1

HRVATSKO KATOLIKO SVEUILITE

Studijski odjel povijesti

Kolegij: Hrvatska historiografija

Nositelj kolegija: doc. dr. sc. Ivica Mikulin

Seljaka buna u hrvatskoj historiografiji do 20. st.

(seminarski rad)

Mentor: Tomislav Mati, prof. Student: Luka ari

Zagreb, svibanj 2014.

2

Sadraj:

1. Uvod .................................................................................................................. 3

2. Ukratko o seljakoj buni 1573. ........................................................................... 3

3. Seljaka buna u historiografiji ranoga novog vijeka ........................................... 4-5

4. Seljaka buna u historiografiji 19. st. .................................................................. 5-6

5. Zakljuak .............................................................................................................. 7

6. Literatura ............................................................................................................... 8

3

1. Uvod

Tema seminarskog rada jest seljaka buna u hrvatskoj historiografiji ranoga novog vijeka i

19. stoljea. Nakon to ukratko napiem nekoliko temeljnih podataka o seljakoj buni, krenut u

u analizu novovjekovne hrvatske historiografije koja se bavila seljakom bunom iz 1573. godine.

Kronolokim redom predstavit u djela i autore koji su pisali o buni te u istaknuti njihove

najbitnije podatke koje su iznijeli i zakljuke koje su donijeli. Kroz analizu djela o seljakoj

buni, vidjet emo kako su pojedini autori gledali na seljake koji su se pobunili i na Matiju Gupca

koji je postao njihov zapovjednik. Vano je uoiti to su autori zakljuili o uzrocima, povodu i

tijeku pobune. Takoer, posebnu pozornost treba obratiti i na same autore koji su uglavnom bili

plemikog podrijetla ili iz crkvenih krugova.

2. Ukratko o seljakoj buni 1573.

Seljaka buna 1573. izbila je u okolici Susjedgrada i Stubice, a svojim ponaanjem izazvao

ju je Franjo Tahy, ohol i silovit ovjek. ivot seljaka bio je bijedan i vrlo teak, a o tome je

ostrogonski nadbiskup pisao kralju Maksimilijanu. Seljaci su se digli na oruje tek kada njihove

tube nisu posluane i kada ih je sabor proglasio izdajicama domovine. Cilj pobune bilo je

ostvariti jednakost i slobodu svih ljudi, ukinue feudalizma, ope plaanje poreza i opa vojna

dunost. Potkraj sijenja 1573. oko Susjeda, Brdovca i Stubice sakupilo se oko 20 000 ljudi. Ban

Juraj Drakovi odmah je od kralja Maksimilijana zamolio pomo. Stjepko Gregorijanec zatraio

je pomo uskokog kapetana Thurna, a tajerski su se plemii razbjeali. Do 8. veljae iste

godine razbijene su sve seljake postrojbe osim one centralne u Zagorju pod vodstvom Matije

Gupca koji je bio gospodar veeg dijela tog podruja. Gapar Alapi poveo je vojsku od 5000

ljudi iz Zagreba prema Stubici. 9. veljae 1573. dolo je do krvave bitke u kojoj je plemika

konjica donijela prevagu na bojnom polju te su seljaci poraeni. Matija Gubec pao je iv u

zarobljenitvo. Sudili su mu plemii u Zagrebu, a uz teke muke pogubljen je 15. veljae iste

godine.1

1 Ferdo II, Povijest Hrvata. Pregled povijesti hrvatskog naroda 600.-1918., Split, Marjan tisak, 2004., 292.-295.

4

3. Seljaka buna u historiografiji ranoga novog vijeka

Ve 1578. Antun Vramec unio je seljaku bunu u svoje djelo Kronika. Nije spomenuo

Matiju Gupca niti seljakog kralja. Prvi cjeloviti opis seljake bune donio je Nikola Istvanffy u

svom djelu Historiarum de rebus Hungaricis libri XXXIV koje je izdano tek 1622., nakon

njegove smrti. Nije prikrivao svoje neprijateljstvo prema seljacima, ali je objektivno istaknuo

glavni razlog bune.2 Istvanffy nije bio nepristran povjesniar jer je bio vjeran habsburkoj kui i

katolicizmu. Pisao je stilom rimskog povjesniara Tita Livija to mu je donijelo nadimak

maarski Livije. Meutim, ovim djelom Istvanffy je nadmaio starije ugarske i hrvatske

autore.3 Zagorski vlastelin Grgur Peth ostavio nam je podatke o buni i porazu seljaka kod

Stubice u djelu Kratka maarska kronika. Ferdo ii njegov opis muenja Matije Gupca smatra

najvjerodostojnijim. Gupcu su na glavu stavili uarenu eljeznu krunu i vodei ga ulicama,

upali su ga usijanim klijetima te ga naposljetku rasetvorili. Juraj Rattkay u djelu Memoria

regum et banorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae saeo je i gotovo istim rijeima prepriao

bunu iz djela Grgura Petha. Isusovac Juraj Habdeli, u svojoj knjizi Pervi otca naega Adama

greh, popularizirao je seljaku bunu. Iznio je ve poznate podatke koje je zapisao Istvanffy te je

izvukao pouku o boanskom porijeklu gospodske smonosti i podlonikov podlonosti.

