simpozij i radionica

ŠKOLOVANJE KONZERVATORA-RESTAURATORA: JUČER, DANAS, SUTRA

Split, 1. i 2. lipnja 2018.

PROGRAMSKA KNJIŽICA

Umjetnička akademija U SplitUOdsjek za konzervaciju-restauraciju

Proslov

Tijekom akademske godine 2017./2018. Odsjek za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu obilježava dvadesetogodišnjicu svojega utemeljenja i pokretanja studijskoga programa konzervacije-restauracije. Godine 1997. pokrenut je i studij konzervacije-restauracije pri Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Bila su to prva dva visokoškolska programa izobrazbe konzervatora-restauratora u Hrvatskoj!

U obljetničkoj akademskoj godini Umjetnička akademija u Splitu, Odsjek za konzervaciju-restauraciju, organizira jednodnevni simpozij “Školovanje konzervatora-restauratora: jučer, danas, sutra” i teorijsko-praktičnu radionicu o inovativnim metodama i oblicima podučavanja.

U pozivu za sudjelovanje na simpoziju, koji je objavljen krajem veljače 2018., zainteresirani autori pozvani su da kroz usmena izlaganja odgovore na sljedeća pitanja:

• Kako se u Hrvatskoj stjecala izobrazba prije pokretanja studijskih programa konzervacije-restauracije?

• Koje su okolnosti dovele do utemeljenja visokoškolskih programa izobrazbe konzervatora-restauratora u našoj zemlji? Tko su bili glavni akteri?

• Koji su inozemni studijski programi upotrijebljeni kao modeli prilikom izrade studijskih programa koji se izvode na hrvatskim visokim učilištima?

• Kako su se tijekom godina studijski programi konzervacije-restauracije na hrvatskim visokim učilištima razvijali i sadržajno mijenjali? Što je potaknulo te promjene?

• Koje su sličnosti i razlike između tri studijska programa konzervacije-restauracije u Hrvatskoj?

• Koje su sličnosti i razlike između studijskih programa konzervacije-restauracije u Hrvatskoj i onih u Europskoj uniji?

1

• Zašto su programi razmjene studenata i nastavnog osoblja važni?

• Koja znanja i vještine hrvatska visoka učilišta daju studentima kako bi ih osposobila za rad u konzervatorsko-restauratorskoj struci? Kako se ta znanja i vještine prenose studentima?

• Jesu li kompetencije koje studenti steknu tijekom sveučilišnog obrazovanja prilagođene zahtjevima posla koji kasnije obavljaju?

• Jesu li završeni studenti spremni za sve izazove koje nam budućnost donosi? Kojim bi sadržajima studijski programi trebali posvetiti više pažnje?

Poziv za prijavu usmenih izlaganja bio je upućen ne samo nastavnicima koji izvode nastavu na studijima konzervacije-restauracije (studijski programi danas postoje na splitskom, zagrebačkom i dubrovačkom Sveučilištu), već i završenim studentima, ali i stručnjacima koji su se konzervacijom-restauracijom počeli baviti prije nego što su u našoj zemlji pokrenuti formalni programi izobrazbe konzervatora-restauratora.

Na simpoziju će se predstaviti rezultati povijesnih istraživanja i dosadašnja iskustva u provedbi studijskih programa konzervacije-restauracije. Predstavit će se i osobna iskustva starijih konzervatora-restauratora, završenih studenata konzervacije-restauracije te stručnjaka koji s konzervatorima-restauratorima blisko surađuju. Jedan od ciljeva simpozija je dobiti povratne informacije koje će pomoći da studijski programi kvalitetnije odgovore na profesionalne zahtjeve i izazove s kojima se završeni studenti danas suočavaju.

Dan nakon simpozija održat će se teorijsko-praktična radionica u okviru koje će se 16 odabranih polaznika upoznati s inovativnim metodama i oblicima podučavanja. Radionicu će voditi dr. sc. Cathy Daly (University of Lincoln, College of Arts, School of History and Heritage), Shraddha Bhatawadekar (Brandenburgische Technische Universität Cottbus-Senftenberg), Sara Mazzarino (Università degli studi di Roma “Tor Vergata”, Dipartimento di Studi Umanistici) i dr. sc. Sagita Mirjam Sunara (Sveučilište u Splitu, Umjetnička akademija, Odsjek za konzervaciju-restauraciju). Radionica će uključivati vježbe, rasprave i usmena izlaganja kroz koja će voditelji predstaviti primjere

2

3

dobre prakse iz svojih učionica, sve s ciljem unapređivanja predavačkih i komunikacijskih vještina polaznika. Program je koncipiran po uzoru na ICCROM-ovu radionicu Communication and Teaching Skills in Conservation and Science u kojoj su voditeljice/moderatorice sudjelovale 2017. godine.

Glavninu polaznika radionice čini nastavno osoblje triju visokih učilišta na kojima se izvodi studijski program konzervacije-restauracije (Split, Dubrovnik, Zagreb), što je i logično jer je glavni cilj radionice unapređivanje njihova znanja, vještina i kompetencija. Budući da se radionica bavi komunikacijskim vještinama i temom dokumentacije, među polaznicima se nalazi i nekoliko profesionalnih konzervatora-restauratora, dokumentarista te, što nas osobito veseli, jedan srednjoškolski nastavnik.

Zahvaljujemo Sveučilišnoj knjižnici u Splitu i Sveučilištu u Splitu što su nam omogućili besplatno korištenje prostora za održavanje simpozija i radionice. Zahvaljujemo i ustanovama s kojih dolaze voditeljice radionice dr. sc. Cathy Daly, Shraddha Bhatawadekar i Sara Mazzarino što su financijski poduprle njihovo gostovanje. Zahvalu upućujemo i prof. Suzani Kačić-Bartulović koja je u iznimno kratkom roku lektorirala tekstove za ovu knjižicu.

U ime organizatoradr. sc. Sagita Mirjam Sunaraprodekanica za umjetnost, znanost, međunarodnu suradnju i ECTSUmjetničke akademije u Splitu

SIMPOZIJ I RADIONICA "ŠKOLOVANJE KONZERVATORA-RESTAURATORA: JUČER, DANAS, SUTRA" NOSE OZNAKU EUROPSKE GODINE KULTURNE bAŠTINE 2018.

