Seminarski Naturalna i Robna Proizvodnja

UNIVERZITET ZA POSLOVNE STUDIJE BANJA LUKA

Fakultet za primjenjenu ekonomiju

OSNOVE EKONOMIJE

SEMINARSKI RAD

Naturalna i robna proizvodnja

Mentor: Student:

Prof.dr. Jovan Sejmenović Faris Đugum

Sarajevo, decembar 2013.

Sadržaj

Uvod ..................................................................................................................3

Vrste društvene proizvodnje..............................................................................4

Naturalna proizvodnja .......................................................................................4

Robna proizvodnja ............................................................................................7

Evolucija i oblici robne proizvodnje.................................................................10

Prosta robna proizvodnja ...............................................................................11

Krupna robna proizvodnja ..............................................................................12

Savremena robna proizvodnja ........................................................................13

Zaključak .........................................................................................................16

Literatura .........................................................................................................17

2Faris Đugum III-1725/13

1. Uvod

Privreda jedne države ili društvene zajednice predstavlja veoma složen sistem različitih, međusobno povezanih ekonomskih subjekata. U njoj se istovremeno, na različitim mjestima i okolnostima proizvode, raspoređuju, razmjenjuju i troše različiti proizvodi. Prema tome, uspostavljaju se brojne ekonomske i društvene veze između nosioca privrednih aktivnosti. Prioritet će nam biti način uspostavljanja veza između proizvođaća i potrošača, tj. između proizvodnje i potrošnje materijalnih dobara.

Za proizvodnju možemo reći da je temeljna faza društvene reprodukcije. Ako proizvodnja ne bi postojala ne bi bilo ni ostalih faza. Međutim proizvodnja, može samoegzistirati, tj. postojati bez drugih faza društvene reprodukcije. Iako proizvodnja može biti samoodrživa, to nije svrsishodno bez faze razmjene u potpunosti.

Naturalna proizvodnja je takav sistem privređivanja (proizvodnje) u kojem postoji direktan odnos između proizvodnje i potrošnje, u smislu da se proizvedena materijalna dobra troše neposredno za podmirivanje potreba samih proizvodača ili proizvodnih zajednica (gazdinstva, seljačke porodice, zadruge). Znači, proizvedena materijalna dobra nisu namenjena drugome proizvođači ih koriste za podmirivanje sopstvenih potreba ili za podmirivanje potreba onih kojima su proizvodači potčinjeni (kakav je slučaj u robovlasništvu i feudalizmu).

Robna proizvodnja je način privređivanja u kojem je veza između proizvodnje i potrošnje posredna i uspostavlja se preko tržišta razmjene. To je društveni oblik proizvodnje materijalnih dobara koja su namenjena razmjeni na tržištu. Između proizvodnje i potrošnje postoji razmjena preko koje se oni međusobno povezuju.


VRSTE DRUŠTVENE PROIZVODNJE

Za proizvodnju možemo reći da je temeljna faza društvene reprodukcije. Ako proizvodnja ne bi postojala ne bi bilo ni ostalih faza. Međutim proizvodnja, može samoegzistirati, tj. postojati bez drugih faza društvene reprodukcije. Iako proizvodnja može biti samoodrživa, to nije svrsishodno bez faze razmjene u potpunosti.

U toku razvoja ljudskog društva prema obliku uspostavljanja veza između proizvodnje i potrošnje razlikuju se dva osnovna sistema društvene proizvodnje:

a) Naturalna proizvodnjab) Robna ili tržišna proizvodnja

Naturalna proizvodnja

ovaj tip proizvodnje karakterističan je za sva predkapitalistička društva. Naturalna proizvodnja je takav oblik društvene proizvodnje u kojoj se odnosi između proizvodnje i potrošnje ili proizvođača i potrošača uspostavljaju direktno tj. neposredno.


„Kod ovakvog oblika organizovanja društvene proizvodnje, proizvođači proizvode materijalna dobra u cilju zadovoljavanja svojih ličnih potreba, tako da je proizvođač i potrošač sjedinjen u jednoj ličnosti, odnosno zajednici“ 1)

Dakle, proizvedena materijalna dobra koriste ti isti proizvođači za podmirenje vlastitih potreba (porodičnih ili ličnih), što govori da su u istom trenutku i proizvođači i potrošači vlastitih proizvoda. Oni direktno odlučuju o vrsti i obimu proizvodnje.

