinity. »Ako se ne svidiš francuskoj publici«, rekao je Auger, »bolje ti je da se paziš, jer moglo bi ti se dogoditi da te gađaju rajčicama. Ali ako im se svidiš, podivljaju.« Svirajući otprilike isti set koji su odsvirali na prvom nastupu, ali zvučeći puno samouvjerenije i dodavši Jim ijevu nevjerojatnu obradu pjesme Wild Thing, bend je odsvirao svoj prvi istinski izvrstan koncert i Francuzi su se zaljubili u njih. »Jimi ih je oborio s nogu«, sjeća se Vic Briggs. Chandlenov je plan počeo djelovati: postojala je publika za Jimijevu mješavinu bluesa i rocka, barem u Francuskoj.

Tjedan dana nakon Pariza i točno mjesec dana nakon Jimijeva dolaska u Englesku, Chandler je odveo bend u studio na snimanje prvog singla Hey Joe. Za B-stranu je Jimi predložio Mercy, Mercy ali Chandler mu je objasnio da mora početi pisati vlastite pjesme ako ikad kani zaraditi od glazbe. Jim i je još uvijek bio nesiguran u sebe kao skladatelja, ali uz Chandlerovo ohrabrivanje sjeo je i za152

jednu večer napisao Stone Free, svoju prvu cijelu pjesmu. Chandler će kasnije reći da je jednostavno predložio Jim iju neka zapiše vlastite osjećaje i to je bilo dovoljno da mu pomogne u budućem pisanju pjesama. Pjesma je bila prilično jednostavne kompozicije s vrlo istin itim riječima o tome kako Jim i ne želi biti vezan za samo jednu ženu, itstoga je »Slobodan jahati na povjetarcu«.

Jim i je prvi put spomenut u britanskom tisku 29. listopada u Record Mir- roru: »Chas Chandler je potpisao ugovor i u zemlju doveo dvadesetogodišnjeg negroida Jima Hendrixa koji - izmedu ostaloga - svira gitaru zubima, a u nekim ga krugovima nazivaju glavnim kandidatom za titu lu 'sljedeće velike senzacije'.« U tom prvom spominjanju u tisku krivo su naveli Jimijeve godine, opisali ga kao negroida, krivo mu napisali ime i većinom komentirali njegove trikove. Premda je kratki napis vrvio pogreškama, Jimi je bio ushićen. Izrezao je članak i nosio kao dragocjenost u svom novčaniku. Novinar Keith Altham prim ijetio je: »Gledajući unatrag, čini se smiješnim, ali trikovi su bili dobar način za dobivanje publiciteta. Moraš nečim privući pozornost medija.« Jim i je uživao pokazujući svoj arsenal frajerskih pokreta: volio je pozornost koju je njima privlačio, ali brzo se umorio kad ih je morao izvoditi svake večeri, jer se to već očekivalo.

The Experience su zatim otputovali u Munchen u Njemačku, gdje im je Jeffrey dogovorio četiri nastupa u klubu Big Apple. Iz Munchena je Jim i ocu poslao razglednicu. »Dragi tata, premda sam izgubio adresu, osjećam da ti mo- ram pisati prije nego što odem predaleko. Sad smo u Munchenu, a upravo smo se vratili iz Pariza i Nancyja u Francuskoj. Sad već sviramo posvuda po Londonu, jer tamo ovih dana živim. Imam vlastitu grupu i za otprilike dva mjeseca izlazi nam ploča s pjesmom Hey Joe, a bend se zove The Jimi Hendrix EXPERIENCE. Nadam se da ćeš dobiti ovu razglednicu. Napisat ću ti i pravo pismo. Mislim da stvari idu nabolje.«

Gaža u Big Applu značila je da bend mora odsvirati dva nastupa svaku večer, što je bilo uobičajeno za taj klub još i cijelu sljedeću godinu. Jim i je ci­jelu svoju rutinu izvodio dvaput svake večeri, a sa svakim je nastupom publika postajala sve brojnija i sve zagrijanija. »To je bilo zaista prvi put da smo svi znali da će se dogoditi nešto veliko«, sjeća se Noel Redding. »Moglo se osjetiti da smo na rubu uspjeha.« Koristeći dugački kabel za gitaru, Jim i je svirao hodajući kroz publiku. Kad se penjao natrag na binu, bacio je gitaru ispred sebe, ali joj je pritom napukao vrat. Ozlojeden zbog nastale štete i znajući da će mu trebati dvomjesečna plaća da si kupi novi instrument, Jimi je zgrabio vrat gitare, podi- gao je iznad glave pa žestoko njome tresnuo o pozornicu. To je možda bio jedini potez te večeri koji nije bio prethodno uvježban ili izveden smišljeno samo zato153

da ugodi publici. Svejedno, publika je divlje zapljeskala, a na kraju nastupa su odnijeli Jimija s bine. Vidjevši tu reakciju, Chandler je tada i tamo odlučio da će u sljedećim predstavama Jim i razbiti još gitara. Uništenje gitare - često iste gitare koju bi nakon nastupa pokrpali - postalo je povremenom točkom u Jimijevu nas­tupu koju su izvodili kad ništa drugo nije uspjelo uzbuditi publiku. To je preraslo u vrhunac Jimijeva nastupa i postalo ispušni ventil kroz koji je izbacivao godine nakupljenoga bijesa i frustracije. Dječak koji je tako dugo čekao na svoju prvu gitaru, sad ih je na bini razbijao.

154

prosinac 1966. -sv ib an j 1967.

SLOBODNI OSJEĆAJ

»Ne želimo biti svrstani niti u jednu kategoriju. Ako baš mora imati etiketu, želio bih da se zove »slobodni osjećaj«.To je mješavina rocka, freak-outa, bluesa i rave glazbe.//J IM I HENDRIX za Record M irror

Toga studenoga Jimi Hendrix napunio je dvadesetčetiri godine, a bio je to prvi rodendan koji je proslavio kao zvijezda u usponu. No, unatoč rastućoj sla- vi, još je uvijek u potplatu čizme nosio zgužvanu novčanicu od jednoga dolara, kao naviku iz njegovih godina siromaštva. Izvorno je, u danima Chitlin' Circuita, koristio srebrni dolar, ali ga je potrošio pa je prešao na papirnatu novčanicu. Mnogo je puta iskoristio taj posljednji dolar da bi se izvukao iz škripca, a poslije bi ga zamijenio drugim. U Engleskoj ga je zamijenio funtom i odlučio premjestiti skrovište u unutrašnjost oboda šešira. Rekao je Kathy Etchingham: »Kad si jed­nom bio bez prebijene pare, ne zaboravljaš to.«

Do studenoga je tiskovni agent Tony Garland već započeo s pisanjem Ji­mijeve prve službene biografije za tisak, sumnjičavo slušajući Jimija kad mu je navodio sve legendarne R&B bendove s kojima je svirao. Garland se sjeća da su u jednom trenutku slušali ploču Kinga Curtisa te je pitao Jimija zna li tko je gitarist. »To sam ja svirao, jebem ti mater«, rekao je Jimi s velikim cerom na lieu. Garland se pribojavao da će, ukoliko navede svih nekoliko tuceta bendova s kojima je Jimi svirao, novinari pomisliti da je biografija lažna.

No, s biografijom ili bez nje, već i same čizme na Jimijevim nogama pričale su priču o godinama njegove borbe. »Kad si pogledao potplate na tim stvarima«, rekao je Garland, »vidio si da su potpuno izlizani«. Ne samo da su mu cipele bile stare, bile su izrazito izvan mode. »Imao je te šašave crne čizme s patent- nim zatvaračima sa strane«, sjeća se Noel Redding. Neki su mislili da su razlog Jimijevog čudnog hoda istrošeni potplati, ali i nakon što je kupio par modernih kubanskih čizama veličine četrdeset četiri s tupastim vrhovima, njegov hod sa155

stopalima okrenutima unutra ostao je nepromijenjen. »Prema načinu na koji je hodao, mogao si zaključiti da je kao klinac imao cipele krive veličine i da mu je hod bio sav smrdan«, prim ijetio je Eric Burdon. »Činilo se kao da mu nožni prsti tvore troku t dok se kretao«.

U stvari, mnogo toga na Jim iju izgledalo je nezgrapno: hodao je ne odižući noge od tla, s prstima okrenutima prema unutra; tije lo mu je bilo poput slova V, širokih ramena koja su se sužavala do nemoguće uskoga struka; a ako je hodao ulicom s druga dva člana Experiencea u društvu, to bi isključivo bilo u trokutnoj formaciji s Jim ijem na čelu te Noelom i M itchom koji su slijedili. Premda Noel i M itch teško da su mogli imati svjetliji ten - koža im je bila tako blijeda da je izgledala prozirno - pojava sva tri člana u jednom bi se trenutku počela stapati: jednako su se odijevali, sva trojica imali su slične frizure i da nisu bili različite boje kože, mogli su biti braća. Imali su jedinstven izgled - dio je Jimi kopirao od modernih britanskih dizajnera, no većina je tako ispala pukim slučajem uzroko- vanim tko zna kojim utjecajima na koje bi Jim i toga dana naišao. M itch i Noel bili su njegovi sljedbenici, i u bendu i u modi: kad se Jimi prebacio na zvonaste hlače, i oni su. Za Noela je kovrčava afro frizura bila prirodna, pustio je da naraste veća od Jimijeve; M itch si je morao dati napraviti trajnu ondulaciju da bi posti- gao isti rezultat. Bilo kako bilo, njihova je kosa bila posebnost koja se uistinu isti- cala, a dok su im afro frizure rasle, tri su muškarca počela nalikovati lutkicama s ogromnim, klimavim glavama. »Sa svom tom kosom«, prisjećao se Eric Burdon«, glave su im bile široke kao torzo«. Kad bi ga se osvijetlilo pozadinskim svjetlom i snimalo, taj je zid od kose bio izvanredan prizor* a fotografi su rijetko propuštali naglasiti njihove afro zurke. Bili su više nego fotogenični - bili su andeoski.

Prijem za novinare i koncert u klubu Bag 0 ' Nails osigurali su Jimiju prvi intervju za Record Mirror. »Britanija je stvarno guba«, izjavio je Jim i u članku naslovljenom 'Gospodin Pojava'. Rekao je da bi više volio da se zvuku benda ne prišivaju žanrovske etikete, ali ako se baš mora kategorizirati, »želio bih da se zove 'slobodni osjećaj'. To je mješavina rocka, freak-outa, bluesa i rave glazbe«. Jimi je bio taj koji je govorio kad je bend odrađivao intervjue, ali su Noel i M itch često ubacivali komične primjedbe. Noel je bio najveći šaljivac od njih trojice, no svi su bezbrižno pristupali tomu da su rock zvijezde. Jim i bi poticao Noela da pokaže svoju im itaciju Petera Sellersa, dok je Jimi često oponašao Little Richar- da. Njihovo je prijateljstvo bilo iskovano od zajedničkih iskustava na putu i u studiju, ali kao i u svakom odnosu osnovanom u radnim okolnostima, bio je to Jim ijev bend, a to je zasjenilo sve. U bendu su najbliže prijateljevali Noel i Jimi, premda je Noel često osjećao da Jim i prekoračuje svoje ovlasti govoreći što će156

se svirati u studiju. Budući da je njihov menadžment preuzeo brigu o čitavom poslu, a biti u bendu nije se previše razlikovalo od produžene adolescencije, ono što ih je najviše povezivalo bili su humor i dječačke smicalice, plus, narav- no, zajednički ponos glazbom koju su stvarali. »Jedno vrijeme smo se osjećali«, prisjećao se Noel, »kao da smo mi protiv cijeloga svijeta«.

Provjeravajući tonski studio, Jim i je prvi put susreo The Who. »Izgledao je neuredno«, prisjeća se Pete Townshend. »Nije me se previše dojmio«. Jim i je pokušavao ne obazirati se na bubnjara Keitha Moona koji je, loše raspoložen, neprestano vikao: »Tko je pustio tog divljaka ovamo?«. Townshend je dao Jim iju nekoliko savjeta gdje kupiti pojačala, istovremeno se pitajući treba li zapravo tom Ameru vrhunska oprema.

Nekoliko dana kasnije Townshend je prvi put vidio Jim ijev nastup i na­pokon je shvatio oko čega se digla tolika prašina. »Postao sam obožavatelj is- toga trena«, prisjeća se Townshend. »Gledao sam sve prve Jimijeve londonske nastupe. Bilo ih je otprilike šest«. Ti su nastupi uključivali gaže u klubovima The Blaises, The Upper Cut, The Ram Jam Club, The Speakeasy, The 71/2 i The Bag O' Nails. Premda su to bili maleni prostori i niti jedna od gaža nije im donijela više od dvadeset pet funta, o bendu se počelo pričati, a na Jimija se gledalo kao na najvrućeg gitaristu u Londonu. Članovi daleko poznatijih bendova no što je to bio The Experience - uključujući The Rolling Stones i The Beatles - počeli su dolaziti na njegove nastupe da bi se u to uvjerili. Jim i je Briana Jonesa iz The Rolling Stonesa upoznao još u New Yorku, no sad je Jones postao Jimijev najveći pro­motor, dovlačeći ostale zvijezde da vide Jimija kako svira. Jim i, koji se unekoć silno divio svim tim legendama koje je sad upoznavao, našao se u položaju da promatra vlastite idole kako bivaju opčinjeni njegovom nazočnošću.

Poslije jednog nastupa, Eric Clapton pozvao je Jimija u svoj stan. Jim i je došao s Kathy Etchingham i premda je raspoloženje bilo prijateljsko, niti Eric niti Jim i nisu bili osobito pričljivi pa su većinu razgovora vodile njihove djevojke. Unatoč međusobnom poštovanju dvaju gitarista, imali su toliko drukčije korijene da je njihova jedina dodirna točka bila ljubav prema bluesu. »Bilo je to vrlo usi- Ijeno druženje«, prisjeća se Kathy Etchingham. »Svaki je osjećao divljenje prema onom drugom. Morali smo usredotočiti sav razgovor na glazbu.« Nekoliko sati kasnije, Jim i je na odlasku rekao Kathy: »Bio je to težak posao.«

Kad se Little Richard u prosincu pojavio u Londonu, Jim i je rekao Etc- hinghamici da će otići u posjetu legendarnom pjevaču. Kathy je odjenula halji- nu, a Jimi je navukao svoju najbolju odjeću, uključujući antikni vojnički kaput. Kad su stigli u Richardov hotel, dočekani su dobrodošlicom, a Richard je bio157

oduševljen što vidi Jimija. Bezbrižnost noći je opala kad je Jimi zatražio pedeset dolara duga iz vremena dok je svirao u Richardovom bendu. Richard je odbio platiti, objašnjavajući da si je Jim i tu plaću sam uskratio zakasnivši na autobus koji je prevozio bend. Jim iju je trebao novae, no pojaviti se kao vođa benda pred samim Richardom bilo je mnogo važnije i već sama ta činjenica činila se kao dobra osveta.

Premda je Jim i otišao bez pedeset dolara, na putu kući bio je u vedrom raspoloženju, sve dok se on i Etchinghamica nisu našli okruženi sa sedam poli- cajaca. U početku, par nije imao pojma što je skrivio, pitajući se nisu li policajci bili uvrijeđeni tim e što je par bio različitih rasa. Tada je jedan policajac dreknuo na Jimija: »Znaš li ti da su naši vojnici umirali u tim odorama?«, misleći pritom na Jimijev antikni kaput. Jim i je ostao uljudan rekavši da nije nikoga želio uvrijediti.I prije su ga već razni penzići bili gnjavili zbog kaputa, no uspijevao bi ih sm iriti govoreći da je veteran 101. padobranske. lako se Jimija kasnije smatralo kon- trakulturnim pobunjenikom, zauvijek je osjećao veliko poštovanje prema vojsci. Čak je istražio povijest svoje vojničke jakne, otkrivši da je nisu nosile postrojbe na liniji bojišnice nego »oni koji su vodili brigu o magarcima«. Pokušao je to objasniti policajcima. Nakon što je jedan od njih i dalje ustrajao na tome da je izdajnički nositi kaput u kojem je možda poginuo vojnik, Jim i je odgovorio: »Ljudi su umirali u odjeveni u odore Kraljevskog veterinarskog korpusa?« Policajac je mislio da mu se Jim i ruga pa ga je natjerao da skine kaput. Rečeno mu je da će biti uhićen ukoliko ga ponovno uhvate tako odjevenog. Dok su odlazili, Jim i je stajao posramljen, držeći presloženi kaput u rukama. Istog trena kad su policajci nestali iz vida, Jim i je odjenuo kaput i odšetao kući.

lako je Jim ijev glazbeni ugled rastao te je bio vrlo cijenjen medu gitaristima, tek je trebalo vidjeti može li se tim e zaraditi novae. Odgovor je ovisio isključivo o tomu kako će proći Hey Joe kao prvi singl The Experiencea. Bend je započeo snimanje albuma i prije no što su imali ugovor s izdavačkom kućom; da je Hey Joe podbacio, vjerojatnost izlaska album bila bi jednaka nuli. Decca Records odbila je demo snimku Hey Joe, a isto su učinile još dvije izdavačke kuće. Na kraju je Chandler uvjerio Kita Lamberta i Chrisa Stampa, menadžere grupe The Who, da stave Jimija na njihov Track Records. Track je bendu rezervirao nastup u televizijskoj emisiji Ready, Steady, Go!, jednom od nekoliko medijskih kanala preko kojih je bend mogao prodrijeti do publike po cijeloj Britaniji. Nastup The158

Experiencea prikazan je 16. prosinca, dana kad je izdan singl, a pjesma je odmah postala hit.

Uspjeh nije imao veze samo s glazbom. lako je singl bio na visokom četvrtom mjestu Ijestvica, Jim ijev menadžment odigrao je značajnu ulogu u tome. »Išli su po prodavaonicama ploča i kupovali sve primjerke samo da bi ga pogurali na Ijestvici«, rekla je Etchinghamica. »To se zoxe payola, a znam da je u pitanju bilo baš to, jer sam i sama kupila nekoliko primjeraka.« Etchinghamica se dana kad je singl dospio na 6. mjesto sjeća kao jednog od nekoliko kad je Jimi doslovno skakao od sreće. »Rekao je: 'Fantastično! Idemo proslaviti u pub! Pa i jesmo.« Chandler je iskoristio prigodu našaliti se u maniri tip ičnoj za Experience: »Nagrada za tebe, Jimi, je dva tjedna s Kathy u Južnoafričkoj Republici!«. U Južnoafričkoj Republici bi u to vrijeme njihova veza bila razlogom za uhićenje ili nešto još gore.

Jimi je to proslavio velikom čašom točenog piva u pubu. U Americi je ri­jetko pio alkohol, no u Britaniji je razvio sklonost društvenom životu pubova i počeo je više piti. Također je počeo lančano pušiti, često već zapalivši sljedeću cigaretu prije no što je dovršio prethodnu. Također, na britanskoj je sceni droga bila sveprisutna, posebice hašiš. Jedan od Jimijevih omiljenih trikova, koji je naučio od Michaela Jeffreyja, bio je isprazniti duhan iz cigarete, umiješati u nje­ga hašiš i onda sve to ponovno ugurati u cigaretu. S takvim se cigaretama Jimi mogao napušiti na javnim mjestima, a da pritom ne napravi uzbunu. Jednom je, nakon gaže, u backstageu razgovarao s policajcem pušeći hašiš.

LSD se u to vrijeme tek probijao Londonom i u početku nije bio uobičajena droga u kombiju The Experiencea. Bend je više volio je ftin i speed, koji nije iza- zivao euforiju, ali im je pomagao ostati budnima čitavu noć. Te je zime bend odsvirao brojne gaže širom Engleske, pokušavajući zaraditi novae za snimanje u studiju. Nije bilo neuobičajeno za njih da odrade svirku u gradu nekoliko sati sjeverno od Londona, zatim požure natrag da bi usred noći, kad je snimanje bilo manje skupo, svirali u tonskom studiju. »Svirali bismo u Manchesteru pa bismo se iz Manchestera vozili natrag u London«, kazao je Redding. »Vratili bismo se u tri ujutro i snimali pjesme. Onda bismo otišli u krevet u pet i ustali već ujutro, jer smo opet morali natrag na sjever odraditi sljedeću svirku. Pa bismo se vratili te nod opet u London i nastavili snimati. Tako smo napravili naš prvi album.«

Tijekom večeri, istoga dana kad su The Experience snimili Hey Joe za Re­ady, Steady, Go!, otišli su u CBS Studios i odsvirali Red House, Foxy Lady i Third Stone from the Sun. Studijski tehničar Mike Ross bio je zabezeknut kad je njihovog roadie u studio unio četiri dvostruka stoga pojačala Marshall, što je159

bilo ukupno osam zvučnika. Pitao je Jimija treba li staviti m ikrofon uz svakoga od njih, no Jim i je predložio da stavi samo jedan mikrofon udaljen četiri metra. Kad je bend počeo svirati, Ross je bio prisiljen povući se u kontrolnu sobu zbog zaglušujuće jačine zvuka. »Bilo je to nešto najglasnije što sam ikad čuo u tom studiju«, prisjećao se Ross. »Bilo je bolno za uši.«

Red House je bila je jedna od mnogih pjesama na kojima je Jimi radio godinu dana ili više, a poput većine materijala koji je bio iskorišten za njegov album prvijenac, djeliće te pjesme je svirao još u New Yorku. Tijekom siječnja 1967., vođen očajničkom željom da brzo dovrši album, Jimi je pisao po jednu pjesmu svaki drugi dan. Te je zime osjećao kao da mu pjesme jednostavno do- laze, takoreći nesvjesno. Medutim, Red House je imala specifične korijene u Jimijevoj prošlosti. lako je osnovna tema dvanaestotaktnog bluesa stara koliko i sam blues - pjevača žena vise ne voli i otišla je - Jim i je rekao Noelu da je to pjesma o njegovoj djevojci iz srednje škole Betty Jean Morgan. Betty Jean bila je Jimijeva prva ljubav, a imala je i sestru, kao i žena iz teksta. Međutim, kuća Betty Jean bila je smeda, a ne crvena. Jim i je bio već dovoljno dobar tekstopisac da zna da Brown House ne bi zvučala jednako zvučno. Ipak, riječi i naziv jedva da su bili bitni; Jim ijev briljantni gitaristički solo bio je taj koji je govorio i koji je od te pjesme napravio negov prvi klasični blues.

Ne postoji bolji prim jer Jimijeve tajanstvene muze - i načina na koji se glazba kretala kroz njega - od pjesme The Wind Cries Mary. Poslijepodne 10. siječnja, Jimija je u njegovom stanu intervjuirao novinar iz Melody Makera. Te je večeri Etchinghamica pokušavala pripraviti jelo, a Jim i je izvrijedao njezino kuhanje. Obično se šalila s njim na tu temu odbrusivši mu: »Jedi ili krepaj od gla- di.« Njezino je kuhanje bilo čest povod za njihove svađe, no ovom je prilikom sce- na postala ružna. »Jako sam se naljutila, počela bacati zdjele i izjurila van«, rekla je Kathy. Kad se sljedećega dana vratila, Jim i je napisao The Wind Cries Mary. Mary je Kathyno srednje ime. Snimanje ove pjesme za Jimija je bilo jednako lako. Ostalo im je još dvadeset minuta do kraja termina u studiju i Chandler je, vise onako u šali, pitao Hendrixa: »Imaš još nešto?« Jimi je odmah podastro svježe napisanu pjesmu, a bend ju je naučio na lieu mjesta. »Uopće nismo vježbali«, rekao je Noel. »Za The Wind Cries M ary Jim i nam.je, zapravo, jednostavno od­svirao akorde, a kao bivši g itarist lako sam sve pohvatao pa smo to snimili čim smo dobili osjećaj kako bi pjesma trebala zvučati. Nismo požurivali stvar, ali smo nekako znali da to mora biti učinjeno brzo.« Tih je dvadeset minuta snimanja uključivalo čak i Hendrixovo dosnimavanje gitare. Verzija koju su snimili te večeri postala je njihov treći singl.160

Niti jedan dan u čitavoj povijesti Experiencea nije bio tako produktivan kao 11. siječnja 1967., kad je nakon cijeloga dana provedenog u studiju bend navečer odradio još i dva nastupa u Bag 0 ' Nails. Session u studiju De Lane Lea toga je dana rezultirao s nekoliko pjesama, a medu njima su bile Purple Haze. 51st A n­niversary i verzija Third Stone from the Sun. Tekst za Purple Haze Jimi je napisao u backstageu, na koncertu dva tjedna ranije. Premda će pjesma u mašti javnosti biti zauvijek povezana s LSD-om, Jim i je rekao da je bila nadahnuta snom po- taknutim odlomkom iz romana »Night of Light: Day of Dreams« (Noć svjetla: dan snova) Philipa Josea Farmera. U radnoj verziji teksta, Jim i je ispod naslova napisao Jesus Saves (Isus spašava), što nije pripadalo Farmerovom romanu i vjerojatno je bilo nešto što je imao u vidu kao pripjev. Kasnije se žalio da je verzija pjesme koja je objavljena i koja je postala njihov drugi uspješni singl bila skraćena. »Izvorno je pjesma imala oko tisuću riječi«, rekao je novinaru. »To me tako ljuti, jer to uopće nije Purple Haze.v.

Nakon tog dugog studijskog snimanja, koje je bilo teže no obično - bili su potrošili četiri sata samo na Purple Haze - Jim i i bend još su imali za odra- diti dva nastupa u The Bag 0 ' Nails. Taj legendarni noćni klub, koji je izgledao kao nešto iz romana Charlesa Dickensa, nalazio se na dnu dugačkog stubišta u vlažnom podrumu u uskoj ulici u Sohou. Publika koja se te večeri okupila da bi gledala Experience bila je ultimativni tko-je-tko londonske rock elite okupila da je na The Bag te večeri pala poslovična bomba, britanska bi glazbena scena mogla prestati postojati. Premda postoji nekoliko verzija o tomu tko je točno bio u publici, u većini priča spominju se Eric Clapton, Pete Townshend, John Lennon, Paul McCartney, Ringo Starr, M ick Jagger, Brian Jones, menadžer Beat­lesa Brian Epstein, John Entwistle, Donovan, Georgie Fame, Denny Laine, Terry Reid, Je ff Beck, Jimmy Page, Lulu, The Hollies, The Small Faces, The Animals i Roger Mayer, možda najvažnija osoba u publici. Mayer nije bio slavan, no bio je elektronički mag koji je u slobodno vrijeme osmišljao efekte za gitariste. May­er je bio toliko impresioniran onime što je čuo da će kasnije izradivati pedale isključivo za Jimija.

Pjevač Terry Reid je tad prvi put vidio The Experience, a rekao je: »Bilo je to kao da su se pojavili svi svjetski gitaristi.« Kad je Reid sjeo na svoje sjedalo u The Bagu, iznenadio se vidjevši da pokraj njega sjedi Paul McCartney. »Jesi li već vidio ovog tipa? Nevjerojatan je«, rekao je McCartney. Ono što je Jim i učinio na početku nastupa još je više šokiralo Reida. »Hvala što ste došli«, rekao je Jimi hodajući pozornicom. »Želio bih odsvirati jednu pjesmicu za koju znam da vam je prirasla srcu. Na jednoj je Ijestvici na broju jedan.« Met je to bilo dovoljno da 161

iznenadi publiku i glazbenike. »Mislili smo«, kazao je Terry Reid, »ako je broj je ­dan na Ijestvici, sigurno nam nije prirasla srcu, jer ako je ispred desetog mjesta, mrzimo je«. Jim i je tada najavio Wild Thing. »Wild Thing je bila pop hitić, a to je ono protiv čega su bili svi«, rekao je Reid. »A on ne da je svirao nego je isprašio tu prokletu stvar i uzletio u daleki svemir. Zamislite najgoru moguću pjesmu na svijetu pretvorenu u najljepšu.« Reid je u jednom trenutku otišao u zahod, a na povratku se sudario s Brianom Jonesom. »Naprijed je sve mokro«, upozorio ga je Jones. Reid je odgovorio »0 čemu govoriš? Ne vidim nikakvu vodu.« Na to je Jones rekao: »Mokro je, jer svi gitaristi plaču«.

Nakon iznimne večeri u The Bagu uslijedio je tjedni angažman u klubu The 7 1/2. Clapton, Townshend i Jagger su došli i na te koncerte. Na jednom nastupu, Townshend se našao izravno pokraj Claptona. Obojica su bili zatečeni Jim ijevim iznenadnim pojavljivanjem na glazbenoj sceni i obojica su odmah postali njegovi obožavatelji, no i jednoga i drugoga je također i brinulo što bi Jim i mogao značiti za njihove karijere. Te su zime njih dvojica razvila prijateljstvo koje je počivalo gotovo isključivo na razgovorima o Hendrixu i o tome što bi mogli učiniti kao odgovor na njegovu pojavu na sceni. Za vrijeme tog nastupa, dok su gledali kako Jimi izvodi vraški dobru verziju pjesme Red House, njihovi su se prsti slučajno očešali. Clapton je zgrabio Townshenda za ruku pa su ostali tako zakvačeni kao dvije školarke koje gledaju iznimno napet film .

Premda u New Yorku Jimi nije ostavio dubok dojam na Jaggera, sad kad je Jimi bio hit u Londonu, M ick je morao prom ijeniti mišljenje. Jagger je na jedan klupski nastup doveo Anitu Pallenberg i Marianne Faithfull. »Mick mi je rekao da je Hendrixa već gledao u New Yorku«, prisjećala se Marianne. »Mislim da mi je rekao 'On će rastrgati čitav svijet'.« Kad je pred kraj siječnja Jimi svirao u klubu The Speakeasy, M ick je opet došao s Faithfullovom. Za vrijeme stanke, Jimi je zastao kod njihovog stola i pred Jaggerom besramno koketirao s Marianne. Možda je zbog Jimijevog prijateljstva s Lindom Keith, djevojkom Keitha Richard­sa, Jagger tada tretirao Jimija kao suparnika, jer kad god bi se obojica našli u istoj prostoriji, M ick se šepurio uokolo kao paun, nastojeći zasjeniti Hendrixovo perje. Jimi je reagirao izravnim neprijateljstvom prema Micku, a njegovo koketi- ranje s Marianne pred Mickom bilo je drsko. »Pitao me je zašto sam s Mickom«, prisjećala se, pitanje koje bi se malo muškaraca u to vrijeme usudilo postaviti. U pokušaju da je dobije u krevet, Jim i je rekao Marianne da je The Wind Cries M ary napisao za nju. Faithfullova je, medutim, ostala vjerna svojem prezimenu - koje znači 'vjerna'. »To je jedna od stvari za kojima najviše žalim u životu«, rekla je. »Trebala sam jednostavno ustati i reći 'Okej, rista, idemo.'« Bila je uvjerena da bi 162

Jimi ostavio sve i otišao s njom, ako ni zbog čega drugoga onda zato da Jaggera učini ljubomornim.

Jim i je još uvijek bio u vezi s Etchinghamicom, no činilo se da nije sposo- ban za vjernost. Situaciji nije pomagala Chandlerova ideja da bi bilo bolje u tisku Jimija predstavljati kao neženju, jer kadgod bi se u njihovu stanu pojavio neki novinar, Kathy bi poslali van. Ponekad su novinari bile žene i nerijetko je Kathy na povratku morala iz stana izbacivali polurazodjevene djevojke. U meduvremenu je, kao i njegov otac prije njega, Jim i patio od silne ljubomore koja bi se rasplamsala kad god je pio. Kathy je bila vrlo privlačna i Jim i je umišljao da je svaki muškarac želi. Jedne je večeri u The Bag O' Nails Kathy telefonirala i Jim i je pomislio da razgovara s drugim muškarcem. Zgrabio je slušalicu i počeo je udarati njome; njegov iznenadni izljev nasilja bio je koliko šokantan toliko i bolan, jer bijaše tako netipičan za njega. Vrištala je. U tom su trenutku u klub ušetali John Lennon i Paul McCartney i m irno Jimiju oduzeli slušalicu.

Nasilno ponašanje bilo je rijetkost za Jimija, a svako je izražavanje agre- sije obično bilo povezano s pretjerivanjem u piću. Incident u The Bag O' Nails takoder je bio pokazatelj njegova 'kratkog fitilja ', što je bilo u silnoj suprotnosti s Jim ijevim uobičajeno pristojnim ponašanjem. Ista ona značajka koja ga je učinila tako nadarenim glazbenikom - sposobnost da se izgubi u trenutku nastupa - također je prouzročila da Jimi reagira u skladu s trenutnim željama ili potrebama, ponekad i bezobzirno. To mu je omogućilo da bude tako veliki improvizator u glazbenom kontekstu, no njegova je nepredvidiva, gotovo djetinja priroda mogla biti bolna za svakoga komu je do njega bilo stalo. Jedne je večeri, nakon nastupa u Manchesteru, Etchinghamica zatekla Jimija da se u ženskom zahodu ševi s djevojkom koju je tek upoznao. Kathy je već bila otvrdnula na takve izdaje. Njen jedini odgovor bila je rezigniranost: »Požuri ili će nam pobjeći vlak za London«. Jim ijev izgovor: »Htjela je moj autogram«. Premda je Kathy bila bliža Jimiju nego itko drugi, počeli su se prepirati tako često da ju je Chas Chandler povukao na stranu i zatražio od nje neka se ne svada s Jim ijem u javnosti: Chas je smatrao da će takve scene nauditi Jimijevom imidžu. Etchinghamica je rekla Chasu da je to smiješno te su se ona i Jimi vratili svojim prepirkama, ponekad u londonskim pubovima.

The Experience su siječanj priveli kraju s dva nastupa u slavnom Saville Theatreu, zajedno s The Who. Na tim su nastupima u publici bili Lennon, M c­Cartney, George Harrison i članovi skupine Cream. Na kraju jednoga od tih nas­tupa, Jack Bruce je napustio Saville, otišao kući i, nadahnut Jimijem, napisao rif za Sunshine o f Your Love.163

U dugoj i slavnoj prošlosti britanskog rock'n'rolla, niti jedan izvođač nije uživao tako strelovit uspon među londonske slavne osobe kao Jim i Hendrix, čovjek koji je prve dvije trećine svoga života proveo u Seattleu i koji je došao u Englesku ne znajući ništa o povijesti nacije osim onoga što je pročitao u stripu »Princ Valiant«. No, krajem proljeća 1967. tek je trebalo vidjeti hoće li Jim ijev nas­tup funkcionirati i izvan Londona, budući da ukusi ostatka Engleske nisu bili tako avangardni. Toga su proljeća The Experience dovršili album prvijenac, odlučivši da naziv LP-a bude Are You Experienced. Album su snimali u više različitih stu- dija, kad god bi bend uspio naći vremena. Nakon što je Chandler zbrojio račune za sva snimanja proteklih mjeseci, otkrio je da su ukupno snimali samo sedam- desetdva sata. Vise puta on i Jeffrey nisu bili u mogućnosti platiti račune na vrijeme pa bi ih vlasnici studija ucjenjivali ne dajući im mastere dok račun ne bi bio podmiren. Da ubrza snimanje. Chandler je varao bend navodeći ih da misle da samo vježbaju kad su zapravo snimali. »Chas bi uvijek rekao: 'Okej, dečki, ide- mo probati jednom prije snimanja'«, sjeća se Noel. »Mi bismo odsvirali pjesmu, a Chas bi onda rekao: ‘Okej, još jednom.' No, on bi zapravo već snimio prvu verziju bez našeg znanja. Nakon što smo ponovno odsvirali, izišli bismo, zapalili, a on bi rekao: 'Imamo je.' Mi bismo rekli: 'Kako to misliš, pa nismo još ni počeli?' On je, medutim, prvu verziju već snimio«. Da bi ploča nastala Chandler je riskirao sve, uključujući dobar dio vlastitog novca i sav svoj ugled. Prve recenzije, poput one Keitha Althama u N.M.E.-u, dokazale su da se trud isplatio: »Ploča je hrabri Hen- driksov pokušaj da proizvede glazbenu formu koja je originalna i uzbudljiva«. Kad je ploča napokon izišla, popela se čak do broja 2 britanskih Ijestvica, a mjesto na samom vrhu zapriječili su joj Beatlesi.

Jimi je bio zadovoljan svojim albumom-prvijencem, iako nije bio sasvim zadovoljan produkcijom. Nakon što je dobio prvi primjerak ploče, odmah ju je odnio kući i nazvao Briana Jonesa da dođe poslušati. Brian je došao s prijateljem Stanislasom De Rolom. »Ostali smo budni čitavu noć, slušajući album bez pres- tanka«, prisjećao se De Rola. »Jimi je bio tako ponosan na svoju ploču.« Brian Jones je takoder bio impresioniran, izrazivši želju da ubuduće on bude Jimijev producent, što je bila ideja koju je Jimi pozdravio. Svi su Jimijevi londonski pri­jatelji, poput Jonesa i De Role, bili povezani s glqzbenim biznisom, a granica izmedu profesionalnih i osobnih veza bilo je malo. Ipak, u to je vrijeme glazba bila cijeli Jim ijev život i zapravo ni nije imao neki drugi svijet koji bi bio odvojen od posla.

Prije objavljivanja albuma. The Experience su imali turneju po engleskim kino dvoranama, što je bio njihov prvi izlet u unutrašnjost. Britanski nastupi bili164

su dio paketa koji je nalikovao revijalnim nastupima kakve je Jim i nekoć bio odrađivao u Chitlin' Circuitu. Glavni izvođači bili su The Walker Brothers, ali na popisu su bili i Engelbert Humperdinck te Cat Stevens, s The Experience kao predgrupom tog čudnog spektakla. U backstageu, prvoga dana turneje, Jimi, Chas Chandler i novinar Keith Altham raspravijali su o tomu što bi Jimi mogao učiniti da se istakne na tom bizarnom popisu. Razmatrali su razbijanje gitare, no Altham ih je razuvjerio činjenicom da je to već Townshendov štos. »Možda bih trebao razbiti slona«, šalio se Jimi. Althman je tada dao prijedlog koji se činio jednako nemoguć: »Šteta je«, rekao je, »što ne možeš zapaliti gitaru.« Ta je ideja zacaklila Jimijeve oči pa je poslao jednog roadieja po benzin za upaljače. Nakon nekoliko probnih pokušaja u garderobi, izjavio je da je moguće da gitara izgleda kao da je zapaljena. Kad je došlo vrijeme za njihov nastup i kad su The Expe­rience pjesmom Fire završili svoj kratki set od pet pjesama, Jim i je izlio benzin na glazbalo i bacio šibicu na njega. Trebala su mu tri pokušaja, no na kraju je gitarom suknuo plamen. Jimi ju je vrtio kao vjetrenjaču prije no što je na scenu dotrčao jedan tehničar i vodom ugasio vatru. Šef gradskih vatrogasaca bio je iza pozornice pa je nakon toga nekoliko minuta držao prodiku Jim iju; Jimi se opra- vdavao govoreći da je zapravo vitlao gitarom u pokušaju da ugasi plamen. Samo je nekoliko tisuća ljudi svjedočilo senzaciji zapaljene gitare, koja je ukupno trajala trideset sekundi, no nakon što je priča osvanula u novinama, postala je legendar- na. Malo je rock izvođača imalo tako misterioznu 'žicu' za novine: Jim iju je to bilo kao urodeno. Do sredine 1967, sve što bi učinio u Engleskoj, dospjelo bi u no- vinske naslove. Jednom je na turneji s Walker Brothersima poludjeli obožavatelj jurio za Jim ijem sa škarama u rukama i uspio mu odrezati uvojak kose - čak je i to završilo u vijestima. Reklame za njegove nastupe sad su mamile: »Ne propus- tite vidjeti ovog čovjeka koji je Dylan, Clapton i James Brown u jednom«.

Premda je paket turneja predstavljala Jimija potpuno novoj skupini obožavatelja - uglavnom obožavateljima Walker Brothersa - Jimija je umara- la cirkusolika atmosfera u backstageu. Kad je turneja, zbog dva nastupa u The Empire, stigla u Liverpool, on i Noel iskrali su se za vrijeme stanke izmedu se- tova u lokalni pub, no usluga im je bila uskraćena, jer je barmen njihovu odjeću protumačio kao klaunovske kostime: ova se nezgoda sigurno ne bi dogodila Engelbertu Humperdincku, kolegi s te turneje koji je uvijek nosio večernje odi- jelo. Kasnije, iste večeri, menadžer turneje Neville Chester pristao je povesti jednog prijatelja iz Liverpoola natrag do Londona. Bendu se momak svidio pa je odlučeno da im sljedeća dva tjedna bude roadie. Njegovo ime: Lemmy Kilmister. Kasnije be osnovati skupinu Motorhead.165

Tog se ožujka u Expressu pojavio jedan novinski članak, u kojemu je Jimi ispunio anketu »Linija života« nabrajajući stvari koje voli i ne voli, a koji je ponu- dio mali uvid u njegovu unutrašnjost. Napisao je da ne voli »marmeladu i hladne plahte«, a voli »glazbu, kosu, planine i polja«. Njegova omiljena hrana bili su »en- gleski kolač od jagoda i špageti«. Hobiji su mu bili »čitanje znanstvene fantasti- ke, slikanje pejzaža, sanjarenje i glazba«. Slušao je svoje omiljene skladatelje kao što su Dylan, Muddy Waters i Mozart. No, najviše su otkrivala pitanja o njegovoj prošlosti. Lagao je koliko ima godina, umanjivši svoju stvarnu dob za tri godine, jer su mu rekli da će mladošću impresionirati vise djevojaka. Kao roditelje je na- veo samo oca, a pod »braća i sestre« samo brata Leona. Njegova je profesionalna ambicija bila, naveo je, »biti u filmu i milovati ekran svojim blještavim svjetlom«. Na većinu pitanja iz ankete odgovorio je koketnim, sarkastičnim primjedbama, no u kategoriji »osobne ambicije« Jimi je napisao da mu je želja »imati vlastiti stil glazbe«, cilj koji je ostvario već za prve godine boravka u Britaniji. Zatim je dopisao redak koji je moglo razumjeti samo nekoliko ljudi u Seattleu. Njegova je ambicija, napisao je, bila »ponovno vidjeti majku i obitelj«.

Rijetki su u Engleskoj ouli Jimija da govori o svojoj majci. Tony Garland, koji je napisao Jimijevu biografiju za tisak i za njega sastavio tekst za The Express, nije znao je li živa ili ne. Kathy Etchingham je, ako ništa drugo, znala da je mrtva. »Rekao mi je da se nasmrt napila«, prisjeća se ona, »ali isto tako je rekao da je božica na nebu i anđeo.« Premda je Jimijeva majka bila mrtva već skoro deset godina, Jim i je još uvijek sanjao o njoj i imao kratke isječke sjećanja koji su prolazili kao brza sjena. Rekao je Kathy da se najjasnije sjeća dana kad su on i Leon bili na stražnjem sjedalu automobila, a njegova je majka vozila. Bio je Ijetni dan, prozori su bili spušteni i u zraku je mogao namirisati njen parfem. Rijetko je pričao o tako dubokim osjećajima i sjećanjima. »Obično nije bio takav emotivni tip«, rekla je Kathy. I ona je imala teško djetinjstvo, što je bila jedna od nekoliko stvari koje je imala zajedničke s Jimijem.

Većina Jimijevog slobodnog vremena prolazila je u vježbanju gitare, no također je uživao u šašavoj komediji »The Goon Show« te igrajući britansku ver­ziju Monopolija. Rijetko je imao slobodnog vremena, no kad jest, čitao je knjige znanstvene fantastike. Njegova omiljena igra na tabli bila je Riziko, igra vladavine svijetom. »Bio je vrlo dobar u tome i igrao je da pobijedi«, prisjeća se Etchingha­mica.

Krajem proljeća, večer uoči izlaska »Are You Experienced« u Velikoj Britaniji i Europi, Jimijevu je pozornost zaokupio drugi vid vladavihe svijetom: Chandler i Jeffrey započeli su s planovima kako plasirati The Experience širom svijeta.166

Jimija su učinili zvijezdom u Europi gotovo isključivo preko turneja i njegovih dinamičnih nastupa uživo, no nisu znali može li se isto prim ijeniti i na SAD. U ožujku je Jeffrey potpisao ugovor s Warner Brosom. Za izdavanje Jimijeva albu­ma u Americi, a kompanija je za prava platila rekordnih 150.000 dolara. Warner Bros, je izdao priopćenje za tisak koje je obećavalo: »Predstavit ćemo potpuno novi koncept u promidžbi koji bi u vrlo kratkom vremenu trebao postaviti Jimija na sam vrh.«

Istinski briljantan promotivni potezdogodiose opet zbog dobrog pogođenog trenutka. Producent Lou Adler i glazbenik John Phillips tog su lipnja organi- zirali glazbeni festival u Montereyu u Kaliforniji. Andrew Loog Oldham i Paul McCartney postavljeni su kao britanski savjetnici ovog dogadaja. McCartney je bio rani Hendrixov promotor: Paul je napisao recenziju Purple Haze za Melody Maker u kojoj je Jimija nazvao 'Prsti Hendrix (Fingers Hendrix): apsolutni as na gitari'. I Oldham i McCartney izdvojili su The Who i Hendrixa kao najvažnije britanske izvođače za festival. Gaža nije značila neku zaradu, no eksponiranost je bila bitna za Jim ijev proboj u Americi. Uvezeni prim jerci Jimijevog albuma pr- vijenca počeli su nalaziti svoj put kroz hipijevsku zajednicu u Americi, a nekoliko pjesama puštale su američke underground radio postaje; ipak, Jimi je još uvijek zapravo bio nepoznat u svojoj domovini.

Jim i je rijetko govorio o sviranju u Americi - tako su ga toplo prigrlili u Britaniji da mu je bilo teško zamisliti vratiti se u zemlju gdje se toliko dugo borio za priznanje. U svibnju je na nastupu u The Saville Theatre najavio jednu pjesmu rekavši: »Kad bih svirao u dvorištu svoje kuće, klinci su se okupljali oko mene, slušali me i rekli da je kul. Htio bih vam sada zahvaliti što ste ovo učinili mojim domom«. Kad je Chandler došao u njihov stan najavivši da će The Experience uskoro krenuti put Kalifornije, Etchinghamica se prisjetila da je Jimi imao za reći samo jedno: »Idem kući«, rekao je. »Vraćam se kući u Ameriku«.

LONDON. ENGLESKA lipanj 1967. - srpanj 1967.

OD GLASI LEGENDE

»Budućnost je pripadala bendu The Jim i Hendrix Experience i publika je to odmah shvatila. Kad je Jimi otišao s bine, od glasine je prerastao u legendu.«// PETE JOHNSON u Los Angeles Timesu, govoreći o »Monterey Pop Festivalu«

Prije odlaska u Ameriku na »Monterey Pop Festival«, Jim i Hendrix je imao još nekoliko zakazanih nastupa za odraditi u Velikoj Britaniji i još neka snimanja u studiju. Premda je album Are You Experienced upravo izišao u Engleskoj, bend je odmah započeo raditi na drugom albumu, a svirke izmedu albuma kao da su se spojile. »Nismo stali«, sjeća se tonski inženjer Eddie Kramer. »Chas dolazi iz stare škole mišljenja 'imamo još četiri sata, daj da ih iskoristimo do maksimuma'.« Jimi je imao istu čvrstu radnu etiku: bilo je malo toga u čemu je uživao vise nego u sviranju, tako da je njemu cjelodnevni session u studiju predstavljao samo još jednu priliku da bude sa svojom gitarom.

Svirke u studiju za album koji će biti poznat kao Axis: Bold as Love takoder su brzo prošle, premda ih je kompliciralo eksperimentiranje benda s phasing- gom, gitarskim efektima, feedbackom i nekim od naprava koje je stvorio Roger Mayer. Mayer je danju radio kao akustični analitičar za vladu, ali u slobodno vrijeme je izrađivao efekte za Jimmyja Pagea i Jeffa Becka, uključujući i rane verzije fuzzboxa. Kad je vidio Hendrixov nastup u Bag O' Nails, bilo je to kao da je Dr. Frankenstein napokon pronašao svoje čudovište pa je nakon toga Mayer radio efekte i za njega. Mayer je napravio 'Octaviju ' i Jim i ju je koristio na Purple Haze - mogla je promijeniti zvuk gitare za cijelu oktavu, stvarajući efekte kao s drugoga svijeta. »Jimi me stalno pitao 'Rogere, što možemo učiniti?'« sjeća

NE DO

se Mayer. »Pokušavali smo pomoću zvukova stvoriti emocije i slikati slike. U to smo vrijeme imali samo grubu tehnologiju, ali ako nešto nismo imali, jednostav­no bismo to napravili.« Jim i je Mayera zvao 'The Valve' (Elektronka) i njihovim tajnim oružjem. Koristeći Mayerove izume, uz komercijalno dostupne proizvode poput Vox Wah-Wah i Fuzz Face, Jim i je bio u mogućnosti stvoriti zvuk koji niti jedan drugi g itarist nije mogao odmah oponašati.

No, tehnologija se Jim iju takoder znala i obiti o glavu, pogotovo na kon- certnoj pozornici kad bi razglas bio loš. Kad bi mu se nešto od opreme pokvarilo ili raštimalo, uvijek bi postajao frustriran, a to bi išlo na štetu njegove izvedbe. Na koncertu 29. svibnja u Spauldingu, četiri tisuće ljudi u publici imalo je priliku vidjeti jedan od Jimijevih izljeva bijesa. Kad su neki iz publike zazviždali nakon što je izvođač nekoliko puta napravio stanku da si naštima gitaru, Jim i je zaurlao: »Jebite se. Naštimat ću gitaru pa makartrajalo cijelu jebenu noć!« Njegova mu je reputacija 'zabavljača' već počinjala stvarati probleme: gomila je htjela spektakl, a kad nisu dobili ono o čemu su ranije bili čitali u novinama postajali bi nestrp- Ijivi. Feministička znanstvenica Germaine Greer bila je na koncertu u Spauldingu i kasnije je o tome pisala za Oz: »Nije ih bilo briga je li Hey Joe odsvirana na raštimanim instrumentima. Htjeli su čuti nešto i dodvoravati mu se. Htjeli su da on puši vrat gitare i da si je trlja o kurac. Nisu ga htjeli čuti kako svira. Ali Jim i je želio, kao i uvijek, svirati slatko i visoko. Pa je to učinio i jebao je gitarom, a oni su stenjali i ljuljali se, a on ih je prodorno pogledao i znao je da ne čuju što pokušava uciniti i da nikada ni neće.«

Ako je publika bila zatečena ili zbunjena Jimijevom zbrkanom izvedbom toga dana, jednako neobični su bili Pink Floyd, predgrupa. Tri dana kasnije Jimi je otišao na londonski koncert Pink Floyda i otkrio da je publika gotovo jednako brojna kao i na njegovom. S njihovim teškim psihodeličnim zvukom, Floydi su pomicali granice još u većoj mjeri nego Jimi, a njihova neustrašivost ga je nadah- nula. Istoga je tjedna u Engleskoj Beatlesima izišao album Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band - bila je to jedina stvar koja je prepriječila Jimijevom albumu Are You Experienced da zasjedne na prvo mjesto Ijestvice. Jim iju se strašno svi- dio Sgt. Pepper's i osjećao je neku vrstu kismeta u činjenici da Beatlesi istražuju isti psihodelični teren kao i on.

Album Beatlesa igrao je važnu ulogu u dva najlegendarnija nastupa koje je Jimi ikada izveo: na koncertima »Doviđenja, Englesko!« koje su The Experience odsvirali 4. lipnja. Oba nastupa (rani i kasni) bili su održani u Saville Theatreu, prostoru u vlasništvu Briana Epsteina, menadžera Beatlesa. Zbog Epsteina je postojala mogućnost da će u publici biti i Beatlesi, što bi označilo njihov prvi169

izlazak u javnost otkad su tri dana ranije izdali najvažniji album u svojoj karijeri. Paul McCartney je riskirao kad je preporučio Jimija za nadolazeći »Monterey Pop Festival« - ako bi Jimi u Londonu imao loš nastup poput onoga u Spauldingu o kojemu je pisala Germaine Greer, bila bi to katastrofa.

Trideset minuta prije nego što su The Experience trebali početi - i ne dugo nakon što su Procol Harum zagrijali publiku premijernom izvedbom Whiter Sha­de o f Pate - Jim i je nahrupio u garderobu i objavio Noelu i M itchu da ima novu pjesmu s kojom će započeti set. U ruci je držao primjerak Sgt. Pepper'sa. Stavio je album na prenosivi gramofon koji je donio sa sobom, a dok su ostali iz benda zabezeknuto sjedili, on im je pustio naslovnu pjesmu albuma. »S tim ćemo ot- voriti«, rekao je Jimi. M itch i Noel su se pogledali u nevjerici. »Mislili smo da je sišao s uma«, prisjećao se Noel. Jim i im je pjesmu pustio nekoliko puta da nauče akorde.

The Experience su izišli na pozornicu i dobili gromoglasan pljesak. Mnogi u dvorani, a vjerojatno i Jim i, vidjeli su da u Epsteinovoj loži sjede Paul McCartney i George Harrison. U publici su bili i uobičajeni Hendrixovi superstar obožavatelji: Eric Clapton, Spencer Davis, Jack Bruce i pjevačica Lulu. Jim i je započeo za- hvalom predgrupama i publici koja je došla na ono što će »za dugo, dugo« biti njegovi posljednji nastupi u Engleskoj. Rekavši to, krenuo je ravno u obradu Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band. Obraditi pjesmu poput Sgt. Pepper's samo tri dana nakon izlaska albuma, i k tome još s Beatlesima u publici, bio je jedan od najhrabrijih poteza koje je Jimi ikad u životu izveo. Da je odsvirao verziju lošiju od izvornika ili da je ispala uvredljivo prije nego nadahnuto, bila bi to sramota od koje se možda nikad ne bi oporavio. Bilo što slabije od izvrsnoga bilo bi uvreda i Brianu Epsteinu, čija je to bila dvorana, i samim Beatlesima. Sama drskost izbora te stvari bila je nevjerojatna, a da izvedeš tako nešto potrebna je potpuna i posvemašnja samouvjerenost - a Jim i ju je imao. Vise nije bio klon B.B. Kinga kojega su četiri godine ranije smijehom istjerali s bine u nešvilskom Del Morocco Clubu. Kombinacija njegove tehničke vještine i nevjerojatnog samopouzdanja bijaše nezaustavljiva. »Beatlesi nisu mogli vjerovati«, sjeća se Eddie Kramer. »Hendrix je svirao pjesmu s njihova netom izišlog albuma, a osmislio je posve novi aranžman koji je bio ubojito dobar. Za to treba imati muda i testosterone.« Jimi je čak dodao solažu nabijenu feedbackom koja je pjesmu učinila njegovom. Bila je prepoznatljiva kao obrada, ali pronašao je novi način strukturiranja melo- dije utemeljen oko njegovih gitarskih dionica radije nego oko puhačkih instru- menata koje su koristili Beatlesi. »U osnovi smo je izveli onako na blef«, sjeća se Noel, »ali ionako smo sve tako radili. Bili smo neustrašivi.«170

Obrada Sgt. Pepper's bila je samo početak predstave u Saville Theatreu- The Experience su nastavili svirati još sat vremena izvodeći pjesme poput Foxy Lady, Purple Haze, Hey Joe i Jimijeve izvedbe Dylanove Like a Rolling Stone. Jimi je i te večeri imao tehnički problem, ali premda je to privremeno prigušilo energiju, nije uništilo nastup. Te večeri jedino je bila uništena, kako ju je on nazivao, »moja draga gitara«, a sljedećih se dana po londonskim pubovima vise pričalo o tome nego o obradi pjesme Sgt. Pepper's, premda je u stvarnosti takvo ponašanje na sceni bilo manje riskantno nego njegov neobičan izbor pjesme za obradu. Razbijanje gitare dogodilo se tijekom Are You Experienced, nakon što je Jimi promijenio gitaru i dohvatio strat kojega je bio oslikao rukom. Na poleđini je bila pjesma koju je posvetio Britaniji. Išla je: »Neka ovo bude ljubav ili zbunjenost rođena iz frustracije, uništeni osjećaji nemogućnosti istinskog vođenja ljubavi s Univerzalnom Ciganskom Kraljicom prave, slobodno izražene glazbe. Moja dra­ga gitaro, molim te počivaj u miru. Amen.« Kad je nastup završio, Jim i je razbio gitaru u komadiće i ritnuo ostatke u publiku.

Kritičar Hugh Nolan napisao je da su The Experience ukrali srce Londonu i »udarili grad silinom 50-megatonske hidrogenske bombe«. Nolan je rekao da Jimi, ako se ikad više vrati u Englesku nakon odlaska u Monterey - naime, neki su se brinuli da će jednom kad se opet nađe na američkom tlu tamo i ostati- »može biti siguran da stvari ovdje nikad više neće biti iste«. Još važnija pohvala došla je od Paula McCartneya koji je obradu pjesme Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band nazvao »jednom od najvećih počasti u njegovoj karijeri«.

Nakon koncerta The Experience su bili pozvani k Brianu Epsteinu na privatni tulum. Na njihovo veliko iznanadenje, vrata im je otvorio McCartney s ogromnim jointom u ustima. Pružio ga je Jim iju i rekao: »To je bilo jebeno dobro, čovječe.« Godinu dana ranije Jimi je svirao R&B s Curtisom Knightom i The Squires. U kratkom vremenu koje se činilo kao tren oka, sad je bio glavna faca u Londonu i, š to je jo š bolje, pušio je marihuanu Beatlesa.

Dva tjedna kasnije The Experience su, zajedno s Ericom Burdonom i Bria- nom Jonesom, odletjeli s Heathrowa u New York City na kratku usputnu stanku prije nego krenu u Kaliforniju na festival u Montereyu. U New Yorku je Jimi odmah dobio podsjetnik da je unatoč njegovu statusu zvijezde na londonskoj glazbenoj sceni, u Americi još uvijek samo Afroamerikanac u naciji podijeljenoj rasom. Bend se prijavio u hotel Chelsea, ali su se opet odjavili kad je jedna žena u171

predvorju pomislila da je Jimi nosač prtljage pa je ustrajala da joj ponese kovčege u sobu. Kasnije istoga dana, Jimi nije uspijevao zaustaviti nijedan taksi. Bio je ekstravagantno odjeven - u jaknu cvjetnoga uzorka sa žarko zelenim šalom - ali podsjećanje na rasnu podijeljenost bilo je otrježnjujuće. Nakon petosatnog leta od prisnog prijatelja Beatlesa postao je nosač prtljage.

No, stvari su krenule na bolje čim je Jim i počeo istraživati klupsku scenu u Villageu. U jednom je restoranu naletio na The Mothers of Invention koji su bili svjesni njegove slave u Engleskoj i koji su mu platili piće. Richieja Havensa je našao u Cafe Au Go Go, a Havens je bio jako uzbuden kad je čuo za Jimijev uspjeh. Kasnije je Jimi otišao poslušati Doorse u klubu Scene, a iz tog je kon­certa stekao bolju predodžbu o tome kamo ide rock u Americi. Sljedećega su dana The Experience odletjeli u San Francisco, gdje su trebali i prespavati. Jimi je u tom području zadnji put bio kad je bio u bazi u Fort Ordu. U tih šest godina San Francisco se silno promijenio: pokret mladih bio je u punom jeku, a u okrug Haight doselile su se tisuće mladih tijekom perioda koji će kasnije biti poznat kao 'Ljeto Ijubavi'. U Londonu su se čak i najavangardniji glazbenici odijevali u fina odijela, ali u San Franciscu je Jimi u svojoj odjeći iz Carnaby Streeta izgledao kao Little Lord Fauntleroy*. U Americi se moda mladih svodila na dugu kosu, traperi- ce i perlice. Za razliku od Engleske, pokret mladih u Americi već je postao visoko politiziran Vijetnamskim ratom, koji je 1967. već značio nekoliko stotina m rtvih američkih vojnika svakoga tjedna. Dr. Martin Luther King Jr. je pozvao demons- trante protiv rata i borce za građanska prava da se ujedine pa su demonstracije širom SAD-a postale učestala pojava. Unutar većeg pokreta mladeži bilo je i nekoliko anarhističkih elemenata koji su se uključivali u sve događaje pa tako i u »Monterey Pop Festival«: opsjedale su ga grupe poput Yippies i Diggers koje su zahtijevale da ulaz bude besplatan.

»Prvi medunarodni pop festival«, kasnije poznatiji kao »Monterey Pop«, izrastao je iz želje da se podigne razina kulturnog poštovanja rock'n'rolla. »Došlo je do razgovora između Johna Phillipsa iz The Mamas and the Papas, Paula Mc- Cartneyja, mene i još nekolicine ljudi o tome da se rock, za razliku od džeza, ne smatra umjetnošću«, prisjetio se koproducent Lou Adler. Festival je financirala ABC TV uz uvjet da snimke s trodnevnog događanja može prikazati kao film

Itjedna. Unajmili su D.A. Pennebakera da snimi cijeli dogadaj koji se odvijao na sajmištu Marin Countyja. Organizatori su dopremili stotinu tisuća orhideja pa se činilo da svi nazočni u Montereyju imaju cvijeće u kosi. Promotori festivala pla-

• lik iz d ječ je knjige Frances Hodgson B urnett iz 1886 . koji je b io odjeven u od ijelo od baršuna s č ipkastim okovratnikom ; nap. prev.

