Shimpakuborovica:Tajnapovijest

Napomena urednika: Začuđujuće je, da je Shimpaku borovica, tako omiljena u bonsai kulturi, prvi put pronađena tek prije nešto više od stoljeća u Japanu. No, u tom kratkom vremenu, zbog prekomjernog vađenja, Shimpaku borovice koje rastu u divljini planina su nestale!

Kada i gdje su Shimpaku borovice otkrivene? Tko ih je sakupljao sa planinskih litica i kako su to činili? Što se dogodilo tijekom tih 100 godina sakupljenim Shimpaku remek-djelima? Da li u japanskim bonsai rasadnicima postoje i dalje sakupljeni Shimpaku i da li su za prodaju i danas?

Te i mnoge druge "tajne" o Shimpaku, otkrivene su u fascinantnom članku koji je objavljen na ovim stranicama. Ovaj članak napisao je Kazuki Yamanaka, a nedavno je objavljen na japanskom, u Kindai Bonsai Magazinu, lipanj, 2003.g. Zbog velikodušne donacije Daizo Iwasakia, WBFF-ovog potpredsjednika, WBFF je dobio dozvolu od izdavača da prevede članak na engleski i objavi ga na web stranici WBFF-a. Zahvaljujemo Ikuyo Shisaka na njenom emotivnom i vjernom prijevodu izvornog japanskog teksta na engleski jezik. Engleski tekst je preveden u korist ne japanskih čitatelja i preuređen zbog bolje kronološke prezentacije.

( Hrvatski prijevod © Bonsai udruga Zen 2014; Izvorni japanski tekst i fotografije © Kindai Shuppan Co 2003 )

Poglavlje I. Otkri će Shimpaku

Danas, Shimpaku borovicama koje rastu u divljini Japana prijeti izumiranje. Poznato je da ova vrsta borovica raste na otocima Hokkaidu i Yakeshima, ako se pod hitno ne poduzmu neki koraci, njihovo izumiranje je sigurno. Shimpaku borovica je varijacija kineske borovice (Juniperus chinensis ili Ibuki ili Byaku - na japanskom znači penjati se). Njezino latinsko, botaničko ime je Juniperus chinensis “sargentii“, nazvana prema C.S. Sargent, koji ju je identificirao na Hokkaidu 1892.g. Japanski, botanički naziv Shimpaku borovice je Miyama - Byakushin. Ona pripada obitelji Cupressaceae, koja također uključuje i Hinoki čempres (Chamaecyparis obtusa). Kategorizirana je i kao vapnenačka biljka, jer je ponekad nalazimo u područjima bogatim mineralom peridotom.

Stablo na desnoj strani zove se "Noble Satake Shimpaku“. To je rijedak primjerak, koji je, nakon što je izvađen iz prirode, odmah dobio ime "Dim iz vulkana“. To ime realno opisuje njegovo snažno, vijugavo deblo i njegove sharije. Bio je jedan od najboljih Shimpaku bonsaija, ali nažalost umro je u devastirajućem razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Danas, jer su gotovo svi izvori prirodno uzgojenih Shimpaku borovica iscrpljeni, nemoguće je pronaći Shimpaku s takvim karakterom. Toliko puno poznatih stabala su izgubljena, ali u isto vrijeme rođene su mnoge priče o Shimpaku borovici.

U "Bonsai Gahou Magazin", br. 5 (rujan, 1907.g.), opisana je rasprava o podrijetlu Shimpaku bonsaija. Tamo se navodi da je 1889.g., zaljubljenik u bonsai, Rokurou Ohta, dobio Juniperus bonsai koji je podsjećao na slavnu sliku "Kanzankokai" (stari japanski čempres u zimskoj planini ). Među trgovcima se proširila glasina da je to autentični ( = shin ), hrast ( = paku ). Tako je borovica nazvana "Shinpaku" (Prema konvencijama japanske kombinatorike riječi, ona postaje "Shimpaku") Ova riječ nije poznata niti u kineskom, niti u japanskom jeziku, pa je tako naziv "Shimpaku" u svijetu bonsaija počeo označavati jednu od podvrsta borovica. Shimpaku borovice su bile popularne još od 1890-ih, jedan kratki period su smatrane ili predebelim ili previše teškim u svojoj pojavnosti. Čak i tako, ova borovica je imala izvanrednu popularnost od svog prvog pojavljivanja. Njena popularnost je oduševila mnoge kolektore poput Tason Ohate i od samog početka su se gotovo svi veliki ljubitelji bonsaija, zdušno posvetili uzgoju ove borovice. Do 1900.g. Shimpaku borovica je bila prihvaćena kao jedna od klasičnih vrsta koje se koriste za bonsai. Već tijekom ranih godina njene popularnosti, došlo je do ekstremnog pomanjkanja Shimpaku borovica, pogotovo u odnosu na druga stabala koja su se koristila za bonsai u to vrijeme, kao što su japanski crveni bor (Akamatsu), japanski crni bor (Kuromatsu) i japanski cedar (Sugi). Rezultat toga je bio da si se mogao pohvaliti ako si je posjedovao, bez obzira na kvalitetu. Ako je Shimpaku borovica bila jako visoke kvalitete, koštala je cijelo bogatstvo, a njena

pretjerana cijena proizlazila je zbog njenog pomanjkanja. Mnoge od najboljih Shimpaku borovica naseljavaju područja nepristupačnih hridina i zbog toga ih je bilo vrlo teško sakupljati iz prirode. Iza kulisa briljantne popularnosti Shimpaku bonsaija zapravo su njeni sakupljači (yamadori hunters) koji su riskirali svoje živote kako bi je vadili iz divljine. Shimpaku, fascinantno stablo, ima tajnovitu povijest koju ćemo otkriti u ovom članku.

Poglavlje II. Prvi Shimpaku : "Ishizuchi Shimpaku"

Prvi Shimpaku prikupljen u divljini, došao je sa planinskog lanca Ishizuchi na otoku Shikoku. To je područje sa kojeg su sakupljači (yamadori hunters) kroz dugi period vadili japanski crveni bor (Akamatsu) i japanski crni bor (Kuromatsu) za bonsai.

Mt. Ishizuchi je najviši vrh na otoku Shikoku

Sakupljači su bili stručnjaci u planinskom prikupljanju drveća i imali su veliko iskustvo i znanje u presađivanju i uzgoju novog rasta korijena prikupljenih uzoraka. Po prvi put, jedan od tih sakupljača, pronašao je u planinama jednu vrstu kineske borovice (kasnije nazvanu Shimpaku) i pomislio: "ako je prikladna za sadnju u posudi, ne mogu je propustiti". Kineske borovice uzgajane u posudama, bile su cijenjene jako dugo vremena. Ne gubeći vrijeme, ovaj sakupljač je iskopao borovicu, presadio je u posudu, a zatim je odnio trgovcima bonsaima u grad Takamatsu, na sjevernoj obali otoka Shikoku.