Naturalna proizvodnja glavni oblik organizacije društvene proizvodnje u prvim zajednicama, robovlasništvu i feudalizmu. Prvobitna zajednica nije raspolagala viškom proizvoda i nije imala šta da razmjenjuje, već sve što je bilo proizvedeno ili ulovljeno, služilo je za sopstvenu potrošnju članova te zajednice. Bio je to potpuno dominantan proizvodni oblik u prvobitnoj zajednici, a preovladavao je u robovlasništvu i feudalizmu. Naravno, društvena organizacija, a zbog različitih društvenih odnosa, i neposredni motivi i ciljevi naturalne proizvodnje u tim društvima takode nisu mogli biti isti. Radilo se zbog obaveza prema robovlasniku ili feudalcu, ali i radi zadovoljavanja sopstvenih potreba. Svima njima je, međutim, bio zajednički takav tip privređivanja u kojem su proizvodnja i potrošnja bile direktno povezane. Proizvodnja robovskih zajednica koje su proizvedena materijalna dobra isključivo (i neposredno) koristile za podmirivanje sopstvenih potreba. Robovi su naime, proizvodili za podmirivanje potreba robovlasnika, a jednim dijelom i za podmirivanje najneophodnijih sopstvenih potreba. Proizvodnja na feudalnim posjedima također je bila neposredno namjenjena potrošnji. Naime, proizvedena dobra služila su direktno podmirivanju potreba feudalaca, a jednim dijelom su bila namjenjena potrošnji samih kmetova. U stvari, svaki feudalni posjed predstavljao je "privrezak sebe" na kojem su kmetovi proizvodili raznovrsne ratarske, stočarske i zanatske proizvode za potrebe feudalnog gospodara i za svoje oskudno izdržavanje. Kasnije, ovakav oblik proizvodnje se postepeno prevazilazi. lako je izraz nedovoljne razvijenosti proizvodnih snaga i primitivne organizacije rada, naturalna proizvodnja se donekle održala do današnjih dana, ali naravno, u sve manjim razmjerama i do danas nije u potpunosti eliminisan, što potvrđuju određena plemena na područjima Afrike, Latinske Amerike, Azije..., ali i pojedini načini proizvodnje na područjima Kine, Kube, Libije...

1 Dr. Bogdan Ilic, Dr.Radovan Tomić, Dr. Lazar Pejić, Dr. Žarko Ristić, Politicka ekonomija, Savremena administracija, Beograd, 1993, str.

101


Suština i smisao naturalne proizvodnje može se objasniti na sljedećem primjeru:

Treba da predpostavimo život ljudi prije jednog stoljeća. U to vrijeme nisu imali nikakvih veza sa svojim okruženjem. U zavisnosti od uslova i svojih potreba proizvodili su određenu vrstu i količinu materijalnih dobara. Nezavisno koliko su šta su proizvodili (krompir, čaj, voće, predmete od metala, posuđe...) sve je bilo namjenjeno za njihovu potrošnju i potrošnju njihove male zajednice u kojima su živjeli. Što znači da su oni istovremeno bili proizvođači i potrošači svojih dobara. Trgovine nije bilo ni u kom obliku tj. veza između proizvodnje i potrošnje je direktna ili neposredna.

Pa na primjer ako je nekome trebalo više vrsta povrća, taj je na površini za sađenje koju je već imao, sadio onoliko koliko je trebalo određene vrste povrća za tu godinu. Svoji parcelu je mogao dijeliti na više segmenata odnosno saditi onoliko vrsta povrća koliko mu je trebalo. Kod masovnije proizvodnje (kapitalističke) koja se obavlja poljoprivrednim mašinama proizvođači ne mogu tj. nije isplativo da se na malim površinama zemlje sadi više vrsta povrća. U tom slučaju se sadi samo jedna vrsta na toj određenoj parceli. Samim tim se prelazi u robnu proizvodnju jer prinosi koje donosi ta parcela prelaze potrebe proizvođača i postaju roba za prodaju ili razmjenu. Pored povrća proizvođaču je za osnovne životne potrebe bilo neophodno još vrsta prehrambenih proizvoda. Pa su tako pored parcele za sađenje povrća imali i mali voćnjak te štalu u kojoj su držali domaće životinje radi mlijeka, mliječnih proizvoda i mesa.

Prednost naturalne proizvodnje u odnosu na robnu ogleda se u tome da je jedan proizvođač od svoga rada i privređivanja mogao da upotpuni skoro sve svoje životne potrebe. Kod robne (masovne) proizvodnje jedan proizvođač proizvodi isključivo materijalna dobra iz određene robne grupe.

