Skola_poniznosti_cijelo

Što je škola poniznosti?

Kratka razmatranja o prvim koracima duhovnog života. Ovaj mali priručnik sadrži kratka razmatranja koja će svakome pomoći pronaći put do poniznosti, približiti joj se, otkriti njezinu bit i ljepotu i početi se s njom družiti.

Poniznost je posuda iz koje raste i cvjeta ljubav koja joj daje srce kako bi postala tako lijepa, draga i životna - ljudska. Združene urode drugim krepostima i izvor su svake zdrave duhovnosti.

Sam Isus nam govori: "Učite od mene jer sam krotka i ponizna srca." (Gal 5,1)

Trideset i jedno načelo „Škole poniznosti“ potječe od vlč. Franje Albertinija (1770.-1819.), duhovnog oca sv. Gašpara del Bufala koji je utemeljio Družbu misionara Krvi Kristove. U prvom razdoblju razvitka Družbe, kada se svakoga dana u mjesecu razmatralo odgovarajuće načelo (zato ih je 31), „Škola poniznosti“ je služila za produbljivanje duhovnosti misionara, napose pri tzv. kratkom ispitu savjesti prije ručka.

Premda poniznost nije omiljena tema, ona je ipak neophodan temelj svake zdrave duhovnosti. Zbog toga ne nudimo ovu „školu“ samo članovima Družbe ili Djela Krvi Kristove, već i svima onima koji traže obnovu Crkve i vjerskog života.

„Škola poniznosti“ nije sustavni traktat o poniznosti. Prije je riječ o praktičnim vježbama.

Razmatranja koja slijede prikazuju stara načela u svjetlu duhovnosti Drugog vatikanskog sabora. na taj način želimo zadržati tradiciju crkve i Družbe, a istovremeno pomoći čovjeku u današnjim potrebama.

Ostavljamo malo slobodnog prostora između pojedinih razmatranja za vaše osobne bilješke koje će vam pomoći da načela poniznosti provedete u život. Ne nazivaju se ta načela slučajno „školom“.

1

Tko ne živi ponizno nije dostojan ući u Kraljevstvo Božje!

Mala škola poniznosti (1. dio)

Čovjek vjere uvijek se iznova pita: kako ući u Kraljevstvo Božje, kako doći u nebo? Ili: kako posvetiti vlastiti život? Kako postati sretan? Kako biti ono što jest, kako biti slobodan, zreo...? Kako živjeti u jedinstvu...? Na ova temeljna i toliko važna pitanja našeg života – ne samo u mladosti ili u trenucima odabira škole, struke ili prijatelja – može se odgovoriti jednom riječju: poniznost.

Možda ovaj odgovor u prvi mah više otežava no što objašnjava problem, te postavlja nova pitanja. Poniznost je jedna od onih vrednota o kojoj mnogi ljudi govore ne znajući zapravo o čemu je riječ. Poniznost je isto toliko poznata i nepoznata kao i ljubav. Da bi se spoznalo što je to ljubav, treba postati ponizan. Treba biti ponizan kako bi se izbjeglo kriva poimanja poniznosti i duševnih bolesti povezanih s njome. Zato se treba odmah na početku odlučiti za bliži dodir, za „hodanje“, za prijateljstvo s njom. Tek ćemo u takvoj angažiranosti i u takvoj blizini otkriti bit i ljepotu ove kraljevske vrline. Zajedno s ovom vrednotom, s ovom „prijateljicom“, pronaći ćemo put u Kraljevstvo Božje, u mir srca, put prema Kristu i cijelome svijetu. Treba riskirati, treba se otvoriti nemajući puno iskustva. Srce će osjetiti da je to pravi put k Bogu i ujedno k samome sebi. Treba htjeti, treba biti spreman za poteškoće koje će se pojaviti u tome traženju, treba biti spreman to „platiti“. Treba htjeti biti ponizan i moliti se za milost poniznosti prije no što se točno spozna o čemu je riječ jer sam Isus kaže: „Učite od mene jer sam krotka i ponizna srca.“ (Mt 11,29).

Želim li stvarno biti ponizan?

O, prava je istina da je bez poniznosti sve obmana i ispraznost!


Ima ljudi koji jako puno znaju o Bogu, o Crkvi i o vjeri, ali to nije jamstvo da je Bog njima zadovoljan. Isus se često borio s pismoznancima… Drugi se pak puno mole i angažiraju u vjerskom životu. Da ni to nije jamstvo, vidi se na primjeru farizeja koji su bili jako pobožni ljudi. Loša molitva može dovesti do oholosti, loša teologija do hereze, angažiranost do aktivizma koji više šteti no što pomaže poslanju Crkve. Svaki bi čovjek trebao do određenog stupnja biti sumnjičav prema samom sebi. Treba samoga sebe provjeriti kod mjerodavnih osoba, kod odgovornih u Crkvi, jer tiha ambicija i drugi oblici egoizma često znaju pokvariti i najbolju nakanu, i najbolji plan. Đavao pobožne ljude najviše iskušava preko pobožnih kušnji: pod izgovorom dobrog cilja, dobre stvari, predlaže djelovanje bez jedinstva, a to sve uništava.Zato poniznost treba njegovati i produbljivati. Ova krepost traži istinu i ne boji je se. Također osposobljuje za prihvaćanje istine (npr. po načelu: bolje gorka istina nego slatka laž). Poniznost ne može biti bez istine i vodi k njoj. Time vodi autentičnoj molitvi i autentičnom apostolatu. Očišćava od skrivenih ambicija te «proizvodi» ustrajnost i duhovno zdravlje. Bez poniznosti, i najbolja djela, najbolji pothvati, pa čak i molitva, sama su «ispraznost i obmana». Kratko rečeno: poniznost je odlučnost da se živi istinu!

Imam li hrabrosti spoznati istinu o sebi? Cijelu istinu…?

2

Postigneš li pravu poniznost, postigao si sve!


