Služitelji pričesti

Služitelji pričesti

živo vreloliturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXV. • cijena: 13 kn

UDK 282

ISSN 1331-2170

8888888882008od

10.

kol

ovoz

a do

6. r

ujna

200

8.

u ovom broju:

urednikova riječ

Služenje prethodi službi

naša tema: euharistijsko klanjanje

Dar pričesti i dar služenja pričesti,Ante Crnčević

Akoliti – služitelji u Službi Božjoj, Ivica Žižić

Služba izvanrednoga služitelja pričesti:smisao i ostvarenje, Ivan Šaško

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja: A. Vučković, I. Šaško, S. Slišković, I. Raguž, Ž. Tanjić

Devetnaesta nedjelja kroz godinu

Uznesenje blažene Djevice Marije

Dvadeseta nedjelja kroz godinu

Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu

Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu

symbolon

Ikonografski prikaz svetoga Pavla

u duhu i istini

Glazbeni prilog

trenutak

Naslovi i uvodi u misna čitanja

2

16

1

40

38

36

živo vrelo

Služitelji pričesti

Dijeljenje svete pričesti onima koji je traže pripada u prvome redu svećeniku i đakonu. Osim toga, na pravilno postavljene akolite spada da kao izvan-redni djelitelji pričešćuju:a) kad nema prezbitera ili đakona,b) kad su spriječeni bolešću, starošću

ili pastoralnom službom,c) kad god je broj pričesnika toliki da bi se odveć

oduljila misa ili drugi obred.Drugim izvanrednim služiteljima ovlast dijeljenja svete pričesti može dati mjesni ordinarij kad god to bude neophodno radi pastoralne koristi vjerni-ka, a nema prezbitera, đakona ili akolita.

Sveta pričest i štovanje euharistijskoga otajstva, 17.

Kruh razlomljen za život svijeta.(A. Felger)

1

URED

NIKO

VAriječriječ

URED

NIKO

VAriječU

REDN

IKOVA

UREDNIKOVAriječ1 9 8 3 – 2 0 0 8

živo vrelo


otrebe suvremenoga liturgijskoga pastorala, koji ističe zajedničarski smisao slavljenja liturgije, sve više zahtijevaju uključenje različitih li-turgijskih služitelja u dinamiku slavlja. Liturgija je vršenje svećeničke

službe Božjega naroda, Crkve, pa stoga liturgijska ‘služba’ ne može biti svedena na zaređene služitelje kojima bi se kao pomoć i prema potrebi pri-druživali vjernici laici. Liturgija treba raznolikost službi kako bi sav narod

krštenika bio prepoznat kao vršitelj bogoštovlja. U slavljenju euharistije, koja vo-di k sakramentalnom i eklezijalnom zajedništvu vjernika s Kristom u pričesti, sve je češće uočljiva potreba za uspostavom službe izvanrednoga služitelja pričesti. Čini se, ipak, da nismo dovoljno svjesni kako ta potreba ne izranja tek iz ponovno probuđene svijesti da je pričest vrhunac sudjelovanja u slavlju te, posljedično, iz činjenice većeg broja pričesnika, nego i iz nerazvijenosti ili zapostavljenosti dru-gih (redovitih) liturgijskih službi čija bi prisutnost svjedočila liturgijsku zrelost i razvijenost dotične zajednice.

Nakon svećenika i đakona, koji su ‘prvi’ djelitelji/služitelji pričesti, služba di-jeljenja pričesti pripada akolitu koji je dopuštenjem mjerodavne crkvene vlasti obredno uveden u tu službu. Akolit je redoviti liturgijski služitelj u slavlju euhari-stije. Njegova služba obuhvaća duži niz liturgijskih zadaća i uloga u slavlju, a slu-žba dijeljenja pričesti povjerava mu se u izvanrednim potrebama te tako postaje »prvim izvanrednim služiteljem pričesti«.

Dok je akolitat redovita služba koja bi trebala postojati u svakoj liturgijskoj za-jednici, služba izvanrednog služitelja pričesti prepoznaje se u odrednici izvanred-nosti i neredovitosti. Činjenica da u mnogim našim zajednicama služba akolite još nije zaživjela te istodobno činjenica da se dijeljenje pričesti povjerava drugim izvanrednim služiteljima, pokazuju da liturgijski pastoral još nije razvio dostatnu eklezijalnu i liturgijsku osjetljivost za redovitost liturgijskih službā laika u župnoj zajednici. Kriza zvanja, o kojoj se često govori s primišlju na zaređene služitelje, znatno je dublja kad je riječ o crkvenim, osobito liturgijskim službama laika.

Razmišljanja na stranicama koje slijede smjeraju k otkrivanju smisla kršćan-skoga služenja koje izranja iz liturgije koja je po svojoj naravi služba. Sve liturgij-ske službe izranjaju iz Kristova služenja. Liturgijskoj službi uvijek prethodi Kri-stovo služenje. Bez te svijesti o kristološkome utemeljenju liturgijske službe ona ostaje samo na razini obredne zadaće. U euharistiji i pričesti aktualizira se Kristo-vo služenje Crkvi, njegovo otajstveno darivanje sebe za spas svijeta. Zato pričest budi u Crkvi dimenziju služenja. Još više iziskuje potrebu služitelja koji će biti po-srednici Kristova služenja Crkvi..

Urednik

službe Božjega naroda, Crkve, pa stoga liturgijska ‘služba’ ne može biti svedena na zaređene služitelje kojima bi se kao pomoć i prema potrebi pri-druživali vjernici laici. Liturgija treba raznolikost službi kako bi sav narod

2

NAŠAtemaSL

UŽ

ITEL

JI prič

esti

prič

esti

Liturgijska obnova, koja se u Crkvi događa i razvija kroz posljednja četiri desetljeća, no-si sa sobom želju za sudjelovanjem cjeloku-

pne kršćanske zajednice u liturgijskim slavljima. Sudjelovanje zajednice i isticanje njezine subjek-tne zadaće u liturgiji Crkve očituje se, između osta-loga, i kroz novo definiranje pojedinih liturgijskih službā, pa i kroz uspostavu novih ili obnovljenih. Ipak, govor o pojedinim liturgijskim službama ne može započeti njihovim nabrajanjem i isticanjem njihovih specifičnih zadaća, nego govorom o litur-giji koja očituje i tvori zajedništvo svih te o zajed-nici koja je prvi služitelj liturgijskoga slavlja.

Razmišljanje o službi izvanrednoga služitelja pričesti, unatoč potrebi pojašnjenja nekih poseb-nih pitanja glede ustroja ove službe te uvjeta i na-čina njezinoga podjeljivanja i vršenja, ne može bi-ti shvaćeno bez smještanja pričesti u okvir slavlja euharistije i bez smještanja službe izvanrednoga služitelja u okvir zajednice koja je prvi liturgijski služitelj. Stoga je u okviru ovih razmišljanja izni-mno važno govoriti o tim teološkim okvirima, pa i po cijenu da neka praktična pitanja, koja se uvijek pojavljuju u novome obliku, ostanu nedotaknuta.

Pričest – sakrament služenjaZapočnimo govorom o pričesti prema kojoj smje-ra služba o kojoj govorimo, služba izvanrednoga služitelja pričesti. Prvo što je potrebno istaknu-ti jest činjenica da je pričest u kršćanskoj tradici-ji Zapada nazvana communio, zajedništvo, ali pod teološkim vidom otajstvenoga sutjelovljenja kršte-nika s Kristom i krštenika međusobno. Nastanak i izvorni smisao te riječi, međutim, zadire dublje i ne zadržava se na pojavnome zajedništvu među ljudima: po svojoj tvorbi riječ communio (pričest) dolazi od cum i munus, što znači udioništvo u istoj službi, suodgovornost za istu zadaću. Opće (comu-nis) nije samo ono što pripada svima ili što se nu-di svima, nego ono za što svi osjećaju odgovornost,

Dar pričesti i dar služenja pričestiO zajedničarskoj i služiteljskoj dimenziji pričesti

Ante Crnčević

ono čemu su svi služitelji. Euharistijska commu-nio (pričest) združuje kršćane u istoj odgovornosti za Kristovo Kraljevstvo, za njegovu životnu prisut-nost u svijetu, za njegovo Tijelo koje je Crkva. Pri-čest nas same čini pričesnicima, tj. suodgovorni-ma, suslužiteljima u Kristovu djelu spasenja.

Prethodne misli daju nam spoznati da pričest, sakramentalno blagovanje Kristova Tijela, ne mo-že biti promatrana samo kao ‘hrana’ koja se da-je pojedincima. Euharistija je hrana Crkve, okr-jepa iz koje se rađa istinsko zajedništvo slaviteljā Kristova djela otkupljenja. Zato i liturgijski naziv compagnus (drug, sudrug), koji se pridružuje sve-cima, izvorno znači »dionik istoga kruha« (cum + panis), sublagovatelj, sustolnik ili, još jasnije, su-krušnik. Eklezijalno zajedništvo izrasta iz sustol-ništva kršćana s Kristom, iz blagovanja koje kr-šćane čini jedno s Kristom. Po euharistiji kršćani postaju dionici Kristova tijela i udovi jedan drugo-mu (Ef 4,25).

Krist, začetnik novoga života i vječnoga spase-nja, jest dar koji se u euharistiji blaguje. Blagovati taj dar, znači biti dionik, compagnus, novoga, bo-žanskoga života, života po Duhu Svetom. Liturgija bizantskoga obreda tu ‘životvornu’ snagu euhari-

Pričest ne može biti promatrana samo kao ‘hrana’ koja se daje pojedincima. Euharistija je hrana

Crkve, okrjepa iz koje se rađa istinsko zajedništvo slaviteljā Kristova djela otkupljenja.

stije izriče obrednim činom dodavanja kipuće vo-de (zéon) u kalež prije same pričesti uz riječi »Žar vjere dolazi od Duha Svetoga«. Tako euharistija po simboličkome činu blagovanja posreduje otajstve-no i životno udioništvo u božanskome životu i za-jedništvo s braćom. Riječ je o životnome udioništvu u životu božanskoga Trojstva, o božanskoj agape, iz koje prostječe koinonia, zajedništvo među ljudima.

3

živo vrelo 200888SLU

ŽITELJIpričesti

pričesti

Euharistija, shvaćena kao udioništvo u istome slu-ženju (communio) i kao okrjepa za novo kršćan-sko zajedništvo (compagnia), sve dionike pričesti upućuje na druge, na bližnje, prije svega na susla-vitelje. Euharistija je sakrament služenja. Ona ak-tualizira (tj. sakramentalizira) Kristovo služenje, pretačući ga u snagu kršćanskoga služenja svima. Valja se prisjetiti da je i samo ustanovljenje euha-ristije, kao predznak Kristove Pashe, smješteno u okvir zajedništva i sustolništva. Slaviti euharisti-ju »njemu na spomen« nije moguće ako se slav-ljem ne izražava zajedništvo koje je oživljeno Kri-stovom prisutnošću. Intimizam slavlja stoga nije istinski spomen na Kristovo predanje koje je čin služenja, čin darivanja za druge: »Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje« (Lk 22,19).

Nutarnje jedinstvo slavlja euharistijeEklezijalno zajedništvo ipak ne može biti plod pri-manja pričesti nego je plod otajstva u kojem se Bog spasenjski daruje i u kojemu zajednica po pričesti participira. Zato govorimo o pričesti koja je teološ-

ki nerazdvojna od slavlja sakramenta euharistije koja je spomenčin Kristova djela otkupljenja.

Novozavjetna rečenica »Isus uze kruh, zahva-li, razlomi i dade«, koju gotovo u identičnome obli-ku susrećemo u novozavjetnim opisima umnože-nja kruha (Mt 15,36), u opisima oproštajne večere s učenicima (Mk 14,22; Mt 26,26; Lk 22,19), u opi-su susreta Uskrsloga s dvojicom učenika u Ema-usu (Lk 24,30) te u Pavlovu govoru o euharistiji prve kršćanske zajednice (1Kor 11,23-25), posta-la je ključem za teološku interpretaciju sakramen-ta euharistije i za oblikovanje samoga slavlja euha-ristije. Danas s većom jasnoćom uočavamo da su glagoli uze, zahvali, razlomi i dade, koji ocrtavaju Kristove ‘euharistijske’ čine, postali središtem za oblikovanje slavlja euharistije: iz onoga uze obli-kovana je priprava darova; zahvali daje tematsko, sadržajno i književno usmjerenje euharistijskoj molitvi, a glagoli razlomi i dade pružaju idejni okvir oblikovanju obreda pričesti. Takva uteme-ljenost slavlja euharistije ističe da je u čitavome slavlju naglasak prvenstveno na Kristovu činjenju, na njegovu prinosu sama sebe i njegovu darivanju sama sebe za nas. Sintaktičko jedinstvo spomenu-te rečenice ipak nije tako jasno očitovano u samo-me slavlju u kojemu ponekad nedostaje teološke sintakse među pojedinim dijelovima obreda i ja-snoće da je Krist činitelj i prinosa i zahvaljivanja i dara. Obrednost, naime, lako upadne u iskušenje da čovjeka stavi u prvi plan te progovara o naše-mu daru, o našoj pjesmi, molitvi… Ne bi se smjelo izgubiti iz vida da smo u liturgiji uvijek su-dionici Kristova djela otkupljenja, pri-česnici njegova da-ra spasenja. Liturgija nas pridružuje njegovu ot-kupiteljskome djelu.

Na tome tragu razmišljanja valja nam primi-jetiti da je pričest pod nekim vidovima razumije-vanja i pristupa još uvijek značenjski odvojena od slavlja u koje je obredno smještena. Stanovita raz-dvojenost pričesti od slavlja euharistije vidljiva je u liturgijskoj glazbi, u liturgijskim gestama i vjer-ničkome držanju, u načinu sudjelovanja u pojedi-nim obrednim gestama, u načinu interpretiranja pojedinih dijelova obreda.

Glede glazbe lako je zamijetiti da emfatičnost prvoga dijela slavlja euharistije, liturgije Riječi, pa

Pričest je udioništvo u Kristu i njegovu Tijelu, Crkvi.(Beate Heinen, 1994.)

4

NAŠAtemaSL

UŽ

ITEL

JI prič

esti

prič

esti

i same euharistijske molitve, kod pričesti odjed-nom utihne i pretvara se u interiornost i intimi-zam. Do tada snažno isticano zajedništvo odjed-nom ustupa mjestu intimizmu premda ćemo u katehezi reći da je pričest vrhunac zajedništva. Ra-di jasnoće spomenut ću da sve euharistijske pje-sme nisu ujedno i prikladne pričesne pjesme. Ta-ko rado pjevani himni Adoro te devote (Klanjam ti se smjerno) ili Ave verum svojim glazbenim izri-čajem ne sugeriraju zajedništvo okupljenih nego potiču na intimno i individualno poklonstvo pred euharistijskim prilikama pa, stoga, ne odražavaju prikladan stav zajednice u pričesti koja je sustol-ništvo, čin zajedništva i radosti. Tekstovi nastali prema teološkoj matrici koja je u prvi plan stav-ljala govor o Kristovoj prisutnosti, ili tekstovi ko-ji su izrasli iz individualističke duhovnosti i pobož-nosti, ne mogu biti najprikladniji za pričest koja je zbilja, događajnost zajedništva Crkve s Kristom i s njegovim djelom spasenja.

Geste i stavovi tijela, koje veliki dio vjernika možda i nesvjesno slijedi u pristupu pričesti, po-kazuju način razumijevanja pričesti. Ako stajanje, uspravan pogled, poklici i zajedništvo očitovano kroz različite oblike prate prvi dio slavlja, Liturgiju Riječi, valja nam se pitati zašto to zajedništvo oči-tovano gestama i držanjem tijela nestaje kod pri-česti. Potreba za klečanjem, za traženjem ‘kutka’ u crkvi nakon pričesti, za zatvaranjem u sebe, poka-zuju nam da se pričest još uvijek shvaća individua-listički, kao osobno sjedinjenje s Kristom, a ne kao pritjelovljenje Crkvi koja je Tijelo Kristovo.

Ponekad i sami duhovni poticaji koji prate pri-stup pričesti, zacijelo s dobronamjernošću, pogo-duju upravo takvome individualističkome shvaća-nju. Katkada, naime, duhovna misao koja prati i interpretira čin pričesti smjera k »duhovoj priče-sti«, premda je riječ o sakramentalnosti euharisti-je, dakle o zbiljnosti Krista u Crkvi i Crkve u Kristu. Nerijetko kod pričesti kao da prestaje zajedništvo pjesme, zajedništvo pokreta i stavova tijela, zajed-ništvo molitve i zahvaljivanja za primljeni dar… Zato sabranost i tišina koja je očevidna kod pri-česti u našim crkavam nije uvijek znak istinskoga sudjelovanja. Ona može biti znak razjedinjenosti, znak poniranja u osobni život, u osobnu duhov-

nost i pobožnost, do mjere da se eklezijalni i pas-halni karakter euharistije potpuno zanemare.

Ovaj govor o nutarnjemu jedinstvu pričesti sa slavljem euharistije potreban nam je da bismo mogli govoriti o naravi i vlastitosti liturgijskih slu-žitelja potrebnih za aktivno, potpuno i skladno su-djelovanje zajednice u slavlju euharistije i u slav-ljeničkom pristupu pričesti. Služba izvanrednoga služitelja pričesti smješta se u okvir aktivnoga su-djelovanja zajednice u slavljenome otajstvu. Riječ je o službi koja je prvenstveno u službi zajednice i zajedništva, a ne u službi pričesti kao takve.

Potrebno je, stoga, istaknuti da pričest tre-ba otkrivati i naglašavati zajedništvo koje je ra-slo kroz navještaj i slušanje riječi, kroz zajednič-ko iskazivanje hvale u euharistijskoj molitvi. To zajedništvo doseže svoj vrhunac u pričesti. Za za-jedništvo blagovanja potrebno je vrijeme, prava mjera vremena. Zato kriterij kojim se određuje je-su li potrebni izvanredni služitelji pričesti, nije jed-

Liturgijska služba izvire iz Kristova služenja Crkvi.(Andreas Felger)

5


ŽITELJIpričesti

pričesti

nostavno želja da se pričest što je vremenski mo-guće više skrati, nego želja da pričest traje u mjeri koja pogoduje doživljavanju zajedništva. Iznimno dugo trajanje pričešćivanja vjernika može naruši-ti dinamiku zajedništva i prekinuti komunitarnu i eklezijalnu napetost, pa će nužno vjernike odve-sti u intimnost vjere i u osobnu pobožnost, ili pak u rastresenost. U tom će slučaju izvanredni služi-telji biti potrebni, no ne iz razloga vremena nego iz razloga poticanja i čuvanja zajedništva. S dru-ge strane, postojanje službe izvanrednoga služite-lja pričesti u nekoj zajednici ne daje pojedincu niti toj službi status redovitosti i primjenjivosti za sva-ko slavlje. Zato, ako na slavlju sudjeluje manji broj vjernika, aktiviranje službe izvanrednoga služite-lja pričesti može trajanje pričesti svesti na obred-ni i vremenski minimum koji neće biti dostatan da se razvije dinamika i iskustvo zajedništva. Stoga se služba izvanrednoga služitelja pričesti, kao i druge službe, imaju uvijek gledati u okviru slavljeničke i komunitarne naravi čitave zajednice.