Naturalna proizvodnja ima i neke svoje karakteristike.

Prva karakteristika naturalne proizvodnje ogleda se u tome da su proizvodni faktori nerazvijeni i da je to proizvodno društvo sa minimalnim tehničkim mogućnostima. Proizvodno – potrošne aktivnosti ljudi odvijaju se prema proizvodnim zakonima i ličnim potrebama. Proizvodnja materijalnih dobara obavlja se isključivo radi podmirenja vlastitih potreba. Pod vlastitim potrebama podrazumjeva se podmirenje potreba i članova porodice u kojoj pojedinac živi. Također naturalna proizvodnja je još i proizvodnja bez rizika. U ovom obliku proizvodnje se tačno zna šta se proizvodi i kome je proizvod namjenjen. Seosko domanćinstvo, kao tipičan primjer za naturalnu proizvodnju, samo troši sve što proizvede i u tim uslovima ne postoji rizik da li će se proizvod pokazati kao koristan, tj. nema rizika da li će doći do potrošača ili ne. U naturalnoj


proizvodnji, pošto se proizvodi za sebe, proizvodi se ono što je potrebno i što će biti potrošeno.

Druga karakteristika uslova u kojima se obavlja naturalna proizvodnja jeste niska produktivnost rada. Velika količina utrošenog ljudskog rada imala je, za rezultat imala je veoma malu količinu ostvarenih dobara koji su bili potrebni za podmirenje vlastitih potreba proizvođača. Masovnija proizvodnja nije bila moguća. Prema tome nije bilo ni mogučnosti za trgovinu materijalnim dobrima.

Treća karekteristika naturalne proizvodnje jeste bilo odsustvo specijalizacije i društvene podjele radne snage. Naime, naturalni proizvođač je stvaralac svih materijalnih dobara potrebnih za život. Prema tome on nije imao nikakvih mogučnosti za specijalizaciju i usavršavanje proizvodnje jedne vrste proizvoda. Također tu je i nedostatak tehnološko – tehničkih uslova za proces masovnije proizvodnje.

U ovom obliku proizvodnje svaki individualni radni proces je automatski potvrđen kao društveno priznat, a materijalni i radni inputi koji su utrošeni odmah su priznati kao društveno opravdani. Pošto proizvođač sam koristi ono što proizvede, on sopstvenom potrošnjom daje svojevrsno "društveno" priznanje korisnosti rada koji je uložen u proizvodnji. Ovo ne bi važilo samo u slučaju da proizvođač odbije da utroši ono što je proizveo. Pošto društvo priznaje opravdanost nekog rada i materijalnih inputa samo u potrošnji, a kako sam proizvođač troši ono što je proizveo, time on sam daje društveno priznanje radu i materijalnim inputima koji su utrošeni u procesu proizvodnje.

Robna ili tržišna proizvodnja

Robna proizvodnja je takav sistem privređivanja u kojem je veza između proizvodnje i potrošnje posredna. Naime, nisu direktno povezane kao u naturalnoj proizvodnji. Za razliku od naturalne proizvodnje, ovdje su proizvedena materijalna dobra namjenjena drugome (po pravilu nepoznatom potrošaču). To su u stvari, materijanlna dobra koja su proizvedena radi razmjene. Ona ne odlaze neposredno u potrošnju, već se putem razmjene "ustupaju" potrošačima, onima koji će ih koristiti za podmirivanje svojih potreba. Otuda zaključak da je robna proizvodnja društveni oblik proizvodnje materijalnih dobara koja su namjenjena razmjeni na tržištu. Znači, u uslovima robne proizvodnje između proizvodnje i potrošnje postoji razmjena preko koje se one međusobno povezuju. Proizvodi se na tržištu prodaju ili se razmjenjuju za druge potrebne proizvode. U tom slučaju proizvodnja i potrošnja su povezane, preko razmjene koja se vrši na tržištu roba i usluga.

„Proizvodi se ne proizvode za vlastitu potrošnju, nego za razmjenu, za tržište. Za robnog proizvođača njegov proizvod (njegova roba) nema upotrebnu


vrijednost. Ona ima upotrebnu vrijednost za druge. Za njega ima neposredno samo tu korisnost što je sredstvo za razmjenu, to je može razmjeniti za proizvode drugih čijom će upotrebom zadovoljiti vlastite potrebe“ 2)

Posredstvom razmjene potrošači dolaze do materijalnih za podmirenje vlastitih potreba. Razmjena se vrši na tržištu, na kojem se povezuju proizvođač i kupac. Analogno tome robna proizvodnja ili privreda se naziva i tržišna proizvodnja, tj. tržišna privreda. Tek kada se proizvod proizvodi za tržište on postaje roba.

