Salona, nekadašnja metropola stare rimske provincije Dalmacije, smještena šest kilometara sjeverno

od Splita u današnjem Solinu. Njen povoljan geografski položaj na sredini istočnejadranske obale i

smještaj u dnu zaštićenog Kaštelanskog zaliva, uz deltu rijeke Salon (danas Jadro), te dobra cestovna

povezanost s unutrašnjosti, uvjetovali su brz i nesmetan razvoj grada.

Salona je prvobitno bila obalno uporište i luka ilirskih Dalmata u neposrednoj blizini Traguriona i

Epetiona, kolonija isejskih Grka. U to vrijeme u Saloni je pored domaćih Ilira i grčkih doseljenika živio i

velik broj Italika. Nakon građanskog rata između Cezara i Pompeja 48 p.n.e. Salona je dobila status

rimske kolonije, te postaje središtem Ilirika, kasnije provincijeDalmacije.

Nakon gušenja posljednje ilirske pobune (Batonov ustanak, od 6. do 9. god.) za Salonu nastupa

razdoblje mira i prosperiteta vidljivo kroz urbanistički razvoj i snažnu graditeljsku aktivnost.

Stara gradska jezgra bila je trapezastog oblika opasana zidinama i utvrđena kulama čiji pojedini djelovi

potiču iz 2. vijeka p.n.e. Do danas se sačuvao istočni trakt gradskih zidina građen od velikih kamenih

blokova s vratima omeđenim osmouglim kulama iz Augustovog vremena (Porta Caesarea). Od njih je

kretala cesta čiji je jedan pravac skretao prema jugoistoku i jugu, dok je drugi vodio na sjever prema

unutrašnjosti.

Nagli razvoj grada u vrijeme Augusta i kroz cijeli prvi vijek pratila je gradnja javnih objekata. U

jugoistočnom dijelu sagrađen je forum s kapitolom kao središtem javnog, političkog i vjerskog života. U

blizini foruma je krajem 1. vijeka podignuto pozorište koje je moglo primiti oko 3500 gledalaca. Prikaz

Salone na kojemu se vidi teatar nalazi se na Trajanovu stupu u Rimu.

Južno od teatra nalazio se ranije sagrađeni hram. Izvan gradskih zidina, uz ceste koje su vodile izvan

grada, prema rimskom običaju nastajale su nekropole. Najpoznatija je zapadna nekropola, nazvana in

horto Metrodori, smještena uz cestu prema Tragurionu i poznata po "kiklopskoj" gradnji ogradnih

zidova grobnih parcela. Od 1. vijeka p.n.e. grad se širi na zapad i istok, a zbog opasnosti

od germanskih plemena proširenja se opasuju zidinama i utvrđuju pravouglim kulama. Grad dobija

eliptičan oblik čije su osi bile oko 1600 metara u pravcu istok-zapad i oko 700 metara u pravcu sjever-

jug.

Prilikom gradnje bedema pojedini objekti, radi brže gradnje, postaju njihovim sastavnim dijelom. U

bedeme su inkorporirani nadzemni dio vodovoda koji je grad opskrbljivao pitkom vodom sa izvora

Jadra već u 1. milenijumu p.n.e. i najmonumentalnija salonitanska građevina amfiteatar, podignuta u

drugoj polovini 2. vijeka na krajnjem sjeverozapadnom dijelu grada.

Ova rimska građevina, u čijoj su se areni odvijale krvave borbe gladijatora i zvijeri, mogla je primiti

gotovo 19.000 gledalaca. U supstrukcijama gledališta otkrivena su dva svetišta božice sudbine i

osvete Nemeze koju su štovali gladijatori. Kršćani su kasnije ta svetišta pretvorili u memorijalne kapele

u spomen na kršćanske mučenike ubijene u areni.

Na području istočnog gradskog proširenja otkriveni su dijelovi stambenih objekata i ostaci gradske

inzule, a jugoistočno od Porte Caesaree ruševine jedne luksuzne vile, vjerovatno praetoriuma, palače

namjesnika provincije. Podovi palače ukrašeni su višebojnim mozaicima s prikazom likova iz mitologije

(Apolon, Triton, Orfej).

U Saloni je otkriven veći broj privatnih i javnih termi. Najbolje su očuvane Velike gradske terme s kraja

2. vijeka u istočnom dijelu grada.

Značajno razdoblje u razvoju grada bila je vladavina cara Dioklecijana koji je nedaleko Salone

sagradio veličanstvenu palaču u koju se povlači nakon abdikacije 1. maja 305. godine, od kada se

računa postojanje grada Splita.

