SEVDALINKE IZBOR IZ BOSANSKO-HERCEGOVAČKE

NARODNE LIRIKE

Sakupio, ociabrao i uredio

HAMID DIZDAR

IZDANJE DRŽAVNE KRUGOVALNE POSTAJE

SARAJEVO 1944.

Sarajevska sp

\s,

iffimt~"1",,i1 PREDGOVOR

—1:398(082)

COBISS

r: '94 wiitk :' -VO

gi 1t'n 4,./ 1 •"-- /i/

.......-- ----.......1

ht 14;,. 495° Agillio

TISKARA „BOSANSKA POŠTA`, SARAJEVO

Radeći na Državnoj krugovalnoj postaji u Sarajevu kao izvjestitelj za narodnu pjesmu, posebno sevdalinku, opazio sam sliedeće:

1. Pjevači pjevaju vrlo mali broj izvornih sevdalinki iako je njihov broj vrlo velik;

2. Tekstovi sevdalinki, koje pojedini pjeva či i pjevačice

donose i pjevaju, neto čni su, nepodpuni i , najčešće, sasvim

izkrivljeni i 3. Melodije narodnih pjesama takoder su pogrešne i

nesigurne, tako da ni dva pjeva ča ne pjevaju jednu pjesmu na isti način.

Kako je kod ravnateljstva Hrvatskog Krugovala posto-jala vru ća želja, da se jednom pristupi raz čišćavanju ovak-vog stanja i da se u pitanju čistoće bosanske sevdalinke, tog najčišćeg i najlirskijeg diela hrvatskog narodnog blaga, unese malo više svjetlosti i stručnog znanja, odlučio sam se na težak posao sakupljanja bosanske muslimanske na-rodne pjesme.

Nije to nikako jednostavan i lagan posao. Naprotiv, on iziskuje mnogo vremena, truda i znanja. Narodna bašta, na kojoj je nicala i rasla ova naša liepa pjesma, toliko je zapuštena i zakorovljena, da je danas vrlo težko do ći do pravog izvora. Vrieme, nemar i cigani-svirači uništili su i nagrdili toliko ljepote i istinske lirike, da je to pravo zlo-činstvo prema obćoj hrvatskoj narodnoj kulturi. Od silnog tog blaga ostalo je ipak još toliko, da može zadiviti i odu-

5

ševiti neupućene i zamirisati miomirisnim mirisima cielom našem narodu.

Napominjem, da mi je kod prikupljanja i izbora ovih pjesama bila glavna misao: potreba krugovalnih pjeva ča i

pjevačica, koji svakodnevno širom naše domovine pjevaju pogrešne tekstove skoro svih sevdalinki. Osim toga će, na-

dam se, ova knjiga poslužiti u čenjacima za znanstvena pro-

učavanja naše narodne popievke, skladateljima i glasbeni-cima i, nada sve, ljubiteljima prave lirike, koji će, po mome

mišljenju, ovdje naći više istinske poezije nego u mnogim knjigama pjesnika od zanata. Zavolit ćete ih, nadam se svi:

i vi, kojima su već poznate, kao i vi, koji ih prvi put čitate

ili slušate, jer su vječito tople, vje čito nove, bez zamora. One su kao kapi rose, i kao dukati, i kao zrake proljetnog sunca: zvone u srdcu uviek novim zvukovima, uviek novim glasovima.

Iako sam pokoju od ovih pjesama ve ć pronašao u do-

slovnom tekstu ili sličnoj varianti u već objavljenhn knji-gama narodne lirike i epike, unio sam ih u zbirku, da tako upodpunim sadržaj knjige, koja će, na taj na čin, sigurno predstavljati jednu riedku cjelinu u našoj književnosti uob će.

Naslove pjesama nisam sam izmišljao, kako su to ra-dili drugi sakupljači narodnog blaga. Svaka je pjesma do-bila naslov prema svojim po četnim stihovima, izuzevši onih,

naravno, koje su ob će poznate po svome nazivu kao, re-cimo, pjesma »Ah, što mi se Travnik zamaglio« iako po-četak njezina teksta glasi sasvim druk čije. Ja sam takoder nekim pjesmama dao tehni čki izgled, formu, razstavivši im tekst na kitice. Tako sam ih i oblikom približio izgledu umjettličke pjesme. Tako, po mome mišljenju, ljepše izgle-daju i lakše ih je čitati. Epsko se pjesni čtvo na ovakav

način ne bi smjelo razdvajati i dieliti, jer bi se kontinuitet radnje i red misli izprekidao, što bi svakako smetalo čitača

ili guslača, koji bi takvu pjesmu čitao ili izvodio. Kod lirske

pjesme to, medutim, samo poja čava njezin izgled i nje-

zinu draž.

Još mi je na sdrcu bila jedna težka stvar: kako ću iz-vršiti razpodjelu pjesama? Lirske popievke (ljubavne pjesme

i manje pričalice) spadaju u najobsežniju i najraznovrstniju skupinu, medu kojom se nalaze starije, novije i najnovije tvorbe hrvatskog glasbenog folklora. Kako je knjiga, na prvom mjestu, namienjena krugovalnim pjeva čima, odluč io sam se, da pjesme poredam po abecednom redu njihovih naziva. Na taj način će ih pjevači, koji se budu služili knji-gom kod pjevanja, najlakše i najbrže prona ći. Nisam ih, radi toga, svrstavao ni u kakve posebne skupine, jer one i onako imaju pretežno isti ton i istu žicu svoga postanka.

Medu ovim pjesmama ima najviše onih, koje su vrlo starog datuma. One se, uglavnom, pjevaju »poravno«. Ima ih, ►nedutim, priličan broj, koje su postale u novije vrieme i koje je lako prepoznati. Medu te spadaju: Oj kaduno, kono moja, Što da živim, Imao sam jednu ružu, Što je život, U kafani sjedim pijern, Evo srdcu mome radosti, Ah meraka sa večeri rane, Ni Bajrami više nisu kao što su nekad bili,

U baščici kraj biele ružice i Ti, draga, ti. Sve nas to upu ćuje

na činjenicu, da naš narod glasbeno još uviek stvara. U bosansko-hercegova čkom glasbenom folkloru ima obilje

stare pjevačke tehnike s prastarim oblicima popievke u vrsti dvoglasja i starog tonaliteta, a baš to, uz nove tvorbe, daje dokaza duševnih osjećaja i snage današnjih pokoljenja. U ovoj zbirci su, također, neke pjesme koje, na oko, ne bi spadale u sevdalinke, kao jedna skra ćena varianta dobro

poznate pjesme o našim klasi čnim ljubavnicima Romeu i Ju-liji (»Omer i Meritna«) i ona pod naslovom Razbolje se Derzeleze. Medutim, ove pjesme imaju svoju melodiju, iako dosta primitivnu, narod ih, kako sam ustanovio, pjeva i voli, pa radi toga spadaju u krug sevdalinki.

U drugoj knjizi sevdalinki, koju ću, akobogda, u naj-skorije vrieme srediti i pripremiti za tisak, doniet ću, osim novih pjesama, i note za cieli niz najpoznatijih i najpopu-larnijih sevdalinki. Note će zapisati točno onako, kako sc danas u Sarajevu pjevaju pojedine sevdalinke, jedan od stručnjaka, profesora glasbe, koji se i dosad bavio prou ča-

7

1~1111111111111111.1111111"..~~~..-.------ -

N,,airjem narodnog nielosa u Bosni. To će biti 6vostruka korist: sačuvat ćento melodiju naših pjesama za nove na-raštaje i , s druge strane, mo ć i ćemo stručno utvrditi sve promjene koje su u toku pet prošlih desetlje ća nastale na pojedinim našim melodijama. Devedesetih godina prošlog stoljeća je, naime, Ludwig Kuba, česki melograph i slikar, zabilježio melodije skoro tisu ću bosansko-hercegova čkih

pjesama i objavio ih u »Glasniku Zemaljskog muzeja« u Sarajevu. Od tada do danas na mnogim su pjesmama, i tek-stovno i melodijski, nastale vidne promiene, kako sam se u tome već i uvjerio, pa će to biti zanimIjiva grada za po-seban studij glasbenog stru čnjaka.

Sarajev o, svibnja 1944.

H. D.

8

U hrvatskoj lirskoj narodnoj poeziji, poznaloj pod imenom ženskih pjesama, pjesme bosansko-hercegova č- kih muslimana zauzimaju prvo mjesto. Originalnost i razno-vrstnost motiva u tih pjesama su neizcrpivi, a bogatstvo forme i jezičnog izraza daju im posebnu draž. O tome su do sada dali najbolja mišljenja mnogi u čenjaci, pjesnici i

glasbeni stručnjaci, naši i sirani, dajući bosansko-herce-

govaČkoj muslimanskoj baladi najljepše mjesto u na-rodnom urnjetni čkom sivaranju uobće.

Počevši od opata Alberia F o r t i s a, koji je našu »Hasanaginicu« prvi pui iznio pred o či Europe u svome djelu »Viaggio in Dalmazia« (Mleici, 1744.), cieli kulturni sviet se pozanimao za našu narodnu pjesmu. I baš ta pjesma je pod kraj predprošlog stolje ća pribavila hrvat-skom narodu vidno mjesto u skupu kuliurnih naroda europske zajednice. Ona je u prievodu najve ćeg nje-mačkog pjesnika G o e t h e a, koji ju je našao u Foriisovu putopisu po »morlačkim krajevima«, ušla 1778. godine i u H e r d e r o v u aniologiju svjetske poezije »Stimmen der

in Liedem«. Poslije toga, u vrieme kada se mnogo razpravljalo o fakozvanom »homerskom pitanju«, koje, je u svom djelu »Prolegomena ad Homerum« god. 1795. po-krenuo njema čki učenjak F. A. Wolf pod utjecajern Herderovih ideja, zainteresirali su se za našu narodnu pjesmu i drugi veliki duhovi europske književnosii i nauke: Prosper Merime, Valter S c o t, Bayro n, Puškin, Kopitar, Ljermontov, Gerber, Jakob Grimm, Alphonse de Lamartine,'Adam Micki e-wicz i mnogi drugi.