Dar služenja DaruUspostava liturgijskih službā koje se aktiviraju na osobit način u služenju kod euharistijskoga blago-vanja, vođena je još jednom teološkom mišlju, du-boko ukorijenjenom u liturgijsku tradiciju. Euha-ristija je uvijek dar, donum, aktualizacija Kristova dara spasenja, pa je potrebno da ta dimenzija Bož-jega darivanja bude u pričesnim obredima i gesta-ma vidljiva na što je moguće jasniji način. Štoviše, potrebno je paziti da obredno oblikovanje pričesti ne zasjeni dimenziju božanskoga darivanja.

Prvi oblik isticanja te dimenzije darivanja jest služba drugoga kod pričesti. Potreban je drugi kako bismo razumjeli i doživjeli da je pričest dar u zajednici, u Crkvi, dar posredovan službom Crkve. Stoga najstarija kršćanska tradicija nije poznava-la samopričešćivanje, tj. nije bilo predviđeno da bi u slavlju euharistije itko sam sebe pričestio. Čak i kad bi sām papa predsjedao euharistiji, njega bi pričešćivao đakon. Još u VIII. stoljeću Ordines Ro-mani svjedoče da bi nakon lomljenja kruha papa odlazio na katedru, a đakon bi mu donosio pričest i bio služitelj pričesnoga (komunitarnoga) dariva-nja, nakon čeka bi papa bio služitelj pričesti bisku-

pima, a svećenici bi i đakoni dijelili pričest narodu. Ovdje pak nije naglasak na hijerarhijskome ustro-ju nego na komunitarnosti koja izranja iz Euhari-stije koja je dar. Ako je pričest communio u svojoj definiciji, onda se ta dimenzija zajedništva treba očitovati i u samome načinu pričešćivanja.

Zanimljivo je zamijetiti do koje je mjere indivi-dualnost pristupa oblikovala naše današnje shva-ćanje euharistije i pričesti. U mnogim suvremenim jezicima gotovo da je iz govora izblijedio izravni go-vor koji govori o služitelju pričesti i pričesniku, te ustupio mjesto refleksivnoj formi glagola pričesti-ti – pričestiti se (tal. comunicarsi). Premda stupa-mo pred euharistijski stol i ondje po službi Crkve, po službi svećenika, đakona, akolita ili izvanredno-ga služitelja, postajemo dionici otajstvenoga zajed-ništva s Kristom i Crkvom, mi ćemo reći da smo se pričestili. Kao da govorom niječemo ili ne vidimo službu Crkve bez koje nema euharistije.

Služba izvanrednoga služitelja pričesti smješta se u okvir aktivnoga sudjelovanja zajednice u slavljenome otajstvu. Riječ je o službi koja je prvenstveno u službi zajednice i zajedništva,

a ne u službi pričesti kao takve.

Razlika je više nego semantičke naravi. Sinta-gma »uzeti pričest« (to take communion) ili glagol »pričestiti se« predstavljaju pričest kao čin vjerni-ka, osobni čin pobožnosti; ističe se da ja nešto či-nim, a ne da se u Crkvi meni ili za mene nešto čini. Potrebno je, međutim, ne izgubiti iz vida da se eu-haristija, budući da je dar, ne uzima nego prima. Upravo na tome tragu valja nam razumijevati i li-turgijsku odredbu koja proglašava neprikladnim i zabranjenim način euharistijskoga blagovanja u kojemu se posuda s euharistijskim kruhom ostav-lja na oltaru te vjernike poziva da pristupe oltaru i sami se pričeste. Dojmljivost te obredne geste ne može biti opravdanje da se njome zasjeni dimen-zija euharistijskoga darivanja po službi Crkve.

Pričest je Božje darivanje Crkvi. Službe ko-je se uspostavljaju za slavlje euharistije ističu to Božje darivanje. To je očito i u samoj terminologi-ji. Ne govorimo o izvanrednome djelitelju nego o

6

NAŠAtemaSL

UŽ

ITEL

JI prič

esti

prič

esti

izvanrednome služitelju pričesti. Služitelj nije dje-litelj. Onaj koji se daruje, on je Djelitelj, On sām sebe predade, jednom zauvijek, kako kaže posla-nica Hebrejima. A svaki put kad slavimo spomen-čin njegova predanja, u nama se aktualizira i posa-dašnjuje otajstvo predanja i darivanja. Liturgijski su služitelji u službi toga predanja koje zajednicu čini »jedno s Kristom« i njegovim služenjem svi-ma, communio u punome smislu riječi.

Razmišljanja idu korak dalje, pa kazuju da ne-ma izvanrednosti darivanja ili izvanredne pričesti te stoga ne bi moglo biti ni izvanrednih služitelja. Liturgija je uvijek ordo, red. Ne trpi izvanrednost, pa se minister extraordinarius, izvanredni slu-žitelj pričesti, u nekim krajevnim Crkvama radi-je naziva »pomoćni služitelj«, minister auxilia-ris. Možda nije u ovome trenutku važno koji ćemo termin odabrati, ali i samo nazivlje može usmjera-vati i bistriti naše misli o liturgijskim služiteljima, pa tako i o izvanrednome služitelju pričesti, koji je služitelj Božjega otajstvenoga darivanja u Crkvi.

Pričesna dinamika zajedništvaPristupanje pričesti u slavlju euharistije oblikova-no je obrednim činima koji promiču komunitarni značaj pričesti. Prije svega pričesna procesija go-vori o uzajamnosti hoda. Hod pričesnika prema ol-taru i služiteljev hod do mjesta pričešćivanja pred oltarom slika su eshatološke procesije: pričest an-ticipira eshatološki susret »nas koji hodimo« s »Onim-koji-dolazi«. Radost eshatološkoga susre-ta u pričesti, koja nosi sliku svadbene gozbe Crkve s Kristom Zaručnikom, liturgija je nekoć nastojala ja-snije obredno naglasiti. Tako je Hildegarda iz Bin-gena odredila da redovnice u njezinoj zajednici pri-česti pristupaju u bijeloj haljini, s krunom koja nosi lik Jaganjca, a monasi iz opatije Cluny prije priče-sti su izuvali obuću i pričest primali na svečanome sagu, urešenu cvijećem… Takvu eshatološku radost zacijelo ne odražava obredna gesta primanja priče-sti u stavu klečanja, što se javlja tek od XIII. stoljeća (dakle u doba kad se pričest smješta u okvir pietiz-ma i naglašene individualističke pobožnosti).

Pričesna pjesma, koja prati procesiju, također je bremenita porukom o pričesnome zajedništvu. Zanimljivo je primijetiti da najstarija svjedočan-

stva pričesne pjesme (IV. st.) govore o responzori-jalnome glazbenom obliku koji predviđa pjevanje u alternaciji, tj. ulogu pjevača i zajednice. Ta izmje-na zadaća u pričesnoj pjesmi i komplementarnost pjevanja posreduju da pričest bude shvaćena u za-visnosti o drugima. Što se više naglašava zajedniš-tvo (koinonia, communio), to je prisutnija svijest o potrebi drugih i o našoj usmjerenosti na druge.

Pričesni kruh je uvijek razdijeljeni kruh. Ra-zlomljeni i razdijeljeni kruh ne govori samo o bla-govanju, o utaživanju gladi, pa i kad je riječ o du-hovnoj gladi. Razdijeljeni kruh upućuje na druge, štoviše, poziva na prihvaćanje gladi da bi drugi primili kruh. Iz razdijeljenoga kruha izranja egzi-stencijalni imperativ euharistijskoga zajedništva i ljubavi sa snažnom porukom: nije moguće dostoj-no pristupiti pričesti ako pored nas netko gladan ostaje neprimijećen, netko komu je potrebno pru-žiti kruh za jelo.

Liturgijski služitelji pričesti, redoviti ili izvan-redni, svojom službom pokazuju da je pričest po-sredovani dar koji izgrađuje euharistijski odnos u Crkvi: odnos radosnoga služenja i darivanja.

Euharistija aktualizira Kristovu žrtvu na križu. Pričešću postajemo pričesnici Kristova spasenja.

7


ŽITELJIpričesti

pričesti

Akoliti – služitelji u Službi BožjojIvica Žižić

Među različitim liturgijskim službama povjerenim Kristovim vjernicima lai-cima posebno se ističe služba akolita,

akolitat. Rimska Crkva je sve do 1972. godine držala akolitat četvrtim, najvišim stupnjem tzv. »nižih redova«. Motu proprijem Ministeria qu-aedam (1972.), kojim papa Pavao VI. uspostav-lja službe (ministeria) čitača i akolita, a doki-da »niže redove« (ordines), akolitat je povjeren vjernicima laicima. Time je on izuzet iz ‘klerič-kog’ staleža, premda ga se redovito podjeljuje kandidatima za đakonat i prezbiterat bivajući tako svojevrsni ‘prijelazni’ stupanj prema redo-vima, a pod vidom ‘pripreme’ za buduću službu Riječi i Euharistiji. Ipak, vrijedi naglasiti da je služba akolitata ‘laička’ služba, povjerena isklju-čivo muškarcima (CIC, kan. 230 § 1.), koja se te-melji na općem svećeništvu vjernika primljenog u krštenju. Ona, naime, ni u kom slučaju nije us-postavljena kao zamjenska služba, niti kao ispu-njavanje eventualnih funkcionalnih potreba bo-goslužja, nego kao vlastita i stalna služba, vazda u odnosu prema drugim liturgijskim službama, ukorijenjena u onom temeljnom odnosu pre-ma cjelini službe Božje odakle crpi svoj smisao. Ukratko, akoliti su službenici u službi Božjoj, a samim time i služitelji euharistijskoj zajednici.

U službi euharistijskoj zajedniciIako semantički sadržaj termina akolit (grčki akolouthos, latinski sequens) upućuje na služ-bu ‘pratioca’, nju se nipošto ne može svesti na jednostavnu ceremonijalnu ‘pratnju’, kakva je nekoć postojala u papinskoj liturgiji, kao što je nije moguće poistovjetiti s današnjom ‘mini-strantskom’ službom. U sadašnjem bogosluž-ju akoliti imaju precizno određenu liturgijsku i izvanliturgijsku službu čiji se smisao ponajbolje iščitava iz obreda postavljanja akolitā. Kod po-stavljanja akolitā biskup ističe da će oni imati udjela u euharistiji, koja je vrhunac i izvor služ-

be Crkve. Njihovo dioništvo na euharistijskom otajstvu, kao principu Crkve, konkretizira se u pomoći đakonima i prezbiterima kod euhari-stijskoga stola, kao i u službi izvanrednih slu-žitelja pričesti. Nadalje, biskup poziva izabrane da nastoje obilatije živjeti od Gospodnje žrtve i istoj se savršenije suobličiti, te svaki dan sebe prinositi Bogu kao ugodnu duhovnu žrtvu.

Premda akolit znači pratilac, ta se službane može svesti na ceremonijalnu pratnju kao ni na pasivnu prisutnost ministranata u liturgiju.

Euharistijski duh i duhovnost akolita potiče iste na ljubav prema onima s kojima blaguju jed-no Kristovo Tijelo, posebno prema bolesnima i nemoćnima. Time se jasno pokazuje eklezijalna i euharistijska narav akolitskoga služenja: povezni-ca njihova djelovanja u liturgiji i izvan nje jest dje-latna ljubav koja izranja iz euharistijskoga dariva-nja Crkve te se stoga i produžuje u posebnu brigu prema onima koji ne mogu sudjelovati kod euha-ristijskoga stola. U istom obredu kojim se podje-ljuje služba akolita, biskup poziva na molitvu da Gospodin svojim blagoslovom ojača izabranike za vjerno služenje Crkvi, da budu postojani u svo-joj službi, vjerno dijele kruh života te rastu u vje-ri i ljubavi na izgradnju Crkve Božje. Pružajući im pliticu s kruhom i kalež s vinom potiče ih da budu takvi da mogu dostojno služiti stolu Gospodnjem i stolu Crkve. I motu proprio Ministeria quae-dam (MQ, VI.) podcrtava njihovu službu ‘pomoć-nika’ kod oltara u pripravi i u slavlju euharistije te potvrđuje da su oni, uz ostale službe, također izvanredni služitelji pričesti. Naposljetku, narav službe akolita euharistijskoj zajednici pretpostav-lja disponiranost akolita koji u vjerničkoj zajed-nici svjedoči iskrenu ljubav prema Kristovom Ti-jelu, a svojim primjerom ponazočuje služiteljsku narav euharistijskog svetkovanja.

8

NAŠAtemaSL

UŽ

ITEL

JI prič

esti

prič

esti

Akoliti i euharistija:stalne i izvanredne službeSpomenuti motu proprio (MQ, VI) razlikuje stalne i izvanredne dužnosti akolita. Postavljeni akolit obavlja službu ‘pomoćnika’ prezbiteru i đakonu u procesiji, tijekom euharistijskog slav-lja, osobito prigodom prinosa darova. Akolitu također biva povjerena priprema liturgijskoga prostora kao i suradnja u pripravi vjernika za djelatno sudjelovanje u bogoslužju te na osobiti način priprema drugih liturgijskih službenika.

Razvidno je iz isticanja ovih osnovnih i stal-nih dužnosti te iz uvriježene liturgijske prakse da se službu akolita veoma često poistovjeću-je sa službom ‘ministranta, premda potonja ni-je ustanovljena niti redovna služba. U svakom slučaju, djeca, koja u većini slučajeva obavljaju službu ministranta, nipošto ne mogu biti ako-liti niti poistovjećeni s akolitima, osobito kada se radi o rečenoj trostrukoj pripravi za euhari-stiju. Budući da služba akolita podrazumijeva ozbiljnu pripravu i nosi sa sobom odgovornost, razumno je i razborito nju povjeravati isključi-vo zrelim osobama. Zrelost, teološka priprava i eklezijalna osjetljivost, kao i uzorni odnos pre-ma vjerničkoj zajednici i euharistijskom zboro-vanju odlike su koje bi trebale obilježavati vjer-nika prikladnog za službu akolita.

Kao izvanredni djelitelj pričesti akolit po-maže svećenicima i đakonima dijeliti pričest kada u slavlju sudjeluje veći broj vjernika, ka-da nema dovoljno svećenika i đakona ili pak ka-da su svećenici i đakoni spriječeni nekim dru-gim ozbiljnim razlogom. U odsustnosti đakona, akolit ‘preuzima’ njegovu službu pri oltaru: pri-pravlja oltar kod prinosa darova, pomaže sve-ćeniku kod pričešćivanja pod obje prilike te, na-posljetku, čisti i sprema liturgijsko posuđe.

Među drugim dužnostima koje se tiču euha-ristijske službe valja naglasiti da akoliti, u ne-dostatku đakona i prezbitera, nose i podjeljuju pričest onima koji ne mogu sudjelovati na eu-haristijskom slavlju, odnosno, u posebnim slu-čajevima, popudbinu umirućima. Prigodom euharistijskoga klanjanja, također u nedostatku prezbitera i đakona, akolit izlaže i pohranjuje

Presveti Oltarski Sakrament. Međutim, akolitu je uskraćeno podjeljivati blagoslov kao i blago-slivljati u drugim izvanrednim prigodama, pri-mjerice, kad predvodi bogoslužje časova, čime se ta služba jasno razlikuje od sakramentalne službe đakona, prezbitera i biskupa.

Iz navedenih redovnih i izvanrednih mje-rodavnosti, razvidno je da se akoliti, službeni-ci u službi Božjoj, ujedno nalaze u neposrednoj

Za službu akolita pretpostavlja se zrelost, teološka priprava, eklezijalna osjetljivost

kao i uzorni odnos prema vjerničkoj zajednicii euharistijskom zborovanju.

službi euharistijskoj zajednici te unutar nje ne samo obavljaju povjerene im dužnosti, nego i na vlastiti način ‘animiraju’ bogoslužje. U plu-ralnosti službi u okviru zajedničarskoga dina-mizma sabrane Crkve, akoliti ponazočuju opću svećeničku narav naroda Božjega preporođe-nog u krštenju, punu predanost vjerničke za-jednice sakramentalnoj razmjeni i djelatno su-djelovanje na Otajstvu sakramenta ljubavi. Ako je, naime, euharistija očitovanje Crkve u nje-zinom najdubljem identitetu, tj. u navještaju i služenju, u svetkovanju djela spasenja, te ako je to djelovanje su-djelovanje na Kristovom otku-piteljskom činu, biva razvidnim da različite cr-kvene službe, hijerarhijski usklađene, u svakom liturgijskom slavlju, artikulirano ponazočuju svećeničku narav naroda Božjega (LG 10).

Čitači i akoliti posebni su predstavnici litur-gijske zajednice kao »integralnog subjekta« sa-kramentalnoga događaja (C. Militello). To pred-stavništvo ipak ne oslobađa ostatak zajednice vjernika od djelatnog sudjelovanja jer liturgija ne predviđa gledatelje, nego uvodi u su-dioniš-tvo, u svojevrsnu kon-celebraciju čitavoga sve-ćeničkog naroda Božjega. Upravo se u tom smi-slu očituje ‘umreženost’ različitih liturgijskih službâ i redova u cjelovitoj formi sakramental-nog događaja. Svaka služba po svojoj naravi i na svome mjestu sinkronijski tvori euharistiju prinoseći euharistijskoj zajednici svoje služenje izraslo iz odnosa prema Kristovom sebedarju i

9


ŽITELJIpričesti

pričesti

velikodušno se odnosi prema drugim službama u onom skladu čiji je tvorac Duh Posvetitelj.

Nedjeljna euharistija i pričest bolesnicimaNa kraju ovoga kratkog razmatranja valja se ukratko osvrnuti na problematično posredova-nje nedjeljne euharistije te predložiti neka na-čela u vidu angažiranja akolitā u nedjeljnom eu-haristijskom zajedništvu. Nedostatak đakona i akolita u desetljećima iza nas kritično se odra-zio na liturgijski pastoral nedjelje. Posredovanje euharistije ad extra dosada se preoptimistično povjeravalo medijima s ishodom zanemariva-nja stvarnih potreba vjerničkih zajednica, oso-bito onih najugroženijih bolešću i nemoću.