PROGRAM SIMPOZIJA / 1. lipnja 2018.sjeverni toranj Sveučilišne knjižnice u Splitu, multifunkcionalna dvorana

9.00 – 9.30 Dolazak i registracija sudionika

9.30 – 9.40 Pozdravna riječ organizatora

9.40 – 9.55 dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, Formaliziranje i institucionalizacija programa izobrazbe restauratora u prvoj polovici 20. stoljeća

9.55 – 10.00 Rasprava

10.00 – 10.15 dr. sc. Sagita Mirjam Sunara i dr. sc. Sandra Šustić, Stručno-pedagoški program Restauratorskoga zavoda jaZU (danas HaZU) pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća

10.15 – 10.20 Rasprava

10.20 – 10.35 Ivo Donelli, iskustvo razvoja stručnog zvanja: konzervator-restaurator nekada i danas

10.35 – 10.40 Rasprava

10.40 – 11.00 Jutarnja stanka (kava i peciva)

11.00 – 11.15 mr. art. Tamara Ukrainčik, O studiju konzerviranja i restauriranja umjetnina na akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu

11.15 – 11.20 Rasprava

11.20 – 11.35 dr. sc. Sanja Žaja Vrbica, trinaest godina Odjela za umjetnost i restauraciju i studija konzervacije-restauracije Sveučilišta u dubrovniku

11.35 – 11.40 Rasprava

4

11.40 – 11.55 Mateo Miguel Kodrič Kesovia, Razvoj i iskustvo međunarodne mobilnosti Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u dubrovniku

11.55 – 12.00 Rasprava

12.00 – 12.10 Pauza

12.10 – 12.25 mr. art. Suzana Damiani, tehnike zidnog slikarstva u nastavi kolegija Konzerviranje i restauriranje zidnih slika

12.25 – 12.30 Rasprava

12.30 – 12.45 dr. sc. Sandra Šustić, Uloga povijesno informiranih rekonstrukcija u studijskom programu konzervacije-restauracije Umjetničke akademije u Splitu

12.45 – 12.50 Rasprava

12.50 – 13.00 Pauza

13.00 – 13.15 Tea Zubin Ferri, kako pravilno uzorkovati: što, koliko i zašto (kako studente pripremiti za suradnju sa stručnjacima iz područja prirodnih znanosti)

13.15 – 13.20 Rasprava

13.20 – 13.35 mr. art. Mirta Pavić i Slađana Latinović, Razvoj i napredovanje u struci: mogućnosti i ograničenja

13.35 – 13.40 Rasprava

13.40 – 13.55 Marija Reberski, Sam svoj šef: kako pripremiti studente za utrku na tržištu rada?

13.55 – 14.00 Rasprava

14.00 – 14.10 Zatvaranje simpozija

14.30 – 16.00 Ručak za predavače

5

6

Sažeci izlaganja

Formaliziranje i institucionalizacija programa izobrazbe restauratora u prvoj polovici 20. stoljeća

dr. sc. Sagita mirjam SunaraUmjetnička akademija Sveučilišta u Splitu

sagita.mirjam.sunara@umas.hr

Prije pokretanja programa izobrazbe restauratora, uobičajen način ulaska u struku bilo je učenje uz rad s iskusni(ji)m majstorom, odno-sno šegrtovanje. Praktične vještine i teorijska znanja o restauriranju stjecala su se i iskustvenim učenjem na osnovi pokušaja i pogrešaka. Tridesetih godina 20. stoljeća restauratori koji su zastupali tzv. znan-stveni pristup restauriranju i povjesničari umjetnosti sve su glasnije isticali zahtjev da se podigne razina kompetencija onih koji se bave restauratorskim poslom. Uvođenje formalnog i sustavnog obrazova-nja bilo je važan korak k podizanju kvalitete rada restauratora, usu-stavljenju osnovnih principa rada i rafiniranju tehničkih postupaka. Ono je bilo nužno i kako bi se omogućila suradnja restauratora s po-vjesničarima umjetnosti i stručnjacima iz područja prirodnih znanosti koja otada postaje sve intenzivnija. Osnivanjem programa formalne izobrazbe restauratorska je struka podignuta na akademsku razinu.

Ideje o pokretanju škola za izobrazbu restauratora javljaju se još u 18. stoljeću: Pietro Edwards (1744.-1821.) prvi je u Italiji, a možda i u Europi, iznio plan osnivanja takve škole. Prvom restauratorskom školom u Europi smatra se škola koja je osnovana 1819. godine u mu-zeju Ermitaž. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču su se od 1908. do 1925. godine održavali privatni tečajevi restauriranja. Godine 1925. tečaj restauriranja i službeno je uveden u Statut te visokoškolske ustanove.

Prvi programi izobrazbe restauratora pokrenuti su 1930-ih, a njihovo je osnivanje nastavljeno i u narednom desetljeću, osobito nakon Dru-goga svjetskog rata, kada se Europa suočila s problemom manjka kva-

7

lificiranih restauratora kojima bi se moglo povjeriti spašavanje teško stradale kulturne baštine. Neki su programi izobrazbe formirani u okviru sveučilišta (premda nisu svi omogućavali stjecanje sveučilišne diplome), a neki pri muzejskim radionicama ili centralnim državnim ustanovama za restauriranje. Ipak, broj sveučilišnih studija i srodnih programa izobrazbe bio je vrlo skroman pa je sve do 1970-ih šegrto-vanje bilo uobičajen način ulaska u restauratorsku struku. U Hrvatskoj su prvi studijski programi iz konzervacije-restauracije pokrenuti tek 1997. godine.

Stručno-pedagoški program Restauratorskoga zavoda jaZU (danas HaZU) pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća

dr. sc. Sagita mirjam Sunara1 i dr. sc. Sandra Šustić21Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu, 2samostalni istraživač (vanjska suradnica na Umjetničkoj akademiji u Splitu i u Hrvatskomu restauratorskom zavodu)

1sagita.mirjam.sunara@umas.hr, 2sansustic@gmail.com

Restauratorski zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) provodio je sredi-nom prošloga stoljeća praktičnu poduku iz restauriranja za djelatnike muzejsko-galerijskih ustanova i konzervatorskih zavoda iz Hrvatske, ali i iz drugih jugoslavenskih republika i pokrajina. Nesebičnost kojom su restauratori Restauratorskoga zavoda JAZU dijelili svoje znanje i iskustvo s kolegama bila je u to vrijeme iznimka.

Na popisu onih koji su u toj ustanovi obavljali stručnu praksu našao se i Filip Dobrošević iz Splita. On je početkom 1954. godine počeo ra-diti kao restaurator pri Konzervatorskom zavodu u Splitu. Dobroše-vić je u Restauratorskom zavodu JAZU boravio u dva navrata: 1954. i 1955. godine. Na temelju sačuvanih pisanih izvješća koja je slao svojoj matičnoj ustanovi te intervjua koji su autorice s njim obavile 2011. godine, moguće je detaljno rekonstruirati kako je izgledala praktična obuka u Restauratorskome zavodu JAZU.

8

Osim stručnog osposobljavanja osoba koje su se već bavile restau-ratorskim poslom, Restauratorski zavod JAZU je 1950-ih godina or-ganizirao tečajeve namijenjene studentima Akademije primijenjenih umjetnosti i Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu; cilj je bio po-buditi kod studenata interes za restauratorsku profesiju. Pripremne radnje za organiziranje tečajeva obavljene su 1952. godine. Prvi je te-čaj održan 1953. godine. Slični su tečajevi organizirani 1954. i 1955. godine. Nakon 1955. godine više se ne spominju u godišnjim izvje-šćima Restauratorskoga zavoda JAZU, no studenti su u toj ustanovi i dalje mogli volontirati. Akademik Krsto Hegedušić je 1954. godine predložio pokretanje studija restauriranja umjetnina pri Akademiji li-kovnih umjetnosti u Zagrebu.

