SLAVKO SPADONII KRVAVI žAL

Matica hrvatska - Ogranak u Rijeci

Slavko Spadoni

v'

KRVAVI ZAL

Sjećanja golootočkoga uznika

Uredio Darko Deković

'!lft( Matica hrvatska - Ogranak u Rijeci

.Rijeka, 2007.

Matica hrvatska - Ogranak u Rijeci Razred za povijest

Niz: Posebna izdanja; 7

Slavko Spadoni

KRVAVI ŽAL Sjećanja golootočkoga uznika

Uredio Darko Deković

Recenzenti Darko Deković

Goran Crnković

Korice i crteži Anamarija Starčević

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽN ICA

R IJEKA

UDK 821.163.42-94

SPADONI, Slavko Krvavi žal : Sjećanja golootočkoga

uznika I Slavko Spadoni ; <crteži Anamarija Starčević>. - Rijeka: Matica hrvatska, O granak, 2007. -Niz P osebna izdanja; 7)

ISBN 978-953-6035-24-3

110901038

PREDGOVOR

Pred nama je djelo u kojemu su sabrana sjećanja jednoga od mnoštva političkih uzni­ka hrvatskih komunističkih zatvora kojega je jugoslavenski komunistički režim, nakon raskida sa Staljinom, optužio da je pristalica Staljinove Rezolucije Informbiroa (IB-a).

Pisatelj ovoga djela Slavko Spadoni osuđen je godine 1948. na 10 godina zatvora kao pobornik Rezolucije lB-a, a da to, kao što je vidljivo iz njegovih OVdjetEb. -�ih sjeća­nja, uopće nije bio. Još kao maloljetnik bio je borcem u partizanskim po ojbamq. iz kojih je zbog bolesti i iscrpljenosti pušten kući na liječenje. Nakon toga je, oš YJlij.ek kao ma­loljetnik, sudionikom pokreta otpora protiv talijanskih fašističkih osvajača. Nakon rata želio je studirati medicinu. Kako mu je obitelj bila_siromašna i nije mogla snositi troškove stUdiranja, upisao je medicinu kao vojni student.

Nakon objavljivanja Rezolucije IB-a bio je u lipnju 1948. zajedno s časnicima tada­šnje Pete vojne oblasti u Zagrebu, s vojnim studentima i učenicima vojnotehničkih učili­šta pozvan na masovni sastanak u tadašnji Dom Jugoslavenske narodne armije (JNA) u Zagrebu. Na sastanku su predsjedavajući: generali Danilo Lekić, Ivan Rukavina i Ivan Šibi, te pukovnik Perović, sve nazočne upoznali sa sadržajem Rezolucije IB-a te s doga­đajima i sa zbivanjima vezanim uz Rezoluciju. Svi nazočni osudili su optužbe sadržane u Rezoluciji i izjasnili se protiv nje. Jedino je čas�n. Vinko Hakštok imao neka pitanja, te je bio upućen u političku upravu gdje će mu se ti objašnjenje. Nakon tog sastanka i ljetnih praznika, početkom mjeseca rujna, u istome u sastavu svi ponovno pozvani na sastanak u Dom JNA. Sastanku su predsjedavali isti visoki vojni dužnostnici. Predsje­davajući Danilo Lekić otvorio je sastanak i prozvao nazočnoga časnika Vinka Hakštoka kojega su-potom predsjedavajući napali vrijeđajući ga i prijeteći mu, tražeći od nazočnih da se izjasne o njegovoj krivici. Iako nikom od nazočnih nije bilo poznato što je zapravo skrivio i kakve su naravi bile Hakštokove nejasnoće svi nazočni glasovali su za primjenu najstrožih stegovnih mjera. Jedino je Spadoni glasovao protiv takvoga grubo nedemo­kratskoga postupka. Nije tu bilo nikakvoga izjašnjavanja o IB-u, već se Spadoni nije sla­gao s načinom na koji se osudilo Hakštoka, a smatrao ga je dobrim i poštenim čovjekom, sudionikom antifašističke borbe.

Od tog dana počela se Spadonijem baviti Jugoslavenska kontraobavještajna služba (K.O.S.). Uši doušnika budno su slušale svaku njegovu izgovorenu riječ. Doušnici bi mu prilazili i postavljali provokativna pitanja i ubrzo je uhićen pod optužbom da je IB­ovac.

- 5 -

Nakon uhićenja, istražitelji (»islednici«) ispituju ga temeljem lažnih i iskrivljenih doušničkih dojava. U istrazi je, unatoč jakim pritiscima i nasilju kojemu je bio izložen, ustrajao u stavu da nije bio lB-ovac i da su optužbe protiv njega lažne. I kad je nakon istražnoga zatvora dospio u vojno-sudski zatvor u Novoj Vesi tvrdio je to isto. Osuđen je na mons-procesu kakvih se tada u Jugoslaviji održavalo na desetke tisuća, na 10 godina zatvora i na krvavi put od kaznionice do kaznionice. Prošao je zatvore: Stara Gradiška, Goli otok, Sveti Grgur, Ugljan, Bileća, pa ponovno Goli otok.

Ono što je Spadoni proživio u zatvorima pokušao je opisati na svoj način u vidu kratkih crtica, ispričanih jednostavnim pučkim rječnikom, iskreno i bez umjetničko-knji­ževnih namjera. Čak je dvojio o tome je li taj njegov rukopis uopće vrijedan za objavlji­

. vanje. Čitajući to Spadonijevo svjedočanstvo doznao sam niz dragocijenih podataka za koje smatram da ih, u ime dugo skrivane istine o stvarnome moralu jugokomunista i njihovim načinima uništavanja onih koji drukčije misle, valja objaviti.

Spadoni nije po struci pisatelj, a ni životne mu prilike nisu omogućile da usavršuje svoju umničku naobrazbu; nakon rata upisao je medicinu, a u zatvorima bio je bolniča­rom i higijeničarom, stoga je štivo njegovih sjećanja pisano poput kraćih izvješća, koja nekad oblikom podsjećaju na liječničke nalaze i »recepte«. Unatoč zatvorskome boljševi­čkome paklu u kojem je živio, pisao je s vrlo malo pristranosti. Polazeći od vjerovanja u Deset zapovjedi Božjih, pišući svoja sjećanja nije se čak ni osvećivao svojim mučiteljima i progoniteljima.

Iz Spadonijevih sjećanja što ih objavljujemo vidljivo je da je njegov svjetonazor bio kršćanski unatoč protukršćanskoj ideologiji u kojoj je živio. Nije bio ni ulizica, a niti bez političkoga stava. Nije se vezivao uz kult Staljina niti uz pristalice Rezolucije lB-a, iako je osuđen kao IB-ovac, a istovremeno nije prihvaćao načine kojima se s lB-ovcima obra-

! čunavao Titov krug. Unatoč ideologijskoj jugounitari�ciji i selektivnoj solidarnosti što ga je građanstvu nametala tadašnja vrlo jaka službovna*omunistička promičba zadržao je hrvatski narodnostni osjećaj i ljudsko suosjećanje prema svim patnicima i nevoljnima. Kao zaljubljenik u medicinu u svakodnevnome životu provodio je stavove Hipokratove prisege, osnovnoga ćudorednog polazišta svojega nesuđenoga liječničkoga poziva.

Njegovo se jednostavno i čisto, gotovo crno-bijelo shvaćanje ljudskih odnosa, kao i njegova upornost da ustraje u opasnome dokazivanju svoje nevinosti mogu nazvati bilo kakvim imenima, no ne može mu se osporiti da time vrlo hrabro brani svoju čast - jedi­no što mu je u zatvoru preostalo, a što su mnogi tada prodavali. Ta upornost kojom bez obzira na posljedice brani svoje polazište očito je naslijeđena; to je najbolje vidljivo u po­sljednjoj crtici njegovih sjećanja u kojoj opisuje način na koji je njegov otac izgubio posao zbog izjave »Ja nisam prodano meso!« (»10 non sono came venduta!«).

Darko Deković

- 6 -

RIJEČ NA POČETKU

P rošlo je preko 58 godina od događaja koje opisujem. Često sam razmišljao o tome kako moje saznanje o onome što se tada zbivalo i odigravalo ne smije pasti u trajni

zaborav. To je bilo vrijeme kada je svatko tko je imao hrabrosti da se iskreno izjasni o svojemu svjetonazoru i koji je branio svoje životne principe, a koji su i malo odudarali od službenih, ili bili »neprihvatljivi« za tadašnji društvovno politički ustroj, bio doveden u pogubni položaj lišavanja slobode, stradanja obitelji, pa čak i vlastite smrti. Daleko od toga da sebe smatram savršenim i nepogrješivim, ali uvijek sam se u životu nadahnjivao humanošću, objektivnošću, poštenjem i poštenim radom. Nisam neki izraziti vjernik, ali moja se vjera sastoji u tome da poštujem i da sam zahvalan tvorcu svemira, koji je omo­gućio da postojimo, a koji je meni podario više puta život. U cijelosti prihvaćam upute i navode sadržane u 10 zapovjedi Božjih, a koje bi trebale biti načelo ponašanja svakoga poštenog čovjeka. Smatram da samo radom i poštenjem možemo koristiti jedan drugome, jer se samo radom i poštenjem voli domovina.

- 7 -

PRIJE UHIĆENJA Dječaštvo

Rođen sam godine 1928. na Trsatu. Potječem iz radničke obitelji. Osnovnu sam školu pohađao u rodnome mjestu, a gimnaziju u Sušaku i u Hvaru,

gdje sam g�dine 1946. maturirao. Ratna su me zbivanja zadesila u mojoj trina­estoj godini. Budući da su nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije veliki dio naše domovine Hrvatske zaposjeli fašistički osvajači, u mojem je mjestu niknuo snažan antifašistički pokret. Mnogo je naših mještana položilo život u toj nera­vnopravnoj borbi. Ja sam se kao dječak uključio u taj otpor skupljajući oružje i streljivo, te me već u veljači 1942. uhitila fašistička policija, no kao malodobnik, uz prijetnju roditeljima, pušten sam kući. U svibnju 1943. kao lS-godišnjak odla­zim u partizane. Početkom rujna godine 1944. zbog bolesti i iscrpljenosti poslan sam kući na oporavak, gdje sudjelujem u ilegalnoj djelatnosti do završetka rata.

Odlazak u vojne studente

Nakon položene velike mature u gimnaziji Vladimir Nazor u Hvaru, u meni se rodila želja za nastavkom školovanja. Najviše me privlačio studij medicine, struke koja bi mi omogućila da pomažem ljudima. Tada je u Hrvatskoj postojao samo jedan medicinski fakultet i to onaj u ZagrebtROditelji mi nisu bili u stanju omogućiti da se tamo školujem pa sam, u želji d nekako ostvarim svoje težnje, podnio molbu za prijem u vojne studente, nav ši koji studij želim pohađati. Molba mi je prihvaćena i ja sam u rujnu godine 1947. doputovao u Zagreb na studij. Mi, vojni studenti, bili smo smješteni u pokrajnjem dijelu studentskoga doma na tadašnjem Trgu žrtava fašizma. Uz studente medicine tu su bili i ostali vojni studenti raznih struka. S nama su studirali i časnici tadašnje Jugoslaven­ske armije a.A.). oni su stanovali privatno u gradu. Početkom 1948. premješteni smo u prostorije jednog dijela sjemeništa na šalati. Upravitelj doma bio je časnik Zvonko Rogošić, prijatan i razborit čovjek, Hrvat, Dalmatinac. Uz njega u upravi bio je i politički komesar, čijeg se imena ne sjećam, a koji mi nije ostao u ugodnoj uspomeni. Većina studenata bila je srpske narodnosti, osim nas dVOjice Hrvata, primoraca, jednog bošnjaka i jednog Crnogorca. Većina pak časnika-studenata bili su Hrvati, uglavnom rodom iz Zagreba. Među njima sedmorica su bili Srbi i trojica Makedonci. Međusobni odnosi među nama studentima bili su prisni, zajednički smo provodili vrijeme, pohađali predavanja, učili, te u slobodnim vremenima izlazili u grad na ples ili u kino i kazalište.

-9-

Prijem u Komunističku partiju Jugoslavije

U svibnju godine 1948. u tadašnjemu Domu Jugoslavenske armije sazvan je sa­stanak i tu nam je ukratko priopćeno da smo mi svi vojni studenti po odluci Političke uprave Jugoslavenske armije primljeni u članstvo Komunističke partije Jugoslavije (K.P.J.).

Objava Rezolucije Informbiroa (lB-A)

Nedugo nakon što sam primljen u K.P.J. bila je objavljena Rezolucija Informbi­roa (IB-a). Upoznavši se sa sadržajem te rezolucije, već u prvi mah vidio sam da je ona proizvela smetenost posebno u časničkim redovima. Svi su bili utučeni, a među njima je o novome političkome smjeru izostajao i svaki slobodni razgovor. Bezvoljno su i šutke promatrali jedan drugog čekajući pred ulazom u blagovao­nicu. Slijedećeg je dana sazvan sastanak u domu J.A., s jednim dnevnim redom: »Upoznavanje sa sadržajem Rezolucije Informbiroa i izjašnjavanje o svom sta­vu prema Rezoluciji«. Sastanku su prisustvovali brojni časnici tadašnje V. vojne oblasti, a prisutni smo morali biti i mi, vojni studenti. U Radnome predsjedni­štvu sazvanoga skupa bili su generali: Danilo Lekić, kao predsjednik, te članovi: Ivan ŠibI, Ivo Rukavina i pukovnik Perović. Podrobno su iznešeni sadržaji Re­zolucije, kao i stavovi Centralnoga komiteta (CK.) K.P.J-e, nakon čega je nakon

- 10 -

kraće rasprave uslijedilo izjašnja­vanje, tko podupire Rezoluciju, a tkEje protiv nje. Upoznavši se s . n osnovanim optužbama nave­d ·m u Rezoluciji, svi smo se mi prisutni izjasnili protiv nje pru­živši time potporu Općinskome komitetu (O.K.) K.P.J-e. Nakon tog izjašnjavanja predsjedavajući tog skupa, Danilo Lekić obratio se nama prisutnima s pitanjem: »Ima li netko nešto da pita?«. Od sviju nazočnih javio se samo ča­snik Vinko Hakštok i tražio neko objašnjenje. To objašnjenje Hak­štoku tog dana nije dato, već je on upućen da dođe u Političku upravu gdje će mu ono biti reče­no. Time je sastanak okončan.

(

Godišnji odmor i povratak u Zagreb

Revnosnim sam učenjem stekao zavidne ocjene, te sam po uspjehu bio prvi među vojnim studentima medicine. Godišnji sam odmor proveo u svom rodnom mje­stu Rijeci, a potom sam se vratio u Zagreb nastaviti studije.

Zlokobna odluka

Početkom mjeseca listopada ponovns·e sazvan sastanak svih časnika V. vojne oblasti i nas vojnih studenata u tadašnj domu J.A.. Skupu je predsjedavalo isto predsjedništvo kao i na predhodno e sastanku, u sastavu: general Dani­lo Lekić - predsjednik, te članovi Predsjedništva general Ivo Rukavina, general Ivan ŠibI i pukovnik Perović. Dnevni red tog sastanka sastojao se samo od jedne točke: »Osuda časnika Hakštok Vinka zbog njegovoga kolebljivog stava«. Ime­novani je časnik bio izveden ispred sviju nas prisutnih. Na licu mu se odražava­la zbunjenost i strah.

Ceremonija je započela. Pukovnik Perović obrušio se pogrdama na okrivlje­nog, navodeći kako je svojim kolebljivim stavom obrukao čast koja mu je kao pripadniku J.A. ukazana i potom je stao predlagati mjere za njegovo kažnjavanje. U to vrijeme već su bili veoma zategnuti odnosi sa zemljama istočnog bloka, te se Hakštoku ništa dobroga nije pisalo. Počela su i prva uhićivanja. Iznijevši svu tu lavinu pogrda i prijetnji Perović je pozvao prisutn� da se izjasne o primjeni pre­dloženih kaznenih mjera. Još nije bio do kraja izgovorio poziv na glasovanje, a čitava se šuma ruku podi­gla uvis. Svi nazočni, osim mene, podržali su pre­dložene mjere kažnjava­nja. Slijedio je novi po­ziv: »Neka se izjasni tko je protiv«. Ne mogavši podnijeti taj brutalni i ne­demokratski postupak, ja sam jedini od tri stotine prisutnih digao ruku izra­žavajući time svoje proti­vljenje predloženim mjera­ma. Ugledavši samo moju uzdignutu ruku Perović je upitao imade li još ne­tko protiv.

- 11 -

Saslušavši to novo pitanje svi su prisutni u dvorani uvukli glave u ramena pognuvši ih do samog naslona stolica. U čitavoj je dvorani nastao tajac, čulo se je jedino zujanje muha. Uvjerivši se da više nitko nije protiv, Perović mi je rekao da spustim ruku koja je do tada bila neprestano podignuta. Taj moj čin odigrao je presudnu ulogu u mome životu. Tim sam svojim postupkom postao bijela vrana, divljač za odstrel, no unatoč tome što sam mogao naslutiti čemu sam sve mogao biti podvrgnut, ja nisam bio u stanju postupiti protivno svojim uvjerenji­ma, žrtvujući time svoju karijeru i mir mojih roditelja.

Dvadeset i prvog travnja godine ;��edinice 26. Dalmatinske udarne divi­zije oslobodile su moje mjesto Trsat i Sušak. Na mnogim mjestima ležali su mrtvi njemački vojnici, a u Franjevačkom samostanu na Trsatu ostali su napušteni nje­mački ranjenici. Trojica tih ranjenika bili su smješteni u blagovaonici samostana. Ležali su na nosilima na podu te prostorije. Jedan je ranjenik bio mladi čovjek, imao je od prilike tridesetak godina, ostala su dvojica ranjenika bila postarije dobi. Mladi je ranjenik bio u najpovoljnijem stanju, njegove ozlijede nisu bile po život opasne, dok su ostala dvojica bila teže ranjena, a jedan uopće nije dolazio k svijesti.

Zadesio sam se u toj prostoriji i gledajući ranjenike u meni se probudila sa­milost. Oduvijek sam se nadahnjivao toli plemenitim naukom Isusa Krista, koji kaže »ljubi bližnjega svoga, ljubi i neprijatelja svoga«.

lako nisam neki izraziti vjernik, sretan sam što sam kao svoj životni putokaz mogao imati na umu te riječi, uz 10 zapovjedi Božjih koji su osnova poštenja i morala. Moji su sumještani bili njegovali te ranjenike, pružajući im potrebnu nje­gu i hranu u granicama postojećih mogućnosti. Odjednom se uz mene pojavio neki omanji partizanski dočasnik. Promotrivši ranjenike upitao je prisutne mje­štane tko su oni. Netko od nazočnih odgovorio mu je da su to njemački ranjenici, a dočasnik je zavikao: »Izađite napolje, hoću da ih streljam«. Uplašeni nastupom tog okrutnog čovjeka, svi su puni straha u hipu izašli iz blagovaonice, ostadoh samo ja.

Videći njegovu namjeru, želeći da je spriječim, obratio sam mu se riječima: »Tko ti daje pravo da ubijaš ranjenike?« Pun srdžbe koja je izbila na njegovom licu, bijesno mi je dobacio: »1 tebe ću ubiti, ustašo«. Mladi je njemački ranjenik videći što se zbiva, iz njedara izvadio sliku (fotografiju) svoje supruge i dvoje malodobne djece, upirući u sliku posljednji pogled pun neizmjerne tuge koja mu je izbijala iz očiju. Mučna scena, krvnik usmjerava strojrucu na ranjenike, odje­kuje smrtonosni rafal. Mladi ranjenik umire držeći sliku do zadnjeg časa pred očima, ranjenik do njega umire neprestano zapomažući: »Mutter, Mutter!«, dok

- 12 -

se treći ranjenik preselio u vječnost ne dolazeći k svijesti. Tu mučnu scenu upo­tpunio je jedan, nažalost, moj mještanin partizan iz dalmatinske jedinice koji je prišavši tom mladom umirućem čovjeku ispalio hitac iz pištolja u njegovu glavu i njime ga konačno usmrtio. Kada god bih poslije tog mještanina sretao na ulici uvijek mi je bio pred očima njegov neljudski čin.

Vjeruj ljudima

Nikada nisam izgubio vjeru u ljude. �_ sam često puta priliku uvjeriti se u to da ljudima u načelu treba vjerovati, no je�an mi je događaj posebno potkrijepio to moje gledište. U zimi godine 1943. mene kao 15 godišnjaka i mog još mlađeg druga, naši su »rukovodioci«, napisavši nam propusnicu, uputili kućama. Ho­dajući putem iz Senja preko Novog Vinodolskog sreli smo jednog bivšeg talijan­skog vojnika koji nam se pridružio. Taj je vojnik poslije kapitUlacije Italije ostao u partizanskim redovima, a sada je i on upućen kući. I tako smo sva trojica sti­gli u zaleđinu Crikvenice. Na domaku Crikvenice iz šumarka je izbio njemački vojnik koji je čuvao pristup gradu. Ugledavši nas onako vojnički odjevene pun srdžbe uperio je u nas oružje, počeo vikati: "Bandit, Bandit" i stao nas gurati u obližnji jarak vjerojatno s namjerom da nas strijelja. U zadnji čas, kada je već

htio izvršiti svoj naum, začusmo povik: "Nicht sichen" . Okrenuvši se ugledali smo njemačkog dočasnika koji je s razdaljine od svojih šezdesetak metara po­vikom spriječio naše strijeljanje. Pristigli nas je dočasnik preuzeo od vojnika i potom nas odveo u hotel "Therapia" u kojem je tada bilo smješteno njemačko zapovjedništvo. Prošavši kroz predvorje uveo nas je u jednu prostoriju koja je bila pretvorena u ured. Za pisaćim stolom sjedio je mladi njemački časnik koji je

promotrivši nas rekao da sjednemo. Sva smo trojica sjeli, no u isti je mah časnik povikao da ustanemo. Iznenađeni smo ustali ne shvaćajući njegov novi zahtjev. To što je tada uslijedilo nikada neću zaboraviti. Videći da smo sva trojica ustali on se obratio nama dvojici partizana sljedećim riječima: »Vas dvojica partizana izvolite sjesti, jer vi se borite za svoju domovinu«. Te su me njegove riječi du­boko dirnule. Bilo je nevjerojatno da se njemački časnik, namjesto da nas dade strijeljati kao svoje neprijatelje, na ovakav način odnosi prema nama. U tom smo hotelu proboravili dva-tri dana. Kroz svo vrijeme dobivali smo hranu iz njihove časničke kuhinje. Taj čin trajno je u meni stvorio uvjerenje da na svijetu svuda imade dobrih ljudi koji nisu u stanju nikome nanijeti zlo, već su, naprotiv, sretni da mogu činiti dobra dijela. Nakon toga odvedeni smo u Rijeku, gdje smo smje­šteni u zarobljenički logor, iz kojega su nas ondašnje hrvatske vlasti na molbu naših roditelja, kao maloljetnike uspjele osloboditi. Provevši potom par mjeseci kod kuće, gdje sam se malo oporavio, u travnju sam mjesecu ponovno otišao u partizane. Boraveći jednog dana u Ravnoj Gori, ugledao sam dvojicu zarobi je-

- 13 -

nih postarijih njemačkih vojnika, kojima sam znajući da su gladni dao pola moje oskudne partizanske večere.

Moj su postupak ostali moji drugovi osudili, no ja sam uvijek imao na umu onaj humani postupak njemačkog časnika u Crikvenici. U travnju mjesecu godi­ne 1945. oslobođeno je moje mjesto Trsat od Nijemaca. Posvuda su ležali mrtvi njemački vojnici. Ispred stražnjeg ulaza u franjevački samostan ležao je mrtvi njemački časnik, gledajući ga nisam se mogao oteti dojmu da je to onaj moj do­brOČinitelj iz Crikvenice, a videći ga nurog bilo mi ga je žao. Upitao sam tada­šnjeg gvardijana franjevačkog samostapa znade li kako je taj časnik poginuo, a on mi je kazao da je vidjevši da će biti zarobljen sam sebe ustrijelio.

Za uzvrat

U jeku borbe koja se 21. travnja 1945. vodila za oslobođenje Trsata, jedan mladi njemački vojnik, rodom Austrijanac, našavši se u bezizlaznom položaju potražio je utočište u obližnjoj kući pokraj crkve. Domaćini su mu, iako izloženi velikoj opasnosti, pružili utočište. Neprekidne borbe trajale su sve do 3. svibnja. Rijeka je tek tada oslobođena. Čitavo to vrijeme mladić je bio zbrinut. Borbe su prestale, život mu je sačuvan, što dalje s njime poduzeti?

Kod Ilirske Bistrice zarobljena je veća skupina njemačkih vojnika. Za njih je osnovan zarobljenički logor u zgradama nekadašnjeg starog austrijskog lazareta u Martinšćici pokraj Rijeke. Promatrao sam njihovo sprovođenje. Građani koji su tu bili prisutni šuteći su ih gledali, ne pokazujući mržnju prema njima, a neke žene bi im iz samilosti dobacivale koji komad kruha. U taj logor sada je trebalo odvesti našeg Austrijanca. Kako to izvesti? U vojnoj odori sprovoditi ga bilo bi po njegov život pogubno. Trebalo ga je preodjenuti. S brda zdola pronašli smo neki kratki civilni kaput i hlače te smo ga tako preodjevenog vodili u logor, no­seći njegovu vojnu odoru u ruci. Stigavši u zapovjedništvo logora ukratko smo prisutnim časnicima objasnili sve što se je do tada zbilo i preporučili im da s njime lijepo postupaju. Tih sam dana bio pozvan na rad u kriminalistički odjel Kotarskog Narodno-oslobodilačkoga odbora (N.O.O.) - Sušak. Za vrijeme oba­vljanja te dužnosti hranili smo se u menzi za nas uspostavljenoj. Nakon nekoliko dana od rastanka s Austrijancem, vraćajući se poslije ručka iz menze, držeći u ruci komad bijelog kruha što je tada bila rijetkost, prolazeći ulicom pokraj želje­zničke pruge na Piramidi ugledao sam skupinu nje�ačkih zarobljenika koji su sjedeći na tlu čekali daljnje sprovođenje. Stražar koji ih je sprovodio trenutno tu nije bio prisutan. Promotrivši malo bolje te zarobljenike ugledao sam među nji­ma mog znanca Austrijanca. Prišavši mu rukovao sam se s njime, a potom sam

- 14 -

mu pružio onaj komad bijelog kruha kojeg sam nosio u ruci. Ostali su zaroblje­nici začuđeno promatrali moj postupak ne mogavši dokučiti o čemu se radi. U tom kratkom, a i posljednjem našem susretu, mladić mi je ispričao kako je njemu kao Austrijancu obećano skoro puštanje kući. Minule su brojne godine, jednog se dana naš znanac pojavio na Trsatu, želeći se sresti sa mnom i s mojim drugom da nam se zahvali na ukazanoj pomoći. Ja sam tada bio negdje odsutan te je za­hvalu izrazio mojem drugu.

Plemenitost nekih

Tetka moje supruge izgubila je za vrijeme rata dva sina. Obojica su poginula u borbi s njemačkim vojnicima. Zgrada u kojoj je stanovala bila je u neposrednoj blizini zarobljeničkog logora u Martinšćici. Vodeći razgovor sa stražarom koji je čuvao zarobljenike ispričala mu je sve pojedinosti o pogibiji svojih sinova. Sa­slušavši njenu tužnu priču stražar je tetki pružio strojnicu govoreći: » Evo vam strojnicu i ubijte koliko god želite ovih zarobljenika da se time osvetite za smrt vaših sinova«. Čuvši stražarevu ponudu, dobra ga je žena pogledala i tužnim mu riječima uzvratila: »Zar bih ja time povratila život svojim sinovima?«. Ple­menita je žena nosila svoju bol sačuvavši svoje dostojanstvo i plemenitost. Ona, majka, unatoč svojoj teškoj boli ne bi nikada majkama tih zarobljenika niti u po­misli htjela nanijeti istu bol.

Što je u meni izazivalo nezadovoljstvo

Bila su to vremena oskudice. Prehrambeni su se proizvodi izdavali na »kupo­ne«, nestašica je vladala u čitavoj zemlji, međutim, postojali su povlašteni slojevi društva, kao časnici, službenici Unutrašnje državne bezbednosti (UDB-e), te po­litički dužnostnici, koji su bili posebno snabdjevani. To je kod građana izazivalo nezadovoljstvo. Razgovarajući u svom rodnom mjestu sa sugrađanima, slušao sam njihove jadikovke i prigovore na postojeće nejednakosti, što je i kod mene izazivalo opravdano nezadovoljstvo. Nažalost, to nije bio prvi put da sam se susreo s takvim pojavama. Već dolaskom u partizane imao sam priliku vidjeti te nejednakosti. Iako su nam govorili da se borimo za jednakost, ja sam doživio to da smo mi borci gladovali, a naši drugovi iz obližnjih sela, koje je obilazila rodbina, donoseći im pune košare hrane, sjedeći pored nas, mirno su se gostili ni ne pomišljajUĆi da nam ponude i najmanji zalogaj, međutim prema našim zapovjednicima sasvim su se drukčije odnosili pozivajući ih da im se pridruže u jelu. U lipnju godine 1943. zadesio sam se pred partizanskom bolnicom u Vu­kelićima kod Drežnice. U šumi ispred bolnice u kolima s volovskom zapregom

- 15 -

ležali su teški ranjenici. Slatkasti vonj razvijene gasne gangrene miješao se sa svježim mirisom drveća. Vidio sam košaru punu ljudskih ruku i nogu, koje su amputirane ranjenicima i koje su nošene na ukop. Stigavši potom pred kuću u kojoj je bio smješten štab našeg bataljuna, ugledao sam partizana, konjovodea komandantovog konja. U gledao sam i komandanta koji je, za razliku od boraca koji su nosili dronjke, bio besprijekorno odjeven. Štab je imao svoju posebnu ku­haricu, no niti to nije bilo dosta. Odjednom se odnekle tu pojavio mladi partizan, noseći u ruci poveću platnenu vrećicu u kojoj je bilo oko tri kilograma kave. To je bila kava talijanske vojske kofa}oj je oduzeta. Pratio sam pozorno što će se zbiti s tom kavom. Očekivao sam da � ona biti dostavljena u bolnicu gdje bi šalica

I kave teškim ranjenicima i te kako dobro došla, no stvari su se odvijale drukčije. Namjesto u bolnicu kava je odnešena u štab bataljuna da bi se njome »štablije« sladili. Nasuprot tome, prema borcima primjenjivani su nemilosrdni postupci. Znam slučajeve kada su zbog jednoga više primljenoga obroka jela, borce na mjestu strijeljali. Znam slučaj kada je komesar za takav prestup borca ustrijeljio kod samog kotla s hranom. Poznat mi je i slučaj kada je mladi borac gotovo dije­te, zbog jedne više primljene »porcije« hrane bio zaklan na licu mjesta.

Za jedan krumpir, za jednu šaku brašna ili voćku, borcima su skidane glave, a oni koji su to naređivali postupali su suprotno. Borci su dobivali dva obroka dnevno, jelo se sastojalo od nešto kukuruznog brašna i malog komadića mesa, bez soli. U četi je bilo oko trideset boraca. Za cjelodnevnu ishranu ekonom bi donio dva, tri kilograma kukuruznog brašna i istu količinu mesa, hrana bi se ku­hala u nekoj potleušici. Prije podjele jela u tu bi kuhinju ušli komandir, komesar i vodnici, koji bi se tamo obilato nahranili, a nama je borcima potom podijeljena kutljača neslane tople vode s tragovima kukuruznog brašna i malim komadi­ma mesa. Svi su ti naši »rukovodioci« bili ugojeni. Moj je »komandir«, iako je bio osrednje visine, težio dobrih stotinu kilograma. No našim »rukovodiocima« ni to nije bilo dosta. Iako pošteđeni od danonoćnih napora kojima su borci bili neprestano izloženi, oni su sebi znali priuštiti još i nešto povrh toga. Jadne bi seljanke primorane da podmire svoje neophodne potrebe, odlazile u grad noseći nešto svojih prehrambenih proizvoda za prodaju. Naši bi rukovodioci te jadne seljanke na nekom skrovitom mjestu sačekali i oduzimali im tu hranu. Jednom sam takav prizor imao priliku i osobno vidjeti. Zbog oskudne ishrane, nehigi­jenskih uvjeta života, ušiju, te mnogobrojnih napora, tijela boraca postajala su gola kost i koža. Bilo gdje da smo bili na položaju, pisane poruke naših roditelja u najkraćem bi roku stizale do nas, međutim hrana i odjeća, koje su oni teškom mukom i samoodricanjem za nas priskrbili, nikad nisu dospjele do nas. Gdje su završavale i tko ih je otuđio nikada nisam saznao.

- 16 -

Pečeni janjac

Zgodu koju želim ispričati doživio je jedan moj rođak, a zbila se davno za vri­jeme Drugoga svjetskog rata. Nakon kapitulacije Italije mnogi su moji mještani stupili u partizanske redove, a m� njima i moj rođak. Nalazeći se koncem 1943. u Lici, jednog je dana dočuo

.�� �r traži borac koji je vičan u mesarskome

zanatu. Budući da je izučio taj zanat, odazvao se pozivu. Odveden je potom u obližnji partizanski »štab«, gdje su ga uputili u posao koji treba raditi. Naime, »štablije« su se dokopali jednog dobrog janjca kojega je trebalo zaklati, a potom ispeći. Moj se rođak latio posla, u čas je janjca zaklao, oderao, pripremio ražanj i zapalivši vatru počeo ga peći. Vrijeme je odmicalo i janjac je već gotovo bio pečen, kad je u neposrednoj blizini započela jaka pucnjava. Neka je njemačka jedinica otpočela napad. »Štablije« se kao zečevi razbježaše. Ostade sam moj ro­đak s gotovo pečenim janjcem. »Što uraditi? Zar pobjeći i ostaviti janjca da se Nijemci njime slade?« »To nikako«, odlučio je on. Iako slab i iscrpljen dohvatio je janjca i s njime još onako vrućim počeo bježati, noseći ga na ramenu. Odma­kavši od napadnutog mjesta, zatekavši se u gustoj šumi, položio je janjca na tlo i sjeo da malo predahne. Onako umoran i gladan, otrgnuo je komad janjca i u slast ga pojeo. Ta valjda mu za to sigurno nitko neće prigovoriti. Predahnuvši nastavio je potragu za odbjeglim »štablijama«. Nakon dužeg traženja uspio ih je pronaći. Sklonili su se na zbilja sigurno mjesto. Ugledavši ih moj je rođak očeki­vao njihovu pohvalu za njegovu požrtvovnost. No naprotiv, videći da na janjcu nedostaje komad mesa, oni ga obasuše optužbama da je pojeo taj komad mesa. Moj se jadni rođak morao braniti od tih optužbi govoreći kako je prilikom pro­vlačenja kroz šumu taj komad mesa granje otrglo. Primjer je to nezahvalnosti za svaku osudu.

Eto, te okolnosti poticale su u meni nesavladivu težnju osude tih nepravil­nosti. Uvijek sam težio da se stvari odvijaju pošteno i pravedno. Kada sam se vraćao iz Rijeke u Zagreb, svojim sam kolegama na njihove upite o stanju u Primorju kazivao onako kako je bilo. Govorio sam da puk nije zadovoljan zbog oskudice i zbog nejednakosti u snabdijevanju. Govorio sam kako bi mjerodavne vlasti puno uradile kada bi podmirile osnovne potrebe ljudi. Zapazio sam ubr­zo da me neki od njih pozorno slušaju, šuteći, kao da paze da im ne izmakne niti jedna moja izgovorena riječ, bilo povlađivanja, bilo prigovora. Jednom sam prilikom trebao ispuniti neki obrazac s nizom pitanja. Između ostalih jedno je pitanje glasilo: »Imaš li koga u inostranstvu?«. Stric moga oca otišao je godine 1905., kada je moj otac imao četiri godine, trbuhom za kruhom u sjevernu Ame­riku. Moja baka, njegova sestra, vodeći mog -oca tada četverogodišnjeg dječaka ispratila ga je na polasku iz riječke luke. Od tada se stric više nikad nije vratio,

- 17 -

jedino se je pismima javljao rođacima. To i tomu slična pitanja u me�u izazva­la srdžbu, te sam u prisustvu mojih pozornih slušalaca rekao: »ot�ih kom­plikacija nije bilo niti u fašističkoj partiji, to je diktatura i forma1nost«. Jednog mi je dana, negdje u srpnju godine 1949.lpristupio moj kolega Bratislav Jovanović, obrativši mi se riječima: »Noćas idemo skidati križeve s crkve, ideš li i ti?« Mislio je na križeve crkve na Šalati gdje je bio i dom vojnih studenata. Saslušavši nje­gov, za mene glupi i za svaku osudu, prijedlog uzvratio sam: »Nisam barbarin da skidam križeve s crkve, kakav bi to učinak proizvelo na građanstvo, k tome ja sam pristalica poštivanja vjerničkih prava«. Čuvši moj odgovor zajedljivo mi je dobacio: »Ti si za popove«. S mojom znanicom u Pakracu ponekad sam se dopisivao. Jednog mi je dana prišao spomenuti Bratislav Jovanović noseći mi otvoreno pismo koje mi je uputila ta djevojka. Kada sam ga zbog toga ukorio on se posprdno nasmijao izustivši: »Što se ljutiš zbog takve sitnice?«.

Početkom godine 1949. moj kolega, časnik Dušan Petrović predložio mi je da dođem stanovati u njegov stan u Zagrebu. Na njegovu zamolbu to mi je bilo do­pušteno. Jednog dana posjetio nas je naš stariji kolega Stracimir Gošević, obra­zloživši svoj posjet željom da vidi kako živimo. Prozborivši zatim još nekoliko riječi obratio se odjednom meni pitanjem: »Što ti misliš o Lazaru Koliševskom?«. »Što da mislim, on je predsjednik Makedonije« uzvratio sam mu. »Da, ali znaš li da je on bio uhapšen od Bugara i osuđen na smrt. Što misliš o tome?«. »Što da mislim drugo nego da je dobro da je ostao živ«, odgovorio sam mu.

Sve su me te pojedinosti poticale na razmišljanje. Pitao sam se što u stvari to predstavlja i koja je pozadina svega toga. Smatrajući ispravnima svoje stavove nisam ni pomišljao na to da bi me netko mogao uhoditi, te slučajevima kad su se vodili takvi razgovori nisam pridavao neku veću pozornost. Kada bih do­lazio na dopust u Rijeku, dvojica mojih mještana i mojih vršnjaka, zaposlenih u V.D.B.-i redovno bi me obilazili, provodeći sate i sate sa mnom u druženju. Mnogo poslije, došao sam do zaključka da je to bio jedan vid uhođenja.

Jednog sam dana hodao ulicom ispred riječkog kolodvora. Nosio sam odoru letačkog časnika, koju sam po odobrenju mojih pretpostavljenih kupio svojim novcem. Odjednom se preda mnom pojavio časnik odjeven u istu takvu letačku uniformu. Ugledavši u našoj blizini klUpu, sjeo je na nju i pozvao me da mu se pridružim želeći sa mnom razgovarati. Niti sam imao vremena, niti mi nije bilo stalo do razgovora s nepoznatim čovjekom, tako da nisam udovoljio njegovom pozivu. Odlazeći bacio sam pogled na njega i primjetio da je moj postupak kod njega izazvao srdžbu.

U kolovozu godine 1949. posjetila me je u Zagrebu moja znanica iz Pakraca. U razgovorima koje smo vodili pitala me što se to zbiva u odnosima između

- 18 -

nas i S.S.S.R-a. Objasnio sam joj da su njihovi postupci neprimjereni i za svaku osudu. Saslušavši moje objašnjenje nastavila je razgovor opisujući način života i prilike u njenom rodnom mjestu. U jedn�me času rekla mi je: »Znaš, moram ti ispričati neke stvari koje se zbivaju u mome mjestu, a sudionici tih zbivanja moji su najbliži susjedi. Često dolazim k njima u posjet pa se prema meni ponašaju kao da sam dio obitelji i u časovima kad ne misle da ih čujem izgovaraju prijete­će riječi kao: »Sve Hrvate treba likvidirati!« i slično. Čuvši te njene riječi bio sam duboko potresen, povrijeđen i ljutit. Zar nakon toliko proklamiranog »bratstva i jedinstva« još ima takvih zlonamjernika koji krvoločno prijete mome narodu, koji je podnio toliko nevinih žrtava. Otprativši djevojku kući razmišljao sam što trebam učiniti nakon tog saznanja? Zaključio sam da je to najbolje saopćiti mome »partijskome sekretaru«, koji potom mora poduzeti protiv tih prijestupnika po­trebne korake. Moj partijski sekretar bio je moj Dragoljub Đorđević, Srbin po narodnosti. U tančine sam mu ispričao što sam saznao, najstrože osudivši ta­kve pojave i zahtjeva jući da poduzme sve što je potrebno da ti izgrednici budu pravedno kažnjeni. Kako sam nakon uhićenja saznao, on ne samo da nije ništa poduzeo protiv njih, nego je naprotiv časnicima K.O.5-a mene optužio da širim nacionalnu mržnju.

Isto tako u razgovorima sa svojim kolegama pričao sam kako se iz riječke luke izvoze sirovine koje su inače prijeko potrebne našoj privredi, a znajući da smo još za vrijeme rata isticali da se ne smiju izvoziti sirovine, već što je više mo­guće gotove proizvode. Nadalje, osuđivao sam neskromnost tadašnjih državnih i političkih »rukovodilaca«, koji za sebe uvoze skupe automobile, namjesto da uvoze prijeko potrebne strojeve. Sve su te moje izjave putem doušnika stizale do časnika K.O.5-a i obruč se oko mene neprimjetno stezao. Pod svaku sam cijenu morao biti uklonjen, a to se potom i dogodilo. Nakon isteka dopusta, 23. listo­pada, vratio sam se u Zagreb. Na ulazu studentskoga doma na šalati zatekao sam pitomca vojnotehničke škole koji je obavljao dužnost »dežurnog« vratara. Kad sam mu rekao ime i prezime i ostale svoje potrebne podatke, vidio sam po izrazu njegovog lica da je iznenađen mojim dolaskom, no tome nisam pridavao neku važnost.

Prespavao sam noć u domu i drugog sam dana provodio vrijeme u razgovo­ru s kolegama, iznoseći im svoje dojmove s dopusta. Svratio sam i u susjednu sobu u kojoj su bili moji kolege s Veterinarskog fakulteta. Nakon pozdrava i nekoliko izmjenjenih riječi, student Milutin Petković dobacio mi je: »Tebe traži U.D.B-a«. »Mene U.D.B-a nema zašto tražiti.«, mirno sam mu uzvratio. »Pozaj­mi mi nešto novaca«, nastavio je Petković. Izvadio sam novčanicu od tadašnjih pedeset dinara i uručio mu je. U tom času u sobu je unišao neki pitomac i onako s vratiju prozborio obrativši se meni: »Idi odmah dolje, zove te komesar!«.

- 19 -

UHIĆENJE I SUĐENJE Uhićenje

Ured u kojem je boravio komesar bio je u prizemlju. Sišao sam stubištem s prvog kata u prizemlje i došavši do ureda otvorio sam vrata. Na samom

ulazu susreo sam se licem u lice s komesarom. Po izrazu njegovog lica vidio sam da se nešto neobično zbiva, a pogotovo sam to zaključio kada mi je naredio: »Uđi u ovu sobu!«. Otvorio je vrata susjedne sobe, uveo me u nju i otišao. Izne­nađen, onako s vratiju, ugledao sam dvojicu časnika koji su sjedili za pisaćim stolom i prodorno me motrili. »Priđi i sjedni!«, bilo je prvo njihovo obraćanje meni. Postupio sam kako su tražili i sjedajući za stol promotrio sam njihova lica. Jedan je bio tamnokos, a kako sam poslije saznao prezime mu je bilo Đerić, dok je drugome plavokosom časniku bilo prezime Rodić. Obojica su bili časnici kontraobavještajne službe (K.O.5-a). »Ruke na stol!«, slijedila je njihova nova naredba. Metnuvši ruke na stol prozborio sam: »Nisam oduševljen vašim do­čekom!«. »Priučit ćeš se ti još i na koješta. Ti si neprijatelj. Ti bi nam bio kadar pucati u leđa!«, nastavili su. Nisam se mogao suzdržati te sam izazvan njihovim riječima odgovorio: »Uvijek, ako bih na to bio prisiljen, imao bih smjelosti susre­sti se s vama licem u lice!«. »Gdje ti je pištolj?«, slijedilo je njihovo iduće pitanje. »U koferu u mojoj sobi.«, uzvratio sam im. Jedan je od dvojice časnika izašao iz sobe i dao nalog nekom pitomcu da ode u moju sobu po pištolj.