Sjeverna obala otoka Shikoku - pokazuje Takamatsu

U to vrijeme, Takamatsu je bio jedan od centara za bonsai materijale. Trgovci bi dolazili ne samo iz Kyota, Osake i Kobea, već i iz dalekog Tokija. Kineska borovica, varijacija poznata kao Shimpaku postala je popularna prvo u Kansai regiji, a zatim se njena popularnost

proširila sve do Tokija. Razlog tomu je što su vješti trgovci iz Kunpu -en Gardena omogućili dostupnost najboljih primjeraka, što je impresioniralo osobe sa dobrim ukusom za bonsai.

Zlatno doba Ishizuchi Shimpaku trajalo je tijekom Meiji razdoblja, od oko 1868.g. do 1878.g. Estetski osjećaj ljudi iz tog vremena prema Shimpaku borovici, bio je znatno drugačiji od onoga danas. Jednom riječju, oni su žudjeli za okusom planina. Jin i shari Shimpaku borovica nisu mnogo cijenili, umjesto toga, bili su duboko impresionirani prirodnim oblikom koji je odražavao njihovo odrastanje u planinama. Oni sa ekstremno vijugavim deblom nisu bili naročito u modi, umjesto toga tražili su one koji su odražavali svoju dob na suptilniji način (shibui). Prema slikama iz Meiji razdoblja vidimo da nije bilo gotovo ni traga oblikovanja grana ili krošnje. Suzdržavali su se u oblikovanju koliko god je to bilo moguće, nisu ljuštili mekanu vanjsku koru, niti polirali njeno deblo.

Shimpaku bonsai Meiji razdoblja

Njihov odnos prema Shimpaku borovicama bio je kao i prema vrijednom antikvitetu. Ishizuchi Shimpaku, u odnosu na Itoigawa Shimpaku koji je došao kasnije, imao je neukroćen, ali osjetljiv oblik. Budući da ih je trebalo samo posaditi u posudu i poštovati, postali su vrlo popularni. Mnogi su bili srednje veličine, a time savršeno pogodni za bonsai.

Shikoku Shimpaku bonsai - staro deblo i ne previše pokreta

Poglavlje III. Prikupljanje Ishizuchi Shimpaku

Na početku svoje popularnosti, Shimpaku borovica je bilo posvuda po planinskom lancu Ishizuchi i nije bilo potrebno mnogo alata za iskopati ih. Kako je potražnja za Shimpaku borovicama rasla, krenulo je i prekomjerno vađenje drveća. U to vrijeme, nije bilo ograničenja niti zabrana za vađenje drveća sa planina, pa su ljudi dolazili u hordama sa cijelog otoka Shikoku. To nisu bili samo profesionalni planinski sakupljači, već i zaljubljenici u bonsai, pa čak i obični ljudi koji su tražili samo brzu zaradu. Kao rezultat toga, u samo 20 godina Ishizuchi Shimpaku borovice, u svom prirodnom staništu su bile gotovo istrijebljene. Počeli su vaditi čak i stabla ostavljena da rastu na planinskom području Besshi i ona koja su rasla na liticama .

Shimpaku bonsai Meiji razdoblja

Sakupljači su išli u planine u parovima. Svaka osoba je imala dva tanka i dva debela konopca, te poseban alat, ovdje prikazan na slici. Pijuk je vrlo funkcionalan alat, ali i opasan u rukama nekvalificiranih. Prvo, jedan od njih - lovac - vezao bi konop oko stabla na vrhu stijene i zatim se spustio pomoću užeta. Druga osoba - promatrač - je gledao dalekozorom niz liticu ne bi li ugledao povoljan primjerak. Nakon što bi ga pronašao, promatrač bi obavijestio lovca signalizirajući mu crvenom zastavicom. Prema uputama promatrača, lovac se kretao liticom koristeći pritom svoj pijuk. Ponekad bi lovac morao zanjihati svoje tijelo zrakom kako bi došao do udaljenog kuta litice. Ova aktivnost je bila vrlo opasna, jer ako bi uže puklo, to bi mogao biti i kraj njegovog života. Kada bi došao do pravog primjerka, lovac bi jednom stranom pijuka razbijao stijene koje su pokrivale korijenje stabla, a drugom stranom rezao to isto korijenje, kako bi oslobodio stablo.

U razdoblju od 1903-1908.g., zabilježeno je par nesreća u kojima su oboje i promatrač i lovac nastradali, kliznuvši jedan za drugim niz liticu. Većina tih žrtava bili su ili rudari iz rudnika bakra Besshi ili zaposlenici bogatih trgovaca, u svakom slučaju nisu bili bonsai profesionalci. U prvom desetljeću 1900-te, Ishizuchi Shimpaku je cijenjen od 200 ¥ do 1000 ¥. U današnje doba to bi bila vrijednost od nekoliko milijuna jena do nekoliko desetaka milijuna jena (danas, 1.000.000 ¥ iznosi oko US $ 10.000). Bilo je prirodno da su ljudi gubili zdrav razum zbog njene visoke vrijednosti. No, bilo je i kolekcionara koji su cijenili bonsai i nisu prodavali svoje prikupljene primjerke, već ih sačuvali za sebe. Bilo je bezbroj prekrasnih primjeraka koji su se tada mogli vidjeti u stanovima običnih ljudi u Takamatsu, Niihama, Saijyou i Imabari. Iako su Kuransouke Fujita iz Niihame, Tahei Suzuki iz Doi i neki drugi bili poznati kao profesionalni lovci, sakupljači, bilo je i bezbroj neprofesionalaca koji su poslovali sa lokalnim zaljubljenicima u bonsai ili s velikim trgovcima u Takamatsu. Međutim, krajem Meiji ere (1912.g.), kada je nalazište bogato Ishizuchi Shimpaku iscrpljeno, ljudi su tražili i korejski Shimpaku za preprodaju. Dakle, oko 1908.g., gotovo sve Shimpaku borovice bile su rasprodane na području Takamatsu, uključujući i korejske primjerke. Korejske borovice su zvali "Shikoku" Shimpaku, njihova kvaliteta je bila gotovo jednako dobra i jedva da se razlikuju od Ishizuchi Shimpaku borovica. Trgovci su zatim proširili prodaju primjeraka na Kyushu, Yamato, Kishu, Koushu pa i dalje. Kada bi stigla vijest da su izvađene Shimpaku borovice dostupne, sakupljači - trgovci borovicama bili bi prvi koji bi stigli. Neki od tih sakupljača - trgovaca zaputili bi se i u nepoznato, novo područje, kako bi pronašli nove Shimpaku borovice koje možda još rastu u divljini. Ova skupina sakupljača - trgovaca znala je vrijednost Shimpaku borovica i stekla veliko znanje u prikupljanju primjeraka. Vađenje primjeraka po planinama je slično lovu. Jednom kad bi probali, ljudi se više nikad nisu vraćali na stare, stabilne poslove, kao što su poljoprivreda i sl. U njima je postojala čežnja da lutaju u potrazi za plijenom. Što se tiče Shimpaku borovice, od ranih 1900-ih, sakupiti ih penjući se besciljno po planinama bilo je kao da pokušavate dotaknuti oblake. U to vrijeme, nije više bilo gotovo nikakve mogućnosti za pronalaženje Shimpaku borovice u divljini. No, bio je jedan čovjek koji je posjedovao izvanrednu sreću.