Restaurator Zvonimir Wyroubal, koji je radom Restauratorskoga za-voda JAZU rukovodio od 1948. do 1964. godine, samostalno je osmislio i vodio tečajeve za fotografiranje koji su bili namijenjeni profesional-nim restauratorima.

iskustvo razvoja stručnog zvanja: konzervator-restaurator nekada i danas

ivo donelliUmjetnička akademija Sveučilišta u Splitu

ivo.donelli@gmail.com

Godine 1975. zaposlio sam se u Arheološkom muzeju u Zadru kao pre-parator na arheološkim predmetima. Sudjelovao sam u radu jedne od prvih radionica u Hrvatskoj koja se bavila konzervacijom i restaura-cijom arheoloških predmeta izvađenih iz zemlje i vode. Radionicu je vodio prof. Božidar Vilhar, po struci arheolog, a radili su i jedan di-plomirani inženjer kemije, dva profesora arheologa, kemičar s višom stručnom spremom, kućni majstor i ja. Svima nam je mentor bio prof. Vilhar, vrsni stručnjak, tehnolog, kemičar, pedagog, analitičar, orga-nizator i improvizator. U pet godina, koliko sam radio u Arheološkom muzeju u Zadru, s tom ekipom sam stekao osnovno znanje o kon-zervatorsko-restauratorskoj struci. Moram napomenuti da sam volio

9

ovaj posao i da sam ga radio kao “faturetu”, izvan radnog vremena. Učio sam na vlastitim greškama. Ničim od literature nisam raspola-gao osim knjigom koju sam dobio na poklon, a zvala se Konzervacija antikviteta i umjetničkih predmeta, autora Plenderleitha i Wernera pa je tako u mom prvom stručnom članku koji sam napisao u popisu lite-rature bila navedena samo ta knjiga.

Alati i aparati koji su bili nužni za obavljanje ozbiljnijeg posla nisu se mogli kupiti na našem tržištu. Kupovao bi se neki približno slični alat ili aparat pa bismo ga sami prepravili i prilagodili našim potrebama. Gotovih preparata koji su nam bili potrebni za konzervaciju također nije bilo, zato su u radionicama bili kemičari koji su nam pomagali u tom procesu, a i sami su radili na konzervatorskim i restauratorskim zahvatima.

Nabrojat ću neke od, u ono vrijeme velikih, svjetskih konzervatorskih zahvata koje smo radili: “Gnalić” – srednjovjekovni brodolom kod Šibenika, brodolom kod Šipana, antička luka u Zatonu kraj Zadra (s tisućama keramičkih predmeta), srednjovjekovne grobnice iz Međi-murja i Livna koje su iznjedrile mnoštvo interesantnog i zahtjevnog materijala za obradu.

Bili smo prvi koji smo u bivšoj Jugoslaviji radili na konzervaciji mo-krog drva, prvi koji smo radili na redukciji željeza, prvi koji smo radili konzervaciju papira, kože, kostiju; prvi koji smo imali rendgen, prvi koji smo imali svoj laboratorij. Sve to bio je Arheološki muzej u Zadru.

Prvi koji je dobio Nagradu “Vicko Andrić” bio je moj mentor prof.Bo-židar Vilhar. Uvijek mi je govorio “Ivica (kako me zvao), moraš objav-ljivati rezultate svojega rada! Ova se struka mora stavljati u isti rang kao što su arheolozi i povjesničari umjetnosti. Ovo nije zanat. Naša struka je znanost koja je multidisciplinarna jer dobar konzervator-restaurator mora poznavati više znanstvenih područja.”

U to vrijeme, 1975. godine, Arheološki muzej u Zadru trebao je biti Centar za konzervaciju materijala izvađenog iz mora. Politika je odre-dila drugačije, ali o tome drugom prilikom.

Moj nastavak rada, stjecajem okolnosti, prenio se na muzeje u Splitu…

10

O studiju konzerviranja i restauriranja umjetnina na akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu

mr. art. tamara Ukrainčikakademija likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu

tamaraukraincik@yahoo.com

Sveučilišni studij restauriranja umjetnina (danas Odsjek za konzervi-ranje i restauriranje umjetnina ili skraćeno OKIRU) osnovan je 1997. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu pa ove akademske godine obilježavamo dvadesetu obljetnicu osnutka i djelovanja. Studij je koncipiran kao integrirani studij u trajanju od pet godina (10 seme-stara) tijekom kojega se stječe 300 ECTS bodova. Dva su usmjerenja: slikarski (restaurator-slikar) i kiparski (restaurator-kipar).

Kolegiji se mogu podijeliti na više grupa: grupa likovnih disciplina (slikarstvo, crtanje i kiparstvo); grupa tehničkih i prirodnih znano-sti (fizika, kemija, biologija, slikarska tehnologija, kiparska tehno-logija…), zatim grupa društvenih i humanističkih znanosti (povijest umjetnosti, etika…), te, konačno, grupa kolegija iz područja konzer-viranja-restauriranja umjetnina. Studenti kroz obrazovni proces ra-zvijaju likovni senzibilitet i vještine te stječu teorijsko znanje o mate-rijalima, tehnikama i tehnologijama. Ujedno se upućuju u znanstvenu metodologiju rada kako bi razvili sposobnosti za rješavanje složenih problema restauriranja kao cjelovitog procesa, primjenom istraživa-nja i kritičkim tumačenjem rezultata istraživanja.

Tijekom prve dvije godine studija nastava se većim dijelom sasto-ji od općih likovnih i prirodoslovnih kolegija te kolegija iz povijesti umjetnosti. U drugoj godini započinje program nastave iz područja konzerviranja-restauriranja umjetnina te se tijekom studija provo-di kroz predavanja, vježbe i seminare, kroz praksu unutar radionica Odsjeka ili in situ. U trećoj i četvrtoj godini studija kolegiji su još više usmjereni ka potrebama konzervatorsko-restauratorske struke. Peta godina je potpuno posvećena konzerviranju i restauriranju umjetnina te diplomskome radu. Po završetku studija stječe se akademski naziv magistar/magistra konzerviranja i restauriranja umjetnina.

11

Tijekom proteklih godina provedene su, prema dobivenim dopusni-cama Sveučilišta u Zagrebu, određene promjene studijskih programa. Kako bismo još više unaprijedili studij, znamo da je potrebno uvesti i nove izmjene u postojeći program jer je naša obaveza osigurati što kvalitetniji kadar koji će se nositi sa svim izazovima konzervatorsko-restauratorske struke.

trinaest godina Odjela za umjetnost i restauraciju i studija konzervacije – restauracije Sveučilišta u dubrovniku

dr. sc. Sanja Žaja VrbicaOdjel za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u dubrovniku

sanja.vrbica@unidu.hr

Dubrovački studij konzervacije-restauracije osnovan je 2005. godine, dvije godine nakon osnivanja Sveučilišta u Dubrovniku, koje je imalo dugu tradiciju pomorskih i ekonomskih studija. Ovo je prvi i za sada jedini umjetnički studij Sveučilišta i pokrenut je u suradnji s Institu-tom Palazzo Spinelli iz Firenze, a u vrijeme osnivanja u Dubrovniku nije bilo osoba s potrebnim stručnim, a ujedno i nastavno-umjetnič-kim zvanjima. Zahvaljujući suradnji s Hrvatskim restauratorskim za-vodom i dubrovačkim muzejima održavana je praktična nastava jer Sveučilište tada još nije imalo svoje konzervatorsko-restauratorske radionice. Pri izboru specijalizacija, upravo radi dva ranije pokrenuta studija u Zagrebu i Splitu, odlučeno je fokusiranje studija na područja koja nisu obuhvaćena tim studijima, prvenstveno predmetima bašti-ne koji nisu nužno i umjetnički predmeti. Godine 2009. pokrenut je i diplomski studij, a 2012. godine Odjel se useljava u novoadaptira-ni Kampus Sveučilišta, zgradu bivše gradske bolnice podignutu 1888. godine, koja ima status zaštićenog kulturnog dobra. Tada su prvi put na istom području (glavna zgrada i pomoćni objekti) našle radionice svih specijalizacija, no prostori nisu adekvatno opremljeni. Do travnja 2017. godine Odjel nije imao stalno zaposlene konzervatore-restaura-tore na smjeru metal, a ni na smjeru drvo tada nema svog zaposlenika.