Pištolj kojeg sam posjedovao bio je star i neispravan i kada im je bio uručen zaključili su da on ne predstavlja nikakvu opasnost. Nakon što je pištolj bio do­nesen i predan moj je boravak u domu bio okončan. U pratnji te dvojice časnika odveden sam u dvorište doma gdje je bio njihov automobil i mi krenusmo. Sa šaIate spustili smo se cestom preko Zvijezde i Kaptola na trg Bana Jelačića, a potom Ilicom produžili do vojarni u tadašnjoj Ljubljanskoj ulici. Odveli su me u podrum vojarne, u kojem su bile samice za zatvorenike. Samica u koju sam doveden bila je dobrim dijelom ispod zemlje, samo mali prozorčić s gvozdenom rešetkom propuštao je nešto sunčevog svijetla u tu izbu. Drveni ležaj s dvije slo­žene ponjave bio je čitav komfor tog mog novog boravišta. Trenutak nakon mog prispjeća, otvoriše se vrata ćelije i u nju je l1šao dočasnik niska rasta, koji mi je ne baš prijaznim. načinom naredio: »Svlači seI«. Kako sam prethodno naveo, bio sam odjeven u odijelo letačkog časnika, moje svojine. Ćuvši tu odbojnu naredbu, suprotstavio sam se ne želeći se svlačiti. Videći da mu pružam otpor dočasnik je izašao i nakon nekoliko časaka u ćeliju uniđoše dvojica visokih i plećatih voj­nika koji me fizički prisiliše da se skinem. Moju su odoru odnijeli, a meni su donijeli neku staru vojničku u kojoj se nisam ni malo ugodno osjećao. Pokušao sam leći na drveni ležaj, međutim u tome času otvoriše se vrata ćelije i u nju je

- 20 -

kročio stražar zabranivši mi da ležim. Bilo mi je do­pušteno samo da sjedim, a spavati sam smio samo u zato određeno vrijeme i to ukoliko mi »islednik« do­zvoli. Moram napomenuti da je jedna od »prinudnih« mjera prilikom istrage bila uskraćivanje spavanja za­tvoreniku. Dočekao sam i vrijeme spavanja, ne po­jevši ni obrok hrane koji mi je donijet za večeru. U toku noći, mislim da je mo­glo biti oko jedan sat iza ponoći (ručni mi je sat bio oduzet), probudili su me iz sna i u pratnji stražara L-_________________ ---'

odveli u ured na prvome katu vojarne. Tu sam se ponovno sreo sa svojim znan­cem, časnikom KO.S-a Đerićem. Uz njega je bio dočasnik rodom iz Vrbovskog u Gorskom Kotaru i neka djevojka zapisničarka. Započelo je saslušanje. Nakon što sam iznio svoj životopis, »islednik« mi je rekao: »A sada ispričaj sve što si govo­rio«. Nije naveo gdje sam to govorio, valjda očekujući da ću reći i nešto što njima do tada nije bilo poznato. Znao sam da sam jedino vodeći razgovore s kolegama sa studija mogao reći nešto što bi se moglo zlonamjerno krivo protumačiti, a što je neki doušnik mogao prenijeti KO.S-u. »Pričaj, pričaj, nemoj da nešto izosta­viš, jer ćeš time samo pogoršati svoj položaj, nama je i onako sve poznato.«, na­valjivao je na mene »islednik«. Vrativši se u mislima na one slučajeve kada sam kolegama pričao sve što sam smatrao da u našemu društvu ne valja, i na njihovu pozornost i budnost kojima su pratili moje riječi, bilo mi je jasno da su sve poje­dinosti o kojima sam govorio doušnici prenijeli KO.S-u. Svjestan da sam bio u

pravu kad sam se izjašnjavao protiv onoga što u društvu ne valja, ponovio sam sve ono čime nisam bio zadovoljan: Rekao sam da je narod nezadovoljan. Nada­lje sam rekao da postoje velike razlike u načinu snabdijevanja između građana i vojno-političkih struktura. Izjavio sam da ovakvih komplikacija nije bilo ni u fašističkoj partiji, da je to diktatura i formalnost. Potom sam govorio da ne valja izvoziti sirovine, kao što se sada čini, već da treba, ako je ikako moguće, izvoziti gotove proizvode. »Govorio sam«, nastavio sam, »da je nepravilno uvoziti skupe automobile, za visoke vojno-političke dužnostnike, namjesto skupih automobila

- 21 -

treba uvoziti strojeve, tako potrebne našoj zemlji.«. Rekao sam da ne ću sudjelo­vati u skidanju križeva s crkve na Šalati, jer bi to bio barbarski ćin koji bi naišao na osudu građanstva. »K tome,«, nastavio sam, »ja poštujem pravo slobodnog izražavanja vjerskog uvjerenja što je u ostalom i ustavom zajamčeno«. Što se tiče životnih uvjeta studenata, misleći na civilne studente, opisao sam ih kao izrazito teške, naročito što se tiče ishrane. Govorio sam i o svojemu negodovanju zbog izjave Srba iz Pakraca da sve Hrvate treba likvidirati, te da sam o tome izvijestio svog političkog »rukovodioca«, i da sam zahtjevao da se krivci pozovu na odgo­vornost, te da sam zbog toga optužen da trujem međunacionalne odnose. Preko te moje posljednje izjave »islednik« je šutke prešao, kao da to nisam ni rekao. Ne samo da o tome nije ništa pitao već je naprotiv, u skladu s načinima vođenja istrage što ih je naučio na školovanju na staljinističkim učilištima, tu moju izja­vu i zahtjev da se krivci kazne, poslije preinačio u optužbu protiv mene. Nakon iznašanja svih tih pojedinosti, zatražio sam od »islednika« da mi omogući da u svrhu svoje obrane iznesem razloge i obrazloženje zašto sam tako postupao, međutim on mi to nikada nije omogućio. »Govori, govori!«, ustrajavao je u svo­jim zahtjevima, »Sjeti se što si još pričao«. Iz tog njegovog navaljivanja zakljUČio sam da nemaju osnove dovesti moje izjave u bilo kakvu vezu s Rezolucijom In­formbiroa, a još manje ih prikazati kao potporu Rezoluciji. »Isleđivanje« je u više navrata nastavljano. Nakon stanovitog vremena premješten sam iz podrumske ćelije, u ćeliju na prvom katu vojarne. Nastupila je godina 1950 .. Neviđena hla­dnoća pritisla je Zagreb i okolicu. Ćelija u kojoj sam sada boravio imala je mali prozorČić sa staklima umetnutim u jaku gvozdenu rešetku. Svaka pomisao na bijeg bila bi nestvarna. No, da zlo bude gore, okna na prozorčiću bila su dijelom razbijena, tako da je u ćeliji vladala neopisiva hladnoća, a ja sam bio odjeven samo u otrcanu vojničku bluzu i u isto takve izlizane hlače. Ni košulje, ni donjih gaća, ni druge odjeće na sebi nisam imao. Hranu smo dobivali dva puta dnevno. Donosili su je u hodnik ispred ćelija, u kotlu iz kojeg bi se punile posude s jelom. Stražar bi potom postupno otvarao vrata ćelija i zatvorenici bi uzimali to jelo. Dok bi hrana nošena u otvorenome kotlu stigla u hodnik ispred ćelija i dok bi je usuli u posude, na onoj, tada velikoj hladnoći, ona bi se gotovo smrzla, te je bilo otežano jesti je. Kada bih i htio opisati od čega se ta hrana sastojala, nisam sigu­ran da bih uspio. Najbliži bi opis te hrane bio: smjesa nekog ustajalog vojničkog kruha, prokuhanog u vodi, s dodatkom soli, a nisam siguran je li tu bilo ikakve masnoće. Bilo je odurno gutati tu tvorevinu, no živjeti se je moralo.

Kakva je u ćelijama vladala hladnoća najbolje pokazuje sljedeći primjer: Stra­žari, koji su nas čuvali, bili su neprestano u hodniku ispred ćelija. Bili su odje­veni u prikladnu vojničku odjeću, u debelim vunenim đemperima. Nosili su na sebi tople dugačke bunde podstavljene ovčjim krznom, a na glavi kapuljaču.

- 22-

Njihova ishrana bila je obilna, no uza sve te pogodnosti opažao sam da i njima ne pogoduje ta nesnošljiva hladnoća. Prolazili su dani, svaki se čas pretvarao u beskonačnost. Hodati, hodati i neprestano hodati, ne bi li stvorio malo topline u svojem iscrpljenom tijelu, bio je jedini način da se nekako održim. Po mjesec dana nitko me ne bi zvao. Jedino ljudsko biće s kojim sam tada dolazio u doticaj bio je stražar koji nas je čuvao, no s njime nije, niti je smjelo biti, nikakvog razgo­vora. Nakon mjesec dana takvog samovanja, jednog se dana u mojoj ćeliji poja­vio neki časnik K.O.5-a noseći u ruci nekoliko araka papira i olovku. Pruživši mi ih obratio mi se riječima: »Napiši sve što još imaš iznesti!«. Preuzeo sam taj papir i olovku i počeo razmišljati. Pitao sam se što zapravo još od mene traže, ta oni dobro znaju da ja svojim izgovorenim riječima nisam dao ni najmanje razloga da me se optuži kao pristalicu Rezolucije m-a, a bilo mi je jasno da oni upravo to pod svaku cijenu žele dokazati. Sve što sam mogao i što sam papisao svojim od hladnoće ukočeni prstima bilo je: »Sve što sam imao reći i izjaviti to sam izjavio, a nastojanja da me se pod svaku cijenu lažno optuži uvijek ću odbijati!«.

U ćeliji nije bilo »kible« (zatvorske posude za obavljanje nužde), pa je svaki zatvorenik za obavljanje svojih fizioloških potreba bio upućen da kucanjem na vrata ćelije dozove stražara. Stražar bi otvorio okance na vratima i saslušav­ši traženje utamničenika, sproveo ga u za to namijenjene prostorije. Vrata su tih prostorija bila skinuta, a stražar je neprestano motrio zatvorenika u tom naj­intimnijem činu. Bilo je to svaki put iznova veoma neugodno za utamničenika, pogotovo kada su u pitanju bile zatvorenice. Zbilja, nalogodavatelju takvoga postupka ni u kojem slučaju ne možemo pripisati ni najmanju mjeru ljudskog obzira. Na sreću, najčešće smo obavljali malu nuždu, iako smo i nju koliko je bilo moguće suzdržavali. Zbog oskudne ishrane velika je nužda gotovo bila ri­jetkost.

Unatoč nepodnošljivoj hladnoći, jednog izrazito hladnog popodneva otvori­še se vrata moje ćelije, a stražar mi je naredio da se skinem u donje rublje koje sam do tad već bio nekako dobio. Pošto sam se skinuo, onako napola smrznutog i neodjevenog vodili su me dugačkim hodnicima i stubištem u prizemlje zgra­de. Uveli su me u kupatilo s tuševima. Na brzinu sam se kako tako istuširao i odjenuo čisto rublje, nakon čega me stražar odveo natrag u ćeliju. Onako mokar drhturio sam od nesnosne hladnoće.

Jednog dana na hodniku pred ćelijom koja je bila do moje, nastala je silna strka. Čuo sam užurbane korake i mnoge glasove, a od silnog žagora nisam bio u stanju razaznati što se zbiva. Nakon nekog vremena sve se stišalo, a ja sam na­stavio drhturiti u svojoj ćeliji i osluškivati ne bih li saznao što se zapravo zbilo. Bolovao sam tada od gnojne upale srednjeg lijevog uha. Kako mi je zbog čišćenja

- 23 -

uha bio potreban pamuk, uspio sam ga preko stražara dobiti stanovitu količinu. Zbog velike hladnoće popeo sam se na krevet kako bih pokušao bar donekle zagraditi razbijena okna. U tom času stražar je provirio kroz okance i ugledav­ši što radim hitro je otvorio vrata ćelije i počeo vikati na mene: »Silazi odmah! Ha! Želiš da se objesiš, a?" . Sišao sam i objasnio mu razlog svog čina, no on je to prihvatio s nevjericom. Od tog sam dana bio podvrgnut pojačanom motrenju. Njegove riječi i postupak navele su me da zaključim kako je u susjednoj ćeliji zatvorenik počinio samoubojstvo vješanjem.

Prolazili su dani i napokon sam odveden na ponovni susret s »islednikom«, već prije spomenutim časnikom Đerićem. »Pročitaj ovo!«, obratio mi se, stavivši mi pod nos na pisaćemu stroju napisane izjave koje sam iznio u istrazi. Među tim mojim izjavama bile su i neke nadodane lažne, kao i neosnovane optužbe koje su me dovodile u vezu sa rezolucijom lB-a. Na njegov zahtjev da potpišem tu pre­dočenu optužnicu izjavio sam: »Vi me krivo optužujete. Ja nisam nikada rekao ovo što ste vi mojim izjavama nadodali. Ja nikada nisam bio pristalica Rezolucije lB-aI«. Na što mi je "islednik" uzvratio: »Ovo što je tu navedeno i što ti poričeš, to su izjavili tvoji drugovi.« Navevši mi njihova imena, nastavio je: »A mi ćemo uvijek prije vjerovati njima, nego tebi.«. Videći bezizlaznost svoga položaja re­kao sam mu: »Kad je tome tako, ja, nažalost, zbilja više nemam mogućnosti da pobijem te lažne optužbe!« i odbio sam potpisati izjavu. Jednog dana stražar me izveo na hodnik i tu me obdariše lisičinama, a bilo je to nakon 101 dana mog bo­ravka u tim nepodnošljivim uvjetima. Prvi sam put doživio to duboko neljudsko poniženje, najgrubiju povredu ljudskog dostojanstva. Tako okovanog, uvedoše me u osobni automobil, gdje me dočekaše moji lišioci slobode, časnici K.O.5-a Đerić i Rodić. Naprijed vozač kola, iza ja smješten između njih dvojice i mi kre­nusmo. Preko Ilice izbismo na Trg bana Jelačića. Gledao sam prolaznike koji su se pred mojim očima ocrtavali kao nešto nestvarno, njihova su mi lica izgledala iskrivljeno kao da su u nekim neprirodnim crveno-zelenim kontrastima. Bila je to posljedica dugog boravka u ćeliji i oskudne ishrane. Moram napomenuti da sam u vrijeme uhićenja težio 86 kilograma, a sada je po mojoj ocjeni i po onome kako sam se osjećao moja tjelesna težina spala u najboljem slučaju na šezdese­tak kilograma. Zaključio sam to i oblačivši prijašnju odjeću koju su mi za ovu priliku bili donijeli. Odjeća je visila na meni kao na poljskom strašilu. Krenusmo preko Kaptola i Zvezde ulicom koja vodi u Novu Ves. U Novoj Vesi bio je tada vojno-sudski zatvor. Izvedoše me iz automobila i predaše prisutnim stražarima. Uspinjasmo se brojnim stubama i stigosmo na najviši kat zgrade. Otvorili su vrata jedne prostorije i uveli me. Odjednom sam se našao u takvom okolišu da se u prvi mah nisam mogao snaći zbog nagle promjene koja je uslijedila nakon toliko dugoga boravka u neugodnoj i maloj zatvorskoj ćeliji. Oblaci duhanskog

- 24 -

dima obilno su zastirali vidljivost te prostorije. Prostorija je bila dužine i širine svojih osam metara dok joj je visina iznosila oko četiri metra. Uz dva zida pro­storije bile su postavljene drvene »prične« - zatvorski ležajevi od drvenih dasa­ka, na kojima su sjedili brojni uznici. » Prične« su bile dvokatne, a na njima, osim po dvije otrcane ponjave, više ništa nije sačinjavalo udobnost ležaja. U sredini prostorije bila je poveća drvena »kibla« - prenosna posuda u koju su zatvorenici obavljali nuždu, zastrta djelomično nekim ponjavama pričvršćenim na drveni okvir. Zastavši na samom ulazu onako iznenađen od nagle promjene okoliša odjednom začuh poznat glas koji me zazvao imenom. Obazreh se i na gornjem katu jedne »prične« ugledah svog starijeg kolegu sa studija medicine časnika Branka Premužića. Iznenađen i radostan što sam susreo nekog poznatog, popeh se do njega na »pričnu«. Obojica smo jedan drugom ispričali svoj slijed onoga što se zbivalo od časa neposredno prije lišavanja slobode pa dp sada. Moj kolega je s desetoricom časnika, vojnih studenata medicine bio uhićen. Sada su sva de­setorica bila u ovom vojno-sudskom zatvoru i već su svi bili osuđeni. Moj kolega bio je osuđen na dvije godine lišenja slobode. Njihova je osuda bila zasnovana na optužbi izjašnavanja u prilog Rezolucije lB-a i stvaranja organizacije s namje­rom djelovanja u prilog lB-u. Davši mu na znanje koji su sve bili razlozi za moje uhićenje, objasnio sam mu da nikada nisam bio pristalica te rezolucije, te sam pred njim osudio Staljina i njegove postupke. U prostoriji bilo je oko tridesetak zatvorenika. Njihovi su prijestupi bili raznovrsni. Nekolicina zatvorenika bila je uhićena zbog svojih vjerskih uvjerenja, koja su im branila primiti oružje u ruke. Njihove su osude bile istovjetne, svi su osuđeni na po pet godina lišenja slobo­de. Ukoliko bi promijenili svoje uvjerenje i pristali primiti oružje, bili bi odmah oslobođeni. U istoj se je prostoriji nalazio i svećenik Majnarić iz Gorskog Kotara. Promatrao sam ga, uvijek je sjedio na gornjem dijelu prične, do samog prozora. Njegov smiren odraz lica odavao je predanost vjeri. on je, kako sam zaključio, provodio dugo vrijeme u tihoj molitvi. Tu je bio i časnik, koji je zbog fizičkog obračuna s jednim građaninom osuđen na osam mjeseci lišenja slobode. Bila su tu i dvojica zatvorenika čija su kažnjiva djela vrijedna spomena. prvi je bio mla­dić, koji je služeći vojni rok bio postavljen na vršenje »mrtve straže«. Uočivši u blizini svog stražarskog mjesta mladića i djevojku, koji su se predali ljubavnom milovanju, toliko se uzbudio da je pod prijetnjom oružjem otjerao mladića i po­tom djevojku silovao. Koliko se sjećam za to nečasno i podlo djelo bio je osuđen na svega deset mjeseci lišenja slobode. U ono vrijeme taj njegov sramni čin, ne samo da nije naišao na osudu nekih zatvorenika, kao i osoblja zatvora, već su naprotiv to uzimali kao povod ismijavanju. Drugi posebni slučaj bio je dočasnik prezimenom Kursula. Taj je Kursula neprestano »vršljao« sobom i udarajući se šakom u grudi, gromkim glasom zborio: »Ja sam bio na braniku otadžbine!«. on

- 25 -

je, obnašajući dužnost mornaričkog dočasnika u Puli, jedne večeri bio u opho­dnji. Vođa ophodnje bio je mornarički časnik. Uz Kursulu u sastavu ophodnje bio je još jedan dočasnik. Obilazeći grad stigli su do jedne gostionice iz koje se čula silna vika. Ušavši u gostionicu naišli su na pripite mlade mornare koji su se zbog nekih nesuglasica fizički međusobno obračunavali. Naređenje vođe opho­dnje, da se smire i da prekinu tučnjavu, bilo je bezuspješno. Ponovivši više puta naredbu i videći da je ona bez učinka, vođa ophodnje, budući da je bio slabih živaca, postupio je protivno svakom razboru, te je okrenuvši se Kursuli nare­dio: »Pucaj!«. Ta suluda i ubilačka naredba, nije kod Kursule naišla na protivlje­nje, već naprotiv, on je tu pogubnu naredbu izvršio. pri tom je jednog mornara usmrtio i nekoliko njih ranio.

Zbog izvršenja te sulude naredbe, kojom je uništen jedan mladi život, Kursu­la je osuđen na sedam godina lišenja slobode, a časnik kojrje bio vođa ophodnje i koji je izdao naredbu, na samo tri godine. K tome, časnikova je majka podnijela žalbu, na, po njenoj ocjeni, prestrogu kaznu izrečenu njenom sinu. Iako je ubio čovjeka, dočasnik Kursula nije pokazivao ni najmanju mjeru grižnje savjesti, što više, koliko sam iz njegovog ponašanja mogao zaključiti, on se tim svojim činom čak i ponosio. Dva, tri dana nakon mog dolaska u Novu Ves u istu je prostoriju doveden moj kolega časnik Dušan Petrović. S njime sam, kako sam već pretho­dno iznio, tijekom godine 1949. nekoliko mjeseci stanovao u istom stanu. Uhićen je kao pristalica Rezolucije lB-a. Za vrijeme dok sam stanovao s njime, dao sam mu na znanje da osuđujem Staljina i njegove postupke. on mi je tada zamjerao na mome stavu, a sada, odjednom, našavši se kao zatvorenik u sasvim drugim okolnostima, pretvorio se u pokajnika, osuđujući svoj prijestup i izjašnjavajući se u prilog K.P.J-e. Nastojao je da mu se i ja u tome pridružim, no ja to nisam htio, niti bi to bilo razumljivo, jer ja, što je on dobro znao, nikada nisam bio pri­stalica Rezolucije lB-a, pa prema tome nisam imao ni u čemu mijenjati svoj stav. Vidjevši da nemam namjeru da mu se pridružim u njegovome pokajničkome stavu, on se otuđio od mene, a ja nisam ni malo time bio pogođen, naprotiv, još sam odlučnije odbijao svaki pokušaj da me se dovodi u bilo kakvu vezu s tom rezolucijom. Na dužnosti »upravnika« zatvora u Novoj Vesi bio je časnik prezimenom Čalić. Već samom pojavom odavao je izgled osobe koja je uživala u svome zatvorskome poslu. S ciničkim smiješkom na licu pojavio bi se na vrati­ma naše prostorije, letimično bi pogledao sve utamničenike, a potom bi nastavio obilaskom ostalih prostorija. Ponekad bi nakon obilaska stražar otvarao vrata i prozvavši neke od zatvorenika, odvodio bi ih u hodnik. Nije mi bilo poznato zbog čega su odvođeni, no s vremenom sam zaključio da se to Čalić pobrinuo da sazna sve što se u prostoriji zbiva, a naročito kakvo je ponašanje političkih osuđe­nika. Kroz prozor prostorije, koji je gledao u dvorište zatvora, bilo je zabranjeno

- 26 -

gledati. Kako je u to vrijeme dolazilo do najveće napetosti u odnosima između, tadašnje Federativne Narodne Republike Jugoslavije (F.N.R.J-e) i S.S.S.R-a, za­tvorske su represivne i sigurnostne mjere bile pooštrene, pa je jednom prilikom na osuđenika koji je provirio kroz prozor ispaljen rafal iz strojnice. Na sreću nije ga pogodio ni jedan metak. Jednog sam se dana i ja našao u blizini tog prozora, bez ikakve namjere da gledam van. U tom času stražar je provirio kroz okance i spazivši me pokraj prozora, naglo je otvorio vrata i pozvao me da izađem na hodnik. Svaka od tih prostorija, imala je zasigurno još iz vremena prijašnjih dr­žava u zidu ugrađenu peć od lijevanog željeza. Vrata peći otvarala su se s druge strane zida u hodniku, iz kojeg se je ložila vatra. Sada su te peći imale i dodatnu svrhu, korištene su za kažnjavanje zatvorenika. Za bilo koji utvrđeni prekršaj zatvorske stege prekršitelj bi bio strpan u tu peć. Prostor u peći bio je skučen i za­tvorenik bi bio u veoma nepodesnom položaju, pogrbljen i neprirodno savinut, što je nakon vrlo kratkoga vrjemena izazivalo nepodnošljive bolove u zglobovi­ma. Boravak u peći bio je ograničen na neko, po stražarevoj ocjeni, podnošljivo vrijeme. Dovevši me do peći, stražar je otvorio njena vrata i sada sam očekivao naredbu da se u nju uvučem, no zbilo se suerotno. Stražar, namjesto da me utr­pa u peć, zatvorio je njena vrata i obratio mi se riječima: »Ti si dobar, zato te ne ću strpati unutra, ali nemoj se više bližiti prozoru!« Njegov me postupak iznena­dio i u tome teškom času pomogao mi da povratim vjeru u to da među ljudima najrazličitijih opredjeljenja ima onih koji su sprerimi pomoći čovjeku u nevolji. Za vrijeme boravka u toj sobi moj kolega Branko · Premužić, kao već stariji stu­dent, na zamolbu nas zatvorenika održavao je predavanja iz pojedinih područja medicine, a uz usmeno izlaganje nastojao je sadržaje potkrijepiti crtežima na nekom kartonu. Nažalost, nakon nekog vremena premješten sam u susjednu manju prostoriju, pa nisam mogao više pratiti predavanja. Na istočnome dije­lu te druge prostorije bila je postavljena dvokatna »prična« s, po običaju, dvije otrcane ponjave za svakog zatvorenika. U kutu prostorije bila je neizosta� »ki­bla«. Zatvorenicima koje sam tu zatekao ispričao sam najnužnije pojedinosti o sebi. Najstariji zatvorenik bio je visoki časnik tadašnje J.A., okrivljen na temelju nekih besmislica, za pristajanje uz Rezoluciju lB-a. Što je najžalosnije, prijavio ga je vlastiti nećak, časnik K.O.S-a. Pod istom optužbom tu su bila još dvojica časni­ka. Bio je tu i mladi pripadnik »milicije«, ne znam pod kojom optužbom. on je bolovao od vrlo jake i uznapredovale tuberkuloze limfnih žlijezda na vratu. Ja­dniku je čitava desna strana vrata bila veoma otečena, a pa pojedinim mjestima otvorile su mu se skrofulozne rane iz kojih se neprestano cijedio gnoj . Kada se · tom odbojnom izgledu dodaju brojne dlake koje su izbijale između tih skrofula, onda nije teško predočiti kako je izgledao. Iako je uprava zatvora bila upoznata s njegovim zabrinjavajućim razvojem bolesti, ne samo da za vrijeme dok sam s

- 27 -

njime boravio nije poduzela ništa da ga odvede na liječenje, nego mu, naprotiv, nisu data nikakva dezinfekcijska sredstva, da si sam bar donekle pomogne, niti ikakvi lijekovi. sa žaljenjem sam ga promatrao, ne mogavši mu pomoći. Stajao bi nasred prostorije nakrivivši vrat, a gnoj kojeg nije imao čime ukloniti izbijao bi iz skrofula. Nije mi poznato što je poslije bilo s njime. Uskoro sam naime odveden na suđenje, a nakon osude odveden sam u podrumske ćelije.

Uz »čorbu« koju smo dobivali dva puta dnevno, primali smo i pola vojni­čkog kruha, težine oko četiristotine grama. Jedan bi dio tog kruha pojeli za po­dnevni obrok, a ostali bi spremili za večeru. Kruh sam držao ispod ponjave na uzglavlju. Nakon nekog vremena primjetio sam da mi taj kruh netko potkrada. Potužio sam se navedenome višem časniku koji je obavljao dužnost starješine nas zatvorenika, nakon čega smo nas dvojica potajno motrili ne bismo li otkrili kradljivca. U normalnim uvjetima života takvoj pojavi nitko ne bi pridavao neku veću važnost, međutim u tadašnjim okolnostima to je bilo sasvim drukčije. Na­kon stanovitog vremena opazili smo da se jedan od dvojice spomenutih časnika često tijekom dana penje na »pričnu« koja je smještena uz moj ležaj, te da se na­kon toga prekrije preko glave ponjavom kao da spava. Dok je jednom bio u tom položaju starješina mu je naglim trzajem, povukao ponjavu i otkrio glavu i što smo ugledali, izjelica je imao puna usta kruha kojeg je meni potkradao. Nisam po njegovom izgledu vidio da je zbog toga i malo postiđen, prije bih rekao da je više bio ljut što smo ga otkrili. Nakon što je otkriven zatvorenici u sobi nisu više s njime razgovarali. Napominjem da je taj časnik bio tako dobrog fizičkog izgleda, da nitko ne bi pomislio da je zatvorenik. Sudeći po njegovim punim i crvenim obrazima moglo bi se pomisliti da je boravio u kakvome odmaralištu, a ne u zatvoru. Među nama bio je i vojni student tehnike V . . . ć. Njegova se krivica sastojala u tome što se podao protuprirodnome bludu. Tada su za takve čine po­stojale vrlo stroge kazne. U razgovoru koji smo vodili ispričao mi je da je taj blud vršio s nekim članovima zagrebačkog kazališta koji su mu za pružene usluge davali darove u novcu i hrani. Bio je osuđen na godinu dana lišenja slobode, a jesu li njegovi partneri bili procesuirani nije mi rekao. Među nama bio je i mla­dić čiji je slučaj posebno vrijedno spomenuti. Kao dječak od šesnaestak godina bio je ubačen kao obavještajac U.N.S-a (Ustaške nadzorne službe) u partizanske redove. Jedinice u koje je ubačen bile su u sastavu 13. primorsko-goranske di­vizije tada smještene u Lici i Gorskom Kotaru. Nakon rata bio je lišen slobode i očekivao je suđenje. Jednog dana obavljajući neke poslove u dvorištu zatvora ugledao je kanalizacijski otvor. Uvukao se neprimjetno u otvor i kroz kanaliza­cijski odvod i začudo uspio izaći na ulicu izvan zatvora. Boraveći prikriveno na slobodi javljao se na »omladinske radne akcije«, sudjelujući na izgradnji pruge Brčko-Banovići i šamac-Sarajevo. Potom se, okajavši svoje prijašnje djelovanje,

- 28 -

prijavio nadležnim vlastima i dospio u ovaj zatvor. Vojno-sudski organi uzeli su u obzir njegovu mladost, sudjelovanje u omladinskim radnim akcijama i njego­vu dragovoljnu predaju, te su prilikom izricanja kazne prema njemu postupili blago, osudivši ga na tri godine lišenja slobode. Spomenuti viši časnik, a sada osuđenik, protiv kojega je optužbu podnio njegov vlastiti nećak, časnik K.O.5-a, pričao mi je kako je tome svome nećaku u životu puno puta pomogao. Optužbe koje je nećak podnio protiv njega bile su vrlo naivne naravi, no unatoč toga osu­đen je na osam godina lišenja slobode, a sam Vladimir Bakarić dao je pristanak za njegovo uhićenje. Nadalje mi je pričao da je kao mladi student agronomije u Beogradu upoznao mladu i lijepu ženu koja je bila ljubavnica tadašnjeg pred­sjednika vlade Milana Stojadinovića. Za pružanje ljubavnih usluga Stojadinović joj je darovao otmjenu vilu i uz to još trideset tisuća tadašnjih dinara, mjese­čne »apanaže« i dvorsko »snabdevanje«. Navedeni je časnik kao mladi student postao ljubavnikom te mlade žene, koju je Stojadinović -povremeno posjećivao. Svaki put prije Stojadinovićeva posjeta on bi na vrijeme otišao da ne dovodi svo­ju ljubavnicu u neugodan položaj.

Jednog dana pozvali su me da izađem iz sobe na hodnik. Stražar me vodio · stubištem u prizemlje zgrade, a potom preko dvorišta u neku omanju zgradu koja je bila do samog ulaza u dvorište. Otvorivši vrata te zgrade uveo me u malenu »kancelariju«, u kojoj me sjedeći za uredskim stolom dočekao moj liši­telj slobode, a potom i »islednik«, časnik K.O.S-a Đerić. Uz njega na moje izne­nađenje ugledao sam svog kolegu, zatvorenika DUšana Petrovića, sada velikog pokajnika. Ne znam što je Đerić od mene očekivao, no ja nisam bio voljan s njime razgovarati, iskazujući mu svojim pogledom i izrazom lica da osuđujem njegov postupak budući da mi nije omogućio da iznesem pojedinosti u korist svoje obrane. Petrović je ponizno uz njega stajao. Nakon što nisam želio sudje­lovati u razgovoru, odveden sam natrag u svoju osuđeničku prostoriju. Nedugo zatim jednog dana odveden sam u suprotni dio zgrade, gdje je bila sudska dvo­rana. Na klupi ispred dvorane, ugledao sam mladog čovjeka obučenog u civilno odijelo, koji mi se prijazno obratio predstavivši se kao moj branitelj . Nakon što smo izustili tek nekoliko riječi naš je susret okončan i ja sam ponovno vraćen u prvobitnu prostoriju. Nikada poslije više nisam sreo toga svog nesuđenog »bra­nioca«.

Sudska lakrdija

Dva, tri dana nakon »razgovora« s braniteljem, ponovno sam odveden u dio zgrade gdje se je nalazila sudska dvorana. Ovoga puta uveden sam u dvoranu. Smjestili su me na optuženičku klupu, ria kojoj je do mene smješten i moj kolega

- 29 -

Petrović. Nasuprot nas za stolom na povišenom postolju svoje mjesto zauzelo je sudsko vijeće. Predsjednik vijeća bio je sudski časnik Kapetanović, a uz njega bila su dva časnika porotnika. Lijevo od sudskoga vijeća svoje je mjesto zauzeo vojni »tužilac«. Uz nas tu su bili pozvani i neki svjedoci optužbe, koliko sam mogao zaključiti uglavnom oni koji su svjedočili protiv optuženog Petrovića. Sa­svim otraga na samome kraju dvorane smjestio se jedan dočasnik metnuvši svo­ju strojnicu pred sebe na klupu, budno motreći slijed procesa. Rasprava je poče­la, tužitelj je pročitao moju optužnicu, koju do tada, niti sam vidio, niti sam imao mogućnosti na nju dati svoje primjedbe. Saslušavši optužnicu koja je sadržavala neistinite tvrdnje, ja sam bez da mi je u tekućem postupku dopušteno odmah na nju dao svoj prigovor, tražeći da se neistinite optužbe ponište. No poznata je stara pučka poslovica: »Kadija te kudi, kadija te sudi!« Moj je prigovor bio uza­ludan. Sada je uslijedilo čitanje optužnice Dušana Petrovića! na koju imenovani nije dao svoj prigovor. Moja optužnica bila je u potpunosti neistinita i namje­štena, što je tada, u sistemu kakav je tada vladao, bilo uobičajeno. U optužnici protiv mene izneseni su mnogi lažni navodi, a pojedini dijelovi optužnice bili su tako preinačeni, da je ono što bi inače išlo u prilog mojoj obrani, sada govorilo u prilog optužbe. Da bi ta farsa i lakrdija poprimila svoj potpuni oblik, doveden mi je za branitelja moj kolega, vojni student prava, slušatelj petog semestra pra­vnog fakulteta Nikola Legac. Ne samo da on za tu ulogu nije bio stručno osposo­bljen, već mu zakonski nije smjelo biti dopušteno da kao student obavlja posao branitelja. Ne samo da sam ga tada prvi puta ugledao nakon mog uhićenja, nego mu, takoreći, nije bilo ni dopušteno da išta bitnijeg iznese u korist moje obrane. Ustavši u vrijeme koje je bilo određeno za obranu ipak je morao bar nešto izu­stiti, a to je napokon i uradio izgovorivši u moju obranu doslovno 6 (šest) riječi koje su glasile: »On je mlad, dobro je učio!« Taj moj nesretni »branilac«, igrom sudbine slijedio je moje »putešestvije«, te smo se poslije kao osuđenici zajedno našli na Golom otoku. Znam da je bio osuđen na tri godine lišenja slobode, no zašto je osuđen nije mi kazao.

Izricanje presude

Okončavši svu tu proceduru čitanja optužnica i nazovi obrane, sudsko se vijeće povuklo na takozvano vijećanje, iako sam duboko uvjeren da je presuda bila već unaprijed donijeta. Nakon vrlo kratkoga vremena ponovno su se pojavili u dvorani i uslijedila je nečija naredba: "Optuženi ustanite" . Ustadosmo. Pred­sjednik vojnog suda čitao je presudu: »U ime naroda, zbog neprijateljskog dje­lovanja protiv naroda i našeg društvenog uređenja, osuđuje se Spadoni Slavko na kaznu lišenja slobode u trajanju od 10 (deset) godina sa prinudnim radom,

- 30 -

te na dvije godine gubitka građanskih prava, a Petrović Dušan na kaznu lišenja slobode sa prinudnim radom u trajanju od jedanaest godina i dvije godine gu­bitka građanskih prava«. Saslušavši izrečenu presudu ja sam žustro protuslovio navevši da ću se na istu žaliti. U tome času, prekinuvši moj prigovor, ustao je tužitelj i gnjevnim glasom gotovo vičući nekoliko je puta izustio: »Žalit ću se na tu kaznu, on je naročito društveno opasan i stoga tražim da mu se kazna povisi na petnaest godina lišenja slobode.« Meni nije bila omogućena obrana, a da mi je bila omogućena ja bih bio izgovorio sljedeće riječi: »Vi mi izričete kaznu u ime naroda, kojeg sam ja uzeo u zaštitu, protiv izjava ljudi srpske nacionalnosti iz Pakraca, koji su izjavili da sve Hrvate treba likvidirati!, a vi, ne samo da protiv tako zlokobnih riječi niste ništa poduzeli, nego ste ih sramotno iskrivili upe­rivši oštricu protiv mene. Vi ste u optužnici naveli nekoliko lažnih izjava, koje ja mogu u svakome času pobiti. Zar se mene, koji sam tolikim riječima i dokazima pokazao da sam protivnik Rezolucije lB-a. usuđujete dovoditi s njom u vezu. Eto tu je prisutan Dušan Petrović s kojim sam mjesecima stanovao u istom stanu. on je bio pristalica Rezolucije i to je od mene krio znajući da sam ja njen protivnik. Eto neka vam kaže kako sam pred njim osudio Staljina i kako je on na to reagi­rao. Stoga bi i vi tu uz mene morali sjesti na optuženičku klupu. Vi vršite pravni zločin, iskrivljujući istinu, a ja to smatram podlom i neprijateljskom djelatnošću. Vi ste da bi sačuvali svoje položaje, kadri prijeći preko svih časnih i moralnih normi. Možete me suditi za moje sljedeće izjave: Narod je nezadovoljan, uvjeti i način opskrbe su nejednaki. Postoje povlašteni slojevi društva, nasuprot broj­nom, prikraćenom pučanstvu. Narod slabo živi, a netko i gladuje, a naročito je težak život studenata. Kod nas ne postoji sloboda mišljenja. Ako jedan čovjek koji irna težnju da otkloni nezdrave pojave, to ispolji, on je suočen s teškom re­presijom. Rekao sam i to: da takvih komplikacija nije bilo niti u fašističkoj partiji, gdje je bilo manje zlopamtila, te da je to diktatura, kada si izložen neprekidnom provjeravanju! Nadalje sam rekao, da umjesto skupih i nepotrebnih automobila koji se uvoze za mnoge vojne i političke rukovodioce, treba uvoziti tako potre­bne strojeve, za kojima vapi privreda, kako bi bila u stanju nositi se s tržišnom utrkom. Rekao sam da nije dobro izvoziti sirovine, već težiti pod svaku cijenu da se izvoze gotovi proizvodi. No uzalud to mogu govoriti, vi ćete i dalje u svemu navedenom postupati, suprotno, kao i do sad.«.

Odlazak u podrum

Nakon izrečene presude nisam više odveden u prijašnju prostoriju, već sam smješten u podrumsku ćeliju. Stupivši u nju ugledao sam mladog, plavokosog zatvorenika, jedinog sužnja u toj ćeliji. Predstavih mu se navevši svoje ime i pre-

- 31 -

zime, kao i studij koji sam pohađao, te svoje učešće u antifašističkoj borbi. Taj moj supatnik bio je časnik J.A Vilim Lončarić, rodom iz Selca u Kvarnerskome primorju. Kao pristalica Rezolucije IB-a bio je osuđen na petnaest godina lišenja slobode. Već na početku našeg susreta dao sam mu na znanje da nisam imao veze s Rezolucijom lB-a, i više o tome nismo raspravljali. Tih nekoliko dana koje smo proveli u zajedničkoj ćeliji prošli su nam u ugodnom druženju, uglavnom vodeći razgovore u kojima smo obnavljali uspomene iz minulih dana. Vilim je lijepo crtao, na i najmanjem komadiću papira, znao je nacrtati privlačne slike i likove. Sve su ćelije u podrumu bile većim svojim dijelom ispod razine tla, jedi­no mali, čvrstom rešetkom zagrađeni prozorčić, omogućavao je prodiranje malo sunčevog svjetla. Osjećajući se slab i iscrpljen, zatražio sam preko stražara da mi se omogući odlazak liječniku, što mi je odobreno. Liječnica, postarija gospođa, pregledala me, i ne utvrdivši neke ozbiljnije znakove narušenog zdravlja, osim iscrpljenosti, dala mi je bočicu ribljeg ulja, te sam kroz nekoliko dana primao injekcije za jačanje (strihno-fofarsin). Liječnica se ljubazno odnosila prema meni, tješeći me u povoljni ishod moje kazne. Do nas u susjednoj ćeliji prema zapadu, bio je utamničen mladi vojnik, rodom iz Bijeljine. Mladić je bio osuđen na smrtnu kaznu, očekivao je konačni ishod svoje osude, koju je Vrhnovni sud J.A u Beo­gradu trebao preinačiti ili potvrditi. Taj je mladić kao vojnik na služenju vojnog roka došao u dosluh sa svojim starješinom, časnikom J.A, koji ga je kao pristali­ca Rezolucije lB-a naveo i uputio da preuzimlje promičbeni materijal, kojeg su tadašnje mađarske vlasti tajno unosile u našu zemlju. Materijal je sadržao napa­de i pamflete Informbiroa, a ovome je mladiću uručivan na samoj granici. Jedne je noći mladić naišao na policijsku zasjedu. Policijski službenici upozorili su ga da se preda. on to nije uradio, već je, budući da je bio naoružan strojnicom, na­sumce ispalio paljbored u smjeru upućenog poziva. Učinak je bio poguban. Pale su ljudske žrtve. Bijeg mu nije pošao za rukom. Uhvaćen je i doveden u Novu Ves, gdje mu je za taj teški čin izrečena smrtna kazna. Časnik koji ga je upućivao na tu djelatnost, nikada nije dospio u sudski zatvor. Među zatvorenicima kolale su priče o slučajevima kako su pojedinci, upleteni u slučaj, iščezavali prilikom istrage. Mladić je, unatoč teškoj izrečenoj kazni, začudo uvijek bio vedra raspo­loženja. Znao bi tiho pjevušiti, a budući da smo bili u neposrednoj blizini, ćelija do ćelije, često smo pričali međusobno ne videći se. Jednog smo dana odvedeni u kupatilo s tuševima. Do mene u kupatilu kupao se taj mladić. Njegova je poja­va odavala izgled muške snage i ljepote. Sa žaljenjem sam se pitao što će biti sa ishodom njegove osude, hoće li ubojni metci usmrtiti to mlado, života željno, tijelo. Kako sam procijenio iz meni tada dostupnih oskudnih izvora i čuvši poje­dine riječi stražara, pa čak i samog »upravnika« Čalića, postojala je mogućnost da mu se smrtna kazna preinači. Naime, kako sam čuo, uprava zatvora poduze-

- 32 -

la je neke mjere i uputila preporuke, da mu se smrtna kazna preinači u vremen­sku, čak su ga i tješili, nagovješćujući mu tu mogućnost. Inače osuđenici na smrt bili bi odvođeni na izvršenje kazne u rane jutarnje sate, u četiri sata ujutro. Pri­čalo se među nama da ih se obuje u lagane papuče, da ne bi prilikom odvođenja svojim štropotom odali što se zbiva. I tako je jedan dan osvanuo, a da više nismo vidjeli ni čuli našeg nesretnog susjeda. Otišao je zauvijek tamo odakle se više nitko ne vraća. Kada sad, nakon tolikog vremena, obnavljam sjećanja na te nemi­le događaje, mogu iskreno izjaviti da mi je žao tog mladića, ali mi je isto tako veoma žao i onih koje je mladić nepromišljeno ubio. U podrumu nasuprot moje ćelije bila je posebna prostorija smještena ispod samog stubišta. Prostorija je bila tijesna i nepodesna za boravak, budući da joj je strop slijedio nagib stubišta, a bila je potpuno tamna. Nije imala niti jedan otvor kroz koji bi u nju doprlo i malo svjetla, a o električnoj rasvjeti da i ne govorimo. U tom nimalo ugodnom prosto­ru nije bilo nikakvog ležaja, a često se dešavalo da je bila zagađena s nečisti. U tu smradnu samicu, dovodili bi zatvorenike kojima bi se pripisivao neki teži pre­kršaj zatvorske stege. Dužinu boravka u njoj određivao bi nalogodavatelj kazne. U tu je samicu jednog dana uveden jedan utamničenik. Našavši se u onoj potpu­noj tmini, nakon što se stražar udaljio, u svojoj neposrednoj blizini začuo je tihi ženski glas. U prvi mah bio je iznenađen, a potom ga je obuzela radost što se našao, iako pod nepodnošljivim okolnostima, u ženskome društvu. Razne su se priče poslije širile o tome događaju i razna nagađanja o tome kako je do toga došlo. Saznavši za taj slučaj, neki su zatvorenici priželjkivali da se nađu u sli­čnom položaju, međutim, bilo je i suprotnih pojava. Budući da su u zatvoru bili utamničeni i pojedini bračni drugovi, muževi su zabrinuto nastojali saznati o kojoj se zatvorenici radi. Nije mi poznato kako je to okončano, niti koje su mjere poduzete prema stražaru koji je propustom prouzročio taj događaj. U ćeliji do nas koja je bila na istočnoj strani bila su zatvorena trojica visokih njemačkih ča­snika. Nekoliko sam puta imao priliku vidjeti ih kada bi ih izvodili iz ćelije zbog obavljanja stanovite potrebe. Bili su odjeveni u svoje časničke odore, a naredbe koje im je tom prilikom izdavao mladi desetar po nazivu Žućo, bez pogovora su izvršavali. Promatrajući te prizore pomišljao sam kako se stvari u životu mije­njaju. Nekada su ti časnici zapovijedali brojnim vojnicima, a sada mali desetar Žućo zapovijeda njima. Nakon stanovitog vremena odveden sam iz ćelije u kojoj sam bio sa svojim zemljakom Lončarićem. Ćelija u koju sam sada premješten, bila je u uglu na istočnome dijelu zatvora. U ćeliji sam zatekao petoricu zatvore­nika. Bio je tu utamničen jedan časnik K.O.5-a, dok su dvojica bili moje starije kolege sa studija medicine, časnici J.A. Ćiro Reiner i Marcelo Hubička. Ostala su dvojica zatvorenika također bili časnici J.A.. Jedan se zvao Božidar Kavajni dok se drugom sjećam samo nadimka, koji je glasio Šuštika. Moji su kolege zbog dje-

- 33 -

lovanja na crti informbiroa bili osuđeni na po devet godina lišenja slobode, dok je Kavaja za istu djelatnost bio osuđen na sedam godina. Za Šuštiku i časnika K.O.5-a koji se je zvao Ćetković nije mi poznato koliko su niti zašto bili osuđeni. U ćeliji je bila jedna mala jednokatna »prična« na kojoj smo spavali zbijeni jedan do drugoga. Onako stješnjeni u tom uskom prostoru rogoborili bi po čitav dan izražavajući nezadovoljstvo položajem u kojem smo se našli. Svi osim Ćetkovića svakodnevno smo negodovali, jedino je on strpljivo šutio, sjedeći na »prični« podvijenih nogu i tiho kašljucajući. Primjetio sam da prilikom kašlja, nakon Što obriše usta rupčićem, na rupčiću ostaju tragovi krvi i po tome sam zaključio da boluje od tuberkuloze pluća. Uza sve svoje zabrinjavajuće stanje on nije nikada izustio niti jednu riječ jadikovke, već je sve strpljivo podnosio. Jednog dana u tu našu ćeliju, gotovo je nahrupio jedan časnik K.O.5-a i ugledavši Ćetkovića, oko­mio se na njega pogrdnim riječima udarivši ga usto pesnicom po licu, nakon čega se žurno udaljio. Jadnome je Ćetkoviću od siline tog udarca potekla krv iz nosa, te ju je brisao rupčićem. Taj me časnik K.O.5-a po izgledu tada podsjećao na Čedu Grbica kojeg sam viđao na novinskim slikama, inače potonjeg pozna­tog političkog čelnika iz doba Jugoslavije, ali ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je to zbilja bio on. Bilo mi je žao Ćetkovića. Nisam mogao pojmiti da čovjek koji imalo drži do sebe može činiti takve ispade i udarati bolesne utamničenike. Ko­liko mi je poznato, nakon sprovođenja Ćetkovića u K.P.D. Stara Gradiška, on je bio odmah upućen u bolnicu, a pričalo se da je tamo i umro. Ja ga nakon odlaska iz Nove Vesi nikada više nisam vidio.

Sredinom travnja godine 1950. u taj zatvor dovedeno je nekoliko djevojaka, Mađarica. Iako smo od njih bili odvojeni, saznali smo da se radi o ilegalkama koje su organi sigurnosti uhitili na granici, kada su donosile promičbeni materi­jal lB-a. Koliko smo iz naše podzemne ćelije mogli vidjeti, one su svakoga dana izvođene na šetnju u dvorište zatvora, što nama nije nikada omogućeno. Samo letimično bi ih ugledali dok bi prolazile pored prozorčića naše ćelije. Stražari su s njima obazrivo postupali. Tih dana u dvorištu zatvora jedan je dočasnik držao »politički čas« na kojem su prisustvovali stražari iz zatvora. U toku svog izlaganja, dočasnik je između ostalog rekao: »1 ja mogu pogriješiti, ali bilo koji moj prijestup neće se nikada moći usporediti s prijestupima ovih zatvorenika!«. Mislio je pri tom na nas. Drugim riječima svi prijestupi, pa čak i kriminalni, bili su mnogo blaži od prijestupa koji su se nama pripisivali.