172

nirali su da će biti deset tisuća fanova, ali došlo ih je najmanje devedeset tisuća pa su postavljene 'alternativne' pozornice na kojima će se bendovi zagrijavati. A ono što je možda bilo najvećim pokazateljem duha vremena, zloglasni je kemičar Augustus Owsley Stanley III glazbenicima u basckstageu dijelio LSD. Owsleyjeva omiljena boja njegova LSD-a iz kućne radiosti bila je purpurna, a Jimi je bio iznenađen i začuđen kad je otkrio da je netko tko je čuo njegove engleske singlo- ve tu drogu nazvao »purpurnom izmaglicom« po pjesmi Purple Haze.

The Experience su trebali nastupiti tek u nedjelju navečer pa je subotu Jimi proveo hodajući među publikom, družeći se s Buddyjem Milesom izThe Electric Flag, Ericom Burdonom i Brianom Jonesom. Na sebi je imao svoj antikni vojnički kaput s bedžom na kojemu je pisalo »Još sam nevin«, dok je Jones bio odjeven u svoj također antikni čarobnjački kaput. »Nisu mogli izgledati kao veći frikovi«, prim ijetio je Eric Burdon. »Brian je bio odjeven kao bogata stara dama s krznima, a Jim i je jednostavno bio totalni frik.« Te je subote Jimi gledao The Electric Flag, a zatim Big Brother and the Holding Company, nakon toga pogledavši Janis Joplin u jednom od nastupa koji su obilježili cijeli festival. Ali vrhunac subotnje večeri bio je Otis Redding koji je zadivio publiku svojim nastupom i talentom. Iza Otisa je svirao Steve Cropper pa je Jimi kasnije nakratko porazgovarao s njim u backstageu. Prošle su samo tri kratke godine otkad je tada nepoznati Jim i bio posjetio Croppera u Staxu.

U backstageu je Jim i bio posebno uzbuden razgovorom s Jerryjem Mille- rom iz Moby Grapea, koga je upoznao još u Spanish Castlu u Seattleu. Šalili su se na račun veličine grudi Gail Harris, tinejdžerice koja je nekoć pjevala s The Fabulous Wailers. Kasnije te večeri u jednoj od mnogih spontanih svirki, Jimi je pitao može li posuditi Millerovu gitaru Gibson L5 da je malo razradi. Odnio je gitaru na jednu od alternativnih pozornica okruženu usnulom publikom. »Pozas- pali ljudi su počeli gunđati kad su ga vidjeli da prilazi, ne znajući tko je, jer željeli su malo odspavati«, sjeća se Eric Burdon. »Počeo je svirati tu prekrasnu, tužnu, melodičnu glazbu i to se na kraju razvilo u veselu svirku.« Postoje različiti iskazi o tome koji su se sve glazbenici uključili, ali u neko vrijeme tijekom noći pospana je publika imala priliku vidjeti Jimija na bini s Ronom 'Pigpenom' McKernanom iz The Grateful Dead, Jormom Kaukonenom i Jackom Casadyjem iz Jefferson Airplane i vjerojatno Jerryjem Garcijom takoder iz The Grateful Dead, svirajući ta lk in g the Dog i Good Morning Little Schoolgirl. »Tada još nitko od njih nije bio legenda«, rekao je Jack Casady. »Najjedinstveniji dio Montereya bilo je to što su se svi ti glazbenici međusobno upoznali.« U nedjelju je Jimi u backstageu poveo još jednu svirku - tijekom nastupa The Grateful Dead - koja je uključivala Janis173

Joplin, Mamu Cass, Rogera Daltreya, Erica Burdona i Briana Jonesa, a svi su pjevali Sgt. Peppers's. »Dizali smo priličnu buku«, sjeća se Burdon«, »pa je Bill Graham sišao s bine i doviknuo nam: 'Dajte više jebeno začepite! Ubijate druge izvođače!'«

Premda nitko nije mogao predvidjeti povijesni značaj Montereya, Jim i je bio vrlo svjestan da taj koncert predstavlja američki debitantski nastup The Ex­periencea i da mnogo toga počiva na tome. »Za Hendrixa je bilo pomalo čudno vratiti se u SAD«, pripomenuo je Noel. »Otišao je kao tip koji svira R&B obrade, a vratio se s u vlastitom rock bandu s dva bijelca. Toliko se toga promijenilo za njega.« Ranije Jim i nije postigao uspjeh u SAD-u, a status zvijezde još je bio vrlo upitan - uspjeh u Velikoj Britaniji nije jamčio uspjeh u Americi. Želeći se istaknu- ti, Jimi je proveo poslijepodne oslikavajući svoj strat psihodeličnim šarama.

Monterey je bio ležerne organizacije pa nije bilo strogo odredenog redos- lijeda nastupa za nedjeljnu večer. Znalo se samo da Ravi Shankar otvara večer, a The Mamas and the Papas je zatvaraju, ali nije se točno znalo kad će nastupiti Jim i i The Who. »Kad smo Jimi i mi [The Who] došli u Monterey, obojica smo očajnički željeli biti zamijećeni«, rekao je Pete Townshend. »Imali smo jako krat- ke setove, a bili smo natjecateljskoga duha. Zaista nisam htio nastupiti nakon Jimija.« Ni Hendrix nije htio svirati poslije The Who. The Grateful Dead, koji su takoder bili na programu, pristali su nastupiti »kadgod«. Organizator John Philips napokon je odlučio cijelu stvar riješiti bacanjem novčića. Pobjednik svira prvi, gubitnik svira nakon njega. Pobijedili su The Who, a Jimi baš i nije znao dobro gubiti. »Ako ja sviram nakon tebe«, rekao je Townshendu prijetećim glasom, »neću imati nikakve kočnice!« Jimi je otutnjao pronaći benzin za upaljač, a The Who su se popeli na binu i odsvirali izvrstan nastup koji je lansirao njihovu zvjez- danu karijeru u Americi. Kad je Townshend razbio svoju gitaru na kraju seta, učinio je to takvom silinom da su krhotine pogodile snimatelja D.A. Pennebakera koji je stajao 10 metara od bine.

U backstageu je jim i sreo Ala Koopera iz The Blues Projecta. Porazgova- rali su o Dylanu, s kojim je Kooper bio svirao, a Hendrix ga je pitao bi li mu se pridružio na bini u Like a Rolling Stone, ali Al je odbio. Nakon toga je Jimi otišao do šatora The Mamas and the Papas, gdje je neko, vrijeme razgovarao s Mamom Cass i njezinim dečkom Leejem Kieferom. »Pojavio je Owsley«, prisjećao se Kie­fer. »Tad je Jimi uzeo acid. Bila je to prava stvar, ne ono od čega imaš gadan trip.« Činilo se da su svi u Montreyu na Owsleyjevom acidu, a Jimi se šalio da mu je žao što će The Grateful Dead nastupiti prije njega, jer će drogirana publika biti na vrhuncu tripa prije nego i to se on popne na binu.174

Kad je došlo vrijeme za nastup The Experiencea, publici ih je najavio Brian Jones. »Želio bih vam predstaviti jednog jako dobrog prijatelja, vašeg zemljaka«, rekao je gomili. »Briljantnog izvođača, najuzbudljivijega gitaristu kojega sam ikad čuo: The Jimi Hendrix Experience.« Bend je započeo s Killing Floor, a zatim zasvirao Foxy Lady. Tek je na trećoj pjesmi Like a Rolling Stone Jimi počeo pri- dobivati publiku - njegov album tad još nije izišao u SAD-u pa je ta obrada bila jedina pjesma koju je publika prepoznavala. »Tada se u publici vidjelo jako puno 'O', jer svi su zinuli u čudu«, sjeća se jedan od ljudi iz publike, Paul Body. »Nikad prije nismo čuli ništa slično i nikad prije nismo vidjeli nikoga poput njega.« Jimi je na sebi imao žutu košulju s volanima, uske crvene hlače, izvezenu vojničku jaknu i traku oko glave, a izvodio je sve svoje uobičajene trikove poput sviranja zubima, sviranja iza leđa i između nogu. Ali ti su pokreti imali čvrstu pozadinu u inovativnim pjesmama i usviranom bendu koji je proteklih sedam mjeseci bio proveo na turneji. »Uništili smo ih«, rekao je Noel. »Jednostavno smo ih pomeli. To je bend učinilo velikim u Americi.«

Jimijeva jedina nezgoda došla je na kraju The Wind Cries M ary kad mu se gitara jako raštimala. Nije dolazilo u obzir da promijeni instrument, jer je za tu priliku bio posebno oslikao strat. Zaorao je kroz Purple Haze koristeći feedback, jer tako nije morao biti naštiman. Nakon toga je rekao publici: »Sad ću žrtvovati nešto što zaista volim. Nemojte misliti da sam glup što to radim, jer ne mislim da sam sišao s uma. Ovo je jedini način kako to mogu učiniti.« Započevši Wild Thi­ng nazvao je pjesmu »kombinacijom engleske i američke himne«. Dvije minuta nakon početka pjesme dograbio je limenku benzina za upaljače marke Ronson i zapalio gitaru. Zajašio ju je dok ju je polijevao benzinom, a na kraju je i kleknuo na nju m ičući prstima kao voodoo svećenik. Jim i je već prije bio izveo taj trik, ali nikad prije pred kamerama niti pred tisućudvjesto pripadnika tiska, na koliko se procjenjivao broj novinara, reportera i kritičara koji su došli u Monterey. Tijekom Jimijeva nastupa Pete Townshend je sjedio u publici pokraj Marne Cass; kad je Jimi smrskao svoju goruću gitaru, okrenula se prema Peteu i rekla: »Krade ti potez.« »Ne«, rekao je Townshend sarkastično, »nego ga izvodi kako treba.« Kad je Jimi sišao s bine, još uvijek zaudarajući na benziin, Hugh Maskella je počeo vikati: »Ubio si ih!« Prvo su ga pozdravili Andy Warhol i Nico, koji mu prije nas­tupa nisu posvećivali ni najmanju pozornost, ali sad su ga izljubili u oba obraza i izgrlili ga onako kako bi dvije velike dame izrazile dobrodošlicu novoj debitantici. Nico je kasnije Jim ijev nastup u Montereyu opisala kao »najseksualniju« izvedbu koju je ikad vidjela.

175

Monterey je Jimija učiniozvijezdom u Americi, ali učinak nije bio trenutačan. Proći će gotovo šest mjeseci prije nego li zaigra film D.A. Pennebakera, a tre ­balo je i vremena da novinari napišu izviješća i razašalju ih u novine i časopise širom zemlje. Pete Johnson je na kraju članka u Los Angeles Timesu napisao da je već pri kraju seta bilo jasno da »budućnost pripada bendu The Jimi Hendrix Experience i publika je to odmah shvatila. Kad je Jimi otišao s bine, od glasine je prerastao u legendu.«

Gotovo svako izviješće s festivala spominjalo je The Experience - u dobrom ili iošem kontekstu - kao najupečatljiviji nastup. Jim i se bio pitao može li uspjeti u Americi, a Monterey mu je dokazao da može. »Bilo je to kao debitantski bal«, rekao je Eric Burdon. »Bio je spreman zaliti temelje betonom i početi si graditi spomenik.«

Nisu svi osvrti bili pozitivni, ali čak su i oni negativni stvorili kontroverze, što je svejedno dobar način da novi izvođač privuče pozornost javnosti. Robert Cristgau je Jimija u Esquireu nazvao »psihodeličnim Čiča Tomom«, dok je Jann Wenner (koji će kasnije osnovati Rolling Stone) za Melody Maker napisao: »Premda je gitarom baratao s ritm ičnom agilnošću i s malo dramatike, nije to tako veliki izvođač kako su nam ga bili najavili.« Pete Townshend je bio razočaran što se nastup oslanjao na tako mnogo trikova. »Kad je Jim i došao na binu i počeo izvoditi iste fore koje smo mi izveli - a to jesu bile samo fore - shvatio sam da sam podcijenio Jimijevu spremnost da glumi budalu samo da privuče pozornost. A nije to trebao raditi. Jer govorimo o jeftin im šou biznis bedastoćama. Moje razbijanje gitare počelo je kao ozbiljni umjetnički koncept s jasnim manifestom.« Da je Townshend pokušao s Jim ijem raspravljati o »manifestu«, Hendrix bi mu najvjerojatnije razbio gitaru na glavi.

Dan nakon festivala Jimi je sreo Townshenda u monterejskoj zračnoj luci. U pokušaju da smanji napetost od prethodnoga dana, Pete je rekao: »Čuj, nema ljutnje, ha? I volio bih dobiti komadić one gitare koju si razbio.« Hendrix ga je ošinuo ledenim pogledom i nazvao ga »bljedoputim šaljivcem«. Jimi je rijetko koristio rasistička imena za bijelce, ali kad je bio ljut - kao što je bio tada u zračnoj luci - iz njegovih su usta mogle poteći bujice uvreda. Townshend je bio zatečen Jim ijevim otrovnim ponašanjem, jer u Engleskoj su često razgovarati o ulozi rase u glazbi. »Razgovarali smo o činjenici da je on uzeo natrag crni blues kojega su izvođači poput Claptona i Stonesa posudili iz SAD-a, a zatim ga prodali Americi kao da je britanski i bijeli«, prisjećao se Townshend. »Uvijek smo to isticali kao super ironiju, naravno.« Nekoliko mjeseci nakon Montereya, Towns­hend i Hendrix će obnoviti prijateljstvo i pretvoriti ga u trajno, ali tada su se u176

zračnoj luci Monterey rastali kao neprijatelji. Premda je Jimi izvrsno odradio svoj nastup na festivalu i imao je svaki razlog za biti ushićen, u zrakoplov se ukrcao s grimasom na lieu, još uvijek se dimeći nakon susreta s Townshendom, shvativši - možda prvi put - da ruku pod ruku sa slavom dolaze ljubomora, podmetanje noge i zavist.

Nastup u Montereyu Jimiju je donio mnogo napisa u tisku, ali slava i finan- cijski uspjeh ne idu nužno uvijek jedno uz drugo. Nakon koncerta dobili su spon- zorstvo tvrtke Sunn Amplifiers što im je omogućilo besplatnu opremu, zatim je tu bio ugovor s Michaelom Goldsteinom koji će im biti publicist u Americi, no još uvijek nisu imali gaže. Jedina ponuda za nastup došla je od Billa Grahama koji ih je pitao žele li biti predgrupa na nekoliko koncerata u Fillmoreu u San Franciscu. Samo su jednu večer svirali kao predgrupa - na koncertu gdje su među glavnim izvođačima bili Janis Joplin i Big Brother - a onda su ih pomaknuli na mjesto zvijezde večeri za cijeli tjedan. Tijekom tog niza nastupa Jim i je dobro upoz- nao Janis, a legenda kaže da su se izmedu setova seksali u zahodu u Filmoreu. Premda niti jedno od njih nikad nije definitivno potvrdilo tu glasinu, svi su njihovi kolege iz bendova vjerovali da je to zaista bilo tako. Jim i je u Londonu još uvijek živio s Kathy Etchingham, a ipak, na turneji se ponašao kao da je Slobodan. Janis je vjerojatno bila vise nego voljna partnerica, možda je čak i potakla takve susrete, a ideja o tome kako se to dvoje zvijezda u usponu ševe naslonjeni na zid u backstageu postala je trajnim dijelom povijesti Filmorea, jednako kao i glazba koja se izvodila na bini.

Srpanj je počeo s nastupom u Santa Barbari i s prvom gažom benda u Los Angelesu u klubu W hisky A Go Go. Koncert u Whiskyju privukao je zvjezdanu publiku u kojoj su, između ostalih, bili Mama Cass i Jim Morrison. Tamo je bila i legendarna rock groupie Pamela Des Barres, koja kaže da je taj nastup označio početak Jimijeva zvjezdanog uspona u L.A.-u. »Prije koncerta nitko u L.A.-u nije imao pojma tko je on«, rekla je. »Nakon nastupa su svi znali.« Kasnije joj se Jimi upucavao, ali ona je - što je iznenađujuće - smatrala da je njegova seksualnost prejaka za nju, jer bilo je to rano na početku njezine groupie karijere. »Iz njega je zračila seksualnost«, sjeća se ona. »Imao je očigledni magnetizam. Tada to jednostavno nisam mogla učiniti.« Na tulumu u Laurel Canyonu, Jim i je našao mnogo voljniju partnericu u Devon Wilson. Visoka i privlačna Afroamerikanka, Wilsonica je bila jedna od prvih rokerskih supergroupie cura. Pravo ime joj je bilo177

Ida Mae Wilson, ali još je kao petnaestogodišnja prostitutka na ulici izabrala ime Devon. Do 1967. već se bila uzdigla na društvenoj Ijestvici do položaja groupie, a sljedeće tri godine bit će povremena Jimijeva partnerica u krevetu. Devon je bila izuzetno lijepa i iznimno bistra; izgledala je pomalo kao oblija verzija Jo­sephine Baker. Da nije bilo njezine stalne borbe s drogom, zbog čega je često izgledala kao podgrijana smrt, Devon je lako mogla biti fotomodel; umjesto toga je identitet za kojim je žudila pronašla spavajući s najvećim rock zvijezdama toga vremena. Jednom kad je uočila Jimija, nije ga prestajala opsjedati. Dan nakon nastupa u W hiskyju, The Experience su odletjeli u New York na dva klupska koncerta, a zatim u Jacksonville na Floridi gdje su započeli turneju kao pred­grupa za The Monkees. Tu im je neobičnu gažu bio dogovorio Michael Jeffrey. Kad je o tome obavijestio Chasa Chandlera, njegova je reakcija bila: »Jesi li ti sišao s jebenoga uma?« The Monkees su bili pop fenomen i njihova je cijela turneja bila rasprodana, ali ta te se kombinacija njih i Experiencea pokazati kao jedna od najneobičnijih u analima povijesti rock glazbe. »Naša ga publika baš i nije pušila«, rekao je Monkee Peter Tork. Zapravo, jedini novi obožavatelji koje su The Experience pridobili na toj turneji bila su četiri člana Monkeesa. »Došli bismo ranije i gledali ih iz backstagea«, rekao je Tork. »To što je on radio bilo je jednostavno posebno. Obožavao sam gledati kako mu se ruke kreću - radio je to s takvom lakoćom da se činilo da uopće ne svira.« Tork je smatrao da je Jimijevo sviranje tako bez napora kao što je engleskoj kraljici njezino »kraljevsko mahanje«, fizički pokret izveden s takvom lakoćom da ga može izvoditi cijeli dan bez imalo muke. »Većina gitarista imaju toliko napetosti u rukama da se pogrbe«, prim ijetio je Tork. »Ali što si opušteniji - a Jimi je bio nevjerojatno opušten - to je širi raspon tvojih mogućnosti izražavanja.«

Jimijeva ljubav prema sviranju nije mu uspjela popraviti raspoloženje, jer biti predgrupom tinejdžerskoj senzaciji činilo mu se kao skok s konja na magar- ca, a ako se izuzme činjenica da su Monkeesi bili neiscrpan izvor marihuane, nije vidio druge dobre strane te turneje. Chandler je uspio nagovoriti promotore da prekinu ugovor s The Experience nakon samo osam nastupa. A ipak, u duhu kontroverze koja je okruživala Jimija, Chandler je izdao objavu za tisak u kojoj je rekao da su The Experience izbačeni s turneje,zato što su se »Kćeri američke revolucije« žalile da je njihov nastup »previše erotičan«. Članice te udruge naj- vjerojatnije zaista nisu bile Jimijeve obožavateljice, ali ta je objava za tisak bila u potpunosti izmišljena. Svejedno, biti izbačen s turneje značilo je golem publi- citet, a veliki naslov u N.M.E.-u dodatno je potpirio kontroverzu: »Hendrix: je li sam otišao ili su ga izbacili?«178

Otkazivanje ostatka turneje ostavilo je veliku prazninu u rasporedu The Ex­periencea. Ispunili su je tako da su se vratili u New York i ušli u studio, a također su i našli nekoliko gaža po klubovima. Jedno od rijetkih mjesta gdje su bili voljni prim iti ih uz tako kratku najavu bio je Cafe Au Go Go u Villageu. Prošlo je manje od godinu dana otkad je Jimi svirao u Cafe Au Go Go kao Jimi James, nepoznati izvođač. Sad se vraćao u klub u kojemu ga je ponizio Junior Wells i gdje je svirao kao pratnja Johnnyju Hammondu. Dvorana je bila vrlo mala pa je i zarada bila samo dio onoga što bi The Experience zaradili u Velikoj Britaniji za jedan nastup, ali svejedno se sigurno osjećao pobjednički kad je svake večeri vidio dugačke redove za karte koji su vijugali niz ulicu i iza ugla. Jedna od prvih stvari koje je Jimi napravio u New Yorku bilo je to da pronade Charlesa Otisa i vrati mu onih četrdeset dolara koje je bio posudio od njega na odlasku u Englesku. Vjerojatno je bio krasan osjećaj biti u mogućnosti vratiti posudeni novae, ali još bolja od toga bilo je da je postigao točno ono što je svima u Villageu najavio: ma koliko nevjerojatno bilo, otišao je u London i vratio se kao zvijezda.

179

NEW YORK, NEW YORK kolovoz 1967. - veljača 1968.

CRNA BUKA»Svirao je posve bez ruku, puštajući da njegova wah-wah pedala savija i lomi buku u divlje distorzirane melodične linije. A sve to uz maksimalnu glasnoću, dok su bas i bubanj gradili zid crne buke koji ne samo da si čuo u ušima nego si ga i osjećao kao pritisak na očne jabučice.«// iz članka u New York Timesu od 23. veljače 1968., naslovljenoga CRNI ELVIS?

Sljedeći su mjesec The Experience proveli svirajući po klubovima u New Yorku, što je Jim iju dalo priliku ponovno uspostaviti veze s prijateljima. U Harle­mu nije bilo mnogo onih koji su bili upoznati s engleskom glazbenom scenom pa je Jimi sa sobom ponio primjerak britanskog izdanja albuma Are You Experienced da uvjeri prijatelje da je u Londonu zaista senzacija. »Nismo znali da je postao uspješan«, rekao je Tunde-Ra Aleem. »Po našem je mišljenju uspješan bio James Brown, za Jimija nismo bili sigurni, jer nikad nismo čuli za njega.« Braći Aleem je Jimijeva odjeća bila čudna, ali kad je Jim i iz džepa izvukao šaku pločica LSD-a shvatili su da to više nije isti onaj sramežljivi dečko kojega su nekoć poznavali. No, kad su preslušali njegov album, braća Aleem nisu baš bili sigurni da im Jimi govori istinu o svom zvjezdanom statusu. »Mislili smo: jadni Jimi, nikad neće uspjeti«, sjeća se Taharqa. Aleemi su bili glavni igrači na harlemskoj glazbenoj sceni pa su mu sredili susret s utjecajnim crnim DJ-om Frankiejem Crockerom, misleći da ću mu preko veze srediti da ga puštaju na radiju. Crockeru se album uopće nije svidio, mrzio ga je, pa je sastanak za sve uključene bio vrlo neugodan i Jim i je s njega otišao potišten.

Jedne večeri je Jimi pošao s braćom Aleem u Small's Paradise, možda misleći da će se na stari teritorij vratiti kao pobjednik. Umjesto toga je otkrio da je njegova odjeća u takvom kontrastu sa stilom Afroamerikanaca u New Yorku da 180

su ga počeli izazivati. Tučnjava je izbjegnuta za dlaku kad su se umiješala braća Aleem i ispričala se za Jim ijev gaf. »Jimi je na glavi imao golemi vještičji šešir«, rekao je Tunde-Ra. »Svi drugi su imali male šešire s uskim obodom. Takoder je imao hlače koje su se dolje širile u golemo zvono dok su svi drugi nosili uske hlače. Što god smo mi imali na sebi, on je imao više: vise kose, više hlača, vise svega. Ali u crnoj zajednici nije bio popularan.«

U Villageu je našao da daleko pozitivniju i veću dobrodušlicu, jer tamo su mnogi čuli uvozne primjerke njegovih britanskih singlova. Kad je posjetio Buzzyja Linharta u njegovom potkrovlju gdje su droga i glazba slobodno tekle, prema njemu su se ponašali kao prema zvijezdi. »Imali smo doslovno tonu crvenog li- banonskog hašiša kojega je netko bio dopremio ovamo privatnim zrakoplovom«, rekao je Linhart. »Jimi je stalno svraćao, baš kao i Dylan, Roger McGuinn, David Crosby i drugi.« Možda ga je vukla želja da naleti na Dylana ili je razlog možda ipak bio hašiš, ali Jim i je zaista često dolazio pa bi isto tako često dolazilo do zajedničke svirke. Jedne je večeri Jim i uzeo acid i svirao osam sati bez prekida, zadivivši svojom izdržljivošću sve ostale glazbenike u potkrovlju.

Čak se i Greenwich Villagee promijenio u tih godinu dana koliko je Jimi izbi- vao. Bitnici su prepustili mjesto hipijima, headsima i djeci cvijeća. Stil odijevanja, uporaba droge i glazba bijahu veze koje su ujedinjavale ili razdvajale mladež, a nije to vise bila rasa koja je unutar kontrakulture postajala sve beznačajnija. The Experience su toga mjeseca dva tjedna nastupali u Salvation Clubu, a za vrijeme stanki Jim i je počeo redovito posjećivati uredništvo Crawdaddyja, jednog od prvih rock časopisa. Premda je mogućnost da glazbenik pokuša utjecati na tisak možda mogla m otivirati nekoga, Jimi nikad nije odavao dojam da je to njegov cilj: »Razgovarali bismo o glazbi, ali ponekad bi samo svratio pušiti travu«, sjeća se urednik Crawdaddyja Paul Williams. »Ako smo bili dijelom psihodelične scene, automatski smo obojica bili izopćenici i dio iste zajednice. U tom je odredenom trenutku za Jimija bilo sigurnije biti s bijelim hipijima nego među Afroamerikan- cima.« Jimi je postao tako veliki obožavatelj časopisa Crowdaddy da je, jednom kad je u časopisu izišla njegova slika i kratki osvrt, uzeo cijeli naramak časopisa i dijelio ih publici na koncertu Byrdsa. Vikao je: »Zovem se Jimi Hendrix. Čitajte ovaj časopis! U njemu je članak o meni.« Samo su ga rijetki prepozali. Taj je incident pokazao koliko je nepoznat još uvijek bio u Americi. U Londonu su obožavatelji trčali po ulici za njim pokušavajući mu dotaknuti kosu; u Americi je dijelio letke.

Toga kolovoza Jim i se sastao sa svojim starim kolegom Curtisom Knightom i pustio mu demo snimke s Axisa. »Sad se zbilja ufuravam u ovo«, rekao mu je. 181

Htjeli su otići na večeru, ali Jim i nije imao gotovine. Knight je predložio Jimiju neka posudi nešto novca od Eda Chalpina, istog onog producenta s kojim je Jimi 1965. bio potpisao ugovor s predujmom od jednog dolara.

U dva ujutro su Knight i Hendrix svratili do Chalpinova stana i probudili ga. Zatim su sva trojica otišli na večeru u jednu zalogajnicu. U opisu neobičnosti te večeri ne može se pretjerati, a govori strašno puno o proturječnim stranama Jimijeve prirode: uvijek je stavljao glazbu iznad glazbenog biznisa. Kao da mu je taj neki gen koji mu je omogućavao da živi u 'ovdje i sada' i koji mu je davao silnu kreativnost, istovremeno oduzeo sposobnost da pažljivo razmotri poslovne pogodbe. Ugovor kojega je potpisao s Chalpinom sad se vratio proganjati ga kao duh prošlosti: čim je Jimi postao poznat u Engleskoj, Chalpin je pokušao spriječiti sva daljnja snimanja benda. Chalpin je bio Jim ijev protivnik na sudu, a ipak se Hendrix prema njemu ponašao kao prema prijatelju i činilo se da nije nimalo ogorčen na njega.

Chalpin se sjeća večere s Jimijem i Knightom kao prijateljskoga susreta, a nakon nje je Jimiju posudio manju količinu novca. Donijevši odluku koja se čini potpuno nevjerojatnom, ali je zabilježena na audio-vrpci, Jim i je usred noći otišao u studio i za Chalpina snimio još šest pjesama. Doduše, tijekom snimanja Jim i je upozorio Chalpina da se njegovo ime ne smije pojaviti nigdje na omotu. »Ne možeš, znaš... staviti moje ime na to«, upozorio je. »Ne možeš koristiti moje ime ni za što od ovoga.« Chalpin se sjeća da je Jimi bio dobro raspoložen, što se ne bi očekivalo od sukobljenih strana u sudskom postupku. »Sviđalo mu se kako sam ga snimio 1965. pa se vratio 1967. godine«, objasnio je Chalpin. Činilo se da Jimija naviše zanima mogućnost da pokaže svoje majstorstvo na wah-wah pe- dali. Chalpin je snimo te svirke i na kraju ih je i izdao pod Jimijevim imenom, što je dodatno zakompliciralo njihove sudske postupke. Kao da taj jedan session već nije bio dovoljno suluda odluka, Jimi se kasnije toga mjeseca vratio u Chalpinov studio i snimio još jedan session s Chalpinom i Knightom.

U kolovozu su The Experience odsvirali još nekoliko nastupa u New Yorku i šačicu gaža po SAD-u, uključujući i koncert u Hollywood Bowlu gdje su bili predgrupa The Mamas and the Papas. Dvadesetprvog kolovoza odletjeli su na­trag u Englesku, prvi put nakon gotovo tri mjeseca. Njihov dolazak u Englesku bio je razlogom za naslovne članke u dvoma glavnim dnevnim novinama, a po- javili su se i u nekoliko televizijskih emisija reklamirajući najnoviji engleski singl Burning o f the M idnight Lamp. Jim i i Kathy Etchingham imali su topao ponovni susret, ali nije prošlo mnogo vremena prije nego što su se opet počeli svađati oko njezina kuhanja.182

Are You Experienced je u Americi bio objavljen tek 1. rujna na etiketi Re­prise Records. Na američkom izdanju albuma nije bilo pjesama Red House, Can You See Me i Remember, ali usključivao je singlove koji nisu bili na britanskom izdanju: Hey Joe, Purple Haze i The Wind Cries Mary. Da bude još veća zbrka, promijenjeno je sricanje dvaju naslova (Foxy Lady je postala Foxey Lady, a Are You Experienced? je sad na kraju dobila upitnik, kao što je bilo u naslovu albu­ma). Većina recenzija u Americi bila je pozitivna, pogotovo u underground tisko- vinama, ali malo je njih isticalo koliko je revolucionaran Jimijev stil. Kad je Chas Chandler vidio groznu recenziju u New York Timesu, to je napokon potvrdilo nje­govu prvobitnu odluku da Jim i mora otići u Englesku da bi uspio: »Sama ploča je noćnomorna predstava požude i jada«, pisalo je u recenziji. Times je imao još gore mišljenje o omotu, izjavljujući da je »omot sa slikom njih trojice koji vire ispod natapiranih frizura, izgledajući kao nadrealistični hermafroditi, dodatno pojačao opće prevladavajuću temu degeneracije«. U engleskom su tisku Jimija svakako nazivali, ali tek ga je Times nazvao hermafroditom. Nekoliko mjeseci kasnije The Times je napisao vrlo pohvalnu recenziju, ali dotad je već Jim i bio previše popularan da bi ga se pljuvalo.

U Americi, pogotovo u onome što se sad nazivalo »mlađom generacijom«, gnjevni novinari časopisa glavne struje nisu mogli nanijeti previše štete rock glazbenicima. Daleko važniji je bio FM radio, a Are You Experienced postala je jednim od prvih oslonaca tih novih frekvencija.

Za razliku od situacije u Americi, u Engleskoj i u Europi Jim i je bio pop zvi- jezda i imao je više izgleda da se pojavi na televiziji ili da mu se singlovi vrte na komercijalnim radio postajama. Američkom izdanju albuma takoder je koristila fotografija na omotu snimljena iz žablje perspektive - ona za koju je The Times rekao da na njoj Jim i izgleda kao dvospolac. Nije bilo mnogo rock zvijezda koje su bile tako fotogenične kao Jimi - koji je izgledao dobro gotovo iz svakoga kuta - ali ta spomenuta fotografija Karla Ferrisa bila je jedna od najboljih psihodeličnih fotki desetljeća. Snimljena odozdo, iz perspektive Jimijeva međunožja, dala je bendu dojam nečega iz »Alise u zemlji čudesa«, nagoviještajući da unutar om o­ta slušatelje čeka halucinogeni svijet. Kombinacija omota i glazbe kakvu dotad nitko nije svirao učinila je da album postane jednim od najbrže prodavanijih albu­ma u povijesti te diskografske kuće, nadmašivši čak i njihova najvećeg izvođača Franka Sinatru. Kao klinac u Seattleu, Jim i je obožavao pjevače poput Deana Martina i Sinatre. Premašiti po prodaji ploča čak i velikoga Sinatru bijaše nešto što si nikad nije ni zamišljao da bi uopće moglo biti moguće.

183

Nedugo nakon što se vratio u Englesku, Hendrix i Kathy Etchingham prese- lili su se u stan na Upper Berkeley Streetu. I dalje su ga dijelili s Chasom i njego- vom djevojkom, a Chas si je uzeo najbolje sobe u stanu. Unatoč Jimijeu statusu zvijezde, Chas je svejedno bio njegov šef, a njihov je odnos bio zbrkan: Chas je bio menadžer, stilist, mentor, prijatelj, poslodavac, a čak povremeno i tjelohra- nitelj. Tijekom incidents u jednom pubu, udario je pijanca koji je prijetio Jimiju. »Razgovarali su o znanstvenoj fantastici i igrali Riziko«, sjeća se Eddie Kramer. »Među njima je vladalo takvo povjerenje da je Jim i ulazio u studio s vjerom da će mu Chas pomoći da ostvari svoj san.« Unatoč bliskosti, Chas i Jim i često su se svadali u studiju, što je tip ično za menadžera i temperamentnog izvođača. »Jimi je isprobavao svoju moć«, sjeća se Nevile Chesters, koji je bio menadžer za tu r­neje. »Do tada je već znao što želi i kako želi da to zvuči. Chas je volio da pjesme budu sažete i kratke, a Jim i je volio produžene i dugačke pjesme.« Prve godine s Chadlerom Jimi ga je pustio da donosi većinu odluka, ali jednom kad je postigao uspjeh, Jimi više nije bio tako spreman prepustiti Chandleru sve na volju.

Organizacija benda pokazivala je određene sličnosti s disfunkcionalnom obitelji. Michael Jeffrey je imao ulogu oca obitelji i sređivao je većinu poslovnih dogovora, što je smetalo Chandlera koji se uvijek osjećao kao mladi partner. Njihov je ured počeo plaćati mnoge osobne troškove članova benda i njihovih djevojaka, a premda je priliv novca bio stalan, još uvijek su troškovi bili veći od zarade. »Morala sam plaćati stanarinu za njihove stanove«, sjeća se menadžerica ureda Trixie Sullivan. »A kamo god su išli, vozili su taksijem ili limuzinama, šaljući račune na adresu tvrtke.« Jeffreyjeva glavna uredska dužnost bila je baviti se s raznim vjerovnicima koji su ih ganjali, jer takvo što je rijetko povjeravao Chandle­ru. Da napune blagajnu. The Experience su u rujnu 1967. krenuli na kratku eu- ropsku turneju. U Švedskoj su bili goleme zvijezde, a samo u Stockholmu prodali su 16.000 ulaznica. U Velikoj Britaniji je Burning o f the M idnight Lamp bio prvi Jim ijev singl koji nije uspio ući na Top 10, no raniji su se hitovi još uvijek vrtje li na radiju. BBC je snimila koncert benda 6. listopada, a u opuštenoj svirci nakon nas­tupa za bubnjeve je sjeo Stevie Wonder. Listopad im je bio ispunjen snimanjem u studiju za album Axis i s nekoliko gaža po Velikoj Britaniji. Premda su u Londonu bili zvijezde, neki od njihovih koncerata u unutrašnjosti bili su slabo posjećeni. Na jednome se Jimi našalio i zahvalio »obojici u publici«.

Do kraja listopada završili su Axis: Bold As Love. Za taj su album na en- glesko i američko izdanje odlučili staviti isti omot. Kad je tiskovni agent Tony Garland prvi put donio skicu za omot koja je izgledala kvazireligiozno, Hendrixu se taj hinduistioki dizajn nije svidio. »Krivo si me shvatio«, rekao mu je. »Nemam184

indijske nego indijanske krvi.« Ali na kraju mu se ipak počeo sviđati taj umjetnički omot (za čiju je izradu Track Records platio preko pet tisuća dolara), ako ništa drugo onda zato što je odgovarao tripoidnoj prirodi glazbe unutra.

Mnogim se bendovima dogodi da drugim albumom ne uspiju nadmašiti ili čak ni dostići uspjeh prvijenca, ali u Jimijevu slučaju Axis je bio zreliji album koji je odražavao novi povezaniji zvuk. Kad je 1966. pjevačica Kim Fowley upi- tala Jimija koja je »njegova scena«, Jim ijev je odgovor mogao poslužiti kao opis Axisa u jednoj rečenici: »Znanstevnofanstastični rock'n'roll«, rekao je. Album je otvarala pjesma EXP na kojoj se Jimi pretvarao da je svoj prijatelj iz Villages Paul Caruso i da na radiju govori o NLO-ima. Čak i kad pjesme tematski nisu bile ve- zane za SF, zvučale su izvanzemaljski i snovito. U studiju je Jimi experimentirao s Mayerovim mnogim efektima, panningom i stereo phasingom. »Nije bilo toga što ne bismo napravili ili što ne bismo htjeli pokušati napraviti za njega«, prisjeća se Eddie Kramer. »Jedino pravilo bilo je da nema pravila.«

Kad su snimali Axis, Jim i se već u studiju osjećao bolje, premda mu je pjevanje još uvijek ponekad predstavljalo problem. Svaka je pjesma tip ično počinjala tako da bi bend prvo snimio instrumentalnu podlogu. Kad je došlo vrijeme da Jim i snimi vokale, ustrajao bi na tome da se iz studija izbace sve groupie cure i svi koji tamo nisu imali konkretnoga posla. No čak i tad često ne bi bio zadovoljan svojim glasom: na kraju Spanish Castle Magic, njegove pjesme o legendarnom klubu na sjeverozapagu SAD-a, promrmljao je: »Ne mogu otpjevati pjesmu.« Ali kad je trebao odsvirati nešto na gitari - na primjer, profinjene dioni- ce na veličanstvenoj Little Wing - bio je neustrašiv. Chandler i Jeffrey su izvorno razmatrali da bend nazovu Jimi Plendrix and His Experience (Jimi Hendrix i nje­govo iskustvo), ali to im se činilo previše zbunjujućim, a ipak, to bi ime bilo puno bolji opis onoga kako je bend funkcionirao u studiju za vrijeme snimanja Axisa. Jim i se tužio Reddingu i M itchellu da od njih želi dobiti više, ali kad god bi neki od članova benda ponudili svoje zamisli, on bi ih najčešće otpilio. No, dopustio je da se na Axisu pojavi Noelova pjesma She's So Fine. Ta je pjesma posijala sjeme budućeg nezadovoljstva kad je Jimi odlučio da neće biti izdana kao singl, što mu je Noel zamjerio. Noel se također žalio da mu je Jimi pokazivao bas dionice koje je želio tik prije snimanja, a ponekad bi ga čak posve isključio iz postupka i sam bio snimio i bas. Većina takvog ponašanja proizlazila je iz Jimijeva perfekcioni- zma - da je bio dobar na bubnjevima, vjerojatno bi se prema Mitchu ponašao na isti način.

Nakon što su završeni finalni miksevi za Axis, ali prije nego što je album iz- dan, Jimi je već opet bio u studiju, snimajući demo za Angel. Pjesma je odražavala185

sve veću osobnu prirodu njegova pisanja, trend koji je započeo sa Spanish Castle Magic i Castles Made o f Sand. Jimi se ni u jednom trenutku nije izravno dotak- nuo teme anđela, ali tekst je govorio o ženskom liku koji dolazi s neba i pruža podršku. Jedan stih ide: »Srebrna krila kao silueta na pozadini djetinje zore«. Tematski je Angel bila vrlo slična pjesmi Little Wing koja je također pričala priču o ženskom liku koji hoda oblacima i odozgo pazi na središnji lik u pjesmi. Kad je jedan novinar zamolio Jimija da objasni Little Wing, rekao je da ju je napisao u Montereyu: »Mislio sam uzeti sve što vidim oko sebe i staviti to možda u oblik mlade djevojke... i nazvati pjesmu Little Wing (malo krilo) pa će jednostavno poletjeti.« Jim ijevi su komentari sakrivali ono što je najvjerojatnije bilo istinskom temom te dvije balade: kasnije je bratu Leonu rekao da su obje pjesme o njihovoj majci Lucille.

Axis: Bold As Love u Velikoj je Britaniji objavljen 1. prosinca 1967., dok će u Americi izići mjesec dana kasnije. Britanske recenzije bila su sjajne. »Hit album, nema sumnje«, napisali su u Record M irroru. »Ovo je i predobro!« oduševljavali su se u Melody Makeru u recenziji koja je više sličila reklami za novu religiju: »Zadivite svoje uši, zavrtite si umom, podivljajte, činite što želite, ali molim vas, ufurajte se u Hendrixa kao nikad prije.« Jim ijevo vlastito objašnjenje albuma bilo je jednako 'nebesko': »Pokušali smo izvući maksimum iz frikoidnih pjesama ravno u drugu dimenziju, tako da dobijete taj efekt neba, kao da se spuštaju s nebesa.«

Kad je Axis izišao, The Experience su bili usred još jedne turneje po En­gleskoj pa nisu imali previše vrmena uživati u svom uspjehu. Na toj su turneji svirali s Pink Floyd, The Move i The Nice. Počela je u londonskom Royal A lbert Hallu predstavom najavljenom kao »alkemičarsko vjenčanje« zbog nesvakidašnje prirode uključenih bendova i njihova zvuka natopljenog drogama. Jimi je smislio dobar nadimak za trajno mrzovoljnog Syda Baretta iz Pink Floyd, nazvavši ga 'nasmijanim Sydom'. Hugh Nolan je u Discu napisao da Jim ijev »histerično uzbudljiv nastup predstavlja nešto što mora biti nauzbudljivi, najgromoglasniji, najduševniji finale kojemu se ijedan pop izvođač može nadati, osim možda Be­atlesa«. U brutalnom ritmu tip ičnom za njihove turneje, što je obično uključivalo dva nastupa u jednoj večeri. The Experience su odsvirali tridesetdva nastupa u dvadesetdva dana.

Jim i je dvadesetpeti rodendan proslavio na turneji, a dečki iz benda i prateće ekipe darovali su mu rodendansku tortu. Kad se vratio kući u London, Kathy Etc-186

hingham mu je darovala psa pasmine basset. Jim i je kujicu nazvao Ethel Floon, ali obično ju je zvao Queen of Ears (Kraljica ušiju). Često je bio spominjao svog psa iz djetinjstva, Princea, i baš mu je zato Kathy odlučila darovati psa, želeći ga podsjetiti na te lijepe dane djetinjstva. Ali dok je Prince bio neovisan, Ethel je bilo nemoguće naučiti da ne mokri po stanu. Jim i i Kathy su je povremno šetali po Hyde Parku, što je sigurno bio prizor koji je okretao mnoge glave, ali na kraju je pas koji je većinu vremena provodio u stanu postao predebeo. Etchinghamica joj je pronašla novi dom u jednoj kući u unutrašnjosti s velikim dvorištem pa je Ethel otpremljena tamo. Kad je završila 1967. godina, a s njom i naporna godina stalnih turneja, Jim i je počeo osjećati umor i iscrpljenost. Na kraju godine, u intervjuu za Melody Maker Jim i je prvi put dao naslutiti da je njegov strelovit uspon do slave imao svoju cijenu. »Volio bih uzeti polugodišnju stanku i otioi u glazbenu školu«, rekao je. »Već sam umoran od toga da pokušavam nešto napisati, a ne mogu. Želio bih pisati mitološke price i uglazbiti ih.« Takoder je nagovijestio da namje- rava proširiti bend, premda će srž i dalje sačinjavati on, Noel i M itch. U pokušaju da se nose s tom potpunom iscrpljenošću, The Experience su pojačali doze raz- nih uppera i downera, uzimajući ih gotovo svakodnevno, bilo da se probude ili da mogu zaspati. Noel Redding je u svjim memoarima napisao da je uporaba droge prerasla u igru »ja mogu uzeti vise nego ti«. Jimi je mogao podnijeti doze veće nego itko drugi u bendu ili u pratećoj ekipi, a ako je Noel uzeo dvije tablete, Jim i bi uzeo četiri. Njihova reputacija narkomana počela je privlačiti dilere i groupie cure koji su u njihove garderobe donosili sve moguće tada dostupne droge. Noel se sjeća da su mu jednom ponudili liniju kokaina za koji se kasnije ispostavilo da je bio heroin: ušmrkao ga je i odmah mu je pozlilo.

Iscrpljenost benda uzela je maha kad su započeli siječanjsku turneju po Skandinaviji. Prvoga dana u Švedskoj, čak i prije nastupa, Jim i se napio i poraz- bijao namještaj u hotelskoj sobi. Redding je taj incident opisao u svojim memo­arima: »Svi smo se napili kao svinje. Jimi je pio s nekim švedskim novinarom homićem. Možda mu je on napunio glavu tim idejama, jer Jim i je predložio da se seksamo učetvero.« Redding je tu zamisao nazvao apsurdnom, ali Šveđanin je ustrajao. No, nije došlo do seksa nego je Jimi umjesto toga razbio pola namještaja u sobi, nakon čega su ga uhitili. Pustili su ga uz novčanu kaznu, ali odvjetničke naknade stajale su bend trećinu ukupne zarade na turneji. Bio je to velik financijski udarac za njih, ali još je gore bilo poniženje koje je Jimi pretrpio u novinama, jer 1968. godine se razbijanje namještaja u hotelskoj sobi još uvijek smatralo velikom sramotom za pop zvijezdu.

Jimi i Noel su na turneji spavali sa stotinama djevojaka i često su se nat-187

jecali tko će spavati s više groupie cura, što je stalno bilo izvorom napetosti između njih dvojice. U svojim memoarima naslovljenim »Are You Experienced?« (Jeste li iskusni?), Noel Redding je opisao njihove turneje kao »predoziranje sek- som«. Reddingova priča o Jimijevom i Šveđaninovom prijedlogu nije jedina koja je aludirala na Jimijevu biseksualnost - isto ono što ga je činilo tako privlačnim ženama, privuklo je i neke muškarce. U najmanje dva navrata Jimi je navodno bio taj koji je predlagao odnose s istim spolom, premda su obje situacije uključivale velike količine droge. Bubnjara Dallasa Taylora jedne je večeri nazvala njegova djevojka i pozvala ga da dode k njoj. Kad je došao, zatekao ju je u krevetu s J im i­jem - oboje su bili goli i napušeni do daske. »Srce mi se slomilo«, rekao je Dallas. Jimi nije bio iznenaden njegovim dolaskom, nego ga je pozvao da im se pridruži. Taylor je odbio i otišao. I A rthur Lee je pričao da ga je Jimi pokušavao nagovoriti na trojac u krevetu. Jesu li te priče stvarni dokaz biseksualnosti ili su jednostav­no bile dijelom manije inducirane drogom nemoguće je odrediti. Ono što je na turnejama The Experiencea svakako bilo neobično, sa seksualnog stajališta, bila je neformalnost njihovih odnosa s groupie curama - nije bilo neuobičajeno da se seksualni čin odvija u backstageu pred svima, a partneri su se često mijenjali. »Svi su oni dijelili te cure među sobom«, sjeća se Trixie Sullivan. »Cura bi prvo spavala s roadiejem, a onda bi nastavljala prema vrhu.« Jimi je uvijek govorio o »slobodnoj ljubavi« kao da je to bila srž njegove životne filozofije, ali ta je sloboda imala cijenu. »Vrhunac štosa bilo je kad smo ih sve morali odvesti liječniku, jer im je jedna od tih cura prenijela triper«, dodala je Sullivanica. Čak i u vremenima prije AIDS-a, takav je promiskuitet svejedno mogao imati ozbiljne posljedice: gonoreju ili neku drugu spolno prenosivu bolest, bijes ljubomornih partnera ili trudnoću. Ovo posljednje najviše je plašilo Jimija, ali ipak ne dovoljno da ga navede na korištenje kondoma.

Tijekom boravka u Švedskoj jedna od Jimijevih ljubavnica bila je studen- tica Eva Sudquist. Upoznao ju je na željezničkoj postaji na prethodnoj turneji i neumorno ju je opsjedao, čak je na koncertu glasno viknuo njezino ime i naziv hotela gdje je odsjeo, nadajući se da ga je čula i da će doći. »Slao mi je raspored nastupa unaprijed«, rekla je Eva za Daily Mail. »Živjela sam sa svojom obitelji, a moj se otac silno protivio toj vezi. Jim i nije mogao doći k meni pa sam ja posjećivala njega u raznim hotelima. Uvijek je bio savršeni kavalir, zaista uljudan i sladak.« Prema njezinim riječima, izgubila je nevinost s Jimijem u siječnju 1968., za vrijeme iste one turneje tijekom koje je on završio u zatvoru radi demoliranja hotelske sobe.

188

Krajem siječnja The Experience su krenuli na prvu veliku turneju po Am eri­ci. Album Are You Experienced? prodao se u vise od milijun primjeraka u SAD-u, postavši golemim hitom, premda su recenzije Axisa bile tek mlake. U časopisu Rolling Stone napisali su da Jimi zvuči kao »hrpa otpada«, da su mu pjesme »u osnovi dosadne« i da ne zna pjevati. Druge su recenzije bile bolje, ali u mnogima se pojavljivala ista tema: kritičari se ne bi ustručavali već na početku članka J i­mija nazvati »jednim od najvećih rock gitarista«, ali njegov cjelokupni 'um jetnički dojam' ili njegova vještina u pisanju pjesama spominjali bi se tek pri kraju članka, ako uopće. Sviđalo se to njemu ili ne, u javnosti je već bio zacementiran nje­gov imidž gitarističkog boga i to ništa nije moglo promijeniti. Publicist Michael Goldstein dobio je nalog stvoriti »događaj« kojim bi započela američka turneja. S obzirom da su Soft Machine i The Animals također bili klijenti dvojca Jef­frey/Chandler, i te dvije grupe bile su uključene u tiskovnu konferenciju koju je Goldstein nazvao »Dolaze Britanci«. Njegov je plan bio dovesti ih helikopterom na vrh Pan Amove zgrade, gdje bi se i održala konferencija za tisak. No, ta je zamisao propala zbog lošeg vremena koje je spriječilo polijetanje helikoptera pa su bendovi morali doći busom. Svejedno, Jimija je intervjuiralo desetak časopisa i jedna radio postaja.

Jedan od tih intervjua daoje Michaelu Rosenbaumu iz časopisa Crowdaddy, u kojemu je dobio priliku elaborirati na temu nekih od svojih uvjerenja. U većini intervjua, pogotovo za glazbene časopise, Jimi je govorio 'uličnom spikom', koristeći riječi poput »kužiš«, »znaš«, i »kul« u svakoj rečenici. Na taj je način zvučao modernije i frajerskije, ali također i zagonetnije. Ponovio je izmišljenu priču o tome kako je zbog »Kćeri američke revolucije« izbačen s turneje Monke- esa i dodao: »Kinci su nas pušili.« Kad su ga pitali o pjesmi Bold As Love, Jim i je govorio o tome kako određene boje odgovaraju odredenim emocijama i da on pokušava svirati te boje. Rekao je da mu se na Axisu svidaju samo tri pjesme (Bold As Love, Little Wing i Little Miss Lover) i zaprijetio: »Naš sljedeći album bit će točno onakav kakav m i želimo da bude... ili ga neće biti.« To teško da su bile riječi primjerene izvođaču koji promovira svoj novi album pa su uskočili njegovu publicisti i pokušali zauzdati te njegove olako dane izjave.

Sama turneja započela je u San Franciscu s nastupima u Fillmoreu i W inter- landu. U članku u New York Timesu pod naslovom CRNI ELVIS? Michael Lydon je napisao hvalospjeve o koncertu. U San Franciscu je Jimi svirao kao zvijezda večeri na koncertu na kojemu je prije njega svirao A lbert King. Hendrix je bio upoznao Kinga još u Nashvilleu s Johnnyjem Jonesom i zacijelo mu je bilo tota l- no bizarno kad mu je King svirao kao predgrupa. Premda se kasnije sjećao da je189

njihov ponovni susret bio topao, King nije bio od onih blues izvođača koji bi olako prepustili binu nekome. »Te sam ga večeri naučio lekciju iz bluesa«, rekao je King kasnije za časopis Musician. »Jimi je na podu imao niz pedala, brdo pojačala iza sebe i neku polugicu na koju bi stao pa bi izišao bijeli dim... ali kad se radi o bluesu, ja bih s lakoćom odsvirao sve njegove pjesme, ali ne i on moje.« King je zacijelo propustio onaj dio Jimijeva nastupa koji je uključivao sporu stvar Catfish Blues, ažuriranu verziju Mannish Boya Muddyja Watersa.

Rijetki bi se iz publike koja je bila na koncertima u San Franciscu složili s A lbertom Kingom i njegovim procjenama. U svojim memoarima. Bill Graham je nazvao Jimija »kombinacijom vrhunskog opsjenara i vrhunskog tehničara sa silnim emocionalnim mogućnostima«. Graham je također smatrao da je Jimijeva privlačnost bila jedinstvena u tome što je prelazila rasne barijere. »Nakon Otisa Reddinga«, napisao je Graham, »Jimi je bio prvi crnac u povijesti ove države koji je naveo masu bijelih djevojaka u publici da zaborave na njegovu rasu i da žude za njegovim tije lom ... Nakon Otisa, on je bio prvi crni seks simbol u bije- loj Americi.« Istin itost Grahamovih primjedba odražavala se u sve većem broju obožavateljica koje je Jimi privlacio, a velik broj njih bio je privučen njegovom seksualnom karizmom koliko i g itarističkom vještinom.

Nakon San Francisca The Experience su odsvirali još šačicu koncerata po Kaliforniji, završivši s nastupom od 11. veljače u Santa Barbari. Veći dio turneje je bio posve rasprodan, a Jim i je dokazao da u Americi može biti jednako popularan kao i u Engleskoj. Ipak, nedugo nakon koncerta u Santa Barbari Noel je prim ijetio da je Jim i nervozan i napet. Shvatio je zašto tek kad je vidio da je sljedeća posta- ja na njihovoj turneji Seattle, Washington.

190

SEATTLE, WASHINGTONveljača 1968. - svibanj 1968. ___ ___ ____

SVEMI ROTRES NOVE GLAZBE

»Hendrix je, baš kao i The Fugs, vjerodostojno umjetničko podrhtavanje u svemirotresu Nove Glazbe. Ignorirati njegovu divlju izvedbu značilo bi prepustiti se na m ilost i nemilost nekom novom značenju koje možda čuči u zasjedi u središtu prim itivne buktinje.«//TO M ROBINS za Helix

U vrijeme kad je početkom 1968. godine krenuo na prvu veliku turneju po Americi, bilo kakav normalan način života za Jimija je već bio prošlost koju je zamijenio životnim stilom putujućeg glazbenika. Samo na toj turneji The Ex­perience su svirali u četrdesetdevet različitih gradova u pedesetjednom danu, a većinu vremena koje nisu bili na pozornici provodili su na putu. Menadžer turneje Neville Chesters izračunao je da je tijekom te turneje, koja je bila tek prva od tri te godine, vozio preko trideset tisuća kilometara. Njihove su turneje ćesto imale bizarne rasporede, prisiljavajući ih na dugačku vožnju do jednog nastupa, a zatim povratak istim putem do grada u kojem su imali dogovoren sljedeći koncert. Stalno su patili od nestasice gotovine pa je Michael Jeffrey smatrao da si ne mogu priuštiti odbiti neke od ponuđenih gaža, čak i ako je dogovor u zad- njem trenutku značio da će bend cijelu noć provesti u busu na putu. Za nastup u Seattieu 1968., The Experience su odletjeli iz Santa Barbare u Seattle, a zatim već sljedećega jutra natrag u Los Angeles. Premda su katkad letjeli zrakoplo- vom, većinom su putovali autom i često su se satima vozili nagurani u stražnji dio unajmljenog karavana.

Ni zbog jednog nastupa na cijeloj turneji Jim i nije bio tako nervozan kao zbog onoga koji su 12. veljače trebali odsvirati u Seattle Center Areni. Već punih sedam godina nije nogom kročio u svoj rodni grad, a okolnosti su se od njegova

191

zadnjeg posjeta drastično promijenile: 1961. godine bio je na dopustu iz vojske i došao je u odori. Otada se u njegovu životu mnogo toga dogodilo, a i mnogo se toga promijenilo u životu njegove obitelji. S obzirom da mu se otac ponovno oženio, Jimi je sad imao novu pomajku i njezinih petero djece iz prvoga braka. Kad je Jim i otišao od kuće, njegov je brat Leon bio tek klinac; sad je imao dva- deset godina i bio je zgodan mladi muškarac, premda još uvijek ne potpuno odrastao. Leon je postao sitni ulični prevarant koji je 'operirao' iz jedne biljarnice u gradu, što je sudbina koja bi najvjerojatnije čekala i Jimija da je ostao u Seatt- leu. Kao da sve to nije bilo dovoljno, unatoč činjenici da je dodan u zadnji tren, nastup u Seattleu bio je rasprodan.

Tjedan dana prije koncerta Jimija je nazvao promotor Pat O'Day i upitao ga postoji li nešto posebno što bi htio učiniti u Seattleu. Jim i je rekao da bi volio odsvirati besplatni koncert za učenike škole Garfield. O'Day je odgovorio da će to pokušati srediti. Iz nekog razloga, Jim i je nakon toga razgovora ostao s doj- mom da će dobiti počasni ključ grada, premda se O'Day ne sjeća da su o tome uopće raspravljati. Svejedno, u intervjuu koji je toga tjedna Jim i dao za The Sun­day Mirror, kad je rekao da ne može vjerovati koliko se njegova sreća u Seattleu promijenila, m islio je na tu očekivanu počast: »Jedini ključ kojega sam u ovom gradu ikad očekivao vidjeti bio je onaj koji bi me zaključao u zatvor«, rekao je Jimi. Iz Seattlea je otišao 1960. godine suočen s petogodišnjom zatvorskom kaznom zbog vožnje u ukradenom autu, a sad se vratio kao junak rasprodanog koncerta.

Kad je na sam dan koncerta napokon sletio zrakoplov kojim su doputovali u Seattle, Jim i se iskrcao posljednji. Kao ni ostatak njegove obitelji, Leon ga nije vidio već godinama pa ga je bratov izgled iznenadio: »Imao je golemu kosu i izgledao je divlje!« Za razliku od njega, Leon je imao šešir s uskim obodom i hlače ravnih nogavica. Jimija je zatekao Alov izgled - njegov je otac jako ostario, a i prvi put u životu je Jim i oca vidio bez brkova. Također, nikad ga prije nije vidio s kravatom. Prije dolaska u Seattle u jednom je intervjuu rekao da se boji da bi ga otac mogao zgrabiti i odrezati mu kosu. Umjesto toga, Al ga je prim io za ruku, drugu mu položio na leda i rekao: »Dobrodošao kući, sine.« Bio je to topli ponovni susret, a činilo se da je novi brak smekšao Ala. Jim i je upoznao i svoju maćehu June, a odmah mu se svidjela.

Dokje ostatak benda otišao u hotel, Jimija su brzo odvezli u Alovu kuću gdje se susreo s prijateljima i susjedima. Neki su gosti već veselo pili Alov bourbon, ali prije nego što će otpiti makar samo gutljaj, Jim i je upitao Ala za dopuštenje, pokazatelj toga koliko se čak i u dobi od dvadesetpet godina Jimi pokoravao192

Alu. Svratile su i Delores Hall i Dorothy Harding, a Jim i je počeo pričati priče o divljem Londonu. »Izgledao je tako odraslo«, rekla je Delores. »Bio je kao hipi!« Jimi je upitao Leona o svojim prijateljima iz kvarta na što je otkrio da su mnogi - uključujući Terryja Johnsona i Jimmyja Williamsa - u Vijetnamu. Afroameri- kanci sačinjavali su većinu vojnika u Vijetnamu i Jim iju je bilo jasno da bi i on, da nije napustio vojsku, najvjerojatnije bio na bojišnici.