12

Studij je reakreditiran 2016. godine te je zbog preporuke komisije i potreba ažuriranja nastavnog programa u tijeku donošenje izmijenje-nih programa preddiplomskog i diplomskog studija. Odjel je u po-stupku nabave ventilacijskog sustava, kontinuirano nabavljamo opre-mu radionica i kadrovski se popunjavamo, no još uvijek se suočavamo i s brojnim teškoćama.

Razvijamo međunarodnu suradnju, imamo potpisane brojne među-institucijske sporazume u okviru programa Erasmus+, a broj im se dodatno povećava svake godine. Razvijamo aktivnu suradnju s lokal-nom zajednicom, muzejskim institucijama iz Dubrovnika i županije, Državnim arhivom i dubrovačkim knjižnicama. Također, Odjel je po-krenuo postupak dobivanja dopuštenja za obavljanje poslova zaštite i očuvanja kulturnih dobara jer na taj način želimo omogućiti svojim alumnijima stjecanje uvjeta za polaganje stručnog ispita i dobivanja dopusnica za rad na kulturnim dobrima, aktivnije sudjelovati u oču-vanju baštine, ali i postati financijski neovisniji.

Razvoj i iskustvo međunarodne mobilnosti Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u dubrovniku

mateo miguel kodrič kesoviaOdjel za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u dubrovniku

mkkesovia@gmail.com

Studij konzervacije-restauracije na Odjelu za umjetnost i restaura-ciju Sveučilišta u Dubrovniku najmlađi je takav program u Hrvatskoj te ujedno prvi studij dubrovačkog Sveučilišta s međunarodnim obi-lježjem. Od samog početka pokretanja studija uspostavljena je bliska suradnja s l’Istituto per l’arte e il Restauro Palazzo Spinelli iz Firence, kako bi kvaliteta izobrazbe studenata konzervacije-restauracije bila osigurana na visokoj razini.

Unapređivanje konzervatorske-restauratorske struke uz praćenje globalnih trendova pa tako i studija, neprekidan je zadatak Odjela za umjetnost i restauraciju. Iz tog razloga dubrovački studij radi inten-

13

zivno na razvijanju mreže međunarodne mobilnosti nastavnog kadra i studenata, povezujući se s vanjskim partnerima kompatibilnih stu-dijskih programa u okviru Erasmus+ programa. Prva i najznačajnija suradnja uspostavljena je 2010. godine s Institutom za konzervaciju i restauraciju u Beču (Universität für Angewandte Kunst), a ubrzo su usli-jedila partnerstva sa srodnim studijima iz Belgije, Njemačke, Češke, Portugala, Nizozemske, Slovenije, Grčke, Danske, Finske, Španjolske i drugih europskih zemalja.

Uspjesi studenata konzervacije-restauracije tijekom razmjene u ino-zemstvu dokaz su kako kvaliteta obrazovanja ni po čemu ne zaosta-je za europskim standardom, što pokazuje i zainteresiranost stranih nastavnika i studenata za naš studijski program. Tom prilikom pro-vodi se intervjuiranje domaćih i stranih studenata s ciljem upoznava-nja različitih modela studija u inozemstvu. Utvrđeno je kako se unatoč smjernicama E.C.C.O.-a i ENCoRE-a studijski programi konzervacije i restauracije na različitim institucijama diljem Europe uvelike razli-kuju. Najčešće je riječ o programima prilagođenim tamošnjem tržištu rada, postojećim zakonima ili specifičnim mogućnostima pa stoga nije moguće definirati “ispravan” ili “optimalan” model studija koji bi bio jednako primjenjiv u različitim zemljama. Posebice se to odražava u činjenici da strani studenti nakon završenog studija konzervacije-re-stauracije nisu uvjetovani dodatnim dopuštenjem za obavljanje ra-dova nad kulturnim dobrom, za razliku od njihovih hrvatskih kolega.

Nužno je poticati nastavno osoblje i studente na usavršavanje u ino-zemstvu, gdje mogu upoznati različite metodologije rada, razmi-jeniti informacije i kontakte, steći neizmjerno iskustvo suradnje na međunarodnim projektima konzervacije-restauracije ili odraditi užu specijalizaciju za tipologiju materijala kakva nije dostupna na našem području. Iako konzervator-restaurator nije umjetnik, on se direktno bavi umjetnošću i umjetninama zbog čega je primoran kontinuirano usavršavati svoje vještine i znanja potrebna za izvođenje radova.

14

tehnike zidnog slikarstva u nastavi kolegija Konzerviranje i restauriranje zidnih slika

mr. art. Suzana damianiakademija likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu

suzanadamiani65@gmail.com

Koncepcija studija konzerviranja i restauriranja umjetnina na Odsje-ku za konzerviranje i restauriranje umjetnina (OKIRU) nastala je po uzoru na studijske programe u Poljskoj (Krakov) i Mađarskoj (Budim-pešta). Osposobljavanje budućih nastavnika na tim institucijama po-taknulo je uvođenje sličnih sadržaja prilagođenih situaciji na matičnoj ustanovi. Nastava Konzerviranja i restauriranja zidnih slika na OKIRU nastojala je inkorporirati sadržaje nekoliko kolegija unutar jednoga. Između ostalih, radi se o kolegijima Slikarske tehnike i tehnologija te Povijest tehnika i tehnologije umjetnina koje s teorijskog stajališta i pu-tem praktičnih vježbi obrađuju različite slikarske tehnike. Studenti tijekom nastave izvode zidnu sliku po uzoru na fragment neke po-vijesne zidne slike, koristeći pritom materijale i tehnike koji su kori-šteni u izvornom slučaju, ali i primjenjujući i druge različite tehnike kako bi se bolje uočile razlike među njima. Vježbe su to koje omogu-ćuju studentima da se neposredno upoznaju s materijalima od kojih je izrađena umjetnina, da prođu proces izrade zidne slike i uoče važnost uputa povijesnih izvora. Također su u prilici neposredno uočiti pro-bleme koji se pojavljuju u procesu izrade, osposobljavajući ih da pro-mjene uzrokovane određenim greškama u izvedbi uoče i prepoznaju i na izvornoj umjetnini. Važno je pritom namjerno izazvati određene greške, kako bi se zorno prikazalo što se dešava ukoliko se tijekom izvedbe ne poštuju pravila tehnologije.