Poglavlje IV. Poznati sakuplja č, Tahei Suzuki

Ovaj sretan čovjek, rođen je 1865.g. uoči obnove Meiji ere, u gradu Doi, u pokrajini Ehime (trenutno Doi - Cho, Ehime Prefecture). Doi se nalazio na hodočasničkoj ruti između Kawaone i Niihame, a bio je i poštanski grad od Edo razdoblja (1603-1868). Iako se može reći da gleda prema moru Seton Inland, postoje niske planine koje mu zapravo blokiraju pogled na samo more. Budući da je to područje gdje nema otvorenih ravnica, pa je bilo teško proizvoditi rižu, glavna hrana im je bio slatki krumpir. Osim krumpira, planina je davala takve dragocjene darove kao što je jestivo samoniklo bilje, šumske gljive i ogrjev. U drugoj polovici Edo razdoblja, kada je bonsai postao popularan u Kyotu, Osaki i Kobeu, drugi način da se obogatite bilo je skupljati

prebonsai materijal. Uspješno su sakupljali mlada stabla: japanski crveni bor ( Akamatsu ) i japanski bijeli bor (Goymatu) po susjednim planinama, kao što su Mt. Kumataka, Mt. Akagi, te planinski masiv Akashi. Sakupljačima je to donosilo dobru zaradu.

U zapadnom dijelu grada Doi, postojala je zajednica prozvana Sekigawa, tamo je živjelo puno obitelji imenom Suzuki. Tijekom Meiji ere, bilo je mnogo Suzuki bonsai, sakupljača- trgovaca koji su sa planina vadili sadnice Akamatsu ili Goyomatsu za bonsai i prodavali ih trgovcima u Takamatsu ili zaljubljenicima u bonsai.

Tijekom prvog desetljeća 1900-ih, Tahei Suzuki (na slici lijevo) lutao je po cijelom Japanu tražeći Shimpaku. Dok je putovao brodom, vraćajući se sa Hokkaido otoka, vidio je Mt. Kurohime u sjevernim japanskim Alpama. Mt. Kurohime je vapnenačka planina i on je tamo pronašao obilje Shimpaku borovica. Ova priča je prepričavana dugi niz godina. Od Mt. Kurohime preko Aikomi ravnice pa do Hiyodori ribnjaka, hodao je hridinama i došao do samog vrha Mt. Myouji i ostao zapanjen pogledom ispod sebe. Velika kolonija Shimpaku borovica okruživala je Mt. Kurohime. Vidio je bezbroj Shimpaku borovica po hridinama planine kako otkrivaju svoje predivne, čisto bijele sharije.

Taihei- prvi prikupljeni Shimpaku

Sve Shimpaku borovice iz ovog područja nazivaju se Itoigawa Shimpaku - referirajući na grad Itoigawa (gdje je sada Niigata Prefektura na zapadnoj obali Honshua) gdje se trgovalo Shimpaku borovicama.

Kada pogledate Mt. Kurohime od strane rijeke Himekawa, izgleda kao žena obučena u široki plašt. Planina je dobila ime po Kurohime, Crnoj Princezi (antička Nunagawa princeza) koja je bila poznata po svojoj inteligenciji i ljepoti. Na vrhu Mt. Kurohime, postoji malo kameno svetište posvećeno princezi, a mnogi ljudi se na dan godišnjeg festivala 24. travnja, penju na planinu. U podnožju istočne strane planine, nalazi se velika vapnenačka špilja koja se zove Fukugakuchi (što znači - gdje dobra sreća leži). Legenda kaže da Crna princeza živi tamo.

(za više informacija o Crnoj princezi, vidi www.infocreate.co.jp/hometown/itoigawa/rekisi-e.html.)

Mt. Kurohime - slikano iz Shimizukura, mjesta gdje je Taihei živio

Tahei Suzuki je ubrzo saznao legendu o Crnoj princezi. On je svakako imao sreću o kakvoj nije ni sanjao, pronaći tako veliku količinu Itoigawa Shimpaku koju nikada ne bi mogao sam prikupiti. Njegova intenzivna strast prema Shimpaku uzrokovala je nesuglasice sa drugim ljudima, koji su ga počeli zvati "ekscentrični Tahei". Pričalo se da su mu zbog penjanja po stijenama, sakupljajući primjerke po planinama, ruke i noge postale toliko izobličene da je imao poteškoća pri svakodnevnim stvarima kao što su hranjenje i spavanje. Mt. Myouji i Mt. Kurohime, koji su spojeni pri vrhu, građeni su od vapnenca i imaju sličnu vegetaciju. Obje planine također imaju najbolje doline žada u svojim njedrima. Mt. Myouji iznosi nešto više od 1.000 metara nadmorske visine, kao i Mt. Kurohime, i manje je impresivan od ostalih vrhova koji se nalaze u sjevernim, japanskim Alpama. Na Mt. Myouji se lako popeti, ako znate pravi način. Tijekom jeseni, ako krenete jednom od planinskih staza, možete uživati slušajući šuštanje suhog lišća pod svojim cipelama.