Govori se da je ljubav duša svih kreposti. Slično možemo reći i za poniznost. Prisutna je svugdje gdje se nalazi bilo koja druga krepost, jer poniznost je posuda ili kalež ljubavi. Gdje živi ljubav, nužna je poniznost. Što je više poniznosti, to je više mjesta za ljubav. Poniznost stvara uvjete za ljubav, a ljubav motivira i daje snagu da se čovjek ponizi ili da ustraje u poniznosti. Preko ljubavi, poniznost se nalazi u svakoj kreposti i jača je.Krepost je umijeće zrele osobe. Ponekad je potrebna pravednost da bi se bilo dobar. Jedna situacija traži čistoću da bi se istinski ljubilo, a druga pak zahtijeva ustrajnost da bi došlo do plodova. Korisno je svjesno se vježbati u najvažnijim evanđeoskim vrednotama. Tko produbljuje krepost poniznosti, ujedno učvršćuje i osnažuje sve druge vrednote kršćanskog života. Poniznost želi i zna služiti. Ponizan čovjek, svjesno ili nesvjesno, uvijek traži ono što pomaže, što izgrađuje, što služi, pa ako je potrebno i pod cijenu poniženja samoga sebe. Tako poniznost vodi k pravednosti, čistoći, ustrajnosti i svim drugim krepostima, i jača ih.Tko se vježba u poniznosti, istovremeno produbljuje i sve druge kreposti.

Jesam li spreman prihvatiti sve kreposti i razvijati ih?

Dopustiš li poniznosti da ti bude pratilja, bit ćeš sretan!


Neispravno poimanje poniznosti ponekad stvara dojam da je poniznost nešto tužno. Može se reći: «Tužan svetac dostojan je žaljenja.» Ispravna svetost vodi prema dubokoj natprirodnoj radosti, kao i istinska poniznost. Nedostatak radosti u poniznosti je znak da nešto nije u redu, da nešto treba ispitati, popraviti, tražiti savjet. Ponekad je nedostatak radosti prouzrokovan time što se s poniznošću živi samo s vremena na vrijeme, npr. samo kod razmatranja ili za vrijeme neke druge pobožnosti, ali ne više za vrijeme doručka. Duboka i stalna radost kao plod poniznosti može se postići samo ako je želja za poniznošću stalna, jer prava poniznost ne nalikuje odijelu koje tek ponekad oblačimo. Poniznost je duboko povezana sa značenjem i osobnošću. Ona nije stvar vanjskog izgleda, načina gledanja ili smijanja, tuge itd., već prije istinske čežnje, potrebe srca, spremnosti za služenjem, požrtvovnosti, da bi se spasilo i pomoglo drugima. Ponizan se čovjek ne osjeća dobro ako ne može doprinijeti i sreći drugih. Spreman je platiti za druge, i to je izvor njegove sreće. Ne osjeća se dobro, nije ono što osjeća da jest, nije u Bogu sve dok bližnji nije zadovoljan.

Želim li stalno, u svakoj životnoj situaciji, biti ponizan?

3

Naći ćeš utjehu ako radosna srca prihvatiš poniženje!


Kako poniženje može pružiti utjehu? Zar naše svakodnevno iskustvo ne govori suprotno? Zar poniženje ne ostavlja velike rane i gorčinu u našim srcima? Tako je bez vjere. Koliko nas vjera povezuje s poniženim Isusom, toliko je naše srce velikodušnije. Samo poniženje vodi u samoću. Ali poniženje u vjeri vodi dalje, vodi do Srca Isusova. Ondje ćemo pronaći utjehu i slast koju je teško opisati riječima.

Konačno u ovom dijelu naših razmatranja postaje jasno zašto većina ljudi ne shvaća poniznost i zašto je mnogi smatraju slabošću ili nečim nezdravim. Ovo nepravilno shvaćanje poniznosti potječe od slabe vjere i znak je kršćanske nezrelosti. Također ukazuje na nedostatak doživljaja nadnaravnog života i življenja Evanđelja…

Nastojim li ponižavajuće situacije do kraja proživjeti u duhu vjere?

Tko se smatra malenim, lako prihvaća gorčinu i ne uznemiruje se!


Mnogi problemi među ljudima, a naročito srdžba, svađa i uvrede, proistječu iz činjenice da čovjek sam sebe precjenjuje, da se uzvisuje i da traži i ističe ono što je kod drugih slabo, a za vlastite slabosti i pogreške uvijek pronalazi neku ispriku. Poniznost postupa drukčije: budući da traži istinu, traži je najprije kod sebe. Bolje je otkriti i prihvatiti nepoželjnu stvarnost svoga značaja i stanja duše nego se samozavaravati. Tko vodi brigu o svom zdravlju, želi znati od kakve bolesti boluje, ne želi da ga liječnik vara. Jedino poznavanje istine o bolesti omogućuje uspješnu borbu s njom. Isto se odnosi i na nedostatke značaja u pogledu odnosa s drugima i s Bogom. Ponizan čovjek zahvalan je za pomoć u otkrivanju slabosti. Ljudima u koje imamo povjerenja obično dopuštamo da govore o našim pogreškama. Jednako bismo trebali biti zahvalni i nesimpatičnim ljudima i protivnicima kad nas upozoravaju na pogreške i propuste. Trebali bismo biti zahvalni i onda kada to čine na neprimjeren način, neljubazno, pa čak i s krivom nakanom, jer govore istinu koja nam može pomoći.

Ponizan čovjek spreman je prihvatiti i neugodnu istinu o sebi, pa i onda kad je izrečena na pretjeran način i kada prigovori u potpunosti ne odgovaraju istini. Prava poniznost zahvalna je za svako poniženje, izvlači korist iz onoga što je istinito, pa i iz onoga što je pretjerano. Ne ljuti se. Oproštenje nepravde izmoljava zemlji mnoge milosti pomažući u očišćenju od onoga što zaista nije bilo dobro.

Prihvaćam li poniženje od svakoga?

4

Ponizna duhom i srcem Bog u vječnosti uzvisuje!


Sedmo načelo podsjeća na Propovijed na gori: «Blago progonjenima zbog pravednosti jer je njihovo kraljevstvo nebesko!» Sam Isus tješi one koji trpe na zemlji radi Božjega Kraljevstva. Bit će drukčije, bit će nagrada! Ova kršćanska nada ne dopušta nam da pasivno promatramo kako drugi nepravedno trpe. Moramo pomagati, braniti, boriti se kao što je sam Isus pomagao onima koji su trpjeli, bili prezreni, osuđeni. Samo zauzimanje za pravednost na zemlji ipak nije dovoljno. Naša je stvarnost veća i seže do vječnosti, a podložna je najpravednijem sudu od svih sudova. Treba se zauzimati za one koji trpe kao da pravednost u toj stvari ovisi samo o našem zauzimanju, a istovremeno u svemu tome ostati miran, jer sve ovisi o Bogu…

Ipak, nije se uvijek moguće boriti i zauzimati. Posebno onda kad se radi o nepravdi koju mi sami doživljavamo. Isus pred Pilatom nije puno govorio, a na kraju se uopće više nije branio. Prepustio je tu stvar posljednjem sudu. Treba se moliti za milost mudrosti koja razlikuje situacije u kojima se treba zauzimati od onih u kojima je bolje čekati Božji sud. Sama pomisao na vječnost jača poniznost i umijeće podnošenja nepravde.