- 34 -

STARA GRADIŠKA

Odlazak u Staru Gradišku

Došao je svibanj godine 1950. Jednog jutra otvoriše se vrata naše ćelije i stra­žari nas izvedoše u dvorište. Tu je već bila veća skupina osuđenika. Stra­

žari su nam stavili lisičine na ruke, a potom nas smjestiše u nekoliko kamiona zastrtim ceradama. Sjedili smo na klupama, zbijeni jedan do drugog, »obezbje­đenje« su »vršili« stražari naoružani strojnicama, uz nazočnost nekoliko časnika K.O.5-a. Krenusmo. Nismo znali kuda nas vode. Po smjeru vožnje utvrdili smo da krećemo prema istoku. Po svojedobnom pisanju tiska, koji je često iZvješta­vao o izgradnji autoceste Zagreb-Beograd i po opisu te ceste, zaključili smo da se krećemo njome. Po onome što sam tada uspio zapaziti, ta je cesta očito zbog brzine kojom su na njoj izvođeni radovi, a djelomično i zbog nedostatka po­trebnog građevinskog materijala, bila veoma nestručno izgrađena. Na mnogim mjestima u betonskom sloju kojim je uglavnom cesta bila pokrivena, nastala su brojna ulegnuća. Nakon višesatne vožnje stigosmo do zidina Kazneno-popra­vnoga doma (K.P.D.) Stara Gradiška. Uvedoše nas u dvorište, gdje nam skinuše lisičine, a potom nas uvedoše u zgradu kaznionice. Zgrada imade oblik slova »L«, s time da duži dio zgrade gleda prema istoku, a kraći prema zapadu. Sve te zgrade bile su nekada vojarne austrougarske vojske u kojima su boravili vojnici gra­ničari. Naime, austrijsko-turska granica bila je tada na Savi. Nakon aneksije Bosne i Hercegovine, godine 1878. zgrade su pretvorene u kaznionicu. Odvedeni smo na gornji dio te je­dnokatne zgrade. Tu nas dočekaše neki osuđenici koji su tu izdržavali svoju kaznu. Do njih na podu bile su hrpe kažnje­ničkih odora, hlača i bluza, tamnosmeđe boje. Skinu smo svoju dotadašnju odjeću i odjenusmo novo ruho. Tako odjeveni, bili smo obdareni još jednom novošću, za nas posve iznenađuju­ćom. Na leđima su nam pomoću kalupa ucrtavali brojeve nami­jenjene svakome od nas. Meni ucrtaše broj 1113. Od sada nisam više bio osuđenik zvan svojim imenom i prezimenom, već sam na upit mjerodavnih organa, trebao reći: »osuđenik broj 1113«. Zatim nas uvedoše u jednu poveću dvoranu, koja je bila u uglu zgrade. Mi, novodošli osuđenici, našli smo se odjednom u sredi­ni te dvorane, okruženi brojnim osuđenicima koje smo tu zatekli. Odjednom se na neki podijum popeše trojica tih osuđenika, od kojih je jedan, po godinama najmlađi, kako sam poslije doznao, bio osuđenik Nikola Jovanović, zvani »Tesla«.

- 35 -

Prvi od ostale dvojice bio je, kako se tada predstavljao, Stevo Nikolić, a drugi je bilo Ivan Plešev. Poslije, kad smo prebačeni na Goli otok, taj tobožnji Stevo Nikolić, raskrinkan je jer se krio pod lažnim imenom, što ću u idućem nastavku opširnije opisati.

Popevši se na podijum, "Tesla" se histeričnim glasom, gotovo vikanjem, oko­mio na nas novodošle osuđenike, izričući i upućujući nam najružnije pogrde i prijetnje. Sve što je govorio ostali su osuđenici popratili bučnim odobravanjem, a potom uslijedio je fizički nasrtaj na nas. Udarci su pljuštali sa svih strana, po našim glavama i leđima. Uz brojne udarce po leđima, dobio sam i nekoliko uda­raca u glavu, te mi je čak iz uha potekla krv. Ne znam kako bih se na koncu pro­veo da se uz mene nisu stvorili moji stariji kolege sa studija medicine, Zvonko Bahun i Ćiro Reiner, koji su bili prije stigli u taj K.P.D., te su me svojim tijelima zaštitili od daljnjih udaraca i izveli iz dvorane. Nakon toga u dosluhu sa sobnim starješinom smješten sam u sobu broj petnaest, u kojoj su oni boravili, stekavši na taj način potrebnu zaštitu. Prostorija u koju sam doveden bila je duga desetak metara, široka oko šest, te visine četiri metra. Po dužini prostorije bile su posta­vljene drvene trokatne »prične« na kojima smo spavali koristeći dvije otrcane ponjave. Kod vratiju sobe bila je velika drvena »kibla« iz koje se širio nepodno­šljivi smrad. Prozor s ugrađenom rešetkom gledao je u stražnje dvorište. U sobi je bilo smješteno stotinjak osuđenika. Već prilikom samoga dolaska u K.P.D. ugledali smo neobične pojave, brojne osuđenike izobličenih lica i pognutih gla­

- 36 -

va, koji su doslovno teturali po­kraj nas. Na grudima su im visjele ljepenke s pogrdnim nadpisima: »Lažov!«, »Dvoličnjak!«, »Agent N.K.V.D-a!«, »Četnik!«, »Perjani­ca Informbiroa!« i slično. Saznao sam poslije da su to osuđenici koji su nakon »drugarskoga preodgo­ja« u K.P.D-u trebali izmjeniti svoj dosadašnji politički stav. Bili su to uglavnom pristalice Rezolucije lB­a. No promjenu političkoga stava trebalo je i »dokazati«. Takav je ka­žnjenik najprije trebao »dokazati« da je u potpunosti raščistio sa svo­jom istragom, odnosno, kako se to tada tumačilo, trebalo je »odsjeći sve repove« koji su ga vezali s pri-

jašnjom djelatnošću. Sobni starješine bili su osuđenici koji su »stekli« povjerenje »islednika« kojima smo bili podređeni. oni bi svakodnevno svoga »islednika« izvjeŠĆivali o svim zbivanjima u sobi.

Razmatralo bi se ponašanje svakog osuđenika pojedinačno i potom bi »sobni starešina« dobivao nalog kako da postupa prema svakome od nas. Nezamislivo je bilo ustrajati u svojemu dotadašnjemu političkome stavu. Svatko tko je imalo razmislio dolazio je do uvjerenja da je tvrdokorni stav na liniji lB-a, ravan samo­ubojstvu, u što smo se imali priliku svakog dana uvjeriti. Rijetki su bili osuđe­nici koji su se usudili prkositi. oni su bili izloženi vrlo teškim mjerama općega nasilja, to jest svrstavanju u takozvani »bojkot«. Osuđenici »pod bojkotom« bili su gotovo odstranjeni iz svih općenja s ostalim osuđenicima. Dodijeljivani su im ponižavajući poslovi, među kojima je obvezatno bilo nošenje i pražnjenje » ki­bIk Izloženi su bili svim mogućim fizičkim nasrtajima osuđenika koji su na taj način dokazivali svoj »stepen prevaspitanja«. Osuđenici »pod bojkotom«, bili su nadalje izvrgnuti pogrdama i ruglu noseći spomenute pogrdne nadpise na gru­dima, a navečer prije spavanja počinjale bi seanse i iživljavanje nad njima. izvo­dili bi ih iz njihovoga kutka u donjem dijelu »prične«, gdje su bili odvojeni od nas i ograđeni pribitim ponjavama. Taj se njihov ograđeni kutak u osuđeničkom jeziku nazivao »jazbina«. Već prema uputama sobnog starješine takvoga poje­dinca počeli bi brojni osuđenici nemi1osrdo tući, izvikujući pri tom najrazličitije pogrde. Ponekad bi mu glavu ugurali u samu nečist u »kiblk Gotovo je neshva­tljivo da se čovj,ek prema drugome čovjeku može tako ponijeti, a nažalost to se tijekom mojega izdržavanja kazne tako često ponavljalo. Mnogi su to činili samo zato da bi stekli povoljniji položaj u K.P.D-u. Bio je to zločinački smišljen način uništavanja jednih i drugih, kako onih koji su imali ideale, tako i onih kojima je dana prilika da se iskupe nasilničkim i neljudskim ponašanjem prema onim prvima. Svatko od nas morao je, kako se to tada nazivalo, »revidirati« svoj dota­dašnji politički stav i uvjerenja. Odobrenje za to da bi pojedini osuđenik mogao pred svima u sobi iznijeti svoj (»revidirani«) stav dobivao bi sobni starješina od »islednika« s obvezatnim uputstvima kako se navedeni osuđenik mora izjasniti o svojoj takozvanoj neprijateljskoj djelatnosti. Ako je postojala i najmanja sumnja da osuđenik tijekom policijske istrage nije iznio sve što se od njega tražilo nije se mogao nadati drugome osim »bojkotu«. Ukoliko je mišljenje »islednika« o su­radnji pojedinca prilikom odvijanja istražnoga postupka protiv njega bilo pozi­tivno, on je, nakon iznošenja stava (dakako »revidiranoga«), postajao takozvani »član kolektiva«. Posebnom su se pritisku izlagali osuđenici »pod bojkotom« za koje se sumnjalo da su tijekom počinjanja svojih »neprijateljskih djelatnosti« na bilo koji način mogli biti u vezi sa sovjetskom obavještajnom službom, a tu su spadali prvenstveno časnici koji su svojevremeno bili na školovanju u S.S.S.R-u.

- 37 -

Mnogi od njih završili su školovanje u S.S.S.R-u prije objave Rezolucije lB-a, a potom su bili zbog i najmanje sumnje uhićeni. Te sumnje nisu bili lišeni ni časni­ci koji su se nakon objave Rezolucije vratili u zemlju. Njih se uhićivalo često bez ikakvoga razloga. Tu su bili i časnici koji nisu bili u S.S.S.R-u, ali su obavljajući svoju dužnost dolazili u vezu s časnicima iz S.S.S.R-a, oni koji su kao instruktori obučavali vojnike. Ukoliko osuđenik od kojega se tražilo da prizna svoju sura­dnju sa Sovjetskom obavještajnom službom nije tome udovoljio, prema njemu su se u K.P.D-u primjenile posebne »prinudne mjere« istrage. Sobni starješm.a i njegovi pomagači tog bi osuđenika polijegli na leđa te bi mu, sjedeći na stolcu iznad njegovih grudi, krpama zagađenim sadržinom »kible« začepljivali nos i usta, izvlačeći iz njega priznanje. Doveden u takvo stanje da bude ugušen tim smradnim kapama, osuđenik bi očajno kolutao očima i htio, ne htio, morao je na upit klimanjem glave potvrditi da će priznati ono što se od njega tražilo. Ukoliko je osuđenik imao ikakve veze s onim što se od njega tražilo da potvrdi, on bi to uradio, ali ako nije, on bi se našao u stotinu muka, što da izjavi. Mnogi su se tako, da bi spasili glavu, morali i lažno optužiti. Istražni bi organi nakon toga te izjave provjeravali i kada bi utvrdili da je priznanje pribavljeno, nisu više ništa poduzi­mali protiv tog osuđenika. Kako je izgledalo iznošenje stava? Sobni bi starješina doveo iznositelja izjave u sredinu sobe. S obje strane na »pričnama« sjedili su svi osuđenici iz te sobe. Iznošenje je obavezno započimalo životopisom osuđe­nika, potom su se iznosili podatci o vladanju za vrijeme rata i do samog uhići­vanja. Mnogim su sudionicima u partizanskim jedinicama pojedinci upadali u riječ povicima: »Jesi li bio u neprijateljskim jedinicama?«, što je bilo besmisleno i uvrijedljivo. Za svako malo zastajkivanje za vrijeme iznošenja grlati bi slušatelji pogrdama vrijeđali osuđenika, a često bi ga, iskazujući svoje ogorčenje, i udarali, što bi sobni starješina, već prema dobivenim naputcima osujetio. Povici su bili uobičajeni, nemaštoviti. Uglavnom bi glasili: »Ua!, Banda!«, »Dolje dvoličnjaci!«, »Dolje neprijatelji naroda!«, »Dolje špijuni N.K.V.D-a!« itd. Kad bi konačno osu­đeniku ipak bilo omogućeno da završi sa svojim iskazom, donašala bi se ocjena izjave. Već sam prethodno objasnio da je ishod iznašanja bio utvrđen uputama što ih je sobni starješina dobio od »islednika«. Taj isti postupak morao sam i ja proći. Po naputku što su mi ga dali moji prijatelji zatražio sam da mi sobni starje­šina omogući razgovor s »islednikom«, što je ovaj i učinio. Naš je »islednik« bio časnik Panić. Iako su neki osuđenici imali o njemu nepovoljno mišljenje, ja sam u susretu s njime stekao povoljan dojam. Razgovor koji smo vodili nije ni najma­nje sličio na razgovor između dva neravnopravna govornika, već naprotiv on se prijatnim i dobronamjernim r;;avjetima upućenih meni iskazao kao čovjek koji mi je voljan, koliko mu to njegova dužnost dopušta, pomoći. Prijatnoga dojma što sam ga stekao za tog susreta i razgovora sa njime uvijek sam se sjećao. Do­šlo je vrijeme da i ja iznesem svoj stav. Iznijevši svoj životopis i slijed zbivanja,

- 38 -

a potom iznijevši razloge svog uhićenja, ja sam dočekao povoljan ishod tog po­stupka i primljen sam u »kolektiv«. Svoj stav u odnosu na Rezoluciju lB-a trajno sam zadržao i nikada niti jednom riječju nisam izjavio nešto suprotno. Mnogi osuđenici, unatoč tome što su postali članovima »kolektiva«, bili su u opasnosti da, zbog njima često nejasnih razloga, ponovno dospiju pod ))bojkot«. Njihova je bojazan i dalje bila svakodnevna. Često su mi se nametale bojazni, jesam li zbilja sve iznesao, hoće li se pojaviti netko tko će me svojim iskazom dovesti u položaj da ispadne kako sam nešto zatajio. Time bi moj položaj u K.P.D-u bio izrazito ugrožen. Sa strahom bi pogledavali sobnog starješinu kad bi se vraćao nakon susreta s ))islednikom«. Ulazio bi u sobu držeći u ruci bilježnicu u kojoj su bili ubilježeni daljnji naputci. Osuđenici bi sa strepnjom pokušavali iz načina na koji ih starješina gleda razaznati je li iskrslo nešto što se njihove kože tiče. Živjeti pod tim neprestanin duševnim pritiskom nije bilo nimalo lako, no pomoći nije bilo. Iz svoje se kože ne može izaći.

Večernje seanse

U sobi, među nama, bila su dvojica zatvorenika ruske narodnosti. Jedan od njih, po imenu Vladimir Davidenko, bio je časnik J.A. . Imao je oko pedeset go­dina, a drugome, podjednake dobi, bilo je prezime Zvobs. Imena mu nisam sa­znao. Ta su dvojica osuđenika bila izložena posebnom načinu iživljavanja. Na­večer, pri svijetlu male električne sijalice koja je škiljila sa stropa, bili bi dovedeni u prostor između ))prični« i potom podvrgnuti neopisivom iživljavanju. Sobni je starješina znao naredi­ti Davidenku da spusti hlače i razgoli stražnji­cu, te da tako razgolićen klekne i nagne se napri­jed tako da se klečeći laktovima upire o pod. Osuđeniku Zvobsu na­redio bi da bez skidanja odjeće zauzme isti po­ložaj, ali iza Daviden­ka i da potom oponaša psa, koji treba ujedati Davidekovu stražnjicu. S odvratnošću sam pro­matrao taj odvratan pri-

- 39 -

zor, razmišljajući o tome koliko se zla krije u pojedinim ljudima. U K.P.D-u, uz suglasnost i odobrenje uprave, uspostavljena je i tzv. osuđenička samouprava. »Rukovodioc« te uprave bio je već spomenuti Nikola Jovanović, zvan "Tesla" . Jedan od njegovih pomagača bi je Stevo Nikolić, za kojega se poslije, na Golom otoku, utvrdilo, kako sam već prije naveo, da se krije pod tuđim imenom. Drugi je Jovanovićev pomagač bio Ivan Pleše. Ta je trojka predstavljala strah i trepet za nas osuđenike. Njihovi su se okrutni nasrtaji, kako su ih zvali, »obračuni s neprijateljem« uz prešutno odobravanje »islednika« odvijali svakodnevno. Izne­nada bi znali nahrupiti u sobu, izvesti osuđenika koji je trebao biti podvrgnut njihovoj torturi, odvesti ga u posebnu prostoriju i tu ga izvrći njihovome sadisti­čkom iživljavanju. Dešavalo se da su neki od tako odvođenih osuđenika bili na taj način usmrćeni, što kod ubojica nije izazivalo ni najmanji vid grižnje savjesti, naprotiv, svjedokom sam da su se čak i dičili time. Mjerodavni organi K.P.D-a, za taj bi svirepi čin ubojicama izrekli tobožnju »opomenu«, ne smijenivši ih s povjerenog im podlog zadatka, tako da su nesmetano i dalje nastavili sa svojim neljudskim postupcima. Samovolja pojedinih »revidiranja« dolazila bi svako­dnevno do izražaja. Kako sam već kazao, meta su bili uglavnom osuđenici »pod bojkotom« koji su svakodnevno bili podvrgnuti njihovom zlostavljanju. Takve su se scene najčešće odigravale navečer kada su svi osuđeni bili prisutni u sobi. Ti »revidirci«, tada bi započinjali sa svojim orgijama. Izvlačili bi žrtve iz »jazbi­ne« i počeli ih nemilice udarati. Često bi im se u tome pridružili još poneki »revi­dirci«, a sve je bilo popraćeno nepodnošljivom drekom izrečenih pogrda ostalih osuđenika. Slušajući i motreći te stravične prizore, pri pomisli da se to svakome od nas svakog časa može dogoditi, čovjeku bi tijelom prolazili trnci. Vrhunac te svireposti bilo je guranje glave tih jadnika u nečist i sadržinu »kible«. Poznat mi je slučaj kada je u susjednoj sobi na taj način jedan jadnik bio umoren.

»Upravnik« K.P.D-a bio je pukovnik Vladimir Lončar, Hrvat, Primorac. Imao sam ga priliku vidjeti za njegovog razgovora s nekim osuđenicim�. Činilo mi se da taj čovjek ipak ima neke razboritosti i nešto blaži odnos prema nama osu­đenicima od onih koji su izravno s njima u vezi. Jednom je prilikom bio u lovu na Papuku, gdje je ustrijelio jelena, kojega je dopremio u logor. Nakon što su se jelenovim mesom poslužili službenici i »milicija« K.P.D-a, ostatak mesa bio je dodijeljen za ishranu zatvorenika. Tada sam jedini put okusio jelenje meso, koje je bilo skuhano u »čorbi«. Moram priznati da mi to meso nije prijalo, bilo je ne­kako krto i imalo je miris po divljači.

Među nama kaznu je izdržavao i Ljubo Paunović. on je po zvanju bio novi­nar i došao je na zamisao da napiše knjigu o nama osuđenicima. U toj je knjizi osuđivao sve one koji su se izjasnili u prilog Rezolucije lB-a, a sigurno da nije ni sebe štedio. Naziv je knjige, za koju ne znam je li ikada objavljena, trebao biti:

- 40 -

»Korov sa naših poljak znam da mu je »upravnik« Lončar pružao potporu u tome njegovom radu.

Rat u Koreji

Godine 1950. izbio je rat u Koreji. Iako lišeni mogućnosti da saznamo što se sve na tome bojištu zbivalo, ipak su neke vijesti o tome ratu stizale do nas. Kod ne­kih je osuđenika taj rat izazivao posebnu pozornost, budno bi pratili sve vijesti o zbivanjima na ratištu. Iskazivanje bilo kojeg povlađivanja u prilog Sjeverne Koreje smatralo se potporom Rezoluciji lB-a. Doušnici bi o takvim slučajevima revnosno izvještavali »islednike« te su mnogi koji su bili naklonjeni Sjevernoj Koreji bili obuhvaćeni kaznom »bojkota« i provodili su mnoge dane u kaznenoj samici.

Naši susjedi

Na istočnome dijelu naše zgrade bili su smješteni zatvorenici osuđeni za dje­la počinjena u ratu i odmah nakon rata. Njihova · se odjeća razlikovala od naše po boji. Naša je bila tamno smeđe boje, dok je njihova bila svjetlo siva. Ispisani brojevi na leđima bluza bili su neizostavni. Dok smo mi bili izloženi posebnom postupku, tzv. »političkog prevaspitanja«, koje je poprimalo najokrutnije oblike, oni su toga bili lišeni. I njima se u više navrata predlagalo da kao i mi osnuju kažnjeničku samoupravu, no oni su to uvijek odbijali, ne želeći kao i mi, mučiti jedan drugog, odnosno na patnji drugih pribavljati sebi olakšice. Promatrao sam njihov dnevni redoslijed. Kao i svi mi i oni su bili svakodnevno u dva navrata prebrojavani. Nakon jutarnjeg prebrojavanja primili bi jutarnji napitak, a potom bi odlazili na rad u zgradu poduzeća "Sava", koja je bila u krugu K.P.D-a.

U toj je zgraqi uspostavljen pogon za šivanje vojničke odjeće, kao i omanja radionica za proizvodnju vojničke obuće. Svi su ti osuđenici, budući da su već više godina bili u K.P.D-u, temeljito ovladali svim tim zanatskim djelatnostima, tako da su nam, kada bi bili upućeni na rad u to poduzeće, bili poslovođe. Naši uzajamni odnosi svodili su se samo na davanje uputstava za obavljanje posla. Nikakve posebne razgovore niti smo htjeli, niti smo smjeli međusobno voditi. I tako su ti osuđenici mnogo mirnije od nas izdržavali svoju kaznu ne nanoseći jedan drugome nemile udarce.

Prehrana

Osuđenici su primali dnevno tri obroka hrane. Ujutro nakon prebrojavanja i umivanja, dijelio bi se jutarnji obrok koji se je sastojao od kutljače nadomjestka

- 41 -

kave i kriške kruha. Objed je znao biti obilniji, a sastojao se najčešće od kuhanog graha odnosno »pasu1ja«, kako se on tamo službovno nazivao. Grah je naravno bio bez ikakvih tragova mesa, a uz njega bismo dobili i krišku kruha. Po svoj prilici poduzeće »Sava«, koje je za vršenje svoje djelatnosti koristilo zatvorenike, sudjelovalo je djelomično u troškovima naše prehrane; Večera je bila skromnija, a sastojala se .uglavnom od lagane krumpirove ili rižine kaše.

Dopisivanje

Osuđenici kojima je bio priznat status »revidirca«, mogli su se jednom mje­sečno javiti dopisnicom svojoj obitelji (ali ne i drugima) . Kao adresa pošiljatelja na poslanome pismu morao je biti napisan samo određeni broj vojne pošte pod kojom se krilo naše boravište. Svaka je dopisnica bila pomno pregledana i proči­tana. U svakoj bi se dopisnici obavezno moralo navesti: »Ja sam dobro. za mene ne brinite, ništa mi ne nedostaje«. Mnogi su osuđenici u dopisnicama čak i sebe osuđivali, želeći da se dodvore »islednicima«. Osuđenici koji su imali zasnova­nu obitelj bili su u mnogo težemu položaju od nas neoženjenih. Uz to što su ih morile brige o materijalnom stanju njihovih supruga i djece, neizostavne su bile sumnje u ponašanje supruga koje su dovodile u pitanje njihovu bračnu vjer­nost. Da bi zlo još bilo veće, tadašnje državno »rukovodstvo«, putem lokalnih političkih organa provodilo je jaki politički i razne druge pritiske na supruge, da se odreknu svojih muževa »izdajnika!«. Većina žena nije tom zahtjevu htjela udovoljiti, a tada bi one često bile lišene sredstava za život, bile bi lišene zapo­slenja, te bi one i djeca bili takoreći bačeni na ulicu. Ne znam je li igdje u svijetu primjenjivan ovakav neljudski postupak prema obiteljima političkih uznika? Ta­dašnjim »rukovodiocima« nije bilo dovoljno da su pozatvarali i sudili na teške zatvorske kazne, čak i na smrtne kazne mnoge nevine ljude, već su svojim okru­tnim mjerama razarali ono što je uz domovinu najdragocijenije, obitelj .

Pokušaj bijega

U krugu K.P.D-a, u kutu do samog kažnjeničkog zida bila je malena zgrada ljevaonice. U njoj su bili uposleni već spomenuti zatvorenici osuđeni za djela počinjena tokom rata i u poratnome razdoblju. Koliko mogu zaključiti bilo ih je šestorica. Mi takoreći nismo ni zamjećivali postojanje te ljevaonice' sve dok se je­dnog dana među nama nije pronijela vijest o pokušaju bijega tih ljevača. Budući da je ljevaonica bila svega nekoliko metara udaljena od zatvorskog zida, oni su došli na zamisao da prokopaju tunel čiji je ulaz započinjao u ljevaonici, a trebao je doprijeti do izvan zida kaznionice. Svojski su prionuli poslu. Zamaskirali su ulaz u tunel, a jedan bi od njih stalno bio unutra i kopao otvor. Kopanje je bilo

- 42 -

olakšano zbog mekanog sastava tla koje se sastojalo dobrim dijelom od glinene zemlje. Jedan je od njih budno motrio da ih u tom podvigu nitko ne iznenadi. Iskopanu bi zemlju prosipali po tlu ljevaonice, pokrivajući ga pijeskom koji je korišten prilikom rada na kalupima za odlijeve. Nije mi poznato dokle su doprli u iskopu, samo znam da su otkriveni prije nego što su uspjeli ostvariti svoju na­mjeru. Kakav je postupak zatim primijenjen protiv njih, nismo saznali, ali mogu reći da se slučajno radilo o našim osuđenicima, kazne bi bile drastične.

» Verbalni delikt«

Kako sam već prethodno napomenuo, uvjeren sam da je većina osuđenika bila nevina, što je donekle potvrdio i Aleksandar Ranković svojim izlaganjem u Ju­goslavenskoj »Narodnoj Skupštini« izjavom da je 37% ljudi u to vrijeme bilo ne­vino uhićeno. Uza svu tu spoznaju, bio kriv ili nevin svatko je od nas morao sebe osuditi i obećati da će svojim vladanjem dokazati sv:oje protivljenje Rezoluciji lB­a. Ja sam stekao status »revidirca«, a da budem jasan, nisam imao ništa revidira­ti. ona uvjerenja koja sam imao i prije uhićenja i moja htijenja i prijedloge kako bi trebalo u jednome humanom društvu uređivati društvovne odnose, zadržao sam i dalje, i ona su mi dav�la snagu da izdržim nedaće u kojima sam se našao.

Oktobarska revolucija

Sredinom listopada godine 1950. u obilazak K.P.D-a Stara Gradiška stigla su iz Beograda dvojica generala: Jovo Kapićić i Ferdo šašić. Obilazeći po sobama ima­li su prilike čuti mnoge primjedbe osuđenika na teške uvjete života i na mjere kojima su podvrgnuti. Saslušavši te žalbe i pritužbe generali su htjeli opovrći težinu zatvorskih uvjeta, govoreći pod kojim su oni uvjetima robijali u kaznio­nicama kraljevine Jugoslavije. Najstariji su im osuđenici na to uzvratili: »To su zbilja bili teški uvjeti kada ste mogli, kako ste se i sami time hvalili, prevoditi Marxov »Kapita1« i održavati marksističke kružoke!« Čuvši taj odgovor, zašutili su. »Spremate li proslavu Oktobarske revolucije?«, uslijedilo je pitanje upuće­no nama. Slijedio je složni odgovor sviju nas: »Nama je dosta svih revolucija!« Saslušavši naš odgovor, slegli su ramenima i otišli. I nakon njihovog odlaska stanje se nije izmijenilo i dalje su uslijedila zlostavljanja zatvorenika. Svemoćna i zloglasna trojka Jovanović, Pleše i Nikolić provodila je i dalje teror nad osuđe­nicima. Poslije ubojstva onog zatvorenika, skrenuta im je jedino pozornost na to da izbjegavaju postupke čiji je ishod smrtan, no nije im izrečena nikakva kazna za ubojstvo. Jednog sam se dana zadesio ispred prostorije u prizemlju zgrade u kojoj su ta trojica batinaša i ubojica provodila i dalje svoj teror. Iz prostorije

- 43 -

čuli su se mukli udarci popraćeni jaucima. Zatvorenici po kojima su pljuštali ti udarci pokušavali su rukama zaštiti barem glavu, no uzalud, s lica ih je oblivala krv, no udaranje se nastavljalo. Tu nemilu scenu promatrala su dvojica doča­snika koji su bili na dužnosti u K.P.D-u i ne samo da nisu spriječili nastavak tog iživljavanja, već su veselo se smijući, dozvali i trećeg dočasnika, koji je prolazio hodnikom, da im se pridruži u toj »razonodi«, što je on i uradio.

Uši i stjenice

Do dolaska u K.P.D. Stara Gradiška nismo se sretali s ušljivošću. Higijenske pri­like u novoj sredini bile su kud i kamo gore od prijašnjih. Kupanje pod tuševima bilo nam je omogućeno rijetko, samo ponekad kada je opskrba vodom to dopu­štala, a također bi nam se nakon stanovitog vremena, mijenjalo donje rublje. I ljeti i zimi odjeća nam je bila ista, sastojala se samo od zatvoreničke bluze i hlača. U sobama sve je vrvilo od stjenica. Ta se nesnosna gamad toliko namnožila, da je uz ostale muke kojima smo bili izloženi, to bilo teško podnijeti. Danju sakrivene u pukotinama »prični« i zidova, čekale bi noć, kada bi uslijedio njihov nasrtaj. Plazeći, a najčešće obrušavajući se sa stropa sobe ili gornjeg dijela prime, napa­dale su nas, onemogućujući nam tako nužan počinak. Štitili smo se od njihovih ujeda, gnječeći ih na samome tijelu ili na stijenkama prime i na zidovima sobe. pri tome se širio njihov odurni smrad. Lica su nam često bila krvava, od krvi koju su nam popile. Ušljivost još nije bila poprimila neke veće razmjere. S tom smo se nevoljom nešto lakše nosili.

Časovi sjete

U danima kada su jesenske magle i zimska tmina zastrle okoliš, ležeći na svojim » pričnama«, predavali smo se uspomenama. Svatko je u svojim mislima hrlio k svojim najbližima od kojih smo tako grubo i nasilno bili udaljeni. Mladi su osuđenici uglavnom još bili bez obitelji. Mnogi su prije uhićenja imali djevojku s kojom su namjeravali sklopiti brak, ali sad je sve bilo razoreno. Još su se teže osjećali zatvorenici s obiteljima koje je uz tugu, morila i briga o životnim uvjeti­ma u kojima se nalaze njihove supruge i djeca. Svoju smo tugu i sjetu izražavali pjesmom čije su riječi glasile:

Zašto smo se upoznali draga

Zašto smo se vjerno ljubili

Bolje da se nikad nismo sreli

- 44 -

i naša srca bolno ranili.

Ja često sanjam oči tvoje čame

i lica tvoga toliko mili lik

Bolje da se nikad nismo sreli

i naša srca bolno ranili.

Sad pustom stazom naše misli blude,

a vjetar pjeva pjesmu žalosti

Bolje da se nikad nismo sreli

I naša srca bolno ranili.

Iako su se stihovi te pjesme odnosili samo na osuđenike bez obitelji, u izljevu tuge i sjete pjevali su je svi do jednog. Lijepa i tugaljiva melodija te pjesme tiho je odjekivala našom tmurnom prostorijom. Na licima ljudi, od kojih su mnogi u životu prošli najteže ratne nedaće, pokazale bi se skrivene suze koje bi otirali krajičkom rukava.

Potresni događaj

Do mene na »prični« bio je smješten mladi osuđenik. Nije mi poznato njegovo ime, niti visina kazne na koju je bio osuđen. Kratko vrijeme prije lišenja slobode vjenčao se. Njegova supruga nije mogla podnijeti taj nemili udes i zbog teške tuge oduzela si je život. Očekivao sam da će primitak obavijesti o tom tragičnom događaju na njega bolno djelovati, naprotiv on je vijest o samoubojstvu supruge primio tako ravnodušno da sam bio neugodno iznenađen njegovom bezosjećaj­nošću.

GOLI OTOK Odlazak na Goli otok

Početkom veljače godine 1951. skupina nas osuđ.enika odvedena je u dvorište K.P.D-a. Po mojoj ocjeni bilo nas je oko stotinu i pedeset. U dvorištu su nam

stavili lisičine na ruke i to tako da smo po dvojica bili vezani jednim lisičinama. Vezana nam je bila samo lijeva ruka, tako da smo bili okrenuti sučelice jedan prema drugome, što je otežavalo svako normalno kretanje. Ukrcaše nas u ka­mione i odvezoše na obližnju željezničku postaju. Tu su nas smjestili u teretne vagone, po tridesetoricu u svaki. U vagon je bila donijeta i »kibla«, a uručeno nam je i nešto suhe hrane, što je značilo da će naše »putešestvije« duže potrajati.

- 45 -

Krenusmo, a putovanje se odužilo. Nismo bili u mogućnosti dokučiti kamo ni kuda se krećemo. Vrata vagona bila su zatvorena, a ona dva mala prozorčića bila su zastrta gvozdenim okvirima koji su onemogućavali svaki pogled iz vagona. Onako vezani sučelice bili smo u veoma neprirodnom položaju. Svatko je od nas

nastojao da ne ometa svog suputnika, te smo vršenje fizioloških potreba odga­đali i smanjili na najmanju mjeru. Kretanje je bilo omogućeno jedino u bočnom smjeru, a i to otežano. U onom skučenom prostoru o spavanju nije moglo biti ni govora, a k tome nam je tako vezanima svako spavanje bilo posebno otežano. Većinom smo stajali jedan uz drugog. Jedino kad bi nas umor savladao, poku­šavali smo se sjedeći odmoriti. Nakon dužeg tandrkanja po željezničkoj pruzi, vlak se napokon zaustavio. Po škrtoj svjetlosti koja je dopirala u vagon zaključili smo da je dan. Nismo čuli nikakve ljudske glasove, međutim do nas je dopirao jaki fijuk bure koja je svojim naletima tresla vagonom. NakQn dužeg stajanja na tome mjestu uspio sam proviriti kroz neku pukotinu u stijeni vagona i ugledah neku zgradicu koja mi se učinila poznatom. Obnavljajući sjećanja, zaključio sam da bi to mogla biti željeznička postaja Škrljevo, na čijem smo sporednom kolo­sjeku bili smješteni.

Predvečer tog dana naša je kompozicija napokon krenula. Kretanje je bilo polagano, a po nagibu poda vagona, zaključili smo, da se pruga spušta niz brdo. Nakon kraće vožnje vlak je stao. Do naših ušiju dopriješe brojni povici. Začusmo štropot na vratima vagona, katanci su skinuti i vrata se vagona otvoriše. »Izlazi napolje«, razliježe se gromoglasna naredba. Onako vezani nekako se skotrljasmo iz vagona i tu nas dočekaše udarci milicionara koji su nas preuzeli. Čitava se

- 46 -

ta scena odigravala na te­retnom dijelu luke Bakar. Onako praćeni udarcima tjerani smo prema oba­li gdje ugledasmo drveni motorni brod, za koji smo kasnije saznali, da se zove "Punat" . Grotla njegovih skladišta bila su otvore­na i nas nabacaše naglav­ce u njihovu dubinu. O tome kako smo se osjećali nije potrebno posebno na­voditi. Zabrujaše brodski motori, brod se otisnu od obale i plovidba započne.

Izbivši iz bakarskog zaljeva na otvoreno more, brod stadoše zapljuskivati va­lovi izazvani jakom burom, a njihovi su udarci bili još snažniji jer smo plovili nasuprot buri. Nakon kraće plovidbe brod je stigao u neko pristanište. Onako promrzli i mokri od morske vode iskradosmo se iz broda. Skinuše nam lisičine i tu se sretosmo s osuđenicima koji su prije nas tu dovedeni. Ti su kažnjenici uglavnom bili građani također lišeni slobode pod optužbom da su pristalice Re­zolucije lB-a. oni nisu bili suđeni kao mi, njima su bile izrečene administrativne kazne u trajanju od najviše dvije godine. Međutim boravak na Golom otoku osu­đenika koji nije dao uvjerljive dokaze svom »prevaspitanju«, a oni su se sastojali u tome da zatvorenik tuče ostale »tvrdokorne« osuđenike i da svaku njihovu i najmanje sumnjivu riječ ili čin, dojavljuje »isledniku«, mogao se i nakon izdr­žane administrativne kazne produžiti. Za poštene i karakterne osuđenike, ti su uvjeti bili neprihvatljivi i oni su stoga bili izlagani teškoj represiji i produljenom boravku na otoku, čak i smrti.

Prvi dojmovi

Čim smo dopremljeni rasporedili su nas u logorske zgrade. Stigli smo na dio­bu večernjeg obroka. Nisam u stanju opisati od čega se sastojao, no onako izgla­dnjeli nekako smo ga pojeli. Na koji smo način primili večeru? Hrana se dijelila ispred ulaza svake zgrade. Primivši obrok osuđenici bi ga jeli stojeći, a potom bi svoje posude i žlice onako neoprane davali drugim osuđenicima da iz njih jedu. Naime, niti je bilo dovoljno posuda i žlica, niti ih je zbog nedostatka vode bilo moguće oprati. Takvi su nehigijenski uvjeti pogodovali u širenju crijevnih i drugih zaraznih bolesti.

Nastambe, smještaj, prehrana

Osuđeničke su nastambe bile izgrađene u jednoj od udolina na zapadnome dijelu otoka. Kameni zidovi od grubo obrađenog kamena, samo s krovištem, bez potkrovlja, činili su sav građevni sklop nastambe. Krov je bio pokriven crijepom. Zgrade su bile dužine odprilike deset, a širine i visine četiri metra. U svakoj je bio ugrađen i mali sobičak površine 2x2 metra, u kojem je bio smješten sobni sta­rješina, odnosno zatvorenik s posebnim od »islednika« dobivenim ovlastima. S uzdužne strane zgrade bile su postavljene trokatne »prične«. Zgrade su bile po­redane jedna uz drugu, prateći kosinu udoline koja se je postupno dizala prema vrhu otoka. Bilo je izgrađeno dvadesetak tih zgrada, a u svakoj je bilo smješteno oko stotinu i dvadeset osuđenika. Na samome dnu te udoline bile su zgrade

- 47 -

kuhinje i pekarnice, a preko puta njih bila je pozornica, »bina«. Maleni zaljev

udubio se u kopno toliko da je more dopiralo do samog prostora na kojem su

bile zgrade. Na jugozapadnoj strani te male uvalice bio je izgrađen drveni gat za

pristajanje manjih plovila, a na suprotnoj strani bila je betonska zgrada namije­

njena skladištenju hrane. Ishrana nije niti izdaleka podmirivala osnovne potrebe

organizma. Hrana se uglavnom sastojala od graha, ječma, krumpira i kisele repe

izrezane na ploške. Sve smo to jeli bez dovoljno masnoće, a o bjelančevinama

(mesu i sličnome) nije bilo ni spomena. Kada se uzmu u obzir teški radovi koje

su osuđenici obavljali i nedaće kojima su bili izloženi, tada je svaki osuđenik

trebao dnevno dobivati hranu čija bi vrijednost iznosila najnužnije tri tisuće ka­

lorija, međutim kalorična vrijednost hrane koju smo mi dobivali nije dosezala

niti do dvije tisuće, a kada se uzme u obzir da je kvalitet te hrane bio iznimno

loš i da je u njoj nedostajalo bjelančevina i najnužnijih vitamina, tada nije teško

predočiti, kako su osuđenici izgledali. Na njihovim omršavljenim i iscrpljenim

tijelima odjeća je visjela lepršajući na buri. Onako izmučeni i iscrpljeni sličili su

likovima iz »getoa«. Iako je, a to sam poslije imao priliku vidjeti, u skladištu bio

poveći betonski spremnik pun usoljene mrkve, za vrijeme dok smo tu boravili, tu mrkvu nikada nismo dobili u hrani.

Logor je bio opasan bodljikavom žicom, a na svakih pedesetak metara bile su

izgrađene kameno-betonske stražarnice s puškarnicom usmjerenom u smjeru

logora. U povećoj, solidno izgrađenoj zgradi, do samog logora, bili su smješteni

»milicioneri« koji su nas čuvali. Prebrojavanje osuđenika obavljalo se nekoliko

puta dnevno. Ujutro nakon ustajanja, a to je bilo u rane jutarnje sate, uslijedilo

je prvo prebrojavanje. O umivanju nije bilo ni riječi. Vode nije bilo dovoljno ni

za piće. Progutavši na brzinu jutarnji obrok, koji se sastojao od kutljače crne ka­

vovine i komada palente, krenuli bi na rad. Prilikom izlaska iz žice ponovno bi uslijedilo prebrojavanje, koje se obavljalo i prilikom povratka u žicu, te konačno

prije lijeganja.

Smještaj u nastambi

Kako sam prethodno opisao u nastambi su bili trokatni drveni ležajevi, takozva­

ne »prične«. Osim dvije otrcane ponjave i golih dasaka, ničeg drugog na ležaju

nije bilo. Najpogodniji smještaj bio je u prizemnom dijelu ležaja. Ja sam dobio mje­

sto u sredni ležaja - »priČlle«. Na najvišemu dijelu »prične« smještani su osuđenici

pod »bojkotom«.

- 48 -

prvi radovi

Prespavavši, bolje kazati pro­bdijevši tu noć, jer o normal­nom spavanju nije bilo rije­či, dočekali smo �)ustajanje«. Znak za ustajanje davao se

udaranjem gvozdenom polu­gom po ovješenom komadu čelične šine. Nakon prebroja­vanja i jutarnjeg obroka kre­nusmo na rad. Po strmom, ka­menitom putu hodali smo do sjevernog dijela otoka gdje je bilo izgrađeno veće kameno pristanište na kojemu su mo­gli pristajati i poveći brodovi. Uz samo pristanište bilo je više solidno izgrađenih zgrada koje su služile za smještaj i prehranu službenika Golog otoka. Na obali pristaništa bili su istovareni brojni drveni trupci (debla). Svaki je od njih težio po par stotina kilograma. Naša je zadaća bila da te trupce prenesemo iz pristaništa na prostor ispred skladišta, koje je bilo oko stotinu metara poviše. Po desetorica nas najvećim smo naporom podizali te dugačke trupce na ramena i teturajući pod teškim teretom neopisivim smo ih naporom nosili po brdu do skladišta. Za­vršivši taj posao zapala nas je zadaća prenositi isto tako teške sanduke. Sljedećeg dana prenosili smo mramorni kamen. Gromade tog kamena, virile su iz tla, oda­kle smo ih vadili i na ramenima nosili na hrpe. Odatle je prenošen u radionice nedaleko pristaništa. Mramor se koristio za izradu mozaik pločica. Jedan se dio tog kamena izvozio u Italiju, gdje su se od njega izrađivali mramorni kipovi.

Umiraonica

Nakon završenog rada, popodne, ukoliko nije uslijedio »politički čas« ili tzv. »čas prevaspitanja«, imali bismo malo predaha i vrzmali se prostorom između nastambi. Sretali bi se s našim supatnicima iz Stare Gradiške koji su bili raspore­đeni u ostale zgrade, no nije bilo poželjno voditi neke poduže razgovore, jer bi i nehotice izgovorena i nevina riječ mogla biti krivo shvaćena i putem doušnika priopćena istražnim organima, a potom bi slijedile kazne.

Krećući se tako udolinom, zapazih mladog kažnjenika koji je vodio ispod ruke postarijeg čovjeka, koji nije bio u stanju sam se kretati. Promotrivši malo

- 49 -

bolje taj prizor shvatio sam da se radi o osuđeniku koji je obolio od »kokošjeg slijepila« izazvanog nedostatkom »A« vitamina. Mladi je osuđenik bio sin obo­ljelog, a prezime im je bilo Šnajder. To me je prezime podsjetilo na pričanje onog »islednika« Đerića, koji je, kako je naveo prilikom istrage, tog sina tako jako uda­rio da se skupa sa stolicom stropoštao na tlo.

Idućeg sam se dana popeo do vrha udoline, gdje se nalazila posljednja, odvo­jena zgrada. Ne vidjevši nigdje nikog, ušao sam unutra. Zaprepastio me prizor kojeg sam ugledao. U hrpi prljavih dronjaka ležalo je ljudsko biće odajući poslje­dnje znakove života. Nesretnik je bio u agoniji i nije imao snage niti izustiti jecaj, niti je čini mi se bio pri svijesti, jer ga moj dolazak nije prenuo. Bilo je to očito mjesto za umiranje onemoćalih zatvorenika.

Potresen i potišten napustio sam tu kobnu zgradu, kojoj bi najbolje pristajao naziv »umiraonica«. Tko je bio taj nesretnik nikada nisam saznao. U prilikama koje su na otoku vladale nije bilo uputno, ali ni dopušteno, o takvim stvarima ništa pitati ni govoriti.

Slučaj Puhalo

U našoj skupini vojnih osuđenika, koja je iz Stare Gradiške dovedena na Goli otok, bio je i batinaš, a možda i ubojica Stevo Nikolić. Taj starogradiški strah i trepet osuđenika vrzmao se među nama očekujući kao i mi što će se s nama zbiti. Krećući se logorom jednog popodneva nakon završenoga rada odjednom mu je u susret naišao jedan administrativni osuđenik. »Što, i ti si ovamo dospio Puhalo!«, oslovio ga je pridošlica. »Ja nisan Puhalo, ja se zovem Nikolić!«, uzvra­ti mu ovaj. Nakon tog susreta, zaključivši da to nisu čista posla, pridošlica je o razgovoru s Nikolićem izvijestio svog sobnog starješinu, a sobni je starješina po svojoj dužnosti o tome izvijestio nadležnog »islednika«. Nije teško zamisliti što se dalje odigralo. Puhalo je bio podvrgnut dopunskoj istrazi u kojoj se u tančine utvrdilo što je bilo po srijedi. Puhalo Stevo, našavši se godine 1941. u po život opasnoj situaciji, prešao je s pravoslavne na rimokatoličku vjeru, ujedno promi­jenivši i svoje prezime u . Nikolić. Kao Nikolić navodno je sudjelovao u nekim djelima protiv seljaka u okolnim mjestima, a potom je dospio u partizane, gdje je koncem rata čak postao časnikom. Kao pristalica Rezolucije lB-a lišen je slobode i sada je dospio na Goli otok, gdje je raskrinkan. Nakon nove istrage, u kojoj je utvrđeno da se skrivao pod drugim imenom, nije podvrgnut novom sudskom postupku, nego je samo nastavio na Golom otoku izdržavati kaznu na koju je prije bio suđen.