Specifičnost nastave zidnog slikarstva u tome je da je svakodnevni pristup i rad na izvornoj umjetnini vrlo ograničen i prilagođen uglav-nom radu tijekom prakse na terenu. Takva nastava, u kojoj su mo-gućnosti rada na objektu ograničene tijekom većeg dijela akademske godine, upućuje nas na rad na simulacijama oštećenja, pri čemu zidne slike koje su izradili studenti služe za izvedbu cijelog niza vježbi. Osim već spomenutih „isprovociranih“ oštećenja uzrokovanih greškama u tehnologiji izrade zidne slike, u nastavi se koristi primjena simula-

14 15

cije povijesnih mijena u objektima baštine – slike i premazi se su-perponiraju omogućujući da se na takvim primjerima izvode vježbe stratigrafskog sondiranja te uzimanja i analize uzoraka. Nanošenjem različitih materijala na površinu zidne slike mogu se simulirati slojevi različitih nečistoća, soli i restauratorskih materijala (konsolidanata, sredstava za čišćenje). Tako je moguće pratiti promjene koje takvi materijali uzrokuju i izvoditi probe čišćenja. Slike izvedene na suhoj žbuci bez veziva koristan su primjer na kojem se izvode vježbe kon-solidacije slikanog sloja i prate promjene koje određeni konsolidan-ti uzrokuju. Mehanička oštećenja u slojevima žbuke i slikanom sloju primjeri su koji se koriste za izvedbu vježbi reintegracije žbuka i sli-kanog sloja te eventualno injektiranja delaminacija, oštećenja koje je najteže simulirati. I na kraju, studentske zidne slike služe za izvedbu vježbi transfera zidnih slika, što je jedna od najkompleksnijih konzer-vatorsko-restauratorskih metoda i rijetko se ima prilike izvoditi na originalnim umjetninama.

S obzirom da se tehnike zidnog slikarstva rijetko ili nikako ne prak-ticiraju niti u jednom obliku tijekom obrazovanja, nužno je da budući restauratori steknu praktična znanja iz tog područja kako bi bolje po-znavali umjetninu, njenu “anatomiju”, i time imali cjelovitiji pristup procjeni stanja i primjeni različitih konzervatorsko-restauratorskih metoda.

Uloga povijesno informiranih rekonstrukcija u studijskom programu konzervacije-restauracije Umjetničke akademije u Splitu

dr. sc. Sandra ŠustićSamostalni istraživač (vanjska suradnica na Umjetničkoj akade-miji u Splitu i u Hrvatskomu restauratorskom zavodu)

sansustic@gmail.com

Kolegiji o povijesno vjernim ili povijesno informiranim rekonstruk-cijama umjetničkih djela (eng. historically accurate reconstructions, hi-storically informed reconstructions) integralni su dio mnogih studijskih

16

programa konzervacije-restauracije u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Portugalu i SAD-u. Osmišljeni su s ciljem da premoste jaz izme-đu onoga što se može naučiti iz povijesnih recepata s jedne strane i tehničkih analiza s druge strane te da odgovore na specifična pitanja proizašla iz konzervatorsko-restauratorskih istraživanja. Upravo je iz tih pobuda osmišljen izborni dvosemestralni kolegij Tehničke anali-ze i povijesne rekonstrukcije koji se na Umjetničkoj akademiji u Splitu izvodi od 2014. godine. U njegovom je fokusu razvijanje interdisci-plinarnog pristupa u razumijevanju umjetničkog djela koje se gradi preko seminara, radionice (vježbi) i teorijskih lekcija. Kad god je mo-guće, studenti analiziraju i rekonstruiraju umjetnine koje su u tijeku konzervatorsko-restauratorskog postupka na Umjetničkoj akademiji u Splitu ili u Hrvatskom restauratorskom zavodu, a kao osnovni izvor informacija u radu koriste povijesne izvore i podatke iz provedenih tehničkih analiza sadržanih u konzervatorsko-restauratorskim izvje-štajima.

Rezultati praktičnog studentskog rada pokazuju razvijanje senzibili-teta spram materijalnosti umjetničkog djela i prisutnih degradacija, što pomaže u uspješnoj interpretaciji radioničke prakse umjetnika te u planiranju konzervatorsko-restauratorskog zahvata.

kako pravilno uzorkovati: što, koliko i zašto (kako studente pripremiti za suradnju sa stručnjacima iz područja prirodnih znanosti)

tea Zubin FerriCentar za istraživanje materijala istarske županije metRiS

tea.zubin@gmail.com

Uzimanje uzoraka predstavlja vrlo važan korak u istraživanju kul-turnoga dobra. S obzirom na nezamjenjivost i vrijednost kulturnih dobara, uzorkovanje, ukoliko do njega dođe, obavlja se isključivo onda kada je to neophodno. Stoga je izuzetno važno dobro isplani-rati uzorkovanje nakon podrobnijeg vizualnog pregleda predmeta i primjene raspoloživih neinvazivnih metoda. Preuzeti uzorak, odno-

17

sno ispitivanja koja će se na njemu provoditi, trebali bi odgovoriti na sva pitanja koje si postavlja konzervator-restaurator (ili konzerva-tor – povjesničar umjetnosti, ovisno o svrsi uzorkovanja), a na koja nije moguće drugačije naći odgovor. Zbog toga je nužno da je kon-zervator-restaurator ili konzervator upoznat s osnovnim načelima i metodama laboratorijskog ispitivanja. To podrazumijeva da redovito posjećuje laboratorij, vrši osnovnu pripremu uzorka, komunicira s la-boratorijskim analitičarom, poznaje okvirne količine uzoraka koje su potrebne za one metode koje najčešće zatraži.

Iz perspektive laboratorijskog analitičara, uzorkovanje predstavlja najvažniji korak čitavog ispitivanja, naročito onda kada pristigli uzo-rak mora odgovoriti na određeno pitanje. Uz pravilnu pohranu i do-premu u laboratorij, priprema uzorka isto tako igra vrlo važnu ulogu i znatno utječe na rezultate. Idealni uvjeti bi stoga bili ti koji bi omo-gućili da analitičar sudjeluje u svakom uzorkovanju, dok bi s druge strane konzervatori-restauratori i konzervatori najbolje znali locirati pozicije uzorkovanja na predmetu i kvalitetno uzeti svaki uzorak s obzirom na znanje koje posjeduju o njemu. U stvarnom životu, među-tim, češće se susrećemo sa predmetima s kojih je preuzeto više uzo-raka od strane različitih osoba u različitim trenutcima bez pravilne evidencije o pojedinom uzorkovanju (ili o rezultatima već provedenih ispitivanja), a uzorci nerijetko otputuju poštom u laboratorij gdje ih obrađuje analitičar koji predmet nije ranije vidio niti će ga u buduć-nosti vidjeti. Iz navedenog se zaključuje da je znanje konzervatora-restauratora / konzervatora ključno za pravilno uzorkovanje, njegova je uloga da preuzme one i samo one uzorke koje će odgovoriti na pita-nja koja si je postavio, a ključna su za buduću obradu ili konzervaciju predmeta. S druge strane, cilj i svrha uzorkovanja ne bi trebala biti ograničavajuća u smislu da stvorena predodžba o tome što uzorak sa-drži ili predstavlja od početka uključuje samo neke analitičke metode, a isključuje druge čijom bi se primjenom karakterizirale neke druge, u tom trenutku možda sekundarne značajke uzorka odnosno predme-ta. Drugim riječima, konzervator-restaurator pri uzorkovanju mora imati na umu da će preuzeti uzorak gotovo uvijek pokazati nešto više ili drugačije od prvobitne zamisli i potrebe. A svaka dodatna informa-cija koju iznjedri laboratorijsko ispitivanje o uzorku je vrijedna i može itekako promijeniti daljnji tok intervencija ili uvriježena saznanja koje

18

posjedujemo o nekom artefaktu. Stoga svakako valja uzorkovati s ja-snim ciljem, ali je pogrešno ciljem ograničavati potencijale koji pre-uzeti uzorak ima.