Mt. Kurohime i Mt. Myouji gra đene su od vapnenca

Mt. Myouji nije obična planina. Na svojoj jugoistočnoj strani, postoji strma padina koja izgleda kao da je odrezana nožem. To je područje gotovo uvijek prekriveno oblacima i dobar dio dobiva i snijeg i kišu. Može se lako vidjeti sa planinskog put koji vodi do Takanami-no-ike, ribnjaka na Otaki. S ove točke gledišta, alpinisti koji su se penjali po toj padini nalikovali su na male mrave. Svjetski poznati penjač Tsuneo Hasegawa (1947-1991) trenirao je na padinama Mt. Myouji i objavio renomiranu jugoistočnu rutu. Međutim, treba reći da prvi ljudi koji su pohodili ovu padinu nisu bili profesionalni penjači, pustolovi poput

Tsuneo Hasega, već obični Shimpaku lovci. Čak i danas, mnogi penjači po stijenama, koji se uspinju na Mt. Myouji vode dnevnike na web stranici i često spominju "Shimpaku". Kažu da još uvijek nailaze na dokaze penjanja; dotrajalo uže ugrađeno u vapnenačke stijene, ostavljeno iza Shimpaku sakupljača. Vješti penjači izražavaju čuđenje kad naiđu na ove ostatke. To su vrlo nepristupačni dijelovi hridina sa otklonom nagiba većim od 90 stupnjeva. Razmišljanje Shimpaku lovca i penjača se razlikuje. Obojica nose samo minimalne potrebe, ali Shimpaku lovci moraju biti u stanju nositi stablo Shimpaku borovice na leđima. Shimpaku lovac mora biti više usmjeren na posao prikupljanja, dok je penjač tu samo zbog avanture. No, stvari nikada nisu tako jednostavne.

Poglavlje V. Sakuplja čki tim: Tahei i njegov brat Fukuji

Kad je Tahei Suzuki poveo svojeg mlađeg brata na Mt. Myouji po prvi put, Fukuji je pomislio da sanja. No bile su tu, Shimpaku borovice kamo god je pogledao. Prvih nekoliko godina, Tahei i njegov brat, nosili su sakupljena drvca natrag u Shikoku i pokušali ih ukorijeniti. Budući da su stabla bila traumatizirana predugim putovanjem prije nego što su presađena, stopa uspješnog ukorjenjivanja bila je vrlo niska.

Mt. Myouji oko 1925.g.

Oko 1912.g., shvaćajući da moraju nešto učiniti da bi se povećala stopa preživljavanja prikupljenih stabala, Tahei se preselio u Shimizukura koji se nalazi u podnožju Mt. Kurohime, a Fukuji se preselio u Kotaki, podno Mt. Myouji, kako bi mogli sakupljene Itoigawa Shimpaku borovice presaditi što prije. Pozvali su Aikichi Ozaki iz njihove rodne zajednice na Shikoku, kako bi im pomogao u oblikovanju stabala, nakon što bi se ona uspješno ukorijenila. Također su pozvali i nekoliko drugih lokalnih ljudi kako bi im pomogli u prikupljanju primjeraka. Mladić po imenu Kumeji Ito iz mjesta Kotaki, pomagao im je od samog početka i uvelike poboljšao svoje vještine.

Taheijeva radionica

Shimpaku zadire u vapnenačku

stijenu

Tijekom Taisho ere (1912-1926), zbog obilja Itoigawa Shimpaku borovica, braća Suzuki su sakupljali samo najbolje primjerke. Iako je bilo mnogo bonsai remek djela koja su preživjela, bilo ih je i mnogo koja nisu. Jedan od razloga je što su se Shimpaku borovice nalazile na liticama, a njihovi korijeni su duboko zarastali u procjepe stijena. Bila je sreća, ako su mogli ukloniti kamenje i spasiti čak i malu količinu korijena, ali u većini slučajeva su primjerci prikupljeni gotovo ogoljeni. Drugi problem je bio što vrijeme presađivanja često nije bilo najbolje. Budući da je Shimpaku snažno drvo, sa samo jednim korjenčićem može preživjeti. No, ako su stabla presađena tijekom zime, u sezoni mirovanja, neće se moći nositi s promjenama i manje je vjerojatno da će preživjeti. Tih godina, vađenje se vršilo čak i tijekom zime, dok je bilo snijega u planinama, pa su iskopana stabla često bila izložena teškim zimskim uvjetima.

Problem je bio i sa zemljom koju su koristili za presađivanje i rast novog korijena. Tahei je nabavio veliku količinu pijeska iz Kiryu (gradić blizu Kanuma gdje su se proizvodile akadama i kanuma zemlja za bonsai), ali taj pijesak je imao premalo kiselosti. Itoigawa Shimpaku borovice rastu u vapnenačkom tlu, pa se drveće teško prilagođavalo na svoju novu zemlju. Itoigawa Shimpaku je bio drugačiji od Ishizuchi Shimpaku, koji je pronađen u području olivinskih stijena. Nakon što je Itoigawa Shimpaku borovica prepoznata kao profitabilna, čak i oni koji nisu znali mnogo o biljkama odlazili su ih tražiti po planinama, i to

je bio još jedan od razloga što je toliko dobrih primjeraka izgubljeno. U nekim slučajevima su borovice koje su izgledale manje vrijedne jednostavno bacali u smeće. "Da je Itoigawa Shimpaku otkriven 30 godina kasnije", rekao je Michio Kataoka, "priča bi možda bila drugačija". Mnoga vrhunska remek djela su izgubljena nemilosrdno (1910.g., Tahei je navodno izvadio poznati Shimpaku, kasnije poznat kao "Fudo", koji je bio star između 600 i 1.000 godina. Godine 1970-te, Kyuzo Murata je prodao "Fudo" Botaničkom vrtu Brooklyn i nažalost, nije poživio dugo nakon što je stigao u SAD. Pogledajte članak Roberta Barana na www.phoenixbonsai.com / KMurata.html.)

Poglavlje VI . Tajanstvena veza sa žadom

Tahei Suzuki je prvi pronašao Itoigawa Shimpaku na Mt. Kurochime oko 1908.g. Navodimo kako je opisan Tahejev prvi susret sa žadom dok je prelazio rijeku hodajući prema mjestu gdje je vadio primjerke: "Rijeka je bila biserno čista, a to je bilo gotovo zastrašujuće. Čovjek je prolazio kroz riječne, brze struje u vrijeme buđenja sezone kiša. U srednjem toku, zamalo je pao i padajući zagrebao je dno rijeke. Vode mu je bila do brade. Kada je stigao na drugu stranu, osjetio je nešto tvrdo u ruci. Bio je to kamen žada, njegova površina je bila tako plava i glatka od ispiranja u rijeci. Stavio je kamen žada u košulju i popeo se stjenovitim rubom poput pauka. Odjednom je svuda oko sebe ugledao Shimpaku borovice!" Na zapadnom podnožju Mt. Kurohime (oko grada Hashidate) i na južnom podnožju Mt. Myouji (oko grada Kotaki), postoje mjesta koja zovu Doline žada. Čak i danas, tamo možete vidjeti goleme, teške stijene žada. Stijenu žada ne bi prepoznali, ako vam to netko ne bi rekao, kao ni vapnenac ili peridot, jer izgledaju kao obični kamen.

