Sadržaj

Život junakinje Somer upravo je onakav okakvom je maštala još kao djevojčica – udanaje za čovjeka kojeg obožava, upravo započinjesvoju liječničku karijeru u San Franciscu i sveizgleda bajkovito... sve dok ne otkrije činjenicukoja ju duboko razdire. Somer, naime, nikadneće moći roditi svoje dijete.Iste te godine, na drugom kraju svijeta, u

prašnjavu selu u Indiji, jedna siromašna majkaprisiljena je slomiti svoje srce i napustitinovorođenče. Ta će je odluka proganjaticijeloga života...

Tajna kći, prvi roman ove autorice snažno imoćno istražuje područje majčinstva, gubitka,identiteta i ljubavi, i to kroz iskustvo dvijuobitelji – indijske i američke – i jednog djetetakoje ih povezuje. Maestralno djelo, dijelomsmješteno u sirotinjske četvrti Mumbaija, takovjerno oslikane u hit-filmu „Milijunaš s ulice“,podsjeća na hvaljene romane Kim Edwards iThirty Umrigar i pritom oduševljava svježinomistinski uzbudljivog novog književnog glasa.

Amazon.com

Tajna kći je očaravajuća. Gowda svojimlirskim stilom pušta priču da se odigra naunaprijed postavljenoj pozornici i lako pridobijapažnju čitatelja. Njezina priča i likovi zanimljivisu i egzotično oslikani pa čitatelju neće bitilako ovu knjigu ispustiti iz ruku.

Desert News, Salt Lake City

Za moje roditelje,zato što su mi tijekom svojega života darovali mnogo,

pa je u mojem sve postalo moguće

Uvod

Stiskao je u rukama izlizani komad papira i pokušavao usporeditirukopis kojim je ispisan, s crvenim natpisom ovješenim na vratimapred kojima upravo stoji. Pogled mu nesigurno luta od papirićaprema vratima, pa natrag; pažljivo uspoređuje, da ne pogriješi.Prestao je dvojiti i pritišće zvono. Iznutra odjekne prodoran zvuk.Dok čeka, prelazi dlanom preko mesingane pločice na ulazu i podprstima osjeća urezana slova. Vrata se naglo otvore. On hitro makneruku, pa mladoj ženi koja stoji na vratima pruži komadić papira. Ženapročita poruku, pogleda ga i pomakne se u stranu, kako bi gapropustila. Laganim pokretom glave dala mu je znak da je slijedi nizhodnik. On provjeri je li mu košulja uredno zategnuta u hlačama,ispod trbuha koji se lagano nazire, pa prođe prstima kroz kosuprošaranu sjedinama. Mlada žena ušla je u ured i pružila ceduljicunekome tko sjedi unutra, a zatim mu pokazala da sjedne. Ušao je,sjeo i sklopio dlanove. Čovjek za stolom pogledao ga je kroz tankastakla naočala.“Ako sam dobro shvatio, vi nekoga tražite.”

Prvi dio

1Osvit žalovanja

Dahanu, Indija – 1984.Kavita

Došla je u napuštenu kolibu, bez da je ikome rekla ijednu riječ, i tou sumrak, kad je duboko u svojoj nutrini osjetila onaj prvi,nepogrešivi trzaj. U kolibi nije bilo ničega osim te prostirke na kojojsada leži i drži koljena čvrsto stisnuta uz prsa. Kad joj je sljedećinalet bola zgrčio tijelo, Kavita je zabila nokte u stisnute dlanove izagrizla komad drveta. Dok je čekala da mine napetost u njezinomenabreklom trbuhu, disala je teško, ali ujednačeno.Usredotočila je pogled na zemljani pod, u blijedu, žutu sjenu

treperave uljanice, te samotne pratilje u tamnim, noćnim satima.Pokušava zatomiti krike. Ubrzo će, već zna, zbog tih nagona datiska, svojim kricima ipak dozvati seosku babicu. Moli se da rodidijete prije zore, dok joj se muž ne probudi. To je prva od dviju molitvikoje se Kavita usuđuje moliti za ovo dijete. Ne usuđuje se tražiti višeod bogova.Duboka grmljavina odaziva se kiši što lije cijeli dan. Vlaga koja visi

u zraku spaja se sa sitnim kapima znoja na njezinom čelu. Otvori lise nebo i počne konačno pljuštati, bit će to pravo olakšanje. Monsunisu oduvijek imali osobit miris: sirovo vlažan i zemljast, kao da su setlo, usjevi i kiša izmiješah u zraku. Miris novoga života.Dolazak sljedećeg truda oduzme joj dah. Znoj probija tamne mrlje

kroz gornji dio njezinoga sarija od tankoga pamuka, sapetog nagrudima nizom sitnih kopčica. Ovoga je puta nabujala više negoprije. Kad su bili nasamo, muž ju je znao koriti da se previše otkriva,no čula ga je kako pred drugim muškarcima hvali njezine grudi i

uspoređuje ih sa zrelim dinjama. Držala je blagoslovom što joj tijeloovaj put izgleda drukčije, što njezina muža i druge hotimice navodina pomisao da će sada biti dječak.Iznenada ju je preplavio strah, isti zagušujući strah kakav je

osjećala tijekom cijele trudnoće.Što ako su svi u krivu?Njezina druga molitva, ona očajnička, bila je da opet ne bude

djevojčica. Ne može još jednom proživjeti isto.

Ono što joj se zadnji put dogodilo posve ju je zateklo. Nekolikominuta nakon što je babica prerezala pupčanu vrpcu, u sobu je uletionjezin muž. Kavita ga je osjetila po slatkastom mirisu voćnog likeraod chikooa. Kad je Jasu ugledao migoljavo tijelo djevojčice uKavitinim rukama, licem mu je preletjela sjena. Okrenuo se.Kavitinu netom procvjetalu radost zamijenilo je bunilo. Pokušala je

progovoriti, artikulirati poneku od misli što su joj se kovitlale umom.Toliko kose... dobar predznak. Umjesto toga, začula je Jasuov glas,te užasne riječi koje dotad nije čula s njegovih usana, niz opscenostikoje su je zapanjile. Kad se okrenuo k njoj, primijetila je kako su muoči krvave. Prilazio joj je polaganim, odmjerenim korakom iistodobno odmahivao glavom. Osjetila je kako se u njoj rađaju strah,uzrujanost i pomutnja.Tijelo joj je bilo iznureno porođajnim bolovima, a um joj se naprezao

shvatiti. Nije vidjela da poseže prema njoj sve dok nije bilo prekasno.Nije bila dovoljno brza. Nije ga uspjela spriječiti. Istrgnuo joj je dijeteiz naručja. Ispruženih ruku bacila se za njim, vrišteći glasnije negokad joj je djetetova glavica, izlazeći iz nje, razdirala meso. Izjurio je izkolibe praćen plačem svoje novorođene kćeri. Već pri prvimdjetetovim udasima na ovome svijetu, Kavita je znala da će joj biti iposljednji.Babica ju je nježno gurnula natrag. “Pusti ga, dijete moje. Pusti ga

sad. Gotovo je. Moraš se odmarati. Pretrpjela si veliku muku.”

Dva je dana Kavita provela sklupčana na tkanoj prostirci, na podukolibe. Nije se usudila pitati što se dogodilo s njezinim djetetom. Je liju zadavio, ugušio ih jednostavno ostavio da umre od gladi? Nadalase samo da je smrt bila brza i milosrdna. Na koncu će njezino sitnotjelešce biti pokopano, pa joj duša kremiranjem neće dobitiodrješenje. Poput tolike druge ženske novorođenčadi, njezinoprvorođeno dijete bit će prerano vraćeno u zemlju.Tijekom ta dva dana Kavitu nije došao posjetiti nitko osim babice.

Ova je svraćala dva puta dnevno kako bi joj donijela hranu i čistekrpe za krv koja je tekla iz njezina tijela. Kavita je plakala dok joj očinisu natekle, dok nije pomislila kako više nema suza. Ali bio je to tekosvit njezinog žalovanja, koji je kasnije naglašen još jednim oštrimpodsjetnikom; danima nakon toga, grudi su joj lučile mlijeko.Sljedećeg mjeseca otpala joj je kosa. Nakon te noći, svaki put kad biugledala novorođenče, srce bi joj zastalo u grudima i ponovo bi sesjetila.Kad je izronila iz tuge, nitko joj nije priznao gubitak. Ni riječi

potpore, niti utješnog dodira ostalih seljana. U domu koji su dijelili sJasuovom obitelji dobila je samo prijekorne poglede i neželjeni savjeto tomu kako idući put začeti dječaka. Kavita je bila odavno naviklana to da ima vrlo malo utjecaja na vlastiti život. Udala se za Jasua uosamnaestoj i uklopila se u svakodnevno rintanje – donošenje vode,pranje rublja i kuhanje objeda. Cijeli je dan činila ono što je mužtražio od nje, a navečer, kad bi legli skupa, također se priklanjalanjegovim zahtjevima.Ali nakon djeteta se promijenila, bar donekle. Stavljala je mužu, ako

bi je rasrdio, više crvenog čilija u hranu pa lijepo, s mirnimzadovoljstvom, promatrala kako za vrijeme objeda neprekidno otirenos i čelo. A kad bi joj noću prišao, znala ga je odbiti s isprikom dasu joj došli ženski dani u mjesecu. Sa svakom tom bezazlenompobunom osjećala je kako joj raste hrabrost. Kad je shvatila da jeponovo trudna, odlučila je da će ovaj put stvari biti drukčije.

2Čista

San Francisco, Kalifornija – 1984.Somer

Medicinski časopis izkliznuo je iz Somerine ruke i ona se uhvatilaza trbuh. Ustala je sa sofe i oteturala prema kupaonici, pridržavajućise za zid dugog hodnika njihovog viktorijanskog stana. Unatočoštrim bolovima zbog kojih se sva svijala, uspjela je, prije nego štosjedne na zahodsku školjku, povući kućnu haljinu u stranu. Ugledalaje svijetlocrvenu krv kako se slijeva niz blijedu kožu njezinoga bedra.“Ne. Oh, Bože, molim te, ne.” Njezin vapaj tih je i uporan. No, nitko

ga ne čuje. Stisnula je noge i zadržala dah. Sjedi posve mirno,možda će krvarenje prestati.Nije prestajalo. Stavila je lice među ruke i potekle su joj suze.

Gledala je u crvenilo koje se širilo po zahodskoj školjci.Ramena joj drhte, a jecaji postaju sve jači i sve dulji; preplavili su joj

cijelo tijelo. Čim su grčevi malo popustili, uspjela je nazvatiKrishnana. Kad je stigao kući, ona je bila sklupčana na njihovomkrevetu s baldahinom. Između nogu bio joj je ručnik od frotira bojefrancuske vanilije, vjenčani dar od prije pet godina kad su se uzeli.Zajedno su izabrali tu nijansu. Ne bolničko bijelu, niti dosadnu bež,već elegantnu, prigušenu, nježno kremastu boju, sada natopljenukrvlju.Kris sjedne na rub kreveta i položi joj ruku na rame, “Jesi li

sigurna?” nježno je upita.Ona kimne. “Baš kao i prošli put. Grčevi, krvarenje...” Opet zaplače.

“Ovog je puta više krvi. Valjda zato što je trudnoća dulja...”

Kris joj pruži maramicu. “Dobro, dušo. Nazvat ću dr. Haywortha ividjeti može li nas primiti u bolnicu. Treba li ti što?” Pokrije jepokrivačem i ušuška je sve do vrata. Ona odmahne glavom i okrenese od Krishnana u stranu. Ponašao se više poput liječnika negopoput muža, kojeg sad očajnički treba. Zatvorila je oči i dodirnuladonji dio trbuha, kao što je to činila bezbroj puta dnevno, ali ovuinače utješnu gestu sad je osjećala poput kazne.

Somer je otvorila oči i prvo što je ugledala bio je stalak s infuzijompokraj kreveta. Brzo ih je ponovo zatvorila, nadajući se kako ćenastaviti san o zibanju djeteta na ljuljački dječjeg igrališta.Je li bila djevojčica ili dječak?“Somer, postupak je protekao u redu. Sad je sve čisto i nisam

zamijetio ništa što bi me navelo na pomisao da za nekoliko mjesecine možete pokušati opet.” Dr. Hayworth, u svojemu snježnobijelomemantilu gledao je u nju s podnožja kreveta.“Probajte se odmoriti i vidimo se ponovo prije otpusta kući.” Preko

plahte, lagano ju je potapšao po nozi pa se okrenuo i htio izaći.“Hvala vam, doktore”, začula je s drugog kraja sobe, i Somer je prvi

put postala svjesna da je i Krishnan tu. Prišao je krevetu i nagnuo seprema njoj pa joj položio dlan na čelo. “Kako se osjećaš?”“Čisto”, odgovori ona.On se namršti pa nakrivi glavu. “Čisto?”“On je rekao čisto. Dr. Hayworth je rekao da sam sad čista. Kakva

sam bila prije? Kao trudnica?” Uperila je pogled u neonsku svjetiljkukoja je zujala nad njezinim krevetom.Djevojčica ili dječak? Koje boje očiju?“Oh, dušo. Htio je samo reći... Znaš na što je mislio.”“Da, znam što je htio reći. Htio je reći da je sve nestalo: beba,

posteljica, sve. Moja maternica je ponovo lijepa i prazna. Čista.”U sobu je, smiješeći se, ušla medicinska sestra. “Vrijeme je za vaše

lijekove protiv bolova.”Somer odmahne glavom. “Ne želim ih.”

“Dušo, trebaš ih popiti”, reče Krishnan. “Pomoći će ti da se osjećašbolje.”“Ne želim se osjećati bolje.” Okrenula se od medicinske sestre. Oni

ne shvaćaju da ona nije izgubila samo dijete. Izgubila je sve. Imenakoja su joj prolazila kroz glavu dok je noću ležala u krevetu. Uzorkeboje za dječju sobu koje je sakupljala u ladici pisaćeg stola. Snove održanju svojeg djeteta u naručju, pomaganju oko zadaća, bodrenjuuz rub nogometnog igrališta. Sve je to nestalo, izgubivši se u gustojmagli. Oni ne razumiju. Ni medicinska sestra, ni dr. Hayworth, čak niKrishnan. Vide je samo kao pacijenticu kojoj treba medicinskapomoć, kao komad ljudske opreme koju treba popraviti. Još jednotijelo za čišćenje.

Somer se probudila i namjestila bolnički madrac u sjedeći položaj.Do svijesti joj je dopro prigušeni smijeh iz televizora u kutu; nekakavkviz koji je Krishnan, prije odlaska u kantinu, našao na programu.Nije mislila da će se ikad osjećati ovako neugodno u bolnici, namjestu na kojem je provela punih pet godina života. Hodanjeantiseptičnim hodnicima i zujanje zvučnika iznad glave znalo jenekoć izazvati pravu navalu uzbuđenja. Obred navlačenja bijelogmantila ili već samo uzimanje pacijentova kartona činili su da seosjeća samouvjereno. Ona i Krishnan su dijelili taj osjećaj liječničkevažnosti i vještine. Sad će to, očito, biti još jedna stvar koja će ihrazdvajati. Bilo joj je odvratno biti pacijentica i prezirala je svojunemoć.Nije trebala biti ovdje, ne još, ne u ovoj bolnici koju je hotimice

izabrala, zbog svoje specijalizacije za porodništvo. Osam tisućaporoda godišnje. Dvadesetero novorođenčadi dnevno. Pa i danas,dok su iz nje strugali njezino mrtvo dijete. Na odjelu na katu iznadnje, u sobama je uz svaku ženu spavala beba. Svima ostalima to sedoimalo tako jednostavnim: majkama koje je svaki dan viđala usvojoj ordinaciji, njezinim prijateljicama, čak i kretenuši u ovomekvizu, koja maše svojoj djeci u gledalištu.

Možda joj priroda ovime želi nešto reći. Možda mi jednostavno nijesuđeno da postanem majka.

3Nikad više

Dahanu, Indija – 1984.Kavita

Bol se ponovo javila, ovaj put još dublje iz njezine nutrine. Rubovisu joj zaoštreni poput nazubljene oštrice. Između neprestanih valovaboli, Kavita više nije uspijevala doći do daha. Bedra joj drhte, a uleđima pulsira. Ispusti mučenički, životinjski krik. Njezino tijelo višene pripada njoj, gonjeno je iskonskim nagonima koji potječu izzemlje, drveća, zraka. Iznenadni bljesak munje izvana obasja tamnonebo i erupcija grmljavine zatrese tlo pod njom. Komad drva unjezinim zubima slomi se pod pritiskom stegnute čeljusti i ona osjetigorak okus sirovog, zelenog drveta. Posljednje što je osjetila bila jevlažna toplina koja joj je preplavila tijelo.Kad je otvorila oči, Kavita je shvatila da joj babica namješta noge i

postavlja se između njih. “Beti, trebala si me prije pozvati. Bila bihdošla. Koliko dugo si sama ovdje? No, što je, tu je, već se vidibebina glavica. Brzo će. Drugi put je puno...” glas joj se izgubio.“Daiji, slušaj me. Ma što bilo, ne smiješ dozvoliti mojem mužu da

uzme ovo dijete. Obećaj mi... obećaj mi!” vrišti Kavita.“Hahnji, dobro, kako ti kažeš”, odgovara babica. “Ali sad je, dijete

moje, vrijeme da stišćeš.”U pravu je. Kavita je još samo nekoliko puta potisnula i već se

začuo utješan plač. Babica hitro otare i zamota bebu. Kavita smukom sjedne, ukloni mokre pramenove kose s lica i primi dijete unaručje. Pomiluje njegovu crnu kosicu i zadivi se sitnim prstićima kojiveć grabe po zraku. Privuče to malo tijelo k sebi, upije njegov miris ismjesti ustašca na svoje bradavice. Kada je dijete pospanim ritmom

počelo sisati, Kavita je laganim pokretom odmotala krpu u koju jebilo umotano sitno tijelo.Moje molitve nisu uslišane.Kavita zatvori oči, a tijelo joj podrhtava pod naletom tihih suza.

Nagnula se naprijed, posegla za babicinom rukom i prošaptala:“Daiji, nemoj nikomu reći. Pohitaj, nađi Rupu i dovedi je ovamo.Nikome, jesi li čula?”“Hahnji. Da, dijete moje. Blagoslov tebi i tvojem novorođenčetu.

Odmori se sad, molim te. Donijet ću ti nešto za jelo.” Babica iskoračivan, u noć. Načas zastane, lagano povije leđa, pokupi svoju metalnuposudu za namirnice i ode.

Kavitu je probudilo ranojutarnje svjetlo koje se ulijevalo u kolibu.Osjetila je pulsirajuću bol u zdjelici. Pomaknula se i pogled joj je paona novorođenče koje je mirno spavalo uz nju. Oglasio joj se želudac.Gladna je. Posegnula je za zdjelicom riže i počela jesti. Zadovoljna,no još uvijek iscrpljena, ponovo je legla i stala osluškivati zvukovesela, pomiješane s nekakvim komešanjem.Kad su se vrata otvorila, kolibu je ispunilo sunčevo svjetlo.

Sijevajući pogledom, unutra nahrupi Jasu. “Gdje je on?” zatražio je,mašući rukama. “Gdje je moj mali kraljević? Dođi, dođi... Daj da gavidim!” Prilazi raširenih ruku Kaviti i djetetu.Kavita se ukočila. Privila je dijete na grudi i teškom mukom

pokušala sjesti. “Ona je ovdje. Tvoja mala kraljevna je, evo, ovdje.”Spazila je kako mu se pogled smračio. Ruke joj drhte dok zaštitničkistišće sitno bebino tijelo.“Arre! Opet djevojčica? Što je to s tobom? Daj da vidim!” viknuo je.“Ne! Ne dam ti! Nećeš je uzeti!” začula je sebe kako vrišti i osjetila

da joj se udovi napinju. “To je moje dijete, naše dijete i neću tidozvoliti da ga odneseš!”Njezina ga je reakcija zbunila. Pogledom prelazi preko njezinog

lica, pokušavajući shvatiti. Nikad se nikome, pogotovo ne svomemužu, nije tako prkosno usprotivila.

Napravio je nekoliko koraka prema Kaviti, lice mu se smekšalo ipao je na koljena pred njom.“Čuj, Kavita, ne možeš zadržati ovo dijete. Nama treba dječak,

zbog pomoći u polju. Kako stvari stoje, jedva si možemo priuštiti ijedno dijete, a kamoli dvoje. Moja nećakinja ima dvadeset i tri godinei još se nije udala, jer bratić ne može skupiti za miraz. Mi nismoimućna obitelj, Kavita. I sama znaš da takvo što nije moguće.”Njezine se oči ponovo napune suzama. Odmahnula je glavom, a

suze su se stale slijevati niz lice. Dah joj je postao isprekidan.Nekoliko puta je udahnula, pa zažmirila. A onda je pogledala svogmuža ravno u oči. “Ovaj put ti neću dozvoliti da je uzmeš. Neću.”Uspravila se, unatoč užasnim bolovima. “Ako pokušaš, samo akopokušaš, prvo ćeš morati ubiti mene.” Privukla je koljena k sebi.Krajičkom oka pogledala je vrata računajući koliko joj koraka trebado njih. Tijelo joj je bilo nepomično, no odlučan i divlji pogled zurio jeu Jasua.“Kavita, hajde, nisi pri sebi. Ne možemo to učiniti.” Podigao je ruke

u zrak. “Postat će nam teret, trošak za cijelu obitelj. Zar to želiš?”Nadvio se nad nju.Usta su joj suha. Spoticala se o riječi koje je dosad slagala samo u

najtajnijim zakucima svoga uma. “Daj mi jednu noć. Samo jednu noćs ovim djetetom. Sutra ga možeš odnijeti.”Jasu šuti, gledajući u svoja stopala.“Molim te.” Bubnjanje u njezinoj glavi se pojača. Poželjela je

vrisnuti, ne bi li nadglasala taj zvuk. “To je naše dijete. Skupa smo gazačeli. Dopusti mi jednu noć, prije nego što je odneseš.”U tom času, dijete se probudi i zaplače. Trgnut iz svojeg transa

Jasu podigne pogled. Kavita stavi dijete na prsa i vrati tišinu međunjih.“Jasu”, ona ga oslovi imenom, kako bi istaknula koliko je ozbiljna.

“Sad me slušaj. Ne dozvoliš li mi što te molim, prisižem ti, sredit ćuda više nikad ne mogu zanijeti. Uništit ću si tijelo i nikada više nećuroditi. Nikada. Razumiješ li? Što ćeš onda? Koja će se, u tvojim

godinama, htjeti udati za tebe? Koja će ti podariti dragocjenog sina?”Zurila je u njega sve dok nije skrenuo pogled.

4Bez puno muke

San Francisco, Kalifornija – 1984.Somer

“Dobar dan, ja sam dr. Whitman.” Somer je ušla u nevelikuordinaciju i ondje ugledala ženu kako pokušava obuzdati dijete kojese koprca. “U čemu je problem?”“Od jučer je ovakav, plačljiv i razdražljiv. Ne mogu ga umiriti, mislim

da ima vrućicu.” Ženina kosa vezana je u labavi konjski rep, aodjevena je u šarenu majicu dugih rukava i traperice.“Dobro, provjerit ćemo.” Somer baci pogled na karton. “Michael?

Želiš pogledati ovu moju zgodnu baterijsku lampicu?” Somernekoliko puta bljesne svjetljkom za pregled ušiju i zadobijedječakovu pažnju. Malac posegne za njom. Somer se nasmiješi iširom otvori usta. Dječak učini isto, a ona mu hitro špatulom pritisnejezik. “Jede li i pije normalno?”“Da. Valjda, čini mi se. Nisam posve sigurna što je kod njega

normalno, jer ga imamo tek nekoliko tjedana. Usvojili smo ga sa šestmjeseci.” Majčin nagli, no ponosni osmijeh gotovo posve prikrijenjezine podočnjake.“Mmm, hmm. A vidi ovo, kompa. Želiš li se poigrati ovim guba

štapićem?” Somer mu pruži špatulu i vješto mu uzme iz ruku lampicuza uši, pa i njih pregleda. “I? Kako se snalazite s njim?”“Ah, brzo se vezao uza me i sad se stalno želi nositi. Prilično smo

se zbližili, zar ne, stari? Iako si se noćas triput budio”, reče majka paprstom dodirne njegov punašni trbuščić. “Istina je ono što kažu.”“Što to?” Somer provjerava nisu li možda natekle dječakove limfne

žlijezde.

“Tek kad to doživiš, u stanju si shvatiti. To je najjača od svih ljubavi.”Somer osjeti poznatu bol u grudima. Podigne pogled iznad

stetoskopa na dječakovim leđima i nasmiješi se majci. “Baš je pravisretnik što vas ima.” Iz džepa izvuče blok za recepte. “Dakle, zaradioje prilično jaku upalu desnog uha. Drugo se zasad čini u redu, a ipluća su mu čista. Ovi bi antibiotici trebali vrlo brzo djelovati, pa ćemu već noćas zacijelo biti bolje.” Dotakne majčinu ruku dok joj jepružala recept.Evo, baš zbog ovoga Somer voli svoj posao. Može ući u sobu s

uplakanim djetetom i prestrašenom majkom i znati da će se, kadizađe, oboje osjećati bolje. Još tijekom prakse na pedijatriji pošlo jojje za rukom smiriti histerično dijete, djevojčicu oboljelu od dijabetesa,s oštećenim venama. Trebalo joj je izvaditi krv. Somer ju je primila zaruku i zamolila je da joj opiše leptiriće koje vidi kad zatvori oči. Prijenego što je djevojčica uspjela opisati krila, krv je već bila izvađena, aflaster prilijepljen. Njezine kolege i kolegice koji su na sve mogućenačine izbjegavali “vrištavce”, bili su u čudu. I tako se Somerupecala.“Doktorice, hvala vam”, s vidljivim olakšanjem izustila je majka.

“Jako sam se zabrinula. Katkad mi je teško dokučiti što munedostaje. Čini mi se poput maloga, tajanstvenoga klupka kojesvakim danom pomalo upoznajem.”“Ne brinite”, odgovori Somer primivši kvaku na vratima. “Svi se

roditelji osjećaju tako, bez obzira na to kojim putem dobili djecu.Doviđenja, Michael.”Somer se vratila u svoj ured i zatvorila za sobom vrata, iako je

kasnila već dvadeset minuta. Odložila je instrumente na stol paspustila glavu. Okrenula se na stranu i ugledala plastični modelljudskog srca, Krishnanov diplomski dar.“Dajem ti svoje srce”, rekao je, i tada to nije zazvučalo otrcano kako

bi možda zvučalo iz nečijih tuđih usta. “Budi brižna prema njemu.”*

Bilo je to prije gotovo jednog desetljeća, pod mutnim, žutim svjetlomknjižnice Lane na Stanfordskom medicinskom fakultetu. Ondje suprvi put zamijetili jedno drugo. Učili su navečer u knjižnici i to nesamo preko tjedna, kad bi to činili ostali iz njihove klase, nego ipetkom, umjesto izlaska na večeru, ali i vikendom, kad su drugi išliplaninariti. Bilo ih je samo desetak “stalnih” u Laneu: onihnajstudioznijih, najmarljivijih studenata. Gledajući unatrag,razmišljala je Somer, oboje su spadali među one koji su se željelidokazati. Premda, nju su držali čudnom. A zbog hipijevskog imena isvijetle kose boje meda, kolege su je shvaćali olako. To ju jeponekad znalo smetati, ali se tijekom godina naučila nositi s time.Primjerice, ignorirala je prijedlog svog profesora da prepusti kolegida obavi pokuse u laboratoriju. Izdržala je i zadirkivanja što je jedinacura na dodatnoj nastavi iz matematike. Navikla je na podcjenjivanjei pretvorila to u svoju prednost.“Summer1, poput godišnjeg doba?” upitao ju je Krishnan, kad mu je

rekla svoje ime.“Ne baš”, nasmiješila se. “Ispravno je S-o-m-e-r.” Načas je

razmišljao. Njoj se sviđalo biti pomalo drukčijom. “To je obiteljskoime. A ti si... Chris?”“Da. Zapravo, Kris sa ‘K’ To je kratica od Krishnan, ali slobodno me

možeš zvati Kris.”Odmah ju je osvojio njegov britanski naglasak koji je zvučao

bjelosvjetski u odnosu na njezin kalifornijski. Voljela ga je slušati kadbi ga ispitivali na predavanjima, ne samo zbog tog zavodljivognaglaska, nego i zbog pouzdanih, iscrpnih odgovora. Neke su gakolege držale nadmenim, ali Somer se oduvijek palila nainteligenciju. Tek poslije, u proljeće, na Gabinoj kućnoj zabavizamijetila je rupice na njegovim obrazima. Polagano je pijuckalatropski punč koktel. Znala je da takva vrsta pića ne opija odmah. Krisje, naprotiv, već popio nekoliko takvih kad joj je prišao.“Pa, čujem da je Meyer i tebe pozvao da radiš preko ljeta u

labosu?” Govor mu je bio pomalo nejasan jer se prigibao. Sjedila je

prekriženih nogu na plastičnoj vrtnoj ležaljci.Zar i njega? Somerino srce lagano poskoči. Poziv profesora

Meyera bio je brucošima jedna od najpoželjnijih nagrada. “Jest. Itebe je?” upitala je naoko ravnodušno. Osjećala je Krishnanovpogled na sićušnim zvoncima koja su bila ušivena uz izrez njezinebluze i bilo joj je drago što je našla vremena za preodijevanje.Odmahnuo je glavom i ponovo otpio dobar gutljaj svojega

ružičastog pića. “Jest, ali preko ljeta sam u Indiji. To mi je zadnjaprilika prije sljedeće smjene. Ne dođem li, mama će mi odrubitiglavu.”Nasmiješio se, a na obrazima su mu se pojavile rupice. Podišli su je

žmarci iz dubine utrobe, sve do tjemena. Pitala se nije li većpretjerala s punčem. Borila se s porivom da ispruži ruku i zagladinemirni čuperak crne kose koji mu je padao na oči i zbog kojega sedoimao poput dječačića. Poslije joj je priznao kako ga je posvesvladalo iskrenje njezinih zelenih očiju pod svjetlom baklji odtikovine, baš kao i njezin smijeh dok su te noći razgovarali.Otad su počeli svake večeri zajedno učiti i međusobno se ispitivati

prije ispita. I poticati jedno drugo. Kris je uživao u intelektualnomnadmetanju s njom i nije mu smetalo ako bi ga ponekad nadmašila.Bila je to ugodna promjena u odnosu na njezinog bivšeg dečka, kojiju je napustio nakon dvije naporne pripravničke godine za medicinu izajedničkog vježbanja za prijamni ispit jer su nju, za razliku od njega,primili na Stanford. Somer je trebalo nekoliko godina da shvati kakoona nije ta koja bi se zbog toga trebala osjećati loše.No, nije uživala samo u učenju s Krisom već i u nježnijoj strani

njegove osobnosti: načinu na koji govori, ležanju u krevetu noćupokraj njega, a sviđalo joj se i to što mu nedostaju braća i šetnje uzmorsku obalu s ocem.“Kako je ondje?” stalno ga je zapitkivala, jer joj se Indija činila

zagonetnom. Zamišljala je visoke, zanjihane kokosove palme, toplitropski povjetarac, egzotično voće. Nikad nije putovala u inozemstvo,osim u u Kanadu, u posjet baki i djedu. Oduvijek je čeznula imati

veliku obitelj kakvu je on opisivao: braću s kojom se igrao te gomilubratića i sestrični s kojima se, za obiteljskih okupljanja, začas moglaimprovizirati ekipa za kriket. Kao jedinica, Somer je imala osobitodnos prema roditeljima, ali ne i bliskost koju su drugi dijelili sasvojom braćom ili sestrama.Te rane godine studija medicine bile su blaženo jednostavne. Dane

i noći provodili su u uskome krugu prijatelja, imali istovjetan cilj iživjeli skromnim studentskim životom. Čitavo vrijeme su učili.Stanfordsko sveučilište i studentski dom bili su njihov cijeli svijet. Ratu Vijetnamu je okončan, Nixon je otišao, a došla je slobodna ljubav.Somer je provodila sate i sate pomažući Krisu u vožnji desnomstranom ceste. Poslije joj je povjerio koliko mu je značilo to što ga nina koji način nije smatrala drukčijim. Što je držala da imaju puno višesličnosti nego razlika; jer ona je bila žena u muškom okruženju, baškao i on stranac u Americi. Uostalom, oboje su bili vrijedni studentimedicine, pa tek onda sve ostalo.Do vremena završnih ispita Somer se već ozbiljno zaljubila. Bila je

to prva stvar u njezinom životu koja joj se dogodila spontano, bezpuno muke. Ubrzo su im se sudbine toliko ispreplele da više nijemogla zamisliti budućnost bez Krishnana. Na zadnjoj godini studijapočeli su raspravljati o izboru specijalizacije – pedijatriji za nju ineurokirurgiji za njega. Kalifornijsko sveučilište u San Franciscuimalo je dobre programe za oboje, ali je bilo zahtjevno.“Kakve su nam šanse?” pitao ju je Krishnan.“Ne znam. Ima šest mjesta za moj program, a stiglo je pedesetak

molbi. Znači, vjerojatnost da upadnem je oko deset posto. Za tebedefinitivno manje.”“A što ako se prijavimo skupa?” upita on. “Kao par? Kao vjenčani

par?”Pogledala ga je. “Pa... rekla bih... da bi nam izgledi bili bolji.”

Lagano je odmahnula glavom. “Čekaj malo, dakle... Želiš li to?”Na licu mu je zatitrao smiješak. Slegnuo je ramenima. “Želim. A ti?”“I ja.” Nasmiješila se. “Da, već smo pričali o tome, ali... Sad?”

“Pa ima smisla, zar ne? Ako to oboje želimo, ostalo je samo stvarusklađivanja vremena.” Uzeo je obje njezine ruke u svoje i pogledaoje u oči. “Ja nemam dvojbi. Jedino se ispričavam što trenutačno nemogu ozvaničiti svoj prijedlog ničim konkretnim. Jasno mi je da ovobaš i nije najromantičnija prosidba”, nasmiješio se.“Nema veze”, odgovorila je ona. “Ne marim puno za to.”“Znam.” Poljubio joj je ruke. “Zato te i volim.”I tako su samo otišli do vijećnice, a pravu svadbu ostavili za kasnije.

Nakon što su diplomirali, našli su mali stan u blizini Kalifornijskesveučilišne bolnice, nestrpljivi zajedno započeti sljedeće životnopoglavlje.

Na vratima njezine ordinacije začuje se glasno kucanje. “Dr.Whitman?”“Da?” Somer je vratila model srca na stol i ustala. “Stižem!”

5Dugo putovanje

Dahanu, Indija – 1984.Kavita

Kavita i Rupa krenule su iz sela u cik zore. Kavitine rane su bilesvježe i njezino se tijelo još uvijek oporavljalo, no unatoč sestrinojzabrinutosti, odlučna je nastaviti putovanje. Rupa je jučer pristalapratiti je do gradskog sirotišta. Rupa je u šest godina izrodila četverodjece pa je lani, rodivši peto, pronašla sirotište u Bombaju. Kavita jeznala za to, iako se u selu nije ništa spominjalo. Zamolila je Rupu daje, unatoč riziku, odvede tamo. A kasnije će se obje, preživi liputovanje do grada, morati suočiti s gnjevom svojih muževa.Već je bilo prilično zatoplilo. Prašnjave su ceste upile najveći dio

kiše, pa je tek uz rubove zaostala poneka izdajnička barica. No, dokraja dana i one će nestati, isušene nemilosrdnim sunčevimzrakama. Pješačenje do grada moglo bi potrajati nekoliko sati. Ipak,sreća im se osmjehnula. U sljedećem mjestu pokupio ih je čovjek svolovskom zapregom koji je vozio u grad svoju rižu. Smjestile su sestraga, pokraj desetak jutenih vreća i slobodnim krajevima svojihsarija prekrile oči i usta, kako bi se zaštitile od prašine koju supodizala životinjska kopita. Neasfaltirana cesta bila je neravna, ajarko sunce pržilo je po njima dižući se visoko u nebo.“Bena, prilezi bar nakratko. Malko se odmori”, reče Rupa i pruži

ruke prema djetetu. “Ja ću je primiti. Hajde, daj ju masi.” Slabašno senasmiješila.Kavita je odmahnula glavom i nastavila zuriti u polja. Zna da je

sestra pokušava zaštititi od boli koja ju čeka. Rupa joj je ispričalakoliko je njoj lani bilo teško ostaviti vlastito dijete u sirotištu, iako ih je

već imala četvero. Povjerila je Kaviti da, kada ode na počinak, jošuvijek misli na to dijete, na vlastitu krv izgubljenu negdje u bijelomesvijetu. Stoga Kavita ne želi potratiti niti jednog trenutka. U Bombajuće izdržati sve što bude morala, ali ne prije toga.Čak i u djetinjstvu Kavita se doimala zrelije od ostale djece.

Umjesto ludiranja na prvim monsunskim pljuskovima jurila je pokupitirublje koje se sušilo pred kućom. Kad bi uz rub polja pronašlestrnište posječene šećerne trske, Rupa je uzimala najviše koliko jemogla ponijeti i cijelim putem kući žvakala je vlaknaste stapke.Kavita bi jedva uzela jednu, pa bi od nje spremila roditeljimapopodnevni čaj. Kad joj je došlo vrijeme za udaju, Kavitina je obiteljdala sve od sebe kako bi nadoknadila njezin neupadljivi izgled.“I ne zaboravi”, Rupa je tad podsjetila sestru, dok joj je pažljivo

iscrtavala rubove očiju tamnim kayalom. “Pri susretu izbjegavaj piljitiizravno u njega, pogledavaj ga smjerno, tek toliko da ti može nazrijetioči.”Njezina se sestra nadala kako će potencijalnog mladoženju

zaintrigirati ono najbolje kod Kavite, njezine oči boje lješnjaka.No, prilikom posjeta zainteresiranih obitelji, Kaviti je bilo teško

smiješiti se, čak i neprimjetno, kako joj je rečeno da učini. Poslije bidečki uvijek našli kakav razlog za prigovor prosidbi. Tek nakon što suteško namaknuli nesrazmjeran miraz, roditelji su uspjeli naći Kavitimuža i tako ispuniti ono što su smatrali svojom najvažnijomdužnošću. Iako se činilo kako će Jasu biti težak supružnik, Kavita jeznala da bi trebala biti zahvalna. Ostali muževi iz sela bili su lijeni,tukli su svoje žene, zapijali zaradu. Unatoč tome, nijedna nije željelaiskusiti sudbinu siromašne, osamljene usidjelice, bez muške zaštite.

Svakim poskakivanjem kola s volovskom zapregom po prašnjavojcesti, novi ubod bola prostrijelio bi joj zdjelicu. Kavita je prokrvarilačim su toga jutra počele s pješačenjem. Prije nego je Kupa ištaprimijetila, sarijem je otrla krv koja joj se cijedila niz nogu. Znala je dadolazak u sirotište predstavlja jedinu šansu za Ushu. Usha, zora.

Ime joj je palo na pamet tijekom mirnih ranojutarnjih sati, nakon štoje babica otišla. Odjekivalo je njezinim mislima, dok je zurila u svojutek rođenu djevojčicu, pokušavajući upamtiti svaku pojedinostnjezinog sitnog lica. S prvim tracima svjetlosti koja se ušuljala ukolibu, dok su pijetlovi najavljivali zoru, Kavita je tiho krstila svojukćer.Kakva li je samo moć u imenovanju drugog živog bića, spoznala je

gledajući dijete. Kad se udala za Jasua, njegova joj je obiteljpromijenila ime u Kavita, što je i njima i seoskom astrologu zvučaloprikladnije od Lalite, imena koje su joj nadjenuli roditelji. Srednje imete prezime naslijedila je od oca i ona su se, znala je, udajom ionakomorala promijeniti. Ali prvo ime... Mrzila je Jasua što joj je oduzeo injega.Usha je isključivo Kavitin izbor, tajno ime za njezinu tajnu kćer. Ta

joj je pomisao obasjala lice osmijehom. Dan koji će provesti s kćeridragocjen je. Iako je bila umorna, nije željela spavati. Nije željelapropustiti nijedan trenutak. Kavita je svoje novorođenče privinula uzase, gledala njezina sitna prsa kako se dižu i spuštaju pri disanju ipromatrala njezine nježne vjeđe i nabore meke kože. Kad bizaplakala, podojila bi je, i u tih nekoliko trenutaka, dok je Usha bilabudna, Kavita je u tim posebnim, zlaćanim očima jasno vidjela samusebe; iako, mora se priznati, djetetove su oči bile puno ljepše odnjezinih. Jedva je mogla povjerovati da je ovo čarobno stvorenjenjezino. Ne želi misliti na budućnost i na ono što slijedi poslije ovogadana.Ova će djevojčica barem živjeti. Imat će mogućnost odrasti,

pohađati školu, možda čak i udati se i izroditi djecu. Kavita zna da,zajedno s kćeri, ostavlja nadu da će joj pomoći na životnom putu.Usha nikad neće upoznati svoje roditelje, ali će dobiti šansu za život,i to će joj morati dostajati. Kavita je sa svog krhkog zapešća skinulajednu od dvije tanke srebrne narukvice i stavila je na Ushinu ručicu.“Žao mi je što ti ne mogu dati više, beti”, prošaptala je u njezinu

pahuljastu glavicu.

6Logična pretpostavka

San Francisco, Kalifornija – 1984.Somer

Somer se namrštila svojem odrazu u zrcalu. Pokušala je zagladitisuknju, ali se ona i dalje pripijala uz njezin struk i bokove, koji se niposlije dva mjeseca nisu vratili u normalu; još jedan okrutanpodsjetnik na njezin gubitak. Plava joj je kosa opušteno padala naramena; ne sjeća se kada ju je oprala. U zadnjem pokušaju ipak jezamijenila sandale s ravnim potplatima štiklama s otvorenom petom istavila malo ruža na usne. Nema potrebe da izgledam jadno kako seosjećam.Stigla je do kuće kojoj su za ogradu trijema bila privezana dva

snopa blijedoplavih balona, dajući svima do znanja kako se ovdjerodio dječak. Duboko je udahnula i pozvonila. Gotovo istog trenavrata su se otvorila i na njima se pojavila brineta u haljini cvjetnoguzorka.“Zdravo, ja sam Rebecca, no svi me zovu Becky. Uđi. Smijem li

uzeti?” Posegnula je prema kutiji koju je Somer imala pod rukom, akoja je bila umotana u pastelni papir s otisnutim slovima. “Kakvog liuzbuđenja za Gabriellu, jel’ da?” Becky je pljesnula dlanovima ilagano poskočila na prstima. Somer se osvrnula i ugledala dnevniboravak prepun žena Beckyne sorte. Sve su držale pladnjeveurešene plavim čarapicama.“Otkad poznaješ s Gabi?” upitala je Somer i pomislila kako od

prvog dana studija nije čula da bi itko zvao Gabi punim imenom.“Oh, mi smo susjede. Ovo je krasno mjesto za život s djecom, znaš,

puno prikladnije od grada. Bilo nam je tako drago kad su se

Gabriella i Brian doselili. Više prijatelja za maloga Richarda.”Nasmijala se i provukla ruku kroz svoju valovitu smeđu kosu. “Aotkud je ti znaš?”“S Medicinskog fakulteta”, odgovori Somer. “Kolegica sa studija.”

Potražila je neki izlaz za bijeg i pogledala prema stolu sa zakuskom,na kojem je bila zdjela za punč s plavim napitkom sumnjivog izgleda.Laknulo joj je kad je ugledala Gabi kako se gega prema njoj.Potrudila se ne piljiti prenapadno u njezin ogromni trbuh.“Hej, Somer”, reče Gabi i okrene se postrance kako bi mogla zagrliti

prijateljicu. “Hvala što si se potrudila doći ovamo, u predgrađe. Vidimda si upoznala Becky.”“Gabriella, upravo sam pričala tvojoj prijateljici kako nam je lijepo u

okrugu Marin”, reče Becky. “Somer, jesi li udana?”“Jest, sažalila se nad jednim našim kolegom... Skromnim neuro-

kirurgom”, namignula joj je Gabi dok je odgovarala umjesto Somer.Somer se sva zgrčila na prebrzo, no očito neizbježno iduće pitanje.“Imaš li djece?”Progutala je knedlu. Kao da joj je netko na vreli dan otvorio pred

nosom vrata hladnjaka.“Ne, ne...još”, procijedi Somer stegnuta grla.“Oh, šteta”, reče Becky pa navuče grimasu naglašenog sažaljenja.

“Klinci su zbilja sjajna stvar. Budeš li spremna baciti se u to, morašnam se pridružiti.” Becky je ponovo otišla nekome otvoriti vrata, aSomer ju je poželjela zgrabiti za tu njezinu lepršavu smeđu kosu.“Somer, ispričavam se...” Gabi je položila ruku na Somerino

zapešće.“Sve je u redu”, odgovorila je Somer pa prekrižila ruke. Osjetila je

kako je steže u grlu. U obraze joj je nadiralo rumenilo.“Moram do kupaonice. Odmah se vraćam.” Kliznula je u hodnik, ali

umjesto da uđe u kupaonicu nastavila je ravno do ulaznih vrata, papokušala projuriti pokraj plavih balona. No, sva se zapetljala u njih.Nastavila je dalje niz prilaz i sjela na rub pločnika. Nije u stanju opetse suočiti s time. Ne može prolaziti kroz kusanje dječje hrane i igru

“Pogodi koliki je Gabin trbuh”. Ne može slušati uzdisanja pri pogleduna slatku odjećicu. Ne može podnijeti rasprave o strijama. Ni oporođajnim bolovima, kao inicijaciji prijelaza u novo životnorazdoblje. Sve se one ponašaju kao da je pojam žene neraskidivoisprepleten s majčinstvom. Dobro, jest, pretpostavka je logična,ranije ju je i sama držala takvom. Ali sad se sve to doimalo kaoogromna laž.

Kad je prvi put abortirala osjetila je olakšanje. Bili su specijalizanti itek dvije godine u braku, kad je ružičasta crta na kućnom testu zatrudnoću potaknula raspravu. Planirali su pričekati da Somer završispecijalizaciju na pedijatriji. Ipak bi jedno od njih trebalo imatiredovna primanja i razumno radno vrijeme, zar ne? Kad je poslijenekoliko tjedana trudnoća prekinuta, zaključili su da je tako najbolje.Ali ta neočekivana trudnoća nekako je izmijenila stvari, iako je naglodošla i naglo otišla. Somer je počela posvuda zamjećivati trudnice itrbuhe koje su ponosno isticale.Nakon pobačaja osjećala se krivom što je uopće dvojila. Razumije

se, kao liječnica je znala kako dvojba ne može uzrokovati pobačaj.Ali, literatura iz porodništva nije opisivala ogroman osjećaj tuge kojiće zamijeniti sićušnu česticu života koji je rastao u njezinoj utrobi.Nigdje nisu objasnili zašto osjeća toliku prazninu uslijed nestankanečega što je poznavala samo mjesec dana. S tom prvomtrudnoćom u njoj se nešto probudilo, nekakva duboka žudnja koja jezacijelo oduvijek bila tu negdje. Odgojena je u uvjerenju kako spol nemora nužno ograničavati njezine težnje. Glede profesije, držala jekako nije poput drugih žena. Ali tad se prvi put u životu osjetila točnopoput njih.Somer je počela sve slobodno vrijeme provoditi čitajući u

medicinskim časopisima članke i radove o plodnosti. Potrudila seukloniti sve eventualne razloge za pobačaj, bilježeći svojeovulacijske cikluse i promijenivši način ishrane. A svaku novuspoznaju željela je podijeliti s Krisom, no njegove su oči ubrzo

poprimile nezainteresiran, staklast izraz. On je još uvijek bio nasvojoj neurokirurškoj specijalizaciji i nije dijelio njezinu čežnju zatrudnoćom. Srećom, Somer je imala dovoljno strasti za oboje, pa senije doimalo važnim što, prvi put otkako su skupa, više ne koračajuistim putem.

*A sada, dok sjedi sama na pločniku u predgrađu, umjesto da pije

plavi punč, Somer zna da je onaj dan prije tri godine označioprekretnicu u njezinom životu. Dotad je bila zadovoljna – poslom,stanom s pogledom na most Golden Gate i prijateljskim druženjimavikendom. To se činilo dovoljnim. Ali poslije tog pobačaja, osjećala jekako nešto nedostaje, nešto neizmjerno i nadmoćno svemu ostalom.Svakom sljedećom godinom, i svakim negativnim testom natrudnoću, ta praznina u njihovim životima je rasla, sve dok nijepostala neželjeni član obitelji i ugurala se između nje i Krishnana.Katkad se željela vratiti u onu jednostavnu, prijašnju sreću njihove

veze. No unatoč svemu, ipak žudi ići naprijed, k mjestu na koje jenjezino tijelo, čini se, ne želi odvesti.

7Shanti

Bombaj, Indija – 1984.Kavita

Kad je vozač zaprežnih kola ostavio Kavitu i Rupu u gradu, sunceje bilo visoko, a one spržene i gladne. Okružila ih je kaotična buka:trubljenje vozila i vika trgovaca. Ulica je bila zakrčena pretovarenimkamionetima, raznovrsnom stokom, rikšama i mopedima. Stale sukako bi podijelile jedan kokos. Prvo su ispile kokosovo mlijeko papričekale i izvadile iz ljuske nježno kokosovo meso. Uz obje straneceste nalazile su se sklepane daščare s valovitim limenimkrovovima; pred njima su čučale žene, kuhajući na malim ognjištima,a poneke su prale odjeću u vjedrima s prljavom vodom.Rupa upita chaat-wallaha u kojem je smjeru sirotište Shanti, a on,

promotrivši dvije bosonoge žene u seoskim haljinama, tek prezirnoodmahne glavom. Stoga se Rupa obratila vozaču taksija koji jedokoličario naslonjen na svoj automobil i pijuckao na cestusažvakani betelnut2, odmjeravajući usput Kavitu od glave do pete.Svi su se pitali je li beba deformirana ili je Kavita možda neudana ilipreviše siromašna da zadrži dijete. Konačno im je pomogao bradatistarac koji je na uglu pržio kikiriki. Lopaticom je punio tuljac odnovinskog papira toplim oraščićima i između uzvika sing-dhana,garam sing-dhana, uputio ih kamo trebaju poći.Rupa čvrsto primi Kavitu za ruku i povede je zakrčenim pločnicima i

prometnim ulicama. Kavita se trsila održati korak sa sestrom.Zaustavila se tek jednom, kako bi podojila dijete. Rupa baci pogleduvis u zatamnjeno nebo pa u ljude što su brzali pokraj njih. Prigne sepa će “Challo, bena, drži je ovako”. Pomogne Kaviti namjestiti dijete

kako bi ga mogla podojiti u hodu. “Moramo pohitati. Zatekne li nasmrak, ovdje će postati nesigurno.”Kavita je poslušno ubrzala hod. Dobro je znala da će je Jasu

potražiti za svega nekoliko sati, kad završi s večerom i sjedne sdrugim muškarcima uz vatru, pijući i pušeći beedis. Ona će mu rećikako ne treba brinuti za dijete, da je sve sređeno. On će se moždarasrditi, možda će je i istući, ali može li se takva kazna usporediti sonim što je već propatila? Kavita i Rupa šutke hodaju gotovo već dvasata. Konačno stignu do dvokatne zgrade s oronulom plavomfasadom. Stale su ispred vrata, no Kavitine noge preuzimajukontrolu. Vuku je unatrag. Odmahnula je glavom i okrenula se ksestri. “Ne, ne, ne...,” ponavlja.“Bena, hajde, moraš”, nježno će Rupa. “Ništa ti drugo ne preostaje.”

Uhvatila ju je za ruku, povukla prema vratima i pozvonila.Kavita je zurila u natpis, u crvena slova koja će joj urezati u

pamćenje nečitljive znakove koji obećavaju shanti, mir. Vrata im jeotvorila postarija, grbava žena, u izblijedjelom sariju od narančastogpamuka i s metlom kratkog drška u ruci.Dok razgovara sa staricom, Kavita gleda u Rupu. Zvoni joj u ušima.

Tko će skrbiti o mojem djetetu? Ova starica? Hoće li voljeti Ushu?Kavitina su usta suha i puna prašine. Starica im kaže neka uđu ipovede ih do ureda na kraju hodnika. U dovratku stoji visoka žena uplavome, svilenom sariju.“Shukriya. Hvala ti, Sarlaji. Vidimo se opet.” Odnekud iz ureda čuje

se muški glas. Visoka žena sprema se poći. U svojem elegantnomsariju i s dijamantnim naušnicama uklapa se u sirotište poputbengalskog tigra na Sjeverni pol. Spazivši sestre, nasmiješi se ilagano kimne pa prođe mimo njih.U uredu, sredovječni muškarac crne kose škilji u pisaći stroj kroz

naočale koštanog okvira. “Gospodine”, obrati mu se Rupa, “želimodati dijete u sirotište.”Čovjek podigne pogled prema vratima. Prvo promotri Pupu, pa

Kavitu iza nje i pogled mu se konačno zaustavi na djetetu u njezinom

naručju. “Da, da, razumije se. Molim vas, sjednite. Ja sam ArunDeshpande. Zacijelo ste dugo putovale”, izgovori zamijetivši njihovneuredan izgled. “Molim, želite li možda popiti malo čaja ili vode?”upita i, ne čekajući odgovor, mahne starici da ih posluži.“Hvala vam, rado bismo”, odgovori Rupa za obje.Na taj sitni znak ljubaznosti Kavita tiho zaplače, a suze ostave trag,

dvije crte na njezinim prašnjavim obrazima. Od gladi i vrućinebubnjalo joj je u glavi. Stopala su je boljela i bila puna porezotina ižuljeva od dugog hodanja gradom. Iscrpljena je od putovanja,poroda i težačkog rada. Prošlih dana jedva da je sklopila oči.Umorna je od svega, a najviše od prijekornih pogleda većine očiju nalicima ljudi koje je danas susretala.“Samo nekoliko pitanja”, izgovori on te uzme papir i olovku.

“Djetetovo ime?”“Usha”, tiho će Kavita. Rupa je pogleda, tu titravu tugu u njezinim

očima.Arun pribilježi. “Datum rođenja?”Ovo su bile zadnje riječi koje je Kavita razabrala. Polagano se

počela ljuljati. Čvrsto je privila Ushu i djetetova je glavica bila upregibu ispod njezine brade. Rupini odgovori dopiru do nje odnekudiz daljine. Sklopi oči, i plač je posve svlada. Arunova pitanja i Rupinglas postanu tek prigušeni žamor. Više gotovo i ne zna gdje je.Nastavlja plakati i njihati se, posve nesvjesna upornog bola u zdjelicii krvavih, ispucanih stopala. Rupa je prene protresavši joj rame.“Bena, vrijeme je”, kaže joj sestra i nježno posegne za djetetom u

Kavitinom naručju. Kavita je sposobna još jedino vrištati. Osjetivšikako joj je Usha oteta iz ruku, začuje vlastite krikove. I Ushin tužniplač. Vidi Rupu koja viče na nju, gleda pokrete njezinih usta kojaneprekidno ponavljaju iste riječi. Osjetila je kako je Kupa odlučnopovlači za ramena i gura hodnikom prema izlazu. Kavitine su rukejoš uvijek ispružene, ali prazne. Metalna se vrata uza zveket zalupeza njima, ali Kavita i dalje čuje iznutra jeku Ushinog prodornog plača.

8Bez izgleda

San Francisco, Kalifornija – 1984.Somer

“Dušo, jesi li me čula?” Kris drži obje njezine ruke u svojem kriludok sjede jedno nasuprot drugomu na sofi u dnevnoj sobi. Somer senapreže prisjetiti što je netom rekao.“Kazao sam da postoje i druge mogućnosti”, ponovi on.Ona se osvrne po sobi i zamijeti kako je zapalio nekoliko svijeća i

navukao zastore. Boca crnog vina, dvije čaše i debela, smeđaomotnica su na desertnom stoliću. Izvana se čuju zvuci prometnešpice i cviljenje tramvaja.Kada se sve ovo dogodilo? Zar nismo tek prije sat vremena sjedili u

liječničkoj ordinaciji?Somer je konačno ipak inzistirala da odu specijalistu za plodnost.

Zamorila se čekajući da priroda uzme stvar u svoje ruke, a zasitila sei svako mjesečnog tješenja ritualom otvaranja i ispijanja boce vina,nakon još jednog negativnog testa na trudnoću. Saznaju li u čemu jeproblem, zaključila je, moći će se pozabaviti njegovim rješavanjem.Činilo joj se kako je krivnja na njoj. Kris potječe iz velike obitelji isvaki njegov brat već ima po dvoje djece. Za razliku od njega, Somerje bila jedinica, mada njezini roditelji nisu nikad raspravljali o tomu.Toga popodneva u liječnikovoj ordinaciji dobili su dijagnozu koje se

pribojavala. Jest bila njezina krivnja. Prerano smanjenje funkcijejajnika. Rana menopauza. Sad se sve složilo. U protekloj je godiniimala neredovite cikluse, s pojačanim menstruacijama ili njihovimpotpunim izostankom. Držala je kako je riječ o hormonskimsimptomima rane trudnoće, a sve to vrijeme njezin reproduktivni

sustav se zapravo pripremao za mirovanje. Tijekom sljedeće godine,rekao je liječnik, menopauza će završiti i nakon toga će ući u post-menopauzalno razdoblje. Dakle, za dvije godine, u svojoj trideset itrećoj više neće moći imati dijete, ono jedino što je definira kao ženu.I što tad? Cijeli svoj dosadašnji život natjecala se s muškarcimazatomljujući ženstvenost i time, čini se, izazvala sudbinu.“Jesi li uopće razmišljala o onome o čemu smo raspravljali?” upita

Kris. “O usvojenju? Moja majka veli da sirotište može relativno brzoriješiti stvari, možda za manje od devet mjeseci”, izgovori i lagano senasmiješi. Palo mu je na pamet bombajsko sirotište, podpokroviteljstvom njegove majke. Postupak bi trebao biti relativno brz,ukoliko je barem jedan potencijalni roditelj Indijac s dostatnimprimanjima.“Nije mi to smiješno.” Ona nasloni glavu na jastučiće. “Dižeš ruke

od nas.”“Ne, dušo, ne činim...”“Pa zašto to stalno spominješ? Možemo i dalje pokušavati. Liječnik

je rekao...”“...da su izgledi iznimno mali.”“Mali, ali ne i nemogući.” Somer povuče ruke s njegovog krila i

položi ih na svoje.“Dušo, sve smo probali. Dr. Hayworth je rekao da nisi dobra

kandidatkinja za onu novu in-vitro tehniku, a čak i da jesi, ne želimda ti tijelo muče pokusima. Dušo, pogledaj što činiš samoj sebi. Tonije dobro za naš odnos. Poslušaj me, želiš obitelj, zar ne?”Ona kimne glavom i zarije nokte u dlanove ne bi li tako zadržala

suze.“Dakle, ili se možeš nastaviti ubijati pokušavajući zatrudnjeti s vrlo

malom vjerojatnošću u uspjeh, ili možemo započeti postupakusvajanja, pa ćemo možda već sljedeće godine u ovo vrijeme držatidijete u naručju.”Ona zagrize donju usnicu i ponovo kimne. “Ali, hoću li to dijete

osjećati svojim?”

“Čuj me, postoje raznovrsne obitelji”, reče on. “Krvna veza nužnone čini obitelj. Zar bi doista željela da naše dijete naslijedi moj velikinos i bude ljevak?” Nasmiješio se kao što uvijek čini kad želi da budepo njegovom, ali ovoga puta nije joj bilo do toga.“Somer, bit ćeš sjajna majka. Samo si to trebaš dopustiti.” Kris se

primaknuo trudeći se zaviriti u njezine oči, kao da će ondje pronaćiodgovor. “Što misliš?”Što misli? Više ni sama ne zna. “Promislit ću o tome, u redu? Sve

mi je to u ovom času previše”, odgovori i pokaže na smeđuomotnicu. “Sad samo želim trčati, kako bih donekle razbistrila glavu.U redu?”Ustala je ne pričekavši njegov odgovor.

Somer se sjurila niz stube pa istrčala van, u smjeru zelenila parkaGolden Gate. Ne trči joj se, ali ima potrebu maknuti se iz kuće. Krisveć mjesecima priča o usvajanju, a ona stalno izbjegava tu temu.Jasno joj je kako bi trebala promisliti o nečem takvom, ali teško joj jenapustiti zamisao o vlastitom djetetu. Želi ga nositi, roditi, dojiti,gledati svoj odraz u njemu.Kako mogu dići ruke od svega toga?Krisu je lakše. Nije on taj koji je iznevjerio.Sopćući je stigla do fontane i shvatila da je pretrčala pet kilometara.

Inače, zna napraviti krug od tri kilometra JFK Driveom, ali danas jojse činilo da bi mogla trčati sve do oceana. Zaustavila se kako bi nafontani popila malo vode. Mlaz joj iznenada špricne u lice. Pokraj njeprolaze ranovečernji posjetitelji parka: mladić na koturaljkama sdreadovima, biciklistička ekipa, majke s dječjim kolicima, djeca naromobilima. Već tri godine trči ovom rutom. I tri godine pokušavadobiti dijete. Da je njezina prva trudnoća bila uspješna, već bi imaladvogodišnjaka. Bila bi poput ovih majki koje uče svoju djecu vozititricikl.Rana menopauza.

Oči joj se zamagle od suza, ali ih ona hitro obriše stražnjomstranom rukava i ponovo potrči. Tek joj je trideset i jedna, kako li jojje samo ponestalo vremena? Četiri godine studija medicine, trigodine specijalizacije. Učinila je sve što se očekivalo od nje. Postatiliječnicom bilo je sve što je dosad željela u životu. Kako je moglaznati da će je izdati vlastito tijelo? Istina je pogodi poput one vode izfontane. Kris je u pravu. Liječnik je u pravu. Dobila je odgovor učemu je problem, i ne može ga riješiti.Kad je stigla kući, Kris je već bio otišao. Poruka na stoliću dala joj je

do znanja kako je pozvan u bolnicu. Sjela je na hladni hrastov podispruživši noge u slovo ‘v’. Nagnula se naprijed i temeljito protegnula,i taman kad je vrškom nosa dodirnula koljeno, zaguše ju jecaji.Parket na podu zamaglio se od njezina daha i suza iz njezinih očiju.Glave položene na pod, počela je duboko i silovito grcati. Te suze seveć dugo skupljaju, množeći se u njezinoj nutrini. A ona ih stalnopotiskuje, po stotinu puta dnevno... Čim začuje dječji glasić, dokpregledava mala tijela svojih pacijenata... Sve do izvjesnog trenutka.Koji se zapravo dogodi kada ga najmanje očekuje. Kad miruje, iliispire svoju šalicu od kave, ili razvezuje uzice na cipelama, ili dokčetka kosu. U tom trenutku, kad ne sumnja, suze konačnonekontrolirano navru, negdje iz neke, njoj gotovo nepoznate dubinevlastitog bića.

Nakon tuširanja Somer sjedne na sofu i spazi otvorenu bocu svinom. Natoči si čašu, uzme smeđu omotnicu Krisove majke i istresesadržaj. Čitajući sazna kako većina djece u indijskim sirotištimazapravo i nisu siročad, već su ostavljena ondje jer ih roditelji nemogu ili ne žele podizati. Djeca mogu boraviti u sirotištu do svoješesnaeste godine, a tad su primorana otići kako bi se oslobodilomjesto za novu djecu. Šesnaest?Začuje odjek Krisovih riječi.Bit ćeš sjajna majka. Samo si to trebaš dopustiti.Natoči još jednu čašu pa nastavi čitati.

9Utjeha

Dahanu, Indija – 1985.Kavita

Kao i svakoga jutra u posljednjih nekoliko mjeseci, Kavita je ustalaprije zore kako bi se, dok ostali spavaju, okupala i izvela svoju puju.Ti ranojutarnji sati postali su joj, nakon povratka iz Bombaja, jedinautjeha.Nakon što su se Rupa i ona vratile iz sirotišta, Kavita je bila turobna

i odsutna. Gotovo da i nije pričala s Jasuom. Čim bi je dotaknuo, onabi se povlačila. Ranije, dok su još bili novopečeni bračni par, takvošto se i moglo očekivati. No, sad se njihovo međusobno izbjegavanjetemeljilo na predobrom poznavanju. Nakon što je izgubila dvojedjece, Kavita je prema svom mužu osjećala samo srdžbu inepovjerenje. Željela je da i on osjeti sram i žaljenje koje je donijelakući iz Bombaja, zajedno s praznim mjestom na kojem je trebala bitiUsha. I znala je kako mu njezino prkosno izbjegavanje dodira, makari privremeno, pokazuje koliko je snažna.U mjesecima koji su uslijedili, unatoč njegovom uobičajenom

groznom ponašanju, dao joj je i vremena i prostora. Za četiri godinebraka bio je to prvi istinski znak poštovanja prema njoj. Jasuoviroditelji nisu pravili takve ustupke; njihovo pritajeno razočaranje umeđuvremenu je preraslo u bešćutno optuživanje zato što nije ustanju roditi sina.Kavita je izašla van, raširila prostirku preko grubih kamenih stuba i

sjela licem okrenuta prema istoku i izlazećem suncu. Upalila je malediye natopljene u ghee i mirisni štapić pa sklopila oči na molitvu.Dašak mirisnog dima polagano je kružio oko nje i dizao se u zrak.

Disala je duboko i, kao uvijek, razmišljala o djevojčicama koje jeizgubila. Zazvonila je srebrnim zvončićem i nježno zapjevala. Činilojoj se kao da vidi njihova sitna lišca i tijela, čuje njihov plač i osjećanjihove prstiće oko svojih. I stalno čuje Ushin očajnički vrisak, kojiodzvanja iza zatvorenih vrata sirotišta. Gubila se u dubinama svojetuge. Nakon pjeva i naricanja, zamišljala je kako je njezinoj djecidobro, gdje god da su. Zamišlja Ushu kao djevojčicu s kosomispletenom u dvije pletenice, povezane bijelom masnicom. Slika unjezinim mislima posve je jasna: njezina se kći smije, trči i igra sdrugom djecom, jede svoje obroke i spava pokraj ostale djece usirotištu.Svakoga jutra sklopljenih očiju Kavita sjedi na istom mjestu pred

svojim domom, sve dok postupno ne jenjaju burni osjećaji. Čeka daopet počne ravnomjerno disati.Kad je otvorila oči, lice joj je mokro, a molitveni štapić dogorio je u

hrpicu nježnog pepela. Sunčeva narančasta lopta blista nahorizontu, a oko nje počinje komešanje suseljana. Svoju puju uvijekzavršava tako da usnama dodirne srebrnu narukvicu na svomzapešću – jedini predmet koji dijeli s kćeri. Taj svakodnevni ritualdonosi joj utjehu i, kako vrijeme odmiče, djelomično pomaže zacijelitirane. S mirnim Ushinim slikama u mislima nekako uspijeva preživjetiostatak dana. I svako sutra time postaje podnošljivije. Dani sepretvaraju u tjedne, a tjedni u mjesece i Kavita osjeća kako polakojenjava njezina gorčina prema Jasuu. Poslije nekoliko mjeseci onamu dopusti da je dodirne i priđe joj noću u krevetu.Kad je ponovo ostala trudna, Kavita nije željela razmišljati o tom

djetetu kao što je razmišljala ranije. Isprva nije rekla ništa čak niJasuu. A kad bi joj misli o životu koji raste u njoj ipak ispunile glavu,ona bi ih jednostavno odgurnula, baš poput prašine kojusvakodnevno briše s poda. Tom je tehnikom ovladala u mjesecimanakon Bombaja.“Ne bi bilo loše ovaj put otići u kliniku, jel’?” pitao je Jasu, kad mu je

konačno objavila novost. Prepoznala je neku prikrivenu žurbu u

njegovom glasu.Nova klinika u susjednome selu nudila je trudnicama ultrazvučni

pregled, tobože zbog kontrole zdravlja čeda. Ali svima je bilo jasnokako se onamo odlazi zato da bi se nerođenom djetetu saznao spol.Postupak je koštao dvije stotine rupija, cijeli mjesečni urod s njihovihpolja, i zahtijevao je jedan dan putovanja. Dakle, potrošit će savnovac koji su uštedjeli za novo ratarsko oruđe. No, Kavita se ipaksložila. Znala je da su, pokaže li pregled da nosi još jednu djevojčicu,svi mogući ishodi bolni. Bude li novca, Jasu može već u klinicizahtijevati da smjesta abortira. Ili će ju otjerati od sebe i time gurnutiu sramotu samostalnog podizanja djeteta. Izbjegavali bi je poputostalih beecharija u selu. Ali čak ni to, da postane izgnanica izvlastitoga doma i zajednice, nije joj se činilo tako strašnim kao onošto bi se moglo dogoditi. Ne može se više suočiti s agonijomporođaja i primiti dijete u naručje, znajući kako će joj ga poslijeoduzeti.Kavita u duši zna da to više ne bi preživjela.

10Moćna stvar

San Francisco, Kalifornija – 1985.Somer

Somer je sjedila na rubu kade s bosim nogama na hladnom,keramičkom podu i stezala među prstima poznati plastični štapić.Unatoč suzama, jasno je vidjela dvije paralelne crte, baš kao i prijeosam mjeseci kad je bila saznala da je trudna. Danas bi joj bioporođajni termin, dan slavlja za Krishnana i nju. A ovako će gaodžaliti u samoći. Izrazi tuđe zabrinutosti prestali su nekoliko tjedananakon što je pobacila. Jedini dokaz o izgubljenom djetetu bio je tajkućni test na trudnoću koji sad drži u ruci i uporna praznina koja sene da popuniti.Zvuk udaljene sirene za maglu prizvao ju je natrag. Iz sobe je

začula Krisov radio-alarm i poznatu špicu za vijesti nacionalnogradija. Ustala je i zakopala plastični štapić u džep toploga frotirskogogrtača. Zna da Kris gubi strpljenje s njom, postajući svebespomoćniji pred njezinom, kako on to shvaća, opsesijom.Nestrpljiv je poći dalje. Posegnula je za četkicom za zube upravokad je Kris otvorio vrata kupaonice.“Dobro jutro”, kaže on. “Zašto si ovako poranila?”Ona otvori vrata tuša i skine ogrtač. “Let mi je u devet.”“Da, zbilja. Pozdravi roditelje.”Ona stane pod tuš i pojača toplu vodu do točke podnošljivosti.

*Somer je spazila sivi Volvo kako se zaustavlja na dolaznom

terminalu zračne luke San Diego. Iz automobila je izašla njezinamajka. “Zdravo, dušo. Oh, tako je dobro vidjeti te.”

Somer je prekoračila svoju platnenu torbu i prepustila se majčinimraširenim rukama. Smjesta osjeti kako se topi u tom zagrljaju.Zaronila je lice u majčin meki pulover što diskretno miriše na Oil OfOlay. Ponovo se osjećala poput djevojčice i zaplakala.“Oh, dušo”, reče majka milujući joj kosu.

Kad su stigle kući, majka je ponudila: “Pristavit ću malo čaja. Ispremila sam kruh od banana.”“Zvuči dobro.” Somer je sjela na Windsor stolac za kuhinjskim

stolom.“Dakle, Kris je dežuran ovog vikenda? Šteta, nedostajat će nam.”Njezini su roditelji voljeli Krisa. Isprva nije znala kako će reagirati

kad dovede kući dečka Indijca, ali, hvala Bogu, prihvatili su ga.Oboje su odrastali u Torontu tijekom poslijeratne useljeničke navale iimali su susjede s ruskog, talijanskog i poljskog govornog područja.Stoga su oduvijek bili otvoren i, čak prije negoli je takvo što postalomoderno. Kao liječnik, njezin je otac odmah osjetio bliskost s Krisomi poštovao ga je, jer je uspio postati kirurg.“Tvoj otac je pokušao skratiti svoje popodnevno radno vrijeme, ali

ga je ubrzo morao ponovo produljiti. Prvo jednom, pa onda dvaputtjedno, i evo ga, sad smo opet na istom”, majka je odmahnulaglavom dok je punila čajnik.Somer pamti kako je otac za svoju ordinaciju rabio preuređenu

prostoriju na prvom katu njihove kuće. Neki od pacijenata bili su iznjegove klinike. Dolazili bi poslije radnoga vremena zbog raznovrsnihproblema. Ostali su uglavnom bili oni koji inače nisu posjećivaliliječnika: tek pridošli useljenici bez zdravstvenog osiguranja,malodobne majke izbačene iz svojih domova, preplašeni stariji ljudikoji navečer ne žele na hitnu. Uskoro se pročulo kako je kućnaordinacija dr. Whitmana uvijek otvorena i besplatna za siromašne.Somerino djetinjstvo obilovalo je sjećanjima na zvonjavu s ulaznihvrata za vrijeme večere ili obiteljskog igranja scrabblea.3

“Somer, potraži ovu”, rekao bi tata dok se dizao da otvori vrata,nakonšto je složio riječ od sedam slova. “Smisli kakvu rečenicu snjom dok se ne vratim.”Često su na prednjem trijemu uz novine znali naći svježe ispečene

pite ili košare s voćem koje su ostavljali zahvalni pacijenti. Ocu jemedicina bila više od zanimanja; bila mu je poziv, neodvojiva odostatka njegovoga života i Somer je učila u njegovome krilu. Kaoosmogodišnjakinji dao joj je stetoskop i pokazao joj kako slušatiotkucaje vlastitog srca. S deset je znala namjestiti tlakomjer. Nikadanije ni pomislila da će postati išta drugo osim liječnice. Njezin otacbio je i njezin junak. Jedva je čekala vikende da se može priviti uzanj, dok je čitao u svojemu smeđem kožnom naslonjaču.“A kako si ti, mama? Kako je u knjižnici?” Somer zamijeti bore oko

maminih očiju.“Oh, kao i uvijek, posla ima napretek. Preslagujemo dio s

referentnom literaturom, kako bismo napravili mjesta za nekipoklonjeni namještaj. K tome organiziram niz radionica za sljedećujesen na temu biografija slavnih žena: Eleanore Roosevelt,Katharine Graham...”“Baš lijepo.” Somer se nasmiješila. Još uvijek se čudila kako

njezinu majku uspijeva zanimati tako dosadan posao.Majka je iznijela na stol dvije šalice vrele tekućine i debele kriške

kruha od banana.“Dakle, dušo, što se događa? Izgledaš zabrinuto.”Somer dlanovima primi šalicu i otpije gutljaj čaja. “Pa, mi... ja... Ne

mogu imati dijete, mama.”“Oh, dušo.” Majka položi ruku na kćerinu. “Doći će već samo od

sebe, samo si daj vremena. Pobačaji su vrlo česti. Puno...”“Ne.” Somer odmahnu glavom. “Problem je u meni. Otišli smo kod

specijalista na testiranje. Ušla sam u ranu menopauzu. Moji jajniciviše ne stvaraju jajne stanice.” Tražeći objašnjenje koje dosad nijeuspjela pronaći, Somer pogleda u majčine oči i shvati da su punesuza.