Kad je došlo vrijeme da se Jimi počne pripremati za večernji nastup, zamolio je Ernestine Benson da mu nakovrča kosu. »U zadnje vrijeme najveći problem u mom životu«, rekao joj je, »jest to što moram uzeti tabletu da bih mogao zaspati, ali i jednu da bih mogao nastupati.« Ovakva vrsta ispovijedi koja je ilustrirala lošu stranu slave, za Jimija je bila rijetkost, ali s nekim poput Ernestine jednostavno nije mogao lagati. Kad se požalio na život na turneji, pobojala se da će zaplakati. Pomogla mu je nakovrčati kosu, ali mu je također i ponudila savjet: »Moraš se odmoriti.« Premda je Jimi sad već bio odrastao čovjek, Ernestine je nakon toga susreta ostala s osjećajem da nije to liko drukčiji od dječaka s ključem oko vrata za kojega se nekoć davno brinula - doimao se jednako izgubljenim kao i tad.

Na koncertu te večeri cijela je Jimijeva obitelj sjedila u prvom redu. Lin­da Jinka, jedna od Jimijevih novih posestara, držala je transparent s natpisom: »Dobrodošao kući, Jim i! Vole te tvoje sestre.« Premda je raspored sjedenja bio znak odavanja počasti obitelji, također ih je i smjestio ravno pred zvučnike pa je Al jedan dio zaglušujuće predstave promatrao s prstima u ušima. Što se tiče izvedbe, bend je odsvirao standardni set od devet pjesama, a najveću reakciju publike izazvale su Foxy Lady i Purple Haze. Jimi je redom prozvao sve srednje škole u području, ali najveći je pljesak dobio kad je spomenuo školu Garfield. Tom Robbins napisao je recenziju koncerta za Helix, a u članku je Jimija nazvao »crnim patuljastim kaubojskim Oscarom Wildeom u egipatskoj odjeći« s glasom poput »džema od malina - gustim i slatkim«. No, Robbins je Jimijeve zabavljačke sposobnosti ipak proglasio vrijednima pljeska: »Unatoč plitkoći većine njegova zvuka, Hendrix je vraški uzbudljiv izvođač. Ono čega mu nedostaje sadržajno on nadomješta stilom. Zapravo je majstorski stilist, nevjerojatni prim jer vrhunske erne predstave. On je Adam Clayton Powell na DMT-ju i vraški je dobro, hvala na pitanju«. Većina ljudi u publici nije bila tako kritična: za njih je Jimi jednostavno bio klinac iz kvarta koji je uspio i gromoglasno bi mu pljeskali čak i da je samo izišao na binu na odsviravši ništa.

Tulum nakon koncerta održan je u otmjenom hotelu Olympic. Kao najelitniji hotel u Seattleu, Olympic je bio jako daleko od ušljivih rupa s jednim kuhalom u kakvima je Jimi živio u djetinjstvu. Jimi je naručio večeru u sobu - b iftek - a 193

ustrajao ja ne tome da njegova obitelj učini isto, na njegov račun. To je možda bilo prvi put da je Jim i svome ocu kupio obrok pa je već i to bila velika osobna satisfakcija. Jim i je Leonu dao pedeset dolara, a Alu je rekao neka mu slobodno kaže ako išta treba. Negdje oko ponoći Jimija je menadžer podsjetio da ima dogovoreno pojavljivanje u školi Garfield u osam ujutro, to jest za malo više od nekoliko sati. Ne obazirući se na savjet da bi bilo bolje da pođe na počinak, Jimi i Leon su veselo ispijali Alov bourbon, Jim i je bio razočaran što se Leon bavi sitnim prijevarama pa je bratu rekao da se dovede u red, ali njegove riječi neće imati previše učinka: Jim i je znao da je Leonovo odrastanje bilo jednako teško kao i njegovo, a da Leon nije imao spasitelja u obliku gitare i glazbe. Premda je i Leon imao umjetničkih sklonosti, biti mladim bratom Jimija Hendrixa imalo je i svoje loše strane, jer Leona su stalno usporedivali sa starijim, nadarenijim bratom.

U 7 i 30 ujutro do Alove je kuće došao novinar Patrick MacDonald koji je trebao Jimija odvesti na nastup u školi Garfield - MacDonalda su zamolili da se pobrine da Jimi stigne na vrijeme. Kad su stigli u školu, tamo ih je dočekao promotor Pat O'Day s limuzinom pa je Jim i pretpostavio da su ostala dva člana benda unutra. Ali auto je bio prazan; O'Day nije uspio probuditi ni bend ni ekipu, a niti pronaći gitaru za Jimija. O'Day je bio iznenađen što Jim i na sebi ima istu odjeću u kojoj je sinoć nastupio; nije se istuširao, nije spavao, a još je uz to bio mamuran. »Nije bio sposoban svirati, čak ni govoriti«, rekao je ravnatelj škole Garfield Frank Fidler koji je Jimija poznavao još kao dječaka. Pa se odustalo od zamisli da Jimi održi nastup. O'Day je predložio da Hendrix samo odgovara na pitanja učenika.

Učenici su se okupili u školskoj sportskoj dvorani, jedinoj prostoriji u koju je moglo stati svih 1200 učenika. O'Day je izgovorio kratku najavu, rekavši okuplje- nima da je i Jim i nekoć pohađao istu školu kao i oni, a sad je, eto, međunarodno slavan. »T<linci su se već počeli zezati«, sjeća se Peter Riches koji je fotografirao događaj. »Mnogi očito nisu imali pojma tko je Jimi.« Čudnom ironijom sudbine, mnogi od zadirkivača bili su Afroamerikanci koji nikad nisu čuli Jimijevu glazbu, jer se nije puštala na crnim radio postajama, čak ni u Seattleu; nekima je pak smetala njegova ekstravagantna odjeća. »U to je vrijeme škola Garfield bila vi- soko ispolitizirana, a pokret Black Power je bio u procvatu«, sjeća se tadašnji učenica Vickie Heater. »Klince je smetalo kad se pojavio taj neobični, hipi glaz- benik.«

Tijekom intervjua i u televizijskim gostovanjima Jimi je znao biti šarmantan i sipati zanimljive odgovore kao iz rukava, ali ovdje u školi Garfield bio je ma-194

muran i silno nervozan i hrabrost ga je napustila. Ne mogavši naći prave riječi, Jimi je promrmljao: »Bio sam tu i tamo i svugdje i sve šljaka.« Zatim je napravio dugu stanku prije nego što je izjavio da je Purple Haze napisao za školu Garfield - školske boje bijahu purpurna i bijela. I s tim je završio Jimijev kratki govor. Pu­blika je počela zviždati i dovikivati provokacije. O'Day je brzo zgrabio m ikrofon i počeo ih ohrabrivati da postavljaju pitanja. Jedan je dječak podigao ruku i upitao: »Koliko je već prošlo otkad si otišao iz Garfield High?« Jimi je napustio školu prije točno sedam i pol godina, ali pitanje ga je zateklo. Spustio je glavu i promrmljao: »Oh, prije otprilike 2000 godina.« Jedan drugi učenik upitao je: »Kako pišeš pjes- me?« Jimi je na trenutak zastao, a onda je opet pogledao u pod. »Sad ću vam reći zbogom i izići kroz vrata, sjesti u limuzinu i odvesti se na aerodrom. Kad iziđem, okupljanje će završiti i zazvonit će zvono. A kad začujem to zvono, napisat ću pjesmu. Hvala vam.« Rekavši to, Jim i je izišao iz dvorane. Cijeli je dogadaj trajao manje od pet minuta. Nekoliko je učenika vikalo »buuu!«, a ravnatelj im je svima zapovjedio neka se vrate u učionice. O'Day i Patrick MacDonald otišli su potražiti Jimija, ali nisu ga mogli pronaći. Prvo su pogledali u limuzinu zatim ponovno provjerili dvoranu, ali nije ga bilo. Tad je MacDonald počeo provjeravati urede trenera i u jednoj je zamračenoj sobi zamijetio pogrbljeni lik. Upitao ga je je li dobro, a Jimi je odgovorio: »Aha. Samo što se bez gitare u rukama jednostavno nisam u stanju suočiti s publikom. Ne osjećam se dobro.« Otišli su do limuzine. Kad su već bili blizu, MacDonald ga je zamolio da mu se potpiše na objavu za tisak. Prije nego što će se potpisati, Jimi je s papira počeo čitati svoju biografiju. »Nikad to prije nisam vidio«, rekao je i prvi se put toga dana ozario. U objavi za tisak proglasili su ga tri godine mladim no što je bio, iskrivili dobar dio njegove povijesti i ubacili mnogo izmišljenih podataka. »Ovo je za crknuti od smijeha«, rekao je Jimi, smijući se. Ušao je u limuzinu i, dok su vrata još uvijek bila otvore- na, ispričao se za svoje ponašanje na skupu učenika. »Bilo je čudno kako je sve to ispalo«, rekao je O'Day. »Sve je to bila njegova zamisao. Toliko je silno želio otići u školu koju je nekoć pohađao. Trebao je to biti povratak pobjednika, ali kad je došao tamo, usrao se od straha.« Možda se Jimi, kao i mnogi drugi kojima u srednjoj školi nije bilo baš krasno pa jedva dočekaju proslavu desetogodišnjice mature da napokon svima pokažu da su uspjeli, htio napokon u školu Garfield vratiti kao junak. Umjesto toga, iz škole je otišao baš kao i sedam i pol godina ranije: s gorkim okusom razočarenja i srama.

195

Jimijevih ludih dvadeset i četiri sata u Seattleu ostavili su ga fizički i emocio- nalno iscrpljenim, ali nije se imao vremena odmoriti. Tijekom sljedećih četrnaest dana bend je imao zakazanih trinaest koncerata. Dvadesetpetoga veljače dovezli su se u Chicago na dva rasprodana nastupa u Civic Opera Housu: jednu matineju u 3 poslijepodne i večernji nastup u 7. Nakon matineje bend je limuzinom otišao u hotel. Kad su vozili niz Michigan Avenue, sustigao ih je jedan auto, a kroz prozor se nagnula mlada žena i pokazala na natpis na svom kovčežiću. Pisalo je »Plaster Casters of Chicago« (izrada gipsanih odljeva). Jim i im je mahnuo da ih slijede.

Kad su došli do hotela Chicago Hiltona, trojica članova benda izišli su iz limuzine i ostali stajati na pločniku. Kao i obično, The Experience nisu imali tje- lohranitelje. Pritrčale su im tri uzbuđene mlade žene. »Mi smo Plaster Casters of Chicago«, objavila je jedna od njih, »i htjele bismo napraviti gipsane odljeve vaših Hampton Wicks«. Cynthia 'Gipsarica' A lbritton, dvadesetogodišnja šefica tročlane ekipe izmislila je izraz »Hampton Wick«*, jer je mislila da će se njezin čikaški naglasak doimati vise 'svjetskim ' ako uporabi cockney.

Jim ijev odgovor: »0, da, čuo sam za vas. Dođite s nama u sobu.« Mreža groupie cura u Americi bila je dobro povezana i dobro upućena u zbivanja pa je jedna od cura u L.A.-u rekla Jimiju da Cynthia radi odljeve genitalija rock zvijez- da. Unatoč činjenici da je već dala otisnuti naziv svog biznisa na majicu, Cynthia je zapravo još uvijek bila neiskusna u tome i tek je trebala napraviti prvi odljev. Jimi je pristao biti pokusni kunić, Noel se ponudio da će ići drugi, a Mitch je - u rijetkom trenutku bistra razmišljanja - uljudno odbio.

Djevojke su pošle za Jimijem u sobu. Cynthia je u kupaonici miješala zubarski gips za uzimanje odljeva dok su druge dvije počele obrađivati Jimija. Jedna je sve zapisivala u blok kako kakva znanstvenica, premda je - s obzirom da nikad prije nije vidjela penis - bila zabezeknuta veličinom Jimijeva primjerka. »Nismo bile pripremljene na to da je tako velik«, napisala je kasnije Cynthia. Dok je Cynthia miješala gips, jedna od djevojaka počela je oralno zadovoljavati Jimija. Cim se ukrutio, morao je gurnuti penis u vazu punu gipsa, a onda su mu rekle neka ostane miran, i ukrućen, cijelu minutu dok se gips ne stvrdne. Cynthia je zapisala: »Ima najveću kitu koju sam ikad vidjela!« Cijeli je postupak, kako će kasnije reći Noel, bio »više klinički nego erotičan«. Tijekom uzimanja odljeva u sobi je vladala potpuna tišina. »Jimijev odljev bio je jedan od prvih koje smo uzele i nismo mu dovoljno nauljile pubične dlake pa ih se mnogo zalijepilo za

• igra riječu londonskom slangu; izm išljanje riječi koje se rim uju s on im što zapravo želiš reći: npr. sausage& m ash = cash, China p ia te = m a te , tro u b le & s tr ife = w ife itd.; stoga H am pton W ic ks =d ic k s; nap prev.

196

gips. Postojao je samo jedan način da to riješimo - čupajući jednu po jednu.« To je trajalo gotovo deset minuta. Jim i vise nije bio tako voljan surađivati pa je počeo koristiti sad već stvrdnuti odljev za samostimulaciju. »Gurao je unutra-van u odljev, zapravo ga jebući, jer s obzirom da je to bio njegov odljev, po veličini mu je savršeno odgovarao«, rekla je Cynthia. Dok je Jimi gurao u odljev, pokretima koji su jako sličili onome kako je na bini baratao s gitarom, vrata sobe otvorio je menadžer turneje Gerry Stickless. Činjenica da nije ni trepnuo kad je vidio kako Jimi ševi vazu punu zubarskoga gipsa dok jedna djevojka marljivo zapisuje u blok, mnogo govori o prirodi turneja benda The Experience. »Daj mi, ovaj, samo javi kad budeš gotov«, bilo je sve što je Stickwell rekao prije nego što je izišao. Cure su zatim otišle u Noelovu sobu, premda njegov odljev nije tako dobro ispao. Noel je u svojim memoarima napisao: »Moj je odljev ispao neobično, kao sa na- vojima.« Noel je za to okrivio nekvalitetan zubarski gips i Sticklessovo otvaranje vrata u krivom trenutku. Jimi je pitao Cynthiju što će učiniti s tim odljevima, ona je odgovorila da će ih izložiti, a činilo se da on nema ništa protiv. Kad je kasnije te odljeve zaista izložila u jednoj umjetničkoj galeriji, u jednim su novinama Hen- drixov odljev nazvali 'Penis De M ilo '*.

Jim i je možda bio Penis De Milo, ali je takoder bio vrlo umoran čovjek usred dugačke turneje. Na tulumu nakon koncerta, većina članova benda i prateće ekipe spetljala se s groupie curama - Noel i Cynthia su otišli zajedno - ali Penis De Milo žudio je samo za snom pa je sjedio sam u kutu. Dok su ostali tulumarili, Jim i je zaspao u naslonjaču, prekrivši lice šeširom.

Tri tjedna kasnije u Ottawi, Jim i je u backstageu imao susret koji je bio da- leko romantičniji nego vrijeme provedemo s Plaster Castersicama. Kad su došli u grad otkrio je da malo niže od hotela svira Joni Mitchell koju je bio upoznao još u Villageu. Tijekom prvog dijela turneje iz 1968. godine Jimi je počeo voditi dnevnik. Za 19. ožujka je zapisao:

Stigli u Ottawu, prekrasan hotel, čudni ljudi. Krasna večera. Razgovarao sam s Joni M itchell telefonom. Mislim da ću je večeras snim iti sa svojim izvrsnim (da pokucam o drvo) kasetofonom. Ne mogu naći ništa zeleno. Sve je plastično. Prekrasan pogled.

* igra riječ im a na osnovi 'Venus De Milo"; - nap. prev.

197

Čudesan zvuk na prvom nastupu, dobar na drugom. Otišao sam dolje u mali klub čuti Joni. Fantastična cura s nebeskim tekstovima. Svi smo otišli na tulum. Oh, m ilijuni cura. Kasnije, slušao vrpce i pušio u hotelu.

U Ottawi je Jimi odsvirao dva nastupa u Capitol Theatreu u kojega stane 2.300 ljudi. U neobičnom obratu koji je jasno pokazivao koliko je narasla njegova popularnost u samo godinu dana, predgrupa su mu trebali biti The Monkees, no otkazali su. Na bini u Ottawi Jim i je prvi put spomenuo Vijatnamski rat, što će uskoro biti standardna stvar na njegovim koncertima: »Umjesto da tamo ratuju, zašto ih ne bi poslali kući pa da umjesto pušaka M16, ručnih granata tenkova rukuju gitarama? To je bolje od oružja.«

Sljedećega je dana opet Joni imala glavnu ulogu u njegovu dnevniku.

Danas smo napustili Ottawu. Oprostio sam se od Joni poljupcem, malo odspavao u autu, stali smo u jednoj zalogajnici na autoputu - mislim na pravu zalogajnicu, kao iz filmova... Noćas se u Rochesteru ništa nije dogodilo. Otišli smo u grozan, grozan restoran. Slijedili su nas neki štemeri. Vjerojatno su nas se bojali, nisu nas mogli prokužiti - mene s mojim indijanskim šeširom i meksičkim brkovima, M itcha s njegovim kaputom iz bajke i Noela s trakom s uzorkom leopardova krzna oko šešrira, naočalama i stranim naglaskom. 'Ku noć svima.

Nedugo nakon toga zapisa Jimiju je očigledno dojadila jednoličnost života na turneji pa su se daljnji zapisi sveli na »S.O.S.« iz »sveg tog istog sranja«. Jedan dan koji se isticao bio je posjet Clevelandu u ožujku. Bend je stigao u grad dan prije koncerta, a Joe Esterhaus (kasnije poznat po scenarijima koje je napisao) uspio je nagovoriti Jimija na neobaveznu svirku u lokalnom klubu da bi imali još materijala za članak u časopisu Time. Tamo je bio i Leonard Nimoy, Mr. Spock iz »Zvjezdanih staza«, koji je zatulumario s Jimijem, što je dovelo do neobičnih fotografija. Jim i je Nimoyu pokazao bedževe na svom šeširu mešu kojima su se isticali »Vodite ljubav, a ne rat!«, »Mir po svaku cijenu«, »LBJ je kre- ten«, »Napušen« i jedan kojega je kupio te večeri: »Daj da se malo hvalimo«. Jimi se spetljao s jednom klivlendskom groupie. »Nakon nekog vremena gradove u kojima si bio pamtiš po komadima«, rekao je jednom reporteru negdje u to vri­jeme. »Dođemo u neki grad i nemaš vremena napraviti ništa osim poševiti nekog komada pa si ne možeš pomoći nego da gradove pamtiš po curama, osim što mi se ponekad dogodi da pobrkam cure i gradove.« Jimija je na toj turneji pratio198

publicist Michael Goldstein, baš zato da se pokušaju izbjeći takve Jimijeve izja- ve, ali nažalost ni to se nije pokazalo učinkovitim . Jimi je rijetko slušao savjete, a držati ga dalje od nevolja postao je poslom s punim radnim vremenom.

Sljedećega su dana The Experience gostovali u emisiji na radiju, a zatim su odsvirali prvi od dva koncerta u klivlendskom Public Music Hallu. Odmah nakon rane predstave Jimi je taksijem otišao do prodavaonice automobila. Prodavač u Blaushild's Chevroletu nije mogao biti iznenadeniji no što je bio kad ga je vidio - jedina druga slavna osoba koju je ikada uslužio bila je Dinah Shore, čije su slike sad bile posvuda po zidovima. Jim i je prvo na pokusnu vožnju izvezao novu Corvette Singray, a onda je iz snopa novčanica koje je zaradio nastupom izvadio osam tisuća dolara i kupio taj auto. Nije imao vozačku dozvolu - zaista, s tako slabim vidom kao njegovim teško da bi prošao pregled kod okulista. Osim toga, nije imao garažu niti ikakav stambeni prostor osim iznajmljenog stana u Londonu. Kupivši auto u Clevelandu, a s obzirom na to da je živio u Engleskoj, privremeno se zabrinuo kamo će s autom. Uvjerio je prodavača da mu odveze auto u New York City, gdje će ga njegov menadžer pohraniti, Zatim se taksijem vratio natrag u koncertnu dvoranu, gdje je odsvirao sljedeći nastup. Sat vremena nakon početka, baš kad se spremao zapaliti gitaru, nastup je bio prekinut zbog dojave da je u dvorani bomba. Kad bomba ipak nije pronadena, Jim i se vratio na binu i objavio: »Nitko osim Jimija ne može zapaliti ovu dvoranu«, a potom je nastavio svirati ostatak predvidenog seta. No, Jimi taj dan nije smatrao nimalo neobičnim, zapravo je za njega bio tako normalan da je u dnevnik ponovno zapi- sao »ista stara sranja«. Osam tisuća koje je potrošio na auto, 1968. je godine bilo mnogo novca, pogotovo za nekoga tko je odrastao u tako velikom siromastvu, ali čim je Jim i počeo mnogo zaradivati, taj je novae vrlo brzo trošio. Čak i nakon što je postao uspješan, Jimi je i dalje živio kao onda kad je bio bez prebijenog novčića - to jest, kao da mu je svaki dan posljednji. Za nekoga tko je odrastao u neimaštini, brzo je prigrlio život bogataša.

Doduše, čak i na vrhuncu rastrošnosti, Jim i se nije ni približio ekscesima Jima Morrisona, na koga je toga mjeseca naletio čak dvaput. Prvi put je bilo u jednom klubu u New Yorku gdje je Jimi svirao, onako iz gušta, s The Chambers Brothers. Morrison je bio u publici i tako pijan da je zgrabio m ikrofon i počeo vrištati psovke i gadarije. Tijekom te katastrofalne epizode - koja je kasnije izišla na piratskoj kaseti - Morrison je dopuzao do Jimija i viknuo: »Želim ti pušiti kurac!« Morrison je to rekao dovoljno glasno da su ga čuli i ostali u klubu - uključujući Janis Joplin. Zgađena time kako je ispala ta večer, Janis je prekinula cijelu stvar razbivši bocu viskija Morrisonu na glavi, na što su je izbacili iz kluba.199

Mjeseca dana kasnije, na koncertu The Experiencea u Montrealu, Morrison se opet pojavio i uspio se probiti do prvoga reda ispred bine. Dečki iz osiguranja nisu ga pustili dalje pa je povikao: »Hej, Jim i! Daj da se popnem gore i pjevam, čovječe, da skupa zabrijemo!« Hendrix ga je odbio, rekavši: »Ne, hvala.« Na to je Morrison zaurlao: »Znaš li ti tko sam ja? Ja sam Jim Morrison iz The Doorsa.« Hendrixov odgovor: »Je, znam tko si. A ja sam Jimi Hendrix.«

Peti travnja 1968. bila je jedna od istinski izuzetnih večeri na toj ludoj turne­ji. Imali su zakazana dva nastupa u Newark Symphony Hallu, dvorani s tri tisuće sjedala, ali kad su limuzinom ušli u grad prošli su pokraj jednog tenka i zapitali se da nije možda izbio rat. Na neki način i jest: dan ranije bio je ubijen Dr. Martin Luther King, ali Jimi je tu vijest čuo tek kad su došli u Newark, grad u kojemu su predvidali pobunu. Kad je njihov bijeli vozač limuzine čuo vijesti, odbio je dalje voziti osim ako Jim i ne sjedne na sjedalo suvozača pokraj njega.

Kad su došli do dvorane, policija je Jimiju naredila neka odsvira samo prvi koncert, a drugi su otkazali. Do zakazanog početka nastupa u dvoranu je stiglo samo 400 ljudi, a Jim i je rekao: »Ova je pjesma za moga prijatelja«, i zasvirao dugački, žalobni blues instrumental. To je bio Jim ijev način odavanja počasti Dr. Kingu, a izvedba te pjesme je bila tako duboka i dirljiva da su mnogi u publici zaplakali. Dok je bend svirao, izvana su dopirali pucnjevi. Nakon sat vremena im- provizacije, Jim i je spustio gitaru i sišao s bine. Nije bilo pljeska, publika je znala da je to bio pogrebni marš. No, Jim ijevo odavanje pocasti Martinu Lutheru Kingu nije bilo gotovo; iste te večeri je u New York Cityju svirao s Buddyjem Guyem u Generation Clubu. Sljedećega je tjedna bez ikakvog publiciteta poslao pet tisuća dolara u zakladu u cast Dr. Kinga. Kingova poruka o rasnoj ujedinjenosti i nena- silju duboko je odzvonila u Jimiju koji je i sam radije izbjegavao izravni sukob u svim područjima svoga života. »Jednom kad moć ljubavi nadvlada ljubav prema moći«, rtakao je Jimi jednom, »svijet će spoznati mir.« U pjesmama koje je napi- sao toga proljeća počeli su se pojavljivati nagovještaji socijalne osviještenosti, a većinu je tih pjesama planirao staviti na treći album Electric Ladyland. U House Burning Down pozivao je ljude da »radije uče nego da izgore«, odjek poruke Dr. Kinga. Na toj pjesmi i još nekoliko drugih radio je u studiju Record Plantu u travnju i prvoj polovici svibnja. Čak i onih dana kad bi u studiju proveli punih osam sati, Jimi bi nakon toga odlazio svirati u lokalne klubove. Jedno od mjesta na kojemu se najradije zadržavao bio je Generation Club u Zapadnoj osmoj ulici, a rado je odlazio i u klub Scene. U to je vrijeme živio u hotelu W arwick, a svoju je sobu koristio kao neslužbeni studio u kojemu je snimao demo snimke za pjesme koje je napisao. Nakon jednog posebno divljeg tuluma za gitaristu Mikea Bloom- 200

fielda - na kojemu je, između ostalih, nazočio i Truman Capote - Jimija su izbacili iz tog hotela pa se preselio u hotel The Drake na Pedesetšestoj ulici.

Premda su se Jimijeve ploče još uvijek dobro prodavale, bend je trošio gotovinu jednako brzo kako je dolazila pa je pritisak da se napokon snimi treći album svakim danom postajao sve veći. U Velikoj Britaniji su 19. travnja na eti- keti Track Records objavili Smash Hits, zbirku najvećih hitova. To je nakratko smanjilo pritisak, ali najveća briga ostao je sljedeći studijski album koji je jako sporo napredovao. Jim i je počeo inzistirati na snimanju po nekoliko verzija sva- ke pjesme. Nezadovoljan time što prva dva albuma nisu predstavila njegov rad onako kako je želio, Jim i više nije bio voljan slušati Chasa Chandlera ili ostale članove benda. »Jimi je pokušao preuzeti vodstvo nad svime«, sjeća se Noel Redding. »Često sam odlazio sa snimanja i, priznajem, olajavao sam Jimija.« Jedan od zapisa iz Noelova dnevnika je dobar pokazatelj stresa pod kojim je bio bend: »Ubija nas pritisak javnosti da svaki put moramo stvoriti nešto briljantno, dok se od nas, u osnovi, istovremeno očekuje da ostanemo isti.« Chandlera je takoder silno smetao broj ljudi koje bi Jim i dovlačio u studio. Snimanja su počela dobivati ozračje produženih tuluma, velika promjena u odnosu na to kako su bila snimana prva dva albuma. Jaka radna etika koja je provela bend kroz ranije ploče bila je odbačena u korist opuštenog, ležernog improvizatorskog pristupa snimanju. Toga se proljeća, osjećajući duboku frustraciju, Chas povukao s mjes- ta producenta.

Početkom svibnja s jednog je snimanja ljutito otišao i Noel, propustivši čak i snimanje Voodoo Chile. Taj je session, kao i mnogi iz toga perioda, izrastao iz neobavezne svirke u klubu Scene ranije te večeri. Kad se klub zatvorio, Jimijeva cijela pratnja preselila se u Record Plant. »Jimi ih je sve pozvao u studio«, sjeća se Jack Casady. »Bilo je to najmanje dvadeset ljudi, a većini od njih tamo nije bilo mjesto.« Oko 7 i 30 ujutro započelo je službeno vrijeme snimanja, s postavom koja je uključivala Jimija na gitari, Mitcha na bubnjevima, Stevea Winwooda iz The Traffic na klavijaturama i Jacka Casadyja iz Jefferson Airplane na basu. Pjesma je snimljena u samo tri pokušaja, premda su se sva tri otegnula. Objavlje- na verzija traje15 minuta, što je najduža službena Hendrixova studijska pjesma. Nakon nekoliko snimaka Casady je morao otići na drugu gažu pa je ta zadnja snimka postala master za Voodoo Chile. To je snimanje, kao i mnoga druga te go­dine, bilo vrlo različito od organiziranih, kontroliranih produkcija pod Chasovim vodstvom za vrijeme snimanja prvog albuma, ali spontanost je više odgovarala Jimijevoj muzi. Voodoo Chile će se pokazati kao jedna od njegovih pjesama s najdužim vijekom trajanja.

201

Do sredine 1968. godine cijeli se Jim ijev život vrtio samo oko glazbe. Ako nije bio u studiju, bio je negdje na nekakvoj neobaveznoj svirci. Ako ne tamo, onda je svirao na koncertu. Kao da bez gitare nije mogao postojati. Kad je nji- hov nastup na »Miami Pop Festivalu«, ujedno i posljednji koncert na njihovoj američkoj turneji, otkazan zbog kiše, Jim i je potaknuo svirku u hotelskom baru, a pridružili su mu se Frank Zappa, A rthur Brown i John Lee Hooker. »To je bila vjerojatno najbolja glazba koju sam ikad u životu čula«, sjeća se Trixie Sullivan. U Miamiju se Jimi morao iz hotela izvlačiti kroz prozorčić kupaonice, jer bend nije imao dovoljno gotovine za platiti račun, unatoč tome što su na to j turneji zaradili pola milijuna dolara. Prva američka turneja The Experiencea završila je istom vrstom suludosti koja je obilježila gotovo svaki od nastupa na njoj. Toga dana kad je bio otkazan koncert u Miamiju Jimi nije ništa zapisao u svoj dnevnik, ali da jest, vjerojatno bi taj dan - kao i mnogi drugi tog ludog proljeća - bio opisan kao »isto staro sranje«.

202

NEW YORK, NEW YORKsrpanj 1968. - prosinac 1968. ___ ____

PRVI NA MJESEC *m »Hendrix je nevjerojatan i na-

dam se da će on prvi na Mjes- ec. Ako nastavi ovako kao na albumu, i hoće.«// iz recenzije albuma Electric Ladyland u časopisu Rolling Stone

Sredinom 1968. se stroj koji je dvije godine ranije stvorio The Jimi Hendrix Experience počeo raspadati. Frustriran slabim napredovanjem u studiju, Chas Chandler otišao je s mjesta Jimijevog producenta. Takoder je prestao biti J im i­jev sumenadžer, premda okolnosti njegova odlaska još uvijek nisu posve jasne: Chas je uvijek tvrdio da je on dao otkaz, ali Trixie Sullivan se sjeća da je Jimiju dano na odluku da izabere Chasa ili Michaela Jeffreyja. »Jimi je odabrao ostati s Mikeom«, rekla je Trixie. »Chas mu to nikad nije oprostio.« Jeffrey je otkupio Chasov udio za 300.000 dolara. Unatoč početnoj ljutnji, promjena je zapravo možda poboljšala Chasovo zdravstveno stanje - teškoće u radu s Jimijem bile su tako goleme da je Chasu počela ispadati kosa u pramenovima, a dijagnosticirano mu je oboljenje zvano alopecija za koje se vjeruje da je izazvano stresom. Svejed- no, Chasov je odlazak bio vrlo značajan za Jimija, budući da je Chandler bio taj koji je zapravo stvorio The Jimi Hendrix Experience. »Chas je bio medu rijetkima koji su Jimiju uvijek govorili istinu«, sjeća s Kathy Etchingham. »Kad je izgubio njega, Jim i je ostao okružen ljudima koji su mu stalno govorili 'da'.« Jeffrey je odabrao ne miješati se u kreativne odluke, sve dok Jimi bude voljan snimati i ići na turneje. Chas će kasnije optužiti Jeffreyja da je Jimiju postao »acid frend« samo da mu se uvuče pod kožu. Istina, Jim i je počeo uzimati sve više acida,203

jer smatrao je da mu ta droga pomaže u pisanju pjesama, a i omogućavala mu je da nakratko pobjegne od stvarnosti. »Acid ga je zbilja oslobađao«, rekao je Jim ijev prijatelj Deering Howe. »Uzdizao ga je iznad rock'n'rolla, iznad bivanja crncem, iznad pritisaka slave. Odvodio ga je u mjesto gdje je bio Slobodan od svega toga.« No, kad god bi novinari Jimiju postavili pitanje o acidu, jako je pazio da njegov odgovor ne zvuči kao zagovaranje te droge. »Kad bih uzeo LSD, bilo bi to za osobnu zabavu ili samo zato što mi je ugodno, a ne iz nekih fizioloških razloga«, rekao je 1967. Češće je jednostavno ignorirao pitanja o drogi i skretao temu. »Glazba je siguran način da se čovjek odvali.«

Prekid suradnje s Chandlerom za Jimija je značio i promjenu lokacije, jer još uvijek su živjeli u istom stanu. Etchinghamica je unajmila novi stan u Mayfairu u Londonu, na adresi 23 Brook Street. Taj je novi stan zauzimao dva kata georgi- janske kuće u čijem se prizemlju nalazio kafić. U susjednoj je kući nekoć bio živio George Frideric Handel, za što je Jimi kasnije rekao da ga nadahnjuje u pisanju. Zbog Jimijeva zvjezdanog statusa morali su stanarinu platiti šest mjeseci unapri- jed, ali barem je na toj lokaciji mogao bučiti koliko ga volja.

Toga je Ijeta Jimiju na pameti bio još jedan najam, jer su on i Michael Jef­frey ušli u dogovor oko preuzimanja sad zatvorenog Generation Cluba u New York Cityju. Taj je klub bio jedno od Jimijevih omiljenih mjesta za svirke i premda im je početna zamisao bila da će ga ponovno otvoriti, na kraju su odlučili tamo sagraditi studio. Dio razloga za tu promjenu plana leži u astronomskim računima za boravak u studiju za vrijeme snimanja albuma Electric Ladyland - za svotu koju su potrošili na snimanje tog LP-a mogli su kupiti cijeli studio.

Sredinom 1968. Jim i i Jeffrey su već provodili sve vise vremena u SAD, gdje je bend na turnejama mogao ostvariti mnogo veće zarade nego u Engleskoj. »Ja sam Amerikanac«, rekao je Jimi za Melody Maker. »Volim Britaniju, ali nigdje ne- mam dom.« M itch M itchell je bio mnogo izravniji kad je rekao: »Budimo iskreni, velika lova zarađuje se u Americi.« Samo su SAD imale velike dvorane u kakvima je bend sada nastupao.

Jedan od značajnih pokazatelja većeg pomaka u njihovu načinu djelovanja bilo je kad je Jeffrey otvorio ured u New Yorku, zatvorivši londonski nakon što je zbog neplaćene stanarine iz njega zaplijenjen sav namještaj. »Kad sam se vratila u London po naše stvari«, sjeća se Trixie Sullivan, »otkrila sam da su sve odnijeli, čak i telefone. Našla sam samo snop papira nasred poda.«

Premda su The Experience nastupima zarađivali sve vise, narasli su i nji- hovi troškovi, a činilo se da je cijela operacija na rubu kolapsa. Noel Redding je bio jedan od onih koji su se stalno žalili i govorili da im se čini da ih Jeffrey204

potkrada. »Problem je bio u tome«, rekla je Trixie Sullivan, »što nikad nismo znali koliko zapravo novca imamo. A svi su - uključujući Mikea - živjeli po devizi 'daj da sve odmah potrošimo'.« Kad bi Jim i čuo da je zarada za neki određeni koncert 10 tisuća dolara, odmah bi točno tu količinu novca potrošio na nakit ili na odjeću, ne uzimajući u obzir troškove postavljanja opreme ili 10% od zara- de koliko je odlazilo u Jeffreyjevu off-shore tvrtku Yameta na ime menadžerske naknade. Samo su računi za limuzine mjesečno iznosili tisuće dolara. »Jimi je znao u nekom butiku potrošiti deset tisuća dolara na curu koju je tek upoznao i koju nikad vise nije vidio«, dodala je Trixie. Račun benda u restoranu Speakeasy, gdje su jeli većinu obroka, mjesečno je premašivao četiri tisuće dolara. Sudski troškovi parničenja s Edom Chalpinom oko izvornog ugovora s PPX-om također su Jimija stajali tisuće i tisuće dolara.

Jeffrey i Jimi obojica su znali biti velikodušni, a Jimi je često dijelio novae. Recimo, 1968. je godine počeo plaćati stanarinu Fayne Pridgeon, kao neku vrstu kompenzacije za njezinu pomoć njemu kad je bio bez prebijena novčića. Nakon prvog posjeta Seattleu Jimi je ocu poslao deset tisuća dolara za novi auto i kamionet.

Jim i je takoder podupirao nekoliko projekata, često privatno, Kad su Abbie Hoffman i Yippies tražili financijera za projekt anonimnog raspačavanja marihu- ane, Jim i im je dao deset tisuća. Došli su na zamisao da će poštom slati mari- huanu pojedincima nasumično odabranim iz telefonskog imenika. Uz džointe bi bilo priloženo pismo u kojemu bi isticali da je ta osoba sad kriminalac i navodili koliko je osoba u zatvoru zbog posjedovanja marihuane. Premda je njihov izvor- ni plan da razašalju četrnaest tisuća džointa propao zbog toga što se motanje džointa i tipkanje tolikog broja pisama pokazalo prezahtjevnim, ipak su uspjeli poslati nekoliko tisuća pisama, a taj je događaj čak dospio na televizijske vijesti. Jimijevo sponzorstvo otkriveno je tek mnogo godina kasnije.

Krajem srpnja su The Experience započeli drugu američku turneju u Baton Rougeu, u Louisiani. Bio im je to prvi nastup tako duboko na jugu, a Noel i M itch su se iznenadili vidjevši koliko je Jimi nervozan. Žalio se da se osjeća vrlo nelagodno u državama gdje je segregacija još uvijek de facto norma. Bend je za- kasnio na zrakoplov pa su morali voziti do Shreveporta, što je dodatno povećalo Jimijevu tjeskobu. Kad su stali za ručak, Jim i je rekao kolegama iz benda da on ne može ući u restoran koji su odabrali. »Nisam vjerovao da je to moguće, čak ni 205

u Louisiani«, rekao je Noel. Redding je uvjerio Jimija da im se ipak pridruži. Jimi je bio jedini Afroamerikanac u restoranu i premda su ga ipak poslužili, njihova je nazočnost privukla mnoge ljutite poglede pa su ubrzo otišli. Nekoliko dana ranije su u zračnoj luci sreli legendarnog rokera Jerryja Leeja Lewisa, ali on nije prepoznao Hendrixa.

Većinu Jimijevih koncerata sad je promovirao Pat O'Day, a on se sjeća da je na nekoliko nastupa na jugu vladala velika rasna napetost. Na jednom je Jimi prošao kroz vrata backstagea pod ruku s jednom plavušom, a policajac koji je bio unajmljen kao njegov tjelohranitelj potegnuo je pištolj na njega. Vrištao je: »Crnčuga nema pravo dirati tu djevojku!« O'Day se tada zapitao neće li njego- va zvijezda skončati kao žrtva rasno motiviranog atentata. Jedan od O'Dayovih partnera zakoračio je između Jimija i pištolja, ali na to su oružje potegnula i ostala dvojica policajaca. Na kraju su ipak spustili pištolje, ali su u znak protesta napustili radno mjesto, zajedno s cijelom ekipom osiguranja. »Otišli su jer nisu mogli podnijeti pogled na crnca s bijelom djevojkom«, rekao je O'Day. Nakon toga je Pat bio bijesan kao ris, ali Jimi je ostao miran. »Prije pedeset godina«, rekao je, »ne bih smio ni ući u dvoranu. A za još pedeset godina nikoga vise neće biti briga za boju kože.« Jim i je u svom dnevniku bio jednako filozofski raspoložen: »Mogli bismo promijeniti Ameriku, ne od bijeloga na crno nego od staroga na mlado... Možete li si zamisliti da me čuva južnjačka policija?« Zapis u dnevniku završio je napomenom o partnerici s kojom je te noći dijelio krevet, a koja bi sigurno uzrujala policiju: »Vratio sam se u hotel, napušio se i vodio ljubav s visokom plavokosom južnjakinjom.«

Toga je rujna turneja dosegla i Seattle, a Jimijev drugi posjet rodnom gra­du prošao je lakše nego prvi, no svejedno je bio prepun događanja. Veći dio vremena Jimi je proveo tulumareći s Leonom, što je razgnjevilo Ala koji se želio praviti važan sa svojim slavnim sinom. »Došli smo kući stvarno kasno«, sjeća se Leon, »a kuća je još uvijek bila puna ljudi koji su čekali da se Jim i pojavi. Tata je čekao na vratima s remenom u ruci. Rekao je: 'Dečki, idite u sobu, za ovo ću vas izremenati!'« Jim i i Leon pogledali su ga u nevjerici, pitajući se hoće li ih zaista tući pred gomilom susjeda. Jimi je tad imao dvadesetpet godina, a Leon dvadeset. Nekoliko se susjeda umiješalo pa je Al spremio remen, ali je i dalje ostao silno ljutit.

Jim i se na sljedeći nastup u Vancouveru odvezao s obitelji radije nego da putuje s bendom. Išli su novim autom kojega je Jimi kupio Alu, a unutra su se nagurali Jimi, Al, Leon, Alova nova žena June i sedmogodišnja Janie, Juneina kći koju je Al bio posvojio ranije te godine. Kad su stali za ručak blizu Mount Vernona206

u državi Washington, jako su dugo sjedili za stolom prije nego što je itko došao preuzeti njihovu narudžbu - Jimi se zacijelo osjećao kao da je opet u Louisiani. Drugi su gosti zurili u njih, jer bili su jedini ne-bijelci u restoranu. »Dugo smo sjedili«, sjeća se Leon. »Na kraju nam je prišla jedna djevojčica i zatražila Jimijev autogram. Njezini su je roditelji pokušali spriječiti, ali ona je počela vrištati: 'To je Jimi Hendrix!' Pritrčala je stolu i Jimi joj se potpisao.« Tek nakon što su još neki gosti prepoznali Jimija, njihovu je stolu prišao konobar. Čak i u rodnoj državi, tek im je Jimijeva slava osigurala isti tretman koji su bijelci cijelo vrijeme imali.

Kad su došli u Vancouver, Jimi je bio sretan što će moći svirati za svoju baku Noru kojoj je posvetio Foxy Lady. Nora je kasnije dala 'recenziju' koncerta jednom TV reporteru: »Kako li je samo nabijao po toj gitari, ajme! Ne znam kako može podnijeti toliku buku.« Jimi se sastao sa svojim rodacima Diane i Bobbyjem te s tetom Pearl. Pearl ga je bila odgajala tijekom cijele jedne godine njegova djetinjstva pa joj se, kao da se žali majci, potužio na ubitačan raspored turneje. »Jimi je već tada bio u komi«, prisjeća se sestrična Diane Hendrix. »Rasplakao se pred mojom mamom. Bilo mu je dosta, htio je van iz toga. Nije htio nastaviti turneju.« Ipak, rekao joj je da nema izbora: njegov menadžer i cijela ekipa ovisili su o njemu, a sad je na platnom spisku već bilo tridesetak ljudi. Istu će tužaljku ponoviti još nekoliko puta u sljedeće dvije godine, no činilo se da Jimi nije spo- soban - možda zbog oskudice u kojoj je odrastao - odbiti turneju ili nastup.

Dva dana kasnije The Experience su svirali u Spokanu (država Washing­ton), gdje je kritičar za Spokane Daily Chronicle napisao: »Hendrix je zvijezda nastupa... Toliko je fizički prekrasan i tako je izvrstan glazbenik da je nemoguće skinuti pogled s njega.« Nakon koncerta, jedan je roadie na tulum u hotelu Da­venport pozvao osamnaestogodišnju Betsy Morgan. Betsy je na koncertu imala karte za sjedalo tako daleko od pozornice da isprva nije prepoznala Mitcha i Noe- la koji su bili domaćini tuluma. »Uživo su izgledali kao patuljci«, sjeća se ona, »jer bili su niski i obojica su imali dugačke noseve.« Nije prepoznala ni Jimija kad joj je prišao. Kad joj se napokon predstavio, pocrvenila je od neugodnosti. Upitao ju je bi li htjela doći s njim u njegovu sobu i slušati njegov novi album Electric Ladyland, za kojega joj je rekao da je o djevojkama poput nje.

U dizalu ju je pokušao poljubiti. Betsy je tada još uvijek bila učenica katoličke srednje škole pa se izmaknula i odbila ga, pognuvši glavu. »Jesi li prim ijetio da je tepih na podu dizala kariran?« upitala je.

»Ima li činjenica da sam crnac ikakve veze s tvo jim odbijanjem?« upitaoju je.

»Naravno da nema«, odgovorila je, »ali tek smo se upoznali.«207

Nakon toga se ozračje promijenilo, a Jim i se razvedrio. Lako je mogao osta- viti Betsy i pronaći si voljnu partnericu, ali sve ga je to jako zabavljalo. Kad su se vrata dizala otvorila, on ih je pridržao kao što bi se priličilo da se radi o princezi, a zatim je rekao Betsy: »Naš kat, gospo.«

Kad su ušli u njegovu sobu, Jim i je otvorio ormar pa su gotovo sat vremena isprobavali odjeću, presvlačeći se i slušajući njegov novi album. Bili su kao dvije najbolje prijateljice na rasprodaji u Saksu na Petoj aveniji, isprobavajući razne kombinacije, cijelo vrijeme hihoćući. »Imao je šal od perja pa je hodao po sobi kako kakva filmska diva«, sjeća se Betsy. U njegovu je ormaru bilo odjeće od baršuna i odijela žarko plave boje. Na kraju su sjeli na kauč i počeli razgovarati o djetinjstvu i raznim dogodovštinama iz života. Razgovor se dotaknuo škole, mode i mjesnih događanja. »Želio je znati moram li biti kod kuće u odredeno vri­jeme«, rekla je Betsy. »Zanimalo ga je sve o tome kako je to kad ideš u katoličku srednju školu.« Neki zavodnici bi to iskoristili kao način da navedu razgovor na seks, ali Jim i je ostao savršeni kavalir. »Ponašao se pristojnije od momaka iz škole s kojima sam izlazila«, rekla je Betsy.

Premda je živio životom iz priča, Jim iju je bilo teško razgovarati o sebi pa je radije slušao o životima drugih i o njihovim nedaćama. Imao je dar navesti druge da se osjećaju bolje, da se osjećaju važnima. Sa zanimanjem je slušao kad mu je Betsy opisivala svoje iskustvo na »Sky River Rock Festivalu«, prvom velikom festivalu na sjeverozapadu države. »Pričala sam mu kako sam izgubila cipele, o tome koliko je bilo blata, kako sam ostala bez prijevoza kući i o svim drogiranim ljudima koje sam tamo vidjela. Premda se na tulum u otvoreno pušila trava, Betsy nije vidjela da je Hendrix išta popio ili da je uzeo ikakvu drogu. Pio je samo kavu, držeći šalicu kao engleski gospodin.

Na festivalu je Betsy srela nekoga tko je rekao da je išao u školu s Jim i- jem, a ispalo je da ga je Jim i stvarno poznavao. Kako je noć odmicala, Jim i ni u jednom trenutku nije spomenuo da bi trebao spavati, a premda se vidjelo da je umoran, nije se micao s kauča. Upitala ga je ide li jedan stih u Purple Haze zaista: »Ispričajte me dok ljubim tog tipa«, na što je on umro od smijeha. Kasnije će Bet­sy reći da joj je ostavio dojam »usamljenika« i čovjeka koji u sebi nosi »duboku tugu«, unatoč vedroj vanjštini.

U devet ujutro Jimi je morao otići. Proveli su osam sati razgovarajući, a on je za nekoliko minuta trebao krenuti u Portland. Otpratio ju je do predvorja i dao joj dvadeset dolara za taksi. U njihovu je rastanku bilo odredene nelagode - znala je da joj prijateljice neće vjerovati da ga je upoznala pa ga je zamolila za auto­gram. Bio je dovoljno dobar da napiše: »Za Betsy i divnu večer koju smo proveli 208

zajedno.« Ispod je dodao хх i oo na način kako školarke označavaju pusice. Tek kad je ušla u taksi i pročitala što joj je napisao, Betsy je shvatila da se zapravo nisu ni poljubili.

Tjedan dana kasnije turneja je došla do Los Angelesa, gdje je nastup u Hollywood Bowlu - s osamnaest tisuća sjedala - bio posve rasprodan. Udubinu ispred pozornice, gdje je obično smješten orkestar, napunili su vodom, ali publi­ka je to uskoro počela koristiti kao bazen za zabavu, što je cijelom nastupu dalo ozračje pobjedničkog kaosa. Jimi je posvetio jednu pjesmu bubnjaru Buddyju Milesu koji mu je postao dobrim prijateljem, ali je zgranuto promatrao kako poli- cija mlati Buddyja kad se ovaj pokušao popeti na binu. Set od jedanaest pjesama uključivao je i The Star Spangled Banner, koju je Jimi počeo svirati ranije te godi­ne, obradivši je kao produženu gitarističku solažu. Mnogi su to kritičari dočekali na nož. Nat Freedland je u Free Pressu to nazvao »predugačkim, raštimanim tret- manom pjesme koja, budimo iskreni, nije pjesma na koju se odvaljuju frikovi«.

Iskoristivši kratki predah u rasporedu turneje, Jimi je unajmio kućerinu u Benedict Canyonu u L.A.-u koju su ranije iznajmljivali i razni drugi bendovi na turneji, uključujući i Rolling Stonese. Premda je tamo bio samo mjesec dana, bila je to najotmjenija kuća u kojoj je Jimi ikad živio. U susjednoj kući živio je glumac Buddy Ebsen koji je u to vrijeme imao hit seriju »The Beverly Hillbillies« (Seljačine s Beverly Hillsa); dok je promatrao kako se u kuću pokraj njegove useljava Jimi, zacijelo mu se činilo da pred sobom gleda oživotvorenje svoje TV emisije. Prem­da je bend za taj mjesec imao zakazano nekoliko nastupa i snimanja u studiju, ta četiri tjedna u L.A.-u predstavljala su prvi predah koji je Jimi imao u protekle dvije godine. Dao je da mu iz New Yorka dopreme corvettu, ali zbog katastrofal- no lošeg vida slupao je auto isti dan kad je stigao pa je kasnije kupio drugi. Kad bi imao slobodne dane Jimi je radio više-manje isto što i u Londonu i New Yorku: dugo je spavao i svaku je večer izlazio u klubove na Sunset Boulevardu gdje bi uvijek na kraju svirao. U klubu W hisky A Go Go upoznao je konobaricu Carmen Borrero, bivšu Playboyevu zečicu. Zanosna portorikanska plavuša uskoro mu je postala omiljenom družbenicom.

Jimijeva pratnja u Los Angelesu proširila se da uključi i njegova brata Leona. Leon je nedugo prije toga bio pristupio vojsci, ali je pobjegao bez dopuštenja i pridružio se slavnom bratu. Leon je otkrio da položaj Jimijeva zgodnog mlađeg brata ima i svojih prednosti. U backstageu nakon jednog nastupa pronašao je209

»...hrpu kokaina, Johnnyja Walkera, trave i svakakvih sranja«, sjeća se on. Nakon drugog nastupa Jimi ga je poveo na tulum kod Erica Burdona na kojemu su bili deseci Playboyevih zečica. Jim i je rekao Carmen Borrero: »To je moj mali brat, malo je šeprtljav, ali budi strpljiva s njim i daj mu štogod zaželi.«

Leon je imao samo dvadeset godina, ali bio je iskusan prevarant i činilo mu se da Jimijev menadžer vara Jimija, a to je mišljenje često izražavao. To je Jimiju silno išlo na živce, možda zato jer je imalo prizvuk istine. Do većeg je sukoba došlo tek kad je Leon bez pitanja uzeo Jimijevu limuzinu i otišao na dugačku vožnju. »Jimi je imao tri limuzine i u njima je čuvao drogu«, sjeća se Carmen. »Bio je strašno lju tit kad je vidio da mu nema auta ni droge.«

Činjenicu da postoji više groupie cura nego Hendrixa, Leon je koristio do maksimuma. »Sve su manekenke u L.A-u trčale za Jimijem«, rekao je Leon. »A kad nisu mogle dobiti Jimija, došle bi mladem braci. Nakon toga bi mi rekle: 'Red bratu da je to bila najbolja pičkica koju si ikada imao, reci mu za mene’.« Leon je na kraju izbačen iz Jimijeve pratnje, ali tek kad je započeo drugi dio turneje, a njemu su dali krivi raspored, no bujica groupie cura nastavila je bili logistička gnjavaža za Jimija. »Pojavile bi se u bilo koje doba nod«, rekla je Carmen. »Spa- vale bi ispred njegovih vrata.« S nekima od njih je Jimi spavao, čak i dok se vidao s Carmen i dok je još uvijek tvrd io da voli Kathy Etchingham u Londonu, ali čak ni njegov legendarni seksualni apetit nije bio tako velik kao vojska žena koje su htjele s njim u krevet.

Losanđeleska glazbena scena krajem šezdesetih bila je preplavljena dro- gom, a Jimijeva slava privlacila je dilere na isti način kao što je privladla groupie cure. Kokain, seconal, quaaludes i heroin postali su dijelom krajolika, a njihova uporaba zajedno s alkoholom postala je neizbježnim sastavnim dijelom Jimijeva života. Kad je miješao droge s alkoholom, Jimi je zapadao u neku vrstu ludila, kao što je bilo kad je netko provalio u kuću u Benedict Canyonu i ukrao Jimijeve gitare, odjeću i knjigu s tekstovima. U to je vrijeme u L.A.-u bio Paul Caruso, stari Jim ijev prijatelj iz Villagea, a u LSD-alkohoIjziranom bijesu Jimi je njega okrivio za krađu. »Mislio je da sam to ja učinio, jer sam bio hipi bez love«, re­kao je Paul. Caruso je rekao Jim iju da nije imao ništa s tim , ali Jim i se nije dao smesti. »Kad si zadnji put nešto osjetio?« upitao ga je Jim i i nakon toga ga je udario šakom u želudac. »Tako me jako udario da sam ostao bez zraka«, sjeća se Caruso. »Potrčao sam nizbrdo, a on je bacao kamenje i štapove za mnom.« 210

Caruso je utrčao u W hisky A Go Go, jer bili su u blizini kluba kad se to dogodilo, pa je prišao Noelu i rekao mu da je Jim i poludio. »Zvekni ga posred face«, bio je Noelov savjet. »lonako je već vrijeme da netko to učini.« Noel je smatrao da Jimijeva rastuća paranoja izazvana drogom zaslužuje kaznu, a ne suosjećanje.

Nekoliko dana kasnije došlo je do još jednoga dramatičnijeg incidenta, ovoga puta izmedu Jimija i Carmen Borrero. Premda posve nevjeran, Jim i je svejedno bio ljubomoran na Carmenina prijateljstva s drugim muškarcima, a po- gotovo s Ericom Burdonom. »Jimi je pio, a nije dobro podnosio alkohol«, sjeća se ona. M isled da nešto petlja s Burdonom, Jimi je bacio bocu na Carmen i pogodio je iznad oka. »Morali su me žurno odvesti u bolnicu, jer su se bojali da bih mogla ostati bez oka«, rekla je. Eric Burdon je bio šokiran kad se inače mirni Jimi pretvorio u nasilnika. »Bio je to početak sjemena tragedije, jer počeo je biti takav i prema drugim Ijudima«, prisjećao se Burdon. »Kasnije se ispričao i rekao mi je neke stvari iz svoga djetinjstva i odrastanja uz istu takvu brutalnost. Bio je to začarani krug nasilna ponašanja.« Jimi je rijetko okrivljavao svoje djetinjstvo za poteškoće koje je imao, češće je krivnju svaljivao na drogu.

No, droge nikad nisu na Jimija imale tako negativan utjecaj kao alkohol. Kad je pio, razbijao je hotelske sobe, kao onom prilikom u Švedskoj 1968. »Razbio bi sve u sobi«, rekao je prijatelj Herbie W orthington. »Čovjek ne bi očekivao da ne­tko s toliko ljubavi u sebi može biti tako nasilan.« Unatoč golemoj ko lidni droge koju je uzimao, alkohol je imao daleko pogubniji učinak na njegovu osobnost, baš kao što je igrao i značajnu ulogu u 'crnim ' raspoloženjima njegovih roditelja. »Jednostavno nije dobro podnosio alkohol«, rekao je W orthington. »Kad bi pio, pretvorio bi se u pravo kopile.«

Drugoga rujna 1968. u 4 i 30 ujutro, u hotelskoj sobi u Denveru Jimi je napi- sao konačne upute kako bi trebao izgledati omot za Electric Ladyland. Želio je ko- ristiti fotografije Linde Eastman (koja će se kasnije udati za Paula McCartneyja) i napisao je nekoliko natuknica koje je nazvao »Pismo za sobu punu zrcala«. Izraz 'soba puna zrcala' postao je Jim ijev omiljeni opis za suludo iskustvo bivanja superzvijezdom: poput zrcala u lunaparku, njegova je slava toliko toga izoblidla da je postala nekom vrstom zatvora. Jim i je već ranije 1968. napisao i snimio jednu verziju pjesme Room Full o f M irrors, a kasnije će snim iti još najmanje jed­nu, jer taj ga je koncept opčinjavao i stalno mu se vraćao. Jimijevih pet stranica natuknica napisanih na ukradenom hotelskom papiru bijahu nepovezani osvrt na 211

mnoge teme uključujući i nešto njegovih razmišljanja. »Nije bilo davno, ali čini mi se kao da su prošle godine otkad sam zadnji put osjetio topli pozdrav sunca«, počeo je. Nastavio je o Ethel, svojoj kujici, zatim o cariniku, konju od baršuna i o 'tekućoj dugi'. Također je napisao detaljne upute kako treba otisnuti LP. »Imamo dovoljno osobnih problema i bez da još moramo brinuti o tome jednostavnom, ali učinkovitom dizajnu«, upozorioje.

Unatoč svim njegovim uputama, diskografska se kuća oglušila o većinu Jimijevih zahtjeva. Dvostruki je album brzo izdan na etiketi Reprise 17. rujna za američko tržište i gotovo je odmah skočio na prvo mjesto Billboardove top Ijest- vice, što je bio veliki uspjeh za dvostruki LP. Zahvaljujući Jimijevoj veličanstvenoj obradi Dylanove A ll Along the Watchtower, koja je takoder postala najproda- vanijim singlom The Experiencea u Americi, album je ostao na vrhu top Ijestvi- ca gotovo do kraja godine. A ll Along the Watchtower nije se skidala s radija, a mnogi kritičari su se složili da je to jedina obrada neke Dylanove pjesme koja je čak bolja od izvornika. Pohvala da je Jimi nadmašio svog idola zacijelo mu je bila jedna od najslađih koje je ikad dobio.

Izlazak albuma na engleskom tržištu zakomplicirao se zbog dizajna omota. Imali su zakazano snimanje s dvadeset i jednom djevojkom, a izvorna zamisao je bila da one okružuju Jimija kao da je bog. Jim i je već ranije u intervjuima objasnio da se naslov albuma odnosi na groupie cure. »Neki ih ljudi nazivaju groupies, ali ja vise volim izraz 'električne dame' (Electric Ladies)«, rekao je. No, Jim i se počeo premišljati oko te zamisli i nije se pojavio na snimanju. Nakon toga su djevojkama ponudili dodatnu zaradu ako se pristanu razodjenuti. Konačna verzija omota s golim djevojkama - koja se Jimiju uopće nije svidjela - stvorila je kontroverzu koja je podigla silnu prašinu i privukla veliki publicitet na izdavanje albuma. Nažalost, omot je bio tako škakljive prirode da su ga mnoge prodavaoni- ce odbile držati na policama ili su postavljali uvjet da mora biti ubačen u smede papirnate vrećice. Album se u Britaniji popeo do petog mjesta na Ijestvici, a put do vrha najvjerojatnije mu je prepriječila činjenica da ga se na mnogim mjestima nije moglo kupiti.

Electric Ladyland je bio tako težak album da je Jimija stajao producenta Chasa Chandlera. Premda će LP kasnije biti općeprihvaćen kao Jimijevo stu- dijsko remek-djelo, recenzije u vrijeme izlaska bile su podijeljene, a mnogi su kritičari postavljali pitanje potrebe za dvostrukim albumom sa šesnaest pjesama. U časopisu Jazz & pop kritičar Frank Kofsky pitao se je li bilo »apsolutno nužno da nam se servira dugačak i povremeno monoton album«. Jimi je bio suprotno- ga stajališta i u intervjuima je često isticao da bi on radije da je album trostruki. 212

»Zaista smo na album stavili samo polovicu onoga što smo htjeli«, objasnio je.Mnogi kritičari nisu mogli izbjeći da Electric Ladyland nazovu konceptual-

nim albumom ili pak da proturječno kažu da nema dovoljno jak osjećaj kohezije. »Hendrix je dobar glazbenik i njegovi znanstvenofantastični koncepti nadilaze buku«, napisao je Tony Glover u Rolling Stoneu. »Zapravo ne postoji koncept (tu nema Sgt. Pepper tripova) - umjesto toga postoji jedinstvo, protok energije«. Glover je nastavio nazvavši album »produženim pogledom u Hendrixovu glavu... Hendrix: psihodelični superkmica*? Ili samo vraški dobar glazbenik/producent? Ovisi o tome želite li vjerovati imidžu ili svojim ušima.«

Nije samo u Rolling Stoneu Jimijeva rasa postala dijelom kritičarske analize - u to su ga vrijeme u nekoliko časopisa nazvali 'superkmica'. The East Village Other svoju je recenziju albuma Electric Ladyland naslovio 'Hendrix: Cassius Clay popa?' dok je pak kritičar Richard Goldstein nazvao Jimija Čičom Tomom zbog toga što je privlačio većinski bijelu publiku. Čak ni časopis Ebony nije mogao izbjeći stereotipe u opisivanju Jimija. »Izgleda kao mješanac Boba Dylana i di- vljaka s Bornea«, pisalo je u njihovu članku, ponavljanje ranije metafore iz bri- tanskoga tiska.