Kada su Tahei i Fukuji Suzuki napustili svoj rodni Iyo (stari naziv za Ehime Prefekturu na Shikoku) i preselili se u sjeverne, japanske Alpe, njihov novi dom u podnožju Mt. Kurohime i podnožju Mt. Myouji bio je odmah pored Doline žada. Na dnu rijeke Oumi i Kotaki, koje su tekle pored njihovih kuća, bilo je puno žada. Iako su braća bila privučena Shimpaku borovicama, a ne žadom, ipak su pokupili neko od kamenja s vremena na vrijeme. Ton boje Shimpaku borovica i žada

tajanstveno je sličan. Bjelina sharija Shimpaku borovice, crvenilo debla i zelenilo njenih iglica - sve je to prošarano u bojama žada. Žad se općenito smatra neprozirnim kamenom zelene boje ("Hi" u japanskoj riječi "Hisui" znači zelena), ali zapravo postoji žad crne ili čak i ljubičaste boje, a neki su čisto bijeli. Većina žada ima zelene točkice koje se nejasno pojavljuju na bijeloj ili blijedo zelenoj bazi kamena. Budući da je površina kamena često prekrivena prljavim, smeđim naslagama od oksidacije, laiku je teško prepoznati žad.

Mt. Myouji danas

Sakupljanje žada na obalama rijeka je dopušteno, ali vjerojatno ćete se prevariti i pronaći samo lažni žad koji nazivaju Kitsune - Ishi (lisičji kamen). Ako pronađete kamen veličine nokta, možda bi mogao biti autentičan, ali to sigurno nije žad koji predstavlja dragocjeni kamen. To je slično kao da pokušavate naći prirodno uzgojene Shimpaku borovice u divljini. Kolekcionar dragog kamenja žada mi je jednom prilikom rekao sljedeće o Shimpaku borovicama koje rastu u Dolini žada: "Da, korijeni stabala ponekad obgrle kamenje i mi jednostavno odsiječemo ono što nam smeta". Na vrletima planine Mt. Myouji, Shimpaku borovice stvarno ispreplićući svoje korijene oko golemih stijena. Potpuno i prirodno, rijetka stabla i komad dragog kamena su sjedinjeni. Shimpaku je pronađen zbog onih koji su tražili žad, žad je pronađen zbog onih koji su tražili Shimpaku - a oba su vrijedni darovi prirode. Dvoje ljudi razmišljajući o njihovoj vrijednosti mogu doći do potpuno suprotnih zaključaka. Kad sam rekao kolekcionaru žada koliko Shimpaku borovice vrijede u bonsai svijetu, on se nasmijao i odgovorio: "Ajme, možda bi od sada trebao bacati kamenje" Ali naravno, on će izabrati kamen i sljedeći put. Kamen ili stablo, u oba slučaja vrlo atraktivno i pod velikim utjecajem novca. U području Itoigawa, pronađeni su i drugi vrijedni predmeti. U razdoblju od 1878.g. do oko 1898.g., u dolini Kanayama - dani pronađeno je zlato (zatvoreno 1906.g.). U to vrijeme, ova mala dolina je bila vrlo produktivna, iskopan je i rudarski tunel dug 80km. Na tisuće rudara je živjelo u dolini, a otvoreno je i kazalište. U dolini se iskopavao i korund, granat, nefrit i dr. Međutim, ono što je donosilo najveće bogatstvo je vapnenac kojeg je bilo neograničeno. Obe planine i Mt. Kurohime i Mt. Myouji su vapnenačke, od Meiji ere pa sve do danas, stalno su minirane. Ovdje možete pronaći suiseki iz rijeke Himekawa. Ima teksturu Hakkai - zan- Išijevim (Mt. Hakkai kamena) koji ima boju dubokog mraka sa raznim oblicima neravnih površina.

Mt . Myouji je vrh na lijevoj strani

Sorte Itoigawa shimpaku prikupljenih u

blizini rijeke Itoigawa:

1 . Rod Sado,

2 . Rod Kurohime i Myouji,

3 . Rod Kaitani,

4 . Rod Uozu,

5 . Rod Renpaku i

6 . Rod Togakushi.

Poglavlje VII . Drama Itoigawa Shimpaku

Kad je počelo vađenje Itoigawa Shimpaku borovica, tada još nisu tako zvane. Do Drugog svjetskog rata, zvali su ih "Jyouetsu" Shimpaku. Tek su kasnije postale poznate kao Itoigawa Shimpaku jer su se kupovale i prodavale u Jikishi-in Hramu ili Kiraku brijačnici u Itoigawi. Mt. Kurohime je bila dio grada pod nazivom Oumi - cho, a Mt. Myouji dio sela Otaki - mura (prema starom zoniranju). U stvari, Shimpaku borovice nisu samo sa tih planina. Bilo ih je u velikim količinama u dubinama kanjona Kurobe na zapadu, po planinama koje okružuju Kaitani i Togakushi na istoku, po Hakuba planinskom lancu na jugu,te duž obale otoka Sado na sjeveru. Shimpaku iz svih ovih područja postala je poznata kao Itoigawa Shimpaku . Poznato je da je "Noble Satake s Shimpaku" spomenuta na početku ovog članka, prikupljena

iz planina oko Kaitani. Rod Kaitani borovica ima meke iglice.

Stabla prikupljena iz dubina kanjona Kurobe (tzv. "Uozu Shimpaku"), slična su rodu Myouji u pogledu kvalitete njenog lišća i umjetničke vrijednosti njihovih debla. Kanjon Kurobe je najdublji kanjon u Japanu, proteže se 80 km ili 50 milja. Njegovi vrhovi poniru nekih 1.500 do 2.000 metara, odnosno 4.921 do 6.562 stopa do dna. Više informacija potražite na jin.jcic.or. jp/atlas/nature/nat05.html. Stabla koja dolaze sa visoke planine Korenga - Dake, planinskog lanaca Shirouma nazivaju "Renpaku", njihovi listovi imaju grubu teksturu i bjelkaste su boje. Iako Itoigawa Shimpaku karakteristično ima dobru teksturu lišća, nema ujednačenosti. Postoji samo nekoliko primjeraka koje imaju sva obilježja: najbolju boju, gustu krošnju i tankost debla. Postoji razlika između Itoigawa Shimpaku i Shikoku Shimpaku glede umjetničkog izražaja debla. Shikoku Shimpaku ima deblo koje odražava mirnoću i pitomi oblik, cijenjen je zbog jednostavnog i profinjenog oblika. Nema mnogo velikih primjeraka Shikoku Shimpaku i zato su vrlo traženi. S druge strane, Itoigawa Shimpaku ima snažan pokret debla i veličanstvene sharije, a postoje iznimno veliki primjerci.