9

Ulaze ć i pomoću narodne pjesme u europsku duhovnu zajednicu, naš narod je tek u XIX. stolje ću shvatio svu

vriednost svog narodnog blaga. Grimm je odmah rekao, da naša ženska narodna piesma ima u sebi sve ljepote

izto čne i zapadne lirike. Književna Europa je, dakle, od-krila sve vriednosti naše narodne poezije, ukazuju ć i na

sve njezine moralne, nacionalne, pjesni čke i stilske kva-

litete. Njezin udio bio je vrlo velik u formiranju vjere u

stvarala čku snagu naroda i u borbi za narodni jezik. Ona je dala najbolje obrazce stila i jezika našem romantizmu.

Vršeć i najveće uijecaje na naše ples -nike, ona je, isto-

dobno, bila i najobilniji izvor za našu pov:est. U devetnaestom i dvadesetom stolje ću ozbiljnije je

shvaćena vriednost narodne pjesme, pa joj je, s vremena na vrieme, poklanjano više pažnje. Prvi, koji su uvidjeli

veli činu i vriednost naše narodne piesme kod nas, bili su biskup Maksimilijan V rho v ac i vladika Lukian M u-

š i ck i. Njih je potakao »da izkopaju jezi čno pjes.ni čko

blago Balkana i iznesu ga pred kuliurni sviet« poznati

slavista Jernej K o p i t a r (1780.-1844.), dobar poznavalac

ondašnjeg razpoloženja u Europi, gdje je slava narodne poezije zahvatila Njema čku, Česku i prešla na Slovenski

Jug. Neposredni povod za to bila je pojava čuvene zbirke

staroenglezkih pjesama biskupa Tome P e r s i a (1765.) i Maklerson ov i h škotskih balada.

Biskup Vrhovac je 1813. uputio katoli čkom sve ćenstvu

u svim našim krajevima poslanicu za sakupljanje narodnog blaga: pjesama, pripovjedaka i poslovica. Vladika Mu-šicki je isto tako našao Vuka S t efanovi ć a-Kar a-

d ž i ć a, koji je obišao mnoge krajeve Bosne i Hercegc-vine, Slavonije, Dalmacije, Crne Gore i Srbije sakupljaju ć i

narodno blago iz svih ovih krajeva i izdavši ga poslije u

Beču pod imenom »Srpske narodne pjesme« u pet knjiga.

Najpoznatiji sakuplja či našeg narodnog blaga s pod-

ručja Bosne i Hercegovine su, osim Vuka, još sliede ć i:

10

Ivan Zovko, fra Grgo Marti ć, Vuk Vrčevi ć , Ivan Frano Jukić, Mehmedbeg Kapetanovi ć - Ljubušak, Alija Ali-

efendi ć, Marijan Šunji ć , Luka Grđ ić - Bjelokosi ć , Nikola Kašiković , Safvetbeg Bašagi ć - Redžepaši ć , Halid Šaran-Treb:njac, Marko S. Popovi ć , Abdul Hak, Bogoljub Petranović, Ante Hangi, Mato Boški ć , Hasan Fehmi-Nametak, Miho Pavlinovi ć , fra Mato Dui ć , Mehmed Dže-maluddin Kurt, Ljudevit Kuba, Kosta H č rmann, Esad Hadžiomerspahi ć , Kosta Hadži Risii ć , i , u novije vrieme, Muharem Kurtagi ć , Halid Kreševljakovi ć , Salih Mešić , Alija Nametak, Alija Bejti ć i Omer Zorabdi ć .

Najviše zasluga za prou čavanje bosansko-hercego-vačke narodne pjesme, posebno lirske ženske pjesme, koja je dobila ob ćeniti naziv sevdalink a, imaju hrvatski muzikolog Franjo K u h a č , njemački učenjak dr. Ger-hard G e s e m a n, profesor slavistike na njema čkom sve-učilištu u Pragu, koji je vršio fonografske snimke poje-dinih pjesama, te češki slikar i melograf Ludvig K u b a.

Posebne zasluge u tom pogledu ima ovaj posljednji, koji je napisao vrlo uspjele i dokumentirane članke i studije o izto čnjačkom (on kaže »muhamedanskorna) utje-caju na pu čku glasbu u Bosni i Hercegovini i kod drugih Južnih Slavena prema iztoku, o ljestvicama u bosansko-hercegovačkoj narodnoj glasbi i i. d. Rezuliati njegovih ztraživanja su, kako kaže dr. Božidar Širola,') vrlo za-

mašni i važni, jer je on postavio mnogo problema hr-vatskog glasbenog folklora i pokušao ih riešiti na jedan osoben i zanimljiv na čin. Njega je najviše privla č ila narodna duša Bosne i Hercegovine,1 pa je god. 1893. putujuć i, uz pomo ć bivše Zemaljske vlade, po svim dielo-vima ovih pokrajina, prikupio blizu 1500 napjeva. Od toga ih je za tisak priredio 1113, te ih, zajedno s tekstom,

i) Dr. Bošidar Hrvatska narodna glasba, Zagreb, 1942., str. 6.

2 ) Dr. Branko Mari č : Zna čajna obilješja naše narodne glasbe, .11r-vatska nnsao , god. II., br. 4., str. 91, Sarajevo, 1944.

1.1

objavio u »Glasniku Zemaljskog muzeja« u Sarajevul Dr. Branko M a r i ć kaže, da je io najvrjedniji prilog našoj melografici uob će.

Narodno ili pu čko pjesni čtvo pojavilo se u davnim vremenima u okviru borbe čovjeka s prirodom, u njegovoj molitvi božansivima života i smrti. Poslije je svaka ma-nifestacija života nalazila adekvatan odjek u pjesmi. Takva je išla, u raznim oblicima, najprije sasvim sirova i pri-mitivna a kasnije dotjeranija, ljepša, od usta do usia, prelazila iz generacije u generaciju, a ne zna joj se ni za početak, ni za ime auiora. Nepoznati pjeva č je, opje-

vajuć i koji događaj, bio tumač duševnog stanja, razpolo-ženja i mišljenja cjelokupnog naroda. Iako je ona, do-nekle, individualna kreacija, kao i svako drugo umjet-ničko djelo, pjesma je, na tom svom putu postala kolek-tivna, narodna svojina. Postala je ob će narodno dobro.

Najstarije naše narodne pjesme sa čuvane su u Dal-maciji. To su takozvane »bugarštice«, pjesme dugoga stiha (od 14 do 16 slogova), nastale čak u XIII. i XIV. stolje ću.

Pjesme kratkog stiha, u desetercu, nastale su u Bosni i Hercegovini, duž bosanske granice i u Primorju, i io u

XVI. i XVII. stolje ću.4 ) Dr. Vinko V i t e z i c a misli, da tradicije, opjevane u našim narodnim pjesmama, sežu u daleku prošlost, a mogu se pratiti čak do u VI. i V. sto-

ljeće.') Najstarijim pjesmama, me đuiim, nije bila povod

neka li čnost iz poviesii, nego motiv, koji je živio u na-rodnom predanju i prije, a ponekad je obra đivan u više raznih formi i u drugim europskim književnostima. To su

Zl L. Kuba: Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine, Glasnik zem.

muz. u Bosni i Hercegovini, Sarajevo god. 1909. i 1910.

4) Vidi: Narodno blago, knjiga 1., Sarajevo, 1927. predgovor

dr. Jovana Krši ća, str. VI.

r, ) Dr. Vinko Vitezica: Antologija narodne poezje, Beograd, 1937.,

str. XXIX.

12

obično legendarni, religiozni i sli čni motivi. Međuiim, događalo se i to, da su u mnoge pjesme poviestnog, le- gendarnog karaktera bili kasnije unošeni i neki historijski

česte i pogrešno, tako da oni ni datumom, ni sd;i1goaciaii mnisu odgovarali prirodi pjesme. 6 )

Širenju narodne pjesme pogodovale su razli č ite okol-nosti i događaji, a često i sami slučajevi. Najvažnije je kod toga to, da narod nije imao pismene književnosti, pa je svu svoju povjestnicu, porodičnu, plemensku i dr-žavnu, povjeravao dobrim pamtiocima i recitatorima, koji su osim toga imali i posebne uloge u družtvenom i nacio-nalnom životu. Smatra se, da su na dvorovima starih vla-dara i velikaša postojali posebni pjeva či, koji su opjevali slavna djela svojih gospodara, njihove rodbine i svojte, njihovih plemića i vitezova, a često i obi čnih podanika, koji su se iztakli kakvim juna čkim djelom. Te bi pjesme prihvaćali i pjevali vojnici, a onda sliepi guslari, koji su ih proširivali po cielom narodu.') Guslari su poslije i sami »knadili« narodne pjesme o radostima i patnjama svoga vremena. Tako su nastajali sivaraoci, rapsodi i pamtioci narodne poezije, koji su, ponekad, bili pribraniji i častniji od ostalih u očima svojih suvremenika.

Pjevanje uz gusle se, izgleda, najprije razvilo kod Srba. Najstariji zapisi spominju »srbske gusle‹. Jedan takav guslar bio je 1415. god. na dvoru poljskog kralja Vladislava Jagelovića i kraljice Jadvige. Zanimljivo je također, da su Hektorovi ć i Križani ć pjevanje »lougarštic%< nazvali pjevanjem na »srbski na čin« iako je sigurno da kod Srba nemamo sa čuvane nijedne »bugar-štice«, dok su sve poznate pjesme ove vrste zabilježene na hrvatskom ilu.

4) Heusler: Geschichtliches u. Mythisches in der. Germanischen H81 -

densage (Sitzungsber. der. prens. Akad. v. Jahr. 1909.).