Nastankom robna proizvodnja se veže za period raspadanja prvobitne ljudske zajednice. Tada, ako posmatramo istorijske okolnosti stvoreni su temeljni uslovi nastanka robne proizvodnje kao što su:

- Razvoj proizvodnih snaga

- Društvena podjela rada

- Nastanak tržišta

- Pravna i poslovna samostalnost proizvodača

2 Karl Marks, Kapital 1, Kultura Beograd, 1947, str. 48


Prvi istorijski oblik robne proizvodnje je prosta ili sitna robna proizvodnja. Nastala je kao posledica podele rada, viškova proizvodne i pivatne svojine. Višak proizvoda nastaje kao rezultat višeg stepena produktivnosti rada, a veća produktivnost rada uslovljena je društvenom podelom rada i specijalizacijom proizvodača. Istovremeno, viškovi proizvoda i privatna svojina su pretpostavke za postojanje razmene. Ovaj oblik robne proizvodnje se temelji na privatnom vlasništvu samih proizvodača na sredstvima za proizvodnju. Pošto su vlasnici sredstava za proizvodnju i proizvodači, nema upotrebe tuđe radne snage. To su, na primer zanatlije ili poljoprivredni proizvodači, koji proizvo-de za tržište (prodaju) ili prodaju višak proizvoda (nakon podmirenih sopstvenih potre-ba). Protivvrednost za prodatu robu prisvajaju kao rezultat svog rada.

U savremenom društvu dominira robna proizvodnja. Kapitalistička robna proizvodnja je sistem krupne robne proizvodnje, koja je zasnovana na kapitalističkim proizvodnim odnosima. Razvoj proste robne proizvodnje omogućio je prerastanje sitne robne proizvodnje u krupnu robnu proizvodnju.

Kroz proces prvobitne akumulacije kapitala postepeno je nastala privatna kapitalistička svojina nad sredstvima za proizvodnju. Konstituisanle su se dve društvene klasa kapitalista (vlasnici sredstava za proizvodnju) i klasa najamnih radnika (lišeni sredstava za proizvodnju prodaju svoje radne sposobnosti - radnu snagu). Bitno obeležje kapitalističkih odnosa proizvodnje je odvojenost proizvodača od sredstava za proizvod-nju. U tim uslovima radna snaga postaje roba. Najamni radnik stvara višak vrednosti, koji prisvaja kapitalista. Višak vrednosti je osnovni motiv kapitalističke robne proizvodnje. U robnoj privredi ekonomska dobra, kao proizvodi ljudskog rada, dobijaju oblik robe.

Kao što je poznato, nužnost svakodnevnog zadovoljavanja ljudskih potreba najneposrednije (i bez izuzetka) uslovljava nužnost proizvodnje materijalnh dobara. To znači da je neophodnost potrošnje, u svim slučajevima, i razlog i smisao proizvodnje, jer se trošenjem i upotrebom (korišćenjem) proizvedenih matenjalnih dobara upravo podmiruju potrebe ljudi. Ovaj odnos između proizvodnje i potršnje, međutim, može da se ostvari (i ostvaruje se) na dva različita načina. On može biti direktan (neposredan) ili posredan. Zavisno od toga postoje i dva različita oblika organizacije društvene proizvodnje ili dva sistcma privređivanja, i to: naturalna i robna proizvodnja.

„Zbog činjenice da proizvodnja nije direktno povezana sa potrošnjom, robnoj proizvodnji je svojstveno privredivanje sa rizikom. Naime, proizvodnja za drugog (za razmjenu) nužno podrazumjeva rizik, odnosno određeni stepen neizvjesnosti u smislu, da se proizvedeno materijalno dobro uopšte ne "prihvati" na tržištu (uopšte se ne može prodati) ili da se ne može prodati pod zadovoljavajućim uslovima. U robnoj proizvodnji je, u stvari, po pravilu neizvjesno da li će određena vrsta individualne proizvodnje biti prihvaćena i potvrđena kao proizvodnja koja je potrebna, a ukoliko se kao takva i prihvati,