Otkriće Itoigawa Shimpaku donijelo je revoluciju u načinu razmišljanja bonsai entuzijasta. Nakon što su se pojavili na sceni, shari na Itoigawa Shimpaku borovicama, koji prethodno nije bio naročito cijenjen na Shimpaku borovicama iz Shikoku, sada je postao njihova najcjenjenija značajka. Ljubitelje bonsaija očaravali su prirodno stvoreni čudesni oblici, a sakupljači su bili zaokupljeni potragom za novim, rijetkim primjercima.

Majstorska djela- Itoigawa Shimpaku tijekom svog zlatnog doba

Oko 1930.g., skoro sve dobre Itoigawa Shimpaku, koje su bile na pristupačnim područjima, su povađene. Stabla koja su do tada prikupljana, nalazila su se na ravnim područjima ili na blagim padinama. Doći do onih primjeraka, što je uključivalo teško, vertikalno penjanje, značilo je jedan krivi korak i smrt. Svako jutro, prije nego su kretali na prikupljanje primjeraka, braća Tahei i Fukuji Suzuki molili su na svom kućnom shinto oltaru, te zahvaljivali nakon što bi se vratili. Tijekom Taisho razdoblja (1912 ~) i u ranim godinama Showa razdoblja (1926 ~), na Shimpaku borovicama je najbolje zarađivao Kumeji Ito, rodom iz mjesta Kotaki. On je bio nadareni penjač koji je u ranijim godinama radio sa braćom Suzuki i tako stekao potrebno znanje. Kumeji se često spuštao liticama ne imajući nikakvo uporište. Prikupljao je primjerke drobljenjem stijena s dlijetom i čekićem, debele korijene bi odrezao pilom, a zatim iskapao drvo sa malom količinom sitnog korijenja.

Kumeji Ito- prikupljanje uz pomoć konopa (prije Drugog svjetskog rata)

Kako je dostupnih primjeraka bilo sve manje, cijena Shimpaku borovica je rasla. Jednu Shimpaku borovicu prikupljenu u kasnim 1920-im, Fukuji Suzuki je prodao za 3.000 ¥. S novcem od prodaje, Fukuji je izgradio palaču u cijelosti izrađenu od Hinoki čempresa i polakirao je. Do oko 1937.g., po izbijanju Japansko - Kineskog rata, tržišna cijena Shimpaku borovica je nastavila rasti. Povećanje vrijednosti Shimpaku borovica potaknulo je ponovo mnoge da krenu u potragu za njima.

Kasnih 1930-ih, lako dostupni primjerci su već bili povađeni. Pokušavajući doći do preostalih Shimpaku borovica, koje su se nalazile na nepristupačnim mjestima, rezultiralo je brojnim nesrećama. Nesreće su se povećavale svake godine, razlog tome je bio što su bogate obitelji iz Tokija i drugih mjesta bile spremne platiti cijenu, bez obzira koliko visoka ona bila.

Shimpaku lov u snijegu ( prije Drugog svjetskog rata)

Kad je izbio II. Svjetski rat, prestao je lov na Shimpaku borovice. Tahei Suzuki je napustio svoju kuću u Shimizukura i vratio se u svoj rodni dom na Shikoku . Nakon što je dosegao sredinu svojih 70-ih godina, odlučio je stati sa vađenjem Shimpaku borovica. Oni koji su posjetili njegov dom kada je već bio star, navode da je zadržao samo nekoliko bonsaija. On i njegov brat Fukuji imali su sreću da su uživali dug i bogat život od planinskog prikupljanja, i mirno umrli na tatamiju.

Poglavlje VIII. Smanjena opskrba, pove ćana opasnost sakupljanja

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, oko 1949.g., slijedio je nastavak vađenja primjeraka po planinama. Iako nije bilo nikakvog jamstava da će se Shimpaku borovice prodavati po prijeratnim cijenama, još uvijek je bilo nešto dobrih primjeraka za vađenje. Međutim, sakupljanje po Mt. Myouji zahtijevalo je sklapanja ugovora sa javnim, službenim uredom sela i bilo je ograničeno na vrijeme od proljeća (kad snijeg okopni) do Myouji festivala. Vrijeme vađenja bilo je ograničeno zbog brojnih nesreća uzrokovanih klizanjem niz planinu u oštroj zimi i od lavina u rano proljeće. Tako da je bilo vrlo malo ljudi čija je jedina egzistencija ovisila o prikupljanju stabala sa planina. Do oko 1955.g. broj je pao na samo nekoliko sakupljača. One Shimpaku borovice koje su nekada zaobilazili zbog loše kvalitete, sada su došle na red. Kako je oživio bonsai svijet, popularnost Shimpaku borovice se vratila. Do 1975.g., bilo je više od 10 planinskih sakupljača i 1979.g. osnovano je udruženje "Itoigawa Collectors Union". Ova organizacija plaćala je Kotaki Proizvodnji i Šumarskom Sindikatu naknadu, dozvolu za ulazak na planine. Članovima je bilo dopušteno ulaziti u periodu od 12. travnja do 15. lipnja. Predsjednik "Itoigawa Collectors Union" bio je Tetsuya Nakamura, u njegovom radu naglasak je bio na sigurnosti kao prioritetu. Kada je "Kindai Bonsai" prikupljao informacije za članak o Itoigawa Shimpaku borovicama, studeni, 1985.g., gospodin Nakamura je naznačio da je uzeo za zadatak veliku brigu o sigurnosti sakupljača. Hajime Umesawa (Himekawa - en Garden), koji je bio Nakamurin prijatelj, navodi: "On je razuman i oprezan. Budući da je vrlo oprezna osoba, udariti će čekićem po stijeni prije nego li stane na nju, kako bi ispitao njenu čvrstoću i sigurnost, drugi planinski sakupljači imali su povjerenja u njega."

Slika lijevo: Shinichi Nakamura (lijevo) i Tetsuya Nakamura (desno) .