- 50 -

Moj »bojkot«

Dan, dva nakon raskrinkavanja Puhala, u popodnevnim satima, u zgradi u kojoj sam boravio, sazvana je tzv. »politička konferencija«. Već na početku te » kon­ferencije«, koju je uvijek otvarao sobni starješina, a čiji uvod nisam stigao ni saslušati, nađoh se odjednom uguran u kut prostorije. Uz gromoglasne povike »Ua, banda!« i poneki udarac koji sam primio od nazočnih zatvorenika, shvatio sam da je »konferencija« sazvana zbog mene, da mi se dobro ne piše i da sam od sada »pod bojkotom«. Nikakva objašnjenja razlogu takvoga postupanja pre­ma meni i mog »stavljanja pod bojkot« nisu mi dana. Razmišljajući što bi moglo biti po srijedi zaključio sam da je to jedan vid provjere mog »političkog« stava. Dobro sam znao da istražni organi u tančine znaju moj slučaj i da o onome što sam iznio u istrazi nemam ništa pridodati, pa nisam shvaćao zbog čega sam podvrgnut »bojkotu«. Mi osuđenici »pod bojkotom« bili smo i tu na Golome otoku izloženi mnogostrukim mjerama nasilja. Od najtežih radova, nespavanja, izlaganja ponižen jima pa do udaranja, tj. prolaženja kroz dvored (špalir) osuđe­nika koji te udaraju. Po čitav dan morao sam nositi na leđima vreće cementa iz pristaništa u skladište na brdu. Dvojica bi mi osuđenika podizala vreću na leđa i ja bih je nosio penjući se uzbrdo. S vrha brda, gdje je bilo skladište u koje sam nosio cement, vidjela se žičara s »vagonetima« i tračnicama. Bila je tako izgra­đena da je omogućivala da se pomoću balasta tereti dopremaju s obale na brdo, no ta se njezina prednost nije koristila jer bi time bile olakšane naše muke. Bilo je vrlo opasno spomenuti, a kamoli predložiti da se pri radu žičare koristi prednost balasta. Mi smo bili tamo da ispaštamo, iako mnogi od nas nisu znali ni zašto ispašlaju. Iako je bilo zimsko razdoblje, mjesec veljača, uza svu hladnoću koja je vladala, pod onim sam se teretom znojio. Cementni prah obasuo je moj oznojeni vrat i nagrizavši mi kožu prouzročio bolne rane. Unatoč hladnoći, zbog gubitka tjelesne tekućine, osjećao sam nepodnošljivu žeđ, međutim nisam je imao čime utažiti, vode nisam dobio. Onako iscrpljen i moren žeđu, osvrnuo sam se našav-

. ši se u pristaništu i videći da trenutno nisam pod nikakvom pažnjom, trčeći sam se ustremio prema obali, gdje je bio spremnik pitke vode na čijem je pročelju bilo ugrađeno nekoliko slavina. Dotrčavši do prve slavine požudno sam počeo piti tu životvornu tekućinu. Utaživši žed, preporodio sam se.

Večemji »špalir«

Nakon primitka kakvog takvog večernjeg obroka, osuđenici bi se svrstali u »špa-1ir« (dvored), namijenjen »ispraćaju«, odnosno batinanju nas »bojkotovanih« osuđenika na počinak. Špalir je tvorilo preko stotinu osuđenika, odnosno onoli­ko koliko ih je bilo u zgradi. Želeći čim prije proći kroz »špalir«, kako bih dobio

- 51 -

Noćno bdijenje

što manje batina, jurnuo bih trčeći kroz njega štiteći rukama glavu od udaraca koji su uslijedili. Udarci su pljuštali uglavnom po leđima. Onako prašnjavog od cementa uza sve što su boljeli, ti bi me udarci isprašivali. Uza sva ta brojna uda­ranja, zapazio sam da među osu­đenicima, ne postoji takav koji bi bio kadar teško nas ozlijediti, a ka­moli usmrtiti. To udaranje dalo se podnijeti, uz bolove u leđima, bilo je glavno da glava nije bila ozlije­đena. Taj bi »špalir« slijedio svaku večer prije spavanja.

Od pomisli da će nama osuđenicima »pod bojkotom«, biti dopušteno, da kako tako prespavamo noć, nije bilo ni govora. Zato određeni osuđenik imao je na­putak, koga od nas treba lišiti spavanja i uz to podvrći posebnim mjerama iscrpljivanja. Naglo povlačenje za nogu usred noći trgalo bi me iz sna. U hipu bi me strmoglavili s najvišeg dijela »prične«, gdje sam sada bio smješten. Za­tim bi me izvodili pred zgradu. Doveli bi me do poveće drvene »kible« koja je bila smještena pred zgradom, a koju su redovito koristili osuđenici za obavlja­nje svojih fizioloških potreba. Morao sam metnuti ruke na leđa i poviti se nad »kiblom« iz koje se širio nesnosan smrad i tako pognut stajati u nedogled. Taj bi »igrokaz« obično započinjao u pola noći, a znao bi nekad uz prekide trajati i do praskozorja. Trebalo je u tom nepravilnom položaju izdržati. Snažna bura koja je hujala okolinom donosila je nesnosnu hladnoću, koja je u tom zimskom razdo­blju bila nekada i ispod nule. Onako slabo odjeven, u samoj košulji, bluzi i hla­čama, drhtao nam od hladnoće, cvokoćući zubima. Nisam smio ni pomisliti da si olakšam položaj i bolove u leđima uspravljanjem tijela, jer su neprekidno do­lazili osuđenici, koji su budno pazili da budem sagnut, a činili su to po nalogu. Pojedini od njih, zaključivši da nisam dovoljno pognut, rukama bi me sagibali prema »kibli«. Vrlo brzo zaključio sam da u provođenju tih zlostavljanja postoji točno razrađeni program. Naime, nismo svaku noć bili podvrgnuti bdijenju nad »kiblom«. Ponekad bi nas odvodili u osuđeničku kuhinju, gdje bi najčešće čistili grah. Ponekad bi predahnuvši otišli na dvorište ispred kuhinje i pekare i viri-

- 52 -

li kroz prozor motreći što se radi u pekari. Čisti i u bijelu odjeću odjeveni pekari mijesili su tijesto, drugi su ga oblikovali u hljebce pripremajući ih za pečenje, a tre­ći bi pripremljene hljebce unosili u pekarsku peć. Gledajući sva ta zbivanja, nametnula mi se pomi­sao, da, ako sam ikada bio sebi kadar predočiti razliku između raja i pakla, sada je osjećam i vi­dim pred sobom. Eto, mi ovdje u tmini, promrzli od hladnoće, izgladnjeli i neispavani, živimo u paklu, a iza prozorskog stakla sve je drukčije. Uhranjeni peka­ri u ugodnom i toplom prostoru obavljaju zadovoljni svoj posao. To je tada za mene bio raj. Činilo

-=-----c_

----------> mi se da i sam izgled njihovih lica odaje izraz kao da su u raju. Udaljivši se na čas, jedan moj supatnik i ja zašli smo u neku straćaru iza pekare i u onoj tmi­ni naiđosmo na jednu limenu posudu obješenu na zidnoj stijeni. Dohvativši je utvrdili smo da je u njoj nešto od ostatka našeg večernjeg obroka, koji se sastojao od par zrna graha i nešto u ploškama izrezane ukiseljene repe. Onako bez sa­držaja masnoće, taj se ostatak večere bio potpuno zaledio, no mi smo ga unatoč tome, onako gladni, ipak pojeli, a i onako bi bio bačen.

Nošenje vode

Tada, kada se to zbivalo, nas je osuđenika na Golom otoku bilo preko dvije tisu­će. Svakodnevna količina vode potrebna za kuhanje hrane, potrebe pekare, a i za piće, iznosila je najmanje šest tisuća litara. Vodu se donosilo iz spremnika koji je bio smješten na kilometar udaljenom pristaništu. Posude u kojima se nosila voda iz spremnika, bile su u stvari trofejni kotlovi skinuti s pokretnih njemačkih vojničkih kuhinja. Svaki je takav kotao težio tridesetak kilograma, a zapremina mu je iznosila oko stotinu i pedeset litara. Mi, kažnjenici pod »bojkotom«, morali smo tu vodu donositi. Za nošenje svakog kotla bila su određena po nas četvori­ca. Uz svaki kotao dobili bismo po dvije, od tvrdog drveta izrađene motke koje su se provlačile kroz ušice kotla prilikom nošenja. Svaka motka težila je pet do

- 53 -

šest kilograma. Od nas četvorice dvojica najviših bila su određena da na svo­jim ramenima nose kotao, a ostala dvojica da postrance ispomažu pri nošenju. Po stotinu nas, koliko je iznosila naša skupina, kretali bi po onom kamenitom i neravnom putu prema udaljenoj vodospremi. Stigavši do nje u svaki bi kotao nalili oko osamdeset litara vode, tj. nešto više od polovine zapremine kotla. Ura­čunavši težinu vode, kotla i motki, sav je teret iznosio oko stotinu i dvadeset kilograma. Kako sam naveo, čitav taj teret svaljen je na nas dvojicu visokih osu­đenika. Ostala su dvojica samo ispomagala. Tu sam gorko iskusio ljudsku sebi­čnost i nesolidarnost. Taj teški teret, koji se nosio po onako nepodesnome putu, uz vodu koja se u kotlu od nošenja talasala, još se više povećavao. Da smo i htje­li podjednako dijeliti teret nošenja na svu četvoricu, to nije bilo izvedivo. ona dvojica nosača određenih za ispomoć, često su simulirala svoj udio u nošenju, tako da je sva težina padala na naša ramena, koja su bila odrta i do krvi. Velikim naporom stizali bi do kuhinje i riješivši se tog nesnosnog tereta, povratili bi dušu u tijelo. Znam da je Isus Krist teško nosio svoj križ na Golgotu, međutim i naše patnje nisu bile nimalo lagane.

Bez obuće

Jutro, bolje reći praskozorje je na pomolu. Odjekuju udarci gvozdene šipke o metalnu tračnicu obješenu u krugu nastambi. Munjevito skačemo s »prični« na tlo tražeći svoju obuću i potom se trkom svrstavamo u red za prebrojavanje. »Milicionar« ne smije čekati. Jednog jutra nisam uspio naći svoju obuću, inače izrađenu od grube kože s potplatima od starih automobilskih guma. Ne mogavši naći nikakvu drugu obuću bio sam prisiljen da bos u posljednji čas uletim u stroj za prebrojavanje. Poslije onog skromnog jutarnjeg obroka krenusmo na rad. Put kojeg sam već prethodno opisao bio je pun neravnina i oštrog kamenja koje mi je prilikom hodanja ranjavalo bose tabane. Stigao sam kako tako na odredište gdje smo čitavo vrijeme na ramenima nosili teško kamenje. Uza svu tu nevolju tih je dana i lagani snježni pokrivač zabijelio površinu Golog otoka.

Skidanje »bojkota«

Prolazili su dani. Unatoč svim teškoćama u meni je bila čvrsta volja da ne klo­nem, da smognem snage izdržati do kraja, a ponekad sam imao osjećaj da me više nijedna teškoća ne može iznenaditi. Jednog su me jutra odveli u upravnu zgradu koja je bila iznad glavnog pristaništa. Uveli su me u sobu, gdje su bila dvojica dočasnika koje sam poznavao još iz Stare Gradiške. Obratiše mi se riječi-

- 54 -

ma: »Slavko, to se nismo od tebe nadali!«, a ja im uzvratih: »Vi najbolje znate da nije postojao razlog za primjenu tog postupka prema meni.«. Vidio sam na nji­hovim licima da me takoreći sa sažaljenjem promatraju. Tko zna s čije je strane došla odluka o primjeni »bojkota« prema meni, jer ti dočasnici takve odluke nisu bili ovlašteni donositi. Tog mi je dana skinut »bojkot«. Nitko me doduše o tome nije niti jednom riječi izvijestio, ali zaključio sam to po promjeni ophođenja so­bnog starješine i ostalih osuđenika prema meni. Na radu, koji je nakon skidanja »bojkota« uslijedio, vidio sam da me ostali osuđenici neprimjetno štede od na­pora, a prilikon podjele podnevnog obroka čak su mi dali malo više hrane. Mora da sam veoma bijedno izgledao kad sam u tim ljudima, koji su i sami živjeli u teškim prilikama, probudio samilost.

OTOK SVETI GRGUR

Dolazak na otok Sveti Grgur

Sredinom ožujka godine 1951. nas stotinu i pedeset vojnih osuđenika odvedeni smo motornim brodom »Zora« s Golog otoka na obližnji otočić Sv. Grgur, koji je zapadno od Golog otoka. Stigavši na otočić, zatekli smo tamo već potpuno izgrađeni logor. U logoru je bilo dvanaestak drvenih baraka u kojima su bile ugrađene dvostrane, jednokatne »prične«. U svakoj je baraci, kao i na Golom otoku, bio izgrađen i mali sobičak za sobnog starješinu. U svakoj od tih baraka bilo je smješteno oko stotinu osuđenika. pri vrhu tog logora bile su dvije barake od kojih je jedna bila bolnica, a u drugoj je bila ambulanta. U krugu logora bila je zidana zgrada kuhinje i do nje malo skladište hrane i kruha, koji se dovozio s Golog otoka. U logoru je bila izgrađena i mala drvena, pozornica, »bina«, a na­suprot nje »latrina« za obavljanje fizioloških potreba. Logor je bio podijeljen u dva djela. U prvome su dijelu bile sve spomenute zgrade, a drugi, gornji dio bio je radilište. Ulaz u logor bio je na samoj morskoj obali, gdje je bilo i malo drve­no pristanište. U neposrednoj blizini pristaništa bio je poveći spremnik za pitku vodu. Čitav je logor bio opasan bodljikavom žicom, a na svakih pedesetak me­tara izrađene su stražarnice u kojima su stražu obavljali »milicionari«. Iz donjeg dijela logora ulazilo se u gornji dio, koji je služio kao radilište. Tome radilištu bolje bi mu pristajao naziv »mučilište«, jer radovi koje su osuđenici tu obavljali nisu imali nikakvu upotrebnu svrhu. U tom gornjem dijelu zatekli smo beton­ske zidove nekih nedovršenih zgrada koje su se nazivale »paviljoni«. Te zgrade koliko je meni poznato nikada nisu ni bile dovršene, bar ne za vrijeme dok smo mi bili na tom otočiću. Tu je bila i mala zgrada u kojoj se obavljala dezinsekcija naše ušljive odjeće. Kako sam poslije saznao sve te radove na podizanju logora obavili su zatvorenici dovedeni iz K.P.D-a Lepoglava.

- 55 -

prvi dojmovi

Kad smo došli na Sv. Grgur odveli su nas u gornji dio logora, gdje smo mo­

rali prevrtati i nositi kamene gromade, što je bilo bez ikakve svrhe. Bilo je to

namjerno i bespotrebno iscrpljivanje. Dok smo radili taj posao, stražari su nas upozoravali da se ne približujemo žičanoj ogradi riječima: »Pazite što radite, jer

ćete tu ostaviti svoje kostil«. Vjerujem da su mnogi od nas, čuvši to grozomorno

upozorenje, dobro pazili da se na njima ne ostvari prijetnja stražara, no poslije

se nažalost nekima to i desilo.

Doček novih osuđenika

Nakon dva do tri dana boravka u logoru postrojeni smo u dvored (špalir), koji se

je protezao od samog pristaništa dužinom čitavog donjeg dijela logora. Dovede­

ni su na otočić vojni osuđenici iz K.P.D-a »Stara Gradiška«. Dok su se iskrcavali

s broda, odjeknula je nemila zapovijed: »Udri bandul«. Sobni starješine i zato

određeni istaknuti batinaši izašli su dočekati pridošlice na samoj obali. Odmah

nakon njihova »silaska«, bolje kazati izbacivanja s broda, počeli su te jadnike ne­

milic� tući, služeći se uz pesnice i kožnim pojasima. U pognutom položaju, štite­

ći rukama glavu oni su trčali kroz dvored - »špalir« zatvorenika koji su ih svom

snagom morali tući. Našavši se u položaju da sam bio prisiljen na tako okrutan

način dočekati pridošlice, a znajući uz to da oči doušnika budno prate naše pona­

šanje, svojom sam rukom takoreći dodirivao njihova leđa, usporava jući zamah

- 56 -

ruke da udarac bude čim

blaži. Prilikom tog pr­

vog dočeka među prido­

šlicama, srećom nije bilo

teže ozlijeđenih. Novo­

došli su osuđenici odmah

razvrstani po barakama i

za par dana kada su malo

odahnuli od nemilog do­

čeka, uvršteni su i oni u

»špalir«, za sljedeći do­

ček. »Špalir« je tada bio

znatno duži, sačinjavalo

ga je preko četiri stotine

osuđenika. Scene doče­

ka bile su potresne.

Trčeći kroz špalir osuđenici su po srtali pod brojnim udarcima koji su pljuštali po njima, ostavljajući iza sebe tragove krvi. Teže ozlijeđene osuđenike, smještali su u posebnu baraku. I tako su prolazili dani, skupina za skupinom osuđenika dolazila je neprestance. Ubitačni »špalir« koji je znao za ponekog biti i »špalir smrti«, jer one koji bi posrnuli i pali od udaraca tuklo se i dalje, neprestano se povećavao i narastao je do te mjere da je zbog brojnosti sudionika morao biti za­krivI jen, kako bi svi mogli sudjelovati u tom nemilosrdnom dočeku. Udarci su bili ubitačni. Među nama je tada bilo i neljudi, koji bi, da sebi olakšaju položaj, nemilice udarali svoje supatnike, koji su krvareći zbog brojnih ozljeda trčali kroz taj smrtonosni stroj. One koji su pod tim udarcima padali na tlo, nakon što bi ih neko vrijeme tukli na podu, odvlačili bi do vrha logora, gdje je bila velika drvena kaca, napunjena do vrha morskom vodom, u koju bi zagnjurili te jadnike. Onako glavački zagnjureni u tu krvavu morsku vodu, oni bi se gotovo ugušili. Izvađe­ni iz kace grcali bi izbacujući progutanu morsku vodu. Te napola žive jadnike nakon tog uranjanja oblačili bi u neke stare dolamice sašivene od vunene čohe. Dolamice su bile ljubičaste boje s jarko crvenim obrubima. Oblačili su ih na te jadnike naopačke da čim više budu izvrgnuti ruglu. U posebnu bi baraku potom bili smješteni svi preživljeli. Pristup toj baraci nije bio dopušten. Što se u njoj odi­gravalo teško je opisati. Tijela tih nesretnika bila su puna bubotaka i modrica, a glava im je bila izobličena brojnim podlivima krvi, tako da su nekima čak i oči tim podlivima bile zastrte. Čeone arkade i nosne pregrade bile su im polomlje­ne, a uši su bile nalik na velike krvave uštipke. Koliko je osuđenika u toj krvavoj baraci okončalo život, nikada nisam doznao. Govoriti o tome u logoru bilo je zabranjeno. Preživjeli bi potom bili razvrstavani po ostalim barakama. Ozlijede koje su im nanijete ostavile su kod mnogih trajne, vidljive tragove, oštećene čeo­ne arkade, polomljene nosne pregrade, te skvrčene i izobličene ušne školjke.

Paklenska zamisao

Ne znam tko je sve sudjelovao u donošenju odluke za osnivanje tih logora i tko je stvarao i određivao pravila ponašanja prema zatvorenicima i naređivao stra-

. žarima da se tako iživljavaju na ljudima nanoseći im neizmjerne patnje i česte smrti. Glavnu je ulogu u tome odigrao Edvard Kardelj, tadašnji ministar vanj­skih poslova S.F.R.J-e. Taj nesmiljeni nacionalista, svojevremeno se bio zanosio mišlju da nakon tolikog zbližavanja s ondašnjim S.S.S.R-om Jugoslavija postane jedna od sovjetskih republika. Nekada veliki obožavatelj Josifa Visarionovića Staljina, sada je »okrenuo ploču« i svoju je principijelnu neprincipijelnost provo­dio paklenskim nasiljem nad stotinama tisuća dojučerašnjih istomišljenika. Na wn mu je tada palo čak i to da u Skupštini O.U.N-a zatraži dopuštenje osnivanja posebnih logora za smještaj, kako se on izrazio, novonastalih političkih protivni-

- 57 -

ka, tzv. lB-ovaca. U njegovoj ga je zamisli ipak uspio razuvjeriti tadašnji jugosla­venski ambasador u Washingtonu Miljenko Smodlaka, objasnivši mu da je takvo traženje nezamislivo. Unatoč tome osnovan je logor patnji i smrti - Goli otok.

Jedan od pristalica ustanovljenja osnivanja tog logora bio je, nažalost i čuveni kipar Franjo Kršinić, koji je imajući u vidu pribavljanje kvalitetnog mramora za svoje umjetničke kiparske radove podržavao tu Kardeljevu odluku. Da je po­stojala bolja zamisao pod kojim bi se uvjetima taj mramor pribavljao, nadam se da bi Kršinić odustao od toga da podupire osnutak takva logora. Za vrijeme građanskog rata u Grčkoj pristalice i borci E.L.A.S-a, bili su upućivani na otoke u Egejskome moru, ali za boravka na tim otocima nikada nisu bili podvrgnuti tako nečovječnim postupcima, niti su živjeli u tako teškim uvjetima kao što su bili oni na Golome otoku. Daljnja paklenska zamisao, koja se rodila u glavama najviših političkih i U.D.B-inih »rukovodioca«, bila je da žrtve pretvaraju u mu­čitelje i krvnike ostalih osuđenika. U toj su namjeri nažalost uspjeli. Velika je sra­mota Golog otoka što je na njemu toliko zakazalo ljudsko dostojanstvo i huma­nost ne samo čuvara, već i zatvorenika. Asocija1ni i beskarakterni pojedinci, da bi olakšali svoj položaj, bili su kadri prelaziti i preko lešina. U.D.B-a je prala ruke i likovala. »Ta oni su jedan drugog uništavali«, bila je njihova podla tvrdnja, ko­jom su licemjerno skidali sa sebe odgovornost. Osuđenicima, koji su zbog udjela u neprijateljskim formacijama tijekom Drugog svjetskog rata bili osuđeni na vre­menske kazne, nuđeno je također osnivanje osuđeničke samouprave i provođe­nje tih drastičnih mjera, međutim, kako sam već napomenuo, oni, pod cijenu

- 58 -

najtežih žrtvi, na to nisu prista­jali. Na svu sreću mnogo je više bilo karaktemih osuđenika, koji su radije podnosili poniženja i ostale nasilne mjere i time saču­vali svoje ljudsko dostojanstvo i duševni mir, ne opteretivši svoju savjest ni jednim neljudskim po­stupkom. U takvim je uvjetima bio veliki uspjeh sačuvati svoje principe, a pogotovo onaj opći kršćanski stav koji kaže: »Ne čini drugome, što sebi ne želiš !« . Bio je podvig izaći iz tog pakla, uvje­ren da nisi okaljao svoj ljudski lik i opravdao svoje samopošto­vanje.

Ustroj »osuđeničke samouprave<<<<

U zatvorima u kojima sam odsluživao svoju kaznu, a vjerujem i u drugim za­tvorima diljem tadašnje Jugoslavije, bio je uspostavljen tzv. ��osuđenički cen­tar«. Njega su činili »komandant Centra«, njegov zamjenik i referent za političko »prevaspitanje«. U svakoj baraci postojao je sobni starješina, njegov zamjenik, »rukovoditelj« radova, vodnici i brigadiri. Svaka je baraka imala i svog higije­ničara. Ja sam, nakon svih nedaća koje sam prošao, budući da sam bio student medicine, određen na dužnost sobnog higijeničara. Dužnost higijeničara bila je višestruka. U teškim uvjetima života i rada kojima smo bili izloženi, svaka je pomoć osuđeniku bila i te kako potrebna. Pomaganje ljudima ulijevalo mi je volju i snagu da ustrajem. Svakodnevno, nakon prebrojavanja i jutarnjeg obro­ka, ja sam popisao osuđenike koji su se javili na »lekarski« pregled. Prije odvo­đenja na pregled, brinuo sam se da, uz njihovu pomoć, kako tako dovedem u red unutrašnjost barake i ležajeve, te da se pomete pod. Liječnički se pregled obavljao u ambulanti smještenoj uz baraku bolnice. šef ambulante, bio je dobri i požrtvovni doktor Radović, Crnogorac. on bi pozorno pregledao svakog bo­lesnika i utvrdivši dijagnozu, odredio bi mogući način liječenja. U situaciji koja je u logoru vladala, o izboru lijekova nije bilo ni za pomisliti. Većinom se bole­sniku dao najnužniji lijek i potom mu se odredilo nekoliko dana poštede, kroz koje bi vrijeme ležao i odmarao se u baraci. Početne su dijagnoze bile najčešće: lumbago, trombophlebitis, vulnus punctum, vulnus lacerum contusis. Sve su te dijagnoze bile izazvane teškim i iscrpljujućim radom kojemu su osuđenici bili izloženi. Zbog otežanih životnih uvjeta i nedostatka vode, kod osuđenika su se javljali poremećaji rada srca. Zbog nedovoljne količine tekućine u krvotoku do­lazilo je do izrazitih pojava slabosti rada srca, što je bilo obuhvaćeno dijagnozom "asthenia cordis" .

Kirurški zahvati

Zbog neodgovarajuće odjeće koja je data osuđenicima, a koja se sastojala od bluze, košulje i kratkih hlača, prilikom lomljenja kamena dolazilo je do čestih ozljeda. Većinom to su bile ubodne rane ��vulnus punctum«. Takve su rane kao posljedicu, zbog zagađenja klicama gnojenja, izazivale pojavu dubokih gnojnih upala abscesa i flegmona. Prisustvovao sam obavljanju nužnog kirurškog za­hvata kod osuđenika s takvim povredama. Oboljele je udove trebalo kirurški obraditi. Sredstvo za anesteziju koje nam je jedino stajalo na raspolaganju, bila je tekućina zvana " Chloramphenicol" . Ta je tekućina bila u povećoj staklenoj am­puli. Pritiskom na otvarač na grlu ampule, tom smo tekućinom vlažili površinu

- 59 -

upaljenog mjesta. Nakon dovoljno vlaženja na površini kože pojavio bi se »lede­ni sloj«, koji je svojom hladnoćom ublažavao boli. Nakon toga, doktor Radović brzim bi zarezima kirurškog noža raščetvorio površinu oboljelog mjesta, bilo na ruci, bilo na nozi. Iz zarezanog bi uda izbijala velika količina gnoja pomiješana s krvlju. Obradivši tako ranu izvršila bi se njezina drenaža i bolesnik bi se uputio na bolovanje, uz svakodnevno previjanje, dok rana ne bi u potpunosti zacijelila. Gledajući takve prizore divio sam se strpljivosti mnogih bolesnika, koji su sve to podnašali ne izustivši ni namanji uzdah, a kamoli jauk.

Životni uvjeti

Životni su uvjeti na otoku bili nepodnošljivi. Teški fizički rad kojem su osuđe­nici bili svakodnevno izloženi, sve više ih je iscrpljivao. Hrana koja se sastojala od jutarnjeg obroka, kutljače kavovine i komada »palente« , te podnevnog i ve­černjeg obroka, od rijetkoga nemasnog variva od graha i komada kruha težine petnaest dekagrama, niti izdaleka nije podmirivala dnevne potrebe organizma. Dodamo li tome nestašicu vode koja je u logoru vladala, onda nije teško zamisliti što je potom, slijedilo. Nesnosna glad i žeđ morile su danonoćno svakoga od nas. Ljudi su se pretvarali u žive kosture. Zbog nestašice bjelančevina mnogima su izrazito oticale noge. Uvjeti života dovodili su do sve veće »suhe iscrpljenosti« (dystrophia sicca) i iscrpljenosti s oteklinama (dystrophia oedematosa) . Prisu­stvovao sam jednog popodneva pregledu bolesnika kod kojih su navedena obo­ljenja bila znatno izražena. Bolesnici omriavljelih tijela� upalih obraza, otečenih nogu, bili su mnogobrojni, tako da se pregled obavljao vani, ispred ambulante. Dobri doktor Radović obilazio je jednog po jednog oboljelog držeći u ruci pre­gršt vitamina. Već sam pogled na svakog od tih pojedinca bio je dovoljan da se utvrdi njegovo stanje. on je dijelio te tablete bolesnicima, uzdišući u nemoći što mu nije omogućeno da im pomogne onako kako je njihovo stanje zahtijevalo.

Podjela hrane

Osuđenici su, kako sam već spomenuo, dobivali tri obroka hrane dnevno. Po­djeli hrane prisustvovao je uvijek zamjenik sobnog starješine. Kruh u količini od stotinu i pedeset grama dijelio se uz podnevni i večernji obrok. IDjebac težine šezdeset dekagrama rezao se na četiri dijela. pri tom se strogo vodilo računa da kriške budu podjednake težine. Svaki je hljebac znači bio razrezan na dva okraj­ka i dvije kriške. Kod izgladnjelih se osuđenika ustalila pomisao da je povoljnije dobiti okrajak kruha . Pristupajući mjestu podjele, na svaki su način nastojali da im prilikom podjele pripadne okrajak. Bilo je tužno vidjeti to poniženje u koje su dovedeni gladni ljudi da su okrajak kruha smatrali dragocijenošću.

- 60 -

Moj sobni starjeAina

Moj sobni starješina bio je krupan, dobro uhranjeni čovjek, težine stotinu kilo­grama, što je za ondašnje prilike bilo nepojmljivo. Imajući u vidu kakvim smo sve teškim uvjetima života nakon lišenja slobode bili izloženi, nikako njega ni­sam mogao zamisliti kao osuđenika. Odvojen od sviju, boravio je u svojoj ma­loj sobici, ugrađenoj u baraci. Pristup k njemu bez ograničenja imao je jedino njegov zamjenik. Svakodnevno je nesmetano izlazio iz logora u zgradu gdje su boravili naši »islednici« i tamo bi provodio dobar dio dana. Uočivši sve to nisam se mogao oteti dojmu da je on možda časnik K.O.5-a ili U.D.B-e koji je po zadaći ubačen među nas. Takav je dojam ostavljala na mene još nekolicina njemu sli­čnih, dobro uhranjenih ljudi koji su u logoru kao zatvorenici obavljali »rukovo­deće djelatnosti«. Prilikom dovođenja osuđenika na otok, moj je sobni starješina bio među prvim batinašima koji su novopridošle zatvorenike nemilice udarali već pri samom izbacivanju iz broda. Kada je 1951. osnovana brigada od osuđeni­ka koji su puštani na slobodu, a koju su većinom sačinjavali oni kojima je kazna istekla i moj je sobni starješina u nju uvršten.

Glad

Uz stjenice i uši, glad nas je neprestano morila, a pogotovo noću budeći nas iz sna. Svi smo je teško podnosili, no bilo je pojed.i.ru;tca koji su od gladi gubili ra­zum. Jedno jutro dok smo na obali prali posude nakon jutarnjeg obroka, jedan osuđenik, liječnik po zvanju, počeo je jesti splačine od kavovine koja je ostala u tim posudama. Nedugo je nakon toga umro od neke trbušne zaraze. Uz samu zgradu kuhinje bio je iskopan duboki jarak u kojeg se je slijevala otpadna voda iz kuhinje. Poslije podjele obroka kotlovi bi se kako tako oprali i voda bi otjecala u taj jarak. Izbezumljen od gladi, jedan je logoraš, u času kad se ta otpadna voda počela slijevati, uskočio u taj kanal i pod sam otvor cijevi kroz koju je ta voda oti­cala, podmetnuo je okrajak svoje odjeće. Na odjeći bi ostala neka ljuskica graha koju bi on požudno progutao. Izlazak noću iz barake nije nam bio dopušten, a kamoli vršijanje po krugu. Ne mogavši podnijeti glad koja mu nije dala spavati spomenuti je logoraš uza svu postojeću zabranu izašao iz barake i stao glavinjati krugom. U tom njegovom teturanju na njega naiđoše komandant osuđeničkog centra i intendant. Ugledavši ga upitaše ga što tu radi. Umirem od gladi zavapio je nesretnik. Videći ga tako izbezumljenog odvedoše ga u kuhinju gdje se već pripremao jutarnji obrok. Tu mu jedno omanje vedro do pola ispune palentom, kojoj doliše dvije litre kavovine i pružiše ga izgladnjelom. Nije prošlo mnogo vremena u kojem je on svu tu količinu hrane halapljivo progutao, izjavivši po­tom kako se sada zbilja istinski najeo.

- 61 -

Noćne zabave povlaštenih

Usred . strahota kojima smo bili izloženi, povlašteni pojedinci koji su bili po­šteđeni naših patnji, ne samo da nisu nimalo s nama suosjećali, nego su si priba­vljali i posebne ugodnosti. Među nama je bio jedan osuđenik, Talijan, ugodna i lijepa glasa. Ni izdaleka mu nije padalo na um, a niti je bio u stanju da pod tim okolnostima pjeva. Saznavši za njega, noću bi ga ti naši povlašteni osuđenici do­vodili u posebnu baraku gdje su oni inače boravili i zabavljali se i tu bi, nakon što bi ga malo okrijepili hranom, uslijedilo njegovo pjevanje, dok su u okolnim barakama i u bolnici umorni, iscrpljeni i izgladnijeli osuđenici liječili svoje rane, a pojedini i umirali.

Stalne provjere

Svaki je osuđenik od časa lišenja slobode neprestano bio pod prismotrom. Iako je već sve što je znao i mogao reći, kazao, to nikad nije bilo dovoljno. Uvijek se iznova od njega tražilo »ubedljive dokaze« o njegovoj političkoj ispravnosti. Prvim i najvažnijim dokazom »ispravnosti« bila je svakodnevna »borba, pro­tiv 'neprijatelja' «. Najčešća meta dokazivanja bili su osuđenici »pod bojkotom«, koje se bez ikakve kazne moglo mučiti i zlostavljati do iznemoglosti. To se nazi­valo » tjeranje bande«. Uz pogrde, psovanje i udaranje, oni bi morali nositi teške terete kamenja. Čim je netko bio nemilosrdniji prema njima, time bi više doka­zivao svoj stupanj » prevaspitanja«. Neprestano se isticala dužnost takozvanoga » zapažanja«. » Neprijatelj je prikriven«, >)fleprijatelj je prevejan« (što na srpsko­me znači » lukav«), » treba ga raskrinkati«, svakodnevno nam se tuvilo u glavu. Vrhunski makijavelizam. U takvom ozračju, svaka riječ i svaki pokret, bili su neprestano pod prismotrom. Bilo koji obazrivi postupak prema osuđeniku » pod bojkotom« mogao je dovesti osuđenika u vrlo neugodnu, pa čak i po život pogu­bnu situaciju. Oči i uši doušnika koji su revnošću dojavljivanja dokazivali svoju odanost bile su neprestano budne. Došavši do bilo kojeg saznanja u toj svojoj ponižavajućoj ulozi, oni bi ga ispisivali na komadiću papira otrgnutom od ce­mentne vreće i tražeći prijem kod » islednika«, gdje bi dostavljali prikupljene po­datke. » Islednici« bi po službenoj dužnosti primali te prijave, no čak i kod njih, koji nisu imali skrupula, takvi bi douš�ci nerijetko, izazivali prezir. Nazirali su u doušničkoj revnosti težnju doušnika da na tuđim leđima sebi olakšaju položaj, odnosno da čim prije budu pušteni na slobodu. Inače je bilo poželjno otići kod »islednika«, da ga bar upoznaš. Ja sam za čitavo vrijeme izdržavanja kazne kod »islednika« bio samo jednom još u K.P.D-u Stara Gradiška i to zato da ga upo­znam sa svojim slučajem.

- 62 -

»Politički časovi«

Svakodnevno, popodne poslije rada održavani su u logoru »politički časovi« sa svrhom tzv. političkog » prevaspitanja«. Ono zbog čega bi nekada (za samo jednu izgovorenu riječ) pojedinac bio lišen slobode, a često i života, sada nam se svakodnevno trpalo u uši. Osuđivati nekada pakt o nenapadanju, sklopljen između Hitlera i Staljina, bilo je ravno samoubojstvu, a isto je tako bilo pogu­bno osuđivanje "čistki" i ubijanja mnogih nevinih ljudi u S.S.S.R-u. O »Katin­skoj šumi« da i ne govorim. Za mnoge smo Staljinove zločine tek sada prvi puta čuli. Sve se to sada nama otvoreno govorilo sa svim i najmanjim pojedinostima. Doznavali smo za tolike pojedinosti o Staljinovim zločinima, a do nedavno ih nismo smjeli ni spominjati. oni isti, koji su nas sada optuživali i zlostavljali zbog navodnoga pristajanja uz lB, onda bi nas, zbog i najmanjeg izostanka veličanja Staljina, doslovno zatukli. Kod mene je sve to izazivalo gnušanje. Zašto se sve to prije prikrivalo, zašto se unatoč svim tim zločinima Staljina »kovalo u zvijezde«? Zašto su ljudi koji su se osmjelili to osuditi, posmicani? Iznosili su nam čak i Sta­ljinov postupak prema svojoj supruzi i sinu, koji je dospio u njemačko zaroblje­ništvo, a kao izrazito optužujući zločin čitani su nam odlomci iz knjige njema­čke komunistkinje Margarete Buber Nojman, koja je nakon podnijetih strahota u Staljinovim logorima sa skupinom njemačkih komunista izručena Gestapou. Nakon iznašanja svih tih ogavnih pojedinosti grlati bi pojedinci obvezatno su­djelovali u »diskusiji«, odnosno nekakvoj jednostranoj raspravi koja bi potom uslijedila, pridružujući se svojim pogrdama osudi Staljinovih zločina. Neki bi iscrpljeni osuđenik prilikom tih »časova« bio shrvan snom, a tada bi u hipu neki doušnik na njega podigao dreku, što bi jadnika odmah prenulo iz drijemeža. U vezi s time iznijeti ću dvije pojedinosti o tome kako se tadašnja K.P.J-e odnosila prema objektivnim kritičarima Staljinovih zločina. Naš čuveni književnik Mi­roslav Krleža, nakon što je saznao za zločine u tadašnjemu S.S.S.R-u, napisao je djelo »Antibarbarus«, u kojem je osudio ta zbivanja i Staljinovu ulogu u njima. Krležu je zbog toga bilo oštro osudilo tadašnje rukovodstvo K.P.J-e, a tadašnji »sekretar« K.P.J-e Josip Broz Tito na Petoj zemaljskoj konferenciji K.P.J., odr­žanoj godine 1940. u Zagrebu, oštro ga je zbog toga napao, te se Krleža potom bojao doći u partizane, iako je bio pozivan da dođe. Najveća je tada prijetnja Krleži bio Milovan Đilas koji mu je dao na znanje da će ga smaknuti. Susrevši jednog dana, nakon objave " Antibarbarusa", Krležu u Petrinjskoj ulici u Zagre­bu, tadašnji visoki funkcionar K.P.J-e Josip Kraš napao ga je pogrdnim riječima, pljunuvši ga uz to. Poslije izlaska Rezolucije lB-a, Josip Broz Tito, ispričao se Krleži za svoj postupak iz godine 1940., a potom se čak s njime u Beogradu še­tao uhvativši ga ispod ruke. Nakon svega toga postavlja se pitanje, što bi bilo da uopće nije Staljin napao Tita i K.P.J-e. Naši bi tadašnji rukovodioci K.P.J-e,

- 63 -

onako dosljedni u provođenju svih Staljinovih zahtjeva i naredbi, posmicali još bezbroj nepokornih koji su Staljinove zločine osuđivali. Sjetimo se samo koliko je viđenih komunista, koji su osuđivali te zločine, pod optužbom da su trocki­sti, streljano godine 1941. u Užicama, a potom je uslijedila i likvidacija čuvenog prvoborca Žikice Jovanovića Španca, koji je odjednom netragom nestao. Treba ipak lučiti antifašizam od boljševizrna. Lik antifašiste mora oličavati humariog i plemenitog čovjeka, koji ni pod kojim uvjetima nije kadar nikome neosnova­no nanijeti bilo kakvo zlo. Poštenje i plemenitost mora resiti svakog onoga koji zbilja smatra da se s punim pravom može dičiti tim nazivom. Promotrimo li to sve što se tada, a i poslije zbivalo nažalost moramo zaključiti da su mnogi ljudi koji se busaju u prsa sa svojim »antifašizmom«, ipak principijelni, a ta se njihova »principijelnost«, sastoji u stalnoj i nepobitnoj bezprincipijelnosti.

Pjesme, parole, klicanja

Onako svrstani u stroj, svakog popodneva bili smo prisiljeni na silu pjevati, kli­cati i uzvikivati ono do čega nam pod tim okolnostima ama baš ni najmanje nije stalo. Najčešće smo morali pjevati stereotipnu pjesmu koja je glasila:

Idemo, rušimo

stijenje od granita

i na put se vraćamo

Partije i Tita!

a nakon toga bi uslijedili povici:

Nastavak muka

Za koga drugovi ?

Za narod!

Za koga drugovi ?

Za partiju!

Za koga drugovi ?

Za Tita!

Osuđenici »pod bojkotom« nisu prisustvovali »političkim časovima«. Stigavši iz gornjeg dijela logora, gdje su čitavog radnog dana natjeravani do iznemoglosti, i gdje su posrtali pod teškim teretom kamenja, nakon što bi na brzinu pojeli svoj podnevni obrok hrane, podvrgavani su daljnjem mučenju. Iako ruku punih kr­vavih žuljeva, dovodili bi ih do hrpa nanijetog kamenja, koje su morali usitnja-

- 64 -

vati, udarajući kamenom po kamenu. Po onoj paklenoj žezi, iscrpljeni, gladni i žedni, zadnjim bi snagama pokušavali i tu Golgotu izdržati.

I tu su uši i stjenice

U svim tim nedaćama naše su muke dodatno uvećali i nametnici, poglavito uši i stjenice. Nakon ratnog iskustva većina se logoraša znala nositi s ušima i znala je kako će ih uništavati. Činili bismo to dijelom ručnim uklanjanjem, a dijelom šurenjem. Nismo ih doduše uspijevali potpuno uništiti, ali smo ipak obuzdavali njihove nasrtaje. Sa stjenicama je bilo mnogo teže. Drvene barake u kojima smo boravili i » prične« na kojima smo ležali, bile su za njih idealno boravište. Skri­vene u pukotinama danju su mirovale, a noću je počinjala njihova » gozba«. Iako iscrpljeni od teških fizičkih radova osuđenici bi zbog nebrojenih ujeda tih name­tnika bili lišavani sna, a svi pokušaji da se od te napasti zaštite bili su uzaludni. Jedini način da se donekle ta napast suzbije bio je rastavljanje svih » prični«, nji­hovo iznošenje iz zgrade i polijevanje vrelom morskom vodom, jer pitke vode nije bilo dovoljno ni za piće. Ponekad smo to znali činiti. Dok bi lijevali » prične« iz svih bi pukotina hrpimice ispadale ošurene stjenice, a sigurnosti radi još smo sa sječivom noža zalazili u drvene procjepe gnječeći preostale. Te bi mjere neko vrijeme donekle pomogle, međutim onaj dio stjenica, koji je i dalje ostao sakri­ven u stjenkama barake, brzo bi se namnožio i muke bi se nastavile.

Pelagra

Uslijed nedostatka svih vitamina, a naročito vitamina skupine "B", kod mnogih se osuđenika pojavila » Pelagra«. Noge bi im oticale uz izrazito crvenilo kože, a potom bi na koži izbijali poveći prozirni mjehuri ispunjeni gnojnom tekućinom. Ti bi mjehuri pucali, a iz njih bi se po nogama tih jadnika cijedila smrdljiva teku­ćina. Sva previjanja i brojne gaze to nisu mogle spriječiti, ona je izbijala i preko gaza i zavoja. Ti nesretnici uza sve te nevolje i dalje su morali obavljati teške fi­zičke radove. Promatrajući ih nakon dnevnoga rada onako postrojene, zgražao bih se i pitao gdje je kraj tim patnjama. Ja sam ozlijedio potkoljenicu. Ranu sam redovno previjao. No zbog neotpornosti organizma, ona nije zacijeljivala, nego se naprotiv, iz dana u dan stanje pogoršavalo. Rana je postajala sve veća s ulce­roznim izgledom. Tek nakon sedam mjeseci pošlo mi je za rukom da je zaliječim, a poveći će me ožiljak na to trajno podsjećati.

- 65 -

Kljenut mišića čmara

Uslijed iscrpljenosti brojnim je osuđenicima popustio mišić čmara (musculus sfincter ani). Tim bi nesretnicima dio debelog crijeva ispadao i virio iz tijela. Obavljalo se reponiranje, no to nije puno pomoglo. No mnogo je veće zlo bilo u tome što zbog kljenuti mišića čmara nisu mogli zadržavati sadržinu crijeva, pa bi se ona neprestano cijedila iz crijeva. Pitao sam se kako to spriječiti i kako im bar donekle pomoći. Učinili smo ono jedino što je tada bilo moguće: izrađivali bismo drvene tuljke i obavili ih gazom. Tim smo tuljcima učvršćenim zavojima začepljivali analni otvor. Tako su se oni s tim umetnutim tuljcima uz velike po­teškoće tada mogli bar i donekle kretati. Uza sve te mjere ti su bolesnici krećući se krugom logora i dalje bili zagađivani crijevnim sadržajem. Neugodni zadah i smrad širio se okolišem, a brojne bi se muhe sjatile na tu nečist.

Egonova agonija

Ljeti godine 1950. pred splitsku luku doplovio je veliki američki nosač aviona, savršenstvo ratne tehnike. Usidrivši se tu za neko vrijeme, zapovjedništvo nosa­ča pozvalo je časnike i pitomce tadašnje Jugoslovenske ratne mornarice O.R.M.) u posjet brodu. Susrevši se s brojnim savršenstvima viđenim na nosaču pitomci su prepričavali svoje dojmove po povratku na kopno. Među pitomcima su bila i trojica Hrvata koji su se najčešće družili međusobno. U razgovorima nakon po­sjeta američkome brodu izražavali su ushićenje onim što su vidjeli, ne imajući ni na kraj pameti da bi i najmanje nedužna riječ pohvale američkoj tehnici mo­gla za njih imati kobne posljedice. U razgovoru jedan je od njih ustvrdio: »Gdje bi se kod nas nešto slično moglo izgraditi!«, a ostala su se trojica složila s tom izjavom. Doušnici su požurili da o toj izjavi izvjeste časnika K.O.5-a, dakako dodavši i svoje osobne primjedbe o njihovu ponašanju. Osnova za optužbu bila je stvorena. Pitomci su lišeni slobode i pod optužbom da su vrijeđali i podcjenji­vali društveno uređenje države F.N.R.J., osuđeni su na višegodišnje zatvorske kazne. Među osuđenicima pristiglim na Sv. Grgur našli su se i oni. Dvojica od njih uspjeli su izdržati sve nedaće Sv. Grgura i ostalih mučilišta, međutim treći pitomac Egon Kalinić to nije izdržao. Bio je toliko iznemogao od mučenja, da se njegov život mogao usporediti s plamenom svijeće, koja dogorjeva. Iscrpljen i pun gnojnih rana do posljednjeg je časa bio izvrgnut teškom fizičkom radu sve dok potpuno nije klonuo i pao u agoniju. Smješten u baraci nasuprot barake u kojoj sam ja boravio bio je nemilice prepušten svom udesu. Brigu i pomoć du­žan mu je bio ukazati njegov sobni starješina temeljem upozorenja higijeničara barake. No, nitko mu nije pružio pomoć, a posljedica toga bila je tragična. Bila je vruća ljetna noć. Iz sna su me prenuli bolni jauci koji su dopirali iz barake preko

- 66 -

puta. Jauci i zapomaganja odjekivali su neprestano čitavu noć, a u samo prasko­zorje bivali su sve slabiji i slabiji dok nisu potpuno zamrli. Jedan je mladi život bešćutno i nasilno ugašen. Zašto? Zašto se to zbilo, pitam se i pitat ću se sve dok me pamćenje služi. »Ostaviti ćete ovdje svoje kosti, a groba vam se neće znati«, nisu bile samo pusto izgovorene riječi, nego nažalost gorka zbilja. Ako me išta u životu tako snažno potresa, onda je to na prvome mjestu tragični završetak života mladog pitomca Egona Kalinića, kome se nažalost ni danas groba ne zna.