1 ) Slavko Jeiić : Hrvalska književnost od po četka do danas 1100— 1941 / Zagreb, 1944.; sir. 56.

13

■

Dalmatinski humanist, kanonik Juraj Šižgori ć , u svom

latinskom djelu »De sifu Illyriaec (1469.) govori o lirskim pjesmama, koje narod pjeva u njegovom rodnom gradu Šibeniku. Za svatovske pjesme veli, da su ljepše od Ka-iulovih i Klaudianovih epitalamia, a ljubavne popievke savršenije od Tibulovih, Propercijevih, Galovih i Saphinih

pjesama. I dubrova čki trubadur Đore D rž i ć (1461.—

1501.) spjevao je nekoliko lirskih pjesama »na narodnu«. Na dvorovjma aga i begova u Bosni najduže se sa-

čuvao kult feudalne pjesme i sva obilježja feudalnih pjevača, koji su na kulama i čardacima opjevali slavu i

junačka djela svojih gospodara. Mnogi od njih su umjel udesiti i lirske ugo đaje, kojima su razbu đ ivali ljubavne

erotske osjećaje svojih gospodara jli su, ponekad, opjevali vesele i šaljive zgode i nezgode svojih protivnika, obla čeć i

ih u umjetni čko ruho. Taj obi čaj potje če sigurno još iz

devetog i desetog stolje ća, kada je u Europi podpuno za-gospodario feudalni sistem, i kada su feudalna gospoda udešavala na č in života, kako im je najbolje odgovarao.

Plemići i velikaši, pa i bosanski begovi toga doba, $) imali

su u svojoj sviti uviek po nekog pismenog čovjeka, koji

je bio i diplomat i kroni čar, i dvorski pisar (dijak) —

pjesnik. Petar G r g e c, vrstan poznavalac narodne pjesme,

kaže na jednom mjestu,') da je od Ahmeda Hercegovi ća,

pa sve do najnovijega vremena, postojao »neprekidan niz bosansko-hercegova čkih paša, begova i aga, koji su po-dupirali i uzdržavali narodne pjeva če i na taj na č jn stekl:

beesmrtne zasluge za hrvatsko narodno pjesni č tvo.«

Feudalni kult pjesnikovanja došao nam je sa Zapada. Još u listini Kulina bana iz god. 1189. spominje se »Radoje dijak«. Godine 1531. putovao je Slovenac Bened:ki Kur:-

,1 Dr. Ć iro Truhelka: Studije o podrijeflu; Zagreb, 1941.

,•) Petar Grgec: Razvoj luvatskog narodnog pjesni č tva; Zagreb:

str. 173.

14

pešić kao carski poslanik iz Be ča preko Bosne u Carigrad. U svojoj knjizi »Itinerarium«, u kojoj je opisao ovo svoje putovanje, on kaže, da je u Bosni na mnogo mjesta čuo liepe narodne pjesme. U njima se posebno spominju ju-načtva nekog bega Malko č i ća.

Stari narodni pjeva č Avdo Karabegovi ć , dugogodišnji pjeva č Hadži Rustembega Biš čevi ća u Biha ću i mnogih drugih begova u Travniku, nije n:kad, po njegovu vla-stitom kazivanju, pjevao u kavani. Pjevao je uviek na dvorovima bogataša. Sin Smailage čengi ća, Dedaga, imao je svoga vlasiitog pjeva ča, koji ga je uviek na puiu pratio i pjevao mu, kao i mnogi drugi Ijubitelji juna čke i lirske pjesme iz begovskih odžaka obitelji Filipovi ća, Firdusa, Kapetanovi ća, Ljubovi ća, Kulenovi ća, Rizvanbegovi ća, Gradaš čevića, Alibegovi ća i drugih. Mađarski ljetopisac Sebastijan T i n od i zabilježio je, da je beg od Lipe bogaio nadario krš ćanskog pjeva ča Dimitrija Karamana, poslije jednog natjecanja narodnih pjeva ča pred begom i njegovim prijaieljima.

Na taj na č in je narodna epika, u dosta slu čajeva, kao odraz velikog epskog blaga srednjevjekovne književnosti, ujedno i ogledalo feudalnog života toga vieka. Ona opjeva juna čka djela kraljeva, vlastele, plemi ća, vitezova i begova, njihove gostbe, lovove sa sokolima, mejdane i ženitbe. Me đutim, njezin aristokratski karakter nije ni stalan, ni vje čan: u stalnom razvitku pjeva čkog znanja izvršene su mnoge izmjene u izražavanju i odabiranju tema. Što su mo ć i sjaj kraljeva i kneževa više tamnili i nestajali, aodi — improvizatori — sve više su se pribli-žavali narodu, posiajali su njegovi pjeva č i. Zato naša narodna pjesma u svom najve ćem i najboljem dielu nije obi čno veličanje i slavljenje feudalne gospode, vladara i iztaknulih pojedinaca, nego, kako re če dr. J. Krš: ć , izraz kolektivnih težnja i borbe za veliki ideal narodne slobode. U tom pogledu, ona je presjek jedne poviestne stvarnosii. Herojski epos sav blješti od opisa razkoši i bogatstva, on je panegiri čan, jer predstavlja, uglavnom, oblik ondašnjeg

15

vojnog i dvorskog izvješ ća feudalne aristokracije. Kasniji narodni epos, naprotiv, kao i dio lirske narodne žetve, predstavlja niz istinskih biltena o borbi, stradanju, pat-njarria i osunčanim stazama sirotinje, malog čovjeka, č ije

su radosti male ali iskrene i srda čne. .to

Bosna i Hercegovina su klasi čno ilo narodne pjesme.

Tu se je pjesma najbolje razvila i sa čuvala zbog izuzetnih topografskih, životnih i vjerskih prilika i odnošaja, a tu se je rodilo i najtipi čnije muslimansko pjesni čtvo.

ljivo je, da je muSlimansko narodno pjesni čtvo, koje je prvo, preko »Hasanaginice«, upozorilo kulturni sviet na naš narod i pribavilo mu dužno poštovanje, osialo sve do najnovijih vremena podpuno nepoznato i nepriznato. Tri puna stolje ća ono nije imalo punog pristupa u knji-

i'evnost. Ako bi netko upitao, zašto se to dogodilo, moglo bi

Inu se navesti više razloga. Glavni je svakako onaj, koji se krije u motivima politi čke prirode. Poznato je, da sami muslimani, nažalost, sve do najnovijih vremena nisu imali svojih odanih i stručnih sakupljača ili inače kulturnih

ljudi, koji bi se posvetili izklju čivo ovom poslu. Tako je i došlo do toga, da su drugi, nemuslimanski sakuplja č i

narodnog blaga vršili falsifikate, mienjaju ći tekstove cielih

muslimanskih pjesama ili samo imena i obi čaje u njima.

S druge strane su opet ili sasvim prešu ć ivali ili toliko

razređ ivao u svojim izdanjima muslimanske pjesme, da se one nisu zapravo ni primje ć ivale u moru drugih, ne-

muslimanskih pjesama.1

Na taj način su inovjerni sakupljač i svjestno obma-

njivali europsko, a isto tako i neupu ćeno domaće miš-ljenje, o manjoj vriednosti muslimanskog pjesni čtva i o podredenijoj ulozi muslimanskog diela našeg naroda u

10) Petar Grgec: Razycj hryatskog rtarodtrog piesni č a, Zagreb,

str. 178.

16

sivaralačtvu jedne vrste književnosti, koja je predsiavljala najviše vriednosii što ih je stvorio narodni genije. Ti isti sakuplja č i su, u isto vrieme, bili foliko nevješti i naivni, da su ponekad u tako prekrojenim pjesmama osiavljali sigurne tragove njihova podrieila, da je svaki iole vješiiji i pažljiviji č ifač mogao znati, da su te pjesme pripadale muslimanskoj pjesni čkoj skupini. Samo iakvom nesmoire"- nošću se moglo dogoditi, da su tiskane i ovakve nemogu će kombinacije pjesama: »Jovo čobanin i careva šćer«, »Riš-njanin Boro i Ajka Fetagi ća«, »Rozboli se liep Ivo — na Gerzovu ravnom poljuz, »Prošeiao Jovo mom če mlado —

izpred dvora Jugovi ća Pate«, »Poranio čelebija Niko —

prije nego sabah zoru klanja«... Sli čnih primjera moglo bi se nabrojiii koliko god iko želi.

Tako se dogodilo, da je u najbolje vrieme propušteno učiniti ono, što bi našoj obćoj kulturi dalo još mncgo snage i zrnaca, koja su, inače, propala. Mnogi su musli-manski narodni pjeva či pomrii odnievši sa sobom u grob stotine i stotine pjesama, nigdje nezabilježenih i podpuno nepoznatih. Riedko se tko sjefio, da zapiše njihove stihove.

Kod lakvog stanja sivari nije čudo što se je sa stano-vitth mjesta digla prava hajka na »Maficu Hrvaisku«, koja je dovela Mehmeda Kolaka Kolakovi ća u Zagreb i osam-desetih godina prošloga stolje ća po čela kriti čki zapisivaii njegove pjesme. Poslije toga su pop.'sane pjesme Hamida Kunića, Salka Vojnikovića-Pezi ća i drugih muslimanskih pjevača, koji su odkrili svieiu jedno bujno narodno bo-gaistvo i •frazeologiju, kakva se doile nije poznavaIL u narodnim pjesmama naše inovjerne bra će. Muslimansko narodno pjesni čtvo ni kasnije nije imaIo sre će, da na vrieme bude zapaženo i pravilno ocienjeno, jer se, na primjer, dogodilo i to, da je dr. Luka Marjanovi ć , koji je sredio i svojim predgovorom poprafio prve dvie obsežne knjige mushmanskih pjesama u izdanju »Matice Hrvatskez bezrazložno i nekrifi čki napao pojavu knjige »Narodne pjesme muslimana u Bosni. i Hercegov:n:«, koje

17

je preko prijatelja i pozaanika sakupio dr. Kosta HOrmann u Sarajevu 1888. godine. Iako je, kako kaže Petar Grgec, za mnoge umjerenije vukovce bilo muslimansko narodno

pjesnič tvo pravo odkri će, jer se vjerovalo, da se poslije Vuka narodna pjesma podpuno izrodila, dr. Marjanovi ć

kao ljubomorni branitelj ovog pjesni čtva nije mogao Har-

mannu oprostiti, što mu je, kao nehoti čni takmac, ugrabio

prvenstvo i jzdao pjesme, koje ljepotom jezika, lirikom,

razpjevanošću i dubokom čovječanskom etikorn nisu bile

ništa slabije od onih, koje je on upravo spremao u izda-njima »Matice«. Ovaj napadaj izašao je 1888. god. u za-

grebačkom »Viencua, ali godinu dana kasnije, dr. Vatro-

slav J a g i ć i dr. Tomo M a r e t i ć izpravili su nepravdu

nanešenu Harmannu i muslimanskom pjesničtvu, priznavši,

da je »Harmann našoj književnosti u činio veliko dobro«.