U njegovo vrijeme grade se mnoge monumentalne građevine, obnavljaju forum, hramovi i terme te

dograđuje amfiteatar. U to doba Salona s okolicom broji oko 60.000 stanovnika, a u gradu vlada

snažan kozmopolitski duh. Pored službene rimske religije u Saloni su egzistirala razna orijentalna

vjerovanja kao kultovi Izide, Kibele, a naročito je bilo rašireno štovanje maloazijskog božanstva

sunca Mitre, čija svetišta su pronađena na više mjesta unutar grada.

Narona je bilo rimsko naselje na području današnjeg sela Vid kod Metkovića. Jezikoslovac A. Mayer

izvodi toponim "Narona" iz imena rijeke Náron, od korijena ner-/*nar-, u značenju "roniti", odakle

i hrvatsko"noriti" (roniti), kao u po-nor-nica. Do 1995. za Naronu je znalo samo lokalno stanovništvo

doline Neretve, povjesničari i arheolozi. Tijekom iskapanja od 1995. do 1996. naišlo se na

senzacionalna otkrića, koja su odjeknula svijetom. Pronađeno je 16 kipova, među kojima je dominirala

statua cara Augusta, prikazanog kao imperatora.

Povijest [uredi]

Smatra se da je u vremenu 4.-2. st. pr. Krista na području Narone bilo naselje i trgovište sa grčkim i

greciziranim stanovništvom. Naronu prvi spominje grčki povjesničar Pseudo Skilak u 4. st. pr. Kr.,

pišući da je Neretva plovna do emporija (pristaništa), koje je očito bilo u Naroni. Teopomp, o kojemu

piše geograf Strabon, kaže da su u Naroni grčki trgovci prodavali keramičke proizvode. Kako se radilo

o stanovništvu koje je bilo lojalno Rimu nije čudo da je Narona više puta bila polazište vojnih

pohoda Rimljanaprotiv pobunjenih Delmata o čemu govore povijesni zapisi. U 1. st. pr. Kr. ovo naselje

postaje Colonia Iulia Narona - rimska kolonija Narona. Narona postaje vojno, upravno, sudsko i

kulturno središte Naronitanskog okruga. Uz trgovinu cvjeta graditeljstvo,kiparstvo i slikarstvo.

Nepokorni Delmati tjerali su Rimljane na stalne vojne pohode, a s vojskom su stizali i trgovci što je

dodatno učvršćivalo položaj Narone kao važna trgovišta. U takvu okružju raslo je i bogatstvo pa je

logično da su se u Naroni mogle graditi luksuzne građevine, podizati skupocjeni kipovi.

Narona se vjerojatno protezala u opsegu od 25 hektara, što znači na dobar dio današnjega močvarna

predjela. Imale je izgrađene prometnice prema Saloni i Epidaurumu. Zgrade su podizane od tesana

kamena i opeke, krovna cigla uvozila se iz Italije (Pansiana, Ambrosiana i dr.).

Često se postavlja pitanje kako je propala Narona. Spominju se kataklizme, provale Slavena i Avara.

Prof. Emilio Marin smatra da se Narona jednostavno ugasila. Zna se da je Naronska biskupija

postojala još u prvoj polovini šestoga stoljeća jer je na Saboru u Saloni (530. i 533.) bio

nazočan biskup Narone. Vrijeme je to raspada Zapadnog Rimskog Carstva kada značenje Narone

zasigurno slabi. Kako je stanovništvo Narone reagiralo na sve te promjene možemo pretpostaviti na

temelju bliske nam povijesti kada su ratna zbivanja uzrokovala preseljenja milijun ljudi. Malo po malo

većina stanovnika potražila je egzistenciju na drugim mjestima, mada je vjerojatno da je dio njih ostao.

Ne smijemo zaboraviti ni kako su se kršćani, kad je kršćanstvo ojačalo, obračunali sa poganskim

građevinama i simbolima (kipovi koji su predstavljali božanstva). Tijekom sljedećih stoljeća

nezaštićenu Naronu pljačkao je tko je stigao. U vrijeme Mlečana postojala je i organizirana trgovina

naronitanskim umjetninama pa, da je moguće istražiti, vjerojatno bi se utvrdilo da mnoge vile u

Veneciji krase upravo umjetnine donesene iz Narone.

Narona i Rimski imperij [uredi]

U početku rimske vladavine Narona je bila conventus civium Romanorum (zajednica rimskih građana),

te municipij (općina s nepotpunim rimskim građanskim pravom). Narona je postala rimska kolonija

(Colonia Iulia Narona), dakle s punim rimskim građanskim pravom, možda u doba Cezara u 1. st. pr.

Kr. Njome su upravljali quattuorviri (vijeće četvorice), pa duoviri (kolegij dvojice), birani iz redova

gradskoga vijeća (ordo decurionum). U središtu grada podiže se trg (forum) s javnim građevinama

– hram, kurija i dr., dok je amfiteatar vjerojatno bio izvan grada. Narona je bila u provinciji

Dalmaciji Conventus Naronitanus - Naronitanski konvent: sudsko i upravno središte jedne regije.