Televizijski prijenos euharistijskih slavlja na nacionalnoj razini nastojao se motivirati crkve-nom brigom posebno za bolesne, starije i nemoć-ne osobe, odnosno, za sve one koji su iz bilo kojega valjanog razloga spriječeni sudjelovati u euhari-stiji u svojim župnim zajednicama ili pak na slav-ljima na razini biskupija prigodom velikih svet-kovina. U stvarnosti, televizijski prijenosi su, u velikom dijelu slučajeva, prenosili ‘fragmente’ eu-haristijskoga slavlja, vodeći se načelom selekcije u ‘režiranju’ televizijskoga prijenosa mise. Na ovom mjestu nije moguće zaći u kritičko sagledavanje či-tave problematike, koja teško opterećuje liturgij-ski pastoral i sliku Crkve u »medijskoj konstruk-ciji javnosti«. Ipak, čini se da je briga za bolesne i nemoćne, kojom se nastoji oprav-dati nužnost televizijskog prijeno-sa euharistije, ugrožena latentnim motivima medijske spektakulariza-cije katoličanstva, osobito kada je riječ o velikim svetkovinama. Eu-haristijska kultura nedjelje ne može se nikako zadovoljiti televizijskim prijenosom niti se zaustaviti na vir-tualnoj brizi za bolesne i nemoćne. Ona zahtijeva stvarnu brigu crkve-nih zajednica o bolesnima i nemoć-nima, a to se na najodličniji način očituje kroz posredovanje euhari-stijskoga zajedništva sklopljenog u samom nedjeljnom svetkovanju.

Uloga euharistijskoga služenja đakonā, akolitā i izvanrednih služitelja pričesti, u tom smislu, trebala bi se produžiti u redovno, ne-djeljno pohađanje i pričešćivanje bolesnika i nemoćnika. Razlog ponovne uspostave takve prakse, po uzoru na onu iz prvoga tisućljeća kr-šćanstva, kada je euharistijsko slavlje po sebi nalagalo sakramentalnu skrb o onima koji ne mogu sudjelovati, stoji u euharistijskom prin-cipu dana Gospodnjega, ali i u duhu euharistij-skog služenja crkvene zajednice koja po svojim službenicima, akolitima i đakonima posebno, stvarno očituje Crkvu služenja i djelatno vr-ši sakramentalnu skrb o svim udovima svoje-ga Tijela, posebno o nemoćnima i bolesnima. Iako je u tom slučaju služba akolita kao djeli-telja pričesti izvanredna, ona bi u ‘stalnom ne-dostatku’ đakona mogla biti redovita. Naime, akoliti u današnjemu liturgijskom pastoralu mogu dati nezamjenjivi prilog u oživljavanju upravo te središnje euharistijske dimenzije da-na Gospodnjega, koja u svojem sakramental-nom događanju obuhvaća sve članove Kristove Crkve i čini ih dionicima jednog Tijela i jedno-ga Duha.

Liturgijska služba akolita, baš kao i ona đa-konska, tijesno je vezana uz služenje bolesnima i nemoćnima, kako veli Pavao VI u Ministeria quaedam, potičući akolite na iskrenu ljubav, jer su u službi sakramenta ljubavi.

M. S

okol

/ Gla

s Kon

cila

10

NAŠAtemaSL

UŽ

ITEL

JI prič

esti

prič

esti

Služba izvanrednoga služitelja pričesti: smisao i ostvarenjeIvan Šaško

Premisa svakoga govora o izvanrednim služiteljima svete pri-česti jest ponajprije redovitost slavljenja otajstva euharisti-je. Dakle, najprije je istaknuto euharistijsko otajstvo, a zatim

redoviti oblik slavljenja unutar našega obreda. Moramo to urezati duboko u sebe da se među raznim pravnim i liturgijskim odredba-ma ne izgubi bit. Dakle, u središtu je otajstvo života i živo otajstvo od kojega je izgrađena Crkva i po kojemu svatko od nas vjernika sudjeluje u božanskome životu.

Osim toga, treba se priviknuti na ime služitelj (minister), a ne djelitelj, kako se to do sada uobičajilo u našemu jeziku i praksi. Govoreći nedavno o ovoj temi služiteljima pričesti, koji su dobi-li dekrete za tu službu i koji ju vrše (neki i više od deset godina), osjećao sam se poput starih mistagoga koji su već krštenima, ini-ciranima u sakramente objašnjavali ono što su doživjeli u liturgij-skome slavlju, sa svime što iz toga iskustva proizlazi. Služba izvan-rednoga služitelja pričesti za veliki je dio naših zajednica novost, a tamo gdje i postoji, dobro se pitati o njezinu identitetu, crkve-nome ozračju i smislu. Tko je izvanredni služitelj pričesti i koje su mu mjerodavnosti? Želim pružiti sažetak, ali ujedno obuhvati-ti pogledom cjelovitost te službu.

Da bi se razumjelo o čemu je riječ valja se osvrnuti na povi-jest i izvore službe izvanrednoga služitelja pričesti, a zatim na poimanje služenja i službe u Crkvi nakon Drugoga vatikanskog koncila.

Razlog nastanka izvanrednosti – služenjeGlede povijesnoga prethodništva, odmah treba razbiti dojam da je to neka novost u odnosu na euharistijsko slavlje prijašnjih sto-ljeća. Od 2. st. povijest Crkve poznaje vjernike laike koji su ima-li zadaću čuvanja i dijeljenja svete pričesti kao popudbine (viati-cum) za one vjernike koji su bili na umoru, odnosno u smrtnoj opasnosti. Ta je potreba rođena iz okolnosti u kojima je Crkva djelovala. Radilo se o malobrojnim zajednicama kršćana, raspr-šenima na velikim područjima, neobranjenima i često žrtvama progonstava. Razumljivo je stoga što su se ljudi u smrtnoj opa-snosti željeli posljednji put pričestiti. Iz toga je konteksta – iako još ne u institucionaliziranome obliku – nastala posebna služba u kojoj je svoje obrise dobivao lik izvanrednoga služitelja pričesti, odnosno laika koji je zadužen za tu veoma važnu zadaću.

10

EUH

ARIS

TIJS

KOkla

njan

jepr

ičes

tikla

njan

jepr

ičes

tikla

njan

jepr

ičes

tikla

njan

jepr

ičes

ti

11


ŽITELJIpričesti

Druga se primjedba odnosi na pitanje službe u Crkvi. Služba, ministerium i minister se ne definiraju po vlasti, moći, važnosti ko-ja bi bila iznad drugih, nego na tragu Isusova navještaja i življenja u služenju drugima. Nerijetko se, nažalost događa da se i u crkve-nim službama počinje služiti pojmovima unutar odrednica prava i povlastica. Riječ minister obično se i simpatično tumači s pomoću složenice: minus ter, što znači ‘triput manji’. I ta je služba, kao uo-stalom sve službe u Crkvi, vezana uz potrebe bližnjega. Nema niti jedne službe u Crkvi koja bi promicala nečiju veličinu, bez povezni-ce s potrebama zajednice ili pojedinaca. Povijest poslijekoncilske Crkve pokazuje ponovno otkrivanje toga pojma služenja te iz njega crpi novu snagu za izgradnju Božjega naroda. Kao što je Trident-ski koncil u središte stavljao lik prezbitera/svećenika, Drugi je vati-kanski sabor premjestio naglasak na pastoralnu suodgovornost la-ikata u zajednici sa svojim pastirima i službenicima.

Raznolikost službāU okviru govora o službi, služiteljima i poslužiteljima u Crkvi, po-trebno je razlikovati tri vrste: a) U Crkvi postoje ponajprije zaređene službe, one koje su uteme-ljene na sakramentu svetoga reda: episkopat, prezbiterat, đako-nat, odnosno: biskup, prezbiter i đakon, kao zaređeni službenici.b) Druga je vrsta postavljenih službenika (koje neki zovu laičkim službama, odnosno služiteljima), tj. onih službā koje se podjelju-ju vjernicima laicima na temelju sakramenta krštenja i na temelju konkretne zbilje Crkve, kao zajedništva vjere, nade i ljubavi. Da-nas postoje dvije takve službe: lektorat i akolitat, odnosno službe-nici čitači (služitelji Riječi) i akoliti (služitelji oltara).c) Treća su vrsta službenici de facto ili činjenični službenici i služ-be (koje neki zovu i ‘dodijeljene službe’ ili poslužitelji), misleći pri-tom na službenike kojima se nešto daje povremeno/privremeno, zbog konkretnih potreba mjesne Crkve.

Polazeći od te podjele, razumljivo je da izvanredni služitelji pričesti pripadaju trećoj vrsti služba, naznačenih pod točkom c). Tu je službu definirao naputak Immensae Caritatis (Neizmjerna Ljubav) 1973. godine, a za službenicu/službenika koji ju može vr-šiti kaže da je to »zrela krštena i potvrđena osoba, muškarac ili že-na, zadužena za dijeljenje euharistijskoga kruha, bilo tijekom ili izvan misnoga slavlja«.

11

EUH

ARISTIJSKOklanjanjepričestiklanjanjepričestiklanjanjeklanjanjepričestiklanjanjepričesti

M. Rupnik /Centro Aletti

12

NAŠAtemaSL

UŽ

ITEL

JI prič

esti

prič

esti

Važno je uočiti kvalitativni skok koji se dogodio tim dokumentom. Naime, stari Zakonik kanonsko-ga prava iz 1917. laiku je zabranjivao dodirnuti li-turgijsko posuđe u kojemu su bile posvećene česti-ce. Dokument iz 1973., izrastao iz poimanja Crkve kako ju predstavlja konstitucija Lumen Gentium, otvara novi prostor i omogućuje nov stav u koje-mu se iz naglašeno hijerarhijskoga ustroja prelazi na naglašeniji ministerijalni ustroj, tj. ustroj Crkve koja ima svoje službe. Sve to u skladu s duhom no-sivoga pojma, a to je ‘Božji narod’ u kojemu Duh Sveti svakomu vjerniku i vjernici daje milosti koje ih osposobljuju za vršenje različitih zadaća koje su potrebne i korisne Crkvi.

Naputak Immensae Caritatis kaže da je izvan-redni služitelj pričesti vjernik laik koji se, priklad-no pripremljen, treba odlikovati kršćanskim življe-njem, vjerom i ponašanjem. Treba gajiti pobožnost prema Presvetoj euharistiji i treba biti svjedok Kri-sta pred drugim vjernicima. Jednako se tako odre-đuje da u tu službu ne bude imenovan nitko tko bi mogao izazvati čuđenje kod drugih vjernika. To, s jedne strane, očituje vezu koja treba postojati iz-među kršćanske zajednice i službenika, a s druge naglašava da dijeljenje pričesti nije samo liturgij-ska gesta, iako je ta bogata značenjem, nego je do-prinos izgradnji Crkve sa svim vjernicima, posebi-ce sa starima i bolesnima.

Mandat i liturgijski okvirove izvanredne službeOva služba, odnosno mandat za nju, ima različito trajanje o kojemu odlučuje mjesna crkvena vlast. On je, tamo gdje je ona zaživjela na dublji i razvi-jeniji način, obično protegnut na razdoblje od tri do pet godina. U tome se, naime, vidi izvanred-nost te službe koja se ne daje za cijeli život, te je vezana uz trajnu formaciju ili pojedine tečaje-ve u kojima se produbljuje teološka i općecrkve-na materija povezana s euharistijskom pobožno-šću. U tu službu imenuje i za nju daje dopuštenje dijecezanski biskup (mjesni ordinarij) na temelju konkretnih zahtjeva koje iznesu pojedine župe, a službenik je ovlašten vršiti tu službu samo u okvi-ru župe kojoj pripada i za koju je dobio ovlaštenje. To je razumljivo, jer je pitanje izvanrednosti pita-nje konkretne zajednice.

Gledano liturgijski, ova služba ima svoju para-lelu u postavljenoj službi akolitata. Opća uredba Rimskoga misala kaže: »Ako nedostaje uspostav-ljeni akolit, za služenje se pri oltaru i kao pomoć svećeniku i đakonu mogu odrediti poslužitelji laici, koji nose križ, svijeće, kadionicu, kruh, vino, vodu, a oni mogu biti također opunomoćeni za dijeljenje svete pričesti kao izvanredni služitelji.« (br. 100)

U broju 162. nastavlja: »U dijeljenju pričesti sve-ćeniku mogu pomagati i drugi nazočni prezbiteri. Ako

Liturgija otvara pristup Božjem Kraljevstvu.Crkva bl. Dj. Marije Bogorodice, Loppiano, Italija.

13


ŽITELJIpričesti

pričesti

njih nema, a broj pričesnika bude velik, svećenik mo-že u pomoć pozvati izvanredne služitelje svete priče-sti, tj. uspostavljenoga akolita, ili pak druge vjernike koji imaju poslanje za službu izvanrednoga služite-lja pričesti. U slučaju potrebe svećenik tu službu mo-že jednokratno povjeriti i drugim prikladnim vjerni-cima. Ti služitelji ne pristupaju oltaru dok se svećenik ne pričesti, a posuđe s prilikama presvete euharistije primaju uvijek iz ruke svećenika slavitelja.«

Ne bi bilo prikladno da se zbog nedostatka redovitih služitelja u liturgiji oni zamjenjuju

neredovitom službom te tako uvede neredovitost kao nešto samo po sebi razumljivo. Iznimne okolnosti ne smiju prerasti u redovitost.

zaključaka. Svakako bi trebalo izbjeći proizvoljna rješenja gotovo mjesnoga karaktera.

Kod izvanrednoga se služitelja pričesti opet po-javljuje pitanje njegove izvanrednosti, budući da on ne treba biti tijekom cijeloga slavlja poslužitelj oltara. Takva redovitost zahtijeva i redovitost odje-će. Sve, dakle, ovisi o naravi i vrsti odnosa prema slavlju u kojemu sudjeluje.

Mjerodavnosti služitelja pričestiDakle, izvanredni služitelj pričesti ima ovlasti u slje-dećim područjima liturgijskih slavlja i pastoralne djelatnosti (nabrajam prema redoslijedu važnosti):1. Nositi svetu pričest u domove starijih i bolesnih vjernika koji ne mogu doći u crkvu. To je glavni cilj koji je potaknuo na uspostavnjanje ove izvanred-ne službe. Nositi euharistijskoga Krista onima ko-ji ga trebaju, osobito na blagdane i u povezanosti s liturgijskim slavljem, tako da se stvori “slavljenič-ka zajednica” svih vjernika. U tim slučajevima on je donositelj dvostrukoga dara: posvećenoga kruha i Božje riječi, prema načinu koji je utvrđen obred-nikom za obred pričešćivanja bolesnika od stra-ne izvanrednih službenika. U konkretnim župnim slavljima to se može oblikovati na taj način da se u kontekstu obreda pričesti u euharistiji podjele ho-stije u prikladnim posudicama za one vjernike ko-jima će nakon mise ona biti dana. Time se jasno ističe veza pričesti sa slavljem te zajednice.2. Dijeliti pričest tijekom euharistijskoga slavlja, kada su ispunjena dva uvjeta: a) kada je broj vjerni-ka takav da bi se, bez te izvanrednosti, pričešćivanje pretjerano odužilo te time otežalo dinamiku cjelovi-tosti euharistijskoga slavlja; b) kada za to ne postoje prisutni prezbiteri ili đakoni. Tu treba jasno reći da prisutnost izvanrednoga služitelja pričesti ni na koji način (osim zdravstvenih razloga) ne oslobađa sve-ćenika da dijeli pričest. Tomu treba dodati da izvan-redni služitelj ne smije ‘zasjeniti’ ulogu prezbitera kao redovitoga služitelja. Iako je pričest ista, obred pričešćivanja treba urediti na takav način da se vidi nosivost i smisao pojedine službe.3. Kada u nekoj zajednici nema prezbitera ili đako-na, tada izvanredni služitelj pričesti može biti ovla-šten da predvodi nedjeljno slavlje službe Riječi, te podijeli pričest vjernicima.

Predstavljanje i odjećaKada izvanredni služitelj pričesti prvi put vrši svo-ju službu, predsjedatelj slavlja predstavlja ga zajed-nici. U toj prigodi trebao bi mu biti predan čestič-njak (ciborij), odnosno liturgijska posuda iz koje će pričešćivati, čime se na simboličkoj razini pred za-jednicom događa stanovita inicijacija u službu toj zajednici. Odjeća za takva služitelja nije propisana na općoj razini, ali bi trebala biti definirana na kra-jevnoj razini ili pak naznačena kao odjeća o čijemu izgledu odlučuje dotični ordinarij.

Iako je najpoželjnije cjelovito oblikovno rješe-nje koje bi, poglavito na razini Hrvatske biskup-ske konferencije, ponudilo normu o razlikovnim elementima odjeće postavljenih (akolit, lektor) i izvanrednih služba (koje su dobile svoju ‘redovi-tost’ pod općim imenom ‘ministranti’), smatram neupitnim početi od činjenice da je alba temeljni odjevni predmet svake liturgijske službe.

Imajući to u vidu, razlikovni odjevni elemen-ti trebaju se oblikovati služeći se istom logikom po kojoj je to učinjeno u zaređenim službama (ne opo-našajući ih!). U zaređenim službama je razlikovni element ponajprije štola (đakon – svećenik), odno-sno odjevni predmet koji se odijeva na albu (dal-matika, misnica) ili pak pokrivalo za glavu (npr. biskupska mitra), te dodatni elementi (npr. prsni križevi, palij). Slijedeći međusobnu povezanost, a ističući različitost, nije teško doći do prihvatljivih

14

NAŠAtemaSL

UŽ

ITEL

JI prič

esti

prič

esti

4. Može dijeliti pričest izvan euharistijskoga slavlja u crkvi ili u oratoriju u kojemu se čuva Presveto.5. Dopušteno mu je izložiti Presveto javnomu što-vanju vjernika u pokaznici ili stavljajući ciborij na oltar te ga, nakon klanjanja, vratiti u svetohranište.

Posebno ističem doprinos koji u toj službi mo-gu imati žene, poglavito u mjeri ljubavi prema sta-rima, bolesnima, hendikepiranima, ljudima s po-sebnim potrebama...

Prikladnost kandidatai podjeljivanje službeU svjetlu iznesenoga razvidno je da je riječ o služ-beniku kojega odlikuje ministerijalnost, tj. služe-nje zajednici u zadaćama koje su mu dane i izvan-rednost, što u pravnome smislu znači da je riječ o ne-trajnoj službi, nego o vremenski ograničenoj i o pomoćnoj službi.