Uzdam li se u Boga i u poniženju?

Mirnim i poniznim prihvaćenjem prezira stječeš neprocjenjivu veličinu!


Što je to „veličina“? Normalan čovjek traži uspjeh i priznanje, vodi brigu o mišljenju drugih ljudi i o svome ugledu. Svatko nastoji „sačuvati obraz“ i dostojanstvo, pa čak i kad je bitka izgubljena. Prava pak veličina ne ovisi o ljudskoj ocjeni. Ono što kaže savjest važnije je od ogovaranja, komentara i spletka. Prava veličina ovisi o Božjem mišljenju. Vrijedno je ono što se na nebu cijeni. Plemenito je ono čemu moljac ili rđa ne mogu nauditi, što se ne može ukrasti ni izgubiti. Tko živi u perspektivi vječnosti, pronalazi u svom srcu snagu i ravnotežu za ljudska poniženja. Ovakve kušnje kreposti čak jačaju, a osobito poniznost koja raste u poniženjima…

Veličina se na ovoj zemlji ne postiže glasnim pobjedama, aplauzima ili reklamama. Težnja za mirom na račun vlastitih prava, vremena ili novca, znak je istinske veličine koju ljudi često preziru. Ona ne ovisi o obrazovanju, karijeri ili bogatstvu. Ta veličina ne raste čak ni sa spoznajom o Bogu, već se nalazi ondje gdje je prava poniznost.

Držim li više do mišljenja drugih, do svoje časti i ugleda, nego do onoga što Bog misli o meni?

5

Osvješćivanje vlastitog neznanja i ništavosti lijek je protiv oholosti i umišljenosti!


Svaki se vjernik, čak i onaj koji ima za sobom dugi niz godina odgoja i iskustva u duhovnom životu, bori s napašću oholosti (možda skrivene) koju ponekad ni ne zamjećuje. Kaže se da svaki čovjek ima na tijelu mjesto po kojemu se ne može sam počešati. Slično mjesto posjeduje i naša duša, ondje gdje se skriva nesvjesna oholost. Stoga za liječenje duha nije dovoljno samo zamisliti se nad svojim slabostima koje smo možda već tisuću puta spomenuli na ispovijedi. Dobro je zamoliti nekoga da nas „duhovno počeše“, tražiti bratsku opomenu ili „sat istine“. Treba upoznati svoje tegobe i boli da bismo ih uspješnije svladali.

Ponekad čovjek misli da je pobožan, da iskreno traži Boga, ali se već kod samog pristupa sakramentu sv. Ispovijedi i u trenutku priznavanja grijeha opravdava. Jednako tako ni duhovno razgovor ili sat istine ne mogu uspjeti ako netko ne zna slušati i ne dopušta drugome da do kraja iznese i predstavi svoje motrište ili pogreške. Treba strpljivo čekati dok netko drugi ne završi, dok ne objasni situaciju. Ponekad je bolje ništa ne dodavati niti popravljati u svoju obranu jer se drugoga može blokirati, prekinuti, a da još nije predstavio svoje viđenje dotične situacije. Istina će se sama obraniti. Ne trebamo se je bojati. Često treba čekati da se ona sama objavi. Istina o vlastitim pogreškama i ograničenostima nikada nije ugodna, ali je njezino osvješćivanje uvjet za liječenje i za umanjivanje štete.

Želim li stvarno upoznati svoje pogreške i nedostatke? Ustajem li u svoju obranu čim me netko na njih upozori?

Gledaj svoj jad i svoju ništavost pa ćeš i u poniženju biti strpljiv!


Tko je započeo s procesom iskrenog upoznavanja samoga sebe pomoću redovitog ispita savjesti, duhovnih razgovora, koji su nešto više od međusobnog obdarivanja komplimentima, ili putem vjerodostojnog duhovnog vodstva, kroz koje se uistinu traži Boga, a ne nekoga tko će se za nas zanimati, dakle, onaj tko zaista nastoji spoznati svoje ograničenosti, slabosti i pogreške, taj otkriva nov način pristupa drugima, ima više razumijevanja za bratove ili sestrine slabosti i uspijeva učinkovitije pomagati. Razumjeti ne znači opravdati, ili površno preći preko nečega, već, zahvaljujući strpljivosti, ustrajati u kušnjama, neovisno o tome radi li se o mojim ili o tuđim slabostima. Razmišljajući o vlastitoj bijedi, sami sebe pripremamo za one neugodne trenutke u kojima će drugi o njima govoriti. Tada im možemo dati za pravo, možemo im čak i zahvaliti te tako sačuvati mir u srcu, a izbjeći napetosti u sukobe.

Koliko su mi poznate vlastite slabosti? Izbjegavam li ih?

6

Odbačen i srcem ponizan otkriva dragocjenost ismijavanja i uvreda!


Sam Isus najveći je primjer poniznosti. Kao Bog, ponizio je samoga sebe, a kao čovjek, stalno je skrivao svoju nadmoć. Uz to su Ga mnogi, u svom neznanju i pakosti, ponižavali. Isusovo poniženje pomaže onima koje On želi spasiti i izbaviti. U našem je životu također potrebno takvo spasonosno poniženje samoga sebe ukoliko želimo sudjelovati u djelu otkupljenja – u spasenju.

Za jedinstvo s drugim čovjekom potrebno je određeno poniženje samoga sebe. Kad se sami na njega odlučujemo, relativno je lako, no, teško je kad je ono nametnuto, premda i tada može imati veliku vrijednost. Ona, nažalost, često ostaje neiskorištena. Podsmjesi i uvrede često su uzrokom svađa i duhovnih poraza. Čovjek koji se dragovoljno uvježbava u dobrovoljnom poniženju u boljoj je kondiciji, ispravnije reagira i plodonosnije koristi prilike za duhovni razvoj, čak i kada kušnje dolaze od drugih.

Cijenim li trenutke poniženja i uvreda? Znam li ih iskoristiti?

U trenucima nepravde misli na prah iz kojega si nastao!