Konvent se protezao područjem mnogih ilirskih plemena i sezao je od jadranske obale, na zapadu

do Cetine, pa u unutrašnjost Bosne istočno od Vrbasa, ušće Bosne, a na istoku je prelazio Drinu,

uključujući Crnu Goru i dobar dio primorske Albanije.

Naronski ager (zemljište u vlasništvu grada Narone) graničio je na obali s agerom Salone

blizu Makarske, u unutrašnjosti s agerom Novae (Runovići kod Imotskoga, zahvaćajući

današnji Ljubuški i Čapljinu, gdje je graničio s agerom Diluntuma (Stolac) i na jugu je

zahvaćao Ston i Pelješac do granice s agerom Epidauruma. Kolonija Narona dodjeljivala je često

zemlju u svojemu ageru veteranima na otpustu iz vojne službe.

Narona je u V. i VI. st. postala sijelo biskupije, jer se u VI. st. spominje njezin biskup Marcel

(Marcellus, episcopus ecclesiae Naronitanae). Narona je imala najmanje tri crkve iz ranokršćanskoga

razdoblja: najveća, možda episkopalna, bila je bazilika na mjestu današnje crkve Sv. Vida, te bazilika

na lokalitetu Erešove bare i bazilika u vodovodu, na trasi vodovoda prema Korčuli, ispod ceste Vid –

Ljubuški.

Istraživanja [uredi]

Arheološki Muzej Narona

Naronu je prvi sustavno počeo istraživati austrijski arheolog Carl Patsch krajem. 19. i početkom 20.

stoljeća. Utvrdio je postojanje foruma, zidina, cesta prema Naroni i otkrio mnoge epigrafičke

spomenike, novce, miljokaze, amfore i dr. O tome je napisao studioznu knjigu "Povijest i tipografija

Narone /Zur Geschichte und Topographie von Narona", Beč, 1907. Nakon II. svjetskoga rata Naronu

sustavno počinju istraživati stručnjaci iz Arheološkoga muzeja u Splitu Ivan Marović, Frane Buškariol,

te Nenad Cambi. Otkriven je u središtu Vida mozaik uz forum, istraživane su obrambene zidine i

djelomično otkopana bazilika iz trase vodovoda prema Korčuli. Cambi je pronašao 1978. glavu

cara Vespazijana, oko 75. god., od bijela vapnenca, obrađena rotirajućim svrdlom. Značajne rezultate

u istraživanjima Narone postigla je ekipa Arheološkoga muzeja u Splitu pod vodstvom ravnatelja

Muzeja Emilia Marina 1991.-1997. Istraženi su temelji bazilike ispod crkve Sv. Vida i otkopan je dobro

očuvani krsni zdenac, oslikan rajskim rijekama, ali je zbog plavna tla morao opet biti zatrpan. Na

forumu, gdje su se nalazile Plećaševe štale, otkopano je 16 hramskih kipova, cara Augusta i njegove

obitelji, te ostalih rimskih moćnika i božanstava. Svi su bili bez glava, pa se pretpostavlja da je na tom

mjestu podignut hram u I. st. (Augusteum), ali je u 4. st., kada je kršćanstvo postalo službena religija u

Carstvu, porušen i kipovi su bez glava zbačeni s postolja. Dvije glave,boga Merkura i carice Livije, još

davno su završile u Ashmolean muzeju u Oxfordu. Uz kip je nađen posvetni natpis carskoga

namjesnika Publija Kornelija Dolabele, koji je vjerojatno postavio Augustov kip 14. godine nakon

njegove smrti.

Na mjestu nekadašnjeg foruma, 18. svibnja 2007. je otvoren Arheološki muzej Narona, prvi muzej u

Hrvatskoj koji je izgrađen na samom nalazištu (in situ).

Zanimljivosti [uredi]

Kuriozitetan podatak je da je sredinom 1. st. pr. Kr. Ciceron pisao namjesniku Ilirika sa molbom da

mu pronađe u Naronu odbjeglog roba. Nije Ciceronu bilo do roba nego do knjiga koje mu je taj

ukrao i ponio sa sobom. Zapisano je da se rob zvao Dionizije i da je bio upravitelj Ciceronove

knjižnice. S povijesnog stanovišta priča je beznačajna, ali je o svemu tome ostala bogata datirana

prepiska na osnovi koje se može zaključiti kako je namjesnik Ilirika često i dugo boravio u Naroni,

što govori o značaju toga grada.