Vjernici i vjernice koji vrše neku službu u Cr-kvi odgovaraju na poziv. Tako je i s izvanrednim služiteljem pričesti. On je pozvan glasom predstoj-

nika zajednice; njega zove zajednica vjernika, a on pak sebe stavlja na raspolaganje zajednici i njezi-nim potrebama.

Izbor se vrši prema stvarnim potrebama (stvar-na veličina župne zajednice; broj starih i bolesnih), a ne na temelju osobnih očekivanja pojedinaca. Stoga smatram važnim da izbor prolazi putem važ-nih tijela župe, kao što je župno pastoralno vijeće.

Iako svaka biskupija može prilagoditi kriterije svojim okolnostima, u okvirima općecrkvene nor-miranosti, u izboru kandidata obično se vodi briga o nekoliko kriterija:

da dob ne bude manja od 25 godina; da postoji sposobnost za življenje otvorenih

i vedrih međuljudskih odnosa; da je prepoznatljiva ozbiljnost življenja

kršćanskoga poziva, kako na moralnoj takoi na profesionalnoj razini;

da postoji raspoloživost življenja te službe bez sebičnih interesa;

da se već prije očitovala angažiranost u nekoj župnoj ili socijalnoj djelatnosti;

da postoji osobni ozbiljan i odgovoran hod u vjeri, hranjen slušanjem Riječi, sudjelovanjem u liturgiji i djelatnoj ljubavi, s jasnom crkvenošću;

da u tim osobama živi otvorenost za daljnju formaciju.

Glede same procedure, treba vidjeti najpriklad-niji način za pojedinu biskupiju. Jasno je da potvr-da i dopuštenje kandidatima dolazi od (nad)bisku-pa, a on se, u primanju i obradi prijedloga i zahtjeva, može služiti osobito (nad)biskupijskim Uredom za liturgiju.

Zahtjev podnosi onaj tko je odgovoran za neku zajednicu. Tako će upravitelj župe podastrijeti za-htjeve za: 1. župu; 2. za ženske i muške laičke redov-ničke zajednice (na prijedlog redovničkih poglava-ra); 3. za razne domove (npr. staračke), odmarališta, zavode, na području župe – ako oni nemaju svoga kapelana – nakon što pribave mišljenje o kandidati-ma od strane odgovornih za te institucije.

Tamo gdje postoji vlastiti kapelan, njemu pripada dužnost podnošenja zahtjeva. U ženskim i muškim re-dovničkim zajednicama, u kojima ima zaređenih služ-benika, to je odgovornost tamošnjih poglavara.

Po pričesti smo, iako mnogi, dionici jednoga Kruhada bismo bili jedno u Kristu. (Andreas Felger)

15


ŽITELJIpričesti

pričesti

LITURGIJSKIkalendar

KOLOVOZ 10 N DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 11 P Sv. Klara Asiška, djevica, spomendan Ez 1,2-5.24-28c; Ps 148,1-2.11-14; Mt 17,22-27 12 U Svagdan, ili: Sv. Ivana Franciska de Chantal Ez 2,8 – 3,4; Ps 119; Mt 18,1-5.10.12-14 13 S Svagdan, ili: sv. Poncijan i Hipolit Ez 9,1-7; 10,18-22; Ps 113,1-6; Mt 18,15-20 14 Č Sv. Maksimilijan Kolbe, prezb. i mučenik, spomendan Ez 12,1-12; Ps 78,56-62; Mt 18,21 – 19,1 15 P UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE, svetkovina 16 S Svagdan, ili: Sv. Stjepan Ugarski; Sv. Rok Ez 18,1-10.13b.30-32; Ps 51; Mt 19,13-15 17 N DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU 18 P Svagdan: Ez 24,15-24; Otpj. pj.: Pnz 32,18-21; Mt 19,16-22 19 U Svagdan, ili: Sv. Ivan Eudes; Ez 28,1-10; Otpj. pj.: Pnz 32,26-27-28.30.35c-36; Mt 19,23-30 20 S Sv. Bernard, opat i crk. naučitelj, spomendan Ez 34,1-11; Ps 23,1-6; Mt 20,1-16a 21 Č Sv. Pijo X., papa, spomendan Ez 36,23-28; Ps 51,12-15.18-19; Mt 22,1-14 22 P Blažena Djevica Marija Kraljica, spomendan Iz 9,6-15; Ps 21,1-8; Lk 1,26-38 23 S Svagdan, ili: Sv. Ruža Limska Ez 43,1-7a; Ps 85,9-14; Mt 23,1-12 24 N DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU 25 P Svagdan, ili: Sv. Ljudevit; Sv. Josip Kalasancijski 2Sol 1,1-5.11b-12; Ps 96,1-5; Mt 23,13-22 26 U Svagdan: 2Sol 2,1-3a.14-17; Ps 96; Mt 23,23-26 27 S Sv. Monika, spomendan 2Sol 3,6-10.16-18; Ps 128,1-2.4-5; Mt 23,27-32 28 Č Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj, spomendan 1Kor 1,1-9; Ps 145,2-7; Mt 24,42-51 29 P Mučeništvo svetoga Ivana Krstitelja, spomendan Jer 1,17-19; Ps 71,1-6b.15.17; Mk 6,17-29 30 S Svagdan: 1Kor 1,26-31; Ps 33; Mt 25,14-30 31 N DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU

RUJAN 1 P Svagdan: 1Kor 2,1-5; Ps 119,97-102; Lk 4,16-30 2 U Svagdan: 1Kor 2,10b-16; Ps 145,8-14; Lk 4,31-37 3 S Sv. Grgur Veliki, papa i crkveni naučitelj, spomendan 1Kor 3,1-9; Ps 33,12-15.20-21; Lk 4,38-44 4 Č Svagdan: 1Kor 3,18-23; Ps 24,1b-6; Lk 5,1-11 5 P Svagdan: 1Kor 4,1-5; Ps 37; Lk 5,33-39 6 S Svagdan: 1Kor 4,6-15; Ps 145,17-21; Lk 6,1-5

Odgovorni za zajednice nedvojbeno trebali bi dostaviti dokumentaciju koja se, redovito, sastoji od zahtjeva za svakoga službenika, uz izjavu o spre-mnosti i raspoloživosti, prema obrascima koje pri-prema (nad)biskupija. Što se tiče skupnih zahtje-va za obnavljanje onih mandata koji istječu iduće godine, trebat će podnijeti zahtjev na kraju godine. Svakako treba prirediti i neki obred blagoslova za uvođenje u tu službu tijekom nedjeljne ili blagdan-ske mise. Obredno povjeravanje liturgijske službe pred zajednicom jasnije pokazuje da je riječ o služ-bi koja se daje zajednici.

Otvoreno je i pitanje formacije. Možda je do-bro misliti na nekoliko etapa:a) Početna formacija – prije primanja mandata.

Tu formaciju treba osmisliti Ured za liturgiju, zajedno s (nad)biskupijskim pastoralnim in-stitutom, tamo gdje on postoji, ili s nekom slič-nom institucijom.

b) Trajna formacija prati i podupire tu službu, su-očavajući se s aktualnim pitanjima i s duhov-nim rastom, što može biti organizirano na ra-zini biskupije, ali i na razini dekanata, župnih i drugih zajednica.

c) Formacija za posebne službe nudi potrebne mjerodavnosti za posebne kontekste (bolesni-ci, euharistijska klanjanja, pričešćivanje izvan mise i sl.)

ZaključujemKontekst, u kojemu svaka Crkva živi, iznosit će na površinu i stvarne potrebe zajednice i zahtjev za odgovorima kada su službe u pitanju. Ne bi bi-lo dobro da se iz same činjenice nedostatka redo-vitih službenika jednostavno uvede neredovitost kao nešto što je samo po sebi razumljivo. Nika-da liturgiji nije bio koristan skok koji je od iznim-ke stvorio pravilo. Okolnosti u kojima Crkva živi izazov su za sposobnosti vjernika i za pravo shva-ćanje značenja koje ima određeni oblik službe. Ne odgovoriti službom na stvarnu potrebu zajedni-ce, ozbiljno je zanemarivanje pastoralnoga djelo-vanja. Ovdje bi propust bio utoliko veći, jer je ri-ječ o daru euharistije od kojega živi Crkva. Ipak, valja se više truditi oko redovitih službā, kako bi i izvanrednost imala puniji smisao.

16

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanje1Kr 19,9a.11-13a

Tvoj kralj se evo tebi vraća ponizan.

Čitanje Prve knjige o KraljevimaU one dane: Dođe Ilija na Božje brdo Horeb, uđe u neku pećinu i prenoći u njoj. I gle,eto k njemu riječi Gospodnje. Glas mu reče: »Iziđi i stani u gori pred Gospodinom. Evo Gospodin upravo prolazi.« Pred Gospodinom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Gospodin nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Gospodin nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Gospodin nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđei stade na ulazu u pećinu.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 85,9ab-14

Otpjev: Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje!

Da poslušam što mi to Gospodin govori:Gospodin obećava mir.Zaista, blizu je njegovo spasenjeonima koji ga se bojei slava će njegova prebivati u zemlji našoj.

Ljubav će se i vjernost sastati,pravda i mir zagrliti.Vjernost će nicat iz zemlje,pravda će gledat s nebesa.

Gospodin će dati sreću,i zemlja naša urod svoj.Pravda će stupati pred njim,a mir tragom stopa njegovih.

Drugo čitanjeRim 9,1-5

Htio bih ja sâm proklet biti za braću svoju.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Istinu govorim u Kristu, ne lažem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom:

Prijedlozi za pjevanje

Ulazna: 220 Gdje god su dvojicaOtpjevni ps.: 110 Pokaži nam, GospodinePrinosna: 237 Mir svoj, o BožePričesna: 850 Klanjam ti se smjernoZavršetak: 794 O mila Majko (1. i 3. kitica)

Devetnaesta nedjelja kroz godinu 10. kolovoza 2008.

Ulazna pjesmaPs 74,20.19.22-23

Pogledaj, Gospodine, na Savez svoj, i život svojih siromaha ne zaboravi zauvijek. Ustani, Bože, zauzmi se za svoju parnicu, ne zaboravi vike onih koji te zazivaju.

Zborna molitva

Svemogući vječni Bože, smijemo te zvati svojim Ocem. Daj da nam u srcu poraste duh sinovstva te uđemo u obećanu baštinu. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, prinosimo ti darove koje si nam ti udijelio. Molimo te, primi ih iz ruku svoje Crkvei snagom Duha pretvori u otajstvo spasenja,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaIv 6,52

Kruh koji ću ja dati tijelo je moje,za život svijeta, govori Gospodin.

Popričesna molitva

Gospodine, pričestili smo se tijelom i krvlju tvoga Sina. Ta pričest neka nas spasi i utvrdi u svjetlu tvoje istine,po Kristu, Gospodinu našemu.

DEV

ETN

AEST

A nedj

elja

nedj

elja

17

živo vrelo 200888

Molitva vjernikaBraćo i sestre, Bogu Ocu koji nas oslobađa straha i liječi od malovjernosti, uputimo svoje molitve proseći dar čvrste i pouzdane vjere. Molimo zajedno: Učvrsti nam vjeru, Gospodine. 1. Za tvoju Crkvu, koja je na putu prema

vječnoj domovini: pomozi joj da bude čuvarica čvrste i cjelovite vjere te svi ljudiu njoj nađu sigurnost života, molimo te.

2. Za sve vjernike koji su opterećeni sumnjama: ražari im vjeru svojim Duhom da u svim životnim iskušenjima prepoznaju i osjete snagu tvoje prisutnosti, molimo te.

3. Za sve koji u našemu narodu nose odgovornost za opće dobro: prodahni ih svojom istinom i potakni da se u ljubavi prema svima zauzimaju za svakoga čovjeka, molimo te.

4. Za nas okupljene na ovom slavlju: daj da okrijepljeni riječju i tijelom tvoga Sina vjerno živimo njegovo evanđelje, molimo te.

5. Za preminulu našu braću i sestre: pridruži ih svojim svetima i izabranima, molimo te.

Svemogući Bože, ti si siguran oslonac i svjetlo našoj vjeri. Primi naše ponizne molitve i obdari nas milošću da nikada ne posumnjamo u tebe, po Kristu, Gospodinu našemu.

silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu.Da, htio bih ja sâm proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svojepo tijelu. Oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i slava, i savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja; njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaPs 103,5

U Gospodina ja se uzdam,duša se moja u njegovu uzda riječ.

EvanđeljeMt 14,22-33

Zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuPošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo.A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu.Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«Riječ Gospodnja.

DEVETN

AESTAnedjeljanedjelja

Kad nastupi protivni vjetar, učenici se prestrašiše…Hunterov Psaltir, Engleska, oko 1170.

18

OTAJSTVO i zbiljaD

EVET

NAE

STA ne

djel

jane

djel

ja

Dva puta u 14. poglavlju evanđelist Matej na-glašava Isusovo povlačenje u osamu i mo-litvu. Prvi put nakon što je dočuo da je

Herod ubio Ivana Krstitelja, a drugi nakon što je nahranio mnoštvo. Premda ne opisuje što se do-gađalo u molitvi, Matej ističe da se Isus povlači i moli sām. Isusova je molitva zaštićena od tuđih pogleda. O njoj nema izvješćā. U nju ne prodi-re znatiželja. Ni evanđelist ne ulazi u nju, osim u trenutcima kad je Isusova molitva važna i čita-teljima, kao što je slučaj s molitvom u Getseman-skom vrtu. Ona je tako i zaštićena i otvorena.

Isus odlazi u osamu, ali nije sām. Molitva ni-je osamljenost. Ona se doduše događa u osami, ali osama je vrijeme u kojem je Isus najmanje osamljen. U osami molitve ulazi se u odnos. U najvažniji odnos! Opažamo kako se odnosi grade samo ako za njih ima-mo vremena. Nose nas samo odnosi koji su narasli u odvojenosti od svakodnevice, daleko od pogleda i znatiželje, brbljavosti i skrbi, daleko od poslova.

Iz tog odnosa Isus dobiva snagu kojom govori i čini. U pozadini njegova hodanja po vodi stoji mo-litva u osami, odnos s Ocem. Taj mu odnos omo-gućuje gospodstvo nad prirodnim silama. Hodanje po vodi valja vidjeti i kao sliku Isusove vlasti nad si-lama smrti. Apostoli su u lađi izloženi upravo tim protubožjim silama. Lađa je bila šibana valovima i protivnim vjetrom, kaže Matej. Učenici su ugroženi. To je razlog zašto Isusovo približavanje doživljavaju kao približavanje utvare. Njihova reakcija pokazu-je njihovo stanje. Strah i krik: Utvara! To je obiljež-je učenika kad su sami i izloženi protivštinama. U strahu se i približavanje pomoći čini užasnim. Strah iskrivljuje zbilju. On i Spasitelja pretvara u ugrozu.

Strah je ovdje zajednički. Nije samo osob-ni, usprkos našem vremenu koje insistira na stra-hovima pojedinaca. Strah je zajednički kao što je i percepcija zbilje kod učenika zajednička. Pa ipak, premda je zajednička, ona je kriva. Pripadnost gru-pi, posebno zatvorenoj grupi, ne jamči ispravni po-gled na zbilju. Naprotiv! Što je grupa zatvorenija i ugroženija, to je spremnija na suglasnost i jednogla-snost oko krivoga opažanja zbilje. Utvara! Kako je lako Učitelja pretvoriti u utvaru! Dovoljna je izoli-ranost od svijeta, ‘protivni vjetar’, noć i suglasje oko opasnosti koja im se približava. Kako se lako sve što

Vjera i strah

prelazi granice percepcije prestrašene grupe progla-šava utvarom, nerealnim, ugrožavajućim! Gdje god se pojavi fenomen utvare, koju vidi cijela grupa, po-trebno je baciti pogled na grupu samu.

Učiteljeva umirujuća prisutnost Isusov je odgovor sasvim adekvatan njihovom sta-nju i njihovoj reakciji: Hrabro samo! To je poziv na snagu koju oni već imaju. Isus računa s njihovom hrabrošću koju valja probuditi. Strah se ne pobje-đuje samo izvana. Valja aktivirati nutarnju ljudsku snagu. Isus se potom predstavlja: Ja sam! To je isto ime kojim se Jahve predstavio Mojsiju u gorućem grmu. To će ime biti jedan od razloga pobune pro-tiv Isusa. No, to ime je ujedno i način kako se čovjek predstavlja poznatima. Ne govorimo svoje ime i pre-zime kada kucamo na vrata svoje kuće. Predstavlja-mo se jednostavno riječima: Ja sam! Predstavlja-mo se glasom. Svatko se može predstaviti govoreći: Ja sam! U tim smo riječima svi isti. Bez razlike! No, svatko dok izgovara ove riječi pokazuje i svoju po-sebnost, razliku od svih drugih: predstavlja se svo-jim glasom. Posebnim, prepoznatljivim, jedincatim. Glas poznatoga smiruje strah. Nije važno što kaže. Važno je da govori, da se predstavi, da pokaže blizi-nu. Više od opisa samoga sebe čovjek se predstavlja glasom, gestama, načinom prisustva.

Glasom se, naravno, može i prijetiti drugima. Povišeni glas i prijeteći ton načini su kako se dru-gima ulijeva strah. Važno je stoga opaziti kako Isus svojim približavanjem i svojim glasom otkla-

va puta u 14. poglavlju evanđelist Matej na-glašava Isusovo povlačenje u osamu i mo-litvu. Prvi put nakon što je dočuo da je

teljima, kao što je slučaj s molitvom u Getseman-

Isus odlazi u osamu, ali nije sām. Molitva ni-je osamljenost. Ona se doduše događa u osami, ali »Malovjerni, zašto si posumnjao?«

19

živo vrelo 200888

ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječiRiječi Revnost za spasenje braće uz: Rim 9.1-5

Pavao naglašava prvenstvo Židova u naumu spasenja. Oni većinom nisu prihvatili navještaj evanđelja, pa je stoga u Pavlovu srcu »silna tuga i neprekidna bol« (Rim 9,2). To je moglo izazvati nevjericu rim-skih kršćana, pa se apostol poziva na Krista i na svoju savjest u Duhu Svetom (9,1). Ipak, njegova je ljubav prema narodu tako velika da bi radije sâm prihvatio prokletstvo i odijeljenost od Krista, ako bi to spasilo njegove sunarodnjake (9,3). Takvi osjećaji nisu utemeljeni tek na nacionalnoj solidarnosti, nego još više na teološkom promi-šljanju. Jer »Izraelci« su potomci Jakova, koji je baštinio Božja obeća-nja. Posinstvo, Slava, savezi, zakonodavstvo, sve je to plod obećanja i izabranja (9,4). Potomstvo koje je obećano praocima u punini je ostvareno u Isusu Kristu (9,5).