Kaže se da se čovjek na sve može priviknuti, pa i na siromaštvo, ali nikako na nepravdu. Ona najviše boli, doziva slobodu, priprema revoluciju, a ponekad snuje i osvetu. Ni kršćaninu nije lako prihvatiti nepravdu, osobito kad dolazi od onih koji su također vjernici. „Škola poniznosti“ daje vrlo jednostavan savjet: sjeti se da si „iz praha“ stvoren, podsjeti se na ljudsku slabost! Budući da smo samo prah, kako možemo očekivati pravednost od ljudi, kako se možemo nadati boljem ophođenju?

Ne smijemo zaboraviti na ljudske slabosti, svoje i tuđe ograničenosti. Nije uvijek u pitanju dobra volja. Često čovjek nije kriv zbog svoga teškog karaktera ili naslijeđenih mana, ali tim argumentom ne može opravdati sve pogreške i nedostatke odgoja i rasta. Ipak je ova istina olakšanje u životnim poteškoćama. Čovjek koji razmišlja o svom podrijetlu „iz praha“ strpljiviji je sa samim sobom i ne ljuti se kad ga tko drugi ne poštuje.

Gledam li realno na ljudsku, a ina svoju vlastitu slabost?

7

Ako ne znaš oprostiti uvrede, jasno pokazuješ nedostatak poniznosti!


Umijeće praštanja jedna je od najljepših čovjekovih vrlina. Ta vrlina na poseban način približava Bogu. Božja se veličina najviše očituje u poniženju i praštanju. Čovjek koji ne zna praštati pokazuje koliko je daleko od Boga. Praštanje velikih uvreda puno nas stoji, ali nas obdaruje novom poniznošću, dakle, novim približavanjem Bogu…

Praštanje je stvaralački čin jer omogućuje nov početak. Ono što je bio, više ne postoji. Budi još jednom primjer, surađuj! Bog nije Stvoritelj svijeta i čovjeka samo zato što je na početku vremena sve pozvao na postojanje i razboj. Božja stvaralačka moć leži i u tome što kroz praštanje grijeha svijet otkriva svoje pravo značenje pa čovjek u Kristu postaje ono što uistinu jest. Kroz praštanje surađujemo s Bogom Stvoriteljem i Spasiteljem. Svijet i čovječanstvo dovodimo do jedinstva preuzimajući krivnju drugih, plaćajući svojom krvlju obnovu svijeta i čovjeka. Zbog toga poniznost u sebi sadrži stvaralačku i spasenjsku moć.

Znam li oprostiti? Koliko brzo? Opraštam li svima sve?

Poniženje je preteško za onoga tko ne želi razmišljati o svojoj ništavosti!


Čovjek koji teži za duhovnim napretkom također teško doživljava poniženja. To nije ništa neobično. Poniženje mora boljeti jer zdrav čovjek drži do svog ugleda. Ali na poniženje se može gledati i drugačije, ne samo kao na nešto negativno. Nalazi se u njemu više dobra nego zla. Treba naučiti iz poniženja izvući korist pa se s njim više neće trebati boriti.

Kroz poniženje možemo naučiti gledati na sebe bez šminke i glume. U svakom novom susretu s drugima prikazujemo, obično nesvjesno, novu sliku sebe koja ne odgovara stvarnosti. Nesvjesno počinjemo vjerovati da smo bolji, i ne daj Bože da to netko ospori. Međutim, onaj tko se vježba u umijeću „izvlačenja koristi“ iz poniženja, vježba se i živjeti u istini, pa čak i kad je poniženje pretjerano ili nepravedno, može nam pomoći da bolje živimo istinu.

To nalikuje tjelovježbi: same vježbe ponekad izgledaju pretjerane. Neke od pokreta koje smo vježbali neće nam tijekom dana biti potrebni, no oni se ipak vježbaju kako bismo cijeli dan bili u boljoj tjelesnoj kondiciji i kako bi cirkulacija krvi bila bolja. Slično ovome – gledajući svoje nedostatke i slabosti – neugodnosti i pretjerana poniženja možemo koristiti za bolje „funkcioniranje“ duhovnog života.

Znam li iskoristiti nepravdu za razvoj svog duhovnog života?

8

Plodonosna težnja za poniznošću razmatranje je osobne ništavosti u svjetlu Božje veličine!


Čovjek najčešće laže samome sebi. Obično se to događa nesvjesno te je zbog toga takav nedostatak istine opasan. Prosječan čovjek želi biti važan, velik, lijep. Zato ga jako boli kad ga netko podsjeti na njegovu ništavost. Čini se pretjerivanjem govoriti o čovjekovoj ništavosti kad je on netko, dijete Božje, otkupljen Kristovom Krvlju. Ta valjda se u svakog čovjeka među manama može pronaći i pokoja dobra osobina, kao biser u kamenju. No, unatoč tome, kad čovjek razmatra o Božjoj veličini, može steći dojam da je „ništa“. Bog je prevelik, udaljenost do Njega odveć je nepremostiva, a ljudski jezik suviše ograničen da bi na odgovarajući način istovremeno govorilo o Božjoj veličini i našoj malenosti. Odatle i ovaj ispravan izraz za našu „ništavost“, neovisnu o istini ljudskog dostojanstva.

Promatrajući Boga i čovjekovo dostojanstvo još se više možemo čuditi ljudskim slabostima. Potrebna nam je kontemplacija Božje veličine kako bismo mogli vidjeti čovjekovu ništavost. Potreban je pogled na čovjekovu ništavost da bismo osjetili Božju veličinu. Ponizan čovjek koristi svako poniženje da bi se vidio onakvim kakav uistinu jest pa se onda još više klanja i slavi Boga. U tom je duhu i Marija izrekla: „Veliča duša moja Gospodina…, što pogleda na neznatnost službenice svoje…, sveto je ime njegovo.“ (Lk 1, 46-49)

Čini li me Božja veličina potištenim ili me vodi većoj zahvalnosti i klanjanju?

Svako dobro u tebi Božji je dar!