Na mjestu današnjeg Cavtata nalazila se Grčka kolonija Epidaurum koja 228. godine prije Krista dolazi

pod vlast Rimljana koji tu osnivaju svoju koloniju Epidaurus. Izvan obrambenih zidina grada

pretpostavlja se postojanje građevine rimskog amfiteatra za priređivanje krvavih gladijatorskih igara.

Ondašnji stanovnici Cavtata napuštaju mjesto povlačeći se pred najezdom Slavena 614. godine na

stare ilirske gradine u današnjoj Župi Dubrovačkoj, te podno padina brda Srđ u vjerojatno već

postojeću utvrdu, kaštel. Tu osnivaju naselje kasnije iskrivljenog latinskog naziva Ragusa, iz čijeg

nukleusa je nastao današnji Dubrovnik.

Slavenski Cavtat je nakon toga pripao Travunji, a 1426. godine, od vojvode Radosava Pavlovića ga

otkupljuje Dubrovačka Republika, te tada Cavtat postaje drugi centar Republike i ima važnu ulogu u

društvenom životu.

Amfiteatar u Puli

Pulska Arena

Amfiteatar u Puli ili Pulska Arena (u narodu poznata i kao Divić-grad) najveći je i najsačuvaniji

spomenik antičkog graditeljstva u Hrvatskoj. Uspoređujući ga s više od 200 rimskih amfiteatara, plašt

pulskog amfiteatra s četiri stubišna tornja je najsačuvaniji i rijedak primjer jedinstvenih tehničkih i

tehnoloških rješenja. Po veličini zauzima 6. mjesto među rimskim amfiteatrima na svijetu, te je jedini u

svijetu čija su sva tri rimska arhitektonska reda u potpunosti očuvana. Pulski se amfiteatar stavlja uz

bok Koloseju u Rimu, Areni u Veroni, amfiteatrima u Pompejima, Nimesu i Arlesu u Francuskoj i El

Džemu u Tunisu. Iznenađujuće je da Arena kao neosporno kulturološko blago Hrvatske, ali i svijeta još nije

na Popisu svjetske baštine UNESCO-a. Hrvatska je Arenu dva puta kandidirala za Listu, a potom povukla

kandidaturu.

Pulski amfiteatar iznutra

Zidni plašt s velikim polukružnim otvorima izgrađen je od domaćeg vapnenca. Unutarnji dijelovi temelja, koji

nisu bili vidljivi, kao i zidovi unutrašnjih tehničkih hodnika, prolaza i stepeništa, bili su građeni od sitnog

kamenja vezanog žbukom, s ožbukanom površinom. Kamen za gradnju amfiteatra dopremao se na

gradilište iz kamenoloma oko Pule koji su bili uz samu morsku obalu, jer je velike blokove za gradnju

impozantnog gledališta i vanjskog plašta koji je do danas sačuvan bilo najjednostavnije prevoziti morem

do pulske luke. Kamenoloma oko Pule ima više, ali najpoznatiji je vinkuranski koji je i danas poznat pod

imenom Cave Romane.

Izuzetno geometrijski pravilna građevina ima eliptični izgled, duljine 132.45 m (duža os), širine 105.10 m

(kraća os) i visine na morskoj strani do 32 metara. Zbog pojednostavnjenja i stabilnosti, istočni dio

konstrukcije sa samo dva kata položen je na prirodno uzvišenje. Zapadni dio amfiteatra, okrenut moru,

izgrađen je na tri kata. Središte amfiteatra je borilište ili arena veličine 67.90 x 41.60 m, a od prostora za

gledatelje bila je odijeljena 1.16 m širokim kanalom pokrivenim pločama. U samu arenu ulazilo se na dvoja

glavna ulaza u smjeru njezine duže osi i na nekoliko sporednih ulaza. Naziv arena potječe od lat. harena=

pijesak, jer ona je u rimsko doba bila posuta pijeskom kojim su se također poslije svake borbe posipali i

tragovi krvi ljudi i životinja.

Prostor za gledatelje nalazio se iznad same arene i širio se poput elipsoidnog lijevka u koncentričnim

stepeničasto položenim redovima kamenih sjedala. Katove su međusobno povezivale stepenice. Prostor za

gledatelje (cavea) natkrivao se platnom ili velarijem, a mogao je primiti oko 23 000 gledatelja, koji su sa

stubišta koje je okruživalo cijeli središnji ravni prostor - borilište, mogli pratiti gladijatorske i slične borbe i

nerijetko krvoločne prizore sa zvijerima.