onda je neizvjesno da li će ukupna utrošena količina rada bili društveno priznata. Osnovna posljedica ovog uvijek mogućeg nepodudaranja ispoljava se tako što jedni robni proizvođači ekonomski propadaju, a drugi se ekonomski razvijaju i jačaju. To je stalan proces ekonomske diferencijacije robnih proizvodača. Zbog svega toga, robni proizvodači upućeni su na stalno preispitivanje svojih poslovnih odluka i praćenje potreba, ukusa i potrošačkih navika onih kategorija ljudi kojima su svoje proizvode namjenili, odnosno da svoju proizvodnju stalno prilagođavaju i usklađuju sa zahtjevima tržišta. Jer robni proizvođači jedino tako mogu izbjeći ili umanjiti rizik svoga privređivanja. „ 3)

Na tržištu se formiraju odnosi razmjene između prodavaca – prizvođača materijalnih dobara i kupaca – potrošača materijalnih dobara. Ta razmjena se odnosi na višak roba koji su proizvođači ubacili na tržište. Zaključak koji mozemo izvući iz toga jeste, da je i tržište jedan od preduslova za nastanak robne proizvodnje.

„Konstitutivan element robnog oblika društvene proizvodnje još je i tržište. Pod tržištem podrazumjevamo ukupnost odnosa ponude i potražnje za neku robu u određenom vremenskom razdoblju. Tržište je skup društvenih odnosa realizacije društvenog proizvoda.“ 4)

Evolucija i oblici robne proizvodnje

U istoriji razvoja ljudskog društva dolazimo do sljedećih razvojnih oblika robne proizvodnje:

a) Prosta (sitna) robna proizvodnjab) Krupna (kapitalistička) robna proizvodnjac) Ostali oblici (socijalistička) robna proizvodnja

Prosta (sitna) robna proizvodnja

3 Labus Miroljub '' Osnovi ekonomije '' , Jugoslovenska knjiga- Beograd, 1997.

4 Grupa autora, Politička ekonomija, op. cit. str. 124


Prvi istorijski oblik robne proizvodnje je prosta ili sitna robna proizvodnja. Nastala je kao posljedica podjele rada, viškova proizvoda i privatne svojine. Višak proizvoda nastaje kao rezultat višeg stepena produktivnosti rada, a veća produktivnost rada uslovljena je društvenom podjelom rada i specijalizacijom proizvodača. Istovremeno, viškovi proizvoda i privatna svojina su pretpostavke za postojanje razmjene.

Ovaj oblik robne proizvodnje se temelji na privatnom vlasništvu samih proizvodača na sredstvima za proizvodnju. Pošto su vlasnici sredstava za proizvodnju i proizvodači, nema upotrebe tuđe radne snage. To su, na primjer zanatlije ili poljoprivredni proizvodači, koji proizvode za tržište (prodaju) ili prodaju višak proizvoda (nakon podmirenih sopstvenih potreba) protuvrijednost za prodatu robu prisvajaju kao rezultat svog rada. Prosta robna proizvodnja je oblik proizvodnje koji se zasniva na ručnim sredstvima za rad (alat). Ima malu, većinom individualnu proizvodnu jedinicu, zbog čega i nosi naziv sitna robna proizvodnja. Prosta robna proizvodnja se prvi put javlja raspadanjem prvobitne zajednice, odnosno u vrijeme druge velike društvene podjele rada kojoj je karakteristika zanatstvo. Međutim, ni tada, a pogotovo kasnije nije bila dominantan oblik proizvodnih odnosa. Uvijek je bila prateći oblik privređivanja. Najveću ekspanziju prosta robna proizvodnja dostiže u vrijeme poznog feudalizma i ranom kapitalizmu.

Naime, postoje dokazi da su krajem razvitka rodovske zajednice, određene plemenske privredne jedinice prihvatajući plemenske pogodnosti za određenu


proizvodnju i društvenu podjelu rada, realizovane proizvode (stoka, proizvodi od stoke, žitarice...itd.) razmjenjivale sa drugim plemenima i za druge vrste proizvoda. Karakteristika proizvodnog procesa je bio nizak nivo tehnologije i niska produktivnost. Vlasnik proizvodnih dobara je neposredni učesnik i u procesu proizvodnje. On radi sopstvenim sredstvima. Zbog toga je većina zemalja bila nedovoljno ekonomski razvijena, a prosta proizvodnja je bila relativno široko rasprostranjena. Također i na našim prostorima imamo u značajnoj mjeri rasprostranjenu prostu proizvodnju i to u: poljoprivredi, ugostitieljstvu i zanatstvu.