Meutim, savjetovao je i gospodarima da budu blai prema svojim podanicima kako se ovi

dogaaji ne bi ponovili. Prvi pravi historiografski prikaz seljae bune, uz koritenje

neupotrebljene, arhivske grae, donio je Johann Weichard Valvasor u djelu Die Ehre des

Herzogthums Krain iz 1689. godine. Suprotno od Istvanffyjevog prikaza, Valvasor je ustaniku

vojsku smjestio u pogranini kraj na slavonsko-tajerskoj mei, spominjui pritom mjesta

Cesargrad, Sused i Stubicu. Prvi je utvrdio toan datum poraza seljaka kod Krkog i Kerestinca

5. i 6. veljae te neto kasnije kod Sv. Petra pod Kunpergom. Odlunu bitku kod Stubice nije

spomenuo. Njegov suradnik na spomenutom djelu bio je Pavao Ritter Vitezovi. Iako je

poznavao njegov prikaz bune, Vitezovi se njime nije posluio u svom djelu Kronika vsega

svieta vikov.4 Vitezovi je seljaku bunu ovako opisao: Kmeti na Slovenjeh zdvignue se suprot

2 Jaroslav IDAK, izlaganje sa skupa: Seljaka buna 1573. u historiografiji, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol. 5., No. 1., 1973., 7. 3 Stjepan ANTOLJAK, Hrvatska historiografija, Zagreb, Matica hrvatska, 2004., 91. 4 J. IDAK, n. dj., 8.-9.

5

svojoj gospodi, koterih glava bil je Matej Gubec, od njih za kralja dran, i zato se Gupeva

puntarija zove.5

O seljakoj buni pisao je i Baltazar Adam Kreli u svom djelu Povijest Stolne crkve

zagrebake. U 14. poglavlju, Kreli pie o biskupima Zagrebake crkve 16. i 17. st. te slijedom

toga spominje i Jurja I. Drakovia. Pie da je biskup Drakovi obuzdao buntovnike koji su se

1573. nenadano pobunili protiv gospodara. Kao razlog pobune navodi ropski rad i novana

utjerivanja iznad mogunosti seljaka i bez pravednosti. Kao zadatak navodi da im je cilj bio

osvojiti plemike kue; spaliti ih i plemie poubijati. Kao primjer seljakog razbojstva navodi

kuu Jurja Puneka u samoborskoj ravnici. Nadalje, Kreli pie da su seljaci kod Stubikih

Toplica za kralja proglasili Matiju Gupca. Slavonija se nala u smrtnoj opasnosti od Turaka sa

strane krajine, pie Kreli, a od buntovnika u Zagorju. Drakovi je sazvao sabor i plemstvo

kako bi se dogovorili o sljedeim koracima. Herbert Auersperg odbio je djelovati bez careva

doputenja, a plemstvo je po pomo u Be poslalo imuna Keglevia i Ivana Brzog. O

Gupevim postupcima, Kreli pie da je obilato nagraivao svoje pobunjenike, da je ponitavao

desetinu i sve poreze te je obeavao slobodu svima onima koji mu se pridrue. Drakovi je

potom ustrojio odrede koji su se zvali haramije. Nakon odlune bitke, Kreli je opisao kako se

postupalo prema zarobljenicima seljake vojske: ee se divljalo protiv krivaca, tako da su

vjeala nadomjestili hrastovi, kruke i druga stabala. Kreli navodi mogue razloge pobune

seljaka. Kao prvu mogunost navodi neprijatelja Franje Tahyja, Ambroza Gregorijanca, koji je

nagovorio seljake na pobunu. Drugi razlog bune, pie Kreli, mogao je biti poticaj Turaka.6

4. Seljaka buna u historiografiji 19. st.

Ivan Kukuljevi Saksinski, prikazujui prolost Medvedgrada koji je bio u posjedu

Gregorijaneca, bio je primoran osvrnuti se i na seljaku bunu. Na desetak stranica pisao je o

promjenama na susjedgradsko-stubikom vlastelinstvu od 1564. Kukuljevi je ustvrdio da je

povod buni, ne uzrok, bila okrutnost Franje Tahyja i koristoljublje Ambroza i Stjepana

Gregorijanca. Kukuljevi se sluio podacima koje su iznijeli Valvasor, Istvanffy, Kreli te

donjostubiki upnik Petar Marakovi. Ono to je najzanimljivije u Kukuljevievom prikazu

5 Pavao RITTER VITEZOVI, Izbor iz djela, priredio Marko Samardija, Vinkovci, Rije, 1999., 120. 6 Baltazar Adam KRELI, Povijest Stolne crkve zagrebake, preveo Zlatko eelj, Zagreb, Institut za suvremenu povijest, 1994., 283.-284.