Ostali su ucviljeni njegovi roditelji, kojima je možda šturo dano na znanje nje­govo skončanje.

Peron smrti

Do same barake osuđeničke bolnice na Sv. Grguru bila je sagrađena malena dr­vena baraka s ugrađenim dvokatnim »pričnama«. Obavljajući svoju dužnost hi­gijeničara, jednog sam poslijepodneva provirio kroz vrata te barake i ugledao ganutljiv prizor. Na gornjem dijelu prične sjedila su dvojica bolesnika. Postariji čovjek i golobrado momče. Obojici su se na usnama i bradi vidjeli tragovi krvi koja im je isticala iz ustiju prilikom kašljanja. U gledavši me obojica mi se obra­tiše zapomaganjem koje me je duboko potreslo. »Spasite me, spasite me«, tužno su me molili. Videći svoju nemoć da im bilo čime pomognem ja sam se snuždio ne nalazeći riječi kojima bih ih mogao obodriti ili utješiti. Jedina učinkovita po­moć sastojala bi se u tome da ih se hitno otpremi u za to opremljenu bolnicu gdje bi im se moglo pomoći uz primjenu odgovarajućih lijekova. Što se konačno nji­ma zbilo nije mi poznato. Poslije tog susreta nisam ih više vidio.

Poseban slučaj

Dok su se životi i zdravlja mnogobrojnih osuđenika nemilice uništavali, u tome se paklu odigrao i jedan izniman događaj iz kojega je vidljivo da je prema nekim zatvorenicima postupak liječenja bio drukčiji nego prema ostalima. Svakog bi dana određeni osuđenici odlazili u kuhinju, gdje bi preuzimali kotlove s hranom za zatvorenike. Kotlove je trebalo skidati s ložišta, položiti ih na pod kuhinje i potom odnijeti na mjesto podjele. Jednog popodneva osuđenik Branko Bunjevac skidajući kotao s ložišta okliznuo se na vlažnom podu kuhinje. Tom se prilikom kotao prevrnuo, a čitava količina vruće kaše iz kotla slila se na njega. Ljetna odje­ća nije mu pružila nikakvu zaštitu. Vrela kaša oštetila mu je čitav gornji dio tijela izazvavši teške opekline. Dok smo ga u hitnji prenosili u bolničku baraku bolno je zapomagao. U baraki smo mu pružili prvu pomoć kakva je u onim uvjetima

- 67 -

bila moguća. Nakon toga trebalo je poduzeti daljnje mjere da bi mu se spasio život. Uprava logora na prijedlog liječnika odobrila je sve što je traženo. Hitno je izrađen drveni tunel dužine ljudskog tijela. Na svodu tunela bile su postavlje­ne brojne sijalice koje su . svojom toplinom grijale tijelo ozlijeđenog, koji je bio potpuno gol. Mali električni agregat bio je u pogonu neprestance, danju i noru. Unesrećeni je ležao na mekanom ležaju na bijeloj čistoj plahti. Hrana mu je bila posebno odabrana, a sastojala se dobrim dijelom od šećera i marmelade. Takva, pažnja i briga bila je nezamisliva u uvjetima koji su tada tu vladali i u nevoljama kojima smo bili izloženi mi ostali zatvorenici. Našim zalaganjem Bunjevac je bio spašen, no pitao sam se zašto se sličnim mjerama nisu spašavali brojni životi ostalih osuđenika.

Samoubojstva

U teškoćama kojima su osuđenici bili neprestano izloženi, kod nekih bi se rađala pomisao na samoubojstvo. Izvršenje tog čina nije bilo moguće zbog trajnog b0-ravka u skupini s ostalim osuđenicima. Svega dva, tri puta izvedeni smo iz lo­gora na morsku obalu, ne sa dozvolom da plivamo, već da se kako tako riješimo nečistoće, pranjem u morskoj vodi. Ponekad bi neki zdvojni osuđenik iznenada na očigled sviju ostalih skočio u morsku dubinu s namjerom da si utapljanjem oduzme život. U tom bi pokušaju uvijek bio spriječen. Sve bi obično dobro za­vršilo, jedino bi nesretnik još stanovito vrijeme · grcao morsku vodu. Znam za

slučaj liječnika koji se radeći u bolnici domogao neke ampule, čijom se je sadrži­nom pokušao usmrtiti, no i on je na vrijeme bio spašen.

»Ave Cesare, morituri te sa1utant«

Vrući je ljetni dan, srpanj je mjesec godine 1951. Odjednom nastade strka. U tren oka pronijela se vijest da u obilazak logora dolazi Aleksandar Ranković, tada­šnji ministar unutrašnjih poslova. Osuđenici se hitro postrojavaju ispred svojih baraka. Stoje iscrpljeni skeleti puni gnojnih rana, stoje i iz njihovih usta odjekuju povici:

Za koga ? Za Tita!

Za koga ? Za partiju!

Za koga ?

Za narod!

Eto, stiže Ranković. Prate ga njegovi »đelati«. Osmijeh mu je na licu. Je li to osmijeh samozadovoljstva ili iskazivanja moći nad mnogim nedužnim žrtvama,

- 68 -

koje je dohvatio njegov »mač revolucije«. zar je zbilja mogao prolaziti pokraj onih, kako je sam u tadašnjoj »Narodnoj Skupštini« rekao, 37% nevinih utamni­čenika, tako bešćutno i s tim neshvatljivim smiješkom na licu. Je li spazio ne­kog od svojih suboraca iz vrijemena rata? Ne. on samozadovoljno k<;lrača ispred svojih sužnjeva. Ne uzbuđuju ga njihove patnje. Zalazi u kuhinju gdje je, kako su potom pričali, okusio pripremljeno jelo. Ne znam što su mu dali da kuša, ali mogu reći da se ono jelo koje smo mi tog dana dobili po kakvoći ni najmanje nije razlikovalo od jela koje smo dobivali ostalih dana.

Jedna od bitnih promjena koja je uslijedila nakon njegovog obilaska, bila je da ubuduće novodošli osuđeni nisu izvrgnuti prolasku kroz »špalir smrti«. Tog dana Ranković i Tito jahtom su plovili sjevernim Jadranom. Po svoj su prilici krenuli s Brijuna morskim putem kroz Kvarner, a potom do Plavnika. Ranković je, kako sam saznao, produžio plovidbu do Sv. Grgura i Golog otoka, dok ga je

) Tito navodno čekao na Plavniku u društvu nekog »starog, usamljenog ribara«, s kojim je ćaskao o svemu i svačemu. Uvjeren sam da taj »stari, usamljeni ribar« nije Titu spomenuo Sv. Grgur ni Goli otok, a kamoli ono što se tamo zbiva. Nje­gova tadašnja desna ruka Ranković sigurno mu je u tančine iznio svoje dojmove, nakon završenog obilaska.

Krvavi žal

Odjeću i rublje osuđenici su, kao što sam već rekao, prali na obali u morskoj vodi. Rublje je prala skupina osuđenika, zvanih »vešari«. Nakon završenog dnevnog rada oni bi se vraćali u logor, gdje su s ostalim osuđenicima prebrojavani.

Jednog je dana prilikom prebrojavanja utvrđeno da nedostaje jedan osuđe­nik. Nastala je uzbuna. U logoru su poduzete posebne mjere. Tog su dana obu­stavljeni svi radovi koji su se obavljali izvan logora. čamili smo u barakama u očekivanju što će se zbiti. Napetost je rasla, a vrijeme je prolazilo u šutnji i tišini. Nije bilo poželjno o tome što se upravo zbiv� iznositi svoje mišljenje. Napokon, Jugoslavija je bila »spašena«, bjegunac je pronađen na otočiću Prviću i doveden natrag u logor. Nije potrebno spominjati kako su ga sve zlostavljali »milicionari« koji su ga pronašli i vratili u logor. Uglavnom, društvovno politički sustav i ta­dašnja Jugoslavija, nisu više bili ugroženi. Inače zatvorenik je pobjegao tako da se sakrio na način da to ostali »vešari« nisu primjetili. Dočekao je zalazak sunca i u noćnoj tmini, u povećem drvenom koritu, nekako je služeći se komadom da­ske doves1ao do Prvića, gdje je potom otkriven i uhvaćen. Je li ga ondje netko od ribara ugledao i potom izvjestio nadležne vlasti, nikad nismo saznali. Nakon povratka u logor teško je pretučeni bjegunac bio smješten u posebni dio bolnice,

- 69 -

pod posebnom paskom. Nakon što su mu malo povratili dušu u tijelo, uslijedilo je ono najstrašnije. »U špalir!«, »U špalir!«, počelo je odjekivati logorom. Ulazeći u taj dvored ispred bolnice ugledah tog nesretnog bjegunca. Nemoćno je sjedio na drvenome stolcu s otužnim. osmijehom na licu. Taj je osmijeh odavao izraz njegovog duševnog raspoloženja, duševnog stanja koje je nakon svega što je pre­živio bilo takvo da mu je bilo svejedno što će se s njime zbiti. Nisam mogao ni pomisliti što mu je bilo namijenjeno, ali nažalost sam to ubrzo vidio. Nesretnika su proveli ne dodirujući ga kroz taj dvored do same obale gdje je on završavao. Tu ga batinaši, ubojice, dočekaše smrtonosnim udarcima. Krv je lipta1a, ubojice su revnosno obavljale svoju krvavu z�daću. Od gromkih povika batinaša nije se čulo nikakvo zapomaganje. Stravični prizor odvijao mi se pred očima. Na­kon što se tijelo nesretnika više nije micalo prestali su ga udarati, nakon čega su četvorica ubojica nosila mrtvo tijelo nesretnika Vlaste Petrovića kao ustrijeljenu divljač, s obale gdje je usmrćen u bolnicu, gdje su sabirani mrtvaci. Smrskana je mrtvačeva glava nemoćno visjela gotovo dodirujući tlo, a krv je obilato curila po tucaniku kruga logora. Krvavi trag slijedio je do bolnice. Svega je par minuta bflo proSIo od i<ad re \'lasta proveden pored mene živ, a sada ga pored mene već nose natrag mrtvoga. Tko je donio tu zločinačku odluku? Mišljenja sam da je uprava logora unatoč širokim ovlaštenjima, ipak morala tražiti mišljenje svojih viših organa i savjet za postupak prema bjeguncu. Kažu da zločinci nemaju sa­vjesti, ali nadam se da će te ubojice stići ona druga još teža kazna, a to je duševni nemir koji se ne može izbjeći. I tako smo se zauvijek oprostili od našeg supatnika Vlaste Petrovića.

Ljubavna idila

Opisujući strahote koje su se zbivale u našem logoru, želio bih ispričati i nešto sasvim suprotno, nešto vedrije. U blizini našeg logora bila je zgrada u kojoj su boravili službenici U.D.B-e. Dužnost kućanice obavljala je mlada osuđenica do­vedena s Golog otoka, gdje je bio i poseban ženski logor. Obavljajući u toj zgradi kućne poslove često se služila električnim pomagalima. Kad bi se koje pomaga­lo pokvarilo trebalo je pozvati stručnjaka, električara. Kako je jedan takav bio među nama, opskrbili su ga potrebnim alatom i kad god bi se što pokvarilo, on bi odlazio u tu zgradu i otklonio kvar.

Sve je bilo u najboljem redu dok nadležni službenici ne zapaziše da su ti kva­rovi previše učestali. Posumnjavši da se nešto bez njihova znanja zbiva, oni su mladoga električara i zatvorenicu stavili pod prikriveni nadzor. Nakon stanovi­tog vremena otkrili su što se u stvari zbiva. Mladi su ljudi susrevši se u tim ne­običnim okolnostima dali oduška svojim osjećajima. Među njima se rodila sim-

- 70 -

patija, a potom i čežnja za što čeŠĆim susretima. Da bi se što čeŠĆe viđali trebalo je inscenirati kvarove, u čemu je vješto uspijevala mlada kućanica. Utvrdivši sve te okolnosti, službenici su prekinuli idilu. Kvarova više nije bilo, a što je bilo s kućanicom nije mi poznato.

Osuđenička radna brigada

U ljeti godine 1951 . osnovana je na Sv. Grguru osuđenička radna brigada. Nju su sačinjavali osuđenici kojima je istekao rok kazne kao i pojedinci kojima je kazna smanjena. Onako iscrpljeni i neishranjeni nisu mogli odmah biti pušteni svojim kućama već bi bili upućeni na neko radilište, gdje bi uz obavljanje radova bili nešto bolje hranjeni, te bi ih tako oporavljene konačno pustili na slobodu. Među osuđenicima kojima je istekao rok kazne, bio je i mladi učitelj Ferdinand Pece. Uprava logora nije stekla uvjerenje da unatoč izdržanoj kazni može biti pušten kući. Takvih je slučajeva nažalost bilo više, naročito kod administrativno kažnje­nib logoraša. Saznavši za tu odluku Pece je zapao u duboku depresiju. Sjedio je nepomičan ispred barake, šuteći i pognute glave. Hranu nije htio uzimati. Zubi­ma je neprestano grizao palac desne ruke, koji je uslijed toga poprimio veličinu i izgled duguljaste i poveće rajčice. Palac je bio živa rana. Da bih mu pomogao i da ga odvratim od toga što čini, ja sam mu palac omotao s više slojeva zavoja, no on je i dalje grizao tako omotani palac. Videći što se s njime zbilo uprava ga je dala nekamo odvesti. Što se dalje s njime zbilo nisam nikada saznao.

Epidemija dysentheriae

Nehigijenski uvjeti života i prehrane utjecali su na pojavu crijevnih oboljenja. Početni su oblici tih oboljenja bili izraženi u obliku želučane i crijevne upale (gastroentheritys) . Bolesnici su dobivali želučane tegobe uz učestale stolice. Kao prvu mjeru liječenja dobivali su sredstva za čišćenje probavnog trakta uz neza­slađen kavovin napitak i kruh prepečenac kao i tablete »ukoštanog uglja« (carbo medicinalis) . Tu i tamo kod nekih je bolesnika uslijedilo djelomično poboljšanje, a kod ostalih je nastupilo ono najgore.

Nepodnošljivo je vrući ljetni dan. Zatekoh se ispred svoje barake. Odjednom ugledah stravičan prizor: veći broj osuđenika počeo se bacati po podu uz bolne povike. Iznenađen tim prizorom u prvi mah nisam mogao zaključiti što se to zbiva. Po naputku liječnika te smo bolesnike nosili na obližnju pozornicu kako bi im pružili prvi smještaj. Bolesnika je bilo toliko da za čas na pozornici nije više bilo mjesta, pa su se za njihov smještaj morale isprazniti neke barake, iz kojih su neoboljeli osuđenici premješteni. No, broj oboljelih neprestano se pove-

- 71 -

ćavao tako da su i te barake uskoro bile prepune bolesnika. Nakon prvobitnih nepodnošljivih bolova kod bolesnika bi se javljali učestali bolovi u probavnom traktu (colice), praćeni učestalim brojem stolica. Zavladala je epidemija »dy­sentheriae«.

Čitav se logor uskoro našao u izvanrednom stanju. Rijetki su bili osuđenici koji su i dalje mogli obavljati fizičke radove. Broj oboljelih neprestano se pove­ćavao. Da bi donekle spriječili zagađivanje kruga, do kojega je dolazilo uslijed učestalih stolica, postavljene su ispred bolnice drvene »kible«. Pojedini bolesnici nisu dospijevali do njih, pa je veći dio kruga bio zagađen crijevnim izlučevina­ma, na koje se sjatilo bezbroj muha. Kod bolesnika s težim oblikom dysentheriae izlučevine su bile pomiješane s krvlju. Jedini lijek kojim smo tada raspolagali i koji je donekle bolesnicima pomogao, bio je Sulfoguanidin. Ishrana bolesnika sastojala se od nezaslađenog nadomjestka kave i prepečenog kruha. Bolesnicima ta ishrana nije bila ni izdaleka dovoljna i mnogi su izlažući se životnoj opasnosti pokušavali doći do hrane koja je pripremana za neoboljele osuđenike. Nakon što bi jeli hranu pripremljenu za zdrave, kod mnogih bi se bolesnika stanje pogorša­lo, a uslijedili su i smrtni slučajevi.

Epidemija zarazne žutice

Zatvorenike je na Golome otoku pohodila i zarazna žutica (hepatitis epidemica), zvana još vojničkim rječnikom »rovovska bolest«. Prilikom ratnih operacija na Filipinima godine 1944. vojnici čitave jedne američke divizije oboljeli su od te bolesti. Nalazeći se dugotrajno u rovovima bolest se kapljičnom infekcijom pre­nijela od jednih na druge. To se sada u jesen 1951. zbilo i u našem logoru. Zna­kovi su bolesti bili izraženi. Mučnina, odbojnost prema hrani, bolovi u desnome dijelu grudnog koša gdje se nalazi jetra, malaksalost. Došavši nekako na kraj s epidemijom dysentheriae sada se još trebalo uhvatiti u koštac s tom novom nevoljom. Svi osuđenici koji su imalo osjećali tegobe podvrgnuti su pregledu. Palpiranjem utvrđivao se obim povećanja jetre, a na temelju toga i stupanj obo­ljenja. Bolesnici s najteže izraženim znakovima bolesti odvojeni su u posebnu baraku. Ležali su zbijeni jedan do drugog na golom drvenom podu. Jedini lijek koji smo onda imali za suzbijanje te bolesti bio je Heparon. Lijek tamnocrve­ne boje u ampulama iz kojih je putem injekcija ubrizgavan u tijelo oboljelog. Dajući te injekcije morao sam oprezno opkoračiti svakog bolesnika i odstraniti mu odjeću na predjelu glutealnoga te mu ubrizgati lijek. Danju je to bilo lakše provedivo, no noću uz slabo žmirkavo svjetlo malene sijalice to je bilo veoma otežano. Bolesnicima smo, kako je tadašnja medicinska znanost nalagala, kuhali tjesteninu i zaslađenu sa šećerom davali je bolesnicima. I ta je nevolja privedena

- 72 -

kraju, no mnogi su bolesnici nakon stanovitog poboljšanja osjećali trajne poslje­dice te bolesti.

Mrtvi na Sv. Grguru

Govoriti o tome tko je sve umro i gdje je sahranjen bila je »zabranjena« tema. Ljudi su jednostavno iščezavali, a o njima ne bismo više nikada ništa saznali. Je­dnoga sam dana ispred bolnice na Sv. Grguru ugledao veliki željezni kontejner s ugrađenim poklopcem za zatvaranje. Ugledavši ga ispred bolnice zaključio sam u koju je svrhu tu donijet. Nekada je u bolnici bilo više smrt:rlm slučajeva. Mrtvaci su se neprimjetno uklanjali. Taj se postupak odvijao noću. Posebno oda­brani osuđenici odnosili bi mrtvace na mjesto njihovog "konačnog počivališta" . Na Golom otoku često su nađene hrpe kamenja »mogile«, ispod kojih su bili leševi. Jedan mi je znanac ispričao da je u blizini Starigrada kod Senja pronađe­na masovna grobnica u kojoj da je pronađeno oko tri stotine leševa osuđenika. Gdje su sve mrtvaci odnošeni nikada nije bilo moguće saznati, čak se pričalo da su nakon istrunuća leševa njihove kosti mljevene u betonskoj mješalici i potom samljevene bacane u more.

OTOK UGLJAN

Odlazak na otok Ugljan

P r i koncu godine 1951. napustili smo Sv. Grgur i brodovima smo prebačeni na otok Ugljan. Tu smo smješteni u nekadašnje talijanske vojarne. Uvjeti smje­

štaja bili su znatno povoljniji. To su bile jednokatne zidane zgrade opskrbljene pitkom vodom s ugrađenim sanitarijama. Izgrađena su bila i betonska korita sa slavinama, tako da smo se mogli umivati. Ležajevi su nam bili jednokatne »pri­čne«, ali smo sada na ležajevima imali dovoljno slame. Što se tiče uvjeta rada oni su u nekim vidovima bili čak i teži i još nesnosniji. »Tjeranje bande« provodilo se i tamo. Tragači, kasele, ruke pune krvavih žuljeva, krvavi tragovi od žice na leđima, bili su svakodnevna pojava. Naime, osuđeniku koji zbog izranjavanih šaka nije više njima mogao nositi teret, vezala bi se žica ili konop za ručice tra­gača ili kasele i tada je leđima morao nositi teret. Tu je svakodnevno korištena i pretpotopna naprava za nošenje teških tereta, tzv. »labud«. Bile su to dvije jake dugačke grede na kojima su poprečno bile zabijene daske. Osuđenici su morali graditi pristanište. Njih po dvadesetorica u kamenolomu bi na »labuda« natova­rili kamen od nekoliko stotina kilograma, podigli ga na ramena i posrćući nosili

- 73 -

po onome neravnome putu na obalu gdje se gradilo pristanište. Prilikom baca­nja kamena u more trebalo je biti veoma oprezan da taj teški kamen nekog ne usmrti. Uza sav oprez takvi su se tragični udesi zbivali. Jedan je nosač posrnuo i taj mu je kamen smrskao bedrenu kost izazvavši pritom povredu natkoljeni­čne arterije (arteria femoris) . Tog su nesretnika odnijeli hitno u bolnicu gdje su liječnici pokušavali zaustaviti krvarenje tzv . Esmarokovom poveskom, no bez uspjeha. Krv je i dalje šikljala i život mu je bio u opasnosti. Osuđenik Jože Verlić, student medicine imao je krvnu grupu liO", dakle bio je univerzalni davatelj . Legao je pored ozlijeđenog, te je krv iz njegove vene unošena u krvotok une­srećenoga. Ozlijeđeni je potom hitno motornim čamcem otpremljen u zadarsku bolnicu gdje mu je amputirana noga do pola natkoljenice. Nakon zalječnja i dalje je ostao u logoru.

Moj mještanin Josip Ercegović jednog je popodneva doveden u bolnicu. Izba­civao je krv iz pluća mlazom, tako da je mali umivaonik, kojeg smo mu držali na koljenima ubrzo bio gotovo pun njegove krvi. Oboljelom smo odmah putem injekcije dali potrebnu dozu lijeka za zaustavljanje krvarenja Koagulena i odmah je smješten u bolnicu. Te sam noći kao medicinar dežurao u bolnici. Djelovanje Koagulena bilo je uspješno, krvarenje je kod bolesnika prestalo i bolesnik je mir­no ležao u krevetu s podignutim uzglavljem. Ugledavši me dok sam prolazio pored njega slabašnim mi se glasom obratio izgovarajući moje ime. Naime, po­znavao sam ga još od djetinjstva. Prišao sam mu oprezno i sa strahom da se usli­jed tog napora ne ponovi krvoliptanje, rekao sam mu: »Molim te Pepić«, tako smo ga zvali kod kuće, »Molim te, šuti, ne napreži se. želimo te spasiti«. Moje su ga riječi primirile. Uspjeh u njegovom liječenju postignut je primjenom djelo­tvornog lijeka za liječenje tuberkuloze tzv . »Pas-tableta«.

Muke pri vađenju pijeska

Za potrebe zidarskih radova trebalo je vaditi fini morski pijesak. Predio obale gdje su se obavljali ti radovi nije baš obilovao dostatnom količinom tog pijeska i bilo ga je iznimno teško vaditi iz mora. Osuđenici pod kaznom »bojkota« po naj­većoj hladnoći koja je tada vladala, a to je bio konac godine 1951. i početak 1952., natjeravani su u more da vade taj pijesak. Odjeću koju su prije odlaska u more nosili morali su svući na obali i obući neku staru i iznošenu. U ledenoj morskoj vodi pokušavali bi lopatom zahvatiti nešto pijeska. Količina koju bi zagrabili bila je mala, a usto se prilikom vađenja iz mora smanjivala. Da bi učinak vađenja bio povoljniji, osuđenici s obale motkama bi ih gurali u veru udaljenost od obale ne bili tamo što više pijeska zagrabili. Napola smrznutim nesretnicima povremeno je bio dopušten izlazak iz hladnog mora. Za vrijeme tog kratkog predaha malo bi

- 74 -

se podgrijali vatrom koja je u tu svrhu na obali bila zapa­ljena. Nakon toga kratkoga odmora slijedio bi ponovni odlazak u more i nastavak njihovih muka.

Prehrana

Što se tiče ishrane ona je i da­lje bila nedostatna. Sastojala se uglavnom od ječma i uki­seljenih rezanaca repe bez dovoljno masnoće, a o mesu

. , . . . . . - . , . .

da i ne govorim, njega smo mogli samo sanjati. Takva nedovoljna ishrana izazi­vala je jak osjećaj gladi kod osuđenika i teško je bilo nositi se s tom nedaćom.

Suha komora

Napast ušljivosti i dalje nas je progonila. Da bi to donekle suzbili u velikom smo talijanskom bunkeru, koji je bio smješten u dvorištu bolnice, ugradili instalaciju za toplinsku, suhu dezinsekciju. U unutrašnjost bunkera uveli smo pozamašne limene cijevi spojene s ložištern čiji je otvor bio vani u vanjskome zidu bunkera. pri vrhu unutarnjih zidova montirane su gvozdene cijevi s kukama o kQje se vje­šala odjeća i ostala roba podvrgnuta dezinsekciji. Prvo smo obavili dezinsekciju ponjava s bolničkih kreveta. Unijeli smo ponjave u komoru i objesivši ih o kuke započeli dezinsekciju. Nakon dezinsekcije te je ponjave trebalo iz komore iznijeti van, prozračiti i vratiti na bolničke krevete. Dok smo čekali da se dezinsekcija dovrši, iznenada je iz komore počeo sukljati gusti, zagušljivi crni dim. Nije bilo teško pogoditi što se desilo. Jedna je ponjava pala na užarenu unutarnju cijev i nastalo je nepotpuno sagorijevanje. Prilikom takvog sagorijevanja razvija se veoma otrovni plin, ugljični monoksid, čiji samo jedan udisaj može biti koban. Trebali smo hitno ugasiti požar. Ne videći ništa pred očima, hitro se krećući i pipajući po zidovima bunkera dospio sam u unutrašnjost komore. Zgrabio sam onu napola sagorjelu ponjavu i iznio je van. Zatim sam nastavio sam ulaziti u komoru i iznositi ostale neoštećene ponjave. Nakon što mi je to nekoliko puta pošlo za rukom, prilikom jednog izlaženja posrnuo sam, pao i udario glavom u zid, izgubivši pri tom orijentaciju. Ne gubeći iz vida što bi mi se desilo da samo jednom udahnem taj otrovni plin, nekako sam ustao. Držeći jednom rukom po-

- 75 -

njavu i pipajući drugom rukom zidnu plohu, pronašao sam izlaz i posljednjim sam se snagama domogao čistog zraka. Nakon predaha uspjeli smo iznijeti pre­ostale ponjave iz komore.

Slučaj bulimije

Izbezumljen od gladi, jedan je osuđenik provalio u ostavu gdje su bile velike kace ukiseljenih rezanaca repe. Uvukavši se u jednu od tih kaca on se do izne­moglosti najeo. Nakon toga noću se uvukao u bolničku kuhinju gdje je pojeo sve što mu je bilo na dohvat ruke. Osuđenik, kuhar koji je u ranim jutarnjim satima ušao u kuhinju, zatekao je tog nevoljnika u gotovo besvjesnom stanju. Ležao je bespomoćno na podu pored kuhinjske peći. Nije mi poznat ishod tog sfučaja, a nitko nije spominjao ni kako se poslije tog opterećenja hranom osjećao. Iz medi­cinske prakse, poznati su mi česti smrtni slučajevi do kojih bi dolazilo u sličnim situacijama.

Liječenje luetičara

Medu osuđenicima bilo je desetak njih koji su se svojevremeno na slobodi za­razili sifilisom. Stanje u kojem su se sada nalazili bilo je uglavnom nepotpuno izliječen je. Trebalo je nastaviti s liječenjem. Da bi se postiglo konačno izliječenje trebalo im je u određenim vremenskim razmacima davati injekcije Bizmuta i Sa1varzana. Njih desetak, razgolićenog desnog bedra poredali bi se jedan do drugog meni poleđice. U injekcionu bih špricu usisao desetak kubičnih centi­metara Bizmuta. Potom bih, držeći palcem i kažiprstom sterilnu iglu, zatresav­ši prethodno zapešćem bedreni mišić svakog pojedinca i iglu usadio u gornji desni dio stegna. Provjerivši, nakon što bi se svatko od njih zakašljao, da kroz unijetu iglu ne curi krv, što je bio dokaz da nisam prodro u neki krvni sud, te da ne prijeti opasnost od masne embolije, svakom bih ubrizgao po jedan kubični centimetar Bizmuta u stegno. Idućeg je dana svaki bolesnik trebao primiti intra­venozno jednu ampulu Neosalvarzana. Taj je postupak zahtijevao veliki oprez jer je i najmanji promašaj mogao kod oboljelog izazvati trajne posljedice. Nakon UDaŠanja Neosalvarzana iz ampule u injekcionu špricu, radi sprečavanja zračne embolije istisnuo bih iz šprice i najmanji mjehurić zraka, a potom bih s injekci­jom iglu uvukao u podlaktičnu venu. Nakon što sam utvrdio da je igla pravilno prodrla u venu, što se provjerilo /I aspiracijom", tj. pokusnim isisavanjem krvi iz vene, ubrizgao bih Neosa1varzan. Tu je trebalo biti vrlo oprezan jer bi i najmanji pomak ruke davatelja ili bolesnika mogao prouzročiti oštećenje vene, a tada bi prodor te tekućine mogao trajno oštetiti okolno mišićno tkivo i živce. Jedne sam

- 76 -

večeri u toku davanja tih injekcija bio suočen s nestankom električnog osvjetlje­nja. Ostavši onako u mraku odlučio sam da ipak završim započeto. Upozorio sam bolesnika da bude potpuno miran i sve je ipak dobro završilo. Bolesnicima bi zato osposobljeni liječnik povremeno punktiranjem vadio tekućinu (likvor) iz kralješnog kanala. Ta bi se tekućina u posebnoj bočici slala na analizu Waser­manovom reakcijom, bilo u zadarsku ili riječku bolnicu. Na temelju utvrđene analize određivalo bi se daljnje liječenje.

Lišajevi

Za vrijeme našeg tromjesečnog boravka na Ugljanu pojavila se još jedna napast koja je mučila brojne osuđenike. Bili su to lišajevi, koji su se javljali na raznim dijelovima tijela, od lica pa sve do gležnjeva. Već sam naziv »lišaj« daje nam na­slutiti kako je izgledala ta nevolja, koja je vjerojatno bila izazvana nekim biljnim sporama. Najblaži oblici lišajeva izazivali su kod osuđenika nesnosni svrbež. Morali smo im nekako pomoći. Jedino sredstvo koje nam je tada bilo dostu­pno bila je otopina Salycila i sulfamidski prašak. Površinu lišajeva obilno bismo natopili tom otopinom, a potom je posuli sulfamidskim praškom. Nakon više takvih postupaka došlo bi do poboljšanja. Najtvrdokorniji bili su lišajevi u pre­djelu gležnjeva, gdje smo morali uložiti veći napor za izliječenje.

Sycossis barbae

Najneugodniji su bili lišajevi koji su se pojavljivali u predjelu bradatih dijelova lica. Takav se bolesnik nije mogao brijati. Ukorjenivši se na tom mjestu lišaj bi bio pogodnim tlom za prodor bakterija gnojne upale. Bolesnicima bi zbog takve upale otekao zahvaćeni predjel lica, najčešće je to bila brada. Takva smo mjesta samo mazali Salycilom i posipali sulfamidskim praškom, što nije davalo neka­kav dobar ishod. Da bi bar donekle suzbili upalu morali smo pincetom čupati dlake, pa uklanjati gnoj, a potom ranu dezinficirati alkoholom i posuti sulfa­midskim praškom. Iako je taj postupak bio mukotrpan uspjeli bi dijelom postići izlječenje.

Umrli osuđenik

Za vrijeme našeg boravka u tom logoru umro je jedan osuđenik. Iscrpljen teškim naporima klonuo je i smješten je u bolnicu gdje mu se uza sve napore liječnika nije moglo pomoći. Ubrzo je nažalost nastupila smrt. Njegovo mi ime nije po­znato, no ostali su osuđenici pričali da je njegova supruga tada imala riblji resto­ran na Zrinjevcu u Zagrebu.

- 77 -

ZATVOR BILE ĆA

Odlazak II K.P.O. Bileće

U veljači godine 1952. prebačeni smo u K.P.D. u Bileće. Brodovima smo do­plovili u grušku luku. Prilikom iskrcaja u luci nismo vidjeli ni žive duše.

Nigdje ni traga živom čovjeku. Provevši u tom čekanju sat, dva, ukrcali su nas u otvorene teretne vagone uskotračne željeznice i preko Trebinja stigli smo u Bileće. K.P.D. bio je smješten u starim austrijskim vojarnama. Čim smo stigli po­duzete su temeljite mjere dezinsekcije. U za to prilagođenoj zgradi nazvanoj »sa­nitetski trakt« svi su osuđenici podvrgnuti šišanju kose i brijanju svih kosmatih dijelova tijela. Nakon temeljitog kupanja pod tuševima, dodijeljeno im je čisto rublje i druga odjeća, a bivše je uklonjeno. Time je konačno, trajno bilo riješeno pitanje ušljivosti. Ti se nametnici nakon toga više nisu pojavili među osuđeni­cima. Logor je imao dva dijela, gornji i donji krug. U gornjem dijelu bile su tri zgrade vojarni, zgrada kuhinje s priručnim skladištern, praonica suđa, previjali­šte, zgrade »sanitetskoga trakta« u kojima je bila ambulanta, kupatilo s tuševima i praonica rublja, a podno samih vojarni bila je izgrađena pozornica - »bina« i jedna prostorija za smještaj »rukovodilaca«. K tome u gornjem je dijelu logora bilo i omanje igralište, a ispod njega nekoliko omanjih prizemnih zgrada u koji­ma su bile mehaničarske, bravarske i građevinske radionice čija je djelatnost bila namijenjena potrebama K.P.D-a. U donjem dijelu logora bila je mala četvrtasta kula, čiju namjenu nisam nikada saznao. Tu je bila i velika jednokatna kamena zgrada u kojoj je bila smještena uprava K.P.O-a, zatim zgrada bolnice s praoni­com rublja i dva velika skladišta živežnih namirnica i zimnice, a ispred njih bili su ukopani u tlo veliki spremnici za pitku vodu. Iza tih spremnika bila je poveća zgrada u kojoj su bile: stolarska, drvorezbarska i ličilačka radionica, a podalje od nje bila je mala staja i omanja zgrada klaonice.

Smještaj II zgradama

Zgrade nekadašnjih vojarni bile su jednokatne. U svakoj od njih bilo je više ve­ćih i manjih prostorija u kojima su bili zatvorenici, a koje su korištene i za ostale potrebne djelatnosti, a bile su tu i zajedničke prostorije za sanitarije. Podrumi zgrada služili su uglavnom kao skladišta odjeće i obuće. U prostorijama gdje smo bili smješteni postavljene su u nizu jednokatne drvene »prične«, s dovoljno slame na svakom ležaju i s po dvije ponjave. Sobni starješine nisu kao prije imali zasebnu sobicu, već su sada boravili zajedno s nama u istoj prostoriji.

- 78 -

Podjela jela

Osuđenicima su dnevno dijeljena tri obroka hrane. Jutarnja "kavovina" s koma­

dom kruha i podnevni i večernji obrok od kupusa i ječma s komadom kruha. Po svojoj sam dužnosti morao nadzirati podjelu jela. Vrijeme u kojem je trebalo

pojesti te obroke bilo je ograničeno. Odmah nakon jela slijedilo je svrstavanje u stroj i prebrojavanje što su ga obavljali »milicionari«. Više puta zbog kratkoće

vremena nakon nadziranja nisam stizao pojesti svoj obrok već sam morao biti u

stroju za prebrojavanje.

Radovi

Odmah nakon dolaska u K.P.D. prionulo se radu. Najprije smo gradili visoki

kameni zid oko Doma i stražarnice. U samom predgrađu Bileća, gradili smo

široku prilaznu cestu koja je vodila od mjesta do K.P.D-a. Zatim smo gradili brojne stambene zgrade, mali hotel, nogometno igralište, električnu centralu na

motorni pogon, te poveću vodospremu. Potom se pristupilo najzamašnijem gra­

đevinskom pothvatu, izgradnji kanalizacijskog sustava za mjesto Bileće. Kopali

smo kanal za smještaj betonskih kanalizacijskih cijevi koje su se izrađivale u lo­

gorskoj radionici. Dužina kanala iznosila je oko dva kilometra, a protezao se od

samog mjesta do iznad rijeke Trebišnjice, gdje su građena tri velika betonska ba­

zena za prijem otpadne kanalizacijske vode. U prvom bi se bazenu taložile krute

tvari, a potom bi se tekućina slivala u drugi bazen gdje bi se dovršilo preostalo

taloženje. Zatim bi se tako pročišćena tekućina prelivala u posljednji, treći bazen

odakle bi se slivala u korito rijeke. Prije ispuštanja u rijeku ta se voda pročišćava­

la dodavanjem potrebne količine hipoklorne lužine. Zatim bi, postupkom auto­

sterilizacije, odnosno djelovanjem sunčevih zraka, postupak očišćenja otpadnih

voda bio potpun.

Opskrba vodom

Na izvoru rijeke Trebišnjice sagrađeno je sabiralište (kaptaža) pitke vođe, odakle

se snabdijevalo Bileće i logor pitkom vodom. Voda se sabirala crpkama koje su

bile postavljene u zgradi do samog sabirališta. Za zaštitu tih vitalnih objekata

austrijska je vojska izgradila u njihovoj blizini moćno betonsko utvrđenje velike

vatrene moći.

Psetamica

Izvan donjeg dijela logora bila je psetarnica u kojoj su se uzgajali psi obučava­

ni za sprječavanje bijega. Obučavao ih je dreser, također osuđenik. Imao sam

- 79 -

. .

. : � Q

priliku vidjeti kako se ti psi ponašaju pri sprječavanju bijega. Hitro bi sva­ki s jedne strane dohvatili bjegunca za ruke i ako ne bi mirovao, uslijedio bi njihov žestoki nasrtaj i ujedi. sam dreser bio je opskrbljen debelim su­knenim navlakama na rukama kako bi psi što djelotvornije svoju ulogu uvježbavali. Jednog su dana u tu pse­tamicu donijeta dva vučja šteneta iz pronađenog vučjeg legla. Ta su vu­čja mezimčad bila dražesno g izgle­da obrasli tamnosmeđom dlakom i duboko plavih očiju. Hranu koja im je pružana za tren bi oka progutali.

Nažalost, nisu se uspjeli održati u životu, ubrzo su uginuli.

Rad u kamenolomu

Nedaleko mjesta Bileće bio je otvoren kamenolom. Osuđenici su tu i ljeti po najvećoj žezi i zimi po teškoj studeni vadili kamen potreban za građevinske ra­dove. Rad u kamenolomu sastojao se od više odvojenih poslova. Najprije su se u tvrdoj stijeni bušili okomiti kanali. Jedan bi osuđenik sjedio na stijeni držeći objeručke dugačko čelično dlijeto, a drugi je snažnim udarcima maljem udarao po čelu dlijeta i ono bi postupno prodiralo u tvrdi kamen. Da bi bušenje bilo uspješnije, osuđenik koji je držao dlijeto povremeno bi u iskopani kanal iz male limene kantice na1ijevao malo vode. ona je olakšavala bušenje, a ujedno sprje­čavala pojavu prašine. Da ne bi prilikom udaranja maljem voda prskala iz rupe, dlijeto bi se obložilo komadićem gume, koja je priljubljena uz otvor rupe spre­čavala prskanje vode. U bušenju tih kanala osuđenici su se tako izvježba1i da su znali dnevno izbušiti znatnu dužinu kanala. Nakon izvršenog bušenja uslijedilo bi miniranje, a potom bi se polomljeno kamenje odnosilo na radilište gdje bi ga klesari oblikovali. Najtežim su radovima bili podvrgnuti kao i uvijek do sada osuđenici »pod bojkotom«, tj. oni za koje se smatralo da nisu iznijeli istražnim organima sve što se od njih tražilo.

.

Higijeničar »Centra«

Ljeti godine 1952. moj stariji kolega, dotadašnji higijeničar centra Zvonko Bahun, prešao je na rad u bolnicu, a ja sam određen da preuzmem tu dužnost. Dužnost

- 80 -

higijeničara centra bila je veoma odgovorna. Svakodnevno provođenje higijen­sko sanitetskih mjera moralo je biti besprijekorno. U uvjetima života i rada koji su tu vladali, veliku je pozornost trebalo posvećivati sprečavanju izbijanja zaraznih bolesti. U obavljanju te dužnosti bio sam podređen dvojici sanitetskih časnika Petru Komneniću i Radi Kosanoviću, koji su kao sanitetski dužnostnici bili upu­ćeni na rad u K.P.O. Bileće. Glavni »rukovoditelj« i njihov nadređeni bio je moj stariji kolega sa studija medicine, a sada doktor medicine, major Oimče Kepecki. Obojica mojih nadređenih časnika pružali su mi svestranu pomoc i savjete. Nji­hove sam naredbe revnosno provodio. Ti su se časnici prema meni ophodili kao da smo u svemu ravnopravni i nikad mi svojim odnosom nisu dali na znanje da zbog toga što sam osuđenik u njihovim očima manje vrijedim. Njihov odnos prema svim osuđenicima, u tamošnjim okolnostima i u sklopu mogućnosti koje su imali, bio je human i obazriv. Za vrijeme dok sam s njima radio nikada svojim nastupom nisu nikoga omalovažili. Sjećam se riječi koje mi je uputio časnik Rade Kosanović: »Slavko, nikada ne smiješ nekom osuđeniku uskratiti nužnu pomoc, bez obzira koji se postupak prema njemu provodi«. Ovakve riječi mogao je izgo­voriti samo čovjek s duboko usađenim humanim osjećajem. I za »upravnika« K.P.O-a Bileće, mogu reći da se prema nama odnosio na način koji nije odavao da je na čelu takve zločinačke ustanove. Jednom smo, radeći na popisu lijekova koji su bili potrebni bolnici, imali priliku da se neko vrijeme s njime zadržimo u radnom dogovoru. Čitavo to vrijeme taj potpukovnik dajući nam upute za rad obraćao nam se nazivajući nas »drugovi«. Bio je to tada način službenoga obraćanja svakoj osobi. Stekao sam dojam da mu je uvijek, koliko mu je službena dužnost dopuštala, bila želja i nastojanje da životne prilike u K.P.O-u, učini što snošljivi jim. Naravno da on nije mogao spriječiti postupke istražnih organa, jer je to bilo izvan njegovog djelokruga.

»Tjeranje bande«

Kao što sam već naveo i u ovome se logoru primjenjivao postupak mučenja i huškanja na mučenje koji se nazivao »tjeranje bande«. Osuđenik koji je bio osumnjičen da tijekom istražnoga postupka nije priznao ili izjavio sve što su za­htijevali istražni organi, bio je podvrgnut tom postupku. on se provodio tako da bi sobni starješina odredio dvojicu ili trojicu osuđenika 1,<ojima bi dao naloge do­bivene od nadležnog »islednika« kako da provode postupak. Dobivši potrebne naputke, oni bi osumnjičenog odvodili na određeno mjesto u krugu logora, koje je obično bilo podalje od ostalih osuđenika i tu bi ga mučili i dodatno optereći­vali poslom. Obično bi od njeg� tražili da nosi teret koji je za njega pretežak i k tome na način koji je ponižavajući ili namjerno neprirodno otežan. za nošenje te-

- 81 -

reta najčešće je korištena tzv. »kasela« koja je bila malo preinačena. Razlikovala se od one koju sam već spominjao opisujući prijašnje zatvore po tome što su joj ručke s jedne strane bile duže, a na drugoj kraće. Osuđenika su mučili na način da su mu naređivali da uvijek bude na prednjem dijelu i da nosi teret koristeći kraće ručice, što mu znatno otežava nošenje i zahtijeva mnogo veći napor. Pod teškim bi teretom on posrtao, dlanovi bi mu bili puni krvavih žuljeva, no »tjera­nje bande« se nastavljalo. Kad zbog iscrpljenosti šakama više ne bi mogao nositi o ručke » kasele« vezali bi konop ili žicu i tražili da težak teret nastavlja nositi le­đima, koja bi se s vremenom također okrvavila. Takva i slična mučenja odvijala su se u nedogled, sve dok osuđenik na bilo koji način ne udovolji onome što se od njega traži.

Istraga »pod ćebetom«

Posebni način pritiska na zatvorenika za kojega se sumnjalo da nije sve rekao u istrazi bio je tzv. stavljanje »pod ćebe«, tj. u mali prostor između donjeg i gornjeg dijela »prične« oivičenoga i zastrtoga ponjavom. Dva su za to posebno zaduže­na osuđenika morala danonoćno neprestano, naizmjence čuvati tog osuđenika. U određeno vrijeme, najčešće nakon završetka dnevnog rada ostalih osuđeni­ka, njega bi odvodili na posebno mjesto u krugu logora i tu bi bio podvrgnut nošenju »kasele«, na način kao što sam opisao kod postupka osuđenika »pod bojkotom«. Čitavo je vrijeme taj osuđenik morao .na glavi nositi vreću, koja mu je pokrivala glavu i gornji dio grudnog koša. U predjelu očiju bila su na vreći prorezana dva mala otvora kako bi se prilikom toga fizičkoga iscrpljivanja mo­gao kako tako kretati. Takvom su posebnom postupku bili podvrgnuti osuđe­nici koji su prije uhićenja zauzimali odgovorne položaje. Pretežno su to bili viši časnici tadašnje J.A. a za koje se smatralo da u istrazi nisu iznijeli sve pojedinosti što su ih tražili istražni organi. Imao sam priliku vidjeti i promatrati kako su taj postupak primjenjivali na višem časniku Ljubu Vučkoviću, bivšem zapovje­dniku tenkovske jedinice stacionirane u Sloveniji. To je bio visok i stasit čovjek jake tjelesne građe, gora od čovjeka. Nakon što je bio dugotrajno podvrgnut postupku »pod ćebetom«, bio je toliko iscrpljen i malaksao, da je postao sama

»kost i koža«. I nad tako iscrpljenim i bolesnim postupak je nastavljan. Kada više nije mogao ni hodati njegovi su ga čuvari držeći ga rukama pod pazuhom odvodili na predjel između vojarni i tu bi, pošto više nije mogao ni stajati, ostao ležeći na tlu. No, nastavak je mučenja slijedio. Udovoljiti zahtjevima »isledni­ka« bilo je neizbježno. Ta su dvojica njegovih čuvara, dok je nemoćan ležao na podu, na njegov trbuh navalila kamenu ploču tešku oko pedesetak kilograma. Muškarci dišu pokretanjem trbušnih mišića, stoga nije potrebno opisivati kakav je učinak ta ploča proizvela kod tog jadnika. Vidjevši što rade od tog nesretnika,

- 82 -

upitao sam se do kad će to trajati, kada će te njegove muke prestati, te je li zbilja

postojao razlog da ga i dalje tako »čereče«. Iako sam duže vremena imao priliku

pratiti njegove patnje, ni jednom nisam čuo da je taj čovjek ispustio kakav jecaj

ili jauk. Ta njegova postojanost i izdržljivost izazivali su kod mene divljenje. Nije

mi poznat ishod te prisilne istrage, niti sam ikada saznao što se s Ljubom Vučko­

vićem na koncu zbilo.