Krupna (kapitalistička) robna proizvodnja

Krupna ili kapitalistička robna proizvodnja je bazirana na sredstvima za proizvodnju koja se nalaze u privatnoj svojini. Tada dolazi do odvajanja neposrednih proizvođača od tih sredstava. U takvim okolnostima oni su prinuđeni da prodaju svoju radnu snagu, čime postaju najamni radnici, a kapitalista prisvaja višak vrijednosti jer je vlasnik sredstava za proizvodnju. Prema tome možemo reći da kapitalističku robnu proizvodnju karakteriše eksplatacija najamnih radnika. Osnovni ili primarni cilj vlasnika – kapitaliste jeste povećanje bogatstva, koji je vlasnik svih činilaca proizvodnje, te donosilac proizvodnih odluka.

Kapitalistički način proizvodnje nastaje i razvija se postepeno od kooperacije, preko manofakture do krupne industrijske proizvodnje. Kooperacija - saradnja je istorijski i pojmovno polazna tačka kapitalističke proizvodnje. Prostu kooperaciju karakteriše djelovanje većeg broja radnika istovremeno, pa je društvena snaga mnogo veća nego prost zbir mehaničkih snaga izolovanih radnika. Složena kooperacija se odlikuje unutrašnjom podjelom rada u datom procesu materijalne proizvodnje. Materijalne posljedice ovog oblika organizacije rada radnika su višestruke.

Manofaktura predstavlja oblik složene kooperacije koja se zasniva na podjeli rada i ručnoj izradi proizvoda. Razvija se u vremenu od sredine XVI vijeka do posljednje trećine XVIII vijeka. Na taj način se proizvod pretvara u društveni proizvod grupe proizvođača, od kojih svaki vrši samo jednu djelomičnu operaciju cjelokupnog procesa produkcije. Manofaktura se pojavila u dva glavna oblika, a jedan od tih oblika bila je centralizirana manofaktura, tj. poduzeće koje je pod isti krov skupljalo veći broj radnika i u kojem je radni proces po načelu podjele rada bio podijeljen na više radnih operacija. Drugi oblik manofakture sastojao se u tome što je poduzetnik, obično trgovac opskrbljavao pojedine zanatlije sirovinama, a ovi su mu predavali gotovu robu. Takve zanatlije su očuvale izgled samostalnosti, a ustvari su bili najamni radnici svog kapitalističkog opskrbljivača. Zbog toga samostalne zanatlije i


nisu više mogle neposredno nabavljati mnoge sirovine, već samoposredovanjem kapitalističkih opskrbljivača od kojih su zato postali ovisni kao i najamni radnici u centraliziranoj manofakturi. U manofakturi je isto kao i u saradnji još upotrebljivan ručni alat. Medutim, dok je u saradnji upotrebljavano jedno te isto radno oruđe za cijeli niz poslova, u manofakturi se pokazala potreba za usavršavanjem oruđa za rad da bi se ono što bolje prilagodilo pojedinim radnim operacijama. Zbog toga je manofaktura ubrzavala razvoj sredstava za proizvodnju i učinila boljim i raznovrsnijim time što ih je prilagodila isključivim posebnim operacijama pojedinog radnika. Time je ostvarila i jedan od materijalnih uslova za uvođenje strojeva u proizvodnju. Stroj, koja je kombinacija jednostavnih oruđa, počeo se upotrebljavati u manofakturi za neke radne procese koje je trebalo obavljati masovno i uz upotrebu velike snage.

Njihov značaj bio je mali u usporedbi s ručnim radom koji su obavljali najamni radnici. Specifičnim strojevima manofakturnog perioda ostaje sam ukupni radnik sastavljen iz mnogih djelimičnih radnika. Iako je manofakturni rad zbog svog kapitalističkog karaktera vrlo štetno djelovao na samog proizvođača koji se psihički i tjelesno deformira, od samostalnog obrtnika pretvara u pukog izvršioca niza jednostavnih operacija i time stavlja u još veću zavisnost od kapitalističkog vlasnika. Manofaktura je ipak izvršila važnu ulogu u procesu povećanja produktivnosti ljudskog društva. Pored svih ostalih prednosti kooperativnog rada, manofakturna podjela rada dovodi do specijalizacije proizvođača i njihovih alata, stvara hijerarhiju radnih snaga, razlikovanje kvalificiranih i nekvalificiranih radnika, a time ujedno i uslove za usavršavanje i diferenciranje oruđa za rad, koja se oblikuju, mijenjaju i prilagođavaju zahtjevima i potrebama pojedinih konkretnih operacija. Krajem 18. vijeka i početkom 19. vijeka, manofakturu potiskuje mašinska proizvodnja, pa time nastupa period industrijskog kapitalizma.