Majka pročisti grlo. “Dakle, gotovo je? Ništa se više ne možeučiniti?”Somer odmahne glavom i spusti pogled na svoj čaj.“Dušo, tako mi je žao.” Majka prekriži ruke. “Kako si? Kako je Kris?”“Kris je vrlo... profesionalan po pitanju toga, prije svega je liječnik.

Misli kako reagiram pretjerano emocionalno.” Suzdržala se da nekaže kako više ne može pričati s Krisom o toj temi i da ju brine kakoće, ne nađe li načina to prebroditi, možda izgubiti i njega.“Katkad je muškarcima to teško razumjeti”, reče majka gledajući u

svoju šalicu. “Tako je bilo i s tvojim ocem.”Somer digne pogled. “Zato nisi imala više djece?”Majka otpije gutljaj čaja. “Prije tebe sam imala jedan pobačaj, pa

poslije tebe drugi i potom više nisam ostala u drugom stanju. Tad nijebilo današnjih testova pa smo se jednostavno pomirili sa sudbinom.Bili smo sretni što te imamo, no žalila sam što ti ne mogu darovatibrata ili sestru.” Majka otare suzu. Somer osjeti nalet grizodušja,sjetivši se koliko je puta to poželjela. “Nije tvoja krivnja, mama”, reče.Nije tvoja krivnja. Nije moja krivnja.Poslije nekoliko trenutaka prešutnog razumijevanja Somer pogleda

majku. “Mama, što misliš o posvajanju?”Majka se nasmiješi. “Mislim da je to prekrasna zamisao. Razmišljaš

o tome?”“Možda... ima toliko djece ondje, u Indiji, koja trebaju obitelj, trebaju

dom.” Spusti pogled na ruke i zavrti burmu na prstu. “Ali, teško mi jenositi se s tim da nikad neću roditi, da nikad neću stvoriti život.”Zaguše je suze.“Dušo”, majka će joj, “učinit ćeš nešto isto tako važno – spasit ćeš

jedan život.”Somerino se lice zgužva poput rupčića i ona zaplače. “Ja samo

želim postati majka.”“I bit ćeš, i to izvrsna”, reče mama i rukom joj prekrije dlan. “I znaj,

kada to doživiš, sve će ostalo izblijedjeti.”

Tijekom povratnog leta Somer je pregledavala dokumentacijuIndijske agencije za usvajanje i usredotočila se na ozbiljna dječjalica. Bila bi moćna stvar promijeniti tijek jednog od ovih života: stvoritimogućnost nekomu tko je nema, učiniti nečiji život boljim. To jepodsjeti zašto je postala liječnica. Brošuru je resio Gandhijev citat:‘Promjenu koju želiš ostvariti u svijetu, moraš početi od sebe.’Možda postoji nekakav razlog za ovu našu bol. Valjda nam je

suđen ovakav čin.

11Potroši i uštedi

Palghar, Indija – 1985.Kavita

Svanulo je jutro pregleda. Kavita je prestrašena, želudac joj se grči.Dok se približavaju klinici, zaštitinički drži ruku na svojem nabreklomtrbuhu. Pokraj vrata je plakat: ‘Potrošite 200 rupija sad i uštedite 20000 rupija poslije’. Prozirna aluzija na spas od svadbenog miraza zaeventualnu kćer. Zanemari li se ovo, bezlična vrata kroz koja suprošli mogla bi posve lako pripadati krojačkoj ili postolarskojradionici. Unutra su parovi muškaraca i žena. Kavita zamijeti kako jenjezina trudnoća odmakla više od drugih, već joj je peti mjesec.Jasu priđe službeniku za prijamnim pultom i, razmijenivši s njim

nekoliko riječi, izvuče iz džepa svežanj novčanica i hrpu kovanica temu ih pruži. Službenik prebroji novac, stavi ga u metalnu kutiju ipokretom glave pokaže Jasuu na čekaonicu. Kavita se pomaknekako bi napravila mužu nešto mjesta uza zid. Dok čekaju, zuri ubetonski pod. Prigušeno jecanje potakne je da podigne pogled.Vidjela je neku ženu kako juri iz stražnjeg dijela klinike prema izlazu.Ženin je sari prebačen preko glave, a za njom ide muškarac, trudećise izgledati dostojanstveno. Kavita ponovo spusti pogled u točku napodu te krajičkom oka zamijeti kako Jasu grči nožne prste.Službenik vikne njihovo prezime i pokretom glave pokaže im na

stražnji dio klinike. Prošli su kroz jednokrilna vrata i našli se uprostoriji jedva tolikoj da u nju stanu sklopivi ginekološki stol iinvalidska kolica s motorom. Tehničar pruži Jasuu nekoliko papira,no ni on ni Kavita ne znaju čitati. Kaže Kaviti neka legne na stol. Gelkoji joj nanosi na trbuh hladan je i neugodan. Kavita osjeti iznenadni

nalet zahvalnosti prema Jasuu jer je stao pokraj nje. Dok tehničarpomiče napravu po njezinome napetom trbuhu, oboje se truderazaznati nešto unutar crno-bijelih, zrnatih slika. Jasu škilji u zaslon,nakrivljuje glavu i bojažljivo pogledava tehničara, tražeći nekakvunaznaku o tome što skriva Kavitina maternica. Nakon nekolikominuta tehničar progovori: “Čestitam, nosite zdravog dječaka.”“Ah!” uzviknuo je Jasu uz smijeh. Pljesnuo je tehničara po ramenu i

poljubio Kavitu u čelo – zapanjujuće otvorena gesta naklonosti.Kavitina jedina reakcija bilo je – olakšanje.

U tjednima nakon pregleda, kad je polagano shvatila kako će smjetizadržati dijete, Kavita si je konačno dopustila da osjeti povezanost snjime. Potom je taj osjećaj ustupio mjesto opreznom iščekivanju,zajedno s muževim neobuzdanim entuzijazmom. Naime, poslijedana provedenog u klinici Jasuovo se ponašanje promijenilo. Počeose za večerom odricati svojih rotlija kako bi ona mogla pojesti više iskrbio je za njezin odmor, čim bi zamijetio kako se hvata za križa.Noću, dok bi ležali u krevetu, mazao joj je otečena stopalakokosovim uljem i nježno pjevao njezinom sve većem trbuhu. Znalaje kako je najveći dio promjene u njegovom ponašanju uzrokovantime što nosi dječaka, ali je željela vjerovati da to nije jedini razlog.Uslijed ovakve neočekivane naklonosti, tijekom posljednjih mjesecitrudnoće Kavita je osjetila kako se izgubio i ostatak njezinehladnoće. Spoznala je u Jasuu potencijal za brižnoga muža i dobrogoca. Nakon one noći u porodiljnoj kolibi prije dvije godine, i on sepromijenio. Kavita je znala kako ne može za sve što se dogodilokriviti isključivo njega. Nije bio ni bolji niti gori od ostalih muškaraca uselu u kojem su oduvijek favorizirani sinovi.

Dakle, ni njihov sin neće biti iznimka. Njegov dolazak iščekuje cijelaobitelj pa je ovoga puta sve drukčije. Kavitu su mazili i pazili do krajatrudnoće i smjesta su pozvali babicu kad su uočili da je došlovrijeme. Jasu stoji pred vratima i dojuri k njoj čim je začuo djetinji

plač. Po tradiciji, prije presijecanja pupčane vrpce, Jasu dotičedječakove usne srebrnom žličicom umočenom u med. Naginje se iljubi Kavitu u čelo. Blistavih očiju ljulja sina u naručju.Kavita otire suze. Ovi obredi što ih dijeli s Jasuom i njihovim

djetetom dirljivi su i prekrasni, ah trenutačna sreća ne može izbrisatinjezinu tugu. Godinama je čeznula za ovim trenutkom. Sad je stigao,ali opšiven vrpcom dugoga žalovanja.

12Primjereno vladanje

San Francisco, Kalifornija – 1985.Somer

Sve je bila samo teorija dok im nije stigla omotnica. Somer ju jeugledala u hrpi pošte i srce joj je poskočilo. Stavila je u hladnjakbocu pjenušca i sjurila se niz stube. Pojurila je prema bolnici.Obećali su to učiniti skupa, ali sad, dok hita s omotnicom u rukama,prsti je svrbe jer čeka već toliko mjeseci.Proveli su bezbrojne večeri za kuhinjskim stolom, zadubljeni u

gomile papira; ispunjavali su formulare, sakupljali prijepisesvjedodžbi i diploma, porezne evidencije, financijske potvrde izdravstvena izvješća. Potom je uslijedilo pomno ispitivanje agencijeza usvajanje: razgovori, kućni posjeti i psihološke procjene. Somerse jedva suzdržavala da ne eksplodira dok je socijalni radnik njuškaopo svakome kutku njihovog stana. Osim u dječju sobu, zavirio je i unjihove toaletne ormariće te diskretno gurnuo nos čak i u hladnjak.Nadalje, morali su progutati ponos i zamoliti bivše profesore,

školske prijatelje i kolege, koji su ih poznavali kao par, da potvrdenjihovu posvajateljsku podobnost. Trebali su nabaviti čak idopuštenje mjesne policijske postaje. Bilo je nepravedno, dapačeuvredljivo, biti podvrgnut tolikom ispitivanju, ogoljeti se do kože doksu drugi parovi bez ikakve prosudbe postajali roditelji. Ali, eto, učinilisu sve što im je naloženo, te podnijeli molbu i čekali. Rekli su imjedino da će vjerojatno doći u obzir “nešto starija beba, možda nebaš besprijekorna zdravlja i zacijelo djevojčica”.Somer je sopćući dojurila do bolnice i krenula ravno prema

ordinaciji u kojoj je Kris najčešće boravio. “Znate li gdje je?” upitala je

medicinsku sestru u boravku, ali nije sačekala odgovor. Provjerila jeliječničku sobu za odmor, pa kad je vidjela da u njoj nema nikoga,provirila je i u dežurnu sobu, usput probudivši usnulog stažista, te senaposljetku vratila do sestrinskog boravka.“Pozvat ću ga dojavljivačem”, rekla joj je sestra.“Hvala.” Somer je sjela na obližnji plastični stolac. Tapkala je

nogama po podu prošaranom pjegicama i skretala pogled somotnice. Začula je Krisov glas i ugledala ga u dnu hodnika. Vidi mupo licu, po tvrdom pogledu i pulsiranju čeljusnih mišića, da korisnuždenog mladog stažista pokraj sebe. Spazio ju je, no lice mu je idalje ozbiljno, sve dok nije stala pred njega i podigla veliku omotnicu.Naznaka smiješka smekšala je izraz njegova lica. Otpravio jestažista i prišao joj. “Je li to...?” Ona potvrdi.Uhvatio ju je za lakat i poveo do najbližeg stubišta. Zajedno su sjeli

na prvu stepenicu, otvorili omotnicu i izvukli svežanj papira spolaroidnom fotografijom zakvačenom na vrhu. Beba na slici imacrnu kovrčavu kosu, a njezine oči u obliku badema presijavaju sebojom lijeske. Ima jednostavnu haljinicu, tanku srebrnu narukvicu iznatiželjan izraz lica.“Oh, moj Bože!” prošaptala je Somer, a ruka joj je poletjela prema

ustima. “Prekrasna je.”Krishnan prokopa po djetetovom dosjeu pa pročita: “Asha. Tako se

zove. Stara je deset mjeseci.”“Što znači to ime?” upita ona.“Asha? Nada.” Pogleda je i nasmiješi se. “To znači nada.”“Zbilja?” Somer se nasmijala pa zaplakala. “Pa, čini se da smo ju

dobili.” Posegnula je za njegovom rukom, ispreplela prste snjegovima i poljubila ga. “To je savršeno, zbilja savršeno.” Naslonilamu je glavu na rame dok su zajedno proučavali fotografiju.Prvi put nakon dugo vremena Somer je osjetila olakšanje u

grudima. Kako je moguće da sam se već zaljubila u dijete s drugogkraja svijeta?Sljedećeg jutra, poslali su u sirotište telegram da dolaze po kćer.

*Zahvaljujući neprekidnoj euforiji, nekako su preživjeli dvadeset i

sedam beskrajnih sati leta. Somer je bila nemirna iz čitavog nizarazloga: ovo joj je bio prvi posjet Indiji, čekalo ju je upoznavanje scjelokupnom Krishnanovom obitelji, susret s gradom u kojem jerođen i odrastao i koji joj već godinama opisuje. Ali više od svega,stalno zatvorenih očiju zamišlja trenutak kad će prvi put uzeti u rukesvoje dijete. U džepu joj je Ashina fotografija koju svako malopogledava. Samo ta jedna fotografija uspjela je rastjerati sve njezinesumnje i udahnuti joj novu energiju. Ležeći noću budna u krevetu,zamišljala je kćerino medeno lišce. Na poslu je bila provjerila tablicerasta, pa se odmah zabrinula zbog Ashine težine. Što se ticalo kuće,sve je bilo spremno. Povrh svega, preko agencije su se potrudilisavjetovati s drugim roditeljima-posvajateljima o eventualnimproblemima. Unatoč svemu, nisu bili načisto što ih sve čeka kadstignu u Indiju. Dijete će možda biti nepovjerljivo prema strancima,upozorili su ih, možda će doživjeti šok, može biti usporeno u razvoju,pothranjeno... Sve u svemu, može se pojaviti nebrojeno mnoštvoizazova vezanih uz ovakvo posvojenje. Unatoč svemu tome, dokdrugi putnici u avionu prevrću očima zbog dječjeg cmizdrenja,Krishnan i Somer se drže za ruke i razmjenjuju oduševljene poglede.Kad su se u Bombaju iskrcali iz aviona, Somer je obavila reska

mješavina mirisa oceanskog zraka, začina i ljudskoga znoja.Tiskajući se među mnoštvom ljudi u prilično proizvoljnom redu zacarinsku provjeru, Somer je prošla sva pospanost. Kod pokretnetrake za prtljagu okružilo ih je nekoliko muškaraca koji su ih, neštobrzo govoreći, počeli navlačiti za odjeću. Somer se uspaničila, ali juje Krishnan, mirno kormilareći kroz mnoštvo, izveo iz te vrevebeskrajnih redova i nasrtljivih pokušaja snubljenja.Kad su izašli van, na Somerina gola ramena, poput kakva

nepoželjna rupca, spustila se sparina. Automobili su trubili i bučalicestama koje voze prema aerodromu. Ona i Krishnan smjestili su se

na stražnje sjedalo trošnog taksija, prekriveno napuklim najlonom.Somer je primijetila kako je njezin muž uz pomoć ručice spustioprozor, pa je i ona učinila isto. Krishnan duboko udahne i okrene jojse uz osmijeh. “Bombaj”, izusti ozareno. “U svome punom sjaju.Kako ti se čini?”Somer samo kimne glavom dok joj Krishnan usput pokazuje

znamenitosti – elegantnu džamiju u daljini, glasovitu trkaću stazu –ona vidi jedino ruševne zgrade i prljave ulice koje joj poput filmsketrake brzaju pred očima. Čim su prvi put zapeli u gužvi, automobil jeokružilo jato prosjaka u dronjavoj odjeći. Kroz otvoreni prozorpružaju ruke prema njoj, sve dok se Krishnan ne nagne i zatvori ga.“Ignoriraj ih. Ne gledaj u njih i otići će”, reče on, zureći preda se.Somer ugleda pokraj auta ženu s poluizgladnjelim djetetom na

boku, kako prstima nijemo pokazuje prema ustima. Žena je udaljenaod nje tek desetak centimetara i Somer, čak i kroz staklo, osjećanjezin očaj i glad. Na silu odvrati pogled.“Naviknut ćeš se.” Krishnan posegne za njezinom rukom. “Ne brini,

već smo skoro stigli.”Somer je znatiželjna vidjeti kuću u kojoj je Krishnan odrastao. O

njegovoj obitelji znala je samo najosnovnije, nikad joj nije potankopričao o njima. Otac mu je uvaženi liječnik, a majka drži privatnesatove i bavi se dobrotvornim radom. Susrela ih je samo jednom, i toprije šest godina, kad su došli u San Francisco na njihovo vjenčanje.Njegovi su roditelji tada boravili kod njih cijeli tjedan, no nažalost,

sve to vrijeme zapravo je bila prava ludnica, što zbog posla, što zbogpriprema za vjenčanje. A kad bi Somer i uhvatila priliku popričati snjima, razgovor se najčešće vrtio oko vremena (zašto je ovoga ljetatako hladno), planova za vjenčanje (ležeran obred za četrdesetgostiju u parku Golden Gate) i informacija o tome u kojim obližnjimrestoranima služe vegetarijansku hranu (u pizzeriji i pekarnici).Svakoga jutra Krisova je majka kuhala čaj i istraživala manjkavisadržaj njihovih kuhinjskih elemenata, a otac je tako pomnoproučavao novine, kao da kani pročitati baš svaku rečenicu. Stoga je

Somer pri svakom odlasku na posao osjećala neku vrstu izdajničkogolakšanja. Jednom prilikom upitala je Krisa je li sve u redu. Činilo jojse da joj njegovi roditelji nešto prešućuju.“Nisu naviknuti na ovdašnje stvari”, rekao je. “Trude se ponašati

primjereno.”I dok je sada u Bombaju gledala u daljinu kroz prozor automobila,

Somer se pitala kako će se ona snaći u sličnoj situaciji.

13Htijenja

Bombaj, Indija – 1985.Sarla

Svijajući svoju do struka dugu kosu u tradicionalnu punđu iučvršćujući je ukosnicama, Sarla Thakkar se pogleda u zrcalo.Lagano dodirne sive pramenove na sljepoočnicama.Pa, zašto ne? U konačnici, baka sam.Podigla je s kreveta svježe izglačani žuti sari i tako ga vješto

omotala oko tijela, da je izvezeni ružičasti obrub na njezinom lijevomramenu bio savršeno poravnan. Prignula se prema zrcalu i stavilamali zlatnožuti bindi točno na sredinu čela. Nakon nanošenja ružazakoračila je unatrag, odmjerivši se u zrcalu i pomislivši kako morareći Deveshu da s njega očisti mrlje. No, posluga je tijekom cijelogadana bila pretrpana poslom. Uvijek je tako kad se očekuje dolazaknjezinoga najstarijeg sina iz Amerike. Premda se drugima jadalazato što je Krishnan otišao daleko od kuće, ipak je bila ponosna nanj. Još od najmlađih dana bio je vrlo ambiciozan.Već kao dječak Krishnan je pratio svojeg oca pri obilascima bolnica

i gorljivo potezao starijeg čovjeka za kraj bijelog mantila kad je htionešto zapitati. Sva trojica njezinih sinova bila su pametna, noKrishnan je povrh toga bio i osobito natjecateljski raspoložen. Dojuriobi iz škole doma i ponosno objavio kako je dobio najviše ocjene izkemije ili pobijedio na natjecanju iz matematike. Kako su rasli njegoviškolski uspjesi, rasle su i ambicije. Počeo je sanjati o studiju uinozemstvu. Kad je primljen na medicinu u Sjedinjenim Državama,morali su provjeriti imaju li financijske mogućnosti za takvo što:njihov indijski imetak preračunat u američke dolare nije bio osobito

značajan. Strani studenti ondje nisu bili kreditno podobni, a oni nisuželjeli da se Krishnan muči, istovremeno radeći i studirajući.Sarla jedva može vjerovati da je prošlo cijelo desetljeće otkako su

ga onoga dana ispratili na avion.

Tog dana, prema zračnoj luci zaputila se karavana od četiri osobnavozila, sa šesnaest članova obitelji.Posljednji automobil bio je nakrcan isključivo Krishnanovom

prtljagom, uključujući veliki kofer pun zapečaćenih vrećica čaja,začina i drugih sušenih namirnica. Naravno, Sarlu je najvišezabrinjavalo kako će joj se sin hraniti tijekom tih nekoliko godina uinozemstvu. Na aerodromu su do zadnjega trena proveli skupavrijeme prije leta. Djeca su trčkarala uokolo igrajući se kabbadija iuživajući u jeci koju su proizvodili njihovi glasovi po hodnicimavisokih stropova. Sarla je ponijela pola tuceta posuda odnehrđajućeg čelika, kako bi odrasli mogli uživati u vrućem chaiju igrickalicama. Svaki važan događaj, posebice ovakav, bio jenepotpun bez obroka koji će ga obilježiti. Sarla se zaokupilahranjenjem nazočnih, organiziranjem skupnog fotografiranja,vođenjem brige o vremenu – svime što ju je moglo odvratiti odsentimentalnosti. Da je tad znala kako joj sin zapravo zauvijeknapušta Indiju, dopustila bi si više emocija. Njezin je muž pak vrlodirljivo ispratio Krishnana. Za razliku od svojega svakidašnjegponašanja, zagrlio ga je i dugo ga nije pustio. A kad je to najzadučinio, oči su mu bile vlažne. Ostatak obitelji iz poštovanja jeodvratio pogled, čak su se i djeca donekle primirila.“Ne brini, tata. Bit ćeš ponosan na mene”, izustio je Krishnan

napuklim glasom.“Već jesam, sine”, odgovorio mu je otac. “Danas se jako ponosim

tobom.” Krishnan se osvrnuo i mahnuo jatu rodbine koja ga je došlaispratiti na put. U Ameriku ga nisu otpravili samo vlastiti snovi.Nikad nije dvojio hoće li se nakon studija medicine vratiti u Indiju,

pridružiti očevoj praksi i oženiti. S američkom sveučilišnom

diplomom i na njoj temeljenim izgledima zarade, Krishnan će moćiizabrati prikladnu mladu ženu. Ali kad je Sarla počela tražitipotencijalnu mladenku, hitro je odbacio njezine pokušaje, tvrdećikako mu studij ne ostavlja vremena za razmišljanje o nečemutakvom. A onda, posve iznenada, netom prije diplomskog, nazvao jei javio kako je našao ženu, američku ženu s kojom se kani vjenčati. Ida će ostati ondje – zacijelo zbog nje, barem su oni tako zaključili.Sarla i njezin muž bili su obrazovani, napredni ljudi: načelno se nisu

protivili braku iz ljubavi, ali ovo im se činilo preuranjeno. Nisu željelida Krishnan napravi pogrešku – pa djevojka potječe iz posvedrukčije kulture i ne znaju ništa o njezinoj obitelji. Kada su zbogvjenčanja doputovali u Ameriku, njihovi su se strahovi potvrdili.Vjenčanje je bilo skromno i tiho, dom koji dijele bez duše, a objedibljutavi. Sarla i njezin muž ćutjeli su se u tome domu poput gostiju, ane poput obitelji. Pitali su se što se dogodilo s njihovim sinom.Ipak, sada je oženjen i dužnost im je poduprijeti ga. Kad se

Krishnan lani raspitivao o usvajanju, Sarla je uvidjela priliku zaponovno povezivanje. Možda neće zbog Amerike posve izgubiti sina.Pri svakom posjetu sirotištu dobijala je od osoblja neslužbenaizvješća o novopridošlim bebama. Kad je prvi put ugledala djevojčicuneobičnih očiju, ukazala je upravitelju na nju. Te su je oči podsjetilena oči Krishnanove supruge; imala je osjećaj da bi im ovo dijetemoglo odgovarati.Sarla je oduvijek čeznula za kćeri i za ženskim društvom u kući

punoj muškaraca. Razumije se, nikad ne bi mijenjala svoje sinove zaikakvu kćer ali se, dok su bili mlađi, puno puta uhvatila u želji zadjevojčicom s kojom bi dijelila, ne samo svoj nakit, već isvjetonazore. Jer biti žena u Indiji posve je osobito iskustvo. Snagakoju ovdje utjelovljuju žene, nije uvijek vidljiva, ali je nazočna učvrstom matrijarhalnom stisku kakav još uvijek vlada u većini obitelji.Sarli nije bilo lako broditi ženskom stazom: ovladala je navigacijom,ali nije imala sljedbenicu. Ponadala se da bi mogla razviti željeniodnos s nekom od snaha, ali one, kao ni Somer, baš i nisu pristajale

uz takvu ulogu. Pogotovo nakon poroda – tada su se priklonilevlastitim majkama i ostavile je i nadalje u muškome društvu.Ali sad, sanjari Sarla dok zirka na sat očekujući Krishnanov

dolazak, sada će konačno dobiti unuku.

14Doba monsuna

Bombaj, Indija – 1985.Somer

Svojega prvog jutra u Bombaju Somer se probudila s nervozomželuca. Promijenila je položaj, no nije imalo učinka. Kvragu. Zasinoćnjeg objeda s Krishnanovom obitelji trudila se paziti, alipokazalo se da ne podnosi začinjenu hranu. A onda još jednapogreška – svi su jeli prstima, a ona je glupo zamolila pribor za jelo.Nadalje, za večerom je uspjela razumjeti tek dijelove razgovora, jerje Krishnanova rodbina stalno “uklizavala” u gujarati4. Bilo joj je kaoda na skijanju struže po travnatom dijelu bez snijega. Krishnan senije trudio prevoditi, pa se svaki čas fino nasukavala.Bilo kako bilo, sve ovo nije važno, rekla je samoj sebi. Ovdje su iz

samo jednog razloga – uzeti Ashu i odvesti je doma.Usredotoči se. Ne brini za ostalo.Danas popodne imaju razgovor u vladinom uredu za posvajanje

završni korak u postupku odobrenja. Somer se opet zgrči želudac iovoga puta jedva stigne do kupaonice.

U ured za posvajanje stigli su deset minuta ranije, pa su čekali joščetrdeset minuta u predvorju. Somer pogleda na sat iznad vrata.“Opusti se, znaju da čekamo”, reče Krishnan. “Ovdje stvari tako

funkcioniraju.”Konačno su ih uveli u ured. Mirisao je na znoj i ustajali duhanski

dim.“Achha, gospodin i gospođa Thakkar, namaste.” Čovjek u

svijetložutoj tunici kratkih rukava i nekakvome modelu skraćene

kravate lagano im se nakloni. “Molim vas, raskomotite se.” Pokažedva stolca preko puta stola.“Gospodine Thakkar, vi ste odavde, zar ne?”“Da”, odgovori Krishnan. “Odrastao sam u Churchgateu i završio

koledž u Xaviersu.”“Ah, Churchgate. Moja teta živi ondje.” Sljedeće pitanje čovjek je

postavio na nekome drugom jeziku. Hindi? Krishnan odgovori naistome pa su potom nekoliko puta skakutali s jednoga na drugi.Somer nije ništa razumjela. Javni službenik prvo pregleda dosje,potom promotri Somer, a onda se okrene Krishnanu. “A vaša žena?”upita uz sladunjavi smiješak. “Upoznali ste ju ondje, u Americi?Kalifornijska cura, ha?”Ona nastoji razumjeti Krishnanov odgovor, ali jedina riječ koju je

prepoznala bila je liječnica.Javni službenik baci pogled na dosje, kao da ga čita, i ravnodušno

upita “Bez djece?” a zatim izravno pogleda Somer: “Nemate djece?”Njezini se obrazi zarumene od već joj dobro poznatog srama u ovoj

zemlji gdje se toliko štuje plodnost, i gdje svaka žena na bokovimanosi dijete. Odmahne glavom. Nakon još nekoliko rečenica sKrishnanom, javni ih službenik zamoli da se vrate ujutro, zbogažuriranja njihovog slučaja. Krishnan je primi za ruku i oni napustezgradu.“O čemu se ondje radilo?” upita ona kada su izašli.“Ni o čemu”, odgovori on. “Indijska birokracija. Ovdje ti je tako.”

Mahnuo je taksiju.“Kako to misliš ‘tako’? Što je ono značilo? Prvo su nas pustili da

čekamo sat vremena, a tip očito nije ni pročitao naš dosje, da nevelim kako gotovo uopće nije pričao sa mnom!”“To je stoga što si...”“Što sam što?” prasne ona na njega.“Čuj, ovdje stvari drukčije funkcioniraju. Znam što radim, vjeruj mi.

Ne možeš doći ovamo sa svojim američkim idejama...”

“Nisam došla ovamo ni sa čime.” Zalupila je vratima taksija tako dase cijeli zatresao.

Kad su se sljedećeg jutra vratili u ured za posvajanje rekli su im daje došlo do zastoja u postupku odobrenja. Somer osjeti kako ju opetobuzimaju dvojbe. Pokuša ih odagnati, ali one ju okruže poputupornih osa što se jate oko zrelih dinja na uličnom štandu s voćem.Otad svakodnevno pohode ured, ponekad čak i dvaput, ne bi liubrzali stvari. Poslije svakog posjeta Somer se osjeća svebespomoćnijom. Svjesna je pogleda tamošnjih službenika, svjesnaje njihove sumnje pri ocjenjivanju njezinoga majčinskog potencijala,promjene njihovog tona kada se, radije nego njoj, obraćajuKrishnanu.

Stigli su monsuni. Kiša ravnomjerno bubnja, a vodene bujice inaplavine haraju ulicama. Otkako su stigli u Bombaj, nije doživjelaovakav pljusak. Bio je to pravi napad na sva njezina čula: iznenadni,svladavajući mirisi i vrelina koja se može gotovo kušati, gusta poputprašine na njezinom jeziku. Suočena s indijskom birokracijom osjećase bespomoćnom, štoviše kažnjenom; zbog tih divljih pljuskova sadsu još postali i zatočenici Krishnanovog roditeljskog doma.A njime kruži beskrajan broj ljudi: tu su Krishnanovi djed i baka,

njegovi roditelji te dvojica braće sa ženama i djecom – sve skupačetrnaest osoba. Osim toga, s druge strane hodnika živi i Krishnanovujak s gotovo jednako velikom obitelji. Ulazna vrata dvaju stanovauvijek su otključana i najčešće širom otvorena, pa se sve to doimapoput labirintnog stambenog prostora sa stanarima koji neprekidnotumaraju uokolo. Doduše, Krishnanovi rođaci su uljudni, stalno jojnude čaj i nekakav sitni nakit, ali je zamijetila da, čim uđe u sobu,prestaju razgovarati. Zbog toga se Somer, unatoč trudu, i daljeosjeća nelagodno u njihovoj blizini.Povrh svega, tu je bila i posluga: jedna sluškinja čuči i pomiče se iz

sobe u sobu, metući podove trščanim svežnjem; druga svakog dana

dolazi ručno oprati rublje pa ga prostire na balkonu; tu je kuharica idostavljač, pa dječak koji donosi novine, mljekarski pomoćnik i jošmnogo drugih. Somer se navikla svaki čas slušati zvonjavu naulaznim vratima; naposljetku ju je naučila ignorirati, poput nekogpozadinskog zvuka uobičajenog u dnevnom rasporedu. StvarnostIndije proturiječila je njezinim predodžbama, nadama i očekivanjima.Kako su dani prolazili, počela je čeznuti za jednostavnim i dobro jojznanim domaćim užicima: zdjelicom žitnih pahuljica, ledenom Coca-Colom i intimnim večerima sa svojim mužem.Dok Somer promatra čovjeka kojeg je mislila da poznaje, postaje joj

jasno kako on posjeduje i drugu, njoj posve nepoznatu stranu. OvajKrishnan od jutra do mraka nosi bijele, široke pamučne tunike,umjesto crne kave pije čaj s mlijekom i spretno jede prstima. I uopćese ne skanjuje zbog posvemašnjeg manjka privatnosti. Čudi je taosoba koja, čini se, uživa u komešanju pretrpanog kućanstva i kojaje toliko različita od tihog čovjeka kojeg je upoznala na Stanfordu.Ondje je živio u spartanskoj sobi s madracem na podu i polovnimpisaćim stolom. Somer se počela pitati poznaje li ga uopće.

15Pobjeda

Dahanu, Indija – 1985.Kavita

Dječarac guguće dok mu Kavita utrljava kokosovo ulje u punašne,kratke nogice. Migolji se i živahno maše ručicama po zraku, kao daželi zapljeskati mami zbog ove svakodnevne navade. A ona blagomasira njegovo nježno tjelešce, prvo mu ispruživši jednu, pa zatimdrugu nogicu. Kruži po njegovome trbuščiću koji jedva da je veći odnjezina dlana. Ovo joj je prigoda za svakodnevno, oduševljenopromatranje tog malenog tijela. Nikad ju ne umara gledati ga ipretraživati svaku savršenu pojedinost: meke zavijutke njegovihtrepavica, nabore na laktovima i koljenima. Kupa ga u drvenomvjedru, zalijevajući mu maleno tijelo mlakom vodom iz kutljače ipazeći da ga ne zapeče u očima.Taman kad ga je odjenula, pojavila se njezina majka i javila da je

večera spravljena. Kavita je od sinovog rođenja u domu svojihroditelja, uživajući u raskošnoj mogućnosti da se, oslobođenakućanskih poslova i odgovornosti, usredotoči na svoje dijete.Ušla je u prednju sobu i spazila Jasua kako sjedi ondje uredno

počešljane i svježe nauljene kose. Široko se cereći ustane kako bi ihpozdravio. Na stolu između njih leži vijenac netom ubranogajasminovog cvijeća za njezinu kosu. Jučer je donio kutiju slastica.Već gotovo dva tjedna svakodnevno dolazi s nekakvim darom. Dokmu prilazi, pogodi ju njegov osmijeh, širok poput njegovih ruku što sepružaju prema sinu. “Pozdravi oca”, izgovori ona pružajući dojenčemužu. Nesiguran s bebom, Jasu ga drži nježno, gotovo neodlučno.

Jasu jede lakomo, trpajući žlicom velike zalogaje u usta, prebrzo dabi mogao osjetiti okus jela. Ona dvoji jede li dovoljno za ostaleobroke. Ne sili ju na povratak kući. Rekao joj je kako se slaže daposlije poroda provede uobičajenih četrdeset dana kod majke. Nisusvi muževi tako strpljivi tijekom postporođajnog razdoblja. Gledajućisina u muževom naručju, pomisli kako je ovaj dječak sretan jer ćebiti zaštićen. Sutra mu je namkaran, obred krštenja, dan kada će seokupiti sva rodbina. Stići će oduševljeni rođenjem njihova prvijenca idonijeti slavljeničke slastice, novu robicu, te čaj od komorača zauspješnije dojenje. Obasut će je svim tradicionalnim darovima, kaoda im je to prva beba, njihovo prvorođenče.A što je s onima koje sam prije njega nosila u svojoj utrobi, rodila ih

i držala u naručju?Njih nitko ne spominje, čak ni Jasu. Samo ona, Kavita, uslijed toga

gubitka, nosi bolnu prazninu u srcu. Dok drži sina, iz Jasuovih očijuizvire ponos. Usiljeno se nasmiješi moleći se u sebi za ovo dijete.Nada se kako će mu moći pružiti život kakav zaslužuje. Moli se dabude dobra majka svojemu sinu, moli da nađe u srcu dovoljnomajčinske ljubavi za njega, moli da ta ljubav nije nestala zajedno snjezinim kćerima.

Sljedećeg jutra kuća bruji. Kavitina je majka od ranog jutra nanogama i peče jalebise, slatke ljepljive delicije nezaobilazne naslavljima u njihovom domu. Članovi obitelji neprestance pristižu.Traže Kavitu i Jasua, kako bi im čestitali i darivali ih. Čim su stigli,Jasuovi roditelji odvode Kavitu na stranu i uručuju joj paket umotan usmeđi papir i povezan uzicom.“Ovo je nova kurta-pajama za bebu”, govori Jasuova majka. “Nek je

nosi za namkaran.” Široko se nasmiješi otkrivši krezubi stražnji diočeljusti. Kavita pažljivo odmota paketić i izvuče kestenjastu svilenuodoricu izvezenu zlatnim nitima. Uz nju je svijetložuta haljinicaprekrivena sitnim, okruglim zrcalima te par nevjerojatno malih,šiljastih cipelica od bjelokosti. Kavita pomiluje glatku tkaninu. Prava,

ručno izvezena svila. Odijelce je predivno, iako nepraktično i zaJasuove roditelje preskupo. Znak njihove milosti. Ona podignepogled kako bi zahvalila svekrvi i u očima stare žene spazi ponos.“Mi smo tako sretni, beti”, kaže Jasuova majka i spontanom gestom

privine Kavitu na svoje velike grudi. “Nek ti sin dugo poživi i donese tipuno sreće. Kao što je Jasu donio nama.”“Hahnji, sassu. Hvala vam. Smjesta mu idem odjenuti ovo.” Kavita

se ne sjeća da je ikada doživjela sličan i tako velikodušan izljevemocija od svekrve. Okrenuvši se osjeti kako su joj se obrazizarumenjeli, a grudi stegle. Probije si put kroz goste što piju chai idive se djetetu. Sve ove tjedne dok je bila sama sa sinom, osjećalaje za njega jedino ljubav. Ali sad joj se tuđe dodvoravanje činiodbojnim, a besramno slavlje u njegovu čast, priziva joj u usta okusgorčine sirovog zelenog drveta.Na proslavu stigne i pandit. Dvadesetak rođaka okupi se oko njega

u gostinskoj sobi. Kavita i Jasu s djetetom u krilu sjednu na podpokraj pandita. Pandit zapali obrednu vatru i započne molitvu Agniju,bogu vatre, kako bi posvetio postupak. Zapjeva, zazove duhovepredaka i zamoli ih da blagoslove i zaštite ovo dijete. Svećenikovmelodiozan glas donese joj utjehu. Kavita zuri u plamen i odlutamislima na kamene stube svojih jutarnjih pujasa. Miris štapićapomiješan s gheejom diže se u zrak i ona spusti kapke. Pred očimajoj prolijeću slike – dajino lice među njezinim koljenima, znak navratima ispisan crvenim slovima, zveket željezne kapije sirotišta.“Točno vrijeme i datum djetetovog rođenja?” prene ju iz daljine

svećenikovo pitanje. Jasu mu odgovara, a pandit okreće svojuastrološku kartu kako bi odredio dječakov horoskop. Napetost uKavitinom tijelu se pojača. Ovo će čitanje odrediti život njihovog sina:zdravlje, napredak, ženidbu, a danas i – njegovo ime. Nakon kratkogpromišljanja pandit podigne pogled k Jasuovoj sestri tik do sebe.“Izaberi ime koje počinje slovom ‘V’.” Sve oči u prostoriji okrenu seprema njoj. Ona nakratko promisli a zatim joj se na licu pojaviosmijeh. Prigne se i šapne ime u bebino uho.

“Vijay”, ozareno ponovi naglas. Jasu se okrene prema gomili ipodigne sina kako bi ga svi mogli vidjeti. Pandit odobravajući kimne,a rodbina kliktanjem potvrdi svoje oduševljenje. Negdje usred gomileKavita začuje osamljeni zvuk, prodoran djetinji plač. Pogleda sina,on spava. Oči joj lutaju prostorijom u potrazi za izvorom zvuka, ali nevidi drugu bebu. Jasu položi dijete u kolijevku urešenu vijencimasvijetlonarančastih nevena te bijelih i crvenih krizantema i zaljulja je.Žene u prostoriji polagano se okupe oko kolijevke. Kavitu obavijunjihovi pjevajući glasovi, ali čak ni oni ne uspiju zatomiti prodornuvrisku koja joj odzvanja u ušima. Preplavi je uznemirujuća pomisao –sin će joj kroz život donositi istodobno i sreću i gorčinu. PogledaVijayevo lice kako bi provjerila odgovara li mu ime – pobjeda.

16Uvreda

Bombaj, Indija – 1985.Somer

Somer probudi tiho kucanje na vratima. Začuje Krishnanovomrmljanje, pa otvaranje vrata praćeno struganjem stopala po podu.Kroz poluotvorene oči spazi slugu kako prilazi s pladnjem njihovomkrevetu. Što on radi ovdje dok još spavamo? Iznenada svjesna svojetanke spavaćice, pokrije se plahtom očekujući kako će Krishnanotpraviti čovjeka. Umjesto toga, njezin se muž uspravi u krevetu,namjesti jastuk iza sebe i uzme s pladnja šalicu čaja.“Želiš li čaj?” upita je.“Što? Ne.” Somer se okrene i zatvori oči. Odsluša zveckanje žličice

po porculanskoj šalici i izmjenu nekoliko riječi, pa ponovno struganjestopala i konačno, zatvaranje vrata.“Ah, čaj u krevetu”, Krishnan će. “Jedan od velikih užitaka indijskog

života. Probaj i ti jednom.”Somer zakopa lice u jastuk. Zar ovomu nema kraja?Ima li ikakvog djelića života koji nije predmet upletanja obitelji ili

posluge?Ali prešuti i samo upita: “Što ćemo danas raditi?” Nedjelja je jedini

dan u tjednu kada ured za posvajanje ne radi.“Neki stari prijatelji pozvali su me na kriket, ako nemaš ništa protiv.

Igram grozno, no bit će mi drago opet ih vidjeti. Znaš, trendovi izsrednje škole, od kojih neke nisam vidio cijelo desetljeće. Ako želiš,moja te mama može povesti u kupovinu ili nešto slično.”Somer stoji na balkonu i gleda u sumorni ocean, u sive valove koji

zapljuskuju drveni mol. Vruće je i zagušljivo, ali barem ne kiši. Prvi je

dan malo ljepšeg vremena, a Krishnan izlazi bez nje. Somer gušipomisao na još jedan ostanak među četiri zida, posebice namogućnost da provede nedjelju sa svekrvom. Odlučila je poći ušetnju, pobjeći od kretenske gužve u ovome stanu.Čim je izišla kroz visoka vrata, napustila zgradu i udaljila se od

budnih vratarevih očiju, osjetila se slobodnije. Pred njom je, na krajuulice, bila postaja Churchgate, a na suprotnom uglu pečenjarnica splakatom na kojem piše ‘Pljeskavice’. Kakve li primamljive stvarinakon dva tjedna indijske hrane! Priđe prozorčiću i naruči. “Dvijegoveđe pljeskavice sa sirom, molim.” Jednu će pojesti sada, a drugusačuvati za kasnije, kako bi prekinula monotoniju riže i curryja.“Nemamo goveđe, gospođo. Samo ovčje.”“Ovčje? Mislite, janjeće?”“Da, vrlo ukusne, gospođo. Jamčimo vam se sviđati.”“U redu”, uzdahne. “Dvije janjeće pljeskavice.”Pljeskavica nije ni nalik na ono što je očekivala, ali mora priznati da

je vrlo ukusna. Ugodno sita krene prema obalnoj promenadiprepunoj šetača i uličnih prodavača. Muškarci hodaju u skupinama,smiju se, žvaču paan i pijuckaju ga na pločnik. Spazi kako neki brkatimuškarac bestidno zuri u njezine grudi i gurka prijatelje. Somersamosvjesno prekriži ruke na prsima, a muškarci prasnu u smijeh.Odvratni kreteni.Duboko dišući, nastavi hodati. Zuri u vodu. No, stalno mora

pogledavati u gomilu jer se treba provlačiti kroz gužvu. Očekuje kakoće se muškarci skloniti i propustiti ju, ali vraga, prisiljena je gurati seizmeđu njih. Dok se probijala kroz zbijenu skupinu ljudi, Somer osjetikako se nečije tijelo privilo uz njezina bedra, a nečije su je rukeuhvatile za grudi. Smjesta se okrenula i spazila dvojicu mladića kakose cerekaju. Jedan od njih nešto gestikulira i šalje joj poljupce,otkrivajući usta prepuna kvarnih zuba.Somer uhvati panika i grlo joj se stisne. Pojurila je kroz gomilu

tražeći pogledom izlaz za bijeg. Cesta uz marinu bruji prometom kojise odvija na šest traka i, čini se, nikada ne staje. Somer vrluda preko

nje, traku za trakom, dok automobili trube i gotovo nalijeću na nju.Nekakvom pokrajnjom cestom pohita u smjeru kuće. Kad je strahpopustio, zamijene ga srdžba i ogorčenost.Ovdašnji muškarci zbilja su jadni. Kako to da Kris potječe odavde?Očajnički želi popričati s njime, ali ga još uvijek nema kod kuće. Na

sreću, čini se kako svi drijemaju pa ona pohrani u hladnjak ostataksvojeg obroka i povuče se u sobu. U kupaonici je natočila dva vjedravode i oprala svaki pedalj tijela, navukla čistu spavaćicu i legla ukrevet, kako bi se odmorila do Krisova povratka.

Probudio ju je glasan zveket koji dolazi odnekud iz kuće. Pogledalaje na uru i shvatila kako je prošlo nekoliko sati. Među povišenimglasovima prepozna Krisov. Kad je zakoračila u hodnik, Krisovamajka projurila je pored nje, bez da se osvrnula. Somer uđe udnevnu sobu i vidi Krisa kako se prepire s jednom sluškinjom. Pobalkonu dnevne sobe razbacani su raznovrsni kuhinjski predmeti –lonci, tave, kutljače, šalice, tanjuri. Druga ih sluškinja bijesno riba. Ukuhinji, treća sluškinja baca u smeće brašno, rižu i grah. Somer nemože vjerovati svojim očima. Sluškinja izvrće cijelu pliticu idvadesetak limenih zdjelica sa začinima.“Kris?” pozove Somer. “Što se događa?”Kris se okrene bijesna lica. Šutke je uzme za ruku, povede u

spavaću sobu i zatvori vrata. “Gdje ti je, pobogu, bila pamet?”“Ne razumijem što me pitaš.” Osjetila je kako joj se puls ubrzava.“Kako si se, dovraga, usudila donijeti meso u kuću? Znaš da su

moji roditelji vegani. Zagadila si im cijelu kuhinju.”“Ja... Oprosti. Nisam mislila...”“Majka je skoro dobila infarkt. Htjela je pobacati sve posuđe, ali

sam je uspio odvratiti. Rekao sam joj da može sve skupa idezinficirati.”“Kris, nisam znala.” Somer ustane s kreveta. “Pomoći ću čistiti...”“Ne.” Zgrabi je za ruku. “Nemoj. Počinila si dovoljno štete. Pusti

sad.”

“Ispričavam se, zbilja nisam znala.” Ponovo sjedne na krevet izaplače.“Kako to misliš, nisi znala? Zar si toliko usredotočena na sebe da

ne zamjećuješ gdje si? Rekao sam ti da su strogi vegetarijanci.Jesmo li za njihovog posjeta ikada pripremali meso? Je li ikad u ovojkući za objedom bilo mesa?” Odmahnuo je glavom.“Trebam se ispričati tvojoj majci”, kaže Somer pa ustane.“Da”, odvrati Kris. “Trebaš.”Somer je pronašla Krisovu majku u jednoj od spavaćih soba. U

društvu je snahe i sjedi na krevetu prekrivenom živopisnom,raznobojnom svilom. Unatoč otvorenim vratima, Somer uljudnokucne po dovratku. “Zdravo”, reče. “Smijem li ući?”“Samo izvoli, Somer”, izgovori Krisova majka ne pomaknuvši se.Somer se spusti na rub kreveta. “Kako je predivna”, reče prelazeći

rukom preko nabora crvene svile.“Biramo sarije za vjenčanje Thakkarovog kolege, održat će se ovog

vikenda.”“Ja... došla sam se ispričati zbog... Zbog vaše kuhinje. Nisam

znala... Nisam mislila ništa loše, i jako mi je žao.”Krisova majka kimne glavom. “Što je, tu je. Zaboravimo na to.”“Ne, oprostite, bila sam zbilja nepažljiva jer sam se uzrujala.”

Somer duboko udahne. “Naime, pošla sam u šetnju i doživjelaneugodno iskustvo. Jedan tip, ili dvojica, nisam sigurna, dodirivali sume na šetalištu.”Njezina svekrva podigne obrve i zapilji se u nju. “Dodirivali su me”,

nastavi Somer pokazujući na grudi, “znate, neumjesno.” Otpuhne ipričeka da shvate.U razgovor se umiješa šogorica. “Krishnan te pustio samu van?”“Da, zapravo nije. Nije me doslovce pustio. Otišao je na kriket pa

sam otišla sama u šetnju.”“Dakako da to Krishnan ne bi učinio. On zna”, dometne njegova

majka. Okrene se k Somer. “Neumjesno je da žene poput tebe šeću

same ulicom. Nisi trebala, zbog vlastite sigurnosti, poći bez pratnjeneke od nas.”“Što mislite pod ‘ženama poput mene’?” upita Somer.“Strankinje. Tvoje gole noge i ruke, tvoja svijetla kosa. Njima

izazivaš nevolju.” Uz prijekoran pogled odlučno odmahne glavom.Somer se prisjeti suknje do pola listova i majice koju je jutros nosila.Neumjesno?“Ja... Pripazit ću na to sljedeći put.” Prekriži ruke i ustane.

“Oprostite na smetnji.” Ubrzala je hodnikom prema svojoj spavaonicii zatvorila vrata za sobom. Pokušala je zatomiti rastući bijes premaIndiji, osjećaj da je u njoj sve iskvareno: usporeni postupakusvajanja, glupa pravila ponašanja, deprimirajuća klima; svaka poraove zemlje odiše time. Očekivala je da će osjetiti prisnost sKrishnanovom obitelji, a ne da će se osjećati posve izvan vremena iprostora, tako strano.Hoću li se ovako osjećati i u vlastitoj obitelji, poput strankinje?Asha i Krishnan bit će sličniji, istog su podrijetla. Njezina kći potječe

iz Indije koja je njoj tako tuđa. Prokopa po koferu tražeći majicudugih rukava, koju je odbacila čim je napustila zračnu luku, pa juunatoč sparini navuče preko spavaćice.

17Već vezana

Bombaj, Indija – 1985.S Krishnana se cijedilo dok se, radije nego da čeka dizalo, uspinjao

stubama do roditeljskog stana. Kad je jutros naumio sam otići uvladin ured za posvajanje, Somer se tome nije protivila, već jezaključila kako će na taj način možda prije završiti postupakusvojenja. Kad je ušao u stan, Krishnan ju je zatekao u spavaćojsobi. Sjedila je na krevetu obgrlivši rukama savijena koljena i krozprozor promatrala kišu. Nije ga ni primijetila sve dok, mokar do golekože, nije stao pred nju. Onda ga je pogledala. Obrazi su joj bilivlažni. “Dobre vijesti”, reče on. Zajedno su zaplakali od olakšanja,iscrpljenosti i sreće i odlučili izaći na slavljeničku večeru u hotel TajMahal.Nisu stigli ispiti ni pola boce vina, a Somer se već opila i prvi put

otkako su došli u Indiju počela prigovarati. Priznala mu je kako jefrustrirana postupkom usvajanja, kako se kao strankinja osjećaupadljivo te da prema njemu i njegovima nekako ne osjeća bliskost.Krishnan ju je slušao, kimajući glavom i natačući još vina, a potom jenaručio jedan, pa drugi viski. Brinulo ga je kako će se Somer snaći uIndiji i eto, ispalo je gore negoli je očekivao. Dok se prisiljavaoslušati, iako ga ona zapravo nije krivila, svejedno je osjećaogrizodušje. Već je dugo slutio da će doći do ovoga.

*Čak i onda, na studiju, kada je njegova veza sa Somer postala

ozbiljnom, bojao se to reći svojima. Oni nisu ni pomišljali na to daima djevojku: od njega se očekivalo da se usredotoči na učenje, a nena romantične doživljaje. Mislio je kako će čekanjem pripremiti

Somer za susret s roditeljima, naučiti je nekoliko riječi gujaratija,upoznati je s hranom. Stoga joj je o životu u Indiji ispričao tek ononajnužnije. U konačnici, ipak je ona prava Amerikanka, pa nije znaokako će reagirati na priče o suživotu sa širom obitelji ili o golubovimakoji čitavo ljeto ulijeću kroz otvorene prozore dnevne sobe. Ta mu jeljubav bila nova i opojna pa nije želio riskirati. Sve je to zahtijevalostalni napor i više hrabrosti nego što ih je kao dvadesetpetogodišnjakimao. Trebao je spojiti dva posve različita područja vlastitog života istoga mu je bilo lakše držati ih odvojenima.Istina, nadao se roditeljskoj potpori, no bude li morao birati između

njihova blagoslova i Somer, kanio se odlučiti za Somer. Volio ju jekako nikad ne bi mogao voljeti ženu koju bi mu našli roditelji – ona jebila njegova intelektualna partnerica i suputnica. U Indiji je takav tipveze bio vrlo rijedak, gotovo nemoguć. Stoga je bez imalo dvojbeizabrao život u Americi. Bit će lakše za oboje, mislio je, prikloni li senjezinom načinu života. Ubrzo mu je postalo jasno da joj time činimedvjeđu uslugu jer je, čim ju je predstavio roditeljima, shvatio dapovršni izrazi uljudnosti neće popuniti jaz između dva svijeta.Žena pred njim sada jedva nalikuje samosvjesnoj studentici

medicine kakvu je nekoć upoznao. Pobačaji, neplodnost, odluka oposvajanju te sada Indija, sve su to bili udarci njezinomsamopouzdanju. Unatoč tome, znao je kako je ona stara Somer joštu negdje, pa je stoga njegova dužnost utješiti ju.“Ovo nas je usvajanje ukrcalo na svojevrsni emocionalni vrtuljak”,

reče on. “A glede Indije, pa, ona se može pokazati vrlo neugodnimmjestom za zapadnjake. Međutim, ubrzo će sve skupa završiti.Otputovat ćemo kući i započeti novi obiteljski život.” Nasmiješi se.“Zar nije vrijedno toga?”Somer uzdahne i kimne. “Jest, i tomu se veselim. Umorna sam od

silnih iznenađenja. Kao da više nisam pri sebi. Želim se vratiti našemdomu, našem životu. Samo da sve ovo prođe.”Bilo mu je mrsko vidjeti je tako povrijeđenu pa se, unatoč

razočaranju što joj njegova domovina i obitelj izazivaju nelagodu,

osjećao krivim što je nije dostatno pripremio i zaštitio. Zato joj je jošjednom rekao kako su mu ona i njihov brak najvažniji te da zato uskorije vrijeme više neće dolaziti u Indiju, već će svu svoju energijuusredotočiti na izgradnju obitelji i života u Americi. A dodao je i kakoje siguran u to da će s vremenom stvari krenuti nabolje.

Taksi se zaustavio ispred obične betonske zgrade s oronulomfasadom i zahrđalim željeznim vratima. Somer ga primi za ruku. “Nafotografijama nije izgledalo ovako loše”, prošaptala je.“Hajde.” Zagrlio ju je. Krenuli su ka ulaznim vratima iza kojih su

dopirali glasovi djece koja su se igrala u stražnjem dvorištu.Pred ulazom ih je dočekala Reema, predstavnica indijske

posvajateljske agencije. “Dobro došli, namaskar”, rekla im je sosmijehom, sklopivši dlanove na pozdrav. “Znam da već dugo čekatena ovaj dan, stoga uđimo.” Uvela ih je. Krishnan baci pogled naSomer koja je nabacila širok osmijeh kao da će je netko, čim uđe,početi snimati skrivenom kamerom. Unutra ih je pozdravilo mnoštvobosonoge djece različite dobi. Sva su se učas sjatila oko Somer jersu očito prvi put vidjeli bjelkinju.

“Zdruvo, gospođo!”“Dođete iz Amerike, gospođo?”“... govorite engleski, gospođo?”Pružaju ručice i dodiruju njezine gole ruke i njezinu bluzu od

žerseja. Imaju sirotinjsku odjeću i široke osmijehe. Reema provedeSomer i Krishnana između njih prema malenom uredu. Ondje stojipunašna, sredovječna žena odjevena u sari i čeka ih sklopljenihruku.“Namaskar”, reče ona uz lagani naklon. “Ja sam upraviteljeva

pomoćnica. Gospodin Deshpande je spriječen svjedočiti ovoj sretnojprigodi, ali vam želi sve najbolje. Još nam je preostalo riješiti završnidio administrativnog postupka, a potom možete uzeti svoje dijete.”

Somer sjedne na jedan od stolaca i primi fascikl. Pozornost jojprivuče nešto na vrhu stranice. “Usha?” upita. “Ovdje piše Usha. Nijeli njezino ime Asha?”“Ne, gospođo”, odgovori pomoćnica. “Njezino krsno ime je Usha. Mi

je zovemo tako, ali razumije se, vi ju možete zvati kako god želite.”“Mislila sam... Mislili smo da joj je ime Asha. Već smo se navikli na

to.” Molećivo pogleda Krishnana.Reema pročeprka po tamnosmeđem fasciklu. “Zbilja, ovdje

posvuda stoji Asha. Zacijelo se negdje usput potkrala pogreška,možda uslijed nečijeg rukopisa? Ali ne brinite, to nije važno. Možeteje zvati Asha. Dijete će začas prihvatiti novo ime.”“Dušo, nema veze.” Kris stane iza Somer i položi ruke na njezina

ramena. “Njoj će biti svejedno. Ne brini o tome.”Somer odmahne glavom. “Voljela bih da barem jednom ovdje nešto

ispadne kako valja.” Pružila je karton natrag i duboko udahnula. “Nijevažno. Spremni smo.” Pomoćnica kimne glavom i napusti prostoriju.Kada se vratila u ured s djetetom na rukama, oboje hitro ustanu.

Krishnan je bio bliži pa je posegnuo za malenom. Uzeo ju u naručje,a beba se nije usprotivila, već se smjesta počela igrati njegovimnaočalama. “Zdravo, slatka djevojčice. Zdravo, Asha”, obrati joj sepolagano i nježno, milujući joj glavicu.Beba se pomakne i štipne ga za ušnu resicu. Somer priđe i zagrli ih

oboje. Ispruži ruke da primi Ashu, no dijete se okrene od nje i poputkoale čvrsto obgrli Krisa.“Eto, vidite, nema razloga za brigu”, rekla je pomoćnica. “Već se

vezala uz vas.”

18Srebrni zvončići

Bombaj, Indija – 1985.Sarla

“Kakvo prekrasno dijete! Zdravo, Asha beti.” Sarla je ispružila ruku idodirnula djetetov obraz. “Vrlo pozorna, vrlo znatiželjna. Pogledajkako samo promatra uokolo. Hahn, baby?” Prenaglašeno se nasmijedjetetu i kimne. “Pa, kako je bilo?”“Zamorno.” Krishnan zašuti i otpije gutljaj čaja. “Papira k’o salate:

sirotište, vijećnica, vladin ured. Večeras ćemo rano na spavanje.”“Razumijem, očito je bilo jako napeto.” Sarla zavrti glavom s jedne

na drugu stranu, izrazivši tako kompromis između kimanja iodmahivanja. “Hvala Bogu da vam se možemo naći pri ruci. Večeraće ubrzo biti gotova.” Okrene se ka Somer s Ashom u naručju.“Treba li ti što za Ashu, beti? Krevetić, ručnici? Dođi.” Ustala je ipoložila ruku na leđa mlade žene te ju povela hodnikom. Zamijetila jesnahinu nesigurnost. Objeručke je držala dijete, ne puštajući ga čakniti da bi popila gutljaj čaja. Nije to ništa neobično, dapače: većinanovopečenih majki isprva se ne snalazi, ali za razliku od Somer, oneimaju više vremena za učenje. Ashi je već godinu dana i ubrzo ćeprohodati. Somer će morati hitro ovladati majčinskim vještinama.Kad je Sarla donijela svoje prvorođenče iz bolnice, imala je samo

dvadeset i dvije godine i vrlo kratak ‘bračni staž’. Uvijek je govorilakako je Krishnana podizala cijela vojska majki. Od prvog je danaimala nekoga uza se da je uputi i nađe joj se pri ruci – bez obzira nato je li se radilo o čišćenju njegovoga sitnog nosića ili o povijanjupred spavanje. Zahvaljujući svojoj majci, tetama, sestrama, ayah igomili dobronamjernih susjeda, za vrijeme Krishnanovih prvih šest

mjeseci života nikada nije bila sama s njim. Katkad joj se činilo da ćese ugušiti – toliko ruku umiješanih u skrb o njezinom vlastitomdjetetu. Ali, znala je da je zapravo bila sretnica i da je zlovolja uslijedtuđeg miješanja raskoš koju mnoge novopečene majke, poputSomer, neće nikada imati. U Americi, tako je čula, rodilje odlaze izbolnice nakon samo nekoliko dana i nađu se u posve novoj situacijibez ikakve potpore.“Achha, Somer, donijet ću ti malo tople vode za Ashinu kupku...

Evo, probaj, molim te. Je li temperatura dobra?” viknula je izkupaonice. “U redu, kadica je napunjena. Ovdje ti je ručnik i puder zaposipanje.” Planirala je otići, no primijetila je Somerin prestrašeniizraz lica. “Neće ti smetati ako ostanem dok ju kupaš?” upita.“Starica poput mene davno je bila u blizini ovako malog djeteta.Stoga će mi to biti uživanje.”Somerino se lice opusti. “Naravno, molim vas ostanite. Dobro bi mi

došla vaša pomoć.”Za pola sata, zajedničkim su snagama okupale i obrisale Ashu, pa

je namazale i odjenule.“Nema ničeg ljepšeg od mirisa svježe okupane bebe”, reče Sarla pa

se nasmije. “Uz miris netom otvorenog kokosa. Taj mi je na drugomemjestu.”Somer se, češljajući Ashine mokre kovrče, pridruži njezinome

smijehu. Začuje se uljudno kucanje na vratima spavaonice, paDeveshov plahi glas iz hodnika. “Gospođo, stigao je sahib liječnik.Smijemo li sad poslužiti večeru?”

Svi skupa sjede za dugačkim izrezbarenim stolom od mahagonija,dok kuhar i sluge kruže uokolo, naginjući se i poslužujući ih izsrebrnog posuđa. Somer drži Ashu u krilu i hrani ju mlijekom izbočice. Krishnan se gosti prženim karfiolom, punjenim patlidžanima,saag paneerom, povrtnim pulaom i laganim, hrskavim purijima.“Mama, nisi se morala toliko gnjaviti”, uspije izreći između zalogaja.“Ni slučajno! Ovo je osobita prigoda.”

Nakon što je Krishnan završio s obrokom, ponudi se uzeti Ashukako bi Somer mogla večerati. Na njezinom je tanjuru mala količina,tek žličica-dvije od ponuđenih jela. Pomogne se viljuškom kako bispretnije prinijela hranu ustima. “Mmm, ovo je izvrsno. Podsjeća mena ‘Indijsku palaču’ u San Franciscu. Voljela bih znati pripraviti ovakoukusan špinat. Baš bi me veselio recept za saag.”Sarla se nasmiješi ovoj uljudnosti i zanemari Somerin pogrešan

izgovor. Somer je draga djevojka i teoretski je dio njihove obitelji, alije jaz između njih posve očit. U Indiji svaka dvanaestogodišnjakinjazna bez ikakvog recepta pripremiti pošteni saag paneer. Tihouzdahne. Somer je sada majka njezine jedine unuke i Sarla će semorati dodatno potruditi ne bi li nekako premostila udaljenost međunjima.Asha se nestašno smijulji u Krishnanovom krilu i posiže za srebrnim

thalijem i zdjelicama na stolu ispred sebe. “Evo ti, dušo. Želiš li maloriže?” On prstima zahvati malko zalutalih zrna i prinese ih kćerinimustima.Sarla ih potajice promatra. Ne može ne zamijetiti koliko je opušten s

Ashom. To je jedna od neočekivanih radosti starenja – vidjeti svojesinove kako postaju očevi. Kao najstariji sin unutar šire obitelji,Krishnan je cijeloga života bio okružen mlađim bratićima pa nezačuđuje što se tako dobro snalazi u ulozi roditelja. Somer će setakođer snaći, nadala se Sarla, kad se navikne na ulogu majke.“Oboje se doimate umorno”, primijeti Sarla nakon što je posluga

raspremila stol, a oni se premjestili u dnevnu sobu. “Prije nego štoodete na počinak, otac i ja bismo vam željeli nešto dati.” Prišla jeelegantnoj drvenoj vitrini urešenoj bjelokosnim umetcima ismještenoj uza zid. Šarke na vratima zaškripe pri otvaranju.Posegnula je rukom unutra i izvadila dva paketića pa se okrenulasinu i snahi. Prvi paketić, kutijicu obloženu tamnocrvenim plišem ipovezanu zlatastom elastičnom vrpcom pružila je Krishnanu. “Ovo jeza Ashu.”

“Mama...zbilja nisi trebala”, izgovori Krishnan. Nakratko je petljaooko uzla, a potom otvori poklopac. “Ah...dražesno je.” Pruži kutijicuSomer. Unutra su bile dvije tanke filigranske grivne. Somerkažiprstom podigne jednu i ona tiho zvecne. Pomnije promotri redsićušnih zvončića što vise s nje.“Nazivamo ih jhanjhaar, beti. Ovdje ih, prema običaju, nose

djevojčice. Kažu, zato da uvijek čuješ gdje su.” Sarla se nasmije.“Čim ste nam rekli da dolazite po Ashu, naručili smo ih kod našegdraguljara.”“Predivne su.” Somer premjesti Ashu u Krishnanovo krilo kako bi ih

mogla otkopčati, pa ih stavi na njezin nožni zglob. “Evo... oh,pogledajte samo.” Ispruži Ashine nogice držeći svako stopalo ujednoj ruci: svjetlucava, isprepletena grivna na njezinom lijevomzglobu razlikovala se od jednostavne, srebrne na desnome. “Moždabih ovu trebala skinuti?” reče pokazujući na skromniju. “Ne bihželjela da se spetljaju.”“Kako god želiš. Sama odluči.” Sarla se prigne k Somer pružajući

joj objema rukama drugi paketić. “A ovo je za tebe, draga moja.”Na Somerinom licu pojavi se iznenađenje koje polagano zamijeni

osmijeh. “Oh, hvala vam.”“Nadam se da će ti se svidjeti. Sama sam ga izabrala”, kaže Sarla.

“Ne znam točno što voliš...” Ušutjela je dok je Somer vadila iz kutijesvileni, svjetlucavi šal duboke paun zelene nijanse. Rub mu jeraskošno urešen zlatnim i tirkiznoplavim nitima. “Kada naša snahapostane majka, običaj je darivati joj poseban sari. Znam da nemašpuno prigoda nositi takvo što, pa sam ipak izabrala šal. Ovaj measocirao na tvoje prelijepe oči.”Primijetila je izraz koji je preletio sinovim licem. Je li to razočaranje?Rekao mi je da ne očekujem od njegove djevojke da nosi indijsku

odjeću, nije li?“Hvala vam, predivan je.” Somer privine svilenu tkaninu na grudi.Sarla se nasloni natrag u stolac zadovoljna sobom i završetkom

večeri. Ponekad, život ju je tako naučio, djela moraju prethoditi

emocijama koje se želi pobuditi.

19Majčinski poriv

San Francisco, Kalifornija – 1985.Somer

Na povratnom letu iz Indije Somer i Kris naizmjence bdiju nadAshom i drže se za ruke iznad njezinoga malenog tijela, dok onaspava na sjedalu između njih. Somer preplavljuju osjećaji svaki putkada se sjeti da je Asha doista njihova beba.Kod kuće, u San Franciscu, Somer je odlučila tragati za instinktom

koji joj je svekrva preporučila slijediti kad su u pitanju Ashinepotrebe. No, činilo joj se kako joj baš i ne polazi za rukom: Asha seigra dok je Somer pokušava uspavati ili pijucka hranu koju joj Somerspravlja. Somer je svjesna da u temelju takvog ponašanja leže nekirazlozi iz prošlosti, ali kćerino odbijanje svejedno doživljava osobno,pogotovo kada Asha hitne na pod cijeli objed. Iznenađuje ju kako jezapravo teško slijediti savjet koji daje majkama svojih malihpacijenata – da se previše ne uzbuđuju oko toga.Treće večeri po povratku kući Kris je dežuran, a Somer prestrašena

zbog svoje prve noći nasamo s Ashom. Nešto nakon ponoći Asha seprobudi vrišteći. Somer joj ugrije bočicu s mlijekom, ali nakon što juje popila, Asha opet zaplače.OK, pedijatrica sam, mogu ja to. Dijete koje plače: provjeri

temperaturu, pelenu, vlasi zapletene oko prstića na rukama ilinogama.Strah raste. Možda ima urinarnu infekciju? Pregledava Ashu od

glave do pete. Dobro, ne plače ni iz kakvoga zdravstvenog razloga.Sad, dakle, mora biti majka a ne liječnica, i ona se osjetibespomoćnom. Pjeva joj, ljuljaju i nosi uokolo na rukama No, Asha

vrišti puna dva sata i Somer ju nikako ne uspijeva smiriti. Konačno ineobjašnjivo, negdje oko tri sata ujutro, Asha zaspi u stolcu zaljuljanje na Somerinom znojnom i suzama ovlaženome ramenu.Uzrujana Somer ostane tako do zore s djetetom u naručju. Tako ih jezatekao Krishnan.“Ja to ne mogu”, prošaptala je kad ju je nježno probudio. Somer je

oduvijek držala kako nije baš svaka žena stvorena za majčinstvo:vidjela je dosta puta kako nekim njezinim pacijenticama ide boljenego drugima. Priroda je već procijenila kako ne treba roditi i Somerse sad pitala nisu li možda pogriješili. Racionalna objašnjenja kojapronalazi u glavi, ne mogu zatomiti sumnju koja joj muči srce.“Što hoćeš reći? Pa već ti uspijeva”, odgovara joj Kris. “Pogledaj

je.”Ona spusti pogled na Ashu koja spava u njezinom naručju

poluotvorenih usta. Kris pogladi Ashinu kosicu i nasmiješi se Somer.Ona pokuša uzvratiti osmijeh, ali već razmišlja o sljedećoj noćinjegova dežurstva. Sve se to u Indiji činilo izvedivim jer joj jeKrishnanova obitelj pomagala spraviti hranu, okupati Ashu i utješiti jukad je plakala. Ali sada, nakon toliko vremena potrošenog napokušaje da postane majka, ona ne zna kako to i biti. Somer se plašikako možda nikad neće osjetiti majčinski poriv.Očekivala je kako će biti bolje kad se vrati na posao, no tada su

samo nastali dodatni problemi. Uspijevala je provesti s Ashom teksat vremena navečer. S jedne strane joj je lakše jer se opet osjećasposobnom i korisnom, ali joj je istovremeno teško gledati kako seAsha vezuje za mladu irsku dadilju koju su zaposlili, kako sepriljubljuje uz nju kada Somer dođe kući. Na poslu, svaki pacijentAshine dobi podsjeti Somer na kćerin ozareni osmijeh ili teturavi hod.Majke i djeca koje viđa u ordinaciji doimaju se tako povezanima.Podupire li temelje njihove prisnosti biološka veza ili vrijeme kojetrebaju provoditi skupa, a koje ona provodi na poslu, pitala se. Bi libolje znala s Ashom da je malena njezina krv? Bi li Asha bolje

reagirala na Somer, kad ova ne bi izgledala toliko drukčije od svihosoba koje je upoznala u svojemu kratkom životu?Krishnan ne razumije njezinu tjeskobu, a Somer to dosad nije ni

očekivala od njega. No ne želi se suočiti s eventualnim neuspjehom,pogotovo ne nakon svega što je proživjela. Istina, još uvijek voli svojposao, ali se ne kani opterećivati karijerom, kako ne bi pridavalapreviše važnosti onomu što joj neće biti dostatno.

Drugi dio

20Shakti

Dahanu, Indija – 1990.Jasu i Kavita

Jasu je ugleda kako sjedi u turskom sjedu kraj vatre. Zastao je ipromatrao je iz daljine. Kavita je nabacila rotli na željeznu tavupostavljenu na vatru. Na licu joj je ozbiljan izraz i posve jezaokupljena svojom svakodnevnom zadaćom, spremanjem objedaza cijelu širu obitelj. Jasu više voli kad se smiješi; tad mu je praviizazov odvući joj misli od posla. Priđe joj i počne fućkanjemoponašati ranojutarnje glasanje ptica. “Evo moje male chakli”, kaže inasmije se.Ptičica.Obično je mogao računati da će ovakvo tepanje smjesta izmamiti

njezin osmijeh.“Još malo pa će ručak. Jesi gladan?” upita ona.“Hahn, umirem”, reče Jasu i pljesne se po trbuhu. “Što ima za jelo?”

odmakne ravni čelični poklopac s posude.“Khobibhaji, rotli, dal”, odgovori Kavita pa posegne promiješati

zelje.“Zelje? Opet?” upita on. “Hvala Bogu da je moja žena tako dobra

kuharica pa je zelje uvijek ukusno, iako ga jedemo svaki dan.Bhagwan, nedostaje mi ringna, bhinda, tindora...”“Hahn. I meni. Možda nakon žetve.”“Chakli”, reče on tiše, kako ga ne bi mogli čuti njegovi roditelji u

susjednoj sobi. “Žetva neće biti dobra. Bit ćemo sretni uspijemo li seove godine prehraniti.” Nije dozvolio da mu se na licu vidi strah. No,urod i cijene na tržištu od njihova su vjenčanja s vremenom postajali

sve lošiji. Više nije mogao plaćati radnike pa su mu posljednje dvijegodine u poljodjeljskim radovima pomagali Vijay i Kavita.“Vijay!” kroz otvoreno nadsvođe Kavita pozove svojega

petogodišnjeg sina koji se igrao vani s bratićima. Uskoro će ručak.Uđi i operi se.”“Kavi...”, Jasu osjeti kako ga pritišće težina. “Ne mogu više ništa

smisliti. Moramo ići.” Protrljao je čelo kao da će time izravnati borena njemu. “U gradu ćemo imati više sreće. Naći ću dobar posao paviše nećeš morati raditi od jutra do mraka.”“Jasu, meni rad ne smeta. Ako na taj način pomažem tebi, nama...

Ne bunim se.”“Ali smeta meni”, odgovori on. “U Bombaju se nećemo morati

svakodnevno lomiti od posla. Zamisli, Kavi, mogla bi kuhati ili šivati.Ne bi više bilo težačkih poslova na polju, ne bi više bilo... ovoga!” Pauhvati njezine tanke prste izgrebanih zglobova, gledajući njezineogrubjele šake, svjedoke njegovog neuspjeha.“Ipak bi moralo postojati nekakvo rješenje. Mogli bismo, poput

tvojeg bratića, uzgajati pamuk.”On spusti pogled pa odmahne glavom. Kako da je uvjerim? Svaki

djelić njegovoga tijela govori mu da moraju odmah napustiti ovomjesto – jedini poznati dom. Moraju napustiti žitna polja kojadokazuju njegov propust kao hranitelja, obitelj koja mu, čini se, nemože oprostiti, kuću koju dijele s roditeljima i u kojoj mu više nemamjesta. Bombaj ga mami poput svjetlucava dragulja, obećavajućibolji život i njemu i sinu.“Kavi, neće biti kao ovdje gdje svi stalno krpare. Čuo sam da

onamo svakodnevno prispijevaju kamioni prepuni ljudi poput nas. Nastotine njih, i svi ipak uspiju naći smještaj, posao i hranu!”“Ali svi naši poznati su ovdje. Bombaj nije naš dom. Što će nam sav

novac ovoga svijeta bez obitelji?” Kavita zaplače.On joj se primakne. “Imat ćemo svoju obitelj. Bit ćemo ti, ja i Vijay.