U amfiteatar je vodilo ukupno 15 prolaza. U četiri tornja na vanjskoj fasadi nalazile su se dvojne stepenice

kojima se ulazilo u gornje katove. Svaki od četiriju tornjeva imao je po dvije vodospreme te sprave za

špricanje mirisne vode po gledalištu. Ispod borilišta u smjeru njegove duže osi nalazila se prostorija kojoj su

strop nosili stupovi i pilastri, a u njoj su bile smještene sprave za aranžiranje scene. Ispod borilišta nalazio

se i sustav kanala za prikupljanje voda koje su se odvodili u more. Također su pronađeni i ostaci hodnika

koji je vodio prema sjeveroistoku, a koji je vjerojatno spajao amfiteatar sa zgradom za gladijatore koja se

nalazila u njegovoj neposrednoj blizini, čiji ostaci nisu pronađeni.

Flavijevski plašt iznutra

Presjek amfiteatra iz švedske encikloopedije Nordisk familjebok (1876.-1957.)

Prostorije za zvijeri nalazile su se na krajevima podzemne prostorije amfiteatra koja se prostirala duž veće

osi amfiteatra u smjeru sjever-jug. Prostorije za zvijeri bile su povezane prolazom sa središnjom

podzemnom prostorijom. Pored popločenog atrija na južnoj strani amfiteatra nalazili su se mali podest i

svetište božice Nemeze. Svečana dvorana nalazila se na zapadnom kraju a do nje se dolazilo iz dva ulaza

s morske strane kroz uski nadsvođeni hodnik. S obje strane svečane dvorane nalazile su se počasne

dvorane, a ispred svih njih odmah uz unutarnji potporni zid terase bilo je smješteno malo svetište,

najvjerojatnije posvećeno Mitri.

Zbog specifičnosti konstrukcije, na pulskom se Amfiteatru mogu izučavati tradicionalni načini i metode

građenja u antici, što ga čini jedinstvenim i po čemu se bitno razlikuje od ostalih u svijetu. Posebice se ističu

nosači koji su služili za natkrivanje amfiteatra velarijem koji je štitio gledatelje od kiše i sunca, što potvrđuju

rijetko sačuvani elementi konstrukcije upravo na pulskom primjeru.

Povijest [uredi]

Gradnja [uredi]

Sama gradnja Arene se odvijala u nekoliko faza tijekom 1. stoljeća. Smatra se da je već u doba cara

Augusta na istom mjestu stajala slična,ali manja i pretežno od drva izrađena građevina. Za vrijeme

vladavine dinastije Flavijevaca (Vespazijan, Tit, Domicijan) u drugoj polovici 1. stoljeća Arena je dodatno

proširena, a drveni dijelovi su zamjenjeni kamenom, a Arena poprima današnji izgled. Ne znaju se

podrobniji podaci o točnom vremenu i trajanju izgradnje, niti o graditeljima: kako povijesni, tako i arheološki

izvori o osnovnoj namjeni amfiteatra vrlo su škrti. Zanimljivo je da se u otprilike isto vrijeme

gradi Koloseum u Rimu.

Još nije u potpunosti poznato zašto su uopće Rimljani u Puli gradili ovako monumentalnu građevinu.

Jedna legenda kaže da je amfiteatar u Puli dao sagraditi car Vespazijan u čast svojoj ljubavnici Antoniji

Cenidikoja je u Puli imala posjede.

Legenda o gradnji Divić-grada [uredi]

U davno doba Istru su nastavale vile. Noću bi plesale po livadama i šumskim proplancima, ponekad bi se i

ukazale običnim ljudima, ali nikad nikome nisu učinile ništa nažao. Vile iz istarskih legendi mogu čovjeku

podariti sreću, a često su i graditeljice. Pripovijeda se tako da su vile gradile Arenu u Puli. Cijelu su noć

nosile kamenje s Učke, slagale ga uokrug i tako je red po red nastajao njihov grad, Divić-

grad(staroslavenski naziv za čudo je divić). Ali, kako su vile stvorenja noći, gradit su mogle tek dok se ne

začuje prvi pijetao. Vile su morale prekinuti posao i pobjeći da ih ljudi ne spaze. Njihov je Divić-grad ostao

nedovršen i zato je Arena danas bez krova. Širom Istre, od Učke do mora, ostalo je rasuto ogromno

kamenje koje su vile nosile da ga ugrade u Arenu, ali ih je pijetlov glas u tome omeo, i vile su kamenje

morale ispustiti na mjestu na kojem su se zatekle.

Ova legenda vjerojatno je nastala kao posljedica strahopoštovanja koje je amfiteatar izazivao kod svih

pridošlica u Istru, pa tako i kod Slavena koji su je, poput drugih, smatrali za čudo. Tako je Arena dobila i

svoj pučki naziv - Divić-grad - jer 'divić' znači čudo, i etimološki nema veze s 'divicama', odnosno vilama.

Zanimljivo je da su rimski graditelji učinili ono što vilama iz legende nije uspjelo: na četiri tornja bili su

postavljeni uređaji za zatezanje velarija, platnenog krova koji je štitio gledatelje od jakog sunca[1].

