SEMANTIKA

SEMANTIKA (šifra: PFBJ805)Broj sati aktivne nastave: 60

Broj sati predviđen za seminarsku nastavu i vježbe: 30

Okvirni sadržaj predmeta: (prema našem silabusu)

Uvod u izučavanje semantike. Semantika kao disciplina lingvistike – da ili ne?

Značenje termina „značenje“. Osnovne dihotomije.

Semantika, pragmatika, značenje. Pojam konteksta.

Pisani ili govorni jezik. Historijska semantika (komparativna filologija) i semantika u

današnjem značenju termina. Promjena značenja kroz historiju ili izučavanje značenja u

savremenom jeziku. Sinhronijski i dijahronijski pristup u semantici.

Semiotika i semantika. Vrste znakova.

Čovjek kao simboličko biće.Semantika i druge discipline.

Semiotički trougao.Problem konceptualizma.

Ikona, indeks, simbol. (Pers)Polje interesovanja semantike kao discipline lingvistike.

Imenovanje.Odnos zvučanja i značenja.

Platon. Rasel.

Problemi. Etimologija. Onomatopeja. Opasnost olahkog shvatanja etimologije i/ili njenog korištenja u

ideološke svrhe. Koncepti.

Mentalistički pogled na značenje. Sosir. Čomski. Problemi.

Ideja kao spona između označitelja i označenog.

Semantika kao psihologija. Ograničenja.Ideacionalne i referencijalne teorije značenja.

Dihotomija: sense/reference. Denotacija i konotacija.

Značenje kao sistem odnosa unutar jezika, ili značenje koje povezuje jezik sa spoljnim svijetom?

Tradicionalni i formalni pristup.Riječ kao osnovna semantička jedinica.

Leksičke i gramatičke riječi. Lekseme i leksikologija.

Transparentne i netransparentne riječi. Fonestezija.

Idiomi. Ekstralignvistički kontekst.

Problem prevođenja. Posljedice po učenje stranih jezika.

Posljedice po semantiku. Analiza teksta.

Leksička struktura. Leksički odnosi.

Sinonimija. Polisemija. Homonimija. Redundantnost.

Problem dijalekta, stila, registra, emotivnog naboja kod sinonimije. Kriteriji za homonimiju.

Metafora. Metafora kao osnovni konceptualni mehanizam.

Metafora i metonimija. Hiponimija. Antonimija.

Relacionizam. Simetrija, tranzitivnost i refleksivnost značenja.

Značenje riječi koje se opisuje pravilima formalne logike.Proširenje ili suženje semantičkog polja.

Značenje i rečenica. Odnos riječi i rečenice.

Rečenica kao primarna ili sekundarna struktura u semantici.Tema i rema. Tema i komentar.

Semantika kao vodeća lingvistička disciplina 90-ih godina 20. vijeka.

Logička forma i značenje. Značenje rečenice na uštrb značenja riječi.

Semantika i ostale lingvističke dicipline (morfologija, sintaksa, leksikologija, leksikografija, stilistika).

Semantika i sociolingvistika. Značenje. Definicije značenja. Analiza i opis značenja.

Komponencijalna analiza. Semantička obilježja. Semantem, semem, sem.

Tipovi značenja (konceptualno, konotativno, stilističko, afektivno, reflektirano, kolokativno, tematsko).

Leksička semantika. Semantički odnos untar riječi: odnosi sadržavanja, odnosi prenošenja, metafora, metonimija.

Monosemija i polisemija, hiponimija.Leksičkosemantički podsistemi (semantičko polje, semantička asocijacija, semantičke porodice, hiponimijski niz, hijerarhija).

Semantički odnosi u frazeologiji.Gramatička semantika. Morfološka semantika: suspenzija i

sinkretizam.Semantika rečenice: semantičke značajke rečenice, semantičke

veze među rečenicama, semantika teksta. Historijski osvrt na semantiku. Generativna semantika.

Kognitivna semantika.

Popis obavezne literature:

1. G. Berruto: Semantika, Zagreb, 1994

2. R. Lawrence: Temeljni lingvistički pojmovi, Zagreb, 2005.

3. Midhat Riđanović: Jezik i njegova struktura, Sarajevo, 1988.

4. B. Tafra: Jezikoslovna razdvojba, Zagreb, 1995. (odabrana poglavlja)

5. D. Gortan – Premk: Polisemija i organizacija leksičkog sistema u srpskom jeziku, Beograd, 2004.

6. Gramatika, semantika znanje (ur. M. Suško), Sarajevo, 1977.

7. I. Tanović: Frazeologija bosanskoga jezika, Zenica

Dodatna literatra (po izboru):

G. Leech, Semantics, London, 1990.

Tomislav Ladan: Riječi. Značenje, uporaba, podrijetlo. ABC naklada, Zagreb, 2000.

F. R. Palmer: Semantics. Cambridge, 1995.

Z. Čulić: Čovjek – metafora – spoznaja, Split, 2003.

H. Geckeler: Strukturelle Semantik und Wordfeldtheorie, Munchen, 1971.

M. Schwarz: Semantik. Ein Arbeitsbuch, Tebingen, 1996.

L. Hudečak i M. Mihaljević: Polisemija u nazivlju, Zbornik Riječki filološki dani, 2, 1998, str. 149-154.

M. Mihaljević i Lj. Šarić: Terminološka antonimija, Rasprave Zavoda za hrvatski jezik, 20, 1994, str. 213-241.

B. Petrović: Nadređenice i podređenice u leksiku i rječniku, Suvremena lingvistika, 43-44, 1997, str. 241-250.

M. Samardžija: Homonimi u hrvatskom književnom jezku, Radovi zavoda za slavensku filologiju, 24. 1989, str. 1-70.

Lj. Šarić: Antonimija u strukturi jednojezičnih rječnika, Filologija, 22-23, 1994, str. 269-274.

A. Štambuk: Metafora kao sredstvo znanstvene komunikacije, Jezik i komunikacija, Zbornik radova, Zagreb 1996, str. 308-314.

M. Turk: Međučlanovi u antonimiji, Zbornik radova Riječki filološki dani, 4, 2002. str. 519-527.

M. Turk: Semantičke posuđenice hrvatskome jeziku, Croatica, 45-46, 1997, 203-213.

M. Žic-Fuchs: Konvencionalne i pjesničke metafore, Filologija, 20-21, 1992/93, str. 585-593.

M. Žic-Fuchs: Metafora kao odraz kulture, Prožimanje kulture i jezika, Zbornik radova, 1991. str. 27-33.

Zadaci kolegija: - pravilno tumačiti semantičke pojave, - ovladati terminologijom, - prepoznati i analizirati semantičke pojave unutar jezičkih jedinica, - primijeniti teorijske spoznaje na konkretna pitanja,

Semantički odnosi unutar riječi: - odnosi sadržavanja, odnosi prenošenja, metafora, metonimija;

Monosemija, polisemija, hiponimija; Semantički odnosi među riječima:

- sinonimija, homonimija, antonimija, paronimija;

Leksičkosemantički podsistemi (semantičko polje, semantička asocijacija, semantičke porodice, hiponimijski niz, hijerarhija);

Nakon odslušanog kolegija studenti će biti osposobljeni za:

1. definiranje i prepoznavanje bitnih semantičkih pojmova, 2. pravilno određivanje i kritičko analiziranje značenja na

paradigmatskoj i na sintagmatskoj razini; 3. samostalo određivanje semantičkih odnosa unutar riječi i među

riječima;

Kolegij korelira s jezičkim kolegijima iz Opće lingvistike, Morfologije, Sintakse, Leksikologije.

Semantika predviša obradu sljedećih sadržaja:

Predmet istraživanja semantike i njen razvoj u okviru lingvostilističkih studija;

Različiti pristupi semantici; Odnos semantike sa semiologijom i ostalim srodnim lingvističkim disciplinama;

Tradicionalna semantika (Breal, Meillet, Stern, Ullmann) Strukturalna semantika; Teorija semantičkih polja: Trier (paradigmatska razina), Porzig

(semantičke kolokacije na sintagmatskoj razini) Weisgerber; Komponencijalna analiza i semovi; Konceptualne, referencijalne, kontekstualne, definicije značenja; Denotativno i konotativno značenje; Sedam tipova značenja po

Leechu; Semantički odnosi na paradigmatskoj razini: homonimija,

sinonimija, polisemija, hiperonimija, antonimija, komplementarnost, inverzija;

Semantika rečenice, semantičke značajke rečenice, semantičke veze među rečenicama, semantičke anomalije, semantika teksta;

SEMANTIČKI ODNOSI NA PARADIGMATSKOJ RAZINI

SINONIMIJA

Sinonimija – univerzalno obilježje utemeljeno na asocijativnome povezivanju različitih leksema koje imenuju iste ili bliske semantičke sadržaje.

Semantički odnos između dvaju ili više leksema koji pripadaju istoj vrsti riječi, imaju različit izrat, a isti sadržaj.