Krajnje ponižavanje dostojanstva

Duboko ispred vojarni u kojima smo bili smješteni bile su iskopane velike septi­

čke jame, koje su se morale povremeno prazniti. Taj neugodni i teški posao oba­

vljali su uglavnom osuđenici »pod bojkotom«. Limenim bi vedrima zavezanima

za konop zahvatali fekalije i lijevali ih u limene bačve smještene na kolima. po­

tom bi sve to odvozili na za to određeno mjesto. Zahvaćajući fekalije sa samoga

dna jame često bi se u zahvaćenoj tečnosti nalazilo predmete koji su pripadali

vojnicima koji su nekada u tim vojarnama boravili, najčešće su to bile duhanske lule. Iako su se fekalije na opisani način uklanjale, imao sam nažalost priliku vi­

djeti i jedan drugi vid njihove primjene. Kad sam jednom u kolovozu 1952. pro­

lazio donjim krugom logora, u blizini već spomenute male četvrtaste kule ugle­

dao sam nemili i oduran prizor. Osuđenik Zvobs, onaj kojeg su u K.P.D-u Stara

Gradiška prisiljavali da izigrava ulogu psa i da ujeda za razgolićenu stražnjicu

svojeg supatnika Vladimira Davidenka nekadašnjeg ruskog emigranta, a poslije

časnika J.A., stajao je pored dviju limenih bačava od po 200 litara zapremnine. Iz

jedne je bačve napunjene do vrha fekalijama, malom limenom kanticom zahva­

tao fekalije i ulijevao ih u drugu praznu bačvu. Kada bi ispraznio prvu a napunio

drugu bačvu, bio je prisiljen tu ogavnu radnju nastaviti obrnutim redoslijedom i tako čitavog radnog dana. Ne znam do kada je bio podvrgnut toj »mefistovskoj«

zamisli, no poslije, u događajima koji su uslijedili, i Zvobs je bio među umrlim

osuđenicima, a nije mi poznat ni udes Vladimira Davidenka.

Smrtonosni bijeg

Prilikom izrade sabirnih kanalizacijskih bazena trebalo je svakodnevno minira­

njima razorati tvrdi kamen u kojem su građeni iskopi. Batovima i dugačkim bi

dlijetima osuđenici bušili rupe u kamenu, a potom se ti njih smještao eksploziv.

Eksploziv su donosila dvojica osuđenika u pratnji »milicionara«. Nakon što bi

eksploziv bio umetnut u rupu zajedno s upaljačem i stijenjom, ručno se aktivirala

eksplozija. Dvojica osuđenika koja su donosila eksploziv, odlučila su pošto, poto

dočepati se slobode. Zaključili su da je najpogodniji čas za to onaj kada uslijede

eksplozije. Taj su svoj naum pokušali i ostvariti. Čim odjeknuše prve eksplozije

- 83 -

oni se po strmoj obali ustremiše prema Trebišnjici. Šiljato kamenje i povisoko gr­mlje otežavalo im je bijeg. Upozorenje i povik milicionara da se vrate nije imao odaziva, bijeg je nastavljen. Videći da oni ustraju u svome naumu, »milicionar« je otvorio na bjegunce vatru iz strojnice. Smrtonosni su metci odmah usmrtili jednog od bjegunaca. Ubijeni je bio Albanac po imenu Feta Kljuna. Drugome bje­guncu, kojemu je kako se sjećam prezime bilo Živković, bijeg je pošao za rukom. Poslije tog tragičnog događaja uprava K.P.O-a objavila je strogo upozorenje na besmislenost takvih pokušaja. O odbjeglom Živkoviću nakon njegovog bijega kolale su među osuđenicima razne priče, kao npr. da se je dočepao Albanije, ali da su ga tamo tadašnje vlasti uhitile i sl.

Smrt na domak rodne kuće

Među nama bio je osuđenik čije je rodno mjesto bilo malo selo smješteno na br­dašcu zapadno od Bileće. Svakodnevno je promatrao svoj rodni dom. U njemu se rađala neodoljiva želja da se u njega povrati. Ta je težnja bila neostvariva no ona je kod njega potisnula razborito rasuđivanje i navela ga na pogubni postu­pak. Provukao se kroz bodljikavu žicu kojom je bio opasan donji dio logora i krenuo u smjeru svog sela koje mu je bilo gotovo na domak. Stražar, »milicio­nar« ugledavši ga kako kreće prema njemu, povikom mu je naložio da se vrati, no on se i dalje nastavio kretati. Što je uslijedilo iza toga nije teško zakjučiti. Re­ski rafal iz strojnice dokrajčio je njegov život. Mladi novopristigli »milicionari« bili su brzi na obaraču. Mrtvo tijelo tog jadnika prenijeto je u bolničku praonicu rublja, jer podesnijeg mjesta za obdukciju nije bilo, i tu je obavljena autopsija. Učinak hitaca bio je ubitačan, prostrijelne rane izazvale su trenutnu smrt.

Smrt u spremniku za vodu

Sljedeći se tragični događaj zbio neposredno nakon toga. Mladom osuđeniku, Cmogorcu, došla je u posjetu njegova majka. U razgovoru ispričala mu je nešto što je na njega djelovalo veoma potresno. Inače miran mladić naglo se promije­nio, postao je šutljiv i povukao se u sebe. Nitko nije predmnijevao što se u njemu zbiva. Jednog je dana dignuo ruku na sebe. Pokušao si je vješanjem oduzeti ži­vot. Na sreću spriječili smo ga. Povećana je budnost kako bi ga se onemogućilo u nastojanju da svoju nakanu pokuša ponovno ostvariti. Na samome radilištu iza vojarni bio je veliki austrijski bunker koji je štitio veliki spremnik za vodu kojom se opskrbljivao i logor. Za potrebe radova koji su se tada obavljali bila je potrebna stanovita količina vode. Nju se na radilište dovodilo pomoću elektri­čne crpke postavljene na otvoru spremnika. Spomenuti je osuđeniK bio zadu­žen da rukuje crpkom. Radi sigurnosti otvor je spremnika bio zatvoren jakim

- 84 -

poklopcem od dasaka. Uza sve te mjere opreza ipak se desilo ono što nitko nije mogao naslutiti. Ustrajao u svojoj nakani da si oduzme život, on je nekim alatom uklonio zaštitni poklopac i potom skočio u hladni i mračni bezdan. Njegov čin odmah je uočen. Nekom ga se na brzinu pribavljenom motkom s kukom nakon podužeg nastojanja uspjelo izvući iz spremnika, no bilo je prekasno, utopljenik više nije pokazivao znakove života. Svi postupci da ga se vrati u život, pa čak i injekcija adrenalina u sam srčani mišić bili su uzaludni. Što je nakon toga uslije­dilo? Spremnik koji je bio dubok četiri, a dužine i širine po šest metara, trebalo je potpuno isprazniti, stijene spremnika premazati klornom otopinom, a potom temeljito isprati. Za vrijeme obavljanja tih radova najnužnije potrebe opskrbe s vodom podmirivale su se iz spremnika u donjem dijelu logora. Konačno je i taj pozamašan posao priveden kraju i opskrba vodom ponovno je uslijedila.

Ostali slučajevi osuđeničkih samoubojstava

Za vrijeme našeg boravka u Bileći, koliko je meni poznato desila su se još tri sa­moubojstva. Prvi je slučaj bio vješanje osuđenika izvršeno u WC-u. Privezavši konopac o neku cijev nataknuvši si omču oko vrata zatvorenik se lišio života. Zbog tog je slučaja uprava zatvora odlučila skinuti vrata na tim prostorijama. U zapadnome dijelu gornjeg dijela logora započela se graditi dvokatna zgrada. Be­tonska je konstrukcija bila sagrađena, a potom su radovi stali i čitavo vrijeme ko­liko smo još tamo proveli nisu nastavljeni. Jednog je dana jedan mladić, izbezu­mljen od fizičkih muka kojima je bio podvrgnut, otrgnuvši se od svojih gonitelja potrčao prema toj nedovršenoj zgradi. Stigavši do nje žurno se popeo na njen najviši dio i s nje se strmoglavio u četvrtasti bezdan njenog unutarnjeg dvorišta. Smrt je nastupila odmah. Jednog sam dana mjeseca kolovoza 1952. na hodniku zgrade u kojoj sam boravio ugledao osuđenika Gabrijela Perpara kako o kuku ugrađenu poviše poda veže neki tanki konop. Na drugoj je strani konopa počeo vezivati omču. Upitao sam ga što to izvodi. »Ja želim da se objesim!« ukratko mi je uzvratio. Čovjek koji se odlučio na taj čin sigurno to ne bi obavio na sličan način, stoga sam mu savjetovao da ne pravi gluposti i da se urazumi. Postiđen, videći da njegova predstava nije shvaćena tragično, povukao se u sobu. Nikada više nije nešto slično izvodio.

Kamena lavina

Obavljajući svoju dužnost jednog ljetnog popodneva godine 1953. došavši u bol­ničko dvorište ugledao sam nemili prizor. Na šatorskom krilu ležalo je tijelo osuđenika čiji je tjemeni dio glave bio potpuno zdrobljen. Polomljene tjemene kosti gotovo su probile kožu glave iz koje je još uvijek navirala krv. Nesretnik je

- 85 -

pokazivao posljednje znakove života, što se odražavalo još gotovo neprimjetnim grčenjem mišića lica. Uskoro je i to prestalo, smrt je nastupila.

Što se u stvari zbilo? Podvrgnut je nepodnošljivom fizičkom pritisku i iscr­pljivanju u kamenolomu, po onoj nesnosnoj žezi, i ne videći kraja svojih muka, on se zdvojan odlučio na najgore, potražiti lišenje svojih muka smrću. U času kad su odjeknule eksplozije koje su razarale tvrde stijene, on je jurnuo u susret lavini kamenih gromada. Učinak je bio smrtonosan. Teški su mu komadi kame­nja satrli glavu. Tako je bio okončan još jedan mučenički život.

Giljotina

Giljotina, ta sprava kojom je u poznatim povijestnim zbivanjima dokrajčeno mno­go života, na svoj je posebni način i ovdje odigrala svoj grozomorni čin. Tragični se događaj, sličan giljotiniranju zbio ljeti, godine 1953. Među osuđenicima bilo je i profesionalnih vozača koji su, stekavši povjerenje uprave K.P.O-a, svrstani u »slobodnjake«, odnosno među zatvorenike koji su za potrebe K.P.O-a imali do­puštenje voziti kamione i njima dopremati potrebni materijal i razne potrepštine iz udaljenih mjesta, pa čak i iz okolice Splita, Kaštel Sućurca i sl. . Prilikom vožnji oni su se susretali s brojnin stanovnicima mjesta kroz koja su prolazili i rado bi, ako je smjer vožnje to dopuštao, prevezli kojega namjernika do određenog mje­sta. Uprava K.P.O-a nije se tome protivila, međutim skrenuta im je pozornost kako se moraju ponašati u ophođenju s tim putnicima. Jedan od tih slobodnjaka bio je vozač rodom Slovenac. Upravljao je kamionom marke Bu.sing, nosivosti sedam tona. Vraćajući se s teretom iz Dubrovnika, prolazeći kroz Trebinje, oda­zvao se molbi dviju mladih djevojaka i jednog đaka šesnaestgodišnjaka, koji su bili rodom iz okolice Bileće, da ih poveze do Bileće. Djevojke je smjestio do sebe u kabinu, a dječak se popeo u prtljažnik kamiona, te je provukavši glavu kroz prozorčić kabine sudjelovao u zajedničkom razgovoru. U ugodnome raspolo­ženju u društvu mladih djevojaka njegova je vozačka pozornost popustila. Na uskoj bijeloj cesti kakvom su se oni vozili i najmanja vozačeva nesmotrenost može izazvati teške posljedice. To se nažalost tome čovjeku tada i desilo. Prednji desni kotač zahvatio je ivicu ceste koja se pod teškim teretom odvalila i kamion se survao u jarak uz cestu prevrnuvši se naopačke. Posljedice tog udesa bile su tragične. Vozač i djevojke zadobili su ozlijede koje na sreću nisu bile od životne opasnosti, međutim jadnome je dječaku lim zdrobljene kabine odrubio glavu, a kamion je bio teško oštećen. Imao sam priliku poslije tog tragičnog događaja vidjeti tog nesretnog vozača. Tragedija koja se zbila kod njega je izazvala težak duševni potres. Drama koju je proživljavao vidno ga je mučila. Od prijašnjeg vedrog i razgovorljivog čovjeka, postao je bezvoljno i utučeno biće s teškim du-

- 86 -

ševnim patnjama. Taj nesretni udes okončan je tako da djevojke nisu zahtijevale naknadu troškova liječenja, a uprava K.P.D-a nije pokrenula nikakav postupak protiv vozača, oprostivši mu i uništenje kamiona, dok su se jadni roditelji nesre­tnog dječaka s vremenom pomirili s teškim gubitkom koji ih je zadesio.

Posjet moje majke

Koncem ljeta 1952. posjetila me moja majka. Ta jadna žena kojoj je moj udes nanio toliko boli izvrgla se napornom putovanju i iz Rijeke preko Dubrovnika doputovala u Bileće. Susret s njom nakon toliko vremena jako me potresao. Što sam joj mogao reći? Ono što bih joj najradije rekao, a što u tim uvjetima nije bilo prikladno da joj kažem, glasilo bi: »Znam da sam tebi i ocu nanio veliku bol i ne­ugodnost, međutim ispitujući svoju savjest ona mi veli, pogriješio bi da nisi uzeo u zaštitu bespomoćnog druga na kojega se okomila prijeteća lavina. Pogriješio bi da nisi uzeo u zaštitu svoj hrvatski narod kome su uz sva obećanja »bratstva i jedinstva«, željeli istrebljenje, pogriješio bi da nisi pružio otpor devijacijama koje su se javljale u novonastalome 'socijalističkom sistemu' . Pa kada je tome tako i kada me moja savjest ne osuđuje, onda ćeš mi i Ti majko i Ti oče oprostiti za boli koje sam Vam nanio.«.

Doktor Radović

Dobri i požrtvovni doktor Radović, podrijetlom Crnogorac, tih je godina odi­grao nezamjenjivu ulogu u pružanju pomoći bolesnim osuđenicima. Svakog sam dana u obavljanju svoje dužnosti dolazio s njime u dodir dovodivši mu b0-lesnike na pregled, a često i pomažući kod pružanja liječničke pomoći, posebno kod kirurških zahvata u slučajevima teških gnojnih upala na udovima bolesni­ka. Sjećam se njegovih napora prilikom izbijanja epidemije Srdobolje (dysenthe­riae) i zarazne žutice (hepatitis epidemica) godine 1952. na otoku Sv. Grgur. Taj je čovjek sagorijevao u obavljanju svoje liječničke dužnosti. Uvijek je bio strpljiv, požrtvovan, pravi Esculapov službenik. Kada bi iscrpljeni i iznemogli osuđenici, puni gnojnih rana, do krajnosti omršavljeli, otečenih nogu stajali u redu ispred bolnice, doktor Radović suznih bi ih očiju obilazio, znajući kao vrsni stručnjak što tim ljudima nedostaje, a isto tako znajući da im više od toliko ne može pomo­ći. Držeći u rukama pregršt vitamina, koje je inače bilo teško dobaviti, taj je do­bri čovjek obilazio jednog po jednog bolesnika i ponekom najpotrebnijem među njima davao bi po jednu ili dvije od tih tableta. One na žalost ni izdaleka nisu mogle ublažiti njihovo jadno stanje. Mnogo povoljnije od tih lijekova djelovao je na njih njegov brižljiv i human odnos.

- 87 -

Neugodan susret

Sredinom godine 1953. zadesio sam se u ambulanti K.P.O-a Bileće, u kojoj je doktor Radović, kao i uvijek, obavljao svoju lijemičku dužnost. Medu pridošlim bolesnicima zadesio se osuđenik Crnogorac, bivši viši časnik U.O.B-e. Ugledavši ga; doktor Radović se odjednom potpuno promijenio. Do tada miran i obazriv čovjek odjednom je bio zahvaćen tolikom srdžbom da je nasrnuo na pridošlicu, udarajući ga po glavi i leđima, uz povike: »To si ti, ti što si mene uhapsio!« Iz njegovih sam riječi razabrao da ga je taj bivši viši časnik U.O.B-e neosnovano lišio slobode, a eto i njega sada ovdje kao osuđenika. I on je nekome zasmetao, osuđen je i daljnji je postupak bio II nadležnost »rukovodilaca« Osuđeničkog centra, koji su prema nalogu i naputku njegova »islednika« sa njime trebali do­končati istragu. Iz tog se slučaja može zaključiti koliko su se uhićenja obavljala brzopleto, bez ikakvih uvjerljivih dokaza, koliko je jedna nedužno izgovorena riječ, ili samo njezin krivo preneseni smisao za čas postao povodom i razlogom za lišavanje slobode. Medu nama je bio i osuđenik, bivši časnik U.O.B-e, koji je za samo dvije izgovorene riječi, koje su glasile: »0, Janko, Janko«, bio uhićen i osuđen na kaznu lišenja slobode u trajanju od petnaest godina. Taj je spomenuti Janko pak bio uhićen pod optužbom da je pristalica Rezolucije IB-a i prilikom istrage izjavio je da ga je taj časnik U.O.B-e riječima: »0, Janko, Janko!« imao na­mjeru upozoriti da mu prijeti opasnost od uhićenja. No, časnici U.O.B-e morali su dokazivati svoju nepopustljivost prema »neprijatelju«. Trebali su neprijatelja otkrivati. Pred svoje nadređene morali su dovesti što više krivaca. Iz ovog se slu­čaja jasno vidi kako su časnici U.O.B-e iz raznih pobuda lišavali slobode nevine ljude. Znam za slučaj kada je časnik U.O.B-e u dosluhu sa svojom ljubavnicom, ženom nedužnog čovjeka to uradio. Oboje su, da bi nesmetano provodili svoj nedopušteni odnos, supruga lažno optužili i otpremili na Goli otok. Često sam se pitao kako to da prijavljivanje i kažnjavanje nevinih nikad nisu bili pod su­mnjom da su u stvari djelatnost prikrivenoga neprijatelja. Istina, mnogi od onih koji su nevine osuđivali dospjeli su i sami u zatvore, kao što je bio slučaj ovoga časnika U.O.B-e kojega je prepoznao doktor Radović, ali nisu bili kažnjeni zbog optuživanja nevinih, već zbog drugih djela.

Razne zatvorske djelatnosti

U K.P.O-u Bileće pored već spomenutih radova u kamenolomu i na ostalim gra­dnjama, obavljale su se i razne druge djelatnosti. Pored mehaničarske, bravar­ske, ličilačke tu je bila i drvorezbarska radionica u kojoj su se izrađivali razni ukrasni predmeti, bilo za prodaju, bilo za darivanje. Sjećam se kada je engleski laburistički poslanik Klement Atli došao u posjet tadašnjoj Jugoslaviji, u toj su se radionici njemu za dar izradile naročito lijepe pučke gusle, ukrašene brojnim

- 88 -

umetnutim ukrasima izrađenim od slonove kosti. U logoru je bio osuđenik, in­žinjer aeronautike, kojemu je dodijeljena posebna prostorija u kojoj je izrađivao konstrukcijske nacrte. Zanimljiv je bio i slučaj osuđenika za kojeg se pričalo da je bio sekretar tadašnjeg ministra vanjskih poslova Edvarda Kardelja. on je bio lišen slobode i osuđen na doživotni zatvor. Kazna mu je zatim preinačena na dvadeset godina lišenja slobode. Postupak prema tom osuđeniku bio je poseban. on je bio smješten u posebnoj prostoriji, potpuno odvojen od ostalih osuđenika i neprestalno je obavljao neke strogo povjerljive poslove. Po nekoliko bi dana znao izbivati iz logora zbog obavljanja nekih posebnih zadaća. Među osuđenici­ma kolale su priče da obavljajući taj povjerljivi posao odlazi čak u Beograd.

Sukob s Petričevićem

Jedna od posebnih djelatnosti koja se je odvijala u K.P.D-u, bila je rad prevodi­laca. Što i kako su prevodili nije mi poznato, samo znam da su osuđenici koji su obavljali te poslove imali zato odgovarajuću spremu (nastavnici, novinari, poli­gIoti). Bili su smješteni u posebnoj prostoriji, potpuno odvojeni od ostalih osuđe­nika, a pristup toj prostoriji bio je zabranjen. »Rukovoditelj« tih prevodilaca bio je bivši general Branko Petričević. Ja sam kao glavni higijeničar K.P.D-a dobio nalog od mojih pretpostavljenih časnika Rade Kosanovića i Petra Komnenića da između ostalih obiđem i te prostorije i da utvrdim stanje higijene kako prostorija tako i osoblja. S tom sam namjerom i ušao u tu sobu. Ćim sam ušao otvorila su se vrata male susjedne sobice u kojoj je boravio spomenuti Petričević. Ugledav­ši me, a vjerojatno je i prije naslutio moj dolazak, naglo je krenuo prema meni i unijevši mi se u lice osornim je glasom gnjevno povikao: »Napolje bitango!«. Taj me je njegov neočekivani napad veoma povrijedio. Znajući da sam izvršavao na­ređenje, ogorčen njegovim nastupom uhvatio sam Petričevića za grudi i unijevši mu se u lice uzvratio: »Još ćemo vidjeti tko je bitanga!«. Naravno da sam o tome sukobu bio dužan izvijestiti svoje nadređene. Izvijestivši im sve pojedinosti, za­tražio sam da mi se Petričević ispriča. Začudo, uskoro je uslijedilo i Petričevićeva »nazovi isprika« u vidu sljedećega obrazloženja: »Prilikom opsade Beograda od strane njemačkih trupa, njemački su se vojnici rugali braniteljima riječima: 'bitte, dankef', što je poslije sjedinjeno u jednu imenicu 'bitanga'. Prema tome,«, izjavio je Petričević, »ta izgovorena riječ ne može se smatrati uvredom«. Time je taj nje­gov izgred bio okončan.

Drugi posjet Aleksandra Rankovića

U drugoj polovini 1953. logor je ponovno obišao Aleksandar Ranković, nepre­stalni ministar unutrašnjih poslova. Svrstani u jednored, osuđenici su dok je

- 89 -

prolazio pored njih uzvikivali poznate parole: »Tito-Marko!«, »Tito-Marko!«. Pregledavši smještaj osuđenika i utvrdivši uvjete života i rada u K.P.D-u, on je među zatvorenicima naišao i na svoje znance - zatvorenike Branka Petričevića i Vladu Dapčevića, inače poznate bivše visoke vojne časnike.

Staljinova smrt

Obavljajući svoje dužnosti često sam prolazio donjim dijelom logora pored pse­tarnice. U njenoj neposrednoj blizini bila je kamena prizemna zgrada u kojoj su boravili službenici logora. Jednog dana kad sam tuda prolazio iz kuće su izlazila dvojica službenika U.D.B-e koji su u kući boravili. Jedan od njih rekao je drugo­me: »Idemo piti. Staljin je umro!«. Čuvši te riječi u mislima sam se prenio u neda­vnu prošlost kada se Staljinu iskazivalo neumjereno veličanje koje je poprimalo bolesni oblik »kulta ličnosti«, a tadašnji se eto, poštovatelji, sada vesele njegovoj smrti. Vremena se mijenjaju (Tempora mutantur) .

Hipokloma lužina

Za potrebe oplemenjivanja pitke vode, odnosno za suzbijanje mogućeg zagađe­nja vode ' coli' bakterijama, korištena je hipoklorna lužina. Tu smo lužinu naba­vljali u tvornici »Jugovinil« iz Kaštel Sućurca. Dopremana je u staklenim baloni­ma iz kojih je nakon dopreme trebalo preliti lužinu u našu ambalažu, a tvorničke balone vratili bi natrag. Kako nisam imao na raspolaganju dovoljno staklenih balona, ja sam usisavanjem jednu količinu lužine prelio u dvije velike hrastove bačve. Nakon kraćeg vremena primijetio sam da je ta agresivna tekućina počela polako cijediti iz bačava. Trebalo je to pošto-poto spriječiti da ne nastane veći prodor te lužine. Nekako sam ipak uspio nabaviti potrebne staklene balone i sada je trebalo lužinu pretočiti u njih. Počeo sam usisavanjem kroz gumenu ci­jev pretakati tekućinu. Prilikom tog usisavanja odjednom sam se zagrcnuo i tom mi je prilikom mala količina te lužine prodrla u dušnik. Učinak je bio nesnosan, djelovanje lužine bilo je razarajuće, grlo mi se steglo, a disanje mi je bilo onemo­gućeno. U mojoj blizini nije bilo nikog da mi pruži pomoć, a i da je bilo, trebalo je hitno poduzeti spasonosni postupak. Znajući da je lužini protuteža kiselina, zaključio sam da si samo njome mogu pomoći. Sjetio sam se da u ormaru ambu­lante imamo male tablete »C« vitamina i ja sam posljednjim snagama doteturao do tog ormara, dohvatio spasonosne tablete, ubacio ih u čašu vode i grgljanjem neutralizirao nesnosni učinak lužine. Poslije tog neugodnog događaja još sam dugo osjećao posljedice u obliku otežanog disanja.

- 90 -

Smrt od sunčanice

Kako sam već iznosio, uslijed neopisive sunčane žege mnogi Sl! osuđenici, uza sve to što su imali glavu pokrivenu kakvom takvom vojničkom kapom, patili od lakših oblika sunčanice. Kod više slučajeva oboljenja su izli­ječena, no nažalost kod jednog osuđenika pogođenog sunčani­com to nije pošlo za rukom. Obo­ljeli je uza sva nastojanja da ga spasimo, umro. Do tada mi nije bilo poznato gdje su sahranjivani umrli osuđenici, a nakon ovog slučaja, uspio sam nazrijeti nešto o toj »zabranjenoj temi«. Dobio sam zadatak da sahranim tog mrtvaca. U pratnji »milicionara« odvezli smo njegov leš smješten u grubo izra­đeni drveni sanduk na staro austrijsko vojničko groblje, koje je bilo zapadno od logora, u neposrednoj blizini Bileće. Stigavši na groblje ugledao sam brojne gro­bove oivičene kamenim okvirima i postavljenim kamenim nadgrobnim spome­nicima na kojima su bila uklesana imena pokojnika. Iako izložena dugotrajnom djelovanju zuba vremena, još uvijek je bilo moguće razaznati što na njima piše i kako su glasila imena pokojnika. Svi sahranjeni bili su austrougarski vojnici, koji su nakon aneksije Bosne i Hercegovine, bilo u borbi, bilo zbog bolesti, tu okonča­li svoj život. Na spomeniku groba u čiju smo već iskopanu raku trebali sahraniti pokojnika, pokušao sam pročitati ime tog vojnika. Utvrdio sam po natpisu da je pokojnik bio austrougarski vojnik, podrijetlom Čeh. Pogledao sam njegove kosti koje su prilikom iskopa izvađene iz groba i promatrajući ih zaključio da se radi o pokojniku nježne tjelesne građe, znatno oštećenih zubi gornje i donje čeljusti. I tako smo silom prilika sjedinili dva mrtvaca, dva supatnika koji su nažalost okončali udesom svoj život daleko od svojih dragih i voljenih osoba koje možda nikad nisu ni saznale što se zapravo njima zbilo.

Udar hladn�e

Početkom ljeta godine 1952. Bileće i širu okolicu zahvatio je neopisivi val hla­dnoće. Sve se zabijelilo od mraznog pokrivača. Hladnoća je uzela takve razmjere da su sve vrtne kulture na ekonomiji K.P.D-a bile uništene. Hladnoća je potrajala gotovo dvadesetak dana, te smo bili prisiljeni osuđenicima ponovno dati zim­sku odjeću.

- 91 -

Kulturni život

Ispred zgrada vojarni bila je već spomenuta pozornica nazvana »bina«, na kojoj bi nam ponekad prikazivali poneki film. Najčešće su to bili filmovi tada mla­de francuske glumice Brigitte Bardot. Uz prikazivanje filmova na pozornici bi se često izvodili nastupi osuđeničke folklorne skupine koju su sačinjavali mla­di u narodni folklor upućeni plesači. U krojačkoj radionici K.P.D-a sašivene su vrlo lijepe pučke nošnje za žene i muškarce (koje su oblačili samo muškarci) . Gledajući ih onako lijepo odjevene u muško i žensko ruho nitko ne bi ni za čas pomislio da se ispod odjevene ženske pučke nošnje krije muškarac. Glave po­krivene ukrašenim rubcima, lica i usana obojenih crvenilom odavale su pravi izgled ženske ljepote. Gledajući ih kako spretno izvode pučka kola, popraćena pjevanjem pučkoga melosa, gledatelji su ostajali zaneseni njihovom vještinom i puni bi ushićenja tražili dodatni nastup. Na istoj su pozornici tada izvođeni i skečevi u kojima se najčešće ismijavanju i ruglu izvrgavao tadašnji talijanski ministar vanjskih poslova Alcide de Gasperi. U skečevima su se posebno isticale njegove iredentističke težnje. Na pozornici su znali svoje pjesme čitati i mladi nadareni pjesnici-osuđenici. Slušajući neke od tih stihova bio sam ponesen nji­hovom ljepotom i skladnošću. Na toj je pozornici inače svakodnevno svoj posao masera obavljao osuđenik Stevo Jakšić, nekadašnji pesničarski prvak tadašnje Jugoslavije u teškoj kategoriji. Svoje usluge masaže pružao je jedino časnicima i službenicima U.D.B-e koji su tu bili na dužnosti.

Zdravstvena zaštita i higijena

U gornjem dijelu logora bila je već opisana zgrada nazvana »sanitetski trakt«. U njenom prednjem dijelu bila je liječnička ambulanta u kojoj su liječnici, osuđenici svakodnevno obavljali preglede bolesnika. Već prema utvrđenom liječničkom nalazu oboljelima se pružala potrebna pomoć u lijekovima koliko su ondašnje prilike to omogućavale. Lakše oboljelim osuđenicima određivala se pošteda u trajanju od nekoliko dana, za koje bi vrijeme ležali u svojim prostorijama, po­šteđeni od fizičkog rada. Teže oboljeli osuđenici upućivani su u bolnicu koja je bila u donjem dijelu logora. Mogućnosti liječenja u toj bolnici bile su ograničene, kako zbog nedovoljne opreme, tako i zbog nedostatka potrebnih lijekova. U na­ročito složenim slučajevima bolesti ili zbog težih ozljeda pojedini bi se bolesnici nakon što bi to odobrila uprava K.P.D-a, upućivali na liječenje u veća mjesta, najčešće u Sarajevo. Poznat mi je slučaj bolesnika koji je zbog oštećenja očiju bio upućen u Sarajevo, kod čuvenog okuliste doktora Cavke. Što se osobne higijene tiče, osuđenicima je omogućavano potrebno pranje tijela pod tuševima, a pro­mjena donjeg rublja obavljala se redovito i čistoći stambenih prostorija posveći­vana je potrebna pozornost.

- 92 -

Previjalište

Preko puta ambulante bila je omanja zgrada u kojoj je bilo smješteno previjali­šte. Svakodnevno, a posebno poslijepodne nakon završenog dnevnog rada tu bi dolazili osuđenici najčešće oni koji su bili »pod bojkotom«, a kojima su ruke bile pune krvavih i gnojnih žuljeva i leđa puna otvorenih krvavih ozlijeda. Previjanje je donekle pomoglo ublažavanju njihovih boli, no to je liječenje bilo uzaludno jer bi se sutradan njihovo mučenje nastavljalo, a ozlijede bi se pogoršale.

»Porcijašnica«

Uz zgradu previjališta bila je manja zgrada nazvana »porcijašnica«. Nakon što bi im se podijelili obroci hrane, osuđenici raspoređeni na rad pokupili bi prazne »porcije« i donosili ih u tu praonicu suđa na čišćenje i pranje. Prilikom određi­vanja i biranja tog osoblja strogo se vodila briga o tome je li zaduženi osuđenik prebolio neku od crijevnih zaraznih bolesti. Dok sam ja obnašao dužnost sani­tetskog djelatnika takvi osuđenici nisu nikada smjeli raditi na bilo kojem poslu koji je bio vezan uz dodir s hranom.

Ured higijeničara

Uz samu »porcijašnicu« bio je mali ured higijeničara centra. Bio je to sobičak u kojemu je jedva stajao mali pisaći stol i stolica. Na zidovima su bili izvješeni gra­fikoni na kojima se svakodnevno bilježilo i pratilo kretanje zaraznih oboljenja. Ta su oboljenja nakon poboljšanih životnih i higijenskih uvjeta bila u priličnoj mjeri suzbijena. Tu i tamo pojavio bi se po koji recidiv, što nije izazivalo veću zabrinutost.

Pjevanje Staljinu

Sjećam se slučaja koji se desio negdje polovicom 1953. Osuđenik, bivši časnik tadašnje J.A., onaj koji mi je, kako sam već naveo, u sudskom zatvoru Nova Ves u Zagrebu potkradao kruh, bio je sada među nama u Bileći. Tog popodneva našavši se ispred previjališta odjednom, ne znam što mu je bilo, nesvijesno je zapjevao pjesmu koja je slavila uzročnika mnogih zala i zločina Josifa Visariono­viča Đugašvilija Staljina. Obližnji su osuđenici čuvši tu sada nemilu pjesmu na njega nasrnuli i bio bi veoma loše prošao da se tu nije našlo nekoliko njih koji su razborito shvatili da se tu radi o tzv. »lapsus linguae«, nenamjerno učinjenome pogrešnome činu. Sam pjevač, trgnuvši se, gotovo se ukočio od straha i zaprepa-

- 93 -

štenja nad onim što je učinio. Očito je očekivao posljedice svog nenadanog čina, no sve je za čudo prošlo bez nekih represija.

»Iznošenje stava«

I u K.P.D. Bileća dovođeni su neprestalno novi osuđenici, no to su sad već bile manje skupine jer je ipak »lov na vještice« bar donekle jenjao. Ukoliko bi pristi­gla poveća skupina bila bi dočekana, ne kao prije na Golom otoku i Sv. Grgu­ru batinjanjem kroz špalir, već pljuvanjem i pogrdama. Svaki je od novodošlih osuđenika također morao proći proceduru tzv. »iznošenja stava«. U prostoriji bi se okupili svi osuđenici i sjedeći na »pričnama« čekali bi početak te scene. Stojeći u kutu pognute glave s rukama na leđima osuđenik je morao opisati sve pojedinosti od rođenja do trenutka lišenja slobode, a poželjno je bilo što više po­suti se pepelom. Svaka riječ koja nije bila slušateljima po volji bila je popraćena bučnim negodovanjem uz pogrdne povike: »Ua!, banda«, »Dolje neprijatelji«, »dolje dvoličnjaci« i slično.

Ishod toga postupka bio je unaprijed određen. Uzalud je bilo čak i sebe po­nižavati, jer presudnu ulogu igralo je mišljenje »islednika« koji je sobnom sta­rješini dao naputke kako treba prema čovjeku postupiti. Konačni je ishod bio sljedeći: »Osuđenik krije 'važne' pojedinosti svog 'neprijateljskog djelovanja', te se kažnjava 'bojkotom' «, ili »Osuđenik još nije dao uvjerljive dokaze da je u potpunosti raščistio s istragom, te se svrstava u (tzv.) 'odloženi stav' sve dok ne dokaže da je udovoljio onome što se od njega traži«, ili konačno »Osuđenik je iskreno prekinuo sa svojom 'neprijateljskom djelatnošću', te postaje ravnopra­vni član kolektiva«. Znam slučaj dvojice osuđenika koji su i nakon svih nedaća koje su podnijeli u mučilištima Stare Gradiške, Golog otoka, Sv. Grgura, Ugljana i Bileće ostali pri svom političkom uvjerenju. To su bili: Vlado Dapčević i Andrija Bubanj. Iz nebrojenih primjera slušajući »iznošenje stavova« uvjerio s� se da su ljudi lišavani slobosle i za najneviniju riječ, koja se umjetno prikazivala ver­balnim deliktom. Veliki broj osuđenika bili su Crnogorci, što se može dovesti u vezu s navodnom »tradicionalnom« povezanošću crnogorskog i ruskog naroda u otporu prema stranim osvajačima. Kao što sam već rekao, među nama bili su i osuđenici koji su na slobodi zauzimali visoke vojne i političke položaje, no to su bili malobrojni pojedinci.

»Petrova rupa«

Prije Drugoga svjetskog rata jedan je poduzetnik Općine Rab, kojoj pripada Goli otok, zakupio pravo na iskop boksita pretpostavivši da ga ima u tom području. Prilikom vađenja te rudače na povišenome dijelu Golog otoka iskopana je pro-

- 94 -

strana duboka jama. ona je, nakon dovođenja osuđenika na Goli otok, poslužila za posebnu namjenu. Dok su ostali osuđenici bili smješteni u zgradama unutar tzv. »velike žice«, u toj jami, koja je potom dobila naziv »Petrova rupa«, po ime­nu crnogorskog političara Petra Komnenića, koji je među prvima tu doveden i koji je tu i okončao svoj život, izgrađena je velika drvena baraka u koju su bili dovedeni osuđenici koji su prije lišavanja slobode bili uglednici ili visoki vojni ili državni dužnostnici: ministri, političari, znanstvenici, generali i sl. . Svi ti osu­đenici bili su pod posebnim nadzorom. Smješteni u toj rupi, okruženoj bodljika­vom žicom, oni su bili potpuno odvojeni od nas. Bili su bez ikakve medicinske zaštite i lijekova i podvrgavani su bestijalnim postupcima uslijed kojih su mnogi i pomrli. Na rad su odvođeni na takvo mjesto gdje ih mi ne bi mogli vidjeti, a hrana im je donošena iz naše logorske kuhinje. Hrana im se donosila u pratnji »milicionara«. Kotao s hranom i vreća s kruhom, kao i pitka voda donošeni su na određeno mjesto podalje od te rupe. Potom bi se donositelji vratili u logor noseći natrag kotao od prethodnog obroka. Sredinom godine 1952. preostali su osuđenici iz »Petrove rupe« dovedeni u K.P.D. Bileće. Među tim osuđenicima bili su: već spomenuti general Branko Petričević i pukovnik Vlado Dapčević. Njih dvojica činili su onu toliko spominjanu skupinu s generalom Arsom Jova­novićem koja je za postojeći režim predstavljala veliku opasnost. Među došljaci­ma iz »Petrove rupe« bio je i brat tadašnjeg zapovjednika ratnog zrakoplovstva Viktora Bubnja, čUveni goranski prvoborac, a poslije nakon završetka rata član Centralne uprave brodogradnje, Andrija Bubanj. Tom je čovjeku, kada je nedu­go nakon izlaska iz logora umro, na pogreb u njegovom rodnom mjestu Fužine došlo čitavo stanovništvo Fužina i okolnih mjesta, odajući mu time počast kao dobrom i skromnom čovjeku.

Ljudsko poniženje

U naš je K.P.D. kao osuđenik doveden i vrhovni tužitelj tadašnje J.A., kojem se ne sjećam imena. Njemu je u grijeh bilo pripisano da nije podizao optužnice protiv svojih ratnih drugova. Jednog predvečerja priređen je u velikoj dvorani blagovaonice (u »sali trpezarije«) »spektakl«. Radilo se o iznošenju stava tog osuđenika. Stojeći nemoćno ispred rulje grlatih »revidiraca« on je nakon izno­šenja svojega životopisa počeo sebe tako ponižavati, pripisujući si u grijeh čak i ponašanje za vrijeme rata, da sam, unatoč tome što sam bio navikao slušati bljutava samooptuživanja, ostao zgranut. Pričao je na primjer, da je uvijek vodio računa da pošto-poto sačuva živu glavu. Nakon tolikog posipanja pepelom po­praćenog brojnim povicima »Dolje kukavice!« i "Ua, banda!", ishod je za njega bio povoljan: postao je »ravnopravnim članom kolektiva«.

- 95 -

»Dobrovoljci«

Tijekom godine 1953. zavladala je veoma napeta situacija i u vezi teritorijalnog rješenja Trsta. Napetost je zahvatila tolike razmjere da je samo jedna varnica bila dovoljna da ne izbije sukob većih razmjera. Iako smo kao osuđenici bili pritisnu­ti svojim nevoljama, svi smo budno pratili razvoj događaja. Granice su bile pune vojnika i ratne tehnike jedne i druge strane. U tako složenoj i napetoj situaciji mnogi su osuđenici izražavali želju da i oni dadu svoj doprinos u slučaju izbija­nja sukoba. Javljali su se i »rukovodiocima« K.P.O-a predlažući da se kao osuđe­nici dragovoljci uključe u borbu. Ne znam u kolikoj je mjeri taj njihov prijedlog i zahtjev naišao na odaziv, no uskoro je sve to prestalo, jer je pitanje Trsta, iako za Jugoslaviju nepovoljno, bilo riješeno takoreći preko noći.

Potisnut spolni nagon

Što se tiče spolnosti u sve dugotrajno vrijeme koje sam proveo na izdržavanju kazne, počev od Stare Gradiške, preko Golog otoka, Sv. Grgura i Bileće, nisam nikada vidio, niti saznao nešto što se moglo dovoditi u vezu sa zadovoljava­njem spolnog nagona. Uvjeti pod kojima smo živjeli snažno su potiskivali svaku spolnost, a tom potiskivanju pridonosila je i gvozdena stega, kao i bojazan od mjera kazni koje bi nakon tog prekršaja uslijedile. Poznat mi je jedan slučaj koji se desio za vrijeme dok sam bio u K.P.O-u Bileće. Spavajući, jedan je osuđe­nik u snu nehotice dodirnuo svog susjeda za spolni ud. Nesretnik je u čas bio bačen s gornjeg dijela »prične« na pod. Probuđeni vikom i razaznavši o čemu se radi, ostali su se osuđenici na njega okomili i bio bi zbilja loše prošao da ga sobni starješina, zaključivši da se radi o slučajnom i nehotičnom dodiru nije uzeo u zaštitu. Čitajući knjigu jednog bivšeg osuđenika u kojoj je opisao svoja sjećanja i događaje za vrijeme izdržavanja kazne, između ostalog naišao sam na podroban opis nastranog seksualnog zadovoljavanja. Opisat ću u cijelosti mo­jim riječima tu dogodovštinu. Kako sam već opisao, u našem se K.P.O-u Bileće odvijao i donekle kulturno zabavni život. U tančine sam opisao kako su mladi osuđenici obučeni u mušku i žensku pučku nošnju izvođenjem narodnih kola, plesova i pjevanjem zabavljali gledatelje. Jedna od tih »plesačica« posebno je zapela za oko nekom sobnom starješini. Provodeći kao sobni starješina mnogo lagodniji život od ostalih osuđenika, odvojen u posebnoj sobici i s povoljnijom prehranom, došao je u iskušenje da na neki način utaži svoju seksualnu žeđ. Osuđenik »plesačica« bio je njemu podređen. Kako bi ostvario svoju namjeru sobni je starješina tog osuđenika najprije svojim utjecajem prebacio na lakši po­sao. Slijedilo je češće pozivanje u sobicu, pod raznim izlikama. Što je prilikom tih učestalih susreta uslijedilo, stvar je za nagađanje, međutim ta se zbivanja

- 96 -

nisu otela oku ostalih osuđenika. Posumnjavši da se radi o nedopuštenom i za svaku osudu sramnom odnosu, netko je sobnoga starješinu prijavio »isledniku« koji ga je kaznio za to prikladnim mjerama. Već sam prije opisao kako su neki osuđenici našavši se na povlaštenom položaju s�bi dopuštali razne pogodnosti, počev od obilne hrane, dobre odjeće i ostaloga, da bi sada zaželjeli i spolno za­dovoljenje. \Boraveći poslije ponovno na Golom otoku, jednog sam dana svratio u osuđenički centar. »Komandant« osuđeničkog centra i njegovi suradnici ništa ne radeći uz obilnu odabranu ishranu bujali su od nagomilane tjelesne energije, a da bi stvar bila gora, zapazio sam da posjeduju razne časopise pune slika žen­skih aktova. Pretpostavljam čemu im je to služilo.

Pored umirućeg

Jedne sam noći kao medicinar obavljao dužnost u osuđeničkoj bolnici K.P.D-a Bileće. Dežurni je liječnik bio osuđenik doktor Božović. Čitavu smo noć bdjeli uz krevet teškog bolesnika, čije je stanje nagovještavalo neminovnu smrt. Bolesnik je bio bivši viši časnik »milicije«. U bolnicu je primljen sa simptomima veoma povišenog krvnog tlaka. Uza sve lijekove koji su mu pružani, njegovo se stanje sve više pogoršavalo. Bolesnik je pao u stanje bez svijesti, komu. Pomodri jela lica i usana, otežana disanja praćena hropcima, ležao je nepomičan. Svakog je časa mogla nastupiti smrt. Sjedeći uz krevet umirućeg, doktor Božović mi je u tančine objašnjavao i tumačio što se zbiva u organizmu oboljelog navodeći kako je njegovo stanje bezizlazno. U samo praskozorje zatvorenik je umro.

Umobolni osuđenici

Za vrijeme mog izdržavanja kazne imao sam priliku sresti se s osuđenicima poremećena uma. Iako su bili umno poremećeni nisu bili oslobađani izdržava­nja kazne. Još dok sam boravio u K.P.D-u Stara Gradiška u istoj je prostoriji sa mnom boravio osuđenik Zlatko Martinčić. on je u istom logoru bio kao logoraš i za vrijeme ustaškog režima. Kako je ostao živ nisam saznao, no slijed ga je zbivanja doveo ponovno u Staru Gradišku. Zlatko je bio prijazan i razgovorljiv čovjek, međutim njegova se umna poremećenost pokazivala na poseban način. Uvečer, kada bi mi ostali legli na svoje tvrde drvene ležajeve, Zlatko bi doko­račao na sredinu prostora između »prični«. Iznad glave na stropu žmirkala mu je sijalica. Podbočivši se rukama o bokove, zabacivši glavu unatrag uperio bi pogled u tu sijalicu. Jednim je okom netremice upirao pogled u nju, dok mu je drugo oko bilo zastrto nekim povezom. Kada bi ga upitali što to radi, on bi uz­vraćao: »Zar ne vidite da liječim bolesno oko«, Ne znam što se sa Zlatkom zbilo nakon mog odlaska na Goli otok. Nikada ga više nisam vidio.