Sin će nam ići u dobru školu, odgovarajuću školu. Neće morati raditipoput nas, živjeti poput nas...” Jasu pokaže rukom na skroman

roditeljski kućerak. “Moći će završiti školu, možda čak dobiti kakavuredski posao. Zar ne shvaćaš? Naš maleni Vijay jednoga dana uuredu?” Sad se već ozbiljno trudi izmamiti joj osmijeh. Molim te,Kavi.Drži njezino lice u rukama i ogrubjelim joj palčevima otire suze.

“Dobro jutro, želite li čaja, sahib sir?” izrekne nježno, pa raširi prstomi palcem uglove njezinih usana u nevoljki osmijeh.“Kako će se Vijay snaći u gradu, među tolikim stranim ljudima?”

upita ona. “Ovdje svi skrbe za njega. Cijelo selo mu je obitelj. Želimda to ima i ondje.”“Kavi, ja mu želim više od toga. Naša će obitelj uvijek biti tu i voljeti

ga.”“A što je s nama? Ako nam se nešto dogodi, nitko nam u gradu

neće pomoći.” Glas joj je prepun emocija. “Ovdje bar imamo potporu,kad je žetva loša ili kad je Vijay bolestan.”“Nećemo biti prvi koji su otišli.” Jasu uzme njezine sitne šake u

svoje. “Potražit ćemo bratićevog susjeda i onog uzgajivača šećernetrske. Kavi, samo želim bolji život za nas...” Glas mu se pri toj pomisliizgubi i on nasloni čelo na njihove čvrsto isprepletene ruke. Tada musine. U tom času znao je što će reći svojoj ženi koja je prije svegamajka. Naglo digne pogled. “Vidi što su sve tvoji roditelji učinili zatebe, koliko su se žrtvovali. Ne bismo li i mi trebali tako za našegasina? Ne zaslužuje li Vijay najbolje? To nam je roditeljska dužnost.Chakli, sada je red na nas.”Njegove joj riječi pospu obraze rumenilom i ona ponovo zaplače.“Promisli o tom – hoćeš li, chakli? Možeš li zamisliti naš novi život?

Kavi, imaj povjerenja u mene.”Oči su mu sjajne i pune nade. A njezine su sjajne od plača.

Kada je Kavita izvijestila roditelje da se ona i Jasu sele u Bombaj,gotovo je zaplakala. “Ba, bapu.” Zakopa lice u majčino krilo. “Kakoda te napustim? Što će biti ondje sa mnom?”

Sjećala se Bombaja: vrelog pločnika pod nogama, prijekornihpogleda koje su joj upućivali.Njezina majka otare oči, pročisti grlo i primi Kavitu u naručje. “Beti,

bit će ti dobro. Jasu je dobar muž. Zacijelo ima svoje razloge.”“Dobar muž? Odvodi me od tebe, od Rupe, od rodbine i prijatelja,

mojega doma, mojega sela.”“Beti, mi ćemo uvijek biti ovdje za tebe. Ali tvoj život je s njim.

Moraš mu vjerovati. Muž i sin te trebaju. Poklekne li mater, past ćecijela obitelj”, odrecitira joj majka stih iz tradicionalne pjesme. “Morašbiti hrabra zbog njih.”Kavita se sjeća prvoga ‘zbogom’ izrečenog svojoj majci – stajala je

nakon vjenčanja pred hramom, ovijena naborima svile, cvjetnimvijencima i nakitom, s licem pod teškom šminkom mladenke, zbogčega se doimala zrelijom nego što je zapravo bila. Plakala je togdana, a dok je odlazila u kuću svojega novog muža, činilo joj se dazauvijek odlazi. Ipak, za svake trudnoće, pa tako i poslije Vijayevarođenja vraćala se starom domu i oslanjala na majčinu skrb, kako bi isama ovladala majčinstvom.Majka podigne Kavitinu glavu i svojim hladnim rukama uhvati

njezino lice vrelo od suza. “Drago mi je što baš ti ideš”, prošapće.Kavita je preneraženo pogleda.“Vjerujem u tebe, Kavita. Ti si čvrsta. Imaš duhovnu snagu. Shakti.

U Bombaju će ti biti teško. Ali ti ćeš, beti, imati snage to istrpjeti.”Kroz majčine riječi i ruke Kavita osjeti shakti, tajnu žensku snagu

koja struji iz Božanske majke kroz sve one koje dolaze poslije nje.

Prohladne rujanske večeri Kavita i Jasu se s obitelji i prijateljimaokupljaju na pozdrav. Prve svjetlucave zvijezde pojavljuju se natamnoplavom nebu, poput bljeska dijamantnih naušnica podkovrčom tamne kose. Kavita je za ovu prigodu odjenula svoj najboljisari od pastelnoplavog šifona sa sićušnim šljokicama koje susrebrnim koncem prišivene uz rub. Dok je nebo tamnjelo, Kavitinesestrične koje su joj poput rođenih sestara, počnu iznositi velike,

plitke zdjele hrane. Slažu ih na široko lišće banane poredano po tlu uvelikom krugu. Svi su tu – članovi obitelji, prijatelji iz djetinjstva,dugogodišnji susjedi – i svi zauzimaju svoja mjesta pred listovima. Akao i uvijek – muškarci oko Jasua na jednoj su strani, a žene okoKavite na drugoj.S muške se strane razlegne Jasuov zvonki smijeh. Kavita se

okrene i spazi Jasua kako zabacuje glavu. Bratić ga lupi po plećima.Licem joj se razlije stidljiv osmijeh. Zadnjih je tjedana, otkada sepripremaju za odlazak, prepun života, pa i nju usrećuje. Blagoslovnjezinih roditelja, kao i njihovo mišljenje da joj je mjesto uz muža,pomogli su joj drukčije sagledati stvari. Počela je taj novi životzamišljati ležernijim i manje napornim, a novi dom slobodnijim, bezugnjetavanja muževe rodbine.“Kavita, kakav će posao bhai Jasu raditi?” upita jedna od nazočnih

žena.“Isprva će raditi kao teklić ili dostavljač hrane, to jest kao dhaba

wallah”, odgovori Kavita. “Takvoga posla ima napretek i plaćaju garedovno i gotovinom. A kada se sredimo, radit će kakav lakši posao,možda u trgovini ili uredu.”Rupa potvrdno kimne. “I već poznaju toliko ljudi u Bombaju. Baš

nam je o tomu bhai Jasu sinoć pripovijedao. To je tako uzbudljivo,bena”, reče Rupa stisnuvši Kavitinu ruku.Kavita potjera bol koja joj probada srce uslijed pomisli na

razdvojenost od sestre. “Hahn. Jasu kaže da ćemo imati vlastiti velikistan s prostranom kuhinjom, pa čak i kupaonicom unutra. A Vijay ćeimati svoju sobu za učenje i spavanje.” Baci pogled na Vijaya koji seigrao lovice s bratićima. Kada bi neki od njih nehotice pao, podizaose oblak prašine praćen salvama smijeha ostalih sudionika. “On mije najveća briga. Nedostajat će mu bratići”, Kavita će. “Daj Bože da uBombaju stanemo na noge i brzo se uzmognemo vratiti ovamo,futta-fut.”Kad su odrasli završili s jelom vrati se Vijay s ostalim dječacima.

Odjeća im je prašna. Jasu pođe prijeko do Kavite, poništavajući tako

muško-žensku granicu koja ih je cijelu večer razdvajala. “Challo,kasno je, mislim da bismo se trebali pozdraviti.”Tim riječima Jasu izrekne ono što je bilo u zraku sve vrijeme:

obmanu da je ovo samo još jedno veliko okupljanje njihovih voljenihuslijed kakvog uobičajenog povoda. Polagano, ljudi se okupe okonjih na pozdrav. Tapšali su ih, šaptali želje za sretan put i obećanja oskorašnjim posjetima. A potom odu svi, osim Kavitinih roditelja.Kavita padne na koljena i čelom dotakne majčina stopala. Majka ju

primi za ramena i privuče u čvrst zagrljaj. Nekoliko puta ponovi samojednu riječ. Shakti.

21Varljivi mir

Palo Alto, Kalifornija – 1990.Somer

Somer žuri prema prijamnom pultu u predvorju Dječje bolnice LucilePackard, kako bi saznala broj sobe svojega pacijenta.“Somer Whitman?” Priđe joj visoki liječnik vukući za sobom kofer na

kotačima. “Somer, kako si?” Pruži ruku na pozdrav.“Peter!” uzvikne ona prepoznavši ga s UCSF-a5. Bio je stažist dok

je specijalizirala. “Dragi bogek, nismo se vidjeli, koliko? Desetgodina?”“Da, vjerojatno”, odgovori on i provuče ruku kroz svoju gustu,

smeđu kosu.“Čula sam da si se u konačnici odlučio za infektivne bolesti. Na

čemu sada radiš?” Somer ga se sjećala kao sposobnog liječnika kojije puno putovao. Podsjećao ju je na nju kakva je nekoć bila.“Pa, odradio sam specijalizaciju iz infektivnih u Bostonu i k tomu

dvije zabavne godine iz tropskih bolesti na Harvardu. A sada samovdje dobio posao pročelnika odjela. Zbilja je dobro vratiti se.”“Ajme, Peter, pa to je divno!” Somer će.“Hvala. Za nekoliko dana odlazim održati predavanje u Istanbulu.

Zato ću sljedećeg tjedna biti ošamućen od vremenske razlike, alinema veze – posao je zanimljiv, bolje nego baviti se kašljem iprehladama, zar ne? A što je s tobom, zanimala te kardiologija, akose ne varam?” Pogleda ju s neskrivenim zanimanjem. Njoj padne napamet kako su se tada dobro slagali i kako ga je ohrabrivala na užuspecijalizaciju.

“Pa”, nadoveže ona na njegovo pitanje, “radim u okružnoj klinici uPalo Altu, dakle puno kašlja i prehlada.” Jednostavno nema načinada takvo što zvuči privlačno, pomisli. Slučajevi su rutinski, nemakontinuiteta u brizi o pacijentu i sredstva su nedostatna. “Ali nijevažno, barem svaki dan stignem pokupiti iz škole svojušestogodišnju kći.” Nasmiješi se i slegne ramenima. Nazire li tračakrazočaranja u njegovim očima?“To je sjajno. Mi imamo dva dečka, šest i deset godina. S klincima

puna ruke posla, zar ne?”“Istina.”“Somer, moram sada juriti na aerodrom. Zbilja mi je drago što sam

te vidio. Uzgred, nikada nisam zaboravio onu sjajnu dijagnozuneonatalnog lupusa dok si bila na početku specijalizacije – tijekomproteklih godina prepričao sam to desetak puta, uvijek navodećitvoje ime.”Somer se nasmiješi. “No, sada više nisam dr. Whitman već dr.

Thakkar. Ipak, drago mi je što to čujem, a drago mi je i što sam tevidjela, Peter.”

Nakon ulaska u dizalo Somer je promatrala kako se zaredom palebrojevi katova. Kamo su nestale sve te godine i što se dogodilo sambicioznom studenticom kakva je nekoć bila? Sjeća se želje zaradom na intrigantnim kliničkim slučajevima, za istraživanjem,napredovanjem u akademskoj karijeri. A sada jedva uspijevaprelistati medicinske časopise. Njezini životni izbori doveli su je dogubitka koraka s nekadašnjim kolegama, pa se čak i u svojemuskromnome radu na klinici osjeća poput uljeza.Pojuri pokupiti Ashu iz škole. Ondje ju znaju samo kao ‘Ashinu

mamu’. Majke druge djece stalno se druže. A Somer nema vremenaza roditeljske sastanke i pečenje kolača za školske prigode. Nemavremena ni za sebe. I više ju ne definira ni vlastito zanimanje, nitimajčinstvo. Oboje su njezini konstitutivni dijelovi, no ne upotpunjujuje. Somer nije pretpostavljala, iako se nadala suprotnom, da će joj

sve to zapravo donijeti osjećaj uskraćenosti. Stoga se tješila pomišljukako je život neprekidni kompromis i pokušavala tomu prilagoditi, nonajčešće joj se sve skupa činilo poput nekakvog varljivog mira.

Somer sjedi na klupi, pijucka toplu, zaslađenu kavu i promatra Ashukako usred dječjeg igrališta visi na penjalici. Ove je godine Ashapostala odvažna – penje se, visi i njiše na svemu do čega dođe.Oprez male djevojčice je nestao, a to dokazuju njezina izgrebanakoljena.Voli dovoditi Ashu u ovaj parkić. U četvrt su se doselili prije koju

godinu kada je Ashi bilo dvije. Istina, Somer je teško napustila SanFrancisco jer su ondje stvorili obitelj. Nakon izvjesnog vremena boli ibračnog otuđenja ipak je počela uživati s Krishnanom u novomeobiteljskom životu – nedjeljnim odlascima na plažu Baker, gdje jeAsha na prstićima prilazila do samoga ruba vode i potom vrištećibježala pred nadolazećim valom. Somer i Krishnan ponovo suoživjeli svoj brak. Razgovori im se više nisu vrtjeli samo okomedicine: popravili su svoju napuknutu vezu i savili je oko Ashe.Nisu bili planirali, poput svojih prijatelja, otići iz grada, ali kako je

Asha postajala sve aktivnijom, stražnji im je vrt postao premalen, alokalne škole nedovoljne. Kada je Kris dobio unosnu ponudu zapriključenje praksi u Parku Menlo, četvrti s dobrim školama, polasata udaljenoj od San Francisca, počeli su ondje razgledavati kuće.Somer si je pronašla mjesto u okružnoj klinici.“Asha, još pet minuta”, vikne Somer uočivši sunčev položaj na

horizontu.“Dražesna je”, primijeti žena na susjednoj klupi. “Mislim da sam vas

već vidjela. Mi smo ovdje gotovo svakoga dana.” Žena pokaže naplavokosog mališana u pješčaniku. “On uživa, a ja sam presretnakad izađem iz kuće.”“Da, i Asha voli doći ovamo. Morat ću je uskoro odvući.” Somer se

nasmije.

“Trebali biste svratiti petkom oko podneva”, žena će. “Tada se ovdjesastaju sve dadilje iz četvrti i naprave piknik. Djeca se zabavljaju, aodrasli druže.”Dadilje? Nakon uljudne stanke, Somer ustane i pokupi svoje stvari.

“Nisam joj dadilja”, odgovori, “već majka”.“Oh, oprostite. Pretpostavila sam... Hoću reći, pomislila sam

zbog...”“Sve u redu”, reče Somer odrješito. “Izgledom je na oca, ali

karakterom na mene.” Zakorakne prema Ashi. “Želim vam ugodandan.”Na putu kući Asha vozi bicikl, a Somer hoda za njom, razmišljajući

zašto joj je toliko zasmetao događaj u parku. Da, ljudi najčešćepretpostave da ona i Asha nisu u krvnome srodstvu. Dosad se većtrebala priviknuti na to. Kada njih troje pođu van, više-manje svigledaju Somer. Čak se i njoj samoj Kris i Asha doimaju posveprirodno kad su skupa – bez obzira na to nosi li ju na ramenima ilisjedi s njome u restoranu.U takvim trenucima Somer se mora boriti s osjećajem kako je

zapravo ona posvojče u obitelji.Svojevremeno su pohađali seminar o usvajanju, gdje su im rekli da

se dotičnim korakom rješava samo dio problema, to jest neplodnost,a tu je razliku Somer tek poslije shvatila. Ashin ulazak u njihov životdonio je mnoge stvari – ljubav, užitak, ispunjenje – ali nije izbrisaobol uzrokovanu pobačajima, niti je posve uklonio njezinu želju zabiološkim djetetom.Kada su Asha i ona same, Somer se osjeća poput njezine biološke

majke i voli je kao vlastito dijete. Ljudima ne govori da je Ashaposvojena. Ne samo zato što bi to bilo neprimjereno, već i zato štone želi da Asha bude svjesna toga. Asha ne vidi svima drugima očiturazliku između svoje tamne kose i tena i majčina izgleda. I dok sadagleda Ashu kako čeka na uglu, Somer ju promatra očima dadilje sdječjeg igrališta. Jedna Ashina tanka, smeđa nogica oslonjena je navrh pedale, dok druga jedva dotiče zemlju. Njezin debeli, crni konjski

rep viri kroz stražnju stranu blijedoplave bubamara kacige. Somerpromatra svoju kćer koja joj uopće ne nalikuje.

22Zlatno mjesto

Bombaj, Indija – 1990.Kavita

Izašavši konačno iz otvorenog autobusa, Kavita duboko udahne.Zadnja četiri sata ona, Jasu i Vijay dijelili su zakrčeni prolaz izmeđusjedala s desecima znojnih ljudi, krajnje nezainteresiranih za krajolikšto promiče kraj njih. Mnogi od njih svaki tjedan putuju ovako zbogprodaje robe u gradu. Unatoč činjenici da su kupili tri karte, samo jeKavita uspjela sjesti. Tijekom cijeloga puta držala je Vijaya na krilupa su joj bedra postupno utrnula. Jasu je sve vrijeme bio primoranstajati do čovjeka s kavezom punim pilića, koji ga je stalno udarao pokoljenu. Ipak, ni on ni Kavita nisu prigovarali; neki su putnici čakvisjeli na vratima, a drugi su balansirali na krovu!Sada stoje na dolaznom peronu autobusne postaje s tri kofera u

kojima je sav njihov imetak. Vijay je oslonjen na njezinu nogu, a očnimu se kapci sklapaju. Plan im je pokušati se smjestiti u središtugrada, jer su im rekli da se tamo može jeftino prenoćiti. Upravo to imtreba – dobar cjelonoćni odmor – pa će sutra u potragu za valjanimdomom i poslom. Primivši kofere u obje ruke, Jasu ih povede.Katkad se zaustavljao, kako bi upitao za smjer.Kavita ga slijedi s torbom u jednoj ruci i Vijayevom ručicom u

drugoj. Dok se kreću kroz sve tamnije bombajske obrise,preneražena je velikom promjenom unutar šest godina, otkad je bilaovdje. Nevjerojatno, no čini se da mjesto zakrčuje još više ljudi, viševozila i više buke i ispušnih plinova što se kovitlaju zrakom.Dvije stvari ne daju joj mira: gorko sjećanje na rastanak od Ushe u

sirotištu i pomisao kako joj već fali rodni kraj. To dvoje joj se prepliće

u glavi i Kavita se bori sa sve većim osjećajem srdžbe prema Jasuu.Prvo me primorao odreći se vlastitoga djeteta. A sada još i doći uovaj grad i napustiti sve što volim. Načas među gomilom izgubiJasua iz vida. Pohita za njim. Imaju samo jedno drugo na ovomečudnom, nepoznatome mjestu. Začuje umirujući majčin glas.Moraš mu vjerovati. Moraš biti hrabra zbog njih.Kada su prispjeli u Dharavi, mjesto kamo su ih uputili, već se bilo

smrklo. Očekivali su zgrade, međutim, bila je to ogromna sirotinjskačetvrt prepuna daščara, koja se pružala na području izmeđuautoceste s jedne strane i željezničkih tračnica s druge. Zgroze seonim što su ugledali. Dugi redovi sklepanih koliba načinjeni su odvalovitog lima, kartona i blata, a mali, jednosobni kućerci napravljenisu od otpada. Hodaju polagano ne bi li izbjegli rijeku fekalija što tečeuz barake. Kavita čvrsto stišće Vijayevu ruku, sklanjajući ga s putagoluždravoj dječici što jurcaju uokolo. Beznogi prosjak ispružikoščatu pest prema njoj. Neki drugi čovjek, očito pijan, dobaci jojlascivan pogled i jezikom obliže usne. Kavita usredotoči pogled natlo gdje su najveće opasnosti ipak samo odbačeno smeće i jurećiglodavci.“Trebate prenoćište? Trebate smještaj?” Čovjek odjeven poput

žene, u kričavožuti sari, zakorača uz Jasua. Lice mu je ljepuškasto, sosmijehom koji otkriva dva zlatna zuba. Jasu prozbori s njimenekoliko Kaviti nejasnih riječi i evo, ubrzo ga slijede niz uličicu. On sezaustavi pred malenom kolibom od blata, s hrđavim krovomdjelomice obloženim plastikom. Pokuša otvoriti nakrivljena vrata, nonešto se iznutra ispriječi. Kroz mutno svjetlo ugledaju bijeloga,sablasno mršavog psa kojemu možeš izbrojiti sva rebra. Čovjekumotan u sari nakratko izda žensku stranu svoje osobnosti i nogomšutne psa s puta, pa ih ljupkim pokretom ruke pozove unutra.“Druga obitelj otišla je jutros”, izgovori čovjek. “Ako želite, možete

ostati ovdje. Za tek neznatan prilog.” Okrene dlan ispružene rukegore i sramežljivo se nasmiješi Jasuu koji se okrene Kaviti.

“Samo za jednu noć”, reče ona kako bi mu olakšala ionakoneizbježnu odluku. Dugo su hodali, a Vijay gotovo spava nanogama. Jasu spusti kofere, izvadi nekoliko kovanica iz džepa i staviih u ispruženi dlan, ne dotaknuvši ga, pa otpravi čovjeka. Zakorači ukolibu i usput se sagne kako bi mogao proći kroz dovratak. Kavita iVijay pođu za njime. Sobičak je bez prozora i gotovo prazan, s golimpodom od zbijene zemlje i tu i tamo razasutim, već trulim ostacimahrane. Kavitu zaguši ljudski smrad i jedva spriječi poriv napovraćanje.Uvuče ruku u Jasuovu. “Hajde, pođi s Vijayem nabaviti nešto za

jelo dok ja malo pospremim.” Jasu povede Vijaya prema obližnjimštandovima. Kavita izađe van udahnuti, u usporedbi s onime unutra,relativno čist zrak, a potom prekrije nos i usta krajem svojega sarija.Širom otvori vrata kako bi ušlo nešto svjetlosti, a zatim se baci naposao. Pokupi otpatke od hrane i smeće u plastičnu vrećicu koju jenašla smotanu u kutu. Iznese smeće i još jednom duboko udahne paspazi metlu naslonjenu na susjednu daščaru. Osvrne se, jurne dometle, strpa je među nabore svojega sarija i vrati se u kolibu.Radeći hitro kao da je vrazi gone, ona čučne, osloni se na bedra i

žestoko mlateći metlom počne mesti zemljani pod. Njezini naporiumah stvore prašni oblak od kojega se zakašlje i oči joj zasuze, noona svejedno nastavi. Kada bi samo mogla ukloniti ovaj gornji slojnečistoće koji je tjera da zamišlja tuđi otpad, hranu i mokraću, kadabi ga samo mogla izmesti van! Pod njime bi se zacijelo pojavilasvježa zemlja na kakvu je bila naviknuta. Grlo joj počne gorjeti paviše nije mogla nastaviti. Pomete skupljenu zemlju, iznese je te vratimetlu na mjesto. Pričeka da joj se pluća pročiste i da se unutraslegne prašina. Zakorači natrag u kolibu i udahne. Da, zrak se činičišćim ili se već svikla na smrad ovoga mjesta? Naposljetku izvučeprostirku za spavanje koju su donijeli sa sobom i raširi je. Zatimunese dva kofera i torbu.Jasu i Vijay vrate se s vrućim pau-bhajijem i hladnim bocama

Orangine. Vijay je zaintrigiran svojim prvim sokom od naranče,

prevrće ga preko jezika, osjećajući mjehuriće koji ga štipkaju, pa gapušta niz grlo. Toliko je obuzet novim iskustvom da je posvenesvjestan bijednog okruženja. Tijekom objeda odnekud izvanadopre krčanje radija i ubrzo se pretvori u trešteću glazbu. Razlegnese stara ljubavna pjesma na hindiju i Jasu zapjeva, izmišljajućistihove koje ne zna. Primi Kavitinu ruku i pozove je na ples u malome, vlažnom prostoru. Kavita pristane, isprva nevoljko, no potom,vidjevši Vijaya kako plješće ručicama i također pjeva, promijeniraspoloženje. Licem joj se razlije nježan osmijeh i ubrzo se sve trojesmiju i plešu. San ih zatekne međusobno čvrsto priljubljene te takoprovedu svoju prvu noć u paklu.

Rano ujutro probudi ih glasno trubljenje kamionâ. Prva ih začujeKavita. Više ne može zaspati. Ubrzo nakon nje probudi se Jasu.Leže nekoliko minuta otvorenih očiju i isprepletenih tijela, pa se tihodignu s prostirke. Kavita izađe van potražiti zahod. Ugleda dugačakred ljudi i na svoj upit dobije odgovor da svi čekaju na vodu s javnoghidranta. U naselju nema nikakvoga zajedničkog zahoda. Čedno,koliko se u takvoj situaciji može, obavi svoje pokraj tračnica i žurnose vrati u kolibu.“Red za vodu već je ogroman – onaj prijeko”, reče ona Jasuu i upre

prstom. “A mi nemamo ničega, ni posude ni vjedra da je natočimo.”“Da, voda će ti danas trebati. Bit će vruće. Vidi, što misliš o

ovomu?” odgovori Jasu uzimajući dvije prazne boce sinoćnjeOrangine. “Idem ja. Ti ostani ovdje”, reče pokazujući na usnulogVijaya. Nakon jednog sata Jasu se vrati sav potresen.“Što se dogodilo, jani? Gdje si bio tako dugo?” Ovakve prisne

izraze inače je rabila samo tijekom njihovih noćnih intimnosti, ali ju jeranjivi izraz na njegovom licu nagnao da prekrši dotično prešutnopravilo.“Kavi, ovo je mjesto ludnica. Jedna žena je pomislila da se druga

pokušala progurati ispred nje, pa je počela vrištati neka se vrati nasvoje mjesto. Druga je odbila i počele su se natezati, naguravati i

čupati, sve dok prva nije popustila. Žene koje se tuku. Oko vode.”Odmahne glavom još uvijek uzrujan pri pomisli na to. “Sutra ću poćiranije.” Pruži joj napunjene bočice od soka pa se otputi na cijeli dan,obećavši se vratiti do večeri.Vijay se probudi i Kavita ga odluči tijekom dana izvući iz bastija, jer

je već ćutjela kako ju obuzima očaj te sirotinjske četvrti. Ponese sasobom njihove najvažnije osobne stvari, a ostale skrije pod prostirku.S Vijayevom ručicom u svojoj hoda bombajskim ulicama. Pod njimaje ispucali pločnik prekriven smećem i životinjskim izmetom, a okonjih ljudi što se tiskaju i uslijed gužve kreću poput jata ptica. Uličnipiljari uzvikuju pozivajući na kupnju svoje robe.“Vrući chai! Garam garam chai! Vrući čaj!”“Pogledajte, gospođo. Salwar khameez! Samo stotinu rupija.

Raznih boja!”“Najnoviji filmovi. Dva filma za pedeset rupija. Vrlo dobra cijena. Vi

birate.”Kavita se ponovo sjeti onoga dana od prije nekoliko godina kada je

također hodala ovim ulicama, a Rupa ju je potezala kao što onasada vuče Vijaya. Na svakome uglu traži bilo kakav znakprepoznavanja. Jesam li tada prešla ulicu baš pokraj ove autobusnepostaje? Zar mi ovaj kiosk s novinama nije nekako poznat? Usredluđačkog mjesta u kojemu je bila samo jednom, u ovom gradu štoključa od deset milijuna ljudi, Kavita pokušava dokučiti nekakavsmisao. Kroz gomilu tijela i udova traži lice koje joj se čini poznatim,djevojčicu koja je podsjeća na Ushu kakva joj je ostala u sjećanju.Dvije sjajne pletenice povezane vrpcama, ljupki osmijeh. Djevojčicadrži za ruku ženu u zelenom sariju. Je li to ona? Bi li to mogla bitiona? Čini se iste dobi kao Vijay. Gurajući se kroz gomilu Kavita pratiženu i dijete, usput ignorirajući Vijayevo protestiranje što ga prebrzovuče. Zeleni sari se izgubi iz vidokruga, nestajući u vrtlogu ljudi iboja. Sopćući, Kavita zastane nasred pločnika. Pogledava u svimsmjerovima, ali više nema koga slijediti.

“Mama?” Osjeti kako je Vijay navlači za ruku pa spusti pogled nanjegove upitne oči.“Hahn, beta. Challo. Idemo.” Zabrine se da ne izgubi Vijaya u

ovome mnoštvu što se gura pokraj njih, skupa s bezubim prosjacimakoji ga prate. Kavita i dalje traži zeleni sari i sjeća se Jasuovih riječi odjevojčici. Postat će nam teret, trošak za cijelu obitelj. Zar to hoćeš?Možda je tada bio u pravu, čak mudar. Teško joj je zamisliti kako bibilo s dvoje djece, jer se očito jedva skrbe i za jedno. I tako Kavitacijeli dan hoda s Vijayem ne bi li se dovoljno zamorila da navečerodmah zaspi. Nakon samo jednoga dana osjeća kako ju guši ovajgrad što pulsira ljudima, aktivnošću i bukom. Njezina pluća, sviknutana čisti seoski zrak, bore se sa smogom. Njezina stopala čeznu zavlažnom, zbijenom zemljom rodnih polja.Natrag se vraćaju duž naselja. Prolaze pokraj stotinu koliba sličnih

njihovoj. Zaobilaze prljavu kozu koja njuškom ruje po gomili smećašto se dimi uz rub ceste. Pred svakom daščarom isto: vatrazapaljena od osušenih komada kravlje balege, vjedro vode kojetreba dostajati za cijeli dan i dronjava odjeća na užetu. Nekolikomaštovitih stanara pronašlo je način postaviti televizijske i radijskeantene, pa se ondje okupljaju ljudi. Kavita žudi za bilo kakvomutjehom: majčinim ohrabrujućim stiskom, Rupinim vrckavimsmijehom. Kada s Vijayem dospije do kolibe Jasu je već unutra, sjedina rubu prostirke. Palčevima trlja stopalo. Začuje ih kako ulaze,digne pogled i nasmiješi se.“Što se dogodilo?” upita Kavita.“U ovim sam starudijama propješačio najmanje petnaestak

kilometara.” Kimne prema svojim iznošenim chappalama pokrajvrata. Kavita sjedne uz njega i dlanovima mu primi stopalo.“Danas sam posjetio tri dostavljačke tvrtke.” Zatvori oči i legne na

prostirku. “Svugdje su mi rekli da nemaju posla za mene. Žele samomuškarce koji poznaju bombajske ulice, vozače rikši i taksiste. Recimi, da sam vozač rikše ili taksist, bih li tražio dostavljački posao?”

“Hahn, ne bi”, polagano izgovara Kavita, no zapravo mozga označenju izrečenog.“Potom sam otišao vidjeti za posao dhaba-wallaha”, nastavi Jasu, “i

kako sam i mislio, za raznošenje ručkova po gradu zaradi se dobarnovac. Stotinu rupija dnevno, možeš li vjerovati? Ali duga je lista ljudikoji žele postati dhaba-wallahi. Rekli su mi da svaki tjedan dođempitati. I da može potrajati tri do četiri mjeseca prije negoli dobijemposao.”Nesigurna kako bi reagirala na te novosti, Kavita zuri u Vijaya.

Mališan prstićem crta krugove po utabanome zemljanom podu.Moraš mu vjerovati.“Ali evo i dobrih vijesti. Pred središnjim uredom za dhaba-wallahe

naletio sam na nekog tipa koji poznaje šefa i voljan je potruditi se dami ime dođe na vrh liste. Uz njegovu će se pomoć sve ubrzati, čekatću tek dva do tri tjedna. Za uslugu je tražio samo dvjesto rupija pasam mu ih dao.”Kavita uznemireno pogleda muža. Ukupno su imali tisuću rupija –

njihova cjelokupna ušteđevina, skupa s novčanim darovima obitelji.“Ne brini, chakli!” Naceri se. “Sve je u redu. Taj mi je čovjek

pokazao svoje papire, dobar je on. A pomoći će mi nabaviti bicikl zataj posao. Dat će mi ga na uporabu odmah, besplatno. Poslije ću gaotplaćivati od zarade i kada ga isplatim, moći ću zadržati novac.”Jasu sjedne i primi je za ramena. “Ne zabrinjavaj se toliko. Dobro jeto, chakli, jako dobro!” Svojini širokim dlanovima primi njezinu glavu ipoljubi je u čelo. “Sve se odvija brzo, baš kao što sam i pretpostavio.U treptaju oka imat ćemo vlastiti prostrani stan s kuhinjom za tebe.Ha?”Kada je ovakav, ne može ostati ozbiljna. Osmijehne se. “U redu,

gospodine dhaba-wallah, hajd’mo onda jesti.

Jednoga jutra, dva tjedna poslije, Kavita promatra Jasua dok odnosimali lavor s vodom u kut sobe. Temeljito se pere i brije. Svakogadana odlazi u središnji ured za dhaba-wallahe, ali za njega još uvijek

nema posla. A od čovjeka koji mu je uzeo dvije stotine rupija ni tragani glasa. Ipak, svakoga dana Jasu porani, a prije posla još pođečekati u red za vodu. I dalje to čini, iako u bastiju po vodu iduuglavnom žene. Danas donosi vijest o pojavi tifusa u sjevernomdijelu naselja. Troje djece je već umrlo, puno druge je bolesno. “DržiVijaya podalje od zagađene vode”, kaže joj. “Ti ljudi rade susu i kakaposvuda, baš poput pasa. Nemaju srama.” Pažljivo se odjene ipočešlja. Žuri kao da ga netko očekuje. Svakoga jutra odlazi punnade i svake se večeri snuždeno vraća u njihov privremeni dom.Kavita izađe van, kako bi na ostatku sinoćnje žeravice pripravila

chai. Od večere je bilo ostalo nešto khichdija, pa ga podijeli na dvijeporcije – za Jasua i Vijaya. Dok spravlja doručak, iz susjednihdomova ljudi izranjaju po istome poslu. Žene skupljaju svojeizgužvane sarije među noge, spuštaju se u čučanj i čavrljajumeđusobno. Žive ovdje dugo, te susjede. Kavita im se ne pridružujeu razgovoru, ali sluša njihovo tračanje pokraj vatre. Uplašena je:sluša priče o nestaloj djeci i ženama premlaćenim prošle večeri.Naime, neki muškarci umiju spravljati domaći alkohol, pa ga poslijeprodaju ili mijenjaju za nešto drugo. Napiju li se, ti srditi ljudi čestonasrnu jedni na druge ili na svoje susjede, a katkad i na vlastituobitelj, ne bi li se oslobodili srdžbe. Čini se da je ova sirotinjska četvrtsvijet za sebe. Kamatari i dužnici, najmodavci i stanari, prijatelji ineprijatelji, kriminalci i žrtve. Za razliku od seljana, ovdje ljudi živepoput životinja: zgurani u tijesne prostore, u borbi da namirenajnužnije životne potrebe. A mnogi su se već naviknuli na ovomjesto i prihvatili ga kao dom. U gradu obavljaju najprljavije,najodvratnije poslove – čiste zahode, smetlare, skupljaju dronjke.Nisu poput dhaba-wallaha koji žive pristojno u čestitim kućama. ČimJasu dobije posao napustit će ovo mjesto. Kavita zna da u protivnomneće moći izdržati ovdje.

Kasnije te noći, nakon što su svi pozaspali, probude ih bučniglasovi izvana. Vika muškaraca. Jasu smjesta skoči prema vratima.

U blizini su prazne boce Orangine, spremno čekaju na jutarnju vodu.Uzme u svaku ruku po jednu. Kavita sjedne i primi pospanog Vijayau naručje. Kako su im se oči postupno privikavale na tamu, tako suglasovi postajali sve bučniji i bliži. Jasu odškrine vrata i proviri. Žurnoih zatvori. Prošapće Kaviti: “Policija! Lupaju po vratima, pregledavajukuće. Imaju pendreke i baterijske svjetiljke.” Podupre vrata leđima.Ona se tijelom postavi ispred Vijaya. Njegove su oči širom otvorene iprestrašene.Začuju se udarci po vratima obližnje kolibe. Onda razbijanje boca o

zidove. Lomljava stakla. Srditi glasovi. Potom ženski vrisak,dugačak, prodoran i protkan suzama.Poslije cijele vječnosti, činilo im se, ljutiti zvuci jenjaju i ustupe

mjesto opakom smijehu što se polako gubi u daljini. Konačno opettišina. Jasu je još uvijek kod vrata. Kavita mu kimne da joj priđe.Zagrlivši ga osjeti strah i znoj što ih je policija ostavila u njegovomtijelu.“Mama?” pozove Vijay. Sav drhti. Kavita spusti pogled na mjesto

gdje mu ruke čvrsto stišću hlačice. Upiškio se. Presvuče ga, a mokruprostirku prekrije starim novinama. Sve troje legnu: Jasu rukamaobgrlivši Kavitu, ona grleći sina. U tami Vijay samo izrekne: Fali miNani.” Kavita nijemo zaplače. Vijayevo disanje postupno postaneduboko i ravnomjerno, ali ona i Jasu te noći više nisu zaspali.Sljedećeg jutra Jasu se vrati iz reda za vodu s informacijama o

policijskom upadu, očito uobičajenom događaju u bastiju. Jedan odsusjeda ispričao mu je da je policija došla tražiti nekoga čovjekaosumnjičenog za krađu u tvornici gdje radi. Nisu ga zatekli doma, alisu zato našli njegovu petnaestogodišnju kćer. Pred očima matere joji mlađe braće okrutno su je silovali.

23Dan zahvalnosti

Menlo park, Kalifornija - 1991.Krishnan

“Jesi li napravio pire krumpir? Kris?”Krishnan je toliko udubljen u stranice India Abroada da gotovo i ne

čuje Somer.“Trebaš napraviti pire krumpir. Purica će biti gotova za pola sata.

Ovoga puta ne stavljaj papar. Moj tata ne voli ljutu hranu.”Krishnan zvučno uzdahne. Ljutu hranu? Samo Amerikanac može

pire krumpir, zacijelo najblaže jelo koje postoji, doživljavati ljutim. Ne,sigurno se radi o battata pakori koju spravlja njegova mama - mekekriške kuhanog krumpira uronjene u začinjenu mlaćenicu, posutezelenim čilijem i potom ispržene do zlatnosmeđe boje. Čim bi kojustavila na tanjur, njegovi nestrpljivi prsti smjesta bi je zgrabili. Većodavno nije jeo dobru battata pakoru. Uzdahne i počne gnječiti vrelikrumpir u velikoj zdjeli. Somer mu katkad udovolji pa ode s njim vanu indijski restoran, iako ju indijska kuhinja zapravo ne zanima;unatoč ili baš uslijed ograničenosti njezinoga kulinarskog umijeća.Jednom joj je pokazao kako se spravlja chana masala, jednostavnojelo od konzerve graha i gotove mješavine začina. Otad je to jedinoindijsko jelo koje ona ponekad pripremi i posluži uz kupovnesomune, dok staklenka skupocjenog šafrana koji su im njegoviposlali iz Indije, stoji netaknuta na polici sa začinima. Naime, Somerje priznala kako zaista ne zna što bi s njim.Stavio je u zdjelu dvije velike žlice maslaca, dodao malo mlijeka pa

promiješao. Cijela smjesa je sada glatka i bijela poput bolničkihplahti, a i privlačna baš poput njih. Kako netko može jesti ovako

nešto? Tako bezbojno i bljutavo? Da, ovi su krumpiri postali njegovzadatak na Dan zahvalnosti. Jedne je godine proširio posao, pa je zaukras dodao rukohvat fino nasjeckanih listova korijandra. Sljedećegodine umiješao je u putar čajnu žličicu majčine garam masale. Asad su ga ponovo sputali samo na sol i papar.“Još moram staviti pitu u pećnicu”. Somer pojuri prema pećnici,

otvori vrata i po stoti put upikne termometar u puricu.Krishnan ne može razumjeti zašto Amerikanci, a posebice njegova

žena, toliko halabuče oko ovoga objeda. Njegova obiteljska slavljasadržavaju barem desetak jela od kojih svako zahtijeva punokompliciranije pripreme od stavljanja purice na nekoliko sati upećnicu. K tomu, nijedno od tih jela ne potječe iz konzerve ili kutije.Svake godine za Diwali njegova majka i tete počinju kuhati danimaranije: lagane, pahuljaste dhokle6 prelivene bogatim kokosovimchutneyem7, raskošni povrtni curry te fino začinjeni dal. Svaku biljkuosobno izabere sabzi-wallah, a svaki je začin ispržen, smrvljen iizmiješan kod kuće. Pita i kremasti jogurt pripravljaju se takođerdoma, a parathe su se, sjeća se, motale i služile vrele s vatre. Ženesu satima tračale i hihotale se, dok bi ljuštile, sjeckale, pirjale i pržilejela za dvadesetero ili više ljudi. Nikad nije zamijetio nikakvu mahnitubrigu poput ove kakvu ispoljava njegova žena. Prisjetio se prvogsusreta s čudnim obredima američkog Dana zahvalnosti.

Na prvoj godini medicine njegov ga je kolega Jakob pozvao uBoston. Krishnan je u Sjedinjenim Državama boravio tek nekolikomjeseci — sve vrijeme u Kaliforniji — pa kada su stigli u Boston,prvo što je zamijetio bio je kristalno čist zrak i blistavojasne bojelišća. Jesen. Nikada je prije nije vidio.Ondje je bilo oko desetak osoba. Krishnana su, zajedno s ostalim

muškarcima, ubrzo zaposlili na skupljanju lišća u velikom vrturaskošne kolonijalne vile. To ga je zbunjivalo; pitao se zašto poslugane obavi taj posao? Uslijedila je nekakva čudna vrsta ragbija, što gaje još više zbunilo. Dok su poslije kraj vatre grijali smrznute ruke,

Krishnan je slušao zvonki smijeh Jakobove zgodne sestre iz kuhinje.Njezine sestrične zadirkivale su je zbog novog dečka kojeg je tadaprvi put dovela kući. Krishnanu je takvo ponašanje bilo posve strano.Roditelji i ostala rodbina u Indiji, predstavljali su prvu razinu pristankana eventualne parove, nikako zadnju. Udvaranje između zaručnikauvijek je bilo kratko i obično uz pratnju. Glede objeda, uživao je unjemu, iako mu je palo na pamet kako bi izvjesna količina ljutogumaka zacijelo svemu popravila tek. Do svršetka vikenda Krishnanse zaljubio u sve što je vidio: prekrasnu kuću, ogroman vrt, zgodnuplavokosu djevojku. Sve je to poželio i za sebe. Zaljubio se uamerički san.Kada je tek došao na studij u Sjedinjene Države, nove mogućnosti

koje su se odjednom otvorile u njegovom životu bile su uzbuđujuće.Stanfordski tihi, asketski studentski dom bio je posve oprečanužurbanom gradu koji je netom napustio, ali je, s druge strane, uAmerici bilo puno stvari koje je cijenio: čiste ulice, ogromni trgovačkicentri, udobni automobili. Svidjela mu se i nova hrana, posebiceprženi krumpirići i pizza, koje su služili u studentskoj kantini.Kada je Krishnan nakon dvije godine otputovao u posjet svojima,

stvari su se u Indiji dosta promijenile. Bilo je to ljeto 1975.; IndiraGandhi je upravo proglasila stanje pripravnosti zbog optužbe zalažiranje izbora. Javni su prosvjedi hitro ugušeni, a na tisućepolitičkih protivnika je pozatvarano. Tisak je bio uglavnom režimski, astrah i nesigurnost glede budućnosti mogli su se posvuda osjetiti.Dok je pratio oca za vrijeme liječničkih posjeta, zaključio je kako jebolnica starija no što mu je ostalo u sjećanju, posebice u usporedbisa stanfordskom. Neki njegovi prijatelji su se već poženili, noKrishnan je uspio ignorirati majčinu primjedbu kako je i njemuvrijeme da se počne sastajati s djevojkama. Pri kraju ljeta već mu jenedostajala Amerika. Život se ondje činio dobrim, a profesionalnemogućnosti izvrsnima. Posjet domovini posložio mu je prioritete i kadse vratio natrag završiti preostale dvije godine studija, već je bioposve siguran da želi ostati u Americi.

Zadnje desetljeće otkako je diplomirao, sastojalo se odneodređene, duge linije dana i noći neumornog rada, kako bi postaokirurg. Uspio je završiti jedan od najtežih specijalizantskih programau zemlji. Njegovi kolege sad ga konzultiraju po pitanju najtežihslučajeva, a često je i gostujući predavač na Stanfordu. K tome,osvojio je zgodnu plavu djevojku, koja mu je sada žena. Premanekakvome objektivnom mjerilu — uspio je. Nakon petnaest godinaživota u ovoj zemlji ostvario je san kojim je bio toliko obuzet.

Svi su za stolom u dnevnoj sobi, pristojno raspoređeni i previšeudaljeni jedni od drugih. Somerin otac reže puricu, a ostalimeđusobno razmjenjuju tanjure s nadjevima, pire krumpirom,zelenim grahom, umakom od brusnica i drugim prilozima. Dok jede,Krishnan sluša Ashu kako zabavlja djeda i baku pričama o svojimnovim učiteljima i voljenoj školskoj odori. “Najbolja stvar u novoj školije što nema dečki; oni znaju biti tako dosadni.” Svi se nasmiju pa senasmije i Krishnan. U ovoj sobi jedu samo nekoliko puta godišnje,pomisli osvrnuvši se, i nikada ne uspiju popuniti stol. Nekoliko putatrepne. Kuća je prostrana i prekrasna, ali mu se čini sterilnom, bašpoput njihovih života. Ne zamjećuje to u tolikoj mjeri kad Asha svojimbrbljanjem i smijehom popunjava tu prazninu, ali čak i tada nemaosjećaj punine i srdačnosti kao za obiteljskih okupljanja kakvih sesjeća iz djetinstva. Ovo je život koji je zamišljao, život kojemu senadao, ali mu se taj američki san sada doima nekako šupljim.Prije samo nekoliko tjedana njegova se obitelj okupila navečer za

Diwali u roditeljskom domu. Bilo ih je najmanje dvadesetak.Nedostajao je samo on pa su ga nazvali. Dodavali su jedni drugimatelefonsku slušalicu, kako bi mu svatko pojedinačno čestitao praznik.Zazvonilo je baš kad se spremao odjuriti van. Po svršetku razgovorasa slušalicom u ruci šutke je sjeo za kuhinjski stol. Ondje, uBombaju, bila je noć i kad je zatvorio oči mogao je zamisliti milijunediya, sićušnih glinenih lončića s malenim plamenom, poslaganih porubovima balkona, uličnih štandova i izloga. Stižu posjetitelji s

darovima: kutijama slastica i dobrim željama. Škole su zatvorene idjeca ne idu spavati već ostaju gledati vatromet. Još od ranogadjetinjstva to mu je jedna od najdražih noći u godini, jer tad nadcijelim Bombajem lebdi čarobno ozračje.Krishnan se sve više bavio mišlju da ponovo posjete Indiju i

eventualno posvoje još jedno dijete, ali Somer se tomu protivila. Činise da je nakanila držati Ashu u čahuri koju ju je isplela oko nje. Zarazliku od nje, on ne drži obitelj nekakvom krhkom stvari koju semora stalno štititi. Za njega je obitelj nešto divlje, sveobuhvatno,moćno, nešto što odolijeva godinama, kilometrima, pa i pogreškama.Istina, unutar njegova mnogočlanog klana bilo je manjih ispada,katkad i erupcija većih svađa, ali to nije uspjelo ozbiljnije narušitisnagu obiteljske povezanosti. Somer ima dobre namjere, trudi se sAshom najbolje što umije: pokazuje joj National Geographic izemljovide Indije, upoznajući je s tamošnjim poljodjeljstvom iživotinjama. Kada njegovi roditelji pošalju chania-choli8, ona jeodjene u nju i pošalje im fotografije. Ali, zapravo nema prigode zakoju bi njegova kći doista mogla odjenuti takav tip svečane odjeće,pa stoga leži složena u ormaru. Baš poput njegovih slabašnihpokušaja da nauči Somer nekoliko riječi gujaratija, tako su i njezininapori, na koncu konca, beznačajni.Možda ga sve to skupa ne bi toliko smetalo kada bi osjećao kako

još uvijek ima pokraj sebe ženu u koju se zaljubio — intelektualnupartnericu, ravnopravnu družicu. Nedostaju mu njihovi razgovori omedicini. Somer su nekoć zanimali njegovi slučajevi, ali sada radijeraspravlja o pojedinostima Ashinih svakodnevnih školskih zadaća. Akada i priča o svojem radu na klinici, teško mu je nakoncjelodnevnog rada na moždanim tumorima i aneurizmama hinitizanimanje za šmrkave nosove i iščašene zglobove. Iako su tehničkiu istoj profesiji, razgovor im često zamre kad se koje od njihisfrustrira i izgubi interes. Katkad se doima da stvari koje danas činei određuju njegov brak, nemaju puno veze s onime što ih je nekoćpovezivalo.

“Nazdravimo!”Somerin bodri glas prekine njegove misli. Ona podigne vinsku čašu,

a ostali se povedu za njezinim primjerom. “Za obitelj!” Svi za-zvučeistim sentimentom iz polustojećeg položaja, kako bi se uspjelikucnuti. Krishnan popije dobar gutljaj rashlađenog chardonnaya.Oćuti kako mu tekućina klizi niz grlo, a hladnoća se širi tijelom.

24Popodnevni odmor

Bombaj, Indija - 1991.Jasu i Kavita

Jasu zagunđa na šuplji zvuk limene budilice. Dok se podiže stankog madraca krevetne opruge škripnu, no to je lako moglo biti istruganje njegovih mršavih zglobova. Ukočeno, na prstima, prođepored kreveta kroz jedinu spavaću sobu u stanu i usput takneKavitine nožne listove. Kada se mogao slobodnije kretati, siđe nizastube u zajednički zahod chawl kuće. Jedina sretna usputnaokolnost ovakvoga ranog buđenja je to što nužnik još nije poplavljen.Vrativši se, spazi kako se Kavita već okupala i odjenula. Sada pere

zube i ispirući ih pijucka vodu preko balkonske ograde. Iz drugeprostorijice, namijenjene kuhanju i blagovanju, začuje zveckanjeKavitinog molitvenog zvonca. Njezino nježno pjevanje uskoro ćeprobuditi Vijaya. Čak i da imaju više prostora, Vijay ne bi spavaoodvojeno. Ne samo zato što se u ovih šest godina naviknuo spavatiu roditeljskom krevetu, već i zato jer je uslijed njihove pokore usirotinjskoj četvrti patio od noćnih mora. Kavita uđe u kuhinju spravitidoručak. Jasu žustro izađe iz zajedničke kupaonice, odjene se iprođe tankim, crnim češljem kroz mokru kosu. Zastane predmandirom, sklopi dlanove i pogne glavu. Svakoga jutra se nekolikoputa mimoiđu u ovome malom prostoru, dijeleći tako tihi, dobrouvježbani ples.“Hoćeš jesti?” zapita Kavita.“Ponijet ću sa sobom”, odgovori on. Do tvornice u Vikhroliju u kojoj

radi ima četrdesetak minuta, dakle, po bombajskim mjerilima, nijemu daleko, pa uvijek dolazi među prvima. Srećom, željeznička

postaja nalazi se samo nekoliko ulica dalje i sad već uvježbano, utrku, hvata vlak na odlasku — spretno uskačući u zadnji tren. Taj mutrenutak pruža najveći dnevni užitak: sportsko nadmetanje s vlakom,slobodu dok visi ondje jureći kroz grad, a zapusi vjetra prolaze kroznjegovu odjeću, već ljepljivu od znoja. Čuo je kako je to opasno:navodno tako strada nekoliko tisuća putnika godišnje. Ali, uzme li seu obzir da ovi vlakovi prevezu nekoliko milijuna ljudi mjesečno, Jasuto nije držao posebice opasnim niti nerazumnim.S druge strane, tvornicu bicikla u kojoj radi drži izrazito opasnom.

Već je prvoga mjeseca ondje vidio kako su dva čovjeka izgubili prstena strojevima. A treći se teško opekao tijekom zavarivanja. Što ranijestigne, veća je mogućnost da će dobiti nešto bezopasnije, poputličenja okvira ili zatezanja vijaka ključem. Tvornica je smještena uprostranom, prašnjavom skladištu, s nasumično postavljenimstrojevima i alatima. Zbog mutnog svjetla unutra se slabo vidi, pa seJasu više no jednom spleo o električne kablove koji su posvuda potlu. Prašina i isparenja s plamenika varilica toliko su mu nadraživaligrlo i oči, da je po završetku radnog vremena osjećao olakšanje štoizlazi na bombajski zrak prepun smoga. Unatoč tomu, Jasu je biosretan što ima ovaj posao. Našao ga je nekoliko dana nakonpolicijske premetačine u naselju. Ne zarađuje koliko bi zarađivao kaodhaba-wallah: tek osam rupija po satu. No, radi li ujutro i navečernešto dulje, zaradi preko dvije-tisuće rupija mjesečno, koliko i za petmjeseci u selu.Čak ni s tim nije bilo lako naći prikladan stan. Chawl u ulici Shivaji

je malen, zapravo puno manji od kuće koju su napustili u selu. Aliotkad je stigao u Bombaj, Jasuovi su se nazori promijenili, pogotovonakon užasa kojima su svjedočili u sirotinjskoj četvrti. Ono što jeisprva planirano kao noć-dvije, pretvorilo se u beskrajno duge tjedne.Dotad nije mogao ni zamisliti da postoji mjesto poput Dharavija.Čovjek se odmah poželi spakirati i pobjeći natrag doma.Ali znao je kako se nema čemu vratiti i da njegova obitelj računa na

nj. Doveo ih je ovamo i skrbit će za njih. Odmah poslije policijske

racije Jasu je od čovjeka u žutom sariju kupio nož te s njime u rucispavao pored vrata. Vijay se pak noćima vrišteći budio, pa ga jetrebalo svaki put ponovo uspavljivati. A Kavita, iako nikad nije reklani riječ, neskriveno je mrzila to naselje, a svakim danom prisilnogboravka ondje njezina je mržnja rasla. Puno puta se znao vratiti inaći ju kako bijesno mlati metlom po podu daščare, dok Vijaypretrašen sjedi vani.Chawl u ulici Shivaji zadovoljava njihove osnovne potrebe i pruža

im više sigurnosti i privatnosti nego basti. U blizini je čak i dobraškola za Vijaya. Kao polog za najamninu dali su ostatak ušteđevine iveći dio Jasuove zarade na novom poslu. Te prve noći njihov im jeskromni dvosobni stančić izgledao poput palače, u usporedbi sonime što su napustili.Vlak uspori nadomak postaje i Jasu doskoči na nogostup te baci

pogled na sat. Prispjet će u tvornicu prije sedam i trideset, kao isvakoga dana otkada tu radi. Susrest će se s predradnikom koji gaje jedanput ili dvaput čak ponudio zaboravljenom šalicom mlakogačaja sa svojega pladnja. Jasu radi od jutra do mraka, šest dana utjednu. Čini sve što mu se naloži i gotovo ne odlazi na pauzu, čak nitikada drugi muškarci odu popušiti cigaretu. Po povratku doma smrdina znoj i tijelo mu je bolno. Sad mu je napornije nego kad je obavljaopoljodjelske poslove na selu. Ali Jasu ne mari, jer su na putu kaboljem životu.

Kavita opere zadnji komad posuđa od nehrđajućeg čelika. Svakogajutra, čim stigne u raskošni stan svoje poslodavke, prva joj je zadaćaoprati posuđe ostalo od doručka. Naloge joj prenosi Bhaya, glavnasluškinja koja je tu tako dugo da joj memsahib izdaje upute u oblikunedovršenih rečenica, tajnim jezikom koji razumiju samo njih dvije.Bhaya ima povlasticu odlaska na tržnicu i nadziranja pripraveobjeda. Kavita pere posuđe i obavlja najveći dio pospremanja. Objeposluju po kući tiho i Bhaya se obično obrati Kaviti samo ako trebadodati kakav sastojak — tamno brašno, masoor dal9, sjemenke

kumina — na popis za tržnicu koji Kavita potom nauči napamet. Iakone zna čitati ni pisati, Kavita izvrsno pamti i Bhaja se navikla oslanjatina to.Nevjerojatno je kakav nered može stvoriti samo dvoje ljudi u

kućanstvu bez djece - djeca su im već odrasla i bogato su oženjena ipoudavana.Sahib i njegova žena rabe po nekoliko šalica i zdjelica za svaki

obrok, a ne tek jedan thali poput Kavite. Bhaya je rasipna poput njih;za kuhanje svakoga jela uporabi posebnu posudu. Memsahib katkadtijekom dana promijeni čak tri sarija, ostavljajući ih po krevetu skupas odbačenim podsuknjama i bluzama. Nakit, naprotiv, nikada nezaboravi vratiti u metalni ormarić i zaključati. Kavita svakodnevnopomno izglača i posloži sarije pa ih s ostalim stvarima smjesti uormar. Ljudi im često svraćaju u posjet, pa sahib i memsahib imajugoste na gotovo svakom objedu. Bhaya uvijek pripravi hranu zabarem šestero, a to je dostatno i za obrok obiju sluškinja.Kavita je za ovaj posao saznala od Bhayine sestre koja živi na kraju

hodnika u njihovoj zgradi u ulici Shivaji. Nije to posao koji bi Jasuželio za nju; draže bi mu bilo da je švelja. Ali ovaj se plaća sedamstotina rupija mjesečno. A stan je prostran i predivan, s hladnimmramornim podovima, masivnim drvenim namještajem i velikomkuhinjom. Lijepo joj je tu provoditi dane, unatoč tomu što je samosluškinja. I što je najvažnije od svega, Bhaya joj dopušta popodnepokupiti Vijaya iz škole i dovesti ga sa sobom na posao.Rano popodne, nakon glavnoga podnevnog jela, kad je vani

najtoplije, a stropni ventilator mami, jedino je vrijeme kad Bombajkonačno malo uspori. Taksisti isključe svoje taksimetre i ispruže sena stražnjim sjedalima. Služinčad u memsahibovoj šesterokatnicipoliježe po prostirkama, rabeći tako otvorena predvorja i podnožjastubišta. Čak i vratar u prizemlju malko odrijema. Kada se vraća sVijayem, Kavita vidi kako mu glava visi naprijed, brada mu je naprsima, a krajičkom usana slini. Kavita se tijekom dana ne odmara,pa stoga ovakav raspored dobro funkcionira. Danas ju je Bhaya

zamolila da pri povratku iz Vijayeve škole kupi malo paneera. Nakonšto je svratila u dućan Kavita baci pogled na sat. Ima dovoljnovremena za svoj naum. Bude li brzo hodala uspjet će. Danas nemaoklijevanja.Nakon deset minuta bez daha dospije do već joj poznatih željeznih

vrata sirotišta. Prisloni lice na metalne rešetke i pogleda premanatpisu s crvenim slovima pokraj vrata. Iza nje se začuje smijeh iona se osvrne. Skupina djece različite dobi prilazi ulazu. Hitropromotri lica djevojčica, tražeći ono koje bi sličilo sjećanju urezanomu njezin um. Jedna joj se djevojčica nasmiješi; ne, ten joj je previšetaman. Druga je odgovarajuće dobi, ali su joj oči ta-mnosmeđe.Djeca imaju na sebi čistu odjeću, zamijeti dok prolaze pored nje.Doimaju se pristojne težine i sretno. Naposljetku prođe i zadnjedijete — prebrzo, tako se Kaviti učinilo — te uđe kroz željeznu kapijui uleti u zgradu.Ona je sigurno negdje ondje. Naravno, postoje i druge mogućnosti

iz njezinih mora - Usha ugovorno prodana za sluškinju ili je umrla odneuhranjenosti i bolesti. I upravo radi toga Kavita se stalno vraćaovamo, zbog nade da će spaziti djevojčicu s očima poput njezinih.Vjerojatno bi je prestale mučiti ovakve misli.Odjednom postane svjesna vremena. Vijay.Pobrza preko ulice. Zakasnit će samo nekoliko minuta. Lijep je dan,

možda kupi malo svježega kokosovog mlijeka, pa ga pri povratkupodijeli sa sinom. Približivši se školi začuje iz dvorišta povišenedječje glasove. Danas ne zvuče zaigrano već srdito. Kavita ubrzahod. Utroba joj se zgrči od straha. Ugleda knjige razasute podvorištu i skupinu dječaka načičkanih oko školskog zida od opeke.Hitro povuče rezu na metalnim vratima i, unatoč sariju, velikombrzinom potrči k njima. Približivši se začuje njihovo podrugivanje.“Seljačiću! Gawaru!” izazivali su.“... Vrati se u svoje selo natjeravati kokoši!”Kavita se progura kroz skupinu i ugleda Vijaya na tlu, naslonjenog

na zid. Noge su mu krvave, a košulja umrljana zemljom. Pohita k

njemu i primi njegovo lice među dlanove. “Što je s vama, dečki?Kako vas nije sram? Gubite se odavde! Hajde, smjesta! Prije negolivas izmlatim! Crta!”Oni jurnu po svoje torbe pa uza smijeh odjure niz ulicu. Kavita se

okrene k sinu kako bi procijenila štetu. Donja mu je usnica natekla,obrazi izgrebani, a iz očiju li ju suze. Sjedne i privuče ga u krilo,cijeloga ga obujmivši. Dok ga njiše, osjeća vlagu u međunožjunjegovih kratkih hlačica. “Hajde, hajde, slatko moje dijete, sve će bitidobro.” I dok naoko mirno izgovara te riječi, pogled joj kruži školskimdvorištem, pa ulicom, tragajući za još kakvim potencijalnimopasnostima koje, čini se, u ovome čudnom gradu neprekidnopoprimaju nove oblike.

Listopad 1997.Voljela bih da si ovdje, jer trebam tvoju pomoć.U osmome sam razredu i moram za građanski odgoj napisati

svoj životopis, no ne znam kako bih počela. Ne znam odakledoista potječem. Kad god pitam mamu, uvijek mi ispriča istu priču- uzeli su me iz sirotišta u Indiji dok sam bila malena i donijeli meu Kaliforniju.Ona ne zna ništa o tebi, niti zašto si me dala. Ona ne zna kako

izgledaš. Sigurno sličimo jedna drugoj i kladim se da bi ti znalašto učiniti s mojim gustim vjeđama. Moja mama uopće ne volipričati o svemu ovome. Veli da sam sada poput svih drugih i dato sve nije važno.Tata mi je pokušao pomoći pronaći fotke za ovu zadaću.

Izvukao je nekakav stari album s crno-bijelim fotkama i tankim,prozirnim papirom među stranicama. Na slikama je on u dresu zakriket i njegov stric koji jaše bijelog konja na svojemu vjenčanju.Pričao mi je o svečanosti puštanja zmajeva, koju djeca u Indiji

imaju u siječnju i o šarenoj boji koju bacaju za onaj proljetnipraznik. Zvuči jako zabavno.Nikada nisam bila u Indiji.

25Istekao rok uporabe

Mumbai, Indija – 1998.Kavita

Kavita okusi dal i doda malo soli, ne bi li nekako obogatila tosiromaško varivo od leće. Na dva thalija stavi rižu i dal pa na Vijayevdoda malo ukiseljenog manga, kako bi jednostavno jelo koje uzadnje vrijeme tako često jedu, učinila malo ukusnijim. Jedu sami jerJasu opet radi dokasno. Gotovo svakodnevno ostaje prekovremeno iuzima dodatne smjene. Trebalo mu je nekoliko mjeseci dok jeponovo uspio naći posao – naime, poslije racije tvornica bicikla jezatvorena. Stoga su morali posuditi novac od kamatara – kako biinače platili najamninu za chawl te Vijayevu školarinu? Na sreću,Jasu je nedugo potom uspio dobiti mjesto u tvornici tekstila. No,dosad su uspjeli vratiti kamataru tek polovicu iznosa, a daju mugotovo svaki novčić zarade. Da se ne spominje kako kasne sVijayevom školarinom te najamninom. Nadali su se da će senajmodavac Manish strpjeti jer mu, u svih osam godina koliko tužive, nisu nikada zadavali problema. Ali najamnine u cijelomMumbaiju rastu i Manish je nestrpljiv riješiti se starih stanara kako binovima mogao izvući više novca.“Vijay, što si danas naučio u školi?” cijeli se dan Kavita veseli

zapitati sina.“Ponešto, mama. Množenje, eksponente. Učitelj veli da ih motam

dobro svladati, kako bih mogao dostići ostale.”“Achha”, polagano će ona. Odnese svoj prazni thali u sudoper i

uposli se pranjem posuđa, kako bi skrila suzne oci od sina. To jenjezina krivnja. Zadnjih nekoliko tjedana Vijay radi popodne s njom u

sahibovoj kući. Kad se jedan od sahibovih redovnih teklića razbolio,memsahib je upitala bi li Vijay mogao donijeti njezine bluze odkrojačice. Platila mu je pedeset rupija i zamolila ga neka dođe isutradan. Otada svakoga popodneva raznosi pakete, umjesto dapiše zadaću. Ona i Jasu su se složili kako neće štetiti pomogne li imisplatiti kamatara. Sad shvaća da su bili budalasti. Ometali su sinovoobrazovanje, njegov jedini izgled za bolji život, a sve to za nekolikostotina rupija. Ljutito počne ribati stvrdnute ostatke riže s dna lonca.Ulazna vrata se otvore. “Zdravo.’ Jasu zastane kako bi promrsio

Vijayevu kosu, pa se uputi u kuhinju gdje Kavita podgrijava jelo.“Zdravo, chakli.” Zagrli je odostraga i položi bradu na njezinu glavu.“Mmmm. Dal-bhath”, reče mirišući hranu. “Dobro je što je moja ženatako vrsna kuharica pa umije spraviti dal-bhath na razne načine.”Naceri se prilazeći Vijayu i potapše se po trbuhu. “Hej, Vijay, nismo lisretni što ti majka tako dobro kuha?”Ovaj svijetli trenutak prekine glasna lupa po vratima, popraćena

Manishevim razjarenim glasom. “Jasu! Hej, Jasu! Znam da si unutra.Po tvojim debelim, lijenim koracima nad mojom glavom. Smjestaotvaraj ili ću provaliti.”“Što ta hulja radi ovdje u ovo doba?” Jasu pođe otvoriti vrata. Ondje

stoji Manish. Dlakavi mu trbuh proviruje između ofucane potkošulje ihlača povezanih u pasu uzicom. Na licu mu je tjedan dana starabrada, oči mu se crvene i smrdi na alkohol. Kavita zgrabi Jasuovupodlakticu nadajući se da će stiskom obuzdati njegovu reakciju.“Manish, kasno je. Što je tako važno da ne može čekati do jutra,

ha?” Jasuov glas je čvrst. Kani zatvoriti vrata. Manish iznenađujućebrzo podigne svoju dežmekastu ruku i blokira ih. “Čuj, ti lijeni gade!Dva tjedna kasniš s najamninom i to više neću trpjeti!” izdere se.Jasu stoji kraj napola otvorenih vrata štiteći Kavitu i Vijaya iza sebe.

“Manish, bhai”, izgovori mekšim glasom. “Platit ću ti. Jesam li toikada propustio tijekom ovih osam godina koliko smo tu? Zadnjihmjeseci imao sam peh s poslom i... Daj mi malo vremena.”

“Vremena? Ja nemam vremena, Jasu. Kradeš taj novac iz mojegadžepa, shvaćaš?” Manish zamaše stisnutom pesti po zraku. “Zarmisliš da vi jedini trebate ovaj stan? Ljudi čekaju u redu odavde doobale, i svi su voljni plaćati na vrijeme. Ne mogu čekati na tebe,Jasu!”“Manish, bhai, molim te. Ne možeš me izbaciti. Imam obitelj.” Jasu

još malo otvori vrata, kako bi pokazao Kavitu i Vijaya. “Ta poznaješnas.” Promijeni intonaciju ne bi li zvučao dostojanstvenije.“Obećavam, platit ću ti najamninu. Molim te, Manish, bhai.” Jasupopustljivo sklopi dlanove. Kavita zadrži dah.Manish odmahne glavom i duboko ispuhne zrak. “Petak, Jasu. Imaš

vremena do petka i to je sve. Nakon toga si vani.” Okrene se i žustroodgega niz hodnik, rastjerujući usput žohare pred sobom.Jasu zaključa vrata pa prisloni čelo na njih. Duboko uzdahne i

okrene se Kaviti i Vijayu. “Pohlepni gad. Osam smo mu godinasvakoga mjeseca plaćali na vrijeme.” Ode u kuhinju. “Bez riječi smotrpjeli nečistoću njegovih zahoda i nestanke vode.” Zamaše šakomprema vratima. “A sad nas hoće tek tako izbaciti. Gad.” Primi thali izKavitmih drhtavih ruku pa se vrati natrag i sjedne. “Sreća njegova štonemam volje srediti ga.” Stavi u usta zalogaj dal-bhatha i počneenergično žvakati.“Zašto ga ne središ, tata?” upita Vijay i zastane na ulazu u kuhinju.“Što?” upita Jasu ne dižući pogled s hrane.“Zašto ne učiniš nešto? Manish divlja i stalno dolazi ovamo. Bio je i

jučer i mama se prepala..Kavita spazi frustraciju i razočaranje u sinovim očima i zna da će to

vidjeti i Jasu. “Hajde, hajde, sve je u redu. Nisam se prepala. Tata jeto sredio, achha? Daj sada, završi zadaću”, kaže ona, pokazujući naknjige i papire razasute po podu.“Što, Vijay? Što bi želio da učinim? Taj je čovjek hulja. Iskorištava

težake. Ništa se ne može učiniti”, reče Jasu ubacujući velike zalogaje hrane u usta.

“Ne znam, tata, učini nešto. Daj mu novac. Potuci se s njime. Smislištogod. Bilo što. Osim moljakanja.”Kavita brzo udahne i nagonski se primakne sinu. Poput munje.

Jasu je opet na nogama i u samo jednom koraku već stoji nadVijayein i maše rukama. “Pripazi što govoriš! Misliš da si bolji odvlastitog oca jer znaš čitati skupe školske knjige? Svakog danalomim svoja pleća za tebe. Nemaš ti pojma ni o čemu!” Pogledasvoju napola pojedenu večeru pa tresne tkali koji zazveči. “Već mi jezlo od dal-bhatha.” Okrene se da ode. “Smučio mi se.”Kavita pođe za njim u hodnik. “Jasu, on je samo maleni dječak. Ne

zna što govori.” Gleda kako obuva chappale. “Kamo ćeš?”“Van. Bilo kamo odavde.” Zalupi vratima za sobom.Kavita stoji i nakratko zuri u zatvorena vrata. Ćuti kako joj se strah

pretvara u srdžbu prema svima – Manishu, Jasuu, Vijayu – jer okosebe poput benzina šire gnjev, pretvarajući krajobraz njezina života uspaljeno tlo. Duboko udahne pa se okrene sinu.On je samo dječak.Čvrsto ga primi za ramena. “Vijay”, reče, “što ti bi? Nikada više ne

smiješ onako razgovarati s ocem.”Vijay pilji u nju čeličnoga pogleda u mladenačkim očima. “Znaš,

otac će to riješiti.” Dotakne mu obraz nadlanicom i usput zamijetiprve izdanke brade. “Nije na tebi da brineš o tome, beta. Radije seusredotoči na učenje.” Povede ga za ruku k njegovim knjigama.Vijay se izvije i divlje šutne knjige na pod. “Zašto? Zašto bih trebao

učiti? To je gubljenje vremena. Kako ti to nije jasno, mama? Kamo ćenas to dovesti? Govoriš mi da se trebam potruditi. Ali slaba korist odtoga.”Gleda ga kako se okreće i odlazi na balkon, jedino mjesto u

premalenom chawlu gdje se može povući u kakvu-takvu osamu.Veliki sanjar, baš poput oca. Kada je njezin dječak počeo brinutibrige odraslog muškarca? Ne potrudivši se razodjenuti, legne ukrevet što ga dijeli s Jasuom, zabije glavu u tanki, pljesnivi jastuk inijemo zaplače. Leži budna u mraku dok ne začuje škripu

balkonskog paravana, a zatim sinovo dobro znano duboko i teškodisanje.U zoru začuje otvaranje i zatvaranje ulaznih vrata.Jasu se uvuče u krevet do nje. Kavita smjesta prepozna miris u

njegovom dahu. Sjeća ga se iz onih strašnih tjedana u bombajskompredgrađu, gdje se noćnim zrakom širio miris alkohola. Dobro pamti iljepljivi vonj fermentiranog chickoo likera kad je Jasu nahrupio uporodiljnu kolibu. Svaki su se put dogodile grozne stvari.

26Šesnaest godina

Menlo park, Kalifornija – 2000.Asha

Asha ušeće u dragi joj ured škole Harper, sobu bez prozora u kojojprovodi i pauzu za ručak i najveći dio svojeg slobodnog vremena. Zastolom sjede urednica Clara te gospođa Jansen, fakultetskasavjetnica. Pridruži im se i izvadi običnu grafitnu olovku i bilježnicu.Asha ne voli pisati nalivperom, a bogme ni kemijskom nitiflomasterom. Njihova postojanost izaziva joj nelagodu jer su poputputa bez povratka – kada nešto napišeš, nema ispravljanja.“Dobro”, izgovori Clara. “‘Ajmo ažurirati sve vaše članke za tematski

broj povodom stote obljetnice, koji sljedećeg mjeseca ide svimmaturantima. Asha?”Asha se uspravi u stolcu. “Pa, u svjetlu školske obljetnice, pomislila

sam da je važno, dakako, osvrnuti se na prošlost škole. Kao što sviznamo, Susan Harper financijski je poduprla našu školu, zahvaljujućisvojemu obiteljskom bogatstvu.” Pogleda oko stola. Lica prepunadosade. Baš kao i ona, već godinama slušaju o Susan Harper. “Noto bogatstvo zapravo potječe od njezinoga muža Josepha Harpera injegove tvrtke United Textiles, jedne od najvećih tekstilnih tvornica uzemlji.United Textiles je, pokazalo se, prije deset godina, kada je imao

problema sa sindikatima, počeo premještati svoje pogone uinozemstvo. Najveći dio usjeva sada je u Kini, a najveći dio radništvasu djeca...” Načini dramatsku stanku. “...Desetogodišnjaci koji rade upogonima dvanaest sati dnevno, umjesto da idu u hvalevrijednu

školu poput ove.” Asha vrati olovku u usta i zadovoljno primijeti kakose više nitko ne dosađuje.Riječ preuzme Clara. “Asha, ova mi se tema ne čini prikladnom,

slažeš se?”“Zapravo ne, ne slažem se. Držim da je važno znati povijest

institucije koju pohađamo te otkuda novac za sve ovo.” Pokažerukom po sobi.“Pa potječe od naših roditelja”, promrmlja jedan učenik.Ne trepnuvši okom, Asha nastavi: “Stalno nas podučavaju kako

trebamo promišljati o vanjskome svijetu. A vanjski svijet su upravo takineska djeca. Dužnost nam je tragati za istinom. Nije li to smisaonovinarstva? Ili možda držite da bismo trebali uvesti autocenzuru?”Gospođa Jansen polako udahne te reče: “Asha, raspravit ćemo o

tome sutra kada navratiš u moj ured tijekom podnevne stanke.” Tonjoj je bio nedvojbeno zapovjedan.