Do kraja 1968. godine Jim i je već otkrio da svaka stvar koju učini - ili ne učini - za sobom povlači rasne, socijalne i političke konotacije. Krajem studeno- ga 1968. godine, samo nekoliko dana prije njegova dvadesetšestog rodendana, šetao je po Greenwich Villageu s blizancima Aleem, kad ih je uočio kolporter koji je prodavao novine udruge Crna pantera (Black Panther). »Jimi Hendrix! Jimi Hendrix! Ti si valjda možeš priuštiti dati dolar za novine Crne pantere!« vikao je za njim. »Svakako, čovječe«, promrmljao je Jimi ubacivši novčanicu u staklenku i nastavio dalje. Kolporter je potom visoko podigao taj dolar i počeo urlati tako da ga svi čuju: »JIMI HENDRIX KUPUJE NOVINE CRNE PANTERE!« nakon toga je postao napasan i počeo je gurati staklenku s novcem pod nos braći Aleem, pitajući: »Jimi Hendrix kupuje novine Pantera, a vas dvojica nećete?« Braća A le­em su cijeli život proživjeli u Harlemu, gdje su se Crne pantere, Crni Muslimani i druge skupine 1968. borili za prevlast. »Mi smo u to vrijeme bili povezani s bandama i nismo kanili dopustiti da nas zastraše Pantere«, rekao je Taharqa. Kad

• izvorno superspade’; prem da se izraz km ica odnosno 'spade' sm atra pogrdn im nazivom za c rn ce ,'6 8 .- 69. to se nije sm atra lo ništa v iše uvred ljiv im nego izraz 'kom ad ' za d jevojku, to je jednostavno bio općeprihvačeni izraz u tadaSnjem hipi ia rg o n u , a čak se i jedan iik na čuvenoj Haight Ashbury hipi sceni zvao SuperSpade; nap. prev.

213

im je prodavač nastavio tresti staklenkom pred licem, blizanci su ga odgurnuli i nastavili dalje. »Jimi Hendrix je htio novine Pantera«, rekao mu je Tunde-Ra, »ali mi nećemo.«

Kako je Jimijeva slava rasla, takose povećavao broj ljudi koji su ga pokušavali pridobiti kao glasnogovornika za svoju stvar. Godinu dana ranije u Londonu, crni anarhist Michael Abdul Malik, koji je bio poznat kao Michael X, zahtijevao je sas- tanak s Jimijem. Kathy Etchingham se sjeća da se Jim i bojao sastati se s X-om, ali da se još više bojao reći ne, s obzirom da je X također bio poznati kriminalac (kasnije će biti osuden za umorstvo i pogubljen). Jimi je pristao na sastanak, ali je poveo i Etchinghamicu. No, X nije govorio o politici nego je cijelu vecer proveo grdeći Jimija zato što ima bijelu djevojku. Jim i je iz njegova stana otišao što je prije mogao. Kathy se sjeća da je na putu kući Jim i zastao na ulici i da mu se cijelo tije lo treslo od bijesa i od straha. On je bio Jimi Hendrix, jedna od najvećih svjetskih pop zvijezda, ali takoder sve češće i meta.

LONDON, ENGLESKAsiječanj 1969. - svibanj 1969. ^

E L E K T R IC N ACRKVEN AGLAZBA

»Mi sviramo svoju glazbu,'električnu crkvenu glazbu', jer nama je glazba poput vjere.«//J IM I HENDRIX u razgovoru s Hughom Curryjem na CBC-u

Početak 1969. bio je početak kraja The Jimi Hendrix Experiencea. Jimi je u nekoliko intervjua izrazio želju za suradnjom s drugim glazbenicima. »Vrlo skoro, vjerojatno još ove godine, rasformirat ćemo grupu za određene nastupe«, rekao je za Melody Maker. Iz toga se dalo naslutiti da će 'raspad' grupe biti privremen i da će po potrebi dodavati druge glazbenike, kao što je bilo za vrijeme snimanja albuma Electric Ladyland. Ali početkom 1969. su već odnosi između Jimija i ostale dvojice iz benda bili toliko promijenjeni da su britanski časopisi Noela Reddinga već nazivali bivšim članom. Trojica koji su nekoć čak i u slobodno vri­jeme svugdje išli zajedno, sad su išli svaki svojim putem. »Nakon odlaska Chasa Chandlera, stvari su se počele osipati«, rekao je Noel. »Bili smo pod tako silnim dojmom novca i glamura bivanja takozvanim pop zvijezdama da smo zaboravili da smo ljudi.« Noel i Jim i sad su se jedan prema drugome odnosili s neskrivenim neprijateljstvom, dok se M itch pokušavao držati po stani i neutralno. Kad je završila američka turneja iz 1968., M itch i Noel požurili su natrag u Veliku Britani- ju, dok je Jim i ostao u New Yorku, gdje je provodio večeri svirajući po klubovima. U Englesku je stigao tek 2. siječnja, prvi put nakon gotovo šest mjeseci da se našao u vlastitom stanu i uz Kathy Etchingham.

Tijekom siječnja dao je nekoliko intervjua, sve iz svoga stana u Brooke Stre- etu. Sad kad više nije bilo Chasa odlučio je prestati se pretvarati da je samac pa je napokon predstavio Kathy kao svoju djevojku. Njegov je potez možda bio215

potaknut glasinama da je oženjen koje su još godinu dana ranije kružile po Lon- donu. Kad su se novinari raspitivali o tim glasinama. Chandler im je zgranuto odgovorio: »Da se planira vjenčati, svi bi to znali, jer ja bih to iskoristio za dobi- vanje publiciteta.« Na to je bio dodao, valjda da održi Jim ijev seksi imidž: »On ima stotine djevojaka.« Prema Chandlerovu mišljenju, svaki napis u novinama u kojemu je Jimi ispadao kontroverzan i dostupan bio je dobar publicitet. Jim i je odlučio stati tome na kraj pa je Kathy predstavio novinaru Daily Mirrora rekavši: »Ovo je moja djevojka, moja djevojka i u prošlosti, a vjerojatno i u budućnosti. Moja majka i moja sestra i sve to. Moja Yoko Ono iz Chestera.« Kathy je vjerojat­no bilo drago da je se napokon javno priznaje nakon gotovo dvije godine veze, ali sigurno bi se osjećala još bolje da ju je Jimi i prestao varati.

Četvrtoga siječnja 1969. su The Experience nastupili na BBC-jevoj emisiji »Happening fo r Lulu« koja ide uživo. Pojavljivanje na TV je dvije godine ranije bilo izuzetno važno za lansiranje benda u oko javnosti, ali 1969. Jim i vise nije imao strpljenja za artificije lnost toga medija. The Experience su trebali odsvirati dvije pjesme, a bilo je predvideno da Jimi za kraj otpjeva duet s voditeljicom emi- sije Lulu. Umjesto da se drži dogovorenoga, nakon završetka Voodoo Child, dok je Lulu već počela govoriti, Jim i ju je prigušio feedbackom. Ne dajući se smesti, Lulu je završila najavu: »Sad će zasvirati za vas i otpjevati vam pjesmu koja ih je apsolutno proslavila u ovoj zemlji - Hey Joe - a koja mi se strašno sviđa.« Odsvi- rali su oko dvije minute od pjesme Hey Joe kad je Jimi stao i rekao: »Sad bismo rado prestali svirati to smeće i posvetili jednu pjesmu creamovcima, ma u kojem se bendu trenutno nalazili. Ovo posvećujemo Ericu Claptonu, Gingeru Bakeru i Jacku Brucu.« I na to je bend počeo svirati dugačku pjesmu u ime nedavnog raspada grupe Cream. Redatelj je iza kamere mahao Jim iju neka prestane, a Hendrixov edgovor - kojega je mogao vidjeti samo redatelj - bio je podignuti srednji prst. The Experience su nastavili svirati, na kraju potrošivši sve preostalo vrijeme emisije. Kad su napokon završili, producent je pobjesnio. »Nikad se više nećete pojaviti na BBC-ju!« prijetio je. Premda je sve izgledalo vrlo spontano, Jimi je rekao Etchinghamici da je sve to bio isplanirao unaprijed. »Nisam htio pjevati s Lulu«, rekao je. »Izgledao bih kao kreten.«

Tri dana kasnije Jimi je u stan pustio Hugha.Curryja s Canadian Broadcas­ting Channels kojemu je trebao dati dugački TV intervju. Bio je to jedan od mno- gih intervjua toga mjeseca u kojemu je Jimi počeo uvoditi koncept »električne crkvene glazbe« ili »nebeske crkvene glazbe«. »Našu glazbu«, rekao je Curryju, »zovemo 'električnom crkvenom glazbom', jer nama je ona poput vjere.« Kad je Curry napomenuo da bi Electric Church Music bio bolji naziv za album nego Elec- 216

trie Ladyland, Jimi se nasmiješio. »Pa«, rekao je, »nama su i neke dame poput crkve.« Ethinghamica nije bila u kadru kad je to rekao, ali ionako je već odavno shvatila da bi svaki pokušaj da veže Jimija uz sebe propao.

Sljedećega su tjedna The Experience započeli još jednu europsku turneju, s prvim nastupom u Goteborgu u Švedskoj. Chas Chandler je u to vrijeme bio u tom gradu pa je došao na koncert. Kasnije je rekao da ga je Jimi pitao bi li se vratio i ponovno mu bio menadžer, ali odbio je. Chandlerova recenzija nastupa govorila je da se bend kojega je nekoć vodio počeo kvariti. Više nisu svirali uje- dinjeni, rekao je, nazvavši nastup 'jadnim koncertom'.

Sljedeće večeri u Stockholmu, na prvom od dva nastupa Jimi je koncert posvetio Evi Sundquist, svojoj omiljenoj švedskoj groupie. »Ona je božica s As- garda«, rekao je. Nakon koncerta, Jimi je proveo noć s njom u hotelu Carlton. Tjedan dana ranije po svim je novinama objavljivao svoju ljubav prema Kathy Etchingham, no u Švedskoj je bio dovoljno drzak da Evi s pozornice javno uputi poziv da dode u njegovu sobu. Ta je noć imala trajne posljedice - Eva je ostala trudna.

Što se pak tiče samoga nastupa, Jimi je rekao: »Večeras ćemo svirati samo stare dobre stvari. Met šest tjedana nismo svirali zajedno pa ćemo se večeras opustiti i vidjeti što će ispasti. Nadam se da vam neće smetati, samo ćemo svi­rati pa što ispadne, ispadne.« Noelu i Reddingu je dodao, ali nažalost čuli su ga i mnogi u publici: »Kao da biste i znali uočiti razliku.« Takav odnos prema publici samo godinu dana ranije bio bi nešto nezamislivo. No 1969. se već Jim i žalio svima koji su ga bili voljni saslušati da ga njegova publika ne razumije i da nje- govi obožavatelji žele čuti samo hitove i ništa drugo. »Rekao je da mu je već zlo od sviranja hitova i da želi evoluirati«, rekla je Kathy. »Ali i dalje je stalno svirao hitove.« To proturječje - proklinjanje publike, ali oblikovanje nastupa tako da im ugodi - izraslo je iz Jimijeva straha da će izgubiti bazu obožavatelja koju je stekao tako mukotrpno; čak i kad je njegova slava bila na vrhuncu, a publika svakim danom sve brojnija, često je spominjao rane teške dane i kao da se nije mogao othrvati strahu da te se ta teška vremena vratiti. Te je večeri bend odsvirao i Hey Joe, njihov najveći europski hit.

Štokholmskim nastupom bend je zaradio prve loše recenzije u Švedskoj. »Hendrix je bio beživotan i umoran«, napisao je kritičar Ludvig Rasmusson. »Činilo se da bi najradije pobjegao od svega. Radost sviranja kao da je nestala.217

Svirao je nepažljivo... Sve je nestalo - živost, usredotočenost, drskost i poezija.« Rasmusson je imao još grublje rijeci za Noela i M itcha koje je nazvao nena- dahnutima. »Tako je čudno da Jim i već tako dugo podnosi tu dvojicu nimalo domišljatih glazbenika.« Kritika benda nije bila poštena, je r M itch i Noel bili su nadareni glazbenici, ali oslanjali su se na Jimijevu energiju da gurne nastup u visine ili da ga pokopa. Noel je kasnije za tako loš nastup okrivio činjenicu da je u Švedskoj bilo teško nabaviti drogu. »U očaju sam«, napisao je u svojim memo- arima, »između dva nastupa otišao van i uspio kupiti jedan leaper.« Njih trojica su podijelili tu jednu tabletu metamfetamina i ušmrkali je. Dok je nekoć glazba bila sila poveznica unutar benda, njihova beskonačna turneja pretvorila ih je u zombije čija je najčvršća poveznica bio privremeni bijeg od stvarnosti kojega im je omogućavala droga. Noelov dnevnik, koji je nekoć bio detaljan opis njihovih glazbenih postignuća, uskoro je počeo sličiti na farmaceutski vodič kroz droge. Jim i je svoj dnevnik posve zaboravio.

Samo nekoliko dana kasnije u hotelskom baru u Diisseldorfu u Njemačkoj, Jim i je upoznao Moniku Dannemann, visoku instruktoricu klizanja iz bogate obi­telji; prethodne je večeri bila na koncertu pa je došla u hotel u nadi da će upoz- nati Jimija. Proveo je cijelo poslijepodne u razgovoru s njom. Kasnije je rekla da je s njim ostala i sljedećih nekoliko dana.

Nakon kratke turneje po kontinentu, Jim i je imao zakazana dva koncerta u londonskom Royal A lbert Hallu 18. i 24. veljače. Ti su nastupi bili dovoljno važni da se The Experience prihvate vježbanja, što je tad već bila velika rijetkost za njih. Bili su nervozni, jer su se ta dva koncerta trebala snimati. Jeffrey je s dvo- jicom američkih filmaša, Jerryjem Goldsteinom i Steveom Goldom, dogovorio zajednički projekt snimanja dokumentarca o The Experience.

Premda su vježbe zvučale dobro, prvi koncert u Royal A lbert Hallu nije dobro prošao, jer je Jim i ušmrkao previše kokaina. »Bio je tako drogiran da nije mogao stajati na nogama«, sjeća se Trixie Sullivan. »Morala sam ga gurnuti van na binu.« Što je bilo još gore, Jim i je na živi nastup The Experiences počeo prim jenjivati isti onaj improvizatorski stil neobavezne svirke s frendovima po klu- bovima. Premda je nastup bio promašaj, Jim i je, po običaju, nakon koncerta u svom stanu priredio nenajavljenu svirku koja je imaja sve ono nadahnuće koje je bilo nedostajalo ranijem nastupu: svirao je Hound Dog, pjesmu koju je proslavio Elvis, na akustičnoj gitari i sjedeći na krevetu dok ga je Steve Gold snimao. Jimi je tu pjesmu vježbao još kao dječak na metli i zračnoj gitari pa je njegova verzija imala toplinu, duhovitost i energiju, sve ono čega nije bilo na pozornici Royal A lbert Halla.218

Tjedan dana kasnije drugi je londonski nastup bio bolji i činilo se da se Jim i vratio u igru. The Experience su rijetko izlazili na bis, ali te su se večeri vratili i odsvirali Purple Haze, Wild Thing i The Star Spangled Banner. Koncert je završio gotovo pobunom kad su se obožavatelji pokušali popeti na binu. Bio je to primjeren završetak nastupa nakon kojega Jim i neće u Britaniji svirati sljedećih osamnaest mjeseci.

Nakon drugog koncerta u Royal A lbert Hallu Jim i je imao tri tjedna odmora u Londonu prije nego što je morao otići u Ameriku na studijsko snimanje i na još jednu turneju. Tijekom jednoga od tih slobodnih dana u svom je stanu na Brooke Streetu napravio neobičnu snimku: trom inutnu verziju Room Full o f M irrors u kojoj je samo govorio. Iz Jimija je izišao unutrašnji monolog o demonima, bo- govima i izgubljenim dječacima: »Pozovi one koje voliš, bolje zovi malo glasnije jer ćeš uskoro biti izgubljen. Izgubit ćeš se u sebi, iza dimenzijske razine, bit ćeš izgubljen u vakuumima. Okrećem se svijetu; što mi svijet ima ponuditi osim tapšanja po leđima?« Jedan stih je na snimci praktički vikao, a zvučao je kao da je opsjednut: »Reci tom idiotu neka se goni iz mene i izvuci me iz ove proklete sobe sa zrcalima!« Nekoć je glazba Jim iju nudila način da si zamisli život drukčiji od teške situacije u kakvoj je odrastao. Premda mu je njegov glazbeni dar uistinu dao uspjeh, nije se pokazao kao lijek za sve, kao što je Jimi bio očekivao. Poput njegove recitacije u Room Full o f Mirrors, Jimijeva karijera je sad bila nešto iz čega je želio pobjeći - više to nije bio bajkoviti san za kojim je to liko godina žudio.

Kad nije istraživao vlastitu psihu, Jim i je davao intervjue, premda je rijetko razgovarao i bilo čemu intimnijem. U prva dva mjeseca 1969. dao je dvadesetak intervjua. Sad kad njegov menadžment više nije imao ured u Londonu, Jim i je s novinarima razgovarao u svom stanu, dajući im uvid u svoj život kakav su im dopuštale rijetke zvijezde njegova statusa. Kad se jedan novinar našalio rekavši da je lakše doći do Jimija nego do Paula McCartneyja, Jim i je odgovorio: »Ja nisam Paul McCartney.« Uvijek je bio otvoren, možda i previše«, rekla je Kathy Etchingham. »Kad je netko pokucao na vrata, Jim i bi otvorio, a unutra bi nahru- pila masa ljudi.« Toliko je ljudi imalo njihov telefonski broj da je Kathy uvela dru- gu telefonsku liniju. Kad je i taj broj iscurio u javnost, Kathy je počela ostavljati slušalicu otklopljenom. »Zvali su nas u svako doba dana i noći«, rekla je.

219

Mnogi pozivi bili su od groupie cura koje je Jim i stavio »na čekanje«, a neki su bili od strane novinara. Povremeno bi se te dvije stvari spojile u jednu. Jedna novinarka rekla je da bi se voljela slikati u donjem rublju s Jimijem, ali izbacio ju je. No, ponekad je Jimi bio taj koji je zavodio. Kad ga je došla intervjuirati novi­narka International Timesa Jane Mendelsohn, Jim i joj je vrata otvorio posve got. Kad su ušli u stan, on je legao u krevet pokraj kojega je bilo trave, haša, tableta i nekoliko boca alkohola. Ponudio jo j je amil nitrat. Gol i drogiran, Jim i je trosatni intervju odradio u krevetu, a kad je Mendelsohnica rekla da ima još pitanja, od- govorio joj je neka ponovno dođe sutra, možda zato što se nadao da će je tada napokon uspjeti zavesti. Jedina pitanja na koja je odbio odgovoriti bijahu ona o njegovoj obitelji.

Kad ga je Mendelsohnica upitala o intervjuu u kojemu je rekao da je došlo vrijeme za promjenu od »lijepih pjesmuljaka« Beatlesa, održao joj je lekciju o britanskome tisku u kojoj je takoder aludirao na to da su mediji zaslužni za to da ga javnost doživljava kao »divljaka«. »Koje su novine odgovorne za to?« upitao je Jimi. »Sunday Mirror, eto koje. Pa, većina tih novina su ionako sjebane. Dodu ovamo i obave svoje intervjue, mi ih ponudimo vinom i svim tim , a oni odu tako napušeni da ne znaju o čemu pišu.« Nakon toga je natuknuo nešto o svom životu: »Da nisam gitarist, vjerojatno bih sad još bio u zatvoru.« Na pitanje što ga motivira za pisanje pjesama, odgovorio je: »Pa, iskreno, na prvom LP-u nisam imao pojma o čemu pišem. Većina pjesama popt Purple Haze i Wind Cries Mary bile su dugadke deset stranica, ali imali smo vremenska ograničenja pa sam ih morao skratiti, a jednom kad sam to učinio, više nisam znao hoće li ih itko shva- titi. Možda su se neka značenja izgubila kraćenjem, što nikad vise neću učiniti.« Potužio se na luđački raspored. »Otkad sam na sceni više uopće nemam vreme­na za sebe... Većina ljudi bi se jednostavno htjela povući i samo nestati sa scene, što bih i ja volio, ali još uvijek ima stvari koje želim reći. Volio bih da mi to nije tako važno. Volio bih da mogu isključiti um.« Isto ono što ga je učinilo zvijezdom - ambicija i ta lent - onemogućivalo mu je da napravi odmak od karijere i da ima život i s onu stranu pozornice.

U većini intervjua Jimija su pitali o političkim i socijalnim pokretima toga razdoblja: o drogi. Black Poweru i Vijetnamskom ratu. Jimi bi obično izbjegao odgovoriti na takva pitanja, premda je, doduše, Mendelsohnici rekao: »Na ovo- me svijetu postoje određeni ljudi koji imaju moć činiti različite stvari, na primjer u pokretu Black Power tu mod koriste na krivi način... Završili smo s protes- tima, sad svi traže rješenja, a ne proteste.« U jednom intervjuu toga mjeseca Jimi je usporedio ameridke snage u Vijetnamu s Danom D: »Jeste li napadali 220

Amerikance kad su se iskrcali u Normandiji? Pa i to je očigledno bilo miješanje u politiku. Da, ali tad se radilo o vašoj koži. Amerikanci se u Vijetnamu bore za cijeli slobodni svijet. Čim se povuku, b it će na m ilost i nemilost komunistima. Kad smo već kod toga, ne smije se podcijeniti žuta opasnost [Kina], Naravno, rat je strašna stvar, ali u ovom je trenutku jedino jamstvo za održavanje mira.« Jimijevo mišljenje o ratu će se tijekom sljedećih godinu dana promijeniti, ali u vrijeme kad su kritičari njegovim pjesmama pripisivali antiratni prizvuk, njegova su osobna uvjerenja bila iznenađujuće pro-ratna.

Buck Munger je radio za Sunn Am plifiers i uspio je Jimiju srediti sponzor- stvo i besplatnu opremu. A ipak, kad su se Munger i Jim i našli, Jim i nije razgova­rao s njim o pojacalima nego o Vijetnamu, jer Munger je bio bivši marinac. »Želio je znati koje jedinice trpe najveće gubitke«, rekao je Munger. U to je vrijeme Jimi smatrao da je komunizam stvarna prijetnja i da je rat potreban - što je stav koji mu je bio usađen u glavu za vrijeme službovanja u vojsci.

Stan u Brook Streetu nalazio se u blizini američkog veleposlanstva, a Eric Burdon se sjeća da je jednoga dana sjedio na krovu Jimijeve kuće baš kad su dolje na ulici ispred veleposlanstva održavale demonstracije protiv Vijetnam- skoga rata. Burden je upitao Jimija što misli o tim protestima. »Njegova me reakcija posve iznenadila«, sjeća se Burdon. »Rekao je da je još uvijek vojnik i da tako i razmišlja. Jako su ga ljutili ti protesti.« Kako su demonstranti postajali sve glasniji, Jim i je postajao sve ljuci. Rekao je: »Kad crveni navale iz Kine i zauzmu i Sjeverni i Južni Vijetnam pa onda krenu na Japan i dalje, hoćete li onda napokon shvatiti zašto se američki vojnici bore protiv njih?« Ono što Jimi nikad nije niko- me rekao - ni Etchinghamici, niti najbližim prijateljima - bilo je da bi se i on sad borio u Vijetnamu da vojnom psihologu nije odglum io da je homoseksualac.

Trinaestoga ožujka Jimi i bend su napustili London i krenuli na mjesec dana snimanja u studiju u New Yorku, prije nego što će u travnju krenuti na američku turneju. Jim i je odlučio povesti Kathy na turneju sa sobom, a trebala mu se pridružiti tjedan dana nakon njegova odlaska iz Londona - i to bi bilo prvi put da je sa sobom poveo djevojku. No, prije Kathyna dolaska umiješala se Devon Wilson, želeći zacementirati svoj položaj Jimijeve omiljene group/e. Veza između Jimija i Devon bila je neobična: premda su spavali zajedno, njihov je odnos bio sličniji odnosu dvoje suparnika ili braće. Devon je stalno obavještavala Jimija o drugim zvijezdama s kojima je spavala - što je katkad uključivalo i žene, jer221

Devon je bila biseksualka - a Jim i se hvalio nabrajajući joj druge groupie cure s kojima je bio. Devon je svima rekla da je Jimijeva djevojka, a vidjevši kako šefuje osoblju na koncertima, mnogi su bili uvjereni da je zaista tako. No, služila mu je i kao netko tko mu je uvijek mogao nabaviti drogu, što je u njihovoj vezi uskoro postalo važnijim od seksa. Do 1969. Devon je već bila sve napetija od šmrkanja kokaina i heroina, a Jim i joj se počeo pridruživati u tom poroku. »Bili su kad dvije ptice iz istoga jata«, sjeća se Jim ijev prijatelj Herbie W orthington, koji ih je često imao priliku vidjeti zajedno. »Ona je bila glavna groupie, ali takoder jako pamet- na i jako odana Jimiju. A ako želiš nekoga držati pod nadzorom, nema boljeg načina nego da se drogiraš zajedno s njim.« Devon je najmanje dvaput pratila Jimija u Englesku. Etchinghamica je bila manje ljubomorna na Devon nego na druge žene, možda zato što je vidjela da se Jimi prema Devon ponaša više kao prema zaposlenici nego kao prema ljubavnici. »Znala bi nam donijeti čaj i sjediti u podnožju kreveta«, rekla je Kathy. »Ona je jednostavno bila netko tko se stalno motao oko nas i bilo je očigledno da je zaludena njim. Onaj tip cure koja je u stanju držati prst na zvonu dok napokon ne popustiš i otvoriš vrata.«

Kad je Etchinghamica napokon stigla u Ameriku i pozvonila na vrata Jimi- jevog apartmana u hotelu Pierre, Devon je već bila otišla, postupivši vrlo mudro. Kao što će Kathy napisati u svojim memoarima »Through Gypsy Eyes« (Kroz oči Ciganke), u New Yorku Jim i kao da je bio druga osoba: »Predvodio je golemu pratnju kao živopisni vođa nekakve cirkuske predstave frikova... Činilo se da oko njega nikad nema manje od dvadeset ljudi.« Za Kathy su žene »očigledno bile kurve, a činilo se da su svi muškarci svodnici ili dileri, s frajerskim sunčanim naočalama i zlatnim žličicama obješenima oko vrata.« Kad je upitala Jimija tko su svi ti ljudi, odgovorio joj je: »Moji prijatelji.«

Kasnije, u Jimijevom otmjenom hotelskom apartmanu, Kathy je srela jed- noga od tih 'prijatelja' dilera. »Izgledao je kao Colombo«, sjeća se Kathy. »Na sebi je imao baloner, lagano je šepao - rekao nam je da je bio ranjen u nogu. Bilo mu je oko pedeset godina, što se nama u našim dvadesetima činilo jako starim.« Zlokobnija od njegova izgleda bijaše platnena torba koju je nosio: u njoj je nosio paketiće kokaina i napunjen pištolj. Kathy nikad prije nije bila vidjela pištolj. Pri pogledu na to oružje i na to što je postalo od njezinog Jimija, odlučila se odmah vratiti u Englesku. Taj će njezin potez označiti kraj romance s Jimijem, veze koja je počela prvoga dana kad je došao u Englesku. »Znala sam da s Jimijem nemam ništa dugoročno«, rekla je. »Nije postojao način da ga pripitom im, a ja sam htjela pravu obitelj.« Jim i je većinu djetinjstva proveo brinući jedino o tome kako će preživjeti taj dan; osim posjeta Leonovim udomiteljima jedva da je i imao priliku222

vidjeti funkcionalnu obitelj s oba roditelja, a njegovi majka i o tacteško da su mo­gli poslužiti kao uzor. Za dugotrajne veze potrebna je potpuna otvorenost i treba biti voljan vezati se za nekoga, a Jimi je u obje te stvari imao jako malo iskustva. »I Jim i je želio obitelj«, rekla je Kathy. »Samo što nije znao kako doći do nje.«

Na proljetnoj turneji po Americi The Experience su odsvirali dvadeset devet nastupa u deset tjedana pred ukupno 350.000 obožavatelja i ostvarili zaradu od 1,3 milijuna dolara. Kao što je to već bilo uobičajeno na njihovim turnejama, većinu Jimijevog slobodnog vremena odnijela bi putovanja, promocije i razgovo- ri s novinarima ili bi između dva koncerta još uspjeli ugurati koji dan snimanja u studiju. Već na drugom koncertu te turneje Jim i se počeo žaliti da je umoran, a u intervjuima je bio daleko otresitiji nego u Britaniji. Bio se ošišao i uzrujalo ga je što je većina novinara tome odmah pokušala pripisati veliko značenje.

Mnoge nastupe obilježilo je nasilje u publici ili neovlašteni upad u dvoranu. Bilo je i problema s rasnom politikom, kad bi se zagovornici pokreta Black Power probili u backstage i počeli kritizirati Jimija zato što koristi bijele glazbenike i ima bijeloga promotora. »Zvali su ga Čiča Tomom«, rekao je promotor Pat O'Day. »Podsjetio sam Jimija da mi radimo za njega, a ne on za nas.« Jimi je pokušavao o ljudima razmišljati kao o bezrasnima - tako je bio naučio odrastajući u ras- no raznolikom susjedstvu u Seattleu - ali otkrio je da pod povećalom javnosti nikad ne uspijeva pobjeći od činjenice da je on crnac, a da je većina njegovih obožavatelja bijele rase. Bio je to jedan od nekoliko razloga zašto je te godine FBI započeo istragu o Jimiju - sposobnost njegove glazbe da premosti dubok ponor izmedu rasa u Americi počela je plašiti vladu.

Na koncertu u Oaklandu 29. travnja 1969. Jim i nije uspio pobjeći osobnoj prošlosti. Nakon koncerta u backstage mu je dostavljena poruka Diane Carpen­ter, njegove djevojke iz njujorških dana kad jedva da je imao što jesti i kad je ona radila na ulici kao prostitutka. Jimi joj je poručio neka slijedi njegovu limuzinu do aerodroma. Tamo su, dok je on čekao svoj let, razgovarali prvi put u tri godine. Ono što je mogao biti topli ponovni susret krenulo je u posve drugom smjeru kad mu je pružila jednu fotografiju. »Ovo je tvoja kći Tamika«, objavila je. »Ima dvije godine. »Jimi je držao sliku u ruci. »Ima moje oči«, rekao je. Sljedećih sat vremena Jimi je proveo s glavom Diani u krilu, govoreći joj koliko je umoran od turneja i svog života. Nije mnogo pitao o svojoj kćeri, nego je isticao koliko je iscrpljen. Ipak, uzeo je Tamikinu sliku sa sobom kad se ukrcao u zrakoplov.223

Tjedan dana kasnije bend je bio na Srednjem zapadu zemlje, svirajući u Cobo Areni u Detroitu. Sljedećega su se jutra odjavili iz hotela Pontchartrain i odletjeli u Toronto. Dok je prolazio kroz kanadsku carinu u 9 i 30 ujutro, J im i­ju su pretražili prtljagu. Carinik je pronašao Tamikinu fotografiju, jednu dopis- nicu, bočicu šampona s avokadom te bočicu regeneratora iste marke, nešto tableta vitamina C i knjigu »You Can Change Your Life Throught Psychic Powers« (Možeš si promijeniti život kroz psihičke moći). Ali ispod svega toga, prema iska- zu kanadske konjičke policije čiji su pripadnici izvršili pretraživanje, pronađena je staklena bočica. U njoj je bilo šest paketića umotanih u celofan koji su sadržali bijeli prah i na dnu nešto tamnoga taloga. Pozvan je pokretni laboratorij za tes- tiranje droga, a u pola dva poslijepodne Jim i je uhićen za posjedovanje heroina i hašiša.

224

TORONTO, KANADA svibanj 1969. - kolovoz 1969. Ф

SRECA I USPJEH»Bruto zarada od Hendrixovog

koncerta bila je 35.000 dolara VAŠE love! To je 19.000 dolara izvođaču. Okej, tko je ovdje zlikovac? Točno, dječice, naši nas JUNACI jebu! Hendrix i ostali prodali su se američkom standardu sreće i uspjeha.«// iz underground novina DOOR

Najneobičniji aspekt uhićenja Jimija Hendrixa zbog posjedovanja droge u Torontu 3. svibnja 1969. bila je mala pozornost tiska. Premda je prema nekima Jimi u tom trenutku bio najveća rock zvijezda u Americi, njegovo je uhićenje tek spomenuto u nekoliko novina u Torontu. Prvi američki časopis koji je prenio tu priču bio je Rolling Stone punih četiri tjedna kasnije, a članak je bio naklo- njen Jimiju, idući tako daleko da se insinuiralo da mu je droga bila podmetnuta. »Spriječio sam da priča procuri do teleprintera«, rekao je Michael Goldstein, J i­mijev tiskovni agent. Goldstein je sandukom pića podmitio jednog urednika As­sociated Pressa da zadrži taj skandal izvan novina. Jim i se brinuo da bi uhićenje moglo izazvati otkazivanje koncerata na turneji koja je jamčila dobru zaradu, no zahvaljujući Goldsteinu vijest nije procurila sve dok turneja već nije bila pri kraju.

Što se tiče droge, Jim i je kategorički poricao da je bila njegova. Kad su policajci izvukli bočicu iz njegove torbe, odmahivao je glavom u nevjerici. The Experience su prije dolaska u Toronto dobili dojavu da će im prtljaga najvje- rojatnije biti pretražena pa su svi osim Jimija pažljivo pregledali svoje torbe. Baš zato da izbjegne takve stvari, M itch M itchel je kroz carinu uvijek prolazio u225

odijelu bez džepova. Do 1969. godine već su mnoge velike zvijezde, uključujući članove Stonesa i Beatlesa, bile uhićene zbog posjedovanja ove ili one droge. Okolnosti Jimijeva uhićenja potakle su pitanja o namještaljci, jer obično su drogu pronalazili carinici, a ne policija. »Konjička policija obično ne čeka na carini i ne pretražuje torbe, kao što je to bilo u Jimijevu slučaju«, pisalo je u Rolling Stoneu. Jim i je kasnije na sudu tvrdio da mu je drugu najvjerojatnije u torbu ubacio neki obožavatelj u Los Angelesu i da je on nije prim ijetio. No, privatno je zapravo okri- vljavao razočaranu i odbijenu groupie koja mu je, rekao je, podmetnula drogu i zatim obavijestila kanadsku policiju. Kad su vijesti o Jimijevu uhićenju napokon procurile, Jim i je izjavio da je to uhićenje samo pokazatelj veće bitke izmedu mladeži i onih na vlasti: »Sve je to samo Sustav koji uzvraća udarac«, rekao je izvjestiteljima. »Na kraju će progutati sami sebe. Ali ne želim da usput progutaju previše klinaca. Zapišite to, znam o čemu govorim.«

Jimija su pustili na vrijeme za večernji nastup u Torontu, a bend se popeo na binu ne spomenuvši taj incident, premda su ih do pozornice dopratili poli- cajci. Tijekom nastupa Jimi je promijenio riječi pjesme Red House, pjevajući: »Želim je vidjeti čim iziđem iz zatvora«. Dva dana kasnije bio je na preliminarnom saslušanju gdje mu je određena jamčevina od deset tisuća dolara, nakon čega mu je dopušteno da nastavi turneju. Sudsko saslušanje je zakazano za 19. lipnja. Tijekom tog perioda Jimi je živio s vrlo stvarnim strahom da će biti proglašen krivim, jer za to je bila predvidena kazna do deset godina zatvora.

Bend je odmah nastavio turneju, odsviravši koncerte na istočnoj obali i pokušavajući u slobodne dane ugurati snimanje u Record Plantu. Rasprodani koncert u Madison Square Gardenu privukao je 18.000 obožavatelja, premda se gotovo svake večeri u nekom klubu moglo Jimija slušati besplatno. Na jednoj od takvih klupskih svirki, Jim i je svirao sa Stephenom Stillsom i Johnnyjem W inte- rom. »Želio je svirati pjesme na kojima je odrastao: Freddija Kinga, Earla Kinga i Muddyja Watersa«, rekao je Winter. »Kad sam svirao s njim, pustio bih njega neka vodi.« Svirka je trajala do tri ujutro, a onda je Jim i predložio da bi se mogli preseliti u Record Plant. Te je noći snimio The Things I Used To Do Guitara Slima, s W interom na bottleneck gitari. Premda je Jim i sad bio najbolje plaćeni rock glazbenik na svijetu - za koncert u Madison Square Gardenu dobio je 14.000 dolara po m inuti - uz tu je popularnost išlo i sve vise kritika od strane anarhista koji su zahtijevali da svira besplatno. Veći honorari značili su i veća očekivanja publike i kritičara. Nakon što se Jim i požalio na rotirajuću binu u Madison Square Gardenu, izgrdili su ga u Village Voicu: »Kako se usudi srati nakon što je za taj nastup pokupio toliku lovu? Izvođač s mogućnostima kakve su otvorene Hendri-

xu odgovoran je za svoju publiku i za to gdje svira.« Malo kasnije u toku turneje. Door iz San Diega kritizirao je visoku cijenu ulaznice koja je stajala 5,50 dolara: »Bruto zarada od Hendrixovog koncerta bila je 35.000 dolara VAŠE love! To je19.000 dolara izvođaču. Okej, tko je ovdje zlikovac? Točno, dječice, naši nas JUNACI jebu!«

Tri tjedna nakon uhićenja u Torontu, Jim i je odletio iz New Yorka u Seattle na koncert u Coliseumu. Kao i obično, bio je nervozan zbog posjeta rodnome gradu, pogotovo s obzirom na sudenje koje ga je čekalo. Sa sobom je poveo Car­men Borrero, možda zato što je mislio da će ona predstavljati neku vrstu tampon zone između njega i rodaka i njihovih pitanja. Jim ijev menadžment rezervirao mu je sobu u hotelu u U-Districtu u Seattleu, a osoblju turneje dali su stroge upute da njegov putni raspored bude tajna tako da Jimi može sam odrediti koliko vremena želi provesti s rođacima.

Kao i prije, Jim i je koncert posvetio svojoj obitelji i srednjoj školi Garfield. Kad se nastup približio kraju, izvana je odjeknuo grom i počeo je pljusak pa se činilo kao da su i bogovi objavili da je predstava gotova. U backstageu je Jimi zabavljao svoju obitelj, premda se zbog kiše mnogi nisu predugo zadržali. Na kraju je ostao sam s Carmen i nekoliko obožavatelja. Bila su to vremena kad osi- guranje na koncertima nije bilo jako, a ako se uspiju povući pokraj samo jednog policajca na ulazu, obožavatelji su mogli doći iza pozornice. Jim i je rekao Car­men da joj želi pokazati svoje korijene. »Imaš auto?« upitao je jednog zatečenog obožavatelja koji je u ruci stiskao Jimijev album, čekajući potpis. Carmen se ta zamisao činila nesigurnom pa je pokušala odgovoriti Jimija od toga nauma. »Re­kla sam mu da ništa ne znamo o tom klincu«, izjavila je. »Oboje smo još tripali na acidu pa nisam bila sigurna da Jimi razmišlja bistrom glavom.« Carmenine su se brige dodatno povećale kad se pokazalo da klinac vozi volkswagena bubu iz čijih su sjedala virile opruge. Dečko se ispričavao zbog stanja svoga auta i rekao je da sljedećega dana ionako namjerava prodati auto za šezdeset dolara. No Jimi je, premda već navikao na limuzine, kul ušao u auto i sjeo na stražnje sjedalo, a Car­men za njim, dok je tinejdžer sjeo za upravljač. Kroz hrdave rupe na podu, Jimi i Carmen mogli su stopalima dotaknuti asfalt. Kad je dečko bojažljivo krenuo, Jimi mu je odrecitirao nekoliko lokacija u Seattleu. Tijekom sljedeća dva sata tinejdžer je slijedio Jimijeve upute i vozio ga od kuće do kuće dok je Jimi obilazio rutu svoje mladosti. Pokazivao je Carmen sva bijedna mjesta na kojima je živio, klubove u kojima je svirao, travnjake koje je ocu pomagao kositi. Stali su pred227 '■

zalogajnicom na ulici Madison točno nasuprot parkirališta na kojemu je Jim i bio odsvirao svoj posljednji koncert s Tomcatsima prije negoli se prijavio u vojsku. To je bila ista ona zalogajnica u koju je Jim i uvijek htio odvesti svoju djevojku, ali nikad nije imao deset centa za hamburger. Ni toga dana nije imao ništa novca sa sobom, jer je rijetko nosio gotovinu, pa mu je tinejdžerski obožavatelj morao kupiti hamburger.

Dok su na stražnjem sjedalu bube jeli hamburgere i pržene krumpiriće, prestala je kiša. Nitko u zalogajnici nije prepoznao Jimija - s obzirom da mu je jedina pratnja bio zabezeknuti tinejdžer, i sama pomisao da bi to mogao biti Jimi Hendrix svakome bi se vjerojatno učinila previše bizarnom da bi si je mogao zamisliti. Nakon toga su se odvezli do parkirališta škole Garfield, gdje je Jimi pokazivao Carmen prozore učionica i rekao joj koje su predmete u njima slušali. Neobično kako je imao potrebu stalno se vraćati do zgrade koja ga je tako slabo privlačila u vrijeme kad je bio učenikom te škole. Otkad je postao slavan, škola Garfield za njega je počela imati neku tajanstvenu privlačnost koja ga je navela da svaki nastup koji je odsvirao u Seattleu posveti školi iz koje su ga izbacili. Napokon su krenuli dalje. Premda je Carmen dotada već bila čula mnoge priče o Jimijevu djetinjstvu, svejedno ju je silno iznenadio i sam broj različitih hotela, stanova i pansiona u kojima je bio živio. »U svakome je kvartu bilo barem jedno mjesto na kojemu je nekoć živio«, sjeća se ona. »I imao je priču o svakome od njih.«

Nastavili su niz jedan dio ulice Jackson koja je, u vrijeme kad je crna za- jednica bila izoliranija, bila središte zabave; mnogi od tih klubova sad su bili zatvoreni. Od vremena Jimijeva djetinjstva crna populacija Seattlea postala je daleko mnogobrojnija, a i politički jača - crnci više nisu bili voljni prihvatiti lošije uvjete stanovanja, diskrim inaciju u zapošljavanju i nedostupnost naobrazbe. Dan prije Jimijeva koncerta Seattle je nakratko bio paraliziran zbog golemih demons- tracija udruge cm ih studenata Central Community Collega, a cijeli je grad brujao vijestima o tom dogadaju. Crne pantere iz Seattlea bile su jedan od najaktivnijih skupina u politici, a takoder i jedna od prvih organizacija koje su primale članove iz drugih manjina. Pridružio im se i Mike Tagawa, koji je bio pohadao Garfield kad i Jim i: »Rekao sam im da nisam crnac, a*oni su rekli da nisam ni bijelac.« Kad su 1968. godine čuli izviješća o rasizmu u jednoj srednjoj školi u Seattleu, u školu su upale naoružane Pantere i zauzele zgradu. Seattle je bio domom još nekim ekstrem ističkim anarhističkim skupinama, a 1969. godine će ukupni broj od šezdeset devet bombaških napada taj grad staviti na vrh Ijestvice gradova s najviše takvih incidenata u cijeloj državi.

U tri ujutro ulica Jackson je biia tiha dok je buba kloparala niz nju. Jimi je pokazivao zadaščane prozore iza kojih su nekoć nastupale legende poput Raya Charlesa, Quincyja Jonesa i Bumpsa Blackwella. Na jednome uglu, gdje je stajao stari hotel, Jim i je pokazao i rekao: »Tu je živjela moja majka.« Carmen je nakratko bila zatečena. Mnogo je puta čula Jimija kako govori o majci - čak je jednom rekao da bi, ako ikad budu imali dijete, htio da se kćer zove Lucille - ali Carmen nije shvatila da je Lucille živjela na mnogim istim mjestima gdje i Jimi. »Tako je idealizirao majku«, rekla je, »da sam zaboravila da je ona bila stvarna osoba.« Za prethodnog posjeta Seattleu, Jim i je rekao prijatelju Pernellu Alexanderu da bi htio posjetiti Lucillin grob, koji se nalazio u Rentonu u južom dijelu Seattlea. Tada to nije stigao pa je istu zamisao sad predložio Carmen i tinejdžeru za volanom. To bi značilo polusatnu vožnju, a klinac je već bio umoran, baš kao i Carmen. »Samo nekoliko sati kasnije trebali smo odletjeti na koncert koji je imao u Sam Diegu«, sjeća se Carmen. U jednom je trenutku čak i Jim i počeo zijevati pa je ipak uputio tinejdžera da krene prema hotelu i dalje od duhova njegove prošlosti. Dok su vo- zili, ulice su bile prepune lokvica, a ulično se svjetlo odbijalo od mokrog asfalta pokazujući im put kući.

Istoga je mjeseca Jimi podigao prašinu u Britaniji intervjuom koji je dao za N.M.E., a u kojemu je izjavio da će možda htjeti uzeti godinu dana odmora. Doduše, u izjavama za tisak u L.A.-u tijekom kratkog prekida turneje njegova priča je bila drukčija - novinaru Rolling Stonea rekao je da će uskoro na turneju s drugim bendom; kad je to objavio još o tome nije bio razgovarao s ostala dva člana The Experience. Jim i je također rekao da piše pjesme s braćom Aleem - koji su osnovali grupu Ghetto Fighters - za album koji je namjeravao napraviti s njima. U drugom intervjuu je pak rekao da bi u budućnosti njegova glazba mogla krenuti prema »simfoničnim stvarima. Tako da klinci steknu poštovanje prema staroj glazbi, znaš, prema tradicionalnoj, prema klasicima. Volio bih to pomiješati s današnjim takozvanim rockom.«

Devetnaestoga lipnja Jim i je odletio u Toronto, gdje se pojavio na sudu na preliminarnom saslušanju. Odjenuo je pravo odijelo, prvi put otkad je bio svirao s Curtisom Knightom i The Squires. Na saslušanju je odreden datum suđenja: 8. prosinca. Odletio je natrag u L.A., gdje su 22. lipnja The Experience trebali svirati na »Newport Pop Festivalu«, a taj će im nastup donijeti zaradu od 100.000 dolara, dotad najveći honorar za jednu večer.229

Unatoč velikoj zaradi, nastup je bio mlak. Noel je kasnije opravdavao Jim i­ja rekavši da je njegovo loše raspoloženje bilo posljedicom saslušanja nekoliko dana ranije. Osjećajući se krivim, Jimi se sljedećega dana nenajavljeno vratio i besplatno odsvirao neobavezni nastup s Buddyjem Milesom i Ericom Burdo­nom.

Isti uzorak dinamičnih jammings i nenadahnutih nastupa nastavio se t i­jekom sljedećega tjedna kad je Jim i odletio u Kolorado na »Denver Pop Festival«. Jedne večeri u Denveru kad je bio Slobodan, nazvao je glazbenike Herbieja i Bi- llyja Richa i upitao ih što rade; te večeri su svirali na jednoj svadbi i nisu se imali vremena naći s Jim ijem. Kasnije, na svadbenoj proslavi koja se održavala u parku, njih su dvojica iznenadeno gledali kako iz velike limuzine umjesto mladoženje i mlade izlazi Jimi. Pridružio im se na bini, a s obzirom da je park javno mjesto uskoro se okupila velika gomila. »Svirao je samo petnaest minuta prije negoli su stvari izmakle nadzoru«, sjeća se Buddy Rich. »Svi nazočni u parku na kraju su došli na svadbu vidjeti Jimija kako svira.« Sljedećega dana, prije nastupa na Mile High Stadiumu, Jimi je s frendom Herbiejom W othingtonom uzeo acid. »Imao sam jednu purpurnu Owsleyjevu pločicu«, rekao je W othington. »Jimi je rekao da je moramo podijeliti, na što sam mu ja odgovorio da znam količinu koliko on inače uzima i rekao mu da on uzme cijelu.« No Jim i je ustrajao pa su je ipak podijelili, nakon čega se on zaputio na koncert. Prije početka koncerta jedan je novinar uočio Noela Reddinga, a budući da su kružile price da je Noel već napustio grupu, prišao mu je i upitao: »Što ti tu radiš? Mislio sam da si na- pustio grupu.« To je bilo prvi put da je Noel čuo takvo što. Glasine su proizišle iz Jim ijevih pritužba pred novinarima.

Ako je u povijesti The Jimi Hendrix Experiencea postojao sinkronicitet, do njega je došlo u Denveru - što će biti posljednji koncert The Experiencea. Vani izvan stadiona obožavatelji su izazvali pobunu, zahtijevajući da ulaz bude bes- platan. Kad je nastup počeo, činilo se da Jimi baš nije pri sebi, što je možda bilo zbog acida ili je možda bio uzeo još nešto, jer acid ga je obično dovodio u dobro raspoloženje, a ne u mrzovolju koju je pokazao te večeri. Umjesto da zabavi pu- bliku, on ih je namjerno izazivao promijenivši tekst u Voodoo Child u »Zaradit ću brdo love i kupiti ovaj grad, kupit ću ovaj grad i sve staviti u cipelu«. U jednom je trenutku za vrijeme nastupa objavio: »Ovo je posljednji koncert koji ćemo odsvi- rati zajedno.« Potaknuta tom izjavom i stalnim sukobima s policijom, na stadionu među sedamnaest tisuća ljudi izbila je pobuna, a mnogi su se pokušavali popeti na binu. Kad je policija ispalila suzavac u publiku, Jim i se našalio: »Vidimo nešto suzavca - to je znak Trećeg svjetskog rata.« Ali kad je plin počeo dopirati i do230

bine i obavijati bend, trojica članova The Experiencea odložili su instrumente i pobjegli. Njihovi posljednji zajednički trenuci na bini izgledali su kao prizor iz filma strave, dok su bježali glavom bez obzira pred ruljom i oblakom plina.

Menadžer turneje Gerry Stickells uspio je dovesti kamiončić za selidbe pa je brzo gurnuo bend i Herbija W orthingtona u prikolicu, zatvorio je i zaključao. Nakon toga je pokušao provesti vbzilo kroz rulju. Suzavac je već obavio cijeli stadion, a da ga izbjegnu, neki su se obožavatelji popeli na vrh kamiončića s prikolicom. Pod njihovom je težinom počela popuštati krovna konstrukcija priko- lice. Jim i i ostala trojica sjedili su unutra u mraku, ali mogli su čuti ljude na krovu. »Nabijali su po krovu i po vratima, a već se moglo vidjeti kako se stjenke prikoli- ce ugibaju«, rekao je Herbie W orthington. Jim i je šutio. Jedino je Noel rekao da će, ako preživi ovo, istoga trena sjesti na zrakoplov za Englesku i da se nikad više neće vratiti. No ipak, čak i u tom stanju velikoga straha, uspio se našaliti. »To je moja noga, stari, a tako se dobro ipak ne poznajemo«, rekao je W orthingtonu koji je sjedio pokraj njega. The Experience su zajedno proveli tr i burne godine, a Noelov smisao za šalu bio je jedna od stvari koja je pomogla održati ih na okupu u teškim trenucima. Sad se šalio govoreći da će sve završiti s njihovom smrću u prikolici kamiona za selidbe i da nikad neće imati priliku potrošiti svu lovu koju su zaradili ni uživati u svojoj slavi. Premda im je trebao cijeli sat da prijedu stotinjak metara, Jimi, M itch i Noel preživjeli su »Denver pop Festival«. Ali nikad više neće svirati zajedno kao trio.

Noel je sljedećega dana odletio u Englesku, dok je Jim i otišao u New York gdje se prijavio u hotel Navarro. Dan kasnije Jimi je čuo vijest da se njegov pri- jatelj Brian Jones iz The Rolling Stonesa utopio u svojoj kući u Sussexu. Jonesu je bilo samo dvadesetsedam godina.

Jimi je 10. srpnja trebao gostovati u Tonight Showu kod Johnnyja Carsona. Čim je Noel otišao, Jimi je pokušao ući u trag Billyju Coxu, starom kompiću iz vojske, namjeravajući mu ponuditi mjesto basista u bendu. No, Billy se bio pre- selio pa ga nije bilo lako pronaći. »Nekoć sam živio vrata do vrata s tipom koji je popravljao TV prijemnike«, rekao je Cox. »Jimi ga je nazvao i rekao mu je da će mu dati nešto novca ako me pronađe.« Kad ga je pronašao i kad je Billy doletio u New York, počeo je vježbati s M itchom M itchellom. Jimi je rekao da gubitak Noela Reddinga nije velika stvar, ali povijest pokazuje drukčiju sliku: tijekom sljedećih šest mjeseci Jim i je nastupio na samo jednom festivalu, na jednom231

besplatnom uličnom sajmu i na dva koncerta u dvorani, što bijaše najtiši period u njegovoj dotadašnjoj profesionalnoj karijeri. Još uvijek je povremeno neoba- vezno svirao po klubovima, ali čak su se i te svirke prorijedile.

Ta je nova postava nastupila na Tonight Showu. Johnny Carson je te večeri bio bolestan pa ga je zamijenio gost voditelj Flip W ilson. Rolling Stone je Ji­mijev nastup nazvao »katastrofalnim«, navodeći Jim ijevo pretjerano kikotanje i žvakanje žvakaće gume, zbog čega je bilo jako teško razumjeti što je govorio; kad je bio nervozan, Jim i je opsesivno žvakao žvake Blackjack Licorice. Bil su još kritičn iji na račun Wilsona, za koga su napisali da je »pokušavao furati spiku na Hendrixovoj razini, pritom milujući golemu lubenicu na stolu«. Nakon Jimijeva kratkog razgovora s W ilsonom, krenuo je na pozornicu prvi put javno nastupiti s novom postavom, to jest Coxom i M itchellom u ritam sekciji. Odsvirali su Lover Man, koju je Jimi posvetio Brianu Jonesu. Cox i M itchell su zvučali dobro, ali nažalost, Jimijevo je pojačalo pregorjelo, što je pokvarilo nastup uživo.

Do početka Ijeta 1969. Jimi je već preselio većinu života iz Londona u New York. Sad kad vise nije bilo Kathy Etchingham, njegovim omiljenim priležnicama postale su Carmen Borrero i Devon Wilson. U Londonu se njegov krug prijatelja, uz Mitcha, Noela i Chasa, primarno sastojao od glazbenika. U New Yorku se proširio dovoljno da uključi ljude izvan glazbene industrije i izvan benda. Jim i je Deeringa Howa upoznao 1968. kad je bend unajmo Howovu jahtu za jednodnev- no krstarenje. Nakon toga je Deering postao jednim od Jimijevih najbližih prija­telja. Howova obitelj u vlasništvu je imala nekoliko hotela na Manhattanu, a on je bio veliki poklonik glazbe premda nije bio izravno uključen u glazbenu industriju. »Mislim da je djelom ični razlog zašto mu je naše prijateljstvo bilo privlačno ležao u tome što sam iz bogate obitelji pa nisam ništa htio od njega«, sjeća se Deering. »Nismo imali gotovo ništa zajedničko osim ljubavi prema glazbi.«

Osim s Deeringom, Jim i se sprijateljio i s dvije žene, vlasnice butika gdje je kupovao odjeću. Colette Mimram i Stella Douglas su obje bile mnogo kultivi- ranije od Jimija, a njemu je to imponiralo, baš kao i njihov smisao za modu. »Bio je šarmantni kavalir«, kaže Colette. »Mislim da nam je bio sklon zato što smo bile izvan njegova svijeta. U njegovu su svijetu svi nešto htjeli od njega, a nitko osim njega nije imao nikakav posao i po njegovu mišljenju svi su od njega tražili milostinju.« S Colette, Stellom i Deeringom Jimi je ostvario prva prijateljstva u odrasloj dobi s ljudima koji su bili izvan glazbene industrije. »Mi smo ga izložili određenoj rafiniranosti koju prije nikad nije iskusio«, dodala je Colette. Deering ga je čak naučio kako naručiti vino i jelo u otmjenom restoranu, što Jim i nikad prije nije učinio.

^3 2

Toga su Ijeta Jimi, Colette, Stella i Deering često večerali zajedno, tvoreći neku vrstu 'salonske skupine'. »Bilo je to gotovo kao nešto iz dvadesetih«, sjeća se Deering. »Bili smo skupina ljudi koja se sastajala, zajedno večerala i razgova- rala.« Te česte zajedničke večere bile su opuštene i predstavljale su predah od stresa Jimijeve karijere. Jedno od prqvila bilo je da se nikad ne smije razgovarati0 poslu. Sa svojim je prijateljima Jimi razgovarao o umjetnosti, filozofiji, vjeri i politici. Bio je opčinjen tom skupinom ljudi, pa makar to i bilo samo zato što se uz njih osjećao kao kulturološki pripravnik, što bijaše u suprotnosti s njegovim iskustvom u glazbi u kojoj je on bio onaj koji postavlja trendove.

Jimijevo zanimanje za područja izvan glazbe odmah je silno zabrinulo Michaela Jeffreyja, koji je očajnički trebao da Jimi završi novi album. U pokušaju da ubrza taj postupak, Jeffrey je za Jimija unajmio kuću u unutrašnjosti. Jef­frey je i sam imao kuću blizu Woodstocka, a ova unajmljena je bila petnaest kilometara dalje, blizu Shokana. Bila je to kamena palača s osam spavaćih soba smještena na imanju od deset jutara, na kojemu je još bila i konjušnica s konjima1 bazen. Najamnina je iznosila tri tisuće dolara mjesečno, ali Jeffrey je smatrao da je to dobro uložen novae ako će Jim ijev boravak u toj kući rezultirati dovršenjem albuma. Čak mu je pronašao i unajmio kuhara i domaćicu, pobrinuvši se tako za sve njegove potrebe.

U kući u Shokanu Jimi je počeo razmatrati sljedeći potez u glazbi. Odlučio je Noelov odlazak iskoristiti kao izliku za osnivanje velikog benda kakav je oduvijek želio. Prvo je unajmio usluge Larryja Leeja, nešvilskog ritam-gitarista s kojim je svirao nekoliko godina ranije. Zatim je dodao još dvojicu na udaraljkama, Jerryja Veleza i Jumu Sultana. Obojicu je bio upoznao u njujorškim klubovima, a Sultan je još k tome i živio na farmi blizu Woodstocka. Lee, Sultan, Velez i Billy Cox su se svi preselili na imanje Shokan i počeli osnivati bend. Njihovu koheziju ugrožavala je činjenica da još uvijek nemaju bubnjara - bilo je nejasno hoće li M itch M itchell, koji je bio u Engleskoj, uskočiti u tu ulogu. Zbunjenost nove sku­pine dodatno se povećala kad je Jim i otišao u New York na samo jedan dan, ali se nije vratio. Kad je jedan od glazbenika nazvao Jeffreyja, on im je rekao da je Jimi u Maroku. Izvorno jest bio pošao u New York samo otpratiti Deeringa Howa koji je putovao u Afriku na sastanak sa Stellom Douglas i Colette Mimram. Dee­ring je nagovarao Jimija da im se pridruži, argumentirajući to izjavom da čovjek nema razloga zaradivati novae ako ga ne kani potrošiti. Jim i je rijetko odbijao poslušnost svom menadžmentu, ali toga je puta odlučio poslušati Deeringa, a ne Jeffreyja. Nazvao je svoga menadžera, koji je bio bijesan kao ris, ali nije mo­gao spriječiti Jimija pa je nazvao policiju u Torontu od koje se trebalo zatražiti233

dopuštenje za bilo kakvu putovanje izvan SAD-a. Uz sudenje koje mu je visjelo nad glavom Jimi je očajnički trebao predah, a Kraljevska kanadska konjička po­licija bila je dovoljno ljubazna da odobri njegovo putovanje.