Oni su od 75 pjesama, od kojih su neke skoro »romanic, pronašli samo dvie »absolutno lošima«.

Pjevačima i kazivačima narodne epike, koje su izko-ristili »Matica Hrvatska« i dr. Kosta H8rmann, pridružuju se Meho Beba iz Fojnice, koji je Luki Grdi ću-Bjelokosiću

kazivao mnogo pjesama, epskih i lirskih, nadalje Nazifa

Kurt rođ . Selimhodžić iz Mostara, koja je sve pjesme u knjizi »Hrvatske narodne ženske pjesme — muslimanske« od Mehmeda Džemaluddina Kurta sama kazivala sakup-

ljaču j, u najnovije vrieme, Ahmed Bucman Jamakovi ć i

Meho Morić , oba sela Rotimlja, u kotaru stola čkome, koji

su veći broj epskih pjesama kazivali profesoru Aliji N a-

metku u pero. Morić je mnogo pjesama diktirao Frid-

riku K r a u s s u u Be ču, dok je tamo služio austrijsku

vojsku. Ogroman broj epskih i lirskih pjesama tiskan je još

u »Matičinim« zbirkama u V., VI., VII., VIII. i IX. knjizi, te u najnovijoj desetoj knjizi, koju je uredio dr. Nikola

A n d r i ć, i muslimanskom dielu dao naziv »Haremske

pričalioe«. Banjalučanin Esad Hadžiomerspahi ć

izdao je također jednu zbirku, Fridrik Krauss knjigu

»Smailagić Meho« i Alija Nametak tri izdanja knjige »Mu-

18

slimanske junačke pjesmea. Po svim godištima musliman-

skih časopisa »Behara, »Novi Behar«, »Gajret«, »Bisers, »Novi Viek« i t. d., razasuta je tako đer hrpa vrlo vriedna narodnog blaga: pjesama, pripoviedaka i narodnih poslo-vica, koje je još samo Mehmedbeg Kapetanović-Ljubušak sakupljao i tiskao u svome »Narodnom blagu«.

Pronalazkom i analizom Erlangenskog rukopisa, u kojem je neki nepoznati njema čki putnik u prvoj polovici XVIII. stoljeća zabilježio 217 epskih i lirskih pjesama na putu od Bihaća do Zemuna, nađen je prili čan broj naj-starijih muslimanskih narodnih pjesama. To su, zapravo, prve zabilježene mushmanske pjesme, koje su ve ć tada, imale podpunu formalnu savršenost i svu ljepotu frazeo-logije, misli, osjećaja ljepote i pravde, što sve sadržava i kasnija muslimanska pjesma. Erlangenski rukop:s je sve do god. 1913. ležao u prašini arhiva sveu č ilištne knjižnice u Erlangenu. Godine 1925. ga je objelodanio j popratio obširnim komentarom njema čki učenjak dr. Gerhard Ge-semarm.")

Spomenute zbirke pjesama hrvafskih muslimana, »Ma-tičine« zbirke, kao i one koje je izdao Niemac Krauss, te Vukove »Sdaske narodne pjesme«, u kojima se nalazi dosta čisto muslimanskih epskih i lirskih pjesama, naišle su kod naše javnosti na najbolji prijem. Muslimanske mase, među kojima su one izvršile veliko poslanje, pri-hvatile su ih i razgrabile kao najve će blago, a svratile su na sebe pažnju i inozemne javnosti. Mnoge pjesme tjh zbirki prevedene su na sfrane jezike. Profesor leipziškog sveučilišta dr. Georg Stadtmaller rekao je, da baš ove pjesme »po ljepoli oblika i po etičkoj dubini spadaju u najvriednije tvorevine epskog pjesni čfva svih naroda. Neke od njih dosežu razinu svjetske književnosti, te se mogu izjednačiti s pjesraom o Nibelunzima jlj Homerom.«

11) Dr. Garhard Gezernan: Erlangenski rukopis starih srpsko•hrvatskih narodnih pjesama, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, prvo odjeljenje knj., XII., Srpska Kralj. Akademijai Sr. Karlovoi 1925.

19

Narodna pjesma hrvatskih muslimana, kao naj č išć :. izraz samoniklosti narodne kulture, pokazuje ne samo unu-trašnje razpoloženje pojed:nog čovjeka, nego i individu-alne značajke cielog naroda. Narodne umotvorine mogu prije svega poslužiti kao dokumentt socialnog ž:vota i političkih odnosa u srednjem vieku. Postoje, zapravo, dvie vrste eposa, stariji i mla đ i, ali to ne zna či, da među nj:ma nema nikakve veze. Družtvena veza, koja se izraz:la u eposu sadržajno i formalno, sastoji se u tome, da je siariji epos bio poezija feudalizma, a mla đ i borba naroda protiv feudalizma. Počeo je kao poez:ja umjetni čkog fiks:ranja i obrane feudalizma, a završio kao poezija razbijanja feuda-lizma, kao građanska poezija nacionalnog oslobodila čkog (hajdu čko-usko čkog) pokreta za samoodržanje i oslobo-denje.' 2) Muslimanski ciklusi krajiških i udbjnskih pje-sama su, u stvari, samo odgovori na juna čke podvige kršćanskih junaka i serdara, a može se shvatiti i obratno.

Ove pjesme prikazuju i slave, uglavnom, guerilska ra-tovanja krajiških junaka, gdje je »s krvi ru čak a s krvi večera« i gdje »svak krvave žva će 7alogaje« po Ravnim Kotarima, oko Zadra i Senja, u sedamnaestom i osam-naestom vieku. One nisu u cielosti poviesine, jer riedko bilježe sivarne doga đaje, ali tim više su izpunjene mej-danima u kojima se bori ili brani za rz i obraz, ponos osobni i ponos Krajine »krvave haljine« ; nadalje su izpu-njene otmicama i ženitbama, kultom poštenja, juna č tva, a nada sve drugarstva, pobratimstva (pa čak i s k-ščartima) i viernosti islamu. Skupina pjesama o »budalini« Talu Ličaninu proikana je zdravim humorom i ugodnim osvje-ženjem, koje struji u tmurnim busijama, planinsk:m jezde.- njima, okršaj:ma, tamnovanjima i osobnim nadmetanjima u p:ću i junačfvu. Muslimanske pjesme su odreda duboko ljudske i ozbiljne, kao i sam život.

12) Radovan Zogovi ć Tri č lanka o srpskorn eposu, Beograd 1937. ;

20

Osobitost ovih pjesama je naro č ito u sjajnim opis:ma ljudi i njihova izgleda, odiela na junacima i djevojkama, orme na konju, tako da bj i mnogi knji.ievnik moderne književnosti ostao posramljen pred bogatstvom mašta i jezika, koj:ma su vi đeni i opisani pojedini predmeti, pa čak i neznatni njihovi dielovi. Narodni umjetnik je zaista bio velik! On je umio prona ć i najljepše i najve će akcente iako ih nije naro čito tražio, nego je, kako kaže jedna narodna pjesma, pjevao iz psiholožke potrebe:

Ja ne pjevam što pjevati znadem, nego pjevam, da teret raztjeram.

Tri bitna činioca stvarala čke snage, kako kaže S. J e 1 i ć ,") naroč ito su bogato zasiupljena u narodnoj pjesmi — emocija, imaginacija i prikazivanje (izraz). Mu-slimanska narodna pjesma je, može se reć i, pogotovo bo-gata živoš ću predstava, jednosiavnim sklopom boja i ču-desnim slikama. Naš pjevač je slikar u pravom smislu rieč i. Sve ono što nije mogao dati u likovnom izrazu (zbog toga što je slikarstvo kod islamskih naroda do u posljed-njih nekoliko desetljeća bilo skoro nepoznato), on je dao ovdje, u pjesmi, u opisima žarkih boja što se prelievaju u čudesnom spektru svuda, na čovjeku, konju, oblaku, šumskom proplanku i pti č ici na grani. Ljudi su ovdje junaci, divovi ; konji su krilati i nedostižni ; oružje (koplje, striela, buzdovan, sablja, male puške, topuzina, perni buzdovan) »sve u srebru i suhome zlatu« ; skala osje ćanja logična i s finom gradacijom od diskretne lirike do dir-ljive tragike ; ljubav je data u svim niansama, od poro-di čne resignacije i čedne bra čne dužnosti, do sevdaha i meraka, nevjere i derta, bola neizmjerna ; čast, pravda (Mujo Hrnjica pušta madarske zarobljenike, jer, kako on kaže »sirotinja nije kriva«), dramatika, etika, tragika, ko-mika, erotika, strah, ljubav prema slabijemu i nemo ćnome — sve su to motivi s kojima se vrlo često sretamo u ovoj poeziii na takav na č in, da nas to sve zadivljuje.

"; S:enko Jelić Neda narodna poezije, Subotica 1928 • str. 3.