“Dakle, jesi li pitala roditelje za subotnju zabavu?” Rita koljenimaprodribla nogometnu loptu pa je uputi prema Ashi.Asha uzdahne. “Ne, tata radi cijeli tjedan dokasno.” Šutne loptu

okomito uvis pa ju dočeka. “Krut je u vezi s izlascima. Kaže da nevidi smisla u odlascima na tulume. Po njemu sam jedinašesnaestogodišnjakinja kojoj, eto, ne treba nikakva zabava.”“Znaš, Asha, ni moj nije ništa bolji.” Manisha, uz Ashu jedina Indijka

u razredu, presretne loptu. Mašući kažiprstom nastavi podrugljivimtonom, podražavajući indijski naglasak. “Osim ako nije u osobitoobrazovne svrhe.” Zasmiju se i Manisha hitne loptu Ashi. “To ti jestvar kulturalnih razlika.” Slegne ramenima.U svlačionici se cure uvježbanom diskrecijom preodjenu u školske

odore i zguraju pred zrcalo ‘provjeriti stanje’. Asha pokuša ukrotitisvoju gustu crnu kosu u konjski rep, ali se gumica potrga i opali ju poprstima. “Oh, sranje!” Odmahne glavom, izvuče iz ruksaka torbicu zašminku pa se pridruži gužvi kako bi nanijela maskaru.

“Bože, Asha, tebi zbilja ne treba šminka za oči”, izgovori jedna curane skidajući pogled sa svojeg odraza.“Točno. Ubila bih za oči poput tvojih. Tako su egzotične. Jesi li ih

naslijedila od mame ili od tate?” upita druga četkajući zlatastu kosu.Asha se lecne. “Ne znam”, odgovori tiho. “Možda od... kakvoga

pretka.” Okrene se od zrcala – lice joj gori – i vrati se k svojemugarderobnom ormariću.Nemam pojma od koga sam naslijedila svoje egzotične oči! poželi

vrisnuti.Jedino su Ashine najbolje prijateljice znale da je usvojena; svima

ostalima ostavila je da misle što im volja. Moglo se lako pretpostavitida je biološka kći indijskog oca i američke majke i to joj je štedjelosuvišna objašnjenja. Nije željela dijeliti svoju prošlost sa‘savršenoizgledajućim’ curama. Pitala se bi li joj zavidjele i na crnimdlačicama što joj svakoga dana niču po nogama ili tamnoj puti koja,unatoč losionu s visokim zaštitinim faktorom, nakon samo desetminuta na suncu još više potamni.“Oh, Asha, ti si tako egzotična”, začuje iza sebe nečiji tihi,

zadirkujući ton. Okrene se i ugleda Manishu. Prevrće očima i smijuljise. “Hajde, želiš li da odemo po voćni jogurt?”“Naravno”, odgovori Asha.“Ide mi na živce stalno slušati to o ‘egzotici’”, prokomentira Manisha

na izlasku. “Hoću reći, nek’ pođu u Fremont pa će shvatiti da uopćenismo toliko egzotične. Ondje su Indijci posvuda.”Sjednu na klupu pred nekakvim dućančićem, svaka s čašicom

voćnog jogurta. Razgovor se nastavi između gutljaja vanilije ičokolade. “U blizini moje kuće je jedna slastičarnica”, reče Manisha.“Ima sladoled s okusom paana. Jako je dobar, gotovo kao pravi.Trebaš ga probati.”Asha samo kimne pa nastavi jesti. Ne zna kakvog je okusa paan,

kušala ga je samo jednom dok je bila malena.“Jesi li jela u Indiji sladoled od paana? Ljetos sam natjeravala

sestrične da ga svaku večer kupimo. Fenomenalan je. Kušaj ga

sljedeći put kada budeš ondje.”Manisha je, čini se, pričala ne očekujući odgovor, na čemu joj je

Asha bila zahvalna. Neće joj morati reći da nikad nije posjetila Indiju ipritom izmišljati objašnjenja. Sjeća se kako je tata za vrijeme njezineosnovne škole dvaput išao onamo. I sjeća se da su roditelji, mislećida spava, raspravljali bi li Asha trebala poći s njime. Ne pamti je li seraspravljalo hoće li se pridružiti i mama. Na koncu su odlučili kakonije dobro da Asha tako dugo izostane iz škole. Oba su puta voziletatu na avion i to s golemim koferima u prtljažniku. Jedan je bio punameričkih drangulija i drugih darova. Tijekom tatinog posjeta, svakihpar dana odvijao se pucketavi prekomorski telefonski razgovor.Nakon dva tjedna, kada se otac vratio, jedan je kofer bio pun čajeva izačina, sapuna od sandalovine i živopisne odjeće za Ashu. A povrhtoga bluza od batika i vezeni šal za mamu, koje je uz ostale daroveodložila u rezervni ormar. Koferi su potom vraćeni u podrum, anjihovi životi ponovo su uplovili u svakodnevnu rutinu.Manisha ustane i krene natrag prema školi. “Hej, ideš li sljedećeg

vikenda na Raas-Garbu?” upita. “Mislim da te nikad nisam vidjelaondje, no nije čudo, uvijek je velika gužva.”“Hm, ne znam. Nisam dosad bila”, odgovori Asha. “Mislim da moji

roditelji ne mare za takvo što.”“Pa, to će reći da su jedini od svih indijskih roditelja diljem sjeverne

Kalifornije!” Manisha se nasmiješi i baci praznu čašicu u koš zasmeće. “Dođi koji put, zbilja je zabavno. Hoću reći, čovječe, jedinomi je tad dozvoljeno ušminkati se i otići prek’ vikenda plesati sfrendovima, znaš?”Asha ponovo kimne. No, zapravo nije znala ništa o toj temi.

“Moramo popričati o tvojim ocjenama.” Majčin ton je ozbiljan. Ashapodigne pogled s večere. Tanjur pred tatom je prazan, ruke su muprekrižene i promatra ju.“Znam, opet pet plus iz engleskog, nisi li ponosna na mene?” Asha

će.

“Asha, četvorka iz matematike i trojka iz kemije?” kaže njezinamajka. “Što se događa? Ocjene su ti se pokvarile otkad sve viševremena provodiš u školskim novinama. Možda je vrijeme daprekineš s time, kako bi se mogla usredotočiti na knjigu.”“Da, Asha, i ja mislim tako”, poklopi otac žustro kimajući glavom.

“Stiže ti ključna godina. Srednjoškolske ocjene su najvažnije zastudij. Ne smiješ imati trojke i četvorke. Znaš i sama kako je teškoupisati se u dobru školu.”“Čemu tolika frka?” upita Asha. “Cijelu gimnaziju imam samo petice;

jedino mi je ovo polugodište lošije. A sljedeće godine ionako više nemoram slušati ni matematiku ni kemiju.” Asha ne diže pogled stanjura.“Što hoćeš time reći?” upita njezin otac razočaranim glasom koji

Ashu uvijek prepadne. “Još uvijek ti ostaju dvije godine u srednjoj, pai te ocjene mogu loše utjecati na molbu za studij. Asha, uozbilji se,radi se o tvojoj budućnosti!” Odgurne se na stolcu i drvo zastruže pokuhinjskom podu, naglašavajući njegove riječi.“Ma čuj, još uvijek imaš vremena popraviti ovogodišnje ocjene”,

reče njezina majka. “Mogu ti pomoći oko kemije ili možeš nainstrukcije.” Majka se objema rukama primi za rub stola, kao da usljedećem trenutku očekuje kakav potres.“Ne trebam instrukcije, a još manje tvoju pomoć”, izgovori Asha,

namjerno birajući riječi kojima će bocnuti majku. “Uvijek pričaš samoo ocjenama i učenju. Ne mariš za ono što je meni važno. Volim raditiu školskim novinama i dobra sam u tome. A povrh toga, znaš, želimse družiti s prijateljima, odlaziti na tulume, uopće, biti normalnatinejdžerica. Kako to ne shvaćaš? Uopće te nije briga za moje želje!”Sad već viče, grlo joj se stišće.“Dušo”, mama će, “mi te volimo i želimo ti samo najbolje.”“Stalno to govoriš, ali radiš suprotno. Ti ne možeš znati što je

najbolje za mene.” Asha se digne od stola i spotakne unatrag.Leđima dodirne kuhinjski zid. “Uopće me ne poznaješ. Oduvijek si setrsila strpati me u nekakvu svoju predodžbu savršenog djeteta.

Jednostavno si me uglavila u svoju malu maštariju i zapravo me nevidiš. Niti voliš stvarnu mene. Silno želiš da ti budem nalik, a to neide.” Počne mahnito tresti glavom dok govori. “To ti je cijela istina. Daste mi pravi roditelji, možda biste me razumjeli i voljeli takvu kakvajesam.” Osjeti kako joj tijelo drhti, a ruke se znoje. Kao da je u njuušlo nešto strano i oslobodilo otrov koji joj sada šprica iz usta.Unatoč praznom izrazu na očevom licu i suzama što teku nizmajčine obraze, nastavi. “Zašto mi ne želite reći ništa o mojimpravim roditeljima? Strah vas je da će me voljeti više od vas!”“Asha, rekli smo ti već”, mama će napuklim glasom. “Ne znamo

ništa o njima. Tako je to tada funkcioniralo u Indiji.”“I zašto me nikada ne odvedete u Indiju? Sva indijska djeca koju

poznajem stalno idu onamo. Ha, tata? Sramiš me se? Nisamdovoljno dobra za tvoju obitelj?” Asha zuri u oca i njegove, nazglobovima već gotovo pobijeljele, stegnute pesnice.“Nije fer!” Asha više ne može zadržati suze. “Svi znaju otkuda

potječu, samo ja nemam blagoga pojma. Niti znam zašto imamovakve oči koje svi zamjećuju. Niti što da radim s ovom prokletomkosom!” vrišti stišćući je u ruci. “Niti znam zašto mogu zapamtitisvaku sedmoslovnu riječ, ali ne i periodični sustav elemenata. Samoželim osjetiti da me netko, negdje, doista razumije!” Sad već glasnoplače i nadlanicom briše slinu iz nosa.“Bolje da se nisam ni rodila!” izlane. Šokirani izraz majčinoga lica

priušti joj nešto zadovoljstva. “I bolje da me nikada nisi usvojila! Tadati ne bih bila toliko razočaranje!” ciči Asha. Kad njezina majkatakođer počne vrištati, osjeti čudan užitak.“Pa, Asha, ja sam se barem potrudila! Trudila sam se biti roditelj.

Puno više od tih... ljudi u Indiji koji su te napustili. Željela sam dijete ibila sam uz tebe, Asha! Stalno!” Svaku je riječ popratila udarcemprstiju po stolu. “Više od tvojega oca, više od ikoga!” Majčin se glasiznenada pretvori u promukli šapat: “Ako ništa drugo, željela sam te.”Asha sklizne niza zid, sklupča se na podu te zakopa glavu među

koljena. Jeca. Upravo tu, u kuhinji u kojoj je slavila rođendane i pekla

kolačiće, u srcu jedinoga doma koji zna i u kojemu se sada ćutipoput stranca. Lica umrljanog suzama i zacrvenjelih bademastihočiju naposljetku digne pogled. “Jednostavno nije fer”, tiho izgovoriglasno šmrcajući. “Šesnaest godina ne znam ništa, šesnaest godinapostavljam pitanja na koja nitko ne odgovara. Ne osjećam dapripadam ovoj obitelji, niti bilo kojoj. Osjećam se nepotpuno. Kako tone razumijete?” Pogleda roditelje tragajući za kakvom utjehom nanjihovim licima. Majka gleda u stol. Očeve su oči zatvorene, a čelonaslonjeno na dlan. Lice mu je mirno, samo se čeljusni mišići trzaju.Nijedno ne gleda u nju.Šmrcajući, Asha se pokupi s poda i odjuri gore u sobu. Zalupi

vratima, zaključa ih i baci se na krevet te nastavi jecati u kukičaniprekrivač. Kada je naposljetku podigla pogled, soba je bila mračna, akroz prozor se vidjelo tamnosivo nebo. Posegne u najdonju ladicunoćnog ormarića, izvuče četvrtastu kutiju od svijetlog mramora i stavije pred sebe. Prsti joj podrhtavaju nad geometrijskim uzorkom,izrezbarenim u teškom poklopcu kutije koju joj je otac kupio nabuvljaku kada je imala osam godina. Bio joj je rekao da ga taj dizajnpodsjeća na Indiju, na rezbarije Taj Mahala.Otvori poklopac i izvadi nekoliko smotanih papirića. Papir se od

silnog razmotavanja i svijanja istanjio i pohabao na pregibima. S dnakutije uzme tanku srebrnu narukvicu. Iskrivljena je, potamnjela iuska, pa teško ide preko najšireg dijela šake, ali ona nekako stisnedlan i uspije ju navući. Smota se u fetalni položaj, stisne na grudiveliki jastuk obrubljen čipkom i sklopi oči. Leži ondje u dubokomemraku svoje sobe i sluša povišene roditeljske glasove što dopiruodozdo. Prije utonuća u san zadnje što začuje je tresak ulaznihvrata.

27Okrutne zapreke

Mumbai, Indija – 2000.Kavita

Kavita otvori ulazna vrata chawla. “Zdravo, ima li koga?” vikne. IJasu i Vijay već bi trebali biti doma, ali stan je prazan. Boji se da jeJasu opet otišao nekamo piti. Prije tri tjedna u tvornici je ozlijediodesnu ruku. Bio je ugađao prešu, a drugi ju je radnik pogreškomuključio. Kada je stroj isključen, čelične su mu ploče već slomile kostina tri mjesta. Odvezli su ga u državnu bolnicu gdje mu je liječnikzagipsao ruku i poslao ga natrag na posao. Međutim, predradnik jezaključio kako Jasu zbog te ozljede radi presporo, pa ga je poslaodoma dok mu ruka ne zacijeli. Prije toga zamolio je Jasua da otisnepalac na nekakvim papirima te mu objasnio da će ponovo dobitiplaću tek kada se vrati na posao.Prvih nekoliko dana Jasu se vukao po kući. Zatim je počeo lutati

ulicama i dolaziti doma potamnio od sunca i prekriven prašinom.Kavita ga je pokušala utješiti: u najmanju ruku već su gotovo uspjeliotplatiti dug kamataru, a s njezinim primanjima i Vijayevomdostavljačkom plaćom mogu pokriti ostale kućanske izdatke nanekoliko tjedana, dok mu ruka ne zacijeli. Međutim, Jasuu to nije bilonimalo utješno; postao je još sumorniji. Poslije tjedan dana Kavita jena njemu ponovo osjetila onaj osobiti miris. I trudila se zanemariti ga.Zapravo, nije imala vremena baviti se time. Svaki dan ustaje rano,odlazi na posao, dolazi doma, kuha večeru, pada iscrpljena u kreveti sljedećeg dana sve ispočetka. Preostane li joj snage, pokuša senavečer posvetiti Vijayu, iako je ovih dana i on nekako potišten.

Razmišlja bi li pošla tražiti Jasua, ali zna da će i on i Vijay biti gladnikada se vrate doma. Bolje da prvo skuha večeru. Sat poslije riža ishaak od krumpira su spravljeni. Kavita osjeti krčanje u želucu. Višeod osam sati nije ništa jela.Tu i tamo otkine prstima malo hrane. Ne može se primorati sjesti i

jesti kako valja, bez muža i sina. Vijay zacijelo uči s prijateljem izrazreda, u zadnje vrijeme to često čini. Ali Jasu bi već trebao bitidoma. Njezina nelagoda pretvori se u brigu, a zatim u strah.Naposljetku odluči. Pokrije večeru i navuče svoje chappale. Prijeodlaska utakne među nabore sarija ključ i nešto novca.

Izašavši, počne brzo hodati. Gleda ravno preda se: navečer su oveulice nesigurne za ženu bez pratnje. Kamo li je otišao? Kako semože tako neotesano ponašati? Uglavnom, čini joj se da je majčinsavjet o vjeri u muža te ženi kao osloncu obitelji u redu. Ipak, kadaJasu počini glupost poput ove, nestane noću ili se pojavi vonjajući naalkohol, ona odmah izgubi vjeru. Zapita se treba li mu vjerovati i jesuli sve njihove odluke pogrešne – odricanje od vlastitih kćeri,napuštanje sela, pokušaj života u ovome gradu koji nikada nećeosjećati domom.Noge je nose stazicom k malome parku, odvojenom ogradom od

ulica i dućana. Pješaci pokraj praznog, trošnog dječjeg igrališta,ususret nevelikoj skupini muškaraca što sjede pod drvetom saširokom krošnjom. Prišavši bliže, spazi između njih poveliku nargilu.U zrak se dižu pramenovi dima. Već se gotovo posve smrklo. S oveudaljenosti ne uspijeva razaznati lica. Muškarci se glasno smiju i onase načas zabrine da joj, ako Jasu nije među njima, ne naude. Priđe iisprva osjeti olakšanje, a potom razočaranje, kada spazi Jasuanaslonjenog na drvo, zatvorenih očiju, s rukom u gipsu mlitavopoloženom u krilu. U zdravoj drži bocu.“Jasu”, pozove ga. Dvojica muškaraca zirnu u nju pa se vrate

svojem razgovoru. “Jasu!” ponovo će ona, kako bi nadglasala njihovgrubi vic o ženi i magarcu. Promatra kako muževe zakrvavljene oči

polagano usmjeravaju pogled prema njoj, pa joj se usredotočuju nalice. Spazivši je pokuša se uspraviti.“Arre, Jasu, žena te dolazi pokupiti poput kakva školarca!” podbode

ga jedan iz skupine.“Tko od vas dvoje nosi dhoti, bhai?” izgovori drugi i pljesne ga

dvaput po leđima.Jasu se slabašno nasmiješi podrugljivim muškarcima. Kavita spazi

bol u njegovim očima. Prepozna ranjeni ponos, sram, razočaranje. Utom trenu, svjedočeći njegovome zbrkanom, bespomoćnom stanju,Kavitinu srdžbu i strah zamijeni tuga. Jasu oduvijek ima samo jedancilj – skrbiti o svojoj obitelji. Ali tijekom prošlih dvadeset godina činise da je Bog stalno smišljao uzastopne, okrutne zapreke, ne bi li gaspriječio i u tako skromnoj zadaći. Slabe žetve ondje u Dahanuu,varljivi posao dhaba-wallaha, premetačina u tvornici bicikla, a ondakamatar i slomljena ruka što se mlitavo klati postrance dok pokušavaustati. Kavita mu pojuri u pomoć.“Dođi, Jasu-ji”, izgovori ona hotimice oslovivši muža s poštovanjem.

“Želio si da te pozovem kad spravim večeru. Imamo ono što najviševoliš – bhindi masalu, khadi, laddoo.” Kavita pokuša zadržatiravnotežu pod Jasuovom težinom. On ju pogleda u oči. Još odvjenčanja nisu pojeli takav obrok.“Ah, kako je dobro što mi je žena tako sjajna kuharica”, izgovori dok

su polako odlazili. Podigne zdravu ruku, mahne muškarcima idovikne im preko ramena: “Vidite li kakav sam sretnik? I vi biste,prokleti bijednici, trebali imati toliko sreće.”

Po povratku u chawl Kavita pomogne Jasuu da ode u krevet pa mustavi na čelo vlažni rubac. Prstima ga nahrani hladnom rižom ishaakom, koje on nespretno proguta te padne u težak san. Kaviti seponovo oglasi želudac. Sjeti se da nije večerala. I shvati da je većprošlo devet, a Vijaya još nema doma. Ponovo osjeti strah, no ovajput kao gorčinu u ustima.

Vijay je prije pet sati trebao završiti s isporukama za sahiba. Jedinorazumno objašnjenje bilo bi da je kod prijatelja. No ni oni niti Vijayevprijatelj nemaju telefon. Vjerojatno su se zaučili pa izgubili osjećaj zavrijeme. Da, zacijelo je tako. Vijay je pametan i odgovoran dječak.Kavita nekoliko puta duboko udahne, milujući Jasuovo čelo vlažnimrupcem. Bit će sve dobro čim joj se muž vrati na posao. Sjedne napod, tik ispod gole žarulje što baca skromno svjetlo prema njoj i dokčeka Vijaya prišije gumb na Jasuovu košulju. U najmanju ruku tješi jučinjenica da je njezin petnaestogodišnji sin navečer sigurniji od ženebez pratnje. Kada konačno začuje ulazna vrata po drugi put te večeripreplavi je val olakšanja. Vijay uđe u sobu.“Vijay”, reče nešto glasnijim šaptom i ustane. “Gdje si bio? Zar

nemaš srama? Sjedimo ovdje ludi od brige za tebe!”Njezin sin, tinejdžer, s rukama u džepovima i blijedim naznakama

brčića iznad gornje usne, nehajno slegne ramenima. Spazi oca ukrevetu. “Zašto tata već spava?”“Ne zapitkuj me, achha, nego mi odgovori. Tata i ja se svaki dan

ubijamo od posla kako bismo se mogli skrbiti o tebi. Shvaćaš?”Srditost u njezinom glasu počne se miješati s umorom. Sve ju ovojako iscrpljuje, pomisli.“Radim i ja”, promrsi Vijay ispod glasa.“Ha? Što si rekao?”“Radim i ja. Zarađujem novac.” Vijayev mutirajući glas postane

snažniji. Pokaže na oca. “Pogledaj tatu! Ponovo je pijan. On ne radiveć spava.”Kavita munjevito podigne ruku i snažno pljusne Vijaya po obrazu.

Zbunjena izraza, on se povuče i dodirne lice. Stegne usta i zakoparuku duboko u džep. Izvuče pozamašnu količinu gotovine i baci jojpred noge. “Evo, na! U redu? Sad imamo dosta novca. Nek se tataslobodno napije i spava, ako želi, cijeli dan!” Prkosno ju pogleda.Kavitino srce zastane. Pogleda novac kao da je kobra što plazi iz

košare. Ima najmanje tri tisuće rupija. Ovo nije mogao zaraditi kao

dostavljač. S nevjericom i strahom pogleda sina. “Beta, gdje si ovodobio?”“Ne brini o tomu, mama”, odgovori on i okrene se. “Više ne moraš

brinuti za mene.”

Srpanj 2001.Otac i ja pokušali smo ovoga vikenda spraviti dva indijska jela.

Prvo je bilo katastrofa – kada su ulje i začini počeli gorjeti u tavi,uključio se požarni alarm. Ali je drugo, nekakva vrsta curryja odrajčice s krumpirima i graškom, ispalo zapravo posve dobro.Grize me savjest takvo što reći, ali veselim se tim vikendima s

ocem. Mame tada nema – odlazi svakoga mjeseca u San Diegojer je baki nađen tumor u prsima.Jutros je tata ponovo zvao svoje u Indiji, pa sam i ja razgovarala

s njima. Još uvijek mi je malo čudno pričati s ljudima koje znamsamo sa slika, ali stvar se popravlja. Ove recepte dobio je odsvoje majke. Odvezli smo se do indijskog dućana s namirnicamau Sunnyvaleu da nabavimo sastojke.Sutra idemo igrati tenis – tata mi pokazuje backhand. Dakle,

sada se posve dobro slažemo. Jedina stvar koja ga vadi iz cipelaje priča o mojoj budućnosti, kada kažem da želim biti novinarka,a ne liječnica. To je zapravo prouzročilo veliku svađu između njih.Naime, mama mi je pomogla naći preko ljeta volontersko mjestona radiopostaji. Mislim da je to od nje jako guba. Čak se doimalasretnom kada su mi u Bugleu ponudili mjesto urednice zasljedeću godinu.Sve u svemu, više se ne svađamo kao prije. I veselim se što će

moja zadnja godina proletjeti, pa odlazim na studij. Onda ću moćiraditi što želim.

Treći dio

28Roditeljski vikend

Providence, Rhode Island – 2003.Asha

Dvorište studentskog doma već je prekriveno suhim lišćem koješuška pod nogama Ashi i njezinim roditeljima, dok šeću njegovimsredištem. Iako je dan hladan, jesenje sunce probija krošnje i grije ih,uz dobrodošlu pomoć jabukovače.“Ured Daily Heralda je ondje, iza one dvije zgrade.” Asha upre

prstom u građevine obrasle bršljanom.“Provodiš u njemu toliko vremena, voljela bih ga vidjeti”, kaže

njezina majka.“Pa jasno. Još jabukovče, tata?” upita Asha. Šalica joj počiva pored

metalnog čajnika na jednom od sklopivih stolova Sveučilišta Brown,po kojem trenutačno tumaraju stotine studenata sa svojimroditeljima. Asha osjeti ruku na leđima. Okrene se i ugleda Jeremyjapa mu se srdačno nasmije.“Mama, tata, ovo je Jerem... Gospodin Cooper. Pričala sam vam o

njemu. On je sveučilišni savjetnik za Herald.”“Jeremy Cooper”, predstavi se on i pruži ruku njezinom ocu.

“Možete biti ponosni na svoju kćer, gospodine i gospođo Thakkar.Ona je zbilja...”“Doktore”, ubaci se Ashin otac.“Molim?”“Doktore Thakkar, Ashina majka i ja smo liječnici”, prekine ga. Asha

spazi kako je majka spustila pogled.“Oh, da, razumije se”, naceri se Jeremy. “Asha mi je spomenula.

Ali, tu sitnu pojedinost, titulu doktora, uvijek zaboravim dodati i ispred

vlastitog imena”, nehajno odmahne rukom. Asha se zasmijulji.“Kao što rekoh, trebate biti jako ponosni na kćer. Asha je jedna od

najsposobnijih mladih novinarki koje sam dosad susreo na Brownu.”Asha se glasno nasmije.“A... To bi bilo tijekom koliko godina?” upita njezin otac.“Uh... pa, bit će pet. Da ne povjeruješ. Jeste li pročitali članak koji je

napisala jesenas, o studentskom vojnom novačenju? Jakopronicljivo. Vrijedno tiskanja u bilo kojim ‘velikim’ novinama. Zbiljaizvrsno.” Jeremy se nasmiješi Ashi.“Gospodine Cooper, što vi radite...”, započne njezin otac.“Molim vas, oslovljavajte me s Jeremy.” Uvukao je ruke u

preklopljene džepove smeđeg sakoa od tvida pohabanih revera.“Da, čime se bavite?” dovrši Krishnan, “osim savjetovanjem u

novinama?”“Dakle, predajem nekoliko predmeta na Odsjeku za engleski jezik i

uz to, uhvatim li vremena, pokušavam honorarno pisati.” Jeremy sezanjiše na petama svojih iznošenih smeđih mokasina. “Ali sastudentima uvijek ima posla napretek.”“Da, mogu zamisliti”, nastavi otac. “Zacijelo vam se sviđa

profesorski život? U konačnici, vaše zanimanje ne nudi baš punoboljih, profesionalnijih izazova.”“Tata...”, molećivo će Asha i namršti se.“Nema veze, tvoj otac je u pravu”, kaže Jeremy. “Mada, Asha je

puno nadarenija od mene. Možda će postati slavna inozemnaizvjestiteljica, putovati po dalekim zemljama i odande nam slativijesti.”Asha spazi kako se majka skamenila i taman kad ju je kanila

utješiti, pridružile su im se njezine cimerice. “Asha! Oh, zdravoJeremy!”Jeremy se ispriča, spomenuvši nekakav akademski domjenak na

kojem ga očekuju. Asha ga pri odlasku suosjećajno pogleda, kao dase šutke ispričava u očevo ime.

“Zdravo, ljudi!” Asha se okrene roditeljima. “Mama, tata, sjećate semojih cimerica? Nisha, Celine i – ovo ovdje je Paula. Nju još nisteupoznali.”Nisha i Celine mahnu na pozdrav. Paula podigne sunčane naočale i

zatakne ih u kosu, otkrivši smeđe oči obrubljene gustim trepavicama.Prigne se i naglo ispruži ruku. Njezina vesta dubokog ‘v’ izrezaodmah ponudi dio blijedog poprsja. “Drago mi je što smo seupoznali. Mnogo sam čula o vama.” Asha razmijeni poglede sNishom i Celine. Običavale su zadirkivati Paulu zbog takvogprenemaganja, pogotovo kad je to činila pred profesorima, sve doknisu shvatile da se jedino tako zna ponašati. Paula nakrivi glavu inasmiješi se Ashinom ocu. “Asha nam je otkrila nekoliko vašihrecepata s curryjem. Zacijelo ste sjajan kuhar.”“Oh, pa i nisam baš”, odgovori Ashin otac. “No, volimo skupa

kuhati. Puno griješim, ali je Asha vrlo strpljiva.” Obgrli Ashu okoramena.“Znate”, nastavi Paula, “večeras je u studentskom domu bhangra

zabava. Dođite. Imat ćemo sjajnog D.J.-a.”“Stvarno? Bhangra?” upita otac. Asha zamijeti zbunjenost na

majčinom licu.“Oh, ma ne bismo vam htjeli smetati”, umiješa se njezina majka i

uhvati oca za lakat. “Samo se vi cure zabavite.”“OK, ako nećete, nađemo se sutra prijepodne na užini u hotelu?”

upita Asha.“Naravno, draga.” Njezina se majka primakne i poljubi je. “Vidimo

se.”

Majka joj pruži preko stola zamotanu kutijicu povezanu širokomžutom vrpcom. Asha odloži sok od naranče i pogleda majčinoozareno lice. I očevo neutralno. “Što je to?”“Nešto raniji rođendanski poklon”, izgovori majka. “Hajde, otvori.”Asha odmota papir, otvori kutiju i ugleda u njoj novu video-kameru.

“Sjećam se da si prošlog ljeta na Havajima stalno koristila našu.”Majka se nasmiješi i pogleda oca. “A jednom si nam povjerila kakoželiš snimati vlastite intervjue, kako bi sve ostalo dokumentirano.”Asha se osmjehne Prisjetila se tog razgovora s mamom, no mislila

je na tonsko snimanje.“Nećeš vjerovati koliko različitih vrsta ima...” nastavljala je mama.

“Ali prodavač u dućanu s video opremom rekao nam je da je ovameđu boljima. A možeš je povezati s računalom. Priključiš je na svojMac i sve lijepo izravno montiraš.”“Hvala ti, mama”, reče Asha. “Ovo je super. Jedva ju čekam

isprobati.” Podigne kameru, prisloni oko na nju i usmjeri je premaocu. “Daj, tata, nasmiješi se.”

29Stvarni život

Mumbai, Indija – 2004.Kavita

“Zar zbilja vjeruješ da bi samo tako otišla s njegovim najboljimprijateljem?” upita Kavita Jasua, hvatajući ga pod ruku dok su izlaziliiz kina.“Razumije se da ne bi, chakli. Ali, nije ti to stvarni život. To je samo

film.” Obgrli je oko ramena i povede preko prometne ulice, nakratkousporavajući korake između jurećih vozila.“Pa zašto onda uopće prave takve filmove? O nečemu što se nikad

neće dogoditi?” upita ona kada su se sretno dokopali druge straneulice.“Da bi se utuklo vrijeme, chakli!”“Hmmm.” Ideja o gubljenju vremena Kaviti je strana gotovo poput

ovoga što su si netom priuštili – otići u kino jer im se prohtjelo.“Što bi sada željela, chakli? Nešto hladno?” upita dok su se

približavali slastičarnici.“Da, molim te, željela bih hladnu kavu”, Kavita će. Nedavno je

otkrila to slatko, kremasto zadovoljstvo i teško mu odolijeva u toplimvečerima poput ove. Prije se znala čuditi ljudima koji čekaju u reduna ovakvim mjestima, voljni potrošiti svoje teško zarađene rupije načistu lakomislenost.“Ek hladna kava, ek pista sladoled”, reče Jasu čovjeku za pultom s

papirnatom, nehruanskom10 kapom na glavi. Poslije nekoliko minutapruži visoku čašu svojoj ženi pa nastave šetnju. Ulice i pločnici suzakrčeni. Subota je navečer, dan u tjednu kad se čini da cijeliMumbai strese sa sebe brige i ide u potragu za zabavom. Restorani

se napune obiteljima, a poslije, u sitnije sate, nastanu redovi predulazom u popularne noćne klubove. I ovaj dio života Kavita i Jasuotkrili su tek nedavno.

Započelo je prije nekoliko godina kada ih je Vijay za svoj šesnaestirođendan odveo u restoran. Tad su bili prvi put u restoranu sastolovima prekrivenim snježnobijelim stolnjacima. Vijay je tamanzavršio drugi razred gimnazije i s prijateljem Pulinom odvažio seupustiti u dostavljački posao. Kavita i Jasu su i dalje planirali zanjega drukčiji životni put. “Beta, ti si tako pametan dječak. Dospio sisa školom puno dalje nego mi. Zašto raditi nešto tako uobičajenopoput dostavljanja?” upitao je Jasu. “Mogao bi i bolje. Zašto nepotražiš mjesto u kakvom uredu?”“Tata, ovaj mi posao odgovara”, odgovori Vijay. “Sam sam sebi šef.

Nitko mi ne govori što da činim.” Vijay je naručio jelo za sve troje jerje jedini znao pročitati jelovnik. Kavita nije poznavala naručena jela,ali sve je bilo izvrsno, servirano na sjajnim srebrnim pladnjevima.Posluživali su ih konobari. Osjećala se poput kraljice, a po Jasuovombučnom govoru dalo se vidjeti kako se i on ponosi sinom. Na krajuvečeri Vijay je izvukao hrpu gotovine i platio račun. Kaviti to više nijebila novost, viđala je takvo što kod njega često, ali kad god birazmotao debeli svežanj novčanica i počeo ih brojiti, osjećala je kaoda ju je nečija hladna ruka ščepala za srce.

“Ja volim od pistacija, mogao bih ga jesti svaki dan”, Jasu je dovršiosvoj blijedozeleni sladoled.“Pa praktički ga i jedeš svaki dan”, dobaci Kavita i trkne ga u rebra.“Hoćemo li doma rikšom?” Jasu ispruži ruku i povede Kavitu preko

pločnika prepunog prolaznika. Navečer je puno zgodnije priuštiti sirikšu nego se vraćati pretrpanim vlakom. Nešto dalje ispred njihokupio se krug ljudi oko nekakvog uličnog izvođača.“Što se ondje događa?” upita Kavita. “Glazbenik ili krotitelj zmija?

Idemo pogledati.”

Privuče ih ritmično pljeskanje gomile. Dvojica muškaraca, ne bi lišto bolje vidjeli, stoje na niskome kamenom zidu. Kad su se Kavita iJasu naposljetku primakli, oboje su šokirani prizorom u središtukruga. Žena, zapravo djevojka ne starija od osamnaest, klečipogrbljena na tlu, plače i nešto naslijepo traži. Čovjek unutar kruganavlači jedan kraj djevojčina sarija i već joj ga je gotovo svukao stijela. Gornji dio sarija poderan je po sredini i razotkriva joj grudi.Jasu se progura kroz gomilu i čučne do djevojke. Okrene se,

istrgne kraj sarija iz muškarčevih ruku i prodere se na nj: “Gadeprljavi! Zar nemaš srama?” Pokuša omotati tkaninom njezinoobnaženo tijelo, ali se spetlja pa naposljetku skine vlastitu košulju iprebaci je preko djevojčina ramena, štiteći njezinu ogoljenu put odgladnih, požudnih pogleda.“Hej, bhai, skloni se. Ne kvari nam zabavu!” uzvikne netko iz

gomile.Djevojčine ruke konačno nađu ono za čime su naslijepo tragale –

naočale, razbijene i zamrljane zemljom. Djevojka ih stavi na oči,ustane i hitro se zamota u Jasuovu košulju. Kavita pogleda njezinolice. Čelo joj je preširoko, a oči suviše razmaknute. S užasom shvatida je djevojka zacijelo duševno zaostala. Na Jasuovom se licu ocrtaisti zaključak pa smjesta postane odraz čiste srdžbe.“Zabava? Vama je ovo zabava?” prodere se na okupljene

muškarce, od kojih neki počnu napuštati skupinu. “Ane, kakvog lisramotnog ponašanja! Pa ovo je bezazleno djevojče! Kako biste seosjećali da se netko ovako ponaša prema vašoj ženi? Ili sestri? Ilikćeri? Ha?” Jasu je sada samo u potkošulji, i prijeteći gestikuliraispred preostalih muškaraca koji su nerado prihvatili prerani krajzabave.Kavita brzo priđe djevojci i izvede ju iz gomile. “Jesi dobro, beti?”

prošapće kada su stale uz obližnje drvo. Djevojka šutke kimn e uodgovor. “Gdje stanuješ? Trebaš li koji novčić da se odvezeš doma?”Djevojka nastavi kimati u istom ritmu, očito ne razumijevajući pitanja.Gomila se napokon raziđe i Jasu im se pridruži. “Mislim da bismo je

trebali otpratiti doma”, reče Kavita napokon saznavši adresu. Jasukimne i siđe s nogostupa pozvati taksi.

*“Sve u redu?” upita Kavita Jasua. Doveli su djevojku do njezine

zgrade te šutke nastavili vožnju. Jasu je zamolio portira da otpratidjevojku do roditeljskog stana.“Hahn”, odgovori on jednoličnim glasom. “Samo sam razmišljao... o

toj nevoljnici i onim muškarcima koji... Da nismo naišli, što bi joj sedogodilo?”“Postupio si ispravno. I hrabro.” Kavita položi svoju ruku na

njegovu.“Nije to bila neka osobita hrabrost. Sreća da smo se zatekli ondje.

Samo zatekli...” Glas mu se izgubi, pa odmahne glavom. “Nijevažno. Sad je gotovo. Nadam se da ti to nije pokvarilo večer.”“Nai”, reče ona i nasmiješi mu se. “Nikako.” Kavita prešuti pomisao

kako bi bilo lijepo to krhko djevojčino tijelo primiti u naručje, smiritidrhtaje, obrisati suzno lice i pomilovati njezinu dugu kosu. Nježno jojpjevati u autu, kao što je njoj pjevala njezina majka. Kao što je Kavitačeznula pjevati svojoj tajnoj kćeri.

30Dio nje

Menlo park, Kalifornija – 2004.Somer

Nakon večere Somer stoji pokraj sudopera s rukama u žutim,gumenim rukavicama. Usrećuje ju strka u kući koja se odvija zbogAshe. Danas je Asha, nakon druge godine studija na Brownu, stiglakući na ljetne praznike. Ipak, Somer je oprezna, nesigurna kako ćese stvari odvijati, sad kad su svi opet na okupu. Odmah po dolaskuAsha im je jasno stavila na znanje kako se smatra samostalnom –odbila je pomoć oko prljavog rublja koje je donijela sa sobom, a svojlaptop postavila je u najudaljeniji kutak sobe.Somer i Krishnan su u međuvremenu uspjeli pronaći nekakvu

ravnotežu. Ostavili su si više prostora i postali tolerantniji. Čvrsto sedrže poznatog terena i smjesta povlače, osjete li i najmanjunapuklinu. Prije su se znali otvoreno svađati. Nakon Ashina odlaska.S njom je iz kuće nestalo i sjecište njihovih energija, kao i potreba zasuzdržavanjem. Somer nije bila spremna na tišinu koja je tadazavladala kućom. Nije bilo glazbe što se razliježe iz njezine sobe, nitizvonkog smijeha dok satima čavrlja telefonom. Somer su falilesitnice, pozdravi na ulaznim vratima, brz pogled u kćerinu sobunavečer; trenuci koji su joj ispunjavali dane i dom. Godinama je Ashabila središte njezina života i njezinim odlaskom Somer se osjetilaizgubljenom. Krishnanov se život, naprotiv, nije puno promijenio. Idalje je bio okupiran poslom. Prijepodneva je provodio u operacijskojdvorani, a popodneva u ordinaciji.Kris sada sjedi s Ashom za stolom i lista novine. “Ne mogu

vjerovati, kakva glupost! Još uvijek se bore za ono na Floridi! I dalje

se trude jadnu ženu zadržati na aparatima. Vegetira već više oddesetljeća, no unatoč tomu ne dopuštaju joj da konačno ode u miru.”Skine naočale, glasno puhne u oba stakla pa ih obriše maramicom.“Misliš da joj mozak zapravo više ne radi?” upita Asha uzimajući od

njega novine.“Da, mislim. Ali to nije važno.” Podigne naočale k svjetlu i, najzad

zadovoljan, vrati ih na oči. “O tome će odlučiti obitelj i njezin liječnik.”“Što ako se ne uspiju usuglasiti?” upita Asha. “Roditelji ju žele

zadržati na aparatima, a suprug ne.”“Pa, suprug joj je skrbnik”, odgovori Kris. “U izvjesnom trenutku

obitelj koju sam stvoriš, postane ti važnija od one u kojoj si rođen.”Odmahne glavom. “Čujte me sada obje, padnem li ikad u trajnovegetativno stanje, imate dozvolu izvući utikač.”“Zar za tu ženu ne postoji nikakva mogućnost izlječenja?” upita

Asha.On odmahne glavom. “Ne, osim ako joj ne izraste novi mozak. A

sada su se još i političari upetljali u cijeli slučaj. Istraživanje matičnihstanica, dakako.”Somer iz kuhinje promatra Ashu kako s očitim uživanjem energično

raspravlja s Krisom. “Što mislite o puzzlama?” vikne pa doda: “Ispećiću i kokice.”“Super!” kaže Asha pa krene raspremiti kuhinjski stol. “Donijet ću

slagalice. Ormar u predsoblju?”“Da.” Somer posegne prema najvišoj polici kako bi skinula aparat

za kokice. “Nadam se da još uvijek radi”, reče osnažena pomišlju naobiteljsku večer uza slagalicu, redovitu naviku prije Ashinog odlaskana studij.Somer uspe kukuruz u aparat koji, pušten u pogon, glasno zaronda.

Asha donese kutiju sa slikom venecijanskih gondola živih boja štoplove kanalima. “Dakle, tata, što misliš o tom prijedlogu? Onovčanom prilogu za istraživanje matičnih stanica?”“Mislim da bi tri milijuna dolara bila izvrsna pomoć kalifornijskim

istraživanjima. Proučavanje matičnih stanica najperspektivnije je baš

za neurologiju.”“Zašto na napišeš članak o tome?” pita Asha prolazeći kroz kuhinju.

“Kladim se da bi čitatelji rado saznali nešto o toj temi upravo odneurokirurga. Nudim pomoć po pitanju lekture.”Razvrstavajući djeliće on odmahne glavom. “Ne, hvala ti, ne kanim

se upuštati u pisanje.”Kukuruzna paljba u aparatu jenja i Somer istrese bijele pahuljaste

kokice u veliku zdjelu. “Sol i maslac?”Asha ubaci jednu kokicu u usta. “Nije loše, ali nešto fali.” Uzme

zdjelu s kokicama. “Počnite ti i tata.” Somer sjedne tik do Krishnana,iznenađena koliko je njemu još uvijek lakše pronaći zajednički jezik sAshom nego njoj. S nježnošću se prisjeti vremena kad je sa svojimocem kartala ili slagala puzzliće. Prvi se put zapitala kako li je bilonjezinoj majci, jer ga je Somer neskriveno favorizirala.Asha zavrti stalak sa začinima. “Napravit ću mali dodatak koji radim

s mojim cimericama.” Pridruži im se za stolom i doda zdjelu Krisu.“Probaj.”Usredotočen na nekoliko djelića plave gondole on, ne gledajući,

posegne prema kokicama. “Mljac. Jako dobro”, prokomentira.Somer zagrabi pregršt kokica. Svijetlocrvene su! “Oh”, reče

stavljajući ih u usta, “što si...?” Zakašlje se od ljutine koja joj zapečegrlo. Brzo dohvati čašu vode, ali ju silni kašalj omete u ispijanju. Ustajoj gore, a oči suze.“Ljuto je, ali dobro, zar ne? Crveni čili, češnjak, sol i šećer.

Dodajemo i kurkumu, ali mislim da ju vi nemate.” Asha sjedne za stoli postavi zdjelu između Krisa i sebe.“Dakle, imam novosti za vas.” Somer digne pogled, a Asha nastavi.

“Čuli ste za zakladu Watson? Ona putem natječaja dodjeljuje ifinancira studentima jednogodišnji studij u inozemstvu. Prijavila samse za projekt o siromašnoj djeci. U Indiji.” Ashine oči sijevaju odjednoga do drugog.Somer pokuša shvatiti Ashinu objavu. Zatečena je.

“I dobila sam ga!” Ashino lice obasja širok osmijeh. “Dobila samprojekt i odlazim sljedeće godine.”“Ti... Što?” Somer odmahne glavom.“Ne mogu povjerovati da sam pobijedila. Odboru se svidjela moja

zamisao o suradnji na projektu s najvećom tamošnjom novinskomkućom, koja bi potom tiskala specijalno izvješće...”“I kažeš nam to tek usput, stavljaš nas pred gotov čin?” upita

Somer.“Hej, pa nisam željela ništa govoriti dok ne objave rezultate.

Konkurencija je bila iznimno jaka.”“Gdje u Indiji?” upita Krishnan, ne mareći za Somerinu zapanjenost.“Mumbai.” Asha mu se nasmiješi. “Tako ću moći odsjesti kod tvojih.

A priča će govoriti o djeci koja odrastaju u urbanom siromaštvu.Znaš, u sirotinjskim četvrtima i tomu slično.” Držeći komadićslagalice, posegne za Somerinom rukom. “Mama, ne napuštamfakultet ili bilo što takvo, vratit ću se diplomirati. To je samo jednagodina.”“Ti si... Sve si to već sredila? Sve je već isplanirano?” upita Somer.“Mislila sam kako ćeš biti ponosna na mene.” Asha povuče ruku.

“Watson je zbilja prestižna nagrada. Osmislila sam čak i financijskidio, pa me nećete morati novčano pomagati. Zar se ne veseliš?”upita glasom u koji se uvlačio trag ljutnje.Somer protrlja čelo. “Asha, ne možeš nam samo istresti nešto

ovakvo i očekivati da slavimo. Takve odluke ne bi smjela donositi beznašeg znanja.” Onda pogleda Krisa, očekujući da će se njezinaljutnja odraziti i na njegovom licu. Ali ondje ne prepozna ništa takvo,nikakav strah sličan onomu što tutnji njezinim mozgom.Zašto je tako miran?I u tome joj času sine. Znao je!

Nezavršena slagalica leži na kuhinjskom stolu u prizemlju, a Somerse u tami svlači pred ormarom. Osluškujući zvuk vrata njihovespavaće sobe, odvrne slavinu u kupaonici. Istrlja lice baš onako kako

joj je dermatolog zabranio. Kad Kris poslije nekoliko trenutaka uđe usobu, vraški je srdita.“Dakle, tebi to zbilja ne smeta?!”“Pa”, on stane uz stolić i skine sat, “mislim da zamisao nije nužno

loša, hoću reći – dobra je.”“Dobra zamisao? Napustiti studij i otputovati sama preko pola

zemaljske kugle? To ti se čini dobrom idejom?”“Ne napušta studij. Radi se samo o godini dana. Poslije će se vratiti

i diplomirati. Nije važno potraje li cijela stvar semestar ili dva dulje. Ineće biti sama, bit će s mojima.” Kris izvuče košulju iz hlača i počneju raskopčavati. “Znaš, dušo, ja zbilja mislim da bi to za nju moglobiti dobro. Udaljit će se od onih društvenjačkih profesora koji joj puneglavu glupostima, primjerice da je novinarstvo očaravajućezanimanje. Možda ju moj otac kojom prigodom povede sa sobom ubolnicu.”“Aha, to je tvoja skrivena namjera? Još uvijek se nadaš stvoriti od

nje liječnicu?” Somer u nevjerici odmahne glavom.“Zašto ne, možda se predomisli. Ondje će vidjeti posve drukčiju

stranu medicine.”“Zašto ju konačno ne prihvatiš onakvu kakva jest?” upita Somer.“A zašto to ti ne napraviš?” uzvrati on. Ton mu je miran, no djeluje

optužujuće.Načas je šutke zurila u njega. “Što hoćeš reći?”“Hoću reći da želi ići u Indiju. Dovoljno je zrela za takvu odluku.

Provest će neko vrijeme s mojima, upoznat će vlastitu kulturu.”Somer ustane i krene prema kupaonici. “Ne mogu vjerovati da si

takav licemjer. Da je naumila poći igdje drugdje osim u Indiju,uzrujao bi se koliko i ja.” Okrene se i pogleda ga u lice. “Znao si zaovo, zar ne?”On prstima protrlja oči i duboko uzdahne.“Kris? Jesi li?” Osjeti grč u želucu.“Da!” On podigne ruke u zrak. “Jesam, u redu? Trebala je potpis na

nekom formularu i kako nije znala hoće li dobiti stipendiju, odlučila je

da te ne uzrujava bez potrebe.”Somer zategne pojas na kućnom ogrtaču i prekriži ruke. Postalo joj

je hladno. Zatvori oči da preradi netom dobijenu informaciju,priznanje krivnje. Odmahne glavom. “Ne mogu vjerovati da si toučinio. Iza mojih leđa i...” Slomi se, nesposobna nastaviti.Kris sjedne u naslonjač u kutu sobe pa će mekšim glasom. “Somer,

to je dio nje. Kao što je i dio mene. Takvo što ne da se zanijekati.” Usobi je nekoliko trenutaka vladala tišina, a zatim je Krishnan ponovoprogovorio. “Čega se ti zapravo bojiš?”Ona proguta knedlu i bijesno izrecitira razloge. “Bojim se jer će

napustiti studij i sama otputovati na kraj svijeta. Bojim se što će bititoliko daleko da neću imati blage veze što se s njom događa.”Somer prijeđe dlanovima preko lica i kose pa nadoveže svježim

razlozima “I brine me njezina sigurnost, cura je, a ondje će obilazitisirotinjske četvrti...” Sjedne na krevet i privine jastuk na grudi. Krisšuti. Nepomičan je u svojem naslonjaču u kutu, glava mu počiva naruci.Nakon kojih desetak sekunda tišine, ona pročisti grlo i nastavi.

“Misliš li da će... ih pokušati pronaći?” Ne kani izustiti riječ roditelji. Tobi pridalo previše važnosti ljudima koji s Ashom, osim biološke,nemaju drugih veza. Tijekom godina su joj izblijedjeli, postalibezoblični, bez imena i lica, na neki način nazočni, ali udaljeni. Znada nema rizika od njihovog iznenadnog pojavljivanja pobuđenogželjom da postanu sudionici u kćerinom životu. Ne, oduvijek ju jeviše zabrinjavala Asha. Sa strahom je čekala dan kad će njezina kćidoseći točku razočaranja Krisom, njome ili oboma i poželjeti potražitiviše. Somer je kao roditelj dala sve od sebe, ali unatoč tome boji seda njezina ljubav ipak neće biti dovoljna kako bi nadoknadila Ashigubitak koji je pretrpjela kao beba.“Što? Oh.” Kris protrlja oči i pogledaju. “Pretpostavljam da hoće.

Premda će biti vrlo teško pronaći ih u zemlji poput Indije, no tko ćeznati, možda proba. Vjerujem da je znatiželjna. No, što to znači?Nećeš valjda reći da te još uvijek brine...”

“Ne znam. Jasno mi je da ju ne možemo spriječiti želi li ih potražiti,ali...” Glas joj se izgubi, dok mota pojas ogrtača oko kažiprsta.“Samo brinem, to je sve. Ne možemo znati što će se dogoditi. Ali neželim da pati.”“Somer, ne možeš ju cijeli život štititi! Ona je zapravo odrasla

osoba.”“Znam, ali sve smo to već bili prebrodili. I uspjeli joj stvoriti dom.”

Somer ne može artikulirati svoje prave strahove. Da će izgubiti Ashu,barem djelomično. Da će veza na kojoj je tako predano radila bitiugrožena tim duhovima. Zapravo, već dugo pokušava izbjeći ovakavishod, i zato se nije htjela vraćati u Indiju, zato nije ohrabrivalaAshina pitanja o usvajanju. To je suština gotovo svake odluke koju jedonijela otkad je Asha ušla u njihov život.

31Kao i uvijek

Mumbai, Indija – 2004.Kavita

Taksist se zaustavi na prilazu njihovoj novoj zgradi. Žive u njoj većviše od godinu dana, ali Kaviti je još uvijek čudno kad joj netkootvara vrata automobila i stoji ispred lifta, čekajući da je odveze natreći kat. Vijay je prije nekoliko godina, kad mu je posao krenuo,navaljivao da se presele u veći stan.“Već mi je devetnaest, mama. Trebam imati vlastitu sobu”, rekao je.Tome se nije imalo što prigovoriti, napose kad je predložio da

roditelji nastave plaćati isti iznos kao i za stan u ulici Shivaji, a on ćenadoplatiti razliku. Kavita ne zna koliko košta novi stan, apretpostavlja da ne zna ni Jasu. Sad imaju vlastitu spavaću sobu,baš poput Vijaya, koji dolazi i odlazi kako mu posao dopušta. Stalnoprima nekakve pozive na dojavljivač i mobitel. Kaviti je drago imativeći prostor i modernu kuhinju s tekućom toplom vodom. Iako,nedostaje joj stari stan, susjedi s kojima su se zbližili, lokalni dućaniu kojima su je poznavali.Najbolja promjena kojom je selidba rezultirala vidjela se na Jasuu.

Činilo se kao da je s njega spao nekakav teret, čak su mu prestale inoćne more. “Konačno mogu malo odahnuti”, rekao je. Naša obiteljje postojana, sin nanije odrastao. Dobar je to osjećaj, chakli.” Kavitane dijeli njegovo mišljenje. Nije joj drago vidjeti sina koji poput zrelogmuškarca neovisno živi i radi pod zajedničkim krovom, poputodrasle, njoj gotovo nepoznate osobe. Još uvijek ju muči otkudadolaze te silne hrpe novčanica i zašto Vijay provodi toliko vremena spartnerom Pulinom u čudna doba dana i noći. Muče je još neke

nemile stvari, ne dajući joj mira kad joj se raspoloženje smrači.Dizalo se uz trzaj pokrene, a ona se zapita hoće li ikada minuti brigepo pitanju sina.Razmišlja i o kćeri. Usha bi sada trebala biti odrasla, možda i udana

žena. O tomu ima li njezina kćer vlastitu djecu, Kavita si dopuštarazmišljati samo tijekom vožnje dizalom. Čim se vrata otvore, onapotjera misli u drugom smjeru. S vremenom je naučila zauzdavatitakve iznenadne pomisli. Odavno je ovladala načinom da uz tihouvažavanje prošlosti, istodobno uspijeva živjeti vlastitu sadašnjost,uz bok s mužem i sinom, te zaboraviti gorčinu po pitanju onoga štose ne da izmijeniti.Vrata dizala se otvore i portir izađe kako bi propustio Kavitu i Jasua.

Koračajući hodnikom Kavita osjeti da nešto ne valja. “Čuješ li to?”Okrene se suprugu i bradom pokaže prema stanu na kraju hodnika.Vrteći oko kažiprsta obruč s ključevima, Jasu nastavi hodati. “Što?

Vijay je vjerojatno uključio televizor. Ne znam kako uopće možezaspati uz toliku buku.”Kavita, nesigurna, uspori. Pred ulaznim vratima stana oboma

postane jasno da nešto ipak nije u redu. Vrata su odškrinuta, a bučniglasovi iznutra definitivno ne potječu od televizora. Jasu ispruži rukukako bi zadržao Kavitu iza sebe, pa nogom gurne vrata. Nestane upredsoblju, a ona hitro pođe za njim. Prvo što su spazili bio je nered:poznati djelići njihovih života pobacani su uokolo, kao da je samaKali, božica razaranja, posjetila kuću.“Bhagwan”, izgovori Jasu ispod glasa, prekoračivši razbijeno staklo

fotografije njegovog pokojnog oca, koja je inače krasila glavnopredsoblje. Tik uz krhotine stakla leže slomljene stapke nevena izvijenca koji je Kavita svakoga jutra stavljala na portret. Iz spavaonicena kraju hodnika čuju se bučni glasovi. Vijayeva soba. Stol ublagovaonici je prevrnut. Ukrasni jastučići sa sofe razrezani sunožem, a iz njih viri bijelo, sintetično punjenje. Kao u transu, Kavitauđe u kuhinju i spazi da su juteni džakovi basmati riže i leće doživjeli

istu sudbinu kao i jastučići – sadržaj im je rasut po betonskom podu.Sve zdjele su otvorene, a jedna vrata izvaljena iz šarki.“Kavi, poslušaj me”, promuklim glasom prošapće Jasu iz dnevne

sobe. “Pođi susjedima prekoputa i čekaj me ondje. Idi, brzo!” Potjeraje iz stana prije nego što se sjetila pitati treba li pozvati policiju.Pokuca na susjedna vrata. Nitko ne otvara. Pričeka nekoliko minutau hodniku pa se vrati u stan i ode do spavaće sobe na krajupredsoblja, no ne uđe unutra već se zaustavi pokraj dovratka. U sobistoje dva čovjeka u žućkastosmeđim odorama s lathijima u ruci.Tko li je pozvao policiju? Kako su tako brzo dospjeli ovamo?Jedan policajac ispituje Jasua. Ne želeći da je zamijete, Kavita se

skrije iza dovratka.“Gospodine Merchant, još ću vas jednom upitati i ovaj put želim

istinu. Dakle, gdje Vijay drži svoju zalihu?” Policajac lathijem bocneJasua u rame.“Sahibe časniče, govorim vam istinu. Vijay radi kao dostavljač. I

dobar je dečko, vrlo pošten. Uopće nije kriv za to za što gaoptužujete.” Jasu sjedi na krevetu, pogled mu je ozbiljan. Tek tadKavita spazi opruge koje vire iz velikog, dijagonalnog reza prekomadraca.Što li su samo tražili?“Dobro, gospodine Merchant. Ako, kao što tvrdite, ne znate čime se

bavi vaš sin, zasigurno nam možete reći gdje da ga nađemo? Gdjeje sada? Čudno što tako dobar dečko u ovo doba noći nije doma!”Kavita proviri iza dovratka. Nije vidjela Jasua ovako prestrašenog

još od one policijske premetačine u sirotinjskoj četvrti. “Sahibe,subota je navečer, još nema jedanaest sati. Naš je sin s prijateljima,poput većine drugih mladića.”“Prijateljima, ha?” Policajac frkne. “Možda biste trebali malo bolje

pripaziti na njega i njegove prijatelje, gospodine Merchant.” Ponovobocne Jasuovo rame. “Recite mu da ga motrimo.”Na odlasku, policajac uljudno kimne Kaviti.

Iste noći, nešto kasnije, Kavitu prenu iz sna Jasuovi krici. Okrenese i ugleda ga kako se, stežući plahte, bacaka i vrišti “Nai, nai! Dajmi to!”Isprva mu lagano dotakne rame. “Jasu?”. Potom ga prodrma.

“Jasu? Što ti je?! Jasu?!”Koprcanje prestane. Okrene se k njoj. Njegove staklaste oči ništa

ne razabiru, kao da ju ne prepoznaje. Sekundu kasnije, on pogleda usvoje otvorene dlanove. “Što sam govorio?”“Vikao si ‘ne’ i ‘daj mi to.’ Ništa osobito, kao i uvijek.”On zatvori oči, duboko udahne i kimne. “Achha. Oprosti što sam te

probudio. Idemo spavati.”Ona kimne, pogladi ga po ramenu i namjesti se za spavanje. Ne

upita ga kakav je bio san koji ga je tako prestravio. Ionako joj uvijekodbija odgovoriti na to.

32Promjena struje

Menlo park, Kalifornija – 2004.Asha

Asha sjedi na krevetu prekriženih nogu, okružena stvarima zapakiranje. U kutu njezine sobe je najveći kofer koji je zajedno s ocemuspjela pronaći u robnoj kući, dugačak gotovo osamdesetcentimetara. Još jedan takav je u predsoblju. Prekosutra leti u Indiju.Inače oteže s pakiranjem sve do posljednjeg trena, no ovaj put nijetako. Povukla se na kat, u sobu, kad su oca pozvali u bolnicu naoperaciju aneurizme. Navikla je na njegove iznenadne odlaske idolaske tijekom dežurstava. Tako se dogodilo na njezin osmirođendan u kuglani, pa u šestom razredu na natjecanju u slovkanju iu još bezbroj prigoda. Kao mlađa uzimala je to k srcu, znala jebriznuti u plač čim bi otac, usred večere, odjednom morao ići. Tad jemislila kako je to njezina krivnja, da je nešto zgriješila. Mama joj jemorala objašnjavati kako očev posao uključuje pomaganje ljudima uhitnim slučajevima, dakle u svako doba dana i noći. Naposljetku jesve skupa postalo dijelom obiteljske svakodnevne: naučila se javljatina dojavljivač, a kad bi navečer išli van, uvijek su uzimali oba auta.Stoga je to više ne zbunjuje. Hitnost očeva posla podsjećaju sada navlastiti u Daily Heraldu – ograničen rokovima, pod pritiskom, uzstalnu svijest o nedostatku vremena i pod imperativom stalneusredotočenosti. No voli taj osjećaj i adrenalin koji ga prati.Ipak, zadnja dva mjeseca jedino očeva nazočnost zauzdava

majčinu tinjajuću napetost. Kad je tata u blizini, ne mora se suočavatis maminim očitim razočaranjem zbog svoje nedavne odluke, kao nitis njezinim strahovanjima i brigama zbog puta u Indiju. Asha to više

ne može podnijeti. Što se majka više lijepi za nju i kontrolira je, to seAsha više želi udaljiti. U majčinoj se blizini stalno osjeća kao na rubueksplozije. I zato se danas, kad su oca pozvali na operaciju, Ashapovukla kako bi pakirala stvari.I evo je sad: motri raznovrsne hrpe rasute po sobi. Na podu je

gomila odjeće, kako čiste, tako i neoprane. Na stolu su materijali kojijoj trebaju za projekt: prijenosno računalo, bilježnice, fascikli sistraživačkom građom, video kamera. Na rubu kreveta je torbica sputnim potrepštinama koju je našla ondje prošlog tjedna po povratkukući. Čak je i bez ceduljice znala da je od mame; u njoj je bila kremaza zaštitu od sunca, jako sredstvo protiv komaraca, tablete protivmalarije na njezino ime i lijekovi za hitne slučajeve dostatni zaomanje selo. Brižna anonimna torba jedno je od majčinih rijetkihpriznanja Ashinoga skorog odlaska u Indiju. I na koncu, tu su stvarikoje planira ponijeti sa sobom u avion. Njima će se zanimati tijekomdugog leta: DVD player, iPod, križaljke i dvije džepne knjige. Nakonkraćeg razmišljanja doda na hrpu treću zbirku pjesama Mary Oliver,Jeremyjev dar za odlazak. Posveti na poleđini naslovnice pridodao jenjezin omiljeni citat:

‘Istina je jedino sigurno tlo za stajanje.’– Elizabeth Cady Stanton –

Moja blistava zvijezdo,nikada ne oklijevaj tragati za istinom.Svijet ne može bez tebe.J. C.

Začuje se kucanje i na vratima se pojavi otac. “Slobodno?” Nečekajući odgovor uđe i sjedne na krevet.“Naravno. Baš se pakiram.”“Pronašao sam nešto, mislim da bi ti moglo dobro doći ondje.” Otac

pokaže dvije metalno-plastične naprave čudna izgleda. “To su

električni pretvarači. Ovu stranu utakneš u utičnicu, a svoj fen zakosu ili računalo u drugu. Mijenja smjer električne struje.”“Hvala, tata.”“A mislim da ti možda ni ovo neće biti na odmet.” Izvuče svežanj

fotografija. “Pogotovo prije susreta s mojima. Znaš, ondje imamoprilično veliku obitelj.” Primakne se do nje pa skupa pregledajufotografije: djeda i bake, teta, stričeva te bratića i sestrični, manje-više njezine dobi, koje poznaje samo preko povremenih telefonskihrazgovora i čestitki za Diwali. Nervozna je zbog toga, zbogneizvjesnosti jednogodišnjeg suživota s ljudima koje zapravo nepoznaje.“Stavit ću ih s osobnom prtljagom i sva imena naučiti prije nego što

sletim.”“Dakle, jesi li sredila s Indijskim Timesom11!” upita on.“Da, kontaktirala sam čovjeka čije si mi ime dao, tog prijatelja strica

Pankaja, zbilja mi je pomogao. Kad je urednik čuo da sam američkastipendistica, odmah se zainteresirao. Dat će mi mjesto u redakciji idodijeliti starijeg izvjestitelja za terensku pratnju po sirotinjskojčetvrti, no ja ću samostalno obavljati sve razgovore. Možda čak uletii posebna rubrika. Nije li to sjajno?”“Jest, i dobro je što nećeš ići sama. Tvoja majka se jako brine zbog

toga.”Asha odmahne glavom. “Kao i zbog svega drugoga. Kad će to

konačno prebroditi? Planira li se ljutiti do smrti?”“Ona se samo brine za tebe, dušo”, odgovori on. “Majka ti je. To joj

je posao. No, uvjeren sam da će se ipak smiriti.”“Hoćete li me doći posjetiti?” upita Asha.Neko vrijeme ju je promatrao, zatim kimne. “Doći ćemo. Naravno da

hoćemo, dušo.” Potapše je po koljenu pa ustane. “Sretno spakiranjem.”S fotografijama u ruci, Asha sjedne u radni stolac za pisaćim

stolom. Ovaj joj se stol sad činio malenim, u usporedbi s radnimstolom koji koristi u uredu Heralda. Tražeći omotnicu za fotografije,

otvori ladicu i u tami stražnjeg dijela osjeti pod prstima poznati oblik.Posegne i izvuče bijelu izrezbarenu kutiju od mramora. Moja tajnakutija.Iako ju godinama nije vidjela, još uvijek pamti svaku pojedinost.

Osim što joj se čini nešto manjom nego prije. Otare sloj prašine inačas položi ruku na hladnu površinu. Duboko udahne i otvori kutiju.Razmota prvo pismo iz nje, mali pravokutni komad papira izblijedjeleružičaste boje, pa polagano pročita riječi ispisane dječjim rukopisom:

Draga mama,Danas nasje učitelj zamolijo nekomu u inozemstvu napisati

pismo. Moj otac je rekao dasi u Indiji, ali on nezna tvoju adresu.Imam devet godina i u četvrtom sam razredu. Pišem ti ovo pismodati kažem kako bihte jednoga dana voljela upoznati. Želišli i tiisto?Tvoja kći Asha

Tijelo joj se zgrči od ovako izravne bujice osjećaja. Osjeti peckanjeu očima. Već je dugo nije obuzela takva navala emocija. Izvadiostatak pisama pa odmota sljedeće. Kad je završila s čitanjem licejoj je mokro. Pogled joj padne na jedini preostali predmet u kutiji,tanku srebrnu narukvicu. Podigne je i zavrti među prstima. Utozačuje kucanje i vrata njezine sobe opet se otvore. Asha se okrene ustolcu i spazi majku. Pogledom prelazi po znakovima Ashinogneizbježnog odlaska. Oči joj se zaustave na Ashinome suznom licu i,konačno, na narukvici u njezinim rukama. Asha ispusti narukvicu ukrilo i žurno obriše lice.“Što je? Ne bi li mogla barem pokucati, mama?”“Kucala sam.” Majčin pogled prikovan je za narukvicu. “Što radiš?”“Pakiram se. Odlazim za dva dana, sjećaš se?” Ton joj je prkosan.Majka spusti pogled i prešuti odgovor.“Hajde, mama, reci. Samo reci.”“Što?”

“Zašto se toliko duriš? Kao da je to najgore što ti se ikad dogodilo.A zapravo se nije dogodilo tebi.” Asha lupne rukom po naslonustolca. “Nije baš da sam ostala trudna ili da moram na odvikavanje ilida sam izbačena s faksa, mama. Osvojila sam stipendiju, za Bogamiloga! Zar se ne možeš veseliti sa mnom, makar se malo ponositimojim uspjehom?” Asha spusti pogled na ruke, ton joj je hladanpoput čelika. “Zar u mojoj dobi nisi poželjela učiniti štogod slično?”Izazivački odmjeri majku. “Ma, zaboravi. Nikad me nisi razumjela.Zašto bi sad?”“Asha...” Majka priđe i krene rukom prema njezinom ramenu.Asha se trzne unatrag. “Istina je, mama. I ti to znaš. Cijeli me život

pokušavaš shvatiti, ali ti ne uspijeva.” Asha odmahne glavom, ustanei okrene se k stolu. Ugura pisma i narukvicu natrag u kutiju. Začula jesamo kako su se vrata iza nje zatvorila.

33Dobrodošla kući

Mumbai, Indija – 2004.Asha

Ashu iz drijemanja prene glas pilota koji najavi da slijeću desetminuta ranije; slaba je to utjeha nakon dvanaest sati u zraku. Sudećipo satu koji je namjestila odmah nakon zaustavljanja u Singapuru,po mjesnom vremenu u Mumbaiju je 2:07. Posljednja dionica putabila joj je nepodnošljivo duga. Prošlo je punih dvadeset i šest satiotkako se pozdravila s roditeljima u međunarodnoj zračnoj luci SanFrancisco. Prizor je bio gori nego što je očekivala. Majka je već naprilazu počela plakati. Potom su se njih dvoje porječkali – ništa novou zadnje vrijeme – oko toga gdje je pametno parkirati i u kojem redučekati. U zračnoj luci otac joj je čitavo vrijeme zaštitnički držao rukuna ramenu. A kad je došao trenutak da Asha krene kroz sigurnosnuprovjeru, majka ju je čvrsto zagrlila i pomilovala po kosi, baš kako ječinila u djetinjstvu.Kad se okrenula da pođe, otac joj je stavio u ruku omotnicu .