Savremena (socijalistička) robna proizvodnja

Savremena ili socijalistička robna proizvodnja zasniva se na sredstvima proizvodnje koja nisu u privatnom vlasništvu, nego u društvenom. U savremenoj robnoj proizvodnji neposredni proizovđači upravljaju tim sredstvima i kontrolišu raspodjelu društvenog proizvoda. Oni nisu samo izvršioci kao u kapitalističkom sistemu, već su aktivnu u donošenju odluka i neposredno upravljaju društvenom proizvodnjom i raspodijelom dobara. Prema tome neposredni proizvođači izlaze iz sfere najamnih radnika, te radna snaga prestaje biti roba i prestaje biti eksplatisana.

Socijalistička robna proizvodnja ima plansko - tržišni karakter. To omogučava da se primjenjuju principi društvene racionalnosti u organizaciji proizvodnih


http://hr.wikipedia.org/wiki/Stroj

procesa i poslovnih odluka unutar tog preduzeća. S toga se može zaključiti da opšti zakon srazmjerne raspodjele društvenog fonda rada u socijalističkom društvu dobija svoj istorijski oblik u sistemu društvenog planiranja. Međutim, da bi se u nekoj zemlji planiranjem obuhvatio cjelokupni proces društvene reprodukcije, tj. svi detalji srazmjerne raspodjele društvenog fonda rada, zavisi od niza ekonomskih, istorijskih, društvenih i organizacijski - tehničkih faktora. Pod uticajem ovih faktora ni u jednoj zemlji uređenoj po sistemu socijalizma planiranje ne obuhvata sve detalje društvene reprodukcije.

Planiranjem i drugim odgovarajućim mjerama žele se obezbjediti nužne srazmjere u društvenoj proizvodnji i da se ubrza privredni razvoj zemlje.

Prema tome i pored činjenice da je robna proizvodnja dominantna u privređivanju, zakon vrijednosti nije isključiv regulator srazmjerne raspodjele društvenog fonda rada i sredstava na razne djelatnosti. Kod donošenja odluka o raspodjeli društvenih sredstava na pojedinačne privredne grane i oblasti ne uzima se isključivo vrijednosni kriterij kao što je to slučaj u tržišnom mehanizmu. Ipak, robna

proizvodnja u socijalizmu daje dodatne poticaje i stimulativno djeluje na proizvođače da unapređuju svoju proizvodnju. Oni su ti koji donose odluke o proizvodnji, razmjeni i raspodjeli svojih rezultata rada. To rade potpuno samostalno bez uticaja ili ograničenja nekih vanjskih faktora. Ipak, pitanje samostalnosti neposrednih proizvođača i njihovih proizvodnih organizacija jedno je od ključnih pitanja socijalističkih zemalja u pogledu efikasnosti privrede. U posljednje vrijeme, mnoge zemlje koje su uređene kao socijalističke, u kojima su sredstava u društvenoj svojini, suočili su se sa velikim problemima u organizaciji i efikasnosti u privredi. Prema tome ubrzanim koracima koračaju prema privatizaciji, odnosno prema kapitalističkoj proizvodnji, sa glavnim ciljem ostvarivanja što veće dobiti.

Zašto je socijalizam izgubio bitku u odnosu na kapitalizam? Danas je relativno lako dati odgovor na to pitanje. On glasi, zato što je kapitalizam uspijevao proizvoditi dovoljno materijalnih dobara za tražnju i tržište i zato što je uspio ostvarivati visoki stepen


zaposlenosti te obezbijediti relativno visok nivo kupovne moći građana-potrošača kojima oni zadovoljavaju potrebe. Socijalizam, osim u pojedinim fazama evolucije, u tome nije uspio. Razlog za takvu dijametralnu razliku u uspjehu, između ostalog, leži u postojanju visokog stepena privatnog vlasništva u kapitalizmu i niskog stepena tog tipa vlasništva u socijalizmu. Uz to, toliko važna, ako ne i više, jeste činjenica da u kapitalizmu preovlađuje struktura malih i srednjih preduzeća (preko 90%), a u socijalizmu su dominirala krupna državna preduzeća. Njihova glomaznost i uska veza sa državom činili su ih manje uspješnim i nefleksibilnim. Samim tim, vlasništvo državno ili privatno je odredilo drugačije tipove organizacije preduzeća, drugačiju filozofiju upravljanja i razvoja, različit stepen motivisanosti za rad, drugačiji tip funkcionisanja državnih organa, različite tipove menadžera itd.