Slika desno: Tetsuya Nakamura

Još jedan aktivni sakupljač u to vrijeme, bio je Shinichi Nakamura. Umewasa je naveo: "On je vrsta osobe, koja se lako i spretno kretala tamo gdje su drugi išli četveronoške. Budući da je bio puno stariji od Tetsuya, u svakoj prilici sam mu savjetovao da je došlo vrijeme za

mirovinu. Svaki puta bi mi odgovorio: "Koja glupost! Bio bih najsretniji čovjek kada bih mogao umrijeti na planini. Zapravo sam već odlučio da je planina mjesto gdje ću umrijeti." Kao da je bio opsjednut planinama. Iako su i Shinichi i Tetsuya nosili prezime Nakamura, nisu bili rodbinski povezani. Zajedno su pronašli svoje posljednje remek-djelo, "Hiryu" (Leteći zmaj), koji je također poznat pod nazivom Božje drvo.

Iako su sakupljači bili minimalno opremljeni, kaciga se smatrala neophodnim dijelom opreme (to je bilo djelomično zbog odrona stijena). Čak i malo kamenje u odronu je moglo uzrokovati ozbiljne ozljede. Osim "Hiryu", većina primjeraka prikupljenih u to vrijeme, bila su sa malim i srednjim deblima. Sakupljači bi u svojim ruksacima nosili jedan ili dva stabla u isto vrijeme. Samo veći primjerci bili su vezani za Shoiko (drveno postolje za nošenje tereta na leđima) zbog lakšeg prijevoza niz planinu.

Stabla su stavljana na aukcije istog dana kada su i izvađena. Baza svakog stabla bila je dobro povezana travom (radi očuvanja korijena), tako da se stanje korijena nije moglo utvrditi. Postojao je zapravo i prešutni dogovor među ponuđačima, ne pitati o stanju korijena. Cijene su se mijenjale, a prihodi ostvareni u razdoblju od tri mjeseca dopuštenog prikupljanja nisu bili dovoljni za život, pa je većina sakupljača morala imati i dodatne poslove. S obzirom na obveze koje su morali plaćati i opasne prirode posla, ovo više nije bio posao za svakoga. Čak je i Tetsuya Nakamura prestao sa vađenjem 1983.g. Samo četiri godine kasnije, u proljeće 1987.g., poginuo je na Mt. Myouji. Dana 4. svibnja, molio se na svom kućanom oltaru, kao i obično i nakon toga otišao na planinu u svojim Eisen (naprava sa kukicama koja se stavljala preko čizme kako bi spriječila klizanje po ledu). Na nekim dijelovima stijena bilo je još uvijek snijega. "Ponio je nove Eisen, na koje još nije bio navikao, vjerujem da je to razlog zbog kojega se nesreća dogodila" rekao je g. Umesawa.

Jugoistočni zid Mt. Myouji

Oko četiri tjedna kasnije, 4. lipnja 1987.g. Yamanakajima iz mjesta Kaitani, također sakupljač, poginuo je u prometnoj nesreći. "To je bila strašana godina" komentirao je Mr. Umesawa. A onda, 1998.g., posljednji planinski sakupljač, Shinichi Nakamura, umro u planinama. Mr. Umewasa je samo primijetio: "To je bila njegova sudbina". Što se tiče okolnosti smrti Shinichi Nakamure, iz policijskog ureda nam je rečeno da oni čuvaju zapise

smrti samoubojstava samo kratko vrijeme. Samo prije deset godina bilo je još slučajeva nezakonitog vađenja stabala, ali danas više ne. Danas postoje samo krađe bonsaija. Povijest planinskog sakupljanja Itoigawa Shimpaku borovica završila je sa smrću Shinichi Nakamure i nestankom Shimpaku borovica u planinama.

Procjenjuje se da je čak 20 do 30 ljudi poginulo vadeći Shimpaku u planinama, ali ti brojevi ne uzimaju u obzir one koji su ušli u planine tajno i tajno nestali. U izvjesnom smislu, Itoigawa Shimpaku borovice žive kao počast onima koji su ih sakupili, a zauvijek su nestali.

Poglavlje IX . Posljednji Shimpaku sa Mt. Myouji

Remek-djelo "Hiryu"- još dok je rastao na stijenama Mt. Myouji, znan je kao "Božje drvo" među planinskim sakupljačima. Nakon vađenja je nazvan "Hiryu" (Flying Dragon), baza njegovog debla je širine 60 cm (oko 2 stope). Deblo Hiryu je isklesano od strane nemilosrdnih prirodnih uvjeta, tajanstvenog oblika koji je iznad ljudskog umijeća. U odnosu na mnoge izvrsne Itoigawa Shimpaku borovice nađene na Mt. Myouji, njegovo impozantno veličanstvo Hiryu doista je remek-djelo.

Bilo je to 1983.g., kada je Hiryu donesen sa planine. Tetsuya Nakamura, vođa u "Bonsai Collectors Union", imao je glavnu ulogu u vađenju ove Shimpaku borovice. Uz pomoć nekoliko ljudi, pokušao je skinuti stablo sa litice. Čak i nakon puno uloženog truda, zbog njegove veličine i težine bili su neuspješni. Iako se činilo preteško, razradili su detaljan plan i uz puno jake volje, uspjeli na kraju.

Itoigawa Shimpaku zvana "Hiryu"

S obzirom na činjenicu da su od 1980-ih godina, sve prirodno uzgojene Shimpaku borovice uglavnom nestale iz divljine, pravo je čudo da je takav izvanredan primjerak kao Hiryu ostao netaknut u planinama. Razlog bi mogao biti da je smatran prevelikim da bi bio bonsai. Bilo je, naravno, i za i protiv vađenja Hiryu s planine. Naziv Hiryu ili Leteći zmaj, dolazi od njegovog grubog debla i vijugavih sharija, a oni izgledaju neobično živo.

Nakon uspješnog ukorjenjivanja od strane Naoji Itoh iz mjesta Kotaki i danas se uzgaja i orezuje od strane Shoshin Nakagame iz Shinzuoka prefekture. Vratimo se danu kada se pojavio na središnjoj pozornici bonsai svijeta.

Hiryujev polubrat

Hiryuev polubrat se uzgaja u drvenoj kutiji. Himekawa - en Garden u Oumi, radi na Itoigawa Shimpaku borovicama i drže dosta borovica od kojih su neke, posljednje od onih sakupljenih u planinama. Hiryujev polubrat je prikazan na donjim fotografijama.

Hiryujev polubrat

Iako gore prikazani Shimpaku nije tako dobar kao Hiryu, gledajući na njegov umjetnički izražaj i sharije, njegovo veličanstveno deblo je doista nešto posebno. Budući da i sprijeda i straga ima neobičan potencijal, malo je teže za izabrati stranu. Rečeno mi je da njegovi vlasnici žele pokazati stranu na kojoj se korijen snažno uzdiže. Čuo sam i da planiraju presaditi ovaj Shimpaku u posudu tako da je prednji dio debla lagano nagnut u lijevo i prema naprijed. Isto tako sam čuo da će mu odrezati gornji dio i ostatak izdrilati u sharije kako bi izgledali kao gorući plamen. Ovo stablo ima pravi potencijal da postane poznato djelo kao posljednji Itoigawa Shimpaku.