Jedan od važnijih vidova poniznosti je zahvalnost, a bitna i temeljna sastavnica zahvalnosti je priznavanje izvora svakog dobra, dakle priznavanje Boga od koga potječe sve dobro. Sv. Pavao pita: „Što imaš da nisi primio?“ (1 kor 4,7). Sigurno je da puno toga ovisi o čovjekovoj suradnji, ali bez Božje milosti nismo u stanju ispravno živjeti i djelovati. Treba se podsjećati na tu istinu. Na zato da se čovjeka dovede do potištenosti, nego da ga se zaštiti od oholosti i taštine. Kroz zahvalnost se pripremamo za primanje veće milosti i većeg dobra. Zahvalnost je plod poniznosti, a ona se opet jača preko zahvalnosti. Tko zna i priznaje da je dobio sve što je dobro, spremniji je to dijeliti i pomagati svugdje gdje je to moguće. Zahvalan čovjek zna da mu je sve ono što je dobio od Boga dano da dalje prenosi, da umnoži dijeljenjem, da čuva razdajući, jer u Kraljevstvu Božjem ima nešto samo onaj tko daje: da bi se imalo ljubavi, treba je davati.

Prihvaćam li sve što je dobro kao Božji dar?

9

Kako se usuđuješ računati na sebe kad si sve dobio na dar?!


Jedna od najvećih opasnosti u duhovnom životu je sigurnost u sebe. Osoba sigurna u sebe slična je nekome tko je tek položio vozački ispit: dok se još osjeća nesigurno i dok vozi oprezno i pozorno, ne prijete mu prometne nesreće. Situacija postaje opasna kad počne misliti: sad već znam, već sam toliko kilometara prevalio, i to bez većih poteškoća…

U međuljudskim odnosima također se ne smijemo previše oslanjati na vlastite snage, pamet i iskustvo. To nikako ne znači da treba otići u drugu krajnost. Bojažljivost također nije krepost te prava poniznost ne vodi u komplekse manje vrijednosti. Prije je riječ o umjerenoj opreznosti te o umijeću suradnje s Božjom milošću. Tko surađuje s Bogom, ne treba se bojati i misliti kako sve ovisi o njegovim vlastitim snagama i sposobnostima. S druge strane, suradnja s Božjom milošću obvezuje: treba dati sve od sebe kako bi Bog mogao dati još više. Prava poniznost vodi većem povjerenju i većoj hrabrosti, brani nas od lakomislenosti i lijenosti.

Nastojim li dobro surađivati s Božjom milošću?

Moj život je prolazan. Poput praha i dima sam, a ipak je u meni još toliko oholosti i taštine!


Životna zadaća svakog čovjeka njegovo je ljudsko sazrijevanje. Veliku ulogu u tome ima usvajanje vrlina, kreposti, duhovnih vrednota i dobrih karakternih osobina. Ponekad nam dobar ispit savjesti pokaže kako u nama ima još puno mana. Među njima su osobito opasne oholosti i umišljenosti. Teško je u potpunosti riješiti se tog korova u vrtu unutarnjeg života, ali se redovitim, dosljednim kontroliranjem samoga sebe ipak može ograničiti utjecaj mana i oduzeti im svaki mogućnost djelovanja. Moguće je trenutačno očistiti vrt ili polje samim čupanjem korova, no veći se učinak postiže sađenjem dobrih, plodonosnih biljaka umjesto korova. Jednako tako može se s velim uspjehom nadvladati oholost svjesnim življenjem Evanđelja, vježbanjem poniznosti u svakodnevnim obvezama, i prihvaćanjem životnih poteškoća iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Potiče li me misao o prolaznosti života na svladavanje oholosti i drugih mana?

10

Budno promatranje otvorenog groba uči poniznosti!


Postoji jedna stara izreka koja kaže da su smrt i otvoreni grob dobri čovjekovi savjetnici. Sprovod nas podsjeća na najveću nesigurnost u našem životu: ne znamo koliko nam je vremena dano da radimo na sebi, da svladavamo oholost i rastemo u poniznosti. Otvoreni grob može biti dobar lijek protiv lakomislenosti i gubljenja vremena. „Samo jednom se živi!“, kaže luđak; „samo jednom se živi!“, kaže mudrac. Treba iskoristi svaki dan i svaku situaciju jer čeka nas „obračun“.

Otvoreni grob podsjeća nas i na to da smo pred smrću svi jednaki. Od smrti nas ne mogu izbaviti ni novac, ni titula, ni poznanstvo, a i liječnička pomoć je ograničena. To nam pomaže da rastemo u poniznosti, a izgubljena čovjeka vraća iz častohleplja i raskoši ovoga svijeta natrag u stvarnost.

Pomaže li mi stvarnost smrti zrelije živjeti?

Biti nenavezan na vlastita uvjerenje znak je poniznosti!


Jedan od najvećih pokazatelja nedostatka poniznosti je navezanost na vlastito uvjerenje, vlastiti sud ili stil odgoja. Treba znati odijeliti istinu od vlastitog uvjerenja. Istina može biti samo jedna. Putova do nje ima mnogo. Treba nastojati na jedinstvu ondje gdje je ono potrebno, a dati slobodu tamo gdje je to moguće.

Vrlo je opasno ako je netko toliko snažno vezan za vlastiti način mišljenja, vlastite metode rada ili svoj stil uređenja stana, da nema mjesta za omiljene načine drugoga. S takvim je čovjekom teško živjeti i raditi. Jesi li siguran da ponekad i sam nisi takav? Prava se poniznost pokazuje u odustajanju od svojeg mišljenja ili metoda kako bi se bilo i djelovalo u većoj ljubavi s drugima: „Bolje ono manje savršeno, ali u jedinstvu s drugima, nego savršeno bez jedinstva.“ (Chiara Lubich)

Jesam li spreman radi većeg jedinstva odustati od svoga mišljenja?

Nikad neće biti istinski ponizan tko sebe previše cijeni i voli!

11


Ljubav prema samome sebi je potrebna. Sam je Isus rekao da trebamo ljubiti bližnjega kao samoga sebe, dakle, treba voljeti samoga sebe. Ali ljubiti ne znači razmaziti. Također ni obzir prema sebi nije ljubav. Svaki oblik egoizma kvari i uništava ljubav. Prava ljubav prema samome sebi je ispunjavanje Božje volje za nas. Najprije moramo prihvatiti same sebe, sa svim našim darovima i nedostacima. I jedno i drugo zadatak je koji treba izvršiti. Isto tako, i jedno i drugo trebaju si uzajamno služiti, biti u harmoniji, učvršćivati jedinstvo. Drugim se može služiti ne samo preko darova, vrlina i sposobnosti, nego i preko nedostataka, slabosti i problema. Jer prihvaćanje pomoći od drugoga može za njega osobno biti većim darom nego da smo mu je samo pružili. Poniznost je nužna i u jednoj i u drugoj stvari. Potiče na pomaganje i prihvaćanje pomoći „da svi budu jedno“ (Iv 17, 22).