Poželjno je da kemičar posjeduje znanje o materijalima i procesima starenja kod kulturnih dobara jer su ona od velike pomoći pri uzor-kovanju, a zatim određuju pripremu uzorka te odabir analitičkih me-toda. No, prema riječima jednog kemičara, uzeti krivi uzorak, ili uzeti dobar uzorak krivo, obezvrjeđuje sav daljnji rad i čini proizvedene po-datke beskorisnima. Iskustvo je, dakle, jasno pokazalo da se dodatno vrijeme i trud uloženi u promišljeno i pravilno provedeno uzorkovanje višestruko vraćaju stvaranjem kvalitetnih podataka, a u svrhu pravil-ne konzervacije i restauracije zaštićenih predmeta, isključivo su takvi podaci prihvatljivi.

Razvoj i napredovanje u struci: mogućnosti i ograničenja

mr. art. mirta pavić1 i Slađana latinović21muzej suvremene umjetnosti Zagreb, 2arheološki muzej Zagreb

1mirta.pavic@msu.hr, 2slatinovic@amz.hr

Dugogodišnja praksa i stanje u institucijama diljem Hrvatske pokazuje da akademski stupanj obrazovanja kao ni radno iskustvo još uvijek ne jamče jednake mogućnosti napredovanja i profiliranja u konzervator-sko-restauratorskoj struci. Niz je prepreka koje kako iskusnim, tako i mladim stručnjacima, koji tek trebaju kroz praksu steći iskustvo i si-gurnost u iznimno odgovornom segmentu rada na kulturnom dobru. otežavaju nesmetan stručni razvoj u usporedbi s mnogim drugim stru-kama.

Završeno školovanje je tek prvi korak nakon kojega slijede izazovi spe-cifični za konzervatorsko-restauratorsku struku, a postojeća rješenja još uvijek nisu adekvatna premda struka više nije tako mlada. Također, školski programi nisu sasvim ujednačeni na što utječe niz subjektiv-nih i objektivnih čimbenika, a što predstavlja problem kako studentima tako i mogućim poslodavcima. Činjenica je da različita vrsta građe izi-

19

skuje ponekad i sasvim različit pristup i model odlučivanja u konzerva-torsko-restauratorskom postupku, stoga nakon završenog školovanja započinje nova faza obrazovanja.

Kroz dugogodišnji rad u konzervatorsko-restauratorskim odjelima dva velika i značajna, ali po vokaciji sasvim različita muzeja, autorice će predavanja, koje ujedno vrše aktivne funkcije unutar Sekcije restau-ratora i preparatora Hrvatskog muzejskog društva, pokušati prenijeti svoja opažanja, zaključke i moguće prijedloge rješenja za neke od po-stojećih izazova na putu do postizanja željenog statusa i lakšeg napre-dovanja struke i u struci.

Sam svoj šef: kako pripremiti studente za utrku na tržištu rada?

marija Reberskiprivatna konzervatorsko-restauratorska radionica

zmayareb@gmail.com

Što znači biti freelancer u konzervatorsko-restauratorskoj struci? Biti samostalni konzervator-restaurator je najbolje zanimanje na svijetu. Sam određuješ kada ti radni dan počinje i završava, nema nadređenih pa tako ni kontrole, nema propisane uniforme, nitko ne provjerava koliko si posla taj dan odradio, posao se na neko vrijeme može odlo-žiti... I još mnogo zgodnih stvari, ali... Ako sam sebi nisi najstroži šef i kontrolor, nećeš ništa napraviti pa i najbolji posao na svijetu lako postaje najveća noćna mora.

U svom poslu najviše volim raznolikost, a nje ima svaki dan. Tu ne spada samo činjenica da je svaki novi zadatak doslovno novi zadatak, i da sa svakim novim zadatkom dolazi i neki novi izazov, novo rješenje, novi zahvati koji vas koji put umore, iznenade, izbezume, razvese-le... Raznoliki su i ostali, ne manje važni segmenti vođenja vlastitoga poslovanja: dogovaranje sastanaka, odlasci na teren, obavljanje vi-zualnog pregleda, određivanje i preciziranje konzervatorsko-resta-uratorskih zahvata odnosno postavljanje i definiranje ciljeva, izrada

20

ponude, ugovaranje posla, planiranje (vremena i radova), nabava ma-terijala, organizacija posla, dogovor i rad sa suradnicima, izvođenje radova (u ateljeu i na terenu), pisanje izvještaja i elaborata... Tu je i sva sila “papirologije”: od ispunjavanja putnih naloga, izrade troš-kovnika i sastavljanja ugovora do traženja prethodnog odobrenja od nadležnog Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture, pisanja re-versa, situacija i računa te ispunjavanje porezne prijave. Samostalni konzervator-restaurator je umjetnik, zanatlija, znanstvenik, podu-zetnik, menadžer, kadrovik, knjigovođa, ekonomist, pisac, povjesni-čar, šofer, fizički radnik.

Prije Drugoga svjetskog rata najjači sindikat kod nas bio je sindikat tipografa. Grafičari su bili radnici kao i svi drugi, no njihov je posao podrazumijevao neprekidno čitanje. Dok su slagali matrice za novine, tipografi su morali pročitati svaki tekst pa su zbog toga automatski bili i mnogo obrazovaniji od svojih kolega iz drugih profesija. Posao samostalnog konzervatora-restauratora također je takav da se mora stalno učiti i napredovati, pratiti nove tehnologije, međunarodne konvencije, aktualne zakone o zaštiti i očuvanju kulturne baštine. Istovremeno saznajete nove informacije i ulazite u tajne umjetničkih djela.

Uz mnoge poteškoće s kojima se općenito susreću poduzetnici i pri-padnici samostalnih profesija – financijske, organizacijske, vremen-ske... – ako ste žena, uz poduzetnički rad morate voditi računa i o tome kako poslovne aktivnosti uskladiti s brigom o djeci i ostalim obiteljskim potrebama.

Sve te aktivnosti ne ostavljaju (puno) vremena za stručno usavršava-nje: sudjelovanje na radionicama i konferencijama, dijeljenje rezul-tata rada s kolegama-stručnjacima i širom javnosti kroz publikacije i predavanja... Za te poslove na kraju jednostavno nema vremena ili, ako ste borac, trošite onaj 23. i 24. sat u danu. Međutim, nije sve tako crno. Uz nešto dodatnog napora i malo dobre volje, stiže se sve što volite i želite odraditi na najbolji mogući način. Neki od zadataka i poslova vezanih za rad u privatnome sektoru stu-dentima bi se mogli (trebali?) prezentirati već za vrijeme studija kako bi ih se pripremilo za “surovu realnost” rada u privatnom sektoru.