Darko Tepert

»Protivan vjetar« s kojim se susreće lađa simbol je iskušenja za nadu i pouzdanje u Gospodina. Učenici htjedoše ostati uz nahranjeno mno-štvo, a Isus ih šalje, štoviše »prisili«, da se prevezu prijeko. Sami, bez njega. Potrebna je čvrsta vjera koja će buditi pouzdanje u Odsutnoga, unatoč »protivnome vjetru«. A. C.

DEVETN

AESTAnedjeljanedjelja

nja strah. Ovdje otkrivamo važni ključ prepoznava-nja zbilje. Postoje iskustva prestrašenih ljudi koji u približavanju Svetoga ili približavanju Svetomu ui-stinu doživljavaju strah. On ih ponekada nuka i na kričanje. No, postoji i velika zbrka oko razumijeva-nja straha i krikova u blizini Svetoga. Olako se izvor straha pripisuje Svetome. Odveć brzo i površno se nudi rješenje odlaska od Svetoga.

Bez približavanja Svetoga ne bi bilo ni rješenja ugroženoga života ni smirenja oluje. Zbrka se stvara kad se prestrašenim i ugroženim ljudima sugerira da im svi problemi dolaze od blizine Svetoga. Matej, naprotiv, sugerira razlikovanje. Najprije valja uočiti da su učenici odvojeni od Učitelja. Potom su izlože-ni protivnom vjetru i mraku. Njihova prestrašenost je rezultat odvojenosti od Učitelja i izloženosti oluji. U takvom stanju približavanje Učitelja doživljavaju kao utvaru. No, Matej ne sugerira ideju da se odvo-je od Učitelja i izvor svoga straha pripišu njemu. Na-protiv! On nam otvara oči za razlikovanje odakle do-lazi strah, a odakle smirenje straha. Strah je stanje grupe. Strah ih drži zarobljenima. Iskrivljuje im zbi-lju. Taj se strah pobjeđuje susretom s Učiteljem.

Vjera pobjeđuje strahPetrova reakcija opisuje vjeru koja nadvladava strah. Petar vjeruje i ne vjeruje. Sumnja i želi nadvladati sum-nju. Matej ga opisuje kako uspijeva hodati po vodi isto kao i Isus. No, to može samo dok vjeruje da pred sobom ima Učitelja. Dočim se okrene opasnostima, uhvati ga

strah i počne tonuti. To je slika vjere koja nadvladava životne poteškoće hrabrošću hoda ususret Učitelju. S druge strane, odveć velika usmjerenost na poteškoće oduzima čovjeku njegove raspoložive snage. Ovdje leži sasvim jednostavna i duboka životna mudrost. Život-ne se poteškoće prevladavaju pogledom usmjerenim na izvor dobrote, a ne pogledom koji traži poteškoće. Daleko važnije je znati od čega živim, iz kojih izvora dobrote crpim snagu, za što se isplati truditi, negoli s čim se borim, gdje počinju, kako se pojavljuju i razvija-ju moji strahovi. Podjednako vrijedi i za razumijevanje drugoga. Nikoga ne razumijemo tako da upoznamo njegove strahove. Drugoga se razumije ako otkrijemo iz kojih izvora dobrote crpi svoju životnu snagu, što mu je važno i prema kojoj je dobroti usmjeren.

Važno je uočiti da Isus strah veže uz malovjer-je, uz nevjeru. Mala vjera se vidi po pogledu koji je usmjeren samo na poteškoće. Vjera je pogled usmje-ren na Isusovo približavanje. Na koncu Matej poka-zuje u čemu se sastoji vjera: u poklonu Isusu i u pri-znanju da je on Sin Božji. Vjera uistinu rješava ljudske strahove, ali vjera nije odnos sa samim sobom i bav-ljenje svojim strahovima. Ona je odnos s Isusom, Bo-gočovjekom. Vjera se pokazuje u hodanju po vodi, u usmjerenosti na Učitelja koji ima vlast nad valovima i vjetrom, ali ona nije spektakl nesvakidašnjega, ne-go sasvim jednostavni poklon Spasitelju koji dolazi u ljudsku sredinu. Vjera nije traganje izgubljenih i pre-strašenih ljudi za Bogom. Ona je otvorenost Bogu ko-ji u Isusu dolazi ugroženome čovjeku.

Ante Vučković

20

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeOtk 5115,19a; 12,1-6a.10ab

Čitanje Knjige otkrivenjasvetog Ivana ApostolaOtvori se hram Božji na nebu i pokaza se Kovčeg saveza njegova u hramu njegovu.I znamenje veliko pokaza se na nebu:Žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolimai mukama rađanja. I pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždere Dijete. I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom. I Dijete njezino bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. A Žena pobježe u pustinju gdje joj Bog pripravi sklonište. I začujem glas na nebu silan: »Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 45,10b-12b.16

Otpjev: Zdesna ti je kraljica u zlatnoj odjeći.

Zdesna ti je kraljica u zlatnoj odjeći,mnoštvom okružena.

»Slušaj, kćeri, pogledaj, prisluhni:zaboravi svoj narod i dom oca svog!«

»Zaželi li kralj ljepotu tvoju,smjerno se pokloni njemu.«

S veseljem je vode i s klicanjem,u kraljeve dvore ulazi.

Drugo čitanje1Kor 15,20-27a

Čitanje Prve poslanicesvetog Pavla apostola KorinćanimaBraćo! Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista, po čovjeku smrt, po Čovjekui uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 568 Na nebu se pokaza ili: 768 O divna djeviceOtpjevni ps.: Zdesna ti je kraljica (str. 39)Prinosna: 585 Majku Boga velikoga ili: 587 Zrakama sunca (gl. prilog ŽV 8/2006.)Pričesna: 160 VeličaZavršetak: 769 Svi u glas (5. kitica)

Uznesenje bl. Djevice Marije 15. kolovoza 2008.

Ulazna pjesmaOtk 12,1

Znamenje veliko pokaza se na nebu: žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.

Zborna molitva

Svemogući vjekovječni Bože! Ti si bezgrešnu Djevicu Mariju, Majku svoga Sina, tijelom i dušom uznio u nebesa. Podaj nam, molimo, da uvijek težimo za onim što je gore te budemo sudionici njezine slave. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Uzašao k tebi, Gospodine, naš odani prinos! Po zagovoru blažene Djevice Marijena nebo uznesene rasplamti nam srceognjem ljubavi da uvijek težimo k tebi, po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaLk 1,48-49

Svi naraštaji zvat će me blaženom jer mi velika djela učini Svesilni.

Popričesna molitva

Primili smo, Gospodine, spasonosna otajstva: daj nam, molimo te, na zagovor blažene Djevice Marije na nebo uznesene, prispjeti k slavi uskrsnuća,po Kristu, Gospodinu našemu.

UZ

NES

ENJEbl

. Djev

ice M

arije

bl. D

jevice

Mar

ije

21

živo vrelo 200888

Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu dolasku; potom – svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu. Doista, on treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt jer sve podloži nogama njegovim.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja

Uznesena je Marija na nebo; raduje se vojska anđela.

EvanđeljeLk 1,39-56

Velika mi djela učini Svesilni: uzvisi neznatne.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju do-prije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od rado-sti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«Tada Marija reče:»Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na ne-znatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, ras-prši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.«Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca,a onda se vrati kući.Riječ Gospodnja.

Molitva vjernikaSlaveći svetkovinu preslavne Djevice na nebo uznesene, svoje molitve uputimo Ocu nebeskom da nam već ovdje na zemlji udijeli iskusiti radost nebeske slave: 1. Crkvu, Zaručnicu Kristovu, pozvao si

da bude slika tvoga kraljevstva: rasvijetli je vedrinom svoga Duha da propovijedanjem i evanđeoskim nastojanjem svim ljudima pruži ozračje tvoje blizine, molimo te.

2. Sve krštenike, ti Gospodine, pozivaš da te slave vjerodostojnim življenjem krsne milosti: obdari ih snagom Marijina predanja da budu ustrajni graditelji novog neba i nove zemlje, molimo te.

3. Naše obitelji, Gospodine, ranjene su brigomza vremenito i prolazno: probudi u njima radost obiteljske molitve kako bi mogli prepoznavatii živjeti vrednote koje ne prolaze, molimo te.

4. Lik nebeske Majke okuplja danas mnoštvo vjernika koji se utječu tvojoj dobroti: obdari ih milošću koja im je po tvojoj volji potrebna i nadahni ih za istinski život evanđelja, molimo te.

5. Spominjemo se, Gospodine, braće koja u vjeri usnuše: primi ih u svoje nebesko kraljevstvo, molimo te.

Svemogući Bože, u Majci svoga Sina, blaženoj djevici Mariji, ostavio si nam najsjajniji primjer predanja tvojoj volji. Osnaži nas, molimo te, snagom njezine vjere da uzmognemo vjerno živjeti tvoju riječ te tako zavrijedimo biti dionici nebeske slave, po Kristu, Gospodinu našemu.

UZ

NESEN

JEbl. Djevice M

arijebl. D

jevice Marije

Marija je postala dionicom Kristove slave.(detalj poliptiha, Altenberg, oko 1330.)

22

OTAJSTVO i zbiljaU

ZN

ESEN

JEbl

. Djev

ice M

arije

bl. D

jevice

Mar

ije

Evanđelje pred nas stavlja susret dviju žena. Obje se nalaze u neobičnoj pustolovini vjere koja je na ljudskoj razini bila prilično opa-

sna. Elizabeta, prestara da bi ljudi njezinu trudno-ću smatrali normalnom, boji se nerazumijevanja, ismijavanja i ogovaranja. S druge strane Marija, djevojka koja se nalazi u opasnosti da – prema za-konu - bude kamenovana, jer je trudna prije braka. Dvije žene koje je pohodio Bog izložene su nerazu-mijevanju ljudi. Pa ipak, u svome susretu pronala-ze snagu za prevladavanje mogućih teškoća.

Ne možemo živjeti bez susreta s drugima, a opet je u životu najteže ući u taj prostor. Najčešće je on ispunjen strahom, a nerijetko ispraznim riječima, pokušajem premoći nad drugim ili pak zavišću koja je umotana u isprazne pohvale. Između Marije i Eli-zabete taj prostor ispunja Božja prisutnost koja se od njih ne odvaja do kraja života. Od zagrljaja dvi-ju rođakinja, koje rađaju hvalospjev i zahvalu Bogu za dar života kojemu do kraja ne poznaju ishodište ni odredište, do zagrljaja Boga i čovjeka u Isusu Kri-stu, do zagrljaja Boga i Marije kao slike Crkve u ne-beskoj slavi. Susret i blizina koja dokida strah čovje-ka pred Bogom i čovjeka pred čovjekom.

Usnuti i počinuti u BoguSreća je što se, od starine, nisu samo učeni teolo-zi bavili Marijom, već je ta žena bila i važnim li-kom u kršćanskoj umjetnosti. Tamo gdje teološko učenje i dogme pričinjaju zaprjeke i onemoguću-ju pristup cjelovitosti doživljaja, put mogu po-stati slike koje dohvaćaju ne samo razmišljanje i

razum, već i srce, tako da te iste istine koje su zbi-jene u katekizamske rečenice postaju živima, pri-hvatljivima cijelome čovjeku koji u njima prepo-znaje svoju vjeru i svoje poslanje.

Možda najslikovitiji i najdojmljiviji prikaz Ma-rijina uznesenja našao sam u jednoj od najstarijih Mariji posvećenih crkava u Rimu i na kršćanskome Zapadu, u četvrti Trastevere. U apsidi se nalazi Kri-stov lik na zlatastoj pozadini koji sjedi na ukraše-nome prijestolju, a pored njega je Marija kojoj Isus na rame stavlja ruku i kao da joj želi reći: »Dobro je da si tu. Možeš počinuti kraj mene.« Marija je odje-vena u svečanu kraljevsku (bizantsku) odjeću, a na glavi joj kruna, te izgleda da uživa u tome trenutku prihvaćenosti i Božje prisutnosti.

I Krist i Marija – kako se to ponekad može vi-djeti kod starijih i mudrih ljudi – zagledani su u daljinu, u mir koji im nitko ne može oduzeti. U ta-kvim prizorima, koje su ljudi uvijek željeli smje-stiti u crkve, osjeća se odsjaj drukčijega i drugo-ga svijeta. Na tim drevnim mozaicima nije važna scenografija, pozornica na kojoj se odigravaju pri-zori, već samo čovjek. Tu nije prikazan svijet koji iza svakoga kuta nudi neku novu zabavu, već svi-jet koji obećava radost i blaženstvo. Svijet je to ko-ji ne trči od praga do praga, od susreta do susreta koji ostavlja prazninu i pustoš, već nudi trajnost, substanciju (= ono što stoji ispod), bitnost koja je pod našim nogama i koju nikakve vanjske okolno-sti ne mogu uzdrmati. Danas se govori o ‘svijetu iskustava’, mladima se otvaraju polja novih svje-tova, nazvanih virtualnim svjetovima, nudeći do-

Život za zagrljaj Neba

S. M

aria

in Tr

aste

vere

, Rom

a, 13

. st.

23

živo vrelo 200888

Temelj vjere je činjenica da »Krist uskrsnu od mrtvih«. To je Božje djelo čije su posljedice trajne. Isus je Uskrsli. On je kao takav prvi-na. Prvina, odnosno prvina uroda predstavlja na simbolični način posvetu Bogu svega što je urodilo na zemlji (usp. Lev 23,10.17; Pnz 26,2.10). Krist je tako nazvan jer je prvi i jedini od mrtvih izišao iz vlasti smrti. Mrtvima su nazvani zapravo oni koji su usnuli i još snivaju. On je uskrsnuo kao jamstvo za sve usnule. Pavao suprot-stavlja čovjeka-Adama čovjeku-Kristu. O Adamu kao uzroku smrti pripovijeda nam Post 2,16-17; 3,17-19, gdje Adamov grijeh Pavao čita kao osudu čitavoga čovječanstva na smrt (usp. Rim 5,12-18). Krist je izvor uskrs nuća. Zato što će u Kristu svi biti oživljeni. Svi koji će biti oživljeni jesu oni koji su Kristovi već sada.

Mario Cifrak

ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječiKrist – prvina usnulih uz: Kor 15,20-27a

»Blažena ti što povjerova«, kliče Elizabeta pred Marijom. Marijina veličina izranja iz vjere. Velika se Božja djela događaju najprije »u vjeri«. Gdje nema vjere njegova se djela ne prepoznaju velikima.

C. T.

UZ

NESEN

JEbl. Djevice M

arijebl. D

jevice Marije

življaje koji bi trebali voditi u ispunjenje čuvstava. No, ono što im ta virtualnost ne može ponuditi, a što se može naći na ovakvim mozaicima, jest život-ni mir, utočište, milosrđe, sloboda i počinak.

Uznesenje je obećanje zbilje koja se odnosi na sve nas. Smrt, premda nas zapliće u svoju mrežu, ne može nas zatvoriti. U toj je mreži napravljen raspor Kristovim uskrsnućem i u njemu je i naš prijelaz, naša Pasha. Kada se bude ispunilo naše uzdizanje, naše će tijelo biti preoblikovano u nebe-sko i tada ćemo uskrsnuti od svih svojih umiranja. I prastari nas latinski naziv za ovaj blagdan – Dor-mitio, Usnuće – podsjeća da je smrt tek rođendan prijelaska u kojemu smrti više nema i da je naša zbiljska domovina nebo.

Nepripadnost zemljiSlike koje su nam pred očima, a vezane su uz današ-nju svetkovinu, obično prikazuju Mariju koja lebdi u društvu anđela iznad otvorena groba, praćena po-gledom apostola, na putu prema Presvetome Troj-stvu. Zato je prikaz Marije koja sjedi uz Isusa po-malo neobičan. I jedan i drugi način progovaraju o istini da čovjek u konačnici ne pripada zemlji i nje-zinim silama. Pa ipak, nekako mi je drži prikaz ko-ji nije izvanjski spektakularan i koji se usredotočuje na sržno. Naime, mozaici prikazuju ono bitno če-mu se čovjek nakon smrti nada. Na koncu naše-ga života, sa svim lomovima i sa svim neispunje-nim čežnjama i razočaranjima, ne padamo u tamnu osamljenost, već doživljavamo nježni zagrljaj i pri-

hvaćenost. Na svojemu cilju nećemo biti u nekome nejasnom lebdećem stanju, kako može sugerirati barokni način prikazivanja, već u zagrljaju Boga ko-ji je čovjeku došao pomoći u njegovim lutanjima.

Pa ipak, valja biti oprezan da se i ta svetkovina ne pretvori u moguće predbacivanje koje se često upućuje kršćanstvu, kako je naša vjera zapravo tek bespomoćna utjeha onostranoga; kako je to prije-vara za one koji si u životu ne mogu pomoći. Sta-ri nisu zatvorili okvir slike u onostranost. U taj su okvir stali ljudi koji su upućivali na Isusa i Mariju, a Marija svoju proslavu nije pridržala za sebe, već i ona sama pokazuje na Isusa. Onaj tko dopusti da ga Bog prihvati i zagrli, onaj tko moleći razmatra tu istinu vjere, u sebi doživljava isto što i Marija. I tko to može reći da nam takvi trenutci u nepostojano-sti svijeta ne trebaju? Jer ovo nije zatvoreno slavlje u sebe, već je komadić Uskrsa u Marijinu liku. Onaj tko ne može poštivati ni častiti nešto što je od nje-ga veće i što ga uvijek nadilazi, ne može shvatiti da-našnje slavlje. Ali onaj tko nekomu – pun udivlje-nosti – može reći: »Kako je lijepo što postojiš«, taj posjeduje ključ za čitanje današnjega otajstva.

Ovo evanđelje opet iznosi na vidjelo srž kr-šćanstva: ono je susret u kojemu od radosti tre-peri, zaigra novi život. A susresti vječnost ne znači pasivno čekati nešto što će doći poslije, što će biti tamo gore, već otkriti da treba nešto učiniti tu do-lje, da postoji kršćanski način življenja tjelesnosti u perspektivi neba.

Ivan Šaško

24

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeIz 56,1.6-7

Sinove tuđinske ću dovesti na svoju svetu goru!