91

Nije onda čudo, što je narodna pjesma, pogotovo mu-slimanska, imala ve•ikog zna čenja za preporodaj umjet-ničke književnosti. Nije slučaj, da je do sada šest pisaca obradilo samo motiv »Hasanaginices. Kao gr čki dramatici Eshil, Sofoklo i Euripid, koji su posegnuli za bogatstvom iz riznice narodne predaje, kod nas je više književnika okušalo istu sre ću. Edhem M u 1 a b d i ć je napisao dramu o Đ •rzelez Aliji, dr. Hamid šahin ov i ć -Ekrem dramu »Hivzibeg Đumišić« i »Anđelija«, obje po motivima na-rodne pjesme, Vlado Veselinovi ć - T m u š a dramu »Telal viče..«,Milica Stojanovi ć -Vlatkovi ć eva igrokaz »Nesudena ljuba Kop č ić Alajbega«, Rasim F i 1 i p o v i ć čak tri drame po motivima sevdalinke: »Od kako Banja Luka postalaa, »Moš ćanice, vodo plemenitaa i »Pošetala Hana Pehlivanaa, dok je Jakša Kušan obradio tako đer dobro poznate motive sevdalinke »Dva Mori ća, dva pašićaa i »Zaplakala siara majka Džaferbegovaa. Motive narodne muslimanske pjesme obrađivali su pisci i u svojim proznim djelima. Husejn Dubravi ć-Đogo napisao je veliki roman »Sreća mladog Ljubovi ćaa inspiriran narodnom pjesmom, a najbolji pripovjeda č Bosne Ivo A n d r i ć, ta-kođer je u svoje stvaranje unio više epskih i lirskih ele-menata i motiva sadržanih u obilnoj mje•i u našoj na-rodnoj pjesmi.

Riedki su, međutim, pojedinci, koji su u narodnoj pjesmi mogli i umjeli naći iskru genialnosti. Pod utje-cajem narodne pjesme stvarali su svoja djela mnogi pjes-nici, slikari, kipari i graditelji, stvorena su i velika djela, ali je ono tajanstveno, ono ve•iko što je bilo instinktivni glas naroda i što mu je služilo kao vođa u mnogim težkim izkušenjima i preokretima, ostajalo uviek netaknuto, ne-dokuč ivo, u pjesmi i u srdcima naroda. Treba imati na umu, da se umjetna lirska poezija kod nas i u svietu ne bi razvila do današnje mjere i ljepote, da u čeni pjesnici nisu pažljivc slušali pjesme ratara i pastira. Milan Ogri-jović je duboko osjetio unuirašnju snagu i etiku »Hasa-naginice«, pa je napisao svoju uspjelu istoimenu dramu,

22

onako kako su to kod nas prije njega radili Hanibal Luci ć , Đore Drži ć, Gundulić i Mažurani ć ili, kod drugih naroda, Vicior Hugo, Mickievicz i mnogi drugi. Poslije Ogrizo-vićeva uspjeha i nekoliko je novijih hrvaiskih skladatelja počelo s uspjehom uzimati motive iz pu čkog melosa za podlog • svoga glasbenog stvaranja, pa je i tu ve ć stvo-reno nekoliko uspjelih djela.

Postanak bosanske sevdalinke, koja je ljubavna pjesma po sadržaju, a lirska po svome bivstvu i osje ćaju, vezan je za različna vremenska razdoblja i uzroke. Jedan pisac je točno utvrdio, da je ona samo jedna erotska dialektika, s jačom ili slabijom dinamikom emocije. Ona je lirski sa-držaj duše našega čovjeka. Stvorilo ju je stanovni čtvo, koje je primilo islam, primivši tako u sebe postepeno sve izvanjske vj•rske i druživovne forme iztoka, ali ostaju ć i uviek u duši, u srdcu, u svome unuiarnjem osje ćaju i raz-položenju, ono što je bilo — naše, narodno, slavensko.

Postanak sevdalinke razjašnjava se dvojako: jedni kažu, da je to pjesma begova, pjesma obiestne feudalne gospode, koja su na svojim čardacima, u izobilju i bo-gatsivu, stvarala ovu bolećivu pjesmu sebi za radost i razonodu. Drugi opet kažu:, da je to pjesma puka, pjesma naroda, koji je kroz patnje i bol, kroz muku i nevolju, kroz radost i veselj•, davao oduška svojim osje ćajima, stvarajući tako najdivniju pjesmu balkanskih gudura i klanaca, tihih proplanaka i žitorodnih posavskih polja. Jedni opet kažu, da je sevdalinka prvensiveno ženska pjesma •i da su je, najvećim dielom, »sknadilea musli-manske djevojke i žene, same, zatvorene izme đu četiri zida, skrivene u bielim avlijama i zelenim baš čama, u čežnji srdca ranjena za draganom, xoji se skitao carskim drumovima ili se tukao po razbacanim europskim i azij-skim bojištima za slavu tuđinske turske carevine.

One, ie djevojke, nevidljive zviezde, čeznule su za živolom, za sre ćom neizpunjenom, vezu ći najdivnije ve-

23

zove i šare na svojim đerđefima, prosiplju ći po njima svoje suze, uzdahe, svoje sanje i želje. I pjevaju ći tuga-Ijive sentimentalne pjesme ili, ponekad, razpojasane po-sko č ice i napjeve pune radosti i cika djevoja čkoga. Tako su one — i nehoiice, i neznaju ći stvarale naš prvi li-kovni izraz na svome ru čnom radu i lirski glasbeni izraz u svojoj pjesmi.

Tematika narodne bosanske lirske pjesme je razli č ita. Ona, međutim, kao i svaka velika umjetnost, ima svoju realnu osnovicu. Njezin postanak i tematika vezani su za život bosanske kasabe, uvjetovani su družtvovnim zbi-vanjem u njoj. Zbog toga u ovoj pjesmi osobni, intimni doživljaj vrlo često je samo odsjev skupnog, zajedni čkog. Inače, u ovoj pjesmi pjevanoj »tanko glasovitoa, pod pen-džerom drage u mahali, na teferi ču, u bašti zaljevenoj mjeseč inom, u pjanoj mejhani ili u obiteljskom druživu, opjevane su ljubavne pomame srdca i njihove katasirofe, ašikluci, čežnje i nade zaljubljenih, kao i poplave, odvo-đenje na vojnu, tamnIce i zindani, bolesti, mu čenja, berbe i običaji. U ovoj su pjesmi, kako se vidi, opjevana raz-lič iia čuvstva: estetska, religiozna, patriotska, soc:alna, eti čka i ljubavna, skoro kao i u epskoj pjesmi.

Narod voli svoju pjesmu i svoje pjeva če. Ovdje se dobar pjeva č sevdalinke često više cieni od dobra junaka, dobra jahača, pa čak i od u čena čovjeka, kadije ili kakvog drugog alima, iako je to sve na cieni. Naše majke pjevale su nam te pjesme nad kolievkom, slušali smo ih u dje-tinjstvu, na livadama, u sve čanim zgodama i one su nam iz osje ćaja i srdca ušle u dušu. Mi smo tu i takvu pjesmu us:sali i upili u sebe s prvim danima mladosti i ona takva živi u nama. Mi je takvu i vol:mo, jer je naša.

Posljednjih godina naša se sevdalinka potucala od nemila do nedraga, od zadimljenih birtija naše pokrajine do blještavih i otmenih lokala Sarajeva, Osieka i Zagreba. I kada se, poslije te skiinje, vratila natrag, mi je više nismo prepoznalk Nekad nakin đurena i ciganizirana, nekad silom odtrgnuta i nategnuta na r:tam madarskih plja č ljivih

i sentimentalnih tužbalica, šlagera i stranih iango-a i ste-pova, ona nam se vra ćala kao kakvo naše milo djevoj če iz vratni čkih ili bjelavskih bašia Sarajeva, zalutalo i kvareno u svietu, me đu stranim ljudima.

U posljednji čas se našlo ljudi s razumievanjem, koji su odluč ili, da sevdalliku vrate na rjezin izvor i da je otale, iz mahale, s naših starinskih čardaka, putem krugo-valnih antena, dadu slušaocima. Taj rad je tek na po četku: u prikupljanju izvornih teksiova i melodija, kao i u iz-nalaženju pravih pjeva ča. Uspjesi sigurno ne će izostati. Slušaoclma treba dati sevdalinku, onakvu kakva je pje-vana po našim mirisnim baštama i avlijama, za »đerđefom od merdžanaa, pravo iz srdca djevoja čkog, ojađenog sa-raoćom za demir pendžerima, vje čno zamandaljenim vra-tima i pod strogim okom jedne neumoljive tradicije. Jer je tamo ona i nikla, tamo je odrasla i s našim srdcima srasla. Tamo iza avlijskih vrata, preko čijeg praga je riedko prelazila tuđa raužka noga, iza gustih demira i vi-sokih avlijskih duvarova, preko kojih nije moglo dopriefi ni najzaljubljenije oko, pod šandudama i rezdelijama, u mir:su katmera, šeboja i albabera, tu gdje je bio sav sviet djevojački, carstvo nevi đeno.