Kapitalistički sistem, naročito onaj koji smatramo savremenim, podstiče slobodu vlasništva i preduzetništva i samim tim motive za veće postignuće rezultata. Posjedovanje imovine polazni je faktor moći za ostvarivanje ideje, osnivanje biznisa i samozapošljavanje. Ako posjedujete imovinu, lakše ćete obezbijediti druge faktore rada i obratno. U okolnostima gdje je nizak procenat privatnog vlasništva nema dovoljno preduzetničkih inicijativa od poslovnih ljudi, jer većinu preduzetničkih poduhvata poduzima vlada, a to ne garantuje uspjeh. Uspjeh se može ostvariti u kombinaciji jasnog privatnog vlasništva i dobre strategije vlade da preduzetnici na bazi toga ostvaruju maksimalne domete razvoja i najveći profit.


Zaključak

Zbog direktne povezanosti sa potrošnjom, naturalna proizvodnja predstavlja privređivanje bez rizika. Jer, jednostavno proizvodač proizvodi za sopstvene potrebe i prema sopstvenom ukusu i potrošačkim navikama.

Pošto nije direktno povezana sa potrošnjom, robna proizvodnja predstavlja privređivanje sa rizikom. Postoji rizik da se proizvedeno dobro ne može prodati na tržištu. Naime, neizvjesno je da li će određena vrsta individualne proizvodnje biti prihvaćena i potvrđena kao proizvodnja koja je potrebna i da li će ukupna individualno utrošena količina rada po jedinici proizvoda biti društveno priznata. Zbog toga su proizvodači prinuđeni da svoju proizvodnju stalno prilagođavaju i uskladuju sa zahtjevima tržišta i da tako umanje rizik svog privređivanja. Također može se reći da je robna proizvodnja nezavisno od svog istorijskog oblika proizvodnja vrijednosti.

U savremenom društvu dominira robna proizvodnja.

Kapitalistička robna proizvodnja je sistem krupne robne proizvodnje, koja je zasnovana na kapitalističkim proizvodnim odnosima. To je uticalo da roba i novac postanu opšte kategorije robne proizvodnje, a zakon vrijednosti osnovni i glavni zakon robne proizvodnje. Osnovni ili primarni cilj vlasnika – kapitaliste jeste povećanje bogatstva, koji je vlasnik svih činilaca proizvodnje, te donosilac proizvodnih odluka.

Savremena ili socijalistička robna proizvodnja zasniva se na sredstvima proizvodnje koja nisu u privatnom vlasništvu, nego u društvenom. U savremenoj robnoj proizvodnji neposredni proizovđači upravljaju tim sredstvima i kontrolišu raspodjelu društvenog proizvoda. Planiranjem i drugim odgovarajućim mjerama žele se obezbjediti nužne srazmjere u društvenoj proizvodnji i da se ubrza privredni razvoj zemlje

U kapitalizmu preovlađuje struktura malih i srednjih preduzeća (preko 90%), a u socijalizmu su dominirala krupna državna preduzeća.


Literatura

1. Dr. Dragolju Dragišić, Dr. Branko Medojević, Dr. Bogdan Ilić, Dr.

Milovan Pavlović ,"Osnovi ekonomije" Ekomomski fakultet Beograd 2006.

2. Dr. Esad Vilogorac „Uvod u Ekonomiju“, Ekonomski faklultet u

Sarajevu

3. Dr. Ferenčak I., "Počela ekonomike II", Ekonomski fakultet u Osijeku,

Osijek 2003.

4. Dr. Jovan Sejmenović "Osnovi Ekonomije" Bijeljina 1998.

5. Dr. Šebić F. "Uvod u ekonomiju", Ekonomski fakultet Sarajevo, 2000.

6. Ekonomska enciklopedija I, Savremena administracija Beograd., 1984.

7. Karl Marks, "Kapital 1" 1867

8. Karl Marks, "Najamni rad i kapital" 1849.

9. Labus Miroljub „Osnovi ekonomije“ , Jugoslovenska knjiga- Beograd,

1997.

10. Internet Wikipedia


Documents

Seminarski Naturalna i Robna Proizvodnja