Čitanje Knjige proroka IzaijeOvo govori Gospodin: »Držite se prava i činite pravdu,jer će uskoro doći moj spasi objaviti se moja pravednost.A sinove tuđinske koji pristadoše uz Gospodinada mu služe i da ljube ime Gospodnjei da mu budu službenici,sve koji poštuju subotu i ne oskvrnjuju jei postojani su u savezu mojem,njih ću dovesti na svoju svetu gorui razveseliti u svojem domu molitve.Njihove žrtve paljenice i klanicebit će ugodne na mojem žrtveniku,jer će se dom moj zvati dom molitveza sve narode.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 67,2-3.5-6.8

Otpjev: Nek te slave narodi, Bože, svi narodi neka te slave.Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,obasjao nas licem svojim,da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,svi puci tvoje spasenje!

Nek se vesele i kliču narodijer sudiš pucima pravednoi narode vodiš na zemlji.

Neka te slave narodi, Bože,svi narodi neka te slave!Bog nas blagoslovio, Bog naš!Neka ga štuju svi krajevi svjetski!

Drugo čitanjeRim 11,13-15.29-32

Neopozivi su dari i poziv Božji Izraelu.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Vama, poganima, velim:ja kao apostol pogana službu svoju


Ulazna: 217 Bože, tvoj smo svet narod ili: gl. prilog ŽV 7/2006.Otpjevni ps.: Neka te slave narodi (str. 38)

Prinosna: 232 Gospode primiPričesna: 154 Žeđa duša mojaZavršetak: 606 Majko Božja, sveta Marijo

Dvadeseta nedjelja kroz godinu 17. kolovoza 2008.

Ulazna pjesmaPs 84,10-11

Pogledaj, štite naš, Bože,pogledaj lice Pomazanika svoga!Zaista, jedan je dan u dvorima tvojimbolji od tisuću drugih.

Zborna molitva

Bože, onima koji te ljube pripravio si nevidljiva dobra. Daj nam smisao za pravu ljubav, da tebe u svemu i nadasve volimo te postignemo tvoja obećanja, koja nadilaze svaku želju. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Primi, Gospodine, ove prinose kojima se ostvaruje tajanstvena razmjena naših i tvojih darova. Mi tebi donosimo što si nam dao,a ti nam u svom daru podaj sama sebe,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 130,7

U Gospodina je milosrđei obilno je u njega otkupljenje.

Popričesna molitva

Gospodine, ovom pričešću dao si nam dioništvo u svome Sinu Isusu Kristu.Molimo te, da nas sveta otajstva preobraze na njegovu slikute se pridružimo njegovoj proslavi u nebu,po Kristu, Gospodinu našemu.

DVA

DES

ETA ne

djel

jane

djel

jaD

VAD

ESET

A nedj

elja

DVA

DES

ETA

25

živo vrelo 200888

Molitva vjernikaBraćo i sestre, Bog nas je u Kristu nas poučio kako valja ustrajno i ponizno moliti za dar spasenje. Vjerni Kristovoj riječi, uputimo svoje molitve nebeskom Ocu, zajedno proseći:Smiluj nam se, Gospodine!1. Za tvoju Crkvu: da bude zajednica svih ljudi

i naroda, ujedinjenih ispovijedanjem iste vjere, molimo te.

2. Za sve kršćane: da slijede Kristov put te jedniu drugima prepoznaju braću i sestre, molimo te.

3. Za svijet razdijeljen mnogim podjelama:tvoj dar spasenja neka bude snaga pomirenjai istinskoga zajedništva među svima, molimo te.

4. Za sve koji su odbačeni zbog svoga siromaštva, zbog vjere ili nacionalne pripadnosti: daruj im radost života i ne dopusti da u njima usahne nada u pobjedu Istine, molimo te.

5. Za ovu okupljenu zajednicu: daruj namduh iskrene molitve kako bi molitvabila hrana našoj vjeri, molimo te.

Svemogući Bože, s vjerom se utječemotvojoj dobroti. Primi naše molitve i okrijepi nasda se s predanjem zauzimamo za ovošto te molimo, po Kristu Gospodinu našemu.

proslavljam ne bih li na ljubomor izazvao njih, tijelo svoje, i spasio neke od njih.Jer ako je njihovo odbačenje izmirenje svijeta, što li će biti njihovo prihvaćanje ako ne oživljenje od mrtvih?Ta neopozivi su dari i poziv Božji!Doista, kao što vi nekoć bijaste neposlušni Bogu, a sada po njihovoj neposlušnosti zadobiste milosrđe, tako i oni sadapo milosrđu vama iskazanupostadoše neposlušni da i oni sada zadobiju milosrđe. Jer Bog je sve zatvoriou neposlušnost da se svima smiluje.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaMt 4,23

Isus je propovijedao evanđelje o Kraljevstvui liječio svaku nemoć u narodu.


O ženo, velika je vjera tvoja!

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme:Ode Isus i povuče se u krajeve tirskei sidonske. I gle: žena neka,Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući:»Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov!Kći mi je teško opsjednuta!«Ali on joj ne uzvrati ni riječi.Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.«On odgovori:»Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.«A ona će: »Da, Gospodine!Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tada joj Isus reče:»O ženo! Velika je vjera tvoja!Neka ti bude kako želiš.«I ozdravi joj kći toga časa.Riječ Gospodnja.

DVAD

ESETAnedjeljanedjelja

DVAD

ESETAnedjeljaD

VADESETA

Žena Kanaanka iziđe pred Isusa s molbom: »Gospodine, smiluj mi se!«(Paul Regny, 1955.)

26

OTAJSTVO i zbiljaD

VAD

ESET

A nedj

elja

nedj

elja

DVA

DES

ETA ne

djel

jaD

VAD

ESET

A

Čitajući evanđelja lako uviđamo da Isus ima osobito blizak odnos sa ženama, dje-com i bolesnima. U kulturi njegova na-

roda oni pripadaju malenima svijeta. Krist že-li pokazati da se velike stvari događaju upravo preko onih najmanjih koji su upućeni na druge. Sav njegov život odvija se unutar Božjeg obra-ćanja takvima. Anđeo se ukazuje Mariji i javlja da će postati majka, a na kraju se ukazuje žena-ma i javlja da je Isus uskrsnuo. Današnja zgo-da njegova susreta sa ženom Kanaankom, ko-ja ga moli da joj ozdravi bolesnu kćer, uklapa se u taj okvir.

SusretDo ovog susreta došlo je zahvaljujući izlasku. Isus je na izlasku iz Genezareta, a žena iz svo-je kuće. Bez izlaska nema susreta, a niti izlazak ima smisla bez susreta. Svaki susret ljudi otvo-renih za druge rađa plodovima. U ovom je slu-čaju urodio ozdravljenjem bolesne kćeri. Pri to-me Isus u svojoj iscjeliteljskoj djelatnosti snagu nalazi upravo u ženinoj vjeri. Tako se ovaj susret konkretnih pojedinaca pretvorio u susret Izrae-la s poganskim narodima.

U tom kontekstu je i ženino nazivanje Isusa Gospodinom, naslovom koji je bio pridržan sa-mo za Boga. Ona je u Isusu prepoznala Gospodi-na koji može dovesti »sinove tuđinske«, na svo-ju »svetu goru« i »Dom molitve za sve narode«, kako je najavio prorok Izaija u prvom čitanju. On objavljuje da Božja milost nije rezervirana samo za one koji tjelesno pripadaju izabranom narodu, nego da je otvorena i za »sinove tuđin-ske koji pristadoše uz Gospodina da mu služe«, a njihov je pristanak vidljiv u držanju prava i činjenju pravde.

Iako žena vapi »Smiluj mi se!« te kao da ga podsjeća na ‘peto blaženstvo’ i potiče da i sam ostvari ono što je naučavao, Isus ističe da je nje-gova prvenstvena zadaća spasenje Židova. Oni su djeca obećanja te nema vremena trošiti vrije-me na pogane koje su Židovi nazivali »psima«.

Ponosni, ali ne isključivi

Premda nama danas grubo zvuči, ljudima Isu-sova vremena ova je izreka bila posve bliska. Isus ju je čak ublažio deminutivom »psićima«. Ona vrlo dobro pokazuje kolike su prepreke sta-jale na ženinu putu do uslišanja. No, ovdje se ne radi najprije o čudu koliko o poučnom razgovo-ru. Osobito su snažne ženine riječi kojima ističe da i komadi kruha koji se daju djeci i mrvice ko-je padaju pred psiće pod stol dolaze s istoga sto-la. Time se oslikava Božji stol i njegova skrb za sve ljude. Bog je onaj koji od ljudi, često dove-denih u neljudski položaj, stvara djecu smješte-nu za Očev stol.

Kao što je Židovima teško bilo prihvatiti mo-gućnost da je njihov Bog ujedno i Bog pogana, tako će se kasnije javiti i teškoća s onima koji su iz poganstva pristupili kršćanstvu te u potpuno-sti odbacivali židovstvo. Zbog njih je Pavao ra-zvio posebno učenje o odnosu kršćana i Židova, a srž toga nauka nalazimo u današnjem drugom čitanju. Apostol ističe ulogu izabranog naroda u povijesti spasenja te iz toga razvija učenje o ne-zasluženom opravdanju. Ljudi se ne mogu uz-dati samo u sebe i svoje vlastito zalaganje, nego je Božja milost ona koju slobodno prihvaćamo ili odbijamo.

»Velika je vjera tvoja. Neka ti bude kako želiš!«(Todd Geoff)

27

živo vrelo 200888

Neposluh Bog liječi smilovanjem uz: Rim 11,13-15.29-32RiječiRiječiRiječiRiječiRiječiODJECIApostol Pavao obraća se »poganima« (Rim 11,13), misleći pri tom na kršćane koji su podrijetlom iz poganstva i nisu židovskoga roda. Nji-ma se obraća kao Židov i kao »apostol pogana« (11,13) kakvim ga je potvrdila Crkva (Gal 2,9-10), a njegovo je djelovanje, osim željom za spasenjem svih ljudi, motivirano i željom da »na ljubomoru« izazove svoje sunarodnjake, pa tako spasi i neke od njih. »Odbačenje« Žido-va, odnosno njihovo neprihvaćanje vjere, dovelo je do toga da se vje-ra počne širiti cijelim svijetom. Tako je njihovo odbačenje dovelo do »pomirenja svijeta«. Sukladno tome, i njihovo prihvaćanje vjere mora dovesti do velika ploda: »oživljenja od mrtvih« (Rim 11,15). U svemu tome očituje Božja milost (11,32) koju on iskazuje nad svim ljudima i narodima (11,30-31).

Darko Tepert

Zalogaji koji se blaguju za stolom i mrvice koje padaju pod stol dolaze od istoga kruha. Isti Kruh združuje sve ljude i posjeda ih za stol. Krist je došao da svi pristupe stolu i Kruhu života. (A. C.)

DVAD

ESETAnedjeljanedjelja

DVAD

ESETAnedjeljaD

VADESETA

ŽenaČini se bitnim istaknuti da je u događaju opisa-nom u evanđelju riječ o ženi. Dok su za Židove savez s Bogom i prenošenje vjere bili rezervira-ni za muškarce, Isus hvali ženinu vjeru. Ovo je jedini put u evanđelju da kaže za nekoga da ima veliku vjeru. Novost je to koju donosi evanđelje u odnosu na položaj žene u onodobnoj kulturi. U Crkvi je žena uvijek imala posebno mjesto, no čini se da se ono s vremenom izgubilo. Kršćan-stvo je zasigurno pridonijelo da žena ne ostane među onima malenima nego da zauzme svoje mjesto u društvu, ali je izgleda pri tome izgubila privilegirano mjesto u Crkvi.

Opisom ovoga susreta evanđelist Matej na-stavlja pouku o čistome i nečistome, pouku ko-ja je započela prigovorom farizeja zašto Isuso-vi učenici ne prakticiraju obredna pranja, što je također jedan od znakova razlikovanja Židova i pogana. Isus je i tu naglasio da je bitno ono što je u čovjeku, a ne vanjština. Koliko ta vanjština može biti opterećujuća vidi se i iz činjenice da se Isus povlači u krajeve tirske i sidonske. Riječ »povući se« uglavnom je vezana uz molitvu, ti-šinu i razmatranje. Isus za svoje povlačenja oda-bire mjesta koja za biblijskoga čovjeka nisu bila znak svetosti i pravovjerja, nego prije svega znak bezboštva, prostitucije i prihvaćanja poganskih kultova. Povlačenjem u takve krajeve Isus ne sa-mo da želi pronaći »izgubljene ovce doma Izrae-

lova«, nego i pokazati da nema mjesta na svijetu koje bi bilo nedostojno Boga. Gdje god je čovjek, ondje treba objaviti i Boga, bez obzira na sve ra-zličitosti među ljudima. Uvijek postoji ono što im je zajedničko, a to je da su ljudi - djeca Bož-ja. Isus i žena Kanaanka nemaju ništa drugo za-jedničko osim ljudskosti.

PoticajSusret s Riječju Božjom, koju je Crkva izabrala za današnju nedjelju, trebao bi nas potaknuti da se i sami opredijelimo biti na strani malenih svi-jeta, odlučno držeći pravo i čineći pravdu. To je način da preko nas slabih Bog učini velika djela. Kristova nas riječ ohrabruje na izlazak iz raznih regionalnih, nacionalnih, misaonih, ideoloških, religijskih i svih drugih ‘okvira’ kako bismo spo-znali plodnost susreta s drugima. Nerijetko će upravo njihova vjera, energija i polet biti na-ša životna snaga. Pri tome budimo postojani u svojoj vjeri, ali bez lažne sigurnosti da ne mo-žemo pogriješiti, kao ni da samo svojim djelima možemo postići spasenje. Ne prezirimo druge i drukčije, ali niti skrivajmo ono što jesmo da bi-smo im se svidjeli. Kao što teško prihvaćamo da postoje drukčiji, jednako tako hoteći im se pri-bližiti često niječemo sebe i skrivamo svoj pravi identitet. Budimo ponosni na ono što jesmo, ali ne budimo isključivi!

Slavko Slišković

28

OTAJSTVO i zbilja

Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu 24. kolovoza 2008.

Ulazna pjesmaPs 86,1-3

Prigni uho svoje, Gospodine i usliši me, spasi slugu svoga koji se uzda u te! Smiluj mi se, Gospode, jer povazdan vapijem k tebi.

Zborna molitva

Bože, ti ujedinjuješ srca vjernih da isto hoćei za istim teže. Daj narodu svome da ljubišto ti zapovijedaš i želi što ti obećavaš te u nestalnosti zemaljskog života onamo smjera naše srce gdje su prave radosti. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, jedinom žrtvom svoga Sina stekao si novi narod. Molimo te, daruj svojoj Crkvi jedinstvo i mir,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 104,13-15

Zemlja se nasićuje plodom ruku tvojih, Gospodine, da izvede kruh iz zemlje i vino što razvedruje srce čovječje.

Popričesna molitva

Gospodine, izliječi nas potpuno svojim milosnim djelovanjem. Stvori nam novo srce da uvijek činimo što je tebi milo,po Kristu, Gospodinu našemu.

Prijedlozi za pjevanjeUlazna: 211 Isus Krist je slika Božja ili: gl. prilog ŽV 6/2007.Otpjevni ps.: Gospodine, vječna je ljubav tvoja (gl. prilog ŽV 8/2005.)Prinosna: 230 Darove prinesitePričesna: 247 Uzmite, jediteZavršetak: 841-842 Ti moj si Bog

Prvo čitanjeIz 22,19-23

Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove.

Čitanje Knjige proroka IzaijeOvo govori Gospodin Šibni,upravitelju dvora:»Lišit ću te tvoje službei otjerati s tvog mjesta;i u onaj dan pozvat ću svoga slugu Elijakima, sina Hilkijina.Obući ću mu tvoju haljinu,tvojim ću ga pojasom opasati, tvoju ću mu vlast predati u ruke te će biti otac žiteljima jeruzalemskimi kući Judinoj. Metnut ću mu na plećaključ od kuće Davidove:kad otvori, nitko neće zatvoriti,kad zatvori, nitko neće otvoriti.Kao klin zabit ću ga na tvrdu mjestu;i postat će prijesto slave domu oca svo-jega.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 138,1-3.6.8bc

Otpjev: Gospodine, vječna je ljubav tvoja: djelo ruku svojih ne zapusti!

Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srcajer si čuo riječi mojih usta.Pred licem anđelā pjevam tebi,bacam se nice prema svetom hramu tvojemu.

Zahvaljujem imenu tvojemza tvoju dobrotu i vjernost,Kad sam te zazvao, uslišio si me,dušu si moju pokrijepio.

Zaista, uzvišen je Gospodin,ali gleda na ponizna,a oholicu izdaleka poznaje.Gospodine, vječna je ljubav tvoja:djelo ruku svojih ne zapusti!Objava riječi tvojih prosvjetljuje,bezazlene urazumljuje.

DVA

DES

ET I

PRVA

nedj

elja

nedj

elja

DVA

DES

ET I

PRVA

nedj

elja

DVA

DES

ET I

PRVA

29

živo vrelo 200888

Molitva vjernika

Svemogućemu Ocu, koji nam je u svome Sinu darovao otkupljenje, uputimo svoje iskrene molitve:1. Za Crkvu u svijetu: vodi je svojim Duhom

da vjernim življenjem evanđelja današnjem svijetu otkrije pravo Kristovo lice, molimo te.

2. Za svetoga oca Papu i sve pastire Crkve: učvrsti ih u svojoj istini da tvoje vjerne vode u mudrosti evanđelja i u radosnome služenju braći ljudima, molimo te.

3. Za sve koji su daleko od tebe: potakni ih svojom milošću i primjerom kršćanada u tebi nađu spasenje, molimo te.

4. Za ovu zajednicu tvojih vjernika: nadahni nas da ljubav bude odgovor na sve sumnje i na sve nepravde koje nam život donosi, molimo te.

5. Za braću i sestre koji napustiše ovozemaljski dom: primi ih u svoj vječni mir, molimo te.

Svemogući Bože, ti si na čvrstoj stijeni vjere svojih apostola podigao Crkvu, zajednicu vjernika. Usliši nam smjerne molitve i pomozi da budemo vjerni graditelji tvoje Crkve i tvoga Kraljevstva među ljudima koje susrećemo.Po Kristu.


Sve je od njega i po njemu i za njega!

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaO dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi!Doista, tko spozna misao Gospodnju,tko li mu bī savjetnikom?Ili: tko ga darom pretečeda bi mu se uzvratiti moralo?Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaMt 16,18

Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svojui vrata paklena neće je nadvladati.


Ti si Petar-Stijena.Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jere-mija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvatii reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« Tada zaprijeti učeni-cima neka nikomu ne reknu da je on Krist.Riječ Gospodnja.

DVAD

ESET I PRVAnedjeljanedjelja

DVAD

ESET I PRVAnedjeljaD

VADESET I PRVA

Što vi kažete tko sam ja?(Evanđelistar Heinricha II., XI. st.)