- 97 -

Za vrijeme dok sam boravio u vojnom K.P.D-u Sv. Grgur, sreo sam drugog umobo1nog osuđenika. Sudjelujući na obvezatnim »političkim časovima«, ili na »časovima prevaspitanja«, određeni osuđenici kao što sam već opisao, iznosili bi po ne znam koji put niz pojedinosti o zločinima Staljinovoga režima. a osu­đenici bi nakon toga »raspravljali«. Prilikom tih rasprava zapazio sam jednog osuđenika koji je često raspravljao. on bi za razliku od bukača razumno i sa­brano umjerenim tonom iznosio svoje gledište. Odjednom bi u tom iznošenju mišljenja dolazilo do naglog prekida. Osuđenik bi naglo zašutio ne završivši ono što je namjeravao reći. Izraz lica u hipu bi se naglo izmjenio, ono bi poprimilo patnički izgled odražavajući duševnu bol. Podigao bi obje ruke i počeo grčevito nešto prstima hvatati u zraku. Taj bi prizor trajao nekoliko minuta, a potom bi se bolesnik nekako primirio, ali s još uvijek vidljivim znacima duševne boli. Na naš upit što se to s njime zbiva, on bi nam tumačio kako je u zidu fruškogorskog samostana ugrađena radio postaja, koja odašilje radio valove koji da su na njega usmjereni i koji mu u glavi izazivaju velike bolove i nesnošljive muke. Nikada nam nije naveo tko upravlja tom radio postajom i zašto je podvrgnut toj muci. Poslije boravka na Sv. Grguru nikad ga više nisam sreo i nikad nisam saznao što se s njime desilo.

Opisao sam i slučaj učitelja Ferdinanda Pece, koji je i nakon izdržane kazne zadržan na Sv. Grguru. Taj je postupak kod njega izazvao duboku depresiju, koja je kod njega izazvala tešku duševnu poremećenost. Pokušaji da ga se prene iz tog stanja bili su uzaludni. Ni njega nisam poslije odlaska sa Sv. Grgura više sreo, niti sam saznao što se sa njime potom desilo.

Za vrijeme izdržavanja kazne u K.P.D-u Bileće sa mnom je kaznu služio i osuđenik po nadimku /lĐole", ime mu nisam saznao. Njegov duševni poreme­ćaj pokazivao se na taj način da je sve ono što bi mu se kazalo da uradi, uradio suprotno. Želeći postići da sjedne trebali smo mu reći: »Đole, ustanik Začuvši našu naredbu on bi se razgnjevio i gestikulirajući rukama uzviknuo: » Baš ću sjesti!«. Dodavši tome još i neku psovku, sjeo bi. Tako smo postupali i kada je trebao skinuti kapu ili izvršiti bilo koju drugu radnju. Međutim, a što je bilo zanimljivo za psihijatra, jednu je naredbu bez protivljenja odmah sa zadovolj­stvom izvršavao. Naime, želeći se s njime našaliti, neki osuđenici, poznavajući njegovu ćud, a znajući kako će pritom postupiti, kazali bi mu: »Đole, pucaj!«. Začuvši taj povik Đole bi se sav od zadovoljstva ushitio. Iz njega je izbilo neko ratničko raspoloženje. Desnom bi se rukom mašio za pojas oponašajući tim po­kretom trzanje samokresa s pojasa. Podigavši potom ruku u kojoj je držao tobo­žnju kuburu, počeo bi iz nje »ispaljivati« hitceve u raznim smjerovima prateći to povicima: »Bum!«, »Bum!«. Ispalivši te tobožnje hitce, prinio bi cijev te nepo­stojeće kubure k usnama i pušući u zamišljeni otvor cijevi kao da raspiruje dim.

- 98 -

Obavivši sve te radnje sa zadovoljstvom bi zadjenuo kuburu natrag za pojas. Eto takvi su se jadnici našli na udarcu željeznog malja, žrvnja koji je drobio sve od reda, bez obzira na njihovu stvarnu krivnju ili nevinost. Zar su takve osobe mogle zbilja predstavljati neku opasnost za tadašnji društvovni poredak. Zar takvi jadnici nisu trebali, namjesto da prolaze Golgotu »Golih Otoka«, biti li­ječeni u odgovarajućim liječilištima? Odgovore na ta pitanja sigurno više neću moći dobiti, no jedno je jasno, ma koliko se za te čine tadašnji mjerodavni orga­ni danas žele opravdavati, oni, zbog takvih i sličnih neljudskih postupaka, ni­kada neće biti lišeni osude. Zar su svoju »neprikosnovenu« odanost tadašnjem društvovno političkome sustavu morali dokazivati među inim čineći tolika zla i nad tim nedužnim jadnicima. Postavlja se pitanje koliko je takvih nesretni­ka skončalo pod nemogućim uvjetima života i ubitačnog dirinčenja na svim tim »Golim otocima« kojima je tadašnja država Jugoslavija nažalost u svijetu prednjačila. Iz povijesti znamo slučajeve kako se zdrave političke protivnike zatvaralo u umobolnice, međutim ovdje je postupano suprotno, umobolne su namjesto na liječenje u bolnicama, upućivali na bezdušnu »robiju«. Nažalost ti okrutni i zlonamjerni djelatnici U.D.B-e i K.O.5-a za taj su svoj »lov na vještice« sticali tada višestruku pohvalu i priznanje, a i danas ih se ne prozivlje. Koliko se oni skrivali pod skute svojih zaštitnika i koliko god da je kod njih grižnja sa­vjesti zakržljala i upitna, objektivno će zauvijek nositi na sebi pečat sramote koji će trajati i nakon njihove smrti.

Kozomor

Tijekom godine 1953. zahuktala se nažalost na poticaj tadašnjih vlasti neshva­tljiva kampanja za uništenje koza, tih čovjeku dragih životinja i kako su ih još nazivali »sirotinjskih kravica«. Njima je u zlo pripisano da svojim brstenjem uništavaju drveće. Međutim, naprotiv, koze su radile suprotno, brsteći nisku branjevinu one su ostalom drveću omogućavale da se bolje razvija i slobodnije raste. No uzalud, odluka je bila donesena i koze je trebalo potamaniti. Na sre­ću nakon nekog vremena utvrdila se višestruka korist od uzgoja koza i odnos prema njima u potpunosti se izmijenio, pa se podtiče i potpomaže njihov uzgoj. No tada je bilo drukčije, uništavanje koza klanjem uzelo je puni zamah. Udjela u tom uništavanju imali su i mjerodavni organi iz K.P.D-a Bileće. Ne znam kojim putem i odakle je u naš logor dopremljeno više stotina tih jadnih životinja, podu­že tamnosmeđe dlake. Klanje je započelo. Moj zemljak Romano Raspor mesar, nekadašnji predratni radnik tvornice Gavrilović u Petrinji, bio je uz nekolicinu pomagača određen da to klanje obavlja. Izgrađen je posebni povišeni drveni sta­lak, na kojeg bi se polagala životinja, tako da joj je vrat virio iz stalka, a na podu

- 99 -

ispod njenog vrata bio je kotao za skupljanje njene krvi. Dok su dvojica poma­gača životinju čvrsto držali priljubljenu uz ležište stalka, mesar bi snažnim i si­gurnim zamahom ruke oštrim nožem presijecao njene vratne arterije. Skupljena krv i iznutrice korištene su kao dodatak u ishrani osuđenika, to su do tada bile jedine obilne bjelančevine do kojih smo mogli doći. Oderavši potom kožu, kozji se je trup presijecao na pola, solio i potom sušio. Tako pripremljeno kozje meso vješalo se na tavan velikog skladišta smještenog u donjem dijelu logora, a ko­rišteno je povremeno u ishrani osuđenika. Hrana se kako sam već ranije naveo sastojala ljeti uglavnom od ječma i svježeg kupusa, a zimi umjesto od svježeg, od kiselog kupusa. Kako je kozje meso visjelo na gredama znatno iznad tla tavana, štakori su na njega nasrnuli uništavajući i zagađujući ga. Trebalo je to hitno su­zbiti. Rješenje je nađeno. Odlučeno je da se za štakore postave otrovni mamci. U tu je svrhu moj nadređeni časnik Petar Komnenić nabavio nekoliko tuba veoma otrovne »Fosfin paste«. Po uputama koje sam dobio iz suhog sam kozjeg buta izrezao omanje kockice u čije sam zareze namazao tu otrovnu supstancu. Na tlu sam potkrovlja na određenim razmacima kredom nacrtao omanje krugove u čiji sam prostor položio po petnaestak tih otrovnih mamaca. Nakon dva dana po­pevši se na tavan imao sam što vidjeti. Na desetke uginulih štakora ležalo je na podu potkrovlja. Nažalost jedan je dio tih štetočina skončao u svojim dupljama iz kojih se danima potom širio nesnosni smrad.

Odlazak u gradić Bileće

U mjestu Bileće uprava K.P.D-a osnovala je trgovinu u kojoj su se prodavali ukra­sni predmeti izrađeni u drvorezbarskoj radionici K.P.D-a. U tu su trgovinu pro­drle štetočine, štakori nanoseći štetu postojećim predmetima. Jednog zimskog dana dobio sam zadaću da odem u tu trgovinu i utvrdim o čemu se radi. U pra­tnji »milicionara« koračao sam po njegovoj naredbi sredinom ceste, gdje su bile veće nakupine snijega koje sam morao prekoračivati. To mi je otežavalo kora­čanje. Moj pratilac »milicionar« budno me motrio i bahato mi je prijetio: »Ako samo mrdneš« i dodirom svog oružja dao mi na znanje što bi tada uslijedilo. Iz dotadašnjeg iskustva znao sam da s takvim g1upanima nema šale, prst na oba­raču bio im je hitar, a pamet kratka. Obavi,vši svoju zadaću vratio sam se u logor odahnuvši od tog »iz1eta pod pratnjom«.

Susret supružnika

U crpnoj stanici za vodu radila su dvojica osuđenika, slobodnjaka, majstor i nje­gov pomoćnik. Majstor je bio oženjen, te mu je u posjetu došla njegova supruga. Tom prilikom uprava K.P.D-a ponijela se prema tome bračnom paru s neuobiča-

- 100 -

jenom naklonošću. Iako je strogo bilo propisano da prilikom posjeta razgovoru između osuđenika i posjetitelja mora biti prisutan »islednik«, u ovom slučaju taj je propis bio zaobiđen, a na naše još veće iznenađenje supružnicima je bilo dopu­šteno da nekoliko dana provedu nesmetano zajedno.

Prekinuta idila

U gradiću Bileće zatvorenici su izgradili niz stambenih zgrada, kao i omanji ho­tel u kojem su stanovali službenici U.D.B.-e uposleni u K.P.D-u. Dio hotela ko­rišten je za smještaj posjetilaca. Kao sobar u tom je hotelu radio mladi osuđenik, Slovenac, kao i mlada osuđenica dovedena iz ženskog K.P.D-a u Stocu. Susreću­ći se svakodnevno prilikom obavljanja poslova među mladim se ljudima rodila obostrana simpatija. Njihovi su susreti bili učestali iz dana u dan, a osjećaji su bujali. Do koje se mjere taj odnos razvio nije mi poznato, no »rukovodioci« su zapazili te osjećaje i nježni je odnos bio grubo prekinut. Mladić je vraćen natrag na radilište, a djevojka je odvedena natrag u Stolac.

Obijesti povlaštenih

Iako su bili osuđenici, životni uvjeti upravitelja (»upravnika«) bolnice i njego­vog pomoćnika bili su više nego dobri: lagani rad, dobra hrana, ugodan smještaj i dopušteni izlazak iz logora na kupanje u Trebišnjici, njima to nije bilo dovoljno. Toj se »gospodi« osuđenicima uza sve pogodnosti koje su uživali prohtjelo još više. Što bi se pučki reklo tražili su »h1jeba nad pogače«. Za vrijeme ljetne jare, dok su ostali osuđenici podnašali paklene muke u užarenom kamenolomu, oni su nesmetano odlazili na obalu djevičanski bistre rijeke Trebišnjice gdje bi se predavali blagodatima kupanja. No, to njima nije bilo dovoljno, već su se odlu­čili na za svaku osudu sramotni čin. Naime, pojedini osuđenici, liječnici i ostalo medicinsko osoblje, koje je bilo raspoređeno na rad u bolnici, ponekad bi prima­lo pošiljke s hranom. Te bi se pošiljke nakon prijema pohranjivale u bolničkoj smočnici. Imajući nesmetani pristup smočnici iz pohranjenih bi jestvina uzimali ono što im se najviše sviđalo i time bi se na kupanju sladili. Nakon stanovitog vremena njihova je krađa osuđeničkih pošiljki otkrivena. Dok bi ostali osuđenici za sličan prijestup bili i te kako strogo kažnjeni tim obijesnim pojedincima nije pala ni vlas s glave. oni ne samo da nisu kažnjeni, već su samo nekoliko mjese­ci nakon toga pušteni kući. Jedina im je kazna, koju ipak nisu mogli izbjeći, bio prezir ostalih poštenih osuđenika. Pitanje je koliko je ta »kazna« uspjela djelova­ti na njihovu jako tvrdu kožu.

- 101 -

Neslomljivi

Izigravati heroja u našim uvjetima života bilo je ravno samoubojstvu. Već sam prethodno naveo kako su osuđenici koji su tvrdokorno ustrajali u svojim stavo­vima bili podvrgavani svim mogućim postupcima mučenja: batinanju, vrijeđa­nju i ponižavanju, nespavanju, dodatnome teškome radu i slično. Jedan od nači­na mučenja bilo je i slanje u samice. Boraveći u samici kažnjenik se zbog vlažnog i zagađenog poda, a nekad i zbog preuskoga prostora, nije mogao ni opružiti već bi se šćućurio u kutu nastojeći barem drijemežom nekako nadoknaditi spavanje. Već sam opisao iznimno sadističko i perverzno ishođivanje »priznanja« koje se sastojalo u tome da se osuđeniku, kojega bi se silom poleglo na pod, krpama umočenim u nečist »kible« začepljivalo nos i usta onemogućujući mu disanje, a da ne spomenem i uranjanje glave u smradnu sadržinu »kible«. U tako opisa­nim mučenjima neki su osuđenici okončali svoj život. No uza sve te okrutne i ubilačke mjere dvojica osuđenika nisu promijenila svoj stav i izdržali su sve te strahote. Prvi je bio Vlado Dapčević, brat tadašnjeg »heroja« tadašnje Jugoslavije Peke Dapčevića, inače bivši pukovnik J.A. Mogu pretpostaviti kojim je sve mu­kama bio izvrgnut. Bilo je dovoljno samo ga letimično pogledati. Njegovo je lice uslijed brojnih ozljeda bilo iznakaženo. Ćeone arkade bile su polomljene, a usne su školjke bile skvrčene uslijed brojnih podljeva krvi. I sam izgled njegovog sa­trtog tijela dao je naslutiti kroz koja je sve mučenja prošao. No bio je neslomljiv. Nije mi ni izdaleka namjera da mu pjevam hvalospjeve, međutim, bez obzira o kome se radi, ako je taj zbog svojih uvjerenja kadar sve to podnijeti, onda moram reći da je to čovjek i te kako čvrste volje. Drugi osuđenik koji je isto tako ustrajao u svom uvjerenju bio je Andrija Bubanj, Goranin, brat Viktora Bubnja tadašnjeg zapovjednika ratnog »vazduhoplovstva«. Uza sve muke i torture on je i dalje za­držao svoje mišljenje i nikakva »uvjeravanja« nisu ga mogla od njega odvratiti. Dolaskom u Bileće imajući u vidu njegove poodmakle godine života svrstan je u tzv. »odloženi stav«. Ćesto sam se s njime susretao i želeći mu pomoći govorio bih mu: ��Andrija, okanite se tog Staljina, mislite na vašu obitelj, vašu suprugu i djecu, njima ste i te kako potreban, nastojte da se njima čim prije povratite«. Sa­slušao bi me, ali ni jednom riječju ni pokretom ne bi dao na znanje da odobrava ono što govorim. Poslije, kada smo ponovno prebačeni na Goli otok, Andrija se iskazao pri postavljanju motorne električne centrale, te je za svoj rad čak dobio i pismeno priznanje uprave K.P.D-a.

Nisam bio informbiroovac

Povremeno bih morao odlaziti »upravniku« K.P.D-a Bileće, da mu iznesem po­jedinosti mog sanitetskog rada. Tijekom jednoga takvog susreta, saslušavši me,

- 102 -

»upravnik« me upitao: »Kako će sad Pero bez tebe?«. To »Pero« odnosilo se na

mog pretpostavljenog časnika Petra Komnenića. »Upravnikovo« pitanje silno me uzbudilo. Uz to što je tako izgovoreno ono značilo da se moj rad uvažavao i cijenio, ono je, što je bilo važnije, dalo naslutiti da predstoji moje puštanje na slobodu. Svoju sam dužnost higijeničara Centra obavljao savjesno i na dobrobit osuđenika, ci da budem iskren, volio sam taj posao. Kako sam tu svoju dužnost obavljao pod nadzorom i u vrlo uskoj suradnji s meni nadređenim časnikom bio sam s njime poslovno i osobno vrlo povezan, tako da se u prvi mah nisam mnogo predao mislima odlaska na slobodu, no nakon nekoliko dana od te nago­vijesti, pretresavši u mislima sve okolnosti koje bi uslijedile kada bih bio pušten, zaključio sam da pošto-poto prije lišavanja slobode trebam moj slučaj izvesti na čistac. Dobro sam upamtio kako su mi istražni organi za vrijeme istrage obećali da će mi se omoguĆiti da iznesem sve pojedinosti u korist svoje obrane, ali mi je to pak bilo uskraćeno. Smatrao sam da je sada povoljna prilika da to učinim. Uskoro sam, onako još uzbuđen od najave mogućnosti da budem pušten na slo­bodu, donio odluku. Zatražio sam prijem kod »upravnika« K.P.D-a. Došavši u njegov ured, na njegov upit što me opet dovodi k njemu, ja sam uzvratio: »Dru­že potpukovniče!«, tako sam ga bio dužan oslovljavati, »Vi me imate namjeru pustiti na slobodu, ali ja vam moram iznijeti ono što me duboko tišti, a to je da ja nikada nisam bio informbiroovac«. »Upravnik« me pozorno saslušao. Dok sam govorio, pratio sam izraze na njegovome licu kako bih otkrio kakav su učinak proizvele moje riječi, no nisam uspio ništa zaključiti. Nijednom mi riječju nije protuslovio. Mirno me saslušao i upitao želim li još nešto reći. Na to sam ja iznio sve što me tištilo i time je moj posljednji susret s njime okončan. Obično bi nakon takva postupka osuđenik bio ocijenjen kao nepopravljiv, kao onaj koji ne pri­znaje svoju krivicu i bio bi podvrgnut daljnjim mjerama »prevaspitanja« »pod bojkotom«, što je moglo imati i posljedice opasne po život. U strepnji očekivao sam što će se sada dogoditi, no nitko mi ni jednom riječju nije ni spominjao, a kamoli spočitavao moj postupak. Naprotiv, svi su se prema meni odnosili kao i do tada. Ne samo da nisam kažnjen »bojkotom«, već sam naprotiv zadržan na dužnosti higijeničara centra.

Jedina stvar koja mi je dala do znanja da je moj razgovor s »upravnikom« bio ozbiljno shvaćen, bio je poziv na razgovor kod pomoćnika »komandanta centra«. Tu dužnost obnašao je osuđenik podrijetlom iz moga kraja, Riječanin Vilko Fiju­man. U razgovoru dao mi je do znanja da mi želi pomoći i zaštititi me od poslje­dica mog čina. Rekao mi je tada: »Znam da si se toliko odalečio od tog IB-a, da ne možeš više shvatiti sve što se u s�ari zbilo«. Iz te sam rečenice shvatio kako je moja tvrdnja da nikad nisam bio IB-ovac bila protumačena. Time je moj slučaj »nepriznavanja presude« bio riješen, međutim od mog puštanja na slobodu više nije moglo biti ni riječi.

- 103 -

PONOVNO GOLI OTOK Ponovno na Goli otok

Početkom godine 1954. prebačeni smo ponovno na Goli otok. Uskotračnom željeznicom dop�emili su nas u grušku luku, a potom brodovima: »lzvor«,

»Punat« i »Zora« na Goli otok. Za ishranu osuđenika tijekom putovanja koristili smo ono suho kozje meso koje smo prethodno prokuhali, a pobrinuli smo se i da uz to svatko dobije komad kruha, a i vode nije nedostajalo. Stigavši ponovno na Goli otok zatekli smo znatno poboljšano stanje od onoga kakvo je bilo godine 1951 . kad smo prvi puta tamo bili dovedeni. Zgrade u koje smo i sada smješteni bile su u svemu iste, samo što je namjesto golih dasaka na kojima smo tada le­žali, sada na ležajima bilo slame, a postojala su i uzglavlja napunjena slamom. U kuhinji su bili štednjaci s kotlovima u kojima se hrana kuhala pomoću pare, proizvedene vatrom u ložištima.

Izgrađeno je čak i prostrano tuš-kupatilo u kojem su se osuđenici barem dva puta mjesečno okupali. Nakon kupanja dobivali su čisto donje rublje. Prije ula­ska u kupatilo svaki je osuđenik temeljito pregled� da na tijelu nema bilo ka­kav znak kožne bolesti ili upale, koju treba suzbiti. Velika je blagodat bila u tome što je temeljito riješena opskrba vodom, koja je sabirana prostranim kamenim slivnicima u velike spremnike. Iako je utrošak vode bio znatan, nje nije nikad nedostajalo. Na brdu povrh logora bila je izgrađena praonica rublja i tri omanje bolničke zgrade u kojima su prema utvrđenoj dijagnozi smještani bolesnici.

Djelatnosti na otoku

Da bi rad osuđenika bio što svrsishodniji, osnovano je poduzeće »Velebit« koje se sastojalo od niza pogona u kojima su zatvorenici izrađivali razne proizvode koji su se potom prodavali na domaćem, ali i na inozemnom tržištu. Najveći je bio pogon vađenja i obradbe mramora. Mukotrpnim radom vadili su zatvoreni­ci iz kamenoloma velike blokove mramora, koji su se potom otpremali u rezali­šte, gdje su posebnim strojem rezani na ploče. U istoj su radionici bili smješteni tokarski strojevi na kojima su tokarenjem, iz mramora izrađivani razni ukrasni predmeti kao npr.: vaze, pepeljare, ukrasne kutije i slično. Tu je bila i radionica u kojoj su se tlačno izrađivale mramorne mozaik-podne ploče, koje su bile tako cijenjene da su čak izvožene na Bliski istok. Jedan od većih pogona bio je pogon za izradu »Jaffa« sanduka, koji su se izvozili u zemlje Bliskog istoka gdje su u njih smještane naranče i ostalo južno voće. U istoj su radionici izrađivani i par­keti za čiju je izradu korišteno bukovo i hrastovo drvo. Na otoku je izgrađena i pilana u kojoj se rezalo drvo dopremano s Velebita. Posebna skupina osuđenika

- 104 -

u velebitskim je šumama sjekla to drvo i žičarom ga prebacivala do Sv. Jurja oda­kle je ono brodovima dopremano u pilanu na Golom otoku. Izgrađeno je i oma­nje remontno brodogradilište, a za opskrbu električnom energijom sagrađena je električna centrala na motorni pogon. Uz sve te opisane djelatnosti na otoku su za potrebe K.P.D-a osnovane: bravarska, krojačka i postolarska radionica.

Ishrana osuđenika

Glavni sastojci hrane osuđenika bili su: krumpir, ječam, grah, ponekad bi do­bivali i nešto goveđeg mesa, međutim opskrba bjelančevinama je bila znatno poboljšana ulovom ribe. Za tu svrhu nabavljena su dva motoma ribarska broda. Osuđenici vješti ribarenju odlazili bi u pratnji ))milicionara« u ribolov i ribe nije manjkalo. Uglavnom se lovila plava riba, srdela koja bi se prženjem pripremala za jelo. Ulovljenom ribom opskrbljivale su se i kuhinje osoblja K.P.O-a i kuhinja ))milicionara«. Na otoku je uspostavljeno i svinjogojstvo, uglavnom za osoblje Golog otoka. Sjećam se da smo samo jednom dobili komad svinjskog mesa, za toliki broj osuđenika više se nije ni moglo očekivati.

Higijena hrane i vode

Higijeni ishrane posvećivala se posebna pozornost. Temeljito se provjeravalo da netko među osobljem kuhinje nije nositeljem nekog crijevnog zaraznog obo­ljenja. Prilikom podjele hrane koja se dijelila u tri obroka dnevno, dio te hrane pohranio bi se u posebnu posudu kao provjerni uzorak, a posuda bi se smještala u za to izrađeni ormarić. Tako se postupalo prilikom podjele svakog obroka. Idućeg dana provjerni uzorci iz prethodnog dana bili bi uklonjeni i zamijenjeni novima. U slučaju izbijanja bilo kakve pojave crijevnog oboljenja ti bi uzorci bili poslani na kemijsku i bakteriološku provjeru. Postupak s pitkom vodom bio je još revnosniji. Svakog tjedna, primjenjujući potrebne sterilitetne mjere, u po­sebnim staklenim bočicama voda se slala u Rijeku na kemijsko i bakteriološko ispitivanje. Meni su uručeni ključevi od poklopaca spremnika za vodu, te sam ih redovno obilazio provjeravajući je li sve u redu. Pranje suđa obavljalo se te­meljito.

Higijena nužnika

U logoru bio je izgrađen prostrani betonski nužnik s nizom čučavaca. O čistoći tog nužnika brinuo se određeni osuđenik, čisteći i premazuj ući ga klornim kre­čom. Na samom ulazu u nužnik bio je postavljen mali limeni spremnik uvijek napunjen kloriranom vodom. U spremnik bila je ugrađena slavina iz koje bi

- 105 -

pritiskom dugmeta isticala ta klorirana voda. Svaki je osuđenik nakon izvršene male ili velike nužde prilikom izlaska iz nužnika, morao pritisnuti to dugme i obje ruke oprati tom tečnošću kako bi se spriječio svaki vid prijenosa zaraze. Na obavljanje tog postupka budno je pazio osuđenik koji se brinuo o čistoći za­hoda. U slučaju da je netko namjerno izbjegao taj postupak, on bi ga prisilio da to obavi. I na radilištima otoka primjenjivale su se potpuno iste mjere prilikom obavljanja fizioloških potreba.

Pekamica

Uz kuhinju bila je pekamica u kojoj se pekao kruh za potrebe ishrane upravnog osoblja, »milicionara« i osuđenika. Kao gorivo za krušne peći korišteni su drveni otpatci iz otočke pilane. Doprema tih otpadaka obavljala se malim teretnjakom ruske izrade, po licenci "Ford" . Taj je teretnjak svakodnevno prevozio uz gorivo i sve ostale potrepštine. Poskakujući po onom strmom i kamenitom putu uvijek je bez zastoja stizao u logor. Ispravnost vozila spadala je u nadležnost mehani­čara, kao i vještog vozača.

Sanitetska uprava

»Upravnik« saniteta na otoku bio je moj nekadašnji stariji kolega sa studija me­dicine, a sada doktor medicine, major U.D.B.-e Dimče Kepecki. Iako smo se oda­vno znali, ja nisam s njime takoreći nikad prozborio ni riječi. Naše općenje sa­stojalo se uglavnom iz ponekad meni postavljenih pitanja iz struke i od mojih odgovora. Taj je časnik prema meni uvijek zauzimao nadmeni i nepristupačni stav, što mene nije ni malo smetalo, naprotiv, nisam ni malo bio sklon da s njime razgovaram. Jedna mi je zgoda ostala u sjećanju. Još dok smo boravili u K.P.D­u Bileće, on mi je jednom kad smo se susreli, ne znam što mu je bilo, rekao: » Spadoni nije izmijenio svoje mišljenje«. Ništa mu nisam na to uzvratio, ali je po mom izrazu lica mogao zaključiti da me njegove riječi nisu ni malo kosnule, naprotiv, smatrajući ih potpuno neosnovanim ostao sam ravnodušan.

»Osuđenička samouprava«

Već za moga prvog boravka na Golome otoku godine 1951. uspostavljena je » osuđenička samouprava«. Isti je sastav te » samouprave« prešao iz K.P.D-a Bi­leće sada na Goli otok, a njega su činili: » komandant« Centra, pomoćnik za poli­tički i kulturni rad i » rukovodioc« radova. Ti su osuđenici sada bili smješteni u prostoriji izgrađenoj do same pozornice. Iako sam bio higijeničar centra, nikada nisam bio smatran pripadnikom tog užeg » rukovodstva«. Ja sam čitavog dana obavljajući svoju dužnost boravio na terenu, samo bi noću dolazio na spavanje

- 106 -

u jednu od zgrada s ostalim osuđenicima. Nadređen mi je bio onaj isti sanitet­ski časnik Petar Komnenić koji je iz Bileće premješten na Goli otok. Uz njegove upute i potporu koju mi je pružao, higijensko tehnička zaštita bila je uspješno provođena. on mi je omogućio i da se u službene svrhe služim i razglasnom postajom.

» Ekonomija«

Na dijelu otoka Raba koji je nasuprot Golog otoka predjel je zvan Lopar. To je kraj koji obiluje veoma plodnom zemljom i brojnim izvorima pitke vode, koji su naročito izdašni u proljeće i početkom ljeta kada se otapaju snijeg i led na Velebi­tu. Na jednom dijelu tog plodnog zemljišta osnovana je »Ekonomija«, na kojoj su se za potrebe K.P.D-a Goli otok uzgajala potrebne količine povrća. Na Ekonomiji radili su osuđenici - slobodnjaci. Tu i tamo nadzorirao bi se njihov rad i pro­vjeravalo njihovo brojno stanje. Obala Lopara obilovala je i znatnom količinom kvalitetnog morskog pijeska, kojega je tada vadila određena skupina osuđenika. Nakon utovara na brod, taj se pijesak odvozio na brojna radilišta u zemlji. Sada je na obali tog čarobnog predjela veliki hotelski kompleks zvani »Zlatni rat«.

Suzbijanje epidemije

Jedna skupina naših osuđenika radila je na dionici jadranske autoceste, nedale­ko Senja. Radove je izvodilo tadašnje poduzeće »Asfalt«. Skupina osuđenika do­dijeljena je tome poduzeću a ono se brinulo o njihovome smještaju i ishrani. Na tome radilištu nažalost nisu ni izdaleka bile poduzete dostatne higijenske mjere, pa je kao posljedica toga nemara izbila epidemija paratifusa. Nakon što je o tome izvijeŠĆena, sanitetska je uprava K.P.D-a Golog otoka hitno poduzela mjere za

suzbijanje epidemije. Na radilište je upućen liječnik, osuđenik Božović, koji je odmah oboljele poslao u bolnicu na Golom otoku. Idućeg dana upućen sam i ja s potrebnom opremom i materijalom za sanaciju stanja na radilištu. Stigavši na radilište, odmah smo temeljito dezinficirali drvenu baraku u kojoj su boravili osuđenici. Čitavu smo je, počev od stropa, zidova, »prični« pa do poda, prema­zali otopinom lizola. Potom sam krenuo u kuhinju. Tu sam vidio ono što nikada više sigurno ne ću vidjeti. U toj je jadnoj stješnjenoj prostoriji bilo toliko muha da sam se kroz njih jedva kretao. Gotovo su me zaslijepile, nasrčući u rojevima na moje lice. Posebnom sam štrcaljkom prostoriju s muhama poprskao naftom u kojoj je bila otopljena znatna količina D.D.T. praška. Bio sam donio sa sobom de­setak litara te djelotvorne tekućine. Nakon prskanja hrpe usmrćenih muha leža­le su na podu, samo bi još poneka slabim zujanjem odavala posljednje znakove

- 107 -

života. Uklonivši muhe prionuli smo daljnjim mjerama. Zidove kuhinje, koji su bili potpuno crni od izmeta muha, temeljito smo očistili i okrečili, a potom smo pozornost posvetili dovozu i otpremi hrane. Iznenadio nas je nehigijenski način na koji se ta doprema do tad obavljala. Komadi goveđeg mesa dovozili su se bez ikakve ambalaže, jednostavno su bili bačeni na pod sanduka teretnog vozila. Nije bilo bolje ni s načinom dopreme ostalih namirnica. Jedino se kruh dovozio u nekim, za tu svrhu neprikladnim i nepokrivenim, sanducima. Način dopre­me iz temelja smo izmijenili. Meso se od tada moralo dovoziti u za tu svrhu izrađenom sanduku, omotano u čistu bijelu plahtu, a isti je način određen i za dovoz kruha i ostalih namirnica. Nakon tih poduzetih mjera zdravstveno stanje radnika, na tom radilištu, potpuno se promijenilo. Nakon nekoliko dana što smo ih proveli na tome gradilištu, uvjerivši se da je sve u redu, vratili smo se na Goli otok. Za svo to vrijeme odsustva s Golog otoka, kao ni pri polasku ni povratku, nisam imao »mi1icijsku« pratnju, nego sam još pri vraćanju na Goli otok sa so­bom vodio trojicu osuđenika koji su mi povjereni da ih tamo dovedem.

Pregled pošiljaka s hranom

Nakon ponovnoga dolaska na Goli otok mnogi su osuđenici češće počeli primati pakete s hranom. Dobar dio tih paketa donosili bi osuđenicima posjetitelji: su­pruge, roditelji, rođaci. Radi provjere kakvoće tih namirnica, dodijeljena mi je du­žnost da sadržaj svakog paketa temeljito pregledam i da svaku namirnicu, koja je imalo sumnjive kakvoće, odstranim. Postupajući u skladu s tom zadaćom ja sam sumnjive namirnice odvajao i potom uklanjao, a posebno sam bio oprezan s mesnim konzervama. Kada bi mi se neki od osuđenika na moj postupak požalio, rekao bih mu otprilike sljedeće: »Ja želim ukloniti svaku opasnost koja ti prijeti od te pokvarene namirnice, a pogotovo želim da se živ i zdrav vratiš svojim ro­diteljima ili ženi i djeci«. Uglavnom bi me saslušali, a koliko mi se činilo vjerovali su da im želim sve najbolje.

Novi došljaci

Tijekom godine 1954. i dalje su na Goli otok stizali novi osuđenici. Naravno da je tada, poslije Staljinove smrti, ))lov na vještice«, odnosno na IB-ovce, jenjao. Ti novi osuđenici suđeni su uglavnom za druge političke prijestupe. Njihov dola­zak bio je gotovo neprimjetan, jer bi dolazili u malom broju. Koliko sam imao prilike zapaziti, prema njima se nisu poduzimale do tad uobičajene prisilne mje­re. Svi oni, i jedni i drugi, kad bi nakon izdržane kazne ili oprosta bili pušteni na slobodu, nisu ni jednog časa bili lišeni provjere svoga ponašanja. Oči i uši D.D.B.-e budno su ih nadzirale. Neki od njih zanijevši se u ))prijatnom« bi razgo-

- 108 -

voru s kakvim »znancem«, ne pomislivši na posljedice, izgovorili nešto, znala je to biti i samo jedna riječ, što bi ih ponovno koštalo slobode. Bez ikakve bi ih samilosti, poglavito one nekad suđene zbog lB-a, ponovno sudili i povratak na Goli otok bio je neminovan. Dakle te godine 1954. i dalje su se na pojedine osu­đenike primjenjivale one teške mjere prisile, dakako, ipak u nešto blažoj mjeri.

Istraga »Pod ćebetom«

Među inima zadržao se i vid »istrage pod ćebetom«. Bilo koja poruka ili upo­zorenje da je iskrslo nešto što U.D.B-a nije saznala, a što je po njenom zaključku bilo »važno«, dovodili su do primjene tog postupka. Uz postupke mučenja što sam ih opisao, bilo je i drugih postupaka koje mi nismo bili u mogućnosti sa­znati, jer su se oni odvijali u tajnovitosti. Slučajno sam saznao za slučaj osuđe­nika, doktora Milutinovića koji je nakon našeg povratka na Goli otok stavljen pod taj vid dopunske istrage. Doktor Milutinović bio je svojevrstan medicinski stručnjak internista koji je ovdje požrtvovno i savjesno obavljao svoju liječničku dužnost. Navodno se naknadno doznalo )mešto« iz vremena trajanja Drugoga svjetskoga rata, a što mu je pripisano u zlo. Bilo je to u vrijeme kad je u Srbiji vladao Nedićev kvislinški režim, čiju je strahovladu provodila zločinačka ))Spe­cijalna policija«. Od doktora Milutinovića tražilo se da razjasni neke okolnosti koje su ga na neki način dovodile u odnos s tom Nedićevom policijom. on je to nakon stanovitog vremena provedenog ))pod ćebetom« priznao i potom se vra­tio ponovno na rad u osuđeničku bolnicu.

»Nisi dostojan«

Ljeti te godine 1954., uslijed prejakog izlaganja sunčevim zrakama, obolio sam. Utvrđena mi je povišena sedimentacija praćena visokom tjelesnom temperatu­rom, te sam smješten na interni odjel osuđeničke bolnice. U istoj bolničkoj pro­storiji na ležaju pored mene ležao je bolesnik koji je prije lišenja slobode bio vr­hovni tužitelj tadašnje J .A., a u krevetu do njega bio je smješten osuđenik Jelaska. Jednog je dana u tu prostoriju ušao Svetislav Stefanović, zvan ))Ćaće«, pomoćnik tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Aleksandra Rankovića. Svrha njegovog dolaska bila je da obiđe svog znanca, a vjerojatno i ratnog druga, navedenog biv­šeg vrhovnog tužitelja J.A. U toku razgovora koji je vođen između njih dvojice nastao je kratki predah. Iskoristivši taj tren, Jelaska, kojeg je Stefanović otprije poznavao, a kojemu sada nije obratio ni najmanju pozornost, obratio mu se kra­tkom molbom koja je glasila: ))Molim vas, pozdravite mi druga Mošu!«. Moša Pijade bio je tadašnji član c.K.J-e, a Jelaska se s njime znao još iz predratnih dana. Tadašnje partijsko rukovodstvo Dalmacije razišlo se u nekim gledištima

- 109 -

s tadašnjim CK.J-e, te su Dalmatinci kao revizionisti udaljeni iz partije. Jedan

od tih »revizionista« bio je i Jelaska. Iako su njihove postavke bile opravdane,

iako je Jelaska za vrijeme rata dao svoj doprinos u antifašističkoj borbi, suprosta­vljanje liniji CK.J-e i tadašnjem sekretaru K.P.J-e Titu nije mu nikad oprošteno. Među prvima koji su se našli na Golom otoku bili su i nekadašnji »revizionisti«, a među njima i Jelaska. Tek sada, kada je čuo Jelaskinu molbu, Stefanović se udostojio osvrnuti na njega i pritom mu je dobacio: »Zar ti misliš da si dosto­jan uputiti pozdrav drugu Moši?«. Jadni se Jelaska saslušavši taj ponižavajući

odgovor, sav snuždio i nije više izgovorio ni jednu riječ. U sebi sam oštro osudio Stefanovićev postupak, a sa sažaljenjem sam gledao Jelasku.

Pohod časnika U.D.B-e

Nakon nekoliko dana provedenih na liječenju u bolnici zdravstveno mi se sta­

nje znatno poboljšalo te sam otpušten iz bolnice i nastavio obavljati svoj posao higijeničara. U to je vrijeme u obilazak K.P.B-a stigla skupina časnika U.D.B-e iz Rijeke, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, zbog uvida u stanje i prilike živo­ta i rada osuđenika. U toj je skupini bio i moj mještanin Josip Felker. Ugledavši me prijazno mi se nasmiješio i pružio mi ruku na pozdrav. Prisutni su časnici začuđeno šuteći promatali njegov postupak, koji ih je čini se iznenadio. Shvatio sam da mi je on tim činom, poznajući me od prije, dao na znanje da cijeni moje ljudske vrline. Taj je njegov čin izazvao u meni stanoviti osjećaj zahvalnosti. Bilo bi mi veoma žao kad bih doznao da mu je tko od njegovih pretpostavljenih to spočitnuo.

Pogibeljno kupanje

Na uzvisini iznad bolničkih zgrada bila su izgrađena dva spremnika. Jedan je bio za pitku vodu kojom su se snabdijevale bolničke zgrade i taj je bio pokriven

i osiguran lokotom, a drugi je bio za morsku vodu kojom su se ispirale sanitarije u bolnici i bio je nepokriven. I pitka i morska voda dovodile su se u spremni­ke crpkama koje su bile smještene u crpnoj stanici na obali. Spremnici su imali oblik kocke čiji su bridovi iznosili tri metra dužine. U zidu svakog spremnika bila je ugrađena električna instalacija koja je u času kad bi razina vode dostigla potrebnu razinu svjetlosnim znakom upozoravala osoblje crpne stanice da je spremnik dovoljno napunjen.

Jednog izrazito vrućeg ljetnog dana obilazio sam te spremnike provjeravajući je li sve u redu. Obavivši pregled, zaustavio sam se na ivici otvorenog spremni­

ka morske vode. Razina vode je u tom času u spremniku bila na oko metar i pol iznad njegova dna. U isto vrijeme uključena je crpka na obali i morska je voda počela puniti spremnik. Videći da se spremnik puni, a izmoren nesnosnom lje-

- 110 -

tnom žegom brzopleto sam odlučio skočiti u vodu i osvježiti se. Zaključio sam da će se spremnik ubrzo napuniti i da ću moći lako izaći iz njega. No to je bio ra­čun bez krčmara. Skočivši u vodu ja sam se osvježio, no priticanje morske vode je prestalo, razina vode popela se svega za svojih tridesetak centimetara, a do vrha spremnika preostalo je još preko metra visine. Moj se boravak u spremniku odužio. Plivajući u stješnjenom prostoru očekivao sam nastavak crpnje, no to nije uslijedilo. Zabrinuo sam se kako ću izaći iz spremnika jer se po njegovim glatkim zidovima nisam mogao popeti. Pogled mi je pao na električni uređaj za

signalizaciju. Jedini je način bio da se popnem po njemu, drugog izlaza nisam imao. Po glavi mi se vrzmala bojazan da me ne pogodi strujni udar koji bi u vodi značio neminovnu smrt. Uz to bila je tu i druga bojazan, dokle ću moći to pli­vanje izdržati. Može potrajati i danima, a da se razina vode ne podigne. Donio sam odluku da ću se pokušati popesti po električnoj instalaciji. Grčevito sam se uhvatio za željezni okvir u kojem su bile ugrađene signalne elektrode i povećim se naporom popeh na vrh spremnika. Tek tada sam shvatio kojoj sam se životnoj opasnosti brzopleto izložio, no na sreću sve je dobro završilo.

Odlazak u Bakar

Koncem ljeta te davne 1954. dobio sam nalog da otputujem u Bakar i da u »mili­cijskoj« kuhinji u kojoj su se pojavili žohari obavim dezinsekciju. Otputovao sam motornim brodom »Izvor« ponijevši sa sobom sve potrepštine za obavljanje te zadaće. Pregledao sam stanje u toj kuhinji i uvjerio se da se u njoj zbilja namnožio veliki broj tih nametnika, koji su zagađivali prostoriju i živežne namirnice. Za nji­hovo uništenje upotrijebio sam već prije spominjanu emulziju nafte i D.D.T. pra­ška. Nekoliko sam dana, u vremenu koje mi je određeno, prskao tom tekućinom i uspjeh nije izostao, žohari su uništeni. Za vrijeme obavljanja tog posla stanovao sam u nastambi smještenoj u bakarskom pristaništu zajedno· s osuđenicima slo­bodnjacima koji su utovarivali i istovarivali robu za potrebe K.P.D-a Goli otok i poduzeća "Velebit" . Za čitavo to vrijeme mi smo se slobodno kretali obavljajući svoj posao. Nakon obavljenoga zadatka vratio sam se brodom na Goli otok.

Tragičan događaj

Prošlo je godinu dana od Staljinove smrti. Postupno su se smirivale napetosti između tadašnje S.F.R.J-e i zemalja Varšavskog ugovora. Te su se promjene odražavale i na prilike u samom K.P.D-u Goli otok. Poboljšana je ishrana osuđe­nika, pogotovo djelomičnim udjelom poduzeća "Velebit" u snošenju troškova prehrane. Učestali su posjeti osuđenicima. Sretali su se nakon dugog vremena

roditelji sa sinovima, žene s muževima i djeca s očevima. Mnoga su od te djece sada prvi puta ugledala svog oca, jer su u vrijeme očevog lišavanja slobode bi1a

- 111 - '

tek rođena, a neka su se potom rodila. Susret i razgovori obavljani su po po­stojećim propisima, uvijek u prisustvu »islednika«. Na te su dužnosti sada, već bili postavljeni mladi školovani kadrovi, čije je ophođenje prema posjetiteljima i osuđenicima bilo obazrivo. Te radostne susrete poremetio je tragični događaj koji se je tih dana zbio. Vodeći sobom malu djevojčicu, staru tek nekoliko godi­na hitala je njena majka u susret radosnom sastanku. Brod je plovio sjekući mir­nu površinu bistrog mora. Uskovitlana pjenušava brazda privukla je pozornost djevojčice. Naslonivši se na ogradu krmenog dijela plovila promatrala je usko­vitlanu morsku vodu. Zureći u tu omam1jujuću ljepotu, djevojčici se poreme­tio osjećaj ravnoteže i ona se strmoglavila preko krmene ograde u uskovitlanu vodu. Svi pokušaji da je se spasi ostali su uzaludni. Taj nemili događaj sve nas je potresao, dijelili smo osjećaj tuge s jadnim roditeljima.

Posjet mojih roditelja

Moja me majka bila posjetila godine 1952. u Bileći gdje sam izdržavao kaznu. Samo su majke kadre da podnesu sve napore za svoju djecu. Majčino je srce pro­žeto dubokom ljubavlju koju nikada nećemo biti kadri u potpunosti uzvratiti.

Početkom jeseni te 1954. posjetili su me moji roditelji. S njima sam razgova­rao u prisustvu »islednika«. U toku razgovora moj mi je otac spočitnuo razloge zbog kojih sam lišen slobode. Čuvši njegovu primjedbu moj mu se »islednik« obratio riječima: »Nemojte ga koriti, bilo je i većih· glava koje su pogriješile«. sa zahvalnošću sam pogledao »islednika«.

Zimnica štakora

Bila je jesen. U maloj morskoj uvali, na domak samih zgrada K.P.D-a bio je izgra­đen mali drveni gat uz kojeg su pristajali omanji brodovi dovozeći i odvozeći potrebne stvari i razne potrepštine. Nasuprot tog gata u istoj je uvali bilo sagra­đeno skladište živežnih namimica. Meni je između ostalog naređeno da oba­vim higijenski nadzor smještaja i kakvoće tih namimica. Na gatu je bila velika drvena kaca puna šljiva namijenjenih pečenju rakije za potrebe osoblja K.P.D-a. Prilikom obilaska skladišta pregledavajući temeljito pohranjene namirnice, do­dirnuo sam jednu vreću šećera, koja je pod dodirom pukla po sredini. Ruka mi je upala u udubinu te vreće. Iznenađen tim uleknućem temeljito sam pregledao vreću. Nakon što sam je potpuno rasporio otkrio sam da je progrižena sa stra­žnje strane i da je u sredini vreće u šećeru bila iskopana omanja udubina u kojoj na moje iznenađenje bijahu pohranjene svježe šljive, već temeljito uvaljane u . šećer. Bile su to šljive iz one kace smještene na gatu preko puta skladišta. Štakori

- 112 -

su ih pohranili u tu vreću, spremajući si na taj način svoju zimnicu. Razdaljina

koju su štakori morali prijeći iznosila je osamdesetak metara. Nikada do tad ni­

sam čuo da štakori prave zimnicu.

Najava puštanja na slobodu

Povjerenje koje mi je ukazano prilikom odlaska na radilište pokraj Senja i u Ba­

kar, kada sam bez ikakve pratnje radio i boravio u tim mjestima, dalo mi je na­

slutiti da je to bio jedan vid provjere za donošenje odluke o mojem puštanju na

slobodu.