Sudbina Arene u srednjem vijeku [uredi]

Pulski amfitatar oko 1820. s bakropisaThomasa Allasona

Za pulsku Arenu nema nepobitnih povijesnih tragova ubijanja prvih kršćana, ali kasnija legenda o sv.

Germanu kazuje da su mu 284. godine sudili u amfiteatru da bi ga vojnici potom odveli podalje od grada

gdje su mu odrubili glavu. Svojoj prvotnoj svrsi amfiteatar je služio do 5. stoljeća kada je

car Honorije zabranio gladijatorske borbe. Borbe među osuđenicima, posebice onima osuđenima na smrt,

i divljim životinjamanastavile su se do 681. godine kada su i one zabranjene.

Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva i tijekom Srednjeg vijeka amfiteatar je uglavnom služio za ispašu

stoke koja je prehranjivala lokalno stanovništvo, a ponekad su se znali održati sajmovi i viteški turniri koje

su organizirali Malteški vitezovi. Osim toga, tijekom mletačke vladavine Pulom, Arena se povremeno

koristila za održavanje sajmova, ali kako je gospodarstvo Pule od 14. stoljeća bilo u opadanju zbog

opadanja broja stanovnika, tako je i značaj amfiteatra bio sve manji. Ipak, to što se Pula zbog malaričnosti

nije mogla razvijati kao grad, luka i posredničko središte, dovelo je do gotovo posvemašnjeg zastoja u

graditeljskoj djelatnosti, pa je možda i to spasilo vanjski zidni plašt Arene koji i danas stoji kao ponosna

kruna čipkaste strukture lučnih i četvrtastih "prozora" što nijemo svjedoče o nekadašnjoj velebnosti, o sjaju i

raskoši prošlih vremena.

Ljudi su često kroz povijest koristili kamene blokove ugrađene u amfiteatar za gradnju i obnovu vlastitih

kuća. Čak su vadili željezne šipke koje su vanjskom zidu dodatno dale čvrstoću. Veliki blokovi stepenica

gledališta, kojih je sigurno bilo nekoliko tisuća kubika, uzimani su kao građevinski materijal, tako da je

Arena zapravo postala velikim i lako dostupnim skladištem lijepo obrađenog kamena. Akvilejski patrijarh je

oko 1260. godine odredio novčanu kaznu za one koji se koriste kamenom građom amfiteatra.

Godine 1458. gradsko vijeće Pule zabranilo je korištenje materijala iz Arene kao i prodaju djelova građe,

nakon što je veliki dio arene doslovce ugrađen u palače i trgove Mlečana.

Godine 1583. Mletačka Republika došla je na ideju da amfiteatar "razmontira" te ponovno složi, ali

u Veneciji. Nasreću ovom suludom planu suprostavio se ugledni mletački senator Gabriele Emo, pa do

"preseljenja" Arene ipak nije došlo. Zahvalni Puljani su mu na sjeverozapadnoj kuli Arene postavili ploču s

obiteljskim grbom i zahvalnicom na latinskom, koja glasi:

Opasnost za cjelovitost Arene ponovila se i u 17. stoljeću kada su Mlečani predložili vojnom

graditelju Antoineu De Villeu, koji je tek bio podigao tvrđavu na samom središnjem brežuljku da, radi uštede

novca iz državne blagajne, za gradnju utvrde na otočiću Sv. Andrije u pulskom zaljevu upotrijebi kamen sa

spomenika. Ali iz spomenutog De Villeovog teksta "Prejasnom vladaru Države Mletačke" saznajemo kako

se De Ville srčano s mnogo argumenata usprotivio takvom naumu, te zaključio riječima:

 „Neka stoji (Arena) – na ponos žiteljima, došljaku na čudu, starini na spomen, na diku Republici! Neka se

uščuva postojano, neka se obnavlja da vječno traje!“

(―)

Amfiteatar se posljednji put koristio kao izvor kamena 1709. godine za izgradnju temelja zvonika

pulske katedrale.

tkiva.

Pogled na južnu stranu Amfiteatra u Puli oko 1900. godine

Rekonstrukcije Arene [uredi]

Stara slika Arene iz zraka

General Auguste Marmont, francuski upravitelj Ilirskih provincija započeo je obnovu Arene. Godine 1816.

obnovu je nastavio ticinski arhitekt Pietro Nobile, kojemu je taj zadatak povjerio car Franjo I. Austrijski.

Godine 1932. obnovljeno je gledalište samo s jedne strane amfiteatra, ali i taj dio bio je tek polovica

prvotnog gledališta koje je izvorno bilo podijeljeno na dva kata ili meniana. Amfiteatar je tako postao mjesto

kazališnih izvedbi, vojnih ceremonija i javnih okupljanja. U današnjem stanju može prihvatiti 5,000

gledatelja.