21

Kratke biografije predavača

Suzana damiani rođena je u Osijeku 1965. godine. Diplomirala je sli-karstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1989. godine. Godine 2000. magistrirala je na Akademiji lijepih umjetnosti u Kra-kovu, Odsjeku za konzerviranje i restauriranje umjetnina. Od 1994. do 1998. godine radila je u Restauratorskom zavodu Hrvatske. Od 1998. do 2008. godine zaposlena je kao asistentica, od 2008. kao docentica, a od 2013. godine kao izvanredna profesorica na OKIRU, ALU. Vodi kolegije Konzerviranje i restauriranje zidnih slika 1 i 2, Izrada diplomskog rada, Restauratorska praksa 1, 2 i 3 te izborni kolegij Tehnike zidnog sli-karstva. Mentorica je kandidatima za stjecanje zvanja u konzervator-sko–restauratoskoj djelatnosti pri Ministarstvu kulture RH. Članica je HRD-a i IIC – Hrvatske grupe.

ivo donelli rođen je 1954. godine u Metkoviću. Pedagošku akademi-ju pohađao je u Zadru i Splitu te stekao diplomu profesora likovne kulture i povijesti umjetnosti. Godine 1979. boravio je godinu dana u Rimu; u ICCROM-u je završio školu za konzervatora-restauratora arheološke građe. Od 1975. godine do danas stalno radi kao konzer-vator-restaurator, najprije u Arheološkom muzeju u Zadru, a potom u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu i Arheološkom muzeju u Splitu. Od 2005. godine do danas zaposlen je na Umjetnič-koj akademiji u Splitu, i to na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju (specijalističko usmjerenje Kamen). Ima umjetničko-nastavno zvanje redovitog profesora.

mateo miguel kodrič kesovia rođen je 1987. godine u Dubrovniku. Godine 2006. upisuje studij konzervacije-restauracije na Sveučilištu u Dubrovniku kao redovni student, a 2012. završava diplomski studij. Naobrazbu stječe i na Institutu Palazzo Spinelli u Firenci te na Insti-tutu za konzervaciju i restauraciju u Beču. Specijalizaciju analizira-nja i katalogiziranja povijesnog tekstila (CIETA) polaže 2011. godine u

Autori su navedeni abecednim redoslijedom prezimena.

Fondazione della Arte Seta Lisio u Firenci. Od rujna 2013. zaposlen je kao asistent na Odjelu za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrov-niku. Godine 2014. upisuje doktorski studij na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Restauraciju tekstila usavršava 2017. godine u Švicarskoj, na prestižnom institutu Abegg Stiftung.

Slađana latinović diplomirala je arheologiju na Filozofskom fakulte-tu Sveučilišta u Zagrebu. Specijalizirala je obradu arheološkog metala u Römisch-Germanisches Zentralmuseum u Mainzu (Njemačka). Po-sljednjih deset godina zaposlena je kao restauratorica metala i or-ganskog materijala u Konzervatorsko-restauratorskom odjelu Arhe-ološkog muzeja u Zagrebu. Jedna je od pokretača godišnjih stručnih susreta Sekcije restauratora i preparatora Hrvatskog muzejskog druš-tva i dugogodišnja urednica popratne publikacije Susreta. Dobitnica je Priznanja Hrvatskog muzejskog društva u 2014. godini za provedenu restauraciju organskog materijala – jantara iz pretpovijesnog fundu-sa Arheološkog muzeja u Zagrebu.

mirta pavić je voditeljica Konzervatorsko-restauratorskog odjela Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb (MSU), gdje je zaposlena od 2001. godine. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti Sveuči-lišta u Zagrebu, a magistrirala na Odsjeku za konzerviranje i restauri-ranje Akademije za likovnu umjetnost i oblikovanje Sveučilišta u Lju-bljani. Na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu od 2010. godine predaje obvezni kolegij o konzerviranju-restauriranju djela moderne i suvremene umjetnosti. Od 2014. godine kao gostujući predavač kon-tinuirano surađuje s Akademjom za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani. Njezini stručni interesi obuhvaćaju moderne materijale i modernu muzejsku praksu, nove medije, konzervatorsko-restaura-torsku etiku i edukacijsku misiju u području konzervacije-restaura-cije. Redovito objavljuje radove u domaćim i stranim stručnim pu-blikacijama te sudjeluje na stručnim skupovima. U cilju približavanja konzervatorsko-restauratorske struke široj publici, autorica je dva dokumentarna filma koji se prikazuju na Hrvatskoj televiziji (HRT). Od 2015. godine koordinatorica je Sekcije restauratora i preparato-ra Hrvatskog muzejskog društva (HMD) te članica Izvršnog odbora HMD-a.

22

23

marija Reberski rođena je 1964. godine u Zagrebu. Nakon završene Škole primijenjene umjetnosti pohađala je najprije Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, a potom Akademiju likovnih umjetnosti gdje je 2003. godine stekla diplomu konzervatora-restauratora. Godine 2007. položila je stručni ispit i stekla stručno zvanje konzervator-re-staurator. Posjeduje dopuštenje Ministarstva kulture RH za obavljenje poslova na zaštiti i očuvanju kulturnih dobrara za užu specijalnost kamena plastika (od 2007.) te zidno slikarstvo i polikromirana drvena skulptura (od 2010.). Od 2001. do 2006. godine samostalno se bavi-la konzervatorsko-restauratorskim poslom. Godine 2006. s Hrvojem Gregorićem osnovala je obrt Atika. Od 2014. godine ponovno radi sa-mostalno. Predsjednica je Hrvatskoga restauratorskog društva (HRD). Udana je i majka troje djece.

Sagita mirjam Sunara diplomirala je 2005. godine na Odsjeku za kon-zervaciju-restauraciju Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Ti-tulu doktora znanosti stekla je 2017. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2005. godine zaposlena je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, isprva kao viši asistent a danas u umjetničko-na-stavnom zvanju docenta. Izvodi nastavu iz kolegija o metodama istra-živanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji, konzerviranju-restauriranju štafelajnih slika i polikromiranog drva, preventivnom konzerviranju te povijesti i teoriji konzerviranja-restauriranja. U dva je navrata obnašala dužnost pročelnice Odsjeka za konzervaci-ju-restauraciju (ne u punom mandatu). U listopadu 2017. preuzela je funkciju prodekanice za umjetnost, znanost, međunarodnu suradnju i ECTS. Usporedo s nastavničkim radom, od 2005. do 2009. godine radila je u Hrvatskom restauratorskom zavodu – Restauratorskom odjelu u Splitu. Članica je dvaju međunarodnih strukovnih udruženja (IIC, INCCA), Upravnog odbora HRD-a i HRD-ov delegat u ECCO-u. Autorica je većeg broja znanstvenih i stručnih radova te organizator ili suorganizator brojnih skupova, radionica i javnih predavanja.