Sinonimi su leksemi koji u svom sastavu tj. semantičkom sadržaju imaju isti ahisem i barem jedan isti sem ili više istih semova.

Sinonimi mogu biti: 1. potpuni sinonimi2. djelomični sinonimi

Prema zamjenljivosti: 1. bliskoznačnice2. istoznačnice

Prema pripadnosti standardnom jeziku: 1. standardnojezički sinonimi2. nestandardnojezički sinonimi

Bliskoznačnice – sinonimi zamjenjivi u nekim kontekstima; Npr.

- lud, ćaknut, nenormalan, umobolan, udaren- debeo, gojazan, pretio, krupan, korpulentan, punašan, popunjen...

Istoznačnice – sinonimi zamjenjivi u svim kontekstima; - računar – kompjuter; printer – štampač; tisak – štampa...

Standardnojezički sinonimi – pripadaju standardnom jeziku; tuga – žalostNestandardnojezički sinonimi – ne pripadaju standardnom jeziku; top – komad – kec (sinonimi za neg. ocjenu)

Sinonimija je najčešća kod imenica, česta je kod glagola, pridjeva i priloga.

Primjeri: ranga – šerpa; peškir – ručnik; paradajz – rajčica; biciklo – kotač; bespravno – nezakonito; škrt – stisnut; trenutak – čas – momenat; tučnjava – obračun (fizički); narod – puk; ugao – kut – ćošak; kolegica – drugarica – prijateljica; cura – djevojka – djeva – ženska; taman – mračan; težnja – tendencija, tuga – žalost; jezikoslovlje – lingvistika; ljekarna – apoteka...

Frazeološka sinonimija je pojava gdje se jednom frazemu u jeziku pridružuje njegov parnjak – frazem - po istom značenju.

Npr. praviti se Englez – praviti se lud, praviti se Toša (značenje: praviti se neupućenim)

- krasti Bogu dane – sinonim: brojiti vrane, izvrnuti sve četiri u zrak; - ne vidi se prst pred okom – sinonim: ne vidi se prst pred nosom i sl. -

Antonimija

Antonimija je leksičko-semantička pojava između dvije riječi koje imaju suprotna značenja, a riječi u takvom odnosu nazivamo antonimima.

Da li je ta suprotnost potpuna?

Ta suprotnost nije uvijek potpuna jer su u svemu podudarni osim u jednoj značenjskoj odrednici.

Npr. otac – majka, noć – dan, dobro – loše

Antonimi uvijek čine antonimski par, ali ne i antonimski niz. To je dakle binaran odnos. Lekseme u antonimskom paru moraju pripadati istoj vrsti riječi, a to mogu biti imenice, glagoli, prilozi i prijedlozi.

Vlastita imena nemaju svoje antonime.

Primjeri; Sit gladnu ne vjeruje. (antiteza)Znam da ništa ne znam. (paradoks)U njega je blesava pamet. (oskimoron)

„Jer pred smrt osjećamo da nam dva anđela sjede na ramenu i zapisuju naša zla i dobra djela.“

Selimović, Derviš i smrt

„Halimača je zahvatio skupa, baca u vis po punu lopatu, gore ostajao bije roj pljeve, lovio niz vjetar, a dolje padao krupan ječam.... sa svakim zamahom zaleprša rukav od košulje bijel na crnoj ruci Halimačinoj.“

Ćamil Sijarić, Bihorci

U školi je bilo iznadprosječnih i ispodprosječnih učenika.

Ulazio je i izlazio kad je htio.

Vrste antonima prema nastanku: S obzirom na porijeklo leksema u antonimskom paru razlikujemo:

1. KORIJENSKI (primarni, pravi, raznokorjenski)- imaju različit korijen riječi, npr. laž – istina, crn – bijel; (korijen riječi nosi osnovno značenje on je dio osnove riječi)

2. IZVEDENI (tvorbeni, istokrjenski)- antonimi koji imaju isti korijen, a suprotnost postižu tvorbom riječi,

dodavanjem prefiksa koji je po svom sadržaju suprotan na prvu riječ u paru.

Npr. moralan – amoralan, normalan – nenormalan

Suprotnost može biti izražena prefiksima: nad-, pod-, od-, iza-, u-, iz-, ne-, a-, bez-, raz-, itd.

Vrste antonima prema rasprostranjenosti

Blizu – daleko, rat – mir

„Smrt je propadanje tvari, a ne duše.Smrt je preseljenje iz kuće u kuću, a to nije nestanak već drugo rađanje.“

Prema rasprostranjenosti antonime dijelimo na:

1. OPĆEJEZIČKE - prepoznatljivi i bez konteksta;

2. KONTEKSTUALNI - pepoznatljivi kao antonimi samo u određenom kontekstu, a izvan

njega to nisu, kao npr. tvari – duše kod Selimovića.

Teža je rana od jezika nego li mača. (kontekstualni)

(značenje je kakvo? – suprotno, metaforom izrečeno)

Vrste antonima prema značenju:

1. STEPENOVITI- su oni antonimi koji između dva antonimska člana mogu imati treći član, tj. između dva antonima može postojati jedna srednja vrijednost. Ovi antonimi se obično mogu komparirati.

Mlad – star (neko može biti i pomlad i postar)

2. NESTEPENOVITI (binarni)

- to su oni antonimi čija su značanja u komplementarnom odnosu. Jedan antonim je negacija drugog, tj. jedan isključuje drugi. Npr. muško – žensko

Mogli bismo ih opisati odnosom „ili – ili“. Mogu stajati u istom kontekstu, ali će samo jedna tvrdnja biti tačna, ne mogu se komparirati uvijek.

Npr. živ . mrtav

3. OBRATNI ANTONIMI- neki lingvisti navode i ovu treću vrstu antonima; - njima se može izreći obratan sadržaj, ali onda drugim antonimskim

parom obrćemo red riječi.

Npr. ispred – iznad (drugi antonimski par riječi „ispred“ je riječ „iznad, ukoliko je u rečenici upotrijebljen prvi antonimski par i jedan red riječi, taj isti red riječi ćemo obrnuti i upotrijebiti adekvatan antonimski par date riječi ispred, pa ćemo u sljedećoj rečenici imati primjer sa IZNAD.

Kuća mi je bila ispred brda.

Brdo mi je bilo iza kuće.

Slika mi je bila ispod torbe. Torba mi je bila iznad slike.

Kakvi su sljedeći antonimi?

Kratak – dugačak (stepenovit)Sporo – brzo (stepenovit)Div – patuljak (nestepenovit)Bogat – siromašan (korijenski)

Potpuna, djelomična, višestruka antonimija

POTPUNA ANTONIMIJA – je pojava kad jedan antonim isključuje drugi.

- dječak – djevojčica; - muško – žensko; - žena – muž;

DJELOMIČNA ANTONIMIJA – je pojava u kojoj samo jedno značenje višeznačnice (poliseminčne riječi) ima svoj antonim.

Homonimija

U homonimiji postoje dva leksema, odnosno dva izraza i dva sadržaja dok kod polisemije imamo jedan izraz i jedan sadržaj koji ima nekoliko značenja koja u izvedena iz osnovnog. Npr. leksem gnijezdo ima osnovno i izvedeno značenje: 1. nastamba koju prave ptice, 2. preneseno – dom, kuća,

Kod homonimije u rječnicima se bilježe pojedinačno svi homonimi kao zasebna cjelina.

Npr. izraz GRAD ima tri sadržaja:

1. neko naseljeno mjesto (zamak)2. jedinica za mjerenje3. padavina u obliku leda

Hiponimija

„Čitala sam o životu leptira jednodnevnika kad iziđe iz čahure taj mali INSEKT traži samo da se rasplodi.“ Hifzi Bjelavac, Hazar

leptir je hiponim od riječi insekt; jednodnevnik je hiponim od riječi leptir,

Hiponimija je značenjski odnos među riječima u kojem su riječi u podređenom ili nadređenom odnosu. Riječi u podređenom odnosu imaju uže značenje – nazivamo ih hiponimi, a riječi šireg značenja tj. u nadređenom odnosu nazivamo hiperonimi. Drugim riječima, hiponim je uvijek specifičnijeg značenja od svog hiperonima.

INSEKT - hiperonim

KomaracLeptirMuha HIPONIMI – SVI zajedno se zovu - KOHIPONIMIOsaPčela

Hiperonim i hiponim stoje u odnosu tzv. uključenosti ili inkluzije, tj. u hijerarhijskom odnosu. Dok je kod hiponima riječ o linearnom odnosu.

Npr. Svaki vrabac je ptica. Svaka ptica nije vrabac.

Nemaju svi hiponimi u našem jeziku svoj hiperonim.

1. hiperonimijaJedna riječ označuje određenu vrstu onoga što je označeno drugom riječi. Npr. Španijel je hiponim od pas, a pas je hiperonim od Španijel. Hiponimi – podređeni pojmoviHiperonimi – nadređeni pojmovi

2. MeronimijaJedna riječ označuje dio druge riječi. Npr. Šaka je meronim od ruka.

Ruka je meronim od tijelo.