6

bune jest Gupevo pogubljenje na Markovu trgu. Dokaze za to Kukuljevi nije imao, ali je time

potaknuo budue historiografske radove o seljakoj buni. Klerik Ivan Krstitelj Tkali je u svom

djelu Hrvatska povjestnica iz 1861. oznaio Tahyja uzrokom bune, a Matiju Gupca opisao je s

neprikrivenom simpatijom. Najopirniji prikaz seljake bune do tada dao je Peter von Radics, na

gotovo 25 stranica, u biografiji Herberta Auersperga. Njemaki povjesniar Franz Krones 1868.

objavio je 68 dokumenata iz gradakog arhiva. Krones je zakljuio da su zloini seljaka bili

preuveliani. Djela Radicsa i Kronesa potaknuli su Franju Rakog na prikupljanje arhivske grae

za razdoblje od 1. veljae 1573. do 9. prosinca 1574. Raki nije obraivao grau koju je sakupio

ve ju je stavio na raspolaganje drugima. 1877. hrvatski knjievnik August enoa izdao je

povijesni roman Seljaka buna. U posveti Mihovilu Pavlinoviu, enoa je istaknuo kako su sve

osobe i dogaaji povijesni, odnosno istiniti. U pisanju ovoga djela koristio je i arhivsku grau

koju je prikupio Raki. Dvije godine kasnije, Tadija Smiiklas je seljaku bunu unio u svoje

djelo Poviest Hrvatske, ne posveujui joj preveliku panju. Tek 1897. pojavio se prvi pokuaj

cjelovitog prikaza bune uz koritenje objavljenih izvora i literature. Rudolf Horvat objavio je

svoje djelo Seljaka buna godine 1573.7 Ovdje elim posebnu pozornost posvetiti enoinom

romanu o seljakoj buni. Povjesniarka Nada Klai kritizirala je jedinstveno miljenje koje su

povjesniari imali o vjerodostojnosti enoinog romana. Govorila je kako nema smisla stalno

nabrajati pohvale enoi jer je u pisanju romana koristio samo one dijelove arhivske grae koji su

mu odgovarali. Vrlo je zanimljivo kako je Klai okarakterizirala njegov rad: enoa ne eli biti

samo historiar, on je prorok i vra koji iz crne prolosti prorie ne manju crnu budunost.8

Njegov roman bogat je povijesnim dogaajima i ne smijemo zanemariti injenicu da je enoa

prvenstveno knjievnik, a ne povjesniar. Jedan je od zadataka povjesniara da kritiziraju i

istrauju povijesna djela i na temelju toga donose zakljuke.

7 J. IDAK, n. dj., 10.-15. 8 S. ANTOLJAK, Hrvatska historiografija, 572.

7

5. Zakljuak

Seljaka buna u novovjekovnoj hrvatskoj historiografiji nije bila zapostavljena tema. Ve tri

godine nakon zavretka bune, Antun Vramec unio ju je u svoju Kroniku. Nikola Istvanffy u

svome historiografskom radu nadmaio je prijanje povjesniare te je donio prvi cjeloviti opis

bune. Zagorski vlastelin Grgur Peth dao je vjerodostojan prikaz muenja Matije Gupca. Juraj

Habdeli popularizirao je seljaku bunu, a Pavao Ritter Vitezovi spomenuo ju je u svojem djelu

u kojem iznosi vane dogaaje od roenja Isusa Krista. Johann Weichard Valvasor donio je prvi

pravi historiografski prikaz bune pri emu je koristio neobjavljenu grau. Valvasor i Istvanffy

imali su neke razliite podatke o tijeku bune to je u historiografskoj analizi poeljno kako bismo

mogli usporediti razne autore i izvore koje su koristili. Iz perspective klera, Baltazar Adam

Kreli pisao je o buni u kontekstu djelovanja biskupa Jurja Drakovia. U 19. st. bunu su

prouavali Ivan Kukuljevi-Sakcinski, Ivan Krstitelj Tkali te Peter von Radics i Franz Krones

koji su potaknuli Franju Rakog da sakupi grau iz tog razdoblja. O buni je pisao i Tadija

Smiiklas, a najzanimljivije djelo iz 19. st. o seljakoj buni je povijesni roman Augusta enoe

koji se temelji na arhivskoj grai Franje Rakog i drugim povijesnim izvorima. Na samome kraju

19. st. Rudolf Horvat izdao je svoj cjeloviti prikaz seljake bune. Moemo rei da su u 19. st.

uspostavljeni dobri temelji za daljnje prouavanje seljake bune koja e u 20. st. biti vrlo

zanimljiva i popularna tema povjesniara.

8

6. Literatura:

ANTOLJAK, Stjepan, Hrvatska historiografija, Zagreb, Matica hrvatska, 2004.

KRELI, Baltazar Adam, Povijest Stolne crkve zagrebake, preveo Zlatko eelj, Zagreb, Institut za

suvremenu povijest, 1994.

IDAK, Jaroslav, izlaganje sa skupa: Seljaka buna 1573. u historiografiji, Radovi Zavoda za hrvatsku

povijest, Vol. 5., No. 1., 1973.

II, Ferdo, Povijest Hrvata. Pregled povijesti hrvatskog naroda 600.-1918., Split, Marjan tisak, 2004.

VITEZOVI, Pavao Ritter, Izbor iz djela, priredio Marko Samardija, Vinkovci, Rije, 1999.