“Vjerojatno ne vrijede puno”, rekao je smiješeći se, “ali će ti ipakkoristiti više nego meni.” Poslije kontrole, otvorila je omotnicu ividjela da sadrži na desetke indijskih novčanica različitih apoena.Osvrnula se kroz labirint metalnih detektora, stolova i ljudi i spazilamajku. Još je stajala na istome mjestu, mahala i slabašno sesmiješila. Asha joj je odmahnula i otišla. Kad je i zadnji put zirnulapreko ramena, majka je i dalje nepomično stajala.Asha skupi svoje stvari s pola metra prostora koji joj je proteklog

dana bio dom. Od spavanja u neugodnom položaju boli je vrat.Posegnuvši za ruksakom osjeti da su joj noge ukočene. U DVD

playeru i iPodu baterije su krepale još prije Singapura. Džepnaizdanja su nedirnuta; nije imala volje za čitanje. Let je provela nerazmišljajući ni o čemu osobitom – konzumirala je obroke i filmove,nezainteresirano poput domaćica koje su ih služile. Iz ruksaka jeponovo i ponovo izvlačila samo dvije stvari: oveću omotnicu prepunuočevih obiteljskih fotografija i svoju mramornu kutiju. Dok su sati letaprotjecali, a kilometri između Ashe i njezinih roditelja bivali sve veći,raspoloženje joj se počelo mijenjati. Postajala je nervozna.Nestrpljiva.Dva dečka pokraj nje pospremala su svoje igraće konzole. Tad se iz

nužnika vrati njihova majka, preodjenuta iz trenirke u sari iosvježenog ruža na usnama. Bili su joj se predstavili kao obiteljDoshi i dometnuli da idu na ljetne praznike u Indiju te da već šestgodina žive u Seattleu, kamo su se preselili ‘zbog posla gospodinaDoshija’. Avion dotakne tlo, uz lagani, tupi udarac, a putnicizaplješću uz glasno odobravanje. Asha se, poput ostalih, izmigolji izaviona, ponovo se navikavajući na vlastite noge.Zračna luka Mumbaija dojmi je se kao totalni kaos. Činilo se da se

u ovaj noćni sat istodobno prizemljilo još deset aviona, pa se sadarijeke putnika s tih letova slijevaju prema graničnoj kontroli. Neznajući kamo bi, Asha slijedi Doshijeve prema redu uz rub velikogotvorenog prostora. Kad su se svrstali, gospođa Doshi okrene seAshi. “Bilo je puno lakše kad smo mogli stajati ondje, u onomedrugom redu”, objavi pokazujući na puno kraću liniju ljudi predpultom na kojem je pisalo INDIJSKI DRŽAVLJANI .“Međutim, prošlesmo se godine morali odreći indijskog državljanstva, jer nas tvrtkagospodina Doshija uzdržava i hrani. Pa sad moramo čekati u ovome.A taj je uvijek dulji.” Gospođa Doshi to izrekne poput činjenice kojakao da predstavlja najveći udarac njihovoj odluci o selidbi u novuzemlju.Asha se osvrne na more smeđih lica oko sebe: neka su svjetlija, a

neka tamnija od njezinog, ali su te inačice beznačajne u svjetluspoznaje da nikad ranije nije bila okružena tolikim Indijcima. Prvi put

u životu nije u manjini. Dok se približava početku reda, posegne podkošulju i izvadi putovnicu iz torbice oko struka, koju joj je majkautrpala da ponese. Granični policajac je mlad, jedva nešto stariji odnje, ali njegovi potkresani brčići i odora daju mu autoritativan izgledte se doima zrelijim.“Razlog posjeta?” upita jednoličnim tonom. Isto pitanje postavlja

toliko puta na dan, da se više i ne trudi hiniti znatiželju.“Studentica na razmjeni.” Asha čeka dok on lista njezinu putovnicu

tražeći vizu.“Duljina boravka?”“Devet mjeseci.”“Koju ste adresu boravka naveli? Gdje kanite odsjesti?” upita on i

pogleda ju prvi put.“Kod... obitelji.” odgovori Asha. Zazvuči joj čudno. Iako je to tehnički

bila istina, dlanovi joj se znoje kao da je netom izrekla laž.“Vidim da ste rođeni ovdje”, reče on s nešto više zanimanja.Asha se prisjeti svoje američke putovnice u kojoj kao mjesto

rođenja piše ‘Bombay, India’.“Da.”Policajac udari pečat koji ostavi duboku, ljubičastu, pravokutnu

modricu na njezinoj putovnici i pruži joj je, a ispod brčića mu sepojavi osmijeh. “Dobrodošli kući, gospođo.”Na putu ka pokretnoj traci za prtljagu, najprije osjeti miris. Slan

poput oceana, žestok poput aroma iz indijskog restorana i prljavpoput njujorške podzemne. Asha uoči svoje torbe među drugimdivovskim koferima koji ispunjavaju traku. Ondje su i ogromnekartonske kutije omotane ljepljivom trakom, stiroporom zaštićenihladnjaci s čvrsto oblijepljenim rubovima i jedan neuobičajeno velikipaket čija unutrašnjost zacijelo skriva škrinju za zamrzavanje.Gospodin Doshi pomogne Ashi skinuti s trake njezina dva kofera, pamahne obližnjem koščatome muškarcu u turbanu. Baš kad sezapitala zašto je gospodin Doshi pozvao u pomoć nosača bezteretnih kolica, čovjek u turbanu klekne na pod i hitro podigne kofere

na glavu. Držeći ih s obje strane rukama, jedva zamjetno podigneobrve prema Ashi. Ona ovu suptilnu gestu shvati kao znak da pođe;on će ju već nekako slijediti kroz gomilu, istodobno balansirajući spedeset kilograma na glavi.Čim je iskoračila van, Ashu zapuhne vreli vjetar. Shvati kako je

upravo napustila klimatiziranu zgradu, iako unutra nije ni bila svjesnatoga. Iza metalnih prepreka viših od dva metra, nagurava semnoštvo ljudi. Krive vratove prema kliznim vratima kroz koja jenetom prošla. U gomili su uglavnom muškarci podrezanih brkova inauljene kose, nalik na onoga graničnog policajca, no ovi nemajuodore. I unatoč tome što pred tim vratima zacijelo čekaju nekogaposve određenog, Asha u prolazu osjeti poglede nekoliko pari očiju.Na svakih par koraka osvrne se na čovjeka s turbanom; kao da

očekuje da će se prolomiti tresak kofera o zemlju, a njega vidjetislomljena vrata. Ali on je svaki put još uvijek iza nje, ispijena,bezizrazna, nepomična lica, s tek neznatno stegnutom vilicom. Ashase dosjeti kako će mu morati platiti i zapita se hoće li rupiji što joj ihje otac dao biti dovoljni. Jedan od očeve braće, to jest stričeva, takojoj je tata bio rekao, dočekat će ju u zračnoj luci. Tad joj se to učinilodostatnom informacijom, no sada, dok kruži pogledom po stotinamaljudi na prilazu, pita se kako će ga naći. Ode do kraja prilaza i nakaniizvući iz ruksaka stričevu fotografiju, no uto začuje kako ju netkozove.“Asha! A-sha!” Neki mladić joj maše. Ima valovitu crnu kosu i bijelu

pamučnu košulju koja mu otkriva rutava prsa. Asha mu priđe.“Zdravo, Asha! Dobrodošla! Ja sam Nimish”, izrekne on uz cerek.“Tvoj bratić! Dođi.” Povede je iz gomile. “Moj tata nas čeka u autu.Dobro je što si našla kulija12.” Nimish mahne muškarcu u turbanuneka ih slijedi.“Drago mi je što sam te upoznala, Nimishe”, reče Asha hodajući za

njim. “I hvala što si me dočekao.”“Nema na čemu. Dadima te planirala osobno dočekati, ali smo je

odvratili, jer u ovo doba dana to ne bi bila dobra zamisao. Zračna

luka je uvijek prepuna putnika s prekooceanskih letova.” Nimishpovede Ashu i kulija kroz labirint automobila s uključenim farovima ivozačima što se naginju kroz prozor. Asha se prisjeti kako je njezinotac rabio izraz dadima, pružajući joj slušalicu za onih svakotjednihrazgovora s Indijom; znala je da to podrazumijeva njezinu baku.“Evo, tata je ovdje, dođi.” Nimish je povede k staromodnoj sivoj

limuzini s imenom AMBASSADOR , ispisanim straga metalnimslovima. Asha se donekle iznenadi ugledavši Nimishevog oca.Stric Pankaj doima se starije i ima znatno manje kose, nego onaj s

fotografije koju joj je tata dao. On je očev mlađi brat, no izgledabarem desetak godina starije od tate.“Zdravo, dhikri”, reče on i pruži ruke kako bi je zagrlio. “Dobro

došla, sretan sam što te vidim. Bahot khush, heh? Kako siputovala?” Primi joj lice među dlanove i široko se nasmiješi. Taj jojzagrljaj pobudi jako poznati osjećaj. Priljubi se uz strica. Krajičkomoka spazi kako Nimish otvara kuliju prtljažnik. Ponovo se sjetiomotnice s rupijima, ali prije nego što je išta zaustila, Nimish je većisplatio čovjeka u turbanu i ovaj nestane prema terminalu. Tijekomvožnje stric je zaspe pitanjima.“Kako si putovala? Kako ti je otac? Zašto nije došao s tobom? Već

nas dugo nije posjetio.”“Tata”, reče Nimish, “dosta ispitivanja. Daj joj da dođe do zraka. Tek

je stigla, umorna je.”Asha se nasmiješi zbog bratićeve obrane. Zijevne i nasloni glavu na

prozor automobila. Gleda u plakate uz autocestu što reklamiraju sveživo – od modnih butika i bolivudskih filmova, do skupnih fondova iservisa za mobilne telefone. Prizore nebodera koje je dotad vidjelakroz prozor Ambassadora, postupno su zamijenila sirotinjskapredgrađa – trošne daščare, odjeća obješena po razapetoj užadi,razasuto smeće, psi i mačke lutalice. Asha je prigodom svojegauvodnog istraživanja već vidjela fotografije nekih dijelova tih četvrti,ali iz njih nije mogla ni pretpostaviti koliki su zapravo. Kilometar zakilometrom istovjetnog, depresivnog krajobraza obavijenog tamom,

prouzroči joj u utrobi osjećaj mučnine. Sjeti se majčinih prestrašenihupozorenja o odlasku na ovakva mjesta i prvi se put zapita je limama možda imala pravo.

34Brat i sestra

Mumbai, Indija – 2004.Asha

Prvog jutra u Mumbaiju Ashu su probudili zvukovi kućanstva upokretu, ranije nego što je željela. Navukla je hlačice za jogu idovukla se do dnevne sobe kraj koje je sinoć na brzinu prošla. Zablagovaoničkim stolom sjedi starica odjevena u uštirkani zeleni sari ipije čaj.“Dobro jutro”, reče Asha.“Ah, Asha, beti! Dobro ti jutro.” Stara žena se digne kako bi je

pozdravila. “Ma vidi ti nju”, reče primajući obje Ashine ruke u svoje.“Tako si narasla, jedva te prepoznajem. Prepoznaješ li ti mene, beti?Ja sam majka tvojeg oca. Tvoja baka. Dadima.”Dadima je viša nego što je očekivala i besprijekorna je držanja.

Izgleda blago, s tim licem čvrstih linija, uokvirenim sijedom kosomskupljenom u punđu na zatiljku. Na zapešćima joj je nekoliko tankihzlatnih narukvica koje zveckaju pri svakom pokretu. Asha se smetene znajući kako bi ju pozdravila, ali prije negoli je uspjela išta smisliti,dadima je privuče k sebi. Zagrljaj joj je topao i utješan.“Dođi, sjedni, popij malo čaja. Što želiš za doručak?” Dadima primi

unuku za ruku i povede je do stola.Asha se odluči za zdjelu svježe narezanog manga pred sobom.

Činilo joj se da već danima nije jela drugu hranu osim avionske. Dokpijucka vrući, slatki čaj, razgovara s bakom. Iznenađena jedadiminim izvrsnim engleskim, mada joj se katkad omakne gujarati.“Dadaji, tvoj djed, trenutačno je u bolnici, ali će se vratiti do objeda.

Oh, beti, cijela je obitelj tako uzbuđena što si došla. Ove subote sam

ih sve pozvala na ručak. Htjela sam ti ostaviti nekoliko dana kako bise smjestila i priviknula na novu vremensku zonu.”“Nemam ništa protiv, paše mi to. U Timesovom uredu očekuju me

tek u ponedjeljak ujutro”, reče Asha. Već samo izgovaranje overečenice je ushićuje; predodžba o radu u velikim, međunarodnimnovinama. Poslije doručka Asha izvuče omotnicu s fotografijamakoju joj je dao otac i zamoli dadimu da joj pomogne još jednomprovjeriti sva imena. Dadima pregledava fotografije i s vremena navrijeme se nasmije zbog toga koliko su zastarjele. “Oh, tvojasestrična Jeevan već odavno nije ovako mršava, iako i dalje misli dajest!”Dadima objasni Ashi uporabu zastarjelog tuša u kupaonici. Prvo

treba na deset minuta uključiti bojler. Hm, kupanje će očito zahtijevativiše napora nego što je očekivala – tlak vode je slab, a temperaturastalno oscilira. Do odijevanja se već uspjela umoriti, pa zaspi nakrevetu – do dadajijevog dolaska na ručak. Za objedom konačnoupozna djeda. Zbuni je njegova mirnoća. Očekivala je nekoga višenalik na oca, ambicioznog i punog samopouzdanja. Čini se kakonjezina baka ima izrazitiju osobnost, priča, smije se i pucketanjemprstiju zapovijeda slugama. Za razliku od nje, dadaji sjedi na čelustola i šutke jede. Kada se nasmije nekoj od ženinih priča, u kutuočiju namreškaju mu se bore, pa kimne svojom srebrom okrunjenomglavom.Tijekom prvih dana u Mumbaiju Asha se trudi aklimatizirati. Zbog

različite vremenske zone čini joj se kao da baulja po magli.Primjerice, usred bijela dana svlada ju pospanost. Vrijeme je sparno,vruće i zagušljivo, pa je veći dio dana primorana boraviti u kući. Akad ode nekamo s dadimom, šokiraju je prljavština i siromaštvo poulicama što izrone čim napusti zgradu. Zadržava dah kada prolazepokraj smrdljivih mjesta i odvraća pogled od malih prosjaka koji ihslijede.Svaki put kad se vrate u stan, smjesta pođe ka klima uređaju u

svojoj sobi i stoji pred njim dok joj se tjelesna temperatura ne vrati u

normalu. A k tomu još i indijska hrana, posluživana tri puta dnevno,ljuća nego što je njezin želudac navikao. Nekako se ne osjećasvojom i svaki novi detalj koji je okružuje – umotani kruh u oblikukvadratića, novine u boji blijedoružičastog laka za nokte – podsjećaje na to koliko je daleko od kuće. Dolazi u kušnju nazvati roditeljezbog malo utjehe, ali joj ponos ne dopušta.

Konačno stigne subota, dan velikoga obiteljskog ručka. Asha nosiplavu lanenu ljetnu haljinu, uz maskaru i nešto rumenila na licu. Zaovu se prigodu našminkala prvi put od dolaska. Pri ovdašnjoj vrućininije isključeno da će joj se sve smjesta istopiti na licu, no unatočtomu zbilja želi izgledati lijepo. Dadima cijelo jutro zuji po stanu inadzire služinčad koja pripravlja veliku gozbu.A evo i gostiju, prispijevaju poput nabujalog potoka. Rođaci svih

zamislivih dobi jure k Ashi, noseći velike osmijehe i lijepe sarije.Oslovljavaju je imenom, grle je, uzimaju njezino lice među dlanove.Primjećuju njezinu visinu i predivne oči. Većina joj je nepoznata,samo poneki bude maglovito prepoznavanje. Predstavljaju se hitro,no ipak nekako neizravno, poput: “Stric tvojega oca i moj stric bili subraća. Običavali smo igrati kriket u stražnjem vrtu stare kuće.” Ashaim pokušava upamtiti imena i povezati ih s licima na fotografijama,ali ubrzo shvaća kako je to skoro nemoguće, pa i suvišno. Ovdje jebar tridesetak ljudi i unatoč činjenici da se prvi put susreće s njima,svi se vladaju kao da je poznaju godinama.Smirivanjem početne groznice upoznavanja, ljudi počnu prilaziti

stolu s hranom. Uzevši tanjur Asha spazi skupinu mlađih žena kojesu joj se već predstavile kao sestrične iz različitih koljena. Priya,dvadeset i nešto, s kestenjastosmeđim izvučenim pramenovima ivelikim, zlatnim kolutovima na ušima, mahne Ashi da im se pridruži.“Asha, dođi, sjedni ovdje k nama”, izgovori uz širok osmijeh ipomakne se kako bi joj načinila mjesta. “Pusti tete i stričeve nektračaju.”Asha sjedne. “Hvala.”

“Sve si nas već upoznala, zar ne?” upita Priya. “Ovo su Bindu,Meetu i Pushpa, a ovo je Jeevan. Ona je naša najstarija sestrična pase prema njoj moramo odnositi s poštovanjem.” Priya namigneskupini. Asha se sjeti dadimine primjedbe o Jeevaninoj ‘ekspanziji ustruku’ i nasmiješi se.“Ne brini, ne moraš upamtiti sva imena. To je dobra strana indijskog

klana. Lijepo ih možeš oslovljavati samo sa ‘stric-strina, bhai-ben’.”Priya se od srca nasmije.“U redu, razumijem strica i strinu, ali što znači drugo dvoje?” Asha

će.“Bhai-ben?” upita Priya. “Brat i sestra. A to smo mi ostali.” Priya

opet namigne.Asha se osvrne po desecima nazočnih što se smiju i jedu. Ovdje su

zbog nje – ta očeva obitelj koja se međusobno poznaje cijeli život,odrasla u ovome gradu, u ovoj zgradi. Taj topli, mjehurasti bazenljudi privlači ju svojom centripetalnom silom, koja, čini se, ne mari zato što ne dijeli s njima prošlost i krv. Ona se nasmiješi i kuša prvizalogaj hrane pripravljene u njezinu čast. Slasna je.

35Indijski Times

Mumbai, lndija – 2004.Asha

Asha primi mjedenu kvaku i nakon otvaranja vrata osjeti naletprohladnog zraka. Dok prilazi dizalu, njezine potpetice lupkaju pomramornom podu predvorja. Na sredini zida je velika plaketa snatpisom: INDIJSKI T IMES, UTEMELJEN 1839 .“Dizalo, gospođo?” Poslužitelj je odjeven u dvodijelnu, sivu

poliestersku odoru.“Da, šesti kat, molim.” Ashu više ne iznenađuje kad joj se obrate

engleskim jezikom. Rođakinje su joj objasnile da je Indijci drže zastrankinju, zbog zapadnjačke odjeće i kose do ramena. Odaje ju iizravno gledanje ljudima u oči. Unatoč tomu, ona uživa unovootkrivenom doživljaju hodanja ulicom kroz gomilu sličnih joj ljudi.Na prijamnom pultu šestog kata Asha upita za gospodina Neila

Kotharija, svoju glavnu kontakt-osobu u redakciji. Sjedne na stolac uprijamnoj sobi i uzme jutarnji Times. Uto se pojavi gospodin Kothari– visok čovjek nespretnih kretnji i dobi slične očevoj, s olabavljenomkravatom i neurednom kosom. Ona odbije ponuđeni čaj i pođe zanjim kroz Timesovu redakciju, veliku, otvorenu prostoriju s redovimastolova opremljenih računalima. Mjesto buči od telefonske zvonjave,klepetanja pisača i žagora glasova. Osjetila je pulsiranje energije unajvećem ikad viđenom novinskom uredu, prepunom smeđih lica.“Mislim da sam zadnji koji još uvijek ima pisaći stroj”, prokomentira

gospodin Kothari. “Dakako, više baš i ne pišem puno, ali mi je dragoda ga imam.” Uz odjel s otvorenim redakcijskim prostorom nalazi senekoliko ureda odvojenih staklenim zidom. Gospodin Kothari ju

povede u jedan od njih, s drvenim vratima na kojima stoji pločica snatpisom UREDNIK DOPISNIŠTVA . “Izvolite sjesti”, reče on ipokaže na stolce. “Jeste li sigurni da ne želite chai,... malo čaja?“Ne, hvala.” Asha prekriži noge i izvadi bilježnicu.“Nai”, Kothari se obrati nekomu preko ramena. Asha se okrene i

ugleda niskog, tamnoputog čovjeka koji se bešumno stvorio udovratku. Njegovi iskrivljeni nožni prsti s debelim, žutim noktimagroteskno proviruju iz tankih, iznošenih sandala. Nezamjetno kimnegospodinu Kothariju i ode nečujno kao što je došao i ne pogledavši uAshinom smjeru. “U redu, dakle, stigli ste čak iz Amerike. Dobrodošliu Mumbai! Kako vam se sviđa kod nas?” upita je gospodin Kothari.“Dopada mi se, hvala na pitanju. Jako mi je drago što sam ovdje i

što ću tijekom svojega projekta raditi u tako glasovitim novinama”,reče Asha.“I nama je drago što smo dobili sposobnu mladu suradnicu.

Upoznat ću vas s Meenom Devi, jednom od naših najboljih terenskihizvjestiteljica. Neustrašiva je, katkad i previše. Bit će vam izvrsnamentorica.” Gospodin Kothari pritisne gumb na telefonu. Na vratimase odmah pojavi jedna mlada žena. “Molim vas, smjesta mi pošaljiteMeenu.” Nekoliko minuta kasnije, na vratima se pojavi druga žena,ali umjesto da, poput ostalih, pričeka vani, ona uleprša i sjedne.“Achha, Neile, što je tako važno da sam se morala pojaviti istog

trena? Imam rokove, shvaćaš?” Niska je, ne viša od sto pedesetcentimetara, ali njezina nazočnost smjesta naelektrizira opuštenuatmosferu u uredu gospodina Kotharija.“Meena, ovo je Asha Thakkar, mlada gospodična iz Amerike koja je

ovdje – ”“Da, naravno!” Meena nahrupi iz svojeg stolca k Ashi i protrese joj

ruku.“Možda se sjećaš”, nastavi gospodin Kothari, “radit će na projektu o

djeci u sirotinjskim četvrtima. Postavili smo joj stol lik do tvojegaureda. Dobro brini o njoj. Pokaži joj pravi Mumbai, no nemoj dovoditiu pitanje njezinu sigurnost”, brzo doda.

“Hajde, Asha.” Meena ustane. “Završit ću članak pa idemo naručak. Vidjet ćeš pravi Mumbai”, reče na izlasku, zirnuvši prekoramena u gospodina Kotharija.Sljedeća dva sata Asha je provela čitajući hrpu novinskih isječaka

pohranjenih na njezinom stolu, skupa s najnužnijim uredskimpriborom i zastarjelim računalom. Dok lista fascikl s Timesovimstudioznim člancima, Meena kucka po tipkovnici u obližnjem uredu.Asha prvo pročita izvješće o usponu informatičke industrije, pa drugoo operativnoj učinkovitosti gradskog sustava kurirske dostave hrane.I baš kada počne vjerovati kako je Mumbai sljedeća velikasuvremena svjetska prijestolnica, naiđe na opširan članak ospaljivanju mladenki.S istinskom nevjericom čita o mladenkama koje zalijevaju benzinom

i žive spaljuju, jer im je miraz procijenjen nedovoljnim. Potom seokrene priči o članu kaste nedodirljivih, koji je namjerno obogaljiovlastitu djecu, ne bi li time potaknuo sveopće sažaljenje i povećaonjihov učinak u prosjačenju. Sljedeći je članak o nevjerojatnomuspjehu Lakshmi Mittala, titana globalne industrije čelika. Potomslijedi jedan o najnovijem političkom skandalu, s potankim opisomoptužbi za korupciju i podmićivanje, povezanih s nekoliko vladinihministara. Zadnja priča u fasciklu je o sukobima Hindusa imuslimana u Gujaratiju 2002. godine, kada su stradale tisuće ljudi.Nakon čitanja o susjedima koji su si međusobno zapalili kuće i izbolise na cesti, Asha sklopi fascikl. Potom i oči. Zapita se bi li članci izNew York Timesa istom silinom istodobno pobudili u njoj toliki sram iponos.“Uskoro sam gotova. Gladna?” javi se Meena iz ureda.

“Ovdje je najbolji pau-bhaji u cijelome Mumbaiju”, Meena jenadvikivala tutnjavu vlaka. “Uvijek kad sam negdje u blizini, moramsvratiti, bez obzira na to je li vrijeme za objed.” Asha ne zna što jepau-bhaji i hoće li joj se svidjeti, ali Meena očito ne haje za tu sitnicu.

Izašavši iz bučnog vlaka mogu opet normalno razgovarati. “Pa, štomisliš o isječcima koje si pročitala?” upita Meena.“Dobri su. Hoću reći, stil pisanja i izvješća su izvrsni, razumije se”,

odgovori Asha.Meena se nasmije. “Mislila sam na sadržaj. Što misliš o našoj lijepoj

zemlji? Savršen sklop kontradikcija, zar ne? Izdvojila sam ti dotičnečlanke jer ocrtavaju indijske krajnosti, opreku dobrog i lošeg. Nekivole demonizirati Indiju uslijed njezinih slabosti, a drugi pakglorificiraju njezinu snagu. Istina je, kao i uvijek, negdje u sredini.”Asha je malo teže slijedila Meenu dok je manevrirala pločnikom,

probijajući se kroz raznovrsne prepreke: muškarce koji bezobzirnopljuju na tlo, djecu što prose sitniš, izgladnjele pse lutalice. Kolikogod se pločnik činio opasnim, ulice se doimaju triput gorima:automobili krivudaju izvan traka, posve ignorirajući prometneznakove, dvokatni autobusi se opasno nakrivljuju prema nehajnimkravama i kozama. “U Indiji živi milijarda ljudi”, kaže Meena, “od kojihje devedeset posto u provinciji, to jest u selima i manjim mjestima.Mumbai – čak i pravi Mumbai, kako ga je Neil nazvao – samo jesićušan dio ove zemlje. Ali moćan dio. Privlači ljude poput magneta.I ujedinjava ono najbolje i najgore što Indija nudi. Ah, evo, stiglesmo.” Meena priđe uličnom štandu. “Doh pau-bhaji, sahib. Ek posveblag.” Okrene se i nasmiješi Ashi.“Ovdje? Ručat ćemo ovdje?” Asha u nevjerici pogleda uličnog

prodavača pa Meenu. “Ja... ja mislim da ne bih trebala. Ne bihsmjela jesti na ulici...”“Asha, opusti se, sve je u redu. Ono što ne ubije temperatura, ubit

će začini. Hajde, sada si u Indiji – moraš kušati pravu stvar. Čekajsamo dok zagrizeš!” Meena pruži Ashi pravokutni papirnati pladnjić scrvenkastosmeđim varivom posutim svježe nasjeckanim lukom tekriškom limuna i dvjema žemičkama sa strane. Dok stoje uz rubpločnika, pred štandom se stvara red ljudi. Asha oponaša Meenudok ova otkida komadiće žemlje i umače ih u varivo. Stavi prvizalogaj u usta. Ukusno je. I jako, jako ljuto. Mahnito se osvrne za

nečim pitkim i istodobno sjeti majčinih upozorenja o opasnostimanečiste vode.“Kakav ti je? Rekla sam mu da ti napravi blagi”, Meena će uz

smijeh. “To jest, turističku verziju.”“Malko je... ljut. Što je unutra?”“Ostaci povrća smiješani s povrćem. Nastao je kao brzi obrok za

radnike u mlinovima. Sada je najuobičajenija ulična hrana uMumbaiju i na svakome ga mjestu prave na drugi način. Ali nigdje uMumbaiju – Meena poliže prste – ne spravljaju ga kao ovdje.” Nakonšto su završile s objedom Meena reče: “Idemo prošetati. Želim tinešto pokazati.” Asha krene za njom. Nakon ovakvoga ručka pita sekoliko može vjerovati Meeni. Nakon jedne ili dvije ulice nađu se narubu ogromnog naselja.“Pa, stigle smo. Ovo je Dharavi”, izjavi Meena teatralno ispruživši

ruku. “Najveća sirotinjska četvrt Mumbaija, najveća u Indiji ivjerojatno u cijeloj Aziji. Dvojbena odlika, ali što se može.”Asha se polagano osvrne uokolo. Domovi – ako ih se tako može

nazvati – jedva veličine polovice njezine sobe, nabacani su jedni uzdruge. Ljudi izviruju iz dovrataka – krezubi starac, žena klonulaizgleda i slijepljene kose, goluždrava djeca. A u svimmeđuprostorima nečistoća – trula hrana, ljudski izmet, dvometarskehrpe smeća i – nepodnošljivi smrad. Diskretno se potrudi prekritinos. Uto spazi nešto nevjerojatno: ondje, na pločniku – privremenihinduistički hram. Uz tanko stablo postavljenje kip božice uružičastom sariju, omotan malenim cvjetnim vijencem. Na oličenomlicu božice blaženi osmijeh, a pod nogama joj razasute cvjetne laticei zrna riže. Doima se posve izvan konteksta, ta mala niša sbožanstvom, usred pravoga kaosa, iako je ostalima, očito, sve toposve normalno. Kakvih li kontradikcija!“Ovdje, na samo dva kvadratna kilometra, živi preko milijun ljudi”,

reče Meena. Muškarci, žene, djeca, stoka. A u tvornicama seizrađuje sve – od igle do lokomotive. Puno toga što je na

deklaracijama označeno s ‘Proizvedeno u Indiji’, načinjeno je upravoovdje, u Dharaviju.”“Gdje su te tvornice?” Asha ponovo pogleda kolibice s vanjskim

ognjištima, ali nigdje tvorničkih hala sa strojevima.“Domovi su u prizemlju, a tvornice na tavanu. Najveći dio proizvodi

se ručno ili primitivnim alatima”, odgovori Meena. “Sjećaš se što samti rekla o krajnostima u Indiji? Dakle, upravo ćeš ovdje vidjeti svedobro i loše, jedno uz drugo. Na jednoj strani”, nastavlja Meena dokšetaju po naselju, “siromaštvo, prljavština, kriminal, neki od najgorihaspekata ljudskog ponašanja. A na drugoj ćeš strani naići nazadivljujuće primjere maštovitosti. Ljudi tu prave nevjerojatne stvarigotovo ni od čega. Ti i ja zaradimo za godinu dana više nego oni zacijeli život, a ipak nekako preživljavaju. Ovdje su nazočni svielementi jedne društvene zajednice: učitelji, kriminalci, iscjelitelji,kamatari, sveti ljudi... Dakle, kao što rekoh, postoje dvije Indije: jednakoju ćeš upoznati kroz očev dom – s prostranim stanovima,slugama, nevjerojatnim vjenčanjima – te ova druga Indija, prikladnaza početak tvojeg izučavanja.”

36U božjim rukama

Mumbai, Indija – 2004.Kavita

“Hoće li i Vijay u hram?” vikne Jasu s balkona, čisteći ondje svojecipele.Kavita ne odgovori odmah. Pažljivo spušta u gusani lonac loptice

tijesta koje odmah zacvrče. Pričeka da se ključalo ulje ponovo vratina sigurniju razinu i tek se onda okrene prema vratima. “Ne znam.Nije ništa rekao.”“Dakle, nećemo ga čekati.” Jasuov komentar bi se, osim na

današnju prigodu, mogao podjednako odnositi i na prošla trimjeseca. Nakon incidenta s policijom, pokušali su razgovarati sVijayem. Tvrdio je kako ga je policija tražila jer je odbio platiti mito zasvoj dostavljački posao. Otada se povukao i uglavnom provodiovrijeme vani s Pulinom i drugima.Kavita izvadi iz lonca zadnju prženu lopticu tijesta pa je doda

ostalima na pladnju obloženom papirom. Obriše ruke o kuhinjskukrpu zataknutu za sari. “Stavit ću ih u sirup kad se vratimo. Idem sepreodjenuti.”Odlučila je za Diwali spraviti gulab jamun, iako s tim ima dosta

gnjavaže, a samo ih je troje. I ona i Jasu ove su godine nekakosentimentalni glede Diwalija – željeli su otputovati u Dahanu posjetitisvoje, ali Jasu nije uspio dobiti slobodne dane. Pomislila je kako ćeim ova mala domaća tradicija pomoći, a mogla bi popodne ponijetimalo Bhayi za objed. Pohita u spavaću sobu promijeniti sari.Pokušat će stići u hram prije gužve. U hramu Mahalaxmi ovo jenajužurbaniji dan u godini i, za razliku od sahiba i memsahib koji su

njoj i Bhayi dali slobodan dan – rijetka prigoda, nema što – nisu imalivozača da ih odveze onamo.

“Kavita ben, nisi se trebala toliko gnjaviti!” Bhaya će otvorivši vrata iugledavši ju s velikom zdjelom gulab jamuna u rukama. “Ali dakako,rado ćemo uživati plodove tvojega teškog rada. Uđi, molim te.”Bhaya se nasmiješi i uvede ih. Kavita je iznenađena skučenošćumjesta, dvjema prostorijama gotovo istovjetnim njihovome staromstanu u chawlu. Prostor je prepun Bhayinih starih susjeda i članovaobitelji. Svi odreda srdačno ih pozdrave.“Jasu, bhai, malko si dobio u trbuhu, ha? Čime te to žena hrani

ondje u otmjenom Sionu?” smijući se reče Bhayin muž.“Kakav dražestan sari”, jedan će od susjeda Kaviti, diveći se

raskošnoj tamnocrvenoj boji.“Hvala vam.” Kavita svrne pogled smetena tolikom pozornošću.

Srećom, uskoro svi posjedaju s punim tanjurima u krilu. Pričaju ovremenu (loše), kakvoći ovogodišnjih rajčica (dobra), cijeni kruha(visoka). Govore o svojoj djeci i unucima, njihovim školskimpostignućima te pustolovinama na terenima za kriket. Neizbježno,rasprava skrene na najnovije indijske filmove.“Jesi li gledao Dhoom, Jasu bhai? Moraš ga pogledati.”“Izvrstan film”, kimajući dometne drugi susjed.“Hahn, pogledali smo ga prošlog tjedna”, reče Bhayin muž. “Zbilja

je super. Prva liga. Ne poput uobičajenih bolivudskih besmislica.Radi se o bandi kriminalaca koji voze motorkotače, znaš? Ne običnevespe, već prave, brze motorkotače. Jure po cijelome Mumbaiju,pljačkaju i prave huncutarije, znaš? A policija im ništa ne može jerprebrzo zbrišu. Svaki put!” Objema rukama pljesne se po bedrima izaljulja unatrag.“Abhishek Bachchan je tako pametan i zgodan, nai?” Bhaya će

svojoj sestri.“Hahn, ali meni je draži John Abraham, tako je opak!” Prasnu u

smijeh poput curica, baš kao da im zajedno nije već čitavo stoljeće.

“Kad smo već kod bandi”, reče Bhayin muž, “jeste li čuli da suChandi Bajanovi kriminalci ponovo na okupu? Hahn! Ima cijelu ekipukoja radi za njega u Mumbaiju, znate? Prodaju drogu. Vrlo velikatrgovina drogom. Heroinom, tako kažu.” Podigne obrvu i mudrokimne. Jedan je od rijetkih među nazočnima u sobi koji zna čitatinovine.Kavita uzme zalogaj povrtnog biryanija i zirne kako će Jasu

reagirati, ali njegovo je lice bezizražajno. Odluči se priključitirazgovoru.“Gdje operiraju? Ta banda? U kojem dijelu Mumbaija?” Pokuša

hiniti tek usputno zanimanje.“Posvuda. Čak i ovdje, u našem susjedstvu. Znaš li onog dečka s

kojim se Vijay znao igrati u školi? Patel... hm, Pulin Patel? Što živiprijeko, u ulici M. G., dva ugla odavde. Čujem da je povezan sbandom. Policija ga motri.” Bhayin muž odmahne glavom i staviveliki zalogaj riže u usta.Kavita osjeti grebanje u grudima, kao da grozna istina želi van iz

njezine nutrine. Pokuša se usredotočiti na jelo, ali hrana joj nemaokusa. Razgovor skrene na najnoviji politički skandal pa se ponovovrati na filmove. Na koncu se žene okupe u kuhinji hvaleći Bhayinokulinarsko umijeće. Muškarci ostanu u gostinskoj sobi.“Kavita, kada ćeš Vijayu potražiti ženu? Već mu je skoro dvadeset,

zar ne?” upita Bhaya.“Hahn, znam.” Kaviti lakne što su skrenuli na svakodnevnije stvari u

vezi sa sinom. “I ja tako mislim, ali ne i on, čini se – ‘premlad sam,mama, premlad’, kaže mi.” Ona odmahne glavom i nasmiješi se, prviput otkad je došla.“Ne čekaj predugo, ben. Ima puno mladića, a malo djevojaka.”

Bhaya spusti glas u urotnički šapat. “Neke obitelji čak plaćaju kako bidovele mladenke iz inozemstva, Bangladeša i slično.”Kavitin kratkotrajni osmijeh se istopi, a grebući osjećaj u grudima

vrati. Toliko puno mladića. Nedostatak djevojaka.

Grebući osjećaj joj napusti tijelo i obavije ju. Osjeti zemljani mirismonsunskog zraka, iako je mjesec studeni. Osjeća duboki tutanjoluje, mada je nebo vani čisto. Zatvori oči znajući da će joj u ušimaodjeknuti visokofrekventni ton. Kada ponovo otvori oči, Bhaya sesmijulji sa svojom sestrom, dok zadirkuju muževe zbog tumaranja pokuhinji u potrazi za slasticama.Ostatak popodneva prođe kao u magli. Kavita ne kuša raskošnu

slast gulab jamuna kojim su je poslužili, a spravljala ga je cijelo jutro.Ima dojam kao da stoji vani na balkonu i promatra kroz prozor svojeprijatelje. Očajnički želi doma. Ipak, iznutra, na onom istom mjestu ugrudima, zna kako nema kamo pobjeći da bi si olakšala. Čak ni Jasune može utjecati na taj osjećaj u njoj. Skupina se počne osipati, pase Jasu i Kavita također pozdrave s prijateljima. Neko vrijeme hodajuu prisnoj tišini.“Jasu? Misliš li da su policajci govorili istinu? Misliš li da se Vijay

spetljao s Chandi Bajanovom bandom?” upita Kavita. Dugo je šutio,a kad je prozborio, odgovor nije bio previše utješan. “Učinili smonajbolje, Kavi. Ostalo je u božjim rukama.”

Kavita kod kuće obavi ritual paljenja diyasa. Posloži ih na prozorskedaske. Kao dijete je voljela Diwali zbog slastica i vatrometa. Tekposlije, kada je odrasla, shvatila je pravo značenje praznika,komemoraciju borbe Boga Rame, svetkovinu pobjede dobra nadzlom. Izađe na balkon i ugleda tisuće sitnih, sjajnih svjetala uprozorima domova Mumbaija. Pomisli na ono što je Jasu rekao obožjim rukama i zapita se grle li noćas Vijaya.Jesam li mogla učiniti za njega još nešto?Jesam li ga mogla nekako zaštititi od ovakve sudbine?U daljini spazi prvi bljesak iza kojeg uslijedi prasak vatrometa.

Gleda neko vrijeme zadubljena u misli, toliko zadubljena da jedvazamjećuje buku pucnjave i eksplozija što se razlijevaju noćnimnebom. Promakne joj i zvuk otvaranja i zatvaranja ulaznih vrata. Nokada začuje vodu iz kuhinjske slavine, okrene se i ugleda Vijaya

nagnutoga nad sudoperom. “Vijaye?” Krene k njemu pa zastane idahne spazivši krv što mu curi niz rame. Pritrči mu. “Arre! Što sedogodilo, beta?”“Sve je u redu, mama. Porezotina, nije duboka”, reče on.Ona mu naloži da makne košulju i sjedne za stol, pa natoči toplu

vodu u zdjelu i donese nekoliko zavoja. “Beta, što su ti učinili? Znalasam da je samo pitanje vremena kada će se dogoditi ovakvo što. Onisu loši, ti dečki s kojima se družiš – Pulin i ostali. Oni su opasni,Vijaye. Pogledaj što su ti učinili!” Čvrsto mu prisloni krpu na rame nebi li zaustavila krvarenje. Počne vodom čistiti ranu. “Molim te, beta,preklinjem te. Ne petljaj se s njima.”“Mama, nisu me oni ozlijedili”, prijezirno će Vijay. “Oni su mi

pomogli. Moja braća skrbe o meni, brane me.”Kavita ustukne pri Vijayevom spomenu braće, stvarne ili

zamišljene. Ugrize donju usnicu ne bi li odagnala suze što naviru.Zazvoni telefon. Netko nam želi čestitati Diwali? “Mi brinemo jedni odrugima, mama. Komu ćeš drugome vjerovati, ha? Policiji? Svatkobrine samo o sebi.”Telefonska zvonjava utihne, a vatromet vani nastavi praskati. Jasu

uđe u dnevnu sobu.“Kavita...”, tiho izusti.Jasu je nikada ne zove punim imenom. Ona podigne pogled.Jasua ne zbuni prizor sina gologa do pasa i krvavog. Gleda izravno

u Kavitu. “Tvoja majka je.”

37Prava indijska ljepotica

Mumbai, Indija – 2004.Asha

“Asha, beti”, obrati joj se baka preko stola s doručkom. “Ovoga smovikenda pozvani na veliko vjenčanje. Udaje se kći Rajajevih. Čula siza obitelj Rajaj? Proizvode skoro svaku rikšu i skuter u Indiji. Usvakom slučaju, bit će zgodno. Zamolila sam Priyu da popodne dođepo tebe i odvede te Kali Niketan. Ondje možeš izabrati što ćešodjenuti. Možda neki lijepi salwar khameez ili lenghu.”“Oh, bako”, Asha će, “ne želim se nametati. Ne poznajem ih. Samo

vi pođite. Ne smeta mi ostati doma.”“Kakvo nametanje? Besmislica!” reče dadima. “Ide cijela obitelj, a ti

spadaš u obitelj, ne? Nevažno je hoće li nas biti više. Pozvane sutisuće gostiju. Osim toga, želim da vidiš nešto takvo, to jest pravomumbajsko vjenčanje. Bit će jako otmjeno. Stoga svakako izaberinešto osobito, achha? Nešto... živopisno”, reče ona, zirnuvši uAshine žućkastosmeđe hlače i sivu majicu. “Priya će te pokupitiposlije ručka.”“Dobro, dadima.”Nakon samo nekoliko tjedana Asha je naučila ne proturječiti baki.

Ta autoritativna žena zrači snagom pri svemu što radi, no premaunuci pokazuje nepatvorenu nježnost. Ashi to omogućava sagledatioca u novom svjetlu – kao dječaka kojeg je odgojila i oblikovala ovažena. U dadiminom osmijehu uočava sličnost s tatinim. Zbilja senada posjetu svojih roditelja, iako otac nije ništa spomenuo tijekomzadnjega telefonskog razgovora. A s majkom se čula tek na koncu;zanimalo ju je uzima li svaki tjedan tablete protiv malarije.

“Zdravo, Asha? Gdje si?” zovne Priya idući glavnim hodnikomstana. Zastane pokraj vrata Ashine sobe. Na sebi ima šifonski salwarkhameez bez rukava, u boji mangova sirupa, a u ruci sunčanenaočale. Njezina crna kosa pada joj u strogoj, ravnoj liniji na ramena,presijavajući se na suncu crvenkastom nijansom kane. “Ah, tu si.Spremna?” Priya bljesne samouvjerenim osmijehom i provuče rukuispod Ashine. “Izabrat ćemo ti za vjenčanje nešto veličanstveno. Postrogom dadiminu nalogu.”Pola sata kasnije, ulazeći u dućan sa sarijima, Asha je zahvalna što

je Priya s njome. Njezina sestrična otpravi vozača s napomenomneka se vrati za dva sata. Asha se na to snebiva, no sada shvaćazašto će ovo potrajati. Od poda do stropa uza zidove dućana nalazese police s tisućama sarija u svim zamislivim tkaninama i nijansama,prava spektralna zemlja čuda. Dućan nudi samo žensku odjeću, aliposlužuju isključivo muškarci. Jedan se smjesta obrati Priyi,nepogrešivo zaključivši tko je šefica ovog pothvata. Počne pokazivatibale jarkih tkanina složene po policama, usput neprekidno pričajući,kao da vodi dražbu, sve dok Priya ne podigne ruku ne bi li ga utišala.Potom, uz nekoliko jasnih, sažetih naputaka, preuzme kormilo krozovu neodoljivu ponudu.“Kanjeevaram bathau! Nai, chiffon nai. Tissue silk layavo! Pistacio

zelena, pastelne boje.” Dok Priya brzo izriče zapovijedi, čovjek zapultom pred njima odmotava metre svilene tkanine, pokazujućirubove opšivene zlatnim i srebrnim nitima te pomno izrađenekašmirske uzorke. Asha svaki sari uspije promotriti tek sekundu,dvije, prije nego ga zatrpaju sljedećim. Hvata tek pokoju riječ,zapanjeno osluškujući brzometnu paljbu između sestrične iprodavača i promatrajući njegova dva pomoćnika što trčkaraju doudaljenih krajeva dućana, kako bi donijeli nove naramke sarija.Ashu nitko ne pita za mišljenje. A i nema ga. Drugi trgovac ih

posluži mirisnim, vrelim chaijem u metalnim šalicama. Prihvaćajućisvoju sporednu ulogu, Asha se zaposli laganim otpijanjem čaja ipuhanjem, kako bi spriječila stvaranje skramice na površini tekućine.

S vremena na vrijeme baci pogled po dućanu gdje se na svakih polametra nalazi elegantna lutka s crnom počešljanim perikom,mačkastim očima i savršenom figurom, ljupko ispružene ruke što držikraj sarija. Prema Ashinom istraživanju, to je glavni odjevni predmetžena diljem Indije, taj pet i pol metarski pravokutnik tkanine, omotanei zataknute oko tijela bez ijednoga gumba, kvačice ili zatvarača.Može se omotati na bezbroj načina, ovisno o području gdje se nosi,a veličina je univerzalna, bez obzira na to odijevaju li ga visoke,niske, debele ili mršave žene. Sve je zvučalo vrlo demokratski kadaje Asha čitala o tom, ali nasmiješene su je lutke sada strašile.Naposljetku se Priya okrene pa reče: “Dobro, Asha, napravila sam

uži izbor. Reci mi sviđa li ti se što od ovoga?” Asha spusti pogled nastakleni pult. Dio tkanina zguran je na veliku hrpu sa strane, a prednjome su dvije bale. “Ovo je osobita, vrlo čvrsta svila s elastinom”,reče Priya, pokazujući joj balu poput flispapira tanke blijedozelenetkanine s finim zlatnim perlicama. “Mješavina s elastinom je zadnjikrik. Vrlo je moderna. Bucke ne mogu nositi ovakvu svilu, previše imocrtava figuru. Moraš biti mršava poput štapića”, reče onapodignuvši mali prst. “Ova boja ti baš dražesno pristaje.” Pa prinesetkaninu Ashinom licu.“Predivna je.” Asha se zapita je li tanka poput štapića da bi mogla

imati na sebi ovakvu vrstu sarija.“A ova je nešto tradicionalnija i vrlo elegantna”, nastavi Priya pa

prijeđe rukom po blistavom sariju boje staroga zlata s tamnocrvenimobrubom. “Lagano se presijava. Nije loša za večernji izlazak. Malkoje skliska, ali možemo je ponegdje učvrstiti pribadačom. Uz njumožeš nositi usku zlatnu ogrlicu s rubinima. Dadima ima jednusavršeno prikladnu.”Asha si predoči pet i pol metara skliske zlatne svile koja joj pada s

tijela i slaže se u baricu oko njezinih nogu. “Ne znam, Priya.Predivna je, ali... Ja zapravo nikada nisam nosila sari”, tiho priznaAsha. “Nisam sigurna mogu li to.” Nemoćno mahne prema najbližojlutki. “Nema li nešto manje komplicirano što bi se dalo odjenuti?”

Nakrivivši glavu Priya je načas promotri. Izraz lica joj je neodređen.Asha osjeti nalet vrućine u obrazima. Sramila se svoje nespretnosti ucijeloj situaciji.Priya se odjednom digne, mahne sunčanim naočalama pa se obrati

čovjeku za pultom “Achha, challo, idemo gore. Pokažite nam lenghe,molim. Svadbene lenghe. One najbolje. Jaldi.” Zaputi se k stubištu, aAsha pođe za njom. Lengha je, u međuvremenu sazna Asha,dvodijelni komplet koji se sastoji od duge, nabrane suknje iodgovarajućeg uskog gornjeg dijela. Čini se da dotični odjevnikompletić ne uključuje opasnost spadanja s tijela, mada joj ova dugasuknja izgleda kao predmet o koji bi se vrlo lako mogla saplesti.Priya izabere jednu satensku, tamnoružičaste boje, prevučenu poputdaška tankim slojem prozirnoga organdina, s tunikom bez rukava,urešenom ornamentom od svjetlucavih srebrnih perli. Asha jupristane isprobati.Stojeći pred uskim zrcalom iza tankog zastora zapanji se zbog

ekstravagantnosti dotičnoga odjevnog predmeta. Ova lengha izgledapoput nečega što bi se moglo vidjeti na dodjeli Oscara ili kakvoj revijivisoke mode. Osjećaj je grozan, kao da ju je netko zatekao ukostimu za maškare, a nije im vrijeme. I neugodna joj je na tijelu.Teška je, visi s nje, a elastična vrpca suknje urezuje joj se u trbuh.Oko vrata ju bocka i svrbi, a metalne niti i perle iritiraju joj kožu.“Savršena je!” reče Priya provirivši kroz zastor. “Pogledaj se, prava

indijska ljepotica! Kako ti se čini?”“Dobra je”, reče Asha s olakšanjem se uvukavši u svoje široke

hlače. “Idemo.”

Dok su napuštale dućan sa sarijima Priya će u mobitel: “Baš smopošle do Thama. Pridruži nam se. Pa možemo skupa na ručak.”“Bila je to Bindu”, objasni Ashi skliznuvši na stražnje sjedalo auta.

Kaže vozaču adresu i stavi sunčane naočale.“Tko je Tham?” Na Ashinom krilu je crvena kutija povezana vrpcom.

S novom lenghom.

“Ne tko, bena, već što. Tham je najbolji kozmetički salon u ovomdijelu Mumbaija. Vodim te na depilaciju voskom, Asha.”“Depilaciju voskom?”“Hahn, bena, depilaciju voskom. Tvojih ruku”, reče i podigne obrvu

iznad okvira sunčanih naočala. “Lengha ti je bez rukava, yaar, nemožeš ‘izložiti’ sve ovo.” Priya upre prstom u dlačice na Ashinimrukama.“Dakle, ti depiliraš ruke? Zar se to može?” upita Asha, ne vjerujući

da bi njezina rođakinja mogla imati rješenje za neugodan problemkoji ju cijeli život muči.Priya zabaci glavu i nasmije se. “Šališ se? Pa ja sve depiliram –

ruke, noge, lice. Svaka tri tjedna odlazim do Thama i velim ti, ondjeme izdepiliraju doslovce od glave do pete. Nisi to nikada učinila?”Sada je na Priyi red da se začudi. “Ne mogu vjerovati. Ovdje to svirade, bena, uobičajeno je, poput kokosa u puji”, reče.“Je l’ boli?” upita Asha.Priya slegne ramenima. “Ne baš. Malko, pretpostavljam, ali

navikneš se”, reče kao da je to posve nevažno.Sat vremena kasnije, Asha više nije tako uvjerena u svoju

ravnodušnost prema bolu povezanom s depiliranjem voskom. Ipak,nema se što prigovoriti učinku – glatkim rukama namirisanimlosionom od ružinih latica. Tham vrvi Indijkama, uglavnom mladimapoput Ashe i njezinih rođakinja, ali ima i starijih. Kao što je Priya iopisala, čini se da ih većina ovdje provede dan prepuštajući sejednom tretmanu za drugim – depiliranju, cupkanju, izbjeljivanju.Posve opušteno raspravljaju o tjelesnim problemima koji Ashupotajno progone još od puberteta. Guste obrve, dlakave ruke imaljava koža samo su uobičajene smetnje koje će kod Thama bitibrzo uklonjene. Nije trebalo previše Binduinog i Priyinog podstrijeka;lako su uvjerile Ashu da dade oblikovati obrve. Kako u ovomepostupku, čini se, nisu bile predviđene nikakve igle, britvice ili vrelivosak, Asha zaključi da je bol zacijelo beznačajan.

Bila je samo djelomice u pravu. Naložili su joj da se spusti ukozmetički stolac dok joj potiljak ne dođe do ruba. Kozmetičarka ubijeloj kuti s pločicom na kojoj piše KITTY , uputi Ashu neka zatvorijedno oko, pa zategne prstima kožu iznad i ispod njega. Kitty potomuzme dugačku nit, umoči je između prstiju i usta i počne kimatipreblizu Ashinoj glavi. Vibrirajuća nit zapeče Ashu po arkadi iprouzroči joj osjećaj škakljanja u nosu. Kitty se nekoliko putazaustavi, što uslijed pucanja niti, što uslijed Ashinoga kihanja. HvalaBogu, cijela stvar svrši za desetak minuta. Asha se suznih očijuuspravi u stolcu. Kitty joj doda zrcalo kako bi Asha provjerila novioblik svojih obrva. Zatim se okrene Priyi te kaže nešto na hindiju.Sestrična mahne glavom lijevo-desno.“Što je rekla?” upita Asha.“Rekla je da imaš puno dlačica. Sljedeći put nemoj tako dugo

čekati, pa će te manje boljeti.”

Asha, Priya i Bindu sjede u China Gardenu pod plastičnom tendomrestoranskog paviljončića, poznatog po indijskim inačicama kinesketirane. Bindu doda Ashi pliticu s piletinom u slatko-kiselom umaku inastavi diskutirati s Priyom o skorašnjem vjenčanju. Asha je dotadveć shvatila da njezine rođakinje, kao i njihovi roditelji, vani čestokonzumiraju ‘ne-veg’ hranu, mada u dadiminoj kući svi do jednogaprešutno hine stroge vegetarijance.“Čula sam da će jamai povorka imati šest bijelih konja koje će jahati

bratići, a mladoženja dolazi u bijelome Rolls-Royceu”, prošapćeBindu preko stola. Asha uzme zalogaj piletine – definitivno više ljute,nego kiselo-slatke.Priya zagrize proljetnu roladicu i kimne. “Arre, a ja sam čula da će

vjenčanje koštati skoro jedan crore. Planiraju nahraniti deset tisućaljudi!” Okrene se objasniti Ashi: “Crore je stotinu lakha”. Šaptompridometne: “Deset milijuna rupija.”“Mladenka će nositi ogrlicu s osamkaratnim dijamantima, da ne

spominjem naušnice i ures u nosu. Poslije će promijeniti još dva

kompleta – smaragdni i rubinski. A na svakom zapešću imat će potrideset narukvica od dvadesetdvokaratnog zlata. Samo će im zanjezin nakit trebati satnija zaštitara.” Bindu se naceri pa svima dotočijoš zelenog čaja.“Asha, došla si u pravo vrijeme”, reče Priya. “Bit će to vjenčanje

godine. S puno potencijalnih ženika.” Namigne joj preko svojezdjelice s pečenom rižom. Poput starih frendica sve tri prasnu usmijeh. Asha se toliko jako zasmije da joj na nos grune zeleni čaj, ana oči suze.

Prije odlaska na spavanje Asha pribilježi u svoj dnevnik događajetoga dana. Iznenadi je vlastito otkriće da, unatoč ljutoj hrani,neugodnoj odjeći i bolnom tretmanu u salonu ljepote, ovo mjestopočinje ćutjeti kao dom, a ove ljude kao obitelj.

38Izmicanje

Menlo park, Kalifornija – 2004.Somer

Somer se divila samoj sebi na izvrsno pripremljenoj piletini, znajućida je Kris zacijelo neće pohvaliti. Otkad je Asha prošloga mjesecaotišla u Indiju, svi godinama potiskivani sukobi izbili su na površinu izaposjeli njihov dom poput neželjenih gostiju. Somer se borila dadokuči razlog takvog Ashinog izbora. Trudila se prestati ljutiti naKrishnana, ali joj se njegovo sudioništvo stalno vraćalo u misli.Kris šutke uzme nekoliko zalogaja, a potom progovori punih usta.

“Moramo se konačno odlučiti po pitanju puta u Indiju. Asha ćenastaviti ispitivati na tu temu sve dok joj ne javimo datum.”Dignuvši pogled Somer zamijeti bočicu tabasca pokraj njegovog

tanjura. Sve što mu skuha, on običava preliti kakvim ljutim umakomkoje drži u hladnjaku. Kao da želi izbrisati svaki nježni okus koji onapri kuhanju pokušava stvoriti, primjerice malko žalfije utrljane upiletinu, nešto limunova soka u riži; sve to nestane pod njegovimcrvenim prekrivačem ljutine. Viljuškom nabode zalutalo zrno graškas tanjura. “Ne mogu se tek tako pokupiti i otputovati u Indiju, imamslobodan samo jedan tjedan za praznike...”“Pa nađi si nekakvu zamjenu, Somer. Snaći će se oni i bez tebe.”

Ona se nakostriješi na tu njegovu primjedbu, iako se već trebalanaviknuti na omalovažavanje njezinog posla, kao da je sve drugoosim neurokirurgije nevrijedna medicinska praksa. Kris skinenaočale i počne ih brisati rupčićem.“Ne vidim u čemu je problem. Vrijeme za put je savršeno. Asha je

ondje, u svojem prvom posjetu, a i cijela je moja obitelj ondje. Nisam

ih vidio gotovo desetljeće. A ti nisi bila... bog zna koliko dugo. Zaštone bismo otputovali sada, Somer? Mislio sam da si zabrinuta za nju,mislio sam da je želiš imati na oku.”Razumije se da Somer želi vidjeti svoju kćer, ali želi li to i Asha?

Pomisli na svađu prije njezinog odlaska i mučnu situaciju u zračnojluci. Otkako je odlučila poći u Indiju, njezina se kćer udaljila od nje.Somer se teško miri s mišlju da ju posjeti u zemlji iz koje ima samoneugodne uspomene. Već dugo se u vlastitoj obitelji osjeća poputstranca, iako joj je posvetila cijeli život. Nema snage poći u Indiju iosjećati se poput tuđinke u zemlji punoj neznanaca.“Osam godina nisam vidio svoju obitelj”, reče Kris nešto glasnije.

“Osam godina, Somer. Roditelji su mi sve stariji, a moji nećaciodrastaju. Trebao sam otići puno prije, no sad to više ne moguodgađati.” Kris si natoči još crnog vina pa se nasloni u stolcu.“Ne nabijaj mi to na nos, nije to moja pogreška”, reče ona. “Uvijek si

odlazio i dolazio kako ti se prohtjelo. Nisam te ja sprečavala da odeš.Bila je to tvoja prokleta odluka.”On frkne i otpije dobar gutljaj vina. “Krise, meni je teže. Pa znaš to”,

reče ona. “Ja ne osjećam takvu povezanost, meni je drukčije. Nemožeš znati kako mi je.”“Što hoćeš reći time da ne osjećaš povezanost?” upita Krishnan.

“Tvoj muž je Indijac i tvoja kćer je Indijka, ako si slučajno zaboravila.”“Znaš na što mislim”, izgovori ona zatvarajući oči i protrljavši čelo.“Ne, ne znam. Objasni mi, molim te! Kako ja to vidim, postoje samo

dva objašnjenja. Ili ti je problem što će Asha upoznati moju obiteljkoja je i njezina, da te podsjetim. Ili ti je problem što će postati maloviše Indijka. U bilo kojem slučaju, Somer, problem zapravo imaš ti, ane ona. Podigli smo je i to smo obavili prokleto dobro. Ali sad jepunoljetna i više ju ne možeš kontrolirati. Uvijek govoriš da jetrebamo prihvatiti takvu kakva jest, poduprijeti je u njezinim željama.Za Boga miloga, u njezinoj dobi otišao sam preko pola svijeta, pamoji roditelji nisu umrli zbog toga.”

“Nije to baš isto”, izgovori Somer, a u kutovima očiju počnu joj seskupljati suze.“Oh, da? Kako to?” Iskrivljeni osmijeh pojača mu okrutan izraz u

očima.Zato što su ti to bili jedini roditelji. Nisu se morali bojati da će te

izgubiti.“Jednostavno tako”, reče jedino što je uspjela izreći naglas.“Nije isto jer sam došao u ovu čudesnu zemlju gdje teče med i

mlijeko i gdje svi žele ostati? Je li zato?”Ona odmahne glavom, a suze joj krenu iz očiju. Ne može naći riječi

koje će on razumjeti, koje će probiti ravnodušnost njegova pogleda.Ponovo progovori, a glas mu je miran. “Odlazim dvadeset i osmog

prosinca i ako želiš, pridruži mi se.” Svaka riječ iz njegovih usta režeje poput skalpela. Ona ga pogleda s nevjericom, a on nastavi. “Da,kupio sam karte. U to doba godine bude prilična gužva, nisam htioriskirati.”Somer osjeti kako joj se utrobom počinje širiti praznina. “Kada...

kad si to učinio?”“Zar je to sad važno?” prasne on. Otpije iz čaše. “U rujnu. Nakon

Ashinog odlaska.”“Dakle, tako. Već je sve odlučeno.” Sad je posve jasno. Ona nema

pravo glasa u toj odluci, kao što nije imala ni pri Ashinoj.“To je sve.” On ustane i odnese tanjur. Srebrni pribor za jelo

zazvecka u sudoperu. “Pođi sa mnom, ako želiš. Ili ostani. Možda bitako bilo najbolje.”

Sljedeći dan joj je nestvaran. Prima pacijente, čita njihove kartone,ispisuje recepte. Čini isto kao i svakoga drugog dana, ali nešto jedrukčije. Kao da joj se svijet preokrenuo. Sve što je poznato nestaje.Kris i Asha ne samo da ju ne trebaju, nego joj se čini kao da više netrpe ni njezinu nazočnost u svojim životima, kao da im se više neuklapa u planove.

Za ručkom odšeće kroz nekoliko ulica do Whole Foodsa i kupi siuobičajenu porciju salate i limunadu. Na putu iz dućana zaustavi seispred mjesne oglasne ploče. Preleti pogledom preko oglasa zašetače pasa i kućne rasprodaje. Tada spazi jedan za sebe –iznajmljuje se stan u Palo Altu. Otrgne papirić s telefonskim brojem iubaci ga u ručnu torbicu. Nazove i dogovori se prije nego što sestigne predomisliti.Iste večeri, Somer je izvijestila Krishnana kako neće ići s njim. I da

je možda dobra ideja malo se razdvojiti, barem na neko vrijeme, tekkoji mjesec. Suglase se da Asha to ne mora znati. Somer je htjelajoš nešto dometnuti ali je, iznenađena time što je on mirno prihvationjezin prijedlog, odustala.“Nadam se da ćeš pronaći način da postaneš sretna, Somer”, bilo

je sve što je rekao. Nakon njegova odlaska na spavanje Somer jeostala sjediti na kauču. Niz lice joj se slijevaju suze.Sljedećeg jutra počela se pakirati.

39Obećanje

Mumbai, Indija – 2004.Asha

Dadima je inzistirala da Asha zajedno sa sestričnama budenazočna mladenkinom mehndi ritualu. Osobno, dadima ne želi ići.“Ja sam stara žena, te stvari više nisu za mene. Vi cure odite iuživajte.”Priya donese Ashi blijedoplavi šifonski salwar khameez, srećom

nešto manje razmetljiv od kompleta kupljenog za vjenčanje. Na pututamo Priya objasni da je mehndi samo za žene – bliske rođakinje iprijateljice. Okupe se prije vjenčanja kako bi ukrasile kanommladenkine ruke i stopala. A Thakkari su pozvani jer su dadiminamajka i majka gospodina Rajaja – nažalost, obje su već odavnopreminule – bile prisne prijateljice još od dana provedenih u SantaCruzu.Čim su stigle u palaču Rajajevih Asha shvati kako ta navodna

intimna priroda mehndija zapravo znači da će se gosti te večeribrojiti tek u stotinama, a ne u tisućama kao na vjenčanju. U golemommramornom predvorju dvojica glazbenika izvode indijsku glazbu,svirac na harmoniju i bubnjar na tabli. Asha u daljini spazi bogatuzakusku na stolovima prekrivenim srebrnim posuđem pa kreneonamo. Priya ju primi za ruku i prošapće: “Prvo se moramopozdraviti”, te lagano kimne bradom u smjeru glavnoga salona. Nastolcu nalik na prijestolje, smještenom na uzdignutoj platformi, sjedimladenka. Jedna žena je podno njezinih nogu, a druga joj uređujeruke. Obje drže male plastične tuljce napunjene maslinastozelenompastom. Prišavši bliže, Asha primijeti da žene rišu neopisivo složen

uzorak po mladenkinoj koži – rascvjetanu granu koja se penje postražnjem dijelu njezine ruke, pa preko dlana prekrivenog viticama ispiralama. Što je još dojmljivije, obje mehndi umjetnice rišu posveslobodno, ne koristeći nikakav predložak. K tomu sve vrijemečavrljaju, kako međusobno, tako i s gošćama.“Hajde, samo neka bude lijepo i tamno”, zadirkuje umjetnicu jedna

mladenkina prijateljica. “Želimo da mehndi potraje što dulje!”“I obvezno nariši što sitnije inicijale. Bit će primoran dobro

zagledati”, nasmije se druga prijateljica pa poljubi mladenku uzatiljak.Priya povede Ashu prema skupini starijih žena usput

objašnjavajući: “Običaj je sljedeći: prve bračne noći mladoženjamora pronaći na crtežu skrivene inicijale i tek onda će mu mladenkadopustiti... ma znaš već što.” Prija se zasmijulji i namigne. “Dođi, evoje.”“Teta Manjula!” Priya sklopi dlanove i lagano se nakloni postarijoj

ženi obavijenoj svilenim sarijem boje burgundca. Neprirodno crnakosa uredno joj je smotana u punđu. “Dadima vas pozdravlja. Nijemogla doći večeras. Ovo je moja sestrična iz Amerike”, hitro seosvrnuvši predstavi Ashu. “Netom je stigla. Zahvaljujući osvojenojstipendiji. Američkoj. Jako prestižnoj.”“Zdravo, namaste.” Asha pokuša oponašati Priyin opušteni način

komunikacije. “Drago mi je što sam vas upoznala.”“Dobrodošla, beti. I nama je drago što si s nama”, reče teta

Manjula, primivši svojim punašnim rukama Ashme. “Je li ti lijepoovdje? Nadam se da ćeš doći i sutra. Iznajmili smo brod kojim ćemoploviti po luci. Uvijek velim, to je najbolji način da se noću, kad nemasmoga, promatraju svjetla Mumbaija!” Od srca se nasmije vlastitojšali izazvavši mreškanje naslaga sala što proviruju ispod sarija.“Molim vas, poslužite se zakuskom. Ima svega i svačega”, doda iispriča se, pa ode pozdraviti nove gošće.“Dobro, to smo obavile”, zaključi Priya pa krene prema stolovima s

hranom. Na putu onamo Asha spazi još dvije mehndi umjetnice. Rišu

nešto jednostavnije, no ipak predivne uzorke po rukama i stopalimadrugih gošći. Asha napuni svoj porculanski tanjur samosom,kachorijem i pakorom, no pripazi glede ponuđenih vrsta chutneya jersu joj neki previše ljuti. Promisli o teta Manjulinoj primjedbi, u vezi skrstarenjem lukom i zagađenjem u Mumbaiju. Naravno da jezamijetila gustu plahtu smoga što gotovo svaki dan lebdi nadgradom. Zato je boravak na otvorenom uvijek tjera na kašalj. Uzgredrečeno, očito najveća količina ispušnih plinova potječe od motornihrikši i skutera koji nose ime Rajaj. Teta Manjula, ta stara obiteljskaprijateljica, baš je prava licemjerka. Dok tumaraju golemom kućom,Asha diskretno promatra velike mramorne kipove indijskihbožanstava i gusto tkane tapiserije na zidovima. Priya ju predstavinekolicini drugih žena, no Asha prečuje veći dio njihovogbrzometnog zadirkivanja na gujaratiju.Jede i promatra mehndi umjetnice kako demonstriraju svoje

umijeće. Kad jedna od njih završi s risanjem, Priya ju pozove ipokaže na Ashu. “Nešto jednostavno”, reče Asha, “možda nalik naovo.” Upre prstom u crtež Sunca na jednoj djevojci. Za manje od petminuta oba Ashina dlana urešena su zrakastim krugovima. Čim suse risarije osušile, mehndi umjetnica ih premaže slojem ulja ilimunovog soka te joj reče neka ga ostavi što dulje stajati kako bicrteži potamnjeli.Sljedeće jutro, uklonivši suhi sloj sličan blatu, Asha je očarana

prekrasnim crvenim uzorcima i cijeli si dan promatra ruke.

Vjenčanje je dva dana poslije. Ušavši kroz kapiju indijskog kriketkluba Asha se ukoči od čuđenja zbog prizora pred sobom.Cjelokupno tlo, otprilike veličine dva nogometna igrališta, prekrivenoje raskošnim namještajem dopremljenim za ovu prigodu: kićeneležaljke, stolovi u duborezu, svileni jastuci, a nad svime pažljivorazapeti prozračni baldahini. Sve se doima poput goleme palače naotvorenom. A uokolo se slijevaju tisuće gostiju i skoro jednak brojposlužitelja koji drži srebrne pladnjeve s hranom i pićem. Ashina

bojazan da će biti previše upadljiva u svojoj novoj lenghi, potisnuta jespoznajom da je zapravo odjevena preskromno u usporedbi sostalim ženama, omotanima blistavim sarijima i prekrivenimanakitom.“Dođi, yaar”, reče Priya i povuče ju za lakat. “Zatvori usta jer se

doimaš kao da nikada nisi bila na indijskom vjenčanju!” Asha šutkepođe za sestričnama, zadivljeno zureći u preobrazbu terena zakriket. Zapita se je li vjenčanje njezinih roditelja bilo ovakvo, pa sesjeti uokvirene fotografije što visi u njihovoj sobi. Majka ujednostavnoj ljetnoj haljini i otac u odijelu u Golden Gate parku.“... A ovo je Asha, moja sestrična iz Amerike. Ne samo da je

prekrasna već je i pametna”, reče Priya i bocne je pod rebra. Ashasvrne pozornost na ruku ispruženu pred sobom. Pogled joj se uspnedo lica vlasnika ruke i oči joj se rašire.“Drago mi je. Ja sam Sanjay”, izgovori on pjevuckavim britanskim

naglaskom.“Meni također. Ja sam Asha.”“Da, znam, Priya mi je upravo rekla. To je dražesno ime, znate li

njegovo značenje?”Da, naravno da znam. Roditelji su mi ga rekli bar tisuću puta.No nijemo odmahne glavom, nadajući se da će on nastaviti pričati

svojim zanosnim glasom.“Nada. Vaši roditelji zacijelo imaju velike planove za vas.” Nasmiješi

se, a Asha osjeti kako joj koljena klecaju.“Da.”Kvragu.Zašto nije u stanju reći ništa drugo? Primijeti da su mu oči boje

karamele. Krajičkom oka spazi Priyu i Bindu kako se spremaju otići.“Idemo po klopu... brzo se vraćamo”, kaže Priya pa namigne.“Dakle, iz Amerike si? Dolazite li često ovamo posjetiti svoje?” upita

Sanjay.“Pa, zapravo, ovo mi je prvi posjet”, Ashi se konačno vratila

sposobnost govora. “A vi? Jeste li iz... Engleske?”

“Ne, ne. Ja sam rođeni Mumbajac, odrastao sam nekoliko ulicaodavde. No zadnjih sam šest godina u Engleskoj, studiram ondje.”“Studirate? Što?” U sebi pomisli da zvuči poput novinara, ali ju

ohrabri njegov ležeran osmijeh.“Ekonomiju. Dovršavam magisterij i nadam se dobiti posao u

Svjetskoj banci. To jest, ako me otac prije ne uvuče u obiteljskiposao. A vi?”“Ja sam na koledžu Brown u Sjedinjenim Državama. Ovamo sam

došla kao stipendistica i radim na jednom projektu.”“Na kakvom projektu?”“Novinarskom istraživanju o djeci koja žive u siromaštvu – u

bijednim četvrtima poput Dharavija.” Njegove oči se rašire.“Znači li to da ćete mi i vi, poput svih ostalih, reći da se čuvam?”“Ne”, kaže on pa otpije gutljaj pića. “Uvjeren sam da je inteligentna

žena poput vas dovoljno svjesna toga.”Njegov osmijeh zrači toplinom od koje se Asha rastapa. “Dakle, što

ste dosad saznali?” I od tog trena njihov se razgovor razveže.Čavrljajući, približe se stolu s hranom na kojemu je posloženonajmanje pedesetak različitih jela. On ponese njezin tanjur do jedneod ljubičastih sofa i oni sjednu. Kako on jede rukama i ona se ohrabrina to. Razgovaraju o skorim izborima u Americi, o prijelazu na euro iSvjetskom prvenstvu. On se smije njezinim šalama i brine da su imčaše uvijek pune. Večer brzo prolazi i ona se počne osvrtati zasvojim rođakinjama.“Hajde, objasni mi, molim te. Veliš da ti je ovo prvi posjet Indiji?

Zašto nisi dolazila prije?” upita Sanjay s rukom ležerno oslonjenomna naslon sofe iza nje.Njegova opuštena samouvjerenost cijele je večeri razoružava,

potiskujući izvjestiteljicu u njoj. Čini joj se kao da ju poznaje, pa gastoga ne iznenađuje ništa što mu povjeri. Unatoč tomu, o ovoj teminije spremna razgovarati. Proguta knedlu i zatakne uvojak kose zauho. “To je duga priča, preduga za ovakvu večer. Ispričat ću ti jedrugi put.”

“Obećavaš?” upita on.Osjeti trnce u grudima. “Obećavam.” Pruži mu ruku, ali ju Sanjay ne

protrese već prinese usnama, lagano poljubi i prekrije drugimdlanom. Kada ju ona povuče, spazi u njoj posjetnicu s njegovimimenom i telefonskim brojem.Bindu i Priya se, kao po nalogu, pojave pred njom. “Tu si. Tražile

smo te. Na ovome mjestu je nemoguće ikoga naći.” Na Priyinom licuje prepreden osmijeh.Pozdrave se. Asha se okrene kako bi pošla, a Sanjay joj dotakne

ruku. “Ne zaboravi.” Nasmiješi se.“Obećanja se moraju držati.”Na putu doma, dok su je rođakinje zadirkivale glede Sanjaya, Asha

je razmišljala o njegovom pitanju na koje ni sama sebi ne znaodgovoriti.

40Odvojeni

Palo Alto, Kalifornija - 2004.Somer

Jedan petak popodne u studenom, Liza, kolegica iz bolnice, pozoveSomer i još nekoliko liječnika na piće poslije posla. Ne žureći sevratiti u svoj stan — iznajmila ga je od nekog diplomanta koji jeotišao na godinu dana u Madrid — ona prihvati. Što se tiče stana, umirnoj je ulici s drvoredom, u blizini studentskog doma i posve jeobičan. Oskudno je namješten, ima jednu spavaću sobu, bež tepihe izidove neutralne boje, karakteristične za iznajmljeni prostor. Somerse nadala da će joj pružiti osjećaj slobode jer će biti neometanaKrishnanovom nazočnošću i njegovim stvarima. Međutim, svaki putkada zakorači onamo, preplavi je osjećaj praznine.Pođu u vinski bar u Palo Altu. Poput drugih sličnih mjesta, i ovo je

izniklo unutar zadnjih dvadeset i pet godina, poslije Somerinogsvršetka studija medicine. Liza naruči čašu Shiraza, a Somer,razoružana raznovrsnošću izbora, odluči se za isto. Somer baš nepoznaje dobro Lizu, osim što zna da je neudana i da prakticira avidjogu — često se pojavi na poslu s grimiznom prostirkom smotanompod rukom. Liječnici iz bolnice okupljaju se tek jednom mjesečno nasastanku osoblja i to je sve, inače samo projure hodnikom jednipokraj drugih. U pedeset i drugoj godini, Somer je među starijimliječnicima, u skupini s najviše staža, jer je ovdje već preko petnaestgodina. Naporni bolnički ritam, združen s nepredvidivim radnimvremenom i lošom plaćom, razlozi su stalnim promjenama međumlađim, ambicioznijim liječnicima.

Somer otpije gutljaj vina i zamijeti kako se njezini kolege, čim skinubijele mantile i prime čaše u ruke, lako prebacuju s profesionalnogna privatni život. Lizina kosa, inače podignuta u konjski rep, sada jeraspuštena i uokviruje joj lice. Zbog tankih sivkastih vlasi u tamnimkovrčama i bora urezanih oko očiju, doima se kao da je u kasnimčetrdesetima, tek koju godinu mlađa od Somer. Razgovor se krećeunutar predvidivih tema o ekscentričnim pacijentima, zlobnimmedicinskim sestrama i nedavnom izbornom debaklu. Nakon prvečaše vina veći dio skupine se ispriča, naime, doma ih očekuje obitelj.“Dakle, ja ne žurim.” Liza klizne pokraj Somer na upravo

ispražnjenu drvenu klupu. “Ostavila sam jutros hranu svojoj mački.Žuriš li ti kamo?”“Ne, ne moram nikamo”, odgovori Somer ispivši zadnji gutljaj vina iz

čaše. Ne želi priznati da Kris i ona više nisu skupa. Prošlo je teknekoliko tjedana i još se nije naviknula na samački život: ujutro idalje spravlja kavu za dvoje i cijelu večer ostavlja uključen TV, ne bi liprikrila tišinu u stanu. Svi prijatelji sa studija kao i susjedi su imzajednički i Somer im još uvijek nije ništa rekla.“Super, onda još jednu rundu”, Liza se okrene konobaru.Somer kao začarana promatra kako grimizna tekućina ponovo puni

njezinu čašu. U glavi počinje ćutjeti ugodnu lakoću.“Čuj”, reče Liza spustivši glas. “Žao mi je zbog mjesta ravnatelja.