3. HolonimijaOznačava odnos cjeline prema dijelovima.Npr. Stablo je holonim od kora, grana, list.

Meronimi: holonimi:Oči, usta, nos, uši liceMiš, tastatura računarGlava, ruke, noge tijelo

Kod hiperonimije i hiponimije je riječ o vrsti i pripadnicima te vrste, a kod holonimije i meronimije se radi o cjelini i dijelovima.

HIPONIMIJSKI NIZ

Skupine riječi koje su strukturirane tako da se među njima uspostavlja odnos sukcesivne hiponimije, pa je svaka riječ hiperonim u odnosu na prethodnu, a hiponim u odnosu na sljedeću.

Npr. angora, mačka, sisavac, životinja itd.;

Fićo, Fiat, automobil, vozilo...

Ovaj niz strukturiran je tako da svaka riječ ima manje značenje, a širu primjenljivost od prethodne. (galija, jedrenjak, lađa, plovilo)

HOMONIM

Grč. Homo = jednak, onoma = ime;

- leksemi jednakog izraza, a različitog značenja;- imamo morfološke homonime nastale deklinacijom – te su tako

dobili iste morfeme.

Majka ima pet unuka. (unuka – gen. mn. imenice unuk, m. r. )(unuka – gen. mn. imenice unuka, ž. r.)

Naglasci su jednaki u obje množine.

Leksički homonimi nisu morfološki uvjetovani i ostvaruju se u njihovim osnovnim oblicima ( u N jd. ili u infinitivu), te djelimično i u ostalim oblicima. Leksički homonimi mogu nastati posuđivanjem (izraz se izjednači s nekim drugim izrazom u našem jeziku, tvorbom riječi (tvorbeni homonimi), glas promj. u prošlosti.

HOMOGRAFI

Homonimi koji se razlikuju po svojim prozodijskim značajkama, odnosno naglascima. Različito znače, a istog su sastava. Njihov leksičko-semantički odnos nazivamo homografijom.

Ja sam sam. sam – enkl. oblik sam – bez igdje ikoga, bez društva

Pojeo sam luk prije nego sam odapeo luk.

HOMOFONI

Homnimi koji se različito pišu, a jednako izgovaraju. Razlika je obično u velikom/malom početnom slovu.

Preselio sam se u Rijeku, jer nisam volio našu rijeku i grad.

Vidio sam Dunju kako jede dunju.

POTPUNI HOMONIMI

- isto se pišu, isto se izgovaraju (razlika je samo u značenju koje se porepoznaje na osnovu konteksta)

- kosa (ima la je lijepu smeđu kosu)

- kosa (naoštrio je kosu i pokosio travu)

(zanemarimo da postoji i treći oblik i značenje kosa – kao npr. kosa crta.. gdje se razlikuje po prozodijskim značajkama i ne može se u gornjem slučaju smatrati potpunim homonimom sa nekom od dvije navedene riječi)

POLISEMIJA

Semantika je dio lingvistike koji proučava značenja riječi. Jezik je priseljen da jednoj riječi pridaje (stavlja) više različitih značenja.

Temeljna jedinica značenja je SEM.

Semska analiza riječi žena; Imenicu žena razložiti na što više semova uz što bolje značenje (obavezan kontekst)!

ŽENA

1. sem – odrasla osoba ženskog spola (Dvije su žene prodavale nakit.)

2. sem – supruga; (Žena mi je rodila dvoje prekrasne djece, ne mogu je ostaviti.)

3. sem – odrasla osoba privlačne vanjštine, zgodna; (To je žena da ti pamet stane. Svi su se okretali za njom.)

4. sem – osoba pozitivnih karakternih osobina; (E to je žena! Uz četvoro djece pomaže i u humanitarnom radu.)

5. sem – žena, sluškinja – pejorativ; (Sutra ću s kolegicom na kafu jer mi dolazi žena.)

5. sem – osoba koje je izgubila djevičanstvo; (Na maturalnom putovanju učinio ju je ženom.)

Sam oblik riječi nije od presudne važnosti za značenje, dokazuje nam to kad se riječ sredi iz jednog jezika u drugi (jezičko posuđivanje zadobiva potpuno nova i najnevjerovatnija značenja.

Sa bilo kojom drugom višeznačnom riječi možemo provesti istu analizu.

Linija

1. sem – pojam u geometriji(povukla je ravnu liniju u svesci)2. sem – vitko tijelo(Imala je savršenu liniju. Pristajala joj je svaka haljina koja meni sa ovoliko kila nije.)3. sem – red letenja(Sve linije su otkazane. Sljedeći letovi očekuju se sutra.)4. sem – prag tolerancije(prešla je liniju moje izdržljivosti. Nema nam više spasa.)5. sem – bojno polje(Otac mi je cijeli rat proveo na liniji. Jedva je izvukao živu glavu.)6. sem – muzička linija(Pojačala je liniju do kraja. Muzika je bila preglasna. )

Itd.

IKONIČNOST I ARBITRARNOST

Ikoničnost je izravna podudarnost oblika i značenja riječi. Arbitrarnost je suprotna. Ogden i Ričards su napravili semantički trokut.

A – plan izraza tj. oznaka fonemi od kojih se riječ sastoji (k – u – ć – a)

B – označeno, tj. plan sadržaja (pojam riječi u rječniku sa značenjem) C – sam predmet izvan jezičke zbilje (zbilja, sam imenovani predmet, pojava u zbilji)

A- k – u – ć – a;B- objekt stanovanja; C- konkretna kuća kao objekat, npr. moja kuća

Veza između A – C je proizvoljna, arbitrarna – tj. nema nikakvog razloga da C bude označeno baš tim fonemom. (konj – pferd – hors), da je veza između A – C motivirana vjerovatno bi nazivi u većini jezika bili slični, a ovako nisu! Slučajno su davali ih!

Trebaš naći dobra muža. (B) - općenitoVašeg muža mnogo cijene. (C) – znamo tačno o kojem mužu je riječNemoj ulaziti u dvorišta koja čuva pas. (B) – bilo koje dvorišteDaj psu jesti. (C) – tačno određen pas!

Veza između fonema i predmeta izvan jezičke zbilje je potpuno proizvoljna, tj. arbitrarna.

Konj (bos)Pferd (njem.)Saval (franc)Hors (engl)

(kod ovih naziva nema nikakve dodirne tačke u četiri različita jezika)

Nekakvu vezu između fonema i predmeta izvan jezičke zbilje pokazuju onomatopeje jer imaju posebno stvoren oblik koji oponaša zvuk iz prirode, no i to je u velikoj mjeri proizvoljno. Bum (bos)Bang (engl)Peng (njem)Pum (španj)(pucanj pištolja)

Vau-vau (bos)Jau-jau (španj)Wung-wung (kineski)Haft-haft (čšk)Voa-voa (port) (lavež psa)

PRAGMATIKA

Pragmatika je grana lingvistike koja proučava prenošenje značenja izjava u kontekst. To je relativno mlada disciplina nastala 60-tih godina (do tad je bila samo semantika). Nastala je i zbog spoznaje da tradicionalna semantika ne pruža sve potrebne odgvore. Od onda se smatra da semantika proučava denotativna značenja, a pragmatika konotativna. Pragmatika proučava sva značenja, ali u kontekstu. (najnovija definicija)

Jedna ista rečenica sa 3 različita konteksta i različitim značenjima!

SUZANA JE TEŽAK PUŠAČ.

klasična rečenica bi ovu rečenicu prevela: Suzana puši veliku količinu cigareta.

Pragmatika -> zamislimo tri konteksta:

1. Ivana se trudi suzbiti pušenje: Možeš li pitati Suzanu da potpiše peticiju? (ne bi potpisivala jer je težak pušač, ne želi suzbiti pušenje)

2. Ivana pokušava dogovoriti sastanak naslijepo Davoru koji mrzi cigarete: da li bi Suzana pristala izaći sa Davorom? (ne bi jer ona uživa u cigaretama, pa ne odgovaraju jedno drugom)

3. Ivana traži pušače da sudjeluju u istraživanju: Znaš li koga bi mogla pitati? (Suzanu, ona je strastveni pušač i rado će pristati)

Temeljno geslo pragmatike: Svaki put kad se mijenja kontekst mijenja se i značenje!

KOMUNIKACIJSKA SPOSOBNOST (COMUNICATIVE COMPETENCE)

To je sposobnost primjerenog jezičkog izražavanja u društvenim okolnostima.

1. jezička sposobnost – znanje, izgovor gramatike i rječnika; 2. sociolingvistička sposobnost – znanje o tome kako početi i kako

završiti razgovor, kako biti uljudan i kako se obraćati ljudima: 3. strateška sposobnost – znanje kako učinkovito voditi razgovor (da

ima svrhu) i kako primijetiti i izgladiti nesporazum. Američki lingvist Dell Himes je uveo pojam primjerenost jezičke upotrebe. Sve to skupa čini komunikacijsku sposobnost.