Jimi je proveo devet dana u sjevernoj Africi, a bilo je to vrlo vjerojatno naj- boljih devet dana njegovog života. »Bio je to najbolji, a možda i jedini odmor na kojemu je ikada bio«, rekao je Deering. Jim i i Deering sletjeli su u Maroko, gdje su se našli sa Stellom i Colette koje nisu znale da Jim i dolazi s njim, ali su bile oduševljene kad su ga vidjele. Unajmili su prastari Chrysler i u njemu se vozili kroz pustinju posjećujući slavne lokacije. Odmor su proveli kupujući sagove i odjeću, jedući, razgovarajući i odmarajući se. »Jimi se ludo zabavljao«, sjeća se Deering. »Bilo je čudesno gledati kako on kao crnac doživljava Afriku. Strašno mu se svidjela kultura i ljudi, a nikad ga prije nisam vidio da se toliko smije.« U Africi je Jim i pronašao mjesto na kojemu rasa nije bila važna, ali niti njegova slava, što mu je još više značilo. Te je godine Jimi bio najveća svjetska glazbena zvijezda, ali u Africi nitko nije znao tko je on. To je putovanje bilo kao odmor od slave pa je mogao odbaciti masku rock zvijezde i jednostavno uživati u životu. »Činilo se da mu taj odmor hrani dušu«, rekla je Colette. »Kao da je ponovno napunio baterije.« Jimija su prepoznali samo nekoliko puta - jednom su ga pre­poznala dvojica glumaca iz New Yorka s kojima se odmah sprijateljio. Jedne je večeri čitao pjesme, sretan što je napokon netko drugi zadužen za zabavljanje publike. »Razgovarati smo o kazalištu, umjetnosti, Africi, ali nikada o glazbi«, rekao je Deering.

Šestoga kolovoza Jimi je odletio natrag, ostavivši svoje prijatelje da uživaju u produženom odmoru. No, ispalo je da ni njegov odmor još nije završio: u pariškoj je zračnoj luci naletio na Brigitte Bardot. Kasnije će reći Deeringu da je na lieu mjesta odlučio zakasniti na svoj let samo da pokuša odvući slavnu glumicu u krevet. Uspio je, a dva dana je uživao tajnu romancu s Brigitte dok ga je njegov menadžer bezuspješno pokušavao pronaći. Bila je to luda zamisao - propustiti let samo zato što možda ima izgleda zavesti francusku glumicu - ali to jako dobro pokazuje joie de vivre, karakterističnu za Jim ijev život. Još je luđe to da se Jimi morao sakriti da izbjegne zahtjeve svoga menadžera i svoje karijere. Nakon što se tako silno trudio pronaći slavu na ulicama New Yorka i svirajući na turnejama po Chitlin' Circuitu, sad kad ju je pronašao žudio je za anonimnošću.

Kad se napokon vratio u Ameriku, činilo se da ga je putovanje u Afriku i glazbeno revitaliziralo. Vratio se sa željom svirati akustičnu, ne električnu gitaru, a također je pronašao nadahnuće u afričkoj glazbi koju je čuo u Maroku. U svirci u kući u Shokanu počeo je istraživati novi teritorij, snimivši nekoliko melodija234

na kojima su svirali samo on i Sultan. »Bila je to samo njegova akustična gitara i moje udaraljke«, sjeća se Sultan. »Bilo je fenomenalno - zvučalo je pomalo poput Wesa Montgomeryja ili Segovije, ali s marokanskim utjecajima.«

Premda je Afrika proširila Jimijeve glazbene obzore, jedan se dogadaj za vrijeme putovanja Jimiju toliko urezao u sjećanje da je uskoro počeo patiti od noćnih mora. Colette Mimram je u Maroku imala rođake, uključujući i djeda koji bijaše plemenski voda. Djed se bio nedavno ponovno oženio, a njegova nova žena bila je poznata vidovnjakinja koja je radila i za marokanskoga kralja. Premda nije ništa znala o njemu niti o njegovoj karijeri, kad je upoznala Jimija starica je objavila da ima »čelo« koje ukazuje na umjetničku genijalnost. Jim iju i njegov prijateljima je bilo jako zabavno kad je počela prelaziti prstima preko njegove gla- ve, čitajući mu crte lica. Žena je govorila francuski pa su Jim iju morali prevoditi njezine riječi, a on se slatko smijao. Kasnije te večeri starica je rekla Colette, na francuskom, nešto što je zvučalo kao upozorenje: »Za godinu dana više nećeš prijateljevati s tim muškarcem zbog drugih žena.« To je proročanstvo iznenadilo Colette, ali u bezbrižnoj eri šezdesetih za takvo predviđanje teško da je bilo po- trebno biti vidovit. No, ono što se dogodilo kasnije te večeri potreslo je Colette i definitivno prestrašilo Jimija.

Žena je ponudila Jimiju da će mu čitati iz tarot karata, a on je pristao. On i njegovi prijatelji okupili su se oko stola dok je žena okretala karte. Prva karta koju je izvukla bijaše Zvijezda. To je izmamilo osmijeh na lice svima osim vidovn- jakinji, jer ona nije znala da je Jimi slavan. Rekla mu je da karta znači »milost« i da će uskoro biti okružen jako velikim brojem ljudi. Sljedeća karta koju je izvukla sasvim je sigurno izazvala drukčiju reakciju, pogotovo kod Jimija: bila je to karta Smrti. Starica je odmah počela objašnjavati Colette da ta karta ne znači da će Jim i uskoro umrijeti - da ona također može značiti preporod. Ali tijekom tih nekoliko trenutaka koliko je trebalo da mu Colette prevede staričine riječi, Jimi je zurio u kartu kao hipnotiziran. »Umrijet ću!« zavapio je. Njegovi su se prijatelji odmah okupili oko njega govoreći mu da tarot ima mnoga tumačenja i da ne bi trebao pridavati preveliko značenje nasumičnim kartama koje mu je podijelila neka starica.

Neki bi možda mogli samo slegnuti ramenima i zaboraviti cijelu stvar, ali Jimi - koji je 1966. sanjao da će postati zvijezdom, a onda je i doživio ostvarenje toga sna - nije mogao zaboraviti. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci stalno je govorio da mu je odzvonilo. »Ponekad je govorio da će umrijeti za tri mjeseca, drugi put da još ima samo šest mjeseci života«, sjeća se Colette, »ali stalno je235

10. Kako tumačite da današnje generacije mladih slušaju Jimija Hendrixa kao sas- tavni dio rock repertoara? Dapače, kao da je i dalje prisutan na sceni.

Hendrix je stvorio svoju spacy atmosferu, koja je pogotovo došla do izražaja na ploči Electric Ladyland, na kojoj on povezano ide iz pjesme u pjes­mu. Pri tom je imao efekte, u čemu mu je pomagao majstor Roger Mayer, ali opet je i efekte trebalo znati upotrijebiti. Trebalo je imati osjećaj. Mislim da svi ljudi koji Hendrixa cijene i zanimaju se za njega, pa onda na kraju i za njegov život, čine to isključivo zbog njegove muzike.

326

BETHEL, NEW YORK kolovoz 1969. - studeni 1969.

CIGANI , SU N C E ID U G E

»Odlucih smo sve promijemti i nazvati se 'Cigani, sunce i duge’. Ukratko, ovo nije ništa drugo nego grupa Cigana.«// iz JIMIJEVE najave na Woodstocku

»Woodstock Music and Arts Fair« (Sajam glazbe i umjetnosti u Woods­tocku) izvorno se trebao održati od 15. do 18. kolovoza u Waikillu u državi New York, no kad su se mjesni stanovnici pobunili, koncert je u zadnji tren premješten na farmu Maxa Yasgura u obližnjem Bethelu. Unaprijed je bilo prodano oko šezdeset tisuća ulaznica, a promotori su predviđali najviše stotinu tisuća ljudi. Kad su organizatori kontaktirali Jeffreyja s upitom o mogućnosti da Jimi na- supi na festivalu, dogovorili su se za honorar od 32.000 dolara, očekujući da će festival biti skromne veličine. Jim i je bio najbolje plaćeni izvođač, ali taj je honorar bio znatno niži od zarade na drugim nastupima. Jeffrey je imao kuću u Woodstocku, a znajući da je to punih dva sata vožnje od New Yorka, ni on nije očekivao da će se mnogo obožavatelja odlučiti na taj put. Održao je audiciju za novoga bubnjara i na kraju odlučio dovesti Mitcha Mitchella iz Engleske. Kad je M itch stigao iz Londona, otkrio je da je uigrana postava The Experiencea sad već prošlost. »Bend je bio sumoran i u kaosu«, napisat će kasnije u knjizi »The Hen­drix Experience«. M itch je rekao da je to bio jedini bend u kojemu je ikada svirao koji nakon vježbanja nije postajao ništa bolji. Juma Sultan i ostali iz benda nisu se složili s M itchovom procjenom, rekavši da on jednostavno nije bio navikao na latinske ritmove koje su koristili. Kako bilo da bilo, bend je imao samo tjedan dana da se uvježba prije Woodstocka - njihova će se neuvježbanost očitovati u njihovu nastupu.

Do početka festivala u petak, stvari u Bethelu su već bile vrlo kaotične. Umjesto očekivanih 60.000 ljudi, koliko je bilo unaprijed prodanih karata, do Wo-

odstocka je došlo 800.000, a najmanje 200.000 ih je beznadno zapelo u prometu pa su se okrenuli i vratili kućama. Premda je mjesto održavanja festivals bilo samo 170 kilometara od New York Cityja, toga je dana vožnja do Woodstocka trajala deset sati, a promet je na najmanje dvadeset minuta bio posve prekinut. Mnogi su jednostavno ostavili aute na cesti i nastavili pješice. Kad je nastupom u petak navečer Richie Havens službeno otvorio festival, već je bilo prodano186.000 ulaznica, ali na zemljištu se nalazilo najmanje dvaput toliko ljudi - nakon što su bile srušene ograde, a promotori prisiljeni festival proglasiti »besplatnim«. Jimi i njegov bend još su bili kod kuće kad su na televiziji gledali izviješća o zatvaranju njujorške autoceste. »Nitko nije mogao znati, nitko nije predvidao takvo što, nitko nije imao pojma«, sjeća se Billy Cox. »Mislili smo da će to biti običan koncert na kojemu će se naći mnogo dobrih glazbenika.« U subotu su s naslovnice The New York Daily Newsa vrištali naslovi »Prometni kolaps zbog hipi-festivala!«. Dotad se već procjenjivalo da se na zemljištu nalazi 450.000 ljudi, kojima je na raspolaganju bilo samo 600 WC-a. Helikopteri su dovozili hra- nu i medicinsko osoblje. Tijekom vikenda dogodit će se tri smrtna slučaja, dva rodenja, a vise od 400 ljudi potražit će liječničku pomoć zbog loših tripova na acidu. Organizatori su već dijelili letke naslovljene »Kako preživjeti«, u kojima su bili praktični savjeti tipa »izbjegavajte svijetloplavi acid« i »ne trč ite goli po najvećem suncu«. Oni koji su bili dovoljno uspješni da se proguraju do pozornice u subotu imali su priliku vidjeti neke izuzetne glazbene nastupe: Santanu, Janis Joplin, The Grateful Dead, The Jefferson Airplane i Sly and the Family Stone. The Who su nastupili u tri ujutro, a vrhunac njihova nastupa - a možda i cijeloga festivala - bio je kad je Pete Townshend tresnuo Abbieja Hoffmana gitarom u pokušaju da ga makne s bine. Jim ijev nastup je bio predviden za 11 navečer u nedjelju i trebao je zatvoriti festival. Jedna od prednosti kuće u Shokanu bijaše to da nije morao daleko putovati, no organizatori su svejedno predvidjeli da će ga do mjesta održavanja festivala dopremiti helikopterom s mjesnog uzletišta. No, kad su Jimi i bend stigli na uzletište, otkrili su da su svi letovi otkazani zbog kiše pa su zaglavili u zračnoj luci zajedno s još nekim bendovima, uključujući i Crosby, Stills, Nash and Young. Gerry Stickless je na kraju 'rekvirirao' jedan kamion, potrpao ih sve unutra i odvezao ih tih nekoliko preostalih kilometara do Woodstocka. Neil Young će kasnije izjaviti za N.M.E. da je ta scena na uzletištu bila upečatljivija nego cijeli koncert. »Krađa kamiona s Hendrixom jedan je od najsvjetlijih trenutaka u mom životu«, rekao je Young.

Kad je bend stigao na mjesto održavanja festivala, rečeno im je da sve kas- ni tri sata - zapravo je u tom trenutku sve već kasnilo punih devet sati. Promotori238

su Jimiju ponudili priliku da svira u ponoć kad će publika još biti živahna, ali Jeffrey je ustrajao na tome da Jimi mora biti završni izvođač. Jim i i bend proveli su veći dio noći u kolibi nekoliko stotina metara od pozornice, gdje su pušili travu i svirali na akustičnim instrumentima čekajući svoj red za nastup. Prije Hendrixa su svirali Sha Na Na, koji teško da su bili dobar uvod u njegov nastup. Čak i tik prije izlaska na binu Jimi se još prepirao s promotorima: htio je dvije pjesme izvesti akustično, ali promotori su kategorički odbijali. Kad su napokon najavili Jimija - »Dame i gospodo. The Jimi Hendrix Experience« - već je bilo pola devet u ponedjeljak ujutro. Većina je ljudi otišla još tokom noći pa je Jim ijev nastup gledalo samo oko 40.000 ljudi. Nije uopće bilo važno što je publika malobrojna, jer ostala je filmska ekipa, a dnevno svjetlo pomoglo je da kasnije Jim ijev nastup izgleda bolje u filmu o Woodstocku kojega će, baš kao i Pennebakerov film o Montereyju, vidjeti m ilijuni ljudi.

Jimi je izišao na binu s crvenom vrpcom oko glave i u bijeloj jakni s resa- ma koju je kupio u butiku svojih prijateljica Colette i Stelle. Nosio je svoj bijeli strat, a nezadovoljan najavom koju je dobio sljedećih je nekoliko minuta proveo ispravljajući je i nadopunjujući. »Je, pa, htjeli bismo nešto razjasniti«, rekao je. »Umorili smo se od Experiencea, a povremeno smo se previše odvaljivali pa smo o odlučili sve promijeniti i nazvati se 'Cigani, sunce i duge'.« Nakon toga je predstavio svoj peteročlani bend. Dok je Jim i govorio, netko iz publike glasno je doviknuo: »Jimi, jesi li napušen?«

Jim i je ignorirao taj komentar i nastavio. »Dobro, dajte nam minutu i pol da se uštimamo. Imali smo samo dvije probe pa ćemo svirati samo stvari koje su prvenstveno pune ritma, ali hej, ovo su ionako prve zrake jutarnjega sunca pa bismo baš i mogli početi od Zemlje, koja je ritam, ne? Kužite? Kad ste sa svojom trebom, sa svojom ženom, to stvara melodiju, ne? Ja imam svoju, hvala na pi- tanju.« I s tim je uvodom Jim i započeo Message to Love, prvu pjesmu u setu od šesnaest u nastupu koji će trajati dva sata i biti najduži u njegovoj karijeri.

Jim ijev nastup na Woodstocku bio je opušten, lijepo je tekao i doimao se neuvježbanim; prije izlaska na binu napisao je samo okvirni set s osam pjes­ama, samo pola onoga što su na kraju odsvirali. Neki dijelovi nastupa bili su veličanstveni, kao na prim jer Voodoo Child koji je dobio majstorski tretman, a neki su bili amaterski, kao na prim jer pjesma koju je Jimi najavio kao Jammin' at the House, instrumental kojega bend još nije usavršio. »Niti jedna od naših pjesama nije imala pravu strukturu«, napisao je kasnije M itch u svojoj autobi- ografiji. »Pretvorile su se u duge neobavezne svirke.« No neke su od tih svirki bile briljantne, kao što je bio slučaj s obradom Gypsy Woman Curtisa Mayfielda,239

koju je otpjevao Larry Lee, a koja je sadržala i Jim ijev profinjeni solo. Mnogi u publici bili su razočarani što Jimi nije pjevao, a mnoge pjesme poput autorske pjesme Larryja Leeja Mastermind publici su bile posve nepoznate. Izvedbi nije nimalo pomagalo to što su Jimi, a u još većoj mjeri Larry Lee imali problema s raštimanim instrumentima. U jednom trenutku tijekom nastupa, Jim i se našalio: »Pa... jednostavno ćemo svirati jako tiho i raštimano.«

Kako je nastup odmicao, sve se više rulje počelo osipati, što je potaklo Jimija na komentar: »Možete otići ako želite«, rekao je. »Mi samo sviramo, to je sve. Okej? Možete otići ili možete pljeskati.« Rekavši to, Jim i je započeo uvod u The Star Spangled Banner, koja je već godinu dana bila dijelom njegova uobičajenoga seta i koju je već izveo tridesetak puta, a ipak za tih preostalih četrdeset tisuća ljudi - i za one koji su kasnije gledali film o Woodstocku - ta je pjesma definirala trodnevni festival. »Radila sam kao bolničarka u šatoru za 'lose tripove' kad je to zasvirao« sjeća se Roz Payne. »Kao da je sve stalo. Prije toga, da je netko zasvirao The Star Spangled Banner svi bismo ga izviždali, ali nakon toga to je postala naša pjesma.« Al Aronowitz, pop kritičar za The New York Post bio je još ushićeniji: »Bio je to najveličanstveniji trenutak cijelog Woodstocka, a možda i najveći trenutak šezdesetih. Napokon nam je postalo jasno o čemu je ta pjesma, o tome da možeš voljeti svoju zemlju, a ipak mrziti vladu.«

Pjesma je već odavno za Jimija bila prilikom da pokaže svoju inovativnu uporabu feedbacka, oponašajući gitarom zvuk eksplozije rakete ili zavijanja sire- ne hitne pomoći. Jimijeva verzija bila je rijetki prim jer glazbene izvedbe koja je izazivala slušatelja da u budućnosti pokuša poslušati tu pjesmu na bilo koji drugi način. Kroz feedbaack i sustain, Jimi je uzeo jednu od najpoznatijih melodija u Americi i učinio je svojom. Za Jimija je to bila glazbena vježba, a ne proglas. Ako je i imao ikakve namjere s tom pjesmom napraviti bilo kakvu političku izjavu, nije to bio spomenuo svojim kolegama iz benda niti kasnije novinarima što su ga zasipali pitanjima koja su aludirala na takve skrivene motive. Na konferenciji za tisak tri tjedna kasnije rekao je: »Svi smo mi Amerikanci... To je bilo navijanje za Ameriku... Svirano je u skladu s ozračjem kakvo danas vlada u Americi. A zrak je pun statičkog elektriciteta.« Ako je pjesmu zaista odsvirao kao izjavu protiv Vijetnamskog rata, kako su to učeni ljudi brzo protumačili, nije to nikad priznao. Zapravo, ranije u setu Jimi je vojnicima posvetio pjesmu Izabella. No, u konačnici uopće nisu bila važna Jimijeva politička uvjerenja, jer je pjesma postala dijelom duha vremena šezdesetih, zauvijek ovjekovječena na film u kao povik protiv sistema.

240

Nakon The Star Spangled Banner uslijedila je Purple Haze, koja je iz publike toga jutra izvukla vidljiviju reakciju. Završio je s Villanova Junction, nakon čega su ga pozvali na bis. Izabrao je Hey Joe, pjesmu koju je prije samo tri godine svirao pred šačicom tinejdžera u podrumu kluba u Greenwich Villageu. Kad je završio, službeno je završio i >)Woodstock Music and Arts Fair«, Jim i je sišao s bine i srušio se od umora; nije spavao dvije noći uzastopce.

Ubrzo nakon Woodstocka Jimi je napisao pjesmu o tom događaju: »Pola milijuna aureola svojim je sjajem zasjenilo blato i povijest. Oprali smo se u Božjim suzama radosnicama i pili ih. A barem jednom i baš za sve, istina nije bila taj- nom.«

Nakon Woodstocka, Jim i je odveo svoj novi bend u Hit Factory u New York gdje su snimili desetak pjesama, uključujući Machine Gun koja će postati jednom od njegovih zaštitnih pjesama. Također su vježbali za predstojeći nastup koji mu je bio važniji nego ijedan drugi te godina - besplatni ulični festival u Harlemu. To će mu biti prvi nastup u tom dijelu grada još od njegovih dana u Small's Paradisu pa je osjećao veću tjeskobu nego prije Woodstocka, znajući da će svirati pred afroameričkom publikom. Prihodi od koncerta bili su namijenjeni United Block Association (UBA), ali zamisao o tom nastupu iznikla je iz nade koju su braća Aleem gajila da će koncertom u Harlemu Jim i možda napokon dospjeti na crni radio. Braća Aleem su se izvorno nadala nastupu u Apollu, ali upravi- telji te povijesne dvorane - gdje je Jim i bio pobijedio na amaterskom natjecanju 1964. - glatko su ih odbili. »Nisu ga htjeli«, sjeća se Tunde-Ra Aleem. »Bojali su se da bi došlo previše bijelaca.«

U većini je slučajeva Jim ijev pristup rasnom pitanju bio ukorijenjen u m ulti- kulturalizmu naučenom još u osnovnoj školi Leschi u Seattleu. »Vjerovao je da je boja samo izvana i da nema veze s onim iznutra«, rekla je Colette Mimram. Sve- jedno, činjenica da u crnoj zajednici nije pronašao brojniju publiku zabrinjavala je Jimija. »Osjećao je da je njegova publika bijela, ali priželjkivao je crnu publiku, a ona ga nije prihvaćala«, dodala je Colette. No, prepoznavali su ga i u crnim dijelovima grada: kad su Jim i i Colette bili na koncertu Ala Greena u Apollu, Jimi je morao otići ranije, jer ga je prepoznalo previše Afroamerikanaca iz publike. U to je vrijeme 1969. godine Jim i bio najpopularniji afroamerički zabavljač na svi- jetu, a htio to on ili ne postojale su mnoge skupine koje su mu se htjele približiti na osnovu pripadnosti istoj rasi - neki su govorili da duguje crnoj zajednici, što je Jimi glatko odbijao prihvatiti. Crne pantere su ga pokušale pridobiti u više241

navrata, ali premda ih je prešutno podupirao, nije želio biti glasnogovornikom grupe koja je po njegovu mišljenju zagovarala nasilje. U gotovo svakom intervjuu kojega je te godine dao pitali su ga o Crnim panterama, ali obično bi ignorirao ta pitanja. Ako bi ga ipak pritisnuli, priznao bi: »Prirodno se osjećam dijelom toga što rade, u nekim dijelovima. A li svatko ima svoj način izražavanja. Dobivaju opravdanje dajući opravdanje drugima u njihovim pokušajima da steknu osobnu slobodu. To je sve.« Jim i je imao sposobnost odgovoriti na pitanje izjavom tako široka značenja da zapravo i nije bila nikakav odgovor. Ta je osobina dodatno pojačavala dojam njegove fantomske prirode, a čak i oni koji su mu bili najbliži često su osjećali da nikad zapravo ne mogu biti sigurni što misli. Također, često je mijenjao stajališta, još jedan razlog zašto su mnoge skupine vjerovale da po- dupire njihovu stvar. Jim i se nije ustručavao reći ne, niti je imao problema nositi se s izravnim konfrontacijama - mnogi su to pokušali koristiti sebi u prednost.

Jedna od frakcija koja mu se toga Ijeta pokušavala prikvačiti bila je ekipa harlemskih gangstera koji su ga pokušali ucijeniti da svira za njih. Jim i je saznao za to vidjevši plakate po Harlemu koji su najavljivali koncert koji nije pristao odsvirati. Dok je s braćom Aleem šetao 125. ulicom naišli su na tipa koji je lijepio plakate i na trenutak se činilo da će ga Jimi napasti. No, odmah se odnekud po- javio jedan od promotora, član bande, s dvojicom nasilnika koji su odmah izvukli pištolje i uperili ih u Jimija, s prstima na okidaču. »Ubili bi ga na mjestu«, rekao je Taharqa. Situacija se smirila tek kad su braća Aleem spomenuli vlastite veze u bandama, na što su se gangsteri povukli. Taj je incident bio dijelom razloga za dobrotvorni koncert za UBA: Aleemovi su tvrd ili da će Jim i, ako dobrovoljno ne odsvira jedan koncert u Harlemu, doslovno biti prisiljen to učiniti pod prije- tnjom.

Michael Jeffrey bio je protiv nastupa u Harlemu i osjećao se ugroženim pred sve većim utjecajem brace Aleem. »Jimi je bio na prijevaru uvučen u taj projekt«, rekao je Michael Goldstein. »Bilo je to vrijeme kad mu je svaki crni prevarant koji mu je uspio prići govorio da ne bi trebao biti okružen bijelcima.« No, Jeffreyjevi razlozi protivljenja tom nastupu mogli su biti i strogo financijske prirode, s obzirom da se Jimi odrekao honorara, a pokroviteljstvo je bilo jedini način da se pronađe novae za postavljanje koncerta. Na kraju je Warner Bros. Records dao veliku donaciju.

Dva dana prije koncerta Jimi je u jednom restoranu u Harlemu održao konferenciju za tisak. Odjeven u crnu halju koju je bio kupio u Africi, izgledao je kraljevski. To mu je bilo prvo javno pojavljivanje nakon Woodstocka pa se većina pitanja vrtjela oko tog festivala i izvedbe The Star Spangled Banner. Jimi242

je rekao da ga se silno dojmila nenasilna priroda Woodstocka i da se nada da će koncert za UBA donijeti isti osjećaj jedinstva u Harlem, gdje »su wet umorni od pridruživanja raznim uličnim bandama, umorni od predsjednikova blebetanja... žele pronaći druge smjernice«. Kad su ga upitali je li UBA »crni Woodstock«, od- govorio je: »Voljeli bismo imati vise festivala u Harlemu na kojima bismo svirali tri dana... Mnogi klinci iz geta, ili kako god to želite nazivati, nemaju dovoljno novca da bi mogli proputovati pola države da vide neki od tih festivala.«

Onoga poslijepodneva kad se održavao nastup, Jim i se odvezao tamo u svom stingrayu zajedno s M itchom, parkirao je auto na ulici, a još nije ni izišao iz auta, a već mu je sa stražnjeg sjedala bila ukradena gitara. Srećom, Harlem je tada bio mali svijet pa su Aleemovi otkrili tko mu je ukrao gitaru i prisilili kradljivca da mu je vrati. Taj je festival bio cjelodnevni događaj, a održavao se na 139. ulici. Jim i je trebao nastupiti navečer. Okupilo se oko pet tisuća ljudi, a među izvođačima su bili Sam & Dave Band, Big Maybelle, Chuck-A-Luck, Maxi­ne Brown i J. D. Bryant, koji su svi svirali na sićušnoj pozornici koja je gledala na Lenox Avenue. Prije nastupa Jimi je: »Ponekad kad dođem ovamo, ljudi kažu 'on svira bijeli rock za bijelce, koga vraga radi ovdje?' Pa, želim im pokazati da je gla- zba univerzalna - da ne postoji bijeli ili crni rock.« Unatoč njegovoj staloženosti, vladala je velika napetost. »Mnogi ljudi iz crne zajednice uopće nisu znali tko je Jimi«, rekao je Tunde-Ra Aleem, »ali na ulici je bilo toliko bijelaca da su postali znatiželjni.«

Nevolje su izbile i prije nego što je Jimi izišao na binu. Stajao je s Carmen Borrero i gledao druge bendove, kad ga je nekoliko ljudi počelo oštro kritizirati što ima Portorikanku za djevojku. »Vidjeli su Jimija s djevojkom koju su smatrali 'bijelom kujom' pa su me počeli gađati raznim stvarima«, rekla je Carmen. U naguravanju koje je uslijedilo, netko je poderao Carmeninu bluzu.

Bila je wet ponoć kad se Jim i popeo na binu, a do tada su već mnogi otišli. Jimi je nastupao nakon Big Maybelle, R&B stokilašice. Kad je Maybelle odbila izići na bis, publika je počela vikati 'buuu!' i zviždati, a tako su i nastavili kad je prvi glazbenik koji je izišao na binu nakon nje bio M itch M itchell. »Bili su uzrujani, jer M itch je bio bijeli klinac u Harlemu«, rekao je Taharqa Aleem. Jimi je izišao odjeven u bijele hlače, a čak je i sama ta boja izazvala negodovanje medu pu- blikom. Kad je počeo naštimavati gitaru, netko je bacio bocu koja se rasprsnula udarivši u pojačalo. Uslijedilo je nekoliko jaja. Mnogi u publici krenuli su kućama; kad je Jimi počeo svirati ostalo ih je tek petstotinjak. Manje od tri tjedna ranije Jimi je bio zvijezda najvećeg američkog koncerta toga desetljeća, na kojemu su ga obožavali; u Harlemu, svirajući besplatno na dvometarskoj pozornici, bio je243

opasno blizu da ga zasjeni Big Maybelle - ili da ga pogodi boca iz publike. »Mo- rao je brzo djelovati«, rekao je Taharqa, »ili je moglo doći do pobune.«

Počeo je s Fire i nastavio s Foxy Lady. Kad je došao do Red House njezina je blues atmosfera smekšala publiku. Nakon toga je odsvirao The Star Spangled Banner, istu verziju koju je izveo na Woodstocku, ali daleko od hrpe novinara i TV kamera izblijedjela je u usporedbi s Voodoo Child koju je najavio kao »nacionalnu hirrrnu Harlema«. Kad je završio set, u publici je već bilo manje od dvjesto ljudi, ali preživio je jedno od najtežih publika pred kojima se ikada našao. Najbolje je to sažeo udaraljkaš Juma Sultan kad je rekao da je nakon nastupa bilo »neriješeno«. Kad je nakon koncerta došao s Carmen Borrero do svog parkiranog auta, pod brisačem je pronašao zataknutu kaznu za nepropisno parkiranje.

Pet dana nakon koncerta za UBA, postava koju je Jim i nazvao Gypsy, Sun, and Rainbows odsvirala je svoj posljednji nastup. Pojavljivanje u Salvationu tre ­balo je biti predstava za tisak, ali Jimi je nastupio tako kasno da je dotad već većina novinara otišla. Kad je bend i počeo svirati, problemi sa zvukom spriječili su Jimija da pjeva. »Gaža koju zapravo ni nije pretjerano htio, na kraju se pretvo- rila u katastrofu«, pisalo je u časopisu Rock. Dva dana kasnije Jim i je raspustio veliki bend, ali je nastavio svirati s Billyjem Coxom.

Salvation je također bio mjesto zbivanja jednog od najneobičnijih incidena- ta u Jimijevu životu: nakon jedne svirke u tom klubu Jimija su oteli. Otišao je s nekim nepoznatim tipom u namjeri da kupi kokain, ali su ga umjesto toga držali kao taoca u jednom stanu na Manhattanu. Otimači su zahtijevali da Michael Jeffrey prenese Jim ijev ugovor na njih u zamjenu za njegovu slobodu. Radi- je nego da se odrekne ugovora, Jeffrey je poslao svoje razbijače u potragu za ucjenjivačima. Nekim su čudom Jeffreyjevi ljudi pronašli Jimija dva dana kasnije u kući u Shokanu, neozlijedenog.

Bijaše to tako neobičan incident da je Noel Redding posumnjao da je Jef­frey osobno organizirao tu otm icu da obeshrabri Jimija da si potraži drugoga menadžera; drugi pak, poput Trixie Sullivan, tvrde da je otmica bila stvarna. »U New Yorku je bilo mnogo mladih mafijaša koji su se htjeli ubaciti u glazbenu industriju«, rekla je. »Oni su oteli Jimija, a Mike se morao ići naći s jednim tipom koji je bio duboko u mafiji i do njega su ga odveli tipovi s automatskim puškama. Tamo su dogovorili Jim ijevo oslobadanje. Mike mi je rekao da su u krošnjama bili i snajperisti.« Sullivanica je rekla da je i Jeffrey povremeno nosio pištolj baš zbog takvih prijetnji koje su se nadvile nad njima. Jeffrey je nagovorio otmičare244

da puste Jimija radije nego da si na vrat natovare gnjev njegovih veza u mafiji. Juma Sultan, koji je samo nekoliko tjedana prije otm ice bio živio s Jimijem u kući u Shokanu, sjeća se da je nekoliko tjedana prije otmice Jeffrey došao u kuću razgovarati s Jim ijem o poslu, a njegov je vozač izvukao pištolj i počeo pucati u stablo u dvorištu. Sultan je bio uvjeren da je to bila poruka Jim iju iz koje mu je trebalo biti jasno da je Jeffrey gazda, a istu tu teoriju iskoristio je Noel za svoje tvrdnje da je iza otmice stajao sam Jeffrey.

Kad je toga rujna novinarka Rolling Stonea Sheila Weller pisala članak o Jimiju, nigdje se nije spominjala ta otmica ili oružje. U članku naslovljenom »Više ne želim biti klaun« Jim i je ostavio dojam samozatajnog, silno uljudnog i vrlo šarmantnog čovjeka. Pred Wellericom je prokopao po svojoj golemoj zbirci ploča, a u njoj je bilo svega od Marlene Dietrich preko Wesa Montgomeryja do Blind Faith. Najotvoreniji je bio govoreći o Dylanu, objasnivši: »Obožavam Dylana. Sreo sam ga samo jednom, prije otprilike tri godine u klubu Kettle of Fish na ulici MacDougal. To je bilo prije moga odlaska u Englesku. Mislim da smo obojica bili prilično pijani pa me se vjerojatno ni ne sjeća.« Odgovarajući na Wellericina pitanja Jim i je svirao uz Dylanovu ploču. Ako je Jimijeva priča istini- ta, u proturječju je s onom Deeringa Howa koji kaže da su jednoga dana te jeseni hodali po Osmoj ulici kad su na drugoj strani ulice ugledali jedan lik. »Hej, pa to je Dylan«, rekao je Jimi uzbudeno. »Nikad ga nisam upoznao, hajd'mo popričati s njim.« Jimi je potrčao preko ceste, vičući: »Hej, Bob!« dok mu je prilazio. Deering je pošao za njim, premda se osjećao pomalo neugodno zbog Jimijeva ushićenja. »Mislim da je Dylan isprva bio malo zabrinut kad je čuo kako neko s druge strane ceste vice njegovo ime, a onda trči prema njemu«, sjeća se Deering. No kad je prepoznao Jimija, opustio se. Hendrixovo je predstavljanje Dylanu bilo tako skromno da je graničilo s komičnim. »Bobe, ovaj, ja sam pjevač, znaš, zovem se Jim i Hendrix i...« Dylan je rekao da zna tko je Jimi i da mu se silno svida kako je obradio njegove All Along the W atchtower i Like a Rolling Stone. »Ne znam je li itko bolje obradio te moje pjesme«, rekao je Dylan. Dylan je požurio dalje, ali Jimi je ostao sav ozaren. »Bio je na sedmom nebu«, rekao je Deering, »ako ni zbog čega drugoga onda zato što je Dylan znao tko je on. Bilo mi je jasno kao dan da se njih dvojica nikad prije nisu vidjeli.«

Taj slučajni susret na ulici ostat će jedini njihov potvrdeni susret, ali njih dvojica su se nastavili međusobno poštivati. Michael Goldstein, tiskovni agent obojice izvođača prim io je poziv od Dylanova menadžera Alberta Grossmana kojim je ovaj tražio sastanak. Tijekom sastanka predao mu je magnetofonsku vrpcu s neobjavljenim Dylanovim pjesmama za koje se nadao da bi ih Jim i mo- 245

gao obraditi. »Bobu se stvarno sviđa kako Jimi svira njegove pjesme, a ovdje je hrpa novih«, objasnio je Grossman. Jimi je na kraju snimio demo snimke za tri pjesme, što je razgnjevilo Jeffreyja koji nije htio obrade, jer to je značilo odricanje od autorskih tantijema.

Koliko god se Jim i divio Dylanu, toliko je suprotno mišljenje imao o Jag- geru. Deering Howe bio je blizak i s Jaggerom, a njegov je stan na posljednjem katu zgrade bio 'poprištem ' kasnonoćnih jamminga Micka i Jimija. Devon W il­son uspjela je svom popisu zvijezda s kojima je spavala dodati i Micka Jagge- ra, što je dovelo do nekoliko vrlo neugodnih trenutaka. »Bilo je prilika kad su se u četiri ujutro svi nacrtali na mojim vratima«, sjeća se Deering. »Devon je obožavala držati Micka za ruku pred Jimijem. Većinu napetosti izazivala je ona, voljela je Jimiju trlja ti nos u svoje 'uspjehe'.« Nakon što je gledao kako Devon zavodi Jaggera, Jimi je napisao Dolly Dagger. Jedan stih u pjesmi ide: »...ona pije krv s nazubljene oštrice...«* a odnosi se na incident kad se je M ick na nešto uboo u prst, a Devon je rekla da će mu ona isisati krv iz ranice radije nego da mu ode po flaster.

Premda je Jagger imao uspjeha kod Devon, Jimi je iz njihova nadsviravanja u Deeringovu stanu otišao kao uvjerljivi pobjednik. »Svirali su u mom stanu«, rekao je Deering. »Jimi ništa nije svirao tako veličanstveno kao što je znao svirati blues na akustičnoj gitari.« Jagger je ostao bez riječi, što mu se rijetko dogadalo.

Toga je studenoga Jim i napunio dvadesetsedam godina, a rodendan je proveo gledajući Stonese u Madison Square Gardenu. Prije njihova nastupa ra­zgovarao je s njima u backstageu pa je upitao Keitha Richardsa čuje li se što s Lindom Keith, a obojica su se slatko nasmijali prisjećajući se ranijeg vrućeg rivalstva oko nje. Jim i je posudio gitaru i zasvirao. Jedan je to filmaš snimao za dokumentarac, ali Jagger se stalno prešetavao ispred kamere kao da želi po sva- ku cijenu odvući pozornost s Jimija. Kad je počeo koncert, Jim i je sjedio na bini iza Richardsova pojačala, vidljiv ne samo bendu nego i publici. Poziv da zasvira s njima zacijelo bi bio lijep dar Jim iju za rodendan, ali Jagger ga nije zvao. Mick je imao previše iskustava s Jim ijevim sviranjem u Deeringovu stanu kad je u mnogim prilikama Jimijev talent ušutkao sve u sobi. Kao netko tko je uvijek htio biti najblistavije svjetlo u sobi, Jaggeru nije padalo na pamet dopustiti Jim iju da. ga zasjeni na vlastitom koncertu.

* izvorno »she drinks her blood fro m th e jagg ed edge...« što je u jedno i igra riječim a; nap. prev.

246

NEW YORK, NEW YORK prosinac 1969. -tra va n j 1970.

KRALJ U VRTU»Proganjalo ga je toliko žqna da je bio kao kralj u vrtu.«// glazbenik BUZZY LINHART govoreći o Jimijevoj seksualnoj privlačnosti

Ujesen 1969. Jim i je unajmio stan na 59 West Twelfth Street u Greenwich Villageu. Bio je to njegov prvi i jedini stan u New Yorku u kojemu je živio sam i sav se posvetio uređenju, uz pomoć prijateljice Colette Mimram. Zidove je po- krio posteljnim prostirkama i molitvenim sagovima, a preko kreveta je umjesto baldahina objesio tapiseriju. U dnevnoj sobi je postavio tri niska kauča, a po ostatku sobe porazmjestio jastuke za sjedenje. »Stan je izgledao kao marokanski bazar«, sjeća se Colette. »Lako ste si mogli zamisliti da nasred sobe stoji nargila. Strop je bio prekriven afričkim tkaninama.«

Kad mu je već stan izgledao tako egzotično, Jim i se potrudio da na skorom sudenju barem on izgleda najkonzervativnije što je mogao. Ošišao se i odabrao tamnoplavi sako i sive hlače. Potom je u nedjelju 7. studenoga odletio u To­ronto. Suđenje je počelo u ponedjeljak u deset ujutro. Bilo je to suđenje pred dvanaesteročlanom porotom, a sudom je - prema britanskoj tradiciji - predsje- dao sudac s bijelom perikom i u crnoj halji. Tužitelj je prvo pozvao policajce koji su bili pronašli drogu, zatim laboratorijske tehničare koji su odredili da je bijeli prah heroin. Činilo se da je to vrlo jasan slučaj, a nakon samo tri sata iskaza raznih svjedoka tužitelj je riječ prepustio obrani.

Jimijevi odvjetnici nisu mogli pobiti postojanje droge pa se njihova obrana temeljila na postavci da Jim i nije znao da mu je u torbi ta droga; dokazivali su da obožavatelji često bendu daruju razne stvari, a takvi darovi ponekad sadrže drogu. Jim i je bio prvi svjedok u vlastitu obranu. Kad su ga upitali o njego-247

voj prošlosti, rekao je da je vojsku napustio zbog slomljenoga gležnja, ali da je »odradio nekoliko vježba na Filipinima i u Njemačkoj«, što je bila čista laž. Svoju je glazbu opisao kao »elektronički blues«. Potom je uslijedio dugačak popis ljudi koji su uključeni u njegove turneje te opis kaotične zbrke koja na njima vlada. Nakon toga je nabrojio razne stvari koje su mu fanovi darovali tijekom godi­na: medvjediće, šalove, kolačiće s hašišem, itd. Jimi je također rekao da mu obožavatelji šalju LSD poštom. Iscrpno su ga ispitivali o njegovoj uporabi droga: priznao je da je »dvaput« uzeo kokain, a LSD »pet puta«, da je nedavno pušio marihuanu i hašiš, ali tvrd io je da nikad nije uzeo heroin ili amfetamine. Rekao je da u zadnje vrijeme uzima sve manje opojnih sredstava i da čak puši manje marihuane: »Osjećam da sam to prerastao«, rekao je. Zatim je ispričao priču na kojoj je počivala njegove obrana - rekao je da se prije koncerta bio žalio na glavobolju i da mu je tada prišla djevojka u žutoj majici i pružila mu bočicu za koju je on pretpostavio da sadrži aspirin pa ju je samo ubacio u torbu. Kasnije je posve zaboravio na nju. Nije imao pojma da sadrži heroin.

Tijekom unakrsnog ispitivanja Jim i je priznao da je jednom vidio dvoje ljudi kako uzimaju heroin, ali da je to najbliže što je ikad došao toj drogi. Tužitelj je njegovu obranu smatrao smiješnom i upitao ga je: »Optuženi ste za ozbiljnu povredu zakona, a vi kažete da ne znate kako je droga dospjela u vašu torbu niti tko ju je tamo stavio?«

»Točno«, rekao je Jimi.Sljedeći je svjedok bila reporterka UPl-ja Sharon Lawrence. Posvjedočila

je da je bila u hotelskoj sobi kad se Jimi potužio da mu nije dobro i kad mu je jedna obožavateljica pružila bočicu. Tužitelj je ponovno izrazio nevjericu u to, ali Lawrencova je rekla da je kao novinarka izvježbana uočavati sitnice. Nakon nje je svjedočio Chas Chandler, šarmirajući porotu svojim sjevernjačkim britanskim naglaskom, rekavši da su obožavatelji zasipali bend darovima. Također je dodao da su darovi u obliku droge bili česta pojava i dok je on svirao u Animalsima: »Opće pravilo bilo je da ne treba jesti kolače koji su nam donosili u garderobu«, rekao je. Nakon toga je odluka prepuštena poroti koja je zasjedala najdužih osam sati u Jimijevu životu. Vratili su se s presudom da »nije kriv«, a Jimi je rekao da mu je to najljepši božićni dar koji si je mogao zamisliti. Odletio je natrag u New York i odmah se totalno napušio hašiša. Dva mjeseca nakon suđenja novinar Rolling Stonea je upitao Jimija o izjavi iz Toronta da je »prerastao marihuanu«, ali Jim i jedva da se uspio prestati smijati dovoljno dugo da odgovori da marihuana »previše raste da bi je prerastao«. Novinar je ponovio pitanje. »Ne znam«, rekao je Jimi smijući se, »ja sam trenutačno... previše napušen da bih mogao odgovo-248

riti.« To je bilo tip ično za njegov smisao za šalu, ali nije uspijevao ostati ozbiljan pa se izvalio na pod od smijeha.

Premda mu je oslobađajuća presuda skinula teret s leda, bilo je mnogo dru- gih stvari koje su ga brinule. Gradnja studija koji su financirali on i Jeffrey, a koji će se na kraju zvati Electric Lady Studios, otegnula se duže nego što je bilo plani- rano, a stajala je više no što je bilo predviđeno: već su bili potrošili 369.000 dola­ra, a bili su prisiljeni posuditi dodatnih 300.000 dolara od Warner Bros. Records da bi ga mogli dovršiti. Da sve bude još gore, Ed Chalpin se napokon nagodio s Jimijem i s njegovim američkim diskografskim kućama oko ugovora s PPX-om. Američka pogodba davala je Chalpinu udio u zaradi od prva tri Jimijeva studijska albuma i svu zaradu od sljedećeg albuma, za koji je Chalpin dogovorio da će biti izdan na etiketi Capitol Records. Znajući da će njegov sljedeći album donijeti zaradu Chalpinu, a ne u njegovu riznicu, Jim i je početkom prosinca odlučio da će snim iti album uživo na predstojećem nastupu na Filmore Eastu. Zatim je krenuo osnivati idući bend. Uzeo je u obzir nekoliko svirača, a čak se razgovaralo o tome da dovede Jacka Casadyja iz Jefferson Airplana, Stevea W inwooda iz Traffica i da osnuje neku vrstu supergrupe, ali takav bi dogovor bio previše složen pa se od toga odustalo. Jimi je također izrazio želju svirati s Buddyjem Milesom, s kojim se bio sprijateljio prethodne godine, pa je odlučio osnovati trio s njim i Billyjem Coxom. »Htio je crni bend i crnoga bubnjara«, sjeća se Buddy. »Želio se vratiti korijenima, onome što stvarno voli, što je u osnovi bio soul, R&B i blues.« Buddy je bio nadareni bubnjar koji je također i pjevao, a Jimi je već dugo priželjkivao takvoga kolegu u bendu. Odlučio je grupu nazvati Band of Gypsys. Ime je došlo od komentara Mitcha Mitchella kad je vidio Jimijevu uobičajenu pratnju u backstageu (»Pa to je kao grupa Ciganal«), ironično, jer M itch nije bio dijelom novoga benda, prvi put u tri godine. Ime je možda i djelomice bilo pod utjecajem priča koje je Jim i bio čuo od svoje svjetlopute majke za koju su u djetinjstvu ljudi često mislili da je mala Ciganka; odluka da se riječ 'gypsies' piše pogrešno bila je tipičan 'jim ijevski' štih. Grupa je provela deset dana vježbajući, a iz tih je svirki izniklo i nekoliko novih pjesama.

Jedna od tih pjesama bila je i Earth Blues, na kojoj je prateće vokale pjevala Ronnie Spector iz The Ronettes. Ronnie je toga prosinca svratila u Jim ijev stan i zatekla ga u krevetu s pet žena. »Ljenčarile su, prepirući se koja će mu zapaliti cigaretu ili mu donijeti piće«, rekla je. »Bio je kao šeik. Ležao je tamo kao kralj.« Sad kad je imao stalnu adresu Jimi se našao pred navalom mladih žena premda je imao stalne djevojke Devon Wilson i Carmen Borrero. Njegova je zgrada imala vratara koji bi ga nazvao u slučaju da se njegove djevojke pojave nenajavlje-249

ne. Jimi je bio bogat, nadaren i zgodan, a mnoge su žene htjele vezu s njim, premda je češće i u većem broju privlačio groupie cure, barem jednim dijelom zahvaljujući gipsanom odljevu svojih genitalija. Za njih je to jednostavno bilo seksualni trofej, baš kao i za njega, premda je već i prestao brojiti s koliko je njih spavao. »Proganjalo ga je to liko žena da je bio kao kralj u vrtu«, rekao je Buzzy Linhart. »No, tretirale su ga kao seksualni objekt, nije tu bilo puno romantike.« S obzirom na sve gubitke koje je pretrpio u djetinjstvu, također je moguće da se Jimi bojao previše se zbližiti s nekim, ne želeći opet biti napušten. Brze i gotovo anonimne seksualne veze nisu predstavljale nikakav emocionalni rizik pa nije bilo izgleda da će biti povrijeđen.

Ronnie Spector zanimao je samo profesionalni odnos s Jimijem premda je on otvoreno koketirao s njom čak i kad je bio okružen drugim ženama. U studiju je, kao što je Ronnie uskoro otkrila, Jimi bio čak i veći perfekcionist od Phila Spectora, a ustrajao je na desetak snimljenih verzija čak i nakon što je ona mislila da je pjesma gotova. Kad ja snimanje završilo, Ronnie je odvezla kući Jimija i njegovu vječnu žensku pratnju. Sljedećega je jutra otvorila vrata i pred njima pronašla Jimija naslonjenoga na dovratak i s dječačkim osmijehom na lieu. Bio je sam. Njegova izlika za to što je svratio bila je da je ostavio mastere u njezinu autu; Ronnie je sumnjala da je zapravo došao u pokušaju da je odvuče u krevet. Ronnie je u to vrijeme bila udana žena pa se samo nasmiješila, zahvalila mu na uspješnom snimanju, pronašla njegovu vrpcu i otpravila ga doma. »Bio je kao crni Hugh Hefner«, rekla je. Malo je žena uspjelo odoljeti Jim ijevim lukavim zavodničkim tehnikama, ali Spectorica nije bila naivna šiparica.

Na proslavu Božića 1969. u Deeringovu apartmanu na zadnjem katu ho- tela Navarro, Jim i je došao u pratnji Carmen Borrero. Bio je to stan kao izišao sa stranica Town & Countryja: osam spavaćih soba, dvije dnevne sobe, golemi prozori s pogledom na Central Park i ogromno božićno drvce koje se uklapalo u veličanstveni pogled. Kad su stigli Jim i i Carmen baš je bio počeo padati lagani snijeg. Jim i je bio odjeven u jaknu od gušterske kože i praznično crvene hlače. Pojeli su ukusan obrok i pili Dom Perignon iz visokih kristalnih čaša. Jimi je rekao da je to najljepši Božić u njegovu životu - bio je u potpunom kontrastu s onim koje je u djetinjstvu proveo u silnom siromaštvu.

Jim ijev dar Carmen bile su dijamantne naušnice i dijamantni prsten. Prsten je trebao biti zaručnički, ali Carmen kaže da nikad nisu ozbiljno razgovarali o250

braku. »U tom bi braku bile tri osobe: Jimi, Devon i ja.« Devon je i dalje ostala najvećom smetnjom svakoj djevojci koja bi poželjela vezu s Jimijem. »Devon je tada već dugo bila narkomanka«, rekla je Carmen. Uz Devon je i Jim i počeo ušmrkavati heroin. »Počeo ga je uzimati na nos«, rekla je. IMaravno, Jimijeva uporaba droge bila je nešto sasvim drukčije od onoga što je priznao u kanadskoj sudnici. »Volio je kreativne droge, ali nije mogao podnijeti heroin«, sjeća se Co­lette. »Probao je, ali nije to bilo nešto što je htio nastaviti.«

Najopasnija doga za Jimija je i dalje bio alkohol, koji je bio katalizator za još jednu nasilnu epizodu između njega i Carmen. Nakon što se napio viskija, opet je počeo ljubomorno divljati. »Htio me baciti kroz prozor«, rekla je Carmen. Umjes­to toga ju je već drugi put u vezi pogodio bocom u glavu, a ona je opet završila na hitnoj. »Morala sam nazvati curu Milesa Daviesa da dode po mene i odvede me na hitnu, jer nisam htjela da Jimi bude uhićen«, rekla je Carmen.

Premda je Carmenina veza s Jimijem bila burna, bilo je i smiješnih tre- nutaka. Jednom, kad je bila jako napušena, Carmen je s posebnim češljem za afro-frizure pokušavala izravnati Jim ijevu kosu, ali kako je usput pušila džoint, slučajno mu je zapalila kosu. Jimi je vrisnuo i počeo trčati po sobi, a onda je napokon gurnuo glavu pod slavinu i pustio vodu. Kad je ugasio vatru počeli su mu ispadati pramenovi spaljene kose pa ga je Carmen morala ošišati da se ne bi vidjela mjesta gdje mu je nedostajalo kose. »Bio je opsjednut svojom kosom«, rekla je. »Obožavao je svoje kovrče.«

Baš je u frizerskom salonu upoznao legendarnog džez glazbenika Milesa Daviesa. Jimija je frizirao James Finney, kome je Jimi bio jedan od prvih slav- nih modela. »Finney je preko Jimija izbacio na ulicu 'fenirane' frizure«, rekao je Taharqa Aleem. »Prije toga je bila 'afro', a prije toga 'rolica'.« Milesu se svidjela Jimijeva frizura pa je i on počeo odlaziti Finneyju. Povremeno su dvojica glaz­benika izlazili učetvero sa svojim curama. Jedne su večeri išli u Small's Paradise, a s Milesom u pratnji Jimi je tamo napokon dobio tretman kakav je oduvijek bio želio. »Stavili su nas za stol u kutu«, sjeća se Carmen, »a čak su oko stola navukli zastor da bismo mogli pušiti travu. Poslali su nam bocu dobrog vina na račun kuće, a čak su na razglas puštali Jimijevu glazbu.«

Odnos izmedu Jimija i Milesa Carmen je opisala kao nešto nalik odnosu oca i sina, ali takoder je bilo jasno da obojica osjećaju divljenje prema glazbi onog drugoga. Braća Aleem jednom su upitali Milesa što čuje u Jimijevoj glazbi. »Onaj vražji jebeni Machine Gun«, rekao je Miles, m isled na pjesmu koju je Jim i snimio s Band of Gypsys. Taharqa je na to rekao da je sličan stil čuo i u Milesovoj glazbi. »Nije stvar u tome što čuješ«, odgovorio je Miles, »nego u onom što preneseš iz251

subjektivnog u objektivno. Nije stvar u tome što čuješ.« Nadahnut prijateljstvom s Milesom, Jimi je počeo kupovati džez albume, premda je njegov ukus u glazbi bio tako širok da se nikad nije ograničavao samo na jedan žanr. Često je kasno navečer zalazio u Colony Records i kupovao na kutije albuma velikana rocka, džeza i klasike. Jim i je izrazio želju snimati s Milesom. Dogovorena je svirka. Jim ijev uobičajeni pristup je bio: prvo svirka, a onda ćemo brinuti o ugovorima i diskografskim kućama i honorarima. No, Miles je bio frustriran svojom malom zaradom od džeza i ljubomoran na Jimijeve goleme prihode. Dan prije svirke nazvao je Jimijeva menadžera i zahtijevao da mu se plati unaprijed. Miles je rekao Jeffreyju da želi pedeset tisuća dolara u gotovini. Tony Williams, koga je Jim i namjeravao koristiti za bubnjara na tom sessionu, zatražio je jednako veliku svotu. Jeffrey je odbio nerazumne zahtjeve pa do svirke nikad nije došlo. Prije otkazivanja dogovora zbog nesuglasja oko novca, Jim i je bio tako uvjeren da će doći do svirke da se dao u potragu za superzvijezdom koja bi svirala bas. Prvi mu je izbor bio Paul McCartney. Otišao je tako daleko da mu je poslao telegram u kojemu ga je pitao hoće li svirati s njima, ali ta zamisao, kao i mnoge druge Jimijeve, nikad nije ostvarena.

No, Jimi i Miles imali su barem jedan zajednički session, kojemu je nazočio pjevač Terry Reid. Reid je toga dana bio u Jimijevu stanu; u jednom trenutku je Jim i otišao u svoju spavaću sobu, ali prije toga je rekao Terryju da očekuje jed­nog prijatelja i zamolio ga je da ga pusti unutra. Kad se začulo zvono na vratima, Terry je pogledao kroz špijunku: »Bilo je kao u znanstvenofantastičnom filmu, jer s druge strane sam vidio purpurno lice sa sunčanim naočalama samo dva centimetra od špijunke«, sjeća se Reid. »Stajao je tako blizu da sam mu mogao vidjeti samo glavu. Morao sam dvaput pogledati, jer na cijelom vražjem planetu nije bilo niti jedne druge osobe koje je tako izgledala.« Bio je to Miles.

Reid je otvorio vrata i pozdravio Milesa toplim osmijehom; zauzvrat je do­bio mrštenje. »Znao sam da mrzi bijelce«, rekao je Reid, »pa sam se svim silama trudio izraziti mu dobrodošlicu svojim britanskim šarmom.« Miles je na sebi imao crni baloner. »Uđi«, rekao je Reid, pozivajući ga unutra pokretom ruke.

Miles se nije ni pomaknuo. »Je li Jimi tu?« zarežao je. »Je«, rekao je Reid. »U drugoj je sobi, a rekao je da te uvedem unutra.« Miles se i dalje nije poma­knuo. »U redu je«, odgovorio je Reid, »ja sam Terry, Jim ijev prijatelj.« Miles se i dalje nije ni pomaknuo. Umjesto da ude, zgrabio je kvaku i zalupio si vrata pred nosom. »Bilo je to totalno jebanje u zdrav mozak«, sjeća se Reid. »Opet sam pogledao kroz špijunku i vidio da još uvijek stoji u hodniku pred vratima.« Reid je opet otvorio vrata i zamolio Milesa da ude.252

Miles je ostao nepomičan. »Želim da mi jebeni Jimi Hendrix otvori jebena vrata svoga stana«, rekao je.

Reid je ušao unutra i otišao po Jimija koji je u drugoj sobi naštimavao g ita­ru. »Miles Davis je na vratima«, rekao je Reid.

»Jesi li ga pustio unutrg?« upitao je Jimi.»Pokušao sam, ali ih je opet zalupio. Neće ući ako mu ti osobno ne otvoriš

vrata.«»Je, takav je«, odgovorio je Jim i, smijući se.To očito nije bio prvi put da je Miles izveo istu stvar. Jim i mu je otišao otvo-

riti vrata. Miles je šutke ušao i jednako šutke pošao za Jimijem u spavaću sobu. Reid je ostao u dnevnoj sobi i nije imao pojma što rade unutra - drogiraju li se ili rade nešto drugo. No njegovo je strpljenje nagradeno kad je ispod vrata počeo dopirati prigušen zvuk Milesove trube popraćen Jimijevom akustičnom gitarom. »Bilo je istinski prekrasno«, sjeća se Reid. »Bilo je to sviranje s mnogo ukusa, ništa kićeno ili pretjerano. U džez kontekstu Jim i je još uvijek pomicao granice, a svi ti džezeri poštivali su ga kao nikoga drugoga u rocku.«

Miles Davis došao je na jedan od četiri novogodišnja koncerta Band of Gypsys u Filmore Eastu. Uz otvaranje u vidu gospel zbora Voices of East Harlem, ti su nastupi za Jimija predstavljali glazbeni odmak: odsvirao je nekoliko novih pjesama s blues prizvucima koje su odražavale njegovu želju da se makne od rocka. Osim toga, tad je prvi put još od vremena Curtisa Knighta i The Squires opet svirao u posve crnom bendu. Izvodili su Jimijeve pjesme, ali i neke Bud- dyjeve, uključujući hit pjesmu Them Changes, koju je Buddy i pjevao. Recenzije nastupa bile su miješane. New York Times je prvu večer nazvao osrednjom. Mike Jahn je napisao: »Čini se da je Jim i vise usredotočen na stvaranje ozračja snažnog zvuka i osobnoga bijesa nego na izvedbu određene kompozicije.« Chris Albertson je bio blaži u Downbeatu: »Hendrix se traži, pronalazi gdje bi trebao biti i moguće je da će iz toga izići kao najveći od novih blues gitarista.« A li vje­rojatno je najveći dojam na Jimija ostavilo nešto što već dugo nije vidio: većina je publike tog rasprodanog koncerta otišla na pola nastupa.

Nakon prvoga seta na Novu godinu čak ni Bill Graham nije mogao dati pozitivnu recenziju kad je Jim i došao u njegov ured i zatražio njegovo mišljenje. Jim i se razljutio i opsovao je Grahama, ali kasnije je upitao ostaje li impresario i na drugom nastupu. Graham je rekao da ostaje, a taj je nastup bio znatno bol-253

ji. »Ako izuzmemo Otisa Reddinga«, napisao je u Bill Graham Presents, »nikad neće biti ništa slično tom drugom nastupu. Tijekom cijeloga seta taj je čovjek napravio možda tri koraka na ovu ili onu stranu. Samo je svirao. I samo je pjevao. Njegovo se tije lo pokretalo, ali uvijek u savršenom skladu s glazbom. Bio je Fred Astaire, ne Harpo Marx. Čista gracioznost, bez sranja.« U jednoj stanci je Jimi otišao u backstage i upitao Grahama: »Dovoljno dobro za tebe, Jack?« Graham je rekao da je super, a Jimi se vratio na binu i započeo Wild Thing sa svim onim trikovima koje je Graham bio kritizirao. »Izveo je sva sranja«, napisao je Graham. »Vatru. Bacanje. Ritanje. Naskakivanje na gitaru. Trljanje o nju. Ali ono što im je dao prije toga, to je bilo ono pravo.«

Nakon završetka drugog nastupa, u 3 ujutro, Jim i je dao intervju Alu Aro- nowitzu iz New York Posta. Kad ga je Al upitao koji je razlog zašto ima novi bend, Jim i je rekao: »Želim se prizemljiti, želim se vratiti bluesu, jer ja sam blu­es gitarist.« Rekao je da većinu pjevanja planira prepustiti Buddyju. »Radije bih samo svirao«, rekao je. »U Engleskoj su me prisilili pjevati, ali Buddy ima pravi glas, odsad nadalje će on pjevati.« Buddy je zaista imao izvrstan blues glas, ali obožavatelji su htjeli čuti Jimija, a ne bubnjara. Četiri tjedna kasnije Band of Gyp- sys su imali svoj sljedeći, ali i posljednji nastup u Madison Square Gardenu, kao dio dobrotvornog koncerta »Winter Festival for Peace« na kojemu je nastupilo dvanaest izvođača. Odluka da nastupi na tom festivalu bila je Jim ijev najotvo- reniji protest protiv Vijetnamskoga rata, premda koncert nije prošao kakoje bilo planirano. Njihov je nastup kasnio pa su Gypsys došli na red tek u 3 ujutro kad Jim i vise nije bio u stanju svirati. Nakon katastrofalnog pokušaja da odsvira Who Knows, jedna je mlada djevojka iz publika doviknula zamolbu da odsvira Foxy Lady. »Foxy Lady sjedi tamo«, doviknuo je Jimi u odgovor, »u žutom donjem rublju, zamrljanom i prljavom od krvi.« Usred druge pjesme prestao je svirati i rekao u mikrofon: »To se dogada kad se Zemlja zajebava sa Svemirom. Nikad to nemojte zaboraviti.« Zatim je sjeo ispred pojačala, šuteći. Nitko dotada nije vidio utihnuloga Jimija pa je taj prizor bio podjednako uznemirujući prisutnim glaz- benicima i obožavateljima. »Bilo je zastrašujuće«, sjeća se Johnny Winter. »Mo- rali su ga odvesti s bine.« Buddy Miles je reako da je Jim iju pozlilo zato što mu je menadžer Michael Jeffrey dao previse LSD-a s namjerom da upropasti nastup, a time i bend. »Dao mu je dvije tablete Owsleyjeva purpurnog acida«, rekao je Buddy. »Vidio sam to svojim očima, a vidjela je i moja sestra.« Drugi su pričali drukčiju priču: Johnny W inter se sjeća da je Jimi već bio odvaljen do daske kad je došao na koncert, a Jimi je rekao prijateljima da mu je Devon ubacila nešto u piće. Te se godine već nekoliko puta dogodilo da mu Devon ubacuje drogu u254

piće, a da on toga nije bio svjestan; u njihovu je neobičnom odnosu nadzor bio moćnija sila čak i od narkotika.