Posljednja rekonstrukcija Arene bila je sredinom 1980-tih. Smatra se da je nestručna rekonstrukcija 1980-

tih "zaslužna" što Arena danas nije na Listi svjetske baštine UNESCO-a. U tijeku je nova rekonstrukcija

(pokrenuta 2008.) koja će odvijati u nekoliko faza, a pretpostavlja se da će trajati oko 20-tak godina.

Don Frane Bulić

Kip Don Frane Bulića, djelo Frana Kršinićaiz 1935. godine, na Marulićevom trgu u Zagrebu

Don Frane Bulić (Vranjic, 4. listopada 1846. - 29. srpnja 1934.), katolički svećenik, hrvatski arheolog i

povjesničar.

Životopis [uredi]

Don Frane Bulić, ugledni hrvatski arheolog, povjesničar, konzervator starina i povjesničar umjetnosti, rođen

je 4. listopada 1846. godine u Vranjicu kraj Splita. Studij teologije polazio je u Zadru. Nakon završene

teologije i svećeničkog ređenja 1869. završio je na bečkom sveučilištu studij klasične filologije i arheologije.

Kao školovani arheolog postao je upraviteljem arheološkog muzeja u Splitu, a 1878. povjerena mu je i

dužnost konzervatora nadležnog za očuvanje kulturno-povijesnih starina na području cijele Dalmacije.

Biran je za zastupnika splitske općine u Dalmatinski sabor i za zastupnika Dalmacije u carevinskom vijeću u

Beču, gdje se zalagao za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Iz političkog života se povukao u

vrijemeKraljevine Jugoslavije, nakon proglašenja šestosječanjske diktature kralja Aleksandra 1929. godine.

Svojim arheološkim otkrićima dao je najveći doprinos upoznavanju ranokršćanske i starohrvatske povijesti

na području Dalmacije. Vodio je arheološka iskapanja na mnogim dalmatinskim mjestima, osobito u Solinu.

Otkrio je baziliku u Manastirinama u kojoj su bili pokopani mučenici Venancije iz Valerijanova ili Aurelijanova

doba te Dujam iz Dioklecijanova doba. 1891. godine otkrio je u Rižinicama kraj Solina kameni ulomak s

natpisom kneza Trpimira, a 1898. godine i znameniti sarkofag kraljice Jelene iz 976. godine. Bulić je sa

suradnicima uspio sastaviti krhotine natpisa sa sarkofaga i odgonetnuti tekst koji povjesničari smatraju

jednim od najznačajnijih dokumenata hrvatske srednjovjekovne povijesti jer sadrži podatke koji otkrivaju

genealogiju hrvatskih kraljeva. Za radova na Gospinom otoku u Solinu, Bulić je otkrio i temelje crkve Svete

Marije i crkve Svetog Stjepana u kojoj su bili pokopani članovi hrvatske vladarske kuće.

U Splitu je 1894. godine don Frane Bulić osnovao društvo «Bihać» za proučavanje povijesti iz doba

hrvatskih narodnih vladara. Svojim ugledom najviše je pridonio održavanju prvog svjetskog kongresa

kršćanske arheologije u Splitu i Solinu 1894. godine. Bio je cijenjeni član brojnih domaćih i svjetskih

akademija i arheoloških društava. Objavio je niz članaka i knjiga , a najznačajniji su: «Hrvatski spomenici u

kninskoj okolici uz ostale suvremene dalmatinske iz doba narodne hrvatske dinastije», «Palača cara

Dioklecijana u Splitu», "Stopama hrvatskih narodnih vladara".

TROGIR –  grad spomenik svjetske baštine s popisa UNESCO-a

Današnji Trogir (Tragurion) osnivaju grčki kolonisti iz Isse (Vis) tijekom 3.stoljeća prije Krista.Međutim, tragovi života na području grada Trogira sežu čak i do 2000 godina pr.n.e. u doba drevnih Ilira. Smješten u blizini Splita, nasuprot otoka Čiova, Trogir je oduvijek bio važna trgovačka točka, što dokazuju i najraniji nalazi grčke keramike iz  6.st pr.n.e. pronađenim u istom kontekstu s ilirskom keramikom. Tragurion, kao isejsko naselje, spominje Strabon, a Plinije stariji u svom dijelu „Historia naturalis“, ističe Trogir kao grad koji je glasovit po mramoru, marmore notum.