SEMANTIČKO POLJE

Da bismo objasnili semantičko polje i djelovanje posuđenica na njega koristit ćemo se sljedećim prikazom i objašnjenjem.

Rječničko blago nekog jezika (leksik – sve lekseme jednog jezika) možemo predočiti u obliku mozaika ili više mozaika s beskonačno čestica (leksema). U tom mozaiku pojedini leksemi sa sličnim osobinama – sa izrazitijom međusobnom srodnošću čine zasebne cjeline ili tzv. semantička polja. Znači, unutar tog mozaika nalazi se više semantički polja, a u svakom polju su riječi koje su bliske po srodnosti. Posuđenica koja dolazi iz nekog jezika u jezik-primalac i u njegov mozaik ući će u jedno od postojećih semantičkih polja u kojem su one riječi koje sa njom imaju sličnosti. Kada je ušla u semantičko polje jezika-primaoca ona kao u pravom mozaiku vrši pomicanja unutar tog semantičkog polja.

Pomicanje posuđenice unutar semantičkog polja može uzrokovati različite promjene:

- od sužavanja značenja postojećih leksema konkurenata do kasnijeg istiskivanja jednoga ili više leksema konkurenata koji su u jeziku-primaocu postojali prije njezinog ulaska u isto semantičko polje.

Npr. posuđenica ŠOGOR u hr. Jeziku gotovo potpuno danas prihvaćena u govornom i pisanom jeziku.

 mađ. sógor <- njem. Schwager

njem. SCHWAGER > mađ. SOGOR > hrv. ŠOGOR

šogor, šogoricaSestrin/bratov(a) suprug/supruga ili suprugin/suprugov brat/sestra. 

1. ženin brat; šurjak2. mužev brat; djever3. muž ženine sestre; pašanac, pašenog 4. sestrin muž; svak, zet

U hrvatski jezik imenica šogor došla je iz mađarskog jezika, a u mađarski iz njemačkog. U ovom slučaju po Filipovićevoj teoriji ovdje se radi o indirektnom posuđivanju mađarski bi bio jezik posrednik između njemačkog i hrvatskoga jezika. Piškorec smatra da posuđenica u jeziku posredniku također prolazi proces adaptacije pa oblik u kojem se integrirala postaje novi polazni oblik za adaptaciju u sljedećem jeziku-primaocu. I ako je neka riječ posuđena iz jezika posrednika tada je on stvarni jezik-davalac. Posuđenica šogor potisnula je neke, a u gradovim sjeverne Hrvatske sve hrvatske narodne ekvivalentne nazive (djever, šurjak, zet, svak i pašanac) koji u odnosu na šogor imaju parcijalna ali preciznija značenja

To je tipičan primjer gdje posuđenica dominira i izbacuje iz uporebe do tada postojeće riječi u jeziku-primaocu. Međutim, u pravilu većina posuđenica i sama pretrpi manju ili veći semantičku promjenu u obliku sužavanja, proširenja do potpuno novoga značenja spram izvornoga konteksta jezika-davaoca

Primjer za semantičku promjenu posuđenice;

njem. GELIEBTER (s izvornim značenjem ljubavnik) – riječ je posuđena u hrvatski jezik u obliku GELIPTER i u sjevernoj Hrvatskoj se ova riječ koristi u znatno izmijenjenom značenju – glupan, mangup, otrešenjak. .

Sve to upućuje na složenost međujezičkog posuđivanja. Vrlo važan doprinos na ovom polju dao je URIEL WEINREICH sa svojim djelom „Jezici u kontaktu“ (1953) – a obradio je sve važnije aspekte međujezičkih dodira. Značajan je i rad hrvatskog anglista Rudolfa Filipovića „Teorija jezika u kontaktu“ (1968) – u kojem je primijenjujući sve tekovine dosadašnjih istraživanja jezika u dodiru, obradio hrvatske dodire s engleskim jezikom kao jezikom davateljem. Intenzivniji utjecaj engleskog jezika na hrvatski jezik počinje tek u 20. stoljeću, naročito poslije Drugog svjetskog rata, a posljednjih desetljeća dolazi do prave poplave engleskih jezičkih osobina u hrvatskom jeziku, a i našem – među kojima ipak prevladavaju leksičke posuđenice.

PUČKA ETIMOLOGIJA

Pučka etimologija je pojava sa samog ruba jezika čiji je jezički

učinak ponekad teško omeđiti, ali njezino postojanje niko ozbiljan ne

poriče. Pučku etimologiju kao fenomen poznaju svi živi jezici svijeta i

može se svrstati u tzv. jezičke univerzalije.

Ferdinand de Saussure u posmrtno objavljenom „Kursu opće

lingvistike“ ukratko upućuje na najvažnije osobine ove jezičke

univerzalije. Tu je opisuje kao sakaćenje ili unakaženje (deformation)

riječi i u njoj vidi neku vrstu jezičke patologije.

Sosir pučku etimologiju uspoređuje s analogijom (analogie), koja po

njemu ima sličnosti s pučkom etimologijom, ali ne uzrokuje sakaćenje

riječi, nego rezultira racionalno objašnjive oblike za razliku od pučke

etimologije koja je po njemu često rezultat spleta smiješnih okolnosti ( i

gotovo nepoželjna pojava).

U nizu primjera iz francuskoga i njemačkoga jezika de Saussure

potkrepljuje svoj stav, ali pri tome u pučku etimologiju svrstava i

slučajeve kao što su

njem. Abenteuer ' avantura ' (< fr. aventure) , gdje je blagim glasovnim

promjenama, a ne pojedinačnim i spontanim došlo do blagoga

semantičkog naslanjanja na Abend 'večer'.

Tako je Saussure postavio strogu distinkciju:

- analogija kao opći fenomen

- 'prava' pučka etimologija kao 'sakaćenje' neke riječi

To su svakako dva fenomena koji si možda s jedne strane i nalikuju, a u

biti se suprotstvljaju (suprotni su) jedan drugome i mora ih se strogo

razlikovati.

Seebold za složenicu FRIEDHOF (doslovno: ' dvorište mira', 'groblje')

kaže da je snagom pučke etimologije dobila zadovoljavajuće odnosno

prihvatljivo značenje, jer je riječ prvobitno glasila FRITHOF o da bi se bez

utjecaja pučke etimologije, pravilno razvio oblik FREITHOF koji u

savremenom njem. jeziku ne postoji. Pučka etimologija je djelovala u

prvoj sastavnici složenice FRIT- time što je došlo do naslanjanja na

imenicu FRIEDEN 'mir'. Sastavnica FRIT- je u stvari oblik od glagola

FRIETEN 'štititi' i nema ništa s imenicom FRIEDEN.

Prema Kretschmeru FRITHOF je imao značenje 'ograđeno predvorje

ispred neke veće zgrade', a za 'groblje' je u srednjem vijeku postojao neki

drugi kasnije izumrli izraz: LIHHOF koji bi da nije izumro danas glasio

LEICHENHOF, dakle, 'dvorište mrtvaca'.

Lat. ARCUBALLISTA > njem. ARMBRUST ' samostrijel, arbalet'

Armbrust na prvi pogled izgleda kao i svaka druga njemačka složenica

Arm 'ruka' i Brust 'prsa'. Ali se, zapravo, radi o starijoj posuđenici iz

latinskog jezika, koja se snagom pučke etimologije razvila u armbrust. ?

„Pučku etimologiju bi se moglo definirati kao više ili manje spontanu ili

slučajnu oblikovanu preobrazbu neke strane ili zastarjele domaće riječi,

ponead i samo dijela riječi, čije izvorno značenje narod ne razumije, time

što je glasovno a na taj način i sadržajno približi nekoj domaćoj ili bolje

poznatoj riječi.“ (Tomislav Talanga 2002:199)

Etimologija je grana lingvistike koja proučava porijeklo riječi. Sama

riječ etimologija dolazi iz grčkog ἔτυμον (étymon, pravo značenje, od

'etymos' pravi) i λόγος (lógos, riječ).

Riječi mijenjaju oblik i značenje kroz stoljeća, a mogu se i "posuđivati" iz

drugih jezika, moguće u promijenjenom obliku (izvorišne riječi se

zovu etimoni). Kroz proučavanje starih tekstova i usporedbom s drugim

jezicima, etimolozi pokušavaju rekonstruirati povijest riječi - kada su ušle

u jezik, iz kojeg izvora, te kako su se mijenjali njihov oblik i značenje.

Pojednostavnjeno rečeno, etimologija bi bila proučavanje veza

između neke riječi i neke druge starije riječi od koje ona potječe. 