Nekoliko dana kasnije, Jeffrey je dao otkaz Buddyju Milesu i Band of Gyp- sys je prestao postojati. »Buddy je istjeran«, rekao je Billy Cox, »a mislim da su i mene htjeli maknuti.« Manje raspoložen za sukobe no što je to bio Buddy, Billy Cox je sam otišao i vratio se u Nashville.

Početkom veljače Jeffrey je objavio da se ponovno okuplja izvorna posta- va The Experiencea pa je iz Engleske dopremio Noela i Mitcha na razgovor s Jimijem. Ali ubrzo nakon što je vijest objavljena u tisku i kad su već u prodaju puštene ulaznice za golemu turneju ponovno okupljenih The Experiencea, Jimi je odlučio da ne želi Noela u bendu. Nazvao je Billyja Coxa i opet ga pitao želi li se pridružiti grupi. Na svoj tipičan način izbjegavanja izravnih sukoba Jimi nije Noelu rekao da ga izbacuje iz benda nego je to prepustio Jeffreyju. Valjda da mu se nekako iskupi, Jim i je svirao na solo albumu kojega je Noel snimio, ali bila je to mala žrtva - nakon tog snimanja u studiju njih dvojica više nikad neće svirati zajedno.

Turneja u proljeće 1970. počela je 25. travnja u Forumu u Los Angelesu. Nastup je, kao i mnogi te godine, bio pod imenom The Experience, premda je u novinskim reklamama ipak vrlo sitnim slovima pisalo da u bendu uz Jim i- ja umjesto Noela svira Billy Cox. Cox je rekao da je Jimi nakratko razmatrao mogućnost da nastave pod imenom Band of Gypsys. »Ali prije nego što smo se snašli ime je već opet bilo The Jim i Hendrix Experience, 'ali s novim tipom Billyjem Coxom'«, sjeća se Billy. Što se njega tiče, M itch M itchell je jednostavno bio sretan što ponovno svira s Jimijem.

Ma koje da je bilo ime benda, na toj je turneji Jim i zaradio neke od najboljih recenzija u svojoj dotadašnjoj karijeri. »Hendrix je elektrana seksa i zvuka«, na- pisao je Robert Hilburn u Los Angeles Timesu nakon prvog koncerta na turneji. Jim i je odsvirao nekoliko starih hitova, ali više od polovica pjesama bile su nove i dotad neizdane. Dvije od njih - Machine Gun i Message to Love - bile su sa živog albuma Band of Gypsys koji je bio izišao samo dan ranije. »Noviji materijal izazvao je manje ushićenja«, prim ijetio je Hilburn, obrazac koji će se ponavljati na cijeloj turneji. Jim i je takoder smanjio broj trikova koje je izvodio na gitari, što je razočaralo jedan dio publike, ali njega je ostavilo s boljim osjećajem glede svoga sviranja. Premda je nekoliko kritičara izrazilo žaljenje za Noelom, M itch265

je svirao bolje nego ikad, a njegov pomalo džez stil dobro je odgovarao novom materijalu. »Mitch je bio vraški dobar bubnjar«, rekao je Bob Levine iz Jimijeve menadžerske ekipe. »Sa svojom sposobnošću improvizacije bio je savršeni bu­bnjar za Jimija.«

Premda je Buddy Miles bio izbačen iz Band of Gypsys, svejedno su ga pozvali da bude predgrupa na nekim koncertima na turneji, a nastavio je prija- teljevati s Jimijem. Ali veću pozornost zaslužuje treći bend na losanđeleskom koncert: Ballin' Jack, koje je Jimi osobno izabrao. U toj su skupini bili Luther Rabb i Ronnie Hammon, obojica iz Seattlea. Luther je bio član Jimijeva prvog benda The Velvetones. Jimi je često izražavao želju da mu se stari kompići iz tih dana pridrže na turneji, premda su četiri nastupa koje su odsvirali Ballin' Jack bili prvi i jedini put da mu se ta želja ostvarila. Bio je velikodušan prema starim prijateljima: bili su dobro plaćeni i dobili su priliku odsvirati cijeli, a ne skraćeni set. »Jimi bi ti doslovno dao košulju s leđa«, rekao je Hammond. »Jedne večeri, kad je silazio s pozornice, rekao sam mu da ima lijepu košulju. Svukao ju je i pružio mi je.« Lutheru je dao jedan kaput koji je bio kupio u Londonu, jer mu se činilo da Lutheru stoji bolje nego njemu.

Luther je poznavao Jimija još iz osnovne škole i zabrinuo se zbog Jim ije­va problema s drogom. »Prešao je granicu«, rekao je Luther. »Bio je svjestan da si čini zlo. Pokušavao se skinuti s toga, ali nekako su mu razni ljudi, preko menadžmenta ili drugih, stalno doturali drogu.« U Jimijevoj je garderobi uvijek bilo droge, od tableta do kokaina i heroina. Luther je bio jedan od rijetkih iz J i­mijeve blizine koji su o tome porazgovarali s Jim ijem - većina se ustručavala to učiniti iz straha. »Rekao mi je da će prestati samo da me ušutka«, rekao je Luther. Umjesto toga su nedugo nakon tog njihovog razgovora Billin' Jack preseljeni u drugi hotel, da ne budu u istome u kojemu je bio Jimi. Unatoč tomu, druženje s frendovima iz Seattlea Jim iju je donijelo radost kakvu je rijetko osjećao na tur- nejama, a garderoba Ballin' Jacka postala je njegovim utočištem. Prije nastupa bi se napušio trave, a prije izlaska na binu puhnuo bi Ronniju Hammonu u lice i upitao: »Miriši li kao vučja pičkica?« Ako bi mu Hammon rekao da ima zadah iz usta, Jimi bi žvakao žvake. »Stalno je žvakao«, rekao je Hammon.

Ipak, možda najveće olakšanje koje je Jimi osjećao uz svoje stare prijatelje bilo je ono glazbeno. Kako je turneja odmicala, tako se od njega tražilo da svira sve više i vise hitova. Jimi je jednom rekao Lutheru da na bini nosi ekstravagant- nu odjeću samo zato što želi da ga publika dode pogledati i drugi put kad bude u njihovu gradu, pa makar samo zato da vide što ima na sebi. »Mrzio je pjevati te hitove«, rekao je Luther, »ali smatrao je da mora. Još uvijek je glum io na bini, a256

veliki dio toga imao je korijene u 'predstavi', a osjećaoje da mora izvoditi trikove poput sviranja iza leđa, jer je smatrao da je to razlog zašto ga dolaze vidjeti.« Da uspije podnijeti 'predstavu' Jim i bi dolazio u garderobu Ballin' Jacka gdje bi s njima svirao It's A lright, Further On Up the Road i druge blues standarde. »Taj privatni nastup s nama zvao je> 'Seattle Special'«, rekao je Luther, »Publika to nije mogla čuti, ali to su bile najbolje stvari koje je svirao svake večeri.« Već samo tjedan dana nakon početka turneje Jimi je teško podnosio rutinu, a u Madisonu (Wisconsin) na binu je došao pijan. Frfljajući, rekao je da bi Vijetnamski rat mo- gao biti kraj Amerike: »Uskoro ćemo svi mi biti zbrisani zbog nekih sranja koja su rekli starci.« Bila je to manje izjava koja odražava njegove političke stavove - koji su se ionako mijenjali ovisno o tome s kim razgovara - a više odraz sve veće njegove paranoje. Zatim se našalio da mu treba džoint i objasnio je da Room Full of M irrors govori o tome »kad si tako odvaljen da vidiš samo i jedino sebe, svoje odraze posvuda«. U dvije najave te večeri spomenuo je Krista. Juma Sultan se sjeća da je u to vrijeme Jimi sve češće čitao Bibliju: »Držao ju je otvorenu u kući i pažljivo ju je čitao, možda prvi put u životu.« Droge, vjera i žene bijahu samo neke od mnogih stvari za kojima je Jimi posezao u potrazi za temeljima u životu koji je svakim danom sve vise izmicao nadzoru.

U Madisonu je Jimi uz alkohol uzeo previše neke droge, a njegova spika na bini poprimila je očajnički prizvuk. Prije Ezy Ridera rekao je da je pjesma nadahnuta filmom »Goli u sedlu«, ali zatim je počeo blebetati o sm rtnosti, tema koja se sve češće provlačila kroz njegove riječi nakon onog incidenta u Maroku: »Pokušavao sam nam pomoći, ali na kraju je sve otišlo k vragu, znate što mislim? A to je bila samo trećina našeg života, znate, i moramo otići k vragu da bismo otišli u nešto bolje, ne? Definitivno. Ako ne mislite tako, onda možete i sad um- rijeti. 0, Bože, umirem.«

257

BERKELEY, KALIFORNIJA У svibanj 1970. - srpanj 1970.

CAROBNI»Ovo je priča... o jednom tipu... on kreće na put postati voodoo dijete, a vraća se natrag biti čarobni dječak.« // Jim ijev uvod u Hear My Train Connin'

DJEČAK

Tridesetog svibnja 1970. bend je stigao u Berkeley u Kaliforniji na dva nas- tupa u The Community Theateru. Jimi je zadnji put bio duže u Berkeleyju kad je kao trogodišnjak živio kod gospode Champ; u tom je gradu takoder prvi put vidio svog oca. Ako je i osjećao kakvu nostalgiju, nije to spominjao, a Berkeley 1970. bio je vrlo različit od grada u kojem je boravio kao dječak. Kalifornijsko sveučilište bilo je bojno polje za razne demonstracije, a guverner Ronald Reagan je pozvao dvije tisuće pripadnika Nacionalne garde da se sukobe s trideset tisuća stude- nata: rezultat pobuna koje su proizišle iz toga iznosio je 128 ozlijedenih i jedan smrtni slučaj. Reaganov zloglasni odgovor na vijest o demonstracijama bio je: »Ako već mora biti krvoprolića, obavimo to što prije.« Drugo se krvoproliće do- godilo samo nekoliko mjesfeci ranije na hipodromu Altam ont za vrijeme koncerta The Rolling Stonesa kad su Hell's Angels ubili jednog čovjeka. Jimi je novinaru Keithu Althamu rekao da se nakon Altamonta osjećao kao »da je cijela Amerika sišla s uma«. Uza sve te rasne napetosti, nasilje i podijeljenost nacije izazvanu vijetnamskim ratom, Jimi je prijateljima rekao da razmišlja o tome da se ponovno odseli u London.

I na Jimijevim koncertima u Berkeleyju bilo je ružnih incidenata. Većinu njegovih nastupa 1970. nagrdili su sukobi s pobunjenicima koji su zahtijevali da upad bude Slobodan ili su, kao u Berkeleyju, pokušali provaliti u dvoranu kad im je besplatni ulazak bio uskraćen. Michael Jeffrey je unajmio filmsku ekipu za snimanje koncerata u Berkeleyju, a oni su izmedu ostaloga snimili pobunjenu258

rulju koja pokušava provaliti kroz krov i publiku gađa kamenjem. Snimili su i jednu komičniju scenu malo niže niz ulicu, gd je je jedna skupina bojkotirala kino u kojemu se prikazivao film o Woodstocku, buneći se da je cijena kino ulaznice od 3,50 dolara previsoka i da bi »sva glazba trebala biti besplatna«.

Stigavši u produženoj limuzini s Devon Wilson i Colette Mimram, Jimi je ušao na stražnji ulaz i nije vidio ništa od toga. Prethodnog je tjedna bio otka- zao nastup zbog gripe, a u Berkeleyju je izgledao blijed i staklasta pogleda. Ali premda se vidjelo da mu nije dobro, oba su koncerta bila izuzetna, a snimke tih večeri predstavljaju neke od najboljih snimljenih Hendrixovih nastupa. Taj je koncert bio za pamćenje čak i prije nego što je počeo, jer tijekom druge zvučne probe Jimi je odsvirao sedam-minutnu verziju Blue Suede Shoes Carla Perkinsa, pružajući golem užitak praznim sjedalima izvedbom koja je tu pjesmu pretvorila u pravi blues.

U prvom je nastupu Jim i preobrazio još jedan od klasika, Johnny B. Goode Chucka Berryja, u brzi rave. U uobičajenom podilaženju publici, Jim i je jedan dio solaže odsvirao zubima. No, nisu mu trebali trikovi i predstave za Hear My Train Cornin', koju je najavio kao pjesmu koja govori o »jednom tipu koji se mota po gradu, a njegova ga ženska više neće uza sebe. A gomila ljudi s druge strane tračnica mu se ruga. I nitko ne želi priznati, ali taj tip ima nešto, i svi su protiv njega zato što je malo drukčiji. Pa odlazi postati voodoo dijete, a vraća se biti čarobni dječak. Sad stoji na peronu i čeka vlak.« Najava je u osnovi bila priča o Jimijevu životu. Kao jedinstveni gitarist, Jim i je imao dar odnosno sposobnost da odsvira uvod, ali da u isto vrijeme sam na to odgovara dijelom kojega inače izvodi drugi ritam -gitarist. Koristeći wah-wah pedalu, fuzz-face efekte, jaki fe ­edback i sustain, uspijevao je stvoriti iluziju dodatnih gitara premda ih nije bilo; također je znao koristiti palac za rifove koji su zvučali kao da koristi jeku. Sve je te vještine pokazao na Hear My Train Cornin', stvorivši povezanost poziva-i- odaziva između svojih rifova i onih Coxa i Mitchella. Kao što je bio slučaj sa svim njegovim dugačkim improvizacijama, verzija koju je odsvirao te večeri bila je jedinstvena, a jedino duboko intuitivni glazbenici poput M itchella i Coxa mogli su ga uspješno slijediti kroz pjesmu koja je završila više od dvanaest minuta nakon što je bila započela. Bila je to ona vrsta moćne himne s kakvom bi većina izvođača završavala nastup - za Jimija je to bila treća pjesma u setu od dvana­est.

Drugi nastup te večeri bio je još bolji. Set od jedanaest pjesama sadržao je dvije novije pjesme Straight Ahead i Hey Baby (Land of the New Rising Sun), ali također i naelektrizirane verzije starih pjesama poput Voodoo Child i Hey Joe.259

Prije Machine Gun Jimi je dao detaljnu najavu: »Želio bih posvetiti ovu pjesmu svim vojnicima koji se bore u Berkeleyju, a vi znate o kojim vojnicima govorim. I svim vojnicima koji se bore u Vijetnamu.« Prije The Star Spangled Banner rekao je: »Ovo je za sve nas zajedno, američka himna onako kako je zaista u zraku«. Voodoo Child je nazvao »našom himnom« i posvetio je People's Park i Crnim panterama. Obližnji Oakland bio je nacionalni glavni stožer Pantera, a Jimijeva posveta bila je najjača javna izjava koju je ikad dao u potporu toj organizaciji. Carlos Santana je gledao oba nastupa u Berkeleyju i smatrao ih je umjetničkim dostignućima na razini Johna Coltranea: »Vrlo malo ljudi svira brzo i duboko«, rekao je Santana. »Većina svira brzo i plitko. Ali Coltrane je svirao brzo i duboko, baš kao i Jimi.« U backstageu je Santana razgovarao s Jimijem, ali njihov razgo- vor nije mogao biti dubok zbog gomile groupie djevojaka. »Bio je okružen tima damama«, rekao je Santana. »Ja sam ih zvao 'promatračicama', jer su spavale sa svima i poslije su ti mogle reći svašta o svakome.«

Drugi nastup ostao je zapamćen i po Jimijevu kostimu, plavom kombine- zonu s rukavima sašivenim tako da podsjećaju na krila vilinkonjica. Dizajniraia ga je Emily 'Rainbow' Touraine, koja mu je počela izrađivati zamršene kostime za nastupe. »On i ja bili smo otprilike iste grade«, rekla je. »Imao je uzak struk pa je mogao nositi moju odjeću.« U to je vrijeme samo Elvis Presley nastupao u tako ekstravagantnim kostimima, ali dok su Elvisovi kombinezoni bili prekriveni šljokicama i dizajnirani tako da sakriju njegovu sve veću težinu, Jim ijevi su bili vilenjački s afričkim i indijanskim elementima. Njegov je izgled 1970. bio toliko različit od njegova izgleda 1967. da se činio kao potpuna promjena imidža: hlače su mu sad uvijek bile traperice ili pripijene uske od baršuna, vještičji šešir zami- jenio je vrpcama oko čela, a antikna vojnička jakna ustupila je mjesto košuljama nalik kimonu i šarenim šalovima. Emily Touraine bila je prije svega slikarica, a njezin dom u Los Angelesu bio je studio umjetnika koji zarađuje za život. Da izbjegne sve veći kaos koji ga je posvuda slijedio, Jim i je katkad ostajao kod nje. »Oko njega je bilo kao u zoološkom vrtu«, rekla je ona. Kad god bi je posjetio, Jim i se koristio njezinim slikarskim priborom za stvaranje vlastitih umjetničkih radova, a napravio je stotine crteža i slika. »Bio je jako, jako dobar«, rekla je. Da kojim slučajem nije postao glazbenikom, rekao je Jimi Emily, okušao bi se u komercijalnoj umjetnosti.

Nastupi u Berkeleyju bijahu prim jeri onoga što je bend nazivao 'letećim ' vikend-koncertima koji su od njih zahtijevali da odlete do mjesta održavanja260

koncerta u zadnji tren. Veći dio proljeća i Ijeta 1970. Jim i je proveo u studiju u sizifovskim naporima da završi novi album. Već krajem prosinca 1969. rekao je novinarima da ima dovoljno pjesama za još dva albuma, premda se nije mogao odlučiti što izdati i kad. Do početka Ijeta već je imao materijala za četiri albuma, ali još uvijek nije bio spreman ništa od toga pustiti van, a s obzirom na svoju opsesivnu prirodu cijele bi dan'e provodio radeći na jednom overdubu. »Bio je to skup način da se to učini«, rekao je tehničar Eddie Kramer, »ali s obzirom na sve što se događalo, činilo se da je to i jedini način.« Malo je Jim ijevih snimanja započinjalo s unaprijed zacrtanim planom, a često je koristio glazbenike koje je večer ranije bio upoznao u nekom klubu. Jednom je čak pozvao u studio taksistu koji mu je spomenuo da svira conga bubnjeve.

Stvari su postale nešto lakše kad se približilo dovršenje njegova studija Electric Lady. S obzirom da su Michael i Jim i bili vlasnici objekta, troškovi sni­manja bili su mali. »Bio je jako ponosan na taj studio«, sjeća se Eddie Kramer. »Za njega je to bio vrhunac uspjeha - crnac s njegovim podrijetlom koji je sla- van, zarađuje hrpu novca i ima vlastiti studio u New York Cityju. Prošao je kroz mnogo trnja, ali napokon je bio na vrhu.« Postojala su vremena kad je Jimi bio voljan prepustiti drugima autorska prava na svoje pjesme samo da dobije priliku ući u studio, a sad je bio vlasnikom jednog od najboljih studija u New Yorku. Taj je prostor postao njegov drugi dom, ali je takoder hranio njegov perfekcionizam. Na snimanju 1. srpnja snimio je devetnaest različitih verzija pjesme Dolly Dagger prije nego što se napokon odlučio napraviti master. »Obožavao je taj studio i tamo je provodio noći i noći«, sjeća se Deering Howe. »Ali tako bi se zakvačio na neku pjesmu da bi mu za jednu dionicu od osam taktova trebalo tri dana zajebavanja.«

Do sredine lipnja Jim i je počeo iz hrpe pjesama izdvajati dvanaest koje će staviti na sljedeći album. Razmatrao je nekoliko mogućih naslova, uključujući First Rays of the New Rising Sun, ali nikad se nije odlučio za konačni naziv ili popis stvari koje će na kraju završiti na albumu. On i Jeffrey razmimoilazili su se u mišljenjima glede dužine albuma. Jeffrey je smatrao da bi se jednostruki album prodavao bolje nego dvostruki, dok je Jimi predlagao čak trostruki pod nazivom People, Hell and Angels. Najbliže što je došao gotovom albumu bio je popis koji je napisao u lipnju, naslovljen: »pjesme za LP Strate Ahead«, a na kojemu su se našle: Room Full of Mirrors, Ezy Rider, Angel, Cherokee Mist, Dolly Dagger i još dvadesetak njih.

Toga je Ijeta turneja-koja-kao-da-nema-kraja odvela Jimija u Dallas, Hous­ton, Boston i još nekoliko gradova. Jedini nastup koji nije bio ‘leteći’ bio je kon-261

cert 17. srpnja u Randalls Islandu u New York Cityju kao dio »New York Pop Festivals«. Nekoliko je radikalnih skupina, među njima Yippies, The Young Lords, The Black Panthers (Crne pantere) i The White Panthers, zahtijevalo da im se preda sva zarada od festivals ili će izbiti pobuna. Promotori su dali donacije svim skupinama, ali tisuće su se pobunjenika svejedno prošvercale na festival. Jimi je nastupio tek negdje oko 4 ujutro, a dok je svirao razglas bi svako malo pokupio djeliće radio emisija. To je oneraspoložilo Jimija pa se nekoliko puta otresao na publiku. Kad je Voodoo Child posvetio Devon, Colette, Deeringu i još r.ekima, gomila ga je izviždala na što je uzvratio s: »Odjebite! To su moji prijatelji.«

To je bio njegov posljednji nastup u New Yorku. Gladovao je u New Yorku, borio se da ga prihvate u crnim dijelovima grada, otkriven je u Villageu, a s vre- menom je postao jednim od najuspješnijih glazbenika koji su ikad ostvarili kari- jeru u tom gradu. Taj koncert teško da je bio dostojan oproštaj, a kad je završila posljednja pjesma smetnje s radija posve su prigušile Jimijevu gitaru. Njegove posljednje riječi njujorškoj publici bile su pune ljutnje: »Jebite se i laku noć!«

Deset dana kasnije Jimi je opet letio na zapad na nastup u Seattleu. Turneja je izvorno zaobilazila sjeverozapad, ali Jeffrey je u zadnji tren dogovorio koncert, a Jim i je pristao nadajući se da će prihod od njega pomoći da se podmire as- tronom ski računi. Jimi je bio svjetski poznata zvijezda, ali najjača tržišta i dalje su mu bili New York, Los Angeles, London, Europa i rodni Seattle. Koncert se trebao održati na Sick's Stadiumu s dvadesetšest tisuća sjedala, koji je nekoć bio dom Seattle Pilotsima prije nego što je u proljeće 1970. Bud Selig preselio momčad u Milwaukee. Bilo je to prvi i jedini put da Jim i već kao zvijezda nastupa u svom nekadašnjem susjedstvu. Toliko je puta u djetinjstvu prolazio pokraj toga stadiona, možda čak maštajući da će jednoga dana na njemu nastupati - sad se to ostvarilo.

Jimi je odletio u Seattle jutarnjim letom u nedjelju 26. srpnja. Premda je koncert trebao početi u 2 i 30 poslijepodne, on će nastupiti tek navečer, jer su obje predgrupe imale izuzetno dugačke stanke izmedu setova. Bio se nadao da će si poslijepodne moći malo odspavati, ali to se pokazalo nemogućim čim se sjatila njegova obitelj. »Bio je zauzet od trenutka kad je došao«, rekao je promo­to r Dan Fiala. Jim i je ranije zamolio da se njegovoj obitelji ne javi točno vrijerrie njegova dolaska. »Valjda su deset puta dnevno zvali naš ured pitajući nas kad stiže, jer bi ga oni išli dočekati«, rekao je Fiala, »ali naš nam je menadžment go- 262

vorio da ga moramo izolirati, jer ga obitelj izluđuje.« Za svakoga posjeta Seattleu Jimi se doimao rastrganim: premda je volio vidjeti obitelj, njegovi su posjeti samo još dodatno naglašavali koliko je različit svijet u kojemu sad živi. U Seattl je bio Buster Hendrix koji se još uvijek morao pokoravati svom ocu; svugdje drugdje bio je zvijezda.

Fiala je bio radio i na drugim Jim ijevim nastupima, ali nikada ga prije nije vidio tako iscrpljenoga kao što se činio toga dana. Jim i se tužio da cijelu noć nije spavao. »Svi su mislili da je to od droge«, rekao je Fiala, »ali bio je zaista iscrpljen, čak je i izgledao silno umorno. Prenaporno je radio, a kad nije bio na turneji, pro- vodio je vrijeme u studiju. Jednostavno mu se nakupilo.« Jimi je nekolicini ljudi ponovio koliko je umoran, a svi su mu oni rekli da ode na kraći odmor. Dan nakon nastupa u Seattleu trebao je odletjeti na Havaje, ali ne na odmor nego odraditi koncert i snim iti film . Samo nekoliko dana ranije rekao je novinaru iz San Diega: »Kao da sam rob, čovječe. Samo radim. U početku mi je bilo zabavno i vrijeme je da mi napokon opet bude zabavno. Povlačim se. Stavljam svoje zadovoljstvo ispred svega. Dosta je rada.« Dan nakon tog intervju već je opet bio na turneji.

Većinu poslijepodneva proveo je u Alovoj kući, a došli su ga vidjeti mnogi rodaci i susjedi. Popio je nekoliko pića, što mu je posve pokvarilo raspoloženje, a u jednom se trenutku čak počeo svađati s Alom, što je uzrujalo obojicu. Jimi je također bio pomalo tužan zato što nije vidio brata Leona, koji je u to vrijeme bio u zatvoru zbog prijevare, a kad su mu to rekli dodatno se oneraspoložio. Njegovo se raspoloženje malo popravilo kad je čuo da se njegov bratić Eddy Hall - najmladi sin tete Delores - prim io gitare. Delores je dovela petnaestogodišnjeg Eddyja, a njegova vještina na gitari ostavila je dojam na Jimija. »Jimi je pitao moju mamu može li me povesti sa sobom na turneju«, sjeća se Eddy. Delores je odbila; premda je silno voljela Jimija, bojala se da bi imao loš utjecaj na njezina sina.

U jednom trenutku toga poslijepodneva dobio je neočekivani podsjetnik na rascjepkanu povijest obitelji Hendrix kad je svratila osamnaestogodišnja dje- vojka koja je živjela u istoj ulici, pitajući može li dobiti Jim ijev potpis. Rekla je da mu je sestra. Jim i je izišao iz kuće i shvatio da je to Pamela Hendrix, njegova sestra koju je bila usvojila obitelj koja je živjela nedaleko od Alove kuće. Jim i je nije vidio gotovo sedamnaest godina. Dao joj je potpis i zagrljaj. Možda ga je taj susret s davno izgubljenom sestrom naveo na razmišljanje, jer nedugo nakon njezina dolaska nazvao je Dorothy Harding i pozvao cijelu njezinu obitelj na svoj koncert, sredivši da po njih dode limuzina. Jedno od djece bilo je bolesno, imalo je upalu pluća, a Jim i ju je zvao nekoliko puta dnevno raspitujući se kako je. U263

neko doba toga dana Jim i se također iskrao na dovoljno dugo da okrene broj koji je još uvijek znao napamet - broj Betty Jean Morgan. »Godinama se nismo čuli«, rekla je Betty Jean. Zapravo, bilo je prošlo punih osam godina, jer zadnji put su razgovarali 1962. kad je Jimi izišao iz vojske i raskinuo zaruke. Betty Jean se u međuvremenu bila udala, ali i rastala od muža pa je opet živjela s roditeljima. Jedan je prijatelj rekao Jim iju da je Betty Jean opet slobodna. Nikad nije rekao zašto ju je zapravo nazvao. Betty Jean nije bila u toku sa zbivanjima, a premda je znala da je Jimi zvijezda, nije pratila njegovu karijeru. On je bio glavni izvođač na Woodstocku, svirao je u Royal A lbert Hallu, čak je i upoznao Beatlese; ona se udala i prije nego je završila srednju školu i nikad nije bila nigdje izvan Seattlea. Nisu imali ama baš ništa zajedničko osim davne prošlosti: šetnje kući iz škole, držanje za ruku na trijemu, poljupce iza stabla. Ona je bila djevojka koju je toliko volio da je po njoj nazvao svoju prvu gitaru i čak napisao njezino ime na njoj - a sad jedva da je znao što bi joj rekao. Pitala ga je je li ostao u vezi sa starim školskim prijateljima. Rekao joj je da je Pernell tu negdje, ali da su Jimmy W illi­ams i Terry Johnson obojica u Vijetnamu, na što je ona odgovorila da se nada da će se vratiti kući živi i zdravi, a on je rekao da se i on tome nada. Nakon toga više nisu imali o čemu razgovarati. »Bio je to jako kratak razgovor«, sjeća se ona. Jimi je završio rekavši da će je za sljedećega posjeta Seattleu odvesti na hamburger za koji u vrijeme njihova 'hodanja' nikad nije imao novca.

Nakon toga se zaputio na Sick's Stadium, gdje je pljusak neuobičajen za to doba godine prijetio izazvati otkazivanje koncerta. Kad je Jim i u 7 i 15 izišao na binu, kiša je već bila malo popustila. Neki dijelovi opreme nisu bili uzemljeni, što je brinulo promotore koji su se bojali da bi Jimi mogao doživjeti električni udar, ali on je ustrajao na nastupu. Koncert je započeo onim što mu je zadnjih par godina već postalo standardnom najavom, ali riječi su u njegovu rodnom gradu imale poseban prizvuk: »Želim da zaboravite na jučer i na sutra i da ovdje stvo- rimo svoj mali svijet.« Obraćajući se pokisloj gomili, rekao je: »Ne izgledate jako sretno, ne zvučite sretno, ali da vidimo možemo li razvedriti koje lice.« Nakon toga je bend krenuo s Fire.

Kad je pjesma završila, na binu je doletio jastuk. Kad je tri tjedna ranije na istom tom stadionu nastupila Janis Joplin, na binu je bio bačen isti taj jastuk: ona ga je potpisala i bacila natrag. Jimi nije znao za to pa ga je uzrujala činjenica da je netko nešto bacio na njega. »Oh, molim vas ne bacajte ništa ovamo gore«, rekao je. »Molim vas nemojte to raditi, jer ionako nisam daleko od toga da neko- me odgrizem glavu.« Bilo je to rijetko priznanje da je loše raspoložen, a postalo je još gore: »Neka se jebe tko god je bacio taj jastuk.« Ritnuo je jastuk s pozornice264

i podigao mali prst publici u kojoj je sjedila i njegova obitelj i mnogi njegovi pri- jatelji. Priznao je da je popio nekoliko čaša viskija. Za vrijeme Message to Love iznenada je otišao s bine bez ikakvog raspoloženja, prisilivši M itcha na improvi- zirani bubnjarski solo u pjesmi koja nikad prije nije imala instrumentalnu stanku. Jim i se vratio dvije minute kasnije i koncert se nastavio.

Opet je počela padati kiš'a, a tijekom Purple Haze Jimi je promijenio riječi: »Ispričajte me dok jebem nebo«, pjevao je. Nakon što je odsvirao Red House, pjesmu za koju ga je nadahnula Betty Jean Morgan, rekao je: »Uvijek se tako osjećam kad pada kiša.« Koncert je završio s Foxy Lady, samo drugi put te go- dine da je koncert završio s tim hitom. A zatim je - baš kao Elvis Presley, čiji je nastup na istom stadionu vidio 1957. - otišao bez bisa.

Nakon koncerta zaputio se u očevu kuću gdje je zabavljao gomilu okuplje- nih rođaka i prijatelja, pokušavajući zaboraviti ono što je smatrao užasnim nas- tupom. U Seattleu je kao zvijezda odsvirao četiri koncerta i niti jedan nije ispao onako kako je htio, vjerojatno zato što je imao previsoka očekivanja. Najviše od svega želio je svom rodnom gradu pokazati kako je dobrim postao, ali žalio se da nikako ne uspijeva ostvariti taj cilj.

Nakon koncerta doimao se još umornijim nego inače, ali svejedno je pronašao vremena za dug razgovor s Freddie Mae Gautier. Gautierova je bila još jedna poveznica s njegovom prošlošću - njezina se majka bila brinula za Jimija dok je bio dijete. Freddie Mae je opisala Jimija kao tužnog i zamišljenog, rekavši da je za vrijeme tog posjeta izgledao »kao da je začaran«. Gautierova je Jimija poznavala cijeli život i znala je sve važne likove iz njegova djetinjstva. Te je večeri htio slušati o svom djetinjstvu. Unatoč ranijoj svadi s Alom, Jim i je o svom ocu govorio s ljubavlju, rekavši da je napokon shvatio koliko je težak bio Alov život. »Njegov se otac trudio podići na noge njega i Leona«, rekla je Gautierova. »Po- nekad je radio cijelu noć. Kad je odrastao, Jim i je shvatio koliko se toga Al bio odricao za njih dvojicu.«

Negdje oko ponoći, Jim i je odlučio izići van s tri mlade žene: svojom sestričnom Dee (Deloresinom kćeri), Alice Harding (Dorothynom kćeri) i Mars- horn Jinka (jednom od posestara iz Alova novog braka). Jim i je odrastao uz Dee i Alice; izrasle su u prekrasne mlade žene pa se u njihovu društvu osjećao dobro. Dee ga nikad prije nije vidjela svirati uživo, a premda je više voljela džez nego rock, njegov je se nastup ranije te večeri dojmio. Pitala je Jimija je li istraživao džez, a on je rekao da je malo petljao s nekim stvarima. »Rekao je da je spreman napraviti velike promjene u svom životu, a da će se zajedno s njima promijeniti i njegova glazba«, sjeća se Dee. Osim o prijateljstvu s Milesom Davisom, Jimi265

je pričao i o tome da razmišlja snim iti album s Gilom Evansom. Još nisu ništa snimili, ali krajem rujna trebao se naći s Evansom; bio je to jedan od mnogih projekata o kojima je Jimi razmišljao te jeseni. Takoder, napisao je jedan scenarij i rekao je prijateljima da se želi vratiti u školu i naučiti skladati glazbu. Ništa od toga nije iznenadilo Dee Hall - svi su Jimijevi rodaci u Seattleu znali da je oduvijek bio veliki sanjar.

U jednom trenutku te večeri Jimi je iz džepa izvadio metak. Čahura se data odviti, a u njoj je bilo nekoliko pločica LSD-a. »Nazvao je to purpurnom izma- glicom (Purple Haze)«, rekla je Dee. Tripajući na acidu, Jim i je poveo djevojke na rutu koja je odražavala njegov zadnji posjet Seattleu, kad je obilazio mjesta svoje prošlosti u staroj bubi. I njima je pokazao školu Garfield, i sve kuće u kojima je bio živio. Kad su prošli pokraj jednoga kluba u kojemu je nekoć pokušavao dobiti posao, spomenuo je imena ljudi koji ga nisu htjeli s njima u bendu. Dee je Jimija poznavala cijeli svoj život i nikad ga prije nije vidjela tako nostalgičnoga, ali također je bila iznenađena njegovom postojanošću kad se radilo o bolnoj sjećanjima iz prošlosti. »Zaista su se prema tebi ponašali kao prema smeću, smijali su ti se«, rekla mu je. Jim ijev ju je odgovor zatekao: »Oh, ponekad moraš proći kroz to«, rekao je bez trunke gorčine. Zaustavili su se kod Terrace Neigh­borhood House, jednoga od prvih mjesta na kojima je nastupao u javnosti. The Neighbourhood House nalazi se samo dvije ulice od bolnice Harborview pa su i tamo svratili; Jimi se tamo rodio, a tamo mu je i umrla majka. Dee je pitala Jimija je li vidio brata Joea. »Ne, već godinama«, rekao je, »ali jako bih to volio.« Ustrajao je čak i da obidu pritvor u kojemu je bio proveo nekoliko dana nakon uhićenja zbog vožnje u ukradenom autu. Izišao je i prošetao se po terenu. »Kao da se pokušavao pomiriti sa svojom prošlošću«, rekla je Dee.

Vozili su se satima, obišavši Seattle iz svih uglova. »Sve je htio vidjeti«, sjeća se Alice Harding. Bila mu je to već druga neprospavana noć za redom pa su žene predložile neka pođe kući i odspava, ali odbio je. Provezli su se pokraj kuće Betty Jean Morgan, no nisu ulazili. Čak su se i vozili uskim cestama oko jezera Washington, što je trajalo gotovo dva sata. Kad su došli do južnog dijela jezera blizu Rentona, Jimi je ustrajao na tome da želi posjetiti majčin grob - ni­kad nije bio tamo, ali znao je da je groblje u Rentonu. »Vozili smo nešto vise od sata, tražeći grob«, rekla je Dee Hall. »Bila je noć, a na tom dijelu nije bilo ulične rasvjete. Ni nakon duge potrage nisu pronašli groblje pa su se okrenuli i vratili natrag u Seattle.

U Seattleu su u jednom trenutku prošli pokraj kuće na Yessler Wayu gdje je Jimi nekoć živio s Alom i Leonom - kuća je sad bila prazna i trošna. Jimija je266

rastužilo ruševno stanje kuće, jer u njoj su se dogodili rijetki svijetli i bezbrižni trenuci njegova djetinjstva. Sipila je kišica pa su djevojke ostale u autu dok je Jim i sam otišao do zamračene kuće. Zastavši pred prozorom sobe u kojoj je nekoć spavao - i gdje je proveo bezbrojne sate svirajući zračnu gitaru na metli - savio je dlanove oko očiju i pritisnuo lice o staklo, vireći u sjene kao da traži nešto što je izgubio.

267

MAUI, HAVAJIsrpanj 1970. - kolovoz 1970.

DIVLJI PL A V I ”ANĐEO

»Nazovi me plavim divljim andelom.Divljim plavim andelom.«//J IM I u uputi meštru ceremonije kako da ga najavi na otoku W ight,30. kolovoza 1970.

Jimi Hendrix odletio je iz Seattlea na Havaje, a na Maui je stigao 28. srpnja na snimanje filma »Rainbow Bridge (Dugin most)«. Taj je film bio projekt reda- telja Chucka Weina čija je početna zamisao bila okupiti poznate likove iz nekoliko polja - surfanja, joge, glazbe i umjetnosti - i snim iti njihove interakcije. Wein je ranije već bio snimio tri filma za Andy Warhol's Factory, a bio je dečko Edie Sedgwick. Ako je zamisao da se okupe surferi, m istici, vidovnjaci, hipiji i Jim i Hendrix na papiru i izgledala briljantno, dodatni element psihodeličnih droga promijenio je obrazac. Kad je Rainbow Brigde prikazan 1972., Rolling Stone ga je opisao kao »memorabiliju tripa na acidu«. S blještavim posebnim efektima i bizarnom audio-manipulacijom - poput sinkronizacije glasa narednika za obuku lavežom psa - bio je to jedan od najčudnijih filmova koji su ikad snimljeni.

Ipak, boravak na snimanju blagotvorno je djelovao na Jimija koji je tjedan dana spavao u zajedničkoj spavaonici i jeo vegetarijanske obroke s osobljem i drugim 'glumcima'. Opušteni životni stil na Mauiju omogućio mu je tako potre- ban odmak od svega. »Jako mu se svidjelo na Mauiju«, sjeća se Melinda Mer- 268

ryweather koja je bila dio snimateljske ekipe i koja se sprijateljila s njim. »Doimao se zaista sretnim što je tamo.« Jimi joj je rekao da bi se volio povući u 'm irovinu' na taj otok i uzgajati vinovu lozu na padinama vulkana.

Jimi je uživao u prilici da razgovara o vjeri i misticizmu u okruženju koje je nazvao »kozmičkom slastičarnicom«. »Za Jimija je to bilo duhovno čišćenje«, rekao je Chuck Wein. Mnogi od glumaca u film u nazivali su ga Čarobnjakom, jer je bio u stanju razgovarati o jako velikom broju tema. Wein je Jimiju dao neko­liko knjiga, uključujući »Tibetansku knjigu mrtvih« i »Secret Places of the Lion: Alien Influences on Earth's Destiny« (Tajna mjesta lava: utjecaj vanzemaljaca na sudbinu Zemlje). Ova druga je govorila o tome da su vanzemaljci već stoljećima uključeni u ljudsku kulturu, teorija u koju je Jimi vjerovao. Sa sobom je imao i »The Book o f Urantia« (Knjiga Urantije), alternativnu Bibliju svih koji su vjerovali u NLO-e u kojoj su bile pomiješane priče o Isusu s pričama o izvanzemaljskim posjetiteljima. Tu je knjigu Jimi uvijek nosio sa sobom - zajedno s knjižicom tekstova Boba Dylana - a prijateljima je rekao da je iz nje mnogo naucio.

Put na Havaje za Jimija je bio i fizičko čišćenje. Premda je na Mauiju bilo acida koliko ti srce želi, jake havajske trave na tone, a čak i kokaina, ipak nije bilo heroina. Jim i se bio sve vise navikavao na ušmrkavanje narkotika, a na Ha- vajima se skinuo s heroina. U samo četiri godine koliko je trajala njegova kari- jera zvijezde, droge su od nečega uz što se povremeno osjećao bolje postale svakodnevnom štakom bez koje nije mogao podnijeti pritiske stalnih turneja. Kad je na Mauiju jedan od članova ekipe predložio Jim iju neka pozove Devon Wilson koja bi im donijela još droge, Jim i ga je odgovorio od toga. »Devon bi donijela heroin, na ovaj ili onaj način«, rekao je Chuck Wein. Jim i je s Melindom otvoreno razgovarao s svojem suovisničkom odnosu s Devon i pokušajima da se izvuče iz te veze. »Devon je znala kako ga pomoću droge zadržati uza se«, rekla je Melinda. »Devon je bila kao crna udovica, a on kao nektar za kojim je tragala.« Devon nije došla na otok, a Jimijeva ushićenost Havajima počela se izmjenjivati s dramatičnim promjenama raspoloženja: jedne minute pričao bi o tome koliko voli Maui, a druge je već bio u dubokoj depresiji. Zaradio je milijune, ali je m iliju- ne i potrošio pa se sad našao bez novca kojega bi mogao pokazati za sav svoj rad i trud, a bila je to samo jedna od stvari na koju se žalio. Sudski postupak s Edom Chalpinom bio je djelom ično razriješen, ali sad mu je nad glavom visjela tužba za dokazivanje očinstva koju je podigla Diana Carpenter. Do početka 1970. godine Dianini su odvjetnici već bili podnijeli nekoliko zahtjeva da im se dostavi uzorak krvi, ali Jimi je svaki put odbio. Javno se nikad nije izjasnio o tome misli li da je Tamika Carpenter njegova kći ili ne, ali u neobjavljenoj pjesmi Red Velvet Room269

pjevao je o svom djetetu Tami. Pjesma je otkrivala privrženost k ć e ri, premda je Jimi u javnosti tvrd io da nema djece. Možda je, kao i mnogi u razdoblju kad je 'slobodna Ijubav' postala mantrom, bio nespreman za odgovornost roditeljstva; osim toga, za nekoga tko je imao tako teško djetinjstvo, roditeljstvo bi pred- stavljalo preveliki emotivni skok. Također je moguće da je bilo kakav razgovor o izvanbračnoj djeci budio bolna sjećanja nekome poput njega tko je odrastao u obitelji u kojoj je pitanje očinstva vječno predstavljalo kamen smutnje i iz koje su službe za socijalnu skrb odvele dva sina i dvije kćeri. Kratki stih »Kako je Tami?« u Red Velvet Room bila je jedino priznanje očinstva koje je Jim i ikada dao. Nije plaćao uzdržavanje niti je ikad zatražio priliku da upozna djevojčicu.

Na Mauiju, uznemiren tim i drugim duhovima iz prošlosti i još uvijek pod dojmom proročanstva marokanske vidovnjakinje, Jim i je otišao tako daleko da je prijetio samoubojstvom. Bilo je to one večeri kad je trebao snimati jedan pri- zor za film , a naravno da se bio napio, što se već moglo predvidjeti. Redatelju Chucku Weinu i glumici Pat Hartley predložio je: »Zašto se nas troje lijepo ne bismo ubili?« Wein ga nije shvatio ozbiljno, a Jimijevo se raspoloženje ubrzo promijenilo. Nekoliko dana kasnije Jimi je iznenadio Melindu Meryweather kad je objavio da će uskoro »napustiti tijelo«. Rekao joj je: »Neću vise biti ovdje.« Kad ga je upitala na što misli, zašutio je. Jednom drugom prilikom Wein je upitao Jimija hoće li uskoro opet svirati u Seattleu, a Jimi mu je odgovorio: »Kad budem sljedeći put išao u Seattle, b it će to u jelovom lijesu.«

Očaj koji se skrivao iza tih riječi nije se vidio kad je Jimi svirao. Trećega dana boravka na Havajima ušetao je u Maui Belle, noćni klub u Lahaini u kojemu je svirao džez pijanist. Puna dva sata su pred šačicom zadivljenih gostiju pijanist i on svirali džez standarde.

'Pravi' je koncert došao na red sljedećega dana kad su Jimi, Billy Cox i M itch M itchell odsvirali nastup najavljen kao »The Rainbow Bridge Vibratory Co­lor/Sound Experiment« za filmaše. Wein je sagradio m inijaturnu pozornicu nas- red polja na obronku kratera. Podigli su šatorza garderobu, a prijenosni su gene- ratori davali energiju za razglas. Besplatni koncert bio je oglašen na plakatima na glavnoj ulici Lahaine, a došlo je osam stotina ribara, surfera i rodenih Havajaca. Wein je posjeo publiku u stolice rasporedene prema njihovim horoskopskim zna- kovima. Prije Jimijeva dolaska na binu, grupa Hare Krishna povela je publiku u nekolikominutno bajanje mantre Om.

Jimi je započeo u dobru raspoloženju, no isprva ga je uznemirila ležerna reakcija publike. Odsvirao je prvi set od deset pjesama, a onda je odsjedio četrdesetpet minuta u šatoru pušeći travu i pijući pivo prije sijedećeg uzlaska na270

binu. Drugi je set bio energičniji, a odsvirao ga je kao netko tko je opet pronašao ljubav prema gitari. Najgori trenutak toga dana bio je kad se na binu popeo pas drogiran acidom i ugrizao Jimija za nogu. Srećom, jedva da mu je probio kožu.

Dva dana kasnije su Jimi i bend odletjeli u Honolulu, gdje su odsvirali po- sljednji nastup na svojoj američkoj turneji. Jimi se doimao rastresenim, a u njego­vu je sviranju bilo jako malo opuštenosti koju je bio pokazao na Mauiju. Kritičar Honolulu Advertisera nazvao ga je »Madman Butterfly« (Ludak Butterfly) zbog njegova kostima od velura koji je bi narančast, žarko ružičast, zelen i erven. Dan nakon koncerta M itch i Billy odletjeli su kući dok se Jimi vratio na Maui.

Sljedeća dva tjedna Jimi je proveo na produženom odmoru. Predah nije bio planiran, a zapravo je do njega došlo nesretnim slučajem, ali djelomice i na prijevaru: Jim i si je porezao nogu na plaži, ali se pretvarao da je posjekotina gora nego što je bila samo da može produžiti boravak na Mauiju i da ušutka svoj menadžment. »Zamotali smo mu nogu s dvadeset puta vise zavoja no što je bilo potrebno, tako da je izgledalo da se ozbiljno ozlijedio, a onda smo je fotkali«, rekla je Melinda Merryweather. Ta je prijevara ukazivala na to koliku je kontrolu Michael Jeffrey imao nad svojim klijentom - Jimi je sad već morao glum iti bolest da se izvuče od pritisaka stalnih turneja. Unajmio je kućicu u kojoj je provodio većinu dana skladajući glazbu i pišući pjesme. Napisao je i dugačku pjesmu za Melindu: Scorpio Woman (Škorpionka), nazvavši je prema njezinu horoskopskom znaku.

Melinda je prim ijetila sljedeće: što je duže Jimi ostajao na Mauiju, to mu se više bistrio um. U toj novopronađnoj jasnoći misli često bi ga zatekla tužnog ili zamišljenog. »Mnogo je govorio o svojoj majci i njezinim indijanskim korijeni- ma«, rekla je Melinda. Dodala je da su Jimijevi osjećaji prema Alu zbog nedavne svađe još uvijek bili dvojaki, ali rekao joj je da nije srdit na oca. Ostavio joj je do- jam čovjeka koji se nalazi na raskrižju i stalno se zaklinjao da je spreman unijeti mnoge velike promjene u svoj kaotičan život.

Tijekom drugog tjedna odmora na Mauiju, Jimi je u svojoj kućici napisao Alu jedno od najneobičnijih pisama koje je ikad napisao. Prije nego što se latio pera Jimi je pio, a vjerojatno je i uzeo LSD, ali pri kraju pisma već je počeo križati mnoge dijelove i dopisivati izmjene na marginama. Pismo je bilo vrlo nepoveza- no, a na mjestima nije uopće imalo smisla, ali pokazalo je emotivnu stranu koju je Jim i rijetko otkrivao. Kad je bio u vojsci, ocu je pisao gotovo svakoga tjedna - ta su pisma prestala čim je postao glazbenikom koji je stalno na putu. To je pismo s Mauija nije bilo značajno samo zbog uvida koji je davalo u Jimijeva razmišljanja nego i zbog toga koliko je otkrivalo o njegovu odnosu s obitelji. Počinjalo je:271

Tata, voljeni moj, ono ili barem većina onoga što donesem je ološ - ali ti znaš i ja znam da je to ono gdje se čini da oni žele biti. Ali tko može (po mnogočemu sam i ja ološ, znaš, onaj koji fura svoje spike). Samo zato što ne možeš ili nemaš strpljenja, zašto uopće doći na gažu? Znam da [ma] koliko Ijuba- vi da imaš čak i za mene i Leona (što nije nužno jasno), u privatnim razgovorima (ti i ja) Majka Rock je uvijek tamo. Uvijek živeći iznad ovog svijeta Sljepoće i takozvane STVARNOSTI. Ali govoreći o PUTU koji vodi u raj - anđeli, sveti dusi itd., bogovi, itd. imaju težak posao držati se riječi na kutiji sapuna ili na na tikvi ili na oblaku, da bi bez rasprave ili razgovora itd. uvjerili svijet u temu koja se bavi time postoje li anđeli u konvencionalno prihvaćenom obliku ili ne. Ti si ono što ja sretno prihvaćam kao andela, dar od Boga itd.! Zaboravi mišljenja i tračersko postojanje svijeta.

Jimi nakon toga priznaje da je »mnogo popio« prije nego što je sjeo napisati pismo i moli oca da mu oprosti, istodobno ga m oled neka pročita »svaku riječ ovog trenutačnog, ali bezvremenog čuda od pisma«. Nastavlja pisati o andelima, Sammyju Davisu Jr., o raju, »vječnome svjetlu«, ali kad spomene svoju majku Lucille, pismo poprima izazivački ton:

Jednoga ću dana možda doći do postavljanja pitanja od velike važnosti i iskustva (natrag u normalu) neodgovorene povijesti i životnoga stila majke koja me rodila - gospode Lucille. Postoje neke stvari koje moram znati o njoj, čisto iz osobnih razloga.

Jimi završava pismo ispričavajući se za svadu s Alom u Seattleu, rekavši da su je izazvali »slabi živci«, a zatim moli da mu sestrična Dee Dee i posestra Mar­sha oproste za supijani nostalgični obilazak mjesta njegove prošlosti u Seattleu i moli da ga sestrična Diane nazove te ostavlja svoj broj u New Yorku. Posestri Ja­nie poručuje da će je »uvijek voljeti«, ali njezino je ime krivo napisao kao Jenny.

Četrnaestoga kolovoza, dva dana nakon što je poslao pismo ocu, Jim i je odletio natrag u New York. »Nije htio otići s Havaja«, sjeća se Chuck Wein, »ali u jednom se trenutku morao vratiti tamo i opet biti Jim i Hendrix.« U zračnoj luci je imao suzni rastanak s Melindom Merryweather i nekolicinom surfera s Mauija. »Vi ste tako sretni, ljudi«, rekao im je, penjući se stubama u zrakoplov. »Vi možete ostati ovdje.«272

Istoga dana kad je stigao u New York, Jim i je odmah morao u studio Electric Lady, gdje je nastavio raditi na overdubovima. U studiju je proveo cijeli tjedan, a nakon toga ga je čekala turneja po europskim festivalima koja je trebala početi krajem kolovoza. Njegovi prijatelji u New Yorku kažu da se s Mauija vratio na- punjenih baterija. Toga se tjedna sastao s braćom Aleem, s kojima je razgovarao o osnivanju zajedničke diskografske etikete, a sastao se i s Kenom Hagoodom, afroameričkim odvjetnikom koji ga je trebao zastupati u zakonskom dvoboju s Michaelom Jeffreyjem. »Jimi je htio svoju glazbu svirati na svoj način, a morao se svadati da bi mu to bilo omogućeno«, rekao je Hagood. Na sastanak s Hago­odom Jimi je donio mnoge svoje ugovore, ali otkrio je da mu nedostaju ključni papiri. Jimi je imao desetke zamisli o tome kako bi se trebala odvijati njegova ka- rijera, a izmedu ostaloga htio je napraviti odmak od rocka prema R&B-u i džezu, ali Hagoodu je rekao da mu je prioritet dovesti poslovne stvari u red i dati otkaz Jeffreyju ili promijeniti dogovor s njim u nešto što mu više odgovara.

Kao i Chas Chandler prije njega, Michael Jeffrey postao je Jim iju više od menadžera - držao je sve Jimijeve diskografske ugovore, a i bili su partneri u novom studiju. Premda je Jeffrey donio mnoge odluke protiv kojih se Jim i bu- nio - počevši od turneje s Monkeesima pa sve do kasnijih stalnih i napornih turneja - ipak mu se nije moglo uskratiti priznanje da je svoga klijenta napravio najvećom rock zvijezdom na cijelome svijetu. »Bilo je stvari koje se Jim iju nisu sviđale«, rekao je Taharqa Aleem, »ali Michael je pokušavao sve riješiti razgovo- rom. Jim i je imao tešku narav i znao je biti eksplozivan. Nije ni Michaelu bilo lako imati ga za klijenta.« S obzirom da su se Jimi i Michael sve češće sukobljavali, većinu dogovora s Jim ijem preuzeo je Jeffreyjev pomoćnik Bob Levine. »Jimi mi je rekao da nikad neće napustiti Michela«, sjeća se Levine. »Znao je da je Michael težak i bilo je popularno govoriti o njemu kao o zlikovcu, ali Jimi je znao da će mu Michael omogućiti najveću zaradu.« Život je za Jimija postao vrlo kom- pliciran: sanjao je o tome da ima vlastiti studio, ali uz dugove nastale njegovom izgradnjom otkrio je da nema izbora nego nastaviti s karijerom u kojoj se osjećao uhvaćenim u zamku.

Još veći problem od Jeffreyja, Jim iju je bio njegov odnos prema obožavateljima i glazbenim djelima koja su ga učinila slavnim. U vise je navrata rekao svojim prijateljima da se osjeća sputan očekivanjima publike i vjerovao je da bi njegova baza obožavatelja isparila čim bi prestao svirati Purple Haze i Foxy273

Lady. »Smatrao je da mu ide loše i financijski i što se tiče karijere«, rekao je Pe­ering Howe. »Jedino što je njegova publika htjela čuti bijahu četiri velike pjesme koje su znali, a Jimi je htio svirati druge stvari. Gledano s umjetničke strane, kao da je opet bio zarobljen na Chitlin' Circuitu, prisiljen svirati ono što mu netko drugi nalaže. A osjećao je da se toga ne može osloboditi.«

Dan prije nego što je trebao odletjeti u London na sljedeću turneju, Jimi se sastao s braćom Aleem blizu Central Parka. »Dovezli smo se posve novim zlatnim cadillacom i razgovarali smo s njim na ulici dok je razgledavao auto«, rekao je Tunde-Ra. Odjeven u lepršavu afričku halju, Jim i je rekao da će svirati na festivalu na otoku W ight. »Na otoku bijelih*?« našalio se Taharqa. »Zašto ne možeš svirati na otoku crnih?«

Jimi se nasmijao na njihovu šalu, a na trenutak im se činilo kao da su opet u društvu momka kojega su upoznali kad nije imao ni prebitoga centa u džepu. Braća Aleem bili su Jimijevi najstariji prijatelji u New Yorku, a vidjeli su njegov uspon od siromaštva do zvjezdanoga statusa. Jimi im je rekao da bi novu tvrtku volio nazvati West Kenya Publishing, jer Kenija je »dio Afrike gdje se možeš sakriti tako da te nikada ne pronađu«. Šalio se da će se naći s njima u Pago Pagu, ako uspije pobjeći s turneje. »Prekrasno je to mjesto i tamo stvarno možeš pobjeći od svega«, rekao je Jim i za mjesto koje nikad nije posjetio. Kad su se braća Aleem opet ukrcali u svoj novi Cadillac i krenuli dalje, Jim i im je doviknuo: »Vidimo se u Pago Pagu.« Mahnuo im je dok je auto odlazio.

Te je večeri bio nazočan na otvorenju Electric Lady Studios. Premda je u studiju već bio radio devet mjeseci, tek su ga sad otvarali i drugim izvođačima. Među zvjezdanim gostima bili su Yoko Ono, Johnny W inter i M ick Fleetwood. Jimi je naletio na Noela Reddinga i rekao mu: »Idemo u Europu, vjerojatno ćemo se još tamo vidjeti.« Kad se nekoliko šaljivaca počelo nabacivati hranom, tulum se uskoro pretvorio u pravi kaos. Jim i se silno uzrujao što rade nered po njegovu studiju pa je otišao rano. Kasnije te večeri našao se s Devon Wilson i Colette Mi- mram. Colette je trebali ići s njim na europsku turneju, ali nije uspjela produžiti putovnicu. Devon je preklinjala Jimija neka povede nju umjesto Colette, ali on je odbio. »Jimi je zaista htio prekinuti s Devon zbog sve te droge«, sjeća se Colette. »Imala je strašnu spiku, ta bi izvukla krv iz kamena, ali bila je narkomanka, a on se želio maknuti od toga.« Devonina ovisnost počela joj je nagrdivati izgled: kapci su joj sad visjeli, a više se nije dotjerivala. Nekoć je bila jedna od najljepših žena u rock'n'rollu, ali toga Ijeta je njezina ovisnost o heroinu izmakla nadzoru

* W ig h t se ć ita isto kao i W h ite , otuda igra riječ im a Isie of W h ite tj. O tok bijelih i Isle of Blacks tj. O tok crnih; nap. prev.

274

do te mjere da se čak i Jim i - koji je nerado ljudima govorio ne - htio maknuti od nje. Te joj je večeri rekao: »Želim da odeš«, pa je otišla. Sljedećega je jutra odletio u London.

U London je stigao 27. kolovoza, a do koncerta na Isle of W ight imao je tri dana. Taj će nastup biti prvl njegov engleski koncert u proteklih osamnaest mjeseci, a zanimanje medija bilo je izuzetno veliko. Tijekom sljedeća dva dana dao je desetak intervjua raznim britanskim tiskovinama. Odsjeo je u luksuznom apartmanu na zadnjem katu hotela Londonderry i tamo je postavio svoj dvor, okružen prijateljima, glazbenicima i redovima novinara koji su u hodniku čekali da ih primi.