Vi, današnje djevojke, koje imate mogu ćnosti da to čno ustanoviie svu fizi čku realnost čovjeka koga volite, da upoznate sve ljudske njegove navike i slabosti, i da se tako obranite od svih zabluda i iluzija o draganu zar se vi kraj svega toga možete osloboditi jednog sladkog sna o njemu i jedne nevjerne, ali mile slike, koju vežete i sa samim spomenom njegova imena? Zamislite sada dje-vojku, od' koje je dragan fizi čki daleko odvojen ne samo debelim zidovima, gustim prozorskim rešetkama (»mušeb-cimaa) i jakim željeznim bravama i erezama, nego i strogim propisima jednog patriarhalnog životal Ona uhvati samo nekolike njegove treptave nejasne slike u prolazu so-kakom, izpod pendžera, nekolike rie č i ljubavnog tepanja kroz krišom odškrinute kanate, ona ga čuje kroz kucanje šargije trzaj terzijana i kroz pjesmu — sve ostalo do čara

24 25

srdce puno ljubavi i duša razapeta čežnjama, žeijna m:- Iošte i ljubavnih nježnosti. Tako se zaljubljeno, samotno i nemirno srdce nadnese nad đerđef i zlatnom žicom veze svoje ljubavne jade u divne bosanske vezove: u jagluke, u jastuke, u čevrme, koji su zlatna pjesma jedne neiz-punjene želje

Taj osjećaj i tu čežnju ne može pružiti ni do čarati

kavana, krčma. Taj osje ćaj treba svoj okvir i svoje predstavnike, koji su iznikli iz njega, srasli s njime. Baš zbog toga je krugoval u posljednje vrieme posegnuo za tim blagom: freba prona ći prave pjeva če, istinske sev-dalije, koji ovoj vrsti krugovalnih emisija treba da uliju dušu. Iz usta ovih narodnih pjeva ča behar će opet biti behar, šadrvan će biti šadrvan, crven fesi ć, kićanka,

akšam, cvie će, sevdah, golem i krvav karasevdah od kojega »goreg jada nema, ni bolesti od ašikovanja«, sve će biti nepatvoreno, dobit će svoju boju, boju koju ima u prirodi, u životu. Tako će pjesma ostati pjesma, bez umetaka i nadomjestaka i bez civilizatorskog »pudera«.

Uz to treba oti ći u starinske mahale, popeti se stopama starih ihiijara uz obronke Vratnika, Bistrika i Bjelava u Sarajevu, ili u nekom drugom mj•stu Bosne i Hercegovine, iznad gradske buke i gradskih kavana, u bašie i šljivike gdje još živi stara sevdalinka u srdcima on'h, koji su je stoljećima stvarali i nosili Popela se je u svoj kraj, među krivudave sokake i sumračne čikmice, sakrila se od ciganizacije i madžarizacije u avlije i baš če zasađene fesliđanom i alkatmerom, da do čeka bolje dane. Tu su pendžeri i mušebci, tu su sjetni kapidžici i djevojke, koje sjede za sr čali pendžerima, vezu, uzdišu i pjevaju sta-rinske pjesme. Kao nekad, u davno, prohujplo vrieme. Istina, te djevojke danas rade svoje težke dnevne poslove, po kuć i, u radnjama, pa čak i u ivornicama i uredima, okusile su sve tegobe i brige današnjeg teškog života, ali su ipak u biti ostale čiste i plemenite, kao i naša sev-dalinka

26

Treba po ći tamo, prijateljski i pažljivo, u ći u srdca i duše tih starinskih mahala i njezinih stanovnika, pa ćemo nać i još mnogo blaga, kojim ćemo obogatiii naš glasbeni folklor. Zamisliie samo, koliko je dosada ovakova bogatstva propalo i ostalo u narodul A grdna je šteta da propane i ovo što se skrilo u kuteve mahala pred naletom vremena. Treba osjetiti ovo neizmjerno bogaistvo duše i pjesničtva prosta svieta, nepismenih žena i klasi čne ljepote njihovih umotvorina i pjesama srdca i bola, da spoznamo i uvidimo svu ljepotu, snagu i veli činu njihovu. Jedan skuplja č narodnog blaga kaže: »Uživljuju ći se pod-puno u dušu narodnu, za mene su o či ljudi i žena bile prozor kroz koji sam gledao u dušu narodnu, u dušu, koju sam ja izpiiivao, osjetio, zavolio i često povjerenjem uspievao da čitam, kao otvorenu knjigu«. Jer nije riedak slučaj, da su najskupocjenija biserna zrnca sa čuvana u pamćenju i duši onih, kod kojih bi se najmanje nadao čovjek, da će ih iamo nać i. Treba vještinom, povjerenjem i strpljivošću otvoriti dušu narodu, i uspjeh nije daleko.

»Hrvatski glasbeni folklor nije jednoli čan skup velikog broja, preobilja liepih melodija sa sitnim lokalnim raz-likama i u njemu je mnogo raznolikosti u samim (me10-dijskim, ritmijskim i harmonijskim) osnovama glasbencg poimanja. I baš zbog toga je toliko zanimljiv stranom učenjaku i važan za njegovo iztraživanje nejasnih raz-doblja u poviesti glasbe ranog srednjeg vieka (contra-punctus. a mente, cantus gemellus i sl.), gdje može poslu-žiti kao izvrstna gra đa za komparativne studije«,") kaže dr. Božidar Širola. Zbog toga je strani svi•t pokazivao mnogo zanimanja za prou čavanje narodne popievke u našim krajevima. Naro čiti interes za našu popievku nastao je poslije referata sveslavenskog melografa Ludviga Kube na međunarodnom kongresu muzikologa u Be ču god. 1909.

14) Dr. Boiidar širola Hrvatska narodna glasba, Zagreb 1942., sr. 5.

27

Na tom kongresu je upao u o č i Kubin rad na razdiobi bosanskog-hercegova čkog glasbenog fo]klora. On je, na-suprot dotadanjem obi čaju, redaju ć i svoje zapise bosansko-hercegova čkih popjevaka po zvukovnoj građi a ne po njihovim filoložkim i etnogralskim obilježjima, uzeo u obzir samo strukturu ljestvi čnih nizova, me đu kojima je našao i iakvih, koji nisu poznati u ob ćoj europskoj pučkoj glasbi. Pronašao je, dakle, tri glasbene osnove više od dviju uobi čajenih (dur i mo]), kojima se služi europska glasba.

Kuba je utvrdio 11 ljestvi čnih obrazaca za prosu đ i-vanje tonaliteta u našoj sevdalinci. Za njih je postavio 5 ljestvičnih osnova iz kojih je, premještanjem teirahorda (sastavnih dielova tih ljestvi čnih osnova) i sticanjem po-sebnih finalnih nota lako izveo sv:h 11 ljestvi čnih obra-zaca. Kod ioga je upotriebio starogr čku leoriju glasbe s njezinim ljestvičnim obrazcima pokušavaju ć i potvrdifi već prije izre čeno mišljenje o vezi između starogrčke i hrvaiske narodne glasbene tradicije.

Kuba je, uz č isto glasbeni siudij, napisao,") da se muslimanske pjesme muzi čki odlikuju dubokim i strasinim patosom, u kome ih, da tako kažemo, tehni čki podpomaže djelimi čno Y. zv. orientalna skala (sa dvie pove ćane se-kunde), djelimi čno naglo zmjenjivanje te skale sa ivr đom. Za tu vrsiu pjesama, koje on naziva seoskim i hromalskim, kaže: »Pošto je pak selo kod ovih naroda prirodni kon-servator svih starina, to valja ove pjesme smafrati naj-starijim glasbenim spomenicima, koji dosežu do u glas-beno pradoba. To čniju sliku dobivamo, ako spomenemo, da je Pitagora, koji je živio 569.-470. prije Krista, tek iznašao oktavu. Medutim ovim pjesmama nedostaje još mnogo do oktave. Imamo tu dakle pred sobom ostavštinu prošlih hiljada godina.«

I , ) L. Kuba: Pjesme bosansko-hercegova čke (svezak monumentalnog djela »Slovensivo u svojim pjesmatuar), Prag 1927.

Ima i slanoviiih utjecaja, koji su djelovali na sevda-linku. U našim krajevima je pjesma, ponekad, pod utje-cajima, koji su tursko-arabskog podrietla. Ti utjecaji su, međulim, na površini melodije, više u njez:noj šari i niansi, nego u dubini i srži, koja je ipak naša, koja je odjek naše narodne duše i narodnog osje ćanja. U nekim našim melodijama (pa čak i onima iz Banske Hrvatske, Srbije i Bugarske), kako je uivrdio hrvaiski muz:kclog Franjo S. Kuha č, iako prevlađuje arabsko-turska tradicija, nalazi se pokoji piev, koji pripada osebinama slavenske glasbe. »Ako im digneš koprenu s njihova glasbena lica, fe im oštro pogledaš u o č i, razpoznat ćeš, da su to prava slavenska čeda.c

Kuhač, kao primjer za ovu tvIdnju, zapisuje izme đu ostalih i ove melodije, za koje bi se' ina če reklo, da pocl-puno pripadaju orientalnoj glasbenoj sferi:

Mod.roto.

Ot - k...ko 143 Bania - 1n • ka po-•ta — 1"

Anciante.

18. v="7"-.-~"--7~-.-:."-:.- Aj, • ko • li • ka

je

Ja • • bo • ri • Da pla • ni

Franjo Kuhač je uobće posvetio vrlo mnogo truda prou čavanju orientalnog utjecaja na našu narodnu p)mu, pa je, obišavši cieli Balkan, napisao i posebnu studiju pod naslovom »Turski živalj u pu čkoj glasbi Hrvata, Srba

irm

79

Bugarai.") On je na taj na čin došao do vrlo zanimIjivih zaklju čaka, s kojima se mi, naro čito u pogledu glasbenosti i vokalnih sposobnosti turskog naroda, u svemu ne sla- žemo. On, na primjer, svoja iztraživanja svodi na ove zaključke:

1. Turci sami nemaju vlastite glasb•ne tradicije; ono što u glasbi umiju i o glasbi znadu, naučili su od Arapa ;

2. Slaveni, koji su poslije invazije Turaka u Europu, poprimili islam, nisu doduše posve napustili slavensku svoju glasbenu tradiciju, ali arabsko obredno pjevanje islama ipak je dosta mo ćno djelovalo na melodizaciju njihovih svjetovnih pjesama slave•skih; naročito pak na

one bosanske uro đenike, koji su prije pripadali bogu-milskoj vjerskoj sekti ;

3. Žene i djeca slavenskih muslimana niesu bila pod utjecajem arabsko-turske melodije, te su zato i vjerno sačuvala slavensku glasbenu tradiciju.