Ohol čovjek koji je za sebe najvažnija osoba i koji se previše štedi, prepreka je ne samo drugima, nego i samome sebi.

Sretan je onaj tko se ne smatra najvažnijim. Ljubiti bližnjega u praksi znači: tvoji problemi, tvoji uspjesi, tvoje slabe točke, tvoja svetost, tvoja tuga i tvoj odmor jednako su važni kao i moji.

Znam li ljubiti samoga sebe ljubeći drugoga?

Podnositi vlastite greške i greške drugih plod je istinske poniznosti!


Jedno od klasičnih djela milosrđa je podnošenje ljudskih neljubaznosti i nepodopština. Nema ljudskog života bez problema, napetosti i stresova prouzrokovanih karakternom različitošću i slabostima. Ne možemo tražiti ni zahtijevati od drugoga, pa čak ni od nas samih, da se uvijek osjećamo dobro, da budemo u najboljoj formi, bez kriza koje mogu biti izazvane zdravstvenim stanjem, vremenom ili uspjehom. Očito je da ovaj svijet mora biti takav. Ti problemi i napetosti potrebni su nam za naš duhovni razvoj. Strpljivost sadrži u sebi umijeće zrelog života. Prava strpljivost računa s čovjekovom slabošću. Treba biti zahtjevan, ali se na smije u tome pretjerati. Sveti Gašpar je rekao da je svijet „jedna velika bolnica u kojoj smo svi mi pacijenti“. To je realno gledanje na čovjeka, puno spremnosti na pomoć i poniznost.

Posebne poteškoće u prihvaćanju drugih su u tome što mi sami – često nesvjesno – pravimo među njima razliku. Od nekih bez problema prihvaćamo sve, pa čak im dopuštamo da iskorištavaju našu dobrotu i strpljivost, a od drugih i najmanji oblik neobzirnosti izaziva u nama oštru reakciju i odbojnost. Poniznost ujednačava naše ophođenje s drugima i čini ga neovisnim o simpatiji ili antipatiji.

Neki najviše problema imaju s podnošenjem samoga sebe. Zar u gledanju na strpljivost Raspetoga Krista ne pronalazimo snage za prihvaćanje samoga sebe, svoga karaktera, podrijetla, pogrešaka u prošlosti i svega onoga što nas muči? Poniznost daje strpljenje za sve, pa čak i za samoga sebe.

Jesam li svjestan činjenice da je Isus svojom Krvlju platio za ove ljude koji od mene traže toliko strpljivosti?

12

Radosno služenje svakome plod je težnje za poniznošću!


Poniznost kao temelj svih kreposti sadrži u sebi sve plodove. Jedan od najvećih plodova je radost koja se rađa iz služenja. Za mnoge je služenje neko nužno zlo koje treba izbjegavati koliko je to moguće. Takvo shvaćanje služenja postaje tragedija za čovjeka koji još nije zreo, za čovjeka bez ljubavi i bez poniznosti. Ali što treba učiniti da se u služenju otkrije radost? Da bi se naučilo plivati, treba uči u vodu. Treba ustrajati u prvim poteškoćama učenika koji je počeo svirati na novom glazbalu ili trenirati novu sportsku disciplinu. Tek je nakon tih trenutaka moguće doživjeti trenutke zadovoljstva i uspona. Suhi crni kruh treba dosta dugo gristi da bi se osjetilo njegov okus. Slično je i s radošću u služenju: potrebno je pouzdanje i ustrajnost, treba uložiti srce i nadasve vjerovati da ne služimo sami, nego da nama služi Krist, a mi da služimo Kristu u drugom čovjeku, naročito u onome koji trpi. Kroz radost u služenju već sudjelujemo u radosti uskrsnuća. Najprije treba izgubiti Isusa na Golgoti da bi Ga se moglo ponovno prihvatiti kao Uskrslog – možda upravo onda kada Ga najmanje očekujemo.

Iskustva onostrane radosti zbog služenja u poniznosti ne doživljava onaj tko ne služi bezuvjetno, tko isključuje bilo koga, tko se ograničava u služenju vlastitoj obitelji, prijateljima ili interesima. Kršćansko služenje je univerzalno jer je Krist prolio svoju Krv za sve. Tko prolijeva svoju krv zajedno s Isusovom Krvlju, tko želi služiti i tko želi ljubiti više, ne traži radost, i upravo je zbog toga doživljava kao neočekivani Božji dar.

Služim li samo zbog toga da ispunim svoje obveze ili zbog vlastitih ambicija? Jesam li spreman dati više od onoga što sam dužan? Dajem li svoje srce i zajedno s njim Krista?

13

Tko iskreno teži za poniznošću, neka poštiva druge cijeneći samoga sebe vrlo nisko!


Na prvi pogled ljudski je život natjecanje i borba. Ugled i konkurencija mobiliziraju čovjeka i ponekad nam se čini da su potrebni za zdrav razvoj društva. Jadno je ako su ugled i konkurencija prevagnuli jer nisu ograničavani i kočeni drugim vrednotama. Na primjer, nogometaš treba težiti za pobjedom, u protivnom će igra biti dosadna, pa čak i besmislena. Međutim, važno je da se nađe mjesta i za druge vrline: poštenje, poštivanje slabijeg, radost zbog tuđeg uspjeha, umijeće da oprostimo prekršaj, da čak i protivniku, njegove sposobnosti i vještine.

Jedan od ostataka istočnoga grijeha u nama je sklonost da drugoga gledamo odozgo. Obično nesvjesno, sami sebe precjenjujemo, a druge podcjenjujemo. Prema pogreškama se obično odnosimo obratno: svoje prilično lako opravdavamo, a tuđe obično smatramo neoprostivima. Na određeni način, da bismo se približili stvarnosti, samoga sebe treba uzeti s priličnom rezervom, a druge radije i precjenjivati. Nije riječ o nepromišljenom poniženju samoga sebe, što je daleko od istine. Vježbanje poniznosti teži istini i zato uzima u obzir i slabosti skrivene ambicije.

Istina je da lažna poniznost ili neiskrena težnja za njom nisu dobre i da djeluju odbojno. Vjerojatno upravo zbog hinjene poniznosti i pobožnosti, Isus nije mogao podnijeti neke farizeje. Potrebno je uvijek iznova provjeravati svoj pristup i vježbanje poniznosti da ne postane farizejsko.