Bila sam sigurna da ćeš dobiti taj posao. Ondje si dulje od svih iosoblje te voli.”“Da, pa, našli su nekoga s više administrativnog iskustva, nekoga

tko to predano radi već dvadeset godina, a ne ‘na pol trinaest’ kaoja.” Somer zna da ovo ne bi trebala govoriti, ali je jako razočaranašto joj je izmaknulo promaknuće i drago joj je što konačno možepopričati s nekim o tom.“Znaš li išta o tipu koji je dobio mjesto?”Somer odmahne glavom. “Samo to da dolazi s Berkeleya.” Bila je

polaskana kada joj je pri odlasku u mirovinu šef predložio neka se

natječe. Već je izvjesno vrijeme pomišljala na to da bi se moglaponovo usredotočiti na posao i pozabaviti nečim novini.“Dakle, Somer, što planiraš za praznike?”“Idem u San Diego posjetiti roditelje.” Zapita se je li moguće da joj

ova čaša vina prija više od prve.“To je lijepo. Idete li svake godine k njima?”“Mi... ne, zapravo.” Somer osjeti kako je hvata vrućina. Iz nje

provali. “Idem sama. Moj muž putuje u Indiju posjetiti svoju obitelj. Inašu kćer, koja je već otišla onamo.” Somer otpije još jedan dugigutljaj vina pa nastavi. “Ja trenutačno ne želim ići tamo, a moj muž jezbilja navalio, pa ...” Odmahne glavom. “Godit će mi provesti nekovrijeme bez njega. Sretna si što nisi udana, nije to baš tako divnokako se čini.” Somerin smijeh i njoj i drugima zazvuči nekakopreglasno u skučenoj, drvom obloženoj prostoriji.“Zapravo sam bila udana”, reče Liza. “Šest godina. A deset sam

rastavljena. Nemam djece, hvala Bogu. To je barem donekleolakšalo rastavu. Što ti misliš o djeci? Ima li smisla sva ta zbrka okonjih?”“Hmm.” Somer promisli o tom pitanju. “Inače bih ti odgovorila da

ima, ali u ovome mi se trenu to čini vrlo složenim.”“Pošteno. Uvijek se osjećam primoranom pitati, jer je to razlog, pa,

glavni razlog zbog kojeg smo se muž i ja rastali.”“On nije želio djecu?” upita Somer.“Ne, on jest. Jako. Ja nisam”, reče Liza. “Nikad nisam imala tu

nagonsku želju za majčinstvom, a vidjela sam što se dogodilo mojimprijateljicama. To im je promijenilo brakove, karijere. Promijenilo je...njih. Više nisu bile iste osobe, postale su poput praznih ljuštura, tekizdaleka nalik na osobe kakve su nekoć bile.” Liza prijeđe kažiprstompo rubu čaše. “Možda sam sebična, ali sviđalo mi se kakva sam inisam to htjela izgubiti po putu. Željela sam ostati u kondiciji. I nezapostaviti karijeru. K tome, nisam se kanila na desetak godinaodreći putovanja. Sagledala sam unaprijed život s djecom i zaključila

da me ne bi usrećili toliki kompromisi.” Liza slegne ramenima. “Držimda to nije za svakoga.”“Još uvijek misliš da ti je izbor bio ispravan?” izlane Somer prije

nego što se mogla zaustaviti.“Katkad se zapitam”, reče Liza. “Ali uglavnom sam zbilja zadovoljna

životom. Volim svoj posao, vikendi pripadaju isključivo meni,putujem... Uzgred, sljedećeg proljeća kanim s nekoliko prijateljica u uItaliju, a sestra mi je upravo odustala zbog operacije koljena. Jesi limožda ti zainteresirana da ideš s nama? Bit će to sjajno putovanje -bicikliranje po Toskani, ukusna hrana, izvrsno vino. Samo cure.” Lizase nasmiješi i prinese čašu usnama.“Hmmm. Zvuči primamljivo. Posebice ovaj dio o odlasku bez

muževa.” Somer iskapi ostatak vina i toplina joj se razlije cijelimtijelom.“Čuj, večeras se nalazim s ‘talijanskom’ ekipom u novom sin-

gapurskom restoranu. Ako nemaš drugih planova, zašto nam se nebi pridružila?”

Nešto kasnije, uz tanjur hrskavih kolutića lignji i satay skewer13

Somer upozna Lizine prijateljice, obje neudane i u kasnimčetrdesetim. “Ja sam Sundari”, reče jedna od njih. Kosa izblijedjelaod sunca spletena joj je u dvije pletenice koje počivaju na njezinimramenima. “To mi je duhovno ime”, objasni. “Na sanskrtu znači‘Predivna’. I na hindiju. A mačka mi se zove Buddha, zlu ne trebalo.”Sundari se nasmije i uzme jelovnik. “Uvijek zaboravim kako mi jeovdje teško išta naručiti. Zar u Singapuru nema vegetarijanaca?”“Znaš”, Liza će, “Somerin je suprug Indijac.”“Zbilja?” Sundari odloži jelovnik. “To je baš super. Luda sam za

Indijom. Prije nekoliko godina bila sam u New Delhiju naprijateljevom vjenčanju. Ugovoreni brak, ma znaš već kako to ondjeide.Odjenuli su me u sari i ukrasili mi ruke kanom. Svidjelo mi se. Jesi li

kada probala? Potom sam otputovala u Agru vidjeti Taj Mahal. Kakva

predivna zemlja! Voljela bih ponovo onamo u još malorazgledavanja. Čujem da je jug doista predivan. Jesi li bila ondje?Odakle je tvoj muž?”U nedoumici, Somer pričeka, ne znajući želi li Sundari odgovor ili

kani nastaviti mljeti. Nakon nekoliko sekunda izrekne: “Mumbai.”“Baš si sretnica. Voljela bih se vjenčati u sariju. Za kanzašku

bjelkinju poput mene bilo bi to jako uzbudljivo.” Sundari zahihoće.Žena u plavim hlačama i sakou užurbano priđe stolu i izvuče stolac.

“Jedan cosmo14, molim”, u prolazu dobaci konobaru. “Cure,ispričavam se zbog kašnjenja. U pet sam imala izlaganje, a poslije jeJustin navaljivao da mu pročitam čak tri slikovnice. Uspjela sam seizvući tako što sam rekla dadilji da mu pusti crtiće. S obzirom napodmićivanje mog šestogodišnjaka, nisam li sjajna majka?”“Da, Gail, jesi”, reče Sundari pa podigne svoju čašu s martinijem i

nazdravi joj. “Posebice zato jer velik dio vremena moraš biti ne samomajka već i otac.”“Gail, ovo je moja prijateljica Somer”, reče Liza. “Radi sa mnom u

bolnici. Pokušavam je nagovoriti da nam se na proljeće pridruži naputovanju po Italiji.” Gail se kucne sa Somer preko stola. “Super! Štonas je više, to bolje. Još uvijek pokušavam obraditi Toma da tajtjedan uzme Justina. Moj bivši...”, objasni Gail Somer. “Grozan jegnjavator kad su u pitanju zamjene tjedana, uvijek se mora prvodogovoriti s curom. Nisam ni u snu sanjala da će mi nakon rastaveraspored ovisiti o milosti druge žene.”“Bolje je ljubiti i izgubiti...”, zaključi Sundari sa sanjarskim izrazom

lica.“Sundari je naša nepopravljiva romantičarka.” Liza odmahne

glavom uz osmijeh.“Još uvijek u potrazi za gospodinom Savršenim, pa ako znaš kojeg

kandidata...” dobaci Sundari. “Hm, možda je vrijeme da si ugovorimkakav brak.”“Vjeruj mi, dušo”, Gail će nakon gutljaja koktela, “nema više

Savršenih, ne u našim godinama. Pitanje je samo koliko mana

možeš tolerirati?” Zabaci glavu i tako se glasno nasmije da netomprispjeli konobar ustukne.

Sljedećeg jutra Somer se probudila suhih usta i s jakomglavoboljom. Polagano se okrenula, otvorila jedno oko i pogledalabudilicu. 10:21. Aspirin je u kupaonskom ormariću, beskrajno daleko.Polako je vratila glavu na jastuk i podigla pogled na bijeli strop iraspuknutu boju u uglovima. Sjetila se prošle noći — dvije čaše vinau baru, nekoliko pića u restoranu... Već dugo nije toliko popila. Istina,bilo joj je dobro s Lizom i njezinim prijateljicama: zabavne su i naneko su joj vrijeme skrenule misli. Ipak, Somer se ne bi mijenjala ni sjednom od njih. Ni s Lizom, koja je savršeno sretna bez djece, kakotvrdi. Ni s Gail koja se muči sama podižući dijete i usput seprepucava s bivšim suprugom. Niti sa Sundari koja u petomdesetljeću života još uvijek traga za srodnom dušom i živi s mačkompo imenu Buddha.Somer se pomakne ne bi li izbjegla sunčevo svjetlo koje pada na

jastuk. Prestara za mamurluk. Pedeset i dvije. Rastavljena od muža.Živi u studentskom stanu. Radi na istom mjestu tako dugo da je većpostala inventar, no ipak je nedostatno kvalificirana za šeficu. Nijetako zamišljala život. Kao da se raspalo sve ono za što je zadnjihdvadeset i pet godina marila, ne hajući pritom za svoju uloženuenergiju i vrijeme. Može se nazvati liječnicom, ali ni to više sonakvim ponosom kao prije. A trenutačno nije ni supruga, pa nimajka, ako ćemo pravo. Somer spozna kako se putem negdjeizgubila.Ne zna odgovor na pitanje kad joj se točno brak raspao. A Krishnan

joj više ne sliči na muškarca kakav je bio na Stanfordu. Sadašnji jeKrishnan nestrpljiv i nezainteresiran, pravi stereotip egoističnogneurokirurga, kakve su znali ismijavati na studiju. Izgubio je nježnosti bezazlenost koje je posjedovao kada je došao u Ameriku. Somermu više ne treba na isti način kao prije, kad ga je podučavala vožnjiili uporabi mikrovalne pećnice. Ne gubi se više za večerom u

njezinom pogledu niti ju ponosno drži za ruku pri beskrajnimšetnjama gradom.Somer se pokuša sjetiti kada su zadnji put bili doista sretni. Ashina

matura? Havaji, njihov zadnji pravi obiteljski odmor? S Ashinimupisom na koledž udaljenost između nje i Krishnana se povećala. Ado ispraćaja kćeri u zračnoj luci bili su već previše udaljeni. Čini jojse kao da stoje na suprotnim obalama rijeke i nijedno ne možeprijeko k onomu drugom. Srdite riječi koje su izgovorili poletjele su ipoput kamenja pale na dno, ostavljajući za sobom koncentričnekrugove tuge.Somer polako sjedne i pričeka da popusti pulsiranje u glavi pa

ustane iz kreveta. U kupaonici zapljusne lice hladnom vodom i,uzimajući aspirin iz ormarića, nasloni se na umivaonik. Zatvoriormarić i pritom ulovi svoj odraz u zrcalu na vratašcima. Sredovječnažena. Pedeset i dvije. Za nekoliko tjedana Krishnan će otputovati uIndiju i pridružiti se Ashi, a Somer će ostati ovdje. Sama. Iako ćenjezin muž biti taj koji će se ukrcati u avion i odletjeti, kao što je toprije nekoliko mjeseci učinila i njihova kći, Somer se zapita je li ihona primorala na takvo što. Je li ih zapravo ona prva napustila?

41Dvije Indije

Mumbai, Indija - 2004.Asha

“Asha, Parag uz engleski govori još šest od dvadeset i jednogznačajnijeg jezika u Indiji. On će ti dobro doći.” Meena navaljuje da uDharavi povedu prevoditelja jer će uz njegovu pomoć lakše obavitiintervjue. “Moći ćeš se bolje usredotočiti na svoja pitanja i prijesaznati sve što želiš. Ne brini, on ti neće smetati.”Asha duboko udahne pa izdahne. “Dobro.” Nervozna je, iako ne

zna zbog čega. Napravila je svoju zadaću. Pretražila je Timesovearhive i intervjuirala nekoliko vladinih dužnosnika zaduženih zaurbanizam. Većina ih se složila da je Dharavi postao ogromnagradska sirotinjska četvrt. Prije je tamo bila tek oveća baruština, aonda je potok presušio a ribička se ekipa pokupila. Ljudi iz okolnihsela i mjesta, tragajući za boljim ekonomskim mogućnostima, umeđuvremenu su se počeli naglo seliti u Mumbai. Gradskainfrastruktura bila je nesposobna pratiti sve veću navalu, pa seDharavi raspupao u golemo predgrađe što bruji bijedom i, istodobno,ljudskom snalažljivošću. Asha poznaje povijest naselja, pročitala ječinjenice i statistike. Postavila je okvir priče, ali sada treba ubacitiljudski element. Osobne priče koje će sakupiti kroz intervjue stvoritće sjajan članak, to neće biti tek suhoparno novinsko izvješće.“Želiš ih snimati kamerom, je li tako?” upita Meena.“Da. Ponijet ću je.” Asha uzme svoju videokameru. “Zapravo ću ću

te zamoliti da ti snimaš. Poslije ću, ako poželim, moći izdvojiti pokojikadar.”

“Ponijet ćemo i ovo”, reče Meena uzimajući torbu s Timesovimreklamnim drangulijama — blokićima, kemijskim olovkama,platnenim vrećicama. “U slučaju da kome ustreba malo poticaja.”

Kako se pokazalo, troje autsajdera bilo je dostatno za privućigomilu i Asha mora brzo odlučiti s kim će prvim pričati. Odmah jeprivuče djevojčica prodornih očiju pa pokaže na nju. Meena usmjerikameru, a Parag priđe malenoj. Stara je oko dvije godine i na sebiima običnu bež pamučnu haljinicu i uzicu oko vrata. Bosonoga je iposve kratko podšišana. Za ruku drži drugu djevojčicu s pletenicamačiji matirani zlatni nosni prsten čini kontrast tamnoj puti.“Ovo su Bina i njezina mlađa sestra Yashoda.” Parag počne

prevoditi Ashi, a ona se nasmiješi curicama te čučne, kako bi bila nanjihovoj visini. “Bina ima dvanaest godina, a Yashoda tri.”“Koliko dugo su ovdje i odakle su došle?” Asha pruži ruku manjoj

djevojčici. Parag prevede, a Bina visokim glasićem hitro i ponosnoodgovori.“Veli da su došle netom prije prošlogodišnje sezone monsuna,

dakle prije osam do devet mjeseci. Putovale su dva dana od seladovde”, prevede Parag.Yashoda se igra prstenjem na Ashinoj ruci, neprekidno ih vrteći.

“Upitaj je o njezinoj obitelji. Što joj rade roditelji?” reče Asha.“Majka im je sluškinja, a otac radnik u tvornici tekstila. Imaju tri

brata. Najstariji radi s ocem, a dvojica mlađih idu u školu.”Asha podigne pogled s bilježnice. “Zašto ona nije u školi? Bina?”

Parag zašuti i zapilji se u Ashu. Asha zamijeti Paragovo oklijevanje,potom baci pogled na Meenu te se okrene k Bini. Kada Paragprevede pitanje, Bina baci pogled na Ashu pa ga brzo spusti na tlo.Opet brzo odgovori, a Parag prevede: “Mora se skrbiti o sestrici,kuhati i prati rublje.” Ashu odgovor ne zadovolji, ali vidi kako suParag i Bina izmijenili brzi pogled, pa shvati da neće izvući više.“Upitaj je zašto sestra ima tako kratku kosu.” Asha pomiluje

djetetovu glavicu.

“Najvjerojatnije stoga...” započne Parag.“Želim da upitaš nju. Želim čuti njezin odgovor.”On se okrene Bini, progovori, sasluša, pa se okrene Ashi. “Kaže da

je imala problem s bubama”, tiho će Parag. Bina gleda u svojastopala i vršcima prstiju čeprka po prašini. Asha proguta knedlu.Yashoda motri Ashu svojim medenim očicama i mlatara ručicom.“Evo”, reče Asha kleknuvši. Pokuša skinuti jedan prsten s ruke

natečene od vrućine. Naposljetku uspije odvojiti onaj s malog prsta,tanki srebrni, sa sitnim grimiznim kamenom. Pruži ga Yashodi.Malena pogleda sestru, pa Ashu. Oduševljeno ga zgrabi i baci seAshi oko vrata.“Hvala što ste razgovarale s nama”, reče Asha Bini ustajući. Parag

prevede, a Bina joj uz osmijeh kimne. Asha naposljetku pustiYashodinu ručicu.Mahne Paragu i Meeni pa krenu naseljem. Pozornost joj privuče

žena izmučena izgleda što stoji pred daščarom i glasno viče.“Što govori?” upita Asha.“Zove, požuruje nekoga”, odgovori Parag.Žena se okrene i spazivši kameru priđe ih pozdraviti. Parag izmijeni

s njome nekoliko uljudnih fraza, pa se okrene Ashi. “Mora odvestidijete u školu. A djevojčica stalno kasni.”“Oh, tako. Može li nakratko popričati s nama? Koliko joj je stara

kći?”“Ima četvero djece, ali samo dvoje živi ovdje s njome... Jedno je

jutros već otišlo u školu i staro je trinaest godina. A dijete koje jeunutra, kći, ima deset.”“Njezina desetogodišnja kći ide u školu? To je sjajno!”“Da, veli da je škola jako važna”, prevede Parag. “Svakoga ju dana

odvodi i dovodi. Inače mala ne bi mogla ići.”“Što joj radi muž?” upita Asha.Žena odgovori s dvije riječi koje Parag odmah prevede. “Preminuo

je.”

Asha to pribilježi. Ne zna koje bi sljedeće pitanje bilo prikladno.Utom spazi kako je Meeni nešto odvratilo pozornost, pa se i samaosvrne. Asha ugleda dijete što puže iz kolibe i u sljedećem trenutku sužasom shvati da je djevojčica bogalj.Umjesto nogu, malena ima samo batrljke i kreće se po tlu zanoseći

torzo. Asha oštro udahne pa okrene glavu od grotesknog prizora.Podigavši pogled spazi da Meena zuri u nju i kima joj da nastaviAsha se okrene svojoj sugovornici u trenutku kada je ova čučnula.Njezina obogaljena kći uspuže joj na leđa. Parag progovori prijenegoli je Asha uspjela izustiti sljedeće pitanje.“Ona sada mora poći jer će u protivnom zakasniti. Škola je udaljena

dva kilometra.” Parag sklopi dlanove i zahvali ženi, a Asha ponovinjegovu gestu. Stajali su i promatrali kako s djetetom na leđimanestaje u gomili.Asha osjeti vrtoglavicu. Je li to od vrućine? Pokuša duboko

udahnuti, ali joj se nosnice napune oštrim zadahom kanalizacije iljudskog izmeta. Odmahne glavom i okrene se Meeni. “Vraćam seodmah.” Jurne preko ulice k novinskom kiosku, sretna što nakratkomože pobjeći. Nije očekivala da će ju ovdašnji prizori toliko pogoditi,mislila je da se pripremila. Ah fotografije koje je vidjela imale surubove, a filmske je prizore ograničavalo platno. Ovdje u Dharavijubijeda je bila bezgranična, izlijevala se u svim smjerovima, dokle godpogled seže.Svekoliki učinak vonja, užasni životni uvjeti i očaj u dječjim

pogledima izazvali su u Ashi dubok osjećaj sažaljenja. Kupi Limcu,miješani sok limuna i limete koji joj se već prije dopao. Prebriše grlićboce pa jednim gutljajem otpije polovicu. Pokraj nje prođe dvokatniautobus. Spazi Paraga i Meenu na drugoj strani ceste. Nestrpljivi su.Mora se sabrati. Iskapi bocu pa pohita k njima.“Dobro, morala sam se malko rashladiti. Spremna sam. Idemo”,

izgovori naoko samouvjereno. Hodaju sve dok se Asha ne zaustavipokraj daščare pred kojom stoji žena u sivozelenom sariju. Na bokujoj je dijete, a još dvoje malenih mota joj se oko nogu. Lijeva

nadlaktica prekrivena joj je tamnim modricama. S vremena navrijeme žena promiješa nešto na vatri. Usput rižom iz ruke hranidijete. “Hoće li razgovarati s nama?” upita Asha Paraga. Promatra ihdok pričaju. Žena mahne prema ustima.“Želi znati hoćeš li joj dati nešto... malo novca za hranu?” Parag će.

Asha izvuče iz džepa novčanicu od pedeset rupija i pruži je ženi.Ona je ugura u nabore sarija. Potom se iskrivljeno osmjehne,otkrivajući desni bez dva zuba.Asha duboko udahne. “Upitaj odakle je došla i koliko je ovdje.”

Parag i žena zapodjenu podulji razgovor. U jednom trenutku ženaslobodnom rukom pokaže na kolibu iza sebe, pa nekamo u daljinu.“U ovoj je kući dvije godine, od udaje. Prije je živjela ondje”, Parag

pokaže prema središtu sirotinjskog predgrađa, “sa svojimroditeljima.”“Koliko dugo je u Dharaviju?” Ashi dosad nije palo na pamet da neki

ovdje žive generacijama. Vladini dužnosnici zvučali su kao da je ovoprivremena postaja.“Od djetinjstva, otkad pamti”, prenese Parag. “Kaže da je ova kuća

bolja od roditeljske. Ovdje su joj samo muž i djeca. A ondje ih je biloosmero ili čak desetero.” Parag iznese ovu informaciju poputizvješća o vremenu, kao da nema ničega šokantnog u njezinomsadržaju. Asha posumnja da on to radi hotimice ne bi li ju rasrdio.“Voli li... Je li sretna što živi ovdje?” upita Asha. Jasno joj je da je

pitanje besmisleno. Žena je cijeli život provela u daščarama i nemabaš puno izbora.“Kaže da je u redu. Voljela bi jednoga dana živjeti u pristojnom

domu, ali si to ne može priuštiti.”Asha pomisli na novčanicu od pedeset rupija ispod nabora ženinog

sarija, kao i na ostale u svojem džepu — ukupno oko desetameričkih dolara. “Što joj radi suprug?”“Bio je vozač rikše”, reče Parag pa zašuti kako bi čuo ostatak

ženinog odgovora, a zatim nastavi. “Radio je na smjenu s još jednim

čovjekom, ali je pretprošli mjesec izgubio posao zbog kašnjenja iopijanja.”“Kako onda dolaze do novca?”Parag prevede pitanje, a žena spusti pogled na ognjište. Stavi

dijete na zemlju i ono smjesta odjuri k drugima. Odgovori prigušenimglasom.“Navečer odlazi u bordel”, kaže Parag. “Ima jedan malo dalje niz

cestu. Zaradi oko sto rupija za noć — za nekoliko sati posla — pa sevrati doma. Kaže da ne vodi djecu sa sobom nego ih ostavlja sasusjedom. Ne želi da vide to mjesto i ono što se ondje događa. Neželi da znaju.”Čuvši prevoditelja, Asha proguta knedlu. “Je li to dovoljno? Stotinu

rupija? Hoću reći...”“Kaže da dostaje, s time uspijeva prehraniti obitelj. Dobije li muž

posao, neće više morati onamo.”Asha ponovo osjeti vrtoglavicu. Ne zna što bi dalje pitala. Pri kraju

je snaga. Pogleda Meenu. Ona joj kimne, potičući je da nastavi.Asha preleti pogledom po popisu pitanja u bilježnici, pa trepne ne bili se uspjela usredotočiti. “Koliko joj je godina?” krzmajući upita.Parag se okrene k ženi čija su se djeca u međuvremenu vratila isada ju navlače za sari. Žena se sagne i uzme jedno na ruke.“Dvadeset”, uslijedi odgovor. Asha se nehotice naježi pri pogledu nabijednicu što se prostituira kako bi preživjela. Cijeli je život provelana ovome mjestu, ima troje nejake djece, muža pijanca i gotovonikakvu nadu u bolju budućnost.A stara je kao Asha.

Šutke se voze natrag u redakciju. Ashinim umom vrte se slikenetom viđenih lica, praćene neshvatljivim pričama koje je čula.Osjeća Meenin pogled na sebi.“Kako si?” upita Meena. Pitanje je blaže nego što je Asha

očekivala.

Smije li reći da je užasnuta u kakvim uvjetima živi dio stanovništvaove zemlje? I zato što neke djevojčice ne idu u školu jer već s trigodine moraju raditi kućanske poslove? I zato što svi ostali mislekako dijete bez obje noge nije ništa neuobičajeno?“Mislim da smo dobro počeli”, odgovori Asha. “A ti, što ti misliš?”“Mislim da si, sve u svemu, bila dobra. Pronašli smo nekoliko dobrih

priča, tipičnih za stanovnike Dharavija. Jesi li što propustila? Želiš lisljedeći put nešto dodati?” upita Meena.“Nismo razgovarali ni s jednim dečkom. Niti muškarcem. Zapravo ih

uopće nisam vidjela.”Asha pogleda kroz prozor u pločnike prepune ljudi. “Vani po

ulicama uvijek viđam mnogo muškaraca. A danas smo u Dharavijuvidjeli samo žene. Zašto?”“Asha”, Mena pokuša objasniti, “kao što postoji sirotinjska i

bogataška Indija, tako postoje i dvije Indije razdvojene po spolovima.Ženino je područje kuća — skrb za obitelj, upravljanje poslugom.Muškarčevo je područje vanjski svijet — rad, objedovanje urestoranima. Stoga se žena, šeće li sama ulicom, može osjetiti umanjini Jer vani su samo muškarci. Koji se uglavnom radopodsmjehuju onima koje se osmjele k njima.”Asha pomisli na fućkanje i muška odmjeravanja na cesti nakon

kojih svaki put poželi primijeniti borilačke vještine, naučene na tečajuu studentskom domu.“To nije tek dojam već suha činjenica. Mi u ovoj zemlji jesmo

manjina. U Indiji su statistike o novorođenima netočne, znaš li to?Imamo oko devet stotina i pedeset djevojčica na tisuću dječaka.”Meena zuri ravno preda se. “Majka Indija, čini se, ne voli svu svojudjecu podjednako.”

42Tek jedno grizodušje

Mumbai, Indija – 2004.Jasu

Jasu se ujutro probudi iscrpljen, iako mu dan još nije ni počeo.Noćas se opet probudio u panici i naglo sjeo u krevetu, pokušavajućirukama zgrabiti imaginarnu lopatu koja uvijek nestane čim otvori oči.Dahtao je, srce mu je lupalo, a lice i prsa bili okupani znojem. Kavitamu je stavila hladnu krpu na čelo, pokušavajući pomoći mužu daponovo zaspi. No nijedan njezin postupak niti bilo kakva njegovazamisao nisu imali učinka. Danas će, prije odlaska u tvornicu, moratiposjetiti hram.Potrči i uskoči u već odlazeći u vlak. Jutros nekako osjeća godine,

dapače, načas se prestraši da će pasti iz vlaka. Teško je povjerovatida se već četrnaest godina, od svog dolaska u Mumbai skoro svakidan vozi istom linijom. Zgrči se pri pomisli kako je tada malo znao oovome gradu i nevoljama koje ga očekuju. Katkad se prepozna ulicima pridošlica, primjerice čovjeka odjevenog u seosku odjeću štose svaki dan pojavljuje u tvornici i pita za posao. Kao predradnik ihčesto mora odbiti, unatoč tomu što njihove obitelji možda te večerineće jesti. Jasu im u očima prepoznaje napetost i strahove koji ihmuče. Svi su oni kao i on nekoć, došli ovamo očekujući da će imovaj grad donijeti bogatstvo i obilje, ali su se susreli s nečim posvedrukčijim.Prošlog se tjedna na stražnjim vratima pojavio bosonogi mladi

čovjek u poderanoj košulji. Iza njega je stajalo njegovih četvero djecei trudna žena. Nemaju gdje prespavati, rekao je Jasuu. Gotovo seslomio kad ga je Jasu izvijestio da u tvornici nema posla.

“Molim vas, sahibe, molim vas”, preklinjao je Jasua tihim glasom,kako obitelj ne bi čula očaj u njegovoj molbi. “Radit ću što godtrebate, sve. Mesti podove, čistiti zahode.” Pred licem je sklopiodlanove, kao za molitvu. Da je mogao, Jasu bi mu bio dao posao, aličak ni kao predradnik nema dovoljno utjecaja po pitanjuzapošljavanja. Pružio je čovjeku novčanicu od pedeset rupija i rekaomu da se vrati za mjesec dana. Grozno mu je odbiti te muškarce, nosretan je što ne dijeli njihovu sudbinu. Gotovo petnaest godina nakondolaska u ovaj čudni grad ima dobar posao, stalna primanja ipristojan dom. Nije to bilo bez silnoga truda, ali na koncu mu je jasnoda je ipak imao sreće.Puno puta su stvari mogle krenuti po zlu. Ozljeda koju je nekoć

pretrpio mogla je biti puno gora. Primjerice, mogao je poput mnogihdrugih izgubiti ruku ili nogu, pa biti primoran prosjački na cesti sostalim bogaljima. A ono vrijeme kada je bio bez posla, mogao seposve propiti. I potratiti obiteljski novac, ali i svoj, a možda i Kavitinživot. Tijekom godina postalo mu je jasno da najveći dio srećeduguje njoj – njezinoj snazi, njezinoj ljubavi i njezinoj vjeri u nj. Da suimali više djece mogao je završiti poput mladića u poderanoj košulji,spremnog za nekoliko rupija raditi bilo što. Dakako, da su imali višedjece možda ne bi sve nade položio u Vijaya koji se na nesrećuodlučio za prijestupnički život. Mozgao je o odlukama donesenimanakon Vijayevog rođenja i ne može se domisliti niti jedne koju bipromijenio. Većina ih je bila za sinovu dobrobit. Učinio je sve što jekao otac mislio da treba, a ipak im je Vijay donio razočaranje. Uvijekje držao da zna što je najbolje za njegovu obitelj, ali godine i iskustvorazuvjerili su ga u to.Na postaji Vikhroli Jasu siđe s vlaka i pođe u smjeru maloga hrama,

dvije ulice niže. Nakon noćnih mora često ga nešto vuče ovamo; uzadnje vrijeme dolazi svakih nekoliko dana. Skroman je to hram –izvana izgleda poput bilo koje druge zgrade u četvrti. Izuje predvratima natikače i prođe mimo bijele mramorne fontane na ulazu.Kleknuvši na pod i sklopivši oči njegov se um vrati jedinoj odluci

zbog koje je požalio – groznoj noći kada je Kavita rodila njihovo prvodijete. Bila je to nepromišljena, brzopleta odluka i nakon dvadesetgodina i dalje ga proganja. Sjeća se kako u rukama drži migoljavodjetešce i čuje pri odlasku Kavitine krike. Dijete je predao svojemrođaku, koji će ga se, dakako, čim prije riješiti. A Jasu je sjeo predkolibu, zapalio beedi i čekao.Kad je spazio rođaka kako se s lopatom u ruci vraća iz šume, znao

je da je sve gotovo. Oči su im se u trenu srele i prešutno podijelilezastrašujuće razumijevanje. Jasu nije nikada saznao gdje je dijetezakopano, a rođak mu nije rekao misleći da ga ne zanima. Jasuzapravo nije ni pitao jer ne bi podnio odgovor. Učinio je ono što se odnjega očekivalo, što su učinili ostali rođaci, što bi učinila i njegovabraća. Nije to ni smatrao izborom, sve dok nije ugledao rođaka kakose vraća s lopatom. Tada ga je pogodilo.Dugo vremena nije želio priznati sebi da je pogriješio i jako dugo

nije mogao ponovo pogledati u Kavitine ranjene oči. Samo ga je Bogspasio istoga grijeha s drugim djetetom. Kada mu je babica rekla daje dijete bilo preslabo da bi preživjelo prvu noć te da je preminulo usnu, laknulo mu je. No čak ni ta milost nije umanjila dubinu Kavitinetuge. A on nije imao snage zaštititi je od okrutnog kritiziranja njegoveobitelji. Dvije kćeri su znak da je zgriješila u prošlome životu,zaključili su roditelji. Željeli su da ju izbaci iz kuće i nađe drugu ženu.Za njezine treće trudnoće primorali su ih na ultrazvuk i dali mu novacza hitan pobačaj, ako ne nosi dječaka. Tada je u njemu sazrelaodluka da će jednoga dana napustiti roditeljsku kuću, pa makarmorao zauvijek otići iz Dahanua i riskirati bilo što. Nikad nije želiobirati između odanosti roditeljima i zaštite svoje žene, ali su ga onisami naveli na to. Iako su se nakon Vijayeva rođenja primirili, Jasuovodnos spram njih zauvijek se promijenio. Čak i sada, kad oduposjetiti svoje u selu, trudi se izbjeći rođaka jer se uvijek sjetinjegova lika s lopatom u ruci.Nikada nije pričao s Kavitom o toj noći. Bio je preponosan i

istodobno suviše posramljen. Ali Jasu zna da je u očima svoje žene,

a zacijelo i u božjim očima, počinio monstruozno djelo. Veliki diosvog života trudio se iskupiti za tu noć, pokazati Kaviti da može bitidobar čovjek, dokazati Bogu da je vrijedan svoje obitelji. Zna da nemože izbrisati počinjeni grijeh. Ipak, očajnički se trudio nekako gasmjestiti u prošlost te izgraditi bolju budućnost: novi grad, novi dom,novi posao. Te su mu stvari omogućile izvjesnu dozu ponosa, ali munisu skinule breme krivnje s duše. Košmari su bili prestali na nekovrijeme, u godinama kada je sve, naposljetku, krenulo kako valja. Aonda je došla ona užasna noć kada je policija ispremetala njihovdom.Noćne more su ponovo počele, a s Vijayevim su se nevoljama

pogoršavale. Bolje rečeno, s Jasuovom spoznajom da će mu nekoćglavni izvor ponosa, postati najveće životno razočaranje.

43Marine Drive

Mumbai, Indija – 2004.Asha

Asha začuje s prozora grleno gugutanje golubova i okrenuvši sespazi jutarnje svjetlo kako se rumeni iza tamnih pamučnih zastora.Prevrne se i nakrivi leđa dobro ih istegnuvši uz izdah. Unatočglasnom brujanju klima uređaja čuje kako dadima, kao i svakogajutra, rasipa po balkonu sjemenke za ptice. Dadima kaže da sugolubovi, uz to što su sveta stvorenja, njezini najodaniji posjetitelji,koji joj prave društvo svakoga bogovetnog jutra pedeset i neštogodina, koliko živi u ovome stanu, otkad se udala za dadajija i došlaživjeti k njegovim roditeljima.Dadima je svoju pokojnu svekrvu opisala kao nježnu dušu,

religioznu ženu koja je svakoga jutra posjećivala obližnji hram.Zahvaljujući smjernosti i blagoj naravi s njome je bilo kudikamo lakšenego s većinom sassua i dadima toj sreći duguje lagodnost prvihgodina braka. Nakon što su muževi roditelji preminuli, dadima jenaslijedila matrijarhatni plašt klana Thakkar.Ovaj djelić obiteljske povijesti Asha je saznala od bake u četvrtoj

ranojutarnjoj šetnji na koju su pošle. Mogućnost sličnih razgovora jemotiv koji pomaže Ashi izvući se iz kreveta u ovako rani sat jutra.

Prvoga puta, a bit će tomu već skoro dva tjedna, Asha se probudilarano, jer joj je vatromet te noći poremetio san. Ujutro je mutnih očijuušetala u dnevnu sobu i iznenadila se ugledavši dadimu. Sjedila jeza stolom i pila čaj. “Dobro jutro, beti. Želiš li mi se danas pridružiti ušetnji? Jutros puše ugodan povjetarac.” I tako, nemajući u taj satništa pametnije u planu Asha je obula tenisice, nataknula bejzbolsku

kapu i odšetala s bakom do Marine Drivea, obalne promenade uzmumbajsku luku. Nije to bila baš živahna šetnja jer se dadima sporogegala u svojemu laganom sariju i chap-palama, pa im je trebaogotovo sat do Nariman Pointa i natrag.Dadima joj je tom prigodom pokazala maleni izlog sa zelenom

platnenom tendom. “Vidiš ondje onaj dućan sa sladoledom? Onamoje dadaji nedjeljom običavao voditi tvojeg oca i braću. Bio je to njihovritual na dadajijev jedini slobodan dan.”Šljap, šljap.Dadimine iznošene chappale lupkale su potplatima pri hodu. Svakih

par koraka rukom bi zaštitila oči od sunčeve svjetlosti što se zrcalilana površini vode. “A ovdje je nekoć bila niža osnovna škola koju sudečki pohađali. Vodila ju je ljupka opatica, sestra Carmine.” Pri hodusu svraćale pogled s ljudi što vrše nuždu uz obalni zid i polugoledjece što pružaju ruke nadajući se kojem novčiću.Za drugu šetnju Asha je nagovorila dadimu da proba njezine

rezervne tenisice. Nekim čudom ispalo je da nose isti broj. Kada sesvikla na zamisao o zatvorenoj obući, dadima je izjavila kako joj sesviđa udobnost dotičnih cipela i pristala ih ‘posvojiti’. Ipak, odbila jestaviti bejzbolsku kapu koju joj je Asha ponudila i umjesto togaprekrila glavu sarijem, mada ju to nije pretjerano štitilo od sunca.Cipele se ispod sarija ipak ne vide, pripomenula je dadima. Unjezinim godinama, objasnila je, ljudi uvijek tragaju za znakovimastarosti i ne treba im dati previše dokaza. U šetnji toga dana, kao i usljedećoj, dadima je ispitivala Ashu o njezinome životu u Americi.Asha joj je nadugačko pričala o fakultetu, predavanjima, novinama isvojim prijateljima. Nije znala koliko ju je dadima uspjela razumjeti, sobzirom na razliku u jezicima, kulturi i generacijama, jer je stalnopotvrđivala, a nije postavljala pitanja. Međutim, poslije, kada jenjezina baka nešto primijetila o nekoj sitnoj pojedinosti iz Ashinepriče, shvatila je da je sve razumjela.Za četvrte šetnje, negdje između jutarnjih uličnih prodavača što

nude prženi kukuruz i onih što mačetama odsijecaju vrhove svježih

kokosa, dadima joj je ispričala priču o svojoj svekrvi. Opisivala jekako ju je stara žena kao mladenku dovela u kuhinju, želeći jojpokazati kako se priprema curry od prženih patlidžana, na način kojivoli njezin sin.“Bilo mi je to previše”, rekla je dadima. “Upravo sam svojoj obitelji

rekla zbogom, a ona mi sad pokušava objasniti kako spraviti benganbharthu. Kao da ja to ne znam! Godinama sam je pripravljala smajkom. Radila je najbolju bengan bharthu u naselju.”“I, što se dogodilo?” upitala je Asha.“Otišla sam iz kuhinje i sjedila u našoj sobi. Satima. Nekoć sam

znala biti vrlo tvrdoglava djevojka.” Zahihoće se. “Kako bilo, poslijenekog vremena došla je k meni. Rekla mi je da se vratim u kuhinju ipokažem joj kako spravljam bengan bharthu. Kazala mi je da je tosada moja kuhinja i da mogu kuhati kako god želim. Bila je takva.Velikodušna prema drugima. Nesebična.”Ashu je iznenadilo kako s toliko naklonosti i poštovanja priča o

svojoj svekrvi, jer je dosad uglavnom čula da se žene žale nasvekrve.“Svakodnevno je pohodila ovaj hram”, rekla je dadima kada su

prošle pokraj neupadljive bijele fasade udaljene nekoliko ulica odnjihova stana. “Dođi, pokazat ću ti.”Asha nikada nije bila u hramu, pa je činila isto što i dadima. Izule su

se pred ulazom. Unutra je bila obična prostorija s nekoliko kipovahinduističkih bogova. Pred jednini kipom s glavom slona, dadima jezastala zatvorenih očiju i sklopljenih dlanova. “To je Ganesh”,prošaptala je dadima, “onaj koji uklanja zapreke.”Potom je zakoračila, prešla otvorenim desnim dlanom iznad

metalne plitice s malim plamenom, uzela šaku oraha i kristal šećera,ponudivši isto Ashi.Vani je dadima nastavila priču. “U mojoj obitelji dnevne smo molitve

obavljali doma, a u hram smo odlazili samo za vrijeme velikihblagdana. U Mahalaxmi, moraš ga vidjeti dok si ovdje, dražestan ivrlo velik hram, dolaze ljudi iz cijelog Mumbaija. No ja sam ipak,

nakon što sam se udala i doselila k svojoj sassuo počela dolaziti uovaj mali mandir. U svakoj, pa i najmanjoj četvrti postoji jedan sličan.Ljudi se nakratko zaustave ujutro ili na povratku doma. Pa i ja. Tounese mir u moj dan.”“Dadima? Nadam se da ovo nije previše drsko od mene”, odvažila

se Asha pri petoj šetnji. “Kako si naučila engleski? Čini mi se davećina ljudi tvoje dobi u zgradi ne zna više od nekoliko riječi.”Dadima se tiho zasmijulji. “To je ostavština mojeg oca. Bio je veliki

anglofil. Dok su svi ostali u Indiji bili zaokupljeni svaljivanjem krivicena Britance, moj je otac inzistirao na učenju engleskog. Bio jenapredan čovjek, moj otac. Želio je da završim koledž prije negolibilo komu dozvoli zaprositi me. I bio je ispred svojeg vremena, mojbapu”, rekla je sa sjetnim osmijehom. “On je doista cijenio vrijednostžene. Moju je majku držao kao kap vode na dlanu.”I tako je nastavljala. Kako su dani odmicali, dadima se vraćala sve

dalje u sjećanju i u malim dozama dijelila svoje priče. Asha je naučilaupravljati osjetljivom ravnotežom dobre slušateljice – zapitkivala jetek toliko da ne omete pritjecanje dadiminih uspomena. Nakontjedna jutarnjih šetnji dadima je započela priču o selidbi svoje obiteljitijekom indijskog odcjepljenja i podjele na Indiju i Pakistan, koja jeuslijedila nakon Ukaza o nezavisnosti od Britanije 1947. godine.Dadimina je obitelj živjela u Karachiju, glavnome gradusjevernoindijske države Sindh. Otac joj je posjedovao uspješnutvrtku za izvoz žitarica i često putovao na Bliski istok i u Afriku. Imalisu predivnu kuću, dva automobila i nekoliko hektara zemlje, na kojojse dadima slobodno igrala s braćom i sestrama. Primorani naselidbu, sve su to morali ostaviti za sobom.Ubrzo je Karachi proglašen glavnim gradom Pakistana, novorođene

muslimanske države. Britanci su zacrtali svoje nove granice nazemljovidu Jugoistočne Azije, ne mareći za ljude koji su živjeli na‘pogrešnoj’ strani. Dadimina se obitelj, poput mnogih Hindusa izKarachija, preselila u Bombay. Otac je ostao posvršavati poslove iprobati spasiti ono imovine što se dalo, dok je dadima s braćom,

sestrama i majkom otplovila morem u Bombay. Srećom su mogliplatiti brodsku kartu, tako je rekla, jer su uslijed sukoba putnici koji suputovali autobusom ili vlakom, bili izloženi krvoprolićima.“Moj brat, inače pet godina mlađi od mene, tada je imao samo

četrnaest godina”, objasnila je dadima. “No kao najstariji dječak uobitelji, preuzeo je očevu ulogu. Tijekom putovanja skrbio je o nama.Kad se brod primaknuo luci, strpali su nas u maleni gumeni čamackoji je išao prema obali. I eto nas ondje, moja majka s četvero djeceplovi u čamcu prema svjetlima ovoga grada, u kojemu nismopoznavali ni jedne jedine duše. Odjednom je moj brat ustao i počeovikati i mahati natrag prema brodu. Bio je prebrojio naše škrinje –ponijeli smo ih deset sa sobom – i vidio da ih u čamcu ima devet.Želio se vratiti na brod po zadnju. Sâm. U tim je škrinjama bio našcjelokupni imetak.” Pri tom sjećanju dadima odmahne glavom. “Mojase majka jako uplašila. Nije željela da se brat vraća sam onamo. Bioje mrak, a brod ogroman. I nije bilo nikakvog jamstva da će naćiškrinju, a kamoli ju uspjeti dovući sa sobom. Ali je ipak otišao. Iakotek četrnaestogodišnjak, znao je da mu je otac povjerio ulogu glaveobitelji. Tijekom njegovog izbivanja moja je majka neprekidno plakalai molila. Već sam se počela pitati što će se zbiti ne vrati li se. Ionakosmo već bili ostavili bapua u Karachiju i...“I što se dogodilo?” upita Asha.“Oh, uspio se vratiti, istina donekle potresen, ali sa zadnjom

škrinjom. I stigli smo do luke živi i zdravi, razumije se”, rečemahnuvši prema vodi.“A tvoj otac?”“Bapu nam se pridružio poslije nekoliko tjedana. I tek smo tada, prvi

put nakon odcjepljenja, ponovo bili svi zajedno”, rekla je nježno. “Alimoj otac, nakon što smo napustili Karachi, više nikada nije bio ističovjek. Mislim da nije prebolio odlazak iz voljenog grada i napuštanjeposla u koji je uložio toliko truda. Ne, nikada više nije bio onaj stari.”Ostatak puta hodale su u tišini.

Ovoga jutra, dok veže cipele, Asha se nada da će čuti ponešto ovlastitoj prošlosti. Roditelji su joj rijetko pričali o njezinome rođenju iusvajanju u Indiji, a kada jesu, uvijek bi ponavljali iste pojedinosti;biološki su je roditelji nakon rođenja ostavili u sirotištu po imenuShanti. Boravila je ondje prvu godinu života i tad su tata i mama došliu Indiju, usvojili je i odveli u Kaliforniju. To je bilo sve što je Ashasaznala o svojem podrijetlu. Ne zna hoće li joj dadima reći išta više,ali skuplja hrabrost kako bi je danas upitala.“Dobro jutro, beti”, pozdravi ju dadima pri ulasku u dnevnu sobu.

“Spremna sam danas držati korak s tobom”, reče uz osmijeh. “Onajdosadni bol u koljenu posve je nestao.”Asha zamijeti da baka, kad se nasmiješi, izgleda mlađe. Katkad

zaboravi da je sa starom ženom, ali onda dadima spomene neštopoput ‘moja je obitelj prva u zgradi imala hladnjak’, pa Asha ponovoshvati koliko starica već ima iza sebe. “Dobro, ja sam takođerspremna. Je li ovo za mene?” upita Asha uklanjajući tanjurić sašalice vrućeg chaija. Prije uopće nije voljela indijski čaj, bio joj jeprejak i presladak. Ali nešto u dadiminom chaiju sa svježim lišćemmente i mrvicom kardamoma, čini ga savršenim načinom da sepozdravi dan.

Jutro je prekrasno. Zrak je neuobičajeno čist, a lagani povjetaracpuše od oceana prema obali.“Beti, ti u svojoj dvadesetoj godini prvi put vidiš Indiju”, reče dadima.

“Pa, kakvom ti se čini?” Ne sačekavši odgovor, nastavi. “Znaš, tvojotac nije bio puno stariji nego ti sada, kad je otišao u Ameriku. Oh,bio je stvarno mlad. Nije ni znao kakve ga teškoće očekuju.”“Znam. Uvijek priča kako je puno učio tijekom studija. Misli da ja ne

učim dovoljno”, reče Asha.“Ah, učenje mu nije teško padalo. Oduvijek je bio pametan. Najbolji

u razredu, kapetan momčadi u kriketu, uvijek najbolje ocjene. Ne, zataj se dio nikad nisam brinula. Znala sam da će biti dobar student.Radi se o ostalom. Nije ondje nikoga poznavao; patio je za domom;

nije mogao naći valjanu indijsku hranu; profesori su ga znali moliti daim nekoliko puta ponovi odgovore. A to ga je uzrujavalo. Počeo jeslušati kazete s lekcijama iz engleskog, ne bi li naučio govoriti poputAmerikanca.”“Zbilja?” Asha pokuša zamisliti oca kako sluša kazete i kako u sebi

ponavlja riječi.“Hahn, da. Bilo mu je jako teško. Isprva nam je, kada bi nazvao,

govorio o tim stvarima, ali s vremenom ih je počeo prešućivati.Mislim da nas nije želio zabrinjavati.”“Pa jeste li? Jeste li brinuli?”“Hahn, ma dakako! Takvo breme majka ionako nosi cijeli život.

Brinut ću o svojoj djeci i unucima svakoga božjeg dana do smrtnepostelje, u to sam sigurna. To je neizbježan dio majčinstva. To jemoja karma.”Asha šutke promozga o tomu.“Je li sve u redu, beti?” upita dadima.“Upravo sam razmišljala o svojoj majci. Svojoj, ma znaš, biološkoj

majci. Pitam se misli li uopće o meni, brine li se kako mi je.”Dadima je čvrsto primi za ruku i nastavi šetnju. “Beti”, reče, “to ti

jamčim. Nema dana kada tvoja majka ne pomisli na te.”Ashine se oči napune suzama. “Dadima? Sjećaš li me se kao

bebe?”“Sjećam li se? Što misliš, da sam ostarila i prolupala? Naravno da

se sjećam. Imala si od rođenja madež na gležnju i još jedan prisamome korijenu nosa – da, ovaj, evo ga tu.” Dadima ga laganoprotrlja prstom. “Znaš, po našem vjerovanju, imaš li biljeg na čelupredodređen si za velike stvari.”Asha se nasmije. “Zbilja? U Americi znači da ti treba tekući puder.”“I voljela si jesti puding od riže sa šafranom. Imali smo ga toga

dana kada si stigla, pa smo poslije svaki drugi dan morali spravljatinovi samo za tebe!” reče baka. “Tvoj se otac morao tomu prilagoditi.Dotad je bio naviknut da se sva hrana spravlja po njegovoj želji, alitvojim dolaskom ti si postala glavna.” Dadima se nasmiješi. “Oh, da,

čim bismo te stavili spavati, odmah bi se okrenula na trbuščić,smotala u lopticu i tako ostala do jutra.”“Dadima?” nježno će Asha osjećajući kako joj se bilo ubrzava.“Hahn, beti?”“Ja sam... razmišljala o tomu da pokušam naći svoje biološke

roditelje.” Asha zamijeti kako se starica gotovo nezamjetno lecnula.Licem joj preleti nekakav titraj. “Ne želim povrijediti mamu i tatu,volim ih više od svega, ali... već dugo to sanjam, zapravo oduvijek.Želim saznati tko su. Želim saznati više o sebi. Osjećam kao da mi ježivot zatvoren u tajanstvenu kutijicu, koju mi nitko ne može otvoriti.”Asha uzdahne i zagleda se u pučinu.Nakon duge tišine dadima reče “Razumijem, beti.” Jedan val razbije

se o obalni zid.“Jesi li razgovarala s roditeljima o tome?”Asha odmahne glavom. “Majci je to osjetljiva tema. Ona zapravo ne

razumije i... Prvo sam željela saznati je li takvo što uopće moguće. UIndiji je milijarda ljudi – što ako ne žele da ih nađem. Odrekli su mese. Tada nisu htjeli djecu, zašto bi me sada poželjeli upoznati?Možda je bolje da ne pokušam.”Dadima zastane, okrene joj se i položi svoje izborane ruke na

njezine obraze. “Ako osjećaš da ti je to važno, moraš ustrajati. Tetvoje oči su osobite, kao i ti cijela. Suđeno ti je vidjeti stvari koje drugine mogu. To je tvoj dar. To je, beti, tvoja karma.”

44Plaža Chowpatty

Mumbai, Indija – 2004.Asha

“Kamo idemo?” naoko ravnodušno izgovori Asha pitanje što joj gorina usnama otkada je Sanjay nazvao prije tri dana. Gledajući ga sadana stražnjem sjedalu taksija, ona zaključi da one noći na svadbi nijeprecijenila njegovu privlačnost. Kosa mu je još vlažna i diskretnomiriše na sapun.“Iznenađenje”, reče on smiješeći se, očiju skrivenih iza sunčanih

naočala. Nakon nekoliko minuta prozbori nešto taksistu i oni sezaustave.“Dobro”, reče ona kada joj je pomogao izaći iz auta. “Iznenađena

sam, gdje smo?”“Na plaži Chowpatty. Najradije dolazim u ovo vrijeme, baš u sam

zalazak sunca. Trenutačno vidiš plažu i igralište, ali za pola satavidjet će se svjetla i pokladne igre. Znam, možda je pomaloprizemno, ali svejedno je držim jednom od boljih stvari u Mumbaiju.Ne smiješ otići iz grada, a ne vidjeti Chowpatty.” Jedno uz drugohodaju prema rubu vode, a sandale im upadaju u pijesak.“Dakle, kako napreduje projekt?” upita Sanjay.“Dobro, valjda. Prošloga tjedna obavila sam prve intervjue.”“I?” On sjedne na klupu pa se pomakne u stranu kako bi joj

napravio mjesta.Asha sjedne pokraj njega i pogleda u vodu. “Bilo je donekle teško.”“Zašto?”Vjetar joj je mrsio kosu, stoga ju skupi na jedno rame. “Ne znam,

bilo mi je jako... deprimirajuće.”

Nije još ni s kim razgovarala o tomu, čak ni s Meenom. “Gledati ukakvim uvjetima žive ti ljudi, slušati njihove priče... osjećala sam seužasno. Osjećala sam se krivom.”“Zbog čega?”“Zato što živim drukčije. Boljim životom. Ona djeca su rođena u tom

užasu, znaš? A nisu to tražila. Ondje vlada beznađe.”Sanjay kimne. “Da. Ali želiš napisati priču, zar ne?”“Ne znam. Nisam postavljala dobra pitanja. Nakon prva dva

intervjua izgubila sam pribranost. Svuda oko sebe vidjela samisključivo tragediju. Ljudi iz Timesa zacijelo misle da sam amaterka.Novinari moraju biti pribrani. A ja nisam bila.”“Možda. Ali nisi samo to, zar ne? Samo novinarka?”“Ne, ali...”“Dakle”, prekine ju on, “možda trebaš promijeniti pristup.” Skine

naočale i pogleda je u oči. Ona osjeti treperenje u trbuhu kada joj jedotaknuo obraz. Primakne joj se. Ona sklopi kapke i osjeti laganidodir usana na svojem uhu.“Predivno”, prošapće on. Kad je ponovo otvorila oči, Sanjay zuri

preda se, u more i narančastocrveni sunčev žar koji tone za horizont.Predivno?Zalazak sunca? Njezine oči? Ona? Način na koji je to izrekao

navede je na pomisao da bi to mogla biti istina. Umom joj prolazimilijun pitanja, ali njegovo stigne prvo.“Gladna?”Ona šutke kimne.Odšeću do kioska s hranom na obali koja je sa sumrakom oživjela.

Sanjay im kupi dvije porcije bhel-purija. Stojećki jedu i promatrajupreobrazbu plaže Chowpatty. Vrtuljak Ferris je osvijetljen i počinje seokretati. Krotitelj zmija privlači gomilu glazbom iz svoje frule, a drugizabavljač nuka kostimiranog majmunčića na ples. Dok hodaju krozraznovrsne atrakcije, Sanjay drži ruku oko njezinih ramena. Kadstignu do vrtuljka Ferris, on ju pogleda i upita “Hoćemo li?”

“Naravno, zašto ne?” Uspnu se u zanjihano sjedalo. Kotač sepočne okretati i ona spazi raspršena svjetla i Mumbai ispod sebe.Na vrhu Sanjay upita: “I? Kako ti se sviđa Mumbai? Kakvi su

dojmovi tvog prvog posjeta? Zacijelo ti je jako neobično s obzirom nato da si rođena i odrasla u Americi.”“Zapravo sam rođena ovdje”, odgovori Asha. Iako zna da je ova

informacija nebitna za njihov razgovor, svejedno ju želi podijeliti snjim.“Doista?” upita on. “U Mumbaiju?”“Pa, zapravo ne znam. Moji su me roditelji posvojili u Mumbaiju. U

ovdašnjem sirotištu. Ne znam gdje sam rođena. Ne znam tko su mi...biološki roditelji.” Pričeka njegovu reakciju.“Želiš li saznati?”“Da. Ne. Ne znam.” Odvrati pogled s njegovih prodornih očiju i

svrne ga na djecu što dolje na tlu jašu kitnjaste ponije. “Dok sam bilamlađa mučila me znatiželja, a poslije sam si sve skupa pokušalaizbiti iz glave. Zaključila sam da je to samo djetinjasti san i da ću gaprerasti. Ali s boravkom u Indiji sve mi se vratilo. Imam toliko pitanja.Kako mi izgleda majka? Tko mi je otac? Zašto su me se odrekli?Misle li na mene?” Asha zašuti shvativši da zacijelo zvuči pomalosuludo. “U svakom slučaju...” Odmahne glavom i zapilji se u bijelogponija okićenog svijetloružičastim cvjetnim vijencima.Sanjay položi ruku na njezinu. “Ne mislim da je djetinjasto. Držim

da proživljavaš prirodan poriv; želiš saznati otkuda potječeš.”Pomislivši da je već previše rekla, Asha je uŠutjela. Kad se vrtuljakprestao okretati, iznenada osjeti razočaranje, no i olakšanje što jenjihov razgovor završio logičnim zaključkom.“Jesi li možda za večeru?” upita Sanjay. “U blizini je sjajna

pizzerija.”“Pizzerija?” Asha se nasmije. “Misliš li da američke cure jedu

isključivo pizzu?”“Pa ne, samo sam...” Sanjay se prvi put zbuni.

“Gdje imaš običaj jesti sa svojim prijateljima?” upita ona. “Povedime onamo.”“Dobro onda.” Mahne taksiju na Marine Driveu. “Idemo nekamo

gdje jedu ‘starosjedioci’.”

45Još jedna laž

Mumbai, Indija – 2004.Krishnan

Krishnan premjesti torbu na rame i okrene se postrance, kako bi seprovukao kroz klizna vrata, zadnju zapreku između njega i rodnogmu grada. Kad je zakoračio van, zatvori oči i duboko udahne zrakMumbaija. Baš je onakav kakvim ga pamti. Iza metalne ograde spazimeđu muškarcima Ashu, jedinu zapadnjački odjevenu mladu ženuondje.“Tata!” Asha mu domahne gorljivošću malene djevojčice koja ga je

nekoć dočekivala na ulaznim vratima.“Zdravo, dušo!” Ispusti torbe kako bi je zagrlio.“Zdravo, striče!” prozbori mladić do nje.“Tata, sjećaš se Nimisha? Sina strica Pankaja?”“Hahn, da, naravno. Drago mi je što te vidim”, reče Krishnan, iako

mu je nećak izgledao tek maglovito poznato, poput bilo koga izgomile. Zahvalan je Ashi što ga je predstavila.“Kakav ti je bio let?” Provuče ruku ispod njegove pa krenu k autu.“Dobar. Dug”, odgovori Krishnan. U zadnjih osam godina od posjeta

Indiji sjedala su se smanjila, a avioni postali pretrpaniji, ali ga jetijekom dugoga leta bodrilo veselje zbog susreta s Ashom.

Sljedećeg jutra za doručkom Asha kaže: “Tata, ajmo danas van naručak. Želim te odvesti na mjesto koje mi se jako sviđa.”Krishnan se nasmiješi iznad svoje šalice vrućega čaja koji nigdje

nema takvu aromu kao u roditeljskom domu. “Što je ovo? Tu si teknekoliko mjeseci i već si postala stručnjakinja za moj rodni grad?”

“Pa, ne baš stručnjakinja, ali od tvojega zadnjeg posjeta puno setoga izmijenilo. Mogu ti pokazati dvije-tri stvari”, uzvrati mu ona uzosmijeh.Asha je bila u pravu glede promjena. Tijekom vožnje iz zračne luke

zapanjio ga je zamjetan razvitak grada. Ondje gdje prije nije biloničega pojavile su se čitave ulice s pogonima Coca-Cole,McDonald’s restoranima, plakatima Merrill Lyncha15. Pozitivni znacimodernizacije bili su nedvojbeni, ali također i oni negativni učinci.Kada je toga jutra pogledao s balkona, poznati prizor morske obalekoji je očekivao, bio je zamućen izmaglicom od smoga.“Dobro, u tvojim sam rukama.” Krishnan se naceri.“Mudar čovjek”, reče njegova majka ušavši u sobu. “Tvoja je kćer

uporna poput tebe, možda čak i više.” Stane iza Ashe i položi jojruke na ramena.Od prizora bake i unuke, Krishnanu načas zastane riječ u grlu. “Da,

znam to, vjeruj mi. Zato još nije upisala medicinu.”“Oh, beta, moraš napustiti tu zamisao. Ona si je već izabrala

zanimanje. Trebaš vidjeti kako joj sjajno ide novinarstvo”, reče mumajka.“Odvest ću te onamo poslije ručka, tata”, javi se Asha.

Restoran koji je Asha izabrala poslužuje tipičnu južnoindijskupopularnu hranu: ogromnu masalu dosu tanku poput papira kojastiže na stol hrskava i vruća, tečne idlije servirane s ljutim sambarumakom. Mjesto je prototip masne kvartovske zalogajnice. Doksjede u paviljončiću prekrivenom najlonom, Krishnan zamijeti da suostali gosti lokalci. Iznenađen je i drago mu je što se njegova kćiosjeća ugodno na ovakvome mjestu.“Ovo je dobro, no jako ljuto”, reče Asha pokazujući na tanjur sa

sambarom. “Trebat ćeš uz to jogurt.” Šepavim ga hindijem zatraži odkonobara u prolazu.“Pa, je li bilo prigode da odeš s djedom do bolnice?” Zamijeti da je

kliznuo u poznatu jezičnu maniru Mumbaija, mješavinu hindija,

gujaratija i engleskog.“Još ne. Kad se dadima i ja vratimo iz jutarnje šetnje, djed već ode.

Jesam ti rekla da ujutro šećemo zajedno? Baš nam je super. Ona jenevjerojatna žena, tata. Šteta što sam je tek sad upoznala.”Krishnan osjeti natruhu optužbe u zadnjoj rečenici. Valjda ne misli

doista tako. “Da, zbilja je osobita, zar ne? Starost ju nije previšesmekšala.”Tijekom ručka pričaju o članovima obitelji koje je Asha upoznala,

ljudima s kojima radi u Indijskom Timesu, mjestima koja je posjetila uMumbaiju.“Mmm. Ovaj je sambar jako dobar. Kako znaš za ovaj restoran,

Asha?”“Jedan frajer... prijatelj, Sanjay, doveo me ovamo. Obodrio me da

jedem na mjestu u koje dolaze samo domaći. Mislio je da neću moćidržati korak, ali uspjela sam pomoću svojega tajnog oružja.” Ona senasmije i pokaže na jogurt.On podigne obrvu. “Sanjay, je li? Kako si ga upoznala?”Asha dovrši. “Na vjenčanju o kojemu sam ti pričala. Netko iz

njegove obitelji zna se s nekim iz naše, ne znam točno s kime.”“Čime se Sanjay bavi?”“Završava magisterij na London school of Economics16.” Osmjehne

se i napravi grimasu. “Valjda ćeš mi oprostiti, dragi oče, što si nisamuspjela uloviti neoženjenog indijskog liječnika.”“Nema veze, dvoje od troje u obitelji nije tako loš postotak.”

Krishnan se nasmije na svoj račun.“Reci, kako je mama?” upita Asha. “Otišla je u San Diego za

praznike?”“Da, to joj je zbilja bilo potrebno. Bila je zabrinuta zbog zadnjeg

bakinog mamograma i željela je popričati s njezinim liječnicima. Anije mogla sa mnom ni zato što ne može dobiti slobodno, u bolnici jepreviše posla...”Krishnan se upita objašnjava li možda previše. On i Somer su se

složili da ne kažu Ashi za rastavu dok se ne vrati doma. Krishnan se

potiho nadao da će se dotada pomiriti. Razdvojenost od Somer palamu je teže nego što je očekivao. Zadnja dva mjeseca najveći diovremena proveo je na poslu, dragovoljno dežurajući umjestopartnera i ostajao dokasno u ordinaciji, rješavajući zaostaleadministrativne poslove. Doma se bez Somer osjećao beskrajnousamljeno.Iz osjećaja duboke odanosti prema supruzi, Krishnan dometne još

jednu laž.“Asha, zbilja je željela doći.”“Zapravo, tata, nekako mi je drago što si doputovao bez nje. Željela

sam s tobom popričati o nečem.” Otkada je došao Asha prvi putzazvuči nesigurno. Obriše ruke i usta malim papirnim ubrusom, paduboko udahne. Krishan odloži svoju hranu osjetivši da će se zbitinešto važno.“Evo ovako, tata. Ti znaš da jako volim i tebe i mamu. Bili ste super

roditelji. Znam koliko ste učinili za mene...” Glas joj se izgubi, vidljivoje živčana, gužva papirni ubrus u rukama.“Asha, dušo, o čemu se radi?”Ona ga pogleda pa istrese: “Želim pronaći svoje biološke roditelje.”

Gotovo odmah nastavi, ne mogavši se više suzdržati. “Želim saznatitko su i potruditi se upoznati ih. Znam da to baš i nije vjerojatno, tata.Nemam pojma gdje bih počela, pa mi stoga treba tvoja pomoć.”On pogleda kćer, njezine predivne oči, raširene i upitne. “Dobro”,

odgovori on.“Dobro... što?” upita Asha.“Dobro, shvaćam... kako se osjećaš. Pomoći ću ti kako najbolje

znam i umijem.”Bezbroj puta je zamišljao ovaj razgovor. I njemu je drago što Somer

sada nije tu.“Misliš li da će mama razumjeti?”“Moglo bi joj to teško pasti, dušo”, Krishnan će. “Ali ona te voli.

Oboje te bezuvjetno volimo.”On pruži ruku preko plastičnog stola i stavi je na kćerinu.

“Čovjek ne može zanijekati svoju prošlost, ona je dio njega, vjerujmi.”Ona kimne, a on stisne njezinu ruku. Oboje pomisle na posljedice

te odluke.Krishnan je došao u Indiju znajući da će morati zaštititi Ashu od

odluka njezine majke. A sad će se vratiti znajući da će i Somermorati zaštititi od kćerinih odluka.

Četvrti dio

46Otac nikad ne

zaboravlja

Mumbai, Indija - 2005.Kavita

Kavita strpljivo čeka na red u poštanskom uredu. Konačno dođe došaltera i službenik joj se nasmiješi. “Dobar dan, gospođo Merchant.Telegrafsko slanje novca u Dahanu?”Dolazi ovamo posljednja tri mjeseca, ali još uvijek ne zna ime

čovjeka, ovoga što je upućuje kako će popuniti formulare i kojempredaje omotnicu s novcem. On, dakako, zna kako se ona zove,zbog priznanice koju joj svakoga tjedna ispisuje i koju onda kod kućebrižno spremi u ormar k ostalima. Kad sazna da joj je sestrapreuzela novac, tu priznanicu obilježi malim znakom.Sedam stotina rupija koje šalje svakog tjedna, dovoljno je za

medicinsku sestru i lijekove za majku, otkako je jesenas pretrpjelamoždani udar. Kavita se nada da će joj ubrzo otići u posjet, alidopust dobiva samo jednom godišnje, i to u kasno ljeto, kad seostala služinčad već vrati sa svojeg odmora. Iznimke se praveisključivo u slučaju smrti bliskog člana obitelji. Jasu je nagovara nekajednostavno upita sahiba i memsahib za slobodne dane, ali ona neželi. Korektni su i s njom dobro postupaju; ne želi izgubiti taj posao.Ne zbog visine plaće, tričava je, već zbog kakve-takve sigurnostiprimanja, neovisnih o Jasuovom nepouzdanom prihodu i Vijayevomenezakonito stečenom novcu.

*

“Bena, danas popodne sam poslala novac”, kaže Kavita utelefonsku slušalicu.“Hvala ti, Kavi. Nazvat ću te kad ga dobijem”, odgovori Rupa.Obitelj ju uopće ne pita odakle joj novac. Nitko od njih ga nema.

Zapravo, ni Kavita i Jasu ga ne bi imali da nema Vijaya. Njezinaobitelj pretpostavlja da im je u Mumbaiju odmah krenulo dobro, kakose Jasu hvalio još prije odlaska.U prvim godinama, iz odanosti prema Jasuu, nije im pričala o

svojim financijskim teškoćama. A poslije, kada su konačno stali nanoge, razlog njezine šutnje bio je sram zbog Vijaya.“Rupa, kako se drži ba?”Na drugoj strani začuje se dubok uzdah. “Dobro. Liječnik ju je baš

jučer došao pogledati i rekao da se u okviru svojih mogućnosti držidobro. No, ne vjeruje da će se posve oporaviti, bena. Neće više moćidobro govoriti, ali njegovateljica se, zahvaljujući tebi, itekako skrbi onjoj.”Pri svakoj Rupinoj zahvali Kavita osjeti kao da joj zmija proplazi

utrobom, ne samo zbog toga što zna otkud novac dolazi, već i zatojer je to jedino što može dati. Jasno joj je da bi trebala biti uDahanuu. Sramotno je što, umjesto da brine o vlastitoj majci, provodidane perući sahibovo posuđe i slažući memsahibine sarije. Ta jojspoznaja još više otežava dnevne zadaće. “A kako je bapu?” naokočvrstim glasom zapita Kavita. Ne želi da njezini strah i slabostdospiju kroz žicu do sestrina uha.“Nije baš najbolje. Uopće ne prepoznaje unuke, a katkad ni mene.

Dobro je što nisi tu, bena, nije lako gledati kako se gubi.”Novosti su iste kao i svaki put kada razgovara s Rupom. Očevo se

stanje u nekoliko zadnjih godina pogoršava. Ipak, on je poputstaroga chickoo-fruit drveta iza njihove roditeljske kuće; iako mu seiz godine u godinu grane stanjuju, a lišće prorjeđuje, njegovo seponosno deblo i dalje drži. Jedva izusti sljedeće pitanje.“Sjeća li se mene? Misliš li da će me prepoznati kad me vidi?”

Prije Rupinog odgovora nastane duga stanka. “Sigurna sam dahoće, Kavi. Zar ijedan otac može zaboraviti vlastitu kćer?”

*Kavita prstima stisne koru malog manga kako bi mu provjerila

čvrstoću, pa ga prinese nosu. “Molim vas pola kilograma od ovih.”Memsahib se jutros probudila zahtijevajući marinadu od svježegmanga pa je Bhaya nakon ručka poslala Kavitu kupiti najbolji zelenimango koji može naći. Obišla je već tri dućana i sad je već više odpola sata hoda udaljena od memsahibinog stana, ali nema veze —svi će se još uvijek odmarati kad se ona vrati. Kavita žustrimkorakom stigne do željeznih vrata pa se zaustavi i odloži pokraj noguplatnenu torbu s mangom. Pogleda kroz zahrđale rešetke kapije pase podigne na prste ne bi li bolje vidjela. Razumije se, zna da je sveskupa besmisleno. Čak da je Asha i preživjela, sada je već odraslažena, starija i od Vijaya. Sigurno više ne bi bila u ovom sirotištu.Pa što onda tražim ovdje, zašto me ovo mjesto i dalje privlači?Da prizovem bol onoga dana kada sam ostavila svoju kćer, da se

kaznim zbog napuštanja vlastite krvi i mesa? Kakav li je život moglaimati ta djevojčica? Bez obitelji, podizana od stranaca, bez doma ukoji će poći kada napusti sirotište.Je li bilo bolje? Bolje za mene što sam joj poklonila samo život, a

ništa od ostaloga što bi majka trebala dati svojemu djetetu?Ili dolazim ovamo samo iz navike? To je poput ožiljka koji se ureže

u tijelo, pa ne možeš prestati misliti na nj i doticati ga, ne možešprestati kopati po njemu i nadati se da će nekim čudom jednogadana zacijeljeti?

47Jednom prije

Mumbai, Indija – 2005.Asha

Ashino srce zakucalo je brže kad je vlak ututnjio u postajuChurchgate. Kompozicija je zakovitlala prašnjavi zrak i uskomešalauporni vonj urina na vlažnome tlu. Smrad je neizdrživ, no ona mislijedino na to kamo će ju vlak odvesti. Hoda po platformi, a snopićrupija počiva joj na sigurnome mjestu, u lisnici za pasom. U ruksaku,koji je do danas bio zaboravljen, ima bilježnicu, plan grada i voznukartu za odjeljak prvoga razreda, ‘jedini siguran način da žena bezpratnje putuje Indijom’, bila je odlučna dadima.Prije odlaska otac joj je ispričao pojedinosti kojih se uspio sjetiti –

naziv posredničkog ureda za posvajanje i prezime njihovogzastupnika. Iz ureda su je uputili na sirotište. Dadima joj je dalaadresu i rekla joj upraviteljevo ime – Arun Deshpande. Zapisala ga jeu Ashinu spiralno uvezanu bilježnicu na engleskom, hidiju imarathiju, zlu ne trebalo. Dadima se ponudila poći s njom, ali jeAsha odbila; željela je sama to obaviti. U vlaku se smjestila usjedalo, izvukla srebrnu narukvicu iz džepa i tijekom cijele vožnje nijeju pustila. Sišavši s vlaka probije se do početka postaje s rikšamagdje pokaže vozaču bilježnicu s adresom sirotišta. On kimne, pljunebetelnut sok na pločnik i zapedalira nevjerojatno mršavim, no žilavimnogama.Sirotište je drukčije nego što je Asha očekivala, dugačka dvokatna

zgrada s vrtom u kojemu se igraju djeca. Zastane kraj ploče snatpisom na engleskom:

DJEČJI DOM

SHANTIUTEMELJEN 1980., ZAHVALJUJUĆIOBITELJI THAKKAR ČIJA NAM JE

VELIKODUŠNOST PRISKRBILA NOVI DOM

Thakkar? Došavši u Indiju saznala je da u Mumbaiju ima na tisućeThakkara. Lijepo je za promjenu ne morati svakomu slovkati vlastitoprezime. Pritisne zvono na glavnom ulazu. Do vrata se dogegastarica nabranih usta. “Željela bih razgovarati s ArunomDeshpandeom.” Asha izgovara polagano, pretpostavljajući da staricane razumije engleski. Čuvši ime ona otvori vrata i pokaže na maliured pri kraju hodnika. Asha sklopljenih dlanova zahvali starici ikrzmajući zakorači u zgradu. Bila je tako samouvjerena na putuovamo, no sad joj noge klecaju, a puls joj je ubrzan. Vrata ureda suotvorena, ali ona svejedno kucne. Muškarac prosijede kose sbifokalnim naočalama na nosu glasno telefonira na njoj nepoznatomjeziku. Mahne joj neka uđe i sjedne. Ona ukloni hrpu papira sastolca. Na stolu spazi pločicu s imenom ARUN DESHPANDE idlanovi joj se počnu znojiti. Izvadi olovku i bilježnicu. Čeka.On odloži slušalicu i udijeli joj kratak osmijeh.“Dobar dan, ja sam Arun Deshpande, upravitelj Shantija. Molim

vas, uđite”, izgovori on iako ona već sjedi.“Dobar dan. Moje ime je Asha Thakkar. Došla sam ovamo u posjet

iz Sjedinjenih Država. Ja... sam, zapravo, posvojena sam iz ovogadoma, iz ovoga sirotišta. Prije dvadeset godina.” Gurne vrh olovke uusta čekajući njegovu reakciju.Deshpande se odgurne od stola. “Thakkar? Od Sarle Thakkar?