Kuhač kaže, da su Turci u privatnom životu bili dobro-ćudni, iskreni, pošteni i vitežki, a prema slavenskim že-nama vrlo ljubezni. Stoga su slavenski narodi iz njihova jezika primili bezbroj liepih rie či, arabsko-turskih pripo-vjedaka, basna i poslovica, a nau čiše i neke vještine u

zanatima i drugim ru čnim radovima. Tako se naučiše plesti

ćilime po persijskim uzorima, tkati fine tkanine, izrezuc-kivati liepe ornamente, te ih upotrebljavati za gra đenje

svojih kuća, od srebra, zlata i dragog kamenja praviti krasne nakite, te pripravljati sladka orientalna jela: ba-klavu, gurabije, halve, rahatlokum, a donekle su se pri-vikli i na način arabsko-turskog pjevanja, ili bolje re6i, na arabsko-turski na čin melodizacije. 17) Jasno je, mectutim, jedno: muslimani Bosne i Hercegovine, a jsto tako i San-džaka, koji su uviek ljubili svoju grudu i svoj naciona-

18) Separatni otisak iz Glasnika zemaljskog muzeja u Bosni i Herce-

govini, Sarajevo 1898.; X., 2. i 3. str. 175.-218.

17 ) Mendl: Musical Convers; — Lexikon, Berlin 1878. ; sv. X.,

str. 347.

30

lizam manifesiiraIi na svojstven na čin, kao što su ostali vjerni svom materinskom jeziku, tako su svoje narodne pjesme pjevali ne po arabskom jli turskom ritmu (metru), nego su se držali svoga narodnog deseterca. Osim toga, pjesme hrvatskih muslimana nisu onako fantasti čne i me-lodijski iztrzane, kao pjesme izrazito orientalnog kolorita. One su, dakle, č isto realističk•, životne, premda su kroz njih propletene mnoge turske i arabske rie či, koje im ipak ne mogu sakriti našu narodnu dušu.") Ovo džidžanje pjesme turcizmima ili samo obi čnim orientalnim poklicima, kao što su »aman, »aj«, »kuzum«, »dermana, »dertu mi derta i slično, ima samo vanjsko zna čenje i djeluje kao ures. Zbog toga se u skoro svih »poravnih« pjesama u pjevanju doda na po četku jedno »aja, >roj« ili »aman«, pa, na primjer, pjesma »Pošetala Hana Pehlivana« zapo-činje ovako: »Aj pošetala Hana Pehlivana« ili »Aman po-šetala Hana Pehlivana«.

Naša narodna glasba skriva u sebi dva glavna ele-menta: ritam i melodiju. Kuba je u njoj našao prastari grčko-rimsko-kršćanski, arhajski oblik, tako da o njezinoj čistoć i ne može biti sumnje. Ona je lirski sadržaj naše duše, a izvor joj je• u našoj poviesti: »Ona nas sje ća svojom glasbenom stranom i svojom sadržinom mo ći i sjaja turskog gospodujućeg elementa. Instrumenat i ta pjesma, koja se pjeva na svojstven na č in, posljednji su svjedoci jedne profinjene• stare komorno-muzi čke kulture onih bo-gaIih i moćnih Turaka, koji su vladali zemljom. Ova mu-zika nekada visokog i narodu stranog družtva djelomi čno još uviek živi u odli čnim muslimanskim porodicama. Široki građanski slojevi muslimanskih gradova poznaju ovu liriku iz repertoirea ciganskih kapela.« Tako za sevdalinke kaže njemački muzikolog Walter W u n s c h.'")

U razmafranju ovoga članka, rekao je Ahmed M u-radbegovi ć, da je berlinski muzikolog iznio krivo

18) Mehmedbeg Kapetanovi č-Ljubušak: »Narodno blagor Sarajevo 1887., str. 7.

19) Vidi članal u berlinskom časopisu »Die Musikr, 1938. g.

31

gled:šte o rasnoj pripadnosti bosansko-hercegcva čkog

gospoduju ćeg elementa u našoj prošIosti, jer to nisu bili nikakvi Turci, nego islamizirani doma ći plemić : i velmože naše krvi i jezika koji su, s islamom, zadržali i sva svoja feudalna prava, svoje povlastice, pa tako i pjesmu i svoju narodnu dušu. Sevdalinka je, dakle, izraz narodne po-viesii u našoj domovini i njezina feudalnog vladala čkog

kruga, č iji je ona rezultat stare profinjene komorno-muzi čke

kulture, u čemu se slažu i Wnsch i Muradbegovi ć. Cit-

rajuć i još i dr. Vladimira D v o r n i k o v i ć a, koji kaže

»da je ta pjesma daleko dublja i mo ćnija i duhovnija od europske glasbene armature, kojom se služe naši i stran glasbenici, da je potrebna jedna posebna udešenost rzve-dena u krajnost, u neizmjernost, da se na đe kIjuč toga,

što je jače u toj pjesmi od zapadnih mogu ćnost:, nešto što je u unutrašnjem doživljavanju i izživljavanjui, Mu-radbegovi ć dolazi do zaklju čka, da je to pjesma osobena i orig:nalna, ali da su joj cigani dali ime, jer je naziv sevdalinka novijeg daiuma. Na kraju on traži, sasvim iz-pravno, da se sevdalinka stru čno prou či na njezinim iz-vorima — u staroj seoskoj popievci, gradskoj pjesmi i gospodskoj pjesmi komorno-glasbenog zna čaja, na koje

su stru čnjaci ukazali. Na taj će se na čin moći razotkriti

i ustanoyiti pravi zna čaj, glasbena vriednost i č isioća sev-

dalinke, kao najljepše i glasbeno i umjetni čk: najznačaj-

nije narodne pjesme na č itavom podru čju naše zemlje, na kojem obitava hrvaiski narod i hrvatska narodna kultura.

Na ovaj bi na čin stru čno i dostojno bili upoznati s otmjenim ljepotama bosanske sevdalinke svi oni, koji se njome zanimaju i koji od nje očekuju jedan viši i umjet-

ničkr izgrađeniji oblik. Njezini su izvorr još uviek veliki i neizcrpni. Pjesme ovih krajeva su izraz dubokcg du-ševnog života ljudi nadahnutth najljepšom i najuzviše-nijom poezijom. U njoj je izvor snage iz koje treba da se razvije naša nova umjetni čka glasba. Iz njezinih izvora i naši umjetnici, skladatelji i pisci, trebaju crpiti snagu, na

32

č ijim će osnovama stvarati vlastite elemente melodije, ritma, harmonije i sadržajne boje, koji će, svi zajedno, složeni u visoke umjetničke oblike, biii i samobitni i na-cionalni, visoko urnjetni čki i savršeni.

✓itav je naš narod pjeva č. Kad ga je nešto bolilo, kad se je veselio, kad je plakao, kad je volio, molio, kad je robovao i kad se je nadao, uviek se je okietao umjet-nosti, glasbi, pjesmi. On je osje ćao tragiku prošlosti, radost i bol sadašnjosii i stvarala čku žicu svoga naroda, jer »pokazalo se, i uviek će se pokazivati, da narod, koj:: kroz umjetni čko djelo umije izraziii svoju čežnju za bu-dučnošću i svoj bol za prošlosti, ne može biti uništen!« 2 ") A naš narod je Yo stoput pokazao i — dokazao.

.20) R. Wallaschek Aniiinge der Torikunst Leipsig, — Verlay v. J. A. Barth, 1903. str. 302.

33

AH MERAKA SA VEČERI RANE

Ah meraka sa večeri rane sastala se družba akšamlija u šljiviku pod beharli granom. Rahatluku nigdje kraja nema — gdje Fazila mezetluke sprema, na čardaku iza mušebaka, gledajuć ' nas sa dva crna okal

Ah ištaha i behar se truni u čašice pune šljivovice•I Podvriskuju ašiklije mladel »Sid', Fazila, mladosti ti tvoje, natoči mi biser suze svoje I« Bez rakije nema živovanja, bez Fazile nema milovanja!

2.

A4I MOJ ALJO

Ah moj Aljo, crne oč i, ne hodaj sam po no ć i.

Ti ne hodaj sam po no ć i, ja ću tebi sama do ći. Na vranč iću kosmatome, u od'jelu gospodskome.

35

Moj se vranac uz brieg penje, često staje na kamenje. Iz kamena vaIra s'jeva, sad moj Aljo pjesmu pjeva. Ah, moj Aljo, crne masti, što me mladu upropasti. Sto me mladu upropasti, ne dade mi ni dorasti.

4:*

3.

AH, MOJ DILBER

Ah, moj dilber, kud se še ćeš, što i mene ne povedeš?

me vodi, me prodaj mom srdcu derman podaj.

Odvedi me u čaršiju, pa me prodaj bazardžanu.

Uzmi za me oku zlata, pa pozlati dvoru vrata.

4.

AH MOJ DORO, DOBRI DORO

Ah moj doro, dobri doro, šta je iebi dodijalo, te si mene ostavio, na zlu puiu na bojištu?

je tebi dodijalo bojno sedlo šimširovo?

čangija šibalija? ili uzda biserlija?

Ah moj beže, dobri beže, nije meni dodijalo bojno sedlo šimširovo, ta čangija šibalija, zlatr.a uzda biserlijal Već su meni dodijali česti puti putuju ć i. Ti poneseš tri dukata, pa fi ideš u mejhanu, mene svežeš za kafanu. Jedan dukat piva piješ, drugi dukat svircu daješ, tre ć i dukat curi daješl U mejhani tri djevojke: jednoj ime Grli č ica, drugoj ime Ljubič ica, trećoj ime Gondže lale!

Grličica grli iebe, Ljubičica Ijubi tebe, )GOndže-late po đe za me!« A ja jadan, a ja gladan,

ja gladan, a ja žedan, kopam zemlju do koljena, grizem travu do korjena, pijem vodu sa kamenal

36 37

110

5.