Bližio se konac godine 1954. Među osuđenicima rasla je napetost zbog mo­gućnosti da pojedini od njih budu pomilovani. Mnogi su u toj nadi iščekivali

najveći »praznik« tadašnje države: 29. studenoga, odnosno kako smo ga onda

morali zvati, »29. novembar - Dan Republike Jugoslavije«. Na taj se dan osuđe­

nicima priopćivalo tko će, na temelju odluke Komisije za pomilovanje, tadašnjeg

Izvršnog vijeća S.F.R.J. biti pušten na slobodu. Odluka o oslobađanju od daljnjeg izdržavanja kazne i o puštanju na slobodu, odnosila se na dvije skupine osuđe­

nika. Jednu su činili osuđenici za koje je donesena odluka o uvjetnom puštanju

na slobodu, tj. preostali dio kazne im se ukida uz uvjet da svojim »ispravnim« ponašanjem na slobodi to opravdaju, dok su drugu činili osuđenici kojima je

potpuno oprošten preostali dio kazne i vraćena su im sva do tad uskraćena gra­

đanska prava.

Uoči tog praznika sazvao bi se skup svih osuđenika koji bi se skupili na pro­

storu ispred pozornice gdje su nabijeni jedan do drugog napeto očekivali čita­

nje imena pomilovanih. Na pozornicu bi se popeo »upravnik« K.P.D-a s arkom papira u ruci. Nastao bi potpuni muk. Svi bi se pretvorili u veliko uho. Svaki je

od njih priželjkivao da bude pročitano i njegovo ime i da iziđe na toliko željnu

slobodu.

»Upravnik« bi u pravilu čitanje započimao riječima: »Odlukom Komisije za

pomilovanje pod tim i tim se uvjetima na slobodu puštaju slijedeći osuđenici: . . . «

Abecednim redom čitao je imena pomilovanih. Na licu svakog čije je ime

pročitano odrazila se velika radost. Pozorno sam slušao redoslijed pročitanih

imena. Bližio se abecedni red mog prezimena. Konačno sam začuo i svoje ime

i prezime izgovoreno iz ustiju »upravnika«. Nije potrebno naglašavati koliko

me obuzeo osjećaj radosti i koliko sam bio uzbuđen. Nakon prvog zanosa po­

čeo sam razmišljati o onome što me čeka nakon izlaska iz zatvora. Počeo sam se

pitati što ću raditi, kako će me dočekati moja okolina, što ću im reći i kako ću

im objasniti zbog čega sam osuđen? Po glavi su mi se vrzmala mnoga pitanja,

- 113 -

zahvatili su me neki čudan nemir i uzbuđenost od koje u početku nisam mogao

ni zaspati.

Riječi koje pamtim

Tri sam godine obavljao dužnost higijeničara centra. Kroz svo to vrijeme bio mi je nadređen sanitetski časnik Petar Komnenić. Uz njegovu pomoć i savjete uspje­

šno sam obavljao postavljene zadaće, a eto, ja sada odlazim i naša suradnja pre­

staje. Možda zvuči čudno, ali sada kad više nije bilo dvojbe u moje puštanje na

slobodu, uz svu radost, u jednu mi je ruku bilo pomalo žao što više ne ću surađi­

vati s tim dobrim čovjekom, koji se uvijek prema meni odnosio pažljivo i obazri­

vo. Kad je saznao da odlazim, obratio mi se riječima: »Slavko, ti odlaziš. Osuđe­

nici bi ti za brigu i pomoć koju si im pružao trebali podići spomenik!«. Znao sam

da je iskren pa su me njegove riječi posebno dirnule, a bilo mi je i drago njegovo

priznanje da sam udovoljio svojoj dužnosti i da je moj rad bio cijenjen.

Uoči odlaska

Već je prethodno u krojačkoj radionici bila sašivena odjeća, a u obućarskoj izra­

đene i cipele za sve nas koji odlazimo. Uz tu novu odjeću i obuću izrađen je za

svakog od nas drveni kofer. Uz to uručen nam je iznos od 1150 dinara za po- ­dmirenje putnih troškova i za ostale potrepštine . . Primivši taj novac nekoliko

nestrpljivaca nije moglo sačekati da svoju radost iskažu na miran i pristojan na­

čin, već su se u hotelu smještenom na glavnom pristaništu Golog otoka, toliko

predali uživanju alkoholnih pića, da su izgubili svako dostojanstvo.

Odlazak na slobodu

Došao je i čas odlaska. Pet godina i trideset i osam dana, provedenih na Go­

lim Otocima i ostalim istovjetnim K.P.D-ima, napokon je bilo iza mene. Motorni

brod »lzvor« primio je neobične putnike, ljude koji se nakon dugog izbivanja

iz svojih domova vraćaju, ali koji na neki način ponovno odlaze u neizvjesnost.

Plovidba brodom bila je kratka, uskoro smo pristali na putničkoj obali riječke

luke. Silazeći s broda nisam zapazio da smo pobudili neku pozornost građana

koji su tuda prolazili. Nakon kraćih pozdrava razišli smo se svatko u svome

smjeru. Toliko smo godina proveli zajedno pod najtežim okolnostima, a sada se

zauvijek rastajemo. S mnogima se više nikada neću sresti.

U skupini nas oslobođeUka bio je moj školski i ratni drug Josip Ercegović.

Obojica smo iz istog rodnog mjesta s Trsata. Bio je već suton. Svratili smo u stan

- 114 ,.

njegove sestre u središtu grada, a zatim smo nakon kraćeg razgovora pohitali na Trsat. Uspinjući se trsatskim stubama u sebi smo obnavljali brojne uspomene iz djetinjstva i minulih dana kada smo svakodnevno njima hodali. Uzbuđeni hitali smo u susret svojim roditeljima.

Stigavši kući prvo sam ugledao i zagrlio svoju majku. Nakon prvih radosti pojavila su se i prva pitanja o tome kako i što započeti u tim još uvijek teškim po­ratnim vremenima punim neimaštine. Ta je briga izbijala iz majčina pogleda. Za nastavak studija medicine nisam imao mogućnosti. Uzevši u obzir sve okolnosti došao sam do zaključka da je najbolje zaposliti se i nastaviti mimo živjeti u svom mjestu. Dva mjeseca nakon izlaska iz zatvora uspio sam se zaposliti tt tadašnjem poduzeću »Svjetlost«, koje se poslije udružilo u poduzeće »Rade Končar« i tako zbrinut, osnovao sam obitelj. Na radu u toj tvornici dočekao sam godine 1991. i umirovljenje. Sredinom godine 1999. pokrenuo sam postupak za reviziju sud- ,

skog postupka kojim me je tadašnji vojni sud V. vojne oblasti u Zagrebu osudio na 10 godina lišenja slobode. U svom zahtjevu molio sam sudske organe da svo­jom odlukom ponište nametnute mi lažne optužbe kojima me se htjelo dovesti u vezu s Rezolucijom lB-a.

Dana 22. prosinca godine 1999. u Županijskom sudu u Zagrebu održana je rasprava na kojoj je donijeta odluka da se presuda vojnog suda kao lažna i sra­motna u cijelosti po�tava.

Ni jednog časa ne dvojim o ispravnosti svojih postupaka zbog kojih me je komunistički režim lišio slobode. Braneći prvo svog ·druga koga su namjeravali neosnovano satrti, a potom uzevši u obranu svoj hrvatski narod kojem su pri­jetili likvidacijom imao sam na umu da je ono što sam učinio bila moja neospo­riva dužnost. Da nisam postupio tako, smatrao bih da sam postupao suprotno svojim uvjerenjima, čime bih trajno opteretio svoju savjest. Unatoč tome što sam tolike godine proveo u zatvoru, veliko mi olakšanje pruža uvjerenje da sam sve to podnio ne okaljavši svoj lik čovjeka i da sam svim svojim bićem koliko god sam bio u mogućnosti pomagao svojim supatnicima.

- 115 -

DODATCI

SJEĆANJA IZ VREMENA PRIJE UHIĆENJA

Nagrada zločincu

Urnojem mjestu Trsatu živio je mladić Ivan Lipovšek. Nakon što su područje zaposjeli Talijani, on se s još nekolicinom domaćih izdajnika stavio u slu­

žbu zloglasne fašističke policije O.V.R-e. U svom izdajničkom radu bio je veoma revnostan, nastojeći svim silama da okupatoru preda što više naših ilegalaca. Vodeći tu zločinačku policiju uhićivao je naše domoljube, a često bi i prisustvo­vao njihovom strijeljanju. Moj je susjed Franjo Blažević bio istaknuti antifašista, a da izbjegne uhićenje živio je u ilegali. U blizini svoje kuće u povećoj »gromači« iskopao si je tajno skrovište u kojem je najčešće noću boravio. Pokušaji fašističke policije da ga uhite bili su uzaludni. Franjo je vješto izbjegavao svako iznenađe­nje. Lipovšek je svim silama nastojao da ga pronađe. Pošto je stanovao u zgradi iz koje je mogao promatrati kuću ilegalca, on se čak penjao u potkrovlje, podizao bi krovno okno i danima motrio kretanje našeg ilegalca. Utvrdivši gdje mu je skrovište, Lipovšek je pozvao fašističku policiju koja ga je zaskočila. Iznenađe­ni Blažević pokušao se spasiti bijegom. Te noći, 13. srpnja 1942. prenuli su me iz sna pucnjevi iz strojnice praćeni brojnim povicima. Ujutro smo saznali da je naš mještanin Franjo Blažević ubijen. Od mog susjeda Josipa Felkera poslije sam saznao kako se to ubojstvo odigralo. Te je noći Lipovšek vodeći fašiste u predjel gdje je boravio Blažević, naišao na jednu djevojku, Blaževićevu susjedu koja je stajala ispred svoje kuće. Ugledavši je Lipovšek ju je udario nogom uz povik: »Marš u kuću!«, što je jadna djevojka i uradila. Zatim je uslijedilo opkoljavanje Blaževića i njegovo ubojstvo. Ujutro kad smo došli na mjesto tragičnog doga­đaja, ugledali smo na livadi gdje je ubijen obilje još svježe krvi. Da bi izbjegao pravednu kaznu Lipovšek je nakon završetka rata pobjegao u Italiju, a zatim se skrasio u Švedskoj. Nisam nikada saznao jesu li tadašnje vlasti pokušale tražiti njegovo izručenje.

Jaki potres razorio je godine 1963. Skoplje. Sa svih strana stizala je pomoć. U pružanje pomoći uključio se i Ivan Lipovšek, te je za uzvrat od tadašnjih jugo­slavenskih političkih djelatnika uz posredovanje tadašnje jugoslavenske amba­sade u Stockholmu dobio oprost za svoja nedjela. Nisam mogao vjerovati svo­jim očima ugledavši ga godine 1966. ispred svoje kuće. Otišao sam kod susjeda »milicionara« i upozorio ga da je došljak ratni zločinac i ispričao mu što se de-

- 119 -

silo. » Milicionar« je preda mnom telefonski nazvao tadašnji S.U.P. (Sekretarijat unutrašnjih poslova) Telefonom mu je rečeno da tom Lipovšeku »ovdje prijeti opasnost, te mu treba osigurati potrebnu zaštitu«. Po svoj prilici netko se već unaprijed pobrinuo da se tome čovjeku ništa ne dogodi čim je »milicionar« na takav način postupio. Već idućeg dana Lipovšek je, namjesto da bude uhićen kao ratni zločinac, dobio dva tjelohranitelja: Anta Malovasa i Slavka Šikića, obo­jicu službenika U.D.B-e. U pratnji te dvojice tjelohranitelja Lipovšek je vođen kod pojedinih mještana želeći im se dodvoriti, ne bi li ublažio njihovo mišljenje o sebi. Mještani su ga s prjezirom odbijali ne želeći s njim imati posla, a došavši k jednom kojeg je za vrijeme rata dolazio uhititi, ali je ovaj to na sreću izbjegao, čuvši od njegovih tjelohranitelja tko ga traži, rekao je: »Zar me je došao ponovno uhititi?«. Da bi stvar bila ljepša prilikom nekog provoda sva su trojica, Lipovšek i oba tjelohranitelja, doživjela prometni udes, te je jedan tjelohranitelj proveo duže vremena na liječenju. Za vrijeme pogreba Lipovšekove majke, jedna moja mještanka koja je bila na pogrebu, ne mogavši se suzdržati povikala je: »Ti si ubio moju majku!«, na što se on počeo opravdavati. Tadašnji organi U.D.B-e poveli su na zahtjev mještana "kakvu, takvu" istragu i ispitavši tada još žive grobare o ulozi koju je imao Lipovšek prilikom strijeljanja naših domoljuba, te kad su čuli da on nije pucao, već da je »samo bio prisutan« strijeljanju, »istraga« je okončana. Neshvatljive li odluke, izvršitelj naređenja koji po naredbi izvršava ubilački čin je kriv, a zločinac koji je žrtvu doveo u položaj da bude strijeljana, nevin je. Da bi stvar bila još ljepša Lipovšek je dobio na dar besplatno petnaesto­dnevno odmaranje na Ohridskome jezeru.

U mojem mjestu živio je župnik Martin Bubanj koji je mnogim našim mje­štanima pomagao materijalno i pružao im zaštitu. Znam slučaj kada je jednog našeg mještanina, koji je nakon kapitulacije kraljevine Jugoslavije dospio u nje­mačko zarobljeništvo, uspio spasiti izdavši mu preinačeni krsni list koji mu je omogućio da bude pušten iz zarobljeništva. Taj je dobri čovjek uza sva ta njego­va dobra djela godine 1945. nakon završetka rata strijeljan. Kako se je odigralo njegovo ubojstvo pričao mi je sada već pokojni sin čuvenog doktora Franje Kre­snika koji je tri puta dovođen kraj jame u Kostreni nad kojom su vršena strijelja­nja. Župnika, pričao mi je očevidac, vodili su na mjesto strijeljanja povezanog uz jednu mladu ženu, izrugujući mu se pritom riječima: »Evo ti, pope, žene«. Kada je poslije sestra strijeljanog župnika pronašla u njegovoj ostavštini pismene do­kaze o njegovoj humanoj djelatnosti i predočila ih nadležnim vlastima, morala se zadovoljiti njihovim obrazloženjem koje je glasilo: »Da smo bar to prije zna­li.«, no nisu se pobrinuli niti za njegovu posmrtnu rehabilitaciju.

Ove primjere navodim da se sazna kakva je bila neprincipijelnost tadašnjih vlasti, zločinci su nagrađivani, a dobri i nevini ljudi strijeljani.

- 120 -

Stravično ubojstvo

Nakon kapitulacije Italije, devetog rujna godine 1943. poništeni su »Rimski ugovori« kojima je tadašnja N.D.H-a »prepustila« Italiji veliki dio Dalma­

cije i ostaloga hrvatskoga priobalja. Povrativši ta područja u svoju jurisdikciju, tadašnje su vlasti uz postojeću policiju osnovale i jedan vid oružanih snaga koje su sačinjavali mladići iz tih krajeva, a naziv mu je bio: »Zema1jska policija«. Ve­ćina pripadnika te policije bila je mobilizirana, a pojedini su se još nedorasli mladići, takoreći djeca, zbog teških životnih uvjeta u nju javljali dragovoljno. Glavno sjedište te vojne formacije bilo je u vojarni na Trsatu. Uz to što su sva­kodnevno obavljali vojne vježbe, nikakvog udjela u ratnim operacijama ta po­licija nije imala, naprotiv, čitave njene čete prelazile su s cjelokupnom ratnom spremom u partizane, a oni koji su ostali razišli su ·se nakon svršetka rata svojim kućama. Jedan pripadnik te formacije, gotovo dječak dočekao je partizane i pri­družio im se. Partizani su ga prihvatili i odnosili su se prema njemu zaštitnički, videći ne samo da je još dijete, već i da je u taj ratni vihor dospio spletom okol­nosti. Dani su prolazili, a dječak se s borcima tako zbližio da su ga prihvatili kao svojeg. Rat je završio. Svi su željno očekivali povratak kućama, a sigurno i on, no zbilo se drukčije. Sunčani je proljetni dan, priroda se budi, sve se raduje životu. Vrijeme je podnevnog obroka. Borci prilaze kotlu i primivši svoj obrok počinju objedovati. Prilazi i naš dječak i primivši svoju hranu udaljuje se od ko­tla tražeći mjesto gdje će jesti. Odjednom mu u susret krene »komesar«. Videći dječaka odjevenog u odjeću prijašnje formacije, bez da je o njemu ikoga išta upi­tao, naredi dječaku da krene ispred njega. Dječak je saslušavši naredbu krenuo naprijed noseći posudu s hranom u ruci, a »komesar«, mu hodajući za njim na­redi: »Ostavi tu hranu, neće ti više biti potrebna!«. Odloživši posudu s hranom dječak je sav u čudu i dalje koračao ispred »komesara«, koji je odjednom izvadio pištolj i približivši ga dječakovom potiljku ispalio hitac u njegovu glavu. Dječak je pao kao gromom ošinut. Padajući na zemlju, posljednjim je snagama pokušao zazvati najdraže mu biće, ali je uspio izgovoriti svega dva slova: »ma .. «. Potre­seni tim prizorom borci su s negodovanjem gledali »komesara«, no nitko se od njih nije usudio nešto mu prigovoriti. Idućeg sam dana prolazeći preko groblja svratio u mrtvačnicu. Prizor kojeg sam ugledao duboko me potresao. Na podu mrtvačnice ležalo je zgrčeno dječakovo tijelo. Gledao sam ga neko vrijeme, ležao je bačen poput ustrijeljene životinje, a onda me stegnulo u grlu i suznih sam oči­ju napustio to mjesto strave.

- 121 -

»Mazzate me con la pistola«

Prvi su dani lipnja godine 1945 .. Ljeto je na domaku. Rat je završen i život se nastavlja. Skupini djevojčica koje se bezbrižno igraju prilaze dvojica mla­

dića odjevenih u mornarske majice i hlače i pitaju ih na talijanskome gdje je partizanska »komanda«. Razumjevši pitanje djevojčice su mladiće odvele u obli­žnju kuću gdje je »komanda« bila smještena. Ugledavši ih »komandant«, bez da je tražio neko objašnjenje, istrgnuo je iz ograde dva komada bodljikave žice i njome obojici svezao ruke. Povevši sobom jednog šesnaestgodišnjeg dječaka, partizana, odveo ih je u predjel iza vojarne na Trsatu, zvan II Rupno" . Stigavši u šumoviti predio tog mjesta naredio je tom svom golobradom pomoćniku da ih usmrti. Taj pomoćnik, s kojim sam se imao priliku u mojem mjestu sresti, no­sio je za pojasom oficirski mornarski bodež. Ćuvši naređenje trgnuo je bodež i snažnim ga udarcem zabio u stegno jednog mladića. Odjeknuo je bolan jauk po­praćen zapomaganjem. Okrutni je »komandant« sa sadističkim zadovoljstvom promatrao tu krvavu scenu. »Nastavi! Nastavi!« poticao je »krvnika«. Slijedio je ubod u vrat žrtve. Drugi na smrt osuđeni jadnik gledajući taj užasni prizor, po­čeo je plačnim glasom moliti: >Ni prego, mazzate me con la pistola!«, (»Molim vas usmrtite me pištoljem«). No »komandant« nije htio ni pomisliti da si uskra­ti to krvavo zadovoljstvo i mrcvarenje je nastavljeno. Usmrtivši na taj okrutni način prvu žrtvu, uslijedila je agonija druge. Nakon tog krvavog čina žrtve su odvučene u branjevinu, pokrivene granjem prepuštene lješinarima. Nakon dan, dva nesnosni smradni zadah otkrio je prolaznicima tijela žrtava, poslije su ih grobari uklonili i kako, tako sahranili.

Što reći na ove opisane prizore? Odgovor je kratak, postoje sadisti kojima je zadovoljstvo naslađivati se ovakvim krvavim prizorima. Njima ljudski život ne znači ništa te su u svom ubilačkom nagonu kadri počiniti najveće zločine.

- 122 -

Žetva smrti

Rujan je godine 1946 .. Ispred kina »Jadran« na Sušaku trešte zvučnici preno­seći tijek sudskog spora koji se odigrava u dvorani kina. Glas tužitelja grmi,

obznanjuje nazočnima u dvorani optužbe za koje se krivcima sudi. Osmorica ih je optuženih, a među njima je i jedna žena, majka dvoje malodobne djece. Optu­žba ih tereti za povezivanje s ilegalnom tiskarnicom novca u Trstu, u kojoj su navodno tiskane lažne dinarske novčanice, te za sudjelovanje uraspačivanju tih novčanica u Hrvatskoj. Utvrđenoje11avOc1no daji!,tlrieii:!no ll'zemlju i raspačano lažnih novčanica u vrijednosti od 'o'ko stotiltU i:tr;deset tišUča dinara. Tužitelj nastavlja kako, »dok radni ljudi grade socijalizam, ovi kriminalci osujećuju nji­hove napore!«, te da »Za takav protunarodni čin, postoji samo jedna kazna, a to je smrt!«, zatim nastavlja: »Zato predlažem ovom Narodnom sudu da utvrdivši njihovu štetočinsku djelatnost podrži moj zahtjev i da im izrekne tu pravednu kaznu.« Saslušavši završne tužiteljeve riječi dvoranom se prolomio gromoglasni povik prisutnih: »Smrt neprijateljima naroda!«. Okrivljeni su blijeda lica slušali i pratili tok suđenja i videći kako je postupak zahuktan, vjerojatno su predmni­jevali što ih čeka.

Sudsko se vijeće reda radi povlači na tzv. »vijećanje«, no, sve je to samo for­malno, od vijećanja nema ni spomena. Osuda je već prije donesena. Nju su izre­kli moćnici i ona je neprikosnovena. O spomenu neke obrane ili mogućnosti žalbe na donesenu presudu nema ni riječi.

Započinje čitanje te, već unaprijed donesene presude. »U ime naroda! . . . « odzvanja dvoranom glas predsjednika tog suda, koji čita kako su optuženi pro­glašeni krivima i osuđuju se na kaznu smrti strijeljanjem. Slijedi čitanje imena i prezimena osmorice optuženih. Bio sam vani i gledao kako potom izvode osuđe­nike. Dvojica mladića, koji su smatrani vođama te skupine, popevši se u teretna kola koja su ih odvozila sa sudišta, posljednji su se put oprostila jedan od drugog, poljubivši se u obraze. Njihova blijeda lica odavala su patnju i stravu koju su pro­življavali. Taj me prizor potresao i udaljio sam se s tog mjesta ne mogavši više to gledati. Već sutradan u ranim jutarnjim satima smrtnici su dovedeni na trsatsko groblje, strijeljanje se imalo obaviti u dijelu gdje je bilo židovsko groblje.

Prvim su plotunima usmrćeni muškarci, a jadna je žena videći te strašne pri­zore užasnuta gotovo sišla s uma izgovarajući: »Gdje ću da stanem, gdje ću da stanem?« Odveli su i nju do zida oblivenog krvlju strijeljanih i posutog dijelo­vima smrskanog mozga. Odjeknuo je i posljednji plotun, žena, majka slijedila je u smrt ostale. Pokop strijeljanih izvršen je na istom trsatskom groblju. Prolazio sam pored još nedovršenog grobnog humka mladog čovjeka, skršena od boli

- 123 -

njegova ga je majka oplakivala. Grobarima koji su pravili taj grobni humak, ja­dna je žena želeći im dati nagradu za njihov trud izvadila iz lisnice novčanicu od pet stotina tadašnjih dinara i uručila im je. Dok su grobari primali tu novčanicu,

začuo sam glas nekog od prisutnih građana, gledalaca tog prizora, a ono što sam čuo zapanjilo me; taj je nemilosrdni, bezobzirni muškarac viknuo grobari­ma ne mareći i ne poštujući ni malo bol te jadne majke: »Dobro pogledajte da nije krivotvorena!«. Smjerajući tako prostački i neumjesno na razlog zbog kojega je mladić pogubljen. Došlo mi je da toga bezdušnoga prostaka udarim šakom u lice. Eto, takva su tada bila vremena. Ljudski se životi nisu štedjeli, a pravda je postojala samo za poneke. Ne kažem da pravda treba biti zapostavljena, ali sve mora imati svoje granice. Usmrtiti tolike ljude za beznačajan iznos od stotinu i trideset tisuća dinara i to bez pravoga sudskoga postupka za svaku je osudu.

- 124 -

»Drugovi, među nama je neprijatelj« lednOg jesenskog dana godine 1946. žurili su se službenici U.D.B-e iz Samobo­ra na hitno sazvani sastanak. Okupivši se u dvorani sa znatiželjom su očekiva­

. da saznaju koji je razlog tog izvanrednog skupa. Radni je sastanak započeo, a da nije po ustaljenom običaju izabrano radno predsjedništvo. N8injesto radnog predsjedništva sastanak je otvorio sam šef samoborske U.D.B-e. »Đrugovi!«, za­počeo je on, »Sazvao sam ovaj sastanak da vam saopćim samo jednu stvar, a to je da se međ� nama nalazi jedan neprijatelj!«. Ćuvši riječi svog nadređenog svi se uzvrpoljiše pogledavajući jedan drugoga. Naime bilo je nevjerojatno da je tako nešto u njihovim redovima moguće. »Da dobro ste čuli«, nastavio je on, »a da ne duljim to je . . . «, i naveo je ime optuženog. Zatim je nastavio: »Taj je, nažalost naš dosadašnji drug, sebi dopustio da · zlonamjerno kleveće našeg zaslužnog i poštovanog druga Marka Belinića, druga koji je vrijedan svake hvale i priznanja, kako u našoj antifašističkoj borbi, tako i u poslijeratnoj socijalističkoj izgradnji. Eto drugovi, taj se čovjek usudio klevetati našeg zaslužnog visokog političkog dužnosnika, navodeći kako je on unatoč oskudici sebi nabavio polovicu prasca. Zamislite, drugovi, kojeg li izražavanja neprijateljstva. Takvome čovjeku nije i ne može više biti mjesto među nama i pozivam vas da se izjasnite! Tko podržava moj prijedlog?«. Glasački je stroj u hipu proradio. Uzdigle su se ruke sviju osim ruke jednog i prijedlog je u cijelosti podržan. Ugledavši tog jedinog »oporbenja­ka«, predsjedavajući se sad okomio na njega: »Drugovi, zar nije dosta što nas je ovaj čovjek obrukao, nego nažalost imade među vama još jedan, koji se namjesto da podrži mjere što sam ih predložio, on im se suprotstavlja, no o tome ćemo idući put raspraviti«.

Svi su se pokunjeno razišli. Optuženi je bezvoljno napustio dvoranu, prola­zeći kraj »svojih drugova« koji se nisu više usudili ni pogledati ga, a kamoli s njim progovoriti i jednu riječ. Očekujući da će mu »oporbenjak« svojim savjetom pomoći optuženi je istog dana u sumrak otišao do njegovog stana. Nakon što je pozvonio vrata su se otvorila, no njegov mu je »drug« ugledavši ga iz bojazni za svoju sigurnost pred nosom zatvorio vrata, poprativši to riječima: »Koji te đavo nosi do mene, bježi odavde da te više ne vidim!«. Što se je dalje desilo nije mi poznato, no lov na »neprijatelje« nastavljen je.

- 125 -

Ponovni susret

P roljeće je, godine 1945 .. Jedinice 26. udarne dalmatinske divizije oslobodi­le su kvarnersko primorje, osim Rijeke, koja je oslobođena tek 3. svibnja.

Od 21. travnja do 3. svibnja borbe se nastavljaju. Mrtvi njemački vojnici leže po svuda na zemlji, čovjek se morao naviknuti na taj nemili prizor. Obilazeći mje­sto, pod neprestanom vatrom njemačkog topništva i minobacača, svratio sam u Franjevački samostan na Trsatu u kojem su našli utočište brojni mještani Trsata. Ušao sam u stražnje dvorište samostana i približio se zgradi u kojoj je tada bila staja Franjevačkog samostana. U staji bilo je nekoliko krava čijim su se mlijekom podmirivale potrebe redovnika, a tada, u to vrijeme borbi, njihovim se mlije­kom hranila i sklonjena dojenčad. Drveni upregnuti voz bio je priljubljen uza zid staje. Pogled mi se zaustavio na nemilom prizoru. Na oskudnoj količini slame, kojom je bila nasuta unutrašnjost voza, ležao je mrtvi njemački vojnik. Bio je to gotovo dječak. Blijedo i mršavo lice odavalo je životnu dob od kojih sedamnaest godina. Na bradi niknule su mu dvije, tri dlačice. Moju je pozornost privukla ozljeda, koja je po mojem zaključku i prouzročila njegovu smrt. Nogavica hlača na desnoj nozi bila je zadignuta, mršava, tanka noga virila je iz nogavice. Cjeva­nica noge bila je polomljena i polomljeno iverje kostiju stršilo je probivši tanku kožu. Nisam mogao zaključiti koji je učinak oružja to prouzročio. U meni je taj prizor pobudio samilost. Je li to nezrelo, mlado biće zbilja moralo skončati svoj život na tako tragičan način? Prisjećam se velikih riječi Isusa Krista: »Mir vam svoj dajem, mir vam svoj ostavljam«. No, u svijetu se i dalje zbivaju tragični do­gađaji.

Franjevci su poginule njemačke vojnike koji su ležali po samostanskome dvo­rištu tu i pokopali.

Prošlo je preko 55 godina od toga događaja. U dvorištu samostana obavljali su se obimni radovi preuređenja, buldožeri i rovokopači bili su u pogonu. Je­dnog sam popodneva ušao u to dvorište. Promatrajući okoliš u blizini nekada­šnje staje ugledao sam dijelove ljudskih kostiju. Približivši se s iznenađenjem sam ugledao dva slomljena dijela cjevanice. Bilo je očito da sam se ponovno susreo sa svojim mrtvim znancem iz godine 1945.

O nalazu sam odmah izvijestio gvardijana samostana, nakon čega su ti po­smrtni ostatci konačno bili zauvijek pokopani na prikladno mjesto.

Radovi na iskopima groblja na Trsatu započeli su 19. rujna 1996., a završeni su u svibnju 1997.

- 126 -

»Ja nisam prodano meso«

Moj otac Franjo Spadoni rođen je godine 1901. na Sušaku. U svojoj četrna­estoj godini započeo je naukovanje bravarsko-mehaničarskog zanata u

poduzeću »Matteo Skull«, koje je bilo u Rijeci, u sadašnjoj Vodovodnoj ulici. Njegovo naukovanje odvijalo se za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. Izučivši zanat, nakon samog završetka Prvoga svjetskog rata, kao izučeni strojobravar ostao je na radu u istom poduzeću. Rapalskim ugovorom Rijeka je pripala Italiji, a talijanski je fašizam zavladao gradom. Teško je bilo zaposliti se, među inim i zbog toga što su prednost pri zapošljavanju imali članovi fašističke stranke. Moj je otac stanovao na Sušaku, tj. u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, te je bio njen dr­žavljanin. Kao marljiv i spretan radnik uživao je naklonost vlasnika poduzeća te je, iako nije bio građaninom Italije, zadržan na radu. Ispostavljena mu je pogra­nična karta »putnica« i svakog je dana prelazio tadašnju granicu preko mosta na Rječini. Radnici uposleni u poduzeću bili su većinom Hrvati nastanjeni u Rijeci i njezinoj bližoj okolici. Neki od njih počeli su na rad dolaziti odjeveni u crne ko­šulje. Nošenje crne košulje i sam naziv »crnokošuljaši« označivao je pripadnost talijanskoj fašističkoj stranci. Jednog dana, a bilo je to godine 1933., zapitao je neke od tih svojih u crne košulje odjevenih radnih drugova, inače Hrvata, zbog čega nose te košulje, kad su one odora talijanskih fašista. Uslijedio je neuvjerljiv odgovor kako to čine da se ne vidi prljavština nanijeta prilikom rada. Jedan od njih upitao ga je zbog čega je tako netrpeljiv prema Talijanima. Izbjegavao je reći prema fašistima o kojima je stvarno bila riječ. Odgovor mog oca bio je kratak i jasan: »10 non sono carne venduta!« (»Ja nisam prodano meso!«).

Nakon što bi završio s radom, obično koncem dana, otac bi došavši na most graničnim talijanskim organima pokazao pograničnu kartu, koju bi mu zatim vratili, ali toga dana godine 1933. nije bilo tako. Službenik, »comisario«, šef tali­janskih pograničnih organa poništio je mome ocu pisanu dozvolu prelaska gra­nice i oduzeo mu putovnicu. Ocu je time bilo onemogućeno dolaziti na rad i ostao je bez zaposlenja. Dvije godine tražio je stalan posao i teško se snalazio za život radeći povremene posliće. Konačno se godine 1936. zaposlio u tada osno­vanome poduzeću »Vulkan«.

Mog su oca prijavili talijanskim vlastima nažalost neki ljudi hrvatske naro­dnosti. U svakome narodu uvijek ima onih koji su za novac ili za bilo kakve druge pogodnosti, pa čak i one najmanje, spremni prodati svoju savjest i čast i zanijekati istinu o sebi, no oni se moraju pomiriti s time da će, htjeli to ili ne, danas u svijestima poštenih sugrađana, a sutra u povijesti, nositi naziv »Carne venduta!« (»Prodano meso!«).

- 127 -

ISPRAVE

I

POTVRDE

POPIS IMENA OSOBA KOJE SE SPOMINJU U KNJIZI

A Stracimir GOšEvIć 18 Klement ATU 88 Čedo GRBICA 34

B H Zvonko BAHUN 36,80 Vinko HAI<šroK 10,11 Vladimir BAKARIĆ 29 Adolf HITLER 63 Marko BELINIĆ 124 Marcelo HUBIČKA 33 Franjo BLAžEVIĆ 119 J Josip BROZ Tito 63, 64, 68, 69, Stevo JAKŠIĆ 92 90,110 Andrija BUBANJ 94,95,102 JELASKA* 109,110

Ars JOVANOVIĆ 95 Martin BUBANJ 120, Bratislav JOVANOVIC 18 Viktor BUBANJ 95,102 Nikola JOVANOVIĆ Branko BUNJEVAC 67,68

BOŽOVIĆ* 97 geSla) 35,36,40,43 ikica JOVANOVIĆ

Ć Španac 64 ĆETKOVIĆ* 34

K Č Egon KALINIĆ 66,67 čAuĆ* 26,32, KAPETJ\NOVIĆ* 30 čAVKA* 92 Jovo KAPIĆIĆ 43

D Edvard KARDELJ 57,58,89

Vlado DAPčEvIĆ 90,94,95,102 Božidar KA VAJNI 33

Peko DAPČEVIĆ 102 Dimče KEPECKl 81,106?

Vladimir DAVIDENKO 39,83 Feta KLJUNA 84 Lazar KOLIŠEVSKI 18

Đ Petar KOMNENIĆ 81, 89, 95, 100, ĐERIĆ* 20, 21, 24, 29, 50 103,107,114 Milovan ĐILAS 63 Rade KOSANOVIĆ 81,89 ĐOLE** 98 Josip KRAŠ 63 Dragoljub ĐORĐEVIĆ 19 Franjo KRESNIK 118

E Miroslav KRLEžA 63

Josip ERCEGOVIĆ 74,114 Franjo KRŠINIĆ 58 KURSULA* 25,26

F L Josip FELKER 110,119 Nikola LEGAC 30 VilkoFI]UMAN 103 Danilo LEKIĆ 10,11 G Ivan LIPOVŠEK 119,120 Aleide de GASPERI 92 Vladimir WNČAR 40

* Navedeno samo prezime ** Poznat samo nadimak

- 137 -

Vilim LONČARIĆ

M svećenik MAJNARIĆ Ante MALOVAS Zlatko MARTINČIĆ MILUTINOVIĆ*

N Milan NEDIĆ Stevo NIKOLIĆ Margaret Buber NOJMAN

p PANIĆ* Ljubo PAUNOVIĆ Ferdinand PECE pukovnik PEROVIĆ Gabrijel PERP AR Milutin PETKOVIĆ Branko PETRIČEVIĆ Dušan PETROVIĆ Vlasto PETROVIĆ Moša PIJADE Ivan PLEŠE Branko PREMUŽIĆ

R doktor RADOVIĆ Aleksandar RANKOVIĆ Romano RASPOR Ćiro REINER RODIĆ* Zvonko ROGOšIĆ Ivo RUKAVINA

S Miljenko SMODLAKA Franjo SPADONI Slavko SPADONI Josif VISARIONOVIČ Đugašvilij STALJIN

Svetislav STEFANOVIĆ Milan STOJADINOVIĆ

Š Ferdo ŠAŠiĆ

* Navedeno samo prezime ** Poznat samo nadimak

32 Ivan ŠIBL Slavko ŠIKIĆ

25 ŠNAJDER*

118 ŠUSTIKA**

97 V 109 Jože VERLIĆ

Ljubo VUČKOVIĆ

109 Z 36,40,43,50 ZVOBS*

Ž 63 ŽUĆO** ŽIVKOVIĆ*

38 40 71,98 10,11,12 85 19 89,90,95 18, 26,29,30,31 70 109,110 40,43 25,27

59,60,87,88 43,68,69,89,109 99 33,36 20,24 9 10,11

58 127 30,55,106,114

26, 31, 57, 63, 64, 90,93,98,102,108 109,110 29

43

- 138 -

10 120 50 33,34

74 82,83

39,83

33 84

KAZALO

Predgovor (Darko Deković) .............................................................................................. 5 Riječ na početku .................................................................................................................... 7

PRIJE umĆENJA Dječaštvo .............................................................................................................................. 9 Odlazak u vojne studente .................................................................................................. 9 Prijem u Komunističku partiju Jugoslavije ................................................................... 10 Objava Rezolucije Informbiroa ....................................................................................... 10 Godišnji odmor i povratak u Zagreb ............................................................................. 11 Zlokobna odluka ............................................................................................................... 11 Vjeruj ljudima .................................................................................................................... 13 Za uzvrat ............................................................................................................................ 14 Plemenitost nekih ...................................................... : ...................................................... 15 Što je u meni izazivalo nezadovoljstvo ......................................................................... 15 Pečeni janjac ....................................................................................................................... 17

UHIĆENJE I SUĐENJE Uhićenje .............................................................................................................................. 20 Sudska lakrdija .................................................................................................................. 29 Izricanje presude ............................................................................................................... 30 Odlazak u podrum ........................................................................................................... 31

STARA GADIŠKA Odlazak u Staru Gradišku ............................................................................................... 35 Večernje seanse ................................................................................................................. 39 Rat u Koreji. ........................................................................................................................ 41 Naši susjedi ........................................................................................................................ 41 Prehrana ............................................................................................................................. 41 Dopisivanje ........................................................................................................................ 42 Pokušaj bijega .................................................................................................................... 42 »Verba1ni delikt« ............................................................................................................... 43 Oktobarska revolUcija ...................................................................................................... 43

g:�!�:;!�e:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: :: Potresni događaj ............................................................................................................... 45

GOU OTOK Odlazak na Goli otok ................................................................................... ................... 45

-139-

Prvi doj1llovi ...................................................................................................................... 47 NastaJIlbe, smještaj, prehrana ......................................................................................... 47 Sxnjeltaj u nastambi .......................................................................................................... 48 prvi radovi ........................................................................................................................ 49 Umiraonica ........................................................................................................................ 49 Slučaj Puhalo ..................................................................................................................... 50 Moj »bojkot« ...................................................................................................................... 51 Večernji »špalir« ................................................................................................................ 51 Noćno bdijenje ................................................................................................................... 52 Nošenje vode ..................................................................................................................... 53 Bez obuće ........................................................................................................................... 54 Skidanje »bojkota« ............................................................................................................ 54

OTOK SVETI GRGUR Dolazak na otok Sveti Grgur ........................................................................................... 55 prvi dojmovi ...................................................................................................................... 56 Doček novih osuđenika .................................................................................................... 56 Paklenska zamisao ............................................................................................................ 57 Ustroj »osuđeničke samouprave« .................................................................................. 59 Kirurški zahvati ................................................................................................................ 59 Životni uvjeti ..................................................................................................................... 60 Podjela hrane .................................................................................................................... 60 Moj sobni starješina .......................................................................................................... 61 Glad .................................................................................................................................... 61 Noćne zabave povlaštenih .............................................................................................. 62 Stalne provjere ................................................................ : ................................................. 62 »Politički časovi« .............................................................................................................. 63 Pjesme, parole, klicanja .................................................................................................... 64 Nastavak muka ................................................................................................................. 64 I tu su uši i stjenice ........................................................................................................... 65 Pelagra ................................................................................................................................ 65 Kljenut mišića Čffiara ........................................................................................................ 66 Egonova agonija ................................................................................................................ 66 Peron smrti ........................................................................................................................ 67 Poseban slučaj ................................................................................................................... 67 Samoubojstva .................................................................................................................... 68 »Ave Cesare, morituri te salutant« ................................................................................ 68 Krvavi žal ........................................................................................................................... 69 Ljubavna idila ................................................................................................................... 70 Osuđenička radna brigada .............................................................................................. 71 Epidemija dysentheriae ..................................................................................................... 71 Epidemija zarazne žutice .......................................................................... : ...................... 72 Mrtvi na Svetom Grguru ................................................................................................. 73

OTOK UGLJAN Odlazak na otok U g1jan ................................................................................................... 73

-140 -

Muke pri vađenju pijeska ................................................................................................ 74 Prehrana ................................................................................................................. ............ 75 Suha komora .................................................... ................................................................. 75 Slučaj bulimije .......................................................................................•........................... 76 Liječenje luetičara ............................................................................................................. 76 Lišajevi . ........ ......... ..... ..... ............................................ ........ .......... ..................................... 77 Sycossis barbae ...................................................................................................•.• __ ... 77 Umrli osuđenik .......................................................................................................... _ ..... 'l7

ZATVOR BILEĆA Odlazak u K.P.D. Bileće ................................................................................................... 78 Smještaj u zgradama ........................................................................................................ 78 Podjela jela ......................................................................................................................... 79 Radovi ................................................................................................................................ 79 Opskrba vodom ................................................................................................................ 79 Psetarnica ........................................................................................................................... 79 Rad u kamenolomu ......................................................................................................... 80 Higijeničar »Centra« ........................................................................................................ 80 »Tjeranje bande« ............................................................................................................... 81 Istraga »pod ćebetom« ...................................................... ............................................... 82 Krajnje ponižavanje dostojanstva ................................................................................... 83 Smrtonosni bijeg ............................................................................................................... 83 Smrt na domak rodne kuće ............................................................................................. 84 Smrt u spremniku za vodu ......................... ..................................................................... 84 Ostali slučajevi osuđeničkih samoubojstava ................................................................ 85 Kamena lavina ............................................................. : .................................................... 85 Giljotina ............................................................................................................................. 86 Posjet moje majke ............................................................................................................. 87 Doktor Radović ................................................................................................................. 87 Neugodan susret .......... .................................................................................................... 88 Razne zatvorske djelatnosti ............................................................................................ 88 Sukob s Petričevićem ....................................................................................................... 89 Drugi posjet Aleksandra Rankovića .............................................................................. 89 Staljinova smrt .................................................................................................................. 90 Hipoklorna lužina ........................................................................................................... 90 Smrt od sunčanice ............................................................................................................ 91 Udar hladnoće ................................................................................................................... 91 Kulturni život .................................................................................................................... 92 Zdravstvena zaštita i higijena ......................................................................................... 92 Previjalište ................................................................. ......................................................... 93 »Porcijašnica« .................................................................................................................... 93 Ured higijeničara .............................................................................................................. 93 Pjevanje Staljinu ................................................................................................................ 93 »Iznošenje stava« .............................................................................................................. 94 »Petrova rupa« .................................................................................................................. 94 Ljudsko poniženje ................................................................................................... � ......... 95

-141-

»Dobro�« .................................................................................................................... % P��polni nagon ...................................• , ................................................................. 96 P�; �ćeg ............................................. : .................................................................. 97 Umobolni osuđenici ......................................................................................................... 97 Kozomor ............................................................................................................................ 99 Odlazak u gradić Bileće ................................................................................................. 100 Susret supružnika .......................................................................................................... 100 Prekinuta idila ................................................................................................................. 101 Obijesti povlaštenih ........................................................................................................ 101 Neslomljivi ...............................................................................................•....................... 102 Nisam bio informbiroovac ............................................................................................ 102

PONOVNO GOU OTOK Ponovno na Goli otok ........ ............................................................................................. 104 Djelatnosti na otoku ....................................................................................................... 104 Ishrana osuđenika .......................................................................................................... 105 Higijena hrane i vode ..................................................................................................... 105 Higijena nužnika ............................................................................................................. 105 Pekarnica .......................................................................................................................... 106 Sanitetska uprava ........................................................................................................... 106 »Osuđenička samouprava« ........................................................................................... 106 »Ekonomija« ...................................................................................•................................ 107 Suzbijanje epidemije ....................................................................................................... 107 Pregled pošiljaka s hranom ........................................................................................... 108 Novi došljaci ................................................................................................................... 108 Istraga »Pod ćebetom« ................................................... : ............................................... 109 »Nisi dostojan« ................................................................................................................ 109 Pohod časnikaU.D.B.-e .................................................................................................... 110 POgibeljno kupanje ......................................................................................................... 110 Odlazak u Bakar ............................................................................................................. 111 Tragičan događaj ............................................................................................................ 111 Posjet mojih roditelja ..................................................................................................... 112 Zimnica štakora .............................................................................................................. 112 Najava puštanja na slobodu ....................... ................................................................... 113 Riječi koje pamtim .......................................................................................................... 114 Uoči odlaska .................................................................................................................... 114 Odlazak na slobodu ....................................................................................................... 114

DODATO - SJEćANJA IZ VREMENA PRIJE UHIĆENJA Nagrada zločincu ..................... ...................................................................................... 119 Stravično .ubojstvo ........................................................................................................... 121 »Mazzate me con la pistola« ......................................................................................... 122 Žetva smrti ....................................................... ................................................................ 123 »Drugovi!· Među nama je neprijatelj« ............................... ........................................... 125 Ponovni susret ................................................................................................................. 126 »Ja nisam prodano meso« .............................................................................................. 127

- 14 2 -

ISPRA YE I POTVRDE

Otpusnica iz Kazneno popravnog doma u Rabu ............................................. ..... 131 Uvjerenje o izdržavanju kazne ................................................................................. 132 Rješenje Administrativne komisije Vlade Republike Hrvatske ......................... 133 Poziv na sjednicu Vijeća Županijskog suda u Zagrebu ...................................... 134 Presuda Županijskog suda u Zagrebu ................................................................. 135 Spisak osoba koje se spominju u knjizi ............................................................ �� ..• : .. 137

- 14 3 -

Matica hrvatska - Ogranak u Rijeci Razred za povijest

Niz: ·Po�bna izdanja; 7

. Slavko Spadoni I<RVAVI ŽAL

Sjećanja golootočkoga uznika

Nakladnik Matica hrvatska - Ogranak u Rijeci

Za nakladnika Darko Deković

Glavni urednik Darko Deković

Tehnički urednik Doris Brusić

Jezični savjeti Darko Deković i Sanja čargonja

Korice i crteži Anamarija Starčević

Grafička priprema Inter Tinny Grafic -Viškovo

Naslov nakladnika Korzo 2B/IV. kat, 51 000 RIJEKA

Tel. ++385 (0)51 / 338-499

Tisak Denona, Zagreb

Naklada 500 primjeraka

- 144 - �