Ona je vaša rođaka?”“Sarla... hm, da, ona je moja baka. Majka mojega oca. Zašto

pitate?”“Vašoj baki dugujemo veliku zahvalnost. Ona je dala prilog za ovu

zgradu, bit će tomu sada već dvadeset godina. Željela je da nagornjem katu bude učionica za svu djecu. Ona poslije škole ovdjenastavljaju s učenjem. Uče glazbu, jezik, umjetnost.”

“Oh..., nisam znala.” Asha gricne vrh olovke.“Nisam je vidio godinama. Molim vas, prenesite joj moje najljepše

pozdrave.”“Da, hoću.” Asha duboko udahne. “Gospodine Deshpande, došla

sam ovamo jer mislim da mi možda možete pomoći. Ja...Pokušavam naći svoje biološke roditelje, one koji su me dali usirotište.”Kako je šutio ona nastavi: “Osim toga, željela bih vam zahvaliti za

sve što ste učinili za mene. Imam lijep život u Americi, volim svojeroditelje...”, zašuti tražeći uvjerljive riječi. “Ne bih željela prouzročitinikakve probleme. Samo zbilja želim... oduvijek sam htjela naći svojebiološke roditelje.”Gospodin Deshpande skine naočale i počne ih brisati krajem

košulje. “Draga moja, ovuda nam prolazi stotinjak djece godišnje.Samo prošlog mjeseca više od desetero djece ostavljeno nam je napragu. Oni sretniji budu usvojeni; ostali ostanu ovdje do svršetkaškolovanja, do šesnaeste. Ne možemo voditi evidenciju o svakomdjetetu. Najčeše im ne znamo ni točnu dob, a prije, pa...” On teškouzdahne, nakrivi glavu i pogleda je. “No, pretpostavljam da bihmogao provjeriti. Vrlo dobro. Thakkar. Asha, rekli ste?” Okrene sezastarjelom računalu na stolu. Nakon nekoliko minuta prčkanja potipkovnici i škiljenja u zaslon ponovo joj se okrene. “Žao mi je, nemogu naći vaše ime. Nema podataka o vama. Kao što sam rekao,naša dokumentacija...” Slegne ramenima i ponovo stavi naočale.Ona osjeti prazninu u utrobi i pogleda u bilježnicu, u praznu

stranicu. Nema podataka o meni. Zarije nokte u dlanove ne bi lizadržala suze što prestrašeno čekaju u uglovima očiju.“Znate, baš kao i vi, i druga su djeca dolazila ovamo i bilo je teško

pronaći njihove majke, čak i kada su nam imena bila poznata. A težene ponekad ne žele biti nađene. Jer su u to vrijeme uglavnom bileneudane, pa nitko nije ni znao da su rodile dijete i donijele gaovamo. A sad, saznaju li drugi o tomu, za njih bi to moglo biti vrlo...neugodno.”

Asha kimne, zgrabi olovku i pokuša ostati sabrana.Koje mi je sljedeće pitanje? Što da zapišem na ovaj prazni list?Gospodin Deshpande se odjednom nagne naprijed i zapilji u Ashino

lice. “Vaše oči, tako su neobične. Samo jednom u životu vidio sam uIndijke takvu boju očiju.” Izraz prepoznavanja raširi mu se licem.“Kad ono rekoste da ste bili usvojeni?”“Tisuću devetstotina osamdeset i pete. Kolovoz. Zbilja? Što..“I znate koliko ste bili stari?” Sruši hrpu papira na putu k metalnoj

komodi s fasciklima iza njezinog stolca.“Oko godinu, mislim.” Ona ustane i zirne preko njegovog ramena.Deshpande počne kopati po dosjeima još neurednijima od papira

na njegovom stolu. “Sjećam je se... Bila je iz Palghara ili Dahanua,nekog od onih sela na sjeveru. Mislim da je pješačila cijelim putemodande. Nisam zaboravio te oči.” Odmahne glavom, zašuti pa jepogleda. “Čujte, ovo će potrajati izvjesno vrijeme. Moram pregledaticijelu 1984. godinu, ove kartone ovdje te još neke straga. Nađem lišto, da vas nazovem?”Ona osjeti navalu vrućine pri pomisli da je informacija negdje u

ovom kaotičnom uredu. Ne može sad otići. “Mogu li vam pomoćipotražiti?”“Ne, ne”, kratko se nasmije. “Čak i ne znam što točno tražim, ali ako

je ovdje, naći ću ga. Obećavam. Zbog Sarle. Doista. Sto posto.”Odmahne glavom s jedne na drugu stranu na onaj zbunjujući načinovdašnjih ljudi. Očito u Indiji stvari tako funkcioniraju, pomisli Asha.Moraš vjerovati i nadati se. Otkine jednu stranicu iz bilježnice unakani da ispiše svoj broj, ali zatakne olovku za uho. “Imate linalivpero?”

Nekoliko dana poslije, ponovo ode u Shanti. Čim je prošla krozkapiju, teškom se mukom suzdrži kako ne bi uletjela u uredgospodina Deshpandea. Dok čeka, sva treperi. Ustane čim on uđe.“Smjesta sam došla. Što ste našli?”

On sjedne za stol i pruži joj fascikl od tamnosmeđeg papira.“Sjećam je se. Vaše majke. Nikad nisam zaboravio te oči.” Unutarkartonskog fascikla je samo jedan list papira – djelomice popunjenformular. “Žao mi je, nema previše informacija”, reče on. “Tada smomislili kako je najbolje ostanu li stvari anonimne. Sada boljeobavljamo posao, sakupljamo podatke iz medicinskih i sličnihrazloga. Oh, otkrio sam zašto vas isprva nisam mogao naći. Vidite,točno ovdje...” Nagne se i pokaže na mjesto u formularu. “Vaše imeje, kad ste stigli k nama, bilo Usha. Čini se da nam arhiv zapravo inije tako loš.” Nasmije se i zavali u stolcu.Usha. Njezino ime bilo je Usha. Njezino rođeno ime. Koje joj je

nadjenula majka. Usha Merchant.“Bio sam ravnatelj tek mjesec dana kada su vas donijeli ovamo.

Nije bilo slobodnih mjesta za novu djecu. Ali sestra vaše majke kojaje došla s njome uvjerila me da vas primim. Rekla je da ovdje većimate sestričnu i da bi bilo dobro da ste skupa.”“Sestričnu?” Asha je cijeli život provela bez rođaka. Od dolaska u

Indiju čini se da ih ima na svakome uglu.“Da, kćer vaše tete. Rekla je da malena ima godinu više od vas.

Nažalost, to je bilo prije mojeg dolaska, a iz toga doba, posve samsiguran, nema dokumentacije.”“Gospodine Deshpande, ja želim pronaći... svoju majku, svoje

roditelje. Imate li savjet kako da to učinim?” upita Asha progutavšiknedlu.On odmahne glavom. “Žao mi je. Iznenađen sam što sam uopće

pronašao taj dosje.”Gospodin Deshpande joj pomogne zaustaviti auto-rikšu i naloži

vozaču neka ju odveze na željezničku postaju. Ona čvrsto stegnefascikl od smeđeg papira u jednoj ruci, a drugu pruži gospodinuDeshpandeu. “Puno vam hvala. Cijenim vašu pomoć.”“Sretno vam bilo, dijete moje. Budite oprezni.”

U svojem stolcu u Timesovoj redakciji Asha zuri u jednu jedinustranicu u fasciklu od smeđeg papira, iako već napamet zna onihnekoliko podataka na njoj.

IME: USHADATUM ROĐENJA: 18 .08 .1984.SPOL: ŽMAJKA: KAVITA MERCHANTOTAC: JASU MERCHANTDOB NA DOLASKU: 3 DANA

Tek nekoliko pojedinosti, no ipak ponešto otkrivaju. Njezina majkanije bila neudana. Roditelji su joj bili vjenčani i sada zna njihovaimena. Njezino ime je u prvoj godini života bilo Usha Merchant. Ashaga vježba pisati, isprva tiskanim slovima, potom kao potpis inaposljetku kao inicijale. Pogleda u svoj odraz na zatamnjenomzaslonu.Usha Merchant. Izgleda li kao Usha? “Usha Merchant”, izgovori i

pruži ruku prema klamerici na svojem stolu. Spusti glavu na naslonstolca i zagleda se u strop. Dovikne Meeni u susjedni ured: “Uopćene znam gdje bih počela. Kako ću je naći?”“Gle, na pravom si mjestu. Times ima pristup najvećim bazama

podataka u Indiji.” Meena se preko Ashe nagne nad tipkovnicu.“Možemo pronaći podatke za sve važnije gradove.”“Što ako nije u gradu? Što ako je negdje na selu? Upravitelj sirotišta

rekao je da je dopješačila ovamo iz nekog sela.”Meena zastane i pogleda je. “Zbilja?”“Da, zašto?”“To je neobično. Hoću reći, neobično za ženu, napose u ono

vrijeme kada je prijevoz bio vrlo nepouzdan. Zacijelo joj je bilo jakostalo donijeti te ovamo.” Meena izvuče stolac. “Dobro, pokazat ću tikako se ovo rabi. Istina, tu su samo gradovi, ali zašto ne bi počela snjima. Prvo s Mumbaijem.

Sreća što se ne prezivaju Patel ili tomu slično. Najlakše bi joj biloući u trag preko nekog muškog rođaka ili kakvog vlasničkog lista...Dobro, evo ovako, popis stanara s prezimenom Merchant... oh, tkobi rekao, ima ih podosta.”Kavite nije bilo, ali se pojavilo na desetke Jasua Merchanta i J.

Merchanta već u samom Mumbaiju, a da još nisu ni počelipretraživati ostale gradove. Asha prione na dugi popis imena teprovede nekoliko sati pokušavajući skrpati djeliće informacija. Nakraju dana uspjela je suziti izbor na tri valjane adrese, iako možda nijedna od njih neće biti od koristi. Unatoč tomu pođe prema dizalu snadom u srcu. Bilježnicu je prislonila na grudi.“Poželi mi sreću”, preko ramena je dobacila Meeni. “Tko zna što ću

pronaći.”

48Revolucija

Palo Alto, Kalifornija – 2005.Somer

“Zamislite da ste snažno drvo, veličanstveno drvo, i dubokoudahnite donjim dijelom, to jest trbuhom.” Genevieve, instruktoricajoge, ima smirujući glas koji prati njezino kretanje između desetakljudi raspršenih po dvorani. Somer stoji posve uspravno s dlanovimasklopljenim iznad glave. Stopalo jedne noge čvrsto joj je smještenona bedru druge, a pogled usredotočen u malu, bijelu točku na ziduod opeke pred njom. Vrikshasana, položaj drveta, pričinja jojpoteškoće još otkako je prije dva mjeseca krenula s Lizom na jogu.Stopalo na kojem stoji stalno joj se pomiče, pa Somer ne možepostići ravnotežu. Svi drugi polaznici tečaja uspijevaju stajati mirno.Jednoga dana poslije vježbanja Genevieve je rekla Somer da je za

taj položaj ključno smiriti um i usredotočiti se na sadašnji trenutak.Koje li razlike uslijed te male promjene pozornosti, neznatnogpomaka perspektive. Umjesto naporne borbe da zadrži ravnotežunašla si je točku na koju će se usredotočiti i sva je njezina energijaodjednom usklađena, a položaj stabilan. Danas Somer, poputostalih, stoji savršeno mirno u vrikshasani, dok ih Genevievinsmirujući glas ne ponuka na sljedeći položaj.Somer dolazi u ovaj joga studio (ambicioznog imena Revolucija)

dva do tri puta tjedno. Dakako, nakon nekoliko prvih satova budila ses upalom mišića. Zaključak – jako dugo nije vježbala. Nekoć jeobičavala trčati do granice izdržljivosti ili plivati dok joj se mišići ne biposve zamorili. Nije prestajala ni za vrijeme svojih kratkih trudnoća.Ali prije dvadesetak godina, ušavši u menopauzu, Somer je zapustila

vježbanje. Kada bi joj križa zadavala muke ili se alergije razmahale,osjetila bi srdžbu prema svojemu starećem organizmu koji ju, eto,stalno izdaje. Svaki novi joga položaj bio joj je izazov, ne samouslijed istezanja i uvrtanja, već i uslijed ponovnog upoznavanjavlastitog tijela, prepoznavanja zategnutih mišića i nerazgibanihzglobova. Morala je biti oprezna – prvo valja sagledati vlastitetjelesne granice pa zatim naći načina kako ih proširiti. Na taj je načinpovratila tjelesnu harmoniju izgubljenu prije puno godina.Prijelomna točka zbila se kada je Genevieve ponukala polaznike da

obrate pozornost na disanje. “Zadržavate li dah?” upitala je. “Akonakon udisaja zadržavate dah, zapitajte se što se zapravo bojiteotpustiti? Ako to činite nakon izdisaja, što to ne želite prihvatiti?”Somer je zaključila da radi oboje i da njome, kao što joj je Krishnanpuno puta spočitnuo, vlada strah.Tri mjeseca poslije rastave pronašla je način kako se izboriti sa

samoćom. Četvrtkom odlazi na talijanski k Giorgiju – ime mu jeprivlačnije od njega – sijedome, starom Sicilijancu rutavih prsa ispodraskopčane košulje. Polagano uči jezik pripremajući se za put uToskanu. Za napornih dana u bolnici i na ulicama što vrvestudentima u središtu Palo Alta, počela je konačno prihvaćati svojnovi životni ritam.No, vikendi su joj i dalje problematični. Slobodni sati što se protežu

u beskraj, bez ikoga s kime bi mogla razgovarati. Trudi se zaokupitispravljanjem večere ili planiranjem izletničkih ruta s Lizom koja jeposve zadovoljna svojim savršenim životnim stilom slobodne žene.Vikendom joj Kris najviše nedostaje. Čezne za lijenim jutrima koja suprovodili ležeći u krevetu i čitajući novine. A s prelaskom dana u noćpoželi se prošetati do obližnjeg tajlandskog restorana i podijeliti snjime zdjelu ukusnug curryja s kokosom. I nedostaje joj bračnapostelja i njegova otežala ruka preko njezinog tijela. Kada u graduvidi studente pokušava se prisjetiti bezbrižnosti koju je nekoćosjećala uz Krisa. Prianja uz uspomene na njihovo prvo vrijeme sAshom, tada sitnim pupoljkom što se tek počinjao razvijati. Kako li ih

je samo nasmijavalo sve što bi rekla ili učinila – pri svakom posjetuzoološkom vrtu morali su najviše vremena provesti pred kavezom smajmunima i za Ashinu ljubav oponašati njihovo glasanje; srećom biu dogledno vrijeme ipak pristala poći doma. A na odmoru u SanDiegu – tada joj je bilo šest – zakopala je na plaži usnulog Krishnanado vrata u pijesak.S vremenom joj je postalo drago što je sagradila život oko Krisa i

Ashe. Bez njih bi on bio nepotpun, dapače, lišen smisla, unatočžaljenju koje je katkad osjećala zbog žrtvovanja karijere. Čak i sadse od svih dana u tjednu najviše veseli nedjeljnom jutru. Tad odlaziKrisu, kako bi zajedno nazvali Ashu. S Ashom najviše priča on, aliSomer to više ne smeta. Često joj već sam zvuk Ashinoga glasa,unatoč udaljenosti od par tisuća kilometara natjera suze na oči.Svjesna je da Kris i ona lažiraju kćeri sliku sretnoga bračnog para.Ali tih pola sata koliko dijeli telefonsku liniju s njima, te šalica kaveposlije toga u kuhinji s Krisom, puno joj znače.Vrijeme je – kad prije? – za shavasanu, položaj odmaranja na

koncu vježbanja. Somer je isprva zazirala od tog dijela, pukogmirovanja, glave prepune strašnih misli: na Ashin odlazak, kćerinuljutnju na nju, svađe s Krishnanom, neostvareno promaknuće,nesigurnu budućnost.Shavasana, položaj tijela namijenjen opuštanju duha i tijela, bio joj

je tad neprijatelj – vrijeme prisilnog suočavanja s najmračnijimmislima. Jer kad jednom nahrupe, više se ne daju obuzdati. Uvlačilebi se i u sate kada joj usamljenost caruje u duši, u vrijeme kadatišina obavija stan.Jednoga takvog nedjeljnog jutra, dok je ležala u krevetu brojeći sate

do telefonskog razgovora s Ashom, spoznala je kako su joj se svinapori da zaštiti kćer zapravo obili o glavu. Isključivo iz strahaprotivila se njezinom odlasku, ali je upornim inzistiranjem postiglaobrnut učinak. Otjerala je Ashu. Kao i u položaju drveta, nepotrebnaborba izbacila ju je iz ravnoteže.

A jednoga jutra prije posla, stojeći pod tušem sve dok nije poteklahladna voda, Somer je shvatila da nema za koga prištedjeti toplu.Tada je priznala sebi da je u izvjesnom trenutku prestala ulagati usvoj brak. Nekako oduvijek podrazumijavalo se da se Kris trebauklopiti u njezinu kulturu. Čak i poslije usvajanja indijskog djeteta,čak i kad mu je nedostajala domovina, čak i kad ju je molio da pođes njime. Jer, Somer je držala da je već ionako previše žrtvovala zaobitelj. Njezina je majka uvijek govorila kako je tajna uspješnogbraka u tomu da svaka strana pruži sve od sebe. I još malo povrhtoga. Negdje u tome dodatnom davanju, u prostoru stvorenomvelikodušnošću, slobodnom od ikakvih natruha egoizma, leži razlikaizmeđu sretnih i nesretnih brakova. Svaki put kada Sundari zapitkujeo Indiji i indijskoj kulturi i kad Somer ne zna što bi rekla, jer nikadanije razmišljala o tome, pomisli kako je možda ipak pogriješila. Moglaje prigrliti ono što se tako predano trudila odgurnuti od sebe. Malipomak perspektive, mala promjena fokusa zacijelo bi preusmjerilidogađaje.I dok opušta udove u shamsani spojenoga srednjeg prsta i palca,

Somer razmišlja o Ashi i Krishnanu na drugoj strani svijeta. Prvi putju od dvoje ljudi koji su oblikovali tkanje njezinog života razdvajačitav ocean. Kada su bili najavili svoj odlazak u Indiju pomislila je dasu prenaglili kako bi je kaznili. Ali sada joj je jasno da su te odlukesazrijevale godinama. Prenaglila je, ponašajući se ljutito iprestrašeno, napustila je vlastitu obitelj i ne promislivši oposljedicama svojeg izbora. Isto kao što se udala za čovjeka izdruge kulture, ne potrudivši se upoznati je. I kao što je usvojila dijeteiz Indije, bez razmišljanja o posljedicama te odluke. Uvijek nestrpljivaprijeći sljedeći kilometar životne staze, zaboravila je preispitati samustazu i sagledati unaprijed neke stvari.

49Jedino sigurno tlo

Mumbai, Indija – 2005.Asha

Prve dvije adrese pokazale su se netočnima, bili su to neki drugi J.Merchanti. Ashi je bilo naporno kroz razgovor saznati i toliko. Kodtrećeg imena na popisu poželi da je s njom Parag, dobro bi joj došaoprevoditelj. Zaključi kako je bilo glupo pomisliti da će u gradu oddvanaest milijuna stanovnika uspjeti pronaći svoje roditelje, naravnopod pretpostavkom da su uopće u Mumbaiju. Što ako su u nekom odonih sela što ih je spominjao Deshpande? Može li nekako otićionamo? Kako bi se sporazumijevala? Vozač se zaustavi predoronulom zgradom, a Asha ostane sjediti u autu. Nerazumljivimjezikom i žustrim pokretima potvrdi joj da je ovo tražena adresa. Naulazu nema pločice s imenima stanara. Asha se počne uspinjatistubištem. Vonjalo je po ljudskom izmetu. Prekrije nos dlanom. Pouglovima neometano jure žohari. Na prvome katu oprezno prekoračiusnulog čovjeka na prostirci.Na drugom su katu ulazna vrata većine stanova otvorena. Asha

kroz jedna vrata ugleda mladu ženu. Klečeći briše pod. “Oprostite,znate li gdje bih mogla naći obitelj Merchant? Kavitu Merchant?”obrati joj se Asha. Žena zavrti glavom s jedne strane na drugu,podigne s poda dijete što puže i mahne Ashi neka je slijedi. Pođehodnikom i bez kucanja uđe u drugi stan, u kome neka druga ženaistresa tepih na balkonu. Stan je klaustrofobično malen tek sobičak sjedva nešto pokućstva. Boja sa zidova se ljušti, a sa stropa visi golažarulja. Iz malene kuhinje širi se miris pirjanog luka i začina. Dviježene razmijene nekoliko rečenica, usput znatiželjno promatrajući

Ashu. Nisu puno starije od nje. Da nije stranoga jezika njihov bi seurotnički razgovor lako mogao poistovjetiti s prizorom Ashe u društvusvojih američkih prijateljica. Ali ipak, ove žene žive sa svojimmuževima i djecom, a ne s cimericama, i svakodnevno se bavekućanskim poslovima, a ne čitanjem knjiga. Asha osjeti nelagodu pripomisli na život u tako malenom prostoru.“Kavita ben? Ti želiš Kavitu ben?” šepavim engleskim upita druga

žena.“Da, Kavitu Merchant”, odgovori Asha.“Kavita ben živi ovdje ne više. Preseli se u ulicu Vincent. Ti znaš

ulicu Vincent?”Asha sjuri niza stube pa izleti iz zgrade. Netko zna gdje mi je

majka. Konačno je na pravom tragu. Prvi taksist kojemu priđe nepoznaje ulicu Vincent. Drugi zna gdje je ali mu se ne da voziti onamou ovo doba dana. Asha izvuče nešto gotovine iz džepa, no on ostanepri svojemu. Kvragu. Tako je blizu. Namjerava stići do ulice Vincent,makar morala oteti taksi i sama se odvesti onamo.Iz torbice oko pasa izvuče sav svoj imetak. Mahne novcem pred

vozačevim nosom. Naposljetku on lagano kimne glavom i iznutra jojotvori stražnja vrata. Tijekom tridesetominutne vožnje na stražnjemsjedalu njezinog danas već četvrtog taksija, misli joj se kovitlaju.Raznovrsna otkrića u zadnjih dvadeset i četiri sata prolaze joj krozglavu. Ima oči na majku. Ima sestričnu. Roditelji joj žive u uliciVincent, baš ovdje u Mumbaiju. Srce samo što joj ne iskoči iz grudi.Ulica Vincent je kratka, s tri povisoke stambene zgrade. Dade

vozaču sav novac i tek na tren pomisli kako joj nije preostalo zapovratak kući. U prvoj zgradi na popisu nema nijednog Merchanta.Ušavši u drugu zgradu, spazi uniformiranog čovjeka za stolom upredvorju. “Možete li mi reći živi li ovdje Kavita Merchant?”Čovjek u odori odmahne glavom. “Pravi vratar je na pauzi. Vratite

se poslije.”Asha ugleda rokovnik na stolu pred njime. “Možete li provjeriti,

molim vas? Kavita Merchant?”

Portir koji se doimao kao da bi radije i sam bio na pauzi, otvorirokovnik i prijeđe prstom po spisku imena. “Merchant... Hahn. VijayMerchant. Šest-stotina-dva.”Vijay?“Kavita? Kavita Merchant? Ili možda Jasu Merchant?” pita ona

osvrćući se oko sebe ne bi li ugledala redovnog vratara.“Nai, jedini Merchant ovdje je Vijay. Vijay Merchant.”Njezino se uznemireno srce sledi. Ovo je nemoguće. Samo je još

jedna zgrada u ulici Vincent. Okrene se s namjerom da pođe.“Ah, evo ga”, vratar pokaže čovjeka odjevenog u sličnu uniformu,

zacijelo redovnog vratara. “Djevojka treba Kavitu Merchant. Napopisu nikakva Kavita. Rekao joj, samo jedan Merchant ovdje. VijayMerchant.”“Ma daj! Glupi kretenu! Zar ništa ne znaš?” reče drugi i doda nešto

nerazumljivo. Asha prepozna jedino imena Kavita i Vijay. Vratar jojse okrene i objasni: “Molim vas, čovjek se zabunio. Kavita Merchantživi ovdje, tako je. Samo što je stan na Vijayevo ime. Uslijed togadošlo je do zabune.”“Vijay?”“Hahn. Vijay. Njezin sin.”Što? “Ne, to ne može biti ona. Ona... nema djece. Mislim da ta žena

nema djecu. Kavita Merchant?” ponovi gledajući u bilježnicu kako bijoš jednom provjerila. “M-e-r-c-h-a-n-t. Suprug joj se zove JasuMerchat.”“Hahnji, gospođo”, posve uvjereno će vratar. Gleda ravno u nju.

“Kavita i Jasu Merchant. I njihov sin Vijay. Stan šest-nula-dva.”Njihov sin. Riječi joj odjeknu u glavi. Pokuša shvatiti njihovo

značenje. “Sin?”“Hahn, vi ga poznajete!” Vratar je njezino ponavljanje protumačio

kao prepoznavanje. “Bit će da je otprilike vaše dobi. Devetnaest-dvadeset godina star.”Moje dobi? “Jeste li... sigurni?” Riječi a zatim brojevi, poput

crkvenih zvona zazvone u Ashinoj glavi. Činjenice se odjednom

poslože u jasnu sliku. Konačno sve ima smisla, a opet i nema.Njezini su pravi roditelji dobili dijete, drugo dijete. I odlučili gazadržati. U ustima osjeti strašnu gorčinu. Zadržali su njega, svojegsina.Zadržali su ga umjesto mene.Začuje odnekud izdaleka vratarev glas, ali uhvati tek nekoliko riječi.

“Kavita... otputovala na neko vrijeme... natrag u svoje selo... vraćase za koji tjedan.”Tlo joj se izmakne pod nogama. Noge joj pokleknu i nekako se

dovuče do najbliže stube pa sjedne na nju. Nije da nisu željeli dijete.U pitanju sam ja. Nisu željeli mene.Kao kroz maglu svjesna je da dva istovjetno odjevena čovjeka zure

u nju, no unatoč tomu ne uspije zadržati suze. Slijevaju joj se nizobraze. “Oprostite... imala sam naporan dan. Nisam navikla navrućinu”, pokuša objasniti. “Bit će mi bolje. Ne brinite.” Dok joj riječiizlaze iz usta, spozna kako tek mora čudno zvučati ovoj dvojicistranaca. Ne mare oni za nju poput dadime koja je zacijelo čekadoma sa šalicom chaija. Ili njezinog oca koji ju je nazvao prijeodlaska u sirotište, kako bi joj poželio sreću. Ili njezine majke koja jojje prije leta u Indiju stavila gorke tablete protiv malarije u voćni frape,kako bi ih lakše popila. Zakopa glavu u ruke i bespomoćno zaplačepred tom dvojicom muškaraca koji je poznaju isto koliko i Kavita iJasu, da ovog časa uđu u predvorje. Ashi se stegne utroba od tepomisli. Obuzme je panika zbog mogućnosti još većeg poniženja.Moram nestati odavde. Ustane glasno šmrcajući i pokupi torbu.Pluća joj se napnu, jedino želi pobjeći odavde. “Moram ići.” Kreneprema vratima.“Kako se zovete?” poviče jedan dok je istrčavala iz zgrade. “Reći ću

joj da ste bili.”Zrak je vani gust od smoga, ali dobrodošao u odnosu na zgradu i

netom doživljeno otkriće. Mora što dalje odavde. Pokraj nje sezaustavi taksi. “Trebate prijevoz, gospođo?” Taksist se naceri ustimaprepunim iskrivljenih, pokvarenih zuba.

Asha se uspne na stražnje sjedalo i jedva izgovori “Churchgate,jaldi!” Preuzela je Priyin običaj da vozaču uvijek kaže kako joj sežuri, no ovaj put to je istina.On krene i unatoč već izrečenom odredištu upita: “Kamo želite,

gospođo?”Asha se utom sjeti da je zadnjem taksistu dala sav novac. Nema

više ni sitniša. Očajnički počne prekopavati po ruksaku, otvaratidžepove i preturati po njima. Na dnu napipa nešto nepoznato. Primito to i izvuče van. Vrećica s čokoladicama. Ghirardelli čokoladice spepermintom. Njezine najdraže. Mama. Zacijelo joj ih je ubacila uruksak u zračnoj luci, kao nekoć u njezin koferčić s užinom. Ashazajeca, a vozač se okrene. Mahne mu neka vozi dalje pa nastavipreturati po naprtnjači. Nema pojma što će ne uspije li mu nekakoplatiti. Pokraj bilježnice napipa izlizanu omotnicu, onu koju joj je otacdao na rastanku. Kroz suze joj se probije smijeh. Očeva promišljenagesta pomoći će joj doći doma. Otvori je i prebroji rupije. Kucnečovjeka po ramenu i pokaže mu novac. “Koliko daleko mogu sovime?”On pljune na pločnik pa odgovori: “Worli.”Kada je vozač iskrca, ona zakorači u gomilu ljudi koji se očito

nekamo penju. Podigne pogled i na vrhu dugačkih stuba spaziogromno zdanje urešeno duborezom. “Oprostite”, obrati se nekomepenjaču, “što je ovo?”“Hram Mahalaxmi.”Asha trepne i ponovo pogleda zdanje. U glavi joj odjekne dadimin

glas.Jer unese mir u moj dan.Počne se polagano uspinjati stubama. Uzak prilaz hramu okružen

je dućančićima s jarkim cvijećem, kutijama slastica, kipićimahinduističkih bogova i drugim suvenirima. Tijekom dugotrajnogpenjanja kišne su kapi već istočkale tlo, pa se obrušile još jače i brženagoneći ju da pohita. Dok se približava vrhu pred njom puca pogledna Arapsko more od kojeg zastaje dah. Ostavi sandale pred ulazom

u hram i pridruži se stotinama ljudi unutra. Pod bosim stopalimaosjeća hladnoću poda. Isprva joj se sve učini tihim u usporedbi sbučnim vanjskim komešanjem, ali kada joj se sluh prilagodi, začujeduboko, brujeće pjevanje i zvuk valova što se vani razbijaju ostijenje.U tri kuta hrama nalaze se tri zlatna kipa hinduističkih božica,

urešena nakitom i cvijećem, a oko njih su darovi u kokosu i voću.Žuti, bijeli i narančasti cvjetni vijenci spuštaju se sa sredine stropa iobavijaju kipove. Asha klekne nasred otvorenog prostora i osvrne sekako bi vidjela što čine ostali oko nje. Pred središnjom božicom stojisvećenik obrijane glave, bedara omotanih bijelom tkaninom,obavljajući obred ispred para s cvjetnim vijencima na glavi. U jednomkutu pjeva nekoliko krupnih sredovječnih žena odjevenih u sarije. Apokraj nje sjedi mladić otprilike njezinih godina, sa sklopljenimočima, njišući se pri molitvi.Njezinih godina. Ona ima brata. Vijaya. Brata za kojeg nije znala i

koji zasigurno ne zna za nju. Mogao bi biti bilo gdje u gradu. Mogaobi biti ovdje.Miris gorućih štapića dopre joj do nosnica. Zatvori oči i duboko

udahne. Svih ovih godina čezne za roditeljima, sanja o trenutkususreta s njima. Sanja o osjećaju obiteljske pripadnosti i zajedništva.Oduvijek je držala da i oni čeznu za njom. Lice joj gori od sramazbog vlastite blesavoće. Ponovo joj poteku suze. Njezini roditelji nečeznu za njom. Ona im ne fali. Odbacili su je.Uslijed ove zadnje pomisli nestanu snovi koje je nosila u srcu i

bijeloj mramornoj kutiji. Ishlape u zraku poput dima iz mirisnihštapića pred njome. Dobila je odgovore na svoja pitanja; tajna štookružuje njezino podrijetlo otkrivena je. Više ne mora tragati. Ne želiupoznati svoje roditelje, samo bi je ponovo odgurnuli, odbili bi je bezimalo krzmanja.Posvuda oko nje pjevanje, okružuje ju i tjera joj iz glave srdite misli.

Srebrna narukvica sklizne joj sa zapešća. Asha je zavrti međuprstima. Stisne je i meki se metal svine pod njezinim prstima.

Iskrivljena je, potamnjela, nesavršena. Očito je to jedino što će ikadaimati od svoje majke. Primi narukvicu među dlanove i zatvori oči.Spusti čelo na pod i zaplače.

50Snažna ljubav

Mumbai, Indija – 2005.Kavita

Oštri trnci u lijevom stopalu naposljetku natjeraju Kavitu dapromijeni položaj. Izgubljena u vlastitim mislima ponavlja mantru kojupamti iz djetinjstva, dozivajući sjećanja na majku. Kao da je vrijemestalo u ovom unutarnjem svetištu hrama, bez prozora premavanjskom svijetu. Panditovo ritmičko zapijevanje nosi je svojimvalovima u prošlost. Pandit drži Laxmi puju za mladi, vjerojatno tekvjenčani par. Iako se Kavita osobno više voli moliti Laxmi, božicinapretka, danas sjedi pred božicom Kali, koja s Durgom simbolizirasveti duh majčinstva. Ovdje se, uz poznati miris tinjajućih štapića isitno zveckanje zvonca osjeća sigurnom – zaštićena od vanjskogsvijeta i njegovih patnji.Vjernici dolaze i odlaze: mladi i stari, žene i muškarci, domaći i

turisti. Neki polagano kruže kao da su u muzeju. Drugi, hitajući narazgovor za posao ili u posjet bolesniku, svrate usput prinijeti darove,pokoji kokos ili grozd banana. Ona skupina punašnih, dobrostojećihžena u kutu dolazi ovamo svakoga jutra pjevati, glasno izražavajućisvoju pobožnost. A oni tihi poput Kavite samo sjede i sjede, ponekadsatima. To su oni koji tuguju. Poput nje, oplakuju gubitak tako jako iduboko, tako sveobuhvatno, da izgleda kao da će ih tuga progutati.Klekne i prigne se k tlu, već po navadi izmoliti zadnju molitvu za

svoju djecu. Iako danas žali kao kći, njezine materinske dužnostinikada ne prestaju. Moli za Vijayevu sigurnost i iskupljenje. Moli zaUshu, gdje god bila, i po običaju je zamišlja kao djevojčicu s dvijepletenice. Svih ovih godina ne uspijeva dokučiti kako bi joj kći

izgledala u starijoj dobi. U mislima joj je ostala tek slikanovorođenčeta. Poljubi spojene vrške svoja dva kažiprsta pausamljenu narukvicu na zapešću. Nevoljko ustane i razgiba ukočenezglobove. Ne želi otići, ali mora uhvatiti vlak. U međuvremenu jepočela padati kiša. Dok silazi poznatim stubama hrama Mahalaxmizatekne ju pljusak. Skrene za ugao prema glavnoj željezničkojpostaji Mumbaija.

Stoji na platformi, a putnici iz podzemne prolaze oko nje. Nitko jenije sačekao. Rupa je trebala doći pred nju no zacijelo jezaokupljena pripremama. Kavita udahne poznati miris zemlje isjedne na torbu. Čekat će. Polja razbacana po horizontu zelenija sunego prije ili je njezin vid otupjela siva jednoličnost Mumbaija? Idruge su se stvari promijenile od njezinoga zadnjeg dolaska prijegotovo tri godine. Zemljani putovi su asfaltirani, a uz postaju jepostavljena telefonska govornica. U blizini je parkirano nekolikonovijih modela automobila, kakve je inače navikla viđati na ulicamaMumbaija. Sve skupa je nekako uznemirujuće, jer Kavita svoj rodnikraj doživljava kao statično, nepromjenjivo mjesto.“Bena!” Kavita začuje poznati glas i ustane. Obgrle je Rupine ruke.

Njezina se starija sestra tijekom godina također promijenila, primijetiKavita, kosa joj je sada više siva nego crna.“Oh, Kavi, hvala Bogu da si ovdje!” Rupa je čvrsto zagrli pa se

zanjišu u zagrljaju. “Dođi”, kaže naposljetku odmičući se. “Challo, svinas čekaju.”

Kavita prijeđe prstom po rubu limene šalice. Kako li je čudno bitiposlužen čajem i ovdje, u rodnome domu, biti tretiran kao gost. Nijese puno promijenio, zamijeti Kavita donekle utješena. Zidovi su žući,a podovi s više napuklina nego prije, ali inače joj roditeljska kućaizgleda isto.Kako li će izgledati tata?

“Ne očekuj previše, Kavi. Nije isti kao nekad, sve mu je to jakoteško palo”, reče Rupa otpivši malo čaja. “Noćas se probudio i zvaoba i dugo mi je trebalo da ga smirim kako bi opet zaspao.” Onauzdahne, odloži šalicu i počne motati kraj sarija oko prsta, živčanomgestom koje se Kavita sjeća još iz djetinjstva. “Ne prepoznaje kadmu vlastito tijelo mora na zahod, ali je registrirao da prvi put upedeset godina njegova žena više ne spava uz njega.” Rupaodmahne glavom. “Ne razumijem to previše, ali valjda je takva snagaljubavi.”U sobu uđe njegovateljica i kimne Rupi kako bi naznačila da je

završila s kupanjem i odijevanjem njihovog oca i da sada mogu knjemu. “Ona je pravi blagoslov, Kavi”, tiho će Rupa dok su ustajale.“Tako je strpljiva s bapuom, čak i kada je hirovit. A ba ju je voljela..Na spomen njihove majke Rupin se glas slomi i Kavita vidi kako jojse lice namreškalo. Privinu se jedna uz drugu kao što su činile uzajedničkom krevetu dok su bile djeca. “Moramo biti jake za bapua”,Rupa će otirući smotanim dijelom svojega sarija sestrine pa svojesuze. “Dođi, bena.” Čvrsto primi Kavitu za ruku i povede je uspavaću sobu.Otac sjedi na krevetu ispruženih nogu, a prva stvar koju je Kavita

zamijetila je njegovo ispijeno lice. Obrazi su mu uvučeni, a linijajagodica ocrtava puno uži profil nego prije. Pohita k njemu, baci sepokraj kreveta na koljena i čelom dotakne njegova stopala. Uznemirise osjetivši kroz plahtu njegove koščate noge. Zatim oćuti poznatidodir na svojoj glavi.“Dijete moje”, izgovori on hrapavim glasom.“Bapu?” prepuna nade, Kavita ga pogleda. “Prepoznaješ me?”

Sjedne na krevet do oca i primi njegove krhke šake u svoje.“Naravno, dhikri, prepoznajem te.”Ona zamijeti mliječnosivi glaukom preko njegovih očiju. Zacijelo

pred sobom vidi tek nejasne sjene.“Rupa, beti, kamo je otišla ba? Molim te reci joj da ju želim vidjeti”,

izgovori gledajući izravno u Kavitu. Ona načas ustukne, trudeći se

istodobno preraditi obje spoznaje. Ne samo da ju otac neprepoznaje, nego ne shvaća ni da je majka preminula. Kavita seposve smete nesigurna što bi dalje. Rupa sjedne na drugi krajkreveta.“Bapu, to je Kavita. Danas je stigla, doputovala je čak iz Mumbaija!”

Rupin je glas izvještačeno bodar.“Kavita”, ponovi otac za Rupom promatrajući kćer. “Kavita, kako si,

beti?” Prinese ruku Rupinom obrazu. “Znaš li gdje ti je majka?”Rupa mu nježno, kao djetetu, odgovori. “Bapu, pričali smo o tom.

Ba više nema. Dugo je bolovala i sada je otišla. Sutra ćemo jekremirati.”Kavita spazi kratak bljesak prisjećanja što je preletio očevim

sablasnim licem, bolnu tugu u gotovo slijepim očima. Nasloni se natanki jastuk i sklopi oči. “Ay, Ram”, tiho izmoli. Kavita također zatvorioči, a ispod kapaka niz obraze joj kliznu odbjegle suze. Prineseočevu ruku k licu i poljubi je.

“Nemoj biti neraspoložena, Kavi. Katkada ni mene ne prepoznaje, aja sam s njim svaki dan”, reče joj Rupa, isplahnjujući thali i pružajućiga Kaviti.Ova izjava, nimalo zlonamjerna, zada Kaviti novu ranu, podsjetnik

na to da se nije našla pri ruci svojoj obitelji. “Achha, dobro, sve je uredu”, poslušno odgovori Kavita brišući krpom thali.“Jako mu je teško zbog bajine smrti. Kao da mu je nestalo i ono

malo želje za životom. Brine me kako će podnijeti obred. Dobro ješto si ovdje. Svima nam ulijevaš snagu.” Rupa zagrli sestru i stisneje mokrim rukama uza se. Kavitu zadivi sestrina zrelost u cijelojsituaciji, njezino uvažavanje tuđih potreba, skrb za kućanstvo,obavljanje priprema za kremiranje. Kavita je u stanju osjećati jedinoduboki očaj uslijed gubitka i jednoga i drugog roditelja – majka joj jemrtva, otac dementan. Kao da se sam temelj njezine obitelji urušavapod njezinim nogama. Ogleda se oko sebe. Začudo, zidovi njezinogroditeljskog doma još uvijek su tu. Bez roditelja pokraj sebe više nije

sigurna u vlastiti identitet. Iako je prošlo već petnaest godina otkadaje napustila Dahanu, ostao je onaj poznati osjećaj da je još uvijekmalena djevojčica, kada se nalazi u roditeljskom domu. Tiho ukorisamu sebe zbog vlastite nezrelosti i egoizma. Treba se povesti zasestrinom nesebičnošću.“Kada stižu Jasu i Vijay?” upita Rupa.“Jutarnjim vlakom.” Kavita uzme od Rupe sljedeći thali. Ne reče

kako će, po svoj prilici, doći samo Jasu.

51Majka Indija

Mumbai, Indija – 2005.Asha

Asha sjedi za stolom u Timesovoj redakciji. Okružena je svojimbilješkama. Među papirima su i dvije poruke od Sanjaya. Puno jerazmišljala o njemu otkada je prije dva tjedna bila u Shantiju, no nemože se natjerati nazvati ga. Otkriće u predvorju one zgrade u uliciVincent pobudilo je u njoj osjećaje srama i zbunjenosti. Ne može sveto objasniti ni sebi, a kamoli nekome drugom. Ne želi se susresti saSanjayem i ponovo sve proživljavati dok mu prepričava onaj dan.Danas Asha pokušava transkribirati snimke svojih intervjua, ali misli

joj stalno bježe k Meeninoj izjavi onoga dana u Dharaviju – MajkaIndija ne voli svu svoju djecu podjednako. Pođe do terminala zaTimesovu bazu podataka. U prazan kvadratić za pretraživanje utipka‘Indija, stopa porasta stanovništva’ i dobije preko tisuću nerazumljivihrezultata. Prilagodi pretragu dodavanjem fraze ‘djevojčice i dječaci’ ipojavi se desetak članaka. Klikne na prvi – članak Ujedinjenihnaroda iz 1991., i pročita kako u Indiji stalno opada stopa rasta brojadjevojčica. Grafika pokazuje strmoglavi pad po pitanju brojadjevojčica, to jest sve manji broj u odnosu na dječake. Sljedećičlanak kritizira velik broj prijenosnih ultrazvučnih aparata u zemlji.Pojava manjih i jeftinijih aparata olakšala je, čini se, bezobzirnimosobama putovati Indijom i zarađivati na trudnicama koje želesaznati spol svoje nerođene djece. Iako je indijska vlada još prijedeset godina zabranila ultrazvučni pregled u svrhu određivanjadjetetova spola, dotična praksa i dalje cvate i najčešće vodi spolnoselektivnim pobačajima (Asha dotad nije čula taj izraz).

Treći članak, uz spaljivanje mladenki i ‘ubojstva zbog miraza’,spominje čedomorstvo ženske novorođenčadi, kao sljedeći problemunutar borbe za ženska prava u Indiji. Asha samo preleti tekst pazatvori oči. Želudac joj se počne okretati. Primora se pročitati jošjednu priču pa potraži nešto utješnije. Pronađe biografiju kanadskefilantropkinje, utemeljiteljice brojnih sirotišta diljem Indije. Asha zuri ufotografiju postarije bjelkinje, odjevene u sari i okruženenasmiješenom indijskom djecom. Ispod slike je citat: ‘Ne trebaohrabrivati međukontinentalno posvajanje nahočadi’.Asha napusti terminal i vrati se za stol gdje je na zaslonu zaleđena

slika Yashode, sitne djevojčice iz sirotinjske četvrti ostrižene glave.Malena Yashoda, tako puna energije i nade, usred dharavijskebijede. Yashoda, miloga osmijeha, ne mari za invaziju ušiju ičinjenicu da nikad neće ići u školu.Zar bi moj život u Indiji sličio njezinome?U prošlih nekoliko mjeseci zavidjela je Meeni na uspješnoj

novinarskoj karijeri te Priyi na lagodnom životu, to jest na vremenuprovedenom po salonima za uljepšavanje i dućanima. Ne, njezinživot ne bi nalikovao njihovome. Bila bi poput Yashode ili sestre jojBine – tek broj unutar indijske statistike, još jedna neželjenadjevojčica. Kakvu budućnost imaju te djevojčice? Hoće li cijeli život, idjetinjstvo i majčinstvo, a možda i starost, provesti u Dharaviju poputone premlaćene žene koju je intervjuirala? Ili će im se posrećiti pa ćeizaći iz predgrađa i završiti poput onih dviju iz zgrade u ulici Shivaji,osuđenih na muževe, djecu i kućanske poslove?Otkad zna za sebe Asha žali što nije upoznala svoje biološke

roditelje – njihovu bezuvjetnu ljubav, duboko razumijevanje i prirodnupovezanost.Je li mi to doista nedostajalo? Bi li to bilo tek puko životarenje bez

ikakvih mogućnosti?Padnu joj na pamet riječi Aruna Deshpandea. Oni sretniji bivaju

usvojeni. Pomisli na svoje djetinjstvo u Kaliforniji, na svoju sobudvaput veću od daščara u Dharaviju, svoju školsku opravu i elitno

obrazovanje. Na godine provedene u razmišljanju o pravimroditeljima. Možda su joj učinili uslugu.Usha. Majka ju je dovoljno voljela da bi joj nadjenula ime.Zuri u ekran, u tanku nit oko Yashodinog vrata, prisjećajući se kako

je malenu očaralo njezino prstenje. Meena je poslije objasnila da tedjevojčice mogu samo gledati nakit, nikada ga ne uspiju posjedovati.Njezina ju je majka voljela dovoljno da bi joj podarila srebrnunarukvicu.Bila je odvažna žena. Zacijelo joj je bilo jako stalo donijeti te ovamo.

Njezina ju je majka dovoljno voljela da bi iz nekog udaljenog seladošla sve do sirotišta. Voljela ju je dovoljno da bi je dala.Voljela ju je dovoljno.Voljela ju je.Asha obriše suze s obraza i odgleda ostatak razgovora s Binom,

pokušavajući misliti pozitivnije. Promatrajući sebe na ekranu shvatikoliko je bezosjećajno od nje što ih je ispitivala o ošišanoj kosi i školi.Parag se trudio poštedjeti djevojčice neugode, a ne ometati njezinintervju. Bijedu Yashodinog života zasjenila je tragedija invalidnedjevojčice poslije nje. Ugledavši snimku, Asha ponovo odvratipogled, baš kao što je činila i tijekom intervjua. Zatim se polaganoopet vrati ekranu i počne pozorno gledati. Ne sjeća se da je vidjelalice djevojčice. Smiješi se, a njezina majka također. Zapravo sedoima sretnom odlazeći na dvokilometarski put do škole s kćeri beznogu na leđima. Kako je to moguće?Žena iz sljedećeg intervjua, ona s modricom, u sivozelenom sariju,

uopće se nije smiješila, osim kratko, dok joj je Asha davalanovčanicu od pedeset rupija. Kvragu. Zašto joj nisam dala više?Možda bi ju to spasilo od prostituiranja noć-dvije; mogla bi nahranitisvojih troje djece i muža alkoholičara. Ženine se oči na ekranudoimaju prazno. Asha pogleda bilješke i sjeti se da je njezine dobi.Ne može ni zamisliti da bi prodavala vlastito tijelo, kako bi skrbila osvojoj obitelji. Asha upiše nekoliko opaski, pa premota i ponovoodgleda, ovaj put se usredotočujući na njihove opise onoga što

svakodnevno čine za svoje najbliže. Sljedeća joj se misao pojavipoput spasonosnog padobrana. Istinska priča o životu u Dharavijusu ove majke. One su lice nade za svoju djecu, rođenu u siromaštvui pustoši. Asha izdvoji zamrznutu sliku nasmiješene majke invalidnedjevojčice i prebaci je na drugi ekran. Iznad fotografije utipka opis:“Lice nade: preživljavanje u urbanoj sirotinjskoj četvrti.”Počne tipkati priču o hrabrosti intervjuiranih žena. Prsti joj lete po

tipkovnici prateći misli što joj struje umom. Baci pogled na sat naračunalu i shvati da je gotovo devetnaest sati. Uskoro će ju očekivatidoma. Poznati nalet adrenalina preplavi joj tijelo, baš kao onomad uHeraldu. Svjesna je da mora izdržati i cijelu noć bude li potrebno. Neprekidajući tipkanje podigne telefonsku slušalicu i uglavi je izmeđuramena i uha. Nazove doma i dobije Devesha.“Zdravo, ovdje Asha. Molim te, reci memsahib da večeras neću

doći kući. Ostat ću raditi u redakciji. Dođem sutra.” Govori polagano,sa stankom poslije svake riječi, kako bi ju razumio. Cijelu noćmarljivo radi dok ne dovrši okosnicu priče. Tek tada spusti glavu nastol kako bi se odmorila.

Ujutro Asha sačeka Meenu u njezinome uredu. “Arre, koga tovidim? Izgledaš užasno. Zar si cijelu noć bila ovdje?”“Zapravo da, ali to sada nije važno. Čuj, željela bih ponovo do

Dharavija, napraviti još nekoliko intervjua.”“Što, ovoga puta želiš prozboriti s muškarcima?” Meena skine

sunčane naočale i baci ručnu torbicu na radni stol.“Ne, sa ženama. Zapravo, s majkama.”Meena podigne obrvu. “Zvuči zanimljivo.” Sjedne. “Slušam.”“Čuj, isprva sam se bila nakanila usredotočiti na djecu.

Pregledavajući intervjue bilo mi je deprimirajuće upravo to što su tadjeca rođena u takvim okolnostima, a nisu ih izabrala, razumije se, ine mogu ih izmijeniti. Takvo što je tužno, ali nedostatno za priču. Akopromijenimo pristup, kako bi se priče te djece ispričale kroz oči

njihovih majki, sve će poprimiti drukčiji oblik. Tek će se tada vidjetinjihova hrabrost. Upornost. Snaga ljudskog duha.”“Sviđa mi se”, primijeti Meena okrećući se na stolcu. “To je dobar

kut gledanja. Ali Asha, čuj, pretrpana sam poslom. Ne mogu ići stobom.”“A Parag, može li on?”Meena slegne ramenima. “Morat ćeš ga sama pitati.”

Na putu k Dharaviju Asha opisuje Paragu kakve osobe želiintervjuirati. Nije sigurna je li ju pristao pratiti iz osjećajaprofesionalne dužnosti ili kao muškarac i kavalir.“Čuj, drago mi je što si pošao sa mnom”, reče mu pri izlasku iz

taksija. On kimne onim nenametljivim indijskim načinom. “Ne, zbilja.Baš se i ne snalazim ovdje, vjerojatno si i sam zamijetio. Doista mi jepotrebna tvoja pomoć.” Uoči naznaku smiješka pa odluči napustiti tutemu.Dharavi je prepun žena, to jest majki što skrbe o svojoj djeci.

Dragovoljnih sudionica je napretek, ali Asha nastavlja hodati dok nenaiđe na prvu osobu koju poželi intervjuirati. Žena sjedi pred svojomdaščarom i mirno pere rublje u vjedru, dok se oko nje natjerava trojedjece. Asha načini namaste i pričeka da Parag dobije ženinu dozvoluza snimanje. Asha šapne Paragu nekoliko pitanja i s uključenomkamerom povuče se u pozadinu. Parag razgovara sa ženom. Ženaodgovori pa ih pozove u kolibu. I Asha i Parag moraju se sagnutikako bi ušli. Asha unutra ugleda dvije tanke prostirke prostrte napodu, a na zidu između njih uramljene fotografije postarije žene imuškarca. Već je saznala da se takvim slikama, obično uz svježecvijeće, odaje počast preminulim članovima obitelji ili guruima, aliove dvije su urešene uvenulim cvjetnim vijencima oko kojih zujemuhe. U kutu je mali oltar okružen figuricama i mirisnim štapićima.Asha isključi kameru. Zamoli Paraga da zahvali ženi na darovanomvremenu. On prevede i okrene se natrag Ashi.“Pita želiš li malo chaija?”

Asha joj se nasmiješi. Unatoč svoj bijedi žena joj nudi čaj. Samokoji dan prije takva bi gesta prouzročila osjećaj nelagode i krivnje.“Da, hvala. To bi bilo lijepo.” Sjednu pred daščaru i žena počnespravljati čaj dok Asha uči djecu brojalicu.Ostali su intervjui slični, puno lakši od prethodnih. Žene im

nadugačko pričaju o svojim životima, o djeci i nadama za budućnost.Pozivaju ih u svoje domove, nude čajem i grickalicama. Asha

zamoli Paraga da pribilježi imena svih intervjuiranih majki. Dovremena za objed priča joj se već ocrtava u glavi. “Baš smo dobardvojac”, zaključi ona i podigne dlan za petaka. Uz plahi osmijeh onprihvati gestu.“Čuj, voliš li pau-bhaji?” upita Asha. “Znam izvrsno mjesto u blizini.”

Nakon ručka Parag mora na novi zadatak u drugi dio grada. Prijeodlaska na postaju podzemne željeznice, ponudi se pozvati Ashitaksi. No Asha opazi na obližnjem uglu prodavača svježeg cvijeća icvjetnih vijenaca.“Ne treba, hvala”, odgovori Paragu. “Ostat ću malko ovdje.”On je pogleda uzdignutih obrva pa se preko ramena upozoravajuće

osvrne na sirotinjsku četvrt. Asha, naime, nikada nije bila u Dharavijubez pratnje.“Samo ti pođi, ne brini za mene.” Prijateljski ga lupne po ramenu.

Nakon Paragovog odlaska Asha priđe prodavaču cvijeća i zatraži petcvjetnih vijenaca. Potom ode do sladoledara i kupi desetaksladolednih štapića, kulfija. Vrati se u naselje i zaputi stazom do prvežene koju je jutros intervjuirala. Žena prostire rublje na uže. Asha jojpruži dva cvjetna vijenca i pokaže na kolibu. Po ženinom se licupolagano razlije osmijeh. Provuče se ispod rublja, prihvati cvijeće isklopi dlanove uz naklon. Asha se nasmiješi i pruži joj tri kulfija pa sevrati na stazu pronaći sljedeću kolibu. Dok se udaljava, sluša veselidječji žagor.Razdijeli i ostalim ženama cvijeće i kulfije na sličan način – šutke,

bez prevoditelja, bez kamera. Zatim pozove taksi i sjedne na

stražnje sjedalo. Konačno se može malo odmoriti. Osjeti snažan bolu koljenima, posljedicu neprospavane noći. Kosa joj se učiniprljavijom nego inače otkako je u Indiji. Bit će čisto zadovoljstvotemeljito ju našamponirati kada se vrati doma. Dok je bila malena,majka joj je znala ujutro strpljivo iščešljavati kosu dok bi ona gledalacrtice. Bilo joj je to omiljeno doba dana – dići pogled sa ZekoslavaMrkve i ugledati svoju domalo nepokornu kosu, svezanu u dvauredna konjska repa za školu.U zadnje vrijeme Ashi se javlja puno ovakvih uspomena. Primjerice,

pomno isplanirane rođendanske zabave koje joj je majka svakegodine priređivala, provodeći cijelo jutro u spravljanju kolačaprelivenih šećernom glazurom; pa redovne godišnje potrage zauskršnjim jajima koje je organizirala u njihovom dvorištu za nju idjecu iz susjedstva, uvijek skrivajući za Ashu najljepša jaja u znanijoj kutak pješčanika za igru; a onda ova kamera, poglavito kamera.Roditeljima se isprva nije svidjelo njezino zanimanje za novinarstvo,ali je mama na koncu to ipak prihvatila. Prihvatila je i Ashin odlazakna udaljeni koledž i njezin izbor engleskog, a ne kemije i biologije zaglavne predmete. Unatoč izborima koji su ponekad – s Ashine stranekatkad i planirano – uzrujavali majku, Asha nikada nije posumnjala upostojanost njezine ljubavi. Osjeti ubod krivnje zbog vlastite srditostiprije puta i beznačajnosti kratkih razgovora koje su u to vrijemevodile.

Asha stigne u ured kasno popodne, no unatoč posljedicamaprošlonoćnog bdijenja nastavi s radom. Odvrti nove intervjue papočne pisati. Naposljetku dovrši nacrt nove priče. Pročita ju pa senasloni u stolcu. Trebat će još građe i dosta uređivanja, ali evo ga,njezin članak je tu. Asha sklopi oči i licem joj se polagano razlijeosmijeh. Iscrpljena je i sada postoji samo jedna osoba s kojom želirazgovarati. Podigne slušalicu i utipka roditeljski broj. Nakon četvrtezvonjave javi se telefonska sekretarica. “Mama?” izgovori Asha.

“Zdravo, ja sam. Ima li koga? Tata?” Pričeka još malo pa prekinevezu i pozove novi broj. Mamin mobitel. Nema odgovora.Čudno. Gdje li može biti u pet popodne radnoga dana?Spusti slušalicu, nasloni se u svoj okretni stolac, protegne ruke

iznad glave i svojski zijevne. Cijelo joj tijelo obuzima dubok umor.Nazvat će sutra kad se naspava.

52Ako se dobro sjećam

Menlo park, Kalifornija – 2005.Krishnan

Krishnan šeće s telefonskom slušalicom u ruci, utipka broj paprekine poziv. Sjedne za kuhinjski stol. Ovo je smiješno. Zašto samtako živčan? Najveći dio vremena tijekom povratnog leta skonferencije u Bostonu proveo je mozgajući što će reći Somer, a sadje, evo, ne može ni nazvati. U predvorju leži neraspakiran kofer, ahrpa pošte na kuhinjskom pultu traži njegovu pozornost. Nakonpovratka iz zračne luke jedina aktivnost bila mu je preslušavanjeporuka. Razočaran je što nijedna nije od Somer.Duboko udahne i ponovo utipka broj. Nakon kratke zvonjave Somer

podigne slušalicu.“Bok, ja sam”, reče on. “Samo sam ti htio reći da sam se vratio u

grad.”“Oh, dobro. Vidimo se u nedjelju?” upita Somer. Pored njihovih

zajedničkih nedjeljnih poziva kćeri, Krishnan je nekoliko putasamoinicijativno nazvao Ashu kako bi joj pružio potporu u potrazi zabiološkim roditeljima. Kada su se čuli zadnji put, Asha se upravo bilavratila iz sirotišta. Nevesela raspoloženja bezvoljno je odgovarala nanjegova pitanja. To ga je uzrujalo i zabrinuo se da bi Ashina otkrićamogla utjecati na njihov odnos. Počeo je shvaćati Somerin nemir.Sljedećeg će vikenda biti posljednja zgoda da ju nazove jer se zadva tjedna vraća kući. Krishnan nema pojma s kakvim će sespoznajama Asha vratiti te kako će se to odraziti na njihovu obitelj.Zato se želi što prije pomiriti sa Somer. Lagano tinjanje čežnje ižaljenja otkad su se razdvojili, uslijed Ashinog skorog povratka

pretvorilo se u plamen žudnje. I evo, sada, u pedeset i petoj godini,ponovo nespretno udvara svojoj ženi.“Da. Hej, čuj! Upravo sam pokupio fotografije s puta u Indiju, pa

sam pomislio da bi ih možda željela vidjeti.” Opet duboko udahne.“Navratio bih... recimo... sutra navečer... ako si slobodna? Da odemona večeru?” U stanci koja je uslijedila, Krishnan čvrsto zatvori oči ipokuša se brzo dosjetiti još nečega prikladnog.“Kris, moram sutra poslije posla do grada jer imam dogovor”,

odgovori Somer pa načas zašuti. “Prošlog sam tjedna išla namamografiju. Nalaz nije u redu. Vjerojatno nije ništa osobito, ali samse za svaki slučaj predbilježila za biopsiju.”“Oh.” Krishnana iznenadi ono što je čuo. “Pa, mogu te odvesti

onamo. Večerati možemo i poslije.”Nakon duge stanke ona progovori. “Dobro. Termin mi je u šesnaest

i trideset.”“Dolazim po tebe u petnaest i trideset.” Spusti slušalicu i prekopa

po brdu stvari na kuhinjskom pultu, tragajući za fotoaparatom.Ponovo podigne slušalicu i utipka broj obližnjeg foto servisa. “Dobardan. Možete li mi brzo izraditi fotografije s memorijske kartice?”

Ulazeći u auto Somer se nasmiješi Krishnanu. Pozdrave se irazmijene poljupce u obraz.Zamijeti koliko je zgodna. Lice joj sja, a bluza bez rukava otkriva

njezine preplanule ruke.“Cal-Pacific”, izgovori ona i posegne za remenom.Prošli je put vozio svoju ženu u tu bolnicu kad je pobacila. Sjećanje

na to razdoblje njihovog života pobudi mu nelagodu. Krishnan pođeprema San Franciscu cestom 280, sporijom i slikovitijom od drugedvije autoceste, kao i ceste kojom Somer najradije vozi. Baci pogledna nju. Zurila je kroz prozor, u brežuljke prekrivene drvećem.“Našla sam kvržicu pod pazuhom”, reče Somer odgovarajući na

njegovo neizgovoreno pitanje. “Prije dva tjedna dok sam se tuširala.Zacijelo je samo cista, ali s obzirom na moju obiteljsku anamnezu,

želim provjeriti. Prošlog tjedna napravila sam mamogram i radiologje pronašao patološko tkivo.”“Kako se zove taj radiolog?” upita Krishnan. “Imaš li koji primjerak

mamograma? Zamolit ću Jima da pogleda...”“Hvala, ne treba. Pogledala sam ga i zatražila još jedno mišljenje.

Svakako želim napraviti biopsiju.” Glas joj je miran, bez traga brige ilistraha koji su je mučili kada su se trudili dobiti dijete. Tijekom brakato im je bio jedini ozbiljniji medicinski problem. “Tko će obavitibiopsiju? Mike je konzultant na CPMC-u17, mogao bih ga upitati tkoje najbolji.”Somer se okrene i pogleda ga. “Kris”, kaže nježno, ali odlučno, “ne

moraš to rješavati umjesto mene. Dovoljno mi je da budeš ondje uzmene, dobro?”“Dobro.” Stegne upravljač i osjeti kako mu se dlanovi znoje. Upali

klimu i pokuša ostati pribran. Rizični faktori mu poput novinskihnaslova počnu juriti kroz glavu.Bjelkinja, u pedesetima, nerotkinja, majka s rakom dojke: tu su svi

elementi koji povećavaju rizik za Somer. Jedini pozitivan faktor, kojeli ironije, onaj koji je prouzročio već toliko tuge – je činjenica da jeušla u menopauzu dvadesetak godina prerano.“Jesam li ti rekla da mi je Asha prošloga tjedna poslala mail? Išla je

na nekakvo mjesto koje se zove Elephant Cave18.”“Elephanta Caves. Da, napomenuo sam joj da ih ne propusti

posjetiti.” Krishnan se nasmiješi. “Nalaze se na otoku u luci. To sudrevne špilje s kipovima isklesanima u živoj stijeni. Velika turističkaatrakcija. Nisam te nikad odveo onamo?”“Mislim da nisi. Izgleda da ondje posvuda ima majmuna, skaču

dolje na posjetitelje – turiste i ostale – i spuštaju im se na ramena upotrazi za hranom. Asha mi je poslala fotografiju na kojoj jednogahrani bananom. Činilo se da se dobro zabavlja. To me podsjetilo nanjezino djetinjstvo. Sjećaš se kako je voljela majmune u zoološkom?”“Hej, gle”, reče. “Kuća Red’s Java. Možeš li vjerovati da je još uvijek

tu nakon tolikih godina?” Somer pokaže kroz prozor na malu kolibu

kamo su, dok su živjeli u San Franciscu, vikendom odlazili napljeskavice.On se usiljeno nasmiješi. “Da čovjek ne povjeruje. Kad je to bilo –

prije dva desetljeća?”“Ma ne, gotovo tri, točnije, prije dvadeset i... sedam godina, tad smo

se tek doselili u ovu četvrt. Moj Bože... To je više nego što ima Asha.Jesmo li je ikada doveli ovamo?”“Hmm, ne bih rekao. Došla je k nama kad smo si već mogli priuštiti

nešto bolje.” Oboje se nasmiju. Masna hrana u Red’s Javi nije bilaništa osobito, ali su dva objeda koštala manje od pet dolara, što jetada bila najvažnija činjenica, kad se uzmu u obzir njihove plaćestažista. Smijeh je uvijek dobrodošao, pomisli Krishnan i osjeti kakomu s pleća spada djelić napetosti.

Dok Somer ispunjava formulare za prijamnim pultom u bolnici,zahvaljujući suknji do koljena, Krishnan zamijeti dobar mišićni tonusnjezinih nožnih listova. Osjeti iznenadni poriv da ode preko prostorijek njoj, podigne joj kosu i poljubi je u vrat. Umjesto toga prekriži nogei dohvati časopis. Poslije nekoliko minuta ona sjedne do njega i virnepreko njegova ramena. “Kako voditi kućanstvo? Nisam znala datražiš dobre recepte za piletinu”, reče pokazujući na tekst u koji jezurio.On odloži časopis. “Možda sam malo rastresen.”“Pokaži mi fotke”, kaže ona.“Fotke?”“S puta u Indiju.”“Oh. Mislim da sam ih ostavio u autu.”“Dr. Thakkar?” medicinska sestra vikne u čekaonicu.Krishnan se trgne i podigne pogled, a Somer mu nježno stisne

ruku. “Ovaj put nije za vas, dr. Thakkar.” Namiješi se, potapše ga poruci pa ode za medicinskom sestrom.Čekajući, Krishnan se prepusti crnim mislima.

Mastektomija, zračenje, kemoterapija. Izgledi za preživljavanje rakadojke relativno su dobri, ali Krishnan je dovoljno dugo okruženbolešću da zna kako ova bolest u pravilu napada na okrutan inepravedan način – zlovoljni bolesnici najčešće se uspiju othrvatidok oni dragi, oni koji mu peku kolače ili donose rajčice iz vlastitogvrta, nekako uvijek prerano odu. Statistička stopa smrtnosti ne hajeza zasluge i dobrotu. To se ne smije dogoditi. Ne njoj. Ne sada.Zadnjih nekoliko mjeseci bili su mučni. Kuća – trudi se što manje

boraviti u njoj – je prepuna podsjetnika na njihov zajednički život.Nikad nije pomislio da će mu nedostajati nezanimljivi obroci koje jeSomer kemijala u kuhinji kad bi dolazio kući, ili njezina razbacanaodjeća navečer na krevetu. I ona jutra. Jutra kada je rano ustajaozbog operacije toga dana, a ona se tuširala i odijevala. Krevet jeprazan bez nje. I nema koga poljubiti prije odlaska u hladnuoperacijsku dvoranu, niti se čemu veseliti pri povratku. I njegov dom injegov posao bez njezine su nazočnosti postali sterilni.Ustane i ushoda se uz prijamni pult, a službenica ga počne s

očekivanjem pogledavati. Odnekud iz unutrašnjosti Somerine ručnetorbice na stolcu zazvoni mobitel. Ne voli to, ovo čekanje. Pomisli nastotine prigoda kada je ulazio u čekaonicu izvijestiti obitelj, objavitigrozne vijesti. Baš jučer je ženi nešto mlađoj od sebe rekao da jojsuprug samo vegetira te ju uputio da nazove ostale članove obitelji,kako bi se oprostili s njime prije no što isključe aparate.“Da se oprostimo? Pa on je još uvijek živ, zar ne?” pitala ga je s

nedvojbenom odlučnošću.Krishnanu je bilo teško shvatiti zašto obitelji nekih pacijenata ne

puštaju ih otići, iako su im već sve moždane funkcije mrtve, a njihovasu tijela tek prazne ljuske. Ali sada razumije. Da, dogodi se kao sad,u trenu. U jednom času smiješ se u autu sa svojom ženom, a već usljedećem si u bolničkoj čekaonici, gdje ti kažu stravičnu dijagnozu.Dogodi se u trenu. Unatoč svojim zapanjujućim neurološkimsposobnostima i kapacitetu te složenim zagonetkama koje je svremenom naučio poštovati, mozak ne može preraditi ovakvu vrstu

vijesti. Te obitelji još uvijek vide ondje unutra voljenu osobu, negdjeizmeđu cjevčica i aparata za održavanje života. I čvrsto se držesnova o odlasku na kćerino vjenčanje, o držanju unučeta u naručju,o zajedničkom starenju. Sad mu je jasno, ni on ne bi mogao pustitiSomer, čak ako bi to bila njezina volja. Ona se pojavi u čekaonici isjedne pokraj njega. “Je li sve prošlo dobro?” upita je. Ona potvrdi.“Zvonio ti je telefon”, doda on.“Oh, zacijelo moja instruktorica joge. Nikada ne izostajem utorkom.”

Krishnan šutke kimne.“Hvala ti”, reče ona stavljajući torbicu u krilo, “što si me danas

pratio. Zbilja mi je drago da si uz mene.”“Razumije se. Gdje bih drugdje bio?” Primi je za koljeno i ne povuče

ruku.“Kada ćeš dobiti nalaz?”“Odradit će žurnim postupkom, dakle nadajmo se za dan ili dva.”Krishnana smetu vlastiti osjećaji. Grlo mu se stišće. “Hajde, idemo

odavde”, reče obgrlivši rukom njezina ramena. Privuče je k sebi.“Vodim te na večeru gdje god poželiš u ovome prekrasnom gradu,samo reci kamo.”

Toga proljetnog dana u San Franciscu vrijeme je lijepo i prozračno,sunčano je i jasno. Stoga sa svojih mjesta za stolom, ispred Red’sJave, savršeno vide Bay Bridge. Somerina kosa, obično svezanaodostraga, leprša joj oko lica na nježnom povjetarcu.“Nije baš tako dobra kakvu pamtim”, reče Somer držeći pred sobom

pljeskavicu umotanu u foliju. Nasmiješi se osmijehom koji ju pomladiza deset godina.“Valjda su se u ovih nekoliko desetljeća naši ukusi malko

promijenili”, kaže Kris.“A tek naš metabolizam? Kladim se da će ovi prženi krumpirići sutra

ujutro završiti na mojim bokovima”, zamijeti ona smijući se.“Čuj, draga, izgledaš predivno”, reče on.“Hoćeš reći, pod pretpostavkom da nemam rak?”

“Ne, hoću reći da doista izgledaš sjajno. Preplanula si, u formi.Vježbaš jogu?”“Da. Nedavno sam uspjela nagovoriti i mamu. Nakon zadnje

operacije teško je pokretala ruku. I nije tom rukom mogla podizatistvari, pa ju je to frustriralo. Znaš i sam kako sve voli sama obavljati”,reče Somer. “Stoga sam ju povela na nekoliko satova i nabavila jojpar video snimaka, uz koje može vježbati kod kuće. Operirano joj jetkivo brže zacijeljelo, poboljšao joj se i radijus pokreta, a razinaenergije povisila.”“To je izvrsno.”“Bila sam zapanjena promjenom, a također i njezin onkolog.

Napisala sam članak za časopis Stanford Women’s Health, oprednostima joge za pacijentice koje su preboljele rak dojke. K tomusu me iz Centra za rak pozvali da držim radionice. Mislim da ćumamu zamoliti za suradnju. Ja ću puštati slajdove, a ona nekpokazuje joga položaje.”“Prava je sretnica što se može osloniti na tvoju skrb”, Krishnan će.

“A i svi mi.” Nasmiješi joj se, toj jakoj, inteligentnoj, samouvjerenojženi u koju se zaljubio, ženi što opet pokazuje onu svoju stranu kojudugo nije vidio.Je li se zadnjih mjeseci toliko promijenila, ili sam ja tijekom godina

postao slijep?Ipak, nije se promijenila samo Somer. Cjelokupna priroda njihovog

odnosa sada je drukčija. Možda zbog razdvojenosti, ili Ashineodsutnosti, ili zbog straha od rezultata biopsije, no kao da ihobasjava nekakvo jarko svjetlo, pokazujući im sve što su godinamapotiskivali. Baš kao i pri njegovim operacijama – spoznaja makar ineugodne istine prvi je korak ka izlječenju.Somer se smiješi i igra privjeskom na lančiću. To ga podsjeti na

dane njihovog otvorenog očijukanja. Sve neizrečene rasprave obolesti, smrti i strahu, sada su zaboravljene i ostavljene negdje sastrane i prvi put nakon rastave potanko razgovaraju o svemu što suradili tijekom razdvojenosti. Somer mu priča o svojem biciklističkom

izletu po Italiji i kadrovskim promjenama na klinici. On priča njoj oskorom natjecanju teniskog kluba i pokvarenom bojleru kod kuće.Jedino je tema njihove kćeri upadljivo odsutna. Krishnanovefotografije ostaju zaboravljene u autu. Sjede vani dok zalutaligalebovi ne završe s ostacima njihove večere, a zrak zahladi itreperava svjetla osvijetle obrise mosta.“Možda bismo trebali polako krenuti.” Drhtureći, Somer se obgrli

rukama.Vožnja kući traje kratko i Kris shvati da ih je odvezao zajedničkom,

starome domu. Ostanu sjediti u autu na kolnom prilazu, poput parasrednjoškolaca. On isključi motor. “Čuj, bi li htjela... prenoćiti ovdje?”upita osjećajući se krajnje bedasto. “Znam da još puno togamoramo...”Ona ga prekine, položivši prst na njegove usne i nasmiješi se. “Bih.”Ujutro Kris otvori oči i ugleda Somerinu poput sunca zlatnu kosu

razasutu po jastuku. Uzdahne i oćuti iznenadnu plimu osjećaja, baškao nekoć, na početku zaljubljivanja. Oprezno, da je ne probudi,iskobelja se iz kreveta. Dok se spušta stepenicama, shvati da mu jenakon prošlotjednog izbivanja, hladnjak još uvijek prazan i nakanibrzo otići do dućana po doručak. Počne puniti vodom posudu zakavu i utom zamijeti treptanje crvenog svjetla na automatu zaporuke. Iz Indije je, od majke. Moli neka ju nazove. Unatoč lošojtelefonskoj vezi, Krishnan zna da nešto nije u redu.