U intervjuima je Jimi govorio o mogućnosti završetka karijere. »Opet sam tamo gdje sam počeo«, rekao je novinaru Melody Makera. »Ovoj sam glazbenoj eri dao sve. Još uvijek zvučim isto, moja je glazba još uvijek ista i ne mogu se sjetiti ničega novoga što bih mogao dodati.« Nagovijestio je da je spreman za ve- liki R&B bend koji priželjkuje još otkad je prvi put došao u London 1966. »Veliki bend pun sposobnih glazbenika kojima mogu dirigirati i za koje mogu skladati«, rekao je. Govoreći o sadašnjem bendu, govorio je u prošlom vremenu: »Bilo je zabavno, bilo je izuzetno zabavno. Bilo je dobro i uzbudljivo, uživao sam.«

Premda je uglavnom pričao o glazbi, Jimija su, kao i uvijek, ispitivali o poli- tic i i modi. U većini članaka spominjali su njegovu kosu, koja je sad bila dugačka. Sa sobom je na turneju poveo i svog frizera Jamesa Finneyja da se pobrine da mu afro-zurka uvijek izgleda dobro. Londonskom Timesu je rekao da se osjeća kao »žrtva javnoga mišljenja... Ošišam se, a oni odmah kažu zašto si se ošišao?« Njegovo objašnjenje za sadašnju dugu kosu: »Možda sam je sad pustio da raste zato što me otac običavao šišati tako kratko da sam sličio na očerupano pile.«

Kathy Etchingham se sjeća da je Jim i često bio govorio o svom strahu da će ga na dolasku u Seattle otac zgrabiti i ošišati. U Londonu se vjerojatno još vise bojao da ne sretne Kathy Etchingham koja se ranije te godine udala. Kathy i Jim i ostali su u prijateljskim odnosima i povremeno bi je nazvao, ali svejedno je saznala da je Jimi u Londonu tek kad ju je nazvala frendica i rekla joj da je »poludio« i izbacio dvije djevojke iz svoga apartmana. Etchinghamica je odmah otišla u hotel i pred Jim ijevim vratima zatekla dvije gotovo gole djevojke koje su se bojale ponovno ući. Kathy je ušla i pronašla Jimija u krevetu među razbijenim noćnim svjetiljkama i praznim bocama viskija. Učinilo joj se da izgleda više bo- lestan nego lud, jer bio je jako blijed i imao je visoku temperaturu. Bilo je Ijeto, ali on je bio uključio grijanje na maksimum. Etchinghamica se kasnije pitala nije

275

li Jimijeva bolest možda bila povezana s krizom odvikavanja od droge. Smanjila je grijanje, stavila mu hladne obloge na čelo, a on je mirno zaspao.

Dvadesetšestoga kolovoza, dan nakon Kathyna posjeta, u njegov su apartman došle druge dvije djevojke i zatekle ga čudesno oporavljenoga. Karen Davies poznavala ga je iz New Yorka; Kirsten Nefer, dvadesetčetverogodišnja danska manekenka, upoznala ga je tek tom prilikom u Londonu. Jim iju se Kirsten odmah silno svidjela pa je cijelo poslijepodne proveo razgovarajući s njom. »Kao da me intervjuirao«, sjeća se Kirsten. »Stalno sam ponavljala da sad moram ići, a on mi je stalno govorio da ostanem još malo.« Razgovarali su satima, premda je većinu razgovora Jimi na svoj lukav način navodio Kirsten neka govori o sebi. Kad se našalila da bi nakon predstojećeg koncerta u Danskoj mogao doći posje- titi njezinu majku, Jimi joj je rekao da odmah nazove mamu i dogovori taj posjet. Kirsten je nazvala pa su Jim i i gospođa Nefer razgovarali telefonom gotovo sat vremena. Kirsten i Jim i razgovarali su do tri ujutro, dok je Karen zaspala na kauču. Kad su dvije djevojke napokon krenule otići, Jim i je rekao da bi izgledalo lose da ih neko vidi da izlaze iz njegove sobe u to doba noći pa su prespavale u sobi pokraj njegove. Kirsten je napokon otišla u deset ujutro, premda se već sat kasnije Jimi pojavio kod nje doma pozivajući je na ručak. Za ručkom jo j je položio ruku na koljeno, ali to je bio krajnji domet njegova koketiranja s njom. Sljedećega je dana išao na otok W ight pa je nagovarao Kirsten da dode na koncert.

U nedjelju su ga helikopterom dovezli na otok gdje je imao večernji nastup. Okupilo se 600.000 ljudi, što je nadmašilo sva očekivanja, učinivši taj koncert većim i od Woodstocka. Kao što je tip ično za tako veliki koncert, logistika je bila u kaosu: stotine ljudi pokušavali su srušiti ograde, oprema se kvarila, a nastup je kasnio. Da sve bude još gore, hlače Jimijeva zamršenog kostima leptira - koji je Germaine Greer kasnije opisala kao »odjeću psihodeličnog putujućeg klauna- -pjevača« - rasparale su se izmedu nogu. Iza pozornice je srećom bila Noelova majka pa mu je zašila hlače.

U backstageu ga je vidio Richie Havens i zaprepastio se kako je bolesno izgledao. Havens je poznavao Jimija još iz ranih dana u New Yorku, a nikad prije nije vidio maničnost koju je Jim i te večeri pokazivao. »Imam velikih poteškoća s odvjetnicima i menadžerima«, potužio se Jimi. »Ubijaju me, sve se okrenulo protiv mene i vise ne mogu ni spavati ni jesti.« Havens mu je preporučio novoga odvjetnika. Takoder je rekao Jimiju da ga nazove kad se vrati u London i pokuša se malo odmoriti. Izgledao je kao da već noćima nije spavao«, sjeća se Havens.

Kirsten Nefer uspjela se sastati s Jim ijem u hotelu pa ga je dopratila do prikolice na terenu gdje se održavao festival. Iznutra su mogli čuti sukobe poli-276

cije i demonstranata koji su zahtijevali besplatan ulazak. »Bilo je strašno«, rekla je Neferica. »Nije to bio prekrasan događaj pun Ijubavi kakvoga je bio planirao.« Dok je čekao da ga pozovu na binu, Jim i je postajao sve uzrujaniji i sve nemirniji. Rekao je Neferici da je želi na bini sa sobom, za ohrabrenje. »Ostani negdje gdje te mogu vidjeti«, rekao je, »jer ti si ta za koju danas sviram.«

Već je bilo 2 ujutro kad je napokon došao red na Jimija. Na bini, ali skriveni od pogleda zidom pojačala, meštar ceremonije upitao je Jimija kako želi da ga najavi. »Najavi me kao plavog divljeg anđela«, rekao je Jimi. »Što?« upitao je najavljivač. »Divljeg plavog anđela«, zaurlao je Jimi. Umjesto toga, meštar cere­monije najavio ga je kao »čovjeka s gitarom«. Zapravo, u Britaniji mu nije trebala nikakva najava, jer tamo je Jimijeva baza obožavatelja bila golema - to je bila nacija koja ga je učinila zvijezdom. U pozdrav odanim britanskim obožavateijima Jimi je koncert započeo s nekoliko taktova himne God Save the Queen.

No, nastup je bio kao vježba iz frustracije. Dok su se raniji Jimijevi nastupi u Britaniji - svirke odabranoj publici glazbenika u klubovima poput Scotch of St. James i The Bag O' Nails - činili blagoslovljenima, te večeri kao da je svirao pod nekakvim prokletstvom. Imao je problema s gitarom koja se stalno raštimavala, razglas je otkazivao ili je usred Jimijeve svirke hvatao komunikacije s walkie-tal- kieja. Čak su mu i hlače otkazale suradnju: učinilo mu se da su opet pukle da je punu minutu proveo iza pojačala pregledavajući šavove. Sam čin posvećivanja tolike pozornosti svom međunožju učinio je da izgleda kao klaun, a ne kao netko tko ima stila.

Ali bilo je i dobrih glazbenih trenutaka. Posebno su dobro odsvirali All Along the W atchtower i Red House, a publika ih je izvrsno primila, a čak su i walkie- -talkie smetnje zvučale kao dio tridesetom inutne verzije pjesme Machine Gun. Premda je publika najvećim pljeskom nagradila stare favorite kao što su Hey Joe i Voodoo Child, engleski obožavatelji toplo su pozdravili i nove pjesme poput Hey Baby i Freedom. Kad je Jimi u M idnight Lightning ubacio stih »cijela mi je duša umorna i bolna« to se činilo kao dobar sažetak njegova stanja. Tijekom In from the Storm, posljednje Jimijeve pjesme, demonstranti su bacili signalne rakete na drvenu nadstrešnicu pozornice. Krov je bio deset metara iznad Jimija i on nije bio ni u kakvoj opasnosti, ali tada to nitko nije znao. Dečki iz osiguranja skooili su na binu pogasiti plamen. »Koncert se na kraju jednostavno raspao«, rekla je Kirsten Nefer. Trljajući sol na ranu, netko je proširio glasinu da je izvođač sam zapalio binu samo da ne bi morao odsvirati bis.

Jim i je stekao slavu baš u Engleskoj, a njegovo paljenje gitare na bini bilo je djelomično zaslužno za privlačenje pozornosti glazbenoga tiska. Taj nastup na277

otoku W ight b it će posljednji Jim ijev službeni koncert na britanskom tlu. Krov se dimio još satima nakon što je otišao s pozornice, kao mali podsjetnik na mete- orski uspon i vatrenu karijeru.

278

STOCKHOLM, ŠVEDSKA kolovoz 1970. - rujan 1970. ^

PRICA ŽIVOTA

»Priča života brža je od treptaja oka.«// stih iz posljednje pjesme koju je JIMI HENDRIX napisao

Manje od šesnaest sati nakon što je sišao s bine na otoku W ight, Jim i Hen­drix je već stajao na pozornici u Stockholmu. Koncert je počeo sa sat vremena zakašnjenja, a tra jaoje sat duže nego je bilo predviđeno, š to je razljutilo promoto- re s obzirom da se zbog Jimijeva nastupa morao zatvoriti susjedni zabavni park. Bio je to daleko bolji nastup nego onaj na Isle of W ight, ali i taj je završio na ružan način: dok je Jimi još svirao, najavjjivač je preko razglasa objavio da je koncert gotov - zabavni park se opet morao otvoriti. Jim i je već odavno počeo smatrati da mu se život pretvorio u cirkus, a sad je zaista i bio kao cirkuska točka.

U backstageu je Jimi naišao na Evu Sundquist koja mu je uvijek bila najdraža djevojka u Švedskoj. Toga puta susret nije bio tako pun oduševljenja. Od njegova zadnjeg posjeta Eva je rodila sinčića Jamesa Daniela Sundquista, Jim ijevo dijete. Nekoliko puta mu je pisala o djetetu, ali nije joj odgovorio. Eva je ostavila dijete kod kuće, ali upitala je Jimija želi li doći upoznati svoga sina. To ga je pitanje na trenutak zateklo - možda zato što mu je u sjećanje prizvalo tužbu Diane Carpenter. U backstageu je bila ludnica, a Jimija su za rukav navlačili novinari, groupie cure i obožavatelji pa su ga odvukli od Eve i prije nego joj je stigao odgovoriti. Jim i nikad nije upoznao Jamesa Daniela Sundquista, jedinoga sina za kojega se zna.

Ako je već u backstageu u Švedskoj vladao kaos, na sljedećem je koncertu bilo još gore - netko je ubacio psihodeličnu drogu u piće Billyju Coxu. Cox je pretpostavio da mu je ubačena veća količina droge, ali moguće je i da je njegova reakcija bila pojačana uslijed tjelesne iscrpljenosti. »Ritam europske turneje bio

279

je istodobno uzbuđujući i iscrpljujući«, sjeća se Cox. Billy je inače bio najtrjezniji od njih trojice, ali sad je počeo nerazumljivo blebetati. U tom divljem stanju, Jimi ga je jedini uspijevao sm iriti. Tijekom sljedećih nekoliko dana Jimi mu je morao često priskakati u pomoć. Kao da Coxovi problemi nisu bili dovoljno, prije nas- tupa u Arhusu u Danskoj prema izjavama očevidaca Jimi je rano poslijepodne uzeo šaku tableta za spavanje. Činilo se da ima gadnu prehladu, a žalio se da već tri noći nije spavao. Nejasno je zašto je uzeo tablete za spavanje usred dana, samo nekoliko sati prije koncerta - osim možda zato da ponište djelovanje neke druge droge, jer nije bilo neuobičajeno za njega da istodobno uzme upperse i downerse. Iz Londona je doletjela Kirsten Nefer, a toga je poslijepodneva stigla u Jim ijev hotel. Nedugo zatim pritrčala je M itchu M itchellu i rekla: »Bolje idi gore, jer Jim i je u jako lošem raspoloženju.« M itch je rekao: »Nije mu dobro.« Kirsten je bila zgranuta Jim ijevim stanjem. »Govorio je o svemirskim brodovima na nebu«, rekla je. »Teturao je. Njegove riječi nisu imale smisla.« Kad je ipak pokušao dati nekoliko intervjua novinarima, inzistirao je da Kirsten mora sjediti uz njega i držati ga za ruku. Bilo joj je neugodno zbog njegova stanja, ali bojala se da bi mu bilo još gore ako ona ode.

Kirsten i Jimi su do koncertne dvorane pošli taksijem, ali ona i dalje nije bila uvjerena da je Jimi u stanju svirati, jer je jedva stajao na nogama. Osim toga, prvo je sve istjerao iz garderobe, ali odmah zatim ih je sve pozvao natrag unutra. U jednom trenutku je rekao dovoljno glasno da ga svi čuju: »Ne mogu odraditi ovu gažu.« Kirsten mu je rekla da je u dvorani četiri tisuće ljudi, a mnogi su počeli nabijati nogama pozivajući ga na pozornicu. Njegove prve riječi publici bile su: »Jeste li dobro? Onda, dobrodošli u električni cirkus!« Počeo je prebirati po gitari, onako bez veze, ne mareći za akorde. M itch je započeo bubnjarsku solažu, nadajući se da će mu se Jimi pridružiti, ali nakon samo dvije pjesme Jimi je bacio gitaru i srušio se. Koncert je bio otkazan, a publici je bio vraćen novae za ulaznice. Jim i je na bini bio manje od osam minuta, otprilike koliko je 1966. bio trajao njegov kratki nastup s Ericom Claptonom i Cream. Tih osam minuta na maloj londonskoj bini lansirali su ga na scenu kao zvijezdu u usponu, a sad si je u jednako kratkom vremenu izbacio iz tračnica, barem privremeno, karijeru na jednom od svojih najboljih tržišta.

Kirsten i Jimi vratili su se taksijem u hotel. Kad su ušli u Jimijevu sobu, unu­tra je čekala novinarka Anne Bjorndal. Jimi je cijeloga dana davao divlje izjave, a u jednom je trenutku rekao: »Već sam dugo mrtav.« Unatoč stanju u kojemu je bio, nerazborito je odlučio pokušati dati intervju Bjorndalici. Objavio je da vise ne voli LSD »jer je gol. Trebam kisik.« Navodio je rečenice iz Winnieja Pooha 280

i rekao da voli čitati bajke Hansa Christiana Andersena. Rekao je i da sviranje crpi mnogo iz njega: »Svaki put kad sviram, žrtvujem komadić duše.« Govorio je0 svojoj smrtnosti, a nad njim su se još uvijek nadvijale vizije taro t karte Smrti koje su ga proganjale: »Nisam siguran da ću doživjeti dvadesetosmi rođendan. Hoću reći, čim osjetim da gla^beno vise nemam što dati, više neću biti na ovom planetu, osim ako ne budem imao ženu i djecu, jer inače nemam za što živjeti.« Jimi je bio napušen do besvijesti, ali u njegovu je priznanju bilo istine - život koji si je stvorio kao zvijezda bio je jednako usamljen i izoliran kao i njegovo razbijeno djetinjstvo. Ali kad je to rekao, Jim i je pogledao u Kirsten, gladnim pogledom koji je pozivao. Kirsten je tada predložila neka novinarka ode. U bizarnom pre- okretu, Jim i je izjavio da se boji Kirsten i zamolio je da ode, samo da bi je već u sljedećem trenutku preklinjao da zanemari što je rekao i neka ostane. Zbunjena novinarka je odlučila otići pa je Kirsten napokon ostala sama s Jimijem koji se i dalje ponašao kao ludak.

Unatoč tomu što je nekolicini novinara rekao da mu očajnički treba san, Jimi je rekao Kirsten da će umrijeti ako sklopi oči. »Zbog sve droge koju je uzeo, bojao se da će mu se nešto dogoditi«, sjeća se ona. Umjesto da Jimi odspava, sljedećih su nekoliko sati proveli razgovarajući. U jednom se trenutku nagnuo prema njoj i upitao je: »Želiš li se udati za mene?« Kirsten je u to vrijeme Jimija bila poznavala tek tjedan dana pa ju je to pitanje iznenadilo. Ranije te večeri rekao je da ne želi ostati nasamo s njom, a sad ju je pitao da se uda za njega i da mu rodi djecu. Pobunila se, ali on ju je nastavio preklinjati. »Već mi je dosta sviranja«, rekao je. »Žele da odradim sve te gaže, a ja se samo želim preseliti nekamo na selo. Već mi je zlo od paljenja gitare ne bini.« Bila je uvjerena da je njegova prošnja samo očajničko hvatanje za slamku izlike za bijeg od karijere koja ga je ubijala. U šest ujutro Jimi je napokon zaspao.

Kad se u podne probudio, činilo se da mu se stanje popravilo premda se još uvijek tužio da je iscrpljen. Na putu u zračnu luku Kirsten je otpjevušila nekoliko stihova Donovanove Wear Your Love to Heaven. »Tko je napisao tu pjesmu?« upitao je Jimi. Rekao je da bi je on volio obraditi. Bilo je to prvi put u zadnjih nekoliko dana da je rekao išta pozitivno o glazbi pa se Kirsten učinilo da se počeo izvlačiti iz te svoje magle.

Kad su stigli u Kopenhagen otkrili su da je Jim ijev hotel točno nasuprot bučnoga gradilišta. Rekao je da se tu neće biti u stanju odm oriti pa je Kirsten predložila neka odsjedne u kući njezine majke. Otišli su u jednostavan dom nje- zine obitelji, a Kirstenina je majka Jim iju skuhala juhu. To kao da ga je umirilo1 nakon toga je odspavao nekoliko sati. Kirstenina braća i sestre stigli su prije 281

nego se probudio, a nakon toga su svi zajedno sjeli večerati špagete. Jedna od Kirsteninih sestara bila je trudna i trebala je roditi krajem studenoga; Jim i se šalio da će se dijete možda roditi na njegov rođendan 27. studenoga. Večeru su prekinuli novinari koji su dobili dojavu da se Jim i vida s danskom manekenkom pa su došli do njezine kuće. Kirsten je rekla da će ih otpraviti, ali Jim i ih je pozvao unutra, objavivši da želi da cijeli svijet sazna za njegovu novu ljubav.

Te je večeri početak Jimijeva koncerta kasnio, jer je on svirao serenade na akustičnoj gitari za Kirsten. »Publika je vrištala njegovo ime«, sjeća se ona, »a on je sjedio u garderobi i svirao za mene na svojoj akustičnoj gitari.« Tad je iznenada objavio da ne može nastupiti. Kirsten mu je rekla da mora, jer je u publici i nje­zina majka. Nakon te zamolbe, Jim i se ipak popeo na binu. U silnom kontrastu s prethodnom noći, pružio je izvedbu koja je oduševila kritičare. »Koncert godi­ne!« izjavljivale su jedne novine. Nakon nastupa je M itch prišao Kirsten i upitao je: »Što si mu učinila? Ovako dobro nije svirao već godinama!« Preobrazbu je pri- pisala majčinoj juhi. Jimi je noć proveo u kući Neferovih, spavajući kao klada.

Ujutro je upitao Kirsten bi li ga mogla pratiti na sljedećih nekoliko kon- cerata u Njemačkoj. Bila je usred snimanja filma, ali uskoro je veselo objavila da je uspjela dobiti nešto slobodnoga vremena. No, u skladu s ponašanjem koje je već počinjalo tvoriti uzorak, Jimi se iznenada predomislio i rekao da ipak ne želi da pode s njim. »Ne, ne možeš ići sa mnom«, rekao je, »jer je ženi mjesto u kući.« Kasnije se zapitala nije li njegovo prevrtljivo ponašanje bilo posljedica uzimanja droge, premda joj se činilo da tijekom zadnjih nekoliko dana nije ništa uzimao - ili ako jest, onda je to jako dobro sakrio od nje. Ubrzo nakon što je objavio svoj stav o ženama i poslu, rekao je da mu je žao, da ne zna što ga je spopalo i zamolio ju je neka ipak pode s njim. No, Kirsten mu je rekla da joj je dosta njegovih predomišljanja i da se vraća svom filmu. Često su razgovarali o zajedničkoj Iju- bavi prema glazbi Boba Dylana, a kad ga je ispratila u zračnu luku, Jim i je citirao Dylanove stihove: »Najvjerojatnije ćeš poći svojim putem«, rekao je uspinjući se stubama u zrakoplov. Na vratima se okrenuo i dodao: »A ja ću poći svojim .« Bio je to rijedak izlet u melodramu, posve netipičan za Jimija.

Sljedećega dana u Berlinu činilo se da je Jim i opet bolestan, najvjerojatnije od droge. »Svira kao da je pijan«, napisao je jedan kritičar. Drugi je rekao da je otišao u backstage i zatekao Jimija šmrcavog. »Prehlađen si?« upitao ga je novinar. »To mi je od ušmrkavanja, čovječe«, odgovorio je kratko Jimi. U back­stageu ga je posjetio i g itarist Robin Trower, rekavši mu da je taj koncert bio nešto najbolje što je ikad vidio. Jim ijev odgovor: »Uh, hvala, ali ma daj!« Čak i u282

izmijenjenom stanju svijesti znao je kad je njegova izvedba bila dobra i kad nije, a cijela je ta turneja, s izuzetkom nastupa u Kopenhagenu, bila prava katastrofa.

Jim ijev sljedeći nastup bio je na »Love and Peace Festivalu« na njemačkom otoku Fehmarnu. U vlaku do tamo, u činu očigledne psihoze, Jim i je provalio u zaključana spavaća kola. Otkrio ga je kondukter, a Jim i je u obranu izjavio da se samo htio odm oriti; uhićenje je izbjegao tek kad ga je prepoznao jedan od službenika željeznice koji se potom zauzeo za njega kod policije. Na Fehmarnu je trebao svirati 5. rujna, no zbog nevremena je njegov nastup odgođen za poslije- podne 6. rujna. Cijeli je koncert na Fehmarnu vrvio nasilnim incidentima izmedu demonstranata koji su provaljivali ograde, policije i publike unutra. U publici je bio velik broj europskih Hell's Angelsa, a neki su bili naoružani. Publika je postala nemirna zbog stalnih kašnjenja i odgadanja pa su, kad se Jimi napokon popeo na binu, neki počeli bajati: »Idi kući! Idi kućil«, a neki su čak stali vikati »buuu!«. Jim ijev odgovor: »Jebe se meni što vi vičete buuu, sve dok ne falšate!« Kad je nakon seta od trinaest pjesama otišao s bine, jednom je reporteru rekao: »Više mi se ne da svirati.« Dok je bio na pozornici, Hell's Angels su provalili u ured organizatora i ukrali sav prihod od prodaje ulaznica. Jim i je propustio dio tih dramatičnih događaja, jer ga je odmah po silasku s bine dočekao helikopter koji ga je prevezao do zračne luke, odakle je odletio u London. Ali da je iz helikoptera pogledao kroz prozor, opet bi bio vidio festival u plamenu: nekoliko trenutaka nakon njegova odlaska s »Festivala mira i ljubavi«. Hell's Angels su spalili pozor- nicu do temelja.

U Londonu se opet postavilo pitanje budućnosti benda, jer Billyjevo se stanje pogoršavalo; kojagod droga mu je bila ubačena u ono piće, nikako da mu se iščisti iz organizma. Billyjev slom doveo je u pitanje ostatak turneje. Jimi se prijavio u hotel Cumberland, a u utorak 8. rujna Kirsten Nefer je odlučila progutati ponos i posjetiti ga tamo. Kad je došla do njegove sobe, vrata su bila pritvorena, a njega je ugledala ispruženoga na krevetu; isprva se pobojala da je mrtav. Provjerila mu je bilo i otkrila da ipak samo spava. Odlučila je ne probuditi ga, ali zazvonio je telefon - zvali su u vezi Billyja. Kirsten i Jim i otišli su po Billyja te ga odveli na tandoori piletinu u jedan curry restoran na Fulham Roadu. »Billy je govorio nerazumljivo i ispuštao neobične zvukove«, sjeća se Kirsten. Nakon toga su ga ostavili na brigu jednom roadiju, a njih dvoje su otišli u kino pogle- dati »Crvenu pustinju« Michelangela Antonionija. Film je dramatično popravio283

Jimijevo raspoloženje, a na izlasku iz kina čak je i zaplesao na pločniku. »Kao Si­natra u 'Plesu na kiši'«, sjeća se Kirsten. »Bio je tako sretan da je skakutao.« No, raspoloženje mu sejednako brzo promijenilo i postao je tmuran. Rekao je Kirsten da sljedeće dvije godine želi uzeti slobodno. »Odsada nadalje želim svirati samo akustičnu gitaru«, objavio je.

Te se noći Billyjevo stanje pogoršalo i morali su pozvati liječnika. Liječnik nije mogao ustanoviti nikakav organski razlog za takvo Billyjevo stanje pa je predložio da ga pošalju natrag u Ameriku. Kasnije su Kirsten i Jim i nakratko otišli u disko. U klubu je Jimi odbio plesati, rekavši da baš i nije neki plesač - ta je izja- va došla od čovjeka čiji su pokreti na sceni naelektrizirali cijeli jedan naraštaj. Po povratku u hotel pokušali su provesti romantičnu večer, ali stalno ih je prekidao Billy. »Svaki put kad smo htjeli poći u krevet, eto njega«, rekla je Kirsten. »Jimi je bio tako dobar s njim. Govorio bi mu: 'Sjećaš se kad smo bili skupa u vojsci?' Ali Billy je stalno ponavljao da će umrijeti.« Opet je došao liječnik i dao Billyju injekciju sa sredstvom za smirenje. Sljedećega dana su ga ukrcali na zrakoplov za SAD, gdje se na kraju ipak oporavio.

Jim i je 13. rujna imao zakazan nastup u Rotterdamu pa je odmah počeo na- zivati ljude u potrazi za novim basistom. Čak je razmatrao mogućnost da pozove Noela Reddinga, ali na kraju je ipak odlučio jednostavno otkazati ostatak turneje. U četvrtak 10. rujna Jim i je bio na tulumu kojega je priredio Mike Nesmith, koji je bio napustio Monkeese i sad je osnivao novi bend. Jim i je rekao Nesmithu da planira napraviti pomak prema R&B-u, ali Nesmith ga je pokušao odgovoriti od toga. Bila je to samo jedna od zamisli koje je Jimi spominjao toga rujna; većina ljudi s kojima je bio razgovarao rekla je da je bio prepun ideja i odlučan u namje- ri da napravi veliku promjenu u karijeri, ali nesiguran u kojem bi se smjeru ta promjena trebala odvijati.

Sljedećega je dana Jimi u svojoj hotelskoj sobi dao dugački intervju Keit- hu Althamu, tijekom kojega je dao nekoliko proturječnih izjava. Altham je bio jedan od prvih koji su ga podržali na početku karijere, on je bio taj koji mu je predložio da zapali gitaru na pozornici pa nekako kao da je bilo odredene pravde u tome da posljednji intervju Jimi da tom dugogodišnjem pokloniku svoje gla- zbe. Razgovarali su punih sat vremena, skačući s teme na temu. Na pitanje želi li da ga priznaju kao skladatelja, Jim i je odgovorio: »Kad više ne budem mogao nastupati, želim se samo opustiti i skladati nove pjesme.« Na pitanje što bi u svijetu promijenio, odgovorio je: »Boju ulica«, a pitanje je li »psihodelični pisac« dobilo je odgovor: »Mislim da sam možda vise to nego išta drugo. Pokušavam se vise ufurati u druge stvari, znaš, u ono da stvarnost nije ništa drugo nego način284

razmišljanja svakoga pojedinca.« Zvučao je optim istično, ali mnogi od njegovih odgovora bili su besmisleni. Dok su razgovarali pio je vino i istovremeno gledao neku komediju na televiziji.

Jedna od nekoliko stvari o kojima je bio konkretan bilo je da će na sljedećem albumu svakako biti pjesme .Valleys of Neptune, Between Here and Horizon i Room Full of Mirrors. Govoreći o ovoj zadnjoj pjesmi, objasnio je: »Ona je više o mentalnoj zbrci u čovjekovu razmišljanju. Govori nešto, nešto o razbijenom staklu koje mi je nekoć bilo u mozgu... i tako dalje.« Altham je završio intervju pitanjem ima li Jim i sad već dovoljno novca da mu potraje do kraja života. »Ne za način na koji ja volim živjeti«, odgovorio mu je, »jer želim se ujutro probuditi i samo se skotrljati s kreveta ravno u zatvoreni bazen, a onda otplivati do stola s doručkom, izroniti po zrak i popiti malo soka od naranče ili tako nečega. A onda se samo sa stolice spustiti natrag u bazen i otplivati u kupaonicu i obrijati se ili što već.« »Želiš li živjeti samo udobno ili baš luksuzno?« upitao ga je Altham. »Je li to luksuzno?« odgovorio je Jimi. »Razmišljao sam o šatoru, možda, negdje iznad planinske rječice.«

U subotu 12. rujna Jim i je opet proveo dan s Kirsten, ali ona je bila pomalo obeshrabrena kad je načula njegovu dugačku telefonsku prepirku s Devon W il­son. Devon je u novinama pročitala da je Jim i u vezi s danskom manekenkom pa je objavila da dolazi u London razgovarati s njim. »Devon, skini mi se s one stvari, za Boga miloga!« zaurlao je Jimi u telefon i spustio joj slušalicu.

Sljedećega je dana Kirsten bila ta na koju se derao. Glumila je u filmu s Georgeom Lazenbyjem, koji je u prethodnom film u bio glumio Jamesa Bonda, a Jimi je bio uvjeren da Kirsten spava s njim pa je inzistirao neka da otkaz i napusti snimanje filma. Kad je odbila, pobunio se. »Tresao me sve dok mi nisu ostale modrice tamo gdje me držao«, rekla je Kirsten. Bijesna na njegov ljubomorni ispad, pogotovo s obzirom da je sumnjala da joj je bio nevjeran već i u tom kratkom vremenu koliko su bili zajedno, Kirsten je izjurila van. Kasnije te večeri pokušala ga je nazvati, ali nije bio u sobi. Tijekom sljedećih par dana Kirsten je ostavila nekoliko poruka, a čak je jednom i svratila u hotel potražiti ga, ali nikad ga vise neće vidjeti.

Kirsten nije bila jedina koja je toga tjedna tražila Jimija - u London je na- kratko doputovao i Michael Jeffrey, ali ni on ga nije uspio pronaći. Jim i je ranije toga tjedna bio kontaktirao Chasa Chandlera i rekao mu da planira dati otkaz Jeffreyju i da bi rado da ga opet zastupa Chas. I Jim ijev je odvjetnik tragao285

za Jimijem, jer za taj su tjedan imali zakazane sastanke na kojima su trebali razriješiti prekooceanske zahtjeve proizišle iz sudske parnice s Edom Chalpinom i PPX-om. Jimi se nije pojavio na tim sastancima. Tražili su ga i odvjetnici Diane Carpenter, pokušavajući ga prisiliti da im da uzorak krvi na testiranje koji im je trebao u parnici za dokazivanje očinstva nad kćeri Tamikom, ali ni oni mu nisu uspjeli ući u trag.

Premda je bio kao duh za sve one koji su ga proganjali iz ovih ili onih pro- fesionalnih razloga, neke od važnih žena u njegovu životu pronašle su ga bez pola muke. Kathy Etchingham naletjela je na njega na Kensington Marketu. »Prišao mi je s leđa i zgrabio me«, sjeća se ona. Jim i je kupovao antikvitete, a s njim je bila jedna plavuša koju joj nije predstavio. Rekao je Kathy da ga potraži u hotelu Cumberland. Jimijeva veza s Kathy bila je najduža i možda najintimnija romanca u njegovu životu. Na rastanku ga je poljubila u obraz.

Toga je tjedna Jimi u Speakeasyju naletio i na Lindu Keith. Linda je baš bila na odlasku iz kluba u koji je on ulazio pa su nekoliko minuta čavrljali u predvorju. Njihov je susret bio pomalo neugodan: njezin je odnos s Jimijem 1966. godine označio kraj njezine romance s Keithom Richardsom, ali četiri godine kasnije ona je imala zaručnički prsten i zaručnika. Jim i je također imao pratnju, u obliku ta- janstvene plavuše. Premda se njihov susret činio slučajnim, istina je bila da ju je Jimi zapravo potražio. Premda nakon onih olujnih dana u New Yorku nisu bili os- tali u kontaktu - a nisu ni uspjeli ostati prijatelji - često je u zadnje vrijeme mislio na Lindu. Na koncertu na otoku W ight promijenio je stih u Red House u »jer moja Linda tu vise ne živi«. Također je dva mjeseca ranije u studiju snimio pjesmu Send My Love to Linda, odu njoj. U Speakeasyju joj je dao bijeli kovčeg s gitarom i rekao: »Ovo je za tebe.« Unutra je bio novi stratocaster, njegovo vraćanje duga za instrument koji mu je bila nabavila u vrijeme dok je još bio prateći gitarist Jimmyja Jamesa bez vlastite gitare. Jim i nikad nije u potpunosti odao priznanje Lindi za sve što je bila učinila za njegovu karijeru - dovukla je čak tri producenta da ga upoznaju! - ali gitara je bila mali znak poštovanja te prošlosti. »Ništa mi ne duguješ«, rekla je Linda i pokušala mu vratiti gitaru. Dodala je da njezin zaručnika ima samo mali sportski dvosjed u kojemu jednostavno nema mjesta za kovčeg s gitarom. Ali Jimi je ustrajao. »Dugujem ti to«, rekao je. Ostavio je Lindi gitaru, zgrabio plavušu za ruku i izišao. Linda se odvezla kući s gitarom privezanom za krov auta njezina zaručnika. Kad je jasnije otvorila kovčeg, unutra je osim gitare pronašla i pisma koja mu je bila napisala tijekom Ijeta 1966. Jim i ih je očito bio čuvao pune četiri godine, a sad joj ih je, kao zauvijek odbijeni ljubavnik, vraćao kao da je želi podsjetiti na ranije romantične osjećaje koje su dijelili.286

Plavuša s kojom su Linda i Kathy vidjele Jimija bila je Monika Dannemann, dvadesetpetogodišnja klizačica iz Dusseldorfa koju je upoznao još 1969. U uto- rak 15. rujna, nakon svade s Kirsten Nefer, Jim i se spetljao s Dannemannicom koja ga je bila uspjela pronaći u hotelu. Prema Dannemanničinoj verziji koju je napisala u knjizi objavljenoj 1995, pod nazivom »The Inner World of Jim i Hen­drix« (Unutrašnji svijet Jimija Hendrixa), tijekom prethodne su dvije godine ona i Jimi imali blisku i intimnu vezu, a ona ga je nekoliko puta posjetila u Londo­nu, dok su inače »održavali kontakt pismima i telefonom«. Tijekom posljednjeg tjedna kolovoza 1970. on se »uselio« u apartman koji je ona unajmljivala u jed­nom hotelu za duže boravke. Tijekom godina je većina njezine price dokazana lažnom - neki dijelovi čak i na sudu - ali definitivno jest bila Jimijeva pratiteljica tih nekoliko dana počevši od utorka 15. rujna. Te se večeri par pojavio u noćnom klubu Ronne Scott's gdje su svirali Eric Burdon i War. Jim i se bio nadao da će imati priliku svirati sa svojim starim prijateljem Burdonom, ali ga nisu pustili do bine, jer je teturao i očigledno bio pod utjecajem droge. »Prvi put sam ga vidio bez gitare«, sjeća se Eric Burdon. »Po tome sam znao da je u nevolji.« U jednoj od svoje dvije autobiografije, Burdon je opisao Jimija te večeri rekavši da je izgle­dao »kao da ima glavu punu nečega - heroina, qualuda...«. Što god bilo to što je Jimi uzeo, nekoliko se ljudi u klubu sjeća da je bio tako drogiran da je to bilo ružno za gledati, jednako kao što je bilo teško gledati kako njega - gitarskoga majstora improvizatora - ne puste na binu zbog stanja u kojem se nalazi.

Jim i je barem jedan dio sljedećega dana proveo s Monikom. Kasno pos- lijepodne su svratili na tulum na kojemu se Monika svima koji su je mogli čuti predstavljala kao »Jimijeva zaručnica«. Premda je veliki dio njezine price pretjeri- vanje, lako si je ipak zamisliti da ju je Jim i možda zaista zaprosio, jer samo neko­liko dana ranije i Kirsten Nefer je bio upitao hoće li se udati za njega. Doduše, bilo kakva prošnja u takvom njegovom stanju teško da je odražavala stvarnu želju za vjenčanjem s Monikom. Kasnije te večeri, Jim i i Monika su opet otišli u Ronnie Scott's, gdje je Jimi uspješno svirao s Ericom Burdonom. »Te je noći već izgledao bolje«, sjeća se Burdon. Svirali su Tobacco Road i Mother Earth, a Jimi je odabrao vratiti se u svoju staru ulogu pratećega gitarista radije nego pjevača. Nakon svirke, Jim i je prespavao u Monikinu hotelu.

Sljedećega jutra, u četvrtak 17. rujna, Jimi se probudio kasno. Oko dva pos- Irjepodne pio je čaj u malom vrtu ispred Monikine sobe, a Monika je snimila dva- desetdevet fotografija. Na nekima od njih je svirao na svom crnom stratocasteru kojega je zvao »crnom Ijepoticom«. Tijekom poslijepodneva otišli su u banku, u Ijekarnu i na sajam starina. Jim i si je kupio hlače i košulje. Monika je tvrdila da se287

ni na trenutak nisu odvajali, a ipak, nekoliko ljudi, uključujući Gerryja Sticklesa i Mitcha Mitchella, tvrdi da su ga toga dana uspjeli dobiti na telefon u njegovoj sobi u hotelu Cumberland i rekao im je da je sam. M itch kaže da su se on i Jimi dogovorili da će se kasnije toga dana naći i svirati sa Slyem Stonom, ali Jim i se nije pojavio u dogovoreno vrijeme. Tijekom toga poslijepodneva Jimi i Monika su naletjeli na Devon Wilson, koja je hodala King's Roadom. Devon je bila doletjela u London, ali je iznenađeno otkrila da je Kirsten Nefer već dobila zamjenu u Moniki Dannemann. Devon ga je pozvala na tulum te večeri, a Jim i je rekao da će doći. Monika nije ništa rekla, premda su ledeni pogledi koje je razmjenjivala s Devon isisali svu toplinu iz zraka.

Jimi i Monika su tada krenuli prema njegovom hotelu. Dok su stajali na se- maforu, muškarac u autu pokraj Monike spustio je prozor i šaljivo pozvao Jimija na čaj. Jim i je pristao i krenuo za tim autom, u kojemu su bili muškarac i dvije djevojke. Monika se pobunila protiv te zamisli, premda je to bila spontanost po kojoj je Jim i živio cijeloga života.

Mladi muškarac je bio Phillip Harvey, sin engleskoga lorda. Oko pola šest poslijepodne stigli su do Harveyjeva otmjenoga doma. Ulaz u kuću vodio je kroz hodnik dugačak deset metara koji bijaše posve obložen zrcalima - kao prava »soba puna zrcala« - sve do velike dnevne sobe. Kuća je bila raskošno uređena u bliskoistočnom stilu, vrlo nalik Jim ijevu njujorškom stanu pa se Jimi odmah osjećao ugodno. Sjedili su na jastucima, pušili haš i pili čaj i vino. Čavrljali su o svojim karijerama, a kad je Harvey upitao Jimija što ga čeka u budućnosti, Jimi je rekao da će se opet preseliti u London. Oko 10 navečer Monika je postala uzrujana, jer je smatrala da se premalo razgovora vrti oko nje. Istutnjala je iz kuće objavivši: »Sad mi je dosta.« Jim i je otišao van po nju. Harvey i dvije djevojke čuli su je kako vice na ulici. »Ti jebena svinjo!« bio je samo jedan od srditih povika koje je uputila Jimiju. Kasnije je, dajući iskaz na sudu, Harvey rekao da je stekao dojam da je Monika bila ljubomorna na druge dvije žene. Harvey je izišao van na ulicu i zamolio ih da se stišaju, bojeći se da bi susjedi mogli pozvati policiju. Jim i i Monika su se nastavili svađati još pola sata, premda rasprava vise nije bila tako glasna. U 10 i 40 Jimi se vratio unutra, ispričao se za Monikino ponašanje, a nakon toga je otišao. ,

Jimi je vratio Moniku u njezin hotel i okupao se. Nakon toga je sjeo i na­pisao tekst za pjesmu The Story of Life. Sat kasnije ga je Monika ostavila na tulumu kod Peta Kamerona. Ona nije išla s njim, vjerojatno zato što je ranija svada zahladila odnose. Pete Kameron je bio pomogao osnovati Track Records, a Jim i mu se sad žalio na mnoge poslovne probleme koji su ga mučili. Na tulumu

su bile Devon Wilson, Stella Douglas i Angie Burdon, Ericova bivša žena. Jim i je jeo kinesku hranu, popio najmanje jednu tabletu amfetamina, a imajući u vidu njegovu nerazboritu uporabu droge toga mjeseca, vjerojatno je uzeo još štošta. Nakon što je na tulumu proveo nekih pola sata, na vrata je pozvonila Monika i preko interfona mu poručila dp je došla po njega, ali joj je Stella Douglas rekla neka dode kasnije. Monika se uskoro vratila. »Jimi se razljutio što ga neće osta- viti na miru«, napisala je Angie Burdon u pismu koje je kasnije poslala Kathy Etc­hingham. »Opet je zamolio Stellu neka je se riješi. Stella je bila zaista bezobrazna prema njoj, ali ta ženska je zatražila da joj dopusti da razgovara s Jimijem.« Jimi je nakratko porazgovarao s njom, a onda je ipak naglo otišao s njom s tuluma negdje oko tri ujutro.

Samo je Monika bila svjedokom Jimijevih sljedećih nekoliko sati, a mnoge od njezinih kasnijih iskaza može se smatrati pokušajem da napuše svoju ulogu Jimijeve navodne zaručnice. Tvrdila je da mu je prije spavanja napravila sendvič od tunjevine - Kathy Etchingham je izjavila da je Jimi mrzio tunjevinu, a nekoliko je svjedoka izjavilo da u hotelskom apartmanu nije bilo nikakve hrane. Monika je takoder tvrdila da je negdje oko četiri ujutro, nakon što je popio malo vina, Jimi zatražio nekakve tablete za spavanje. Taj dio njezine price je vjerojatan: Jimi je često uzimao tablete za spavanje, a nakon što je ranije te večeri uzeo amfetamine sigurno bi mu bilo teško zaspati. Premda je vrlo upitno koliko je mudro miješati toliko različitih droga s alkoholom, to je za Jimija svejedno bila uobičajena praksa, a nekoliko je puta u prethodna dva tjedna popio podjednako opasne kombinacije tih dviju opojnih supstancija. Monika je tvrdila da mu ona nije dala nikakve tablete za spavanje, napisavši u svojim memoarima: »Uspjela sam ga nagovoriti neka još malo pričeka, nadajući se da će zaspati prirodnim snom.« Oko šest ujutro Jimi je još bio budan, a Monika kaže da je ona potajno popila jednu tabletu za spavanje i nakratko odrijemala.

Tablete za spavanje koje je Monika Dannemann bila dobila na recept bile su vrlo jaka njemačka marka sredstava za smirenje imenom vesparax. Uobičajena doza bila je pola tablete - uzimanje cijele tablete, kao što je Monika rekla da je učinila - izazvalo bi dubok i dugačak san, a to baca svjetlo sumnje na njezinu tvrdnju da je već bilo šest ujutro kad je popila vesparax i da se probudila nekoliko sati kasnije. Vjerojatnije je da je tabletu popila oko četiri u jutro i da je jednostav- no prespavala sljedeće događaje.

Dok je Monika spavala, Jim i je bio budan u apartmanu. Unatoč tome što se protekla dva tjedna bio stalno žalio na iscrpljenost i umor - zapravo, ne samo dva tjedna nego pune dvije godine - nije mogao zaspati. Monika je rekla da su njezine289

tablete za spavanje bile na drugoj strani sobe, daleko od kreveta, ali u neko doba toga jutra Jim i ih je očigledno našao. U Monikinoj bočici bilo je pedeset tableta, on je uzeo devet. Najvjerojatnije je bio pod dojmom da su slabije od američkih, a s obzirom da mu je očajnički trebalo sna i odmora, popio je više njih. Ako se bio namjeravao ubiti, čudno je da je u bočici ostavio više od četrdeset tableta, što bi bilo vise nego dovoljno da mu osigura laku i praktički trenutacnu smrt.

No, i tih devet tableta ko je je uzeo predstavljale su dozu dvadeset puta veću nego što se preporuča za čovjeka njegove težine pa je vjerojatno brzo izgubio svijest. U neko doba tijekom jutra je kombinacija vesparaxa, alkohola i drugih droga koje je bio uzeo te večeri zacijelo izazvala povraćanje. Ono što je povratio - većinom vino i neprobavljenu hranu - udahnuo je u pluća, š to je izazvalo pres- tanak disanja. Osoba koja nije omamljena osjetila bi poriv za kašalj i iskašljala bi udahnuti sadržaj, ali Jimi je bio u nesvijesti. Da je Monika bila budna i da ga je čula da se guši, mogla mu je ooistiti dišne putove. Tijekom prethodne je godine Jimijevo nerazumno miješanje droge i alkohola već postalo tako učestalo da se Carmen Borrero redovito budila čim bi ga čula da drukčije diše, a nekoliko puta mu je zaista morala očistiti dišne putove da se ne uguši.

Ali toga oblačnoga jutra 18. rujna 1970. nije bilo anđeoskog spasa, a okolnosti i izbori - i sudbina - koji su doveli Jimija u tu hotelsku sobu bili su isključivo njegovi. Premda je uz njega spavala jedna mlada žena, zapravo mu je bila posve nepoznata, a Jim i je u svakom pogledu bio sam sa svojom sudbinom. U neko doba tijekom ranoga jutra, u vrijeme kad se ostatak Londona budio, Jimi je preminuo. Baš kao što je bio predvidio dva tjedna ranije u intervjuu u Danskoj, nije doživio dvadesetosmi rođendan. Imao je dvadesetsedam godina, a nedosta- jalo je samo pet dana do četvrte godišnjice njegova prvog dolaska u London.

290

LONDON, ENGLESKA rujan 1970. -tra va n j 2004.

DOLAZI MOJ VLAK»Brzi ih je vlak odveo daleko i zauvijek su živjeli sretno i funky i, ovaj, ispričavam se, ali mislim da čujem da dolazi moj vlak.«// JIMIJEVE zabilješke na omotu albuma Buddyja Milesa, koje su pročitane na Jimijevu sprovodu

Monika Dannemann ispričala je nekoliko različitih verzija o tome što se do- godilo kad se u petak 18. rujna probudila i u krevetu pokraj sebe pronašla Jimija Hendrixa mrtvog. Jedna njezina priča kaže da još nije bio mrtav nego je samo izgledao kao da mu je jako lose; Monika je pozvala hitnu, a Jimi je preminuo na putu do bolnice zbog nesposobnosti liječničke ekipe. Tu je priču, kao i nekoliko njezinih inačica, 1994. godine istraga Scotland Yarda dokazala lažnom. Monika se i dalje držala toga scenarija, čak i nakon što su svi dokazi ukazivali na to da je ta priča potpuna laž.

Ono što se najvjerojatnije dogodilo je sljedeće: Monika se probudila još omamljena od jake tablete za spavanje i pokraj sebe zatekla mrtvu jednu od najpoznatijih rock zvijezda na svijetu. Učinila je ono što bi učinila većina dvade setpetogodišnjakinja u sličnoj situaciji: uspaničila se. Nije pobliže poznavala niti jednoga od Jimijevih prijatelja, ali počela je očajnički nazivati sve čija je imena spominjao. Nakon nekoliko telefonskih poziva napokon je došla do Erica Bur- dona. Nije mu rekla da je Jim i mrtav nego da je »jako bolestan i ne može ga se probuditi«.

Burdon je kasnije izjavio da je rekao Moniki neka smjesta pozove hitnu, ali nejasno je koliko je vremena prošlo izmedu njihova razgovora i njezina pozrva; službeni zapisi pokazuju da je hitna pomoć pozvana u 11 i 18 ujutro. U neko vrijeme prije dolaska hitne pomoći u 11 i 27, s tigao je Eric Burdon, a nakon što je ustanovio da je Jim i već mrtav, zabrinuo se zbog sve droge koja se nalazila u sobi. Histerija oko droge u Londonu 1970. ne smije se podcijeniti; dosta je zvijezda u to vrijeme bilo povezano s drogom jednako blisko kao i Jim i - kad bi

291

ga pronašli mrtvoga s gomilom droge u hotelskom apartmanu nepoznate žene, sigurno bi uslijedio ‘lov na vještice’ medu njegovim prijateljima.

Dok je skupljao drogu i pribor po sobi, Burdon je naišao na tekst za The Story of Life koji je Jim i bio napisao prethodne večeri. Pročitavši riječi, pretpos- tavio je da si je Jim i bio oduzeo život. Premda su se u pjesmi zaista spominjali Isus, život i smrt, nije bila toliko drukčija od mnogih drugih pjesama koje je Jimi napisao - najčešći m otiv u njegovim pjesmama bile su anđeoske teme. »U trenutku smrti«, išao je jedan stih, »jedino što znamo je da je Bog uz nas«. Mno- gi od Burdonovih postupaka toga dana bili su utemeljeni na njegovoj netočnoj pretpostavci da se Jimi ubio, a ta kriva informacija samo je dodatno doprinijela tome da se Jimijeva sm rt obavije još većom tajnovitošću. »Isprva sam dao lažan iskaz«, priznao je Burdon. »Nisam shvatio kakva je situacija: mislio sam da je ona pjesma oproštajno pismo pa sam smatrao da trebam učiniti sve što mogu da se to zataška. Jim i mi je često govorio o samoubojstvu i smrti, a znao sam da je bio u komi. Mislio sam da je to oproštajno pismo.« Burdon je dodao da je krivo protumačio i Jim ijev odnos s Monikom: »Nisam znao da je ta, navodno njegova djevojka, zapravo samo neka cura koja ga je proganjala i praktički čekala u zas- jedi.« Djelujući pod pretpostavkom da si je Jimi oduzeo život, Burdon je počistio svu drogu iz sobe, zajedno s jednim roadijem kojega je bio pozvao, a onda su svi otišli.

Kad je došla hitna, bolničari su zatekli Jimija samoga u sobi: nije bilo ni Monike niti ikoga drugoga. Jim ijevo je lice bilo prekriveno bljuvotinom. »Bilo je strašho«, rekao je vozač hitne Reg Jones novinaru Tonyju Brownu. »Vrata su bila širom otvorena, nikoga nije bilo osim tijela na krevetu.« Jones mu je opipao bilo, ali nije ga mogao osjetiti. U jednoj od svojih izjava Monika je tvrdila da se vozila u hitnoj, zajedno s bolničarima i da je putem do bolnice razgovarala s Jimijem; dvojica bolničara pobila su njezinu priču, baš kao i dvojica policajaca koji su bili pozvani na mjesto događaja - sva četvorica su na sudu posvjedočili da je Jimi bio sam i vrlo mrtav, a da Monike nije bilo nigdje u blizini. Dvojica liječnika koji su toga dana bili na dužnosti u bolnici St. Mary Abbots potvrdili su da je Jim i bio mrtav na dolasku, a upisali su da je vrijeme smrti moralo biti nekoliko sati ranije. Negdje oko podneva je u bolnicu stigao Gerry Stickelss koji je identificirao tijelo. U 12 i 45 18. rujna 1970. godine, James Marshall Hendrix je službeno proglašen m rtvim .

292

Toga je poslijepodneva Les Perin, Jim ijev tiskovni agent u Engleskoj, izdao objavu da je Jimi preminuo i da je istraga o uzroku smrti još u tijeku. No, glas- nogovornik bolnice već je obavijestio novinare da je Jimi »umro od predoziranja drogom«, što je priča koja je bila objavljena u većini medija. Novine u Londonu i New Yorku golemim su naslovima na naslovnicama trubile senzacionalističku vi- jest o predoziranju, premda su neke novine ipak radije odlučile odati poštovanje onome što je Jimi bio stvorio tijekom svoje kratke karijere. U New York Timesu, Michael Lydon je Jimija nazvao »genijalnim crnim glazbenikom, gitaristom, pjevačem i skladateljem izuzetno dramatične snage. Govorio je gestama onoliko velikim koliko je mogao zamisliti i stvoriti«.

U Seattleu, Al je toga jutra prim io telefonski poziv od menadžera, a kao i svi koji su voljeli Jimija bio je zatečen i pogoden kad je čuo vijest o njegovoj smrti. Leon Hendrix je još uvijek bio u zatvoru: pozvan je u ured upravitelja zatvora, gdje su mu priopćili tužnu vijest, a nakon toga su ga vratili u ćeliju da tamo dalje razmišlja o bratovoj smrti. Kad je jedan prijatelj nazvao Noela Reddinga u njego­vu hotelsku sobu u New Yorku, Noel mu je spustio slušalicu, pretpostavivši da se radi o neslanoj šali. M itch M itchell je većinu noći proveo na svirci kod Slya Sto- nea, cijelo to vrijeme čekajući da se Jim i pojavi - bio je kod kuće tek sat vremena kad je stigao telefonski poziv kojim su ga obavijestili o Jim ijevoj smrti. Kirsten Nefer mu je još ostavljala poruke u hotelu Cumberland kad je čula da je mrtav.

U ponedjeljak je Eric Burdon gostovao u jednoj emisiji na BBC-u, a tom je prilikom izjavio: »Jimijeva je smrt bila namjerna. Bio je sretan što će umrijeti, a drogu je upotrijebio da se makne iz ovoga života i da ode nekamo drugdje.« Nakon toga je intervjua Burdon počeo dobivati prijetnje smrću - smatrao je da je ta izjava zauvijek uništila njegovu karijeru u Engleskoj, jer je ono što je rekao bilo toliko šokantno. Jimijevi menadžeri i diskografska kuća pobijali su i samu zamisao o samoubojstvu, jer je Warner Bros. Records imao milijunsku policu osiguranja za Jimijevu sm rt nesretnim slučajem.

Službeni očevid završio je zaključkom da je uzrok smrti bilo »udisanje povraćenog sadržaja želuca uslijed otrovanja barbituratima«. U Jimijevoj su krvi pronadeni vesparax, amfetamin i seconal, zajedno s alkoholom. Nije bilo tragova uboda na njegovim rukama; droge koje je bio uzimao tijekom dva tjedna prije smrti zasigurno nisu bile ubrizgane iglom. Iznenađujuće je da mrtvozornik nije pronašao tragove kanabisa unatoč dokazima koji govore da je tijekom prethod- noga dana Jimi popušio velike količine marihuane i hašiša. Iz m rtvačnice je Jimi- jevo tijelo poslano u pogrebno poduzeće. Njegova odjeća zamrljana bljuvotinom i vinom bila je spaljena, a mrtvozornik ga je odjenuo u kariranu košulju od flanela293

da bi se tije lo moglo prevesti u Seattle. Za čovjeka koji je u odrasloj dobi bio takav sljedbenik i poznavatelj mode, to je vjerojatno bilo najveće nedostojanstvo od svega.

Odluku da ga se pokopa u Seattleu donio je Al Hendrix, unatoč tomu što su se Eric Burdon i mnogi drugi bunili rekavši da je Jimi često govorio da želi biti pokopan u Londonu. Nije pronadena nikakva oporuka pa je Al Hendrix postao jedinim nasljednikom svoga sina i naslijedio je svu njegovu imovinu. Al je bio shrvan od boli pa je obiteljska prijateljica Freddie Mae Gautier dogovarala sve stvari oko pokopa.

Jimijev pogreb održan je u četvrtak 1. listopada u Dunlap Baptist Church na Rainier Avenue South u Seattleu. Na bogoslužje su došli i Noel Redding i M itch Mitchell, a M itch je kasnije napisao da je taj dogadaj bio tako goleme produkcije da je - kad mu je na vrata sobe pokucao Gerry Stickells koji mu je došao reći da je vrijeme da krenu - M itch nagonski upitao »U koliko je sati gaža?«. Zapravo, nakon ispraćaja je i bila predvidena svirka superzvijezda Jim iju u čast.

Na sprovod je došlo više od dvjesto ljudi, a još ih se stotinjak okupilo oko crkve s druge strane barikada. Dvadesetčetiri limuzine vozile su odabrane članove obitelji i prijatelja prema groblju, a policajci su zadržavali promet dok je prolazila pogrebna povorka. Michael Jeffrey je kupio golemi cvjetni aranžman u obliku akustične gitare, koji je zasjenio sve ostale. I Jeffrey je bio na pogrebu, baš kao i većina članova benda, suradnika i osoblja, medu kojima su bili Gerry Stickells, Eddie Kramer, Buddy Miles, Alan Douglas, Chuck Wein i tiskovni agent Michael Goldstein, koji je stalno morao demantirati glasine da su na ukop došli i Beatlesi. No, došlo je nekoliko njujorških glazbenika, nazočni su bili Johnny Winter, John Hammond Jr. te Tunde-Ra i Taharqa Aleem. Došao je i Miles Davis koji je kasnije rekao da ni rodenoj majci nije bio na sprovodu. Bio je tamo i gradonačelnik Seattlea Wes Uhlman, što je samo po sebi bilo prilična ironija sudbine - kad je 1961. godine Jim i odlazio iz Seattlea, praktički ga je istjerala policija, a sad je gradonačelnik nosio crninu u znak poštovanja prema njihovu najslavnijem »palom sinu«.

Freddie Mae Gautier je odabrala tko će nositi lijes, a bili su to James Thomas, Jim ijev menadžer iz njegova tinejdžerskog benda The Rocking Kings, te Eddie Rya, Donnie Howell i Billy Burns iz staroga kvarta. »Freddie Mae nam je rekla da ne odjenemo crninu«, sjeća se Burns. »Rekla je: 'Nosite svoje šarene294

boje, vrišteće i ponosne.'« Pogreb je bio pravi modni kaleidoskop: mnogi su bili odjeveni u crno, dok su pak drugi nosili purpurne kombinezone ili traperice i majice.

Nazočna je bila gotovo cijela Jimijeva obitelj, uključujući Ala, baku Noru, pomajku June i njezinu djecu. Leon je bio pušten iz zatvora na jedan dan da može otići bratu na ukop, ali na njega je cijelo vrijeme pazio naoružani stražar, a bio je vezan lisicama sve do samoga početka obreda kad se stražar sažalio i skinuo mu lisice. Došla je i teta Delores sa svom svojom djecom, baš kao i Jimijeva »teta Doortee« to jest Dorothy Harding sa svojim kćerima i sinovima. Prošlo je samo malo vise od dva mjeseca otkad su Alice Harding i Dee Hall bile probdjele cijelu noć s Jimijem dok je obilazio svaku kuću u kojoj je ikada bio živio. I Alice i Dee sjećaju se da su se na pogrebu zapitale nije li Jim i tada zaista predosjećao smrt, s obzirom na nostalgično ponašanje te noći i mnoge proročke napomene.

Došli su ga ispratiti i mnogi susjedi, uključujući Arthura i Urville Wheeler koji su nekoć bili Leonovi udomitelji i koji su hranili Jimija i pomogli ga odgojiti. Neki od Jimijevih londonskih i njujorških prijatelja bili su zbunjeni kad su čuli da Jimija mnogi zovu Buster, jer on je rijetko spominjao taj nadimak iz djetinjstva.

Tijekom obreda lijes je bio otvoren, a Jim i je bio odjeven u isto odijelo koje je nosio na sudenju u Torontu. Njegov omiljeni frizer James Finney bio je doletio u Seattle dan ranije i sredio je Jimijeve dragocjene kovrče prije obreda. Već ionako tužno ozračje postalo je još tužnije kad se Buddy Miles srušio ispred lijesa, ridajući, a od tamo su ga morala odnijeti petorica muškaraca. »U lijesu je Jim i izgledao tako voštano«, rekao je Al Aronowitz. »Za života je uvijek izgledao kao veseli pirat, kao mangup.« Gotovo svi u dvorani bili su ganuti do suza kad je Al Hendrix počeo trlja ti Jim iju čelo i skalp zglobovima prstiju, baš kao što je činio kad je Jim i bio mali. Zaječao je: »Mali moj, mali moj...«, a mnogi su se među okupljenima rasplakali.