Ipak treba naglasiti da je u prošlosti bilo i nešto drukčijih

poimanja etimologije, i da su i ona nerijetko ostala na ovaj ili

na onaj način prisutna u našoj kulturnoj predaji. U starih je

Grka etimologija označivala istraživanje pravoga (istinskoga)

ili temeljnog značenja, jer bi upravo ono trebalo razotkriti

pravu narav riječi; takav se pristup zasnivao na uvjerenju da

oblik riječi stvarno i prirodno odgovara predmetima što ih one

označuju. Osim kada su se mogle svesti na onomatopeje, riječi

su se dovodile u vezu s drugima, s kojima su ih povezivale

kakve (nerijetko i površne) sličnosti u obliku i koje su trebale

otkriti njihovo točno značenje. Tako je Platon ime boga

Dioniza (Dionysos) tumačio kao didous ton oinon (»onaj koji

daje vino«), iako se danas zna da je to prethelensko ime.

Kadšto su se u takvim etimološkim tumačenjima riječi svodile

na slogove drugih riječi iz kojih se onda izvlačilo značenje;

tako su Latini riječ cadaver »truplo, leš« tumačili

kao ca(ro) da(ta) ver(mibus), tj. »meso dano crvima«. Nije od

takvih rješenja daleko ni tzv. pučka etimologija koja, na

temelju određene asocijacije, neku riječ dovodi u krivu

etimološku vezu (primjerice, kada

/tvornička/ sirena postaje svirena — jer »svira«). 

Srednjovjekovna etimološka tumačenja temeljila su se na

pretpostavci da bi se svi jezici mogli izvesti iz nekoga starijeg

pisanog jezika; zbog vjerskih razloga, hebrejski se nerijetko

navodio kao ishodište pojedinih jezika. Dakako da su se takva

etimološka tumačenja nerijetko morala temeljiti na glasovnim

i smislenim vratolomijama (pripisuje se Voltaireu da je

etimologiju podrugljivo definirao kao disciplinu u kojoj vokali

ne vrijede ništa, a konsonanti vrijede vrlo malo), iako je već u

16. i 17. stoljeću bilo gramatičara i filologa koji su uspjeli

ispravno utvrditi podrijetlo prilično velikog broja riječi u

nekim romanskim jezicima (iz latinskoga). Takve antičke i

srednjovjekovne etimologije prof. Ladan u svojoj knjizi ne

odbacuje a priori, nego ih navodi, dakako i uz moderno

tumačenje, svaki put kada imaju kakvo značenje za povijest

kulture i civilizacije.

Kada je u 19. stoljeću uspostavljena poredbeno-povijesna

lingvistika kao znanstvena disciplina, i etimologija je za svoja

istraživanja i tumačenja dobila čvrste kriterije i pouzdanu

metodologiju.

Do danas su sastavljeni razmjerno iscrpni etimološki

repertoari (rječnici) za većinu europskih i za mnoge

izvaneuropske jezike. No insistiranje na formalnim kriterijima

i na metodološkoj strogosti i dosljednosti učinilo je mnoge

etimološke rječnike teško čitljivim (a kadšto i nedostupnim)

štivom čak i izobraženim osobama ako nisu stekle

odgovarajuću stručnu etimološku (poredbenu i

jezičnopovijesnu) pripremu, ili »inicijaciju«; članci u

etimološkim rječnicima nerijetko su pisani u obliku formula iz

kojih samo stručnjak može iščitati sve ono što one kazuju.

Dovoljno je uzeti u ruke Skokov etimološki rječnik hrvatskoga

jezika pa da se shvati kako njegovi članci pretpostavljaju

poznavanje mnogobrojnih činjenica iz kulturne i političke

povijesti, etnologije, zemljopisa itd., kao i elemenata jezične

povijesti i metodologije etimoloških istraživanja. Iako danas

etimološki rječnici, neusporedivo više nego što su to činili u

početku, posvećuju pozornost i obradbi značenja te

civilizacijskog i kulturno-povijesnog konteksta riječi, onako

kako je to poticao osobito A. Meillet i razvijao E. Benveniste,

ipak je u njima to najčešće građa koja se obrađuje sumarno, ili

se pak pretpostavlja da je korisnik poznaje.

Tomislav Ladan, Riječi. Značenje, uporaba, podrijetlo, ABC naklada,

Zagreb, 2000, XXIV + 1110 str.

Pučka etimologija naziv je za jezičku pojavu - sami govornici analiziraju riječi pomoću elemenata (drugih riječi) koje slično zvuče, ali su zapravo nevezane, i nakon toga mijenjaju izvorne riječi. Npr. riječ buldožer se dovodi u vezu sa žderati i mijenja u buldožder.

Pučka etimologija (paretimologija) – laičko tumačenje zasnovano na pogrešnim pretpostavkama o porijeklu riječi. Pučka etimologija česta je u geografskim nazivima koji su često nasljeđeni od stanovništva koje je prije živjelo na nekom području. Na taj je način nastao toponim Crna Vlast preoblikovanjem starijeg naziva Črna Vas (vas = selo, ali ta riječ nije bila shvaćena od novog stanovništva na tom području).

Naime, to je samo ona pogrešna etimologija koja se proširila u narodu i shvaća se tačnom, a često uzrokuje i promjenu riječi. Ustvari, pučka etimologija, na temelju određene asocijacije, neku riječ dovodi u krivu etimološku vezu ...

- u članku „Semantika vjetra“ (LESZEK MAŁCZAK) - neverin je deminutiv

od nevera (od tal. neve - snijeg, koji ponekad zaleprša po

mediteranskim obalama): iznenadna oluja ili nepogoda, koju pučka

etimologija povezuje s (ne)vjerom ili (ne)vjernošću.

RUJAN - To je mjesec parenja mnogih životinja, po čemu su ga

zapamtili naši slavenski preci, davši mu ime po njihovoj rici (u poljskome i

ukrajinskome je “ruja” doba parenja). Neispravna je pučka etimologija

koja naziv rujna pripisuje jesenskom rumenilu lišća.

Njemački dani u sedmici

DIENSTAG 'utorak'

FREITAG 'petak',

su po tvorbi složenice, prve sastavnice DIENST- i FREI- su zbog pučkoetimologijskog naslanjanja na DIENST- 'služba' i FREI- 'slobodan' uzrokovali potpuno drugačije tumačenje značenja navedenih složenica od onog prvotnog. Polazeći od toga Dienstag se sada može tumačiti kao 'dan službe', a Freitag kao 'slobodan dan'.

Izvorno je Dienstag bio posvećen germanskome bou Thingsusu po uzoru na rimskoga boga Marsa od čega se razvio Dienst-, dok je Freitag bio posvećen božici Friji po uzoru na rimsku Veneru od čega se razvio frei.

Produkti pučke etimologije za međuljdsku komunikaciju mogu imati zbunjujući, pa ponekad čak i učinak zablude. Stoga standardni jezici najčešće ignoriraju, a ponekad i progone riječi nastale pučkom etimologijom. Češća je u usmenom nego u pisanom vidu jezika.

Pomak u značenju djelovanjem pučke etimologije

- Lump ('lutalica,odrpanac,klošar') > glagol LUMP(OV)ATI

(očekivano značenje, polazeći od osnovne riječi, bi bilo - živjeti ili

ponašati se kao lutalica ili odrpanac'– ali ima značenje otprilike: 'glasno

pjevajući i galameći, osobito u kakvoj krčmi, kafani, uživati u alkoholu',

'pijančevati, bančiti'.

Izvedeni se glagol očigledno snagom pučke etimologije naslonio na

glagol lupati i na taj način znatno promijenio svoje značenje u odnosu na

polaznu riječ lump.

Sličan pomak značenja imamo i kod posuđene njemačke sufiksalne

izvedenice lumperaj!

Njem. Lumperei (prvobitno značenje u njem. jeziku 'prijevara',

'prostačko nedjelo') > lumperaj – danas znači slično kao i lumpati,

'pijančevanje, bančevanje'.

Klaić i Skok navode posuđenicu

njem. MERKEN ' vidjeti, zapaziti' > MERKATI 'gledati, motriti'.

Snagom pučke etimologije u hrvatskom jeziku glagol merkati je

promijenio gl. Vid i od svršenog (perfektivnog) značenja koje je imao u

njem. jeziku (merken ' vidjeti, zapaziti') dobio nesvršeno (durativno)

značenje u hrvatskom jeziku 'gledati, motriti'.

Naslanjanje se dogodilo u finalnom dijelu osnove –ka(ti) i taj je oblik

analogijom izravno naslonjen na hrvatski sufiks –ka(ti), koji u hrvatskome

služi za tvorbu jednoga tipa durativnih ili preciznije iterativnih glagola.

Njem. BUND 'savez' > PUNTA (16.st.) > BUNT (19.st.)'pobuna,

ustanak'

Krajem 18. st. se pojavljuje oblik BUNT – koji je glasovno bliži izvornom

obliku riječi Bund, koji tokom 19. st. istiskuje sve oblike s inicijalnim p- i

svi redom postaju jezički historizmi.

(većina njem. posuđenica sa početnim b- u hrvatskom dobija početno p-)

Otkud bunt odjednom nakon punta? Vjerovatno je pučkom etimologijom

došlo do utjecaja domaće riječi buna i buniti (se), jer se u tom slučaju

poklapa i formalna strana preuzimanjem početnog b- od buna i

semantička razina s vrlo blisklim značenjem. Za pretpostaviti je da je

punta od samoga početka stajala pod jakim semantičkim utjecajem riječi

buna i da je tek kasnije dovršen onaj formalni utjecaj pučke etimologije.