Možemo reći da Hiryu i njegov polubrat su dva posebna stabala, koja će srušiti zavjesu sa 100 - godišnje povijesti sakupljanja Itoigawa Shimpaku sa planina, koja je započela tijekom prvog desetljeća 1900.g. Da bi se mogli nazvati bonsaijem, na oba još treba raditi, ali oni ipak imaju vrlo značajnu ulogu u jednom dijelu povijesti.

Poglavlje X. Shimpaku Zaštitnik: Sennichirou Ikehar a

Iako su Itoigawa Shimpaku borovice vrlo prestižne, danas ne postoji način da pronađete niti jednu od njih kako raste divlje u planinama. Budući da ih je nekad bilo tako mnogo, jednom sam pomislio da možda postoji neki neotkriveni Shimpaku koji i dalje stoji tamo. Međutim, nakon što sam posjetio planine gdje su nekad rasle, bio sam izvan sebe kad sam uvidio da tamo stvarno ništa nije ostalo.

No, što se dogodilo sa svim onim Itoigawa Shimpaku koje su izvađene u prošlosti? Kad sam gotovo odustao, ne saznavši odgovor, Michio Kataoka (iz Kataoka Garden) mi je dao neke dragocjene informacije. "Postoji bonsai ljubitelj - Sennichirou Ikehara - koji nikada nije prodao ono što je izvadio", rekao je. "Ako želite vidjeti sakupljene Itoigawa Shimpaku iz divljine, zašto ne odete tamo?"

Mr. Ikehara

Našao sam gospodina Ikeharu, srdačnog i punog života. Ne gubeći vrijeme, odveo me na mjesto gdje su pohranjeni njegovi bonsai. Bio sam zapanjen. Možda su njegove Itoigawa Shimpaku borovice lokalno poznate, ali definitivno nepoznate vanjskom svijetu. Prvorazredni materijali redali su se jedan za drugim pred mojim očima. Uzorci i šare na deblima bili su dotjerani, a čudesni shariji puni sjaja kako samo oni autentični mogu biti . Mr. Ikehara ima 77 godina, 40 godina iskustva s bonsaima i um od čelika. Sam se brine o svemu - presađivanju, orezivanju i žicanju - i to s velikom vještinom. On je iskren i skroman. "Ne postoji ništa vrijedno u ovome što vam pokazujem", rekao je g. Ikehara, ali to je, naravno, bilo daleko od istine. Kennichi Oguchi iz Nagano prefekture je jednom predložio da gospodin Ikehara treba otvoriti Shimpaku muzej i pokazati svoje blago. Kada sam pitao gospodina Ikehara da li će prihvatiti prijedlog g. Oguchija, on se počešao po glavi i odgovorio: "Nemam sredstava (novac) za to", i također dodao: "Ne, neću ih prodati". To je razlog zašto neke Shimpaku borovice još uvijek postoje na lokalnoj razini.

Poglavlje XI . Bonsai rasadnici

Gledajući, učeći i slušajući o autentičnim primjercima, onima koje sam vidio dok sam sakupljao informacije za ovaj članak: Lokalni bonsai rasadnici gdje se nalaze očuvane Itoigawa Shimpaku borovice sakupljene sa planina.

VRT HIMEKAWA EN

3036 Ohaza Suzawa Oumi - Cho ,

Nishikubiki - gun (uz rijeku Himekawa)

Tel : 0255-62-5558

Vlasnik: Gosp. Hajime Umesawa.

Skromna i iskrena osoba, totalno posvećen sakupljenim Shimpaku borovicama. U ovom vrtu možete vidjeti poznati "Hiryu".

Vrt je smješten na obali Oumi - cho, u blizini Mt. Kurochime. Da biste pronašli vrt, potražite oznaku na velikom znaku, na mostu rijeke Himekawa i pratite autocestu br. 8. U ovom se vrtu nalaze mnoge Shimpaku borovice sa Mt. Myouji - u rasponu od velikih do srednjih i male veličine. Hajime Umesawa smatra da su današnji Shimpaku bonsai "previše izrađeni", on naporno radi da održi što prirodniju atmosferu tih stabala sa planina. U vrtu ima mnogo suisekia pronađenih u rijeci Himekawa.

VRT KATOAKA

421 - Ohaza Ohno

Grad Itoigawa

Tel :/ Fax : 0255-52-7814

Prebivalište : 0255-52-3247

Vlasnik: Gosp. Michio Katoaka.

Aktivan i vrlo ljubazan. Upoznao me s amaterskim ljubiteljem bonsaija, g. Ikharom. Mnoge od njegovih starih fotografija i dokumenata iskoristio sam za ovaj članak. Vrt je smješten uz autocestu br. 148, od smjera rijeke Itoigawa prema Ohmachi. Osim materijala prikupljenih iz planina, posjeduju i primjerke uzgojene od reznica i cjepova. Tamo možete naučiti kako postići najbolje uvjete za lišće vašeg drveća. Radio je na Shimpaku borovicama dugo vremena, pa od njega možete dobiti golemo znanje i iskustvo.

VRT SHOUFUU EN

343 Ozaz Nekoya , Grad Itoigawa

Tel : 0255-58-2201

Faks : 0255-58-2214

Vlasnik: Gosp. Shigeki Ohta.

Topla srca, iskren čovjek koji zna puno o povijesti Shimpaku borovica. Radi na poticanju širenja Jyouetsu Goyo ( Himekomatsu : japanski bijeli bor), kao i Shimpaku borovica. Iz njegovog rasadnika, možete vidjeti Mt. Kaitani i druge planine kako se dižu u daljini. Vrt se nalazi malo istočno od "Nechi", uz autocestu br. 148. Ovaj bonsai vrt je u obitelji već treću generaciju. Prije Drugog svjetskog rata obitelj je imala dućan u Ogikubo u Tokiju. Ovaj vrt duboko je povezan sa povijesti Itoigawa Shimpaku borovica. Na jednom zidu visi slika "Tsuro no Mai" (ples dizalica), naslikao ju je Gyofuu Souma. Vrt njeguje prirodne karakteristike planinski - sakupljenih Shimpaku i odupire se promjenama na tom stilu. Posjeduju dobro poznato suiseki kamenje iz rijeke Himekawa. Lokacija vrta je blizu Kaitani i tamo možete saznati mnoge još nepoznate anegdote.