Velečasni Harold Blackburn vodio je obred na kojemu su izvedene tri gos­pel pjesme: His Eye is on the Sparrow, Just a Closer Walk w ith Me i The Angels Keep Watch over Me. Leon je pročitao kratku pjesmu koju je napisao o tome kako Jimi i njegova majka Lucille s neba paze na sve njih. Kroz obred se provlačila tematika andela, jer je i Freddie Mae pročitala riječi Jimijeve pjesme Angel, kao i zabilješke koje je na unutrašnjem omotu ploče Buddyja Milesa napisao Jimi, a koje su u jednome dijelu išle: »Brzi vlak je prošao zavoj, dolazi niz tračnice, tresucka se, trese funk, trese osjećaje, trese život... dok se uspinjemo kondukter kaže... 'ldem o u električnu crkvu.' Brzi vlak ih je odveo daleko i zauvijek su živjeli sretno i funky i, ovaj, ispričavam se, ali mislim da čujem da dolazi moj vlak.«295

Freddie Mae je također pročitala pjesmu koju je napisala jedna učenica škole Garfield: »Doviđenja, naš Jimi«, išli su stihovi. »Odgovorio si na pitanja koja se mi nikad nismo usudili postaviti, obojio ih u šarene krugove i bacio ih na svijet... nikad nisu pali na tlo nego su se uzdigli u oblake.«

Većina okupljene gomile otišla je i na kratki obred ukopa na groblju Gre­enwood Memorial u Rentonu, ali neki su radije požurili u Seattle Center House gdje su se održavale 'glazbene' karmine. Jimi je jednom rekao nekom novinaru: »Kad umrem, neću imati sprovod nego jamming session. A poznajući mene, vje- rojatno će me uhititi na vlastitom sprovodu.« Svirka se zaista dogodila, premda nije baš bila u veselom ozračju, a nije bilo uhićenja unatoč tomu što su glazbenici u koroti uzimali velike količine droge.

Na većini pjesama svirali su Johnny W inter i Buddy Miles, premda su i Noel i M itch nakratko zasvirali zajedno. Obojica su rekli da je nešto jednostavno bilo krivo: »Nismo si mogli zamisliti svirku bez Jimija«, rekao je Noel. Veliki dio pozornosti privukao je Miles Davis, jer se nagadalo da će odsvirati nešto Jim iju u čast. Na karminama je za istim stolom s Milesom sjedio novinar Seattle Timesa Patrick MacDonald. Davis je i bez pitanja ponudio objašnjenje svoga odnosa s Jimijem: »Mi, mi smo radili zajedno.« MacDonald je na to rekao da bi Jim i i Miles bili izvrsna glazbena kombinacija. »Ti si mogao dovesti džez u rock, a on rock u džez«, rekao je MacDonald. »Točno«, odgovorio je Davis i dodao da su on i Jimi bili planirali koncert u Carnegie Hallu, ali da to nikad nisu ostvarili. Netko mu je donio trubu, ali Miles je odbio svirati, rekavši da čak ni on ne može dodati ama baš ništa više glazbi koju je Jim i već stvorio.

Tri dana nakon Jimijeva sprovoda, u Hollywoodu je od predoziranja dro- gom umrla Janis Joplin. Devet mjeseci nakon toga u Parizu je od srčanog udara umro Jim Morrison. Poput Jimija, i oni su oboje imali samo po dvadesetsedam godina.

Premda je Jimijeva sm rt stavila točku na sve zamisli o ponovnom okuplja- nju The Experiencea, započela je borbu za njegovu ostavštinu: članovi benda i menadžeri sudili su se godinama. Premda je Al Hendrix naslijedio svu Jimijevu imovinu, Michael Jeffrey ga je obavijestio da Jimi na računu ima jako malo goto- vine. Al je zamolio odvjetnika Kena Hagooda da sve skupa istraži. »Kad su nam predali Jimijevu ostavštinu«, sjeća se Hagood, »bilo je samo dvadeset tisuća dolara. Morali smo pregovarati o mnogim ugovorima s diskografskim kućama.296

Jeffrey je sve to vezao i preusmjerio kroz razne tvrtke, a to je dovelo do dvije ili tri godine pregovaranja s Jeffreyjem, u postupku koji smo zvali 'konačnom nagodbom'.« Ta je pogodba bila sve samo ne konačna, a kad je 5. ožujka 1973. godine Jeffrey poginuo u zrakoplovnoj nesreći, stvari su se dodatno zakomplici- rale. Zrakoplovna nesreća u kojoj je poginuo Jim ijev menadžer dogodila se iznad Španjolske u vrijeme kad su štrajkali kontrolori leta. Neki su, uključujući Noela Reddinga, vjerovali da je Jeffrey lažirao vlastitu sm rt i da je pobjegao s njihovim milijunima na neki pusti otok. U danima prije DNK testova bilo je nemoguće pouzdano identificirati Jeffreyjeve ostatke, premda je doista bio pronaden dio njegove prtljage.

Sad kad Jeffreyja više nije bilo, Al Hendrix je pristao da odvjetnik imenom Leo Branton preuzme nadzor nad ostavštinom. Branton je bio radio s jednom od najvećih pionirki u borbi za ljudska prava, Rosom Parks, a također je rješavao probleme oko ostavštine Nata Kinga Colea, što su bile dovoljno dobre kvalifi- kacije da mu Al preda gotovo potpuni nadzor nad svime. Branton je sa sobom doveo producenta Alana Douglasa koji je preuzeo kreativni nadzor nad Jim ije- vim posthumnim izdanjima. Douglas je čak nakratko bio suradivao s Jimijem za njegova života, a sljedećih će se trinaest godina brinuti za njegovo glazbeno nasljede.

U veljači 1971. godine Devon Wilson pala je kroz prozor sobe hotela Chel­sea u New Yorku. Nakon Jimijeve smrti njezina je ovisnost o drogama postala još dublja; okolnosti njezine smrti nikad nisu razjašnjene. Njezin je pad mogao biti samoubojstvo, umorstvo ili nesretni slučaj izazvan drogom. Devon je o Jim i- jevom mraku znala više nego itko.

Nedugo nakon smrti Michaela Jeffreyja, Noel Redding pristao je prodati sva svoja buduća prava na tantijeme za pjesme iz kataloga The Experience za 100.000 dolara. Dvije godine kasnije, 1973., M itch M itch pristao je na sličnu nagodbu i prodao svoja prava za 300.000 dolara. U to vrijeme niti jedan od njih dvojice nije mogao ni sanjati u kojoj će mjeri pojava novih tehnologija CD-a i DVD-a povećati vrijednost Jimijeve ostavštine. Niti jedan od ostalih glazbenika koji su svirali s Jim ijem, uključujući Buddyja Milesa i Billyja Coxa, nisu ostvarili nikakvu financijsku dobit od prodaje Jimijevih ploča ili iz njegove ostavštine. Billy Cox je s Jimijem svirao, uz prekide, gotovo deset godina, a njihovo je pri- jateljstvo u vojsci bilo od izuzetna značaja za Jimijevo samopouzdanje. Billy je bio koautor nekih Jimijevih pjesama, premda nikad nije dobio priznanje za to. »U studiju nismo razmišljali o tome, jednostavno bi potpisali Jimija kao autora, a za sve ostalo smo se uvijek kanili pobrinuti kasnije«, rekao je Cox. Cox je bio jedan297

od rijetkih koji u godinama nakon Jimijeve smrti nije postao ogorčen, unatoč tomu što nije dobio ništa od bogatstva koje mu je dijelom pripadalo. »Vjerojat- no bih s Jimijem svirao i za samo jedan dolar«, rekao je. Buddy Miles je 2004. započeo sudsku bitku potražujući tantijeme - tvrd io je da su Band of Gypsys bili partnerstvo i da stoga zaslužuje udio zarade od prodaje ploča.

Dvije godine nakon Jimijeve smrti, Diana Carpenter izgubila je u sudskom postupku u kojemu je tražila da se njezina kći Tamika proglasi zakonitom Jim ije- vom nasljednicom. Njujorški je sud presudio da se očinstvo ne može dokazati, jer Jim i nikad nije dao krv za potrebne testove - to je, naravno, bilo prije pojave DNK testiranja koje je takve stvari čak i posthumno učinilo rutinskim postupkom. Diana je 2002. obnovila postupak, ali bezuspješno. Tamika Carpenter sad živi na Srednjem zapadu i ima vlastitih troje djece. Nikad nije upoznala svoga slavnog oca, ali u najmanje dva navrata posjetila je Ala Hendrixa.

U ranim sedamdesetima su odvjetnici Jamesa Sundquista uspjeli dobiti presudu švedskoga suda koji je priznao Jamesa kao Jimijeva nasljednika - nje­gova fizička sličnost s Jim ijem bila je tako velika da je bilo nemoguće presuditi ikako drukčije. Ta švedska presuda bila je zakonski nevažeća u SAD-u, ali Sun- dquist i njegova majka su i tamo pokrenuli dva postupka kojima su tražili dio Jimijeva bogatstva. Kad je narastao, Jamesova je kovrčava kosa izrasla u golemu afro-frizuru čija bi veličina nedvojbeno njegova oca učinila jako ponosnim. Kra- jem devedesetih se Al ipak nagodio sa Sundquistom i isplatio mu milijun dolara. Sundquist sada živi u Stockholmu i izbjegava publicitet.

Do polovice sedamdesetih Jimijevom su ostavštinom, praktički u svakom pogledu, upravljali odvjetnik Leo Branton i producent Alan Douglas, koji su Alu Hendrixu isplaćivali pedeset tisuća dolara godišnje, a povremeno i neku veću svotu u gotovini. Douglas je producirao nekoliko Jimijevih posthumnih albuma, uključujući i onaj na kojemu je ponovno snimio instrumentalne dijelove Jimijeve izvorne studijske vrpce i dodao studijske glazbenike koji su odsvirali novu instru- mentalnu pozadinu. U osamdesetima je prodaja Hendrixovih izdanja dramatično skočila zahvaljujući CD tehnologiji i obnovljenom zanimanju širom svijeta za J i­mijevu legendu.

Sljedećega su desetljeća umrli mnogi koji su poznavali i voljeli Jimija. U rujnu 1991. u Santa Monici u Kaliforniji umro je Miles Davis. U prosincu 1992. umrla je od posljedice uboda nožem Angie Burdon, bivša žena Erica Burdona koja je bila Jimijeva ljubavnica i jedna od ljudi nazočnih na Jim ijevom posljedn-298

jem tulumu u Londonu; godinama je bila ovisnica o heroinu, često je završavala u zatvoru. U srpnju 1996. preminuo je Chas Chandler, uslijed srčanih problema. Nakon Jimijeve smrti Chandler je nekoliko godina bio menadžer grupi Slade, ali nikad nije dostigao ništa ni blizu pločama koje je producirao tijekom tri godine rada s Jimijem. Randy Wolfe, koji je u tinejdžerskoj dobi svirao u Jimijevu ranom bendu Blue Flames, poginuo je 1997. u nesreći na plivanju na Havajima, a cijelu je karijeru bio poznat pod nadimkom Randy California kojega mu je dao Jimi. Curtis Knight je 1999.umro od raka prostate, a napisao je jednu od prvih bio- grafija Jimija Hendrixa »1974's Jimi« (Jimi iz 1974.), u kojoj je tvrd io da je on bio genij koji je otkrio Jimija. Šačica loših snimka koje je Knight napravio s Jimijem ponovno su izdane stotinama puta, ali Knight je tvrd io da od toga nije ostvario nikakvu dobit.

U jednom od najčudnijih poglavlja sage o Jimiju Hndrixu, Monika Danne- mann, žena koja je bila s njim one noći kad je umro, ubila se 1996. Danneman- nica je dva desetljeća nakon Jimijeve smrti provela kao slikarica, a glavna tema njezinih slika bio je Jim i - mnoga od njezinih sablasnih djela prokazivala su njih dvoje u natprirodnom zagrljaju. Tijekom godina dala je mnoge intervjue u svojst- vu Jimijeve »obudovljene zaručnice« i ispričala nekoliko različitih verzija Jimijeve posljednje noći, premda je i dalje uporno ostajala pri tome da je Jim i bio živ kad je došla hitna. Djelomično na ustrajanje Kathy Etchingham, britanske su vlasti 1994. ponovno otvorile istragu o Jimijevoj smrti, jer Dannemannicina je priča potaknula mnogo pitanja, pogotovo ono o nesposobnosti liječničke ekipe. Ta je istraga dovela do zaključka da je Jimi sasvim sigurno već bio mrtav kad je stigla hitna pomoć, da su bolničari i liječnici u bolnici učinili sve što je bilo u njihovoj modi da ga pokušaju oživjeti, te da je vedi dio Dannemannidine pride u najmanju ruku vrlo upitan, ako ved ne potpuno lažan. Sljedede je godine Monika prvo obja- vila svoje memoare »The Inner World of Jim i Hendrix« u kojima je ponovila svoje izmišljotine o Jimijevoj smrti. Nedugo nakon izlaska te knjige, Kathy Etchingam je podnijela tužbu protiv Dannemannice optužujući je za klevetu, a taj je postu- pak dobila. Kad je unatoc sudskoj presudi i zabrani Monika nastavila sa slicnim izjavama, Etchinghamica ju je ponovno tužila u travnju 1996. Kathy je opet dobila parnicu, a Monika je proglašena krivom za nepoštivanje suda, naredeno joj je neka smjesta prestane širiti laži, a i morala je podmiriti sve sudske troškove. Dva dana kasnije se otrovala ugljicnim monoksidom, spojivši cijev na ispuh svog mercedesa. S Monikinom smrcu nestala je jedina svjedokinja njegova kraja, a da nikad nije iskreno i istinito opisala događaje koji su tom kraju prethodili.

299

Premda je Al Hendrix bio uposlio Lea Brantona da se brine za ostavštinu, početkom devedesetih počeoje dvojiti je li ta odluka bila ispravna. Šesnaestoga travnja 1993. podigao je tužbu protiv Brantona i Alana Douglasa na Saveznom sudu u Seattleu, tražeći da mu se prepusti nadzor nad ostavštinom njegova sina. Taj je postupak uspio pokrenuti samo zahvaljujući posudbi 4,1 milijun dolara od lokalnog milijardera iz Seattlea Paula Aliena, koji je kao dječak bio na Hendri- xovu koncertu u rodnome gradu i koji već tada postao velikim obožavateljem. Dugačka sudska bitka završena je 1995. nagodbom u kojoj su se Branton i Dou­glas odrekli svih budućih prava, premda im je Al morao isplatiti 9 milijuna dolara da bi ponovno stekao nadzor nad onim što je bio naslijedio dvadesetpet godina ranije. »Ushićen sam«, rekao je Al u to vrijeme. »Jimi bi bio sretan da smo pobi- jedili i dobili sve natrag:«

U srpnju je Al osnovao obiteljsku tvrtku Experience Hendrix, LLC i postavio usvojenu kćer Janie Hendrix da njome upravlja. Janie je Jimija nakratko vidjela samo četiri puta kad je došao odsvirati koncerte u Seattleu, a tada je još bila dijete, ali Al joj je vjerovao. Al je također zaposlio nećaka Boba Hendrixa - nekoć člana upravnog odbora Costca - na mjesto potpredsjednika tvrtke. Uz izuze- tak Ala, Bob je bio jedini zaposlenik Experience Hendrixa koji je bio u krvnom srodstvu s Jimijem. Al je zadržao titu lu izvršnog direktora, ali Janie i Bob su vodili svakodnevne poslove tvrtke.

Al Hendrix do polovice osamdesetih nastavio raditi kao vrtlar, sve dok mu problemi sa srcem nisu smanjili sposobnost košnje travnjaka i podrezivanja živica. Dotad je već bio imućan čovjek, ali nastavio je raditi vise iz navike nego iz potrebe. Činilo se da uživa u javnoj ulozi Jimijeva oca pa je dao mnoge intervjue i prim io mnoge nagrade u ime pokojnoga sina. Godinama nakon Jimijeve smrti još uvijek je bio silno začuđen činjenicom da je njegov sin stvorio nešto što je to liko značilo tolikom broju ljudi.

U ranim osamdesetima su se Al i njegova druga supruga Ayako 'June' Hen­drix rastali. Ostali su zakonski vjenčani sve do njezine smrti 1999. kad je imala sedamdesetdevet godina, ali tada već petnaestak godina nisu živjeli zajedno kao muž i žena. Al je imao niz veza s mlađim ženama, od kojih su mnoge bile Luci- lleine prijateljice ili poznanice. Jedna od njih bila je Loreen Lockett, Lucilleina najbolja prijateljica iz osnovne škole. Gail Davis, još jedna Alova 'djevojka', toliko je često čula Ala pričati o Lucille da ga je jednom optužila da je i nakon četrdeset godina još uvijek zaljubljen u nju. »Nijekao je to«, rekla je Davisova, »ali način300

kako je to poricao jasno je davao na znanje da je to istina.« U studenom 1994, u dobi od sedamdesetpet godina Al je bio uhićen zbog toga što je udario dru- gu svoju djevojku koja je u to doba imala dvadesetpet godina i bila je trudna. Optužba je kasnije odbačena, a nije poznato je li dijete bilo Alovo ili nije.

Isprva se činilo da je nakon bratove smrti Leon Hendrix počeo dovoditi svoj život u red. Neko je vrijeme radio u Boeingu, a zatim u poštanskoj službi. U veljači 1974. oženio se Christinom Narancic, s kojom je imao šestero djece. Jedan od Leonovih sinova rodio se 27. studenoga, na Jimijev rođendan, a Leon ga je nazvao Jimi Jr., vidjevši to kao dobar znak. Krajem osamdesetih Leon je već bio duboko ogrezao u ovisnost o drogi i alkoholu, a 1989. je osuden za bijeg s mjesta nesreće i za uznemiravanje telefonskim pozivima. On i žena krenuli su odvojenim putovima te 1989., a par godina kasnije postao je ovisnikom o cracku. Nakon nekoliko pokušaja, Leon je tek krajem devedesetih napokon uspješno završio program rehabilitacije i odvikavanja. 2000. godine je počeo profesional- no svirati gitaru i osnovao je Leon Hendrix Band.

1999. godine je Al objavio autobiografiju »Moj sin Jimi« (My Son Jimi) u vlastitom izdanju. Koautor Jas Obrecht rekao je da nije imao razloga sumnjati u istinitost ijedne od Alovih priča osim u jednom slučaju - kad je tvrd io da mu Leon nije sin. Obrecht je smatrao da je ta priča neprirodna. »Jednoga je to dana samo bubnuo, onako iz vedra neba«, sjeća se on. »Gotovo da sam stekao dojam da je prije toga imao nekakav sastanak ili tako nešto i da je nekome bilo jako važno da se to napiše.«

Al Hendrix je umro 17. travnja 2002. u dobi od osamdesetdvije godine, od zatajenja srca. Zadnje desetljeće života zdravlje ga nije bilo služilo pa njegova sm rt nije iznenadila nikoga tko je vidio kako je njegovo nekoć snažno i mišićavo tijelo zadnjih godina života postalo krhkim kosturom. Ipak, Al je uspio nadživjeti svoju bivšu ženu Lucille čak četrdesetčetiri godine, a nadživio je i troje svoje djece: Jimija, Alfreda i Pamelu. Alfred i Pamela su oboje umrli relativno mladi. Alova druga kći Kathy je 2005. godine još bila živa, ali živjela je u državnoj usta- novi za slijepe gdje je provela čitav svoj život. Premda je još uvijek nosila prezime Hendrix, Kathy nije željela imati nikakve veze s obitelji koja ju je napustila dok je još bila beba.

Nakon Alove smrti pitanje očinstva, krvnih veza i obitelji postalo je jav- nom debatom za obitelj Hendrix. Njegova je imovina procijenjena na 80 milijuna dolara - većina toga bogatstva došla je od vlasništva nad Jim ijevim autorskim301

pravima, jer Al nije imao mnogo toga svojega. Svu je imovinu ostavio rodbini, njih jedanaestero, a najveći dio pripao je Janie Hendrix, kćeri koju je posvojio1968. U oporuku je uključio i četvero Janiene braće i sestara, a svako je od njih dobilo oko 5%. Nitko s Lucilline strane obitelji nije dobio ni novčića. To je u os- novi značilo da većina onih koji su s Jimijem Hendrixom bili u krvnom srodstvu nikad neće imati nikakve dobiti od prodaje njegovih albuma.

Najočigledniji 'previd' u Alovoj oporuci bijaše činjenica da ništa nije ostavio Leonu, kojemu je pripala samo jedna Jimijeva zlatna ploča po Janienom izboru. Leon je bio uključen u sve ranije Alove oporuke, a njegove je dio bio jednak Ja- nienu; samo u posljednjoj oporuci iz 1998. godine Leon nije dobio ništa, a Janie je naslijedila 48% Hendrixove ostavštine.

Leon nije imao novca za pokretanje sudskoga postupka kojim bi pobio očevu oporuku, ali gradevinski poduzetnik Craig Dieffenbach dao je nekoliko milijuna u pokušaju da se ospori valjanost Alove oporuke. Četiri mjeseca nakon Alove smrti, Leon je tužio Janie Hendrix i rodaka Boba Hendrixa pokušavajući osporiti posljednju Alovu oporuku i proglasiti važećom onu raniju prema ko­joj je Leonu pripadala četvrtina imovine. Leonova je tužba sadržala optužbe za »iznuđivanje pod prisilom«, a tvrd io je da je Janie »utjecala« na njegova oca i da ga je uspjela uvjeriti da on nije njegov biološki sin. »Vjerujemo da to nije bila Alova posljednja volja«, rekao je Leonov odvjetnik Bob Curran, »nego da je izražavala Janienu volju.«

Slušaj je ionako već bio složen, a dodatno se zakomplicirao kad se Leonu u tužbi pridružilo još sedmero rođaka koji su svi bili navedeni u oporuci, uključujući i Janienu sestru Lindu Jinka. Svi su na sudu tvrdili da unatoč multim ilijunskim zakladama na papiru - a njih je Al osnovao 1997. - nikad nisu dobili niti jednu isplatu, za što su okrivljavali Janie Hendrix koja je nadgledala zaklade. David Osgood, njihov odvjetnik, tvrd io je da se tvrtkom Experience Hendrix upravlja izuzetno loše, a da je Janiena plaća tako velika (804.601 dolara samo u 2001. godini) da oni iz zaklade možda nikad neće izvući nikakav novae.

Janie i Bob Hendrix uporno su tvrdili da nisu ni na koji način bili uključeni u pisanje Alove oporuke niti u osnivanje zaklada te da im je razbaštinjenje Leona Hendrixa bilo jednako veliko iznenadenje kao i svima ostalima. Janie i njezini odvjetnici rekli su da je Al najvjerojatnije promijenio oporuku zbog Leonovih pro­blems s drogom u devedesetima, a ne zbog nečega što je Janie rekla ili učinila. Ona je tvrdila da je posljednja Alova oporuka važeća, a čak su podastrti dokazi u obliku video-snimke na kojoj se vidi Al kako je potpisuje. Što se tiče zaklada, Janie je tvrdila da su sudski troškovi Leonove parnice, zajedno s dugovima tvrt-302

ke nastalima nakon izvorne parnice s Brantononom, spriječili financiranje raznih zaklada, ali da će se to u budućnosti ispraviti.

U isto vrijeme kad je trajao preliminarni postupak oko Leonove tužbe, Noel Redding je započeo vlastitu zakonski bitku protiv tvrtke Experience Hendrix. Noel je tvrd io da je bio neodgovarajuće zastupan kad je prepisao svoja prava i da mu je tada obećano ponovno otvaranje pregovora čim Al Hendrix opet stekne nadzor nad Jimijevom ostavštinom. Komentirajući činjenicu da ni on ni M itch nisu imali nikakav udio u kontinuiranoj zaradi od prodaje radova The Experien- cea, Noel je u travnju 2002. izjavio: »Da je Jimi imao osam ruku, mogao je sve to napraviti bez Mitcha i mene.« Mjeseca dana kasnije, dok se spremao podići tužbu, Noel je iznenada umro od bolesti jetre u dobi od pedesetsedam godina.

Sudska parnica između Leona i Janie Hendrix bila je dugačka, zamršena i skupa. Nakon gotovo dvije godine raznih saslušanja i prelim inarnih postupaka, sudenje je napokon počelo 28. lipnja 2004. pred sucem okruga King, Jeffreyjem Ramsdellom, i pred punom sudnicom. Postupak je vrvio zaokretima, ali niti jed- no iznenadenje nije bilo veće od onoga u pet-do-dvanaest kad se pojavio Joe Hendrix - sin kojega je Al dao na usvajanje pedesetak godina ranije - i zatražio da ga se uključi u postupak i u očevu oporuku. Većina obitelji već desetljećima nije vidjela Joa; on je većinu života bio proveo 'po bolnicama i medicinskim us- tanovama, a odgojili su ga udomitelji. Već više od deset godina Joe je živio od socijalne pomoći. Krajem devedesetih jednom je naletio na Ala Hendrixa u trgo- vini. Premda se već desetljećima nisu bili vidjeli, odmah su se prepoznali - sad kad su obojica bili stariji to liko su sličili da su lako mogli biti braća. Al je zagrlio Joea i rekao mu: »Sine moj, sine moj.« Njihov odnos nije otišao dalje od toga, premda je Joe pred sudom tvrd io da kao Alov potomak ima jednako pravo na dio njegove imovine kao i svi ostali.

Joea su poslali na DNK testiranje, a njegova je DNK usporedena s uzorkom krvi koji je Al bio dao nekoliko godina ranije kad je sumnjao da dijete njegove tadašnje djevojke nije njegovo. Joeov je test ispao negativan, što je značilo da prema nalazima iz uzorka Alove krvi on zaista nije Joeovo dijete pa je sudac Ram- sdell odbacio njegov zahtjev. S obzirom na nevjerojatnu fizičku sličnost između njih dvojice, mnogi su u sudnici bili šokirani rezultatima DNK testiranja. »S tim uzorkom Alove krvi nešto nije u redu«, rekao je James Pryor, Joeov prijatelj.

303

I Leonu Hendrixu je naloženo neka obavi DNK testiranje. Kad su stigli rezul- tati, odvjetnici Janie Hendrix tražili su dopuštenje da ih se uključi u postupak, no sudac Ramsdell je odlučio da rezultati - kakvi god bili - ne mijenjaju ništa, s obzirom da je po zakonima države Washington Leon zakonit Alov sin; narav- no, neporecivo je bilo da je on Jim ijev brat, budući da je obojicu rodila Lucille. Sudac je riješio neka se rezultati Leonova testiranja zapečate. Niti u jednom trenutku niti jedna od strana nije zatražila da se unakrsno testiraju Leon i Joe ili čak njih dvojica i Jim i - Leon je tvrd io da Jimi nije vjerovao da mu je Al biološki otac, no bez dodatnog testiranja na osnovu uzoraka dvojice pokojnika (Jimija i Ala) nemoguće je reći je li to bilo samo priželjkivanje tinejdžera Jimija izrečeno u ljutnji ili spoznaja na temelju neke tajne koju mu je odala Lucille. Bez DNK testiranja jedino krvno srodstvo koje je bilo stopostotono sigurno bilo je ono po majčinoj liniji - jer neosporivo je da je Lucille bila majka Jim iju, Leonu, Joeu, Pameli, Kathy i Alfredu Hendrixu.

Sudska parnica između Leona i Janie trajala je tri mjeseca, a iskaze su davali mnogi članovi obitelji. Prva svjedokinja bila je Delores Hall. Do mjesta da- vanja iskaza došla je s hodalicom, jer tada je već imala osamdesetčetiri godine. Delores je posvjedočila da joj je Al izravno rekao da će se pobrinuti za Leona u svojoj oporuci. Delores je živjela od socijalne pomoći i nikad nije financijski pro- fitirala od uspjeha svoga slavnog nećaka, premda je odigrala vrlo veliku ulogu u njegovu odgoju i odrastanju. No, u tom slučaju zadaća suca Ramsdella nije bila odrediti kome bi Jim i bio ostavio imovinu nego se pobrinuti da se poštuju želje Ala Hendrixa. Primarno je zakonsko pitanje bila je pravovaljanost Alove oporuke te je li u vrijeme kad ju je napisao shvaćao da će njome posve razbaštiniti Leona. Što se tiče toga bi li Jim i htio da njegov brat dobije dio njegove ostavštine, u to su bili sigurni svi do jednoga. »Jimi bi definitivno htio da Leon bude zbrinut i uključen u oporuku«, rekao je Jimm y Williams, koji je također svjedočio. »Nema apsolutno nikakve sumnje u to.«

Sudac Ramsdell objavio je svoju presudu 24. rujna 2004., tjedan dana nakon tridesetčetvrte godišnjice Jimijeve smrti. Na izricanju presude u sudnici okruga King bila je gomila ljudi. Nitko od svjedoka na sudenju nije spomenuo da su baš u toj zgradi Al i Lucille izrekli svoje bračne zavjete i kasnije se odrekli roditeljskih prava nad dvoje svoje djece. Bilo je to takoder mjesto na kojemu je presuda suca Ramsdella, s obrazloženjem na tridesetpet stranica, proglasila Alovu oporuku pravovaljanom i odbacila Leonove zahtjeve. Premda se sudac složio s nekim od Leonovih optužba - priznavši mogućnost da je Janie utjecala na njegova oca do odredene mjere - presudio je da su Leonovi problemi s drogom i sa zakonom te

česti zahtjevi za novcem mogli navesti Ala na odluku da ga izbaci iz oporuke i bez Janiena nagovora. Nakon suđenja, Leon je i dalje ostao bez ičega osim jedne zlatne ploče po Janienu izboru i golemog računa za sudske troškove. Početkom 2005. Leon je uložio žalbu na presudu suca Ramsdella.

U odvojenom postupku kojega su pokrenuli ostali Alovi baštinici, sudac Ramsdell je presudio da su financijske nepravilnosti dovoljno velike da se Janie Hendrix makne s mjesta upraviteljice zaklada i da se na to mjesto postavi nepri- strana osoba. Također, sudske troškove za tu parnicu morala je platiti Janie.

Premda se bitka između Janie i Leona vrtjela oko novca i očekivanog nasljeđa, postoji barem jedno pitanje koje nije imalo nikakve veze s imovinom - nego s mjestom ukopa. Al je isprva bio zakopan u grob pokraj Jimijeva na gro- blju Greenwood Memorial Park. Nekoliko mjeseci kasnije, uoči šezdesete obljet- nice Jimijeva rodenja, Alovi i Jim ijevi posmrtni ostaci premješteni su u granitnu spomen grobnicu visoku deset metara i vrijednu milijun dolara, udaljenu stoti- njak metara od izvornih grobova. Ljesovi stari tridesetak godina često se ras- padnu kad ih se premješta, ali u Jimijevu se slučaju to nije dogodilo, zahvaljujući zaštitnom sanduku od cementa koji je bio postavljen da spriječi pljačkaše gro­bova da ne odnesu njegove kosti. Ekshumacija je bila obavljena noću kad je groblje zatvoreno za javnost. S obzirom da su ostaci premješteni samo na drugu lokaciju unutar istoga groblja, a ne izvan njega, Janie Hendrix nije za to trebala dopuštenje ostatka obitelji. Kad je nekoliko mjeseci kasnije Leon saznao za to od jednog reporters, njegovi su odvjetnici poslali protestno pismo Janienim odvjet- nicima, ali jednom kad su kosti već bile premještene i pohranjene unutar nove granitne strukture, taj potez teško da je imao smisla. Leon se žalio na činjenicu da je toliko novca potrošeno na novi memorijal, a njihova majka Lucille još uvijek leži u sirotinjskom grobu čak i bez spomenika.

Janieni su odvjetnici otpisali rekavši da Al Hendrix nije htio Lucille u novoj spomen grobnici, ali to se činilo u proturječju s najmanje dva dokaza: kad je Al potpisao ugovor s upravom groblja za novu grobnicu, u njemu je na popisu ljudi koji će tamo počivati naveo i Lucillino ime, a osim toga je ranije bio rekao Delores Hall da će se pobrinuti da Lucille dobije pravi spomenik. »Sav taj novae, a njezin je grob neoznačen«, rekla je Delores Hall. »Grijeh je da majka Jimija Hendrixa nema ni najobičniji spomenik.«

305

Jedino obilježje groba Lucille Hendrix ostaje cigla na kojoj piše MITCHELL, prezime njezina drugog supruga s kojim je u braku bila samo nekoliko dana. Nema nikakvih pokazatelja da u tome grobu leži majka Jimija Hendrixa koji počiva pokraj svoga oca na drugoj strani groblja u spomen grobnici visokoj de­set metara.

306

EPILOGSEATTLE, WASHINGTONtravanj 2002. - travanj 2005. ^

DUGACKI CRNI CADILLAC

»Gitara od metle Royu je donijela bogatstvo i slavu. Dolazili su ga slušati ljudi sa svih strana. Postao je tako bogat da se vozio u dugačkom crnom cadillacu.«//jedna od priča za laku noć koje je SHIRLEY HARDIND pričala Jimiju kad je bio mali

Kad je u travnju 2002. umro Al Hendrix, pogrebni obred održan je u Mt. Zion Baptist Church u Central D istrictu u Seattleu. Tijekom obreda prikazivani su dijapozitivi Jimija, Ala, Leona i ostale rodbine, premda je Jim i bio žarište, tako da je jedan od nazočnih napomenuo da to više izgledalo kao Jim ijev sprovod nego kao Alov. Sheldon Reynolds, bivši g itarist Earth, Wind & Fire i suprug A lo ­ve posvojene kćeri Janie odsvirao je d irljivu verziju pjesme Angel, primjereno s obzirom na obiteljsku povijest: teks tte pjesme pročitan je na Jimijevu sprovodu, a Jimi ju je napisao želeći opisati duhovnu utjehu koju je osjećao znajući da ga majka promatra s neba. Na pogrebu je vladala napetost, jer su se u to vrijeme Leon i Janie već počeli suditi oko nasljeda. Oboje su razgovarali s nazočnima, ali ne i jedno s drugim. Kad je Leon ustao i obratio se okupljenima, teško je uspije- vao ostati pribran i smiren. »Put obitelji Hendrix bio je dugačak i težak«, rekao. Te njegove riječi bijahu medu rijetkima kojima se nitko iz te razbijene obitelji ne bi suprotstavio.

Nakon obreda je pod pratnjom policajaca na motorima iz crkve krenula povorka od dvjesto automobila prema groblju Greenwood Memorial Cemetery,307

smještenom dvadeset pet kilometara južno od crkve. Premda nije bilo unaprijed planirano, povorka se kretala više-manje istom rutom kao i Jimijeva tridesetdvije godine ranije, idući kroz srce Central Districta, tradicionalne afroameričke zajed- nice u Seattleu koja se brojčano silno povećala u tih šezdeset godina od Jimijeva rođenja i vremena kad su se sve obitelji međusobno poznavale i kad je Buster Hendrix bio klinac s ključem na uzici oko vrata. Vijugava ruta Jimijeve i Alove po- grebne povorke prolazila je cijelom dužinom područja koje je u prvih osamnaest godina njegova života predstavljalo čitav Jimiju poznati univerzum.

Prošla je pokraj Washington Halla, plesne dvorane u kojoj je davne 1941. na koncertu Fatsa Wellera lijepa šesnaestogodišnja Lucille Jeter upoznala Ala Hen­drixa i kasnije rekla da joj se svida kako on pleše. Prošla i je pokraj kuće u kojoj je Delores Hall nekoć živjela s Lucille, svojim šurjakom Alom i novom bebom u obitelji kojoj je nadjenula nadimak Buster. Prošla je pokraj desetaka ruševnih i trošnih stanova, pansiona i je ftin ih hotela u kojima je obitelj bila proživjela rane dane. Prošla je blizu socijalnog naselja na Rainier Visti gdje su Hendrixovi bili živjeli u dvosobnom stanu u kojemu su se Jimi i Leon oprostili od brata Joea. Prošla je pokraj kina u kojemu je za deset centa desetogodišnji Jim i vikendom gledao serijal filmova o Flashu Gordonu i sanjao o svemiru. A dok je povorka prolazila blizu Rainier Viste, nalazila se samo ulicu niže od stana Dorothy Harding gdje je Jimi prije spavanja slušao priče o Royu, Audrey i Boniti, bajkovitim likovi- ma koji su uvijek postupali ispravno i na kraju pronašli slavu i bogatstvo. Povorka je prošla točno ispred škole Garfield, institucije za koju je jedan novinar rekao da bi bila primjerenije mjesto za Jim ijev ispraćaj nego crkva. Preko puta škole Gar­field stajala je pečenjara koja je četrdeset godina ranije bila zalogajnica u kojoj je Jimi u ponoć u vrijeme zatvaranja prosio preostale hamburgere. Automobili su prošli i točno pokraj dva kluba u kojima je Jimi bio nastupao s ranim bendovima, pronalazeći u gitari užitak koji ga je uzdizao iznad svih nevolja i otvorio mu Ije- potu koju si je samo mogao zamisliti. Povorka je prošla i blizu terena na kojemu je nekoć stajao Sick's Stadium, igralište bejzbola koje je postojalo dovoljno dugo da na njemu na istoj pozornici nastupe i Elvis Presley i Jim i Hendrix - najslavniji bijeli roker, a petnaest godina nakon njega najslavniji Afroamerikanac koji je ikad zasvirao na gitari. Premda povorka nije prolazila kroz središte Seattlea, tamo se sad nalazilo pravo svetište Hendrixu - zahvaljujući milijarderu Paulu Allenu, koji je na Jim ijevim koncertima u Seattleu bio kao dječak i koji je potrošio vise od 280 milijuna dolara za izgradnju Experience Music Projecta, otvorenog 2000. godine, gdje se može vidjeti cijela galerija raznih stvari vezanih uz Jimija Hendrixa.

Na kraju je povorka napustila područje grada i krenula vijugavom cestom308

do Rentona i Greenwood Memorial Parka. Nakon Jimijeve smrti Al je bio odabrao to groblje zato što si uz svoju vrtlarsku plaću - i neriješene stvari oko Jimijeve ostavštine - nije mogao priuštiti skuplja groblja u Seattleu. No Jimi nije bio prvi iz svoje obitelji koji je bio pokopan u Greenwoodu, jer tamo je 1958. u sirotinjskom grobu pokopana njegova majk^. Jim ijev je sprovod bio samo dvanaest godina nakon majčinoga, premda se u tom kratkom vremenu dogodilo jako mnogo.

Tijekom tih dvanaest godina kamen kojim je bio označen Lucillin grob obrasla je trava i njezino je grobno mjesto za povijest bilo izgubljeno. Na Jimijevu sprovodu, nekoliko se članova najuže obitelji okupilo oko mjesta za koje su pret- postavljali da bi moglo biti Lucillin grob pa su se tamo pomolili za nju. »Stajali smo na travi blizu ulaza na groblje, gdje smo mislili da bi se mogao nalaziti grob«, sjeća se Leon. To je mjesto bilo dvjestotinjak metara od stvarnog Lucilleina gro- ba, jer on se nalazio sjeverozapadno od glavnog ulaza, medu golemim brojem grobova u središtu divovskoga groblja.

No, Lucillino konačno počivalište nalazilo se samo četrdeset koraka istočno od mjesta na kojemu je Jim i bio pokopan i gdje je ležao do 2002. godine. Njegovi su ostaci 2002. premješteni u novu grobnicu podignuti u prethodno praznom kutu groblja, daleko od svih ostalih grobova. Jim ijev je izvorni grob iz 1970. bio vrlo blizu Lucilleinu - neplanirana i neotkrivena igra sudbine. Blizina grobova majke i sina bila je čista slučajnost, ali od one vrste koju bi Jim i Hendrix, uz lukav osmijeh nekoga tko zna bolje, smatrao predodredenom.

Intervju s gitaristom Vedranom Božićem,Zagreb, rujan 2005.

NISAM SEOBOGATIO, ALI SA BAREM PREŽI VIO

razgovarao: Ivan Sršen

Vedran Božić rođen je 1947. u Zadru, gdje je završio gimnaziju i pohađao srednju glazbenu školu, smjer klavir, a svirao je i klavijature u jednoj zadarskoj grupi. Potom je u Zagrebu upisao studij matematike, koji nije završio nakon što je počeo svirati gitaru. Na zagrebačkoj rock sceni prisutan je od 1965. godine. Tu je ostao do danas isključivo zahvaljujući ljubavi prema glazbi. Svirao je studijske albume za mnoge rock glazbenike. Grupe u kojima svirao su: Mladost, Grešnici, Roboti, The Wheels of Fire, Nautilus, BP Convention Boška Petrovića, Super­session sa Fidrijem i Sedakom, Time, Bumerang, Mi, Parni Valjak, Neki to vole vruće, Telephone Blues Band (s kojima i danas surađuje) i na samim počecima zadarski bend Kondori, u kojem su pjevači bili i danas poznati Đani Maršan i Duško Lokin, a g itarist Zoran Kravar, danas profesor književnosti na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu. Vedran Božić živi i radi u Zagrebu te i dalje svira gitaru. U mladosti je upoznao Jimija Hendrixa.318

1. Danas je rock and roll općepriznata kulturološka činjenica, koja definitivno pre- rasta uske glazbene okvire. No, i on je imao svoje početke. Kako u svijetu, tako i kod nas. Kako su šezdesetih godina prošlog stoljeća svjetska rock kretanja odražavala na glazbene prilike u nas i život uopće?

Koliko god danas šezdesete djelovale daleko, a pogotovo rock and roll u Hrvatskoj šezdesetih, mi nismo puno zaostajali za svjetskim zbivanjima. Sve ono što se odvijalo u Americi i Europi, a pritom prvenstveno mislim na en- glesku rock scenu (Shadows, Beatles, Rolling Stones, Kinks, Animals) preni- jelo se na naše uvjete možda godinu ili najviše dvije kasnije. No, pri tome ne m islim na to da nismo niti ouli za glazbu koja je na Zapadu u odredenom tre ­nutku bila novost ili hit. Postojao je famozni Radio Luxemburg (radio stanica koja se preko kratkih radijskih valova mogla slušati na radio-prijemnicima diljem Europe) i mi bismo sve hitove čuli nakon možda najviše tjedan dana od njihovoga izlaska. Svirka je bila ta koja je došla malo kasnije, jer mi nismo imali privilegiju da sve to vidimo uživo. Ipak smo mi odrastali na drugačijem glazbenom naslijedu i trendovima od, na primjer, Engleza. Kod nas su pede- setih i početkom šezdesetih muzičarima najinteresantniji bili bendovi poput onih Glena Millera, Bennyja Goodmana i sličnih. Njih se moglo gledati i u glazbenim filmovima (koji su se kod nas prikazivali). Bilo je tu, dakako, i svakojake druge glazbe, ali, za usporedbu s Amerikom ili Engleskom, nije bilo bluesa. Blues, kao korijen rock and rolla, kod nas je došao poslije svog nasljednika, tako da je čitava priča kod nas tekla ponešto drugačijim tokom, ali, može se reći, vrlo brzo se naša generacija uhvatila u koštac sa svjetskim glazbenim vrtlozima. Mene, kao i vjerojatno sve druge, koji su tada došli u doticaj s rockom, ništa nije toliko fasciniralo kao kada sam čuo sve one razne bendove te sam se odmah zaljubio u tu glazbu što traje i danas. I vrijeme je bilo takvo; svi smo vjerovali da će nam biti bolje, da više neće biti rata, da idemo prema skladnijem životu - uvjeren sam da su se tako osjećali svi, uključujući i sve najveće bendove svijeta. E, sad, u svoj toj euforiji, u samim počecima nismo puno razmišljali o autorskim pjesmama - možda nismo bili dovoljno odvažni - uglavnom smo učili svirati ono što smo čuli od engleskih i američkih bendova. I u tome smo bili izrazito ambiciozni. Htjeli smo znati i naučiti što više, htjeli smo biti dio svih glazbenih previranja tog trenutka, dok neki glazbenici nisu imali takvih ambicija pa su oni na domaćem tržištu, tada, početkom šezdesetih, puno bolje prošli, jer su skladali svoje pjesme i pisali svoje tekstove na hrvatskom i kao takvi bili zaista zamijećeni.

Kako su se nabavljale ploče poznatih bendova?

Sjećam se da do engleskih ploča nikako nisam mogao doći. Američkih ploča nešto je bilo - donosili su ih uglavnom pomorci - bili su to začetnici rock and rolla kao Little Richard, Chuck Berry, Elvis, Fats Domino i drugi. Ja sam tada živio u Zadru i bubnjar u bendu imao je brata pomorca pa sam m o­gao čuti sve te izvođače. Međutim , nama je ipak prihvatljiviji bio taj isti R'n'R »prerađen« od Engleza i drugih bendova iz europskog kulturnog podneblja. U doticaj sa snimkama engleskih i drugih europskih izvođača došao sam slučajno jednog Ijeta na plaži u Zadru, kad sam upoznao grupu nizozemskih turista, koji su sa sobom imali magnetofon. Nekako sam ih nagovorio da mi prodaju magnetofon zajedno s vrpcama i to je za mene bila baza od koje sam krenuo. Mogao sam slušati glazbu koju sam volio kad god sam htio. Danas je malo drugačije. Informacije su svima dostupne, ali teško ti je napraviti neki odredeni izbor.

Jedna stvar koja se neminovno pojavljuje u životu rokera jest droga. Pomicanje granica, avanturizam, što god bio poriv svakoga od brojnih velikih rock glaz- benika za uzimanjem raznih opijata, njihovo uživanje na neki je način predsta- vljalo i njihov način života. Što možete reći današnjim novim generacijama o vezi droga i rocka kod nas šezdesetih godina prošlog stoljeća. Jesu li se te dvije stvari pojavile simultano?

S glazbenicima je uvijek bila ista stvar. Težak život, ups and downs, frustracije, težnje k uspjehu i težnje k savršenstvu, sve je to oduvijek prati- lo glazbenika. On je uvijek nestabilan. Jer trud, pa čak i savršenstvo, nisu uvijek nagrađeni. Dapače, često to nitko ne prepoznaje. Što se ovisnosti i glazbe tiče, bacimo samo pogled na Ameriku četrdesetih godina pa ćemo vrlo brzo shvatiti da tu možda leži početak svih kasnijih problema. Ali, prvu pošast u životu glazbenika predstavlja alkohol - puno duže nego što su to droge na rock and roll sceni dvadesetog stoljeća. Od Roberta Johnsona na dalje, većina su zvijezda bili alkoholičari. I kod nas je alkohol, kao pratitelj rock and rolla, došao prije droge. Ja baš i ne vidim neku veliku razliku, osim što je alkohol pristupačniji, jer je jeftin iji. No i droga se u to vrijeme pojavila i predstavljala je čak mogu reći nešto što se smatralo sastavnim dijelom rock and roll miljea. Psihodelija je bila in. M irisni štapići, čudne svjetiljke i, narav-

320

no - marihuana. Ja sam za vrijeme te sveopće faze bio u Robotima i često su nas pozivali na razne tulume gdje se pušila marihuana i gdje se to smatralo normalnim. Slušali su se Beatlesi (sjećam se - A Day in The Life) i sve je to imalo nekoga čara, ali ja u to vrijeme nisam bio konzument; kada bih probao zakašljao bih se, jer sam bio nepušač i jednostavno mi to nije odgovaralo. Zanimljivo je da nas je tadašnja policija (milicija) ispitivala kuda se krećemo ne bi li doznala jesmo li i mi uvučeni u drogiranje, jer nas je ipak javnost pra- tila pa bi to vjerojatno vrlo loše izgledalo. No, nitko od nas iz benda, osim ako je netko povremeno povukao dim-dva na tulumima, nije posjedovao drogu niti smo o tome puno razmišljali. A onda smo 1969. otišli u Njemačku. Došli smo svirati u Frankfurt i odsjeli u jednom hotelu blizu Glavnog kolodvora (Hauptbanhof), u čijoj se neposrednoj blizini kretalo mnoštvo prostitutki, sve je bilo puno striptiz barova i sličnih mjesta. To je bilo vrijeme marihuane i hašiša i ja sam se jednostavno našao okružen time. Središnje mjesto bio je klub K52, u kojem su nastupali i američki i engleski bendovi pa i mi krajem '68. i početkom '69. I tu bi poslije svirke sjeli s nekim bendom i, što drugo, pušio se hašiš. Tada sam ga i ja probao, no prije toga sam već znao tu i tamo zapaliti cigaretu, tako da u tom trenutku nisam počeo kašljati i nisam se osramotio. Osjećaj je sličio blago alkoholiziranom stanju, iako su me drugi uvjeravali da ti droga otvara percepciju. Ja sam uvijek bio perceptivni tip pa sam bio otvoren prema muzici, dok su droge možda nekome zatvorenijem pomogle da se prepusti slušanju i da se zaista posveti glazbi. Činjenica je da su neki glazbenici na drogama skladali vrlo dobre stvari.

4. Je li tada kod nas bilo psihodeličnih droga? LSD-ja?

Pa vjerojatno je. A li ja vjerojatno nisam bio od povjerenja ljudi koji su uzimali droge, pa i LSD. Tulumi su se organizirali, svašta se tu uzimalo. Sjećam se da su ljudi koji su priređivali tu lume na kojima se pojavljivala droga kasnije i sami mahom postajali teški ovisnici. Bilo bi teško povjerovati da bilo koja stvar otkrivena na Zapadu nije u roku od mjesec dana došetala do nas i da ovdje nije pronašla svoje mušterije. Ali, u odnosu na današnje prilike, to je bio zanemariv broj ljudi. Ne znam, u Zagrebu je to možda bilo dvadesetak ljudi. Klub ekskluzivnih. Romantika.

321

5. Bliži se 35 godina od smrti Jimija Hendrixa. Njegove pjesme se i danas slušaju. Kakav je bio utjecaj Jimija Hendrixa na domaće bendove u vremenu o kojem govorimo? Je li on za svoga života uživao popularnost i kod nas?

Jest. Ja sam bio (i ostao) jedan od zaljubljenika u njegovu glazbu. S bendom sam već svirao i Beatlese i Kinkse i Stonese, ali kad sam čuo Hey Joe, ta atmosfera, sasvim drugačija od svega do tada, potpuno me obuzela. Zanimljivo je bilo da se, kada su se Hendrixove pjesme pojavile kod nas, nitko ih se nije usuđivao skinuti i svirati. Ja sam bio dovoljno drzak da to učinim. lako sam gitaru svirao tek dvije godine, vodila me želja i ljubav za tim instrumentom (imao sam klasičnu naobrazbu iz klavira, a slušao sam tatu kako na gitari prati stare dalmatinske pjesme) i rock glazbom općenito. Na- jednom sam došao na dobar glas. Uskoro su me došli čuti Roboti (tada smo se zvali Grešnici). Oni su mi ponudili da im se pridružim i s njima sam obišao Italiju i Njemačku i svirali smo prvenstveno soul i R&B, a ja sam svirao or- gulje i pjevao, dok je jedan set bio rezerviran za Hendrixa kada bih ja svirao gitaru. Stekao sam puno iskustva, a istovremeno sam, prisiljen okolnostima zbog raspadanja benda dok smo bili u Njemačkoj, naučio svirati u triju, što je u to vrijeme bilo jako popularno; tako smo neko vrijeme zarađivali za život svirajući stvari Hendrixovog benda The Experience i Claptonovog benda Cream.

6. Tu negdje sreli ste i samog Jimija Hendrixa. Kako je do toga došlo?

To je bilo nakon što smo u Frankfurtu svirali još samo kao trio. Siječanj1969. Još nije bio izašao njegov album Electric Ladyland. Prije toga jedan član našeg benda morao se vratiti u Jugoslaviju odslužiti vojsku, drugi se ženio, treći je otišao ocu u S tuttgart i, malo po malo, stvar se svela na nas trojicu koji smo preostali. Igrom slučaja, tih džna kada smo upoznali Hen­drixa, na našem nam je katu hotela susjeda bila jedna »dama« - prostitutka malo višeg ranga - koja je u to vrijeme prijateljevala s Hendrixom. Naš je bend stanovao u dvije sobe, a ona je na tom katu imala svoj apartman; dru­gih gostiju na tom katu nije ni bilo. Klub u kojem smo mi svirali i u kojem smo provodili vrijeme dugo je radio, tako da bi izvođači iz drugih klubova nakon završenih gaža dolazili onamo na piće, na after. Dolazilo je tu puno poznatih imena: Joe Tex - soul pjevač, Brian Auger - orguljaš i mnogi drugi.

Atmosfera je stvarno bila super i nakon dva-tri ujutro u klubu bi ostajali samo glazbenici, izmiješali bi se i svirali zajedno. Kad je Jimi Hendrix ušao u klub bilo je to pravo uprizorenje onoga što nazivamo »seks, droge i rock and roll«. Hendrix je ušetao s kim drugim nego s našom susjedom iz hotela. Ne znam jesu li se oni poznavali otprije, s neke prijašnje turneje, ili mu se ona tek bila uvalila, ali u svakom su slučaju oboje zračili seksualnošću - njihove geste, kretnje, sale - sve je bilo u znaku seksa. Ja sam se odsjekao kad sam ga vidio. Imao sam 21 godinu, on mi je bio apsolutni idol; posrijedi je bila defini- tivno nekakva iracionalna zaljubljenost. Kako smo znali da ga nećemo moći gledati u Frankfurtu jer sviramo istu večer, kad smo imali Slobodan dan otišli smo na koncert u Nurnberg. Tamo smo ga fotografirali iz publike i mislili smo da je to to. A sad, odjednom, eto ti ga - Hendrix ulazi u klub i sjeda za stol sa ženskom koju poznajemo. Ta koincidencija nam je pomogla da se s njim upoznamo i čak zajedno odsviramo jedan jam s njim. Kako se njegova ekipa iz benda (Mitch M itchell - bubnjar, Noel Redding - basist i tim tehničara oko grupe The Experience) već bila pokupila, mi smo između ostalih, zasvirali i njegove stvari. Nakon toga on je sa svojom prijateljicom otišao na naš kat i tamo ostao cijeli sljedeći dan i još jednu noć. Tako smo imali priliku i poz- draviti se ? njim kada je odlazio iz Frankfurta. Sve mi je bilo fascinantno. Za mene je to bilo ostvarenje svih mojih snova - upoznati se, a onda još i svirati s Jim ijem Hendrixom, virtuozom, genijalcem i mojim uzorom. Ali ono što je kod njega bilo neobično i što sam vrlo dobro zapamtio bilo je to što nikoga nije odbacivao niti prezirao. Prihvatio bi te kao najnormalnijeg sugovornika, nije bio umišljena veličina niti se nametao. On je, doduše, imao viziju života kao neograničene slobode - ljubavi, razmišljanja, kretanja - ideal su mu predstavljali Romi i njihov način nomadskog, nesjedilačkog života. U svemu tome vidio je protutežu establišmentu. A slobodnu ljubav puno je bilo lakše prakticirati prije side i svih Strahova koje je ona opravdano izazvala. Tada su glazbenici jednostavno bili konstantno opsjedani od groupie djevojaka. A pogotovo Hendrix, koji bi svugdje gdje bi se pojavio bio prepoznat kao seks simbol.

Što je na Jim iju Hendrixu bilo najupečatljivije? Što ga je činilo velikim glaz-benikom?

Kao prvo, ja sam bio mlad i fasciniran. Mogu reći, tada sam doživio baš

ono što bih bio poželio da mi je zlatna ribica ponudila ispuniti bilo koju želju. I koliko god bih možda kao stariji mogao s Jimijem Hendrixom drugačije razgovarati, saznati možda neke stvari koje su me zanimale, toliko je bilo bolje da sam bio tako mlad i nezreo, jer možda danas ne bih imao tako lijepe osjećaje prema tom susretu. I već sam toliko puta u svojem životu pričao tu priču da mi je ponekad dosadna za prepričavanje, ali shvaćam da je to ljudima interesantan dogadaj i da od njega ne mogu pobjeći, jebiga. To mi je sad kao neki križ na ledima, ali ne žalim se. Upoznao sam i Little Richarda i još desetak drugih poznatih američkih izvođača (svirali smo u američkim klubovima za njihove vojnike u Njemačkoj, a naš bend bi popunjavao prazne termine izmedu slavnih faca), ali Hendrix je jedinstven. Svi veliki engleski gitaristi došli su vidjeti njega kad se pojavio: Clapton, Je ff Beck, Page, Pete Townshend. Ali prije toga prvo su čuli njegov singl i njegovu specifičnu at- mosferu, zato su ga došli vidjeti. Kasnije čitave generacije velikih gitarista - iako drugačijih interesa i usmjerenja, kao na primjer Steve Vai - inspirira Hendrixova glazba i puno mladih ljudi počinje svirati upravo zahvaljujući njemu. Kod Jimija Hendrixa jedinstven je ton njegove gitare. Pretvaranje feedbacka u glazbu, sve to što je radio na svojoj stratocaster gitari izvlačio je prvenstveno iz prsta. Pa zatim njegovo pjevanje. Iako se op često sramio vlastitog pjevanja, zapravo je savršeni blues-rock and roll vokalist. Na granici između pjevanja i govorenja, za to treba imati - u žargonu bi se reklo - jaja. A i Hendrixove solaže. Što vise ih slušaš, shvaćaš da u njima postoji i logika i red - to je nešto što devedeset i devet posto izvođača nema. Njegovi gitarski rifovi nisu monotoni, nisu sirovi; naprotiv, oni su maštoviti i nevjerojatno raznoliki. A tekstovi pjesama odraz su njegovog života, njegovog svijeta. Za razliku od drugih bendova, on ništa nije forsirao. Na primjer. Cream su u svojim tekstovima naglašavali nadrealno, igru stvarnosti i iluzije. Ali, u us- poredbi s Hendrixovim pjesmama to djeluje pomalo isforsirano. Sve ono o čemu smo mi s njim u Frankfurtu pricali, sve ideje koje je on spominjao u običnom razgovoru, kasnije su se našle na njegovim pločama: pjesma Fre­edom pa i samo ime njegovog kasnijeg benda - Band of Gypsies. Hendrix nije snimao ploče samo s namjerom da se prodaju i izazovu pažnju, nego je prije svega bio iskren; bilježio je ono što je osjećao - psihodeliju, droge, ushićenja, okruženje, previranja. Ako slušaš njegove pjesme, najbolje ćeš osjetiti sve što se u njegovom životu događalo.

8. Iz vaših prethodnih odgovora proizlazi da Jimija Hendrixa nitko i nije mogao nadmašiti. Što mislite?

Mislim da nije nadmašen. Postoje izvođači koji su njegovi poklonici i koji su svirali tribute-albume posvećene Hendrixu, na prim jer Mahogany Rush i njihov gitarist Frank Marino, koji je skladao autorske pjesme po uzoru na Hendrixa. To je vjerno pogođeno, ali nije to to. Moram još spomenuti Ste- vieja Raya Vaughana, Kennyja Wayna Shepherda pa i džez gitarista Scotta Hendersona (na CD-u Dog Party i Torn Down House) koji su očito izgradili svoj stil sviranja studirajući Hendrixa. Ali ipak sve ostaje na im itaciji. S druge strane, Hendrix nema pandana. U gitarističkom svijetu svi ga danas ime- nuju kao onoga koji je napravio najveći iskorak i time postao najutjecajniji g itarist svih vremena. S obzirom da je u razdoblju pune produktivnosti bio jedva nešto više od dvije godine, a iza sebe je ostavio toliko kvalitetnog materijala - on j&nedostižan. I dan danas mogu poslušati bilo koju njegovu stvar i ona će mi zvučati suvremeno. Pritom je vrlo bitan bio njegov izbor glazbenika koji su svirali s njime u bendu, nadasve bubnjar Mitch Mitchell, koji je bio kao stvoren bubnjar za njega. On mi je zakon bubnjar i nitko drugi ne bi mogao na tom mjestu biti bolji. Keith Moon je svirao na sličan način, a to je bio američki džezistički stil bubnjanja, s puno sviranja i popunjavanja čitavog zvuka benda. Hendrix je mogao odsvirati stvar nakon jedne, dvije probe, a pjesma zvuči kao da je mjesecima uvježbavana. Možda je takvo samopouzdanje stekao baš zato što je došao u Englesku gdje su ga svi voljeli i gdje je vidio svoju priliku i u njoj je uživao. Promjena sredine uvijek može biti korisna.

9. Je li rock and roll i danas živ? Mislim na onaj oblik u kojem je doživio svoj pro- cvat, dakle, u Hendrixovo vrijeme.

Od tada do danas publika se vrlo raslojila. Disko publika otišla je u smjeru gdje nema interesa za bendove kao takve. Heavy metal je na neki način ostao dosta vjeran onoj staroj rock and roll priči. Publika iz tih zlatnih vremena svela se na nekih deset posto tadašnjeg broja. Ali valjda će stvar ići na bolje.

325

Kako tumačite da današnje generacije mladih slušaju Jimija Hendrixa kao sas- tavni dio rock repertoara? Dapače, kao da je i dalje prisutan na sceni.

Hendrix je stvorio svoju spacy atmosferu, koja je pogotovo došla do izražaja na ploči Electric Ladyland, na kojoj on povezano ide iz pjesme u pjes- mu. Pri tom je imao efekte, u čemu mu je pomagao majstor Roger Mayer, ali opet je i efekte trebalo znati upotrijebiti. Trebalo je imati osjećaj. M islim da svi ljudi koji Hendrixa cijene i zanimaju se za njega, pa onda na kraju i za njegov život, čine to isključivo zbog njegove muzike.

0 .