Njem. WASENMEISTER 'strvoder, živoder' > VOZMAJSTOR (Klaić:

'čistač zahoda, ispražnjivač zahodskih jama')

Prvi dio posuđenice voz- (njem. Wasen-) naslonjen je pučkom

etimologijom na hrvatski glagol VOZITI. Drugi dio –Meister je zamijenjen

u hrvatskom čečćim istoznačnim oblikom majstor.

Po Klaiću je vozmastor razvio i dodatno, od prvoga potpuno različito

značenje: 'vođa puta neke skupine vojnika ili đaka'. Ovo značenje više

nema nikakve semantičke veze sa njem. riječi Wasenmeister jer polazi

isljučivo od hrvatskog značenja pojedinih sastavnica ove složenice.

Zeperl-Polka (natuknica nastala prema skladatelju Bogumilu Zepleru iz

19. st.), Klaić upućuje na srodni sporedni oblik nastao pučkom

etimologijom cipel-polka (ples). – pučkoetimologijsko naslanjanje na

cipelu, a time i jače semantičko udaljavanje od izvorne riječi, pa u toj

novoj polusloženici polku više ne određuje skladatelj Zepler nego predmet

cipela. (nema pomaka u značenju)

Njem. Filzlaus (stidna uš) > oblik picajzl(a) – u govornom jeziku

razvila i dodatno preneseno značenje 'dosadan i nametljiv čovjek,

gnjavator'

Njem. SuSSes > Sise 'kuhano dizano tijesto servirano s kompotom'

(dizano tijesto spomenutog deserta ima oblik ženskih grudi, pa budući da

se one u hrvatskom govornom jeziku zove SISE, bila su otvorena vrata

pučkoj etimologiji.

Njem. Bei Wache 'pod stražom' > hrv. Bajbok, bajbuk, a dodavanjem

nastavka –ana i oblik bajbokana sa značenjem 'zatvor'; istog je

značenja i oblik buhara (asocijacija na buhe - zatvorenike).

Njem. Pocken >boginje (pocken>bogen>boginje)

- u procesu fonoadaptacije došlo je do pučkoetimologijskog

naslanjanja na hrv. riječ boginja.

- Bocken – Pocken (Bock – jarac,kozle – nastale pučkoetimologijskim

naslanjanjem – boginje i kozice, ali su postale sastavnim dijelom

standardnog jezika i navode ih svi rječnici od 17. st. pa na ovamo)

- Njem. Kurve (<lat. curvus) – krivina;

- U teškom položaju u hrv. jeziku oduvijek jer je istozvučnica s hrv.

riječju 'kurva' – žena koja je skrenula s pravog puta, razbludna

Njem. Brustfleck (pretpostavlja se mađarsko posredovanje) – mađ.

Pruszlik > prsluk

Njem. Backer > pekar

- naslonjena na glagol peći, na prošli particip aktiva pek-ao (gl. Prilog

radni)

Ta pojava spada u jezičke univerzalije. Ona se najčešće događa u jezičkom posuđivanju, ali počesto i među zastarjelim riječima.

Tri su vrste podudaranja na temelju kojih nastaje pučka etimologija:

1. Iznuđena homofonija riječi i oblika koji doživljavaju vrlo složene i teško objašnjive glasovne promjene; Npr. prsluk od mađ. Pruszlik, buhara itd.

2. Riječi i oblici čiji je nastavak lahko objašnjiv prema pravilima glasovne prilagodbe, a nastale su sa slučajnom glasovnom podudarnošću s nekom domaćom riječju.

3. One riječi i oblici koje pokazuju tok neznatne promjene u odnosu na jezik davanja;

Npr. BUND – BUNT

Semantički najsnažnije „emotivno obojene posuđenice“ imaju najveći pomak u značenju. Npr. lump – lumpovati;

ADAPTACIJA RIJEČI – PUTOVANJA RIJEČI

Kad riječi putuju iz jezika u jezik one mijenaju svoja značenja, ali koliko god ta nova značenja bila iznenađujuća, ona nisu potpuno udaljena i napravljena su prema nekoj semantičkoj vezi.

(lat. adaptatio)prilagođavanje,prilagodba, prilagođenost; primjena; adapcija

 

ADAPTACIJA1. proces prilagođavanja promijenjenim uvjetima okoline;

Jezički kontakti i jezičko posuđivanje

Kad dva jezička sistema dođu u međusoban dodir dolazi do preuzimanja riječi iz jednog jezika u drugi. Dva jezika koja sudjeluju u ovom procesu nazivamo jezik davatelj i jezik primatelj. Do jezičkog posuđivanja može doći iz jednostavne potrebe za imenovanjem predmeta ili izuma koji je preuzet iz druge kulture, često materijalno superiornije, jer je uslijed njegova preuzimanja došlo do ‟praznog mjesta” u sistemu jezika primatelja. Osim toga, jezičko posuđivanje može biti i rezultat pomodnosti. Terminologiju koju ćemo koristiti u našem radu preuzeli smo od Rudolfa Filipovića koji se bavio kontaktnim jezikoslovljem. On uvodi pojam model kojim u procesu jezičkog posuđivanja označava oblik riječi jezika davatelja koji koriste njegovi govornici. Taj model preuzet u jezik primatelj i prilagođen njegovim zakonima zove se replika. Ovisno o međusobnom odnosu jezika davatelja i jezika primatelja, Filipović razlikuje direktno i indirektno posuđivanje. U prvome dolazi do direktnog kontakta govornika dvaju jezika, dok se u drugome taj dodir ostvaruje preko jezika posrednika ili pak preko masovnih medija. Filipović smatra da status posuđenice ne treba mijenjati prema jeziku posredniku, premda je pod njegovim utjecajem promijenjen njezin fonetski ili morfološki oblik ili značenje. Među anglizme uvrštava sve posuđenice za koje može utvrditi da im je izvorni jezik engleski.Velimir Piškorec u svojoj monografiji Germanizmi u govorima đurđevačke Podravine (2005.) drugačije određuje jezik posrednik. Smatra da uvođenje te kategorije nije opravdano jer ako je koja riječ posuđena iz jezika posrednika tada je on stvarni jezik davatelj. Zato predlaže uvođenje termina primarnosti i sekundarnosti (npr. keks bi bio primarnim germanizmom, a sekundarnim anglizmom - hrv. keks < njem. Keks < engl. cakes).1 (Piškorec 2005: 40) Dakle, treći jezik, jezik kroz koji prolaze posuđenice na putu iz jednog jezika u drugi dobiva oznaku primarnosti, a izvorni jezik nosi oznaku sekundarnog. Razlog tomu je to što u jeziku posredniku posuđenica također prolazi kroz proces adaptacije pa oblik u kojem se integrirala postaje novi polazni oblik za adaptaciju u sljedećem jeziku primatelju.

Posudba mađarskih leksičkih elemenata odvijala se u izravnom kontaktu govornika, dakle bez jezika posrednika. To posuđivanje ima povijesni karakter jer je započelo u 13. stoljeću, a okončano je početkom 17. stoljeća. Zato danas većina mađarskih riječi u hrvatskom jeziku pripada supstandardnoj razini (arhaizmima, historizmima, dijalektizmima). kod određenog broja hungarizama radi se o kružnoj posudbi iz slavenskih jezika (ablak, astal, tolmač itd.), a neki su hungarizmi rezultat mađarskog posredovanja. U tom je slučaju model u ma-đarskom jeziku posuđen, najčešće iz njemačkog jezika (npr. hrv. herceg < mađ.

herceg < njem. herzog). U našem radu pod pojmom hungarizam podrazumijevamo riječi koje su preuzete izravno iz mađarskog jezika i posuđenice koje su u hrvatski preuzete preko mađarskog iz nekog drugog jezika, a u mađarskom su prošle prilagodbu i ponašaju se kao riječi tog jezika.

Morfološka adaptacija posuđenica

Tijekom procesa posuđivanja model se glasovno, morfološki, semantički i stilistički prilagođava sistemu jezika primatelja da bi se naposljetku integrirao kao replika. Prilikom prijenosa modela iz jezika davatelja u jezik primatelj dolazi do importacije i supstitucije. Pojam importacije označava unošenje novih jedinica u sistem jezika primatelja, dok pojam supstitucije označava zamjenu tih istih jedinica sredstvima kojima raspolaže jezik davatelj. Supstitucija ili zamjena je češća pojava, a ovisno o razini na kojoj se odvija Filipović je dijeli na: fonološku, morfološku, semantičku, leksičku, sintaktičku i stilističku.

Promatrajući adaptaciju anglizama na morfološkoj razini, transmorfemizaciju, Filipović je dijeli u tri skupine.