53Obiteljska stvar

Mumbai, Indija – 2005.Asha

Tijekom vožnje taksijem od Timesovog ureda do doma Asha zaspipa ju taksist na koncu probudi. Ona mu plati i uđe u zgradu. Sad jebudna već trideset i šest sati, a najveći dio proteklog vremena joj je umagli – pisanje, snimanje, montiranje – slike žena iz Dharavijabljeskaju joj kroz um. Podsjeti se da ujutro treba nazvati mamu.Zijevne, pokuca na vrata stana i pričeka na Deveshove poznatekorake. Izvuče iz džepa Sanjayevu posjetnicu. Obećanje jeobećanje. Ujutro će ga nazvati jer je konačno dovršila članak. Nakonnekoliko trenutaka čekanja i osluškivanja zvukova iz stana, Ashaprimi kvaku na vratima i shvati da su otključana. Ušavši unutra odložitorbu, prekorači posložene chappale u predvorju i krene premasalonu, odakle dopire tihi mrmor glasova. Tko je to u posjetu u ovodoba?Dadima je na sofi, a sa svake su joj strane žene zabrinuta izraza

lica. Dadimina je glava pognuta, ali već prije negoli joj ugleda lice,Asha zna da nešto nije u redu. “Ovo je Asha, moja unuka izAmerike”, kaže dadima i podigne pogled. “Molim vas, ispričajte nasnačas.” Ustane, odgega se do Ashe i primi ju za ruku.“Da, da, razumije se”, uglas odgovore gospođe njišući glavama

lijevo-desno.Dadima šutke povede Ashu do sobička koji je proteklih mjeseci bio

Ashin dom. Sjedne na krevet i pokaže Ashi neka sjedne uz nju.“Dhikri, tvojemu dadajiju je došlo vrijeme. Jutros nas je mirnonapustio u snu.”

Asha pokrije dlanom usta. “Dadaji?” Osvrne se po sobi, pa pogledaprema vratima. “Gdje...?”Dadima je nježno primi za ruku. “Beti, njegovo tijelo već je

odneseno. Preminuo je u zoru, spokojno.”Jutros, dok sam... radila?Dadimin je glas bio čvrst, no njezini crvenkasti kapci otkrivaju Ashi

ostatak priče. Ona spusti pogled na ruke što joj leže u krilu, na dvaisprepletena para: dadimine, koščatih prstiju s plavkastim venama,koje se naziru ispod prozirne staračke kože, te vlastite, čvrste imladenačke. Dok suze polagano natapaju te različite smeđe dijelovenjihovih ruku, dadima pojača stisak pa će hrapavim šaptom: “Asha,moram te nešto zamoliti. Tvoj otac neće biti ovdje kako bi ispuniodužnost najstarijeg sina, stoga ti trebaš preuzeti njegovo mjesto.Moraš zapaliti odar na dadajijevom obredu kremiranja. Razgovaralasam s tvojim stričevima. Oni će biti uza te, ali moja je želja daplamen zapališ ti.”Napravi stanku pa nastavi: “To je tvoja obiteljska dužnost”, odlučno

će dadima, kako bi spriječila eventualni prosvjed.Ashi je kristalno jasno da ovo nije istina. Da, običaj je da najstariji

sin nakon smrti glave obitelji preuzima tu ulogu, ali ako je odsutan,mogu ga zamijeniti drugi muškarci – stričevi, prijatelji, nećaci, čak isusjedi. Ako je išta naučila o Indiji, onda je to sljedeće – uvijek jedugačak red ljudi voljnih obaviti navedenu počasnu dužnost.Pogleda u bakine oči i u njima prepozna odlučnost. Dadima jeprivukla Ashu u naručje svoga klana kao da je oduvijek jedna od njihte se ponašala prema njoj kao da joj je dragocjena. Njezina dužnostprema obitelji. Svojoj obitelji. Prema ljudima koje Asha do prošlegodine nije ni poznavala, ljudima koji su je usred noći dočekali uzračnoj luci, vodili u turistička razgledavanja, iako im osobno uopćenije bilo do toga, naučili je kako se nosi lengha, ljudima koji puštajuzmajeve od papira, spravljaju i jedu svakovrsna, njoj posve novajela. Nije bila rođena u ovoj obitelji niti je odrasla u njoj, ali to nije bilovažno. Učinili su za nju sve.

I sada je red na njoj. Ashi se stegne grlo. Potvrdno kimne.*

Svjetlost novoga jutra sipi kroz prozor i golubovi bude Ashu. Čuje sbalkona njihovo gugutanje, dok kljuckaju zrnje koje dadima svakogajutra onamo prosipa. Pa i ovog jutra. Asha ustane, okupa se iodjene, kako ju je baka uputila.U salonu je dadajijeva velika uokvirena fotografija, ukrašena

vijencem svježeg cvijeća. Dadima sjedi za stolom bez svojeuobičajene šalice čaja i zuri kroz prozor. “Zdravo, beti. Dođi, dovršitćemo odijevanje. Ubrzo će stići pandit.”Asha je uznemirena. Zakorači u stražnju spavaonicu. Pogled joj

smjesta krene prema dadajijevoj strani kreveta. Ondje leže dvasarija. Dadima podigne blijedožuti, urešen sitnim vezom po obrubu ipruži joj ga. “Tvoj bi dadaji bio sretan da može vidjeti kako prvi putnosiš sari. Odjeni podsuknju i bluzu pa ću ti pokazati kako seomotava oko tijela.”Drugi sari, neurešen i posve bijel – tradicionalna odjeća svih

indijskih udovica – ostane na krevetu. Odsutnost boje, nakita išminke znak je njihove korote do vlastite smrti. Ashu ponovo zadivibakina sposobnost da jednom rukom prigrli tradiciju, a drugom jesuvereno otrese. Prije bi je takva vrsta proturječnosti izludjela,primjerice kod roditelja ili nekoga drugog, držala bi ju čistimlicemjerstvom. Ali iz iskustava protekle godine izvukla je pouku da jesvijet složeniji nego što se to uopće može zamisliti. Započela jepotragu za jednom obitelji, a završila otkrićem druge. Došla je uIndiju s potpunim neznanjem o biološkim roditeljima, ali sizvjesnošću o ostatku svojega života, a sad je upravo obrnuto.Dadimina bluza za sari, skrojena prema ženi čije je tijelo rodilo i

dojilo djecu, Ashi je prevelika. Stoga Asha predloži da umjesto bluzeodjene usku majicu kratkih rukava. Dadima se isprva usprotivi, no nakoncu popusti te čak prizna da izgleda posve dobro. “Pitam se zaštoi mi ne nosimo nešto takvo.” promrsi sebi u bradu, pričvršćujući

Ashin sari. Kada je dadima dovršila njezino odijevanje, Asha bacipogled na svoj odraz u zrcalu i prenerazi se. Sari joj stoji predivno i ktomu je iznenađujuće udoban.Nedugo nakon odijevanja počinje prispijevati rodbina. Priya, Bindu i

ostale žene okupe se u salonu oko dadajijeve slike; neke potihopjevaju, druge mole ispod glasa. Kada dođe pandit, dadima zamoliAshu da pođe s njima na balkon. Ashin trbuh zakrulji pri prolaskupokraj kuhinje, no dadima ju je već bila upozorila da nije dopuštenojesti prije obreda.Vani pandit načini glavom naklon dadimi. “Gdje su ti sinovi, Sarlaji?”

upita.“Čekat će nas kod ghata19”, odgovori ona. “No, pri obredu će vam

umjesto mojega najstarijeg sina, pomagati njegova kći Asha.”Panditovim licem preleti zbunjen izraz, a onda se pojavi suzdržani,

usiljen smiješak. “Molim vas, Sarlaji, valjda ne želite kompromitiratidušu svojeg muža? Trebate izabrati muškoga rođaka, jednog odostalih vaših sinova...”Asha pogleda baku i vidje njezine umorne oči. “Pandit-ji, uz dužno

poštovanje, to je obiteljska stvar. Naša je odluka konačna.”Kad su stigle, za obred su se već bile okupile stotine ljudi. I puno

bolničkog osoblja u bolničkim odorama. Spazi Nimisha te ostalebratiće, stričeve i rodbinu koju je upoznala tijekom ljeta. Sanjay stojiuz svojega oca, a oči su mu crvene poput njezinih. Prepozna mnogesusjede iz zgrade, pa čak i piljara koji im svakodnevno donosipovrće. Ondje su i Neil i Parag iz Timesa. Većina ožalošćenihpozdravlja ih naklonom glave i rukama sklopljenim u namaste, anekolicina ih se, u krajnjem izrazu štovanja, sagiba, želeći dotaknutidadimina stopala.Drvena lomača visoka je gotovo kao i Asha, a na njoj, umotano u

bijelu tkaninu, počiva dadajijevo tijelo. Asha stoji tik do pandita inetremice ga promatra dok pjeva i moli. On umoči prste u zdjelice sasvetom vodicom, rižom i cvjetnim laticama pa ih prospe preko odra.

Pokretom ruke pokaže joj neka učini isto. Ubrzo potom neprekinutiritam panditovog pjevanja umiri je i ona zaboravi na ljude oko sebe.Pandit pokaže na Ashine stričeve i ovi istupe.Dok govori tihim glasom, u njihove ispružene dlanove stavlja

očišćenu rižu, mirisne štapiće i lončić gheeja. Stričevi pođu okolomače, prinoseći dadajijevu tijelu darove. Na svršetku ophodnjeponovo zauzmu mjesta uz da dimu.Naposljetku pandit izgovori Ashi nekoliko riječi na gujaratiju i

pokaže na plamen u uljanici. Asha baci pogled na dadiminonepomično lice, njezine vlažne oči, pa iskorači naprijed. Prineseuljanici svežanj grančica. Po panditovom naputku plamičkomdotakne kraj odra. Ruke joj podrhtavaju, drži ga sve dok plamičci nepočnu lizati vrhove šiblja.Zatim se vrati k dadimi. Plamen polagano obuhvati drveni odar te

djedovo truplo omotano bijelim platnom. Asha kroz titravi plamengleda lica svojih bratića, sestrični i stričeva. Lica svoje obitelji. Nemajedino njezinog oca, ali njezina nazočnost ovome obredu zacijelo bibila i njegova želja.U izvjesnom trenutku, obitelj koju sam stvoriš postane važnija od

one u kojoj si rođen, tako joj je bio rekao. Dok joj se suze slijevajuniz obraze, Asha posegne za dadiminom staračkom, kvrgavomšakom i čvrsto je primi u svoju.

54Neobičan spokoj

Dahanu, Indija – 2005.Kavita

“Jesi li znala za ovo?” upita Kavita podigavši uvis nekoliko ‘uhatih’primjeraka časopisa Stardust iz 1987.“Ne. Što bi ba radila s time? Pa bila je nepismena!”“Ne znam. Možda su joj se sviđale slike?”Kavita prelista pohabani filmski časopis. “Arre! Pogledaj samo ovu

odjeću, tako je staromodna. Oh, Bože!”Rupa priđe Kaviti, stane na prste i zaviri u metalni ormarić po kojem

je Kavita prebirala. “Bhagwan! Pa ovdje ih zacijelo ima na stotine!”Nasmije se i izvuče hrpu časopisa povezanih uzicom.“Ne mogu vjerovati da je trošila novac na časopise, i to bolivudske.

Naša vrla majka, koja je štedjela na svakom zrncu šećera. Pitam sezašto li ih je sve sačuvala?” začudi se Kavita.“Tko bi rekao da je ba bila takav filmofil.” Rupa posloži časopise tik

uz majčine sarije na krevetu.“Oh, tako je dobro nasmijati se malko. Čini mi se kao da od dolaska

ovamo stalno plačem.” Kavita se, uz osjećaj grizodušja, slabašnonasmiješi sestri.“Hahn. Jutros je bilo teško, zar ne? Gledati bapua ondje...” Rupa je

govorila o obredu kremiranja održanom u središtu sela. Njihov jeotac, ugledavši ženino truplo na odru, smjesta pao na koljena izaplakao. Šuplji krici divlje su mu potresali krhko tijelo. Bio jeneutješan. Prizor njegove sirove tuge, njegov krajnji očaj, bilo je višenego što je Kavita mogla podnijeti. Nije znala koji je prizor tužniji –umotani obris majčina tijela ili izbezumljeni otac pokraj njega. Kavita

je bila zahvalna Jasuu što je uz nju, što ju grle njegove snažne rukedok plače poput djeteta. Inače, žene ostaju žalovati kod kuće,umjesto da prisustvuju kremiranju, ali sestre nisu mogle pustiti bapuada pođe sam. Svi su stajali ondje i gledali u vatru dok nisu iščezli izadnji tragovi dima. Zatim je pandit lopaticom sakupio pepeo ukeramičku urnu i pružio im. Otac nije ni govorio ni jeo otkako su sevratili kući. Dok je kasnije izmjenjivala riječi i zagrljaje s gostima,Kavita se trudila što kraće ispričati Vijaya zbog odsutnosti. Dolazilojoj je da zavrišti.Ne, moj sin nije ovdje, ali njegov je novac u ovim vijencima od

nevena, u ovoj hrani koju jedete.“Hm.” Kavita kimne. “Jako teško. Drago mi je što sada spava.

Možda je pravi blagoslov da mu pamćenje odlazi. Možda se nećeničega sjećati kada se probudi.”“Nažalost, čini se da mu funkcionira onaj dio pamćenja u koji je

urezano sjećanje na nju. To je lijepo, zbilja”, primijeti Rupa. “Pomislisamo, kad su se vjenčali ba je imala šesnaest godina, a onosamnaest. Proveli su skupa pola stoljeća. Zacijelo se i ne sjećaonog dijela života prije nje.” Kavita kimne u znak slaganja. Ne nalaziriječi kojima bi odgovorila svojoj sestri jer joj se grlo ponovo stežepod navalom suza.

More je jutros neobično mirno. Sitni valići skupa s ranojutarnjimzrakama stidljivo plešu po površini. Traci sunčeve svjetlosti stvarajukontrast tamnoj vodi ispod, poput kakvih zlatnih niti utkanih u tamnijupotku sarija. Kavita uroni stopala u glatki, hladni pijesak morskeobale i pokuša zamisliti kako bi bilo zaroniti u ove vodene dubine.Posve se rasteretiti briga i životne odgovornosti, samo slobodnoplutati, plutati... plutati... i nestati.Zna da duša njezine majke više nije u pepelu što ispunjava

keramičku urnu pokraj nje, ali želi vjerovati da je neki dio nje ipakovdje. Majci bi se svidio ovaj jutarnji mir. Kavita uzme urnu idlanovima obuhvati njezino široko dno. “Ba”, nježno izgovori pa se

nasmiješi pri pomisli da majčin duh zacijelo donosi spokoj ovomejutru. Tek nakon što je i sama postala majka, Kavita je spoznalakoliko je njezina vlastita mati svojim mirnim, svrhovitim doprinosomna pozornici njihovih života, ostavila traga u njima. I, pomisli Kavitadržeći urnu u krilu, još uvijek ga ima.Poklekne li mater, past te cijela obitelj.“Bena?” Rupa se pojavi pokraj nje u sariju, iz poštovanja

navučenom preko glave. “On nas čeka.” Lagano nakrivi glavupokazujući na splavara pokraj splavi što pluta na vodi.“Hahn. Pođimo.” Kavita polagano ustane kako ne bi uznemirila

pepeo u urni. Pođu do splavara koji je i sam izgledao poputnekakvog vodenog bića. Njegovo golo tijelo, omotano samokomadom tkanine oko bedara, ogrubjelo je od sunca. Stoji u vodi dostruka, s podjednakom smirenošću i u tijelu i u duši. Udovi su mumršavi, no mišićavi, savršeno prikladni za hodanje kroz vodu prijeskakanja na splav. Kavita i Rupa sjednu jedna nasuprot drugoj, asplavar se smjesti između njih. Vješto kormilari, promišljenimpokretima pomičući dugačko bambusovo veslo po morskoj površini.Kavita zamišlja ondje pepeo nekih drugih ljudi, ostatke nečijihvoljenih – očeva, majki, sestara, djece – rasutih po ovim vodama.Naposljetku, na dostatnoj udaljenosti od obale, splavar zabijebambusovo veslo poput koplja u pješčano dno. Sunce je sada većposve vidljivo na obzoru i njegovo narančasto svjetlo grije im lice ivrat.Mogle su zamoliti pandita da pođe s njima i pjeva sloke dok

rasipaju majčin pepeo. Ali obje su sestre željele same obaviti ovajposljednji obred u majčinu čast. Suglasile su se kako je najbolje daotac ostane doma. Dva dana poslije kremiranja, prošloga mjeseca,došao je pitati gdje mu je žena. Je li se to njegov oslabjeli umpoigravao s njime ili ga je pak mudro čuvao od bolne istine, nisuznale odgovoriti. Bilo kako bilo, na koncu su mu odlučile reći da jemajka otišla u susjedno selo posjetiti sestru te da se vraća sljedećidan. A spomenuta je sestra preminula još prije nekoliko godina, no

ta činjenica nije predstavljala problem njihovom ocu. Naprotiv,objašnjenje ga je držalo mirnim do kraja dana. Kada je sljedećegjutra ponovo upitao, samo su ponovile laž. Svakim danom laž jepostajala sve lakšom. Vrijeme je prolazilo i otac se polagano vratiosvojoj nekadašnjoj navici zanovijetanja zbog preslabog stropnogventilatora i nedovoljno vrućeg jutarnjeg čaja. Nakon nekoliko danaJasu se vratio u Mumbai, a Kavita je odlučila još neko vrijeme ostati iposvršavati sve obveze.Kavita skine poklopac s keramičke urne i nagne ju prema Rupi.

Iako u njihovoj obitelji bez sinova baš i nema nekakve posebnehijerarhije, ona time iskaže poštovanje prema Rupi kao starijoj sestri.Rupa zavuče ruku u uski otvor urne i izvadi šaku sivkastog pepela.Dok polagano otvara prste, lagani povjetarac smjesta otpuhne jedandio s njezinog dlana. Pruži ruku iznad vode pa okrene dlan. Pepeose raspe po morskoj površini, načas ostajući ondje, a zatim nestanemiješajući se s morem i svime u njemu.Kavita posegne rukom u urnu s pepelom i poškropi vodu pokretom

kojim je običavala posipati brašno pri motanju rotlija. Promatrale sukako nestaje. Rupa opet posegne u urnu. Nastave tako laganimpokretima, sve dok se urna gotovo potpuno isprazni. Tada zajednošutke podignu keramičku urnu iznad vode, nagnu je i istresu ostatakpepela. Tišinu prekine Rupa. Isprva su joj jecaji tihi, pa sve glasniji,dok joj cijelo tijelo ne počne drhtati. Kavita prvo obgrli sestru jednomrukom, a zatim i drugom. Drži je u naručju dok Rupa plače.Promatraju kako se posljednji ostaci majčina tijela gube ispodmorske površine.

55To je obitelj

Mumbai, Indija – 2005.Asha

“Mulligatawny je ovdje stvarno dobar.” Sanjay sjedne s druge straneštanda i, zureći u nju, pažljivo položi ruke na stol.Na dadimino inzistiranje Asha je pristala danas ručati s njime. On

uskoro odlazi u London, ali Asha nakon djedovog obreda kremiranja,nerado ostavlja baku samu. I evo je, sjedi ovdje nenašminkana, sneopranom kosom skupljenom u konjski rep, u otmjenom hotelskomrestoranu s nekim tko se dosad najviše primaknuo pojmu njezinogdečka. Asha zatvori uvezani jelovnik. “Dobro, uzet ću ovo”, izgovori.“Sanjay, što znači Usha?”On podigne pogled s jelovnika. “Usha? To znači... Zora. Zašto?”“Zora”, ponovi ona gledajući kroz prozor. “Takvo su mi ime

nadjenuli. Moji su me biološki roditelji zadržali samo tri dana i ondasu me ostavili u sirotištu, ali su me nazvali Usha.”On odloži jelovnik i nagne se naprijed. “Našla si ih?”Asha kimne. To još nikome nije rekla. Ali sad, naglas izgovorivši

nedavno otkrivenu istinu, ona postane njezin neodvojiv dio. “Našlasam ih. Nisam ih upoznala, ali sam ih našla.”Konobar priđe k stolu. Sanjay naruči za oboje i otpravi ga.“Zovu se Kavita i Jasu Merchant”, nastavi ona. “Žive u zgradi u

Sionu.” Zašuti. “I imaju sina. Vijaya. Godinu-dvije mlađeg od mene.”Pričeka Sanjayevu reakciju. On je ohrabri da nastavi. “Dobili su sinanakon što su me ostavili. Njega su zadržali jer je muško i...”“Ne znaš je li bilo zbog toga.”Asha mu dobaci ogorčen pogled. “Ma daj, pa nisam glupa.”

“Moglo bi biti raznih objašnjenja. Možda tad nisu mogli hraniti jošjedna usta. Možda nisu imali gdje stanovati. Ili su žalili što su te dali,pa su zaključili da ipak žele dijete. Asha, ne možeš znati što je unečijem srcu.”Ona kimne glavom vrteći srebrnu narukvicu oko zapešća. “Došla je

iz nekog sjevernog sela udaljenog nekoliko sati odavde. Putovala jesve do grada samo da...” Glas joj se izgubi zbog osjećaja knedle ugrlu.“... te donese u sirotište?” završi Sanjay umjesto nje.Asha kimne. “I dala mi je ovo.” Povuče narukvicu natrag na

zapešće.“Dali su ti ono što su mogli”, kaže Sanjay pa posegne preko stola

za njezinom rukom. “I, kako se osjećaš sada kad znaš?”Asha je zurila kroz prozor. “Dok sam bila djevojčica, imala sam

običaj pisati pisma”, reče. “Majci. Prepričavala sam joj ono što samnaučila u školi, opisivala kakve prijatelje imam, kakve knjige volim.Bilo mi je oko sedam godina kada sam napisala prvo pismo.Zamolila sam tatu da ga pošalje i sjećam se da se rastužio i rekao‘Žao mi je, Asha, ali ne znam njezinu adresu.’” Okrene se i pogledaSanjaya u lice. “Poslije, kada sam postala starija, pisma su seizmijenila. Umjesto da joj pišem o svojem životu, počela sam pitati onjoj. Je li joj kosa kovrčava? Voli li slovne slagalice? Zašto me nijezadržala?” Asha odmahne glavom. “Toliko pitanja.”“A sad znam”, nastavi. “Znam otkud potječem i znam da sam bila

voljena. I znam da mi je život neusporedivo bolji nego da je bilodrukčije.” Slegne ramenima. “I to mi je dovoljno. Neke odgovoremorat ću sama dokučiti.” Duboko uzdahne. “Znaš, imam oči poputnjezinih.” Asha se nasmiješi, a pogled joj zablista. Nasloni sezatiljkom na zid. “Voljela bih da postoji način na koji bih im moglajaviti da sam dobro bez... da im se upletem u život.”Konobar stigne i stavi pred njih zdjelice s juhom. Asha shvati koliko

je gladna. Zadnjih je dana, uslijed djedove smrti i slabog sna, vrlomalo jela. Kuša juhu. Neko su vrijeme jeli u tišini.

“Znaš, pri posjetu sirotištu saznala sam da je baka nakon mojegausvojenja priložila obilan dar”, reče Asha. “A i naše prezime stoji napločici pokraj ulaza. Prešutjela mi je i jedno i drugo. Što misliš, nije lito čudno?”Sanjay slegne ramenima i odmahne glavom. “Ne, uopće. Meni je to

posve razumljivo. Bila im je zahvalna.” Vidjevši izraznerazumijevanja na njezinu licu, on se primakne naprijed i nastavi:“Na tebi. Bila im je zahvalna na tebi.”Asha spusti pogled na svoje ruke. “Zbilja misliš tako?”“Apsolutno. Ovdje je to posve uobičajeno. Moj je djed u svojemu

rodnom selu izgradio bunar, ne bi li tako zahvalio suseljanima koji sumu pomogli.”Asha duboko udahne. “Pomalo je zbunjujuće razmišljati o svim

stvarima koje su ljudi dosad učinili za mene, pogotovo zato što zavećinu nisam ni znala. Ja sam proizvod zajedničkih napora osobakoje su me voljele, čak i prije nego su me susrele.”Sanjay se nasmiješi. “To podrazumijeva obitelj.”“Znaš, mislim da sam oduvijek zamjerala roditeljima to što nismo

biološki povezani. Držala sam da nam stoga nešto fali. Ali sada...Zbilja je nevjerojatno, ali oni su toliko učinili za mene, znaš, iakonismo u krvnom srodstvu. Učinili su to samo zato... Samo zato jer sume željeli.” Obriše usta salvetom i nasmiješi se. “Dakle,pretpostavljam da mnogima dugujem zahvalnost.” Duboko uzdahne.“I ispriku majci.”“Govoreći o dugovima, meni duguješ primjerak projekta, čim ga

završiš. Proslijedit ću ga prijatelju u BBC-u. A kada postaneš slavna,zbilja ćeš mi dugovati.” Namigne joj. “To će u najmanju ruku značitibar jedan posjet Londonu.”“Dobro, vidjet ćemo.” Asha se nasmiješi. “Čuj, hoćeš li sutra sa

mnom? Želim do Shantija, moram ondje nešto ostaviti.”

56Preko oceana

Mumbai, Indija, 2005.Somer

Somer pogleda u Krisa na sjedalu do sebe. Zuri kroz prozor uprazno nebo. Dok ga površno promatra, nalik je na stotine drugihIndijaca u ovom zrakoplovu – dobro odjeveni, obrazovaniintelektualac na putu u posjet domovini. Ali Somer otkriva tananeznakove pod površinom: Krisova čeljust, inače stegnuta, danas jeopuštena; klonuli kapci čine njegove kestenjaste oči mutnima imanjima nego inače; ugao usana mu lagano podrhtava. Njezin mužrijetko ima takav izraz, naviknut je pokazivati samouvjerenost uoperacijskoj dvorani, snagu na teniskom terenu, čvrstoću na ostalimmjestima.Podigne ruku i spusti ju na njegovu. Oči mu zasuze. Još uvijek

zureći kroz prozor, ispreplete prste s njezinima. Drži se za njezinuruku kao da mu o njoj ovisi život, kao što je činio i u tami prošle noćidok su ležali u krevetu drugu noć zaredom, nakon šest mjesecirazdvojenosti. Cijeli jučerašnji dan, dok su kupovali avionske karte ižurno sređivali vize, Krishnan je bio pribran. Ali sinoć, kada sukovčezi bili spakirani i smješteni u predvorje kod ulaznih vrata, nakonšto je naručio taksi za sljedeće jutro, poput djeteta se rasplakao unjezinom naručju, zbog oca kojeg je netom izgubio.Nije uopće dvojila hoće li poći s njime. Čim ju je jučer ujutro

probudio i rekao joj, Somer se ponudila da pođe. Nije čekala da juupita i bio joj je zahvalan zbog toga. Sad zna, mjesto joj je uz obitelj,jer je to suština njezinog bića.

*

U ponoć stižu u Mumbai, pa iz zračne luke nastave taksijem, apotom ih sluga uvodi u stan. Spavaju nemirno nekoliko sati dok nestigne jutro. Skupa ulaze u blagovaonicu i Somer zamijeti koliko jeKrisova majka ostarjela. Kosa joj se prorijedila i posve je sijeda.Krishnan klekne i dotakne joj stopala. Somer ga nikad ranije nijevidjela da to čini. Zagrle se i izmijene nekoliko riječi na gujaratiju.Razgovor za doručkom uz čaj i prepečenac oskudan je i sporadičan.“Beta, moramo riješiti neke papire u banci”, reče dadima Krishnanu.

On kimne i upitno pogleda Somer.“U redu je, samo ti odi. Ja ću pričekati da se Asha probudi.”

Somer otvori vrata Ashine sobe i ugleda kćer u čvrstom snu; kosajoj je razasuta po jastuku, diše duboko i mirno. Učini joj se starijomnego prije, ali istodobno nalik na usnulo dijete koje je toliko putapromatrala. Tiho zatvori vrata i vrati se u blagovaonicu. Baci pogledna sat, uzme mobitel i utipka broj.“Dobra večer, ovdje doktorica Somer Thakkar. Biste li mi pozvali

preko dojavljivača dr. Woodsa? Pričekat ću. Hvala.” Dok minuteprotječu zuri u stolnjak i kažiprstom slijedi njegove cvjetne uzorke.Konačno začuje glas. “Dr. Woods.” Po glasu mu čuje da su gaupravo probudili.“James, Somer je. Žao mi je što te smetam ovako kasno, ali...”On zijevne. “U redu je. Pokušavao sam te dobiti. Imam dobre

vijesti, Somer. Rezultat biopsije je negativan. Cista je benigna. Čistasi.”Somer sklopi oči i snažno udahne. “Oh, hvala Bogu.” Duboko

izdahne. “James, hvala ti. Vrati se na spavanje. Pozdrav.” Odložitelefon i rukama obujmi glavu.“Mama?”Somer se okrene i ugleda Ashu u spavaćici, raščupane kose.

“Asha, dušo!” Ustane, raširi ruke, a Asha priđe.Nakon zagrljaja Asha se odmakne i pogleda ju. “Mama, što je to

bilo? S kime si razgovarala?”

Somer pogladi kćer po kosi i zamijeti da joj je dulja za desetakcentimetara. “Dođi, dušo, moram ti nešto reći.” Primi ju za ruku pasjednu skupa za stol. “Sa mnom je sve u redu, to je prvo što ti želimreći. Imala sam prije dva dana biopsiju kvržice u dojci i pokazalo seda je dobroćudna. Dakle, sve je OK.”Ashino čelo ostane i dalje nabrano. Oči su joj ozbiljne.“Dobro sam, zbilja”, ponovi Somer dotaknuvši Ashino koljeno.

“Dušo, tako mi je drago što te vidim.”Asha skoči i baci se Somer oko vrata. “Oh, mama! Jesi li sigurna da

si dobro? Doista?”“Da, doista.” Zgrabi Ashine ruke i stegne ih. “Kako si ti?”Asha sjedne natrag na stolac. “Mama, zbilja si mi falila. Drago mi je

što si ovdje.”“Razumije se.” Somer se osmjehne. “Gdje bih drugdje bila?”“To i dadimi puno znači”, kaže joj Asha. “Iako pokušava skriti, jako

joj je teško. Čujem kako noću plače u sobi.”“Zacijelo joj je strašno”, Somer će. “Izgubiti muža nakon, koliko,

pedeset godina?”“Pedeset i šest. Vjenčali su se godinu dana poslije proglašenja

nezavisnosti”, reče Asha. “Ona je zadivljujuća žena. Puno samnaučila od nje. Svi su bili sjajni – znaš li da ovdje imam trideset i dvarođaka? Bilo je dobro, zbilja dobro.”Somer se nasmiješi. “A kako tvoj projekt?”Ashine oči zasjaju, uspravi se u stolcu. “Želiš danas sa mnom u

Times? Mogu ti pokazati.”

Somer slijedi Ashu kroz labirint novinske redakcije, zadivljenanjezinom samouvjerenošću u ovome okruženju. Asha se naposljetkuzaustavi i pokuca na nečija vrata. “Meena, željela bih te upoznati sasvojom mamom.”Sitna ženica poskoči iz stolca. “Ah, tako dakle, ovo je glasovita

doktorica Thakkar. Asha govori o vama sve najljepše. Čast mi je.”

Ispruži ruku koju Somer čvrsto stegne. Kakve li ugode što jusmjesta prepoznaju kao Ashinu majku.Meena se okrene Ashi. “Jesi li joj već pokazala?”Smiješeći se, Asha odmahne glavom.“Donesi ga ovamo”, reče Meena. “Ugasit ću svjetlo.”“Snimili smo sve intervjue koje sam napravila u sirotinjskoj četvrti”,

objasni Asha postavljajući svoje prijenosno računalo na Meenin stol.“Najbolje sam dijelove montirala u kratki film.”Tri se žene stisnu oko zaslona.Kad svjetla ponovo zatrepere, Somer je nijema, dirnuta netom

viđenim. Asha je uspjela naći nadu na najneočekivanijem mjestu.Usred bijede i očaja sirotinjske četvrti, pokazala je ustrajnost i snagumajčinske ljubavi. I – da smo svi po tomu slični. Na kraju filma jeposveta majkama koje su ga omogućile. Navela je sva njihovaimena. Somerino je zadnje, samo u kadru.Prva progovori Meena. “Times će sljedećeg mjeseca objaviti

njezinu priču u zasebnoj rubrici. Uz članak će biti tiskan i Ashin kratkiživotopis s fotografijom.” Rukom obgrli Ashu. “Vaša je kći jakodarovita. Veselim se njezinim sljedećim radovima.”Somer se nasmiješi, a trnci ponosa zatrepere joj u grudima.Kris je bio u pravu. Indija joj čini dobro.

“Sljedeće što bih željela obaviti je ručak. Mama, jesi li spremna?”

“Ovo je mjesto super”, prošapće Somer preko stola prekrivenogstolnjakom. “Doima se novim.” Jelovnik hotelskog restorana kao daje netom stigao iz Firence.“Da, otvoreno je nešto prije nego što sam došla u Indiju”, reče joj

Asha. “Glavni kuhar je pravi Talijan, a i blizu je stana, pa moguovamo svaki put kada se zasitim indijske hrane.” Naruče salatu itjesteninu i bace se na košaricu s kruhom. “Pa, je li ti tata rekaonovosti?” upita Asha.

“Mislim da nije.” Somerin se trbuh nehotice stegne, a glavom jojprojure razne mogućnosti. “Kakve sad novosti?”“Srela sam jednoga dečka. Sanjaya”, izgovori Asha zanosno.

“Pametan je, zabavan i nevjerojatno zgodan. A ima one tamno-smeđe oči, znaš?”“Da, mislim da znam”, reče Somer vrteći glavom. “Baš guba”. Smiju

se, uživaju u objedu i pričaju o događajima iz proteklih mjeseci.Kada stigne tiramisu, Asha započne s isprikom.“Mama”, reče, “oprosti za... Zbog svega što se dogodilo prije

mojega odlaska. Znam da ti nije bilo lako...”“Dušo”, prekine je Somer hvatajući je rukom preko stola, “oprosti i ti

meni. Vidim da ti ovaj put čini dobro. Ponosna sam na tvoj rad.Mislim da si postala zrelija i da si puno naučila.”Asha kimne. “Znaš”, nježno reče, “shvatila sam da su stvari

složenije nego što izgledaju. Jako mi je drago što sam došla ovamo,upoznala svoju obitelj, saznala odakle potječem. Indija jenevjerojatna zemlja. Postoje dijelovi koje volim, koje zaista osjećamkao dom. Ali istodobno ima stvari koje mi se ne sviđaju, znaš?”Pogleda Somer. “Zvuči li to grozno?”“Ne, dušo.” Nadlanicom dotakne Ashin obraz. “Mislim da

razumijem”, reče Somer bez traga krzmanja. Ova joj je zemlja dalaKrishnana i Ashu, najvažnije osobe u njezinom životu. Ali kad sepokušala boriti protiv snage njezina utjecaja, doživjela je groznuzbrku.

57Jutarnje molitve

Dahanu, Indija – 2005.Kavita

Svaka stuba od grubog kamena kojom se Kavita penje pobuđuje jojuspomene. Iako je prošlo dvadeset godina otkako dijeli s Jasuomovaj dom, njezini koraci pamte kao da je bilo jučer. Tijekom svihposjeta Dahanuu u zadnja dva desetljeća, pa čak i ovoj kući gdje jošuvijek žive Jasuovi roditelji, nikad se nije ovako osjećala. Moždazbog doba dana, ovoga mirnog sata prije nego što se selo probudi iužurbana ljudska aktivnost navre iz svih smjerova. Možda zboggodišnjega doba, tih nekoliko posljednjih proljetnih dana, kada cvjetadrveće chickooa, ispunjavajući zrak slatkastim mirisom. Možda stogašto je ovamo došla sama: ne u posjet muževoj rodbini, ne da biVijayu pokazala kuću njegova djetinjstva, već za svoju dušu. Ilimožda zbog vlastitoga duhovnog stanja jer jučer je na morskoj obaliuputila konačni pozdrav svojoj majci.Kavita je izašla iz očeve kuće u rano jutro, prije nego što se

njegovateljica probudila. Hitro se okupala i pokupila nekoliko stvari izmandira – diyu, mirisni štapić, krunicu s perlama od sandalovine,brončanu figuricu Krishne što svira u svoju frulu. Nakana joj je bilaobaviti puju u svježem ozračju svitanja, savršenoj pozadini zajutarnju molitvu. Ali kad je, držeći u ruci te bliske joj stvari iskoračilavan, poželjela je nastaviti hodati sve do svoje stare kuće. Jasuovi ćespavati još najmanje jedan sat pa se može nezamijećeno iskrasti.Stala je na kameni trijem i raširila pohabanu krpenu prostirku i

stavila je na isto mjesto kao što je nekoć običavala. Klekne na njuokrenuta licem prema istoku. Redom poslaže predmete što ih je

ponijela sa sobom: Krishnu u središte, diyu zdesna, mirisni štapuslijeva, krunicu sprijeda. Za jednim pokretom mehanički slijedi drugi;izvodila ih je toliko puta da ih gotovo i nije svjesna. Kresne šibicukako bi zapalila diyu. Drži štapić na plamenu dok se ne prihvati, paga lagano zanjiše kako bi se na njegovome vrhu pojavio jednoličannarančasti žar. Kada završi s rutinskim dijelom, sjedne na pete ipolagano i duboko izdahne zrak koji kao da je godinama potiskivala.Opusti mišiće u tijelu i zuri u hipnotički sjaj plamena dok joj disanje

ne postane ravnomjerno. Poznati mirisi gorućega gheeja imolitvenog štapića ispune joj nosnice. Gleda sunce koje se probijana dalekome obzoru i čuje cvrkutanje ptica gore u krošnjama. Zatvorioči, uzme krunicu s perlicama, ćuteći pod prstima svaku od njih tetiho zapjeva. Ispunjena je nečim tako velikim da joj se čini kako će jojse pluća rasprsnuti. Ali ćuti se i praznom. U svom srcu i umu osjećaogromnu prazninu, duboko žaljenje za svime izgubljenim.Tek jučer je rasula pepeo, iako je prošao skoro mjesec otkako je

izgubila majku. Očekivala je tugu, no šokirala ju je praznina kojuosjeća nakon majčinog odlaska. Odavno je napustila ovo selo, aroditeljski dom još prije. Već je dugo vremena zrela žena, nosvejedno, gubitak majke vraća je u djetinjstvo. Uspomene koje sadaodjekuju Kavitinim umom tako su stare i duboke da ih ne moženikamo smjestiti: majčina hladna ruka na njezinome vrelom čelu,miris jasmina utrljanog u njezinu kosu.

Perlice među njezinim prstimaHladna ruka na njezinom čeluMolitveni štapić i jasmin

Sada gubi i oca. Izmiče joj, osjeća to. Ponekad, Kavita osjeća da jeotac duhom tu, no puno je više dana kad odluta. Prije tri dana, dokmu je žlicom davala rižin puding, nazvao ju je ‘Lalitom’. Suze su jojgrunule na oči kada je začula to ime, ime kojim ju dvadeset i pet

godina nitko nije nazvao, ime kojim ju je zvao samo otac. Ponovozaplače sjetivši se zvuka njegova glasa dok ga je izgovarao.

LalitaPerlice među njezinim prstimaHladna ruka na njezinom čeluMolitveni štapić i jasmin

Je li bila ispravna ona davna odluka? Otići odavde, napustiti obitelj?Možda bi stvari krenule drugim smjerom da su postupili drukčije.Vijayu je isprva krenulo dobro, ali na koncu su ga izgubili. Koliko jevremena otad proteklo? Što je postalo od onoga malenog dječakakoji se igrao u blatu sa svojim bratićima? Na kojem se putu izgubilanjegova bezazlenost? Što li se dogodilo s djetetom čije ime značipobjedu?

PobjedaPerlice među njezinim prstimaLalitaHladna ruka na njezinom čeluMolitveni štapić i jasmin

Prošlo je više od dvadeset godina otkako je ovdje izgubila svojedvije kćeri, jednu kojoj nije poklonjeno ni ime ni život, te svojudragocjenu Ushu. Na pomisao o Ushi, njezino srce obuzme gotovofizička patnja. Nakon Ushinog rođenja nije bilo dana da Kavita nepomisli na nju, da ne požali zbog gubitka i pomoli se želeći daizblijedi osjećaj žalobne praznine. Ali Bog je nije čuo. Ili joj još nijeoprostio. Jer patnja je ostala.

UshaPerlice među njezinim prstimaPobjeda

Hladna ruka na njezinom čeluLalitaMolitveni štapić i jasmin

*Dvadeset je godina boravila daleko od svoje obitelji. Prvo je izgubila

kćeri, zatim sina, a sad i roditelje. Jedina veza koja se održala,unatoč mnogim okrutnim nedaćama, bio je njezin brak s Jasuom.Istina, njezin je muž usput načinio gomilu pogrešaka i donio punološih odluka, ali je postao dobar čovjek. Zajednički im je put bioprepun nevolja i tuge, no unatoč tomu naučili su potisnuti grizodušje isrditost, koji bi ih inače mogli svladati. Sazrijevali su skupa, njihdvoje, dva drveta što se godinama sve više oslanjaju jedno nadrugo. Kada im dođe vrijeme, možda će se Jasuu i njoj posrećiti, paiskuse ljubav poput one njezinih roditelja, ljubav koja nadvladava čaki smrt.Kavita razmišlja o svemu što joj je još nepoznato, iako je već posve

zrela žena. Ne zna gdje joj je kći. Ne zna u čemu je pogriješila popitanju Vijaya. Ne zna hoće li je otac ikad više prepoznati. Ne znakako nastaviti bez majčine hladne ruke na svojemu čelu. Jedino štozasigurno zna je to da će se nekoliko sljedećih dana posvetiti ocu.Potom će spakirati kovčeg, ukrcati se na vlak za Mumbai i vratitidoma Jasuu.

58Darovi na rastanku

Mumbai, Indija – 2005.Asha

“Mama me ponovo ostavila u prašini.” Asha se prigne odvezatitenisice. Otac i dadima sjede za stolom i, kao i svakoga jutra, uživajuu drugoj šalici čaja. “A imala je samo tjedan dana naviknuti se naljupki mumbajski smog”, dobaci otac. “Zamisli kako bi te tekpobijedila doma, na svježem kalifornijskom zraku.” Promasira malkoAshina ramena kad je ova sjela do njega.“Posve solidno za jednu staricu”, doda majka, brišući lice i posežući

za vrčem vode na stolu.“Devesh, limbu pani layavo!” vikne dadima preko ramena ka kuhinji.

Devesh se pojavi s čašom hladnog, svježe iscijeđenog soka odlimete i šećerne trske i stavi ga na stol pred Ashinu mamu. Otkad semami svidio ovaj ‘tehnološki komplicirani’ napitak, dadima je uvijekza nju poslije jutarnjeg trčanja imala pripravnu čašu. “Ma, ne nazivajse starom ženom! Što bih, zaboga, ja trebala reći?” nasmije sedadima.Majka otpije gutljaj. “Mmm. Prefino. Hvala ti, Sarla.”Dadima odmahne glavom i ispriča se ostavljajući ih same.“Dakle, mama, posve si se odrekla kave?” upita Asha.Somer kimne. “Prva dva tjedna bilo je teško, ali me sada dovoljno

tekućine tijekom cijeloga dana čini živahnom i kofein mi više ne fali.”“Ne mogu vjerovati, u sjajnoj si formi.” Asha pipne mamin biceps.

“Jesi li dizala utege?”“Pomalo. Ali najviše mogu zahvaliti jogi. Našla sam sjajan tečaj...

Pa, u blizini klinike.”

“Joga, ha? Možda bih i ja mogla s tobom, ne bi mi škodilo malokondicije, nakon nabijanja kila kod tatinih. Ne izgleda li mama sjajno,ha tata?” okrene mu se Asha.“Da”, reče on i razmijeni intiman smiješak s njezinom majkom. “Da,

istina.” Obgrli majku s leđa i poljubi je u zatiljak. “Jesi znala da jeobjavljen mamin članak u medicinskom časopisu?”“Stvarno?” upita Asha.“Da, zamisli! Sada nisi samo ti u obitelji spisateljica.” Mama se

nasmije.

“Dadima, jesi li sigurna da ne želiš poći? Obećavam da nećunikomu reći”, kaže Asha i podigne obrvu uza smiješak. Stavi hrpuposložene odjeće u kovčeg na krevetu.“Nai, nai, beti. Nije prošlo ni dva tjedna od kremiranja. Kuću

napuštam samo zbog odlaska u hram. Osim toga, što bi stara ženapoput mene u zračnoj luci? Samo bih smetala, još jedna torba nakoju bi se moralo paziti.” Nasmiješi se Ashi. “Ne brini. Nimish će teodvesti, a i Priya će s tobom, zar ne?”“Da”, reče Asha upinjući se kako bi zatvorila pretrpani kovčeg. “Doći

se ovamo za koji sat. No svejedno bih željela da i ti pođeš.”“Ah, beti, preostaje ti jedino da mi što prije dođeš ponovo u posjet.

Kako bi bilo sljedeće godine? Možda se Priya pristane udati tijekomsljedeće sezone vjenčanja.”“Ne znam, dadima. Nisam baš sigurna.” Asha se nasmije i sjedne

na krevet između kofera i bake. U tišini koja je uslijedila, Asha zuri upod, u bakina staračka, kvrgava stopala što su za života prohodalatolike kilometre. Dadima zatakne odbjegli pramen kose unuci za uho.Asha pritom sklopi oči. Lice joj se iskrivi i zaplače.“Beti.” Dadima položi ruku preko Ashinih, a slobodnom je pogladi

po glavi.“Ne znam kako bih ti zahvalila. Ne mogu vjerovati da mi je trebalo

punih dvadeset godina za doći ovamo.” Duboko udahne pa nastavi.“Prije puta u Indiju mislila sam da mi je sve jasno, no zapravo sam

bila u krivu glede puno stvari. A čini mi se da moram saznati jošpuno toga.”“Ah, beti”, reče dadima, “to ti je sazrijevanje. Život je pun promjena,

uvijek nam donosi nove lekcije. Pogledaj mene, već mi jesedamdeset i šest, a tek sad učim kako se nosi bijelo.” Asha senevoljko nasmiješi. “Što me podsjetilo, imam nekoliko stvari za tebe.”Dadima ustane i pođe prema vratima spavaće sobe.“Dadima, ne!” uzvikne Asha. “Već sam zatvorila kofer.” Uz smijeh,

baci se leđima na krevet i nadlanicama obriše suze.“Pa onda ćeš morati uzeti još jedan”, odgovori dadima gegajući se

iz sobe. Vrati se s kartonskom kutijom i sjedne na krevet do Ashe.Posegne u kutiju i izvuče debelu, prašnjavu knjigu te ju pruži unuci.Asha prevuče rukom po mornaskoplavim koricama na kojima je

zlatnim slovima pisalo: Oxford English Dictionary20. “Opa. Zacijelo jestar pedeset godina.”“I više”, reče dadima. “Otac mi ga je darovao za diplomu prije... oh,

šezdeset godina. Rekla sam ti da je bio anglofil. Dobro mi je poslužiokada sam davala instrukcije. Znam da ćeš ti u svojem zanimanjupostići puno više. Drži ga na stolu kao podsjetnik na moju vjeru utebe, onakvu kakvu je moj otac imao u mene.”Asha kimne, a u očima joj se pojave suze. “Hoću”, prošapće.“I još nešto.” Dadima joj pruži četvrtastu kutiju od plavog baršuna.

Asha otvori kopčicu i podigne poklopac. Vidjevši sadržaj ustukne –ondje je komplet dragulja, visokokaratno zlato protkanosvijetlozelenim smaragdima: ogrlica, viseće naušnice i četirinarukvice. Poluotvorenih usta pogleda baku. Dadima slegneramenima. “Što će mi nakit u mojim godinama? Ionako više ne idemna vjenčanja. Ovo sam nosila na svojem.”“Oh, dadima, ne želiš li ih zadržati?” Asha ju gleda s nevjericom.

Dadima odmahne glavom. “Prema tradiciji, trebala bi ih dobiti mojakći. Kako je nemam, želim ih darovati tebi. A tako bi htio i dadaji.”Kimne prema blještavom prizoru dragulja pred sobom. “A k tome ti

stvarno pristaju”, reče dadima, prinoseći jednu naušnicu Ashinoj

usnoj resici. “Naglašavaju tvoje oči.”Zagrle se i dadima je tiho upita: “Beti, hoćeš li reći roditeljima što si

saznala u sirotištu?”Asha otare lice i kimne glavom. “Kad se vratimo doma. Ne znam

kako će to primiti, pogotovo mama, ali kako god bilo, zaslužuju znatiistinu.”Dadima svojim hladnim, suhim rukama obuhvati Ashino lice. “Da,

beti, kao i svi mi.”

59Povratak nade

Mumbai, Indija – 2005.Somer

Somer se pakira. Začuje se kucanje na vratima. “Slobodno”, izustipreko ramena, očekujući Ashu.Međutim, u sobu uđe njezina svekrva noseći veliku kutiju. “Zdravo,

beti, imam za tebe nekoliko stvarčica.”“Oh, Krishnan je upravo strčao niza stube pozdraviti se s jednim

susjedom.”“Nema veze”, reče Sarla, stavljajući na krevet veliki zavežljaj

omotan tankom, bijelom tkaninom. “Ovo nije za njega već za tebe.”Somer pomakne kovčeg i sjedne na krevet pokraj zavežljaja. Sarla

odveže uzicu i odmota slojeve bijele tkanine. Pogledu se otvoreraskošni sariji blistavih boja.“Želim ti ih darovati. Ostale ću dati u dobrotvorne svrhe, ali ovi...

Nosila sam ih u različitim prigodama, uglavnom na vjenčanjima.Neka ostanu u obitelji.” Starica stavi dlanove na vrh hrpe. “Sačuvalasam samo nekoliko za ostale cure jer one imaju puno vlastitih. Mojisu im staromodni i u pravu su. Znam da ne nosiš indijsku odjeću,stoga ih uporabi kao prekrivače ili zastore, neću se srditi.” Sarla senasmije.Somer s vrha gomile uzme sjajni žutonarančasti sari, razmota ga te

prijeđe rukom po glatkoj svih i kićenom zlatnom uzorku na rubu.Njegova boja zalazećeg sunca oduzimala je dah. “Bila bi to šteta.Voljela bih ponijeti ih na sebi, mada ne znam kako se...”“Asha će ti pokazati.” Sarlin smiješak naglasi duboke bore oko

njezinih usta.

“Puno ti hvala. Znam koliko su ti prirasli srcu. Obećavam, dobro ćuskrbiti o njima”, reče Somer preplavljena osjećajima. “Cijenim tvojugestu. I... jako sam ti zahvalna na nesebičnoj brizi oko Ashe tijekomprošle godine.”“Pa...” Sarla položi svoje dlanove na Somerine, “majku nitko ne

može zamijeniti, no trudila sam se pružiti joj što sam više mogla.Ona je vrlo neobična mlada žena. Trebaš se ponositi, sjajno si juodgojila.”“Hvala ti”, reče Somer, a oči joj zasuze. Začuje se škripa vrata i uđe

Krishnan. “Ali kao što znaš, nisam to učinila sama.” Nasmije se inakrivi glavu prema vratima. “Tvoj sin također nosi dio zasluga.”“Da, dakako, i ja sam sudjelovao. A u čemu to? Što sam ovaj put

skrivio?” upita Krishnan.“Ništa. Apsolutno ništa. Dođi, sjedni”, reče mu Sarla. “Imam

nekoliko stvarčica i za tebe.”Somer uzme gomilu sarija u naručje i ode na drugi kraj sobe, a

Krishnan zauzme njezino upražnjeno mjesto na krevetu. Somerpomisli da bi trebala otići i ostaviti ih same, ali utom im se Sarlaobrati.“U Kaliforniji gdje živite ima obilje vode, zar ne?” upita. “Možda

pronađete kakvo lijepo, spokojno mjesto koje bi se svidjelo tvojemocu.” Pruži Krisu malenu urnu sa sivkastim pepelom. “Raspite gaondje.”Čak i s drugog kraja sobe Somer zamijeti kako su Krisova ramena

nekako utonula dok je primao urnu.“Mi ćemo dio rasuti ovdje u moru, kad za to dođe vrijeme, ali...”

Sarla isturi bradu, a oči joj zablistaju pri pogledu na sina. “Oduvijekse ponosio što si u Americi. I još ti dajem ovo. Već je star, nofunkcionira.” Sarla izvuče kutiju s pohabanim stetoskopom.Somer smjesta prepozna instrument koji je Krisov otac tijekom

njihova zadnjeg posjeta stalno nosio sa sobom. Nije se razdvajao odtoga stetoskopa, često ga je znao imati i za večerom.

Krishnan u svojoj praksi gotovo i ne treba stetoskop, vjerojatno gagodinama nije uporabio, no Somer shvaća vrijednost ovoga dara.“Jesi li sigurna? Ne želiš ga zadržati...?” izgovori on premećući ga u

rukama.Sarla sklopi oči. “Hahn, beta, sigurna sam. Njegova želja bila je

posve jasna.”

Čekaju u zračnoj luci, ostaje im još sat do ulaska u avion. Krishnanuživa u svojoj posljednjoj, tako barem misli, šalici pravoga indijskogčaja, a Asha i Somer pijuckaju tonik od limete.“Mama mi je jutros pokazala pozdrav suncu”, Asha reče Krisu.

“Šteta što nisi vježbao s nama. Bit ćeš sav ukočen od leta, a mićemo biti gipke i vesele.” Kris uza smiješak odmahne glavom i vratise svojim novinama.“Znaš, razmišljala sam i o odlasku u kakvo joga odmaralište, možda

na dva tjedna sljedeće godine”, reče Somer.“Guba. U koje mjesto?” upita Asha.“Mysore.”Kris podigne pogled s novina, razmijeni pogled s Ashom pa oboje

pogledaju Somer. “Mysore...u Indiji?” upita Krishnan.“Da”, odgovori ona. “Mysore u Indiji. Ondje postoji veliko

odmaralište za ljubitelje joge. Razgovarala sam s instruktoricom otom. Drži da ću uskoro biti spremna.” Licem joj se polagano razlijeosmijeh. Prvog je puta došla u Indiju zbog Ashe. Ovoga puta zbogKrishnana. Sljedeći put će možda doći zbog sebe. “A mogli bismopoći svi zajedno.”“Hm”, Asha će, “to bi bilo super.”“Jedino ti”, Somer ispruži ruku i potapše Krisa po trbuhu, “ti ćeš se

morati dovesti u bolju kondiciju budeš li želio držati korak s nama.”Sve troje se nasmiju.

Asha se istegne i zijevne. “Ne veseli me ovaj let”, reče. “Dvadeset isedam sati? Bit će to najdulje vrijeme koje smo dosad proveli tako

blizu jedni drugima.” Pokaže na Somer u sjedalu slijeva i Krisa sasvoje desne strane.“Pa baš i nije tako”, ispravi je Somer. Kris zirne iznad svojih

naočala, a Asha podigne obrvu i zapilji se u Somer. “Čini mi se dasmo prije dvadesetak godina prošli gotovo istu stvar.”Krishnan se naceri. Asha se osmjehne i prijateljski lupne majku po

ramenu.*

Somer se zavali u avionskom sjedalu i pogleda kroz prozor utreperava svjetla Mumbaija što se polagano gube u noćnoj tami. Nasusjednom sjedalu, Asha već spava. Glava joj je na jastuku unjezinom krilu, a noge preko Krishnanovog. I oni bi trebali odspavati,ali zna da Krishnan, baš kao ni ona, ne želi ometati Ashin san. PružiSomer ruku i ona ju primi. Spuste svoje isprepletene dlanove naAshino tijelo između sebe, baš kao i nekoć, prije dva desetljeća.

60Jako dobra stvar

Mumbai, Indija – 2009.Jasu

Stiskao je u rukama izlizani komad papira i pokušavao usporeditirukopis kojim je ispisan s crvenim natpisom što visi na vratima predkojima upravo stoji. Pogled mu nesigurno luta od papirića premavratima i natrag. Prestavši dvojiti pritisne zvono. Iznutra odjekneprodoran zvuk. Čeka. Prolazi prstima preko mesingane pločice naulazu i pod prstima osjeća urezana slova. Vrata se naglo otvore. Onpovuče ruku i pruži mladoj ženi drugi komadić papira. Žena pročitaporuku, pogleda ga i korakne unatrag kako bi ga propustila. Laganimpokretom glave da mu znak da je slijedi niz hodnik. On provjeri je limu košulja uredno zategnuta ispod lagano ispupčenog trbuha iprođe prstima kroz kosu prošaranu sjedinama. Mlada žena ušeta uured, pruži ceduljicu nekome unutra i pokaže na stolac. On uđe,sjedne i sklopi dlanove.“Ja sam Arun Deshpande.” Čovjek za stolom nosi tanke naočale. “A

vi ste gospodin Merchant, zar ne?”“Da”, potvrdi Jasu pa pročisti grlo. “Jasu Merchant.”“Ako sam dobro shvatio vi nekoga tražite.”“Da, mi – moja supruga i ja – ne kanimo stvarati nikakve probleme.

Samo bismo htjeli čuti što se dogodilo s djevojčicom koja je prijedvadeset godina dospjela ovamo. Zvala se Usha. Merchant. Željelibismo saznati je li... pa... što se dogodilo s njome.”“Zašto sad, gospodine Merchant? Zašto sad, nakon dvadeset i pet

godina?” upita Arun.

Jasu osjeti kako je pocrvenio. Spusti pogled na ruke. “Moja žena”,reče tihim glasom, “nije baš najboljeg zdravlja...” Pomisli na Kavitu ukrevetu, s vrućicom, kako delirično ponavlja uvijek isto:“Usha... Shanti... Usha.” Isprva je mislio da poluglasno moli, a onda

ga je jedne noći primila za ruke i izgovorila “Pođi je pronaći”. Nazvaoje Rupu te čuo istinu o događaju prije dvadeset i pet godina. Shvatioje što želi od njega. Konačno dade pravo objašnjenje. “Želim donijetispokoj njezinoj duši prije nego bude prekasno.”“Dakako. No, morate razumjeti da nam je prioritet zaštititi djecu, čak

i kad su već odrasla. Ali reći ću vam što znam.” Iz ladice pisaćegstola izvuče jedan fascikl. “Tu sam djevojku susreo prije nekolikogodina. Sad joj je ime Asha.”“Asha”, ponovi Jasu lagano kimajući glavom. “Pa, živi li možda

negdje u blizini?”Čovjek odmahne. “Ne, ona živi u Americi. Usvojila ju je jedna obitelj

odande, dvoje liječnika.”“U Americi?” u nevjerici ponovi Jasu, pa tiho ponovi prerađujući

informaciju. “Amerika.” Lice mu polagano obasja osmijeh. “Achha.Rekli ste liječnik?”“Jest, njezini su roditelji liječnici. A ona je novinarka, barem je to

bila pri tadašnjem posjetu.”“Novinarka?”“Da, piše članke za novine”, Arun će podižući jučerašnji Times sa

svojega stola. “Zapravo, imam jednu njezinu priču ovdje u dosjeu.Poslala mi ju je kad se vratila.”“Achha, vrlo dobro.”Jasu polagano zanjiše glavom lijevo-desno pa posegne za

novinskim isječkom koji mu je Arun pružio. U tome trenu zažali zbogsvoje nepismenosti više negoli ikad u životu.“Znate, došla je ovamo prije nekoliko godina. Tragala je za vama”,

Arun će skidajući naočale kako bi ih obrisao.“Tražila je... mene? ”

“Da, vas oboje. Bila je znatiželjna po pitanju svojih biološkihroditelja. Jako znatiželjna. I krajnje uporna.” Arun vrati naočale nanos pa zaškilji kroz njih. “Želite li još nešto, gospodine Merchant?Biste li htjeli još štogod?”Na Jasuovom licu je plah, tužan osmijeh. Želi li još nešto? Došao je

ovamo zbog Kavite, razumije se, ali ne samo zbog nje. Kad ga jeprošle godine policija pozvala da izvadi Vijaya iz zatvora, vikao je nasvojega sina, ispljuskao ga po licu i pritisnuo uza zid. Vijay se tadanacerio i rekao mu da više ne brine za njega jer će ga sljedeći putizvući prijatelji. Dečko je prošloga mjeseca samo jednom posjetiobolesnu Kavitu. Jasu lagano odmahne glavom gledajući u novinskičlanak.“Ne, ništa ne želim. Samo sam htio saznati što se s njome zbilo.

Postoje u mojemu životu neke stvari kojih se stidim, ali...” Oči muzasuze, no nastavi čvršćim glasom: “Dobro je, zar ne?”“Gospodine Merchant”, reče Arun, “ima još nešto.”Uzme iz fascikla omotnicu i pruži mu je. “Želite li da vam pročitam?”

Kavita se, dok spava, doima spokojno jer joj morfij stišava bolove.Jasu sjedi na stolcu pokraj kreveta. Primi je za krhku ruku. Od tog jojdodira kapci zatrepere. Otvori oči i obliže suhe usne. Ugleda ga inasmiješi se. “Jani, vratio si se”, nježno ga pogleda.“Bio sam ondje, chakli.” Imao je namjeru govoriti pažljivo, ali riječi

nahrupe same od sebe. “Otišao sam u Shanti, u sirotište. Čovjekodande ju zna, susreo ju je, Kavi. Sada se zove Asha. Odrasla je uAmerici, roditelji su joj liječnici i piše članke za novine – vidi, ovaj jenjezin, ona ga je napisala.” Mahne novinskim isječkom ispred nje.“Amerika.” Kavitin je glas jedva čujan. Zatvori oči. Niz lice joj se

prema uhu otkotrlja suza. “Tako daleko od kuće. Sve je ovo vrijemebila tako daleko od nas.”“Učinila si jako dobru stvar, chakli.” Pomiluje ju po kosi skupljenoj u

labavu punđu pa joj ogrubjelim prstima otare suze. “Zamisli samo

kad bi...” Pogleda dolje, odmahne glavom i primi njezine ruke usvoje. Nasloni glavu na njih i zaplače. “Jako dobru stvar.”Ponovo je pogleda. “Kavi, tražila nas je. I ostavila ovo.” Jasu joj

pruži pismo. Na Kavitinom licu pojavi se slabašan osmijeh. Zuri ustranicu dok Jasu po sjećanju počinje:“Moje ime je Asha...”

epub: janja

Zahvale

Sjeme ove priče zasađeno je u moje studentsko doba dok sam zaljetnih praznika bila dragovoljka u indijskom sirotištu u Hyderabadu.To iskustvo, kao i puno drugih, dugujem zakladi Morehead-Cain izChapel Hilla u Sjevernoj Karolini te Child Haven Internationalu.Moji profesori i kolege u programu kreativnog pisanja na SMU21

pružili su mi prigodu, nadahnuće i alat za pisanje.Kolegice spisateljice Cindy Corpier, Lori Reisenbichler, Sarah

Wright i Erin Burdette pročitale su ranije koncepte rukopisa ipomogle mi osnažiti priču koju sam željela ispričati te mi ponudileohrabrenje kao i kritiku kada je bilo potrebno. Svakomu bih piscupoželjela da ima uza se takvu ekipu.Zahvalna sam svojim dragim prijateljima dr. Katherine Kirby

Dunleavy, Celiji Savitz Strauss, Saswati Paulu i dr. Sheili Mehta Au,koji su pročitali ključne dijelove i pomogli mi svojim kritičkim osvrtimatijekom pisanja.Puno je ljudi neprocjenjivo pridonijelo mojem istraživanju o različitim

mjestima, zanimanjima i iskustvima: Reena Kapoor, Michele KatyalLimaye, Faith Morningstar, Alice De Normandie, Susan Ataman,Anjali Shah Desai, dr. Michael Desaloms, dr. Irène Cannon, JamesSlavet, Stephanie Johnes, Jennifer Marsh, Sangeeta i SandeepSadhwani, Christine Nathan, Leela de Souza Bransten, GeetanjaliDhillon i Tushar Lakhani.Za vrijeme pisanja na Stanfordu posrećila mi se vlastita teksaška

bodreća ekipa, a stanfordski književni klub, iako ne u prvimredovima, bio je osjetno nazočan. Mnogi drugi prijatelji, prebrojni dabi ih se imenovalo, bili su velikodušni u svojim osvrtima inepokolebljivi u svojoj potpori.

Moja agentica, Ayesha Pande iz Collins Literaryja vjerovala je uovaj projekt, prije nego što je postojao ikakav dobar razlog za to, tenesebično uložila vrijeme, pronicavost, savjete i potporu. Ona jenepatvoreni dar piscu i zahvalna sam Rachel Kahan i CarrieThornton što su me uputile na nju.Carrie Feron prišla je ovome projektu s poletom i zahvalna sam joj

na gorljivom instinktu i istančanom osjetu. Ona i njezina predivnaekipa na HarperCollins/William Morrowu – Tessa Woodward, EsiSogah, Tavia Kowalchuk i Liate Stehlik – stručno su ga privele kraju.Najvažniji element ovoga projekta, kao i mojega života, utjecaj su i

potpora moje obitelji kroz generacije i kontinente, posebice: oca kojime uz pomoć svoje mašte od malena upoznavao s pričom; majkekoja je svako slovo koje sam ikada napisala cijenila poputnajdragocjenijeg umjetničkog djela;sestre Preety koja je prva nastojala njegovati nadahnuće i

umjetnički duh u meni;dr. Rama i Connie Gowda, svekra i svekrve koji su me poduprli na

bezbroj načina;moje djece koja mi donose radost i nadu u svakom danu;i naposljetku, Ananda koji uvijek sanja za mene veće snove nego

što bih ja sama ikada mogla.

Rječnik

Acha – OK, u reduAgni – bog vatreAloo – krumpirArre – usklik, u značenju ‘Ajme!’Asha – žensko ime, znači ‘nada’Atman – dušaAyah – dadilja

Ba – majkaBahot – jako, vrloBapu – otacBasti – naselje, sirotinjska četvrtBathau – pokaži(te) miBeechari – nesretnica, zabludjela žena/djevojkaBeedi – ručno motane cigareteBen, bena – izraz štovanja, znači ‘sestra’Bengan bhartha – curry od patlidžanaBetelnut – orašasti plod areka palme, žvače se kao digestivBeti, beta – izraz naklonosti, znači ‘drag’Bhagwan – bogBhai, bhaiya – izraz poštovanja, znači ‘brat/sestra’Bhangra – živahan indijski plesBhath – rižaBhel-puri – brza hrana, prodaje se na uličnim štandovimaBhinda – mahuna, okraBindi – znak na čelu Indijki (načinjen uz pomoć šminke ili

naljepnicom)Biryani – jelo od riže

Chaat – brza hranaChai – čajChakli – pticaChallo – pođimoChania choli – indijski dvodijelni ženski komplet, duga suknja i

kratki gornji dioChappale – sandaleChawl – zgrada s jedinicama za stanovanje od jedne sobe (za

spavanje i boravak tijekom dana) te kuhinje (koja služi i kaoblagovaonica); zahod i kupaonica zajednički su za cijelu zgraduChicken makhani – pile na maslacu pripravljeno na indijski

načinCrore – deset milijuna (rupija)

Dada, Dadaji – djed (s očeve strane)Dadi, Dadima – baka (s očeve strane)Daiji – babicaDal – juha od leće, okosnica indijske prehraneDesi – kolokvijalni naziv za IndijcaDhaba-wallah – dostavljač hrane (ručka)Dhikri – kćiDhoti – tradicionalna indijska muška odjećaDiwali – svetkovina svjetlaDiya – plamen/svjetiljka u zemljanome lončiću s pamučnim

stijenjem uronjenim u gheeDoh – dva

Ek – jedan

Futta-fut – hitroGaram – vrućGaram masala – mješavina začina

Gawar – uvreda, znači ‘seljačić’Ghee – rafinirani maslac, rabi se u indijskoj kuhinjiGulab jamun – indijska slastica

Hahn, hahnji – daHijra – transvestit

Idli – južnoindijske pikantne okruglice

Jaldi – brzoJalebi – indijska slasticaJamai – mladoženjina svadbena povorkaJani – izraz tepanja među supružnicimaJhanjhaar – srebrna narukvica-ji – kao sufiks u vlasitim imenima, upotrebljava se pri

oslovljavanju s poštovanjem

Kabbadi – igra loviceKachori – pikantne pržene okrugliceKajal – krejon/olovka za očiKali – božica razaranjaKanjeevaram – vrsta svileKhadi – juha od mlaćeniceKhichdi – jednostavno varivo od leće i rižeKhobi-bhaji – jelo od kupusaKhush – sretanKulji – smrznut, začinjen mliječni desertKurta-pajama – udobna, neformalna odjeća

Laddoo – indijska slasticaLagaan – vjenčanjeLakh – deset tisuća (rupija)Lathi – bambusov štap, dio opreme indijske policije

Layavo – donesi(te) miLengha – indijski dvodijelni komplet sa suknjomLimbu pani – zaslađeni sok od limete

Mandir – hinduistički hramMantra – pjesmaMasala dosa – južnoindijska slastica nalik na palačinkuMasi – teta (s majčine strane)Mehndi – kana

Nai – neNamaste, Namaskar – uvriježena indijska gesta pozdrava/

zahvale/ molitve/ poštovanja, u kojoj se dlanovi sklapaju ispredlicaNamkaran – obred krštenja

Paan – digestivni pripravak umotan u list; uzima se nakonobjedaPakora – pržene povrtne okruglicePandit – hinduistički svećenikPaneer – prešani sirPau-bhaji – miješani povrtni curry s kruhom; najčešće ga

prodaju ulični trgovciPista – pistacijaPuja – molitveni obredPulao – basmati riža s graškom i mrkvomPuri – fine, beskvasne pogačice pržene u ulju

Raas-Garba – gujaratski skupni plesRingna – patlidžanRotli – beskvasni, tanki kruh

Saag paneer – curry od špinata i sira

Sabzi-wallah – trgovac povrćemSalwar khameez – dvodijelni indijski komplet s hlačamaSambar – ljuti južnoindijski dal ili juha od lećeSamosa – prženo tijesto s ljutim nadjevomSari, saree – tradicionalna indijska ženska odjeća; pravokutni

komad tkanine, dug šest metara, koji se omata oko tijela iznaddugačke podsuknje/ suknje i kratke bluzeSassu – svekrvaShaak – jelo od povrćaShakti – snaga, sveta ženska moćShukriya – hvalaSingh-dhana – kikirikiSlokas – sanskrtske vjerske pjesme

Tabla – vrsta bubnjaTandoori – jelo pripravljeno u tandooru (otvorenoj glinenoj

pećnici)Thali – široki pladanj za serviranje od nehrđajućeg čelika/

srebraTiffin – lonac od nehrđajučeg čelika za pripravu hrane,

uglavnom ručkaTindora – raznovrsno indijsko povrće

Usha – žensko ime, znači ‘zora’

Wallah – trgovac

Yaar – slang, znači ‘prijatelj’

Zari – srebrni ili zlatni vez

O spisateljici

Shilpi Somaya Gowda rođena je i odrasla u Torontu. Roditelji suonamo doselili iz Mumbaija. Magistrirala je na Stanfordskomsveučilištu, a diplomirala u Chapell Hillu na Sveučilištu SjeverneKaroline. Ljeto 1991. provela je na dragovoljnom radu u indijskomsirotištu. Živjela je u New Yorku, Sjevernoj Karolini i Teksasu, atrenutačno živi u Kaliforniji sa svojom obitelji.

www.shilpigowda.com

**********

1 Summer: ljeto2 Plod areka palme3 Društvena igra riječima, slična križaljci4 Izvorni jezik indijske države Gujarat.5 Kratica za: University of California, San Francisco.6 Indijsko jelo od mlaćnice i brašna.7 Istočnoindijski umak slatko-kiselog okusa, spravljen od

povrća i/ili voća.8 Tradicionalna ženska odjeća u zapadnoindijskoj državi

Gujarat.9 Sušeno sjeme graška, leće ili graha10 J. Nehru (1889. – 1964.), indijski političar11 Izvorno: The Times of India12 U izvorniku: collie – nekvalificirani, fizički radnik, posebice u

Kini i Indiji; ovdje znači nosač13 Mesni ražnjići14 Vrsta koktela15 Mešetarska podružnica Bank of America16 Londonski ekonomski fakultet17 California Pacific Medical Center18 U prijevodu: Slonovska špilja19 Pristanište20 Oksfordski rječnik engleskog jezika.21 Southern Methodist University, North Carolina

Table of ContentsShilpi Somaya Gowda – Tajna kćiSadržaj

UvodPrvi dio

1 Osvit žalovanja2 Čista3 Nikad više4 Bez puno muke5 Dugo putovanje6 Logična pretpostavka7 Shanti8 Bez izgleda9 Utjeha10 Moćna stvar11 Potroši i uštedi12 Primjereno vladanje13 Htijenja14 Doba monsuna15 Pobjeda16 Uvreda17 Već vezana18 Srebrni zvončići19 Majčinski poriv

Drugi dio20 Shakti21 Varljivi mir22 Zlatno mjesto23 Dan zahvalnosti24 Popodnevni odmor25 Istekao rok uporabe26 Šesnaest godina27 Okrutne zapreke

Treći dio

28 Roditeljski vikend29 Stvarni život30 Dio nje31 Kao i uvijek32 Promjena struje33 Dobrodošla kući34 Brat i sestra35 Indijski Times36 U božjim rukama37 Prava indijska ljepotica38 Izmicanje39 Obećanje40 Odvojeni41 Dvije Indije42 Tek jedno grizodušje43 Marine Drive44 Plaža Chowpatty45 Još jedna laž

Četvrti dio46 Otac nikad ne zaboravlja47 Jednom prije48 Revolucija49 Jedino sigurno tlo50 Snažna ljubav51 Majka Indija52 Ako se dobro sjećam53 Obiteljska stvar54 Neobičan spokoj55 To je obitelj56 Preko oceana57 Jutarnje molitve58 Darovi na rastanku59 Povratak nade60 Jako dobra stvar

ZahvaleRječnikO spisateljici

**********