Kako reagiram kad mi netko skreće pozornost na neke slabosti i nedosljednosti u životu i ponašanju?

Ismijavanje i nepoštivanje drugih proizlazi iz pretjerane sigurnosti u samoga sebe!


Nije dobro kad netko samog sebe stalno kritizira i nikad ne zna što da radi: svakog pita, a nikom ne vjeruje. Također je loša i obrnuta situacija: prekomjerna sigurnost u samoga sebe – čovjek koji zna sve najbolje i ni s kim se ne savjetuje – na druge gleda odozgo, često s prezirom. Jedan od najgorih oblika prezira je ismijavanje drugih.

Što učiniti, kako se liječiti od mane cinizma ili sklonosti ismijavanju drugih? Ponekad nam pomaže sama Providnost preko neugodnih iskustava. Bolest, neka nesreća ili neki drugi neugodni doživljaj, pa čak i osobna krivnja, postanu blagoslov Božji. Kroz to poniženje i patnju – kako fizički tako i psihičku – čovjek sazrijeva, postaje pristupačniji i ima više razumijevanja za druge. U šali se kaže da poglavar ne bi smio biti ni previše mudar, ni suviše zdrav ni suviše pobožan, kako bi imao razumijevanja za one za koje je odgovoran. Polazeći od vlastitih slabosti treba učiti objektivnije procjenjivati drugoga. Poštivati drugog čovjeka ne treba samo zbog toga što možda ima više darova, talenata i sposobnosti. Treba uzeti u obzir i njegovu veličinu, jer je stvorenje, dijete Božje, otkupljeno najvećom cijenom – Spasiteljskom Krvlju.

14

Nastojim li u svjetlu vjere gledati na one koje volim ismijavati ili prezirati?

Ako radiš padneš u kakvu pogrešku, nemoj se uznemirivati, nego budi ponizna srca!


Ljudska i kršćanska zrelost ne očituju se samo onda kada je u teškoj situaciji potrebna pomoć koja iziskuje darežljivost i velikodušnost. Veličina i vjerodostojnost još se više očituju u trenucima slabosti i pogrešaka. Kad netko počne dramatizirati o svojim grijesima, opravdavati se, sažalijevati se i prekomjerno optuživati, vrlo se često iza toga krije neka neosviještena oholost. Samokritika može biti i taktika, može biti glumljenje poniznosti, objektivnosti, skromnosti, iskrenosti…

Tko ide putem prave poniznosti, žali zbog vlastitih grijeha, ali ih ne dramatizira. Ponizan čovjek zna da je slab, grešan. Žao mi je zbog tih slabosti, ali se čak i ne čudi što je tako, a ne drukčije. Radije priznaje, kaje se, ustaje, bori se i dalje, ne gubeći vrijeme na prekomjerno sažalijevanje i beskorisne analize uzroka i krivnje. Svaki pad postaje prilika za ponovno ustajanje, prilika za vjernost i ustrajnost, a s njima i za pravu ljubav. Iskustvo vlastite slabosti potrebno je u za dobar razvoj duhovnog života. Nemamo pravo griješiti misleći da će nam Bog pokazati svoje milosrđe. Bio bi to jedan od najvećih i najpogubnijih grijeha. Međutim, čovjek koji se bori za vjernost zapovijedima, i unatoč tome često pada, može se osloniti na Pavlove riječi: „Ali gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost.“ (Rim 5, 20).

Kakvo značenje ima u mome životu sljedeća misao: „Ljubav se očituje u vjernosti“?

Kad je srce skrušeno i poniženo, nije od Boga odbačeno!


Najvažniji je trenutak u čovjekovu životu iskustvo Božje prisutnosti. Boga možemo naći u ljepoti prirode: u planinama, šumama, pustinjama, na morima… Neki Ga najsnažnije dožive na svetim mjestima, u liturgiji, na hodočašću, na duhovnim vježbama. Drugi opet otkriju Kristovu prisutnost ondje „gdje su dvojica ili trojica“ sabrani u evanđeoskoj ljubavi. Jedno od najdubljih iskustava je Božja prisutnost u „raskajanom i poniznom srcu“ (usp. Ps 51). Klasičan primjer čovjeka koji se pokorom i poniznošću približava Bogu i time privlači Njegovu milost na zemlju jest kralj David. On nije velik jer je pobijedio Golijata i sve neprijatelje Božjeg naroda. Njegova je veličina u tome što je priznao svoje slabosti i što se više pouzdavao u Boga nego u vlastite snage ili u druge ljude. Zato je Bog mogao tako blisko s njime surađivati i kroz njega voditi svoj narod.

Ništa ne može bolje privući Božju milost u naše srce od priznavanja vlastitih grijeha, bez šminke i bez opravdavanja. Kad odrastao čovjek želi ponovno postati „djetetom“, priznajući svoju ovisnost o Bogu, i kad je spreman sve od Njega prihvatiti, tada počinje biti „odrastao“ u Kraljevstvu Božjem; sposoban živjeti i surađivati s Gospodinom kao Njegovo oruđe, učenik i misionar. Poniznost otvara put iskustvu Božje dobrote, a ujedno pomaže da i sami drugima svjedočimo o Njegovoj dobroti.

Kada sam u svome životu doživio Božju blizinu?

15

Ukazivanje na greške u ponizna čovjeka ne izaziva ljutnju!


Bratska opomena nije samo lijep običaj zrele zajednice, nego i dužnost svakog kršćanina. Sam Isus traži: „Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo.“ (Mt 18, 15). Naša iskustva o ovoj vrlo osjetljivoj temi su različita. Možeš se tako opeći da jednom zauvijek izgubiš svaki volju da bilo koga upozoravaš na njegove pogreške. Dužnost duhovne pomoći drugome ipak ostaje.

Jesam li spreman prihvatiti upozorenja od drugih, od sviju? To je također stvar vjerodostojne poniznosti, odnosno istinskog traganja za istinom. Ponizan čovjek u stanju je smireno saslušati upozorenja, pa čak i onda kada su ona očito pretjerana. Kao što kopač zlata prekopava veliku količinu zemlje da bi pronašao relativno malo blaga, tako i ponizna osoba smireno sasluša sve što se o njoj govori i za što se je kritizira kako bi u svemu tome pronašla zlatno zrnce istine. Zahvalnost za malu količinu istine prevagnut će nad nelagodom pretjerivanja i kritike.