1. Nulta transmorfemizacija - ova skupina podrazumijeva da su i model i replika sastavljeni po formuli slobodni morfem + nulti vezani morfem. Replika, koja je prethodno prošla proces transfonemizacije (glasovne prilagodbe jeziku primatelju), po svojem je dočetku u skladu s morfološkim sustavom jezika primatelja. kao primjer filipović navodi engl. bridge > hrv. bridž.

2. Kompromisna transmorfemizacija - ovdje je model izvedenica koja se u potpunosti preuzima u jezik primatelj te tako posuđenica zadržava sufiks (ve-zani morfem) jezika davatelja koji je transfonemiziran, ali nije u skladu s morfološkim sustavom jezika primatelja. Primjer je engl. dribler > hrv. dribler.

3. Kod potpune transmorfemizacije nastavlja se adaptacija vezanog morfema koji ne odgovara morfološkom sustavu jezika primatelja i zamjenjuje se vezanim morfemom (sufiksom) iste funkcije i značenja iz inventara jezika primatelja. kao primjer filipović daje engl. model striker koji je, kako tvrdi, preskočio kompromisni oblik strajker ili štrajker i ušao u uporabu samo u potpuno transmorfemiziranom obliku štrajkaš ili štrajkač.

Jedna od glavnih primjedbi V. Piškorca na Filipovićev model, u kojem se modeli i replike morfološki raščlanjuju, jest kako je pri opisu adaptacije modela irelevantno kojom je rječotvorbenom strategijom nastao. Naime, govornici prilikom preuzimanja stranih riječi i njihove adaptacije ne percipiraju morfološke kategorije modela već im je u prvom planu njegova

glasovna slika koja im služi kao osnova replike na koju dodaju gramatičke morfeme jezika primatelja. To se može potvrditi sljedećim primjerom u kojem vidimo kako se prilikom preuzimanja engl. modela cakes nije percipirala množina pa se njen oblik u njemački prenio kao oblik za jedninu der Keks i odavde u hrvatski kao keks. Piškorec nudi drugačiji model opisa prilagodbe leksičkih posuđenica. Prilikom procesa adaptacije dolazi do preuzimanja ili do djelomične zamjene prilikom čega se barem jedan odsječak plana izraza modela realizira u replici. Odsječak plana izraza modela koji se preuzima iz jezika davatelja zove se morf modela, a odsječak plana izraza replike koji je nastao po uzoru na model zove se morf replike. Oni zajedno čine dijamorni par i služe za označavanje niza koji sudjeluje u procesu leksičke importacije tj. u procesu pruzimanja označitelja. Ako je model u jeziku davatelju izvedenica, V. Piškorec ga promatra kao jedan morf i ne raščlanjuje ga u okviru sustava njemačkog jezika. na primjer, njemački anweisung u okviru jezičnog sustava njemačkog jezika analizira se kao tri morfema an, weis i ung dok se kao model za hrvatsku repliku čitav taj niz smatra morfom modela. Dakle, ako je model u jeziku davatelju izvedenica, on će se promatrati kao jedan morf – morf modela.

NULTA SEMANTIČKA ADAPTACIJA

Ona nastaje u prvotnom trenutku preuzimanja riječi kada ta riječ zadovoljava potrebu popunjavanja leksičke praznine u nekom jeziku.

U bosanskom jeziku su to sve riječi iz turskog jezika iz vjerskog života (minaret, džamija). Nakon što neka riječ poživi određeno vrijeme kao posuđenica, s njome mogu početi samostalni procesi najrazličitijih semantičkih promjena o kojima govornici jezika davaoca ne mogu ni sanjati.

Sljedeći su procesi koje riječ može doživjeti kroz svoja putovanja

AMELIORACIJA

- poboljšanje značenja – riječ ima ugodnije značenje nego u jeziku davaocu ili barem manje pogrdno.

HAJDUK, mađ. (razbojnik, otimač, ubojica)U nekim kajkavskim govorima se ameriorirala u (čuvar polja – vinograda), a u nekim štokavskim krajevima (u neku vrstu Robina Hooda – onaj koji bogatima otima), otud i naziv NK Hajduk.

Njem. BANK + ART (izvanbračno dijete – napravljeno na klupi, kod služavke)U sjevernu Hrvatsku došla je kao oblik PANKRET (nestašno dijete, više od milja, mala klipa).

DEROGACIJA

- pogoršanje značenja ili pejorativnost.

KADREL (glinena posuda)KAHLICA (noćna posuda – za obavljanje nužde)

GEŠAFT (trgovina)Kajk. ŠEFTATI, ŠEFTAR (pogrdno u smislu sumnjivo nešto zarađivati, ušićariti)

ŠLAJFEN (schleifen – brusiti noževe)ŠLAJFAR (putujući brusač noževa, danas neuredna osoba – na rubu egzistencije)

SUŽENJE ZNAČENJA

Budući da jezik primalac preuzima neku riječ kako bi zadovoljio potrebu imenovanja preuzetog pojma iz kulture i civilizacije jezika davaoca, njemu je često dovoljno to samo jedno značenje, a sva ostala zanemarena.

GANG (tok, kretanje, hod, hodnik)GANK, u kajk. (hodnik)

PROŠIRENJE ZNAČENJA

Do njega najčešće dođe nakon primarne semantičke adaptacije.

Suženj e značenj a Budući da riječi uvećini siučajeva imaju više od jednog značenja, opća je tendencija da posuđeni e u novi jezik prenesu samo dio starog značenja.

Njem. Prilog FEST (čvrst) – prvobitno značenje; nakon nekog vremena u kajk. govorima je preuzeo nova značenja (mnogo, zgodan, debeo).

PRIMARNA I SEKUNDARNA SEMANTIČKA ADAPTACIJA

Primarna adaptacija nastaje u trenutku popunjavanja semantičke sredine.

Sekundarna adptacija je ona što nastaje nakon što je posuđena riječ dosta dugo živjela u jeziku primaocu.

POSUĐENICE I ADAPTACIJA RIJEČI

Kad dva jezička sistema dođu u međusoban dodir dolazi do preuzimanja riječi iz jednog jezika u drugi. Dva jezika koja sudjeluju u ovom procesu nazivamo jezik-davalac i jezik-primalac.

Do jezičkog posuđivanja može doći iz jednostavne potrebe za imenovanjem predmeta ili izuma koji je preuzet iz druge kulture, često materijalno superiornije jer je uslijed njegova preuzimanja došlo do praznog mjesta u sistemu jezika primaoca.

Rudolf Filipović hrvatski anglista koji se bavio kontaktnom lingvistikom pri objašnjavanju ovih procesa uvodi pojmove MODEL i REPLIKA.

MODEL – je pojam koji u procesu jezičkog posuđivanja označava oblik riječi jezika-davaoca koji koriste njegovi govornici.

REPLIKA – taj model odnosno oblik riječi kakva je postojala u jeziku-davaocu preuzet u jezik-primalac i prilagođen njegovim zakonima zove se replika.

Tijekom procesa posuđivanja model se glasovno, morfološki i semantički prilagođava sistemu jezika primaoca da bi se na kraju integrirao kao replika. Prilikom prijenosa modela iz jezika davaoca u jezik primaoc dolazi do importacije i supstitucije. Pojam importacije označava unošenje novih jedinica u sistem jezika primaoca, dok pojam suspstitucije označava zamjenu tih istih jedinica sredstvima kojima raspolaže jezik davalac.

Ovisno o međusobnom odnosu jezika-davaoca i jezika-primaoca Filipović razlikuje:

1. direktno posuđivanje (neposredan konkakt između ova dva jezika)2. indirektno posuđivanje (dodir i posuđivanje se ostvaruje

posredstvom trećeg jezika – jezika posrednika)

Svaka posuđenica prilikom ulaska u novi jezik osuđena je na određene izmjene i na više različitih razina i to:

1. fonetsko-fonološka adaptacija

(na ovoj razini jezik-primalac posuđenicu prilagođava svojim vlastitim fonologijskim zakonitostima i fonemskome inventaru (fonoadaptacija)

2. morfološka adaptacija

(jezik-primalac posuđenicu na ovoj razini svrstava u neku već postojeću gramtičku paradigmu, npr. deklinaciju, konjugaciju itd., ako se radi o nekoj promjenjljivoj vrsti riječi (morfoadaptacija) – posuđenici se dodaju gramatički morfemi jezika-primaoca.

Prve dvije razine mogu se okarakterisati kao mehaničko prilagođavanje posuđenica i znatno su jednostavnije od semantičke adaptacije.

3. semantička adaptacija(ova razina je za razliku od prve dvije znatno složenija i pripada području ljudskog uma. Ona u dotičnom semantičkom polju jezika-primaoca može korjenito promijeniti ili čak poremetiti neke do tada postojeće odnose)

SAVREMENA SEMANTIČKA ADAPTACIJA

Savremena semantička adaptacija je pojava u jeziku koja omogućava daljni opstanak riječi (npr. germanizama) koje bi inače prestale biti dio aktivnog leksika zbog toga što ih potiskuju ekvivalenti iz standarda. Nestajanjem pojava koje su posuđeni leksemi nekada imenovali, nužno je slabljenje jasnoće pojma koji označavaju, a derogacija ili amelioracija značenja nužne su posljedice toga procesa.