30

OTAJSTVO i zbiljaD

VAD

ESET

I PR

VAne

djel

jane

djel

jaD

VAD

ESET

I PR

VAne

djel

jaD

VAD

ESET

I PR

VA

Onaj koji ljubi, a u odnosu muškarca i žene češće je to žena, od vremena do vremena postavlja sljedeća pitanja

ljubljenomu: Voliš li me? Zašto me voliš? Je-si li sretan što me voliš? Premda takva pita-nja ljubljenomu mogu biti opterećujuća i po-kazatelj nevjere i ljubomore onoga koji ljubi, što je također slučaj među smrtnicima, ipak o njima ovisi ljubav. Kada bi onaj koji ljubi prestao postavljati takva i slična pitanja, lju-bav bi se počela gasiti i na koncu bi nestala bez traga. Tako ta pitanja drže ljubav u živo-tu, pokazuju da onaj koji ljubi nije indiferen-tan spram ljubljenoga. Ta su pitanja izričaj da ljubav ne želi puki automatizam i površ-nu naviku, ljubav traži trajno pristajanje, slo-bodno suočavanje, strastveno upoznavanje i uvijek novo predanje ljubljenomu. Mogli bi-smo reći da ljubav među smrtnicima zahti-jeva sljedeće pravilo: Pitaj i ljubi! (pitajuća ljubav) – ljubljen si ako si upitan (upitnost ljubavi).

Pitanje i upitnost ljubaviPromotrimo li Kristovo ophođenje s njego-vim apostolima i ostalim učenicima, možemo primijetiti kako im on često postavlja pitanja. Gotovo bismo se usudili reći da Isus time po-kazuje svoju ‘žensku’ dimenziju. No, ne radi se tu o ženskoj dimenziji, nego prvenstveno o ljubavi. Budući da ljubi, Krist propituje svoje učenike. I današnji evanđeoski odlomak svje-doči o toj pitajućoj ljubavi: »’Što govore lju-di, tko je Sin Čovječji?’ Oni rekoše: ‘Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.’ Kaže im: ‘A vi, što vi kažete, tko sam ja?’« Bog propituje čo-vjeka u ljubavi, čime se očituje da je čovjek upitan (u dvostrukom smislu riječi) pred Bo-gom samo kao onaj koji ljubi ili ne ljubi. Vi-djeli smo kako ovozemaljska ljubav počinje

Upitnost i odgovor ljubavi

blijedjeti zbog gubitka pitanja ljubavi i upi-tanosti ljubavlju. Vjera u Boga, ljubav pre-ma Bogu također može rasti i sazrijevati je-dino ako dopustimo Bogu da nam postavlja pitanja, ako nam je ljubav ‘upitna’ pred Bo-gom. Isto tako, premda to današnje evanđelje ne tematizira, važno je i Bogu postavljati pita-nja poput svih starozavjetnih proroka i veli-kih osoba, Kristovih učenika, naposljetku po-put samoga Krista i njegova pitanja na križu. Dokle god Bogu postavljamo pitanja, sigurni smo da smo u odnosu s njim, da ljubav prema njemu nije nestala.

Odgovor ljubaviPetrov odgovor na Kristovo pitanje također je izričaj ljubavi, istinske ljubavi prema Bo-

Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga,pa što god svežeš na zemlji bit će svezano na nebesima…

31

živo vrelo 200888

Sve je od njega, po njemu i za njega! uz: Rim 11,33-36ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječiPavao hvali »dubinu bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega« (Rim 11,33). Bogatstvo o kojem je riječ »bogatstvo je dobrote, str-pljivosti i velikodušnosti« Božje, koje dovodi do obraćenja (2,4). To je »bogatstvo slave« Božje (9,23), koje je on darovao ljudima »u Kristu Isusu« (Fil 4,19). Mudrost je pak »mudrost Božja« koja je sadržana u propovijedanju Krista raspetoga (1Kor 1,21-24). Mudrost je sâm Krist (1Kor 1,30). »Spoznanje Božje« jest »spoznanje slave Božje«, koje poput svjetlosti sjaji u tami, a ta je svjetlost opet Krist, proslav-ljeni Gospodin (2Kor 4,5-6). Tako je u središtu ovoga hvalospjeva Gospodin Isus Krist. Ta je »dubina« od vijeka »skrivena u Bogu«, ali je objavljena u kršćanskom naviještanju (Ef 3,9).

Darko Tepert

Isus upućuje pitanje najbližima: »Što vi kažete tko sam ja?« Nevažno je što drugi misle. Možda smo danas više zabrinuti onim što drugi, u svome protivljenju, misle o Kristu. Snaga Kristove Crkve ne zavisi o onima izvan, nego o onome što oni koji su u njoj vjeruju i misle o Kristu. (C. A.)

DVAD

ESET I PRVAnedjeljanedjelja

DVAD

ESET I PRVAnedjeljaD

VADESET I PRVA

gu: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Kako smo mogli čuti, drugi su odgovori pro-glašavali Isusa velikim prorokom, ali nika-ko Mesijom-Kristom i samim Bogom, Sinom Božjim. I danas je mnogim suvremenicima Isus samo velika povijesna osoba. Mnogi sa-mo simpatiziraju njegovu riječ, njegov nauk, ali ga ne mogu prihvatiti i nasljedovati kao Mesiju, kao Sina Božjega. Drugi opet izriči-to i javno vjeruju u njega, priznaju ga i Me-sijom i Bogom, ali su u središtu njihove vjere uvijek neki drugi motivi i interesi: politička i društvena moć; Boga shvaćamo kao ‘pado-bran’ na koji uopće ne mislimo i koji nam ni ne treba osim u nevolji (C. S. Lewis); Bog kao ‘ispušni ventil’ za naše svagdanje napetosti i frustracije itd.

Dobro znamo da su i sami Kristovi učeni-ci, pa i sam Petar nakon svoje ispovijesti, na takav, pogrješan način shvaćali Isusa. I njima je trebalo vremena, bili su potrebiti obraće-nja da u njima zaživi Petrova ispovijest. Rekli smo da je Petrov odgovor izričaj ljubavi pre-ma Kristu. Taj je odgovor odgovor ljubavi, jer se u njemu prianja uz Krista onakvog kakvim

se on objavio, a ne kakvim bismo mi željeli da on to bude. Ljubav uvijek prihvaća dru-gotnost drugoga i u svojemu žaru suobličuje osobe u jedan plamen ljubavi. U tom plame-nu ljubavi biti jedno i biti različit nisu suprot-ni, već zajedno gore neodvojivo i nepomije-šano. Petrova nas ispovijest tako upozorava da Isusu Kristu istinski pristupamo samo ako vjerujemo u njega kao u Mesiju i Sina Božje-ga, ako ga ljubimo onakvim kakvim se obja-vio, ako ga ljubimo zbog njega samoga.

Budući da taj odgovor proizlazi iz ljuba-vi i temelji se na Božjoj ljubavi, ništa, pa ni »vrata paklena«, ne mogu ga nadvladati: »Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Cr-kvu svoju i vrata paklena neće je nadvlada-ti.« Taj odgovor ljubavi također čini Crkvu. Crkva jest Crkva, u Crkvu se ulazi i ostaje sa-mo po toj ispovijesti. Sve ostalo u Crkvi služi i treba služiti Petrovoj i našoj ispovijesti lju-bavi u Isusa kao Krista i Sina Božjega. I mi zajedno s Petrom dopustimo da nas Bog pi-ta u ljubavi i odgovorimo mu u ljubavi: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.«

Ivica Raguž

32

OTAJSTVO i zbilja

Prvo čitanjeJr 20,7-9

Riječ mi Gospodnja postade na ruglo.

Čitanje Knjige proroka JeremijeTi me, Gospodine, zavede,dadoh se zavesti,nadjačao si me i svladao me.A sada sam svima na podsmijehiz dana u dan, svatko me ismijava.Jer kad god progovorim, moram vikati,naviještati moram: »Nasilje! Propast!«Doista, riječ mi Gospodnjapostade na rugloi podsmijeh povazdan.I rekoh u sebi:neću više na nj mislitiniti ću govoriti u njegovo ime.Al tad mi u srcu bî kao rasplamtjeli oganj,zapretan u kostima mojim:uzalud se trudih da izdržim,ne mogoh više.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalamPs 63,2-6.8-9

Otpjev: Tebe žeđa duša moja, Gospodine, Bože moj!O Bože, ti si Bog moj:gorljivo tebe tražim;tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje,kao zemlja suha, žedna, bezvodna.

U svetištu sam tebe motriogledajuć ti moć i slavu.Ljubav je tvoja bolja od života,moje će te usne slaviti.

Tako ću te slavit za života,u tvoje ću ime ruke dizati.Duša će mi biti kao sala i mrsa sita,hvalit ću te kliktavim ustima.

Ti postade meni pomoć,kličem u sjeni krila tvojih.Duša se moja k tebi privija,desnica me tvoja drži.

Ulazna pjesmaPs 86,3.5

Smiluj mi se, Gospodine, jer povazdan vapijem k tebi. Jer ti si, Gospodine, dobar i rado praštaš, pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju.

Zborna molitva

Silni Bože, što god je dobro, od tebe je. Usadi nam u srce ljubav prema tebi, umnoži nam vjeru, odgoji u nama što je dobro i budnim okom čuvaj što si odgojio. Po Gospodinu.

Darovna molitva

Gospodine, nek nam ova žrtva uvijek donosi blagoslov. Što nam vanjski znakovi kažu, nek ostvari snaga tvoga Duha,po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaPs 31,20

O kako je velika, Gospode, tvoja dobrota, koju čuvaš za one koji te se boje.

Popričesna molitva

Gospodine, blagovali smo kruh s nebeskog stola. Molimo te, po ovoj gozbi ljubavi potakni nam srce da ti služimo u svojoj braći,po Kristu, Gospodinu našemu.


Ulazna: 83 Smiluj mi se, Gospode

Otpjevni ps.: 106 Tebe žeđa (ili 107)

Prinosna: 325 Evo, Bože

Pričesna: 188 Na Isusov se spomen

Završetak: 260 O da bude

Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu 31. kolovoza 2008.

DVA

DES

ET I

DRU

GA ne

djel

jane

djel

ja

33

živo vrelo 200888

Molitva vjernikaSvemogućemu Ocu, koji je poslao svoga Sinada nam bude predvodnik na putu spasenja, uputimo svoje vapaje, moleći za dar oduševljenja u življenju vjere:1. Za Crkvu koja hodočasti ovome zemljom prema

nebeskoj domovini: vodi je svojim Duhom da zbog teškoća i otporā svijeta nikad ne posustane u svjedočenju evanđelja, molimo te.

2. Za sve koji se priznaju Kristovim vjernicima: rasvijetli ih mudrošću Kristova križa te uzmognu prihvatiti svoje životne križeve kao put spasenja, molimo te.

3. Sve koji su zauzeti u skrbi za siromašne,stare i nemoćne: okrijepi ih nesebičnošću darivanja i radošću služenja, molimo te.

4. Za sve koji se nakon danā odmora vraćaju svojim redovitim obvezama: blagoslovi njihov novi početak rada i zalaganja, molimo te.

5. Za nas ovdje sabrane: oslobodi nas od svane navezanosti na dobra svijeta i pomozi nam da Kristovu putu prepoznamo svoj put, molimo te.

Svemogući Bože, usliši nam molitve i pomozi da nas iskušenje križa i trpljenja ne obeshrabri na putu vjere. Daj nam vjerno ići za tvojim Sinom te jednom zavrijedmo biti dionici tvoje slave. Po Kristu.


Prikažite svoja tijela za žrtvu živu.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaZaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pametida mognete razabirati što je volja Božja,što li je dobro, Bogu milo, savršeno.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđeljaEf 1,17-18

Otac Gospodina našega Isusa Kristaprosvijetlio nam oči srca da upoznamokoje li nade u pozivu našemu!


Hoće li tko za mnom,neka se odrekne samoga sebe.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkihi pismoznanaca, da bude ubijeni treći dan da uskrsne. Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!« Isus se okrene i reče Petru: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«Tada Isus reče svojim učenicima:»Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Tà što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi?Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.«Riječ Gospodnja.

DVAD

ESET I DRU

GAnedjeljanedjelja

Hoće li tko za mnom, neka uzme svoj križ i neka me slijedi.(Šime Vulas, Franjevačka crkva, Tuzla)

34

OTAJSTVO i zbiljaD

VAD

ESET

I D

RUG

A nedj

elja

nedj

elja

Kršćanin današnjice. Je li bolji ili lošiji od kršćanina iz nekoga drugog povijesnog razdoblja? Teško je odgovoriti na to pi-

tanje kao što je veoma teško uspoređivati povi-jesna razdoblja. Ovo se drugo čak čini i lakšim. Premda često kažemo kako je u neka druga, ‘stara, dobra’ vremena bilo bolje, pokazuje se da, uza sve poteškoće, nikada nije bilo bolje ne-go je danas. Ali kako ocijeniti kad su kršćani bi-li bolji ili uopće tko je bolji kršćanin? Današnja nam čitanja nude mogućnost da o tome razmi-šljamo i da u svjetlu Božje Riječi vidimo kakvi smo kršćani.

Između oduševljenja i razočaranjaPrvo na što nas današnja čitanja pozivaju jest žar. Kršćanin je čovjek koji u sebi nosi odušev-ljenje. Tako je s prorokom Jeremijom iz prvoga čitanja, a tako je i s apostolom Petrom iz evanđeoskoga odlomka. Obo-jica su bili oduševljeni Božjim pozivom. Jeremiji Božje riječi »ushitiše i obradovaše srce« (Jer 15,16). I Petar je u svom oduševljenju spreman sve učiniti za Krista. Jesmo li mi oduševljeni kršćani? Ili smo zarobljeni u ono što se danas nameće kao životni stil: pro-sječnost, bezvoljnost, nepre-poznatljivost? Tko nije odu-ševljen Kristom ne može nikoga oduševiti za Krista.

Jeremijino i Petrovo is-kustvo pokazuju nam da se oduševljenje često mo-že pretvoriti u razočaranje, u mnoštvo pitanja i sumnji, u iskustvo gorčine, napušte-nosti i patnje. Jeremiju pra-ti podsmijeh ljudi. Odušev-ljenje za Boga postade mu na ruglo. U trenutcima ta-

Oduševljenje vjere

kvoga iskustva najradije bismo sve napustili, ili učinili još gore: pretvorili se u neprepoznatlji-ve kršćane, u one koji nikoga ne smetaju i koje nitko ne smeta. Bilo bi to kršćanstvo pretvore-no u ures vlastite, obiteljske ili nacionalne život-ne povijest, ali ne kršćanstvo koje uznemiruje, koje provocira, koje nije suobličeno logici ovoga svijeta i koje se ne pretvara u svjetovnu, politič-ku i konzumističku religiju. Toj je logici podle-gao Petar. Petar se opire i suprotstavlja Kristovu putu na kojem stoje križ i trpljenje. Čak odvra-ća Isusa od takvoga puta. Nije mu zamjeriti. I mi bismo reagirali poput njega. Zar da naš ljubljeni učitelj, koga želimo hvaliti i častiti, koji nam tre-ba osigurati utjecaj i moć, postane izvrgnut sra-moti križa?I upravo se tu otkriva srž onoga što nazivamo

biti kršćanin. Smisao ovoga biti kršća-nin mjeri se odnosom prema ‘skan-

dalu’ križa. Ono što ne izdržava provjeru križa nije kršćansko ne-go sotonsko.Kad se logika križa pretvara u sablazan i sotonsko? Onda kad oduševljenje pretvorimo ne u nasljedovanje, nego u stav-ljanje vlastitoga oduševljenja ispred Krista. To je učinio Pe-tar. Razmišljao je logikom očuvanja vlastitoga odušev-ljenja i ideja koje je imao o Kristu, a nije Kristovim du-hom ispunjavao prostore vlastitoga oduševljenja. Pe-tar je, kao i svi mi, poku-šao izbjeći razočaranje i sukob. Želio je svoje odu-ševljenje uskladiti s onim što je druge oduševljavalo i tako ostvariti moć. Kri-vo je shvatio Isusove rije-či o njemu kao stijeni jer je zaboravio da je jedino

mjeri se odnosom prema ‘skan-dalu’ križa. Ono što ne izdržava provjeru križa nije kršćansko ne-go sotonsko.Kad se logika križa pretvara u sablazan i sotonsko? Onda kad oduševljenje pretvorimo ne u nasljedovanje, nego u stav-ljanje vlastitoga oduševljenja ispred Krista. To je učinio Pe-tar. Razmišljao je logikom očuvanja vlastitoga odušev-ljenja i ideja koje je imao o Kristu, a nije Kristovim du-hom ispunjavao prostore vlastitoga oduševljenja. Pe-tar je, kao i svi mi, poku-

čitanja, a tako je i s apostolom Petrom iz evanđeoskoga odlomka. Obo-

nin mjeri se odnosom prema ‘skan-čitanja, a tako je i s apostolom Petrom nin mjeri se odnosom prema ‘skan-dalu’ križa. Ono što ne izdržava provjeru križa nije kršćansko ne-go sotonsko.Kad se logika križa pretvara u sablazan i sotonsko? Onda kad oduševljenje pretvorimo ne u nasljedovanje, nego u stav-ljanje vlastitoga oduševljenja

Križ utkan u svagdašnjost.(Ljubo de Karina)

35

živo vrelo 200888

Duhovno bogoslužje uz: Rim 12,1-2ODJECIRiječiRiječiRiječiRiječiRiječiO duhovnom bogoslužju čitamo u Rim 12,1, slično i u 1Pt 2,5: »pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećen-stvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu«, te u Heb 13,15-16: »Po njemu dakle neprestano prinosimo Bogu žrtvu hvalbenu, to jest plod usana što ispovijedaju ime njegovo. Do-brotvornosti i zajedništva ne zaboravljajte jer takve su žrtve mile Bogu!« Svi smo pozvani prinositi »žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu«, neprestano »Bogu žrtvu hvalbenu« i ne zaboraviti dobrotvornost i zajedništvo »jer takve su žrtve mile Bogu«. Valja prikazati same sebe »za žrtvu živu, svetu, Bogu milu« i tako izvršiti kršćansko egzistencijalno bogoslužje koje se sastoji u preoblikova-nju cijeloga života po ljubavi Božjoj. Ime za tu ljubav je caritas.

Mario Cifrak

Život vjere je borba između dviju ljubavi: potpune ljubavi prema Bogu do mjere da se »izgubi sebe« i ljubavi prema sebi do mjere da se »izgubi Boga«.

sv. Augustin

DVAD

ESET I DRU

GAnedjeljanedjelja

mjerilo i temelj na kojem stijena počiva sam Krist. Učenikovo je poslanje da služi Kristu, a ne da mu naređuje i nameće svoje stavove i razmišljanja.