U mnogim srednjevjekovnim trogirskim kućama još uvijek su vidljivi ostaci antičkih zidina i temelja. koji se nalaze u jednakom horizontu kao i grčki. U antička vremena gradski je prostor bio organiziran po

ortogonalnoj pravilnoj mreži. Na mjestu današnjeg trga nalazila se grčka agora, a prema nalazu malog žrtvenika posvećenog božici Heri, nađenog u temeljima zvonika katedrale, pretpostavlja se da je na tom mjestu bio hram. Jedan od najpoznatijih artefakata po kojima je Trogir poznat, jest reljef s prikazom Kairosa, grčkog božanstva sretnog trenutka. Još jedan vrijedan nalaz koji potvrđuje dinamičan život trogirskih grka jest natpis sa popis osoba koje su obnašale javne dužnosti a čuva se u samostanu svetog Nikole.U 1.st pr.n.e. Trogir postaje rimsko naselje, Tragurium. Analiza mnogobrojnih latinskih natpisa omogućava uvid u život rimskog Traguriuma, te u njegovu novu demografsku sliku miješanja italskih doseljenika, ilirskih starosjedioca, robova i  trgovaca s istoka. Razvitak obližnje Salone, kao centra cijele dalmatinske provincije, utječe na umanjenje trogirske autonomije, iako valja istaći da Plinije stariji spominje Tragurium kao naselje čiji stanovnici uživaju rimsko građanstvo.

Tijekom kasnoantičkog i rano srednjevjekovnog razdoblja u gradu se razvija kršćanska arhitektura. Na mjestu današnje katedrale nalazila se ranokršćanska crkva posvećena svetom Lovri. Apsida kasnoantičke crkve nađena je uz apsidu samostanske Crkve Ivana Krstitelja. U 7 st., nakon što je preživio avarsko-slavensko razaranje obližnje Salone, Trogir se emancipira kao civitas.

Iz perioda bizantske dominacije u Dalmaciji ističe se pronađeni natpis koji spominje prokonzula namjesnika u toj carskoj provinciji, dok se bizantski Trogir u ranom srednjem vijeku spominje tek kao utvrda (castrum).Tijekom 13. i 14. st. počinje ponovni uspon Trogira kao važnog središta, kada se započinje s gradnjom nove katedrale osiguranom beneficijama hrvatsko-ugarskih kraljeva. Gradnja traje sve do kraja 16. st., tako da katedrala poprima i odlike mletačkog cvjetnog gotičkog stila. Različita stilska razdoblja najjasnije se vide na zvoniku; drugi kat građen je u stilu mletačke cvjetne gotike, a završni u stilu manirizma.

Jedan od najvećih trogirskih, ali i svjetskih spomenika srednjevjekovnog kiparstva, jest portal katedrale, djelo majstora Radovana, koji  nastaje 1240. godine u originalnoj sintezi romaničkog i gotičkog stila. Prava antologija renesansnih skulptura u Kapeli Blaženog Ivana trogirskog, smještene unutar katedrale, djela su Andrije Alešija, Nikole Firentinca, te Ivana Dunkovića.Zbog iznimne vrijednosti njegove povijesne cjeline i pojedinih spomenika, 1997. godine, UNESCO upisuje Trogir u registar svjetske baštine.

KRAPINA – Hušnjakovo brdo u Krapini jedno je od najpoznatijih Hrvatskih ali i svjetskih arheoloških nalazišta.

23.08.1899. znameniti hrvatski paleontolog i geolog Dragutin Gorjanović – Kranberer, pronalazi ostatke izumrlih diluvijalnih životinja, pragoveda i nosoroga, te u stratigrafskom slijedu raspoznaje ljudski zub i artefakte iz razdoblja paleolitika, te druge tragove prapovijesnog ljudskog staništa. Iskapanja, ovog već tada svjetski poznatog paleontološkog lokaliteta, trajala su od 1899. do 1905. godine.

U tom periodu otkriveno je mnoštvo kostiju i zuba neandertalaca, više od tisuću paleolitičkih artefakata i nekoliko tisuća ostataka izumrlih prapovijesnih životinja. Dubina stratigrafskih slojeva iznosi 8 metara. Područje s većinom ljudskih ostataka jest ono iz 3 i 4 startigrafskog sloja a većina materijalne kulture je iz musterijana.  Gorjanović je odredio starost svojih nalaza smjestivši ih u vrijeme interglacijalnog razdoblja Riss/Wurm. U novije vrijeme,  ESP (electron spin resonance) metodom datiranja  potvrđena je Gorjanovićeva teza da ostaci datiraju 120.000-130.000 godina prije sadašnjosti.

Ovaj lokalitet sa najbogatijom zbirkom neandertalskih ostataka na svijetu, danas je okosnica mnogih, a vjerojatno i budućih znanstvenih istraživanja.2010. u sklopu lokaliteta Hušnjakovo otvoren je suvremeni interaktivni Muzej krapinskih neandertalaca s jedinstvenim postavom i prikazima iz života krapinskih neandertalaca.