AKŠAM MRAČE

Akšam mrače, moj pobogu brate, a jacijo, moja posestrimol

Pola noći, pola dobra moga, eto zore, dušmanina mogal

Da zna zora što je milovanje, ne b' svanula za nedjelju danal

4§.

6.

ALAJ MI JE, PA MI JE

Alaj mi je, pa mi je, niiko ne zna šta mi jel Nitko ne zna šta me boli, samo onaj koj' me voli.

Alaj mi je danas dan osvanuo kaharan. Nitko ne zna što je meni: dragi mi se ženil

7.

ALIBEG SE S LJUBOM ZAVADIO

Alibeg se s Ijubom zavad:o prvu noćcu na mehku dušeku. Pa joj veza naopako ruke:

38

»Kazuj ljubo, iko te je ljubio!«

— »Alibeže, popušiaj mi ruke,

pa ću kazat tko me je ljubio: dva Paši ća i dva trgov č ić a:

Alibeže, popuštaj mi rukel« »Kazuj, ljubo, što su dara dali!«

— »Dva Paši ća dva zlatna noži ća,

trgovć'ići dva zlatna fesi ća.

Nožiće sam brać i poklonila,

a fesi će u ruhu doniela.

Alibeže, pukoše mi ruk•k

O

8.

ALIBEG SE S LJUBOM ZAVADIO

Alibeg se s ljubom zavadio,

prvu ve če u mehku dušeku.

Da je za što, ne bi ni žalio već za jedno srmali jaglu če.

Ljuba veli: »Draga ti je dalal«

A beg veli: »Seka mi je vezlal

Ljubo moja, žao mi je na te, na srdcu mi grdna rana•leži, a glava mi crnoj zemlji teži. Ljubo moja, ženit' ću se na tek

»Zeni, ago, otklen ii je drago: dosia ima gore ne.sje čene i gospode mlade neženjenek

• 39

9.

ALIPASA NA HERCEGOVINI

Alipaša na Hercegovin:, liepa Mara na Biš ću bijaše. Aj koliko su nadaleko bili, jedno drugom jade zadavali. Knjigu piše paša Alipaša: »Liepa Maro, bi li pošla za me?« S Bišća Mara njemu poru čuje: »Da me prosiš ne bih pošla za že, da s' oženiš bih se otrovala.«

10.

ASIKOVAH TRI GODINE DANA

Ašikovah tri godine dana i dolazih dragoj pod pendžera, a još dragu vidjeti ne mogoh. Na pendžeru mreža okovana, koja mi je pamet zaniela, pamet nosi, draga se ponosi, nek' ponosi, nek' mi pamet nosi, da Bog da je voda odniela i u moje ruke doniela.

11.

ASIKOVAH TRI GODINE DANA

Ašikovah tri godine dana, a ne vidjeh fajde ni zijana, nit ja vidjeh moju drugaricu —

40

već tri puta za tri godinice. Jednom vidjeh: Bogu se moljaše, jednom vidjeh: ložnicu steraše, jednom vidjeh: puce razpinjaše.

Kad je vidjeh Bogu da se moli, upitah je: »Moliš li se za me?« Kad je vidjeh da stere ložnicu, upitah je: »Stereš li je za me?« Kad je vidjeh da puce razpinje, b'jele joj se dojke pokazaše i ja se mlađan bijah pomamio, pa poletih, da poljubim dragu.

Kako sam je sladko poljubio, odmah sam je travi oborio, na travi se slađe poljubismo. Onda meni veli zlato moje: »Oj, junače, jedna adžamijol još ti nisi ništa ni vidio, a ve ć si se mamom pornamio!«

12.

ASIKUJE ADEMAGA Ašikuje Ademaga, b'jela dana ne ostavlja, tamne no ć i ne presko č i. Pitala ga majka: »Je ti čemu ta djevojka?« ►Jest mi čemu, stara majko, jest mi čemu i pričemu. Tz oka joj sunce sije, u obrazu krvca lije, jest mi čemu, stara majko, jest mi čemu i pri čemuk

<4.

41

13.

A ŠTO MI SE TRAVNIK ZAMAGLIO

Dv'je planine vrh Travnika grada: Bukovica, spram nje Vilenica. Vilenica Bukovicu pita: »A što mi se Travnik zamaglio? Ili gori, ga kuga mori?« »Niti gori, nit' ga kuga mori, djevojka ga okom zapalila, crnim okom kroz srčali pendžerl Izgoriše dva nova du ćana, dva du ćana i nova mejhana,, i mešćema, gdje kadija sudi lc

14.

AVDO MAJKU PO BOSTANU VODA

Avdo majku po bostanu voda, po bostanu i po đulistanu. Privodi je bielu zambaku: »Vidi, majko, biela zambaka, ovako je lice u djevojke I« Privodi je rumenoj ružici: »Vidi, majko, rumene ružice, ovako je lice u djevojke, nij' u svake, ko u moje majkol« Majka Avdi tiho govorila: »»Šuti, sine, voda je odn'jelal«« »Mila majko, meni je don'jela!« »»Šuti, sine, objesila fi sel«« »Mila majko, o mom b'jelu vratul« »»Šuti, sine, ujela je gujal««

42

»Mila majka, moji b'jeli zubi, nek' se znade, kako Avdo ljubi, Avdo ljubi, al" svoju djevojkuk

15.

BAJRAM IDE

Bajram idey bajramu se nadam. Sta bih dragom bajramluka dala? Kad bih dragom vezen jagluk dala dragi mi je, malo bih mu dala. Kad bih dragom boščaluka dala. sirota sam, mnogo bih mu dala. Kad bih dragom b'jelo lice dala, hvalit će se medu jaranima. Kad bih dragom po dušeka dala, azgin dragi, mirovati ne će.

16.

BANJA LUKA NA KRAJINI FALA

Banja Luka na Krajini fala nitko ne zna ni čijega hala.

Ićindija — stiže haberdžija: utopi se Mujo Celebija, na Vrbasu ata kupaju ći, na čaršiji u sred Banje Luke I

Njega žali i staro i mlado, al' najviše Mujina djevojka.

43

19.

17.

BEG-EMINA, NE PRODAJI VINA

Beg-Emina, ne prodaji vinal S ivog je vina sinoć kavga bila. Nije s vina, neg' s tebe, Eminal Pobila se dva mila jarana jaran Mujo i jaran Alija. Na Muji je sedam grdnih rana, na Aliji dvades't i četiri.

18.

BEG OMERBEG NA KULI SJEĐAŠE

Beg Omer-beg na kuli sje đaše, čuj, Omere, dilbere, željo moja, aman, ženit ću se na tel

Vjernu ljubu na krilu držaše, čuj, Omere, dilbere, željo moja, aman, ženit ću se na te.

Vjernoj ljubi tiho govoraše: »Čuj, Omere, dilbere, željo moja, aman,, ženit ću se na te.«

»Ženi, Ago, i meni je drago, čuj, Omere, dilbere, željo moja, aman, ženit ću se na te.

I ja ću ti u svatove po ći, čuj, Omere, dilbere, aj željo inoja, aman, ženit ću se na tel«

4,>

BEJTURANE, BOG T' UBIO GRANE

Bejturane, Bog t' ubio granel Tvoje grane po mom srdcu rane. Niti cvateš, nit' behara daješ, već se truniš po zelenoj travi. Ti si mene opanjkao majci: da ja Ijubim četiri jarana, dva ženjena, a dva neženjena. Nisam, majko, života mi mogal

20.

BLAGO SUNCU I MJESECU

Blago suncu i mjesecu. jer se sunce juirom ra đa a i mjesec često mHtđa. A ja jadna već ostarih od zuluma svekrvina i jezika zaovina. Zaova me opanjkala, svekrva me išćerala. Ja pobjegoh komšijama. U komšije kolo igra. Ja s' ufatih da poigram, kad evo ti mlad Omera, mlad Omera, mlad devera. »Hajde kući, snaho moja, majka nam je na umoru,« A ja njemu odgovaram: »Nije moja, već je tvojad

45

21.

BOGA MOLI LIEPA DJEVOJKA

Boga moli liepa djevojka: »Daj mi, Bože, iglu od biljura i u igli svilu iz Misira, da sašijem jorgan od behara, da pokrijem sebe i be ćara i da ja vidim kako bećar spava, kako spava, kako li se budi, kad se budi kako, al čak, ljubil«

22.

BOLAN MI LEZI KARA MUSTAFA

Eolan mi leži Kara Mustafa. Bre-gidi, bre-džanum, bolan Kara-Mustafal Bolna ga pita ta vjerna ljuba, bre-gidi, bre-džanum, bolan Kara-Mustafal

»Koj' će da paše tu britku sablju?« Bre-gidi, bre-džanum, bolan Kara-Mustafa I »Neka je paše, taj Isajbeže, jer je on bolji junak od menela bre-gidi, bre-džanum, bolan Kara-Mustafa I

»Koj' će da jaše tvog b'jelog ata?« Bre-gidi, bre-džanum, bolan Kara-Mustafa!

»Neka ga jaše taj Isajbeže, jer je on bolji junak od mene,« bre-gidi, bre-džanum, bolan Kara-Mustafal

23.

BOL BOLUJE LIEPA HAJRIJA

Bol boluje liepa Hajrija, pod orahom i pod jorgovanom. Nju oblaze sva gospoda redom, al' najviše tri dilbera mlada. Prvi veli: »Boluješ li, Hajro?« Drugi veli: »Bolov'o bi za tel« Treći veli: »I umro bi' za tel« Progovara liepa djevojka: »Niti boluj, nit' umiri za me, skini fermen, pa lezi uzame«.

24.

BONA JELO, BI L' SE POTURČILA?

Aj bona Jelo, bi se poturčila, bi 1i svoje svetce ostavila? Ne b' se Jela nikad potur čila, ne bi svoje svetce ostavila. U Turaka malo svec ima: dva Bajrama u godini dana, mjesec dana šehri Ramazana.

47