Kršćansko oduševljenje ne mjeri se stoga samo ispovijedanjem vjere, kao što je to Petar učinio u evanđelju koje smo čuli prošle nedje-lje. Ako se vjeru ispovijeda bez nasljedovanja Kristove logike života, to se ispovijedanje pre-tvara u suprotnost, u sotonsko. Praksa, životno nasljedovanje, pokazuje se kao mjerilo vrijed-nosti ispovijedanja vjere.

Gubitak kao dobitakSlijedeći ovu misao postaje nam jasnim kako je pravo kršćansko oduševljenje vođeno logikom križa, logikom koja nadilazi shvaćanje života kao posjedovanja i moći. Oduševljenje vođeno logikom križa osposobljuje nas da život shva-timo i prihvatimo kao dar i milost, u čemu je jedino pravo oduševljenje. Samo tako možemo razumjeti Kristove riječi o gubitku života kao preduvjetu za pravi odnos sa sobom i Bogom.

Tko svoj život stavi u Kristove ruke, tko ga pretvori u logiku nasljedovanja, a ne nameta-nja vlastitih stavova i volje za moći, taj zna da

u vlastitoj nutrini ne otkriva samo odjek svo-jih želja i traženja, ni beskrajnu prazninu, nego Krista koji poziva i nudi život. Zato je i danas, premda i kroz razočaranja nakon početnoga oduševljenja, potrebno shvatiti da logika ljuba-vi znači otkrivanje središta ne u samome sebi, nego u drugome i apsolutno Drugome. Taj Ap-solutno Drugi, Krist, omogućava mi da uvijek iznova u sebi obnavljam početno oduševljenje i da prihvatim logiku križa. To nam oduševljenje kroz razočaranja, a ne kroz ono što posjeduje-mo i kroz moć koju imamo, pokazuje što je pra-vi dobitak, a što gubitak u životu.

Stoga, uzeti svoj križ ne znači prvenstve-no i jedino patiti, premda onaj tko ljubi i tko se daruje uvijek iznova prolazi kroz patnju. Uzeti svoj križ znači priznati da amor sui, ljubav pre-ma sebi samome nije jedino i pravo mjerilo lju-bavi. Znači prihvatiti logiku ‘napuštanja sebe’ kako bismo sebe otkrili. Napuštajući sebe ne-ćemo se naći u praznom prostoru, nego ćemo – oslobođeni lažnih navezanosti, koje nam ži-vot čine nepodnošljivim – susresti Krista. On je smisao križa i života. Stoga traži naše odu-ševljenje i naš žar.

Željko Tanjić

36

SYMbolon

Dana 28. lipnja 2008., u bazilici svetoga Pavla izvan zidina u Rimu, svečanom li-turgijom Večernje otvorena je Pavlova

godina, proglašena u prigodi 2000. obljetnice Apostolova rođenja. Lik apostola Pavla lako je iščitavati iz njegova bogatoga opusa, iz njegovih poslanica. Zacijelo će kroz započetu Pavlovu go-dinu biti različitih prigodā u kojima ćemo moći iznova otkrivati blago zapisano u tim poslanica-ma i razmatrati Apostolov odnos prema Kristu, Crkvi, narodu, vlasti, bogatstvu, siromašnima, robovima… U ovim ćemo recima pokušati lik svetoga Pavla prepoznati u govoru kršćanske umjetnosti, u ikonografiji koja je pismom bojā nastojala predstaviti Apostola naroda i njego-vu poruku. Ikonografija će nam pomoći otkriti ono što u čitanju Pisama katkada ostane skrive-no ‘između redaka’.

Ikonografski prikaz apostola Pavla u kršćan-skoj umjetnosti nije navezan na opis njegova izgleda. Štoviše, ikonografski opis svjesno odstu-pa od opisa kojeg je predaja nastojala vjerno ču-vati. Premda u predaji, oslonjenoj prije svega na latinsko značenje njegova imena (paulus, ma-len, neznatan) te na kratke biografske pojedino-sti prisutne u njegovim poslanicama i u Djelima apostolskim, Pavao biva predstavljen kao čovjek nižega rasta, bez vlasi na glavi, pogrbljen pod te-retom bolesti, ikonografija se ne ustručava pred-staviti ga kao neustrašivoga giganta, orijaša.

U ikonografskome nizu apostola, pa i onda kad umjetnik nije imao nakanu uz svaki lik ve-zati pripadni atribut, Pavlov je lik lako razlučiti. Najčešće ga se prikazuje s knjigom ili svitkom u ruci, čime se oslikava njegovo propovijedanje i apostolska briga, trajno zabilježena u Poslanica-ma koje je darovao Crkvama u kojima je propo-vijedao evanđelje. U srednjemu vijeku katkada ga se prikazuje s užem i tkalačkim priborom či-me se podsjeća na njegovo prvo zanimanje (tka-lac šatorskih krila), ili pak s košarom koja mu je poslužila za bijeg iz Damaska pred kraljvesim namjesnikom koji ga htjede uhititi (»kroz pro-

Ikonografski prikazi svetoga Pavla

zor me spustiše u košari preko zida te umakoh njegovim rukama«, 2Kor 11,33).

Ipak najčešći i najprepoznatljiviji Pavlov simbol jest mač. Prvi takav prikaz Apostola na-lazimo na jednoj freski iz katakomba u Grotta-ferrati te na jednoj uljanici iz VI. stoljeća. Nakon XIII. stoljeća mač će postati signum distincti-vum za prepoznavanje apostola Pavla u kršćan-skoj umjetnosti, kao što će prikaz ključeva re-

Apostoli Petar i Pavao (Masaccio, oko 1482.)

IKO

NO

GRA

FIJA

apos

tola

Pavla

apos

tola

Pavla

IKO

NO

GRA

FIJA

apos

tola

Pavla

IKO

NO

GRA

FIJA

37

živo vrelo 200888

dovito označavati lik apostola Petra. Pavlov je mač redovito isukan, izvan korica, čime se osli-kava Pavlovu spremnost i revnost u propovije-danju evanđelja. Moguće je uz Apostolov lik su-sresti i dva mača. Tu je zanimljivost moguće tumačiti kao ikonografsku poredbu svetoga Pa-vla s apostolom Petrom kojemu u ikonografiji Krist predaje dva ključa (»Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na ze-mlji, bit će svezano na nebesima; a što god odri-ješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima«, Mt 16,19). No jednako je vjerodostojna i pove-znica dvaju mačeva s Pavlovim životom: jedan označava njegovu britkost u naviještanju Riječi i opominjaju kršćana na autentičan život po evan-đelju, dok drugi predstavlja njegovu mučeničku smrt pod oštricom mača.

Zanimljivo je također zamijetiti da ikonogra-fija često prikazuje Petra i Pavla zajedno s Kri-stom, pa i pod križem, premda je znano da se Pa-vao nije nikada susreo s Isusom. Predaja ga je, naime, zbog njegove velebne uloge u širenju kr-šćanstva, veoma rano pridružila zboru Isusovih odabranih učenika (apostola). Stoga ne čudi da ga susrećemo prikazana zajedno s Petrom pred vratima nebeskim prijestoljem gdje, kao advoca-tus, prima vjerne u vječnu Božju slavu. Nije ma-nje zanimljiva ni scena dvojice apostola u zagr-ljaju, čije se značenje razumijevalo u raznolikim tumačenjima: kao pomirbu apostolā u dvojbi oko načina primanja pogana u Crkvu; kao jedinstvo Crkve Istoka i Zapada. Na kršćanskome istoku još je znakovitija ikona s dvojicom apostola koji u ruci drže lađu, redovitu jedrenjak, simbol Crkve.

Događaji iz Pavlova života koji su ikonogra-fiji bili osobito zanimljivi jesu, prije svega, obra-ćenje na ulasku u Damask (Dj 9,1-19), bijeg iz Damaska (Dj 9,23-25) te govor Atenjanima na Areopagu (Dj 17,22-32). Osobito je ikonografski bogat prizor obraćenja pred vratima Damaska: božanska svjetlost koja s neba zahvaća Pavla, oborena s konja, stalni je ikonografski motiv. Svjetlo koje obuzima Pavla nosi trenutno oslje-pljenje (»tri dana ništa nije vidio«, Dj 9,9) da bi se »nakon tri dana«, po polaganju ruku Gospo-dinova učenika Ananije, napunio Duha Svetoga

i progledao (Dj 9,17-18). Time je oslikano Pavlo-vo umiranje starome životu i njegovo buđenje (»nakon tri dana«) na novi život u Kristu. U istu misao ucjepljuje se i motiv konja. Konj je u anti-knoj kulturi i umjetnosti simbol moći. Prizorom Pavla koji biva oboren s konja oslikava se ruše-nje i svladavanje njegove moći koju je pokazi-vao protiveći se kršćanima i Kristovu evanđelju. Pavao je lišen moći. Moć je od njega pobjegla. Ostao je na zemlji, lišen svega. Obrat se prika-zuje i u susretu s do tada nepoznatim Kristovim učenikom Ananijom: pisac Djela apostolskih bi-lježi da se Pavao zaputio u Damask »sveudilj za-dahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim« (9,1) da bi nakon čudesnoga do-gađaja progledao upravo po molitvi i polaganju ruku jednoga od Gospodinovih učenika.

Ikonografima je zanimljiv i motiv traditio legis, u kojemu Krist predaje svoj nauk aposto-lima, a Pavao otvorenom rukom iskazuje svoju spremnost za prihvaćanje Radosne vijesti. Na kraju vrijedno je spomenuti i natpis u grobnoj kripti (confessio) apostola Pavla (bazilika sve-ztoga Pavla izvan zidina u Rimu): »Meni je ži-vjeti Krist, a umrijeti dobitak« (Fil 1,21). Apo-stolove vlastite riječi sažele su dugu pripovijest njegova života.

Ante Crnčević

Krist predaje nauk apostolima (traditio legis),(crkva sv. Lovre, Milano, IV. st.)

IKON

OG

RAFIJAapostola Pavlaapostola Pavla

IKON

OG

RAFIJAapostola PavlaIKO

NO

GRAFIJA

38

U DUHUi istini

Neka te slaveOtpjevni psalam za 20. nedjelju kroz godinu

prilo

gpr

ilog

GLA

ZBE

NI

Stipica Grgat

39

živo vrelo 200888prilogprilog

GLAZ

BENI

Zdesna ti je kraljicaOtpjevni psalam za svetkovinu Uznesenja bl. Dj. Marije

Stipica Grgat

40

TRENutakPI

SMA čit

atelja

čitate

ljaPI

SMA čit

atelja

PISM

A


Vršeći službu čitača u svojoj župnoj zajednici u dvojbi sam treba li čitač čitati i »naslove« koji u lekcionaru prethode samim čitanjima. Do sada sam dobivao različite odgovore pa to pitanje iznosim pred vas. Također me zani-ma je li ispravno prije svakoga čitanja u slav-lje umetnuti kratko tumačenje, što je u nekim zajednicama već postalo običajem.

Darko P.

Sastavljanje novoga Reda misnih čitanja kao i odabir čitanja predviđenih za druga litur-gijska slavlja bili su u pokoncilskoj obno-

vi vođeni poglavito pastoralnim ciljem, dakle na-stojanjem da se ispuni želja Drugoga vatikanskog sabora za »obilnijim, raznovrsnijim i prikladni-jim čitanjem Svetoga pisma« (SC 35). Ta je želja ostvarena znatno bogatijim izborom biblijskih od-lomaka za liturgijska slavlja. U želji da Božja ri-ječ u liturgiji zadobije pripadno joj sakramentalno značenje te bude doživljena kao oblik uprisutnje-nja Krista po riječi koja se naviješta (usp. SC 7), či-tačima i drugim služiteljima Riječi, ponuđeno je i »pastoralno pomagalo« koje će im pomoći jasni-je razumjeti značenje koje određeni biblijski od-lomak nosi u kontekstu liturgijskoga slavlja. To pomagalo stoji u »naslovima« (tituli) koji su u li-turgijskim knjigama pridruženi svakome svetopi-samskom čitanju.

Riječ je dakle o pomagalu koje će služiteljima Riječi pomoći da na cjelovitiji način vrše svoju li-turgijsku službu. Ponuđeni naslovi, premda neri-jetko uzeti iz dotičnoga svetopisamskoga odlom-ka, u obrednoj dinamici navještaja ne pripadaju obredu pa ih stoga ne treba čitati. Njihova je ulo-ga da budu pomoć čitačima u njihovoj pripravi za navještaj Riječi, odnosno pomoć predsjedateljima slavlja u pripravljanju homilije. Jednako tako ovi tituli mogu otkriti misao vodilju i ključ razumije-vanja teksta i svim vjernicima koji se nastoje pri-praviti za slavlje čitajući unaprijed misna čitanja.

Nije nevažno uočiti da su spomenuti naslo-vi pomno odabirani i sastavljani ne samo u odno-

su na pripadnu svetopisamsku perikopu, nego i u odnosu na druga čitanja u dotičnome slavlju, oso-bito u odnosu na evanđelje. Tako je ponekad do-statno pročitati ‘naslove’ svih triju čitanja da bi se uvidjelo nutarnju poveznicu i ključnu misao vodi-lju, a poveznicu je naročito važno uočiti u odnosu prvoga čitanja i evanđelja.

Ova napomena o neobrednoj formi naslova bi-blijskih čitanja te o nečitanju tih naslova nije u su-protnosti s liturgijskom odredbom o tzv. uvodima u Liturgiju riječi. Predviđeno je, naime, da pred-sjedatelj slavlja katkada vjernike uvede u liturgiju riječi prije negoli čitanja budu naviještena s ciljem da zajednicu potakne na stav vjere i slušanja (Red misnih čitanja, 42). Iz te odredbe izdvajamo ne-koliko važnih pojedinosti: a) predsjedateljev uvod u Liturgiju riječi ne može biti redovitost nego je predviđen samo za posebne okolnosti, npr. kad se čini potrebnim ukazati na neku posebnu misao, važnu za razumijevanje konkretnoga slavlja ili pak kad je riječ o zajednici slavitelja s posebnim potre-bama; b) liturgijska forma uvodā (introductio) te objašnjenjā i napomenā (explicationes et admoni-tiones) uvijek se smješta u mjeru nužnoga ili pri-jeko potrebnoga, tj. ne smije prerasti u tumačenje ili meditiranje, pa stoga, ni uvod u misna čitanja ne može biti oblikovan kao tumačenje nego samo kao poziv na pozorno slušanje Riječi ili kao napo-mena za neku posebnu misao iz odlomka koji će se navijestiti; c) predviđen je jedan uvod na početku Liturgije riječi, a ne uvod prije svakoga čitanja; d) uvod u Liturgiju riječi, kad je potreban, ne pripada čitaču nego predsjedatelju koji pak tu zadaću mo-že povjeriti đakonu ili tumaču.

Ove napomene smjeraju k davanju prvenstva obrednoj i otajstvenoj dinamici Riječi, s ciljem da popratni uvodi i tumačenja ne bi zasjenili živi go-vor Riječi. Navještaj Božje riječi u liturgiji ne može biti sveden na razinu razumijevanja teksta. Navje-štaj prvenstveno smjera k susretu s Gospodinom koji se uprisutnjuje u naviještenoj riječi. Ponekad će ‘mjesto’ susreta biti tek neznatna riječ, možda ček nebitna za cjelini odlomka i za ključnu poruku dotičnoga slavlja.

god. XXV. (2008.) br. 8Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević, Ivan Ćurić,msgr. Ivan Šaško, msgr. Antun Škvorčević,Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić, Gabrijela Miličević

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferencijiKaptol 2610000 ZAGREBTelefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118e-mail: [email protected]

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

živo vrelo

List izlazi 13 puta godišnje.Cijena pojedinog primjerka: 13,00 Kn

inozemstvo: 3,00 EUR; 5,00 CHF; 6,00 USD; 6,00 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 Kn

inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97,50 AUD

BiH, SRB, MNE: 30 EUR

Za pretplatnike s deset i više primjerakaodobravamo popust od 10%.

Uplate za Hrvatsku: žiro-račun: Privredna banka Zagreb, d.d. 2340009-1110174994 model plaćanja: 02poziv na broj: upisati vlastiti pretplatnički broj

Uplate za inozemstvo: devizni račun: Privredna banka Zagreb, d.d.: 703000-012769 SWIFT: PBZGHR2X

Međunarodni broj bankovnog računa - IBAN:HR88 2340 0091 1101 7499 4

iz naših izdanja:

Naša izdanja potražite: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Kaptol 26, 10000 Zagrebtel.: 01 3097 117

faks: 01 3097 118e-mail: [email protected]

urednikova riječ


naša tema: euharistijsko klanjanje

Dar pričesti i dar služenja pričesti,Ante Crnčević

Akoliti – služitelji u Službi Božjoj, Ivica Žižić

Služba izvanrednoga služitelja pričesti:smisao i ostvarenje, Ivan Šaško

otajstvo i zbilja

Biblijska razmišljanja: A. Vučković, I. Šaško, S. Slišković, I. Raguž, Ž. Tanjić

Devetnaesta nedjelja kroz godinu

Uznesenje blažene Djevice Marije

Dvadeseta nedjelja kroz godinu

Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu

Dvadeset i druga nedjelja kroz godinu

symbolon

Ikonografski prikaz svetoga Pavla

u duhu i istini

Glazbeni prilog

trenutak


V. Zagorac, Dođi kraljevstvo tvoje.

Molitva Crkve kroz njezinu povijest.116 str. � 55 kn

živo vreloNOVO! NOVO! NOVO! N

OVO!

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 0 7

ISBN 978-953-7377-00-7

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 1 4

ISBN 978-953-7377-01-4

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 2 1

ISBN 978-953-7377-02-1

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 3 8

ISBN 978-953-7377-03-8

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 4 5

ISBN 978-953-7377-04-5

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 5 2

ISBN 978-953-7377-05-2

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 7 6

ISBN 978-953-7377-07-6

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 8 3

ISBN 978-953-7377-08-3

9 7 8 9 5 3 7 3 7 7 0 9 0

ISBN 978-953-7377-09-0

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

ovitak 3.indd 1 14.6.2008 9:15:38

I. Dugandžić, Jedan je vaš Učitelj.

Homiletska razmišljanjauz čitanja godine A.

298 str. � 65 kn

Met ad magniscidunt diamcon ulluptat loreet volent atet at. Ut atem zzrit wis do ecte magna amcortio et prat praesenim dolorer cilluptat, commy nim quipmodion exeros alis nim nissequi tem velesto odignim ad minci te vulla alit in uteugait accum venit iu

Documents

Služitelji pričesti