Neki od tipova savremenih semantičkih adaptacija su:

1. derogacija sa suženjem značenja; 2. derogacija s proširenjem značenja; 3. derogacija beez suženja i bez proširenja značenja; 4. amelioracija s proširenjem, bez suženja i bez proširenja5. suženje i proširenje značenja bez amelioracije i derogacije:

Kod nekih germanizama dolazi do proširenja ili suženja značenja što im još neko vrijeme omogućava da budu dio aktivnog leksika (najčešće se radi o derogaciji). Nestaju i oni germanizmi koji označavaju denotate koji nestaju iz savremenog života.

Germanizmi kod kojih nije provedena savremena semantička adaptacija, a u jeziku primaocu imaju domaće ekvivalente, u velikom su broju osuđeni na nestanak iz aktivnog leksika.

LAŽNI PRIJATELJI

PSEUDOANALOGONIMIJA

Pseudoanalogonimija je pojava da dvije riječi iz različitih jezika imaju isti ili relativno sličan glasovni sistem, a različita značenja.

Parove takvih riječi nazivamo „lažnim prijateljima“.

Pojam lažnih prijatelja ili lažnih parova podrazumijeva one leksičeke jedinice u dva iIi više jezika koje se odlikuju odredenom sličnošću. Ta se sličnost jezičnih elemenata može očitovati na fonološkoj, ortografskoj i semantičkoj razini, te korisnik stranog jezika ili prevoditelj tu djelomičnu jednakost generalizira pogrešno kao jednakost na svim ili većini razina. J. Rey- Debove u predgovoru rječniku Dictionnaire des anglicismes definira ove jedinice kao r i ječi slična oblika, ali različitog značenja. Francuski i engleski jezik obiluju ovakvima po obliku sličnim jedinicama što je rezultat kontakata koji je postojao među ovim dvama jezicima tijekom više stoljeća; stoga smo, zbog obimnosti građe, z a našu analizu izdvojili samo anglicizme lažne prijatelje. Obradu smo proveli na semantičkoj razini, koja je i najzanimljivija z a prevođenje, a kao korpus poslužio nam je Dictionnaire des faux amis franftlis anglais. 1 Analizu promjene značenja kroz koje prolaze engleske posuđenice u procesu njihove adaptacije u francuskom jeziku temeljili smo na teoriji koju je Rudolf Filipović izložio u svojoj knjizi Teorija jezika u kontaktu (1986:161-181). Za našu smo obradu smatrali korisnim razgraničiti primjere primarnih od sekundarnih anglicizama.

Kod određivanja „lažnih prijatelja“ treba zanemariti

a) naglaskeb) reflekse nekog ishodišnog jezika

Dvije su temeljne vrste:

1. POTPUNI (nemaju ni jedno zajedničko značenje)2. DJELOMIČNI (uz različita imaju i zajednička značenja)

Druga podjela: 1. GENETSKI POVEZANI (su oni koji potječu od nekog zajedničkog

etimona u nekom prajeziku)2. GENETSKI NEPOVEZANI (su oni koji su se poklopili radi čiste

slučajnosti i nemaju nikakve veze jedni s drugim)

Zbog ovog može biti gadnih nesporazuma u komunikaciji.

rus. izmet – bos. mrazrus. neprijatelj – bos. vragrus. štetan – bos. vrijedanrus. riječ – bos. slovorus. ološ – bos. brakrus. umjetnici – bos. iskustvorus. hrpa – bos. kućarus. kolijevka – bos. kularus. nagao – bos. bezobrazanrus. slika – bos. obrazrus. povrće – bos. voćerus. proljev – bos. ponos

SEMANTIČKO POLJE – su sva značenja nekog leksema (denotativno i konotativno).

Dijahronijski gledano muž je zauzeo dio semantičkog polja od suprug.

Posuđenice ulaze u jedno od semantičkih polja jezika primatelja i kao u nekom stvarnom mozaiku vrše pomicanje unutar tog semantičkog polja.

ŠOGOR (ženin brat)- riječ ušla u semantičko polje kajkavskih govora i potisnula sve druge narodne nazive, pa tako i šogor znači mnogo toga.

PREVEDENICE – su one riječi koje su doslovce nastale prema stranom uzoru.

Od posuđenica ne smatramo samo strane preuzete oblike već i strana značenja koje se pridaju našim oblicima.

PAPIR (eng. Paper = papir, dokument)

Slučajna značenja je prvi proučavao Ferdinand de Sosir.

ABENDTEUR (večer) – za prosječnog Nijemca, a zapravo nema veze s tim nego potječe od fran. riječi avanture.

NEPRAVILNICI U RJEČNICIMA

To su oblici riječi koji bi po pravilima trebali postojati, ali su u jezičkoj praksi nepotvrđeni

(kopati – ja kopam (kapljem) ??

1. imenice koje imaju samo jedniniu

- imena: Bihać, Šeherzada (jed. Ne može Bihaći)- konkretne imenice koje se onimiziraju- (onimizacija -kada opća imenica postane ime) : željezničar; vjesnik – časopis

Vjesnik... - Apstraktne imenice: pamet, dobrota- Zbirne imenice: lišće, snoplje- Hemijski elementi: kisik, vodik- Nazivi bolesti: gripa, artritis- Skraćenice

2. imenice koje imaju samo množinski oblik

- izbor – lični odabir- izbori – politički odabiri

Talijani su dobri u nogometu. Talijan – pripadnik talijanskog narodaTalijani – nacija

Inicijali

Okovi..

Da li su zbirne imenice jednina ili množina?-momčad- cvijeće

U najnovijoj komunikologiji postoji pored jednine i množine i zbirnost (zb.)

Dva, tri, četiri čovjeka – malinaPet ljudi – množina

U većini jezika postoje brojevi do četiri i mnogo.

SPOL I ROD

U današnjim rječnicima je vrlo loše odrađen odnos između roda i spola. Treba tačno razgraničiti da li neka imenica može značiti samo muško i samo žensko ili oboje.

Kukavica – osoba koja se boji; plašljiva osobaKupac – osoba koja kupuje

Posebice kod životinja treba staviti je li riječ o općoj imenici ili mocijskoj tvorbi. Mocijska tvorba je tvorba imenica koje znače suprotan spol u odnosu na onu od koje je tvorena.

Mačka – mačakJelen – košutaKoza – jarac

Kod tvorbe pridjeva često dolazi do različitih sufiksa kako bi se postigla semantička udaljenost. Takve parove zovemo paronimi.

Susjed – susjedski (osobe, komšije)Susjedna (zemlja)

Psihološki (sklop)Psihologijski (odonosi se na nauku)

Informacijski (centar, npr. informacija)Informatički (odnosi se na kompjutere)

KONCEPTUALNA METAFORA

Konceptualna metafora je jedan od kognitivnih procesa konstruiranja značenja na temelju kojeg povezujemo dvije konceptualne domene: izvornu domenu i ciljnu domenu; (Lakoff i Johnson)

KONCEPTUALNA METAFORA

IZVORNA DOMENA CILJNA DOMENA

Konceptualna metaofra kao spoznajna sposobnost odražava se u jeziku, što znači da razlikujemo dvije razine: metaforički jezički izraz i konceptualnu metaforu.

Npr.

1. Njih su dvojica ODIGRALI ključnu ULOGU u uhićenju zločinca. 2. Nepoznanica je što se sve događalo između KULISA teniskog

turnira. 3. Tako je završio PRVI ČIN diskusije o tom pitanju.

4. Nedjelja daje odgovor, i SPUŠTA SE ZASTOR nad nogometnim prvenstvom.

5. Vrbnik i grad Krk bit će POZORNICA zbivanja te zanimljive fešte.

Primjeri od 1-5 su metaforički jer se u njima različiti događaji opisuju kao KAZALIŠNA PREDSTAVA.

Na izvornu domenu – KAZALIŠNA PREDSTAVE nedvojbeno nas upućuju jezički izrazi:

- 1. odigrati ulogu;- 2. kulisa;- 3. prvi čin; KAZALIŠNA PREDSTAVA (izvorna domena)- 4. zastor; - 5. pozornica;

S druge strane, možemo se složiti da izrazi: - 1. uhićenje zločinca; - 2. teniski turnir; - 3- diskusija; - 4. nogometno prvenstvo; JAVNI DOGAĐAJ (ciljna domena)- 5. Vrbnik i grad Krk;

nisu iz konceptualne domene KAZALIŠTA nego iz neke druge domene znanja koju možemo nazvati JAVNI DOGAĐAJ.

Na taj način jezičke primjere od 1-5 možemo svesti na konceptualnu metaforuJAVNI DOGAĐAJ JE KAZALIŠNA PREDSTAVA.

Uopćeni oblik bi bio: CILJNA DOMENA (javni događaj) JE IZVORNA DOMENA (kazališna predstava).