Otkrivši vrijednost opomene, ponizan učenik ne čeka da se netko smiluje, nego počinje od sebe, premda može moliti druge da mu pomognu u traženju istine. Što iskrenije traži, to češće pita one koji su spremni (i u stanju) reći istinu – čak i kad boli. To je jako važno za odabir duhovnog vođe ili ispovjednika. Tko iskreno traži i izabire, daje prednost onome tko možda nije ugodan, ali govori i traži istinu.

Tražim li iskreno istinu? Volim li zavaravati samoga sebe?

Pouzdanje u Boga, umjesto u samoga sebe, doprinosi poniznosti!


Na različite se načine može tumačiti u čemu je grijeh, što je njegov uzrok i što je dovelo do istočnog grijeha. Jedno od objašnjenja kaže da je nepovjerenje uništilo prijateljstvo između Boga i čovjeka. Čovjek kojega je iskušavala zmija počeo je sumnjati: je li stvarno bolje ne znati sve, ne skriva li Bog možda štogod, ljubi li stvarno…? Nepovjerenje je dovelo do neposlušnosti, do prekida veze ljubavi, do prekida prebivanja u raju. I obratno, trenutak velikog pouzdanja doveo je djelo otkupljenja do kraja: „Oče, u ruke Tvoje predajem duh svoj!“ (Lk 23, 46). Raspeti Isus koji kao čovjek više ne osjeća blizinu nebeskog Oca, i dalje ima povjerenja i u najtamnijoj noći duše. Takvim pouzdanjem briše iskonski grijeh i otvara put u novi raj, u nebo, u Novi savez, u novi život zajedništva s Bogom već ovdje na zemlji.

Život u Novom savezu je život u povjerenju. Čovjek koji prima krštenje i sve druge sakramente – novi život – ne želi više živjeti za sebe, nego za Boga, kao što Bog živi za čovjeka. U tome je Novi savez. Kao u dobrom braku: svatko živi, planira i raduje se drugome. Tako i kršćanin živi i radi za Boga. Bez Njega život nema smisla, bez Njega se ništa ne može učiniti. „Ništa“ znači ništa istinsko, ništa što bi vrijedilo u Božjim očima, ništa što bi moglo opstati u vječnosti. Ponizan čovjek sretan je što može tako blisko surađivati s Bogom, sretan je kao zaljubljeni koji ne želi učiniti ništa bez drugoga, bez ljubavi, bez predanja. Dobro se osjeća tek kada je u jedinstvu s ljubljenom osobom, u njenoj blizini. To znači uzdati se u Boga umjesto u samoga sebe, znači surađivati s Božjom milošću, znači živjeti u poniznosti.

16

Kakvo je moje pouzdanje u Boga?

Slavljenje Boga i ljubav prema Bogu duša su i srce poniznosti!


Ponekad smo tijekom ovih razmatranja poniznost nazivali „posudom“ ili „kaležom ljubavi“. Kalež sam po sebi ima određenu vrijednost, može biti umjetničko djelo, može biti napravljen od plemenite kovine, pa ipak ispunja svoju svrhu tek ispunjen vinom, Kristovom Krvlju. Tek tada, za vrijeme Euharistije, on je kalež. Tek tada ostvaruje potpuno svoje dostojanstvo, svoju ljepotu. Zato se i poniznost razumije tek kada je ispunjena slavljenjem Boga i ljubavlju prema njemu. Poniznost bez Boga nije potpuna, nije zrela. Tek u odnosu s Bogom čovjek i njegove vrednote, vještine i odlike postižu u punini svoje značenje, sklad i ostvarenje. Svaka težnja za istinom, svako poniženje samoga sebe u služenju i svaka žrtva svoju pravu vrijednost dobivaju od Boga. Bez Boga se ne može biti ponizan. Poniznost bez ljubavi je prazna i mrtva. Ljubav i poniznost su nerazdvojive. Poniznost tumači ljubav, a ljubav daje smisao i životnost poniznosti. Ljubav u poniznosti ostaje uravnotežena, konkretna hoda po zemlji, a ne lebdi u oblacima, ne gubi se u osjećajima. U ljubavi poniznost postaje ljudska, topla i životna. Ljubav joj daje osmijeh, jasnoću, srce i procvat. Neka ljubav i poniznost vječno budu zajedno! Neka Bog blagoslovi taj brak mnogobrojnom djecom – nebrojenim odlikama!

Dopušta li moja poniznost da je ljubav ispuni?

Svidjeti se Bogu važnije je od ljudske slave i priznanja!


Svaki čovjek teži za priznanjem, razumijevanjem i pohvalom. Dobra majčinska riječ potiče dijete na poslušnost. Nastavnikova pohvala u stanju je nadvladati lijenost učenika. Javna zahvala potiče i daje snagu za društveno zauzimanje. Kad je u pitanju slava, sportaši, političari, znanstvenici, umjetnici i drugi otkrivaju u sebi neočekivanu snagu i odlučuju se za najviše pothvate. Sve to čine zbog drugih ljudi, bojeći se kritika. Političari ponekad, kako bi sačuvali svoj obraz, vode čitave narode u nesreću rata. Sve se to događa zbog ljudi.

Čovjek vjere, pravi vjernik, više se obazire na Boga nego na ljude. Koliko je to moguće, treba sačuvati „dobar glas“ i kod Boga i kod ljudi, ali to često nije moguće. Treba se odlučiti komu dati prednost: ne može se služiti dvojici gospodara! Bog traži odluku, „ljubomorno“ bdije, brine se oko vjernosti onih koji se nazivaju vjernicima. Pravi Božji prijatelj je onaj tko se više želi svidjeti Bogu no čovjeku. Pravi prijatelj ljudi u stanju je radi vjernosti Bogu suprotstaviti se ljudima. Bolno je kad ponekad moramo ići protiv struje, kad nismo shvaćeni i kad se osjećamo osamljeno i ismijano. Prava je poniznost u stanju proći i kroz takve kušnje, razdoblja očišćenja i učvršćivanja. Istina pobjeđuje, služenje svjedoči, žrtva spašava. Poniznost ne razumiju. Nikada nije u modi i nema šanse da za sobom povuče veliko mnoštvo, međutim, ovaj je svijet ipak treba i žeđa za njome jer žudi za Bogom. Pravu poniznost ipak vole, kao što vole Mariju, prvu sliku i utjelovljenje poniznosti, „Živi kalež“.

17

Jača li ljubav prema Mariji tvoju poniznost?

18

Documents

Skola_poniznosti_cijelo