Sandra Šustić diplomirala je konzervaciju-restauraciju štafelajnog slikarstva i polikromiranog drva na Umjetničkoj akademiji Sveučili-šta u Splitu. Doktorat iz povijesti umjetnosti obranila je 2016. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (Djelovanje Cvita Fi-

skovića na zaštiti i restauraciji povijesnoga slikarstva i skulpture na hrvat-skoj obali). Od 2007. godine u svojstvu stručnog suradnika sudjeluje u konzervatorsko-restauratorskim projektima koje provodi Hrvatski restauratorski zavod (Restauratorski odjel u Splitu i Restauratorski odjel u Dubrovniku). Od 2014. godine kao vanjski suradnik angažirana je na Umjetničkoj akademiji u Splitu gdje samostalno izvodi nastavu iz kolegija Tehničke analize i povijesne rekonstrukcije. Od 2016. godine sudjeluje u izvođenju nastave iz kolegija Povijest restauracije i Teorija restauracije. Ima naslovno zvanje predavača. Radove objavljuje u do-maćim i inozemnim znanstveno-stručnim publikacijama.

tamara Ukrainčik rođena je u Zagrebu 1964. godine. Slikarski odsjek Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu završila je 1988. godine, a 1999. poslijediplomski studij restauriranja i konzerviranja na Akade-miji za likovnu umjetnost i oblikovanje Sveučilišta u Ljubljani. Od te godine radi na zagrebačkoj Akademiji, danas u umjetničko-nastav-nome zvanju izvanrednog profesora. Nositeljica je kolegija vezanih za konzerviranje-restauriranje štafelajnih slika. Tijekom proteklih godi-na vodila je veći broj programa zaštite i očuvanja pokretne kulturne baštine koje je financiralo Ministarstvo kulture RH. Autorica je, koau-torica i recenzentica više stručnih tekstova. Održala je veći broj javnih izlaganja te organizirala i(li) sudjelovala u radionicama vezanim za konzervatorsko-restauratorsku struku. Članica je nekoliko strukov-nih udruga (HDLU, HRD, IIC – Hrvatska grupa). Autorica je nekoliko samostalnih te sudionica na više skupnih i žiriranih izložbi.

tea Zubin Ferri rođena je 1983. u Kopru. Godine 2012. diplomirala je kemiju na Sveučilištu Ca Foscari u Veneciji (Italija). Od svibnja 2010. zaposlena je u Centru za istraživanje materijala Istarske županije METRIS (nekad Centar za istraživanje metala). U Kemijskom odje-lu METRIS-a bavi se analizama na kulturnim dobrima. Usto provodi nacionalne i međunarodne projekte u kojima se istražuju predmeti koji imaju status zaštićenog kulturnog dobra (arheološki nalazi, slike na platnu, freske, metali, pigmenti, žbuke, kamen). Autorica je broj-nih članaka i predavanja koji se bave laboratorijskim analizama na kulturnim dobrima i elektronskom mikroskopijom. Aktivna je članica Hrvatskog mikroskopijskog i kemijskog društva.

24

25

Sanja Žaja Vrbica rođena je u Dubrovniku. Diplomirala je na Filozof-skom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1993. godine na studiju povijesti umjetnosti i muzeologije. Od 1995. godine zaposlena je u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku na poslovima kustosa, a od 2001. na poslovima višega kustosa. Magistarski rad s naslovom Likovna kritika i izložbe u Dubrovniku 1876.–1978. obranila je 1999. godine, a 2011. disertaciju s naslovom Marko Rašica, oba na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2005. godine zaposlena je na Sveučilištu u Dubrovni-ku kao asistentica na Odjelu za umjetnost i restauraciju, a od 2013. u znanstveno-nastavnom zvanju docenta. Od listopada 2016. godine obnaša dužnost pročelnice Odjela za umjetnost i restauraciju.

WORKSHOP PROGRAM / June 2, 2018University Library in Split, north tower, 2nd floor, multifunctional hall

9.00 – 9.20 Workshop registration + coffee & bagels

9.20 – 9.35 Workshop opening

9.35 – 10.25 Session 1: Creating a learning environment. motivation / Moderator: Dr Sagita Mirjam Sunara

10.25 – 11.30 Session 2: effective communication for learning (part 1) / Moderator: Shraddha Bhatawadekar

11.30 – 11.50 Coffee break

11.50 – 12.20 Session 2: effective communication for learning (part 2) / Moderator: Shraddha Bhatawadekar

12.20 – 13.30 Session 3: Conservation documentation / Moderator: Dr Cathy Daly

13.30 – 14.30 Lunch

14.30 – 15.30 Session 4: assessments / Moderator: Sara Mazzarino

15.30 – 15.50 Brief presentation of other exercises / teaching techniques / All four moderators

15.50 – 16.05 Final discussion

16.05 – 16.15 Workshop evaluation

16.15 – 16.25 Concluding remarks

16.25 – 16.30 Certificate awarding ceremony

16.30 – 16.35 Group photo

26

Workshop instructors (alphabetical list)

Shraddha is an archaeologist, with experience working in the field of heritage management and conservation in India. She takes a special interest in heritage education and has explored ways of making learning effective through outreach programmes organised in Mumbai. She has also conducted research on this topic as part of the Fulbright-Nehru Academic and Professional Excellence Fellowship in the USA and the Alexander von Humboldt German Chancellor Fellowship in Germany. Currently, she is affiliated with the DFG-Graduate School 'Cultural and Technical Values of Historic Buildings' at the Brandenburg University of Technology, Cottbus-Senftenberg, where she is pursuing a doctoral degree in heritage conservation.

SHRADDHA bHATAWADEKARResearch associate / Brandenburg University of technology, Cottbus-Senftenberg (Germany)

shraddha.6886@gmail.comwww.sustainableheritage.in

dr CATHy DALySenior lecturer / School of History and Heritage, College of arts, University of lincoln (Great Britain)

cdaly@lincoln.ac.ukwww.drcathydaly.com

Cathy is an archaeological and museum objects conservator with a research interest in climate change and cultural heritage. Originally from Ireland, since 2015 she has taught on the BA and Graduate Diploma courses in Conservation of Cultural Heritage at the University of Lincoln in the UK. Cathy is a member of the Irish National Committee of the Blue Shield and the ICOMOS Working Group on Climate Change.

26 27

Sara is a rare books, archival documents and paper conservator based in Rome with an expertise in the non invasive conservation of historical bindings. Beyond her studio and consultation activity she pursues an interest in learning and development by teaching book and archival documents conservation. Sara has taught at the University of Rome "Tor Vergata" (since 2011), at the Brera Academy of Arts in Milan (since 2017) and at the Central Institute for the Restoration and Conservation of Archival and Library Heritage in Rome.

SARA MAZZARINOadjunct professor / University of Rome "tor Vergata"; Brera academy of arts in milan; Central institute for the Restoration and Conservation of archival and library Heritage in Rome (italy)

sara.mazzarino@gmail.com

dr SAGITA MIRJAM SUNARAassistant professor / Conservation-Restoration department, the arts academy, University of Split (Croatia)

sagita.mirjam.sunara@umas.hr

Sagita received her diploma in Conservation-Restoration at the Arts Academy in Split (speciality: easel paintings and polychromed wood), and her Ph.D. in Art history at the Faculty of Humanities and Social Sciences in Zagreb. She has taught for the Conservation-Restoration Study Program of the Arts Academy in Split since 2005. She is currently serving as a Vice-Dean of Arts, Science, International Collaboration and ECTS. In recent years, Sagita's research has focused on outdoor sculpture conservation.

28

IZDAVAČ Umjetnička akademija u SplituZA IZDAVAČA Edvin Dragičević

UREDNIK Sagita Mirjam SunaraLEKTURA HRVATSKIH TEKSTOVA Suzana Kačić-Bartulović

LEKTURA ENGLESKIH TEKSTOVA Cathy DalyLIKOVNO RJEŠENJE KORICA I RAČUNALNI SLOG Sagita Mirjam Sunara

TISAK Grafis d.o.o.Naklada 100 primjeraka

ISBN 978-953-6617-48-7

Tiskanje završeno u svibnju 2018.